DESET BOJIH ZAPOVIJEDI

Uvod
Deset Bojih zapovijedi zauzimaju vano mjesto u kranskom
moralnom nauku. Ve ih djeca na vjeronauku ue napamet, i mnogi ih do
konca ivota koriste kao vrlo prikladan obrazac za osobni ispit savjesti.
Tako i u evanelju Isus onom bogatom mladiu koji ga je pitao Uitelju
dobri, to mi je initi da batinim ivot vjeni? (Mk 10,17) najprije kae
Zapovijedi znade (Mk 10,19) a tek onda ga (naalost neuspjeno)
poziva
da
ostavi
sve
i
poe
za
njim.
Deset zapovijedi su dakle opi preduvjet nasljedovanja Isusa koji vrijedi za svaki oblik kranskoga
ivota.
O iznimnoj vanosti deset zapovijedi u svetopisamskoj objavi svjedoi i sama injenica da se one
u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjiju ili, Tori. Prvi put deset zapovijedi
ili deset rijei (eseret hadebarim) nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi
Ponovljenog zakona (5,6-21). Stoga, da bi uope pristupili razmiljanju o svakoj pojedinoj
zapovijedi potrebno je najprije promotriti ta dva konteksta u kojim se one nalaze u Svetome pismu.
Knjiga Izlaska
Tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta Izraelci dolaze pod brdo Sinaj. Na tom brdu Bog se
prethodno ukazao Mojsiju u goruem grmu (Izl 3,1-6) i upravo s toga mjesta poslao ga u Egipat da
izvede njegov narod iz ropstva. Nakon munih pregovara s faraonom i konanog pobjedonosnog
prelaska preko Crvenog mora, Izraleci dolaze pod Sinaj. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje
Zakon u kojem je sadrano sve to je Njegovom narodu potrebno za ivot. Meutim, u mnotvu
razliitih propisa koji se tiu svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i drutvenog ivota,
deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraeno dvjema injenicama. Prvo, deset zapovijedi
stoji na samom poetku sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija
razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset
zapovijedi Bog je izrekao tako da ih itav narod uje izravno na svoje ui:
Nato Jahve ree Mojsiju: 'Ja u, evo, doi k tebi u gustom oblaku da narod uje kad budem s
tobom govorio i da ti zauvijek vjeruje'. (Izl 19,9).
A nakon to je Bog izgovorio Deset zapovijedi narod iz straha moli Mojsija da on sam razgovara
s Bogom:
Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio. (Izl 20,21)
Iz te dvije slike moemo izvesti jo dvije zakljune poruke.
injenica da Bog izgovara Deset zapovijedi tako da ih itav narod uje na slikovit nain istie da
su te zapovijedi upisane u svaku ljudsku savjest, a uloga Mojsija koji posreduje narodu daljnje
Boje rijei, moe se usporediti s ulogom onih ljudi koji nam pomau u njihovu posvjeivanju,
razumijevanju i vrenju u konkretnim ivotnim situacijama.
Ponovljeni zakon posljednja je knjiga Petoknjija i po svojoj knjievnoj strukturi ona se sva
dogaa u jednome danu, i to danu Mojsijeve smrti, etrdeset godina nakon izlaska iz Egipta.
Izraelci se nalaze s onu stranu Jordana (Pnz 1,1) to je jest neposredno pred ulazak u obeanu
zemlju i Mojsije, koji e umrijeti prije prelaska Jordana, izgovara etiri velika govora u kojima
podsjea narod na Zakon koji im je Bog dao na Sinaju (Pnz koristi naziv Horeb).
Tako, u svom prvom govoru Mojsije ponovno navodi deset zapovijedi, i u uvodu kae:
"uj, Izraele, naredbe i zapovijedi to ih danas izriem u tvoje ui! Nauite ih, drite i vrite.

Jahve, Bog na, sklopio je s nama Savez na Horebu. Nije Jahve sklopio taj Savez s naim oevima,
nego ba s nama svima koji smo danas ovdje ivi. Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu
isred ognja. (Pnz 5,1-4)
Taj Mojsijev uvod temeljan je za razumijevanje vanosti deset zapovijedi i sinajskog zakona
uope. U trenutku kada izgovara reenicu Nije Jahve sklopio taj Savez s naim oevima, nego ba
s nama svima koji smo danas ovdje ivi Mojsije ima pred sobom ljude od kojih je velika veina
roena u pustinju, to jest tek poslije objave na Sinaju, dok e sav narod koji je iziao iz Egipta,
ukljuujui i Mojsija, pomrijeti prije ulaska u Obeanu zemlju.
Ljudi koji e ui u Obeanu zemlju, nisu, dakle, bilo doslovno prisutni u trenutku kad je Bog
govorio narodu na Sinaju, i upravo zato Mojsije istie kao se Boje zapovijedi ne odnose samo na
onaj proli narataj, od prije etrdeset godina nego na sve nas danas. Taj danas ima neprolaznu
vrijednost i tie se svakoga ovjeka u njegovu vremenu, te Deset Bojih zapovijedi i nama danas
daje temeljna usmjerenja za skladan i sretan ivot na zemlji.

Prva Boja zapovijed

Ja sam Gospodin Bog tvoj...
Prva Boja zapovijed kako je na vjeronauku uimo iz katekizma glasi: Ja sam Gospodin Bog
tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene!. Meutim, to je samo skraeni oblik napravljen za lake
pamenje inae puno dueg teksta koji se u Bibliji nalazi na dva mjesta, tj u knjizi Izlaska 20, 2-6 i
knjizi Ponovljenoga zakona 5,6-10. Cjeloviti tekst ove zapovijedi glasi:
Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kue ropstva. Nemoj imati
drugih bogova uz mene! Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu, ili dolje na
zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im slui. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam
ljubomoran. Kanjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do treeg i etvrtog koljena, a
iskazujem milosre tisuama koji me ljube i vre moje zapovijedi.
U tumaenju bismo taj tekst mogli podijeliti na tri dijela.
1) Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kue ropstva. Nemoj
imati drugih bogova uz mene!
U staro vrijeme kada su Izraelci ivjeli okrueni poganskim narodima koji su vjerovali u vie
bogov, ova je zapovijed jasno upozoravala da je Bog samo jedan. No, pojam drugi bogovi moe
se shvatiti i u prenesenom smislu, to jest tako da se ne odnosi samo na nepostojea boanstva nego
na sve one stvari od kojih ovjek 'pravi' Boga. To mogu biti mo, novac, slava, vlastito Ja i sl.
Stoga prva zapovijed kao temelj svih drugih zapovijedi najprije podsjea da je samo Bog Bog.
2) Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod
zemljom. Ne klanjaj im se niti im slui. Ove rijei logian su nastavak prethodnih i takoer imaju
dva znaenja. Poganski su narodi, naime, pravili kipove raznih boanstava koji su nekada ak imali
i ivotinjski izgled te su smatrali da su ti kipovi doista boanstvo. Takva pogrena vjera zove se
idolatrija. Da bi se od toga sauvali, a pogotovo jer su i sami imali iskustvo idolatrije kada su
napravili Zlatno tele, idovi shvaaju ovu zapovijed u najstroem smislu pa ne prave nikakvih
kipova ni slika. No, ukoliko se kipovi i slike shvaaju kao likovi koji samo upuuju na ono to je na
njima prikazano, onda imaju istu vrijednost kakvu na primjer ima napisani tekst Svetoga Pisma.
Tako u kranstvu slike i kipovi Isusa Krista, Blaene Djevice Marije i svetaca nisu idoli, jer kada
ih tujemo mi ne tujemo samu sliku ili kip nego ono to ta slika ili kip prikazuje. Stoga onaj tko je
dovoljno zreo u svojoj vjeri ne kri ovu zapovijed ako se s punim potovanjem odnosi prema svetim
slikama i kipovima.
No, zapovijed ne pravi sebi lika ni oblija... moe se shvatiti i u duhovnom smislu to jest tako
da svoju sliku o Bogu nikada ne smijemo smatrati gotovom. Naa spoznaja Boga treba stalno rasti, i
ako smo sebi stvorili neku sliku o Bogu za koju smatramo da je jedina i konana, pogrijeili smo.
To je jednostavno zato jer Boga ne moemo potpuno spoznati.
3) Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kanjavam grijeh otaca - onih koji me mrze
- na djeci do treeg i etvrtog koljena, a iskazujem milosre tisuama koji me ljube i vre moje
zapovijedi.
Kada se ovdje kae da je Bog ljubomoran, onda je zapravo slikovito opet reeno da je Bog samo
jedan, i da stavljati nekoga ili neto drugo na mjesto Boga ima ozbiljne posljedice. Zato ova
zapovijed koristi vrlo otre rijei. No, ako se malo bolje razmotri, te su rijei zapravo izraz Boje
dobrote i brige za ovjeka. Naime, kad usporedimo Boje kanjavanje s njegovim milosrem, onda
primjeujemo kako se reenicom da Bog kanjava grijeh otaca na djeci do treeg i etvrtog koljena,
zapravo eli rei da Boja kazna, za razliku od njegove neizmjerne dobrote, ima granicu. Izraz
djeca do treeg i etvrtog koljena u stvari obuhvaa potomstvo koje ovjek moe doivjeti za
vrijeme svoga ivotnoga vijeka, to drugim rijeima znai, da e onaj koji se klanja drugim
bogovima doivjeti posljedice svoga grijeha ve za svoga ivota. Te posljedice mogu se doista
oitovati i na djeci, no pri tome treba dobro razlikovati izmeu posljedice grijeha i krivnje ili
odgovornosti za grijeh. Netko primjerice zbog svoga nemoralnog i neurednog ivota moe kod

svoje djece uzrokovati kakvu bolest, i svima je jasno da samo dijete za to ne moe biti krivo. Ono je
nevini patnik koji trpi posljedice, ali odgovornost za grijeh i konanu kaznu snosi samo njegov
poinitelj kao to pie u Poslanici Rimljanima: svaki e od nas za sebe osobno Bogu dati raun
(Rim 14,12).
U svakom sluaju, dok se kazna za grijeh mjeri treim ili etvrtim koljenom, Boje se milosre
protee na tisue koljen, to zapravo znai bez granica. To je zato jer samo dobro, a ne zlo, ima
vjeni izvor, te stoga traje vjeno i u neogranienom se nizu protee nad onima koji samo Boga
priznaju Bogom.

Druga Boja zapovijed

Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud...
Druga Boja zapovijed tie se naega odnosa prema Bojem imenu. U uobiajenoj formulaciji
koju svi uglavnom znademo napamet ona glasi: Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud. Pri
tome obino mislimo kako je glavni grijeh protiv te zapovijedi psovka, nepristojno govorenje ili
zaklinjanje na Boga, Blaenu Djevicu Mariju, svece i sve to je povezano s vjerom. Doista ti su
grijesi veoma teki i naalost jako esti u naem narodu. No, zapovijed koja se tie Bojega imena
ipak se ne moe svesti samo na te verbalne prekraje. Njezino je znaenje puno dublje i
obuhvatnije.
(Zlo)upotreba Bojeg imena
U knjizi Izlaska u svom punom obliku ova zapovijed glasi: Ne uzimaj uzalud imena Jahve,
Boga svoga, jer Jahve ne oprata onome koji uzalud uzima ime njegovo. (Izl 20, 7; Isto i u Pnz
5,11).
Prvo to primjeujemo jest da se umjesto naega uobiajenoga izraza ne izusti zapravo kae
ne uzimaj. Naravno da uzeti Boje ime znai i izustiti ga ili izgovoriti. To je zapravo najoitiji
nain kako se mi sluimo Bojim imenom. Meutim, izvorni hebrejski glagol nasa koji smo ovdje
preveli hrvatskim glagolom uzeti ima puno ire znaenje. Rije je o svakoj moguoj upotrebi
Bojega imena. Da bismo bolje razumjeli o emu se radi potrebno se vratiti u povijesni i drutvenoreligiozni kontekst u kojem je ova zapovijed dana.
Naime kod starih idova kao i kod Egipana i ostalih naroda staroga svijeta ime nije bilo samo
identifikacijski znak koji je razlikovao jednu osobu od druge. Svako ime, pa tako i Boje, u pravom
je smislu oznaavalo dotinu osobu, te je izgovaranje neijeg imena na neki nain tu osobu
uprisutnjivalo i s njome se uspostavljao kontakt. Takav nain shvaanja imena vrijedio je jednako u
sluajevima kad bi se neije ime koristilo i za dobro i za zlo.
Tako je i u odnosu prema Bojem imenu postojala opasnost da se ono zloupotrijebi. Ljudi su
primjerice mogli uzeti Boje ime tako da ga izgovore ili zapiu na neki predmet, i onda se njime
'posluiti' u eljene svrhe, bilo dobre bilo loe. Time bi zapravo sagrijeili ve protiv prve Boje
zapovijedi jer bi sebe stavljali na mjesto Boga, a s Bojim imenom raspolagali kao s nekim
predmetom koji im slui za postizanje vlastitih ciljeva. Meutim, pri tome su zaboravljali da je
Boje ime sveto i uzvieno, te ovjek njime ne moe manipulirati. Stoga je svaka zloupotreba
njegova imena uzaludna, a onaj tko to ini grijei protiv istine i o sebi i o Bogu i o drugima. Ako to
ini svjesno onda su posljedice njegova grijeha nemjerljive, te uz zapovijed koja zabranjuje
uzaludnu upotrebu Bojeg imena stoji upozorenje da Bog ne oprata onome koji uzalud uzima
njegovo ime. No, prije nego kaemo neto o tome potrebno je istaknuti jo jedan nain zloupotrebe
Bojeg imena.
Osim idolatrijske upotrebe izgovorenog ili zapisanog Bojeg imena, to esto moe biti plod
poganske religioznosti i nepouenosti u pravoj vjeri, protiv Bojeg imena moe se grijeiti samim
ivotom. I to je zapravo najgora vrsta toga grijeha. Rije je o tome da se netko naziva Bojim to jest
vjernikom, a ivi kao nevjernik u potpunoj suprotnosti s Bojim zapovijedima. O takvima Isus
kae: Nee u kraljevstvo nebesko ui svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj
koji vri volju Oca mojega, koji je na nebesima. (Mt 7,21-23). Tim rijeima doli smo i do pitanja
Bojega nepratanja, ili bolje rei neoprostivoga grijeha.
Neoprostivi grijeh
S rijeima Staroga zavjeta kako Bog ne oprata onima koji uzalud uzimaju njegovo ime u
evanelju se podudara Isusova izjava da e se svaki grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali
rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, nee se oprostiti. (Mt 12, 31; usp. Mk 3,28-30; Lk 12,10).
Moemo se upitati zar doista postoji grijeh koji Bog ne moe oprostiti? Ili to je to hula protiv Duha
Svetoga?

Odgovor moemo lako pronai na osnovi onoga to smo rekli o grijehu protiv druge Boje
zapovijedi. Naime, ovjek koji svjesno, voljno i hotimino zloupotrebljava Boje ime izravno se
protivi samoj istini jer upotrebljava za zlo Onoga koji je u sebi samo dobro. U takvom stanju ovjek
ne ini samo grijeh koji bi bio plod ljudske slabosti, nego se potpuno odmee od Boga i odbija
njegovo spasenje. Drugim rijeima neoprostivi grijeh protiv Duha Svetoga ne sastoji se u tome da
Bog ne bi htio oprostiti, nego u tome da sam ovjek odbija Boju pravdu i milosre. Vjena propast
ili vjena udaljenost od Boga logina je posljedica takvog stava i ponaanja jer Bog ovjeku nikad,
pa ni u vjenosti, ne oduzima jednom darovani dar slobode kojim mu moemo rei Da ili Ne.
Put spasenja
Kao zakljuak ovoga kratkoga razmiljanja navodimo rijei kojima nas je Isus pouio kako se
treba ponaati prema Bojem imenu. To su prve rijei molitve koju je nauio svoje uenike: Oe
na, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Ako se potujemo svetost Bojega imena onda
sigurno, uza sve svoje slabosti idem putem spasenja.
I na koncu ovoga ne smijemo izostaviti jo neto. Naime, tko potuje Boje ime, taj e potivati i
ime svakoga ovjeka jer tako ini i sam Bog kako kae u knjizi proroka Izaije: Ne boj se, jer ja
sam te otkupio imenom sam te zazvao: ti si moj! (Iz 43,1).

Trea Boja zapovijed:

Spomeni se da svetkuje dan Gospodnji!
Trea Boja zapovijed u Katekizmu Katolike Crkve ima jednostavni oblik koji glasi: Spomeni
se da svetkuje Dan Gospodnji!. Ta zapovijed u naoj svijesti prvenstveno se odnosi na
svetkovanje nedjelje, a potom i ostalih zapovjednih blagdana. No, svetkovanje kranskog Dana
Gospodnjeg ima svoje korijene ve u zakonima Staroga zavjeta, gdje se ta zapovijed odnosi na
subotu, sedmi dan u tjednu, koji slikovito oznaava dovretak Bojeg stvaranja svijeta. Meutim
starozavjetna subota, koja je je predstavljala dovretak prvog stvaranja, u novom je zavjetu
doivjela svoje ispunjenje na dan Kristova uskrsnua, koje se dogodilo dan poslije subote, to jest u
nau nedjelju. Stoga je dan Kristova uskrsnua postao spomen novoga stvaranja (vidi Katekizam
Katolike Crkve 2190), te su se oni obredni propisi koji su se u Starom zavjetu odnosili na subotu, u
kranstvu prenijeli na nedjelju. No, smisao tih propisa u svojoj je biti ostao isti, i ovdje emo
istaknuti dva kljuna elementa koja su u Knjizi Ponovljenog zakona izraena glagolima
obdravati i svetkovati Dan Gospodnji.
Obdravati Dan Gospodnji
Kada se govori o obdravanju Dana Gospodnjeg, onda nam vjerojatno pada na pamet da je to dan
kada je zabranjeno raditi teke poslove. To je tono, ali ako bolje proitamo Sveto pismo, onda
emo primijetiti da ova zapovijed zapravo ne poinje sa zabranom rada, nego upravo suprotno.
Tako u Knjizi Izlaska pie: est dana radi i obavljaj svoj posao, a sedmoga je dana subota,
poinak posveen Gospodinu Bogu tvojemu! (Izl 20,9-10; usp. Pnz 5,13.14). To znai da zapovijed
poinka, pretpostavlja zapovijed rada, to drugim rijeima znai da onaj koji preko tjedna ne radi,
zapravo ni ne moe dostojno obdrati Dan Gospodnji.
to se tie same zapovijedi poinka, Sveto pismo to obrazlae sa dva razloga.
1) U Knjizi Izlaska stoji: Ta i Gospodin je est dana stvarao nebo, zemlju i more i sve to je u
njima, a sedmoga je dana poinuo. Stoga je Gospodin posvetio dan subotni. (Izl 20, 11). Ta
usporedba ljudskoga rada i odmora s Bojim estodnevnim stvaranjem i poinkom sedmoga dana,
temeljna je poruka o tome kako ovjek sve to ini treba initi na Boju slavu. Ni rad ni odmor
nemaju smisla ako nas udaljuju od Boga, jer Dan Gospodnji kao dan poinka postoji zato da se
Boga na poseban nain sjetimo, a ne da na nj zaboravimo.
2) U Knjizi Ponovljenog Zakona zapovijed subotnjeg poinka, obrazlae se ovako tada nikakva
posla nemoj raditi ni ti, ni sin tvoj, ni ki tvoja, ni sluga tvoj, ni slukinja tvoja, ni vol tvoj, ni
magarac tvoj, niti ikakvo ivine tvoje, niti doljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne
otpoinuti sluga tvoj, i slukinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zenlji egipatskoj i da te
odande izbavio Gospodin Bog tvoj, rukom jakom i ispruenom miicom. Zato ti je zapovijedio
Gospodin Bog tvoj, da dri dn subotnji. (Pnz 5,14-15).
To obrazloenje subotnjeg poinka ima veomo veliko vjersko i drutveno utemeljenje. Naime,
dok su idovi bili robovi u Egiptu, nisu kao ni svi drugi robovi imali pravo na poinak. Oni su za
Faraona bili samo radna snaga koju je htio iskoristiti to je najvie mogao, a hranu i odmor dobivali
su samo koliko je potrebno da bi preivjeli i bili sposobni raditi. No, kada je Bog svoj narod
oslobodio iz egipatskog ropstva, tada ne samo da su imali pravo na poinak nego im je on ak
zapovijeen. Stoga je obdravanje zapovijedi tjednog poinka zapravo znak slobode ovjeka koji ne
slui faraonu tlaitelju nego Bogu osloboditelju.
Moemo vidjeti koliko je u tom smislu zapovijed subotnjeg ili nedjeljnog poinka aktualna i
danas. Prisilni, uvjetovani i jo k tomu neplaeni rad nedjeljom znak je suvremenoga ropstva, u
kojem se zaboravlja da ovjek nije samo radna snaga, nego slobodno i bogoliko bie, koje ima svoje
neotuivo dostojanstvo.

Svetkovati Dan Gospodnji

Premda je Dan Gospodnji dan poinka od svakodnevnog posla, to ipak nije dan na koji nema
nikakve aktivnosti. Naprotiv to je dan slavlja koje treba pripremiti i proslaviti. U Svetom Pismu
jasno su odreena dva bitna mjesta gdje se to slavlje odvija. To su vlastita kua, to jest obitelj, i
mjesto gdje se okuplja zajednica vjernika, to jest hram, sinagoga ili crkva.
to se tie obiteljskog karaktera Dana Gospodnjeg on je strogo odreen ve za vrijeme hoda kroz
pustinju prema Obeanoj zemlji. Tako u epizodi o mani u pustinji (Izl 16) itamo kako je Bog
uinio da narod esti dan i ne znajui nakupi dvostruku koliinu hrane, jer je sedmoga dana nee biti
(usp. Izl 16,5. 25-26). A kada su neki ipak i sedmi dan izili skupljati manu Bog se obraa Mojsiju:
Dokle ete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima? Pogledajte! Zato to
vam je Gospodin dao subotu, daje vam hrane estoga dana za dva dana. Neka svatko stoji gdje jest;
neka nitko u sedmi dan ne izlazi iz svoga stana. (Izl 16, 28-29). Drugim rijeima, svetkovati
subotu znai ostati kod kue, u svojoj obitelji, unutar svojih vrata. Prorok Izaija pie o radosti
koju Bog obeava onima koji postupaju na taj nain: Zadri li nogu da ne pogazi subotu, i u
sveti dan ne obavlja poslove; nazove li subotu milinom, a asnim dan Gospodinu posveen; asti
li ga odustaju' od puta, bavljenja poslom i pregovaranja tad e u Gospodinu svoju milinu nai, i
ja u te provesti po zemaljskim visovima, dat u ti da uiva u batini oca tvog Jakova, jer
Gospodnja su usta govorila. (Iz 58,13-14).
Zadrati nogu u dan poinka i ostati u svojoj obitelji moe se nazvati prvom zapovijedi poinka.
Odmarajui se od svog profesionalnog posla, ovjek se na taj dan mora potpuno ukljuiti u ivot
obitelji kojoj pripada. Zapravo tek na Dan Gospodnji okupljena obitelj ivi svojim punim ivotom.
Zanimljivo je pri tome uoiti kako se meu ukuanima koji se spominju u kontekstu zabrane rada
(Izl 20,10; Pnz 5,14) ne navodi ena. Neki bibliari kau da se tu moda krije fina poruka o tome
kako nedjeljni poinak ne dokida one poslove koji su nuni za odvijanje ovog obiteljskog slavlja,
kao to su priprema i posluivanje jela. Kao to, prema Isusovim rijeima, sveenici u hramu 'kre'
subotu (usp. Mt 12,5) prinosei na taj dan i vie rtava nego obinog dana, tako i ena, kao
tradicionalno glavni lik obiteljskog ognjita, moe 'kriti' subotu pripremajui gozbu za svoje
ukuane.
U svakom sluaju, mjesto svetkovanja subote jest obitelj koja se okuplja oko zajednikog,
pripravljenog stola, a lan te obitelji prema Svetom Pismu postaje svatko tko se na taj dan nae
unutar tvojih vrata. Tako u radosnom svetkovanju Dana posveenog Gospodinu nema nikakve
razlike izmeu domaina i doljaka, jer svi koji ga zajedno slave pripadaju jednoj Gospodinovoj
obitelji.
U tom smislu treba shvatiti i drugo obavezno mjesto svetkovanja Dan Gospodnjeg. U Starom
Zavjetu to su bili sinagoga ili hram, a u kranstvu to je crkva u koja se oko zajednikoga stola
Rijei i Tijela i Krvi Gospodnje okuplja obitelj njegovih vjernika. Tako u prvoj euharistijskoj
molitvi sveenik malo prije posveenja kruha i vina moli: Molimo, Gospodine, blagohotno primi
ovaj rtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji tvoje.
Ne udi stoga to se u Katolikoj Crkvi sudjelovanje na svetoj misi oduvijek smatralo nedjeljnom
obavezom jer je ta obaveza zapravo izraz slobode u kojoj vjernici svjedoe svoju pripadnost Kristu
te zajednitvo u vjeri i ljubavi s itavom Crkvom (usp. Katekizam Katolike Crkve 2182).

etvrta Boja zapovijed:

Potuj oca i majku!
Budui da je zakon koji je Bog dao Mojsiju na Sinaju bio zapisan na dvije ploe (Izl 31,18;
32,15-16; 34,1), deset zapovijedi se tradicionalno dijeli na dva dijela. Na prvoj ploi su one
zapovijedi koje se tiu ovjekova odnosa prema Bogu, a na drugoj ploi one ostale koje se tiu
ovjekova odnosa prema blinjemu.
Prva zapovijed na drugoj ploi prema tome glasi: Potuj oca svoga i majku, da dugo ivi i
dobro ti bude na zemlji. To je katekizamski oblik te zapovijedi koja poiva na dvije za nijansu
razliite biblijske formulacije. Prva je iz Knjige Izlaska i glasi: Potuj oca svoga i majku svoju, da
imadne dug ivot na zemlji koju ti da Gospodin Bog tvoj. (Izl 5,12) a druga je iz Knjige
Ponovljenog zakona gdje se nadodaju rijei koje ovdje istiemo: Potuj oca svoga i majku svoju,
kako ti je Gospodin, Bog tvoj zapovijedio, da dugo ivi i dobro ti bude na zemlji, koju ti
Gospodin, Bog tvoj daje. (Pnz 5, 16).
Najprije emo se osvrnuti na taj dodatak, a onda na osnovno znaenje same zapovijedi potivanja
roditelja.
Kako ti je Gospodin Bog tvoj zapovjedio!
Dva puta u nabrajanju Deset zapovijedi u Knjizi Ponovljenog zakona Mojsije umee reenicu da
to treba vriti onako kako je Bog ve zapovjedio. Jednom na prvoj i jednom na drugoj ploi. Na
prvoj ploi to ini pri navoenju zapovijedi svetkovanja Dana Gospodnjeg (Pnz 5,12), a na drugoj u
okviru zapovijedi potivanja oca i majke (Pnz 12,16). Ta podudarnost nije sluajna .
Prisjetimo se da u knjizi Ponovljenog zakona Mojsije govori narataju koji se nalazi pred
ulaskom u obeanu zemlju i da im ponavlja zapovijedi koje je pred etrdeset godina primio od Boga
na Sinaju, kad gotovo nitko od tih mladih ljudi nije bio ni roen. Ipak, prije nego e nabrojiti Deset
zapovijedi Mojsije naglaava upravo ovo: Nije Gospodin sklopio taj Savez s naim oevima, nego
ba s nama svima koji smo danas ovdje ivi. Licem je u lice Gospodin govorio s vama na brdu isred
ognja. (Pnz 5,3-4). Znajui da to doslovno nije tako, oigledno je da te rijei imaju dublji smisao.
Prije svega, Mojsije na taj nain istie da su Boje zapovijedi kao takve neprolazne. To nisu bilo
kakve zapovijedi. To su Boje zapovijedi i nisu dane samo jednom narataju, nego svima. Stoga se,
osim neprolazne vrijednosti samih zapovijedi, tu podrazumijeva i neraskidiva veza jednoga
ljudskoga narataja s drugim. Smisao reenice Nije Gospodin sklopio taj Savez s naim oevima,
nego ba s nama... nije, dakle, u tome da zanijee Boji savez s oevima, nego da istakne kako su
upravo ti nai oevi, tj. nai roditelji, naa izravna veza s Bogom. U tom se smislu u Svetome
pismu Boga se rado naziva Bogom otaca, pa je tako logino da u onom dijelu dekaloga gdje
zapoinju zapovijedi o odnosu prema blinjemu na prvome mjestu stoje roditelji.
Naime, nijedan se ovjek ne raa bez Bojeg poziva na ivot, a u ostvarenju toga poziva
nezamjenjivu ulogu Bojih suradnika imaju otac i majka. U razmiljanju o svojim roditeljima
trebali bismo uvijek imati na umu tu jednostavnu istinu da se na ovoj zemlji nismo rodili bez Boje
volje, i da se nitko od nas nije mogao roditi u nikakvoj drugoj 'kombinaciji' nego upravo u onoj
naih roditelja. To je vano istaknuti jer je zapovijed o potivanju roditelja tako izraena da se za
potivanje oca i majke ne navodi nikakav preduvjet osim same injenice to su roditelji. Oni su,
kako rekosmo, izravna ovjekova veza s Bogom, pa ak ako i ne vre svoje roditeljske dunosti
onako kako bi trebali ili kako bi njihova djeca oekivala. Premda svi roditelji nisu fiziki i moralno
sposobni odgajati svoju djecu, to moe ii dotle da im drutvena zajednica ima pravo oduzeti djecu
i dati im prikladnu skrb, temeljna zapovijed potivanja roditelja uvijek ostaje na snazi. Mudri Sirah
meu ostalim to izraava i ovim rijeima: Ne trai asti u sramoti oca svojeg, jer ti oeva sramota

nije na ast. Jer ovjeku dolazi ast od poasti oca njegova, a prezrena majka sramota je djeci. (Sir
3,10-11).
Da dugo ivi i dobro ti bude na zemlji.
Zapovijed potivanja roditelja povezana je s obeanjem. U verziji iz Knjige Izlaska obeava se
dug ivot, a u Knjizi ponovljenog zakon nadodaje se jo i dobar ivot. Oboje se pak odnosi na ivot
u obeanoj zemlji koju Bog daje svome narodu. Sve te pojedinosti imaju svoju poruku i potrebno je
uoiti njihovo znaenje. Pri tome, naravno, nailazimo i na potekoe. Jedna od njih je i ova: ako dug
ivot kao plod potivanja roditelja shvatimo doslovno, odmah pred nama iskrsava pitanje: kako
objasniti one sluajeve kad ljudi besprijekorno potivaju svoje roditelje, a ipak umru mladi,
ponekad ak i prije svojih roditelja?
Na to pitanje moemo dati dva odgovora koja se meusobno nadopunjuju.
Prvo, nagradu dugog ivota na zemlji ne moramo nuno shvatiti u smislu dugovjenosti
pojedinca, nego kao obeanje dano narodu kao cjelini,. Drugim rijeima, narod u kojem se potuju
roditelji i obiteljske vrijednosti ima zajamenu budunost. Ona zemlja u kojoj se potuje i potie
roditeljstvo, kao i sve ostale obiteljske vrijednosti, nee nikada ostati bez svoga naroda, niti e takav
narod ostati bez svoje zemlje.
Drugo, ostanemo li ipak u okviru ivota pojedinca, nadodavanje nagrade dobrog ivota u
Ponovljenom zakonu moe se shvatiti i kao tumaenje prethodno spomenute nagrade dugog ivota.
Naime, moda je sam biblijski pisac u liku Mojsiju, koji govorio na moapskim poljanama upravo na
dan svoje smrti, zapravo htio protumaiti to znai imati dug ivot na zemlji. U tom smislu dug
ivot ne bi se odnosio na trajanje nego na kvalitetu ivota. Tako primjerice u knjizi Postanka
patrijarsi doivljavaju nemogue visoku ivotnu dob koja se mjeri u stotinama godina, ali se tim
brojem godina ne eli toliko istaknuti njihova dugovjenost koliko injenica da su se nauivali
ivotnih dobara. No, istu stvar moemo izraziti i sasvim drukije.
U tu svrhu posluimo se opet biblijskom mudrosnom literaturom, ovaj put Knjigom mudrosti,
koja ovako govori o smrti mladoga pravednika: A pravednik, ako i umre prijevremeno, nai e mir.
Jer duljina dana ne ini starost asnom niti se on mjeri brojem godina. (...) Stekavi savrenstvo u
malo vremena dugo je ivio; i jer mu je dua bila draga Gospodu, On ga je hitro izbavio od zloe
oko njega. (Mudr 5, 7-8. 13-14).
Iz navedenoga je jasno da se prava duina ivota mjeri ovjekovim zajednitvom s Bogom, koje
se ostvaruje i na nebu i na zemlji.
Potuj oca i majku!
Na koncu, kako konkretno izvravati etvrtu Boju zapovijed?
Prije svega valja zapaziti da unato patrijarahalnom mentalitetu u kojem se enska strana
ovjeanstva moe osjeati zapostavljenom i povrijeenom, (kao npr. shvaanje ene kao mueva
vlasnitva) ovdje se istie potpuna jednakost oca i majke. Potovanje koje im se iskazuje treba biti
potpuno jednako, i to opet poiva na jednostavnoj injenici da je svaki ovjek jednako dijete i svoga
oca i svoje majke.
ivotno iskustvo ipak nas ui da odnosi izmeu roditelja i djece, kao i roditelja meusobno nisu
idealni. Dapae zbog mnogih rastava braka danas su ti odnosi sve ee bolno poremeeni, i
zapovijed potivanja roditelja nije lako vriti jednako i prema oca i majci, a nekada je to teko i
prema oboma. Meutim, meusobna izranjenost i nedostatak dobrih odnosa u obiteljima samo jo
vie istie vanost vrenja ove zapovijed za dug i dobar ivot na zemlji.

Neki biblijski strunjaci navode da se u svom najosnovnijem znaenju ova zapovijed prvenstveno
odnosila na dunost odrasle djece da skrbe za svoje stare roditelje, te je i obeanje dugog i dobrog
ivota na zemlji znailo da pravo nasljedstva roditeljske batine imaju samo ona djeca koja su se
brinula za svoje roditelje do kraja njihova ivota.
Posve jasno o etvrtoj zapovijedi u smislu dunosti brige za roditelje govori i sam Isus. U
evanelju po Marku on otrim rijeima upozorava farizeje i pismoznance: Lijepo! Dokidate Boju
zapovijed da biste sauvali svoju predaju. Mojsije doista ree: Potuj oca svoga i majku. I: Tko
prokune oca ili majku, smru neka se kazni. A vi velite: 'Rekne li tko ocu ili majci: Pomo koja te
ide od mene neka bude 'korban' , to jest sveti dar', takvome vie ne doputate nita uiniti za oca ili
majku. Tako dokidate rije Boju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. (Mk 7, 9-13)
Pismoznanci i farizeji u navedenom odlomku izbjegavali su svoje dunosti prema roditeljima
tako da su umjesto toga 'pobono' prinijeli neki dar u hramu. Meutim, u Isusovim oima to nije
pobonost nego bezbonost, jer nikakve ljudske predaje ne mogu zamijeniti Boje zapovijedi. A u
etvrtoj svojoj zapovijedi Bog hoe da se djeca i roditelji jedni za druge brinu uvijek i u svim
potrebama

Peta Boja zapovijed:

Ne ubij!
Peta Boja zapovijed prva je od niza kratkih i jasnih zapovijedi koje poinju s rijeju Ne!. Ona
slijedi nakon etvrte zapovijedi koja glasi: Potuj oca i majku da dugo ivi i dobro ti na zemlji! A
potivanje roditelja zapravo je potivanje ivota, jer su svi ljudi od Boga dobili ivot posredstvom
svojih roditelja. U tom smislu zapovijed Ne ubij! logini je nastavak prethodne zapovijedi, te e
onaj koji potuje roditelje i roditeljstvo lako shvatiti najjednostavnije znaenje zabrane ubijanja.
Ipak, ovdje emo tu zapovijed konkretizirati na nekoliko primjera koji su osobito aktualni u
dananje vrijeme, a to su pobaaj, eutanazija i ekologija.
injenica da zapovijed Ne ubij! dolazi odmah nakon zapovijedi o potivanju oca i majke, znai i to
da su upravo roditelji prvi meu jednakima u odgovornosti za izvravanje te zapovijedi. Stoga je
sprjeavanje roenja zaetog djeteta, ne samo ubojstvo jednog nevinog ivota nego i gaenje
roditeljskog dostojanstva, koje je najvei Boji dar ovjeku. Kod pobornika 'prava' na pobaaj
redovito se kao argument postavlja u pitanje kada zametak postaje ljudskim biem. Za Katoliku
Crkvu takvo je pitanje neprihvatljivo jednostavno zato jer se protivi istini. Naime, kad bismo
postavili pitanje u kojem trenutku zaeto dijete postaje ljudskim biem, mogli bismo jednako
postaviti pitanje i kada roeno dijete, koje jo nije svjesno samoga sebe postaje ovjekom? Moemo
nastaviti dalje i pitati: to je to uope ovjek, i za koji se trenutak ljudskog ivota moe rei da je
ovjek postao ovjekom, a da prije toga trenutka nije bio ovjek? No, za ljubitelje istine rjeenje tih
pitanja veoma je jednostavno: Ako zaeto dijete nije ovjekom ve u trenutku zaea, onda to
nikada nee ni biti. Polazei od te istine, jasno je da je pobaaj nasilni prekid ljudskog ivota, ili
jednostavno reeno ubojstvo. Ta injenica ne smije se zasjeniti time to je naalost rije o veoma
rairenoj praksi, kao ni time da je pobaaj esto in na koji ljude tjeraju razliite i teke ivotne
okolnosti. Stoga je itavo drutvo i svaki pojedinac odgovoran stvarati i izgraivati takav ambijent u
kojem e se ivot raati i potivati.
On to je reeno za pobaaj, naelno vrijedi i za eutanaziju. Zanimljivo je da je eutanazija u
izvornom grkom jeziku lijepa rije koja oznaava dobru ili blagu smrt. U kranskoj tradiciji
postoji ak i molitva za dobru smrt, koja se posebno upuuje zagovoru Svetoga Josipa koji je umro
okruen Isusom i Marijom. No, eutanazija o kojoj je ovdje rije nije dobra smrt u onom smislu kad
molimo da umremo u milosti Bojoj. Rije je o neemu sasvim drugom. Eutanazija je suptilno
nasilje, u kojem se pod prividom skraivanja boli i patnje, nasilno prekida tijek ljudskog
ovozemaljskog ivota. Tako ovjek manipulira tuim ili vlastitim ivom, uzimajui sebi za pravo
ono to pripada Bogu. Treba priznati da je esto doista teko vidjeti ljude u patnjama, iz kojih se i
sami ele izbaviti. Meutim, ovjek ipak treba potivati istinu da je njegov ivot u ruci ivotvorca
te njegovati ivotni stav predanja u ruke Boga koji preobraava ljudsku patnju u tajnu vjene
radosti. Potivanje ivota od zaea do prirodne smrti stoga je in vjere koja ljudima u velikim
patnjama pristupa sa strpljivom i djelotvornom ljubavlju, koja ublaava patnju, ali ne tako da
oduzima ivot.
Pobaaj i eutanazija drastini su prekidi ivota do kojih esto dovode nepovoljne ivotne okolnosti.
Stoga se ivot najbolje uva ako se njeguju one okolnosti koje su za ivot potrebne i povoljne. Na to
spada i briga za ivotni okoli, to je osobito vano danas kada smo sve svjesniji do koje mjere
tehnoloki napredak sa sobom donosi ne samo one elemente koji nam ivot u mnogoemu
olakavaju, nego i one koji ga i unitavaju. Pri tome je vano istaknuti da briga za okoli ne spada
samo na svjetske organizacije, nego na svakog pojedinca i potroaa razliitih proizvoda. Naime,
premda se napori pojedinca ine malenima u usporedbi sa velikim zagaivaima, ipak se valja
sjetiti da je zapovijed Ne ubij! gramatiki izraena u jednini i da se odnosi na svakog pojedinog
ovjeka. Svaki pojedinac duan je brinuti se za ouvanje ivota i ivotnog okolia te izbjegavati sve
to ivotu kodi. Apsurdnost injenice da ljudi primjerice pue, premda na kutiji cigareta pie

puenje ubija ili slino, svjedoi da ubojstva kao i ostala zla zapravo izlaze iz ovjekova srca
(usp. Mt 15,19).
Kao potreban dodatak ovom razmiljanju o petoj Bojoj zapovijedi postavljamo i pitanje odnosi li
se ona i na ubijanje ivotinja. To je takoer jedno od aktualnih pitanja u dananje vrijeme kada
postoje mnoge udruge za zatitu ivotinja. Biblijski odgovor na to pitanje je sljedei. Na izvornom
hebrejskom jeziku u zapovijedi ne ubij stoji glagol racah koji se nikad ne upotrebljava za ubijanje
ivotinja, nego iskljuivo za ubijanje ljudi. No, to ne znai da je ubijanje ivotinja dozvoljeno bez
ikakvih moralnih kriterija. Naprotiv, prema biblijskom moralu postoje samo dva razloga zbog kojih
se mogu ubiti ivotinje, a to su ljudska prehrana i rtveni prinos, kao znak da je Bog ovjeka stvorio
na svoju sliku kojemu je, kako kae etvrta euharistijska molitva, povjerio mu brigu za cijeli
svijet, da slui samo tebi Stvoritelju a svemu stvorenju gospodari. A briga za stvoreni svijet i
sluenje Bogu Stvoritelju, ne moe se ostvariti bez vrenja zapovijedi Ne ubij!.

esta Boja zapovijed:

Ne sagrijei bludno!
estu Boju zapovijed naveli smo u naslovu prema njezinu tradicionalnom obliku Ne sagrijei
bludno!, koji se od davnine uvrijeio u hrvatskoj kranskoj terminologiji. U tom obliku ova
zapovijed ima veoma iroko znaenje te u Katekizmu Katolike Crkve stoji da je crkvena predaja
estu Boju zapovijed shvatila kako onu koja obuhvaa cjelokupnost ljudske spolnosti. (KKC br.
2336). Pri tome se ipak ne zanemaruje injenica da u svom biblijskom kontekstu, kako u Knjizi
Izlaska (20,14) tako i u Ponovljenom zakonu (5,18), ova zapovijed prvenstveno govori o povredi
brane vjernosti i glasi: Ne uini preljuba!. Ne umanjujui ozbiljnost i zle posljedice i drugih tekih
grijeha na spolnom podruju, ini se da je danas veoma potrebno istaknuti upravo ovaj konkretni
oblik este Boje zapovijedi i to iz dva temeljna razloga.
Prvi razlog je taj to se u mentalitetu dananjeg ovjeka, koji je veoma osjetljiv na strane grijehe
spolnog nasilja poput silovanja i pedofilije, s druge strane veoma smanjio osjeaj za teinu grijeha
preljuba. To se primjeuje i u civilnom zakonodavstvu. Tako primjerice Obiteljski zakon Republike
Hrvatske dodue navodi kako su Brani drugovi duni jedan drugome biti vjerni, uzajamno se
pomagati, meusobno se potovati te odravati skladne brane i obiteljske odnose. (l. 32, br.2), ali
se preljub, premda je rije o tekom prekraju protiv braka i obitelji, koji esto ima nepopravljive
posljedice, ipak nigdje u tom smislu izriito ne navodi.
Radi usporedbe potrebno je navesti da Zakonik kanonskog prava Katolike Crkve izriito govori o
preljubu, te smatra da prevareni enidbeni drug ak ima pravo prekinuti zajedniki enidbeni ivot,
osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam poinio preljub. (ZKP kan. 1152 1). S
druge strane taj kanonski propis po uzoru na Isusovo oprotenje preljubnici u Iv 8,1-11, ipak
ponajprije poziva na pratanje te usrdno preporuuje da enidbeni drug, potaknut kranskom
ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oprotenje preljubnikoj stranci i ne prekida enidbeni
ivot. Meutim, sve to zapravo istie teinu preljuba kao zla koje praktiki ne unitava samo jedan
brak, nego itav obiteljski i drutveni ivot.
Da razorne posljedice preljuba nisu samo 'eventualne' u Starom zavjetu je veoma zorno prikazano i
ivotnim primjerom i zakonskim propisima. Tako je u Levitskom zakoniku 20,10 i u Ponovljenom
zakonu 22,22 predviena smrtna kazna i za preljubnika i za preljubnicu, a preljub kralja Davida s
Bat ebom (1Sam 11,1 12,14), koji je rezultirao ubojstvom njezina mua Urije i smru djeteta
zaeta u preljubu zasigurno je jedno od najivljih svjedoanstava kako jedan grijeh uinjen iz
nekontrolirane poude za sobom povlai i druge teke grijehe. Isto tako je znakovito da se o
preljubu opet govori i u Devetoj Bojoj zapovijedi Ne poeli tueg enidbenog druga!, a Isus u
evanelju po Mateju na jednom mjestu veli: uli ste da je reeno: Ne ini preljuba! A ja vam
kaem: Tko god s poudom pogleda enu, ve je s njome uinio preljub u srcu. (Mt 5,27-28).
Unato tomu, u mentalitetu i svijesti dananjeg ovjeka kriminalizacija preljuba smatra se neim
zaostalim i gotovo smijenim. Tako se prema jednoj izjavi ekipe strunjaka Ujedinjenih naroda
zadiranje zakonskih propisa u svaki dobrovoljni seksualni odnos dviju odraslih osoba bez obzira na
njihovo brano stanje smatra krenjem njihovih prava i privatnosti. Drugim rijeima, to bi znailo
da se ljudsko pravo na spolni odnos temelji samo na odrasloj dobi (koja se esto izjednaava s
biolokom spolnom zrelou) i na dobrovoljnom pristanku osoba, koje u taj odnos stupaju. No, jesu
li ta dva uvjeta po sebi valjani izvor ljudskog prava na stupanje u spolni odnos?
Boja zapovijed Ne uini preljuba! upozorava nas da je takvo pojednostavljivanje opravdanosti
stupanja u spolni odnos zapravo zatvaranje oiju pred ivotnom stvarnou i samom istinom o
ljudskoj spolnosti. Naime, upravo je preljub teko krenje i ljudskih prava i privatnosti jer osoba
koja ini preljub prije svega nanosi teku nepravdu prema svom i tuem branom drugu, to esto
stvara neizljeive duevne rane i naruava temeljnu vrijednost ljudskih odnosa, a to je meusobno

povjerenje. Preljubom se, naime, grubo provaljuje u privatnost i branu intimu mua i ene, te se
naruavaju ona prava i dunosti koje suprunici imaju iskljuivo jedno prema drugomu. To Sveti
apostol Pavao izraava ovako: Mu neka vri dunost prema eni, a tako i ena prema muu. ena
nije gospodar svoga tijela nego mu, a tako ni mu nije gospodar svoga tijela nego ena. (1Kor
7,3-4). Drugim rijeima mukarac i ena koji stupaju u branu zajednicu obavezuju se na
meusobnu vjernost, koja se na najdublji nain izraava upravo u njihovu spolnom zajednitvu u
kojem kako pie u Knjizi Postanka njih dvoje nisu vie dvoje nego jedno tijelo (usp. Post 2,24).
Drugi razlog zato je vano istaknuti zabranu preljuba kao osnovnu zapovijed na podruju ljudske
spolnosti jest taj to nam grijeh preljuba slui kao kriterij po kojem se prepoznaje bit grenosti i
ostalih grijeha protiv este Boje zapovijedi. Naime, polazei od preljuba kao temeljnog grijeha na
spolnom podruju prvo to se uoava jest to da se ljudski spolni odnos ne moe svesti na razinu
biolokog ina koji bi bio samo zadovoljenje spolnog nagona s 'objektom' seksualne privlanosti.
Spolnost, naime, nije neki odvojivi dio ljudskoga bia koji bi se moga ivjeti izvan cjelokupnosti
pojedine ljudske osobe i meusobnih ljudskih odnosa. Stoga je svaki grijeh na podruju spolnosti
zapravo grijeh protiv cjelovitosti ovjeka i njegova dostojanstva kao bia stvorena na sliku Boju.
U tradicionalnom crkvenom rjeniku uredno ivljenje spolnosti naziva se krepou istoe koju je
svaka osoba pozvana ivjeti s obzirom na svoje ivotno odnosno brano stanje. U ivotno stanje s
obzirom na spolni ivot na osobit nain spada i dob osobe jer je spolni razvoj veoma osjetljiv proces
koji se ne dogaa samo na biolokoj nego i na svakoj drugoj dimenziji ljudskog ivota. Stoga
uredan spolni ivot nuno ukljuuje odgoj za sposobnost vladanja samim sobom, a ispravan odnos
prema tijelu na spolnom podruju moda bi se mogao najjasnije doarati usporedbom sa sportaima
kojima nije potrebno objanjavati da bez discipline nije mogue ostvariti dobre rezultate.

Sedma Boja zapovijed

Ne ukradi!
Sedma Boja zapovijed Ne ukradi! logino se nadovezuje na prethodne dvije zapovijedi Ne
ubij! i Ne uini preljuba!. Naime, u svom izvornom znaenju zapovijed Ne ukradi! odnosi se na
krau ili otmicu ljudi. Stoga je za razumijevanje ove zapovijedi vano uoiti to da se ona izravno
odnosi na ovjekov ivot. U tom smislu najvea kraa zapravo je oduzimanje ivota, a onda i
razarenje prirodnog mjesta raanja ivota, a to je brak kao nerazrjeiva zajednica vjernosti jednoga
mukarca i jedne ene. Uz tu najveu krau postoji naravno i drugi tei i laki oblici krae, ali
kriterij po kojem se mjeri teina dotinoga grijeha uvijek je isti. To je veliina tete koja se nanosi
ljudskom ivotu.
Katekizam Katolike Crkve u svom govoru o ovoj zapovijedi polazi od jedne injenice koju
takoer treba napomenuti, a to je ljudsko pravo na privatno vlasnitvo. Katekizam je u tom smislu
prilino konkretan i govori o privatnom vlasnitvu u svima razumljivom materijalnom smislu
potujui pravo svakoga ovjeka da uiva ona dobra koja je poteno zaradio ili naslijedio. No,
istovremeno istie kako pravo na privatno vlasnitvo ne ukida prvobitni dar zemlje ovjeanstvu
kao cjelini. (KKC 2402).
Pri tome valja znati kako pravo na privatno vlasnitvo proizlazi iz injenice individualnosti
svake pojedine ljudske osobe. Drugim rijeima, potivanje privatnoga vlasnitva ne odnosi se samo
na materijalna dobra, nego ima puno dublje znaenje. Svaki ovjek je osoba za sebe i privatnost
koju ima zapravo je Boji dar. injenica je da se kao ljudi jedan od drugoga razlikujemo, te da u
dubini bia svake osobe postoji podruje koje nije dostupno ni jednoj drugoj osobi nego samo
Bogu. Moda nam u tome moe pomoi jedna jednostavna defincija ljudske osobe koju je skovao
Blaeni Ivan Duns kot (1266. 1308.), jedan od najveih predstavnika srednjovjekovne
franjevake teoloko-filozofske kole. On je rekao da je ljudska osoba ultima solitudo to jest

krajnja osamljenost, a to bi oznaavalo onu sr bia po kojoj se jedna osoba razlikuje od druge. U
svemu ostalom ovjek dijeli zajednitvo s drugim ljudima, no u toj svojoj krajnjoj osamljenosti
ovjek je ovjeku uvijek druga osoba, i to se treba potivati, jer to potuje i sam Bog koji je ovjeka
obdario slobodom. Stoga, nauditi identitetu i privatnosti pojedine ljudske osobe oznaava
nepravedno i nasilno prisvajanje tuega dobra.
Nadalje, Katekizam Katolike Crkve pouava nas da je sedmoj zapovijedi protivan svaki
nain nepravedna uzimanja i nepravedne uporabe tuega dobra (KKC 2454). Ta definicija
podrazumijeva i to da u svojoj slobodi ovjek moe svoja materijalna i duhovna dobra s nekim
dijeliti pa i sama sebe nekom darovati (npr. suprunici jedno drugomu u braku), ali to doista treba
biti slobodno. Inae se radi o krai koja se u tim sluajevima izjednaava sa nasiljem.
Od teih oblika krae koji su aktualni u nae vrijeme, ne umanjujui ostala, moemo navesti
sljedea tri:
1. trgovina ljudima tj. ropstvo. Premda u veini zemalja ne postoji ropstvo u onom smislu
kako je to bilo u vrijeme starih otvorenih robovlasnikih sustava kada su se robovi prodavali i
kupovali na trnici, i danas postoje mnogi drugi oblici ropstva gdje se ljudi kupuju i prodaju iz
razliitih razloga. Posebno je aktualno takozvano bijelo roblje gdje se ponajvie ene, ali isto tako i
mukarci pa ak i djeca iskoritavaju za razne oblike prostitucije. U tim sluajevima, oni koji
manipuliraju takvim rtvama, redovito im oduzimaju osobne isprave, onemoguuju im slobodno
kretanje i jednostavno ih iskoritavaju kao roblje ne potivajui njihovo ljudsko dostojanstvo. Ovdje
treba rei i to da nijedna osoba nikada ne gubi svoje dostojanstvo koje prozlazi iz injenice da je
Bog stvorio ovjeka na svoju sliku i priliku, ali je nepotivanje toga dostojanstva itekako mogue,
bilo da sam ovjek ne potuje svoje vlastito dostojanstvo, ili da jedan ovjek ne potuje
dostojanstvo drugoga ovjeka. U svakom sluaju svaki grijeh protiv ljudskoga dostojanstva zapravo
je neka vrsta krae.
Jo jedna vrsta ropstva aktualna je u dananje vrijeme, a to je tzv. duniko ropstvo, kada su
ljudi zbog kredita i slinih zaduenja prisiljeni raditi u nepovoljnim i neljudskim uvjetima, a nekada
su ovrhe toliko nemilosrdne da ljudi zavre na ulici. Tu treba upozoriti i na potrebu razborite
upotrebe novca jer ljudi nepotrebno upadaju u takvo ropstvo i svojom vlastitom krivnjom. No s
druge strane, drutvena pravednost nalae i granice u utjerivanju dugova te poziva na milosre pa i
na otputanje dugova. U Knjizi Ponovljenog zakona tako primjerice pie da se ovjeku nikada ne
smije u zalog uzeti rvanj, jer bi se time u zalog uzeo sam njegov ivot (usp. Pnz 24,6). Prevedeno
na suvremeni jezik to znai da se ovjeku nikada ne bi smjela otuiti ona dobra koja su mu
neophodna za osnovne ivotne potrebe, kao to su hrana i krov nad glavom.
2. Uskraivanje zasluene plae radniku. Taj grijeh prema katekizamskoj predaji Crkve spada
u grijehe koji vapiju osvetu pred licem Bojim. Budui da svaki ovjek treba da ivi od svoga rada
tako da zaradom moe prehraniti sebe i svoju obitelj, uskraivanje zasluene plae zapravo je napad
na sami ivot. Jasno je da u odreenim kriznim razdobljima plaa moe biti manja negoli u drugo
vrijeme, i da se radnik radi dobra zajednice na neko vrijeme moe svojevoljno odrei dijela prihoda
ili ak raditi besplatno u vidu budueg poboljanja. No, nepravedno uskraivanje plae, gdje se
poslodavac bogati na raun jeftine ili besplatne radne snage, zapravo je jedan oblik suvremenog
ropstva. Stoga je dunost svakog pojedinca i drutva u cijelini da se bori za ostvarivanje radnikih
prava te da uredi takav gospodarski sustav u kojem e vladati pravedna raspodjela dobara. U tome
posebno treba njegovati svijest da plaa koja se daje radniku nije nikakva milost, nego dug koji mu
je poslodavac duan isplatiti.
3. Unitavanje prirode. Na govor o grijehu uskraivanja zasluene plae radniku moemo
nadodati biblijsku izreku Ne zavezuj usta volu koji vre (Pnz 25,4), koja ima isti smisao, ali
slikoviti govori o volu i vridbu uvodi nas u temu ovjekova odnosa prema drugim stvorenjima. U
Knjizi Postanka itao kako je Bog podvrgao ovjeku sva iva bia na zemlji, i dao mu zemlju da je
obrauje i uva. To pak ne znai da ovjek moe zemlju i prirodna bogatstva iskoritaviti bez
ikakvih granica, nego podrazumijeva mudro i pravedno gospodarenje zemljom tako da jedan

narataj ne uniti izvore prehrane i ostalih osnovnih potreba buduim naratajima. U tom smislu
ovjek se duan brinuti i za opstanak biljnih i ivotinjskih vrsta, a evanelist Marko (8,15) navodi
kako je Isus poslao svoje uenike propovijedati evanelje svemu stvorenju, to znai da smo duni
imati evaneoski odnos prema svim stvorovima, i ljudima i svim drugim ivim i neivim biima
koja je Bog stvorio.
Na koncu moemo zakljuiti kako se mnogi grijesi uinjeni protiv sedme zapovijedi mogu
popraviti milosrem prema siromasima. To je zapravo pozitivni vid vrenja ove zapovijedi, a sam
Isus na posljednjem sudu sudit e nam prema tome jesmo li nahranila gladna i napojili edna (usp.
Mt 25,31-46)

Osma Boja zapovijed

Ne reci lano svjedoanstvo!

U Knjizi Izlaska 20,16, kao i u Ponovljenom zakonu 5,20 osma Boja zapovijed u punom
obliku glasi Ne reci lano svjedoanstvo protiv blinjega svoga.. Kao i kod ostalih zapovijedi
veoma je vano razmotriti tu zapovijed u irem kontekstu.
Naime, premda je jasno da ova zapovijed zabranjuje la i nalae ivot u istini, isto je tako
bitno uoiti da se istina i la ne shvaaju u strogo izoliranom smislu nego u odnosu prema ovjeku.
U terminologiji ove zapovijedi ne govori se u prvom planu o iznoenju u javnosti nekih istinitih
podataka, nego o zabrani davanja lanog svjedoanstva protiv drugog ovjeka. Drugim rijeima,
prvi smisao ove zapovijedi jest zatita ovjeka od tete koja mu se moe uiniti laganjem. Stoga
Katekizam Katolike crkve definira la na sljedei nain: La je kad se govori neistina s nakanom
varanja blinjega koji ima pravo na istinu. (KKC br. 2508). To znai da nije svako govorenje
neistine la u smislu grijeha protiv osme zapovijedi. Primjerice, ako student na ispitu dade netoan
odgovor na postavljeno pitanje, onda su te ne radi o zlonamjernom varanju nego o studentovu
neznanju koje se moe popraviti uenjem. Ili, ako razbojnicima koji su nam doli na vrata ne
otkrijemo da u kui skrivamo ovjeka kojemu ele nauditi, to ne znai da smo imali nakanu lagati i
varati, nego zatiti neiji ivot.
Moda navedeni primjeri nisu najbolji, no esto se uju pitanja je li grijeh u odreenim
situacijama ne rei istinu kada osobno procijenimo da bi bilo bolje utjeti ili domiljato izbjei pravi
odgovor. Tu treba rei da postoje doista zamrene okolnosti kada to nije lako procijeniti hoe li
otkrivanje odreenih istinitih podataka doista donijeti dobro ili moda prouzroiti neko zlo, no, s
druge strane postoje i jasni sluajevi kada netko nema pravo na odreene podatke i kada zbog dobra
ovjeka istinu treba zatiti.
Tipian takav primjer u crkvenom ivotu jest sakramentalna ispovijed. Nitko nema pravo od
ispovjednika traite otkrivanje podataka koje je uo u ispovijedi, niti ih sam ispovjednik smije
ikomu svojevoljno otkriti. Drugi slian primjer su strukovne tajne koje se takoer moraju
povjerljivo uvati. Lijenik ili odvjetnik ne smiju bilo komu iznositi podatke o svojim pacijentima,
odnosno klijentima. Isto tako nitko nema pravo na povredu intime osobnog, branog i obiteljskog
ivota irei istinite, ali tetne, iskaze kojima se pojedincu ili zajednici samo nanosi zlo. Tu osobito
vanu ulogu imaju sredstva drutvenog priopavanja koja s jedne strane imaju pravo i dunost
javnost upoznati s istinom koja se tie javnog ivota, no isto tako i odgovornost u zatiti osobnih
podataka pojedinca i potivanju granica privatnosti pojedinca, njegove obitelji ili zajednice u kojoj
ivi.

U Evanelju imamo jedan pouan primjer u kojem Isus 'uskrauje' istinu svojim
sugovornicima.Dok je obilazio Hramom, dou k njemu glavari sveeniki, pismoznanci i
starjeine. I govorahu mu: Kojom vlau to ini? Ili tko ti dade tu vlast da to ini? A Isus im
ree: Jedno u vas upitati. Odgovorite mi pa u vam kazati kojom vlau ovo inim. Krst Ivanov
bijae li od Neba ili od ljudi? Odgovorite mi! A oni umovahu meu sobom: Reknemo li od
Neba, odvratit e Zato mu dakle ne povjerovaste? Nego, da reknemo od ljudi? Bojahu se
mnotva. Ta svi Ivana smatrahu doista prorokom. I odgovore Isusu: Ne znamo. A Isus e im: Ni
ja vama neu kazati kojom vlau ovo inim. (Mk 11,27-33).
Navedeni primjer svjedoi nam kako se bez iskrenosti i dobronamjernosti ne moe ostvariti
dobra i plodna meuljudska komunikacija. Tako Isus svojim sugovornicima koji ga ele uhvati u
rijei da bi ga mogli osuditi, ne daje izravan odgovor na postavljeno pitanje, nego im postavlja
protupitanje koje bi ih samo trebalo dovesti do odgovora. No, bit problema krije se u tome trae li
dotini uope istinu, ili bezobzirno ele ostvariti svoje ciljeve koristei se svim raspoloivim
sredstvima.
U okvir govora o osmoj zapovijedi spada meu ostalim i pitanje bratske opomene koja je
istinita i dobra samo onda kada se potuje evaneoska procedura: Pogrijei li tvoj brat, idi i pokaraj
ga nasamo. Ako te poslua, stekao si brata. Ne poslua li te, uzmi sa sobom jo jednoga ili dvojicu,
neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka poiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne poslua, reci Crkvi.
Ako pak ni Crkve ne poslua, neka ti bude kao poganin i carinik. (Mt 18,15-17).
U tom primjeru vidimo kako zakon evanelja ne doputa da se ikoga optui pred drugom
osobom ili itavom zajednicom ukoliko prethodno nije opomenut nasamo u etiri oka. U tom smislu
u Poslanici Efeanima (4,15) postoji izraz istinovati u ljubavi kojim se moda na najbolji nain
izraava na koji nain treba ophoditi s istinom. No, osobna i skrovita opomena nije pak samo in
ljubavi prema blinjemu kojega treba dobronamjerno opomenuti zbog njegova ponaanja, nego se
na toj prvoj instanci zapravo omoguuje da se u o stvari o kojoj se radi sazna potpunija istina
Na koncu, zanimljivo je primijetiti kako uz pitanja koja se tiu meuljudskih i drutvenih
odnosa s obzirom na osmu zapovijed Katekizam Katolike crkve govori o povezanosti istine sa
ljepotom i sakralnom umjetnou. Umjetnost, naime, nije samo estetski doivljaj, nego ima svoju
vjersku i moralnu vrijednost. Sakralna umjetnost stoga se ne smije koristiti lanim znakovima koji
ovjeka odvode od tovanja Boga prema tovanju idola, nego prava sakralna umjetnosti vodi
ovjeka klanjanju, molitvi i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, Svetomu i Posvetitelju.
(KKC 609).

Deveta i deseta zapovijed

Ne poeli tue...!
U katolikoj katehetskoj predaji deveta Boja zapovijed odnosi se na tjelesnu poudu, a
deseta na pohlepu za tuom imovinom. Tako deveta zapovijed prema katekizmu glasi Ne poeli
tueg enidbenog druga a deseta Ne poeli nikakve tue stvari. Ovdje emo te zapovijedi
promatrati zajedno jer su one u svom biblijskom izvoru (Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu)
vrsto povezane, a u idovskoj predaji broje se kao jedna zapovijed.
Tako u Knjizi Izlaska 20,17 itamo: Ne poeli kue blinjega svoga! Ne poeli ene
blinjega svoga; ni sluge njegova, ni slukinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti
ita to je blinjega tvoga.
Ista zapovijed u Knjizi Ponovljenog zakona 5,21 glasi: Ne poeli ene blinjega svoga! Ne
poeli kue blinjega svoga., ni njive njegove, ni sluge njegova, ni slukinje njegove, ni vola
njegova, ni magarca njegova, niti ita to je blinjega tvoga.
Kad usporedimo dva navedena teksta vidimo da je njihov temeljni smisao potpuno isti, ali isto
tako moemo primijetiti i neke razlike u detaljima. Najvaniji je taj to se u Knjizi Ponovljenog
zakona u odnosu na Knjigu Izlaska mijenja redoslijed u nabrajanju tuega vlasnittva, pa tako u
Knjizi Izlaska na prvome mjestu stoji kua pa ena, a u Knjizi Ponovljenog zakona najprije se
navodi ena pa kua. Na taj nain i jedan i drugi tekst u kontekstu patrijarhalnog drutva u kojem je
ova zapovijed upuena mukarcima, tretira enu kao muevo vlasnitvo, ali se u knjizi Ponovljenog
zakona ena ipak stavlja na prvo mjesto, i na taj nain izdvaja od ostalog 'vlasnittva'. Taj unutarnji
biblijski razvoj shvaanja ove Boje zapovijedi nastavljen je u tradiciji Crkve u dobrom smjeru
upravo dijeljenjem ove jedne tekstualne cijeline na dvije, gdje se ena izdvaja od ostalog to je
nabrojeno, a onda se jaanjem svijesti o ravnopravnosti spolova ova zapovijed jednako upuuje i
mukarcima i enama. Tako izriaj Ne poeli tueg enidbenog druga jednako vrijedi za mua
koji se obvezao biti vjeran svojoj eni, i za enu koja se obvezala biti vjerna svome muu.
No, odnos izmeu mukarca i ene, uvjetovan povijesnim kontekstom patrijarhalnog drutva
u kojem je ova zapovijed zapisana, nije jedini i temeljni sadraj ove zapovijedi. On se izrie u
nosivom glagolu kojim je zapovijed izrana to jest u zabrani Ne poeli! Potrebno je razjasniti
kako shvatiti tu zabranu.
Prvo to pri tome treba razlikovati jest odnos izmeu grijeha i prigode za grijeh ili napasti.
ovjek koji bi ve samu prigodu za grijeh smatrao grijehom bio bi skrupulozan, to jest smatrao bi
da je poinio grijeh ve samim tim to mu je kroz glavu prola neka loa misao. Za lake
razumijevanje razlike izmeu grijeha i prigode za grijeh moemo navesti primjer iz Knjige
Postanka gdje se govori o dvojici brae Kajinu i Abelu. Obojica su Bogu prinijeli rtvu, ali se Bogu
svidjela samo Abelova rtva dok na Kajinovu nije ni pogledao. To je kod Kajina probudilo zavist i
negativne osjeaje prema bratu dotle da ga je nakanio ubiti. Kad je Bog vidio tu namisao u
Kajinovu srcu rekao mu je meu ostalim: ...grijeh ti je kao zvijer na pragu to na te vreba; jo mu
se moe oduprijeti (Post 4,7). To znai da poetno stanje zavisti prema bratu u koje je Kajin upao
nije bilo grijeh, sve dok ono nije postalo principom Kajinova djelovanja. Kajin je kako znamo, na
koncu ubio brata, i to zato jer je postupio prema grenoj elji koja se pojavila u njegovu srcu, a nije
posluao Boju rije.

Drugi primjer koji moemo navesti Isusove su rijei iz Evanelja po Mateju 5,28: Tko god s
poudom pogleda enu ve je s njome uinio preljub u srcu.. Tim rijeima Isus sigurno ne misli na
svaku prirodnu seksualnu elju koja se mukarcu spontano pojavi kad vidi privlanu enu. To samo
po sebi nije pouda, nego postaje poudom kada dotini mukarac (a isto vrijedi i za enu) svoj
prirodni sekuslani nagon hotimino zloupotrebljava da bi naruio kako vlastite tako i tue brane i
obiteljske odnose. Isto kao i Kajin, takav ovjek ubija svoga brata, jer ne postupa prema Bojoj
zapovijedi, nego prema poudi koja ovjeku nudi varljivu slobodu.
Isti princip vrijedi i u odnosu prema tuoj imovini. Nije samo po sebi grijeh poeljeti imati
neto kao moj blinji, ali je grijeh ako dopustimo da takva elja preraste u pohlepu koja prelazi u
krau ili unitavanje tuih dobara. Treba istaknuti da se pri tome ova zapovijed ne odnosi samo na
materijalna dobra, nego na sve ono to pripada blinjemu: njegovi talenti, intelektualne i radne
sposobnosti, tjelesni izgled, duhovni darovi, zdravlje itd.
Na koncu ono najvanije to je potrebno shvatiti u vrenju devete i desete zapovijedi jest to da
one stoje u temelju obdravanja ili krenja svih drugih zapovijedi. Naime, svi grijesi koje ovjek
poinje, najprije se zanu u njegovoj nutrini: Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi,
bludnitva, krae, lana svjedoanstva, psovke (Mt 15,19). Praktino to znai da onaj ovjek koji
obdrava devetu i desetu zapovijed nee sagrijeit ni protiv ostalih zapovijedi, jer e svaku grenu
pomisao iskorijeniti ve u svome srcu. Stoga se kao paralelan tekst ovim zapovijedima odnosno
zabranama esto navodi esto od osam evaneoskih blaenstava: Blago istima srcem: oni e Boga
gledati. (Mt 5,8), a one koji su isti srcem Katekizam Katolike Crkve definira ovako: isti srcem
su oni koji su svoj um i volju uskladili sa zahtijevima Boje svetosti, poglavito na tri podruja: u
ljubavi, istoi ili spolnoj ispravnosti i u ljubavi prema istini i pravovjerju. (KKC 2518).
fra Domagoj Runje