Zbirka tekstova

FILIP DAVID * Erich Fromm * Deepak Chopra * Dietrich Bonhoeffer *

Zygmunt Bauman * Hrvoje Juri * Antonio Gramsci *

Filip David

Filozofija bede
Zato su na ceni razbojnici, palikue i obine ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim koliinama, a nitavnost oglaava svojom verom.
Nae doba poznaje razliite oblike bede. Beda moe biti materijalna i duhovna. Beda
obuhvata pojedine slojeve stanovnitva, ili itave narode i kontinente. Materijalna beda
ponegde i katkad postaje razlog otporu i pobunama, ruenju postojeeg naina ivota, dok
duhovna beda slabi svaki otpor i ivot pretvara u barutinu i kal.
U ovom naem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine
naroda, sauvano je strahopotovanje prema fizikoj sili, a prezir i omalovaavanje za
duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizlaze.
Tirani i tiranija omeivali su njegove granice. Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana
su carstva. Bezobzirnost je pretvorena u stil ivota. Mali, jedva vidljivi plamici bili su
dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustone poare. Kap mrnje pretvarala se u okean
mrnje. Line netrpeljivosti u netrpeljivosti meu narodima, sukobi meu braom u
ratove najljuih, nepomirljivih i krvno zavaenih neprijatelja.
Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poeljne u svim
oblicima despotija. Beda ne proizlazi samo iz materijalne neimatine, ona se najuspenije
proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromatva moe da
proizie solidarnost, ali iz bede jedino mrnja. Jad i nesrea mogu da stvore ponosite i
odvane ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su poniavajui.
Strahota bede prodire do sutine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamrauje nevinost,
unitava ponositost. Beda je i bolest ljudskog uma: hrabre pretvara u kukavice, asne u
dounike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednaujemo u nitavnosti i
podlosti.
Upravo to: sutastvena beda gora je od svake oskudice, neimatine, ubonitva i
besparice. Ona oznaava onaj stepen ljudske nitavnosti u kojem sve vrednosti postaju
obezvreene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakrljalosti, gluposti i tuposti.
Bedastoa je najtei oblik ljudskog duha. Drugo ime za bednika je nitarija, ljudska ra, a
najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda
raaju obilato taj soj nitarija.
Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, unitavanje kulturne
tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlika izmeu uzvienog i niskog. Krijumari,
lopovi i zloinci zauzimaju vana mesta u drutvenoj hijerarhiji. Ne misli svojom glavom,
nego glavom onoga od koga zavisi! Moe se i preko leeva, ako to donosi nekakvu korist!
to su ivotne devize koje eleminiu i ponos i ast, i stid i sram.
Dug ivot u bedi, prihvatanje nemoi kao ivotnog usuda i poniznosti kao ivotnog
stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci
se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopaenosti se cene kao primeri za

ugled, niskost i grabe proglaavaju se za statusne simbole. Trulost i pokvarenost diktiraju

vladajui stil ivota. Na jednoj strani cveta neviena rasko, na drugoj najdublje siromatvo.
Pamet se meri zlatom i markama. Filozofija bede je nauka drutva u dugotrajnoj duhovnoj
agoniji.
Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe,
objanjavajui kako ugodan i prijatan ivot kvari oveka, omekava i slabi njegovu
otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poruuju narodu da je ovo jo dobro u odnosu na
ono to moe biti. Beda je po filozofima ovoga stanja peduslov za zdravlje. Iz nje se raaju
vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekuce. Od mnogo
kulture se ludi, od itanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previe moralnih skrupula
kvari biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
Tupost i moralna zakrljalost proglaavaju se u civilizaciji bede dostignuima te
civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslobaanje vika snage. Zato su na ceni
razbojnici, palikue i obine ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim koliinama,
a nitavnost oglaava svojom verom.
U svojoj kranjoj posledici filozofija bede pretvara se filozofiju zla. Etike norme
se rasplinjavaju, a potom sasvim iezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni
samoodranja ili prosta naela sile. Postaje dozvoljeno sve to je pod zatitom i okriljem
monika. ivot se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog
kia, u umetnosti, nauci, kulturi. Ki je postao zamena za etike kategorije, kroz ki se
izraavaju bitne osobine politikog sistema i vladajue vrednosti drutva u celini.
Na ovim naim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnoava
koliina bede. Ovdanji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i
ne pokuavaju da se oslobode jer je ona nekako prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne
u radosti. ivot shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesree u drugu. Skueni deo
sveta u kojem ive za njih je slika oveanstva. Preputaju da o njima i njihovom ivotu
misle drugi, moniji, silniji, bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim
ivotom. Veruju demagogiji vlastodraca vie nego roenim oima i sopstvenoj pameti.
Sve loe to se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog ivota stiu kao isti dar
sa neba. Po koliini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovog podruja veoma su bliski.
Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugraena u sistem miljenja, ponaanja, u
sistem vladavine i celokupnog ivota ne dolazi bez najave. Isprva se obznanjuje u jedva
primetnim nagovetajima, znacima i simbolima. Ali upornou isprva slabanog vodenog
mlaza koji je naao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor iri dok jednog dana ne
nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna
dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je itava drava.
Pod vodom, zna se, mogue je jedno vreme zadrati dah, ili disati na slamku. Na kraju,
ni to vie ne pomae. Filozofija bede, preobraena u filozofiju zla, u diktat nad ivotom,
gui svaki ivot. Njen konani ishod je pusto: duhovna i fizika.
Filip David, Jesmo li udovita, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.

Erich Fromm

Revolucionarni karakter
Ako se osvrnemo na pojam revolucionarnog karaktera, mogli bismo poeti s onim
to smatramo da revolucionarni karakter nije. Sasvim jasno, revolucionarni karakter nije
linost koja uestvuje u revolucijama. To je upravo ono po emu se razlikuju ponaanje
i karakter u Frojdovom dinamikom smislu. Razliiti razlozi mogu navesti bilo koga da
uestvuje u revoluciji, nezavisno od toga ta osea, ukoliko deluje za revoluciju. Ali sama
injenica da on deluje kao revolucionar govori nam malo o njegovom karakteru.
Drugo to revolucionarni karakter nije malo je sloenije. Revolucionarni karakter nije
buntovnik. ta podrazumevam pod tim? Definisao bih buntovnika kao linost ija duboka
ogorenost autoritetom proizilazi iz injenice da nije cenjen, voljen, prihvaen. Buntovnik
je onaj koji eli zbaciti autoritet zbog svoje ogorenosti i, kao rezultat toga, uiniti sebe
autoritetom umesto onoga kojeg je zbacio. I tek to ostvari svoj cilj on e se vrlo esto
sprijateljiti sa onim istim autoritetom protiv kojeg se pre tako ogoreno borio.
Postoji jo neto to revolucionarni karakter nije, a sloenije je od pojma buntovnika:
on nije fanatik. Revolucionari su u bihejvioristikom smislu esto fanatici, i u toj taki
razlika izmeu politikog ponaanja i strukture karaktera je naroito vidljiva barem
kako ja shvatam karakter revolucionara. ta podrazumevam pod fanatikom? Ne mislim
na oveka koji ima uverenje. (Mogu spomenuti da je danas postalo moderno svakoga ko
ima neko uverenje zvati fanatikom, a svakog ko nema nikakvo uverenje ili kod koga se
uverenja lako potroe realistom.)
Mislim da se fanatik kliniki moe opisati kao krajnje narcisoidna linost u stvari,
linost koja nije daleko od psihoze (depresija esto pomeana s paranoidnim tendencijama),
linost koja kao i svaka psihopatska linost nema nikakav odnos prema spoljanjem svetu.
Ali fanatik je pronaao reenje koje ga spaava od manifestne psihoze. On je izabrao cilj,
ma kakav on bio politiki, religiozni ili neki drugi i obogotvorio ga. Taj cilj on je uinio
idolom. Na taj nain, potpunim potinjavanjem svom idolu, fanatik dobija strasni smisao
ivota, znaenje ivota; jer se u svojoj podlonosti identifikuje sa tim idolom, kojeg je
uveliao i uinio apsolutom.
Ako bismo eleli izabrati simbol za fanatika bio bi to gorui led. On je osoba koja je
strastvena i krajnje hladna istovremeno. Potpuno je zatvoren prema svetu, a ipak ispunjen
goruom strau, strau za ueem u potinjavanju Apsolutu. Da bi ovek prepoznao
karakter fanatika ne sme mnogo sluati ono ta on govori, nego treba da trai onaj posebni
sjaj u njegovim oima, ovu hladnu strast koja je paradoks fanatika: naime, potpuni
nedostatak odnoenja pomean sa strasnim oboavanjem svog idola. Fanatik je blizak
onome to su proroci nazivali idolopoklonikom. Suvino je rei da je fanatik uvek igrao
vanu ulogu u istoriji; i neretko zauzimao stav revolucionara, jer ono to on kae vrlo je
esto upravo ili upravo tako zvui kao ono to bi revolucionar mogao rei.
Najvanija karakteristika revolucionarnog karaktera je da je nezavisan da je slobodan.
Lako se vidi da je nezavisnost u suprotnosti sa simbiotikom privrenou monima odozgo
i nemonima odozdo, kao to sam prethodno opisao govorei o autoritativnom karakteru.

Ali to ne rasvetljava dovoljno ta se misli pod nezavisnim i slobodnim. Potekoa je

ba u injenici to se rei sloboda i nezavisnost danas upotrebljavaju s implikacijom da
je u demokratskom sistemu svako slobodan i nezavisan. Takva koncepcija nezavisnosti i
slobode ima svoje korene u revoluciji srednje klase protiv feudalnog poretka, a zadobila je
novu jainu u opreci prema totalitarnim reimima. U feudalnom poretku i monarhistikoapsolutistikom reimu individua nije bila ni slobodna ni nezavisna. Ona je bila podlona
ili tradiciji ili proizvoljnim propisima i naredbama onih iznad nje. Pobednike buroaske
revolucije u Evropi i Americi donele su politiku slobodu i nezavisnost individui. Ta je
sloboda bila sloboda od nezavisnost od politikih vlasti.
Bez sumnje bio je to znaajan razvoj, uprkos tome to dananji industrijalizam kroz
rastuu birokratiju stvara nove oblike zavisnosti koji su u suprotnosti sa slobodnom
inicijativom i nezavisnou biznismena devetnaestog veka. Meutim, problem nezavisnosti
i slobode see mnogo dublje od slobode i nezavisnosti u upravo spomenutom smislu. U
stvari, problem nezavisnosti je najvaniji aspekt ljudskog razvoja ako ga sagledamo u
njegovom celokupnom obimu i u svoj njegovoj dubini. Novoroene je jo uvek jedno sa
svojom okolinom. Za njega spoljanji svet jo ne postoji kao stvarnost odvojena od njega.
ak i kada dete uoava spoljanje predmete kao razliite od sebe ono jo dugo vremena
ostaje bespomono i ne bi moglo da preivi bez pomoi majke i oca. Ta produena
bespomonost ljudskog bia, za razliku od mladuneta ivotinje, podloga je njegovog
razvoja, ali takoe poduava dete da se oslanja na mo i da se boji moi.
Revolucionarni karakter je onaj koji se identifikuje sa oveanstvom. On takoe ima
duboko potovanje prema ivotu, da upotrebimo izraz Alberta vajcera, duboku sklonost
i ljubav za ivot.
Istina je da se drimo ivota a borimo protiv smrti, onoliko koliko smo poput svih
drugih ivotinja. Ali drati se ivota znai neto sasvim razliito od ljubavi prema ivotu.
To moda postaje jo jasnije uzmemo li u obzir injenicu da postoji tip linosti kojeg vie
privlai smrt, razaranje i raspadanje, nego ivot (Hitler je dobar istorijski primer za to).
Ovakav bi se tip karaktera mogao nazvati nekrofilom, da upotrebimo Unamunov izraz iz
njegovog snanog odgovora jednom Frankovom generalu 1936. godine, kojem je omiljeni
moto bio ivela smrt!.
Neka osoba moda nije svesna da je privlai smrt i razaranje, no to se moe zakljuiti
iz njenih postupaka. Njoj guenje, ponitavanje i razaranje ivota donosi isto onoliko
zadovoljstva koliko osobi koja voli ivot prua stvaranje, irenje i razvijanje ivota.
Nekrofilija je istinska perverzija jer, premda je iv, ovek tei unitenju.
Revolucionarni karakter misli i osea u onom to bismo mogli nazvati kritikim
raspoloenjem u kritikom kljuu, da upotrebimo simbol iz muzike. Latinska izreka
De omnibus dubitandum (u sve treba sumnjati) zauzima vrlo znaajno mesto u njegovom
reagovanju na svet. Ovo kritiko raspoloenje, koje ni po emu ne nalikuje cinizmu, jedan
je uvid u stvarnost, nasuprot fikcijama kojem postaju zamena za stvarnost.
Nerevolucionarni karakter naroito je sklon verovanju u ono za ta se izjanjava veina.
Osoba s kritikim raspoloenjem reagovae upravo obrnuto. Ona e biti posebno kritina
kada uje miljenje veine, ono koje kola arijom, miljenje onih koji imaju mo. Naravno,
da ima vie ljudi koji su pravi hriani, kao to tvrde da jesu, ne bi im bilo nimalo teko da
odravaju takav stav, jer Isus se zaista kritiki odnosio prema prihvaenim vrednostima.
Takvo kritiko raspoloenje imao je i Sokrat. Bilo je to raspoloenje proroka i mnogih

ljudi koje na ovaj ili onaj nain potujemo. Tek nakon to su dovoljno vremena mrtvi
pouzdano i dovoljno mrtvi moemo ih slobodno pohvaliti.
Kritiko raspoloenje je raspoloenje u kojem je osoba osetljiva na klie, ili takozvani
zdrav razum, onaj zdrav razum koji ponavlja i ponavlja iste gluposti koje imaju smisla
samo zato to ih svi ponavljaju. Moda se kritiko raspoloenje o kojem ja govorim ne
moe lako definisati, ali ako ovek eksperimentie sa sobom i drugima lako se moe otkriti
osoba koja ima takvo kritiko raspoloenje i osobu koja ga nema. Koliko miliona ljudi,
na primer, veruje da trka u atomskom naoruanju slui miru? To je u suprotnosti s naim
celokupnim iskustvom iz prolosti. Koliko samo ljudi veruje da bi se, ako se oglase sirene,
mogli spasiti iako su sklonita sagraena u velikim metropolama Sjedinjenih Drava?
Oni znaju da ne bi imali vie od petnaest minuta vremena. ovek moe predvideti, iako
nije paniar, da bi u tih petnaest minuta bio pregaen ako bi pokuao dopreti do vrata
sklonita. Oito, jo uvek milioni ljudi veruju da ih ta famozna podzemna sklonita mogu
spasiti od bombe jaine 50 ili 100 megatona. Zato? Zato to nisu kritiki raspoloeni. Kad
bi to isto ispriali deaku od 5 godina (obino su deca u tom dobu kritinija od odraslih),
on verovatno ne bi poverovao. Veina je odraslih osoba dovoljno obrazovana da ne bude
kritiki raspoloena, i zato prihvata kao razumne one ideje koje su ista glupost.
Uz to to je kritiki raspoloen, revolucionarni karakter ima poseban odnos prema
moi. On nije sanjar koji ne zna da mo moe ubiti, prisiliti i izopaiti. Ali on ima poseban
odnos prema moi u drugom smislu. Za njega mo nikada ne postaje sveta, ona nikada
ne preuzima ulogu istine ili morala dobrote. To je moda jedan od najvanijih, ako ne i
najvaniji, problem dananjice: naime, odnos osoba prema moi. Nije to pitanje znanja o
tome ta je mo. Niti se ne radi o nedostatku realizma o potcenjivanju uloge i funkcija
moi. Pitanje je da li je mo za neku osobu sveta i da li je mo moralno impresionira.
Onaj kojeg mo moralno impresionira nikada nije kritiki raspoloen i nikada nije
revolucionarni karakter.
Revolucionarni karakter je kadar rei Ne. Ili, drugaije reeno, revolucionarni karakter
je linost koja je kadra biti nepokorna. To je neko za koga nepokornost moe biti vrlina.
Da bih to objasnio zapoeu tvrdnnjom koja moe zvuati prilino uopteno: ljudska
istorija otpoela je inom nepokoravanja a mogla bi se zavriti inom pokoravanja. ta
mislim time rei? Kad kaem da je ljudska istorija otpoela inom nepokoravanja imam
na umu jevrejsku i grku mitologiju. U prii o Adamu i Evi zapovest boija glasi da se sa
jednog stabla plodovi ne smeju brati, a ovek ili, da kaemo celu istinu?, ena je kadra
rei Ne. Ona je kadra ne pokoriti se i ak nagovoriti mukarca da uestvuje u njenom
nepokoravanju. Kakve su posledice? ovek je prognan iz raja to jest, ovek je prognan
iz pred-individualne, pred-svesne, pred-istorijske i ako hoete, pred-ljudske situacije,
situacije koja bi se mogla uporediti sa onom u kojoj se nalazi embrio u majinoj utrobi.
ovek je prognan iz raja i prisiljen da krene putem istorije.
Govorei jezikom mita, njemu nije dozvoljeno da se vrati. U stvari, on nije kadar vratiti
se. Jer, im se u njemu probudi svest o sebi, im postane svestan sebe kao izdvojenog
iz oveanstva, iz prirode, ovek se vie ne moe vratiti u prvobitnu harmoniju koja je
postojala pre nego to se njegova svest uopte pojavila. Tim prvim inom nepokoravanja
zapoinje istorija oveka, i taj prvi in nepokoravanja je prvi slobodni in. Grci su imali
drugaiji simbol, simbol Prometeja. Prometej je ukrao vatru bogovima i poinio zloin,
izvrio je in nepokornosti i tim inom donoenja vatre oveanstvu zapoinje ljudska

istorija ili ljudska civilizacija. I Jevreji i Grci su pouavali da je ljudsko nastojanje i ljudska
istorija zapoela jednim inom nepokoravanja.
A zato ja kaem da bi ljudska istorija mogla da se zavri inom nepokoravanja? To na
alost ne govorim mitoloki nego realistiki. Ako za dve ili tri godine atomski rat uniti
pola ljudskog stanovnitva i dovede do pravog varvarstva ili ako doe do toga za deset
godina i eventualno celokupni ivot na ovom svetu bude uniten to e se morati pripisati
inu pokoravanja. Radi se o pokoravanju ljudi koji pritiskaju dugmad jer im to drugi
nareuju i o pokoravanju idejama koje omoguavaju da ovakvo ludilo bude miljenje.
Nepokoravanje je dijalektiki pojam, jer zapravo je svaki in nepokoravanja jedan in
pokoravanja, i svaki in pokoravanja je in nepokoravanja. ta hou time da kaem? Svaki
in nepokoravanja je, ukoliko nije prazno buntovnitvo, pokoravanje drugom principu.
Nisam pokoran idolu jer sam pokoran bogu. Ne pokoravam se Cezaru, jer sam pokoran
bogu, ili, ne govorei teolokim jezikom, jer se pokoravam principima i vrednostima, svojoj
savesti. Mogu se ne pokoravati dravi jer se pokoravam ljudskim zakonima. I uvek kad sam
neemu pokoran tada se svakako ne pokoravam neem drugom. Pravo pitanje nije pitanje
pokoravanja ili nepokoravanja, nego emu i kome se pokoravamo ili ne pokoravamo.
Iz ovoga to sam rekao proizilazi da revolucionarni karakter nije, u smislu u kojem
ja upotrebljavam tu re, nuno tip karaktera koji ima svoje mesto samo u politici.
Revolucionarni karakter, zaista, postoji u politici, ali takoe i u religiji, umetnosti i filozofiji.
Buda, proroci, Isus, ordano Bruno, Majster Ekart, Galilej, Marks i Engels, Ajntajn,
vajcer, Rasel svi su oni revolucionarni karakteri. U stvari, revolucionarni karakter moe
se nai i kod oveka koji ne pripada ni jednom od ovih podruja; kod oveka kod kojeg
Da jeste Da i kod kojeg Ne jeste Ne. On je kadar videti stvarnost, kao to je i mali
deak u bajci Hansa Kristijana Andersena Carevo novo odelo. Deak je video golog cara
i ono to je rekao bilo je verno onome to je video.
Moda je u devetnaestom veku bilo lake prepoznati nepokoravanje, jer je u to doba
autoritet u porodinom ivotu i u dravi bio jako naglaen; bilo je prostora za revolucionarni
karakter. Dvadeseti vek je vrlo razliito doba. To je vek modernog industrijskog sistema
koji stvara oveka organizacije, sistema goleme birokratije koja insistira na neometanom
funkcionisanju onih kojima upravlja ali vie uz pomo manipulisanja nego silom.
Menaderi te birokratije tvrde da je ovo potinjavanje njihovim naredbama dobrovoljno
i sve nas pokuavaju uveriti, posebno koliinom materijalnih zadovoljstava koja nude, da
volimo initi ono to se od nas oekuje da inimo. ovek organizacije nije taj koji se ne
pokorava; on ak ni ne zna da se pokorava. Kako moe razmiljati o nepokoravanju kad
nije ak ni svestan da je pokoren? On je samo jedan od momaka, jedan iz gomile. On
je zdrav. On misli i radi ono to je razumno ak i ako to ubija njega, njegovu decu
i unuke. Stoga je oveku savremenog birokratskog industrijskog doba mnogo tee biti
nepokoran ili razvijati revolucionarni karakter, nego to je to bilo oveku devetnaestog
veka.
Mi ivimo u vremenu u kojem se logika platne liste, logika proizvodnje stvari proirila
na ivot ljudskih bia. Ljudska bia su, ba kao i stvari, postala brojevi. Stvari i ljudi postali
su koliine u procesu proizvodnje.
Da ponovimo: vrlo je teko biti nepokoran ako ovek nije ak ni svestan da se pokorava.
Recimo to drugaije. Ko se moe ne pokoravati kompjuteru? Kako moemo rei Ne
filozofiji kojoj je ideal ponaati se poput kompjutera, bez volje, bez oseaja, bez strasti?

Postoji jo jedan relevantan aspekt nae savremene situacije. U ovom industrijskom

sistemu koji, verujem, postaje sve sliniji u zapadnom i istonom bloku, individuum se
na smrt boji moi velike birokratije, veliine svega drave, industrijske birokratije i
sindikalne birokratije. Ne samo da se boji, nego se osea sasvim malen. Gde je David koji
moe rei Ne Golijatu? Gde je taj mali ovek koji sme rei Ne neemu to je hiljadu
puta uveano po veliini i moi u odnosu na autoritet kakav je bio pre samo pedeset ili sto
godina? I individuum je zaplaen i zadovoljan to moe prihvatiti autoritet. On prihvata
naredbe koje se izriu u ime zdravog razuma i razboritosti, da ne bi osetio da se potinjava.
Da sumiramo: kad govorim o revolucionarnom karakteru mislim ne na bihevioristiku
ve na dinamiku koncepciju. ovek nije revolucionar, u ovom karakterolokom smislu,
zato to izrie revolucionarne fraze, ni po tome to uestvuje u revoluciji. Revolucionar,
u ovom smislu, je ovek koji se emancipovao od vezanosti za rodnu grudu i krvne veze,
od majke i oca, od posebne lojalnosti dravi, klasi, rasi, partiji ili religiji. Revolucionarni
karakter je humanista utoliko to u sebi osea itavo oveanstvo i nita ljudsko nije mu
strano. On voli i potuje ivot. On je skeptik i ovek koji ima vere.
On je skeptik zato to sumnja u ideologije kao u ono to slui za prikrivanje nepoeljne
stvarnosti. On je ovek od vere zato to veruje u ono to potencijalno postoji, iako jo nije
roeno. On moe rei Ne i biti nepokoran, upravo zato to moe rei Da i pokoravati
se svojim pravim, vlastitim principima. On nije polusvestan nego potpuno svestan line
i drutvene stvarnosti. On je nezavisan; ono to jeste duguje vlastitom naporu; on je
slobodan i nikome nije sluga.
Ovaj saetak mogao bi navesti na pomisao da je ono to sam opisivao mentalno zdravlje
i voljnost, a ne pojam revolucionarnog karaktera. To je, uistinu, opis umne, ive, mentalno
zdrave osobe. Ja tvrdim da je zdrava osoba u bolesnom svetu, potpuno razvijeno ljudsko
bie u osakaenom svetu, potpuno osvetena osoba u napola razbuenom svetu ba
revolucionarni karakter. Jednom kad svi budu svesni, proroci i revolucionarni karakteri
nee moda vie ni postojati postojae samo potpuno razvijena ljudska bia.
Naravno, nikada veina ljudi nisu bili revolucionarni karakteri. Ali razlog to vie ne
ivimo u peinama upravo je to to je uvek bilo dovoljno revolucionarnih karaktera u
ljudskoj istoriji da nas izbave iz peina. Meutim, postoje mnogi drugi koji se pretvaraju
da su revolucionari, a u stvari su buntovnici, autoritarci ili politiki oportunisti. Verujem
da psiholozi imaju vanu funkciju u prouavanju karakterolokih razlika kod raznih tipova
politikih ideologa. Ali da bi to uinili kako treba moraju, bojim se, imati neke od kvaliteta
koje sam pokuao opisati u ovom eseju: oni sami moraju biti revolucionarni karakteri.
Erich Fromm, odlomak iz eseja The Revolutionary Character
Zbornik The Dogma of Christ and Other Essays on Religion, Psychology and Culture (1963)

Deepak Chopra

Mi smo zatoeni u prividnoj realnosti!

Ono to bih Vam htio pribliiti je kvantno-mehaniki model; ne samo model ovjekovog
tijela, ve Univerzuma, koji je nae kozmiko tijelo. Nae znanstveno razumijevanje danas
prolazi kroz promjenu paradigme. Opaanje onoga, to je prava priroda materijalnog
svijeta, doivljava promjenu. Do sada je interpretacija materijalnog svijeta, ukljuujui
nae tijelo, poivala doslovno na praznovjerju, praznovjerju materijalizma, prema kome je
osjetilno opaanje mjerodavno za ono, to doivljavamo kao stvarnost.
Naravno, ve i zdravi ljudski razum mi govori da to ne moe biti: preko svojih osjetila
doivljavam da je Zemlja ravna, u to, naravno, vie ne vjerujem. Doivljavam da stojim
na nepokretnom tlu, pri emu znamo da se ono vrtoglavo brzo okree i juri kroz prostor
brzinom od vie tisua milja na sat. Moje osjetilno opaanje mi kae da Sunce izlazi
na istoku i kree se preko neba itd. za to, kao to je poznato, postoji bolje znanstveno
objanjenje.
Zatoeni u prividnoj realnosti
Prije otprilike 20 godina znanstvenici na Harvard Medical School su sproveli jedan
eksperiment; jedna grupa mladih maia je odrasla u prostoriji, koja je imala samo
horizontalne linije, tj. sve drai su bile horizontalne. Druga grupa je bila u prostoriji sa
isto vertikalnim vizualnim draima. Kao odrasle pametne make, jedna grupa je mogla
vidjeti horizontalni, druga samo vertikalni svijet i to nije imalo nikakve veze s njihovim
sustavom vjerovanja. Kada je ispitan njihov mozak, utvreno je da im nedostaju
neuroloke veze za opaanje vertikalnog odnosno horizontalnog svijeta. Drugim rijeima,
prvobitni osjetilni utisci tih maia su na taj nain programirali ivani sustav, koji je ak
i na atomskom nivou imao samo jednu funkciju: da prvobitna iskustva, steena na osnovu
osjetilnih utisaka, uvijek iznova potvruje i ojaava.
Psiholozi su ovaj fenomen nazvali PCC = Premature Cognitive Commitment,
to bi znailo: utvrivanje, bazirano na osjetilnim iskustvima u ranom djetinjstvu.
U ranom djetinjstvu ili ranom stadiju, jer se to odvija u jednom razvojno uslovljenom
biopsiholokom stadiju; kognitivno, jer programira osjetila i utvrivanje, jer nas fiksira u
odreenoj realnosti. Bivamo zatoeni u toj realnosti, bivamo uslovljeni da u toj realnosti
ivimo.
Postoje mnoge varijacije tih eksperimenata, tj. ovaj PCC postoji kod svih vrsta. Moemo
napraviti slian eksperiment s muhama, koje zatvorimo u lonac, sa koga poslije izvjesnog
vremena uklonimo poklopac. Veina muha s izuzetkom nekoliko pionira nee moi
napustiti lonac, ak i ako je otvoren; jer su uslijed izvornog osjetilnog iskustva stekli PCC,
prema kome je njihov univerzum gore ogranien.
Slonovi u Indiji se dresiraju tako, to se mlade ivotinje tekim eljeznim lancima vezuju
za veliko drvee. Postepeno se smanjuje snaga eljeznih lanaca; i naposlijetku slonovi,
sada odrasle, velike ivotinje, doputaju da tankim konopcem budu vezani za neku granu,
ne deblju od boinog drveta. Slon nije u stanju pobjei, jer ima programiranje u svom

suptilnom tijelu, koje ga navodi da vjeruje da je u zatvoru, iji su lanci neraskidivi.

Ako odete do akvarija i porazgovarate s ljudima koji eksperimentiraju s ribama, saznat
ete da se ribe ponekad odvajaju jedne od drugih tako to se u veliki tank postavljaju
rastavni zidovi od stakla. Posle odreenog vremena zid se moe ukloniti; ribe plivaju do
ondje, dokle su to omoguavali zidovi, ali ne dalje, jer slede PCC u svom suptilnom tijelu:
do ovdje i ne dalje.
Mogao bih nastaviti i dati Vam jo mnogo primjera, koji pokazuju da je nae osjetilno
opaanje u stvari strukturirano i to tako, da ak formira anatomiju i fiziologiju naeg
ivanog sustava. Prema tome na ivani sustav slui samo jednoj svrsi: ponavljanju i
utvrivanju onoga, to je postalo sustav vjerovanja.
Vjerujem u ono to vidim ili vidim ono u to vjerujem
Vjerujem samo u ono to vidim nije nikakva fizioloka injenica. Upravo suprotno je
sluaj mi vidimo (doivljavamo) samo ono u to na osnovu nae uslovljenosti vjerujemo.
To namee slijedee pitanje: to je svijet zaista, kako izgleda stvarnost, kakva je njena prava
priroda? Odgovor glasi: to u potpunosti ovisi od toga, tko je promatra i doivljava i kojim
osjetilnim aparatom je promatramo. Stanice oiju pele ne mogu opaziti svjetlo na valnoj
duini, koja je normalna za vas i mene, ali zato mogu ultraljubiasto svjetlo. Kada pela iz
daleka vidi neki cvijet, ona opaa samo med, a ne cvijet. Zmija bi od istog cvijeta opazila
samo infracrveno zraenje, slijepi mi samo ultrazvuni eho. One jabuice kameleona
su pokretne, okaene na dvije osovine. Ne moemo ni priblino naslutiti kako bi ova
prostorija izgledala nekom kameleonu! Pa, onda, to je svijet zaista, kako on izgleda, kakva
je njegova prava priroda?
Neuropsiholog i nosilac Nobelove nagrade, Sir John Eckles, je izjavio slijedee: U
stvarnosti ne postoje nikakve boje, nikakvi materijali, nikakvi mirisi, ni ljepota ni runoa.
Tamo vani postoji samo ista juha energije. To je jedna u osnovi bezoblina, neodredljiva,
tekua kvantna juha, iz koje aktom opaanja u svojoj svijesti konstruira materijalni svet.
Taj materijalni svijet vani je polje beskrajnih mogunosti, od koga u procesu opaanja
stvaramo, tako rei kristaliziramo, nau poznatu materijalnu realnost.
Mi smo kao legendarni kralj Mida, koji nije mogao doivjeti istinsku prirodu stvari, jer
se sve, to bi dotakao, pretvaralo u zlato. Tako nikada nije saznao, kakav osjeaj prua rua,
milovanje ili poljubac.
U stvarnosti, dakle, postoji samo ta bezoblina, tekua kvantna juha, koju aktom
opaanja zgunjava u nama poznatu realnost.
U naem uobiajenom stanju svijesti nikada ne moemo doivjeti pravu prirodu
stvarnosti, jer pokuavamo razumjeti Sve na osnovu pojedinanih, izlomljenih osjetilnih
opaanja. Budui da osim tih izlomljenih osjetilnih opaanja nemamo nita, nikada
neemo razumjeti Sve. Manje ili vie smo suglasni oko naih subjektivnih iskustava i
to nazivamo objektivna znanost. U njoj dodue nema nieg objektivnog, ali mi je tako
promatramo! Pretpostavljamo da se ljudsko tijelo sastoji od molekula, materijalnih estica,
koje iz nekog nepoznatog razloga zuje unaokolo i da kao posljedica nastaje fenomen koji
nazivamo svijest. To znai da nae misli, osjeanja, elje, emocije, strasti, ljubav, mrnja,
Bog, nebo, pakao, grijeh, prokletstvo, spasenje, prosvjetljenje poivaju na molekulama u
pokretu. Sve je ples molekula!

Posjet lijeniku izlijeenje ili uzrok bolesti

Upravo na osnovu tog materijalistikog praznovjerja i te materijalistike perspektive,
koja model ljudskog tijela predstavlja kao stvrdnutu skulpturu, nastao je potpuno
materijalistiki terapeutski pristup. Rezultat su farmaceutski lijekovi i kirurki postupci,
koje moemo nazvati arobnim tabletama. Tako se uju izrazi kao oh, kako je ovo dobro
kada se ovjek preko svake mjere prejede i onda uzme nekoliko alka seltzera (sredstvo
za umirenje bolova, prim.prev.). Nou, kada ne moe zaspati, uzima tablete za spavanje ili
kada ga obuzmu osjeaji straha, uzima tabletu za smirenje, koja mu donosi mir. Ako ima
neku infekciju, tada uzima antibiotik i tako se oslobaa infekcije; a kada ima rak, tada je tu
kemoterapija, kirurgija i zraenje. Kod bolova u grudima ovjek guta nitroglicerin ili jo
bolje, daje da mu se operativno ugradi Bypass.
To su sve arobne pilule naeg dananjeg medicinskog sustava, koji poiva na
praznovjerju materijalizma. Ali one ne funkcioniraju, to je samo lijeenje simptoma. One
ili prikrivaju simptome bolesti ili nekako utjeu na mehanizam bolesti, dok se proces
u svojoj osnovi nastavlja. Mehanizam bolesti nije isto to i uzrok bolesti. On ima veze
s elementarnim ivotnim procesima, kao to su jelo, disanje, varenje, metabolizam itd,
ali prije svega s procesima u svijesti, koja se ispoljava putem tih ivotnih procesa. Mi
moemo zaustaviti razmnoavanje bakterija, ali u konanici, stvaramo bakterije otporne
na antobiotike i riskiramo da ih dobijemo tijekom boravka u bolnici. Prije nekoliko godina
jedna studija California Medical Association je pokazala, da u Sjedinjenim Dravama
godinje 100.000 ljudi umre od organizama otpornih na antibiotike, kojima su se inficirali
u bolnici. U to vrijeme je to bilo vie nego deset puta vie od umrlih od virusa HIV-a ili
AIDS-a.
to je danas najei uzrok ovisnosti o drogama? To nije supstanca, koju proizvode
narko-bosevi u Kolumbiji, ve ono, to lijenici potpuno legalno propisuju. Prema jednoj
procjeni, 36% pacijenata u naim bolnicama pati od takozvane akrogenske bolesti, tj.
bolesti, koja predstavlja direktnu posljedicu biotehnikih medicinskih intervencija. Posjet
lijeniku kao uzrok bolesti?
U SAD i Velikoj Britaniji 80% svih ljudi uzima svakodnevno neki medikament, koji je
propisao lijenik. I s injenici da se u posljednje tri decenije vie ljudi bavi istraivanjem
raka, nego to ima oboljelih od raka, broj oboljelih od raka se poveava. Neto, dakle, mora
biti pogreno u tom modelu. Ne da je biotehniki medicinski zahvat uope nekoristan, on
je vrlo koristan u akutnim sluajevima. Ali u pogledu uestalosti pojave bolesti ili stupnja
smrtnosti kod bolesti s obzirom na dato stanovnitvo, mi medicinom, koja se danas
prakticira, nita ne postiemo, samo mijenjamo nain, na koji se bolest ispoljava. Tako
vie nemamo epidemije djeje paralize, velikih i malih boginja ili difterije, ali su zbog toga
na njihovo mjesto dole degenerativne i mentalne smetnje, alzheimer, bolesti srca, rak i
razne druge zloudne bolesti.
Lijenike intervencije su promijenile pojavnu sliku bolesti, ali nisu uinile nita u
pogledu opeg mortaliteta.
Tijelo je rijeka
Ako samo pogledate ljudsko tijelo, kakvo je u stvarnosti, tada moete primjetiti, kako je
to izrazio grki filozof Heraklit, da to tijelo nije skulptura, fiksirana u vremenu i prostoru;

ono se prije moe usporediti s rijekom, jednom rijekom, koja se sastoji od energije
i informacija. Rijeka u sebi ima neto tajanstveno: kada je promatrate, ona u razliitim
vremenima uvijek izgleda isto, mada je u stvari svaki put drugaija. Heraklit je rekao: Ne
moe dva puta zakoraiti u istu rijeku.
Rijeka je klasini primjer za ono to indijski mudraci nazivaju Maya, iluzija. Ona
vam stvara iluziju o neemu, to je u stvarnosti potpuno drugaije. Ona nam stvara iluziju
ne-mijenjanja, dok se u stvari neprestano mijenja. Kao kod rijeke, tako ne moete dva
puta zakoraiti u iste noge, utrobu i kou, jer se Vae tijelo obnavlja svake sekunde Vae
egzistencije. Mijenjate ga lake i spontanije nego to mijenjate svoju odjeu. Za sjedenje
na stolici ne koristite isto tijelo, u kojem ste nedavno proetali. Moete nabrojati i utvrditi
mnotvo procesa kao dokaz da je to doslovno tako, npr. jelo, disanje, varenje, razmjena
materije, izluivanje i svijest. Jednim jedinim udahom unosimo 10 na 22 atoma, to je broj
s 22 nule. Ova ogromna koliina sirovina iz Univerzuma se rasporeuje do svakog kutka
naeg tijela, do stanica mozga, srca itd. Prilikom izdaha izbacujemo 10 na 22 atoma, koji
dolaze iz svih dijelova naeg tijela. To znai da doslovno ispuhujemo dijelove svog srca i
svog mozga i bubrenog tkiva i, tako gledajui, neprestano i na intiman nain dijelimo
svoje organe jedni s drugima doslovno! To nije reeno metaforiki, mi jedni s drugima u
pravom smislu rijei stalno i na intiman nain dijelimo organe.
Ameriki pjesnik Walt Whitman je rekao: Svaki atom, koji ti pripada, pripada i meni.
To je doslovno tako.
Istraivanja ljudskog tijela uz pomo radioaktivnih izotopa uz oslanjanje na matematike
proraune su nesumnjivo pokazala da se sada, upravo sada, u vaem fizikom tijelu mogu
nai milijuni atoma, koji su jednom bili u tijelu Krista ili Bude, Leonarda da Vincija,
Mikelangela ili Sadama Huseina! Uzmite bilo koga, tko je ivio na ovoj planeti; u Vaem
fizikom tijelu se pojavljuje sirovi materijal, koji je bio u tom fizikom tijelu. Pogledajmo
samo tri zadnja tjedna: 10 na 15 (kvadrilion) atoma je na taj nain prolo kroz nae tijelo,
atoma, koji su prije toga prolazili kroz tijelo svake ive vrste na planeti; i za manje od jedne
godine Vi zamjenjujete 98% svih atoma svog tijela.
To znai: svakih est tjedana Vi pravite novu jetru, svaka tri mjeseca novi skelet, iako on
izgleda tako tvrd i vrst, mjeseno novu kou, svakih pet dana nove stijenke stomaka. ak
ni stanice mozga od ugljika, vodika i kisika nije bilo prije godinu dana, a DNK, temeljena
na ugljiku, vodiku i kisiku, koja uva sjeanja na milijune godina ljudske evolucije, nastaje i
nestaje svakih est nedjelja, kao kratkovjeni pupoljak ili cvijet. I ako to tono proraunate,
ako izbrojite svaki atom, svaki komadi tkiva i svaku kapljicu, doi ete do toga da se za
manje od dvije i po godine zamijeni vae cijelo tijelo, svaki dio, do posljednjeg atoma.
Ako mislite ja sam svoje tijelo, nalazite se u neprilici: Na koje tijelo u stvari mislite?
Ovogodinji model nije isti kao prologodinji niti prolomjeseni. Tako sada stojim
pred vama u svom modelu iz 1991. Svaki dio tijela, koji koristim, kako bih bio ovdje i
priao vam je nov u usporedbi s prolom godinom, a ipak: neto od toga se oigledno
nije promijenilo. Naime, moje nade, oekivanja, snovi, ideje, koncepti, miljenja, moja
filozofija i ideologija, moja uvjerenja. Ona se zadravaju due nego moje fiziko tijelo,
moje misli oigledno imaju dui ivotni vijek nego moje molekule. Ali naravno, i one se
mijenjaju, moje misli kao i moja osjeanja, one dolaze i prolaze iz trenutka u trenutak; ini
se ipak da nadivljavaju fiziki oblik mog tijela.
Moda se moe rei da se moje misli i osjeanja stalno fiziki reinkarniraju kao moje

fiziko tijelo u Sada i Ovdje, upravo sada. Moje stanice koe se obnavljaju svakog mjeseca,
ali ne zaboravljaju razliku izmeu hladnog i toplog; svakih pet dana imam nove stanice
stomaka, ali one su u stanju proizvest klorovodoninu kiselinu; moje gustativne kvrice se
zamjenjuju svakih pet nedjelja, a da ne zaborave ukus sladoleda od jagoda. I moja DNK,
nova svakih est nedjelja, zadrava sjeanje na itav evolucijski razvitak ovjeanstva. Je li,
dakle, moje tijelo samo mjesto koje moja sjeanja nazivaju domom. Moda DNK uope
nije stvar, ve jednostavno ivot, apstraktno polje svijesti, koje ulazi u postojanje kao
materija, koje nosi materiju kao masku. Moda tijelo nije neka fiziki stroj, koji je nauio
razmiljati, moda je upravo suprotno: mi smo impulsi inteligencije, misli, koji su nauili
obrazovati fiziko tijelo. Isto bi vailo i za cijeli Univerzum.
Sve je prazan prostor
Postoji li mogunost da je to tako? Ako biste upitali neku fiziarku, Od ega se sastoji
materijalni Univerzum ili tijelo?, to bi ona rekla? Njen odgovor bi bio: Tijelo se sastoji
od atoma, a atomi se sastoje od estica; meutim, one nisu vrsti objekti, ve predstavljaju
fluktuacije energije i informacija u velikoj praznini od energije i informacija.
Ako pogledate tijelo oima nekog fiziara, onda ne vidite nita osim ogromne praznine,
u kojoj je nekoliko ratrkanih tokica i sluajnih elektrinih pranjenja. Jer takvo je ljudsko
tijelo: 99,99999% njega, kao i preostalog Univerzuma se sastoji od praznog prostora. A
0,000001%, koji nam izgleda kao materija, se takoer sastoji od praznog prostora! Dakle,
SVE je prazan prostor. Pitanje je samo, to je prava priroda tog praznog prostora? Je
li to praznina niega ili bi ona mogla biti jedno obilje nematerijalne inteligencije? Na
unutranji prostor, koji uz zapanjujuu kreativnost sve stvara: tono i pogreno, dobro i
zlo, dobrobit i bol, sve ono to uzimamo zdravo za gotovo i to ivot ini vrijednim, to je
u stvari taj unutranji prostor? Moda on nije praznina niega, ve u stvari jedan prasak
same kreacije. On je moda dio jednog kontinuuma i to takvog da vie ne postoji nikakva
razlika izmeu unutranjeg i vanjskog prostora.
Riiji (mudraci) u Indiji su istraili ljudsko tijelo i nazvali ga Chit-akash. Akash znai
prostor, chit znai svijest, svjesnost; dakle, puno nematerijalne inteligencije. Riiji su bili
miljenja, da je svijest primarna, a materija sekundarna. Svijest stvara, upravlja, konstruira
i postaje materija, ukljuujui i materiju, od koje se sastoji nae tijelo.
U posljednjih 25 godina znanstvenici su napravili zapanjujua otkria i dokazali
da upravo to mora biti sluaj, jer se pokazalo slijedee: Kada imamo misli i osjeanja,
tada stvaramo kemijske supstance u mozgu. U nedostatku boljeg izraza nazvali su ih
neuropeptidi. Neuro, jer su pronaeni u mozgu; peptidi, jer je re o molekulama nalik
proteinima. To znai, jedan dio mozga ne komunicira s drugim bilo kojim ljudskim
jezikom, ve preciznim jezikom neuropeptida, kod kojih je rije o vrlo preciznim
kemijskim supstancama. Moete zamisliti te supstance kao kljueve, koji se uklapaju samo
u odreene kljuaonice. U zidovima stanica drugih neurona se nalaze mali receptori,
koji odgovaraju tim kljuaonicama. Utvreno je, da se takvi receptori ne javljaju samo
u mozgu, ve svuda u tijelu, na primjer u imuno-stanicama. Imuno-stanice nas tite od
infekcija, raka i degenerativnih bolesti. To drugim rijeima znai da imuno-stanice stalno
registriraju na unutranji dijalog. Mi ne moemo imati nijednu misao, nijedan osjeaj,
nijednu emociju, a da imuno-stanice to ne znaju uz pomo specifinih receptora.

Ovo saznanje potkrepljuje sada ve staru pretpostavku da su imuno-stanice nekog

ovjeka, koji je tokom dugo vremena morao nositi izuzetno teku brigu, takoer pune
briga i tako podlonije raku, degenerativnim bolestima itd. Ove imuno-stanice vode isti
unutranji dijalog kao i stanice mozga, naime: Ostavi me na miru; ne elim da mi smetaju
i ne poduzimaju nita protiv infekcija ili raka. U imuno-stanicama nisu samo receptori
za neuropeptide; one su takoer u stanju proizvesti iste kemijske supstance kao i mozak
koji misli. Ovo vano saznanje znai da imuno-stanice mogu misliti; njihove misli dodue
nisu lingvistiki strukturirane i ne mogu se zbog toga izraziti jasnim jezikom, ali se ipak
proizvodi isti kemijski kod, koji proizvodi i mozak dok misli. Imuno-stanica je, dakle,
jedno malo, svjesno bie.
Ako upitamo nekog dobrog neurobiologa za razliku izmeu imuno-stanice i stanice
mozga, on je nee znati navesti, jer imuno-stanica izgleda kao lutajui neuron, a imunosustav kao lutajui ivani sustav. A u posljednjih 10- 15 godina je otkriveno, da se to ne
odnosi samo na imuno-stanice, ve i na druge stanice. Stanice stomaka proizvode iste
supstance kao i mozak, koji misli, stanice crijeva, stanice debelog crijeva Kada, dakle,
kaemo: Moj stomak mi kae to i to, to treba uzeti potpuno doslovno, jer stomak proizvodi
iste supstance kao i mislei mozak. Stomak ne poznaje sumnju u sebe, zato su ti stomani
osjeaji vjerovatno jo istiji.
Sada, dakle, znamo da imamo tijelo, koje misli. Gdje god pogledamo, nalazimo isti
fenomen: stanice srca, stanice bubrega, stanice koe proizvode iste kemijske supstance kao
i mozak. Kada kaete, srce mi je teko od brige, tada je Vae srce doslovno natovareno
tunim kemijskim supsancama; kada kaete, Pui u od radosti, tada je Vaa koa
puna sretnih, antidepresivnih molekula pod nazivom imiprimin. Sadraj interlucenta i
interferona, antikancerogenih sredstava, raste kod radosti i veselja i to ne samo u koi
i krvotoku. Sa druge strane se u sluaju straha, nesigurnosti i ljutnje poveava sadraj
kemijskih supstanci, kao to su kortizon, adrenalin ili noradrenalin, koji razaraju imunosustav.
Nae tijelo je, dakle, doslovno zbirka ideja; ono je fiziki izraz polja, koje je u interakciji
samo sa sobom. Jastvo pravi interpretacije za stanice, tako to generira kemijske supstance,
koje se javljaju svuda u tijelu. One se ne ire jedna za drugom, ve simultano u itavom
tijelu.
Ako na primjer imam elju, piti vodu, tada stanice mozga, im doem na tu ideju,
proizvode supstancu AT2, koja tako utjee na moje ponaanje, da poinjem traiti vodu.
Istovremeno drugi dio mozga, hipotalamus, proizvodi AT2 i zaustavlja raspodjelu ADH,
koji utjee da tijelo zadri vodu. Istovremeno moje stanice bubrega proizvode AT2 i
zadravaju vodu. Moje stanice srca, moje stanice koe ga proizvode: drugim rijeima, im
doem na ideju, potrebna mije voda, ta se ideja iri svuda i istovremeno po cijelom mom
tijelu, ona je sveprisutna, svemona, sveznajua.
Tijekom jednog treptaja oka odvija se est triliona reakcija, koje su sve usklaene
jedne s drugima. Ovo polje se ne moe lokalizirati, budui je ono, to nazivamo duhom,
sveprisutno u svim stanicama istovremeno. Kada npr. osjeate mir, to je zato, to vae tijelo
proizvodi valijum. Taj valijum, precizan imuno-modulator, koji se istovremeno proizvodi
u svim stanicama, za razliku od proizvoda, koji prodaje Hoffmann-LaRoche, od Vas ne
pravi zombija. Ovo polje je u tijelu doslovno sveprisutno. Sada ete se upitati, je li ono
ogranieno samo na tijelo? Odgovor glasi: ne, ono nije ogranieno na tijelo, ono se iri van

njega, ne moe nigdje biti izolirano, niti u mozgu, niti u tijelu. Ono se beskonano iri van
tijela; sa one strane vremena i prostora.
Feromon neto je divlje u zraku
Nakon dugogodinjeg istraivanja znanstvenici su dokazali postojanje jedne grupe
hormona u ovjeku, tzv. feromone (supstance mirisa, informacija i privlaenja). Moda ste
ve uli o ovim supstancama; one su toan kemijski ekvivalent naih emocija, samo to nisu
ograniene samo na tijelo, ve se ire van njega. Jo prije tog otkria je eksperimentirano
s feromonom, prije svega na ivotinjama i biljkama. Pri tome se npr. dolo do slijedeih
opaanja: ako inficiramo jedno drvo u umi, drvo e pustiti u atmosferu informacijske
supstance i za nekoliko sekundi e cijela uma znati da prijeti infekcija i poveat e panju.
Na taj nain drvo izraava svoje opaanje ili svoje znanje drugima. Promatrajte ureeno
ponaanje mrava i pela, one njime upravljaju putem molekula glasnika feromona.
Termiti u tami grade savrene dvorane, esto s arhitektonski savrenim lukovima. I oni
komuniciraju uz pomo feromona. U tu oblast spada i posebno uasan eksperiment, koji
su znanstvenici na Stanfordu sproveli na mievima. Dali su im elektro-okove i odmah
ih udaljili iz laboratorija. Tada su uveli nove mieve, koji su odmah zapadali u paniku
i proizvodili kortizon i adrenalin. Udahnuli su feromone straha, koje su mievi izluili
tokom elektrookova.
Sve vrste ivotinja, ukljuujui ovjeka, izluuju mirisne materije. Ovi feromoni su
tona slika naih emocija, osjeanja i misli. Kada sam uao u ovu prostoriju i osjetio napetu
atmosferu, vaa poruka meni nije bila metaforika, ve potpuno direktna, jer su u prostoru
bili feromoni nemira i straha. Kada kaete: Otiao sam u taj hram i ojsetio mir, ljubav i
suosjeanje, tada to treba prihvatiti doslovno. Kada kaete, Ne znam tono zato, ali kada
pogledam tog ovjeka, prou me trnci. Tada je to doslovni iskaz. Filozof Emerson ima
izreku: Ono to si je toliko glasno, da ne ujem to govori. Sada znamo fizioloki razlog
za to.
Ono, to elim rei, jest da se zahvaljujui istraivakom radu u oblasti glave-duha moe
pokazati da je duh ne-lokalan. On nije ogranien na mozak, niti na tijelo; on se iri, on je
jedno ne-lokalno, uvijek i svuda postojee informacijsko polje u prostorno-vremenskom
kontinuumu. To polje na razliitim mjestima ima razliite spoznajne sposobnosti;
na odreenim mjestima svijest moe biti sveobuhvatna: potpuna samo-spoznaja. Na
drugim mjestima su svijesti postavljene granice, ali uprkos tome je cijeli univerzum polje
svijesti i spoznaje. I ono ima svijest: ako izbacimo elektron iz njegove orbite, on e se
vjerovatno vratiti. To znai da postoji jedna ograniena sposobnost spoznaje, naime,
reakcija na stimulans jedan prema jedan. to se dalje uspinjete evolucijskom hijerarhijom,
to raznovrsnije postaju reakcije na stimulans; na gore ka ivotinjskom svijetu, dalje do
ljudskog ivanog sustava i konano do samospoznajnog ivanog sustava, preko koga
univerzum postaje svjestan sebe. Moe se rei da univerzum preko prosvetljenog ljudskog
ivanog sustava postaje svjestan sebe. Ali itav univerzum je to polje duhovne budnosti,
koje je na razliitim mjestima u razliitom stupnju sposobno za spoznaju. Svijest na taj
nain ne kreira samo nae ljudsko tijelo, ve i kozmiko tijelo, koje nazivamo okruenje.
Samo putem artefakta naeg senzornog opaanja doivljavamo sebe odvojene od
kozmikog tijela. Ja, dakle, imam losobno tijelo i kozmiko tijelo, koja su oba od presudne
vanosti za moj opstanak.

To je nova, znanstveno zasnovana paradigma. To je i osnova ayurvede, koja je danas

ponovo vrlo aktualna. Ona nam kae slijedee: Kakav je atom, takav je i univezrum; kakav
mikrokozmos, takav je i makrokozmos; kakvo je ljudsko tijelo, takvo je i kozmiko tijelo,
kakav je ljudski duh, takav je i kozmiki duh.
Kada se znanstvenici ponekad uplae tog glupog Kozmikog duha, tada ih umirimo,
govorei im da im nije potreban nikakav Kozmiki duh, ve da je rije o ne-lokalnom
informacijskom polju s povratnim kibernetskim petljama. Znanstvenici su zadovoljni tim
odgovorom.

se to radi, moete se osloboditi bolesti i iznova strukturirati svoje tijelo (u stvari to

nesvjesno i radite svo vrijeme). Zamislite kuu od cigala i kako svaku ciglu zamjenjujemo
jednom godinje. Budui smo zarobljeni u predstavi da je kua u tom obliku jedino, to
se moe napraviti, pravit emo uvijek iznova istu kuu. Tako na primjer preko uvek istih
inteligentnih obrazaca stvaramo iste obrasce biokemijskog sranog oboljenja. U naoj
kulturi srana oboljenja kao uzrok smrti stoje na prvom mjestu i ini se da male stvari,
kao to su maenje, dodirivanje, ljubljenje, milovanje i razgovaranje, mogu predstavljati
odluujuu razliku izmeu ivota i smrti.

Slobodno djelovanje ili klupko uvjetovanih refleksa

Pogledajmo sada od kakve je to vanosti za nas, iva bia. Znai li to razliku izmeu
zdravlja i bolesti, izmeu preivljavanja i smrti?
Dopustite da Vam izloim nekoliko eksperimenata, za koje vjerujem da e Vas fascinirati:
prije nekoliko godina je jedan znanstvenik po imenu Herbert Specter na Nacionalnom
institutu za zdravlje izveo eksperiment, tijekom kojeg je u mieve ubrizgao kemijsku
supstancu Poly-A-c, koja jaa imuno-sustav; istovremeno im je dao da pomiriu kamfor.
Nakon nekoliko puta mievi su automatski stimulirali svoj imuno-sustav, im bi osjetili
kamfor. Uzeo je drugu grupu mieva i ubrizgao im kemijsku supstancu Cyclophosphamid,
koja razara imuno-sustav, i dao im je da istovremeno pomiriu kamfor. Imali smo, dakle,
dve grupe mieva: jedna je mirisala kamfor i stimulirala imuno-sustav, druga je mirisala
kamfor i unitavala imuno-sustav. Drugoj grupi je dato karcinogeno sredstvo i ona se za
nekoliko tjedana razboljela i umrla od raka. Kada su bile inficirane Pneumokokkenonom,
ivotinje su za nekoliko tjedana umrle od upale plua. to je, dakle, kod mieva stvaralo
odluujuu razliku izmeu preivljavanja i smrti?
To je interpretacija sjeanja na miris kamfora. Jo jednom: odluujua razlika lei u
interpretaciji sjeanja na miris komfora.
Je li taj rezultat istraivanja relevantan za ljude? On je vrlo relevantan, jer se nalik
tim mievima najee ponaamo kao Pavlovljevi psi, koji poinju sliniti na zvuk zvona.
Izrueni smo odreenim sjeanjima, povezujemo ih s odreenim stimulansima i ona uvek
izazivaju iste reakcije. Postajemo rtve svojih sjeanja i tragedija u tome je da duh, koji me
danas mui, potjee od juer.
Procjenjuje se da imamo 60.000 misli dnevno. To nije iznenaujue; ono, to bi nas
moda ipak moglo pomalo uznemiriti, je injenica, da je 95% dananjih misli identino
mislima od juer.
Mi smo, dakle, doslovno klupko uvjetovanih refleksa, koja stalno reagiraju na neke
ljude i okolnosti predvidivim bio-kemijskim reakcijama i obrascima ponaanja.
Kada postanemo svjesni injenice, da se nae tijelo svakoga dana tako puno menja,
svake godine toliko esto obnovi, da se zamijene svi atomi u nama, namee se pitanje
zato onda jo uvek bolujemo od artritisa, kako je rak jo uvijek tu, zato su arterije i
dalje blokirane? Odgovor na to pitanje je da se kvantne struje i inteligentni obrasci, koji
generiraju fizikalne odgovore, ne mijenjaju. Ako se elite izleititi od raka, tada morate
protjerati svoj duh raka. Duh raka nije nita drugo do pamenje stanica, kvantna struja
na staninom nivou. Morate se spustiti na taj dublji nivo, promatrati cijeli proces i onda
prestrukturirati inteligentne obrasce, koji odreuju nau fiziku pojavu. Ako znate kako

Milovanje kinetiko-taktilna peting-stimulacija

Sveuilite u Miamiu je nedavno objavilo slijedei eksperiment u Journal of Pediatrics of
Florida. Novoroene bebe su podjeljene u dvije grupe. Jedna grupa je drana u krevetiima,
koji su na sebi imali otvore, kroz koje je jedan istraiva tri puta mogao milovati bebu
tijkom est minuta. To, naravno, nije nazvano milovanje, ve kinetiko-taktilna petingstimulacija, to je, slobodno prevedeno kao pruanje jedinica milovanja, da bi se izbjegla
rije ljubav. U svakom sluaju, ona dojenad, koja je tri puta dnevno tijekom est minuta
dobijala jedinice milovanja, su uz istu ishranu dobila 40-50% vie na teini nego ostali. Iz
toga su istraivai zakljuili da je kod kinetiko-taktilne peting-stimulacije rije o metodi,
koja tedi trokove, tako da se po terapiji moe utedjeti do 3000 dolara i djeca se mogu
pustiti ranije s terapije. Postoji bezbroj slinih primjera. Ja u se zadovoljiti ovim.
Prije tek nekoliko godina, Odjeljak za zdravlje i njegu Drave Massachusets je sprovelo
jednu studiju, koja se ponovo bavila faktorima rizika za srana oboljenja. Naravno, moemo
se zapitati, zbog ega se smatrala potrebnom jo jedna dodatna studija o toj temi. Faktori
rizika su odavno poznati: poviene vrijednosti kolesterola, visok krvni tlak, dijabetes itd.
Razlog za to je bio da iz statistika proizilazi da veina osoba, koja doivi svoj prvi infarkt
izmeu etrdesete i pedesete godine ivota, nema nijedan od tih faktora rizika. Kakve
je rezultate dala nova studija? Ona je pokazala da je faktor rizika broj 1 nezadovoljstvo
poslom; dakle, kada ljudi ne vole svoj posao.
Faktor rizika broj 1 je unutranje nezadovoljstvo. Izalo bi se na ulicu i ljudima bi se
postavljala pitanja. Prvo: Voli li svoj posao? (u Indiji bismo rekli, ivi li svoju Dharmu?)
i drugo: Jesi li sreatan? I ako ovjek iskreno i otvoreno na oba pitanja moe odgovorit s
DA, najvjerojatnije nije ugroen. Jedna od tih statistika, koja najvie iznenauje, kae da
u zapadnom svijetu jednog odreenog dana u tjednu umire vie ljudi nego svih ostalih
dana. Moete li pretpostaviti koji je to dan? Tono, ponedjeljak. A u koliko sati? Tako je! U
ponedjeljak izmeu 8 i 9 sati u naoj civilizaciji umire od sranog infarkta vie ljudi nego
u bilo koje drugo vreme. To je zauujue, zapanjujue, neobino, jedinstveno neto,
to samo ljudska vrsta moe uiniti, jer vjerojatno nijedna druga vrsta ne poznaje razliku
izmeu ponedjeljka i utorka. A to ini tu razliku? Ideja, interpretacija! Nadam se da je
oigledno da se tijelo sastoji od ideja i da je Univerzum polje ideja ili bazen ideja. Gde je
to JEDNO, koje ima te ideje? Kada biste ga traili u mozgu, u tijelu, gde biste ga pronali?
U mozgu ne postoji nalogodavac
Walter Pennfield je kanadski znanstvenik, neurolog i dobitnik Nobelove nagrade.
On je operativno otklanjao tumore na mozgu i sline stvari i kada je otvorio mozak,

napravio je jedno malo istraivanje, tako to je odreene dijelove mozga izloio elektrinoj
stimulaciji, da bi ustanovio gdje se nalazi kontrolna toka u mozgu. U jednom od svojih
najuvenijih eksperimenata on je u odreenoj oblasti stimulirao motoriki korteks, kada
se ruka pacijenta odjednom poela podizati. Upitao je pacijenta: to se dogaa?, a pacijent
je odgovorio: Moja se ruka pomie. Pomiete li vi tu ruku? , a pacijent je odgovorio:
Ne, ona se sama pomie. Tada je rekao: OK, pomaknite svoju ruku u drugom smjeru. I
pacijent je odmah pomakao ruku u drugom smjeru. togod da je Walter Pennfield puinio
da bi lokalizirao nalogodavca, to mu nije polazilo za rukom.
Lokalizirati mjesto, gde se izvodi naredba, je lako, to se dogaa u motorikom korteksu.
Ipak, pronai u mozgu ono mjesto, koje izdaje naredbe, je nemogue. Moemo lokalizirati
mjesto, gdje se izvodi naredba, ali pronai nalogodavca je nemogue; on se ne moe
lokalizirati. On je u isto vrijeme svuda i nigdje. On je mislilac iza misli. On je Jastvo, koje
je u interakciji samo sa sobom i generira ideje. Ali to Jastvo se ne nalazi niti u tijelu, niti
u mozgu. Ono je, naime, svuda u tijelu, svuda u mozgu i nigdje sve u isto vrijeme. A
ta snaga, da se bude istovremeno i svuda i nigdje, to Jastvo ne pripada oblasti misli. To
Jastvo lei u praznini izmeu naih misli. I to je to Jastvo, koje kreira prostor, vrijeme,
materiju i energiju. Od 1913. nijedan cijenjeni fiziar nije upotrijebio rije vrijeme. Pojam
koji se koristi je prostorno-vremenski kontinuum. I to je nain, kako interpretiramo svoja
osjetilna opaanja. Mi preraujemo vrijeme na isti nain, kako mijenjamo svako svoje
iskustvo.
Navest u uz to nekoliko primjera
Moj sat ide bre
Prije otprilike godinu dana sreo sam na letu od Bostona do Londona jednog starog
prijatelja. Proveli smo prijatno vrijeme zajedno i ono je proteklo kao u letu. Reeno nam
je da let traje est sati, ali je za nas vrijeme proletjelo u trenu. Zaboravili smo jesti, otii
u toalet i da spavati. Na dolasku nismo imalo Jetlag (efekt zamora od leta). Svi ti fiksni
bioloki ciklusi, kao to su jelo, spavanje, budno stanje, varenje i razmjena materije su
se izmjenili na osnovu naeg individualnog opaanja, da vrijeme prolazi kao u letu i da
provodimo lijepo vrijeme zajedno.
Sigurno poznajete ljude, koji stalno govore: Nemam vremena, vrijeme mi istie, kao
da je vrijeme neka roba, koju mogu ponijeti sa sobom u depu i koja im stalno istie,
jer imaju rupu u depu. Gledaju u isti sat kao i vi, ali njihovi satovi idu bre. Ima toliko
mnogo termina Ako pregledamo takve ljude, ustanovit emo da njihov bioloki sat
bre radi. Njihov puls je bri, imaju vie aritmija u minuti, njihove krvne ploice su
nervozne, hormonska slika (Insulin, Adrenalin, Cortison) daje visoke vrednosti i ponekad
se odjednom srue mrtvi, jer im je srce prijevremeno otkazalo i tada je njihovo vrijeme
isteklo i nemaju ga vie. Ti ljudi pretvaraju unutranji doivljaj, Nemam vremena, istie mi
vrijeme u jednu fiziku injenicu. Dok netko, tko naizgled ima svo vrijeme sveta, izgleda
bioloki potpuno drugaije. Sigurno znate izraz, Ljepota brda je oduzimala dah vrijeme
se zaustavilo. Izraz Ljepota brda je oduzimala dah je vrlo zanimljiva. Zato? Kada vrijeme
stoji, tada stoji i dah i misli ulaze u mirovanje. A kada se misli umire i kada je svijest
apsolutno tiha, tada doivljavamo bezvremenost.
Vrijeme, naime, nije nita drugo do kretanje misli. Vrijeme je isto to i svako raspoloenje,

fantazija i svako drugo pokretanje svijesti. Naa svijest zamilja vrijeme, prenosi ga na
mozak i mi ga unosimo u metabolizam tijela, u kome se ono manifestire kao starenje. prije
nekoliko godina sam proitao izvetaj o jednoj grupi rudara, koji su bili zatrpani u rudniku.
Samo jedan od njih je imao sat. Da svoje prijatelje ne bi suvie uznemirio, on im je svaka
dva sata govorio da je protekao sat. Nakon tjedan dana su bili spaeni i svi su preivjeli,
osim rudara sa satom. On je dodue bio u stanju promijeniti kolektivni subjektivni osjeaj
za vrijeme, ali samog sebe nije mogao promijeniti. Sve vrijeme je imao samo sat u glavi.
Vidite vrijeme je samo koncept, a ne realnost. Karl Seger pie u predgovoru bestseleru
Kratka povijest vremena Stephena Hawkinga: Stephen Hawking je sebi dao zadatak da
shvati duh Boiji i doao je do zakljuka da ivimo u Univerzumu bez poetka, bez kraja,
bez vremenskih granica i bez prostornih ogranienja.
Ako pokuate to razumjeti, zamisliti, vidjet ete da je to nemogue, jer ovjek ne moe
niti razumjeti niti vizualizirati neto to nikada nije poelo. Pretpostavimo da postoji
poetak i odmah e se pojaviti pitanje, to je bilo prije poetka. Ako pretpostavimo da
mora postojati kraj, moramo se upitati to e biti nakon kraja. Moemo poi i od toga da
Univerzum negdje prestaje i tada odmah moramo postaviti sebi pitanje to dolazi nakon
te granice. Kvantna fizika nije samo neobinija nego to mislimo, ona je neobinija nego
to moemo zamisliti! Na lingvistiki strukturiran, takozvani racionalan i logiki nain
razmiljanja je sustav miljenja, koji poiva na osjetilnom opaanju univerzuma. A to
osjetilno opaanje je netono. Biti uhvaen u stisku takve vrste racionalnosti je najgora
sudbina, koja moe zadesiti ljudsko bie. Ono to Stephen Hawking opisuje je priroda
Bia. Ono se ispoljava kroz na duh, nae tijelo i naa iskustva u ivotu, ali ga ne moemo
dotai osjetilima. Moemo ga uhvatiti s one strane misli. Meutim, ono ne pripada svijetu
misli, ve je u praznini izmeu misli, tiini izmeu misli.
Ja jednostavno jesam
U vezi s tom temom Rumi, veliki mistik Srednjeg Istoka, ima predivnu izjavu. On
je rekao: S one strane ideje o dobru i zlu lei stvarnost tamo u te sresti. Rumi, dakle,
doslovno govori o tom JEDNOM polju s one strane misli. Ono se nalazi u praznini izmeu
naih misli i mnogi ljudi na primjer dospijevaju tamo tijekom meditacije. Postoje i drugi
ljudi, kojima jednostavno pomjeranje panje omoguava doivljaj jedinstva promatraa
i promatranog. Kada doivimo to jedinstvo izmeu promatraa i promatranog i proces
promatranja, spoznajemo da su u stvarnosti oni jedno. To je uobiajeno teko, jer je nae
opaanje zamueno sjeanjima, interpretacijama, klasifikacijama, opisima, definicijama,
analizama, evaluacijama i procjenama vrijednosti. U Shiva-sutri, jednom od najstarijih
spisa na svijetu, nalazimo izreku: Pogledaj svijet sveim oima, pogledaj neki obian
predmet, kao da ga vidi po prvi put.
Kada pogledamo neki objekt kao po prvi put, tada moemo vidjeti da je u stvari
promatra promatran, da je onaj, koji promatra, u stvari onaj, koji se promatra. Ponekad
ljudi ak sluajno prave takva iskustva.
Prije nekoliko godina sam imao pacijenta, koji je na susjednoj kui popravljao antenu.
Podigao je jedan kabel, za koji je vjerovao da je baz napona, ali kroz koji je teklo 12000
volti. U trenutku je umro. Kako se umire kada 12000 volti proe kroz srce? Pokree se
fenomen pod imenom ventrikularna fibrilacija. Srce fibrilira. On je pao s krova; ali
kako je sudbina htjela, pao je na grudi, tono pod kutem, koji je bio potreban da bi se

njegovo srce defibriliralo. Potpuno neobina pria, kao da ga je Bog pozvao i odmah zatim
promijenio miljenje. Sve se odigralo za nekoliko sekundi. ovjek je s mjesta nesree
preveen u bolnicu i rekao je: moj duh se uvijek iznova vraa u taj otvor. Taj incident,
taj kratki vremenski interval je nazivao otvor. to je bilo u tom otvoru? Odgovorio je:
Tamo je bila ista, bezgranina radost. Bila je ista srea. Upitali smo: Bili ste svjesni?
Oh, da, bio sam potpuno svjestan. Upitali smo: ega ste bili svjesni? Bio sam svjestan
da sam svjestan. Upitali smo: Moete li to preciznije objasniti? On je odgovorio: Da,
to je bilo isto prisustvo. Jedino, to sam mogao rei je bilo: JA JESAM. Nisam ovo ili
ono, jednostavno JESAM. To je bilo iskustvo moje vlastite besmrtnosti, iskustvo vjenosti.
Bilo je iskustvo sree, iste radosti. Toliko sam uao u to, da sam shvatio da je sve drugo
koncept. I za sva vremena, potpuno i totalno, sam se oslobodio onoga, to ljudi nazivaju
strah.
Zauujue u prii ovog ovjeka je bilo to da je butina na mjestu gdje je struja izala iz
njegovog tijela potpuno izgorjela. Butina je bila ogoljena, sve to se moglo vidjeti bila su
rasparane krvne ile i kosti. U bolnici se mislilo da je i njegova glava, kao i noga, spaljena.
On je odbijao amputaciju noge, koja bi bila jedina odgovarajua mjera za takvu vrstu
povrede. Rekao je da se uvijek moe vratiti u prazninu i to jednostavnom promjenom
panje. Usmjerio bi panju na prazninu i kliznuo u nju. Tamo bi ponovo doivio istu
radost i odatle bi mogao usmjeriti panju na nogu, gde je umjesto uasnih bolova osjeao
prijatno golicanje. I tako se njegova noga za dvije godine oporavila. Zato? Zato to je
otiao na ono mjesto, iz kojeg priroda kreira. To JEDNO mjesto je u praznini izmeu naih
misli. To je nelokalizirani duh, iz kojeg priroda sve raa. Priroda odlazi na to mjesto, da bi
kreirala galaksije, tropske ume ili neku novu misao.
Tko smo mi?
S tim znanjem sada moemo postaviti slijedee pitanje: Tko smo mi? Jesmo li samo
jedan ego, zarobljen u vrei koe i kostiju, ili smo neto postojanije i obuhvatnije? Rii,
vidovnjak, kae: Artefaktom osjetilne interpretacije sami ste sebe ograniili, doslovno ste
sveli sebe na svoje tijelo. Ograniili ste se na volumen svoga tijela i raspon jednog ivota
i postavili sebi granice, koje su potpuno konceptualne. Kreirali ste probleme, kao to su
roenje i smrt, radost i bol, tono i pogreno itd. Ukoliko elimo ostaviti ta ogranienja iza
sebe, moramo saznati kakvi smo zaista. I onda shvaamo da nismo u duhu, ve da je duh
u nama. Da nismo u svijetu, ve da je svijet u nama. Tijelo, duh i svijet nam se dogaaju,
jer smo se zainteresirali za to.
Uenik je jednom upitao uitelja: ivimo li u istom svijetu. ini mi se da ti ivi u
potpuno drugom svijetu. Uitelj je odgovorio: Da, mi ivimo u istom svijetu. Jedina je
razlika u tome to ti vidi sebe u svijetu, dok ja itav svijet vidim u sebi.
Pronai taj dio znai pronai samo polje. Polje je ist potencijal. Polje nije kontinuum
ili model prostorno-vremenskih dogaaja; polje je ist potencijal. Ono je kontinuum svih
moguih energetskih i informacijskih stadija, koji se kasnije manifestiraju kao prostornovremenski dogaaji. I to polje, elio bih jo jednom naglasiti, je pukotina izmeu naih
misli. To je pukotina tiine, koja se ne moe lokalizirati.
Dok razgovaram s vama, izmeu svake rijei i svake misli se nalazi jedna pukotina.
Mogao bih na primjer rei: Sada u napustiti ovaj prostor.` Ili bih mogao rei: Sada u

izuti cipele.` Ili: Ovdje u popiti vode.` Izmeu u i slijedee rijei se nalazi beskrajno
mnogo mogunosti. Beskrajne mogunosti izmeu svake pojedinane rijei. Zamislite:
neograniene mogunosti! Iz tog razloga je to nelokalno polje istih potencijala. Polje
mogunosti, kontinuum svih moguih prostorno-vremenskih dogaaja.
Jo jedan primjer za to to ulazi u tu pukotinu i to sve moe prouzrokovati. Pria
se dogodila jednom mom prijatelju, engleskom antropologu. Radio je na jednoj knjizi
o kitovima i u potrazi za jednom odreenom vrstom kitova je otputovao u Indoneziju,
da bi ih tamo fotografirao. Nakon tri-etiri tjedna uzaludne potrage ispriao je jednom
od staraca sela, totrai. Starac mu je rekao: To nije problem. Mi ovdje imamo jednu
dvanaestogodinju devojicu, koja ti moe pribaviti kita.
Slijedeeg je dana sjeo na plau s devojicom i ona je zatvorila oi. Posle otprilike
dvanaest minuta antropolog je uz veliko uzbuenje vidio kako na horizontu izranja kit
kakvog je traio. A tada, kako mi je ispriao, srce mu je poelo lupati bre, jer se kit sve
vie pribliavao, dok se najzad nije nasukao uz noge devojice. Morali su dovedsti ostale
seljane, koji bi ponovo vratili kita u more. Moj prijatelj je potraio devojicu i upitao je:
to si uradila? Kako si to uradila? Ona je odgovorila: Oh, bilo je potpuno jednostavno.
Otila sam na ono mjesto, gdje svi govorimo istim jezikom i zamolila kita da doe.
Kakvo je to mjesto, na kome svi govorimo istim jezikom? To je prostor tiine,
neizgovorljiv, uzvien, jo daleko apstraktniji; ali u stvarnosti mi smo to neizgovorljivo,
uzvieno, osjeajno bie. A takozvani materijalni realitet je mali fragment ogromnog,
uzvienog, neizgovorljivog, apstraktnog, osjeajnog bia.
Pria antropologa se nastavila. Slijedeeg dana je poao s djevojicom na pecanje. Uzeli
su amac, izvezli se i nakon nekoliko minuta djevojica je uronila glavu u vodu i rekla:
Vozimo deset milja u onom pravcu. ili vozimo tamo. I tamo su nali sve ribe koje su
traili. Moj prijatelj je najzad morao sam isprobati tu tehniku. Zagnjurio je glavu u vodu,
dok se gotovo nije udavio, ponovo izronio i rekao: Ja nisam nita uo. A djevojica, ta
mala dvanaestogodinja djevojica, je rekla: Upravo u tome je trik, sluati tiinu. U tiini
je prostor svih mogunosti.
Htio bh ovdje zavriti predavanje citatom Kafke. Kafka je bio vrlo deprimirajui pisac,
ali je ovdje dao briljantan opis puta ka prosvjetljenju:
Ne mora napustiti svoju sobu, ostani jednostavno za svojim stolom i oslukuj.
Ne mora ak ni oslukivati, jednostavno ekaj. Ne mora ak ni ekati, samo postani
tih i svijet e se pred tobom otvoriti; on jednostavno nema drugog izbora.
Hvala vam!
http://atma.hr/deepak-chopra-i-kvantna-svijest-mi-smo-zatoceni-u-prividnojrealnosti/

Josip Novakovi

Esej o jednoj looj navici

ini mi se da su muka prijateljstva ovisna o potencijalu suparnitva i uzajamnog
usporeivanja
Prijatelji? Kome trebaju prijatelji? To mi je rekao jedan moj znanac iz Koreje. Ja nemam
prijatelja, ree. Imam enu i jedno dijete i to se tie drutvenog ivota, to mi je sasvim
dovoljno.
Iznenadio me taj njegov stav, no to to mi je rekao inilo se suvislo. Prijatelji ti samo
pojedu vrijeme, uine te popustljivijim prema samome sebi, od ranih nogu s njima se
usporeuje i na kraju ne uspije u onome to si htio napraviti. Znam mnoge ljude koji
su imali problema sa kolskim obavezama jer su previe vremena provodili sa svojim
prijateljima. Jedan moj poznanik iz Beograda naao se u situaciji da bira izmeu partije
aha s prijateljem i zavrnog ispita iz arhitekture. Bio je spreman za taj ispit, ali u tom
trenutku odluio se za ah i nije se na ispitu ni pojavio.
Mnogi ljudi ponu puiti i razviju jo kojekakve druge tetne navike samo zato da bi se
druili s prijateljima. Kad se druim s prijateljima, imam obiaj i popiti. I sada, dok piem
ovaj tekst, boli me glava jer sam juer naveer popio previe vina s jednim mojim ruskim
prijateljem, Miom. Sada bih bio sretniji da juer nisam navratio kod njegau Albany, da
se malo vidimo. A on je sa sobom donio i kubanske cigare, tako da smo si mogli, u ime
dobrih starih vremena i u slavu naeg prijateljstva, uz alkohol istovremeno i unitavati
plua.
Znam neke ljude koji su dobrim prijateljima ukrali djevojke i pobjegli s njima. A ja i
dan danas mislim kako mi je jedan prijatelj iz djetinjstva ukrao tatin vicarski sat, jedinu
uspomenu koju sam imao od svog oca.
No, ako nam prijatelji ine toliko toga loeg, zato ih se drimo? Sada mi se ini da bi mi
u ivotu bilo bolje bez prijatelja. Da nije njih, ja bih sada pisao neki roman, ali zbog njih,
evo, sada piem ovaj tekst.
No, ako vam je jasno da je neto za vas loe, a to i dalje inite, onda mora da se radi o
looj navici. A kad se, kao toga svjesni, pokuate rijeiti te navike i to vam ne uspije, onda se
radi o ovisnosti. Tako sam ja ovisan o svojim prijateljima. Jedino tako si to mogu objasniti.
Dobro, nisam ba sasvim ozbiljno mislio kad sam rekao da bi se trebalo rijeiti prijatelja.
Ja sam sada u onoj fazi ovisnosti u kojoj vie nema govora o prestanku jer volje za to vie
uope nema. Ne mogu poeljeti da se vie ni sa kime ne druim. Volim svoje prijatelje,
uivam s njima, a kad s njima ne provodim vrijeme, postajem nemiran. Stalno se elim
nekome javiti ili barem poslati e-mail. No, ipak, kako nam mogu posluiti prijatelji? to
god da nam padne na pamet, bolje e nam biti u drutvu, s jo nekim. Raditi neki posao
moemo bolje s nekim kolegom koji se bavi istom stvari. Ispovijediti se moemo opet
nekome, sveeniku ili jo bolje psihologu, jer tada neemo osjetiti ni krivnju ni nelagodu.
Kad se radi o intimnostima, i one su ugodnije kad smo s nekime, sa enom ili ljubavnicom.
A ako se pak poelimo s nekime boriti, opet e vam trebati jo netko, u tom sluaju neki
neprijatelj.
Kad se radi o razvoju, sigurno je da prijateljstva igraju vanu ulogu. Na ulici nauimo

sve o ivotu. Na ulici vrlo brzo ovjek sve shvati, shvati koliko je jaki koliko je slab. Postaje
mu jasno tko je, to voli i tko voli njega.
Prijateljstva su mi bila dobra i vana u djetinjstvu, kad sam puno toga jo morao shvatiti
i kad sam jo traio vlastiti identitet, kad sam se pitao tko bih zapravo, elio postati. Naao
sam se u procijepu izmeu ateistike kole s jedne i Baptistike crkve i obitelji s druge
strane. I jedni i drugi imali su recepte po kojima se od mene trailo kako da mislim i kako
da se ponaam. U veini stvari su zapravo bili sloni. Od mene se oekivalo da budem
ist, da imam kratku kosu, budem skroman, da sluam i budem pokoran, da se nikada ne
tuem. Slijedom svega toga sam postao neuredan, pustio sam dugu kosu i svaki dan se s
nekime tukao. Tukao sam se ak i s prijateljima, samo da vidimo tko je jai i do koje emo
granice ii. Da vidimo postoji li mogunost da se nauimo jo bolje i vjetije tui.
Kao dijete sam nastojao biti iskren prema svojim prijateljima, u elji da u tome budemo
jednaki. To nisam pokuavao sa svojom braom i sestrama. Moj je brat bio dvije godine
stariji od mene, tako da nas dvojica nismo mogli biti ravnopravni. Bio je snaniji od mene,
no tukli smo se svaki dan. S vremenom me sve tee dobivao, no i dalje je uvijek bio jai
dok smo bili manji. I skijao je bolje. Naao sam neke stvari u kojima sam ga uspijevao
pobijediti, recimo bio sam bolji u ahu, ali on je bio, prije svega, od mene stariji, a s time je
i njegov drutveni status bio jai od moga, kako se meni inilo. On je imao svoje drutvo,
svoje prijatelje s kojima se ja nisam smio druiti jer sam bio premali. Jednom prilikom
sam ga umalo ubio, to nas je zbliilo gotovo do prijateljstva, jer me prestao nakon toga
fiziki maltretirati i tui. Kad mi se tom prilikom neto priprijetio, zgrabio sam s tla neto
za to sam mislio da je kamen, a zapravo je bio komad hravog eljeza, velikkao pola rune
granate. Kako on nije ustuknuo pred mojom prijetnjom Jo samo korak i bacit u ti
ovo u glavu! moj komad eljeza je poletio prema njemu i pogodio ga posred ela. Pao
je u nesvijest i morali su ga odnijeti u bolnicu, a oiljak od tog udarca nosi i dan danas.
Na koncu sam svog prijatelja naao sam. U nae susjedstvo doselio se djeak koji se zvao
Ljubo i neko smo se vrijeme odmjeravali preko zajednike ograde. Ja sam jai od tebe,
govorio sam mu, a on je odgovarao: Ne, ja sam jai. Jednom sam tako preskoio ogradu
i onda smo se pograbili. Ispalo je da sam ipak ja bio jai, no on je od mene bio bolji u
mnogim drugim stvarima. Na primjer, golim je rukama bolje od mene hvatao i abe i
zmije. Uglavnom, imali smo dojam da smo u svemu podjednaki i uz to sam mu mogao rei
to god mi je bilo na pameti, kao i on meni, a to se uglavnom ticalo cura koje su nam se
dopadale. Vodili smo i biljeke o tome kako smo u emu napredovali. S njime sam mogao
razgovarati o stvarima koje nisam spominjao ni bratu ni majci.
Kad bih mu otiao u posjet, to mi je bilo kao da ulazim u neki drugi svijet. Moja je
obitelj bila vrlo religiozna, k tome smo bili baptisti, dok su njegovi bili pravoslavci, ali nisu
puno do toga drali. U njegovu sam dvoritu, tako, gledao i kako se pekla rakija, dok su
njegovi pri tome dosta znali popiti.
Uz tog mog prijatelja imao sam priliku i biti nevaljao, odnosno slobodan. Kad smo
imali jedanaest godina, odlazili bismo u sobu njegova oca koji je skupljao male boice
raznih viskija, konjaka i drugih otrih pia. Probavali bismo ta pia i nisu nam se dopadali
ti okusi, ali smo jedan drugoga izazivali da vidimo tko e vie popiti. U tjedan dana smo
tako popili cijelu kolekciju njegova oca, a da nitko ne otkrije to smo napravili, boice smo
napunili vlastitom mokraom. Bili smo silno ponosni to je boja nae mokrae bila vilo
slina Johnnyju Walkeru i bili smo sigurni da nitko to nikad noe otkriti. Ljubo je, naime,

tvrdio, da njegov otac to dri samo da bi u to gledao, da to nikad nee popiti i. Ispalo je
da se prevario. Otac je otkrio nau budalatinu na vrlo bolan naini po njega i po mog
prijateja koji je dobio gadnih batina.
I prvu smo cigaretu nas dvojica popuili zajedno. Sakrili smo se na mom tavanu, puili
i kaljali i osjeali se kao Indijanci koji pue svoju lulu mira. On se odmah tada navukao na
cigarete i nije ih se nikada poslije ostavio. Moda bih i ja nastavio puiti da nismo jednom
prilikom otili zajedno na more. Tamo smo otkrili nudistiku plau i posjeivali je svakoga
dana ta tri tjedna. Tada sam otkrio naga tijela odraslih ena, uglavnom Njemica i veanki,
koja su me toliko fascinirala da se svo to vrijeme nisam sjetio zapaliti niti jednu cigaretu.
Nakon toga sam po povratku kui shvatio da sam izgubio svaku potrebu za cigaretom.
Nakon to sam se preselio u drugi dio grada, nae se prijateljstvo rasplinulo, no stekao
sam neke druge prijatelje. Kasnije sam otiao u Ameriku, a on je ostao kod kue. Za vrijeme
Domovinskog rata borio se na srpskoj strani i prialo se da je sudjelovao i u granatiranju
grada u kojemu smo obojica roeni. Nae prijateljstvo kao da je time bilo okonano.
Teko je tako neto zaboraviti, no moda emo se nakon deset ili dvadeset godina ponovo
zbliiti. A tko zna, moda te prie i nisu bile istinite. Moda sam ja bio samo njegova loa
uspomena iz djetinjstva. Moda je upravo radi mene zamrzio na grad.
Imao sam poslije jednog neobinog prijatelja kojega sam izuzetno cijenio. On je fiziki
bio prilino slabaan, bolovao je od skolioze, ali je zato bio izvanredno inteligentan. Darko
(to nije njegovo pravo ime) je jednom dobio teleskop na dar i pozvao me da zajedno
gledamo nebo s njegova krova. Zaprepastio me svojim znanjem o astronomiji. Bio je
takoer i vrlo hrabar volio je voziti motor iako nije imao dozvolu i pri tome je inio
kojekakve vratolomije. Usto je volio itati, Dostojevskog i Nietzschea. Razgovarali smo
o kranstvu, hinduizmu, marksizmu i kojeemu drugom. Razgovori s njime uvijek su
mi bili poticajni, iako je u njima uvijek bilo odvie retorike i svaalakog tona. Uz to je
svirao klavir i pobijedio na svejugoslavcnskom natjecanju studenata muzikih akademija,
svirajui Prvi klavirski koncert Petra Iljia ajkovskog.
U to vrijeme ja sam se spremao upisati Medicinski fakultet i elio biti psihijatar. Zanimala
me tada i filozofija. Meu nama se razvilo odreeno suparnitvo. On je bio u poecima
puno uspjeniji od mene, no uvijek se odnosio prema meni s punim potovanjem. Kad
sam odluio svoj studij nastaviti u Americi, kako mi je poslije rekao, to je i njega ponijelo
da uini isto, pa se prebacio na New England Conservatorv of Music. Nekoliko sam ga
puta posjetio u Bostonu, a i on mene u NewYorku.
U nekim je stvarima kasnije sazrio, i to vlastitom odlukom, tvrdei da je seksualnost
pogubna po duhovni ivot. Tako je jednom prilikom usred noi, kad je bio kod mene u
posjetu u New Havenu, uo da moja djevojka zapomae u mom krevetu. Kao dobar gost
se zabrinuo i donio joj au vode, s aspirinom. Tek kad nas je vidio da smo se u panici
posakrivali pod plahtu, uspio je shvatiti pravu narav njenog bola.
Kasnije je imao i svoju playboy fazu, kad se zaposlio kao korepetitor u Boston Ballet
Company. Kad sam mu tamo doao u posjet, doekao me sa irokim osmijehom, od uha do
uha, okruen balerinama s kojima se povremeno viao. Bile su to ljepe ene od onih koje
su se ikada nale oko mene. Oenili smo se otprilike u isto vrijeme i dobili djecu otprilike
iste dobi. Tonije, njegov je sin godinu dana stariji od mojega, a moja ki je godinu dana
mlaa od njegova mlaeg sina. Tada se nae suparnitvo nastavilo preko djece.

Njegova djeca uila su svirati glasovir i violonelo, kao i moj sin. Moj je sin rado
svirao Bachove suite, a ja bih se tada znao prisjetiti kako je Darko volio govoriti o Bachu
i njegovim boanskim harmonijama. Njegova su djeca s lakoom savladavala jezike, ba
kako je to i meni polazilo za rukom. Darko je postao religiozan i poeo se baviti mistikom,
to sam ja inio u svojoj mladosti. Ne mogu tvrditi da sam presudno utjecao na njega, ali
sam, zajedno sa svojim bratom, odigrao u tom smislu ulogu jakog katalizatora. Ba kao to
je on to bio za mene. Meutim, na kraju nisam postao psihijatar, nego knjievnik, donekle
nalik glazbenicima, ako pomislimo da knjievnici na neki nain komponiraju rijeima.
Iako ne mogu njemu predbaciti to sam se na koncu odluio za ovaj svoj poziv.
Iako smo bili suparnici po mnogim pitanjima, on nije bio od one vrste zlobnih prijatelja
koji o vama runo govore iza lea. Proitao je neke od mojih pria i rekao mi da su mu
se svidjele i da ih je preporuio i drugima. I u tom je smislu bio poseban, jer je bilo puno
mojih prijatelja koji bi, nakon to su proitali moje prie, traili samo njihove slabosti i
u njima nalazili tek odraze amerike iskvarenosti i jednoumlja. Darko se, dakle, i u tom
pogledu pokazao kao pravi prijatelj, veselei se mojim postignuima i uspjehu. I jo neto o
njemu. Iako Srbin, ostao je u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata i razdoblja najeih
nacionalistikih strasti. Ni za vrijeme rata nae prijateljstvo nije oslabilo. inilo mi se da su
njegove simpatije bile djelomice okrenute Beogradu, to sa mnom nikako nije bio sluaj,
ali smo razlike u gleditima prevladali humorom, ironijskim odmakom i satirom. Zajedno
smo se udili gluposti koja je posvuda zavladala, ratu i nacionalizmu i nastavili raditi svoje,
on svirati, a ja pisati prie. I on je takoer pisao. Napisao je nekoliko osvrta na koncerte
klasine glazbe i to mi se jako dopalo. Kao da mi je elio rei da je to u stanju, da je i sam
to mogao raditi, da je htio.
Prijateljski odnos nam pomae da bolje shvatimo sami sebe. Podsjea nas na ranija
obeanja, daje nam osjeaj kontinuiteta. Odluku o tome kako emo neto izvesti ili kako
emo se negdje ponaati esto donesemo u skladu s onim to od nas oekuju nai prijatelji
ili u skladu s onim kako ih mi doivljavamo. Svaki put kad nakon dueg odsustva vidim
Darka, on mi ukratko ispria to mu se u ivotu izdogaalo, u emu je sve uspio, iznese mi
svoju filozofiju, ak i svoje materijalno stanje, do toga da mi kae koliko stanova posjeduje
ili koliko je kilometara do sada prela njegova Mazda. Tako zna i pretjerati, pa je prilikom
naeg zadnjeg susreta satima govorio samo o sebi. Kako je osvojio crni pojas iz karatea,
o tome koliko moe preplivati i koliko utega moe podignuti. Doista, to je zapanjujue
samo je disciplinom i vjebom uspio pobijediti onu djeju skoliozu i danas je atletski
graen poput dvadesetogodinjaka. Kad smo nekom prilikom izili zajedno van i nali
se s jo jednim hrvatskim piscem, Darko je jo jednom prepriao priu o svom fizikom
preporodu i onda nas obojicu zamolio da opipamo koliko su veliki i tvrdi njegovi bicepsi.
Bilo je to jednostavno, simpatino i vrlo upeatljivo.
Pokazao mi je i novinske isjeke tekstova koji su govorili o njegovim koncertnim
nastupima u Austriji i Italiji.
Kad sam konano malo doao do rijei, upitao sam ga: Pa, dobro, ne zanima li te bar
malo to kod mene ima novoga?
Da, zanima me, priaj.
Upravo sam potpisao ugovor za dvije knjige s Harper Collinsom i uz to sam uspio
prodati prava za objavu tih knjiga u nekoliko zemalja.

Uau, ree.
Isprva mi se inilo da mu je bilo drago, ali je nakon toga potonuo u tiinu i ostatak veeri
proveo u depresiji. Spominjao je kako je pogrijeio to je ostao u Hrvatskoj, kako je ovo
jako ograniena zemlja, kako album koji je ovdje snimio nikad nee vidjeti ni uti nitko
u svijetu, kako je sve to i ovdje jedva kome vano, jer da je ovdje klasina glazba zapravo
mrtva i da sve to gotovo da nema nikakvog smisla. Ipak, znao sam da e se s vremenom
osloboditi tih svojih tmurnih misli i da emo opet biti dobri prijatelji, iako mi se ini da
sastavni dio prijateljstva mora biti i ravnotea postignutog uspjeha obje strane. Ne mislim
da sam ja neto vie uspio od njega, naprosto se radi o drugaijoj naravi tog uspjeha.
No, svo to vrijeme i Darko i ja smo se divili naem zajednikom prijatelju, Nenadu,
kojega niti jedan od nas nije due vrijeme vidio, i to zato jer je on postigao puno vei
uspjeh od nas obojice. Prvo je postao ministar u Vladi Republike Hrvatske, a nakon
toga i veleposlanik. Kad sam ga zadnji put vidio, a bilo je to davno, u vrijeme kad je tek
postao ministar i rado prepriavao mnoge vesele dogodovtine koje je znao vjeto ukrasiti
briljantnim mislima. Sada je postao puno sporiji, sigurniji, dosadan. Nije imao nikakvu
potrebu da ita ikome vie dokae. Nekada se bavio knjievnim radom, profesurom i
izdavatvom, no sada kao da je bio iznad svega toga. Arena u kojoj se sada kretao bila
je puno vea, postao je pravi profesionalac. Moda je taj njegov prevelik uspjeh postao
smetnja naem prijateljstvu. Jer, ako ne moemo ostati ni na priblino istoj ravni, onda
se na neko vrijeme moramo odmoriti jedan od drugoga. Uvijek se zapravo postavlja
pitanje to bismo mogli initi zajedno. Ako moemo samo razgovarati o onome to radi
svaki od nas za sebe, ako neto zajedno ne radimo, onda gubimo iru osnovu za nae
prijateljstvo. Moda prijateljstva nastaju djelomice i radi psiholoke averzije prema samoi.
Na um opire se vakuumu. Treba nam drugi um s kojim emo dijalektiki komunicirati,
razmjenjivati ideje, dokazivati ih, razgovarati i igrati dijalektike igre. Naravno, kad se radi
o pisanju, ja sam se morao naviknuti na to da izdrim u osami, no kad se javim nekom
prijatelju, ponekad zanemarim ono to bih morao odraditi i tada se ne osjeam dobro. Ve
samo odravanje prijateljstva me stavlja u ulogu gubitnika. Bilo bi savreno da sam sam
sebi dovoljan i da mogu pisati dvanaest sati dnevno. Tada bih bogat i slavan.
Moda je najbolje od prijateljstava zadrati samo uspomene i onda o tome pisati,
kako je to inio Proust. On je mislio da vie i intimnije uiva u tim prijateljstvima kad
je o njima pisao, nego kad je sa svojim prijateljima bio u izravnom dodiru. Tako ja na
neki udan nain razvijam svoj protestantski osjeaj krivnje u nekoliko poroka. Znam
esto popiti treu au vina umjesto da stanem na onoj doputenoj drugoj ai, kao i da s
prijateljem volim provesti i trei sat, umjesto da se ograniim na sasvim dovoljnih sat ili
dva. Ima i neke lijenosti u tim dugim druenjima i pretjerivanjima. Prijateljstvo nuno sa
sobom nosi pretjerivanja. Ne moete s nekim biti prijatelj ako neete s tom osobom zalud
protraiti i neko vrijeme. Ne moe se prijatelj biti na brzinu. Radi se o rovovskoj borbi u
kojoj morate ostati na istom poloaju, ukopani i zatieni od svijeta i drugih ratova koji se
posvuda vode; u tom svom rovu stvaramo sami sebi dojam da smo neovisni i slobodni, da
smo pronali alternativu svijetu koji je poao ukrivo, iako pri tome i sami inimo vlastite
pogrene korake. Uvijek emo se sjeati trenutka kad smo prvi put zapalili cigaretu i kako
nam se tada javio osjeaj krivnje, istovremeno s osjeajem neovisnosti od ostatka svijeta
ba kao i osjeaj ovisnosti o prijatelju s kojim smo to inili.
Mislim da sam postao ovisan o tom osjeaju slobode da inim neto loe da kaem

neto provokativno, da ispriam neku vrlo prostu alu. I da, naravno, netko sve to to ja
radim prati i komentira. Jer mi je vano znati da je to to radim dobro, ili da sam dovoljno
snaan, ili pametan. Potpuno sam ovisan o tom aspektu prijateljske procjene. emu bilo
kakav uspjeh ako nemate prijatelja koji e taj uspjeh prepoznati? Nije li zapravo jedini
smisao uspjeha u tome da vas vai prijatelji radi toga jo vie cijene?
Ovdje, meutim, valja biti vrlo oprezan. Ne elite da vam se dogodi da ste uspjeniji od
vaih prijatelja, niti se uspjehom uputno previe hvaliti.
Naime, da se vai prijatelji moda nee odueviti svakim vaim uspjehom, otkrio
sam u nekoliko navrata. Imao sam dvadeset i pet godina kad sam dobio prvu knjievnu
stipendiju, u iznosu od deset tisua dolara, to je u to doba, 1984. godine, bilo puno novaca.
Odmah sam pourio do svog prijatelja koji se kolovao na Sveuilitu Yale, sina amerikog
diplomata koji je slubovao u Istonoj Njemakoj. On je bio briljantan matematiar, kao
i pijanist koji je oboavao svirati Goldbergove varijacije i ja sam svakako bio inferioran
njegovim dotadanjim postignuima. Nae je prijateljstvo djelomice poivalo i na mom
divljenju njegovoj matematikoj i glazbenoj genijalnosti, a djelomice i na tome to sam
ga znao dobro zabaviti svojim vicevima. No, kad sam mu ispriao da sam konano dobio
priznanje za svoje spisateljsko umijee, Mark je isprva reagirao s nevjericom, a onda se
pokazalo da ga je to prilino uznemirilo. To je jako dobro za tebe, rekao je, no ono za
tebe zvualo mi je kao da je rekao ali ne i za mene. Nakon toga je poeo govoriti o
sebi, kako se trebao prijaviti na neko pijanistiko natjecanje, ali da iz nekog razloga to nije
napravio. Tom prilikom nismo otili na pivo, to smo inae uvijek inili. Mark nije imao
vremena. Pred njim su bili ispiti, a nije odluio nastaviti s matematikom, kao ni s klavirom,
kako je ranije elio, nego je upisao trogodinji studij menaderskih poslova vezanih uz
zdravstveno osiguranje, poslovakoji su garantirali dobro namjetenje, visoka primanja i
sigurnu budunost. Zbog toga je imao osjeaj da je izdao svoje talente, da bih se onda
pojavio ja, niotkuda, koji sam tvrdoglavo odbijao bilo kakav siguran posao, u nastojanju
da dokaem svoj talent i sada se, evo, pokazalo da to, izgleda, ima smisla. Nije mi tada jo
bilo jasno da smo i nas dvojica bili na neki nain u suparnikom odnosu.
Nakon toga se Mark oenio, pa mi je bio zavidan i radi toga to sam ja i dalje bio
slobodan, a ja sam se sve vie poeo aliti na njegov raun. Tada mi je priznao da mu te
moje ale sve vie idu na ivce, pa smo se prestali viati. Nekoliko godina kasnije izmislio
je neki posebni mehanizam kojim se ubio. Uspio je sam sebe zadaviti. Kad sam to saznao,
nekoliko me sati muilo jesam li mu mogao biti bolji prijatelj i bi li, da smo ostali prijatelji,
on moda i dalje bio iv.
ini mi se da su muka prijateljstva ovisna o potencijalu suparnitva i uzajamnog
usporeivanja, tako da na koncu prijateljujemo s onima koji se bave istim poslom kao i
mi. Tako se lake usporeujemo.
Imam jednog prijatelja, nazovimo ga Dave, iako to nije njegovo pravo ime, koji
je izvrstan pisac i resi ga puno vrlo lijepih osobina. Voli priati zabavne dogodovtine,
prireuje dobre tulume, a voli i pomoi. Kad sam jednom prilikom bojao svoj stan, doao
je do mene i pomogao mi, a da pri tome nikada nije nita traio zauzvrat. Puno radi i nikad
se zbog toga ne ali, za razliku od mene.
Iako smo prilino razliiti jedan od drugoga, natjeemo se izmeu sebe i na neki nain
smo time zaigrani. On je mraviji od mene, pa me voli tapati po trbuhu podsjeajui me
da tu gubim (dobivam na kilai, ali gubim bitku). A on ima obiaj trati maraton. Kad

izaemo van na pivo, on voli dobacivati konobaricama, ali nikad ne misli nita ozbiljno.
Pri tome samo eli dokazati da je uoljiviji od mene ili se moda samo eli pred njima
prikazati kao da je neki prostak, ali u nekom nevinom, sasvim sportskom smislu. Ja se
na takvo njegovo ponaanje samo benevolentno osmjehnem. Objavljujem vie od njega,
osvojio sam vie nagrada i dobio vie stipendija. Za sada, u nadmetanju nas dvojice, kao
pisaca, dobivam (iako se to, naravno, u svakom trenutku moe promijeniti), no on je htio
dokazati da je bolji od mene na svim drugim podrujima. Kad razgovaramo o knjievnosti,
ispada da je on itao vie od mene i da bolje pamti od mene. Neki me put sve to zna i
umoriti. Kako moe itati sva ta sranja? kaem. Ja ipak vie pazim to itam.
Nedavno se vjenao sa enom koja je puno mlaa od njega i esto znaju vikende
provesti sportski, po planinama, dok je meni drae ostati kod kue, s djecom. Dakako da
bih rado mijenjao koju od svojih knjiga za njegovu fiziku kondiciju, no isto mi se tako ini
da bi on nabacio dosta mojih kila u zamjenu za koji od mojih ugovora za knjige ili, pak, za
koje od moje djece.
Kupio sam kuu u brdima sredinje Pennsvlvanije, na oko esto metara visine i doista
volim ivjeti u prirodi. Dave je, pak, kupio kuu u planinskom podruju Stijenjaka, na
visini od oko dvije tisue metara. I visinski mi je, dakle, postao superioran, iako mu je to
zapravo uasno nepraktino jer, na koncu konca, predaje na sjeverozapadu zemlje, a ne u
Coloradu. Naravno da on nije kupio kuu na toj visini zato da bi ivio na vioj nadmorskoj
visini od mene, nego zato to voli planine i visove, ali ipak je to na neki nain i metafora
naeg odnosa.
Meu prijateljima se neki odnosi ne temelje samo na usporeivanju, nego i na
uzajamnom oponaanju. Kao dijete sam imao jednog prijatelja koji me volio oponaati.
Relativno rano sam ve imao curu, u estom razredu osnovne kole. Tada sam jo bio u
svojoj ozbiljnoj vjerskoj fazi i pod stalnim nadzorom Crkve, a ivio sam u vrlo malom
mjestu. Ja je zbog toga nisam mogao pozvati u kino, da bih joj se tamo u mraku pokuao
pribliiti. Njoj to nije bilo drago. Tako ju je taj moj prijatelj, dok smo nas dvoje bili u svai,
pozvao van, i to, naravno, u kino. Ja pak nisam htio priznati taj poraz, pa sam se pretvarao
da me ona vie nije zanimala, ali sam odluio tog svog prijatelja kazniti tako to sam ga
stalno dobivao u ping-pongu i ahu. On je bolje plivao od mene, ali sam ga uspio i tu
pobijediti jednom prilikom. ak sam se uspio uvjeriti i da sam imao vre argumente
u naim teolokim raspravama. Ipak, bez obzira na sve to, inilo mi se da je i dalje bio
u prednosti. Kao da mi je stalno govorio: Da, ti si bolji u ahu, pa to onda? Ipak je ta
cura moja. Nakon nekog vremena su prekinuli, a on je otiao u Englesku. U to vrijeme ja
sam bio u naoj srednjoj koli najbolji iz engleskog jezika, pa se meni uinilo a je otiao
u Englesku samo zato da naui jezik bolje od mene, iako je razloga za njegov tamonji
boravak bilo puno vie i sasvim sigurno je mojim tadanjim mislima upravljao i moj veliki
egocentrizam. Meutim, nakon to sam se ja odluio posvetiti pisanju, on me ponovo
nadmaio, i to doktoratom iz engleske knjievnosti. Ja to nisam nikad uspio. Drago mi je
bilo to ga neko vrijeme nije bilo u koli, kad je bio Engleskoj, no ja sam i dalje bio odvie
srameljiv s onom curom. Kad se on konano vratio iz Engleske, ona je ve bila s nekim
treim, pa nas je to ponovo zbliilo. Vie nisam osjeao potrebu da budem od njega u
bilo emu bolji. Dao mi je da proitam neke dijelove dnevnika koji je vodio u Engleskoj,
u kojima je pisao o tome koliko mu je taj boravak tamo bio bolan, jer je imao dojam da
su svi oko njega stalno nastojali biti od njega u svemu bolji. Sprijateljio se tek s nekoliko

Islanana koji se nisu ponaali po tom obrascu surove kompeticije.

ak i kasnije, kad smo se posjeivali u raznim gradovima u kojima smo ivjeli, Branko
mi je i dalje nastojao dokazati da je bolji od mene u mnogim stvarima. Da je zdraviji,
mraviji, bri, discipliniraniji, da bolje poznaje gljive od mene, i tako dalje. I doista, u
mnogim me stvarima zadivio. Odustao je od svoje amerike karijere i vratio se u Hrvatsku
za vrijeme rata, da pomogne, to ja nisam uinio, iako mi je palo na pamet, ali sam uvijek
nalazio dovoljno izgovora da to ne uinim. A on se, uz to to je radio kao profesor, bavio
i obraivanjem zemlje, uredio lijep vonjak, uzgajao ovce, brinuo se za svoju staru majku
i pokazao se vrlo dareljivim. Mnoge je moje prijatelje besplatno ugostio u svojoj kui na
moru.
Kad me jednom prilikom, puno ranije, posjetio u New Yorku, gdje sam ivio nakon
faksa, izili samo zajedno van. U to vrijeme sam se viao s nekom Francuskinjom, pa smo
svi izili na pie.
to je tom tvom prijatelju?, upitala me kasnije Francuskinja. Ispod stola me cijelo
vrijeme dodirivao nogom i rukom pipao po koljenu. ak me zaskoio na zahodu i traio
da mu dam.
Ne obaziri se na to, rekoh. Branko je naprosto takav.
A radilo se samo o psihopatologiji ranog prijateljstva. U nekim sluajevima te se
psihopatologije nikad ne uspijemo rijeiti.
Prijateljstvo nas, meutim, ne tjera nuno samo na to da se pokaemo od nekoga bolji.
Neki nas put prijateljstvo tjera da u nekim stvarima i usporimo vlastiti napredak, kako
bismo ostali izjednaeni s nekim prijateljem. To sam osjetio u viim razredima srednje
kole. Morao sam se praviti kao da uim manje, nego to sam to doista inio, da mi ne bi
govorili da sam treber. Tako sam sate i sate provodio gubei vrijeme sa svojim prijateljima
u kojekakvim razgovorima, umjesto da sam u to isto vrijeme uio. Naravno da sam tada
radio sve ono to nije trebalo, pa sam tako i puio i poeo piti preko vikenda (u to vrijeme
nitko nije pitao za godine kad bi uli u gostionu i naruili neki alkohol). Tada smo se
natjecali u tome tko moe popiti vie, a da ne povrati. Neki od mojih prijatelja toliko su
me vukli prema porocima da me to podsjetilo na onu staru uzreicu koja kae s takvim
prijateljima ovjek ne treba neprijatelje. Puno kasnije usavrio sam tu izreku tako da ona,
to se mene tie, glasi kad ovjek ima prijatelje, ne treba mu neprijatelja. Jer neprijatelji
vas dre na oprezu, morate se s njima boriti, dok vas prijatelji uljuljaju u prosjenost. Pod
stalnim pritiskom prijateljstva vuku vas natrag, dolje, da bi vas konano doveli do propasti.
Neki od mojih najboljih prijatelja, oni s kojima sam odrastao, u gradu u kojem sam se
rodio, postali su alkoholiari. Istina, s njima mi je zabavno razgovarati, duhoviti su kad
prepriavaju svoje zgode i ale, ali oni kao da su rtvovali svoje ivote da bi se druili sa
svojim pr ijateljima. I dalje dokazuju da su zabavni, da nisu izdali svoje prijatelje odlaskom
iz rodnoga grada, niti su otili ivjeti drugamo, u neki vei grad ili u drugu zemlju, da bi se
bavili nekim vanijim poslima.
ini mi se da bih, da sam u ivotu imao manje prijatelja, puno vie napisao, da bih bio
danas zdraviji, iako to ne mora nuno biti istina. Koga bih onda mogao impresionirati, ako
ne ba te iste moje prijatelje ili na nekoj drugoj razini, surogate prijatelja, svoje kolege po
profesiji. Iako je, na kraju, sve to ipak tatina, jer svi oni imaju preeg posla nego da ih stari
prijatelji impresioniraju bilo ime.

Dakle, istina je. Jesam ovisan o svojim prijateljima. Neki od tih mojih prijatelja su se
odvise dobro snasli ili se odvise bave svojim obiteljima, tako da su izgubili osjeaj koliko
vremena zahtijeva pravo druenje, tako da sam u zadnje vrijeme primijetio da se sve
vise vidam s mladim ljudima, onima koji su ak i desetak ili vie godina mlai od mene.
Uvijek je tu taj element radosti u piu, prepriavanja anegdota, pitanja tko bolje pie ili
se pak ponovo prozivljavaju stara vremena jer, na koncu konca, dok smo s prijateljima,
uglavnom je zabavno i ivo i nikad ne znamo to dalje slijedi. Zato ta druenja spadaju u
najbolje trenutke naeg ivota. Imao sam priliku prijateljevati i s puno starijim ljudima. Ta
su prijateljstva bila zrelija i mudrija, no zapravo je nezrelost i vitalnost novih poznanstava
i prijatelja ono to me ini ivim i daje mi novu snagu i radost.
Preveo: Sasa Drach
https://tsnitko.wordpress.com/2015/09/21/ovisnost-o-prijateljima/

Zygmunt Bauman

Sloboda je paradoks
Sloboda je ograniena to je nauk koji saznaje beba koja pue. Ali znanje da je sloboda
puna zamki stiemo tek onda kad se uimo ivjeti.
Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan to znai da mogu realizirati
svoje namjere drugi ljudi to moraju prihvatiti, ak i ako se te moje namjere ne slau s
njihovim eljama. Dakle sloboda realizacije mojih elja uvijek se reflektira na situaciju
drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako
inim neto protiv drugih, pokuavam to umanjiti opravdanjima, objanjenjima da sam
morao. Da nije bilo drugog naina ni alternative. Ponekad ak sebi pokuavam objasniti
da sam uinio za drugog ovjeka sve, a on za mene nita. Kao da je uzajamnost objanjenje
za moj nedostatak moralnih obaveza!
Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek korak ispred tvoje
obaveze. Takva izbjegavanja, objanjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je
savjest surova i teko ih prihvaa.
S jedne strane, drugi ovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge kako je ponavljao s
upornou manijaka sveenik Jzef Tischner postajem slobodan kad sretnem drugog
slobodnog ovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videi prizor drugog slobodnog
ovjeka. Dakle, pretpostavka moja i tvoja sloboda je uvjet moje slobode. Sloboda je opa
ili je nema.
Dakle, s jedne strane, ako elim ivjeti u slobodnom svijetu, moram drugom ovjeku
muu, prijateljici, kolegi s posla dozvoliti da bude slobodan. Ali s druge strane, upravo ti
ljudi ograniavaju moju slobodu. Kako to pomiriti?
Sloboda je uvijek povezana s nunou kompromisa. Apsolutna sloboda, koja
istovremeno pomiruje obje strane, nemogua je.
Velika tekua postmodernost, u kojoj ivimo individualizacija, raspad etikih
konteksta, oslabljenje autoriteta, njihov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja
bi ponitila druge glasove to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko
sebe: ivimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne dri ni rije, ni obveza.
Ali s druge strane, postmodernost je velika ansa. Jer nekad je naim moralnim ivotom
vladao etiki kodeks koji je pretendirao na to da ga se openito prihvaa. Ali tad se nije
radio o moralnosti, nego o konformizmu.
Moralni odgoj prema etikom kodeksu zasnivao se na injenju ovjeka poslunim. A
zapravo, moral je stanje kronine nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj
uitelj. I ja se s tim slaem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti
za druge ljude. Utoliko sam moralan ovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti, toga da
ono to inim utie na sudbinu drugog. Ostavlja trag.
Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome
da se zajedniki marira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da

se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje
maksimalne elje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposveenje, odlaganje
na policu svog vlastitog interesa. Neobino vana osobina te odgovornosti je bezuvjetnost.
Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena.
Vidite kakvi su paradoksi slobode. Kae se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba
imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu,
mui me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noi, skupule.
Ometanje ivota drugima je uobiajena stvar. Ali i ograniavanje ljudske slobode.
Pojavljuju se ideje da se zabrani koritenje parfema na ulici, jer postoje ljudi kojima su
mirisi neprijatni. I ta s tim uiniti?
Jasno je o emu se radi u ureenju svijeta otkad je poela epoha zvana modernizmom:
da ga se uini gostoprimljivijim za ovjeka. Ugodnijim. Treba dozvoliti ljudima ivjeti, ne
smije se dozvoliti ljudima da smetaju. Ali te dvije stvari su u konfliktu.
Nauio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbjena uvjeta dostojanstvenog
ivota koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu ivjeti jedna
bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija.
One jedna drugu trebaju, ali istovremeno kako to ponekad biva u braku ne mogu nai
zajedniki jezik. Odnos meu njima je igra nultog zbira vie bezbjednosti moete dobiti
samo za cijenu davanja djelia svoje slobode. I vie slobode ete dobiti samo za cijenu
gubitka bezbjednosti, poveanja nesigurnosti.
Emile Durkheim je pisao: kakva je srea da imamo drutvo koje nas prisiljava na
civilizirano ponaanje, inae bismo ivjeli u ropstvu strasti i emocija. Drutvo koje nam
organizira bezbjedan ivot, oslobaa od emocija. Mogue je i tako. Samo to su se nakon
nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su poloili na oltaru bezbjednosti
vei dio svoje slobode.
Sjeate li se to je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi Das Unbehagen in der Kultur
(Nelagodnost u kulturi)? Da je civilizirani ivot trgovinska razmjena dajemo dio jedne
vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila
vrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihiki problemi ovjeka potiu odatle to
smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita.
Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da
patnje suvremenog ovjeka potiu od toga da je postigao ogromnu, bez presedana linu
slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti
od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu drutvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u
svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.
Vidi se da, usprkos tome to se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije
pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, elja i snova se
promijenio ljudi se boje vika slobode, mataju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato
dodaju sve vie prijatelja na Facebooku, pravei se da stvaraju zajednicu.
Historiar Eric Hobsbawm je govorio da se poelo govoriti o identitetu kad se prestalo
govoriti o zajednici. Sad smo poeli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta.
Ve znamo kakvi su identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjeaj apsolutnog leta
u prostor, moemo izmeu njih birati i probirati. Neki imaju vie identiteta istovremeno,
u ovisnosti od toga kome alju SMS-ove. Ali nema se o to osloniti. Gazimo po ivom

pijesku, mi smo prekarijat ljuljamo se. Ne znamo koliko e situacija u kojoj smo se nali
u svom ivotu, pozicija koju smo zauzeli, trajati.
Ta nestabilnost je svuda. To to je ljudi vide i uoavaju da se, na primjer, sloboda potire
sa stvaranjem zajednice, to je neki preokret.
Nije mi stalo do starih vrijednosti, znam previe dobro koliko su kotale onaj stari
svijet. Moja elja je osvjetavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije.
Ako uporedite ivot online s onim offline, ovaj prvi je znaajno laki od drugog. Da bi se
ostvario kontakt s drugim ovjekom offline, treba veliki napor, pokuaji, samoposveenje,
odustajanje od svojih interesa. I jednako teko je prekinuti: treba izmiljati opravdanja,
objanjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoe li se to poznanstvo vraati.
Online je to sve strano lako. Jednako se lako prikljuiti na network, kao i iskljuiti.
Niko nee ni primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i kaiti postove. Jedan od
hiljadu friendova na networku nije onaj jedan od rijetkih prijatelja koje je ovjek stekao u
svom ivotu. Poljaci kau da se pravog prijatelja poznaje u bijedi. Ja ne bih garantirao za te
friendove na Facebooku, ako se neto desi, da e pomoi. ak mislim da e biti prvi koji
e pobjei.
ivimo u vremenu interregnum bezkraljevstva. Nastupa promjena: neto umire,
neto novo se raa. Stari naini uspjenog djelovanja vie ne rade, a novi jo ne. Kritiari
su zatvorili usta, ne zna se ta je umjetnost a ta ne. Jedini pokazatelji stvarnosti su klikovi
i broj prodatih primjeraka. Ne govori se o viziji budunosti, ne znamo ni odakle bjeimo
ni kuda hrlimo.
Dakle, ta smo izgubili? Intimnost, privatnost, osjeaj trajnosti drutvenih veza. Tome
dodajmo nesigurnost i imate na svijet.
Kad sam bio klinac puno sam itao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat
za ivot, a projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to
dananjim studentima i grohotom e se nasmijati. Projekat za ivot? Mnogi od njih bi bili
sretni da imaju projekat za sljedeu godinu.
Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista
vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbaruen, egocentrian, tako to izgleda.
Zygmunt Bauman
Izvod iz intervjua objavljenog u Magazyn witeczny Gazeta Wyborcza
Preneto sa Tano.net ; Prijevod: Tanja Mileti Oruevi; Obrada: Akuzativ
Zygmunt Bauman je roen 1925. godine u Poljskoj, od 1971. ivi u Engleskoj i predaje
na Sveuilitu Leeds. Jedan je od najutjecajnijh sociologa dananjice.

Ka boljem drutvu

razgovor sa Zigmuntom Baumanom

Mat Kenard: Otkuda to da ste doli ba u Lids?
Zigumunt Bauman: Ne znam, nemam jasnu predstavu o tome. Bio sam izbeglica,
proteran iz domovine a imao sam pozivnicu iz Lidsa. Dobio sam telegramDa li elite da
odrite predavanje na univerzitetu ? Znate li vi ta je to telegram?
MK: Da, ali ga nikada nisam koristio.
ZB: Bilo je to pre no to ste vi bili roeni. I odgovorio sam potvrdno, doao i oni su mi
ponudili posao koji sam prihvatio i tako..
MK: Ostalo je istorija.
ZB: Od tada je prolo 35 godina, bilo je to veoma davno.
MK: Sebe smatrate socijalistom, zar ne?
ZB: Da, tako je, verujem da jesam socijalista.
MK: ta za vas znai biti socijalista?
ZB: Ja ne smatram pod socijalizmom odreeni tip drutva ili drutvene formacije. Ne
verujem u postojanje socijalistikog drutva. Socijalizam je zauzimanje odreenog ugla
posmatranja stvarnosti, za to esto koristim metaforu noa ija je otrica uperena protiv
postojeeg drutva. Socijalizam je uverenje da nijedno drutvo nije dovoljno pravedno,
da uvek postoje neke nepravde protiv kojih se valja boriti. Evo jo jednog poreenja; ako
posmatramo jedan most i elimo da utvrdimo koja je njegova nosivost, to neemo postii
tako to emo sabrati nosivost svih stubova i izraunati prosenu nosivost stuba i mosta.
Nosivost mosta se meri prema nosivosti njegovog najslabijeg stuba. Naalost, u naim
drutvima se drutveno blagostanje meri BDP-om (bruto drutveni proizvod) a to je ba
kao da nosivost mosta merimo prema prosenoj nosivosti, nosivosti srednjeg stuba. To
je pogreno jer kvalitet ivota ( to je uverenje socijalista pa i moje) se odreuje prema
pristojnosti ivota najslabijih u jednom drutvu.
MK: Da li govorite konkretno o ekonomiji?
ZB: Kakvoj ekonomiji?
MK: Kaete najslabiji stub, da li mislite na ekonomski najslabije?
ZB: Najslabiji su oni najvie ponieni, uskraeni i prezreni. Upravo o tome govorim.
BDP je uopteno mera koliine novca koji cirkulie u drutvu, pa ako u zemlji ima mnogo
invalida kojima je potrebna medicinska nega BDP raste, takoe ako se deavaju sudari
na autoputu BDP takoe raste jer se tako stvaraju poslovi, na uklanjaju, popravljanju,
izgradnji, otkupu, razmeni i tako u krug. I to nas dovodi u zabludu, a upravo tako ivimo
danas. Mi posmatramo ta se zbiva u drutvu ali koristimo pogrean tap da odredimo
kako stojimo. To se upravo deava i u nekolikoda li ste imali priliku da posetite Junu
Ameriku?
MK: Posetio sam Gvatemalu.
ZB: Znai bili ste?
MK: Takoe i u Meksiku i Hondurasu.

ZB: Znate, tamo je veoma interesantno jer se ovo o emu ja govorim, tamo odigrava
kao na pozornici. Nedostatak veze izmeu ekonomskog rasta sa jedne i blagostanja sa
druge strane je tako oigledan. Desi se ubrzani rast obima trgovine to se odmah reflektuje
na BDP, dok sa druge strane narod ivi u siromatvu i zapravo, tone sve dublje i dublje. Na
taj nain ja razumem socijalizam, kao drugaiju taku gledita. To je kliniko stanovite
spram realnosti sa fokusom na nepravde koje postoje.
MK: Neki kau da je nakon Hladnog rata socijalizam umro, barem na nain na koji su
ga tadanje generacije razumevale?
ZB: Ja sam veoma sumnjiav kad drutvo sebi pripisuje da je drutvo ostvarene
demokratije, da je pravedno drutvo, da je socijalistiko drutvo ili ta god. Ovi pojmovi
su u svojoj sutini oznaavaju tenje, zahteve i ako se koriste za oznaavanje realnosti
tu se uvek radi o nekoj prevari. Pravedno drutvo ja definiem kao drutvo koje sebe
smatra nedovoljno pravednim. Prema ovoj definiciji, demokratsko drutvo je drutvo koje
sebe smatra nedovoljno demokratskim. Otuda ako razumete ove postulate kao uputstvo,
smernice i zapovest za budue delovanje onda je to u redu. Ako kaete da je posao
zavren i da se tu vie nema ta i da je svako sam kriv ukoliko je loe proao, onda tu neto
nije u redu.
Socijalizam u duhu ideje da se prostom nacionalizacijom industrije moe proizvesti
drugaiji ishod i zauzeti novi pravac; da se uklanjanjem klasne kulture moe ukloniti i sva
nesrea , sve katastrofe, nevolje i pretnje pokazuje da tu neto nije u redu. Socijalizam je
mrtav u smislu mogunosti izgradnje savrenog drutva na zemlji. I za mene je mrtav. Ja
ne verujem u savreno drutvo. Ali ta znai savrenstvo; stanje u kome je svaka naredna
promena, promena na gore, i stanje koje je nemogue popraviti. Verujem da uvek postoji
neto izuzetno, nikada pre ostvareno, neto to zahteva ljudsku posveenost, trud a vrlo
esto i portvovanost da bi se postiglo.
Da li je to i za vas socijalizam, to preputam vama. Za mene je socijalizam to i neu se
raspravljati sa vama ukoliko se ne slaete.Ipak, socijalizam u smislu odreenog, unapred
osmiljenog modela drutva jeste mrtav.
MK: Da li imate oseaj da nazadujemo? Vi ste govorili o stvaranju drutva u kome
nastojimo da uvek stvari uinimo boljim pre nego da gajimo utopijske ideje o drutvu
u kakvom bismo eleli da ivimo. Logika kapitalizma je ono to se u sutini odigrava i
ljudima je teko da se bore na isti nain. Neki ljudi kau da e kapitalizam slediti svoju
logiku sve dok se neto ne pojavi da ga zameni. Postoji taj citat Miela Uelbeka
ZB: I njega ste upoznali?
MK: Ne, nisam ali sam proitao njegovu knjigu Elementarne estice. On kae da bi se
transformacija desila, neto mora da poslui kao zamena. Prema tome i kapitalizam mora
neto da zameni a ako se to ne desi on e nastaviti dalje. Ameriki kapitalizam sada iri
svoje pipke svuda to znai da ima malo nade za drutvo koje vi i ja elimo..
ZB: Svako drutvo ima svoje anse i pretnje. Iza mene je 80 godina ivota i iveo sam
u razliitim drutvima te imam iskustvo iz prve ruke o ivotu u razliitim drutvenim
uslovima. Moj zakljuak je da svako od tih drutava ima svoje prednosti i nedostatke,
jedino to one stoje u razliitom odnosu. Ne verujem da je mogue precizno pogoditi
ravnoteni poloaj izmeu slobode i sigurnosti, a to su dve podjednako vane vrednosti
za pristojan ljudski ivot. Ljudima je potrebna sloboda ali je potrebna i sigurnost. Sloboda

bez sigurnosti je pravi pakao jer paralizuje, onemoguava svaku akciju, a ako se oseate
veoma nesigurno vi niste u stanju da na pravi nain iskoristite svoju slobodu.
Sigurnost bez slobode je ropstvo. Tako da na oba pola (kontinuuma) imamo pakao.
Otuda se mi ne kreemo izmeu pakla i raja, ve izmeu dva pakla. Sva ljudska drutva su
ucrtana negde na toj zamiljenoj liniji blie jednom ili drugom ekstremu. Pre sedamdeset
godina Sigmund Frojd je napisao knjigu Civilizacija i njeno nezadovoljstvo (1929.) i tu je
pisao da civilizacija predstavlja trampu (razmenu) -gde se jedne vrednosti odriemo zarad
neke druge. Prema njemu, ponavljam to je bilo pre 70 godina, civilizacija se odricala delova
slobode zarad vee sigurnosti. Posledica je da smo izgubili poprilino od individualne
slobode; slobodu izraza; praenja sopstvenog instinkta; afiniteta; sklonosti. To smo izgubili
zarad sticanja vee sigurnosti i da sada Sigmund Frojd sedi sa vama on bi zakljuio da je
danas problem u tome to je previe slobode razmenjeno za previe sigurnosti. To je stanje
stvari danas, jer sloboda dolazi zajedno sa ogromnim rizicima i da bismo ih savladali i
delovali u skladu sa okolnostima potrebne su znaajne snage, resursi.
Brojna su drutva, zapravo veina drutava nema potrebne resurse. To je kao da ste
baeni u more ili okean, i oni koji su izvrsni plivai to vide kao izazov oni e rei sjajno
prostranstvo vode gde zaista mogu da pokaem snagu mojih miica ali e mnogi
potonuti. Jo bolji primer je Titanik koji se sudario sa ledenim bregom gde se ispostavilo
da svi putnici sa gornje palube imaju amce za spasavanje dok ih ostali putnici nisu imali
pa su se mnogi od njih i utopili.
Uzmimo sveiji primer a to je uragan Katrina u Nju Orlinsu. To je potpuno ista pria,
to je jo jedan Titanik. Svi su bili obaveteni da Katrina dolazi, da dolazi opasnost i da
se obavezno evakuiu. Ljudi koji su mogli da uskoe u auto i odu do najblieg motela,
hotela su otili i nisu morali da brinu za imovinom koju su ostavili za sobom jer su tu
imovinu osigurali. Ali 75% populacije Nju Orlinsa je ostalo u gradu jer ili nisu imali auto
ili nisu imali novca za motele i hotele ili nisu osigurali svoju skromnu imovinu. Oni su
znali da ako napuste svoje straare da e ostati bez sredstava za ivot, tako da ne moramo
da uzimamo primer Titanika, imamo sve primer da se za poslednjih sto godina, u ovom
smislu, nita nije promenilo.
MK: Interesantna je ta ideja o trampi slobode za sigurnost, posebno zato to dolazim
iz Amerike
ZB: Dolazite iz Amerike?
MK: Nisam Amerikanac ali sam tamo studirao godinu dana. Liberali (libertarijanci)
tamo veruju da drutvo ne moe imati i individualne slobode i ekonomsku pravdu, jer
ako drava intervenie u ekonomiji samim tim ograniava slobode njenih graana te da
to prirodno vodi u tiraniju, prema ideji Fridriha Hajeka da im ponete da se upliete u
ekonomiju vi remetite ljudski ivot u svakoj oblasti. To me je uvek muilo jer mi elimo
da pronaemo nain da organizujemo drutvo na nain da imamo i individualne slobode
i ekonomsku pravdu. Da li je to uopte mogue?
ZB: To je strahovito teko. Rekao sam vam da ne verujem da je mogue precizno
pogoditi ravnoteu izmeu slobode i sigurnosti, iako drutva uvek za tim tragaju. Svako
drutvo se kree ka jednom ekstremu u pokuaju da pobegne od horora koji preti od
drugog. U kom trenutku da se zaustavi? ta je najbolje reenje? To je izuzetno teko rei.
To je kao u mitu antikih Grka o Scili i Haribdi, (dva udovita koja ive ispod podvodne

stene). Morepolovac ima velikih potekoa da pokraj njih proe jer kad hoe da izbegne
Scilu on plovi u zagrljaj Haribdi.
Ova vrsta debate izmeu libertarijanaca i promotera i sledbenika ideje drave blagostanja
e trajati u nedogled. Ne verujem da e ikada biti okonana. Ipak, ohrabrujue je ono to
sam otkrio a to je da u Evropi imamo taj skandinavski primer koji opstaje i funkcionie
uprkos tome to su desniari, koji su se protivili ograniavanju slobode, pokuavali da ga
srue. Ne mislim da je to reenje savreno, ali su se oni pribiliili idealnom odnosu izmeu
sigurnosti i slobode. Uzmimo Norveku za primer koja je ba kao i Britanija imala pre
par decenija taj dar sa neba u vidu nafte iz Severnog mora koji im je obezbedio ogroman
dodatni prihod. Margaret Taer je to iskoristila za smanjenje poreza i omoguila boljitak
populaciji i mogunost za lino bogaenje, tako su stvorene hiljade novih milionera i
nekoliko stotina novih milijardera.
ta je Norveka uradila sa istom blagodeti? Norveani uopte nisu smanjili poreze. Oni
su investirali ovaj dodatni prihod od nafte u dugorone planove obezbeivanja drave
blagostanja ( mada ja preferiram izraz socijalna drava u odnosu na drava blagostanja).
Oni su ojaali fondove socijalne drave za naredne tri generacije. To znai da ko god
da je neiji deda danas u Norvekoj moe biti prilino sigurnan da e mu unuk imati
sigurnu penziju pod stare dane. Dakle, ne on ve njegovi unuci! I to je donelo neke
rezultate. Poseivao sam Norveku nekoliko puta u razliitm periodima i svaki sledei put
je napredovanje bilo primetno, to je zauujue jer tu nije bilo smanjenja poreza pa ni
skoka u linim prihodima. Ipak, sama injenica da e se neko pobrinuti za njih u sluaju
da im stvari u ivotu krenu kako ne treba donela im je dodatnu sigurnost. To im je donelo
ogromnu smelost, spremnost za eksperimentisanje i inventivnost. Stiete utisak ( teko
je to opisati potrebno je to neposredno doiveti u kontaktu sa obinim svetom tamo)
da nema tog razmetljivog bogatstva u Norvekoj. Postoji, naravno razlika u prihodima
izmeu bogatih i manje bogatih ali ona nije tako izraena kao u Britaniji.
Jednakost se osea na ulici. Oni kupuju u istim prodavnicama, poseuju iste centre za
zabavu, iste pabove i slino. To je zemlja u kojoj svi brinu o javnom prostoru, fasade su
odravane, nema zaputenih ni opasnih krajeva itd. Mogue je dakle pokuati dovesti u
balans sigurnost i slobodu, ali ne verujem da je to mogue uiniti sa potpunim uspehom,
nije iskljueno da e se i u Norvekoj pojaviti partija sa pitanjem: Zato bismo brinuli o
praunucima, ta je sa drutvom danas? Maks Veber je definisao poetak modernizma kao
trijumf principa odloenog zadovoljenja. rtvovanje zarad nekog udaljenog cilja. To je
vrlo nepopularan princip danas, to odloeno zadovoljenje. Dananji slogan glasi: Sada,
elim sreu SADA!
MK: To kae D.M.Kejns: Dugorono, biu mrtav! Koliko, zapravo, meuzavisni
odnos individualne slobode i sigurnosti ima veze sa samim kapitalizmom? Ima li ovog
odnosa izvan kapitalizma? Da li je mogu ekonomski sistem bez ove dijalektike?
ZB: Nije ukoliko se to odnosi na kapitalizam u optem smislu, jer kapitalizam ima
svoje faze. Ja radije govorim o solidnom i tenom modernizmu. Postojala je solidna
(vrsta) faza kapitalizma koji je stvorio drutvo proizvoaa i Karl Marks je bio deo toga,
on je budunost zamiljao kao veliku fabriku u kojoj e svako pronai zaposlenje. U tom
periodu prostor i teritorija su imale veliki znaaj. Slogan tog vremena je Lepo je ono
to je veliko! i progres je meren snagom mase spremne da slui armiji. Tokom Burskih
ratova (1902) kada je medicinska komisija odbila veinu regruta kao slabe, pothranjene

i boleljive nastala je panika u Britaniji jer mo zemlje se merila brojem potencijalnih

vojnika. Sa druge strane ivotni uspeh se merio brojem radnika koje je neko uspeo da
uposli u privatnim fabrikama, velikim fabrikama koje su stavljale desetine hiljada radnika
pod jedan krov.
Verovatno ste uli za Riarda Seneta. On je napisao sjajnu knjigu o novom duhu
kapitalizma. On tu sugerie da postoje dve ere kapitalizma koje simboliu sa jedne strane
Rokfeler i Ford, a sa druge Bil Gejts. Rokfeler i Ford su su bili ponosni vlasnici ogromnih
fabrika, okruenih zidovima u kojima su radile na hiljade radnika. Bili su ponosni na
naftne buotine i eleznicu. Sve je bilo vrsto utemeljeno i nije bilo mogue spakovati to
i poslati internetom na Tajland i u Aziju. Radnici su bili vezani za njih, ali su i kapitalisti
takoe bili vrsto vezani za tlo, to je solidni kapitalizam. To je bilo drutvo proizvoaa i
ta epoha je zavrena. Sada smo u tenoj modernosti koju karakterie sutinski drugaiji
odnos dve strane u sukobu. Tokom vrste modernosti radnici su zavisili od Forda ali
je i bogatstvo, presti i pozicija Forda zavisila od radnika. Oni su bili u meuzavisnosti
koja je proizvodila konflikte, kao i u braku u kome se javljaju trvenja iz prostog razloga
to dve osobe provode puno vremena zajedno. Dve strane su shvatale da e morati da se
sreu iznova narednih deset ili dvadeset godina, otuda su morale da ustanove neki modus
vivendi, neki oblik suivota prihvatljiv za obe strane. Imamo dakle konflikt, pregovore i
dugorone planove obe strane.
Daliacoigne uveni francuski ekonomista ukazuje na injenicu da je mladi radnik
koji se zaposlio u Renou ili Fordu u sedamnaestoj godini mogao oekivati da e otii u
penziju sa istog radnog mesta. U tom smislu je mogao isplanirati svoj ivot. Danas, ak ni
najprivilegovanija omladina koja radi u Silikonskoj dolini za Bila Gejtsa i zarauje znaajne
sume novca uopte nema predstavu o tome ta e raditi narednog meseca ili godine. To je
ta tenost, likvidnost.
Odnosi su otuda asimetrini. Sa jedne strane imamo ljude sa resursima i bogatstvom.
Oni ne zavise od radnika, ako su radnici tvrdoglavi, previe ponosni, spremni da se bore,
lako je preseliti kapital tamo gde je trava zelenija. Druga strana nije u takvoj poziciji.
Tebit ( Tebbitt), nekada ministar u vladi Margaret Taer je imao naviku da kae Put pod
noge! (On yer bike!) ali to nije tako jednostavno, jer imate familiju, imate decu, neplaenu
hipoteku na kuu. Kako da se jednostavno pokupite i odete negde drugde to je la, to je
fantazija. Za stranu koja je ostala vezana za zemlju i nema tu mobilnost, koncept tenog
modernizma je od nevelike koristi. To zanaajno menja ivotne izglede i oekivanja.
MK: ta vie odgovara obinom oveku?
ZB: Ne znam. Ovo pitanje je pogreno postavljeno jer ljudi koji su iveli u vrstoj
modernosti ne ive u tenoj. Ljudi tene modernosti nemaju iskustvo vrste modernosti iz
prve ruke. Otuda je lako idealizovati opciju koju nismo okuali. Ljudi u vrstoj modernosti
su patili jer su itav ivotni vek bili vezani za radno mesto, za istu mainu to nije prijatno. To
je ugnjetavanje, depresija, nazovite to kako god, u tome ima neto neljudsko. Sa druge strane
kad nestane to vrsto tlo pod nogama, ostanete da visite u vazduhu i to stanje takoe nije
nimalo prijatno. Zato ponavljam; svako drutvo ima svoje prednosti i mane. Postoji jedna
mana savremenog drutva koju do sada nismo susreli a to je visoka individualizovanost
u kojoj je svako preputen sebi i u kojoj nestaju sigurnosne mree drutvene zajednice.
U ovakvom okruenju ima veoma malo podsticaja ljudskoj solidarnosti i veoma malo
podsticanja na razmiljanje o zajednikim ciljevima, povezivanja i zajednike borbe za

opte dobro. Svi oblici zajednitva danas se svode na proste skupove individua koji ne
stvaraju neki novi kvalitet ve slue za reafirmaciju i potvrivanje principa da ako neto
eli da postigne to mora sam, a ako propadne opet si sam za to kriv.
Evo primera za tipino okupljanje u vrstoj modernosti i danas. U vrstoj modernosti
su postojali sindikati iji su sastanci i skupovi bili veoma popularni i poseeni. Ljudi su
se okupljali i ispovedali jedni drugima probleme sa kojima se na poslu i povodom posla
suoavaju. Kroz razgovor oni su dolazili postepeno do svesti; da su zajedno u neprilici
i da je potrebno da se zdrue; da trajkuju; da individualno ne mogu postii nita ali da
bi zajedno neto ipak mogli. Na kraju tih dugih i dosadnih sastanaka se mogao roditi
neki novi kvalitet, i umesto individualnih albi i jadikovki nastao bi zajedniki kod.
Umesto pojedinaca koji se beznadeno bore bez ikakvih izgleda da se izbore, pojavila bi
se solidarnost.
Ako to uporedimo sa skupovima koji danas privlae najvie panje, a u Britaniji je
to recimo zajednica uvara teine (Weight Watchers). Zaista to mislim! uvari teine su
veoma mona organizacija jer mnogo ljudi mui gojaznost. Nekoliko desetina hiljada njih
se okuplja svakog petka kako bi izvrili javno merenje teine. Ako bi se ispostavilo da su
se ugojili bivaju izvidani ako su pak, izgubili na teini dobijaju aplauz i ovacije. Oni na
skup dolaze kao individualci a svrha skupa je da im samo pojaa taj oseaj individualnosti,
jer svi oni vrlo dobro znaju da njihova teina ima veze iskljuivo sa njima i da drugi ne
utiu na to. Na njima je da li e se pridraavati dijete ili ne. Tako dobijamo novi kvalitet
specifian za tenu modernost to su iviluk zajednice ( Peg Communities). Zato iviluk?
To je kao kada odemo u pozorite i odloimo kapute u garderobu za vreme trajanja
predstave, nakon predstave pokupimo kapute i svak krene na svoju stranu. O takvoj vrsti
zajednice se ovde radi, o zajednici u kojoj se ne uspostavljaju trajne veze.
MK: Slaem se sa Vama, ipak svet nije statian i postoje naine da se to promeni. Gde
pronai nadu u otpor ovakvom individualizovanom, atomiziranom drutvu?
ZB: To je veoma teko rei. Uporno ponavljam da nisam prorok.
MK: Ali sigruno neke sile postoje i deluju
ZB: Slaem se, ali pogledajte sve obrte savremene istorije, svaki od njih je doao
potpuno neoekivano i iz delova sveta gde ih niko nije slutio. Sociologijom se bavim ve
60 godina i dosta toga sam nauio i siguran sam da mi, sociolozi imamo udesno sredstvo,
alat za objanjavanje svega to se desi. Mi moemo da objasnimo zato se to desilo ali mi
nemamo sredstva za predvianje budunosti. U ovom smislu, ja nemam nikakvo sredstvo
za predvianje budunosti koje bi mi dalo prednost u odnosu na obinog oveka, laika,
koji ne raspolae znanjima sociologije. Ja sam poprilino ubeen da negde, neto nastaje i
raste to e dovesti do neke promene. Jedino to mogu odgovorno da tvrdim jesu postojei
trendovi, ali koji od njih e prevladati, to ne smem da tvrdim.
MK: Da li ipak, kao obino ljudsko bie, gajite nadu?
ZB: Gajim nadu, znate postojao je jedan veoma inteligentan regionalni mislilac grkog
porekla Kastoriadis, koji je postao jedan od najuticajnijih socijalnih filozofa u Francuskoj.
Njemu su postavili pitanje slino ovom vaem. Osoba koja ga je intervjuisala je upitala:
Kastorijadis, elite li da promenite oveanstvo? a Kastorijadis je odgovorio: Boe
sauvaj, nikada mi to nije palo na pamet; ono to ja elim jeste da oveanstvo promeni
sebe kao to je to inilo toliko puta u prolosti. To je nada. Ako pratite razvoj ljudske vrste

pronai ete tu mnogo udesnih preobraaja koje niko nije mogao predvideti.
Kada su se Boljevici pojavili u Sankt Petersburgu 1917. u Tajmsu je o tome objavljena
kratka vest na petoj ili estoj strani, niko nije znao ili razumeo ta se deava. Niko nije
verovao da e Hitler doi na vlast. Dve najvee katastrofe 20. veka su nastale potpuno
neoekivano, niko nije slutio koliki e uticaj imati i koliko e potrajati. Zato se valja uvati
predvianja budunosti. Jedan od mojih uitelja me je jo pre pola veka posavetovao
Zigmunt, nikada se ne bavi predvianjima, a posebno ne predvianjem budunosti.
/intervju Meta Kenarda sa Zigmuntom Baumanom, 13.03.09./
Izvor: thecommentfactory.com

Poruke najsiromanijeg predsednika na svetu

Predsednik Urugvaja Hoze Muhika, je stekao popularnost u svetskoj javnosti zbog
neuobiajenog ivotnog stila za jednog predsednika koji mu je doneo epitet najsiromanijeg
predsednika na svetu (v.link). Ukratko; dovoljan mu je tek deseti deo predsednike plate
da valjano obavlja svoju dunost, a predsedniku palatu rado ustupa beskunicima tokom
zime; od voznog parka poseduje jednu ouvanu bubu. Sudei po predsedniku, dalo bi
se pretpostaviti da obian ovek u ovoj egzotinoj zemlji mora iveti u tekoj oskudici ali
naprotiv, Urugvaj spada u red najnaprednijih ekonomija na kontinentu, nivo korupcije je
za uzor, a globalna kriza ih je potpuno zaobila.
Kako je to mogue!?
Vredi paljivo posluati/proitati njegovo obraanje na samitu Rio +20 posveenom
odrivom razvoju.
Mi, ovim putem, izraavamo nau najiskreniju volju da se, kao predstavnici vlasti,
pridravamo svih sporazuma kojih se nae oajno oveanstvo moe prihvatiti.
Uprkos tome, dozvolite mi da naglas postavim neka pitanja. itavo poslepodne smo
razgovarali o odrivom razvoju i spasavanju masa iz ralja siromatva.
ta je to to, pritom, imamo u vidu? Da li je to model razvoja i potronje, koji je
oblikovan po uzoru na bogata drutva? elim da pitam: ta bi se desilo ovoj planeti kada
bi stanovnitvo Indije imalo isti broj automobila po porodici kao stanovnitvo Nemake?
Koliko bi nam kiseonika ostalo za disanje? Preciznije: Ima li svet dovoljno prirodnih resursa
da omogui nivo potronje i rasipanja jednak onom u bogatim zapadnim drutvima? Da
li e to ikada biti mogue? Ili emo morati da otponemo drugaiju vrstu diskusije jednog
dana? Mi koji smo stvorili civilizaciju u kojoj ivimo; trite, konkurenciju koje je zaelo
udesan i strahovit materjalni progres. Ali trina ekonomija je stvorila trino drutvo i
podarila nam ovu globalizaciju, koja znai biti svestan planete kao celine.
Vladamo li mi globalizacijom ili ona vlada nama? Da li je mogue govoriti o solidarnosti
i zajednitvu u ekonomiji koja je zasnovana na bezobzirnoj konkurenciji? Dokle dopire
nae bratstvo?
Ne govorim ovo da bih umanjio znaaj ovog skupa. Naprotiv, izazov pred nama je
kolosalan, a velika kriza nije ekoloka, ve pre politika.
Danas, ovek ne upravlja silama koje je oslobodio, ve te sile upravljaju ovekom i samim
ivotom. Mi ne dolazimo na ovaj svet da se tek tako, nasumino bavimo razvojem. Mi
dolazimo na svet da budemo sreni. ivot je kratak i brzo nam izmie. Nijedno materjalno
bogatstvo ne vredi koliko sam ivot, i to je od sutinske vanosti. ivot nam promie u
radu i preterivanju u radu tek da bismo bili u stanju da troimo vie, i potroako drutvo
se pretvara u mainu jer ako potronja posustane, usporava i ekonomija, ako ekonomija
uspori, sablast stagnacije nam ve kuca na vrata. Zapravo je hiper potronja ta koja kodi
planeti. Zahtev hiper potronje je da proizvodi imaju kratak upotrebni vek, kako bi se
prodavali to vie. Otuda sijalica ne moe trajati due od 1000 sati iako postoje sijalice koje
traju i 100 hiljada sati, ali njih ne proizvode, problem je trite, jer moramo da nastavimo
da radimo i odravamo civilizaciju upotrebi i baci, i tako smo zarobljeni u zlokobnom
krugu. Ovo su problemi politike prirode koji nam pokazuju da je vreme da otpoemo

borbu za drugaiju kulturu.

Ne govorim o povratku u kameno doba, ili o podizanju spomenika nazadnjatvu. Mi,
prosto ne moemo da nastavimo beskonano ovako, pod vladavinom trita. Nasuprot
tome, mi moramo da savladamo trita. Zato ja ponizno trvdim da je problem sa kojim se
mi suoavamo politiki. Stari mislioci Epikur, Seneka i ak Ajmara su to izrazili na sledei
nain, siromana osoba nije neko ko ima malo ve ona kojoj je uvek potrebno vie i vie.
To je kulturni problem.
Zato pozdravljam napore i postignute sporazume i njih u se pridravati kao predstavnik
vlasti. Znam da neke stvari o kojima govorim nije lako svariti, ali moramo da shvatimo da
oskudica vode i agresija na ivotnu sredinu nisu uzrok problema. Uzrok je civilizacija koju
smo stvorili i ono to moramo da preispitamo je nain ivljenja.
Ja pripadam maloj zemlji obdarenoj prirodnim uslovima za ivot, u njoj ivi neto vie
od 3 miliona stanovnika i 13 miliona krava, neke od njih su i najbolje na svetu, kao i 8 do
10 miliona ovaca. Moja zemlja izvozi hranu, mleko, meso. To je ravniarsko podruje i
gotovo 90% zemlje je obradivo.
Moji drugovi radnici su se borili za osmoasovni radni dan, a sada to ine za 6 sati. Ali
osoba koja radi 6 sati, ima dva posla i zato radi vie nego ranije. Zato? Zato to mora da
zaradi za mesene izdatke; za motocikl, automobil, i gomilu rauna, i kad postigne sve to,
shvati da je postao reumatini starac, kao ja, i njegov ivot je ve zavren.
Zato se ovek sa pravom pita: Zar je ovo ovekov usud? Ovo to govorim je jednostavno,
razvoj ne moe ii na utrb sree. Mora ii u prilog ljudskoj srei, ljubavi prema planeti,
meuljudskim odnosima, brizi za najmlae, prijateljstvu, zadovoljenju osnovnih ljudskih
potreba. Zato to je najvrednije blago koje imamo, srea. Kada se borimo za ivotnu
sredinu, moramo imati u vidu da je sutinski element ivotne sredine ljudska srea.
ilustracija i transkript govora preuzeti sa bloga wanderlife.com

Dietrich Bonhoeffer

O gluposti
Pitajui se kako je mogue da skoro itava nacija podlegne suludim Hitlerovim idejama,
Ditrih Bonhefer, nemaki borac protiv nacizma, napisao je ovu analizu fenomena ljudske
gluposti.
Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego to je zlo. Protiv zla moemo da se bunimo,
ono se moe razotkriti, u sluaju nude i spreiti silom; zlo uvek u sebi nosi i klicu
sopstvenog unitenja zato to kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo
nemoni. Tu ne moemo nita da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrede, u
injenice koje govore protiv prethodno oformljenih miljenja jednostavno niko ne veruje
u takvim sluajevima je glupak ak i kritian...
Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da,
on je ak i opasan zato to se lako razdrai i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji
sa glupakom nego sa zlim ovekom. Nikada vie ne treba da pokuavamo da glupaka
ubedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.
Da bismo znali kako da izaemo na kraj s glupou, moramo da pokuamo da shvatimo
njenu sutinu. Jedno je sigurno: ona u sutini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima
ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji
su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenaenje, otkrivamo u odreenim situacijama.
Utisak da je glupost uroena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u odreenim
situacijama naine glupima, tj. da sami doputaju da budu zaglupljeni.
I moemo da vidimo da ljudi koji ive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu ree
poseduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druenjem ili su na to upueni.
ini se, dakle, da je glupost vie socioloki nego psiholoki problem. Ona je rezultat
delovanja izvesnih istorijskih okolnosti na oveka, psiholoki fenomen koji prati odreene
spoljanje prilike.
Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak spoljanji razvoj sile
politikog ili verskog tipa pogaa veliki broj ljudi glupou. Da, to gotovo zvui kao
neki socio-psiholoki zakon. Mo jednih zavisi od gluposti drugih. Nikada, meutim,
neke ljudske sposobnosti, na primer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju,
ve preovlaujui utisak koji razvoj moi ostavlja na odreene ljude oduzima njihovu
samostalnost oni, manje ili vie nesvesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj
se nalaze.
injenica da je glupak esto i tvrdoglav, ne sme da nas zavede da poverujemo da je
samostalan. Ve u razgovoru s njim primeujemo da nemamo posla s njim lino, ve
sa sloganima, parolama itd. koji su ga potpuno zarobili. On je zaposednut, zaslepljen,
zloupotrebljen i zlostavljan u itavom svom biu. On je pretvoren u instrument bez volje
i tako je u stanju da ini sve mogue zlo a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo.
Ovde lei opasnost od demonske zloupotrebe, koja oveka moe zauvek da uniti.

Ditrih Bonhefer (Dietrich Bonhoeffer; 1906 1945)

nemaki svetenik, teolog, antinacistiki disident.
Suprostavljajui se nacistikoj diktatuti, pre svega Hitlerovim programima eutanazije
i genocidu nad Jevrejima, uhapen je aprila 1943. i sproveden u koncentracioni logor.
Obeen je 9. aprila 1945.

Antonio Gramsci

Indiferentni
"Mrzim indiferentne", kae Antonio Gramsci. "Indiferentnost je bezvoljnost,
parazitizam, kukaviluk; to nije ivot. Ono to se zbiva ne zbiva se zato, jer neki ele da to
bude, koliko zato to ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, preputa
drugima da rade, puta da se zapletu vorovi, koje kasnije jedino ma moe da presjee,
dozvoljava da se donesu zakoni, koje e kasnije moi ukinuti jedino pobuna, doputa da
se dokopaju vlasti ljudi, koje e kasnije jedino ustanak moi oboriti." Proitajte cijeli tekst
u nastavku!
"Mrzim indiferentne. Vjerujem kao Federico Hebbel da ivjeti znai biti pristran. Ne
mogu postojati samo ljudi, tuinci u gradu. Tko zaista ivi mora biti graanin, mora biti
pristrasan. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukaviluk; to nije ivot. Zato mrzim
indiferentne. Indiferentnost svojom mrtvom teinom pritie historiju. To je gvozdena
kugla privezana za nogu inovatora, to je mrtva voda u kojoj se esto udave najsjajniji
elementi, to je movara koja opasuje stari grad i brani ga bolje od najtvrih zidina, bolje
od grudiju njegovih branitelja, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurinike, desetkuje ih i
oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata.
Indiferentnost snano djeluje kroz historiju. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost,
ona je ono na to se ne moe raunati; ono to kvari projekte, to obara najbolje sainjene
planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i gui je. Ono to se dogaa,
zlo koje pogaa sve, mogue dobro koje herojski in (univerzalne vrijednosti) moe da
rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti,
nesudjelovanju mnogih. Ono to se zbiva ne zbiva se zato, jer neki ele da to bude, koliko
zato to ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, preputa drugima da
rade, puta da se zapletu vorovi, koje kasnije jedino ma moe da presjee, dozvoljava
da se donesu zakoni, koje e kasnije moi ukinuti jedino pobuna, doputa da se dokopaju
vlasti ljudi, koje e kasnije jedino ustanak moi oboriti. Fatalnost koja dominira historijom
nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva..
Dogaaji sazrijevaju u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkaju
tkanje kolektivnog ivota, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina neke epohe je
manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, linim ambicijama i
strastima malih aktivnih skupina ljudi, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima.
Ali dogaaji sazrijevaju i izbijaju; platno istkano u potaji je dovreno: i tada izgleda da se
neminovna sudbina sruila i prevrnula ivot svih kao i svakog pojedinca; onih koji su to
htjeli i koji to nisu eljeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno
borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi
posljedice dogaaja, htio bi da bude jasno da on to nije elio i da on nije odgovoran. Neki
plano lamentiraju, drugi grubo psuju, ali nitko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da
sam i ja uradio ono to mi je bila dunost, da sam se potrudio da iskaem svoju volju, da
sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo? Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju
ravnodunost, svoj skepticizam, smatra se krivim to nisu pruili ruku i aktivno pomogli
one skupine graana, koji su se, ba da se izbjegne to zlo, borili i predlagali su da se umjesto

toga postigne neka dobra stvar.

Veina njih, poto se neprilika dogodi, najvie vole govoriti o propasti ideala, o
programima koji su definitivno propali i o drugim slinim divotama. Tako ponovno
otpoinju svoju odsutnost od svake odgovornosti. I to nije stoga to jasno ne vide stvari, i
to po neki put nisu u stanju da programiraju divna rjeenja hitnih problema ili pak onih,
koji mada zahtijevaju dugake pripreme, jednako tako su urni. No sva ta rjeenja ostaju
divno neplodna, jer taj doprinos ivotu zajednice ne obasjava nikakvo moralno svjetlo;
ona su proizvod intelektualne radoznalosti, a ne otrog osjeaja historijske odgovornosti,
koja zahtijeva da svi budu u ivotu aktivni i koja ne doputa agnosticizme i indiferentnost
nikakve vrste.
Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek toboe nevinih rtava.
Traim da svaki od njih poloi raun kako se odnosio prema zadacima, koje je pred njega
postavio ivot i koje svaki dan pred njih on ponovno postavlja, raun o onome to je
uinio i to nije uradio. I osjeam kako u biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito
saaljenje i ne moram s njima podijeliti suze. Ja sam pristran. ivim i osjeam kako snana
svijest na mojoj strani ve aktivno bije boj za budui grad, koji moja strana ve izgrauje. I
u njemu lanac drutvenih obaveza ne optereuje samo malobrojne, u njemu sve to se zbiva
se ne dogaa sluajno, fatalistiki, ve je to razumno djelo njegovih graana. U tom gradu
nitko ne ostaje da sa prozora posmatra kako se malobrojni rtvuju i daju krv vlastitih ila u
toj rtvi; jer je onaj koji je ostao da gleda s prozora, koji se pritajio i koji hoe da se koristi s
ono malo dobra to je steeno djelovanjem malobrojnih i iivljava svoje razoaranje grdei
rtvu, ba e taj iskrvariti, jer nee uspiti u vlastitoj namjeri.
iv sam, dakle pristrasan. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne."
via Slobodni Filozofski
prijevod: Jasna Tkalec

Erich Fromm

Ljubav, odgovor na problem ljudske egzistencije

Kad se ovjek rodi, ljudska vrsta kao i pojedinac, izbaen je iz situacije koja je bila
odreena, tako odreena kao to su instikti odreeni, a baen u situaciju neodreenu,
nesigurnu i otvorenu. Postoji sigurnost samo o prolosti - i o budunosti ako je u pitanju
smrt.
ovjek je obdaren razumom: on je ivot svjestan samoga sebe. On ima svijest o sebi, o
svome blinjemu, o svojoj prolosti i o mogunostima svoje budunosti. Ta svijest o sebi
kao odvojenu biu, svijest o kratkom vijeku vlastita ivota, o injenici da je bez vlastite
volje roen i da e protiv vlastite volje umrijeti, da e umrijeti prije onih koje voli, ili oni
prije njega, svijest o osamljenosti i odvojenosti, o bespomonosti prema silama prirode i
drutva - sve to ini njegovu odvojenu, otuenu egzistenciju nepodnosivim zatvorom. On
bi poludio kad se ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izii iz njega i zdruiti se na ovaj ili
onaj nain s ljudima, s vanjskim svijetom.
Doivljaj odvojenosti izaziva tjeskobu: on je zapravo izvor svekolike tjeskobe. Biti
odvojen znai biti odrezan, nimalo sposoban da se koriste vlastite snage. Zato biti odvojen
znai biti bespomoan, nesposoban da se svijet - predmete i ljude - primi aktivno. To
znai da me svijet moe napasti a da nisam kadar opirati mu se. I tako je odvojenost izvor
intenzivne tjeskobe. (...)
Najdublja je, dakle, ovjekova potreba da prevlada svoju odvojenost, da napusti zatvor
svoje osamljenosti. (...) ovjek - svake dobi i kulture - mora rjeavati uvijek jedno te isto
pitanje: kako da prevlada odvojenost, kako da postigne jedinstvo, kako da nadie svoj vlastiti
individualni ivot i nae sklad. Pitanje je isto za primitivnog ovjeka koji ivi u peinama,
za nomada koji uva svoja stada, za egipatskog seljaka, fenikog trgovca, srednjovjekovnog
redovnika, japanskog samuraja, suvremenog slubenika i tvornikog radnika. Pitanje je
isto jer potjee iz istog izvora: ljudske situacije, uvjeta ljudske egzistencije. Odgovor je
razliit. Na pitanje se moe odgovoriti oboavanjem ivotinje, ljudskom portvovnou
ili vojnim osvajanjem, predavanjem uicima, asketskim odricanjem, bjesomunom
djelatnou, umjetnikim stvaralatvom, ljubavlju prema bogu i ljubavlju prema ovjeku.
Premda postoji mnogo odgovora - a ljudska je povijest zapis o njima - oni ipak nisu
bezbrojni. Naprotiv, im ovjek zanemari sitnije razlike, koje su vie sporedne nego bitne,
otkriva da postoji sasvim ogranien broj odgovora koje je jedino mogao dati ovjek koji je
ivio u razliitim kulturama. Povijest religije i filozofije povijest je tih odgovora, povijest
njihove razlinosti, ali i njihove brojne ogranienosti.
Odgovor zavisi do odreene mjere od stupnja osobenosti koju je pojedinac dosegao. U
ranom djetinjstvu "ja" se tek slabo razvilo: dijete se jo uvijek osjea istovjetno s majkom
i nema osjeaja odvojenosti dok je majka prisutna. Njegov osjeaj osamljenosti uklanja
fizika prisutnost majke, njezinih grudi, koe. Samo do onog stupnja do kojeg dijete razvije
svoj osjeaj odvojenosti i individualnosti, fizika pristunost majke nije vie dovoljna a
potreba da se prevlada odvojenost doista se javlja na druge naine.

Slino tome, ljudska se vrsta u svom djetinjstvu osjea jo uvijek istovjetnom s prirodom.
Zemlja, ivotinje, biljke, jo su uvijek ovjekov svijet. On sebe identificira sa ivotinjama,
a to se izraava noenjem ivotinjskih maski, oboavanjem totemske ivotinje ili ivotinjebogova. Ali, to vie ljudska vrsta izranja iz tih prvotnih veza, to vie se odvaja od prirode,
to intenzivnijom postaje potreba iznalaenja novih naina da se izbjegne odvojenost.
Jedan od naina postizavanja tog cilja nai emo u raznim vrstama orgijastikih stanja.
On moe imati formulu transa koji smo sami izazvali, katkada uz pomo droga. Mnogi
rituali primitivnih plemena pruaju ivu sliku rjeenja tog tipa. U kratkotrajnom stanju
uzbuenja vanjski svijet iezava, a s njim i osjeaj odvojenosti. (...) ini se da ovjek
nakon orgijastikog doivljaja moe nastaviti ivjeti neko vrijeme a da ne pati mnogo
zbog odvojenosti. Ali napetost tjeskobe se polako die, i tada se opet smanjuje ponovnim
izvoenjem rituala. (...) Taj in postaje oajnim pokuajem da se izbjegne tjeskoba koju
pojaava odvojenost, i on rezultira u sve jai osjeaj odvojenosti, jer seksualni akt bez
ljubavi nikad ne premouje provaliju izmeu dva ljudska bia, osim trenutno.
Svi oblici orgijastikog sjedinjenja imaju tri karakteristike: oni su intenzivni, ak
siloviti, oni se javljaju u itavoj linosti, u duhu i tijelu, oni su prolazni i periodini. Upravo
je suprotan onaj oblik sjedinjenja koji je kao najee rjeenje ovjek izabrao u prolosti i
u sadanjosti: sjedinjenje zasnovano na konformizmu, na prilagoavanju grupi, njezinim
obiajima, postupcima i vjerovanjima. (...) Mnogi ljudi nisu ak ni svjesni svoje potrebe da
budu konformni. Oni ive u iluziji da slijede vlastite ideje i namjere, da su individualisti,
da su doli do svojih pogleda na osnovu vlastitog miljenja - i da je to samo sluajno to
su njihove ideje iste kao i ideje veine. Slaganje svih slui kao dokaz ispravnosti "njihovih"
ideja. (...) Osim konformizma, pomou kojeg se oslobaamo tjeskobe proizale iz
odvojenosti, jo se jedan faktor suvremenog ivota mora razmotriti: uloga radne rutine i
rutine stjecanja uitka. (...) Od roenja do smrti, od ponedjeljka do ponedjeljka, od jutra
do veeri sve aktivnosti su rutinizirane i unaprijed smiljene. Moe li ovjek, uhvaen u
tu mreu rutine, ne zaboraviti da je ovjek, jedinstveni individuum, bie kojemu je dana
samo ova jedina ansa ivota, s nadama i razoaranjima, sa alou i strahom, s enjom i
za ljubavlju i grozom pred nitavilom i odvojenou?
Trei nain postizavanja sjedinjenja lei u stvaralakoj aktivnosti, bila ona aktivnost
umjetnika, ili majstora. U svakoj vrsti stvaralake aktivnosti kreativna se linost sjedinjuje
s materijalom koji predstavlja svijet izvan nje. (...)
Sjedinjenje postignuto u stvaralakom radu nije interpersonalno; sjedinjenje postigunuto
u orgijastikom stapanju je kratkotrajno; sjedinjenje postignuto konformizmom samo je
pseudosjedinjenje. Stoga su ovo samo djelomini odgovori da pitanje egzistencije. Pun
odgovor lei u postizavanju meusobnog sjedinjenja, u spajanju s drugom osobom,
u ljubavi.Ta elja za interpersonalnim spajanjem najmonija je tenja u ovjeku. To je
najtemeljnija strast, to je sila koja povezuje ljudsku vrstu, klan, porodicu, drutvo. Neuspjeh
da se ono postigne dovodi do ludila, do unitenja - sama sebe ili drugih. Bez ljubavi ljudski
rod ne bi mogao opstati ni jedan dan. Ipak, ako postizavanje interpersonalnog sjedinjenja
nazovemo "ljubav", nai emo se u ozbiljnoj tekoi. Spajanje se moe postii na razne
naine - a razlike nisu manje vane od onoga to je zajedniko raznolikim oblicima ljubavi.
Treba li da njih sve nazovemo ljubavlju? Ili, treba li da rije "ljubav" sauvamo samo za
specifinu vrstu sjedinjenja...? Vano je da znamo o kakvoj vrsti sjedinjenja govorimo kad
spominjemo ljubav. Mislimo li na ljubav kao na zreli problem egzistencije, ili govorimo o

onim nezrelim oblicima ljubavi koje moemo nazvati simbiotsko sjedinjenje? (...)
Pasivna forma simbiotskog sjedinjenja je podlonost, ili upotrijebilo li kliniki termin
- mazohizam. Mazohistika osoba se spasava od neizdrivog osjeaja samoe time to
postaje sastavnim dijelom druge osobe koja njome upravlja, vodi je i zatiuje. Snaga je
onoga kome se netko podvrgava preuveliana, bio on ovjek ili bog. On je sve, a ja sam
nita, postojim samo kao dio njega. Kao sastavni dio ja sudjelujem u njegovoj veliini,
snazi, sigurnosti. (...) Aktivni oblik simbiotskog spajanja je dominacija, ili da upotrijebimo
psiholoki termin koji odgovara mazohizmu - sadizam. Sadistika osoba se eli spasiti
svoje osamljenosti i osjeaja utamnienja time to drugu osobu ini sastavnim dijelom
sebe. Ona uveliava i podie sebe, udruujui se s drugom osobom koja je oboava. [U oba
sluaja, radi se o sjedinjenju bez integriteta.]
Suprotno simbiotskom sjedinjenju, zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom ouvanja
vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna ovjeja snaga, snaga koja
probija zidove to razdvajaju ovjeka od njegovih blinjih, koja ga sjedinjuje s drugima.
Ljubav pomae ovjeku da prevlada osjeaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu doputa
da bude svoj, da zadri svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bia postaju
jedno, a da ipak ostaju dvoje. (...)
Na najopenitiji nain aktivni karakter ljubavi moe se izraziti tvrdnjom da je ljubav
ponajprije davanje, a ne primanje. (...) Najvanije podruje davanja nije podruje
materijalnih dobara, ve je ono u specifino ljudskoj domeni. to jedna osoba daje drugoj?
Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg to ima, ona daje od svog ivota. To ne znai nuno
da ona rtvuje svoj ivot za drugu osobu - ve da joj daje od onoga to u njoj ivi; ona
joj daje svoje radosti, svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, alosti - sve izraze i
manifestacije onoga to u njoj ivi. Takvim davanjem od svog ivota ona obogauje drugu
osobu, ona pospjeuje ivotnost drugoga, pospjeujui i vlastitu. (...)
Osim u elementu davanja, aktivni karakter ljubavi oituje se u injenici da ona uvijek
sadri odreene osnovne elemente, zajednike svim oblicima ljubavi. To su: briga,
odgovornost, respekt i znanje.(...) Ljubav je aktivna zaokupljenost ivotom i rastom onoga
koga volimo. Gdje te aktivne zaokupljenosti nedostaje, nema ljubavi. (...) ovjek voli ono
oko ega se trudi i trudi se oko onoga to voli.
Briga i zainteresiranost sadre u sebi jo jedan aspekt ljubavi: odgovornost. Onaj tko
voli osjea se odgovornim. [Ta] odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i elju
da posjedovanjem kad ne bi postojala i trea komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije
strah ni strahopotovanje, on oznaava, u skladu s korijenom rijei (respicere=gledati),
sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jest, da smo svjesni njezine individiualnosti.
Respekt znai brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakvom kakva jest. (...) Respekt
postoji samo na osnovi slobode: "l'amour est l'enfant de la liberte'. Ljubav je dijete slobode,
a nikada dijete dominacije.
Ne moemo respektirati neku osobu ako je ne poznajemo; briga i odgovornost bile bi
slijepe kad ih ne bi vodilo poznavanje. Poznavanje bi bilo prazno kad ne bi bilo motivirano
brigom. Postoje mnogi slojevi poznavanja: poznavanje koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja
se na periferiji, ve prodire do sri. Ono je mogue samo ako uspijevam nadii brigu za
sebe i vidjeti drugu osobu na njezin vlastiti nain.
Erich Fromm | Umijee ljubavi, Naprijed, Zagreb 1980.

Naslov teksta istovjetan je prvom naslovu iz drugog poglavlja spomenute knjige, str.
14-38.

Hrvoje Juri

11 teza o slobodnom vremenu

1. teza: Slobodno vrijeme nije besposlica, nego dokolica.
2. teza: Rad nije proizvoa slobodnog vremena, nego proizvod slobodnog vremena.
3. teza: Kapitalizam nuno implicira otueni rad.
4. teza: Kapitalizam se ne moe reformirati.
5. teza: Otueni rad implicira otueno slobodno vrijeme.
6. teza: Rad se ne moe humanizirati, nego ga treba ukinuti.
7. teza (djelomino pobijanje 6. teze): Rad se ipak mora humanizirati.
8. teza: Filozofijsko miljenje nastaje iz slobodnog vremena, a utopijsko miljenje iz rada.
9. teza (djelomino pobijanje 8. teze): Filozofijsko miljenje i utopijsko miljenje nuno
su upueni jedno na drugo.
10. teza: Utopijski ciljevi su nuni koliko je nuan opstanak ovjeka i ovjeanstva.
11. teza: Utopijske snove treba sanjati na javi.
Slobodno vrijeme (kao dokolica) nije rezultat nerada ili nerad sm, nego zaseban i
autonoman entitet. Pogrena je predodba da sloboda znai slobodu-od rada. Sloboda je
sloboda-za rad. Ili za ne-rad, takoer.
1. teza: Slobodno vrijeme nije besposlica, nego dokolica.
Slobodno vrijeme je do te mjere ideologiziran pojam da tek uz veliki napor moemo
doi do izvornog pojma slobodnog vremena, a to je dokolica. Slobodno vrijeme kao
dokolica sasvim je drugaije od slobodnog vremena koje se poima kao besposliarenje ili
nezaposlenost. Slobodno vrijeme je preduvjet svake duhovne aktivnosti, bilo da se radi o
filozofiji (za koju se, i povijesno-filozofijski, kae da je nastala iz dokolice) ili o umjetnosti
ili o nekoj drugoj vrsti duhovne igre koja (na ovaj ili onaj nain) barata s realitetom
pritom ga neizbjeno mijenjajui. tovie, slobodno je vrijeme preduvjet samo-ostvarenja
ovjeka, pa i smo ostvarenje ovjeka.
2. teza: Rad nije proizvoa slobodnog vremena, nego proizvod slobodnog vremena.
Rad, u svom idealnom obliku, proizlazi iz potreb i interes onoga tko radi. Potreb
i materijalnih i duhovnih; interes i materijalnih i duhovnih. Svatko bi trebao raditi
onoliko koliko treba i onako kako eli.
U tom smislu, slobodno vrijeme (kao dokolica) nije rezultat nerada ili nerad sm,
nego zaseban i autonoman entitet. Pogrena je predodba da sloboda znai slobodu-od
rada. Sloboda je sloboda-za rad. Ili za ne-rad, takoer. Ali, i kao rad i kao ne-rad,
slobodno vrijeme u smislu dokolice jest ispunjeno vrijeme, a ne prazan hod izmeu dvije
toke koje definira izrabljivaki rad. Najprije imamo slobodu i slobodno vrijeme, a potom
rad i radno vrijeme. Tek je zaborav ljudske biti izokrenuo taj odnos.

Napomene uz 1. i 2. tezu:
1. napomena. Teze da slobodno vrijeme nije besposlica, nego dokolica i da rad nije
proizvoa, nego proizvod slobodnog vremena krajnje su nesuvremene. Jer naravno:
tome danas nije tako (ako je ikada uope i bilo tako). Ove su teze bile izreene u obliku
prezentske tvrdnje, ali bi s obzirom na nae ovdje i sada trebale biti formulirane kao
kondicionalni imperativ: trebalo bi da bude tako kako je reeno. Ovdje se prije radi o
onome to moe biti i drugaije (kako je Aristotel odredio predmet praktike filozofije),
negoli o onome to ne moe biti drugaije nego to jest, onome to je nuno, vjeno i
nepropadljivo (kako je Aristotel odredio predmet teoretske filozofije).
2. napomena. I u onome kako jest i u onome kako bi trebalo da bude slobodno
vrijeme i rad su nedvojbeno su-pripadni. Veza izmeu slobodnog vremena i rada je
oigledna, jer je upisana ve u pojmove slobodnog vremena i rada. Ali to ne znai da
je tom konstatacijom problem njihove povezanosti rijeen. Jer: zbog razliitih shvaanja,
razliitih teorijskih konceptualizacija i razliitih drutvenih konteksta u kojima se oni
pojavljuju, njihova povezanost nije samorazumljiva, niti jednoznana. Razliitost pogled
na slobodno vrijeme i rad, te njihov meusobni odnos poivaju ponajprije na razliitim
poetnim pozicijama s kojih im se pristupa: filozofskim, svjetonazorskim, moralnim ili
ideolokim pozicijama. Temeljna dihotomija je ona izmeu kapitalizma i emancipacijske
kritike kapitalizma, pri emu je ova potonja u odreenom (ali kljunom) segmentu
utopijska.
3. teza: Kapitalizam nuno implicira otueni rad.
Kako nas je pouio Karl Marx, rad unutar kapitalistikog sistema nuno je otueni
rad. Radnik je depriviran najprije od sredstava za proizvodnju, potom je postao dio pogona
iju cjelinu ne moe, pa i ne smije sagledati, otuen je od svoga proizvoda, otuen je i od
su-radnika, a konano su mu oduzeta i sredstva za puko preivljavanje ili se barem za njih
treba grevito boriti, s permanentnim osjeajem zakinutosti.
O pojedinim aspektima tog procesa Marx je podrobno izvjetavao u dugim pasaima
Kapitala i u drugim spisima. Ali ne samo Marx. Gnther Anders govori o tome kao o
bolesti modernog ovjeka-radnika u industrijskom kapitalizmu, koju naziva aplinitisom,
pozivajui se, dakako, na Chaplinovog radnika na tvornikoj traci iz filma Moderna
vremena, koristei to kao alegoriju za ivot modernog radnika i modernog ovjeka uope.
Otueni rad implicira i ontoloki (a u odreenom smislu i meta-fiziki) status
otuenosti. Otuenje radnika u suvremenom svijetu rada adekvatno je otuenju ovjeka
uope u suvremenom svijetu uope. Jer: sistem rada je istodobno i proizvoa i rezultat
opevladajueg sistema ivota, u njihovom circulus vitiosus-u.
4. teza: Kapitalizam se ne moe reformirati.
Protiv ove teze govori koncept tzv. kapitalizma s ljudskim licem ili napretka u svijesti
slobode u okvirima kapitalistikog sistema. Ali njegov je kratkotrajni (socijalno-trini)
dah u nekim zemljama Zapada ve minuo, dok je u drugima na izdisaju.
Reforma znai prolaenje kroz nove i drugaije faze kapitalizma, te razvijanje novih
kapitalistikih strategija. Ono to ostaje jest nepromjenjiva sutina kapitalizma, koja

poiva na otuenom radu robova, profitu gospodara i metodama prikrivanja ovog

temeljnog odnosa.
Dananji kapitalizam, u osnovi, nije drugaiji od kapitalizma u fazi industrijalizacije.
Ali nije ta industrijalizacija bila ono najgore. Gora od nje je kae Anders automatizacija,
fenomen koji on razmatra na primjeru razvoja kapitalizma u drugoj polovici 20. stoljea,
kada se ubrzava znanstveno-tehnoloki napredak, ali se istovremeno ulazi i u novu
(slobodno se moe rei: viu) fazu otuenoga rada.
Automatizacija se ne tie vie samo automatiziranog aplinovskog radnika na
pokretnoj traci. Ovdje se sada radi o onom radniku koji je u jo prisnijem odnosu sa
strojem, vie je vezan uz njega i od njega je, zapravo, usisan. To je onaj radnik ija je
sloboda gotovo u potpunosti oduzeta, jer u tom odnosu ovjeka i stroja gotovo da nema
vie ni naznake autonomije i kreativnosti ovjeka. To je onaj radnik koji nadgleda rad
stroja, pri emu je njegova mo nad strojem ustvari prividna. Njegovo je da eka. On
eka da se neto dogodi, ako uope i moe pretpostaviti to bi se moglo dogoditi. To ekati
da se neto (odreeno) dogodi vie je ekati da li e se neto (uope) dogoditi, a to je
opet vie ekati neto (nepoznato i neodreeno).
Budui da ni industrijalizacija, ni automatizacija vie ne pokrivaju itavo polje
kapitalistikog izrabljivanja dananjice, potrebno je prepoznati i imenovati novu, recentnu
fazu kapitalizma koja je ujedno i nova faza percepcije i eksploatacije rada. Radi se o
virtualizaciji. Danas se rad, proizvodnja i robe sve vie sele u sferu ne-materijalnog: bilo
da govorimo o medijskoj industriji (industriji entertainmenta i infotainmenta ) ili o
informatikoj industriji (ali ne u hardverskom, nego u softverskom smislu) ili o trgovakoj
industriji ili o bankarsko-burzovnoj industriji.
Naravno, stari oblici izrabljivanja nisu nestali (pogoni zapadnjakih kompanija u
istonim i junim zemljama treeg svijeta ekstreman su primjer za to, iako hard labour
nije ni na Zapadu relikt prolosti), ali danas moda vie nisu dominantni. Danas vjerojatno
vie ljudi radi u virtualnom negoli u industrijsko-automatiziranom sektoru. No,
postajanje rada virtualnim ne znai i da su metode eksploatacije postale virtualnima:
krv, znoj i suze su jo uvijek itekako stvarni.
5. teza: Otueni rad implicira otueno slobodno vrijeme.
Ono to kapitalistiki sistem nudi svojim robovima kao slobodno vrijeme nikada nije
odvojeno od kapitalistike koncepcije i organizacije rada. Rad u sistemu i rad za sistem, koji
radniku predstavlja brigu, nadopunjuje se (a ne ukida) razbibrigom koja je rasporeena na
trenutke razbibrige, a ti su trenuci uvijek ve preparirani od strane sistema.
Tlaiteljska industrija rada produava se u jednako tlaiteljsku industriju slobodnog
vremena. Kapitalizam usisava i programira slobodno vrijeme. Svaki ovjek koji ivi unutar
globalnog kapitalistikog sistema a to su (moda s izuzetkom novootkrivenih plemena
u amazonskim ili papauansko-novogvinejskim praumama) danas doista svi, ak i
stanovnici Kube ili Sjeverne Koreje bez obzira na profesiju, socijalni status ili neto tree,
prvenstveno je potroa, topovsko meso kapitalizma. Bio ili ne bio proizvoa dobara,
odnosno rob, posjedovao ili ne posjedovao sredstva za proizvodnju i sredstva za puku
egzistenciju svaki je ovjek instrumentalizirani i manipulirani potroa, ija potronja
uglavnom nadilazi njegove potrebe, jer se upravo potrebe najintenzivnije proizvode:

ponajvie u industriji slobodnog vremena.

Nitko nije iskljuen, nitko ne moe pobjei. Ali naravno: sistem najvie ugroava one
koji najvie trpe od strane sistema: obezvlaene, obespravljene, obesmiljene. Tu moemo
navesti nekoliko primjera.
Nakon odlaska s radnog mjesta, radnik smatra se stjee slobodno vrijeme. No, na
putu kui, prije nego to ga zarobi televizor, proetat e ili se provozati gradskim prijevozom
kroz urbane pejzae koji su potpuno zagaeni marketinko-propagandnim porukama koje
djeluju i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Tako e konzumirati svoje slobodno vrijeme,
te iskusiti pervertiranu slobodu spoznaje svijeta oko sebe, karikaturu onog teoretskog,
motrilakog. Ako dolazi i odlazi na radno mjesto automobilom, moda e biti djelomino
poteen ovako programirane spoznaje svijeta, ali e se voziti u vozilu koje nije samo
koristan objekt ili znak poboljanja ivotnog standarda, nego i simbol njegove ovisnosti
o sistemu: bilo kad plaa ratu kredita za automobil ili kad puni rezervoar na benzinskoj
pumpi jednog od trinih monopolista. U svakom sluaju, na putu kui, radnik e otii u
duan, odnosno oping-centar, gdje e iskusiti jedinu slobodu izbora koja mu preostaje:
izbor izmeu razliitih proizvoda, omoguen onom pervertiranom slobodom spoznaje u
krajnje zagaenom socijalnom okoliu.
Tome pridolaze i drugi oblici potronje slobodnog vremena. Zabava, primjerice sistem
entertainmenta, kao sub-sistem kapitalizma za koju Ernst Bloch kae da je nadomjestak
za ono to je nepostignuto u kapitalistikoj ivotnoj borbi u njezinim oblicima na koje se
pristaje. Prije svega sport, za koji Bloch kae da se korisno upotrebljava za varku. Iako
je Bloch mislio prvenstveno na kolektivnu varku pretfaistikog i faistikog oblikovanja
slobodnog vremena u smislu gimnastike, iji je cilj da radna snaga ne dopre do svijesti
o sebi ni u vrijeme svojeg odmora tome ovdje moemo pridruiti i suvremeni, zapravo
gladijatorski, oblik sporta, sportsku industriju koja na okrutan nain okupira tijela i due
natjecatelja i gledatelja.
Nadalje: odlazak (ili, bolje reeno, bijeg u prirodu), kao jedan od naina provoenja,
odnosno potronje slobodnog vremena, takoer je zaposjednut od strane sistema. ak i
kada nastupi prividan smiraj, izdvojenost i osamljenost na planini ste, u umi zapravo
ste izmeu X i Z (posla danas i posla sutra; ovog radnog tjedna i sljedeeg radnog tjedna),
vae Y (slobodno vrijeme) je sputano, sve i ako nije izravno programirano. Takoer: ili ste
u domaaju vae mobilne mree, to je prilian problem za oslobaanje vremena, ili niste
u domaaju vae mobilne mree, to je opet problem, jer neto sigurno proputate, iako
ne znate to.
Oni Andersovi ekai (o kojima je on pisao u zlatno doba industrijskoautomatizacijskog kapitalizma, ezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljea) koji ili
ekaju neto za to se ne zna kad e se i da li e se uope dogoditi ili, pak, ekaju a ne
znaju to ekaju danas zapravo vie i ne ekaju. Nema vie vremena za ekanje; vrijeme
je potpuno ispunjeno: radno vrijeme programiranim i nadziranim poslom, a slobodno
vrijeme programiranim i nadziranim odmorom i zabavom.
ak i oni koji, naizgled, rade dalje od kapitalistikog izrabljivaa, primjerice znanstveni
i sveuilini radnici, nisu poteeni. Egzistencija znanstvenih i sveuilinih radnika
takoer je samljevena mainerijom iji motor predstavlja kapitalistika ekonomija. Sve je
vie posla, sve je manje vremena esto se uje i od onih ija djelatnost (theoria) treba da
ivi od slobodnog vremena. Kako je to mogue u jednom poslu koji se moe, manje-vie,

slobodno oblikovati, ukljuujui i tzv. radno i tzv. slobodno vrijeme? Evo kako.
Kao prvo, institucije koje ravnaju ivotom pojedinaca i zajednica, a koje su, ini se,
neizbjene (od odgojno-obrazovnih, preko zdravstvenih, do ekonomsko-politikih) takve
su da oblikuju, upravo zadaju cjelokupni svijet ivota i svaku individualnu egzistenciju;
hijerarhijski, dakako, vertikalno: od vrha do dna; a onda i po svim horizontalama.
One poivaju na fiksaciji, fiksiranju, efikasnosti, eficijentnosti vanim konceptima za
razumijevanje naravi sistema u kojemu jesmo.
Kao drugo, sistem gospodari ne samo vremenom pojedinca, nego i vremenom uope.
Vrijeme je zaposjednuto, kolonizirano od strane sistema. Vrijeme, taj vrhovni konstrukt
ljudske kulture i civilizacije, koji je (upravo zato to je konstrukt) podloan manipulacijama,
zaposjednut je od strane vladajueg sistema.
Kao tree, u tome zasigurno vanu ulogu igra moderna tehnologija (prvenstveno
ona informacijsko-komunikacijska); ona je jedan od glavnih faktora u preobrazbama i
prilagodbama kapitalizma, kako onim starijim, tako i onim novijim i recentnim.
Sve u svemu, Gnther Anders rekao je jednu vanu stvar: tko je proleter danas se ne
odreuje samo prema tome kakav mu je ivotni standard, nego i prema tome kakav mu je
standard slobode. Lienost sredstava za proizvodnju i egzistencijalnog minimuma danas
stupa u drugi plan pred pitanjem: U kojoj smo mjeri lieni slobode? Odgovor je porazan.
6. teza: Rad se ne moe humanizirati, nego ga treba ukinuti.
Ovu su tezu u dva razliita vremena i sa razliitih ideolokih pozicija, ali na slian
nain zastupali Paul Lafargue (Pravo na lijenost) i Bob Black (Ukidanje rada).
Unutar kapitalistikog sistema, koji je u svojoj sutini ne-human (ili anti-human),
nemogue je provesti bilo kakvu reformu rada u pravcu njegove humanizacije. Ako je to
nemogue, a promjena je, iz perspektive humaniteta, neizbjena, pa i neodgodiva onda
rad treba ukinuti.
Lafargue stoga ismijava neobino ludilo kojim je opsjednuta radnika klasa: ludilo
koje se zove ljubav prema radu. Ismijava i paradoks da je velika Francuska revolucija,
borei se za slobodu, iznjedrila pravo na rad kao revolucionarno naelo, iako je rad
upravo porobljavajui i ne moe biti drugaiji. Stoga Lafargue, u blaem obliku, zagovara
skraenje radnog vremena na dva do tri sata dnevno, a u otrijem obliku ukidanje rada
i pravo na lijenost.
Lafargovski, poneto naivan, ali nipoto posve bezvezan stav promovira i Bob Black.
On kae: Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo
svako zlo koje moe navesti proizlazi iz rada ili iz ivota u svijetu stvorenom za rad.
Ukoliko elimo prestati patiti, moramo prestati raditi. Pod tim ne mislim kako bismo
se trebali prestati baviti stvarima, ve to znai stvarati nove naine ivljenja bazirane na
igri. () Igra ne znai pasivnost. () Jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane
poslom, svi osjeamo potrebu za djelovanjem.
Ljeviarskim zahtjevima za punom zaposlenou Black suprotstavlja punu
nezaposlenost; trockistikoj permanentnoj revoluciji Black suprotstavlja permanentno
zabavljanje; a njegova vizija ivota i rada kao igre podazumijeva ludiku revoluciju,
odnosno veselje, kreativnost, drutvenost, zajednitvo.

7. teza (djelomino pobijanje 6. teze): Rad se ipak mora humanizirati.

Usuprot korisnim upozorenjima i savjetima lafargovskog i blekovskog tipa ovjek
i ovjeanstvo ne mogu ekati na povijesno/epohalno ozbiljenje ne-otuenog (ili razotuenog), humaniziranog rada ili, pak, bez-radne dokolice. Gdje smo i to smo danas
zahtijeva jedan blii, doseniji odgovor.
Ve je i subvertiranje sistema otuenog rada korak ka raz-otuenju rada. To se, pak,
moe initi ili razliitim metodama graanskog neposluha, koji je vie utjeha negoli
stvarno rjeenje, ili razvijanjem drugaijeg pogleda na rad i samog drugaijeg rada u
socijalnim oazama, u kojima e rad zaono bolje i dobro biti istovremeno rad protiv onoga
to je anti-humanizirajue. Koncept rada kao zabave i strastvenog djelovanja, u manje
radikalnom obliku negoli kod Blacka, pronalazimo i u Hakerskoj etici Pekke Himanena,
koji promovira novu etiku, politiku i ekonomiju rada, primjerenu spomenutom procesu
virtualizacije rada.
U svakom sluaju, rad se mora humanizirati zato to treba sauvati humanum od
ieznua, razviti alternativne oblike preivljavanja u anti -humanom sistemu. Ne u smislu
zavodljive, ali u bti konzervativne parole Reforma, a ne revolucija, nego u smislu jedne
druge parole: Preivljavanje do revolucije.
8. teza: Filozofijsko miljenje nastaje iz slobodnog vremena, a utopijsko miljenje
iz rada.
Ovo je povratak na poetak na 1. i 2. tezu. Reeno je da filozofija nastaje iz dokolice,
odnosno slobodnog vremena, kao i svaka druga duhovna djelatnost. I to je tono. Ali
ne radi se samo o nastanku filozofije u staroj Grkoj, kad je podjela rada, koja poivala
prvenstveno na robovskom radu, omoguila nastanak filozofske aristokracije koja
se onda mogla posvetiti viemu, nadgradnji. Radi se takoer i o Camusovom liku
svakodnevnog Sizifa koji, nakon pet ili est dana intenzivnog i besmislenog rada, dolazi
kui i u iznenadnom se trenutku slobodnog vremena zapita o smislu ivota.
No, filozofijsko (ili filozofino) miljenje bilo da je ueno ili spontano uvijek je
sabirua, svjeto-okupljajua i produbljujua umna djelatnost, koja je stoga u osnovi
konzervativna. I uvijek nastaje, kako je reeno, iz slobodnoga vremena, kada se zaista
stekne slobodno vrijeme ili se silom prilika (i privremeno) vrijeme oslobodi.
Nasuprot tome stoji utopijsko (ili utopino) miljenje, koje je uvijek transcendirajua,
svjeto-mijenjajua i proirujua umna djelatnost, pa je stoga u osnovi subverzivno. Ono
proizlazi direktno iz tegobe rada i tegobe ivota uope, kada se trai to prei izlaz iz onoga
danog. Iako bi, jamano, bilo pretjerano nazvati miljenjem sve forme refleksije koje su
utopine, pod utopiju i utopijsko miljenje sklon sam podvesti i individualnu vjeru u bolje
sutra, i zajedniki san ovjeanstva o boljem svijetu, i kritiku filozofiju nade, koja je
zapravo jedino pravo utopijsko miljenje.
9. teza (djelomino pobijanje 8. teze): Filozofijsko miljenje i utopijsko miljenje
nuno su upueni jedno na drugo.
Iako je prethodno kazano na koji se nain razlikuju filozofijsko i utopijsko miljenje,
treba rei da su oni razliiti prvenstveno po svojim smjerovima: doljegore, unutravan,

desnolijevo.
Filozofija i utopijsko miljenje susreu se u ljudskoj umnoj i djelatnoj naravi (napinju
je i razapinju, ali takoer okupljaju i zaokruuju), pa ih je teko razdvojiti, kao to je teko
povui demarkacijske linije unutar same ljudske naravi.
Utopijsko je miljenje u krajnjoj liniji filozofino, kao to je i filozofija u krajnjoj liniji
utopina. Jer: nema transcendiranja bez poznavanja onoga to se treba transcendirati.
Kao to nema ni upoznavanja onoga predleeeg bez misaonog, pa i imaginativnog
poznavanja onoga to jo nije, ali bi moglo biti.
10. teza: Utopijski ciljevi su nuni koliko je nuan opstanak ovjeka i ovjeanstva.
Ono to jo nije, ali bi moglo biti (i, tovie, trebalo bi da bude) i to ne samo kao
drugaije, nego i kao bolje zahtijeva vie od konzervacijskog filozofijskog pristupa, a
pogotovo vie od suvremenog znanstvenog pristupa, koji je i filozofijski u onoj mjeri u
kojoj se filozofija danas mjeri prema suvremenom idealu znanosti.
Pored egzaktne znanosti prirode, drutva, ekonomije ili politike, koja u sri i u krajnjim
konzekvencama destimulira kreativni potencijal ovjeka pored nje, a u odreenom
smislu i protiv nje treba nam utopijsko miljenje kao vesela znanost.
U ranije reenom trebalo je postati jasno da utopija nije puko snatrenje, nego
djelatna snaga povijesti. Utopija, o kojoj je ovdje rije, nije samo mogui put ka osloboenju
ovjeka, nego i samo-ozbiljenje, pa i smo ozbiljenje ovjeka.
Isto to (samo-ozbiljenje i smo ozbiljenje) bilo je spomenuto i kad je bilo rijei o
slobodnom vremenu. Ne sluajno. Jer: slobodno vrijeme koje se ovdje misli utopijski
je cilj; u pozitivnom, najpozitivnijem smislu utopije.
Utopija slobodnog vremena koju skicira, primjerice, Bloch aktivna je slika jedne
aktivne budunosti ovjeka; suprotna, dakle, kapitalistiki induciranoj utopiji slobodnog
vremena u liku neke neradnike zemlje Dembelije, koja je do karikature dovedena u Big
Brother Showu, gdje se slobodno vrijeme ostvaruje kao totalno nadzirana dosada.
11. teza: Utopijske snove treba sanjati na javi.
Mnogo toga se polae u utopijsko miljenje, i u smislu utjehe i u smislu nade; takorei,
i unatrag i unaprijed. No, utopijske projekcije nisu naprosto slobodnolebdee. Sve one
su bile i jo uvijek jesu vezane uz drutveno-politiko-ekonomski realitet; tovie, izviru
iz njega i pruaju odreene odgovore na pitanja s kojima se borimo (oduvijek i tko zna
koliko jo) i teorijski i praktiki.
Krajnji cilj promiljanja ove vrste je jedan utopijski cilj. No, dostiniji (iako jo uvijek
utopijski) cilj ovakvog promiljanja jest dati prilog razobliavanju tlaiteljskog globalnog
ekonomsko-politikog sistema i pritom hukati na akciju uperenu protiv njega. To, pak,
nije mogue bez utopijskog transcendiranja zadanih horizonata.
Pozivajui se na 7. tezu (Rad se mora humanizirati), ovdje treba dodati: u
helderlinovskim oskudnim vremenima, ovjek se mora humanizirati, kako se ne bi
nepovratno de-humanizirao.
Osim raz-otuujueg rada u zavjetrini sistema (koji je sve manje mogu), na
raspolaganju su jo neke strategije. Bloch govori o upropatenim, ali ne beznadnim

starijim oblicima slobodnog vremena, s njihovim subverzivnim potencijalom, kao to su

puka sveanost, amaterstvo i teatar (tj. umjetnost u irem smislu). Sve to je preivjelo ne
samo do Blochovog, nego i do naeg dananjeg vremena, a ako se dodatno prevede na na
jezik, Blochova e poruka biti posve jasna.
Pritom od pomoi moe biti i Gramscijev pojam kulturne hegemonije, zaposjedanja
podruja kulture od strane alternativne ili, bolje reeno, avangardne kulture. U blaoj, ali
jednako subverzivnoj formi, o tome je govorio i Hakim Bey, zalaui se za koncept i praksu
privremenih i trajnih autonomnih zona unutar opustoenog krajolika kapitalistike
kulture.
No, u svakom sluaju, klonue ljudskoga duha bi za svaku utopijsko-transcendirajuu
tendenciju bilo porazno. Sauvati duu, duh i duhovitost ne tonui istodobno u pasivnost
i trivijalnost preduvjet je svakog pomaka. Bloch kae: Oslobaajuoj pomoi svojstveno
je da se moe i smijeiti.
Stoga je, kako po pitanju rada, tako i po pitanju slobodnog vremena pored Marx/
Engelsove parole Proleteri svih zemalja ujedinite se! dobro izgovoriti i njezinu
parafrazu koju je izrekao Bob Black: Proleteri svih zemalja opustite se!
Tekst predstavlja doraenu verziju izlaganja odranog na simpoziju Filozofija
slobodnog vremena i sporta (Zagreb, 27.-29. XI. 2008.), koji je organiziralo Hrvatsko
filozofsko drutvo.
Zarez, XI/266, 1. listopada 2009.
http://biblioteka25.rssing.com/browser.php?indx=8382651&item=85