RENE DECARTES

MEDITACIJE O PRVOJ FILOZOFIJI

U KOJIMA SE DOKAZUJE BOJA EGZISTENCIJA I
RAZLIKA IZMEU LJUDSKE DUE I TIJELA
Najmudrijim i najsvjetlijim muevima,
dekanu i doktorima svetog
teolokog fakulteta u Parizu,
Renatus Des-Cartes alje svoj pozdrav.

Toliko me pravian uzrok nagoni podastrijeti vam ovaj spis, a isto toliko pravina - vjerujem - bit e i vaa pruena
zatita, poto spoznate nakanu mojega djela, da ga ni kojim drugim nainom ne bih mogao bolje preporuiti nego da vam
u nekoliko rijei razloim to njime kanim.
Uvijek bijah mnijenja da su dva pitanja - ono o Bogu i ono o dui - glavna od onih koje bi vie valjalo dokazivati
filozofijom negoli teologijom: pa dok nama vjernicima dostaje ve samom vjerom vjerovati da dua ljudska ne propada s
tijelom i da Bog egzistira, ne ini se moguim nevjernike nagovarati na bilo koju vjeru ili pak udorednu vrlinu ukoliko se
njima isto prvo ne dokae naravnim razlozima: kako se esto u ovom ivotu vee nagrade obeavaju porocima nego
vrlinama, malo bi ljudi pretpostavilo pravedno korisnomu da se ne boje Boga ili da ne oekuju drugi ivot. Te iako je
openito istinito da treba vjerovati u Boju egzistenciju, jer tako ue sveti spisi, i obrnuto: da u svete spise treba vjerovati
jer su od Boga; a budui je pak vjera dar Boga, taj isti koji podaruju milost da se vjeruje u ostalo moe i dati da se vjeruje
da on sam egzistira. Samo, takvo se to nevjernicima ne moe podastrijeti, jer bi to mogli smatrati circulus-om. Zaista
sam opazio kako svi Vi i ostali teolozi tvrdite da se Boja egzistencija moe dokazati ne samo naravnim razlogom, nego
se da izvesti i iz Svetog pisma, spoznaja kojeg je laka od one o mnogim stvorevinama, i zapravo je tako lagana da su
krivnje dostojni oni koji je nemaju. To pokazuju i rijei iz knjige Mudrosti (13): "Pa ipak, oprostiti im ne treba. Jer ako su
uzmogli toliko doznati da mogu prosuivati svoj svijet, kako da im ne bi lake otkriti njegova gospodara?" A i u Poslanici
Rimljanima gl. 1) kae se kako njima ne treba opratati. I na istom mjestu ovim rijeima: ono to je znano o Bogu,
bjelodano je u njegovim stvorovima, to nas upozorava da sve ono to se moe znati o Bogu ne treba razlozima traiti
nigdje drugdje nego nam moe otkriti na vlastiti duh. Stoga ne mislim da bi bilo neprimjereno da istraim kako biva i
kojim nainom da se Bog lake i sigurnije spoznaje negoli stvari ovog svijeta.
A to se tie due, iako su mnogi sudili kako nije lako istraiti njezinu narav, a neki se ak usudie govoriti kako ljudski
razlozi dokazuju da ona propada zajedno s tijelom, dok sama vjera dri suprotno, te stoga takve osuuje i Lateranski
koncil - pod Lavom X, na sjednici osmoj -pa izriito nalae kranskim misliocima da pobiju njihove dokaze, i prema
snagama istinu dokau, ipak ne oklijevah pristupiti tome predmetu.
Osim toga, budui da znam kako mnogi bezbonici ne ele vjerovati da Bog jest i da se ljudski duh razlikuje od tijela ni
zbog kojeg drugog razloga nego - kako kau - zbog toga to to dvoje dosad jo nitko nije uspio dokazati: iako se nikako
ne slaem s njima, nego dapae smatram da gotovo svi razlozi koje su oko tih pitanja naveli veliki muevi -kad se
dostatno razumiju - posjeduju snagu dokaza, i ako sam uvjeren da se jedva mogu iznai drugi dokazi koje drugi nisu ve
ranije pronali, smatram da u filozofiji nita nije tako korisno nego pomnjivo istraiti jednom najbolje razloge od svih, te ih
tono i zorno iznijeti, tako da svima ubudue budu dostatnim dokazima. I napokon, jer su mnogi, kojima je poznato da
sam ja razvio stanovitu metodu za rjeavanje kojih mu drago tekoa u znanostima, koja dakako nije nova - jer od istine
nije nita drevnije - ali kojom sam se u razliitim sluajevima, kako se vidjelo, sretno posluio ovo od mene usrdno molili,
smatrah stoga svojom dunou pokuati togod u toj stvari.
to god sam oko toga mogao uiniti sadrano je u ovom traktatu. Nije mi nakana sakupiti u njemu sve razliite razloge
koji bi se mogli navesti za isti predmet, jer to nije ni truda vrijedno, osim gdje ni jedan nije dostatno siguran - nego sam tek
tako obradio prve i glavne koje se usuujem iznijeti kao najsigurnije i najbjelodanije dokaze. Dodao bih pae da su oni

takvi da mislim da ne postoji nikakav drugi put ljudskom duhu kojim bi se mogli pronai bolji; a nagoni me potreba
predmeta, i slava Boja, na koju se sve ovo odnosi, da ovdje o svojem neto slobodnije govorim nego to mi je inae
navada. Ali, koliko god ih inae smatrao sigurnim i bjelodanim, nisam time odmah i uvjeren da su oni prik ladni da ih svi
shvate: nego, kao to u geometriji postoje mnogi razlozi koje napisae Arhimed, Apolonije, Papo i drugi a koje svi
smatraju bjelodanim i sigurnim, jer zaista ne sadre nita to se ne bi tono slagalo s prethodnim navodima, a ipak budui
su predugaki i zahtijevaju veoma pozorna itatelja, razumijevaju ih tek malobrojni - isto tako, iako su ti kojima se ovdje
sluim jednaki geometrijskim, i po sigurnosti i po bjelodanosti, pa ih ak mislim i nadmauju, ipak se bojim da ih mnogi
nee dovoljno shvatiti, kako zbog toga to su podugaki i to jedni ovise od drugih, tako uglavnom i zato to zahtijevaju
duh posve lien predrasuda i koji se lako oslobaa pridruenih osjetila. Uz to, nema na svijetu toliko prikladnih za
metafizike kao za geometrijske studije. A dalje, razlika je jo i u tome to su u geometriji svi uvjereni da nita napisati ne
treba o emu ne postoji pouzdan dokaz, te nevini ee grijee u tome to odobravaju lane (jer ele da izgleda kao da
ih razumijevaju) nego to odbacuju istinske dokaze: dok je zaista suprotno u filozofiji, jer se vjeruje da nieg nema o
emu se ne moe razlagati u prilog i protiv, malo njih istrauju istinu, a mnogi lovei slavu genija, usuuju se napadati i
najbolje dokaze.
I stoga, ma kakvi bili moji razlozi - budui se tiu filozofije - ne nadam se poluiti njihovom snagom uenu svrhu,
ukoliko mi vi ne pomognete svojim pokroviteljstvom. Nego: kad je ve u svima duhovima takvo mnijenje o vaem
fakultetu, i ime Sorbonne tolike moi da se ne samo u vjerskim stvarima - osim svetih koncila - nijednoj drugoj drubi ne
vjeruje toliko koliko vaoj, nego ni u ljudskoj filozofiji ne vjeruje se da igdje ima vie jasnoe, vrstine, te potpunosti i
mudrosti u donoenju sudova - ne sumnjam da ete, ukoliko se udostojite posvetiti pozornost ovom opisu, prvo ga
ispraviti: jer imajui na umu ne samo svoju ljudsku narav nego osobito svoje neznanje, ne tvrdim kako u djelu nema nikakvih pogreaka, zatim, ako koje stvari manjkaju ili nisu dovoljno razjanjene ili su potrebite veeg objanjenja, ili da ih vi
sami dodate, usavrite, potkrijepite ili da to barem ja uinim poto me vi budete upozorili; i, napokon, poto razlozi
sadrani u ovome djelu, a kojima se dokazuje da Bog jest i da se duh razlikuje od tijela, budu dovedeni do one
bjelodanositi do koje vjerujem da se mogu dovesti, tako te se zaista budu smatrali najtonijim dokazima, te ete ushtjeti to
isto potvrditi i javno posvjedoiti, i ne dvojim, velim, bude li to tako, da e sve pogreke to su ikad nastale oko ovih
pitanja naprosto ieznuti iz ljudskih duhova. Sama istina tako e posluiti da se i ostali nadareni i ueni pridrue vaem
sudu; a mo e uiniti da bezbonici, koji su obino vie priueni nego nadareni ili ueni, odbace duh oporbe ili ak
moda da te razloge, za koje vide da ih kao dokaze primaju svi genijem obdareni, i sami pnihvate, kako ne bi izgledali
kao oni koji ih ne razumijevaju. Nakon toga e svi ostali lako poeti vjerovati takvim oitostima i nee vie na svijetu biti
nikoga tko bi se usudio posumnjati bilo u Boju egzistenciju, bilo u stvarnu razliitost ljudske due od tijela. Kolika bi od
toga bila korist Vi ete sami - po vaoj osobitoj mudrosti - moi bolje od svih ocijeniti, a osim toga, ne bi dolikovalo da
Vama, koji uvijek bijaste najviim osloncem Crkve katolike, ovdje jo podrobnije zagovaram opu stvar Boga i vjere.

PROSLOV ITATELJU
Pitanja o Bogu i ljudskom duhu ve sam dotaknuo u Raspravi o metodi ispravnog upravljanja umom i istraivanja istine
u znanostima, to je na francuskom izdana 1637, ne da bih njih tu tono obradio, nego tek ovlano, kako bih na temelju
suda itatelja nauio kakvim nainom da ih kasnije obradim. Ona su mi se, naime, inila od tolike vanosti, da sam sudio
kako se njima treba pozabaviti vie nego jednom; kako bih ta pitanja izloio, zapuujem se putem kojim se malo kroi i
koji je toliko udaljen od ope navade, da nisam smatrao probitanim pisati na francuskom i u obliku slobodnijeg spisa koji
bi svi itali, kako ne bi i ljudi slabijeg dara povjerovali da i oni mogu poi tim putem.
Kad sam u tom djelu zamolio sve one koji u mojim spisima opaze togod vrijedno prigovora da se udostoje opomenuti
me, nita spomena vrijedno u vezi s onim to rekoh o ovim pitanjima ne bijae primijeeno, osim dvoga, o emu u ovdje
rei koju, prije no to pristupim njihovu podrobnijem razlaganju.
Prvo je, da iz toga to ljudski duh okrenut samom sebi ne prima sebi nikako drugaije nego kao stvar to misli, ne
slijedi, da se njegova narav ili esencija sastoji samo od toga to je stvar to misli takva, da rije samo iskljuuje sve ostalo
za to bi se moda moglo rei da pripada naravi due. Na tu primjedbu odgovaram da tu nisam htio iskljuiti sve ostalo u
smislu same istine o stvari (kojom se tu nisam ni bavio), nego samo u smislu svojeg miljenja, i to tako, da smisao bijae
da nita jasno ne spoznajem za to znadijah da se odnosi ma moju esenciju osim da sam stvar to misli ili stvar to u
sebi ima sposobnost miljenja. U onome to slijedi pokazat u pak kojim nainom iz toga, to ne spoznajem nita drugo
to pripada mojoj esenciji, proizlazi da zaista i ne postoji nita drugo to joj pripada.
Drugo je, da iz toga to u sebi imam ideju stvari savrenije od mene, ne proizlazi da je ta ideja savrenija od mene a
jo manje da egzistira ono to ta ista ideja predstavlja. Ali ja odvraam kako ovdje u samoj rijei ideja postoji
dvosmislenost: moe se uzeti naime tvarno (materijaliter), za djelovanje razuma, u kojem smislu ne moe se rei da je
od mene savrenija, ili objektivno, (obiective), za stvar koja je predstavljena istim djelovanjem, i koja stvar, iako se ne
pretpostavlja da ona egzistira izvan razuma, moe biti od mene savrenija po svojoj biti. U recima to slijede podrobnije
u izloiti kako zaista samo iz toga to u meni postoji ideja stvari savrenije od mene proizlazi da i ta stvar istinski postoji.

Vidio sam i jo nekakva dva napisa prilino podugaka, kojima se ne pobijaju toliko moji razlozi o ovim pitanjima, koliko
moji zakljuci, i to pobijalima posuenim iz opih mjesta u bezboaca. I budui da pobijala takve vrste ne mogu imati
nikakve snage u onih koji razumijevaju moje razloge, i kako su sudovi mnogih izopaenih i slaboumni, tako da se prije
dadu nagovoriti sprve prihvaenim miljenjima, ma koliko lanim i dalekim umu, negoli istinitim i vrstim opovrgnuem
istih, za koje poslije uju - ne elim ovdje na njih odgovoriti, kako ih ne bih morao prethodno navoditi. Openito bih rekao
tek to, da sve ono to bezboci pred svijetom iznose kako bi pobili Boju egzistenciju, oslanja se uvijek ih na pojavu da se
Bogu pripisuju ljudski afekti, ili da se naim duhovima pridaje tolika snaga i mudrost te pokuavamo odrediti i shvatiti to
Bog moe i treba initi, to nam nee nikako biti teko odbaciti, sjetimo li se samo da na duh treba smatrati konanim a
Boga neshvatljivim i beskonanim.
Zaista, poto sam ve jednom upoznao sudove ljudi, ponovno se laam obrade pitanja o Bogu i ljudskom duhu,
zajedno s poelima cjelokupne prve filozofije, a da pri tome ne oekujem nikakav pljesak svjetine niti mnotvo itatelja:
dapae ne savjetujem ikojima drugim da ovo itaju osim onima koji mogu i hoe zajedno sa mnom ozbiljno meditirati, te
osloboditi duh pridruenih osjetila i svih predrasuda, a takvih znam da e se vrlo malo nai. to se pak tie onih koji ne
hotei shvatiti niz i svezu mojih razloga uputaju se samo u raspredanja o pojedinim odlomcima, kao to je obiaj u
mnogih, ti nee imati mnogo koristi od itanja ovog spisa, pa ako moda i na mnogim mjestima nau prigodu za porugu,
ipak nee moi lako prigovoriti togod'to ima teinu ili je dostojno odgovora.
Jer, uistinu, ni ostalima ne jamim da u ih u svemu sprve zadovoljiti, niti pak sebi utvaram kako mogu predvidjeti sve
to bi se komu moglo initi tekim, prvo u u Meditacijama izloiti one misli s pomou kojih sam ini mi se sam doao do
sigurne i bjelodane spoznaje istine, kako bih doznao mogu li moda istim razlozima kojima sam se sm uvjerio i druge
uvjerili. Zatim u odgovoriti na primjedbe ljudi koji se odlikuju i darovitou i uenou, a kojima sam bio poslao na ogled
ove Meditacije prije no to ih dadoh u tisak. Njihove su primjedbe dostatne i brojne i raznovrsne, tako da se usuujem
nadati kako e malo komu moi pasti na pamet neto vanije to oni nisu ve dotaknuli. Stoga molim itatelje da ne
donose sud o Meditacijama prije nego to se udostoje proitati njihove primjedbe i odgovore na njih.

PREGLED EST SLIJEDEIH MEDITACIJA

U prvoj meditaciji se izlau uzroci zbog kojih moemo sumnjati u sve stvari, osobito u materijalne; naime sve dotle dok
nemamo drugaije temelje znanosti od onih koje dosad imasmo. Iako se korist od takve sumnje sprve ne opaa, ipak je
ona veoma velika zbog toga to nas oslobaa svih predrasuda i pripravlja nam najlaki put da odvojimo osjetila od samog
duha; napokon, ona postie da vie ne moemo sumnjati o onim stvarima za koje poslije otkrijemo da su istinite.
U drugoj, duh koji - sluei se vlastitom slobodom - pretpostavlja da ne egzistiraju sve one stvari u koje se moe ma i
najmanje sumnjati, shvaa kako meutim nije mogue da on sam ne egzistira. A i to je od najvie koristi, jer se tim
nainom lako razlikuje koje stvari pripadaju njemu samom, tj. razumskoj prirodi (natura intellectualis), a koje opet tijelu. Ali
jer neki moda oekuju na tome mjestu razloge za besmrtnost due, to - mislim - moram upozoriti da mi ovdje nije
nakana napisati nita to ne bih mogao tono dokazati; pri tome nisam mogao slijediti nikakav drugi poredak nego onaj
koji je uobiajen u geometara, tako da prethodno navedem sve stvari od kojih zavisi traeni stavak, prije nego to togod
o njemu zakljuim. Prvo pak i glavno to je potrebno da bi se spoznala besmrtnost due jest da se obrazuje to je
mogue jasniji pojam o njoj, koji je posve razliit od svakog pojma tijela, to je tu i uinjeno. Zatim je potrebno i da znamo
da su istinite sve one stvari koje smo jasno i odjelito razumjeli, istim onim nainom, kojim smo ih razumjeli; to se ne
moe dokazati prije etvrte meditacije; isto tako treba imati i odjelit pojam tjelesne prirode, koji se dijelom obrazuje u
drugoj meditaciji, dijelom u petoj i estoj, a iz toga treba zakljuiti da sve one stvari koje se jasno i odjelito poimaju kao
razliite supstancije, kao to se poimaju duh i tijelo, zaista jesu supstancije koje se stvarno meusobno razlikuju; to sam
zakljuio u estoj meditaciji. U istoj se isto potvruje iz toga, to ni jedno tijelo ne razumijemo drugaije negoli kao djeljivo,
ni jedan duh ne razumjemo drugaije negoli kao nedjeljiv: jer mi ne moemo zahvatiti polovicu ni jednog duha kao to
moemo i od bilo kojeg najmanjeg tijela; tako da se njihove prirode prepoznaju ne samo kao razliite, nego na neki nain i
kao oprene. O toj stvari u ovom spisu nisam nita vie rekao; jer je i to posve dovoljno za dokaz da iza raspada tijela ne
slijedi propast duha, i da se tako smrtnicima prua nada u drugi ivot; a i zbog toga to premise, iz kojih se moe zakljuiti
besmrtnost duha, zavise od izlaganja cjelokupne fizike i prvo da se zna da openito sve supstancije, ih stvari koje Bog
treba stvoriti da bi opstojale, po svojoj naravi su nepropadljive i ne mogu nikad prestati biti, ukoliko se ne svedu na nita
tako to im isti Bog oduzme svoje sudjelovanje i da se upozori kako je tijelo openito uzeto supstancija, te stoga nikad ne
propada. Ali ljudsko tijelo, ukoliko se razlikuje od ostalih tijela, tek je stanovit sklop stanovitih dijelova i ostalih slinih
akcidencija, dok se ljudski duh ne sastoji ni od kakvih takvih akcidencija, nego je ista supstancija: iako se sve njezine
akcidencije mijenjaju - kao kad jedne stvari razumijeva, druge hoe, tree uti itd. - ipak stoga sam duh ne izlazi drugaiji;
a ljudsko tijelo pak drugaijim biva samim tim to se izmijeni lik kojeg od njegovih dijelova: pa iz svega toga slijedi da
ljudsko tijelo vrlo lako propada, dok je duh ljudski po svojoj naravi besmrtan.
U treoj meditaciji - kako se meni ini - dovoljno sam opirno izloio svoj glavni dokaz o Bojoj egzistenciji. Meutim,
jer - kako bih due itatelje to je mogue vie oslobodio pridruenih osjetila - ne htjedoh se tu posluiti nikakvim

usporedbama posuenim od tjelesnih stvari, ostat e moda mnoge nejasnoe, koje e se - nadam se - razjasniti poslije
u odgovorima na primjedbe; kao - izmeu ostalog - kako da ideja bia vrhunski savrenog, koja je u nama, sadri toliko
objektivne stvarnosti, da ne moe ne biti uzrokovana najsavrenijim uzrokom, to se tu rasvjetljava spomou usporedbe s
veoma savrenim strojem, ideja kojeg je u duhu kakva umjetnika, kao to objektivna tvorevina te ideje treba imati
nekakav uzrok, naime znanost toga tvorca ili nekog drugog od kojeg ona potjee, isto tako ideja Boga - koja je u nama ne moe ne imati samog Boga kao uzrok.
U etvrtoj se meditaciji dokazuje kako su istinite sve one stvari koje shvaamo jasno i odjelito, a isto se tako izlae u
emu se sastoji razlog lanosti: to je potrebno znati kako radi potvrde prethodnog tako i za razumijevanje slijedeeg. (Ali
tu, meutim, treba upozoriti da se nikako nisam bavio grijehom ili pogrekom, koji nastaju pri potrazi za dobrim i zlim,
nego samo onim to nastaje pri prosudbi istinitog i la nog. Nisam se pozabavio ni onim to se odnosi na vjeru ili na
roenje ivota, nego samo onim to se tie spekulativnih istina, spoznatih samo spomou prirodnog svjetla.)
U petoj, pored toga to se objanjava openito uzeta tjelesna narav, iznose se i novi dokazi o Bojoj egzistenciji: pri
emu e se opet moda pojaviti neke potekoe, koje se razrjeuju poslije u odgovoru na primjedbe: a zatim se pokazuje
na koji je nain istinito da i sigurnost samih geometrijskih dokaza ovisi o spoznaji Boga.
U estoj meditaciji, napokon, razlikuje se razumijevanje od imaginacije; opisane su oznake razlika; pokazuje se stvarna
razlika izmeu duha i tijela, a isto tako se pokazuje kako je ona s njim tako tijesno povezana, te s njim ini neko jedno;
daje se i pregled svih pogreaka koje mogu potjecali od osjetila, a izlau se i naini kojima se one mogu izbjei; napokon
se iznose svi razlozi iz kojih se moe zakljuiti egzistencija materijalnih stvari: i to ne stoga to bih smatrao veoma
korisnim dokazivati ono to oni dokazuju, naime da zaista postoji svijet, ili da ljudi imaju tijela i slino, u to nije nikad
ozbiljno sumnjao nitko zdrave pameti; nego jer se razmatrajui o njima spoznaje kako oni nisu ti tako vrsti ni tako
bjelodani kao to su oni spomou kojih dolazimo do spoznaje o naem duhu i Bogu; stoga to su ti najsigurniji i
najbjelodaniji od svih koje moe spoznati ljudski um. U ovim Meditacijama meni je bio jedini cilj dokazati upravo to. Stoga
ovdje ne razmatram razliita druga pitanja koja se zgodimice takoer dotiu.

I. MEDITACIJA
O STVARIMA KOJE SE MOGU STAVITI U SUMNJU
Opazio sam - tomu je ve nekoliko godina - kako sam u svojoj prvoj dobi bio primio mnoge lane pod istinite stvari i
koliko su sumnjive one koje sam poslije na te iste nadogradio, te da se stoga treba jednom u ivotu sve to iz temelja
preokrenuti, pa poeti iznova od prvih osnova, elim li u znanostima utemeljiti togod vrsto i postojano; ali to se inilo
golemim poslom, te odluih ekati ono doba koje bi bilo toliko zrelo, da poslije njega nee biti drugog u kojem bi bio
pripravniji za namjeravam pothvat. Stoga sam tako dugo oklijevao da sam poeo sam sebe okrivljavati to na razmiljanje
tratim ono vrijeme koje mi je jo preostalo za djelovanje. Stoga kad sam sad svoj duh liio svih briga, pribavio sebi
sigurnu dokolicu, izdvojen u osami imat u vremena da se ozbiljno i slobodno posvetim potpunom obaranju svojih ranijih
miljenja.
U tu svrhu nee biti potrebno da pokaem kako su sva ona lana, to moda ne bih nikad ni mogao postii, ve, budui
da um nalae da pristanak treba uskratiti nita manje oprezno onima to su nedovoljno sigurna i nesumnjiva nego onima
to su bjelodano lana, budem li naao kakav god razlog za sumnju u bilo kojem od njih, dostajat e to da ih sasvim
odbacim. Stoga neu ni obraivati svako pojedino od njih, to bi bio posao bez kraja; nego - jer kad se potkopaju temelji,
togod je na njih nadograeno samo se od sebe rui - latit u se prvo samih poela na kojima se gradilo sve ono u to
neko vjerovah.
Naravno, to god sam dosad primio kao najistinitije, primio sam od osjetila ili osjetilima; otkrio sam meutim da ona
pokatkada varaju, a
razboritost nalae da se nikad u cijelosti ne pouzdajemo u one koji nas makar i samo jednom prevarie.
Samo, ako se i dogaa te nas osjetila pokatkada varaju o stvarima to su veoma siune ili daleke, postoje mnoge
druge stvari o kojima se ne moe sumnjati, iako se iz osjetila crpe: kao da ja sad ovdje sjedim uz ognjite, ogrnut toplim
ogrtaem, s papirom pod rukama i slino. Da su ove iste ruke moje, a i cijelo ovo tijelo, kojim bi se razlogom moglo
nijekati? Ukoliko se moda ne usporedim s ne znam kojim luacima, kojima je mozgove toliko otetila opaka para crne
ui, te neprestance tvrde ili da su kraljevi, iako su najubogiji, ili da su grimizom zagrnuti, iako su goli golcati, ili da im je
glava glinena ili da su tikve ili da su od napuhanog stakla, ali takvi su bezumni, i sam ne bih ispao nita manje bezumnim
ako bih primio na sebe kakav primjer uzet od njih.
Ali, zaista, kao da i sam nisam ovjek koji uobiava nou spavati, i u snima proivljavati sve isto, ih pokatkad i jo
manje vjerojatno negoli ti isti kad su budni? ! Koliko li me je esto noni spokoj uvjeravao u to isto, da sam ovdje, ogrnut
ogrtaem, posaen uz ognjite, dok sam zapravo odloene odjee leao pod pokrivaem?! Sad zaista budnim oima
promatram ovaj papir, glava koju pomiem nije drijemna, istu ruku svrhovito i svjesno pruam i njom dotiem; dok usnulu
ovjeku stvari se ne dogaaju tako odjelite. Ali kao da se ne sjeam kako su me u snima znale obmanuti sline takve
misli, pa kad o tome paljivije promislim, tako jasno uviam da se nikakvim sigurnim znacima ne moe razlikovati java od
sna, da sam osupnut, i gotovo mi to isto osupnue potvruje misao da sanjam.
Recimo da smo zaspali i da te pojedinosti nisu istinite, da otvaramo oi, pomiemo glavu, pruamo ruke i da ak
nemamo takve ruke ni takvo cijelo tijelo; pa ipak zapravo treba priznati da su vievine sna poput naslikanih slika, koje ne
mogu nastati drugaije nego po slinosti prema istinitim stvarima; i stoga barem ove openitosti - oi, glava, ruke, cijelo
tijelo - nisu neke imaginarne stvari, nego odista egzistiraju. Uistinu i sami slikari - kad nastoje sirene i satire oslikati u
najneobinijim oblicima - ne mogu im pridati posve nove prirode, nego tek pri tome mijeaju dijelove razliitih ivotinja; pa
ako pak i izmisle neto to je toliko novo da nita tomu slino nije nikad vieno, i da je posve izmiljeno i lano, ipak
barem boje od kojih se to sastoji moraju biti istinite. Po nita drugaijem razlogu (iako ove openitosti - oi, glava, ruke i
slino - mogu biti izmiljene) potrebno je barem dopustiti da istinite mogu biti neke druge jednostavnije i openitije stvari s
pomou kojih se - kao istinitim bojama - oblikuju sve one - bilo istinite bilo lane - slike stvari koje su u naem miljenju.
Takve vrste ini se tjelesna narav uope i njezina protenost (extensio); takav je oblik protenina (res extensa); zatim
njihova koliina, ili njihova veliina i broj, samo mjesto na kojem egzistiraju, vrijeme kojim traju i slino.
Stoga moda neemo loe zakljuiti ustvrdimo li kako su nekako sumnjive fizika, zvjezdoznanstvo, medicina i sve
sline discipline, koje ovise od razmatranja sloevina (res compositae), dok je neeg sigurnog i nesumnjivog u aritmetici,
geometriji i njima slinim, koje se bave samo najjednostavnijim i najopijim stvarima i malo brinu o tome da li iste jesu ili
nisu u naravi stvari. Jer, bdio ja ili spavao, dva i tri jednom zajedno jesu pet, i etvorina nema vie od etiri strane; i ini se
nemoguim da bi tako bjelodane istine mogle potpasti pod sumnju lanosti.

Zaista, odavno je u mojem duhu uvrena misao da postoji Bog koji moe sve i koji je stvorio mene ovakvim kakav
sam. Otkud pak znam da On nije uinio da ne bude uope nikakve zemlje, nikakvog neba, nikakve protenine (rex
extensa), nikakva lika, nikakve veliine, nikakva mjesta, ili barem da sve to ne egzistira drugaije nego to se meni ini?
A zaista - time to ja pokatkad sudim da se drugi varaju u stvarima za koje misle da ih najsavrenije znaju, zar se tako i
sam ne varam kad god zbrajam dva i tri ili kad brojim stranice etvorine, ili u emu drugom, ako se to lake moe
izmisliti? Ali Bog moda nije htio da se tako varam, jer se kae daje On u najviem smislu dobar; ali ako bi se to protivilo
njegovoj dobroti, da sam stvoren takvim da se uvijek varam, po istome bi bilo strano dopustiti da se pokatkad varam, to
se ne bi moglo rei da se ne dogaa.
Moda bi se mogli nai neki koji bi radije zanijekali jednog tako monog Boga nego da povjeruju kako su sve ostale
stvari nesigurne. Ali te neemo pobijati i dopustit emo da je tlapnja sve reeno o Bogu; alj, neka pretpostave da do toga,
to jesam, doao sudbinom, sluajem ili po neprekidnom nizu stvari ili kakvim drugim nainom - budui se nekakvim
nesavrenstvom ini varati se i grijeiti, to manje mona budu pripisivali tvorca mojem podrijetlu to u ja vjerojatnije biti
toliko nesavren te u uvijek grijeiti. Na te argumente zaista nemam to odgovoriti, nego sam nagnan priznati da od svih
onih stvari u koje neko vjerovah kao u istinite, nema nijedne u koju ne bi trebalo sumnjati, i to ne zbog nepromiljenosti ili
povrnosti nego na temelju valjanih i promiljenih razloga: stoga treba i takvima - nita manje no onima to su oigledno
lani - uskratiti pristanak, elim li pronai togod sigurno.
Ali nije dovoljno to sam sve to primijetio, potrebno je to i stalno imati pred oima, jer neprestance se ponovno vraaju
uobiajene misli, te zbog druge porabe i po steenom pravu prisnosti prisvajaju moje povjerenje, gotovo protiv moje
vlastite volje; i nikad neu prestati da se s njima siaem i u njih vjerujem, sve dok pretpostavljam da su takve kakve su
uistinu, naime na neki nain - kako se zgodimice pokazuje - sumnjive, ali nita manje veoma vjerojatne, te je s mnogo
vie razloga vjerovati u njih nego ih nijekati. Stoga svega mislim kako neu loe postupiti ako - svojom vlastitom voljom sam sebe prevarim, pa ih sve budem smatrao i lanim i izmiljenim, sve dotle dok (kao s ujednaenim utezima
predrasuda s obje strane) vie ni jedna opaka navika ne bude prijeila pravo poimanje stvari mojem sudu. Znam da od
toga nee biti nikakve pogibelji ili pogreke, i da ne mogu vie zapasti u nevjericu, jer se sad ne uputam u djelovanje,
nego samo u spoznavanje.
Pretpostavit u stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego nekakva zloduha to je i u najvioj mjeri moan i lukav, koji
je uloio sve svoje umijee u to da mene prevari: mislit u da nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale
izvanjske stvari nisu nita drugo nego obmane snova, zamke koje je postavio mojoj lakovjernosti: promatrat u sebe
samog kao da nemam ruku, ni oiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam jer krivo mislim: ustrajat u
tvrdoglavo u takvom meditiranju, pa tako, ako ve u mojoj moi me bude spoznati togod istinitog, barem u ovrsla uma
sauvati u sebi ono to imam, ne prihvaajui lane stvari te ni nee nita uzmoi nametnuti ni isti obmanjiva, pa ma
koliko bio moan i lukav. Ali takva zadaa je naporna, a nekakva lijenost me vraa u svakodnevnu ivotnu koloteinu.
Nego kao kakav suanj, koji se u snovima hrani imaginarnom slobodom, pa i kad osjeti poslije da sanja, boji se probuditi,
te se uljuljkava ugodnim tlapnjama: tako se i sam od sebe preputam starim mislima i bojim se probuditi, iz straha da me
trudno bdjenje, to slijedi ugodni poinak, ne izvede na kakvu svjetlost, nego me jo uvali meu neprozirne tmine nastalih
tekoa.

II. MEDITACIJA
O NARAVI LJUDSKOG DUHA: DA JE ON POZNATIJI OD TIJELA
Jueranjim meditiranjem baen sam u takve sumnje da ih vie ne mogu zaboraviti a ne vidim ni naina kojim bi se
mogle razrijeiti; nego kao da sam odjednom baen u duboki vir, toliko sam osupnut, da niti mogu nogom dno dosei niti
pak isplivati na povrinu. Ipak u se potruditi i ponovno pokuati onim istim putem kojim sam se juer bio zaputio,
odbacujui - naime - sve ono u to bi se i najmanje moglo posumnjati, nita manje tako kao da bih otkrio da je u cijelosti
lano; i nastavit u tako sve dok ne spoznam togod sigurno ili ako pak nita drugo, barem da spoznam zasigurno kako
nita nije sigurno. Arhimed je traio tek jednu toku, koja bi bila vrsta i nepomina, kako bi s mjesta pomaknuo cijelu
zemlju; ovdje se velikom mogu nadati budem li otkrio i togod najmanje koje je sigurno i neuzdrmano.
Pretpostavljam stoga da su lane sve stvari koje vidim; vjerujem kako nikad nije egzistiralo nita od onih stvari koje
predoava laljivo pamenje; nemam nikakvih osjetila; tijelo, oblik, protenost, gibanje i mjesto tek su utvare. to e onda
biti istinito? Moda jedino to, da nita nije sigurno (certum).
Ali otkud znam da nita ne postoji razliito od svih stvari, tih stvari koje sad prosuujem, ono u to ne moe biti ni
najmanje sumnje? Ne postoji li kakav Bog - ili da ga nazovem bilo kojim drugim imenom koji mi je usadio te iste misli
(cogitationes)? Ali zato da tako mislim, kad bih moda i sam mogao biti njihovim tvorcem? Nisam li dakle barem ja sm
neto? Ali ve porekoh da imam ikakva osjetila, ikakvo
tijelo; a ipak oklijevam; ali kamo odatle? Nisam li toliko vezan tijelom i osjetilima da bez njih ne mogu biti? Ali ja sam
uvjeren kako u svijetu niega nema, nikakvog neba, nikakve zemlje, nikakvih duhova, nikakvih tijela; nema li stoga isto
tako ni mene sama? Sigurno bih bio, ako bih se u to uvjerio. Ali postoji ne znam koji obmanjiva, veoma moan i veoma
lukav, koji me uvijek umjeno vara. Samo, bez ikakve sumnje ja i jesam, ako me vara; a neka vara koliko god moe, ipak
nikad nee postii da ne budem nita, sve dok ja mislim da neto jesam. Stoga, poto se o svemu tome dobro promislilo,
moe se rei kako ovaj iskaz: Ja jesam, ja egzistiram, koliko god ga puta izrekao ih duhom poimao, nuno jest istinit.
Ja jo dovoljno ne razumijevam koji sam to ja koji pak nuno jesam; stoga se odmah treba uvati da moda nehotice
togod drugo ne uzmem mjesto sebe, te tako zastranim ak u ovoj spoznaji za koju tvrdim da je najsigurnija i
najbjelodanija od svih. Stoga u iznova razmisliti o onome to sam neko vjerovao da sam, prije nego to se upustih u
ove misli; iz toga u zatim odstraniti sve to se moe makar i najmanje pobiti navedenim razlozima, tako da ne preostane
naprosto nita drugo nego ono to je sigurno i neuzdrmano.
to sam dakle dosad mislio da jesam? Naravno, da sam ovjek. Ali to je ovjek? Da kaem da je umna ivotinja?
Neu, jer kasnije bi se moda pitalo to je ivotinja i to je to umna, pa bih tako zbog jednog pitanja zapao u mnoga i
tea; a i nemam toliko dokolice da bih mogao rasipati vrijeme na takve tanine. Nego u se radilje pozabaviti onime to
se samo od sebe i od prirode javljalo dosad u mojem miljenju (cogitatio) kad god sam razmatrao to sam. Naravno,
smatrao sam prvo da imam lice, ruke, ake, cijeli onakav stroj udova, kakav se razaznaje i u mrtvaca i koji oznaivah
imenoimtijelo. Opazio sam zatim da se hranim, koraam, osjeam i spoznajem: to su postupci koje sam pripisivao dui.
Ali to je ta dua, ili nisam ni razmiljao, ih sam je zamiljao neim izuzetnim, poput vjetra ili vatre ili etera, to proima
moje grublje dijelove. O samom tijelu nisam pak ni malo sumnjao, nego sam mislio da odvojito poznajem njegovu narav,
koju bih - prema sadanjem sluaju - da sam je pokuao opisati, ovako objasnio: pod tijelom razumijevam sve ono to se
moe ograniiti nekim oblikom, odrediti mjestom i tako ispuniti prostor da se iz njeg iskljuuje svako drugo tijelo; koje se
moe opaziti pogledom, dodirom, sluhom, okusom ili njuhom, isto tako- i gibati na razliite naine, ne samo od sebe,
nego dodirom neega drugog: jer sam sudio da tjelesnoj prirodi ne moe nikako pripadati snaga da samu sebe pokree,
osjea ili misli; dapae, udio bih se otkrivi takve sposobnosti u nekim tijelima.
to pak sad, gdje pretpostavljam nekog obmanjivaa, najmonijeg i - ako je doputeno rei - zlog, koji se u svemu trudi
koliko god moe da me obmane? Mogu li ustvrditi da imam i najmanje od sveg onog za to rekoh da pripada naravi tijela?
Posveujem pozornost, mislim, obrem misli - niega nema; zamaram se ponavljajui uzalud isto. A to je opet sa onim
to sam dui pripisivao? Da se hranim ili hodam? Budui da tijela nemam, onda su to samo izmiljotine. Osjeati?
Naravno, ni toga nema bez tijela, a mnoge sam stvari vidio da osjeam u snovima za koje sam poslije uvidio da ih nisam
osjeao. Misliti? Tu pronalazim: miljenje jest; jedino se ono ne moe od mene otrgnuti. Ja jesam, ja egzistiram, sigurno
je. A koliko dugo? Naravno, toliko dugo koliko mislim; a moe pak biti: prestanem li sa svakim miljenjem, prestajem
odmah i sa svim bitkom. Ne tvrdim sada nita osim ono to je nuno istinito; ja sam stoga ukratko stvar to misli (res
cogitons), to jest duh (mens), ili dua (animus), ili razum (intellectus), ili um (ratio), to su nazivi kojih mi znaenje ne
bijae poznato ranije. Ja sam dakle stvar istinita i odista egzistirajua; ali kakva stvar? Rekoh, koja misli.

to jo? Zamislit u: nisam onaj sklop udova koji se naziva ljudskim tijelom; nisam ni onaj rijetki zrak to proima te
udove, ni vjetar, ni vatra, ni para, ni dah, nita od onog to izmislim: pretpostavljam pak da su iste stvari nita. Ostaje
stavak: ja ipak neto jesam. Samo, moe se dogoditi da te iste stvari, za koje pretpostavljam da nisu nita, jer su meni
nepoznate - to se tie istine - ne budu razliite od mene samog kakvim se poznavah? Ne znam, o toj stvari sad ne
raspravljam: samo o onim stvarima koje su mi poznate mogu donositi sud. Spoznah da egzistiram; istraujem, koji sam to
ja kojeg poznajem. Posve je sigurno da poznavanje (notifia) istog tako tono uzeto ne ovisi od onih stvari za koje jo ne
spoznah da egzistiraju; a niti dakle od onih drugih koje imaginacijom izmiljam. Sama ta rije izmiljam (effingo)
upozorava me na moju pogreku: jer zaista bih izmiljao, kad bih zamislio (imaginor) da sam togod, jer zamiljati
(imaginari) nije nita drugo nego razmatrati oblik ili sliku (imago) tjelesne stvari. Kako pak zasigurno znam da jesam,
moe biti da su sve te iste slike, i openito sve one koje se odnose na tjelesnu prirodu, nita drugo nego utvare sna. A
kad se o tima razmisli, vidi se kako sam nita manje ludo kazao govorei: zamislit u, kako bih odjelitije spoznao tko
sam, nego da sam kazao: probudio sam se i vidim neto istinito, ali kako jo ne vidim dostatno bjelodano, trudim se
ponovno zaspati, da mi snovi to isto predoe istinitije i bjelodanije. Tako spoznajem da se nita od onih stvari koje mogu
shvatiti spomou imaginacije ne odnosi na onu spoznaju koju imam o sebi, te da je potrebno naj paljivije odvratiti duh od
njih, kako bi to odjehtije spoznao svoju vlastitu narav.
Ali ipak to sam ja? Stvar koja misli. to je to? Naravno: ono to sumnja, razumijeva, tvrdi, nijee, hoe, nee, te
zamilja i osjea.
Zaista, nije to malo ako sve meni pripada! Ah zato ne bi pripadalo? Nisam li ja sam onaj tko sumnja gotovo u sve, a
ipak poneto razumijeva, koji tvrdi kako je jedno istinito, dok drugo porie, koji elim vie spoznati, ne elim se: varati,
mnogo stvari zamiljam i protiv svoje volje, i o mnogim stvarima razmatram kao da dolaze od osjetila? Koje od toga nije
jednako istinito kao i to da ja jesam, pa makar uvijek spavao i makar se onaj koji me stvorio svim silama trudio da me
obmane? to se razlikuje od mojeg miljenja? to se moe nazvati odvojenim od mene samoga? Jer da sam ja taj koji
sumnjam, koji razumijevam, koji hou - toliko je oito da nema nieg drugog ime bi se bjelodanije objasnilo. Ali ja sam
zaista i onaj koji zamiljam; pa iako moda - kao to ve pretpostavih - ni jedna zamiljena stvar nije istinita, ipak sama
mo zamiljanja odista egzistira i dio je mojeg miljenja. Isto tako ja sam onaj koji osjeam ili onaj koji osjetilima prima
telesne stvari: naime, svjetlost vidim, ujem buku, osjeam toplinu. A i te stvari da su lane, jer zapravo sanjam. Ali zaista
mi se vidi da vidim, da ujem, da se zagrijavam. To ne moe biti lano; to je ono to se u mene tono naziva osjeati
(sentire), ono to precizno uzeto nije nita drugo do misliti (cogitare).
Od tih stvari zaista nekako bolje poinjem doznavati tko sam; pa ipak mi se jo uvijek ini - a od te se misli ne mogu
suzdrati - da se tjelesne stvari, kojih se slike obrazuju miljenjem i koje osjetila pronalaze, mogu odjelitije spoznati od neznam-kojeg dijela mene koji ne potpada pod imaginaciju: ma koliko zaista bilo udnovato, da one stvari koje smatram
sumnjivim, nepoznatim, udaljenim od sebe, odjehtije shvaam od onog to je istinito, to je spoznato, jednom rijei od
sebe samog. Ali vidim to je posrijedi: mojem duhu godi lutati, jo se nije naviknuo drati unutar granica istine. Nego mu
jo jednom popustimo uzde, tako da se - kad mu ih malo poslije ponovno pritegnemo - dadne lake voditi.
Razmotrimo one stvari za koje se openito smatra da se najodjelitije shvaaju: naime, tijela koja dotiemo, koja
vidimo; ne tijela uope, jer ti openiti opaaji (perceptiones) obino su veoma zbrkani, nego jedno posebno. Uzmimo primjera radi - ovaj vosak: nedavno je izvaen iz saa, jo nije izgubio sav ukus svojeg meda, jo zadrava neto od
mirisa cvjetova s kojih je pelud skupljen; oiti su njegova boja, oblik, veliina; vrst je, hladan je, lako se dira, i udari li ga
prstom, puta zvuk; pri njemu je dakle nazono sve ono to se ini potrebnim da bi se to odjehtije moglo spoznati neko
tijelo. Ali, gle, dok ovo govorim, primie se ognju; nestaju ostaci okusa, isparava se miris, mijenja boja, iezava oblik,
veliina raste, on postaje tekuim, biva vru, jedva ga moe dotaknuti, i ako ga udari, ne isputa zvuka. Ostaje li to jo
isti vosak? Treba priznati da ostaje; nitko to ne porie i nitko drugaije ne misli. to je onda bilo u njemu to se tako
odjelito shvaalo? Svakako nita od onih stvari koje sam dosegao osjetilima; jer to god je bilo dolo pod okusom,
njuhom, vidom, dodirom ili sluhom - ono se izmijenilo: ostaje vosak.
Moda bijae ono to sad mislim: naime da taj isti vosak ne bijae ona slatkoa meda, ni miris cvijea, ni bjeloa, ni
oblik, ni zvuk, nego tijelo to mi se malo prije uinilo jednih oblika, a sad drugih. Ali, tono uzeto, to je to to tako
zamiljam? Priimo pozorno, pa - odstranivi one stvari koje ne pripadaju vosku pogledajmo to preostaje: zaista nita
nego neto protegnuto, savitljivo, promjenljivo. to je uistinu to savitljivo, promjenljivo? Je li ovo to zamiljam kako se
ovaj vosak moe okrenuti iz okruglog lika u etvrtasti, ih iz ovoga u trokutasti? To nikako; budui ga smatram sposobnim
poprimiti bezbroj takvih promjena, i takav bezbroj ne bih mogao ni imaginacijom obuhvatiti, stoga se shvaanje
(comprehensio) o njemu ne moe ni postii sposobnou ima ginacije. A to je ono protegnuto? Nije li nepoznata i sama
njegova protenost? U tekueg voska postaje vea, jo vea kod vrelog, te to vea to je toplina vea; i nikad neu tono
prosuditi to je vosak, ne budem li mislio da on prema protenosti moe poprimiti vie mijena nego to bih ja ikad mogao
zamisliti. Preostaje stoga da dopustim kako ja ne shvaam imaginacijom to je taj vosak, nego samim duhom; kaem to o
pojedinanom vosku, jer je o vosku uope jo jasnije. Koji je zapravo ovaj vosak koji spoznajem samo duhom? Zaista isti
onaj koji gledam, koji dotiem, koji zamiljam, isti onaj dakle o kojem sam od poetka mislio da jest. Ali, valja primijetiti, on
nije spoznat ni gledanjem, ni diranjem, ni zamiljajem - niti ikad bijae, iako se tako prije inilo - nego samo uvidom duha

(solius mentis inspectio), koji moe biti nesavren i zbrkan, kakav prije bijae, ili jasan i odjelit, kakav je sad, ve prema
tomu posveujem li manje ili vie pozornosti onim stvarima od kojih se sastoji.
Ponekad me zaista zapanji koliko je moj duh sklon pogrekama; kad o tome razmislim utke u sebi, zbunjuju me i
same rijei, i gotovo me obmanjuje sam govorni obiaj. Kaemo da vidimo vosak sam, ako je prisutan, a ne da sudimo da
je to on po boji ili po obliku. Otud bih odmah zakljuio: vosak se dakle spoznaje oinjim vidom, a ne samo uvidom duha;
da sluajno nisam s prozora promatrao ljude gdje prolaze ulicom i za koje - nita manje uobiajeno nego za vosak kaem da ih vidim. Ah to ja vidim osim klobuka i odijela pod kojima se mogu kriti i automati? Ali ipak sudim da su to ljudi.
I tako ono za to miljah da vidim oima, shvaam tek sposobnou prosudbe koja je u mojem duhu.
Ali onaj tko tei spoznaji to je iznad svjetine, morao bi se stidjeti da potkrepljuje sumnju oblicima govora koje je
iznala svjetina; i nastavimo odmah, razmatrajui da li sam savrenije i bjelodanije opazio to je vosak kad ga prvi put
spazih i kad povjerovah da sam ga spoznao samim izvanjskim osjetilom, ili barem zajednikim osjetilom (sensus
communis) - kako kau - to jest imaginativnom moi, ili pak bolje sad, poto sam pozornije istraio kako to je on tako i
kojim nainom se spoznaje? Sigurno, bilo bi neprikladno sumnjati u tu stvar; jer to bijae odjelito u prvoj percepciji? Sto
koje ne bi mogla imati bilo koja ivotinja? Ali kad vosak odijelim od izvanjskih oblika i promatram ga golog, kao da mu je
oduzeta odjea, onda ga zaista - ma kako dosad mogla biti pogreka u mojem sudu - ne mogu shvatiti bez ljudskog duha.
Ali to da kaem o samom tome duhu, ili o sebi samom? Dosad, naime, nisam doputao da u meni postoji ita drugo
osim duha. Koji je to - kaem - ja koji vosak moe tako odijehto shvatiti? Spoznajem li i sebe samog ne samo istinitije i
sigurnije nego i odjehtije i bjelodanije? Jer, ako sudim da vosak egzistira po onom to vidim, onda sigurno jo bjelodanije
proizlazi da i ja sam egzistiram po samom tomu to to vidim. Mogue je dodue da ovo to vidim ne bude odista vosak;
mogue je i da nemam oiju kojima se togod vidi; ali nikako ne moe biti kad vidim ili, to jo ne razlikujem, kad mislim
da vidim, da ja sam koji mislim ne budem neto. Slinim-razlogom, ako sudim da vosak jest, po tomu to ga dotiem,
opet proizlazi isto, naime da ja jesam. Ako opet po onome to zamiljam - ili po nekom drugom uzroku - izlazi posve isto.
A to isto to primjeujem o vosku moe se primijeniti na sve ostale stvari koje se nalaze izvan mene. Dapae, ako se
shvaanje voska ini odjelitijim nakon to o njemu doznah ne samo vidom ili dodirom nego i po mnogim razlozima, koliko
se vie mora dopustiti da sad odjehtije spoznajem samog sebe, kad ni jedan od razloga koji mogu posluiti spoznaji
voska, ili bilo kojeg drugog tijela, ne moe a da jo bolje ne dokae narav mojeg duha! Ali postoje jo i mnoge druge
stvari u samom duhu, s pomou kojih se moe jasnije doi do spoznaje o njemu, da ove - koje njoj pritjeu iz tijela - jedva
da je vrijedno nabrajati.
I tako svojom voljom sam se vratio onamo kamo sam htio; jer sad kad sam doznao da spoznajem tijela ne zapravo
osjetilima, ili sposob nou imaginacije, nego samo razumom, niti pak bilo to ih dotiemo ili gledamo, nego samo tako
to ih razumijevamo - jasno spoznajem da od svojeg duha ne mogu nita spoznati lake ili bjelodanije. Ali, jer se tako
brzo ne moe odbaciti navike starog mnijenja, zgodnije je da se ovdje zaustavim kako bi se - produenim meditiranjem ova nova spoznaja mogla dublje usjei u moje pamenje.

III. MEDITACIJA
O BOGU, DA EGZISTIRA
Sad u zatvoriti oi, zaepit u ui, odvratit u sva svoja osjetila, ak u i sve slike tjelesnih stvari izbrisati iz svojeg
miljenja, ili u ih barem, jer se to jedva moe postii, smatrati ispraznim i lanim, te u se obratiti sebi samom i nastojati razmotrivi pomnije - upoznati bolje sama sebe i vie se pribliiti sebi. Ja sam stvar to misli, to jest: koja sumnja, tvrdi,
nijee, malo stvari razumije, mnoge ne poznaje, koja hoe, nee, koja zamilja i osjea; kao to sam ve prije primijetio,
iako one stvari koje osjeam ili zamiljam izvan sebe moda nisu nita, ipak se ti oblici miljenja (kako nazivam i osjeaje
i zamiljaje) - samo utoliko ukoliko su oblici miljenja - siguran sam, nalaze u meni.
U ovo malo rijei naveo sam sve to istinski znam, ili barem ono za to sam dosad primijetio da znam. Sad u pomnije
razgledati postoje li u mene jo neke druge stvari koje jo nisam opazio. Siguran sam da sam stvar to misli. Ne znam li
takoer i to to se trai da bih bio siguran u nekoj stvari? Zaista u toj prvoj spoznaji nema nieg drugog osim jasna i
odjelita zahvaanja (perceptio) onog to potvrujem; to uistinu ne bi bilo dostatno da me uvjeri u istinu o stvari, kad bi se
uope moglo dogoditi, da bude lano neto to sam shvatio tako jasno i odjelito; stoga mi se ini da se moe postaviti kao
ope pravilo: istinito je sve ono to zahvaam veoma jasno i odjelito.
Pa ipak, primio sam prije mnoge stvari kao posve sigurne i oigledne, za koje sam poslije otkrio da su sumnjive. Kakve
onda one bijahu? Naravno, zemlja, nebo, zvijezde i sve ostale koje prisvojih osjetima. A to sam od toga ma jasno
zahvatio? Mojem su se duhu pojavile zaista ideje ili misli takovih stvari. A ni sad ne nijeem da su te ideje u meni. Ali bilo
je jo neto to sam tvrdio i za to sam, po navici vjerovanja, drao da to jasno zahvaam to ipak zapravo nisam
zahvaao: naime stvari koje su izvan mene od kojih su potekle iste ideje i kojima bijahu posve sline. A to bijae ono u
emu sam se varao ili - ako sam istinito sudio - zaista to ne bijae zbog snage mojeg zahvaanja.
to je posrijedi? Kad sam razmatrao stvari aritmetike ili geometrijske, togod veoma jednostavno i lako, kao kad su
dva i tri pet ili sli no, nisam li barem njih dovoljno jasno prozreo da bih mogao utvrditi da su istinite? Naravno, nisam
poslije ni iz kojeg drugog uzroka tvrdio da i u njih treba sumnjati nego samo zbog toga to mi je palo na pamet da mi je
kakav Bog mogao dati takvu narav da se varam ak i u onim stvarima koje se ine najoitije. Pa koliko god mi puta doe
u pamet to unaprijed stvoreno mnijenje o potpunoj Bojoj moi, ne mogu ne doputiti: kad god on to poeli, lako mu je
postii da se prevarim ak i u onim stvarima za koje mislim da ih najbjelodanije uviam oima duha. Samo, koliko god se
puta obratio tim stvarima za koje mislim da ih veoma jasno zahvaam, toliko sam u njih uvjeren, da sam od sebe izriem
ove rijei: nek me obmanjuje tko god moe, ipak nikad nee postii da ne budem nita, sve dok mislim da neto jesam, ili
da pak jednom bude istina da mene nije nikad bilo - ako je pak sada istinito da jesam ili pak moda da tri i dva zbrojeni
budu vie ih manje od pet, ili slino, u emu naime prepoznajem oito protuslovlje. A budui da sigurno nemam nikakva
povoda po kojem bi se osvjedoio da postoji nekakav Bog obmanjiva, niti pak dosad dostatno znam da li i postoji
nekakav Bog, razlog za sumnju veoma je slabaan i - da tako kaem - metafiziki i ovisi tek od onog mnijenja. Ali da bi se
i on uklonio, im se prui prilika treba istraiti da li Bog jest, i ako on jest, moe li biti obmanjiva; jer dok se o tome ne
zna, ne ini mi se da ikako mogu biti siguran u bilo to drugo.
Sad je pak potrebno poi po redu, pa podijelivi prvo sve moje misli u stanovite redove, istraiti u kojima se od njih
zapravo nahodi istina ili la. Neke su od njih poput slika stvari i samo njima navlastito odgovara ime ideja: kao kad mislim
o ovjeku, utvari, nebu, anelu ili Bogu. Druge pak osim toga imaju drugaije oblike: kao kad hou, kad se bojim, kad
tvrdim, kad nijeem, te uvijek shvaam neku stvar kao podmet svojeg miljenja, ali miljenjem obuhvaam i neto ire od
same slinosti dotine stvari; od tih stvari jedne se nazivaju voljama (voluntates) ili afektima, a druge sudovima (judicia).
to se pak tie ideja, promatraju li se same u sebi, bez odnosa prema neem drugom, one zapravo ne mogu biti lane,
jer zamislio ja kozu ili kimeru, nita nije manje istinito da zamiljam jedno kao i drugu. Isto se tako ne treba bojati nikakve
lai u samoj volji ili u afektima; jer ma kako opake stvari, ili pak one kojih nikad nema, mogao poeljeti - nije stoga
neistinito da ih elim. A kako preostaju sami sudovi, kod njih mi se valja pripaziti da se ne prevarim. A glavna pogreka, i
ona koja se u njima moe najee otkriti, jest u tome, to sudim, da ideje koje su u meni jesu sline ili sukladne stvarima
koje su izvan mene; a naravno, ako ja same ideje smatram tek oblicima (modus) svojeg miljenja, bez odnosa prema
neemu drugom, teko da e mi moi pruiti ikakva gradiva za grijeenje.
Od tih ideja jedne mi se ine uroene, druge pridole, a tree od samog mene sainjene: jer kad razumijevam to je
stvar, to je istina, to je miljenje, ini mi se da te ne potjeu niodkuda nego od same moje prirode; ako pak sluam
buku, gledam sunce, osjeam vatru, sve dosad sam sudio da to potjee od stvari to su izvan mene; i napokon sm
izmiljam sirene, hipogrife i slino. Ali mogao bih moda i misliti da su sve ili pridole ili sve uroene ili sve sainjene: jer

10

jo nisam jasno nazreo njihovo pravo podrijetlo.

O idejama koje drim da potjeu od stvari to egzistiraju izvan mene, treba prije svega istraiti koji me to razlog nagoni
da njih smatram slinima tim istim stvarima. Zaista, ini mi se da me priroda pouava tako. Zatim se uvjeravam kako one
ne ovise od moje volje, te stoga ne ni od mene sama; esto se naime pojavljuju protiv moje volje: kao sad kad - htio ja ili
ne htio - osjeam toplinu, te stoga mislim da taj osjet ili ideja topline, dolazi meni od neke stvari to je razliita od mene,
naime od topline vatre uz koju sjedim. Nita sad nije prikladnije nego da sudim kako ta ista stvar unosi u mene svoju
slinost prije nego bilo to drugo.
Sad u pogledati da li su ti razlozi dostatno vrsti. Kad ovdje kaem da me tomu pouava priroda, onda mislim samo
kako me na to da vjerujem nagoni spontani poriv, a ne da mi istinu otkriva kakva prirodna svjetlost (lumen naturale). To
dvoje se uveliko razlikuje; jer sve one stvari koje mi se pokazuju spomou prirodne svjetlosti (kao to iz toga da sumnjam
proizlazi da jesam i slino), ne mogu nikako biti sumnjive, - jer ne moe biti ni jedne druge sposobnosti kojoj bih jednako
vjerovao kao toj svjetlosti - iako ona moe uiti da nisu istinite; ali to se tie prirodnih poriva, esto sam izjavljivao kako
su me oni navodili na ono to je gore - kad posrijedi bijae izbor dobra - te ne vidim razloga zato bih njima vie vjerovao
u bilo kojoj drugoj stvari.
Zatim, ma koliko one ideje ne ovisile o mojoj volji, iz toga nuno ne proizlazi da one potjeu od stvari to su izvan
mene. Jer, kao to oni porivi - o kojima sam ve govorio - iako su u meni, ine se razliitim od moje volje, tako da je
moda u meni i neka druga sposobnost, koja mi jo nije dostatno poznata, proizvoaica tih istih ideja, upravo kao to mi
se dosad uvijek inilo da se one u meni oblikuju dok spavam, a bez ikakve pomoi vanjskih stvari.
Napokon, neka i potjeu od stvari koje su od mene razliite, iz toga ne slijedi da one moraju biti sline tim stvarima.
Dapae, u mnogih sam esto opazio veliku razliku: tako, na primjer, u sebe nalazim dvije razliite ideje sunca: jednu to
je dobivena spomou osjetila (i koju uglavnom treba razmatrati meu idejama koje smatram pridolim) i po kojoj mi se
ono ini veoma malenim, dok se druga ideja temelji na astronomskim razlozima (to jest potjee od misli koje su mi kao
uroene ili sam ih sam nainio nekim drugim nainom), i po njoj sunce izlazi mnogo puta vee od zemlje; dakako: obje ne
mogu biti sline istom suncu koje egzistira izvan mene, a um me uvjerava kako je od njih ona od sunca najrazliitija koja
se ini da najvie potjee od njega.
A sve to dostatno pokazuje kako sam do sada vjerovao - ne po sigurnome sudu, nego tek po slijepom porivu - da
egzistiraju neke stvari razliite od mene koje meni putem organa osjetila, ili nekim drugim nainom, nameu svoje ideje ili
slike.
Ali postoji i drugi nain da se istrai egzistiraju li izvan mene neke od stvari o kojima su ideje u meni. Uistinu, utoliko
ukoliko su te iste ideje tek oblici miljenja, ne razaznajem meu njima nikakve nejednakosti i ini se da sve potjeu od
mene na isti nain; ali, ukoliko jedna predstavlja jednu, a druga drugu stvar, oito je da se one veoma razlikuju
meusobno. Jer, nema nikakve sumnje, one koje mi iznose supstancije neto su mnogo vie i - da tako kaem sadravaju u sebi vie objektivne stvarnosti (realitas objectiva) od onih koje predstavljaju tek oblike, (modi) ili akcidencije;
te ponovno, ona ideja po kojoj razumijevam najvieg Boga, vjenog, beskonanog, sveznajueg, svemonog i tvorca svih
stvari koje postoje izvan njega - zaista ima u sebi vie objektivne stvarnosti negoli one po kojima se pokazuju konane
supstancije.
Naravno, ve po prirodnoj svjetlosti je oito da u sveopem tvornom uzroku (causa efficiens et totalis) treba biti barem
tohko koliko i u uinku istog uzroka. Jer, odakle - pitam se - moe uzeti uinak svoju stvarnost ako ne od uzroka? A kako
da uzrok nju njemu da, ako je sam ne bi imao? Odatle pak slijedi ne samo da neto ne moe postati iz nita, nego i da
ono to je savrenije - naime: to u sebi sadri vie stvarnosti, ne moe postati od onog to je manje savreno. A to nije
oigledno istinito samo o onim uincima kojih je stvarnost aktualna ili formalna, nego vrijedi i za ideje, u kojima se
promatra tek objektivna stvarnost. To jest, ne samo da - primjera radi - nekakav kamen koji prije nije postojao ne moe
sad poeti postojati ukoliko se ne proizvode od neke stvari u kojoj se - bilo formalno bilo eminentno nalazi sve ono od
ega se sastoji kamen; niti se toplina moe uvesti u predmet koji se prije nije grijao, osim od stvari koja je poretku barem
jednako savrena kao i toplina, i slino u drugim sluajevima; nego - pored toga - ne moe u meni biti ni ideje topline ni
kamena, ukoliko nisu u meni nastale po nekom uzroku u kojem je barem toliko stvarnosti koliko poimani da je ima u
toplini ili kamenu. I ma koliko taj isti uzrok ne pretoio nita od svoje aktualne ili formalne stvarnosti u moju ideju, ne treba
stoga misliti da je ona manje stvarna, jer takva je narav same ideje da njoj izvan nje same ne treba nikakva formalna
stvarnost, osim one koju dobija od mojeg miljenja, kojega je i oblik (modus). A to pak ova ideja sadri vie ove ili one
objektivne stvarnosti nego neka druga, to oito ima po nekom uzroku, u kojem je barem toliko formalne stvarnosti koliko
ona sama sadrava objektivne. Ako pak pretpostavimo da se u ideji nalazi togod to ne bijae u njezinu uzroku, onda to
potjee od nita; ali ma koliko bio nesavren dotini oblik bitka (essendi modus), kojim je stvar preko ideje objektivno u
razumu, ipak nikako nije nita, niti pak stoga moe potjecati od nita.
A isto tako ne trebam pretpostavljati, ako je stvarnost koju razmatram u svojim idejama tek objektivna, da ista stvarnost
treba formalno biti u uzrocima istih ideja, nego dostaje ako je i u njima objektivno. Jer kao to objektivni oblik bitka

11

pripada idejama po samoj njihovoj prirodi, tako formalni oblik bitka pripada uzrocima ideja - barem prvih i glavnih - po
njihovoj prirodi. A iako se moda jedna ideja moe roditi iz druge, ipak od toga ne nastaje progressus in infinitum, nego
tako treba doi tek do neke prvotne ideje, kojoj je uzrok poput arhetipa, u kojem je formalno sadrana sva ona stvarnost
koja je u ideji tek objektivno. Upravo kao to mi je spomou naravne svjetlosti oigledno da su ideje u meni poput
nekakvih slika, koje lako mogu odstupiti od savrenstva stvari od kojih potjeu, ali ne mogu sadravati nita ni vee ni
savrenije.
A to sve te stvari due i pomnije istraujem, sve jasnije i odjelitije spoznajem da su istinite. Ali to da iz toga
zakljuim? Zaista, ako je objektivna stvarnost neke od mojih ideja takva da sam siguran kako ona nije u meni ni formalno
ni eminentno, niti da ja sm mogu biti uzrokom te ideje, otuda neminovno slijedi da nisam u svijetu ja sm, nego da egzistira i neka druga stvar koja je uzrok dotine ideje. Ako pak u meni nema nikakve takve ideje, onda ne znam ni kakva
argumenta koji bi me uvjerio u egzistenciju bilo koje stvari razliite od mene; sve sam pomno razmotrio, i nisam mogao
dosad otkriti nikakva drugog.
Od tih pak mojih ideja, osim one koja mene samog meni predoava, i s kojom ovdje ne moe biti nikakve tekoe,
jedna predstavlja Boga, neke stvari tjelesne i neive, neke anele, jedne ivotinje i napokon neke druge ljude meni sline.
A to se tie onih ideja koje predstavljaju ostale ljude ili ivotinje ili anele, lako razumijevam kako se one mogu sloiti
od, onih koje imam o sebi samom, tjelesnim stvarima i Bogu, sve da na svijetu ne postoje ni drugi ljudi osim mene, niti
pak ivotinje ili aneli.
to se opet tie ideja tjelesnih stvari, niega u njima nema to bi bilo takvo da - ini se - ne bi moglo potjecati od mene
samoga; jer ako pomnije razmotrim i pojedine od njih istraim istim onim nainom kojim juer istraivah ideju voska,
opaam kako je u njima vrlo malo onoga to zahvaam jasno i odjelito: naime, veliinu ili protegnutost u dubinu, irinu i
dubinu; lik to potjee od ogranienja protegnutosti; poloaj to ga r a z 1 i i t e uobliene stvari izmeu sebe zauzimaju;
zatim gibanje ih promjenu toga poloaja; tima se jo mogu dodati s u b s t a n c i j a , trajanje i broj: ostale pak, kao
svjetlost i boje, zvuci, vonjevi, okusi, top-Una i hladnoa i ostala dodirna svojstva - pomiljam tek zbrkano i nejasno tako
da ne znam jesu li istinite ili lane, to jest: jesu h ideje koje imam o njima ideje stvari ili ne-stvari. Iako sam malo prije
primijetio da se pravo nazvana ili formalna lanoa moe otkriti samo u sudovima, ipak u idejama postoji stanovita
materijalna lanoa, kad ono to je ne-stvar predstavljaju kao stvar: tako su - na primjer - ideje koje imam o toplini i
hladnoi tako malo jasne i odreene, da po njima ne mogu razabrati nije li hladnoa tek lienost topline ili je toplina
lienost hladnoe, nisu li obje stvarna svojstva ili to nije ni jedna od njih. I jer nema ideja koje nisu o nekim stvarima, ako
je zaista istinito da hladnoa nije nita drugo nego lienost topline, ideja koja mi to predstavlja kao neto stvarno i
pozitivno, s pravom se naziva lanom, a isto je tako i sa ostalim.
Tima zaista ne trebam pripisivati nekog drugog tvorca osim sebe sama; jer, ako su lane, to jest, ako ne predstavljaju
nikakve stvari, meni je po prirodnoj svjetlosti znano da one potjeu od nita, to jest, one nisu u meni po bilo kojem drugom
uzroku nego zbog toga to neto manjka mojoj naravi i to ona nije posve savrena; ako pak jesu istinite, budui mi
iznose tako malo stvarnosti da ih ne mogu razlikovati od nestvari, ne vidim zato ne bi mogle biti samo po meni.
Od onih pak koje su jasne i odjelite meu idejama tjelesnih stvari, ini mi se da sam neke mogao posuditi od ideje o
sebi samom, naime supstanciju, trajanje, broj i ostale tomu sline; jer kad mislim da je kamen supstancija ili stvar
spremna egzistirati sama po sebi, tako sam i ja supstancija, premda sebe poimam kao stvar to misli a nije protena, dok
je kamen stvar protena, a nije ona to misli; i upravo kao to je izmeu oba pojma velika razlika, oni se - ini se - slau
to se tie supstancije; isto tako kad poimam da sad jesam ili se sjeam da sam prije bio, kad posjedujem razliite misli
kojima razumijem broj, razumijem ideje trajanja i broja, koje onda mogu prenijeti na bilo koje druge stvari. Sve pak ostale
od kojih se sastoje ideje tjelesnih stvari, naime: protenost, oblik, poloaj i giban]e, formalno u meni nisu sadrane, jer
nisam nita drugo nego tek stvar to misli; nego budui tek stvar to misli; nego budui tek stanoviti oblici (modi)
supstancije, a ja sam supstancija, ini se da mogu biti u meni eminentno.
Preostaje tako jedina ideja Boga, o kojoj treba razmotriti ima li u njoj togod to nije moglo potei od mene samog. Pod
Bojim imenom razumijevam stanovitu supstanciju to je beskonana, neodvisna i vrhunski razumna, vrhunski mona i
koja je stvorila kako mene sama tako i sve ostalo to egzistira, ako togod ostalo egzistira. A sve su te stvari doista takve
da - promislim li pomnije - sve mi se manje ini da su mogle potei od mene samog. Stoga iz svega to je dosad reeno
treba zakljuiti da Bog nuno egzistira.
Jer iako je u meni ideja supstancije zbog samog toga to sam supstancija, ipak - budui sam sm konaan - ne bi bilo
ideje beskonane supstancije, da ona ne potjee od neke druge supstancije koja je instinski beskonana.
A ne treba da mislim kako zahvaam beskonano ne spomou istinske ideje, nego tek nijekanjem konanoga, kao to
zahvaam mirovanje i tamu nijekanjem gibanja i svjetlosti; naprotiv, oito razumijevam da je vie stvarnosti u
beskonanoj nego u konanoj supstanciji, pa je stoga u meni nekako prvotnija predodba (perceptio) o beskonanom
nego o konanom, to jest: o Bogu nego o meni samom. Jer, kojim bi drugim nainom razumio da sumnjam, da elim, to

12

jest: da mi togod manjka i da nisam sasvim savren, da u meni ne postoji nikakva ideja savrenijeg bia, iz usporedbe s
kojom spoznajem svoje nedostatke?
Isto se tako ne moe rei da je moda ta ideja o Bogu tvarno (materialiter) lana, te da stoga moe potjecati od nita,
kao to sam maloprije primijetio o idejama topline i hladnoe i slinom; naprotiv, poto je najjasnija i najodjeiitija i sadri
vie objektivne stvarnosti od bilo koje druge, nije od nje po sebi nijedna istinitija, niti se u bilo kojoj drugoj nalazi manje
sumnje zbog lanosti. Posve je istinita - kaem - ta ideja bia najsavrenijeg i beskonanog; jer ma koliko se moglo
izmiljati da takvo bie ne egzistira, ipak se ne moe hiniti da njegova ideja ne predstavlja meni togod stvarna, kao to
prije rekoh o ideji hladnoe. Ona je naime i najjasnija i najodjeiitija; jer to god zahvaam jasno i odjelito, to god je
stvarno i istinito, i to god donosi kakvo savrenstvo, sve je to u njoj sadrano. A ne smeta ni to ja ne shvaam
beskonano ili pak to se u Bogu nalaze druge nebrojene stvari koje nikako ne mogu ni shvatiti niti moda na bilo koji
nain dosegnuti miljenjem; u samoj je naravi beskonanoga da ga ja - koji sam konaan - ne mogu shvatiti; i dostaje mi
da samo to razumijem, pa da sudim kako sve one stvari koje jasno zahvaam i koje donose kakvo savrenstvo, a moda
i bezbrojne druge o kojima ne znam, nalaze se bilo formalno bilo eminentno u Bogu, da" ideja koju o njemu imam bude
najistinitija, najjasnija i najodjeiitija od svih koje su u meni.
Ali moda sam ja neto vie nego to sm razumijevam i sva ona savrenstva koja pripisujem Bogu nekako su kao
mogunost u meni, iako se jo nisu izluila niti svela na in. Ve doivljavam kako moja spoznaja pomalo raste; i ne vidim
to prijei da tako sve vie i vie raste do beskonanosti, niti pak - kad se tako poveala spoznaja - zato ne bih njome
mogao dosei sva ostala Boja savrenstva; ni napokon zato mogunost za ista savrenstva, ako je u meni, ne bi
dostajala da proizvede ideju o njima.
Samo, ni jedno od toga ne moe biti. Jer, prvo, premda je istina da se moja spoznaja postupno poveava i da su u
meni mnoge stvari kao mogunost (koje jo nisu postale in), ipak nijedna od njih ne pripada ideji Boga, u kojoj zaista
nita nije samo kao mogunost; a samo pak to to se moja spoznaja postepeno poveava, najsigurniji je dokaz o
nesavrenstvu. Pored toga, iako se moja spoznaja uvijek sve vie i vie poveava, ipak razumijem da ona stoga nee
nikad postati u inu (actu) beskonana, jer nee nikad otii tako daleko da ne bude sposobna za jo vei porast; Boga
pak smatram toliko beskonanim u inu (actu), da se njegovu savrenstvu ne moe nita dodati. Napokon, uviam da objektivni bitak (esse objectivum) ideje ne moe proizvesti sam mogui bitak (esse potentiali) - koji je pravo reeno, nita nego samo aktualni bitak (esse actuali sive formali).
A doista, u svemu tome nema niega to se ne bi pomnjivu pozorniku oitovalo prirodnom svjetlou; ah kad sam
manje pozoran i kad slike osjetilnih stvari zaslijepe otrinu duha, onda se tako lako ne sjeam zato ideja bia savrenijeg
od mene nuno potjee od nekog bia to je zaista savrenije, te stoga mi valja dalje istraivati mogu li biti ja sam s
takvom idejom, ako ne egzistira nikakvo takvo bie.
Naime, po kome ja jesam? Po sebi samome, po roditeljima ili po bilo emu drugom manje savrenom od Boga; jer se
ni misliti ni izmisliti ne moe nita to je od njega savrenije ili pak jednako savreno.
Ali - doista, da sam po sebi, niti bih sumnjao, niti bih elio, niti bi mi uope bilo to manjkalo; dao bih sebi sva ona
savrenstva od kojih je u meni neka ideja, i tako bih sm bio Bog. Niti pak trebam misliti da je moda tee postii one
stvari koje mi manjkaju nego one koje su ve u meni; naprotiv, oito je da mnogo tee bijae da ja, to jest stvar ili supstancija to misli, izronim iz nita, nego da steknem spoznaje o mnogim stvarima koje ne znam, koje su tek akcidencije
iste supstancije. I zaista, kad bih po sebi imao ono vie, ne bih sebi uskratio ne samo one stvari koje je lake stei, nego
nijednu od onih za koje vidim da su sadrane u ideji Boga; jer mi se ini da nita drugo nije tee postii; kad bi pak neke
bilo tee postii, sigurno bi se i meni inile teima (ako bih po sebi imao sve ostale stvari koje imam), budui da bih
spoznao kako u njima prestaje moja mo.
Isto tako neu izbjei snazi tih razloga ako pretpostavim da sam ja moda uvijek bio kakav sam sada, kao da odatle
slijedi, kako ne treba traiti nikakva tvorca moje egzistencije. Budui da se cijelo vrijeme ivota moe razdijeliti na
nebrojene dijelove, od kojih pojedini nikako ne ovise od drugih, iz toga to ja malo prije bijah, ne proizlazi da i sad trebam
biti, ukoliko me kakav uzrok kao iznova ne stvara za ovaj as, to jest odrava. Oevidno je naime pomnijem promatrau
naravi vremena da je potrebna sasvim ista sila i djelovanje kako bi se bilo koja stvar odrala u svim trenucima u kojima
traje, kakvi su potrebni da se naini nova ako jo ne egzistira; jer da se odravanje razlikuje od stvaranja samo u razumu,
neto je od onoga to se oituje po prirodnoj svjetlosti.
I tako, sad moram samog sebe pitati, imam li kakvu silu s pomou koje mogu postii da i malo poslije budem onaj isti
koji sam sad: jer -kad ve nisam nita drugo nego stvar to misli, ili se barem sada tono bavim onim dijelom sebe koji je
stvar to misli - bude li u meni takve sile, nedvojeno bih ja postao svjestan. Ali kako doznajem da nikakve takve sile
nema, iz samog toga najbjelodanije spoznajem da ovisim od nekog drugog bia koje je razliito od mene.
Moda zaista to bie i nije Bog, pa su me proizveli ili roditelji ili pak kakvi drugi uzroci manje savreni od Boga. Samo,
kao to ve prije rekoh, oigledno je da u uzroku treba bili najmanje toliko stvarnosti koliko je u uinku; i stoga, kako sam

13

stvar tq misli i u sebi imam nekakvu ideju Boga, kakav god mi se uzrok pripisao, i on e biti stvar to misli, te se mora
dopustiti da ima ideju svih savrenstava koja pripisujem Bogu.
O tom se uzroku moe opet pitati da li postoji po sebi ili po neem drugom. Postoji li po sebi samom, iz reenog je
jasno da je on sam Bog; jer zaista, budui posjeduje sposobnost da egzistira sam po sebi, ima nedvojbeno i snagu da
posjeduje inom sva ona savrenstva o kojima ima u sebi ideju, to jest sva ona za koja poimam da su u Bogu. Ako je po
neem drugom, treba opet i o tome drugome istraiti na isti nain da li jest po sebi ili po neemu drugom, sve dok se tako
ne doe do posljednjeg uzroka, koji e biti Bog.
A dostatno je jasno da ovdje ne moe biti napretka do u beskonanost, osobito zbog toga to se ne bavim uzrokom
koji me je neko bio proizveo, nego uglavnom onim to me odrava u sadanjem vremenu.
Isto se tako ne moe izmisliti da se nekoliko djelominih uzroka steklo radi moje tvorbe i da sam od jednog primio ideju
jednog od savrenstva koja pripisujem Bogu, od drugog ideju drugog, tako to se sva ta savrenstva nalaze negdje u
svemiru, ali se ne nalaze sva ujedno spojena u jednom koji je Bog. Jer, jedinstvo, jednostavnost ili nerazdvojivost svega
onog to je u Bogu - jedno je od glavnih savrenstava za koja razumijevam da su u njemu. I svakako ideju o istom
jedinstvu svih njegovih savrenstava nije mogao u meni usaditi nikakav drugi uzrok od kojeg ne bih imao i ideje o ostalim
savrenstvima: niti bi pak mogao postii da ih razumijevam kao ujedno spojena i nerazdvojiva, ukoliko istodobno ne bi
uinio da spoznam i kakva su ona.
to se pak tie roditelja, pa da i jesu istinite sve one stvari koje sam ikad o njima mislio, ne samo da me oni zaista ne
odravaju, nego me nikakvim nainom i ne proizvedoe koliko sam stvar koja misli; nego su samo stavili stanovite
sklonosti u onu tvar u kojoj se, kako sam sudio, nalazim ja, to jest duh, kojeg sad jedinog uzimam kao sebe sama. Tako
tu s tima stvarima ne moe biti nikakve potekoe; nego uope treba zakljuiti da ve samo zbog toga to egzistiram i u
meni je stanovita ideja najsavrenijeg bia, to jest Boga, najbjelodanije se dokazuje da i Bog egzistira.
Preostaje tek da istraim kojim sam nainom primio istu ideju od Boga; nisam je primio osjetilima niti mi je pak pridola
dok je nisam oekivao, kao to obiavaju ideje osjetilnih stvari, kad se iste stvari vanjskim organima osjetlila dogaaju ili
se tako tek ini; niti sam je pak ja sam izmislio, jer njoj ne mogu nita ni oduzeti niti joj dodati; preostaje sto ga da mi je
ona uroena isto tako kao to mi je uroena i ideja mene samoga.
I uistinu nije udo to je Bog, stvarajui mene, stavio u mene tu ideju da bude poput znaka tvoreva utisnuta u njegovu
tvorevinu; i nije potrebno da taj znak bude stvar razliita od same tvorevine. Ali iz toga jedinog to je mene Bog stvorio,
veoma je vjerojatno da sam stvoren nekako prema liku i slinosti njegovoj i da tu slinost, u kojoj je sadrana ideja Boga,
mogu zahvatiti istom onom sposobnou kojom sm sebe sma zahvaam: to jest, kad otrinu uma okrenem prema sebi
samome, ne samo to razumijevam da sam stvar nepotpuna i ovisna o drugome, stvar to neodreeno tei veemu ili
boljemu, nego istodobno razumijevam da onaj o kojem ovisim u sebi ima sve te vie stvari, i to ne neodreeno i tek kao
mogunost, nego stvarno i beskonano, i da je Bog. I sva snaga dokaza je u tome to spoznajem da je nemogue da
egzistiram ovakve naravi kakve sam, naime: imajui u sebi ideju Boga, a da zaista ne egzistira i Bog, Bog - kaem - onaj
isti ija je ideja u meni, to jest onaj koji ima sva ona savrenstva koja ja ne mogu u cijelosti shvatiti ali ih mogu nekako
dosei miljenjem, i koji nije podloan nikakvim nedostacima. Po tima je dovoljno jasno da on ne moe biti varljiv; jer po
prirodnoj svjetlosti je oito da svaka la i prijevara ovise o nekom nedostatku.
Ah prije nego to to paljivije istraim, te isto tako ispitam ostale istine koje se tu mogu nai, ini mi se prikladnim
prepustiti se ovdje unekoliko motrenju samoga Boga, odvagnuti kod sebe sve njegove atribute, te promatrati, veliati i
slaviti divotu neizmjerne svjetlosti koliko to bude uzmogla zasljepljena otrina mojega duha. Budui da po vjeri vjerujemo
kako se najvie blaenstvo drugoga ivota sastoji tek u takvom motrenju boanskog vehanstva, pokuajmo sad osjetiti u
istome, pa i nek je mnogo manje savreno, najviu nasladu za koju smo sposobni u ovom ivotu.

14

IV. MEDITACIJA
O ISTINITOME I LANOME
Toliko sam se ovih dana navikao oslobaati svoj duh od osjetila i tako sam tono shvatio da je malo onoga to se
istinski zahvaa od tjelesnih stvari, dok je mnogo vie onih stvari koje se doznaju o ljudskom duhu - a jo vie o Bogu - da
e sad bez ikakve tekoe skrenuti mi ljenje od zamiljivih (res imaginabiles) na one koje su samo razumljive (res
intelligibiles), odvojene od svake tvari. I zaista imam mnogo odjelitiju ideju ljudskog duha, ukoliko je stvar to misli, to
nije pretegnuta u duinu, irinu i dubinu, niti ima bilo to drugo od tijela, od ideje o bilo kojoj tjelesnoj stvari. I kako
razmatram da sumnjam, ili da sam stvar nepotpuna i zavisna, objavljuje mi se jasna i odjelita ideja bia nezavisnog i
potpunog, to jest Boga; i po tome jednom to je takva ideja u meni ili to egzistiram imajui takvu ideju, bjelodano
zakljuujem i da Bog egzistira i da o njemu ovisi cijela moja egzistencija svakog pojedinog trena, tako da vjerujem kako
se ljudskim duhom ne moe spoznati nita ni bjelodanije ni sigurnije. I sad mi se ini da nazirem onaj put kojim e se
doi od istog motrenja istinskoga Boga, u kojem su naime skrivena sva blaga znanosti i mudrosti, do spoznaje o ostalim
stvarima.
Prvo pak spoznajem kako je nemogue da on mene obmane; jer u svakoj obmani ili prijevari otkriva se neko
nesavrenstvo; i koliko god se moglo initi kako je obmanjivanje znak otroumlja ili moi, nema nikakve sumnje da htjeti
obmanuti svjedoi ili o zloi ili o slabosti, te stoga u Bogu nema obmane.
Uviam zatim kako je u meni stanovita sposobnost prosudbe koju sam - upravo kao i sve ostalo to je u meni - primio
od Boga; i budui me on ne eli obmanuti, takvu mi zaista nije dao da bih njome ikad mogao pogrijeiti, sve dok se njome
pravo sluim.
A ne bi bilo ni kakve sumnje o toj stvari, kad se ne bi inilo da odatle slijedi kako ja stoga ne mogu nikad pogrijeiti; jer
ako od Boga imam sve to je u meni i ako mi nije dao nikakvu sposobnost grijeenja, ne ini se da bih ikad mogao
pogrijeiti. I upravo sve dotle dok samo o Bogu mislim, i sav se okreem prema njemu, ne nalazim nikakva uzroka
pogreke ili lanosti; ali, tek to se okrenem prema sebi, otkrivam da sam podloan nebrojenim pogrekama, kojima
istraujui uzrok opaam da se meni ne pojavljuje samo ideja Boga, ili bia to je najsavrenije koja je stvarna i pozitivna
- nego, da tako kaem, i ideja o nita, ili o onome to je najudaljenije od nekog savrenstva, to jest stanovita negativna
ideja, i tako sam nekako nainjen kao sredina izmeu Boga i nita, ili izmeu najvieg bia i nebia, tako te ukoliko sam
stvoren od najvieg bia, niega u meni nema po emu bih se varao ili grijeio, ali pak ukoliko nekako sudjelujem u nita,
ili u nebiu, to jest: ukoliko nisam samo najvie bie, manjkaju meni mnoge stvari, pa onda nije ni udo to se varam. Isto
tako, jasno razumijevam da pogreka, ukoliko je pogreka, nije nita stvarno to ovisi o Bogu, nego je tek nedostatak
(defectus); a nije meni da bih pogrijeio ni potrebna neka sposobnost data u tu svrhu od Boga, nego se dogaa da
grijeim zbog toga to sposobnost prosudbe istine, koja mi je od Njega data, u meni nije beskonana.
Ipak, to jo posve ne zadovoljava; jer pogreka nije isti nijek (negatio), nego je lienost ili nedostatak (privatio sive
carentia) stanovite spoznaje koja bi nekako trebala biti u meni; a uzevi u obzir Boju narav ne ini se moguim da bi on
pridao meni kakvu sposobnost koja nije savrena u svojem rodu, ili koja je liena kojeg njojzi potrebna savrenstva. Jer,
ako je tono da to je savreniji tvorac to od njega proizlazi savrenija tvorevina, kako moe onda onaj najvii stvoritelj
svih stvari nainiti neto to nije savreno u svim svojim svojstvima?! Nema sumnje da me je Bog mogao stvoriti takvim
da nikad ne pogrijeim; niti pak ima sumnje u tome da uvijek kani ono to je najbolje: je li stoga bolje da se varam nego
da se ne varam?
Ali kad o tome paljivije rasudim, dolazi mi na um da se ne trebam uditi to postoje od Boga uinjene stvari kojima
razloge ne razumijevam; isto tako ne treba sumnjati u njegovu egzistenciju, jer moda spoznajem kako i neke druge
stvari postoje, o kojima takoer ne shvaam zato i kako ih je nainio. Jer kad ve znam kako je moja narav slabana i
ograniena, dok je narav Boja neizmjerna, neshvatljiva, beskonana, iz samog toga dostatno saznajem da su u njemu
mogue bezbrojne stvari o uzrocima kojih nita ne znam; i zbog toga jedinog razloga mislim da u prirodnim stvarima nita
ne vrijedi sav onaj rod uzroka koji se izvlai iz svrhe; a isto tako bez lakoumlja ne mogu ni pomisliti da se mogu istraiti
svrhe Boje.
Dalje mi dolazi u pamet da - kad god istraujemo savrenstvo Bojih djela - stvorove ne treba promatrati posebice,
nego valja pregledati svu openitost stvari; jer ako je stvar izdvojena - moda i ne nezaslueno -init e se nesavrenom,
dok e biti najsavrenija kao dio svjetske cjeline iako sam - po onome to htjedoh sumnjati u sve - zasigurno spoznao
dosad da nita ne egzistira osim mene i Boga, ipak - zbog toga to uvidjeli neizmjernu Boju mo - ne mogu zanijekati da
je mnoge druge stvorio ili barem mogao stvoriti, kako bih ja time stekao vrijednost tek jednog dijela u ukupnosti stvari.

15

Zatim, prilazei blie sebi samomu i istraujui koje su moje pogreke (koje same dokazuju bilo koje nesavrenstvo pri
meni) opaam da one ovise od dva uzroka koji istodobno djeluju, to jest od sposobnosti spoznavanja koja je u meni i od
sposobnosti izabiranja ili od slobode izbora, naime od razuma (intellectus) i istodobno od volje (voluntas). Jer samim
razumom zahvaam tek ideje o kojima mogu donositi sud, i tako promatrano nema u njemu nikakve pogreke; iako
moda egzistiraju nebrojene stvari o kojima u meni nema nikakve ideje, ipak ne mogu rei da sam njih lien, nego samo
negativno - da mi nedostaju, jer me mogu zaista navesti kakav razlog kojim bih dokazao kako je Bog meni trebao dati
veu sposobnost spoznavanja nego to mi je dao; i ma koliko ga razumio kao vina umjetnika, ipak ne mislim da je on
trebao u pojedina od svojih djela staviti sva savrenstva koja u neka djela moe staviti. Isto se tako ne mogu poaliti da
od Boga nisam primio dostatno iroku i savrenu volju, ili slobodu izbora; jer doista doivljavam kako je ne sputavaju
nikakve ograde. I to mi se jo ini veoma znaajnim, nema u meni ni jedne druge stvari koja bi bila tako savrena ili
velika, a da ne bih mogao zamisliti da moe biti jo savrenija i jo vea. Jer ako, primjera radi, razmotrim sposobnost
razumijevanja (facultas intelligendi), odmah priznajem kako je ona u meni premalena i veoma konana, ali istodobno
oblikujem ideju jedne druge to je mnogo vea, ak najvea i beskonana, i ve zbog samog toga to ja tu ideju mogu oblikovati, uviam da ona pripada Bojoj naravi. Isto tako, istraim li sposobnost pamenja ili zamiljanja (facultas
recordandirel imaginandi), ili bilo koju drugu, ne nalazim ni jedne koja u mene ne bi bila slabana i ograniena, a u Bogu
neizmjerna. Jedina je volja ona - ili sloboda izbora - koju u sebi otkrivam tolikom da ideju ni jedne druge ne mogu zamisliti
veom; stoga ja po njoj razumijevam da sam stanovita slika i prilika Boja. Jer, iako je ona vea, i bez ikakve usporedbe,
u Bogu nego u meni, kako iz razloga spoznaje i moi koje su uz nju vezane, i koje nju ine jaom i djelotvornijom, tako i iz
razloga predmeta, jer se protee na vie stvari, ipak - promatrana formalno (formaliter) i tono sama po sebi - ne ini mi
se veom, budui je samo u tome to isto moemo initi ili ne-initi (to jest potvrivati ili nijekati, slijediti ili izbjegavati), ili
prije tek u tome da se mi, pri onome to sam razum predlae za potvrdu ili nijek, za prihvaanje ili izbjegavanje,
ponaamo tako da ne osjeamo da nas na to nagoni bilo koja izvanjska sila. A nije potrebno ni da se mogu zanositi na
obje strane, kako bih bio slobodan, nego suprotno, to se. vie drim jedne, bilo zbog toga to u njoj bjelodano razumijem
razlog istine i dobrote, bilo zbog toga to je Bog tako ugodio mojim najdubljim mislima, to je slobodnije izabirem; jer,
doista, ni boanska milost ni prirodna spoznaja ne umanjuju slobodu, nego je dapae uveavaju i osnauju. Dok je
neodlunost (indifferentia) koju doivljavam kad me nikakav razlog ne nagoni na jednu stranu vie nego na drugu, najnii
stupanj slobode, i nije znak nikakva savrenstva u njoj, nego tek manjka u spoznaji, ili stanovita poreknua (sive
negatione no quandano); jer ako bih uvijek jasno vidio to je dobro i istinito, nikad ne bih premiljao kako valja suditi ili
to treba izabrati; te tako, koliko god slobodan, ipak ne bih nikad mogao biti neodluan.
Po tima shvaam da uzrokom mojih pogreaka ne moe - uzeta sama za sebe - biti sila volje, koju imam od Boga, jer
je sveobuhvatna i savrena u svojoj vrsti; a ne moe to biti ni sposobnost razumijevanja, jer to god razumijevam, kako
od Boga treba da razumijevam, sumnjivo ispravno razumijevam, i nemogue je da se varam u tome. Odakle onda potjeu
moje pogreke? Naravno, jedino od tuda to - dok volja dosee dalje od razuma - ne zadravam je u istim granicama,
nego je proteem i na one stvari koje ne razumijem; a kako pri tome biva neodluna, lako odstupa od istinitog i dobrog, te
se ja tako varam i grijeim.
Primjera radi, kad sam ovih dana istraivao egzistira H togod u svijetu, te ustvrdio da ve po samom tome to
istraujem bjelodano proizlazi da sm egzistiram, nisam mogao ne prosuditi da je istinito ono to tako jasno razumijevam;
ne stoga to bijah na to nagnan nekom izvanjskom silom, nego zato to od velike svjetlosti u razumu nastade veliko nagnue volje, te sam u to to svojevoljnije i slobodnije vjerovao to sam manje bio neodluan prema tome. Sad pako, ne
samo to znam da egzistiram ukoliko sam stvar to misli, nego mi se jo javlja ideja tjelesne prirode, pa se dogaa te
sumnjam da li je mislea priroda koja je u meni, ih koja je tovie ja sm, drugaija od same tjelesne prirode, ili su obje
iste; i predpostavljam da mojem razumu nije dosad pruen nikakav dokaz koji bi me uvjerio vie u jedno nego u drugo.
Zaista, zbog toga sam neodluan da li da jedno ili drugo potvrdim ili zanijeem, ili da pak nita ne sudim o toj stvari.
Dapae, ta neodlunost se ne pretee samo na one stvari o kojima razum nita jasno ne spoznaje, nego uope na sve
one koje dostatno jasno ne spoznaje u isto ono doba kad volja o njima odluuje: koliko me god naime vjerojatna
nagaanja vukla na jednu stranu, sama spoznaja kako su posrijedi tek nagaanja, a ne sigurni i nedvojbeni razlozi,
dostaje da nasuprotno okrene moj pristanak. To je ono to sam dostatno iskusio ovih dana kad sam pretpostavio da je
jednostavno lano sve ono u to sam ranije bio vjerovao kao u posve istinito, a samo na temelju toga to sam otkrio da se
o tome moe sumnjati.
Ako pak dostatno jasno i odjelito ne uviam to jest istinito (quid verum sit) oito je da ispravno pastupam i da se ne
varam ako se usteem donijeti kakav sud. Ali ako togod patvrujem ili nijeem, onda se ispravno ne sluim slobodom
izbora; pa okrenem li se onoj strani koja je lana, jasno je da se varam; prigrlim li pak drugu, pogodit u nekim sluajem
istinu, ali time neu biti lien krivice, jer je prirodnoj svjetlosti bjelodano da uvid razuma mora uvijek predhoditi odreenju
volje. U toj neispravnoj upotrebi slobodnog izbora nalazi se onaj manjak od kojeg se sastoji oblik (forma) pogreke:
manjak je, rei u, u samom postupku, koliko taj potjee od mene, a ne nalazi se u sposobnosti koju sam primio od Boga,
niti pak u djelovanju ukoliko ono od njega ovisi.
Isto tako nemam nikakva razloga aliti se to mi Bog nije dao veu mo razumijevanja (vis intelligendi) ili to mi nije

16

dao veu prirodnu svjetlost (lumen naturale) nego to mi je dao, jer je u naravi konanog razuma da mnoge stvari ne
razumije, i jer je u naravi stvorenog razuma da bude konaan; nego trebam biti zahvalan onomu koji mi nije nikad nita
dugovao, na onome to mi je podario, a ne da mislim kako me je on liio, ili mi je uskratio, onoga ili ono to mi nije dao.
A nemam razloga aliti se ni zbog toga to mi je dao volju koja dalje dosee od razuma; i jer se volja sastoji od jedne
jedine stvari i jer je nedjeljiva, ini se da je njezina narav takva te ne doputa da joj se togod oduzme; a zapravo, to je
ona ira, to veu zahvalnost dugujem njezinu davatelju.
Ne trebam se, napokon, aliti ni zbog toga to Bog sudjeluje sa mnom u izvedbi onih inova volje, ili onih sudova, u
kojima se varam: ti inovi su openito istiniti i dobri, utoliko ukoliko ovise o Bogu, i na neki je nain u meni vie
savrenstva to njih mogu izvoditi nego da ne mogu. Manjku pak, u kojem je jedini formalni uzrok lanosti i grijeha, ne treba nikakva Bojeg sudionitva, jer nije stvar, i pripisuje li se Bogu kao uzrok ne treba to ni nazivati manjkom (privatio),
nego tek nijekom (negatio). Jer doista nije nikakvo nesavrenstvo u Bogu zbog toga to je meni podario slobodu
pristanka ih nepristanka na neke stvari o kojima u moj razum nije stavio jasno i odjelito uvianje, nego je izvan svake
sumnje nesavrenstvo u meni zbog toga to se dobro ne sluim tom slobodom i donosim sud o onim stvarima koje tono
ne razumijevam. Vidim da bi Bog mogao lako uiniti da se nikad ne varam, iako bih ostao slobodan i ograniene
spoznaje: tj. ili da podijeli mojem razumu jasno i odjelito razumijevanje svih stvari o kojima bih ikad razmiljao; ili da tako
vrsto utisne u moje pamenje - kako nikad ne bih zaboravio - da ne donosim sud ni o jednoj stvari koju ne bih razumio
jasno i odjelito. I lako shvaam da, promatran kao stanovita cjelina, mogao bih biti savrenijim no to sam sad, kad bi me
Bog nainio takvim. Ali ne mogu stoga nijekati da je nekako vee savrenstvo u cjelokupnosti svemira zbog toga to su
neki od njegovih dijelova lieni pogreaka, dok drugi nisu, nego da su svi posve slini. I nemam nikakvo pravo aliti se
zbog toga to je Bog htio da na svijetu postojim kao osoba koja nije od svega vrsnija i savrenija.
Osim toga, ako se ve ne mogu suzdrati od pogreaka onim prvim nainom, koji ovisi o bjelodanu uvianju svih onih
stvari o kojima se razmilja, mogu barem onim drugim, koji ovisi samo od toga da se sjetim, da se ne donosi sud o stvari
kad god nije istina bjelodana; jer, premda sam svjestan slaboe koja je u meni, da se ne mogu uvijek vrsto drati jedne
te iste spoznaje, ipak mogu postii paljivim i estim meditiranjem da se nje prisjetim kadgod ustreba, te tako steknem
stanovitu naviku da ne grijeim.
A kako je u tome glavno i najvee ovjekovo savrenstvo, cijenim da korist od dananje meditacije nije malena: time
to sam istraio uzrok pogreke i lanoe. I zaista nita drugo ne moe biti uzrok nego ono to objasnih; jer, kad god pri
donoenju sudova volju tako obuzdavam da se ona pretee samo na ono to joj je jasno i odjelito razumom podneseno,
naprosto ne mogu pogrijeiti, jer svako jasno i odjelito poimanje nedvojbeno jest neto (aliquid), i stoga ne moe biti od
nita (a nihilo), nego mu je nuno Bog uzronik, Bog - kaem - onaj najsavreniji, koji ne moe biti laan; stoga je sud
nedvojbeno istinit. I nisam danas samo nauio ega mi se valja uvati da nikad ne pogrijeim, nego istodobno i to mi je
initi da postignem istinu; i do nje u zaista doi ako se dostatno drim samo onoga to savreno razumijevam, a
susteem se onih stvari koje poimam zamreno i nejasno. Na to u ubudue brino paziti.

17

V. MEDITACIJA
O ESENCIJI MATERIJALNIH STVARI I JO JEDNOM O BOJOJ EGZISTENCIJI
Ostaje mi istraiti jo mnogo toga o Bojim atributima, mnogo toga o naravi mene samoga i mojeg duha; ah time u se
pozabaviti moda jednom drugom zgodom, dok mi se sad nita drugo ne ini preim (poto sam primijetio ega se treba
uvati i to valja initi kako bi se dolo do istine) nego da se pokuam izbaviti iz sumnje u koje sam bio zapao prolih
dana, te da razvidim moe U se otkriti togod sigurno u materijalnim stvarima.
Samo, prije nego to istraim da li neke takve stvari egzistiraju izvan mene, moram razmotriti njihove ideje ukoliko su u
mojoj svijesti, i vidjeti koje su od njih odjelite, a koje zbrkane.
Tako, prije svega odjelito zamiljam kolikou (quantitas), koju filozofi obino nazivaju stalnom, ili protenost te kolikoe
ih bolje protegnue kakve stvari u duinu, irinu, dubinu; tu ubrajam razliite dijelove; pa tim dijelovima pripisujem
veliine, likove, poloaj i mjesna gibanja (motus locales), a tim gibanjima opet bilo koje trajanje.
I nisu te stvari samo tako, openito promatrane, meni posve poznate i bjelodane, nego - paljivo promatrajui - poimam
i nebrojene pojedinosti o likovima, o broju, o gibanju i slinome, istina o kojima toliko je oita i tako sukladna s mojom
naravi, da kad ih prvi put otkrivam ne ini mi se da upoznajem togod novo koliko da se prisjeam onoga to sam prije
znao, ili da tek sad opaam one stvari koje su ve odavno bile meni, samo to im prije nisam obratio pozornost svojeg
duha.
A ono to je ovdje, mislim, vrijedno najvie pozornosti jest da u sebi otkrivam nebrojene ideje o stanovitim stvarima za
koje se, premda moda izvan mene nigdje ne egzistiraju, ipak ne moe rei da su nita; pa iako o njima nekako
svojevoljno mislim, ipak ih ja nisam izmislio, nego one imaju svoje istinske i nepromjenljive naravi. Kao kad, naprimjer, zamislim trokut, onda moda takav lik izvan moje svijesti nigdje na svijetu ne egzisitira niti je egzistirao, pa ipak posve je
odreena njegova narav, ili esencija, ili oblik, koji je nepromjenljiv i vjean, to ja nisam izmislio,
i koji ne ovisi o mojem duhu; kao to proizlazi iz toga da se mogu dokazati razliita svojstva dotinog trokuta, naime da
su tri njegova kuta jednaka dvoma pravim, da je nasuprot njegova najveeg kuta najvea stranica i slino, to sve sad htio ili ne htio - jasno spoznajem, ak i ako nikad prije nisam o tome razmiljao kad sam zamiljao trokut, te to tako nisam
izmislio.
Samog se predmeta opet ne tie, ustvrdim li kako mi je moda putem osjetila od izvanjskih stvari dola ta ideja trokuta,
jer sam naime nekoliko puta viao tijela trokutnog lika; mogu ja izmisliti druge nebrojene likove, o kojima ne moe biti
nikakve sumnje da su mi ikad doli spomou osjetila, pa da ipak uzmognem i o njima, nita manje nego o trokutu,
dokazati razliita svojstva. Svi su ti likovi zaista istiniti, kad ih jasno spoznajem, te su stoga neto, a ne jednostavno nita:
bjelodano je naime - sve ono to je istinito jest neto; a ve sam dostatno dokazao da su istinite sve one stvari koje jasno
spoznajem. A da to i nisam dokazao, takva je zaista narav mojeg duha da ne mogu ne pristati na njih barem sve dotle
dok ih jasno zahvaam; a sjeam se kako sam uvijek ve i prije ovog vremena - kad sam najvie pristajao uz osjetilne
predmete - bjelodano priznavao kao najsigurnije od svih ostalih one istine koje pripadaju likovima ili brojevima, ili ostalim
stvarima u aritmetici ili geometriji ili uope istoj i apstraktnoj matematici.
Ako ve samo iz toga to mogu ideju bilo koje stvari izvui iz svoje svijesti, proizlazi da sva ona svojstva za koja jasno i
odjelito shvaam da pripadaju toj stvari njoj zaista i pripadaju, zar se odatle ne moe izvesti i dokaz o Bojoj egzistenciji?
Zaista, njegovu ideju, to jest ideju najsavrenijeg bia, ne nalazim u sebi nita manje nego ideju bilo kojeg broja lika ili
broja; i nita manje jasno i odjelito razumijevam kako njegovoj naravi pripada da uvijek egzistira, upravo kao to ono to
dokazujem o nekom liku ili broju pripada prirodi toga lika ili broja; pa i kad ono o emu sam proteklih dana meditirao ne bi
bilo sve istinito, Boja bi egzistencija morala u mene imati barem onaj stupanj sigurnosti koji su dosad imale matematike
istine.
Premda, zapravo, sprve ovo nije posve bjelodano, nego poprima donekle oblik sofizma. Jer sam, naime, naviknuo u
svim ostalim stvarima razlikovati egzistenciju od esencije, lako sebe nagovaram da se ona moe odvojiti i od Boje
esencije, te tako zamisliti da Bog ne egzistira. Ali kad se pozornije promisili, oito je da se isto tako ne moe Boja egzistencija odvojiti od Boje esencije kao to se od esencije trokuta ne moe odvojiti da je veliina njegovih triju kutova
jednaka dvoma pravim. Ili kao to se ne moe odvojiti ideja brijega od ideje doline: stoga je isto tako neprihvatljivo misliti
Boga (to jest: najsavrenije bie) kojem nedostaje egzistencije (to jest: kojemu manjka neko savrenstvo) kao i brijeg
kojem manjka dolina.
Ali uistinu, to kad ne mogu Boga zamisliti nego kao egzistirajueg -kao to ne mogu zamisliti brijeg bez doline, a zaista

18

zbog toga to zamiljam brijeg s dolinom iz toga nikako ne slijedi da bilo koji brijeg na svijetu postoji - nikako zbog toga
to mislim o Bogu kao egzistirajuem ne slijedi da Bog egzistira: jer moje miljenje ne namee nikakvu nunost
(necessitas) stvarima; pa kao to se moe zamisliti krilat konj, iako ni jedan konj nema krila, tako moda mogu izmisliti i
egzistirajueg Boga, iako nikakav Bog ne egzistira.
Naravno, tu se krije sofizam; jer zbog toga to ne mogu misliti o brijegu bez doline, nikako ne slijedi da igdje egzistira
brijeg i dolina, nego samo da se brijeg i dolina - egzistirah ili ne egzistirali - ne mogu odvojiti jedno od drugoga. Doim,
zbog toga to o Bogu ne mogu misliti nego kao o egzistirajuem, slijedi da je egzistencija neodvojiva od Boga, te da on
stoga istinski egzistura; i ne zbog toga to to postie moje miljenje ili to ono bilo kojoj stvari namee neku nunost,
nego naprotiv, jer takvo moje miljenje odreuje nunost same stvari, naime Boje egzistencije: jer meni nije slobodno
misliti o Bogu bez egzistencije (to jest: o najsavrenijem biu bez najvieg savrenstva), kao to mi je slobodno zamiljati
konja s krilima ili bez njih.
Isto tako ovdje ne treba rei da je potrebno pretpostaviti egzistirajueg Boga, poto sam ve bio utvrdio da on
posjeduje sva savrenstva - a egzistencija je tek jedno od njih - pa prva pretpostavka i nije bila potrebna; kao to nije
potrebno ni da ja vjerujem kako se u svim etvrtastim likovima moe ucrtati krug; a kad bi to ipak pretpostavio, morao bih
povjerovati da se u rombu moe nacrtati krug, to je oigledno lano. Jer, iako nije nuno da se ikad upustim u bilo koju
misao o Bogu, ipak kad god mi se svidi misliti o prvom i najviem biu, te njegovu ideju izvaditi iz riznice svojeg duha,
nuno je da mu pripiem sva savrenstva, iako ih sad ne moram ni sva nabrajati, niti se posebnima pozabaviti: a ta
nunost posve dostaje da poslije, poto spoznam kako je egzistencija savrenstvo, ispravno zakljuim da egzistira prvo i
najvie bie: kao to nije potrebno da zamislim bilo koji trokut, ali kad god hou razmatrati pravokutni lik samo s tri kuta,
nuno je da mu pripiem svojstva iz kojih ispravno slijedi da sva tri njegova kuta nisu vea od dva prava kuta, iako ja ba
to zasad ne opaam. A kad istraujem koji se likovi mogu ucrtati u krug, nikako nije nuno da mislim kako se tu ubrajaju
svi etverostrani likovi; to vie, ne mogu takvo to ni zamisliti, sve dotle dok ne elim prihvatiti nita ukoliko to ne
razumijevam jasno i odjelito. Stoga je golema razlika izmeu takvih lanih pretpostavki i istinskih ideja koje su mi
uroene, a od kojih je prva i glavna ideja Boga. Jer zaista - na razliite naine shvaam kako ona nije togod izmiljeno,
ovisno o mojem miljenju, nego je slika istinske i nepromjenljive naravi: jer, prvo, ne mogu smisliti nijednu drugu stvar ijoj
bi esenciji pripadala egzistencija, osim samog Boga; i, drugo, jer ne mogu razumjeti dvojicu ili vie takvih Bogova, i jer,
pretpostavivi da jedan egzistira, jasno uviam kako je nuno da je vjeno i otprije egzistirao i da e egzistirati u vjenosti;
te zahvaam u Bogu jo mnoge druge stvari od kojih ja ni jednu ne mogu ni oduzeti ni izmijeniti.
Ali, kojom god se vrstom razloga posluio, uvijek se vraa na to da me u cijelosti mogu uvjeriti samo one stvari koje
poimam jasno i odjelito. Pa iako od tih koje tako poimam neke svakomu su dostupne, dok se druge otkrivaju samo onima
koji ih izblieg razmotre i pomnije istrae, ipak i te - poto se napokon otkriju - nisu nita manje sigurne od onih prvih. Iako
se, na primjer, ne ini tako jednostavnim da je u pravokutnog trokuta kvadrat nad osnovicom jednak zbroju kvadrata
obaju stranica kao i da osnovica lei nasuprot najveem kutu trokuta, ipak se i tomu nita manje vjeruje poto je jednom
spoznato. to se pak samog Boga tie, da nisam zatrpan predrasudama, i da slike sjetilnih stvari ne opsjedaju moje
miljenje (cogitatio), niti bih od njega to prije niti lake spoznao; jer to je samo po sebi oitije nego da jest, da egzistira
najvie bie ili Bog, jedini ijoj esenciji pripada egzistencija?
Zatim, iako je trebalo da pozorno razmatram kako bih i to shvatio, sad ne samo to sam u to jednako siguran kao i u
sve ostalo to mi se ini najsigurnijim, nego dapae uviam da od tog samog ovisi tako i sigurnost (nesumnjivost) drugih
stvari, da se bez njega ne moe nita nikad savreno spoznati.
Jer, premda sam takve naravi da ne mogu ne vjerovati da je istinito ono to zahvaam veama jasno i odjelito, ja sam
jo i takve naravi da ne mogu duhovni pogled upirati uvijek u jednu te istu stvar kako bih je jasno shvatio, pa mi se esto
vraa sjeanje na ranije donesen sud, i kako vie ne pazim na razloge zbog kojih sam takvo togod sudio, lako mi se
mogu podmetnuti drugi razlozi koji bi me lako - ako bih zaboravio na Boga - mogli odvratiti od mojeg mnijenja, te tako ne
bih nikad imao istinskog i sigurnog znanja (scientia) o bilo emu, nego tek nestalna i promjenljiva mnijenja (opiniones).
Tako, na primjer, kad promatram narav trokuta, meni - koji poznajem naela geometrije - najbjelodanijim se ini to su tri
njegova kuta jednaka dvoma pravim, i nikako ne mogu ne vjerovati da je to istinito, sve dok se drim dokaza o tome; ali
im otricu svojeg duha odmaknem od toga - pa iako se jo sjeao da sam ga najjasnije spoznao - ipak se moe lako
dogoditi da posumnjam u njegovu istinitost, ukoliko bih Boga smetnuo s uma. Mogu, naime sebe uvjeriti kako sam od
prirode stvoren takvim da se pakatkad varam i u onim stvarima o kojima mislim kako ih najbjelodanije zahvaam, osobito
kad se sjetim kako sam esto smatrao da su istinite i sigurne one stvari za koje sam poslije - na temelju drugih razloga ustvrdio da su lane.
Poto sam jednom shvatio da Bog jest, te istodobno razumio da od njega ovisi sve ostalo i da on nije varljiv, pa otuda
zakljuio da su nuno isitinite sve one stvari koje zahvaam jasno i odjelito - ak ako vie i ne pazim pomnjivo na one
razloge zbog kojih prosudih da je dotino istinito - nego se samo prisjeam da sam bio uvidio jasno i odjelito - ipak se vie
ne moe navesti nikakav suprotan razlog koji bi me naveo na sumnju, nego ja posjedujem istinsko i sigurno znanje. I ne
samo o tome, nego i o svim ostalim stvarima za koje se sjeam da sam ih neko dokazao, kao o geometriji i slinom. to

19

e mi se sad prigovoriti? Da sam nainjen takvim da se esto varam? Ali ja ve znam da se ne mogu prevariti u onim
stvarima koje jasno razumijevam. Ili da sam mnoge stvari smatrao istinskim i sigurnim, za koje sam poslije otkrio da su
lane? Ali ni jednu od tih ne bijah zahvatio jasno i odjelito, nego sam - ne poznavajui pravila istine - povjerovao moda u
njih zbog drugih razloga, za koje sam kasnije otkrio da su manje pouzdani. to e se dakle rei? Da sam moda (kao to
sam prije ve bio prigovorio) u snu, ali da sve ono o emu sad mislim nije nita istinitije od onoga to se zbiva usnulu ovjeku? Ali ni to nita ne mijenja; jer zaista, ako sam i u snu, ono to je bjelodano mojem razumu, to je i u cijelosti istinito.
I tako jasno uviam da sigurnost i istina svakog znanja ovise od same spoznaje istinskog Boga, toliko da prije no to
njega ne upoznah nisam mogao savreno spoznati nita ni o jednoj stvari. Sada pak mogu jasno i sigurno spoznati
neizmjerno mnogo toga, kako o samom Bogu i drugim predmetima razuma, tako i o cijeloj tjelesnoj prirodi, koja je
predmet iste matematike.

20

VI. MEDITACIJA
O EGZISTENCIJI MATERIJALNIH STVARI I O STVARNOJ RAZLICI IZMEU DUHA
I TIJELA
Preostaje mi jo ispitati da li egzistiraju materijalne stvari. Znam da one barem - ukoliko su predmet iste matematike mogu egzistirati, kad ih ve zahvaam jasno i odjelito. Nema naime nikakve sumnje da je Bog u stanju proizvesti sve ono
to sam ja u stanju tako zahvatiti; i prosudio sam kako je njemu samo onda nemogue nainiti togod ako je protuslovno
da ja to jasno zahvatim. Pored toga, iz same sposobnosti zamiljanja (facultas imaginandi) - o kojoj osjeam da se njome
sluim dok se bavim tim materijalnim stvarima - ini se da slijedi kako one egzistiraju; jer pokuam li podrobnije istraiti
to je imaginacija, izlazi da ona nije nita drugo nego stanovita primjena spoznajne sposobnosti (facultas cognoscitiva) na
tijela to su joj izravno nazona, te stoga egzistirajua.
A da bi to bilo jasno, istrait u prvo razliku izmeu imaginacije i istog razumijevanja (intellectio). Kad, na primjer
zamiljam trokut, ne samo to razumijevam da je to lik omeen s tri strane, nego istodobno otricom duha uviam kao da
su te tri stranice izravno nazone, a to je ono to nazivam zamiljati (imaginari). Ako pak elim misliti o tisuokutniku,
dodue dobro razumijem kako je to lik to se sastoji od tisuu stranica, kao to razumijem da je trokut lik koji se sastoji od
tri stranice; ali tih tisuu stranica ne zamiljam na isti nain, niti ih vidim kao da su nazone. Pa iako tad - zbog navike da
uvijek neto zamiljam kad god mislim o tjelesnoj stvari - i predoim sebi moda neki zbrkan lik, ipak je bjelodano da on
nije tisuokutnik, jer ni u emu nije razliit od onog lika koji bih sebi predstavio da mislim o myriogon-u (liku s deset tisua
kutova) ili bilo kojem drugom liku s vie stranica, i jer ne pridonosi nita spoznaji onih svojstava po kojima se tisuokutnik
razlikuje od ostalih viekutnika. Ako je pak pitanje o peterokutu, njegov lik mogu razumjeti - kao i lik tisuokuta - i bez
pomoi imaginacije; ali ga mogu i zamiljati, to jest: obuhvaajui svojim duhovnim okom njegovih pet stranica, kao i
povrinu koju omeuju; i tu jasno opaam kako mi je potreban svojevrstan poseban duevni napor za zamiljanje (ad
imaginandum) koji mi nije potreban za razumijevanje (ad intelligendum): te taj novi duevni napor jasno pokazuje razliku
izmeu zamiljanja (imaginatio) i istog razumijevanja (intellectio).
Pri tome primjeujem da ta snaga zamiljanja koja je u meni - utoliko ukohko se razlikuje od moi razumijevanja, nije
nuna za moju esenciju, tj. za esenciju mojeg duha; jer, sve da nje i nemam, nesumnjivo bih ipak ostao isti onaj koji sam
sad; iz toga ini se slijedi da ona ovisi od neega to je razliito od mene. I lako razumijevam - egzistira li neko tijelo s
kojim je duh tako povezan da ga moe promatrati po svojoj volji - onda je mogue da ja tjelesne stvari zamiljam upravo
spomou toga; i tako da se taj nain miljenja samo utoliko razlikuje od istog razumijevanja to se duh - dok razumijeva nekako okree prema sebi samome te promatra neku od ideja koje su u njemu; a kad zamilja, okree se tijelu i u njemu
promatra neto to je u skladu ili s idejom koju je sam smislio ili primio osjetilno. Lako, kaem, razumijevam da
zamiljanje (imaginatio) moe tako nastati, ukoliko tijelo egzistira; i kako nema nikakva drugog naina jednako pogodnog
da se to objasni, zakljuujem iz toga da tijelo vjerojatno (probabiliter) egzistira; ali samo vjerojatno, i kohko god pomno
sve istraio, ipak ne vidim da se, iz te odjelite ideje tjelesne naravi (koju nalazim u svojoj imaginaciji) moe izvesti ikakav
argument po kojem bi se nuno zakljuilo da neko tijelo egzistira.
Pored te tjelesne prirode koja je predmet iste matematike, uobiavam zaista zamiljati i mnoge druge stvari, kao to
su boje, zvuci, ukusi, bol i slino, ah nita tako odjelito; i budui da ja njih bolje shvaam osjetilima putem kojih je, ini se,
spomou pamenja dolo do zamiljanja, kako bih ih pogodnije obradio, moram na isti nain postupiti i sa osjetilima te
vidjeti da li se iz onog to primam onim istim oblikom svijesti koji nazivam osjeanjem (sensus), moe izvui kakav dokaz
o egzistenciji tjelesnih stvari.
Prvo u prizvati u pamenje kakve su stvari koje sam - kao primljene putem osjetila - neko smatrao istinitim, i na
temelju kojih uzroka sam tako mislio; zatim u ispitati uzroke zbog kojih sam poslije isto posumnjao, te u napokon
razloiti to mi je sad o njima drati.
Prvo sam osjetio da imam glavu, ruke, noge i ostale udove od kojih se sastoji ono tijelo koje sam smatrao ili dijelom
sebe ili moda ak cijelim sobom; osjetio sam da to tijelo dolazi u dodir s mnogim drugim tijelima, koja na njega mogu
djelovati razliitim ugodama ili neugodama, i ugode sam ocjenjivao prema osjetu uitka, a neugode prema osjetu bola. A
pored uitka i bola osjeao sam u sebi glad, e i ostale sline udnje; zatim stanovita tjelesna nagnua prema veselosti,
turobnosti, srdbi i ostalim slinim strastima; izvan sebe pak osjeao sam - osim protenosti tijela, likova i gibanja, - u
njima istima jo i tvrdou, toplinu i slina svojstva dodira; te dalje svjetlost, boje mirise, okuse i zvukove, po raznolikosti
kojih razlikovah nebo, zemlju, mora i ostala tijela jedna od drugih. I zaista ne bez razloga - zbog ideja svih tih svojstava
koje su se javile mojoj svijesti i koje sam jedine primio ispravno i neposredno -miljah da sam osjetio stvari koje su sasvim

21

razliite od moje svijesti, to jest: tijela od kojih su potekle te ideje; iskusio sam, naime, kako one meni pridolaze neodvisno
od ikakva mojeg pristanka, tako te ne mogu nikakav predmet osjetiti (koliko god htio), ako nije nazoan mojem osjetilu,
niti pak mogu ne osjetiti ga ako je nazoan. I budui su ideje primljene spomou osjetila mnogo ivlje i izrazitije - i na svoj
nain odjelitije - od bilo kojih to bih ih naumice i znatimice izmislio razmiljanjem ili ih pak naao utisnute u svojem
pamenju, ini se da nije mogue da bi one potekle od mene samoga; stoga je preostalo jo da su one pridole od nekih
drugih stvari. A kako o tim stvarima ni iz kojeg drugog izvora ne posjedujem znanje nego od tih samih ideja, nije mi u
pamet moglo doi nita drugo nego da su jedne sline drugima. I jer sam se sjetio kako sam se ranije bio posluio
osjetilima nego umom, i jer sam vidio da ideje koje sam sam izmislio nisu tako izrazite (kao one koje sam osjetilima primio
i da sam ih veinom sastavio od njihovih dijelova), lako sam se uvjerio da nikakvu ideju nemam u razumu prije nego to
sam je imao u osjetilima. Isto tako, ne bez razloga, vjerovao sam da ono tijelo koje sam s posebnim pravom nazvao
svojim meni pripada vie nego sva ostala: jer se od njega nisam mogao nikad odvojiti kao od ostalih; sve udnje i sve
afekte osjeao sam u njemu i za njega: i napokon, outio sam bol i nasladu u njegovim dijelovima, a ne u onim koji se
nalaze izvan njega. Zato pak zbog ne-znam-kojeg osjeta bola nastaje u dui tuga, a iz osjeta ugode neka radost, ili
zato me ne-znam-kakvo uvrnue u utrobi, koje nazivam glau, opominje da uzmem hranu, dok me suhoa grla opominje
na pie i tako dalje - tomu zaista ne znam drugog uzroka nego da me je tako nauila priroda; jer zaista nema nikakve
srodnosti (affinitas) - barem koliko ja razumijevam - izmeu onog uvrnua u utrobi i elje za uzimanjem hrane ili izmeu
stvari koja izaziva bol i misli o tuzi to nastade zbog tog osjeta. Nego mi se inilo da sam i sve ostalo to sam sudio o
osjetilnim predmetima nauio od prirode: ja sam, naime, vjerovao da je tomu tako prije nego to sam poeo odvagnjivati
bilo koje razloge radi dokaza.
Ah poslije su mnoga iskustva malo-pomalo podrivala vjeru koju sam bio imao u osjetila; jer ponekad su tornjevi, koji su
se izdaleka inili okruglim, izbliza se pokazali etverokutnim, a veliki kipovi, koji stajahu na njihovu vrhu, gledani sa zemlje
inili se malenim; i u nebrojenim drugim takvim stvarima otkrio sam da su pogreni sudovi utemeljeni na vanjskim
osjetima. I ne samo na vanjskim nego i na unutranjim; jer to moe biti unutranjije od bola? Pa ipak sam toliko puta
sluao od onih kojima bijahu odsjeene noga ili ruka kako im se inilo da od vremena do vremena osjeaju bol u onom
dijelu tijela koji vie nisu imali; stoga ni kod sebe nisam posve siguran da me neki dio tijela zaista boli, iako u njemu
osjeam bol. Nedavno sam tima dodao jo dva najopenitija razloga za sumnju: prvo, nita od onoga to sam vjerovao da
osjeam dok sam budan nije takvo da ne bih mogao pomisliti da isto osjeam i dok snivam; i kako za ono koje mi se ini
da osjeam u snovima ne vjerujem da potjee od stvari koje su smjetene izvan mane, nisam uvidio zato bih to prije
povjerovao o onome to mi se ini da osjeam dok sam budan. Drugo, kako tad nisam jo poznavao tvorca svojeg bia ili sam se barem pretvarao da ne znam - nisam vidio to bi prijeilo da budem po naravi tako nainjen da se varam, pa
ak i u onome to mi se inilo najistinitijim. A to se tie razloga koji su me ranije uvjeravali u istinu osjetilnih stvari, nije mi
bilo teko na njih odgovoriti. Kad mi se inilo da me priroda nagoni na mnoge stvari kojima se um opire, pomislio sam
kako ne treba mnogo vjerovati onim stvarima kojima nas priroda pouava. Pa iako osjetilni opaaji nisu ovisili, od moje
volje, ipak stoga nisam mislio da treba zakljuiti kako oni potjeu od stvari koje su razliite od mene, jer je moda u meni
neka sposobnost - iako meni jo nepoznata - koja je njihov uzronik.
Sad pak, poto sam poeo bolje spoznavati sebe sama i svojeg tvorca, ne mislim da treba naprosto prihvaati sve to
dolazi od osjetila, ali ne treba ni u sve sumnjati.
Prvo, budui znam kako sve ono to jasno i odjelito razumijevam takvim od Boga moe biti kakvim ga razumijevam;
dovoljno je to mogu jasno i odjelito razumijevati jednu stvar bez druge, da bih bio siguran da je jedna razliita od druge,
jer barem Bog ih moe postaviti ponaosob; i nije vano kojom moi biva tako da se smatraju razliitim; te zato, samo
zbog toga to znam da egzistiram i to opaam da nita drugo ne pripada mojoj naravi ili esenciji nego jedino to to sam
stvar koja misli ispravno zakljuujem da se moja esencija sastoji jedino u tome to sam stvar koja misli. Pa iako moda (ili
pak sigurno, kao to u poslije kazati) imam tijelo, koje je sa mnom veoma prisno povezano, ipak - kako s jedne strane imam jasnu i odjelitu ideju o sebi samome, ukoliko sam tek stvar koja misli i nije protena, a - s druge strane - odjelitu
ideju o tijelu ukoliko je tek protena stvar, a ne ona koja misli, sigurno je da sam odista razliit od svojeg tijela i mogu
egzistirati bez njega.
Dalje, nalazim u sebi sposobnosti posebnih oblika miljenja, naime: sposobnosti zamiljanja i osjeanja (facilitates
imaginandi et sentiendi), bez kojih mogu sebe cijelog jasno i odjelito razumijeti, ali ne i obrnuto: njih bez sebe, tj. bez
razumske supstancije u kojoj se one nalaze: one u svojem formalnom pojmu ukljuuju stanovito razumijevanje (intellectio), te po tome primjeujem da se one od mene razlikuju kao oblici (modi) od stvari (res).Prepoznajem i neke druge
sposobnosti, kao to su promjena mjesta, poprimanje razliitih likova i slino, koje nita vie nego prethodne ne mogu se
razumijeti bez stanovite supstancije, u kojoj se nalaze, niti pak mogu egzistirati bez nje: jer je oito da one ukoliko
egzistiraju, moraju biti u nekoj supstanciji tjelesnoj ili protenoj, a ne razumskoj, poto se u jasnu i odjelitu pojmu o njima
nalazi stanovita protenost, ali nikakvo razumijevanje. Istina je da se u meni nalazi i stanovita trpna sposobnost osjeanja
(passiva facultas sentiendi), ili primanja i spoznavanja ideja osjetilnih stvari, ali njome se nikako ne bih mogao posluiti da
nije i stanovite djelatne sposobnosti (activa facultas), bilo u meni bilo u nekome drugom, sposobnosti da proizvede ili
uzrokuje te ideje. A to zapravo ne moe biti u meni samome, jer ne pretpostavlja nikakvo razumijevanje (intellectio), i jer

22

te ideje nastaju i bez moje suradnje, pa esto i usprkos meni: preostaje dakle da bude u nekoj supstanciji razliitoj od
mene, u kojoj mora biti sva stvarnost bilo formalno bilo eminentno, koja je objektivno u idejama proizvedenim od te
sposobnosti (kao to sam ve primijetio), te je ta supstancija ili tijelo, ili tjelesna pniroda, koja - naime - formalno sadrava
sve ono to je u idejama objektivno; ili je zaista Bog, ili kakav stvor plemenitiji od tijela, u kojem je stvarnost eminentno
sadrana. Ali, kako Bog nije prijevaran, bjelodano je da mi on nije te ideje dao, niti sm neposredno, niti posredstvom
kojeg drugog stvora, u kojem njihova objektivna stvarnost nije sadrana formalno, nego samo eminentno. I jer mi
naprosto nije dao nikakvu sposobnost da to spoznam, nego naprotiv veliku sklonost da vjerujem kako one potjeu od
tjelesnih stvari, ne vidim kojim bi se nainom moglo razumjeti da on nije prijevaran, ako bi one potjecale od nekog drugog
izvora a ne od tjelesnih stvari. Stoga: tjelesne stvari egzistiraju. Moda one sve i ne egzistiraju tono onako kako ih ja osjetilima poimam, jer je osjetilno poimanje u mnogim sluajevima veoma pomueno i zbrkano; ali su barem u njima sve
one stvari koje razumijevam jasno i odjelito, tj. openito uzevi, koje su predmetom iste matematike.
to se pak tie ostalih koje su ih posebne (kao da je sunce tolike veliine ili lika i sl.) ili nejasnije razumljive (kao
svjetlost, zvuk, bol i si.), koliko god bile sumnjive i nesigurne, ipak - jer Bog nije varljiv, i jer nije mogue da se u mojim
mislima pojavi bilo koja lanoa a da mi Bog ne podari sposobnost da je ispravim - mogu gajiti vrstu nadu da mogu doi
do istine i o njima. A zaista nema nikakve dvojbe da neto istine ima u svemu onome emu me ui priroda: - jer pod
prirodom - openito gledano - ne shvaam nita drugo nego ili samog Boga ili raspored tvorevina kako je od Boga
postavljen; a posebno pod svojom vlastitom prirodom ne shvaam nita drugo nego sklop svega onoga ta mi je dato od
Boga.
Nita me ta priroda izriitije ne ui nego da imam tijelo, kojem je zlo kad osjeam bol, kojem treba hrane ili pia kad
osjeam glad ili e i slino; stoga ne trebam sumnjati da u njemu ima neke istine.
Priroda me takoer pouava - preko tih osjeta bola, gladi, ei itd. -da svojem tijelu nisam nazoan samo onako kako
je brodar brodu, nego da sam s njim najprisnije povezan i gotovo pomijean, tako da tvorimo jedinstven sklop.
Inae, kad se tijelo pozlijedi, ja - koji nisam nita drugo nego stvar koja misli - ne bih zbog tog osjetio bol, nego bih tu
povredu primio tek istim razumom, kao to brodar vidom prima ako se togod slomi na brodu; a kad tijelu zatreba hrane
ili pia, i to bih tek razumijevao, a ne bih imao zbrkane osjete gladi i ei. Jer, zaista, ti osjeti ei, gladi, bola itd. nisu
nita drugo nego zbrkani oblici svjesti, nastali od spoja i mjeavine tijela i duha.
Pored toga priroda me jo pouava da oko mene egzistiraju razliita druga tijela, od kojih mi je neka slijediti a neka
izbjegavati. I zaista, zbog toga to osjeam veoma razliite boje, zvukove, mirise, okuse, toplinu, tvrdou i sl. s pravom
zakljuujem da u tim tijelima (od kojih dolaze razliiti osjetilni opaaji) postoje stanovite razliitosti (varietates) koje njima
odgovaraju, iako im moda nisu sline (similes); a zbog
toga to su mi neki od tih opaaja ugodni a drugi neugodni, posve je sigurno da je moje tijelo (ili bolje reeno: cijelo
moje bie, ukoliko sam sklop tijela i duha) izloeno razliitim ugodama i neugodama (commodis et incommodis) od
okolnih tijela.
Ali postoje i mnoge druge stvari koje, iako se ine da sam ih od prirode nauio, zapravo sam ih poprimio od stanovite
navike nesmotrena rasuivanja, te se lako dogaa da su lane: kao da je sav prostor u kojem se nita ne zbiva to bi
pokrenulo moja osjetila zapravo prazan; da je, na primjer u nekom toplom tijelu neto to je posve nalik ideji topline koja
se nalazi u meni, da je u bijelom ili zelenom ista bjeloa ili zelenoa koju osjeam; u gorkome ili slatkome isti okus i
slino; da su zvijezde i tornjevi i ostala udaljena tijela upravo takve veliine i oblika kakvi se predstavljaju mojim osjetilima
i tako dalje. AH kako ne bih ovdje togod nedovoljno odjelito shvatio, moram tonije odrediti to zapravo podrazumijevam
kaem li da me emu ui priroda. Priroda ovdje, naime, uzimam u uem smislu, kao skup svega onoga to mi je od Boga
dano; u tome su skupu sadrane mnoge stvari koje pripadaju samo duhu, kao ta je kad poimam da ne moe bati
rainjeno ono to je jednom uinjeno i sve ostalo to mi je poznato po prirodnoj svjetlosti, a o emu ovdje nije rije;
sadrane su i mnoge stvari koje se tiu samo tijela, kao da ono nanie tei i slino, ime se sad ne bavim, nego je rije
samo o onim stvarima koje su mi od Boga dane kao sklop duha i tijela. Tako ta priroda ui izbjegavati one stvari koje
nanose osjet bola, a slijediti one koje pruaju osjet uitka i slino; ali se ne ini da nas ona ui i tomu da zakljuujemo po
tim istim osjetilnim opaajima - a bez prethodnog istraivanja razumom - o predmetima koji se nalaze izvan nas, jer se
ini da spoznaja istine o njima pripada samo duhu, a ne sklopu (compositum) duha i tijela. Tako, iako kakva zvijezda ne
podrauje moje oko nita veim ognjem nego to je onaj od kakve zubljice, ipak u tome nema nikakva stvarna ili pozitivna
svojstva koje bi me navelo da vjerujem kako ona nije vea; ali, ja sam od svoje rane mladosti sudio tako bez razloga;
zatim, iako kad se primaknem ognju osjeam toplinu, a kad se jo vie pribliim osjeam i bol, ipak nema nikakva dokaza
koji bi me uvjerio da se u ognju nalazi togod slino toplini, ili pak bolu, nego samo to da se u njemu nalazi neto, pa ma
ta to bilo, to u nama izaziva osjet topline ili bola; i dalje, ako u nekom prostoru nema niega to pokree moja osjetila iz
toga ne slijedi da u njemu nema nikakva tijela: nego vidim kako sam navikao u tim i mnogim drugim stvarima preokretati
prirodni poredak, jar onim istim osjetilnim opaajima (koji su zapravo od prirode dani samo zato da se duhu dojavi to je
za onaj sklop -

23

kojeg je dio - ugodno ili neugodno, i samo su utoliko jasni li odjeliti) sluim se kao pouzdanim pravilima za izravno
spoznavanje esencije stvari koje su izvan nas, o emu oni obavjetavaju tek veoma nejasno i zbrkano.
Ve sam ranije dovoljno izvidio kako se dogaa da - unato Bojoj dobroti - moji sudovi budu lani. AU ovdje se javlja i
nova potekoa to se tie onih stvari koje ja po prirodi trebam slijediti ili izbjegavati i to se tie unutarnjih osjeaja u
kojima mi se ini da sam opazio pogreke: kao kad tkogod, zaveden ugodnim ukusom kojeg jela, pojede otrov koji je u
njemu skriven, ali priroda nas nagoni samo na to da udimo za onim to je ugodna ukusa, a ne za otrovom, koji ona oito
ne poznaje; pa se otuda ne moe zakljuiti nita drugo nego da ta priroda nije sveznajua: to i nije udo, jer kako je
ovjek ogranien, njemu i moe pripadati samo priroda ograniena savrenstva.
A esto se zaista varamo i u onome na to nas priroda nagoni: kao kad bolesnici ele pie ili hranu to e im ubrzo
koditi. Tu bi se moda moglo rei da oni grijee zbog toga to im je priroda izopaena; ali time se potekoa ne uklanja,
jer bolestan ovjek nije nita manje stvor Boji od onoga koji je zdrav; pa se prema tome ini protuslovnim da on od Boga
ima prijevarnu prirodu. I kao to ura sastavljena od kolutia i utega nita se manje ne pridrava svih zakona prirode kad je
loe izraena i tono ne pokazuje sate kao i kad u svakom pogledu udovoljava zahtjevu izraivaa, tako i ljudsko tijelo promatram li ga kao stanovitu napravu - koja je od kostiju, ivaca, ila, krvi i koe tako sloena i sastavljena da ako u
tijelu i nema nikakva duha, ipak ima sva gibanja koja sad u njemu ne potjeu ni od vlasti volje niti od duha, pa lako
uviam da e njemu biti jednako prirodno - ako, primjera radi, boluje od vodene bolesti - trpjeti istu suhou grla koja
uobiava duhu prenijet osjet ei, te time tako podesiti njegove ivce i ostale dijelove da uzme napitak od kojeg se bolest
poveava, kao to kad u njem nikakve takve boljke nema, slinom suhoom drijela biva nagnan popiti pie koje mu je
korisno. A dodue, uzimajui uobzir namjeravanu upotrebu ure, mogao bih rei da ona odstupa od svoje prirode kad
tono ne pokazuje sate; pa na isti nain, razmatrajui stroj ljudskog tijela kako je podeen za gibanje koje se u njem ima
odvijati, pomislio bih kako i ono odstupa od svoje prirode ako je njegovo drijelo suho i kad pie nije potrebno za njegov
opstanak; pa ipak dostatno jasno opaam kako je ovo posljednje znaenje prirode veoma razliito od drugog: ono nije
naime nita drugo nego oznaka po mojem mnijenju - jer ja usporeujem bolesnog ovjeka i loe nainjenu uru s idejom
zdravog ovjeka i dobro izraene ure i jer je ta oznaka izvanjska u odnosu na stvari o kojima je rije: u drugom pravom
znaaju, pod prirodom razumijevam neto to se zaista nalazi u stvarima i stoga sadrava neku istinu.
Zaista, iako u odnosu na tijelo bolesno od vodene bolesti jest vanjska oznaka kad se kae da je njegova priroda
izopaena, zbog toga to mu je drijelo suho a pie mu ne treba; u odnosu na cijeli sklop, ili na duh koji je sjedinjen s tim
tijelom, nije to tek obina oznaka, nego je prava pogreka prirode, jer tijelo ea i kad e mu pie koditi; i stoga ovdje
ostaje jo da se istrai kako da dobrota Boja ne sprijei da tako uzeta priroda ne bude prijevarna.
Prije svega ovdje primjeujem da je velika razlika izmeu duha i tijela u tome to je tijelo po svojoj naravi uvijek djeljivo,
dok je duh posve nedjeljiv; jer uistinu dok njega promatram, ili sebe sma ukoliko sam tek stvar koja misli, ne mogu u sebi
razlikovati nikakve dijelove, nego razumijevam da sam jednostavno jedna i cjelovita stvar; pa iako se ini da je s cijelim
mojim tijelom sjedinjen cijeli duh, odsijee li se noga ili ruka ili koji drugi dio tijela, ne vidim da je time ita oduzeto duhu; a
ne mogu se njegovim dijelovima nazvati ni sposobnost htijenja, osjeanja, razumijevanja i sl., jer uvijek je jedan te isti duh
koji hoe, koji osjea, koji razumijeva. Nasuprot tome, ne mogu zamisliti ni jednu tjelesnu ih protenu stvar koju - u
svojem razmiljanju - ne bih lako mogao razdijeliti na dijelove, te je stoga i razumijevam kao djeljivu: i to bi jedino
dostajalo da me poui kako je duh od tijela posve razliit, kad isto ne bih i od drugdje dostatno znao.
Primjeujem isto tako da svi dijelovi tijela ne djeluju neposredno na duh, nego samo na mozak, ili moda samo na
jedan njegov mali dio, naime, onaj u kojem je smjeten, kako kau, sensus communis (zajedniko osjetilo); i kako god taj
dio (epifiza) bio raspoloen, on to isto i duhu prenosi, pa ma kako u meuvremenu drugaije bili raspoloeni ostali dijelovi
tijela, kao to pokazuju brojni pokusi koje ovdje nije potrebno navoditi.
Pored toga opaam da je narav tijela takva da se ni jedan njegov dio ne moe pokrenuti, od strane nekog neto
udaljenog dijela, a da se na isti nain ne bi mogao pokrenuti bilo kojim od dijelova to se nalaze izmeu njih, iako taj
udaljeni dio ne djeluje. Kao na primjer, ako se na uetu A, B, C, D povue njegov posljednji dio D, pokrenut e se prvi dio
A, kao to bi se mogao pokrenuti da se povue jedan od dijelova to su izmeu B ih C, dok posljednji dio D ostaje
nepokretan. Gotovo isto tako, kad osjetim bol u nozi, fizika me ui da taj osjet nastaje uz pomo ivaca koji se nalaze u
nozi, i koji se poput uadi pruaju do mozga, i koji kad se povuku u nozi, povuku i unutranje dijelove mozga kojima
pripadaju, te u njima izazivaju stanovito gibanje koje je od prirode podeeno tako da u duhu izazove osjeaj bola kao da
je taj u nozi. Ali, kako ti ivci moraju prijei kroz golijen, bedro, bok, lea i vrat - kako bi doli od noge do mozga - moe se
dogoditi da iako nije taknut onaj njihov dio koji je u nozi, nego jedan od onih koji se nalaze izmeu, ipak u mozgu nastaje
isto ono gibanje kao od pozlijedene noge, zbog ega e biti nuno da duh osjeti isti bol. Isto treba misliti i o svakom
ostalom osjetu.
Napokon primjeujem, kako svako od onih gibanja to se odvijaju u onom dijelu mozga koji neposredno djeluje na duh,
prenosi njemu tek jedan jedini osjet, ne moe se u tome nita bolje iznai nego da ono njemu od svega to bi mu moglo
prenijeti prenosi samo ono to najee i najvie pridonosi odravanju ovjekova zdravlja. Iskustvo nam posvjedouje da

24

su takvi svi osjeti kojima smo obdareni od prirode; u njima se stoga ne moe otkriti nita to ne bi svjedoilo o moi i
dobroti Bojoj. Tako kad se na primjer snano i neuobiajno pokrenu ivci koji su u nozi, onda njihovo gibanje - koje se
preko modine u hrptenjai prenosi do unutranjosti mozga - daje tu duhu znak da neto treba osjetiti, naime bol koji je u
nozi, ime se duh potie da koliko je mogue - odstrani uzrok onoga to je nozi tetno. Istina, Bog bi mogao ljudsku prirodu urediti i tako da ono isto gibanje u mozgu prenese duhu neto drugo: ili sebe sama, ukoliko je u mozgu ih ukoliko je
u nozi, ili bilo to drugo; ali nita drugo ne bi jednako pridonosilo odravanju tijela. Na isti nain, kad ustrebamo pia,
nastaje stanovita suhoa u drijelu, koja pokree ivce i s pomou njih unutranjost mozga; pa to gibanje u duhu izaziva
osjet ei, jer u cijeloj toj prigodi nije nama nita korisnije znati nego da nam treba pia za odravanje zdravlja, i slino u
ostalim sluajevima.
Iz toga je posve oito - bez obzira na neizmjernu Boju dobrotu - da ljudska priroda, kao spoj duha i tijela, ne moe a
da povremeno ne obmane. Jer, ako zbog nekog uzroka, ne u nozi, nego u bilo kojem od dijelova (kojima prolaze ivci od
noge do mozga, ili ak u samom mozgu) nastane posve isto gibanje kao kad je ozlijeena noga, osjetit e se bol kao da
je u nozi, i osjetilo e se naravno prevariti; pa kako ono isto gibanje u mozgu ne moe a da duhu ne prenosi uvijek isti
osjet, i on mnogo ee potjee od uzroka ozlijede noge nego bilo kojeg drugog dijela, blie je razlogu da e duhu
prenositi prije bol u nozi nego u nekom drugom dijelu tijela. I ako katkad suhoa drijela ne dolazi zbog toga to je pie
potrebno za tjelesno zdravlje, nego potjee od nekog oprenog uzroka - kao to je sluaj kod vodene bolesti - mnogo je
bolje da ona tad vara nego da uvijek vara kad je tijelo u dobru stanju, te tako i u slinim sluajevima.
Takvo razmatranje uvelike slui ne samo da primijetim pogreke kojima je sklona moja narav nego i da ih lako mogu
ispraviti ili izbjei. Jer, budui znam kako svi osjeti o onome to je tijelu potrebno mnogo ee znae istinito nego lano, i
budui se gotovo uvijek mogu posluiti veim brojem njih kako bih istraio istu stvar, a jo i pamenjem (kojim se
povezuje prolost sa sadanjou), kao i razumom (koji otkriva sve uzroke zabluda), ne trebam se vie bojati da su lane
one stvari koje mi svakodnevno prenose osjetila nego valja sumnje ovih nekoliko prolih dana odbaciti kao pretjerane i
smijene. Osobito one openitosti o sanjanju koje nisam razlikovao od bdijenja; sad pak primjeujem kako je golema
razlika izmeu toga dvoga, u tome to moje pamenje moje snove nikad ne povezuje s ostalim postupcima ivota kao to
to ini s onima koji mi se dogaaju budnomu; jer, zaista, ako mi se dok sam budan tkogod iznenada pojavi, a zatim
odmah iezne, kao to biva u snovima, tako da nisam vidio ni odakle je doao ni kamo je otiao, s pravom u ga prije
smatrati prikazom ili tlapnjom to je nastala u mojem mozgu, negoli zbiljskim ovjekom. A kad se pak dogaaju one stvari
za koje odjelito primjeujem odakle, gdje i kad mi dolaze, te njihovo opaanje bez ikakva prekida povezujem sa
cjelokupnim ostalim ivotom, posve sam siguran da mi se one dogaaju budnomu, a ne u snu. A ne trebam nimalo
sumnjati u istinu o stanovitim stvarima, ako sam radi njihova ispitivanja okupio sva osjetila, pamenje i razum, a ni jedno
mi od njih nije dojavilo nita to bi bilo protuslovno ijednomu od njih. Jer na temelju toga to Bog nije prijevaran, openito
proizlazi da se u tima ne varam. Ali kako nuda obavljanja svakodnevnih poslova ne prua uvijek vremena za tako tono
istraivanje, mora se pristati na to da je u posebnostima ljudski ivot esto podloan pogrekama i mora se priznati
slabost nae prirode.

25