1

KRIZNA ARITA U HLADNORATOVSKOM SVIJETU

(P.S. zbog ogranienog prostora naravno da sam vam dogaaje prikazao prilino telegrafski, a za sve vie od
ovoga morat e te proitat u drugoj literaturi, pogotovo se to odnosi na kompleksne dogaaje na Bliskom Istoku)

Korejski sukob

Korejski sukob od 1950-1953.g., bio je prvi hladnoratovski izlet na svjetsku scenu, jer
do tada se sve bitno dogaalo u Europi. Nakon 2.
w.w. rata Koreja je podijeljena po 38. paraleli, i to
na Junu Koreju koja je bila prozapadno
orijentirana i na Sjevernu Koreju proruski
orijentiranu.
Pokuaj Sjeverne Koreje da svoj komunistiki
sistem proiri i na Junu Koreju pretvorio se u
otvoreni napad 1950.g., a glavnu pomo dobivala
je od SSSR-a. Odmah su reagirale snage UN, pod
vodstvom SAD, pokuavajui pomoi reimu
June Koreje. Vrlo brzo se i Kina ukljuuje u rat
aljui svoje trupe to je prijetilo irenjem sukoba,
pa je primirje sklopljeno 1953.g., a rezultiralo je
daljnjom podjelom Koreje po 38. paraleli, a tako je
ostalo do danas. Juna Koreja razvila se u pravog
gospodarskog tigra jugoistone Azije,
dok je Sjeverna Koreja ostala prava
zaostala crna rupa, ije stanovnitvo
doslovce jedva preivljava.

Vijetnam
Vijetnam, Cambodia i
Laos bile su francuske
kolonije
poznate
kao
Francuska Indokina. Jo
30ih godina komunistika
ideologija naila je na
plodno tlo u Vijetnamu pod
utjecajem Rusije i Kine.
Pokreta
Komunistike
partije Vijetnama bio je Ho
Chi Minh, a sama partija
organizirana je na teritoriju
Kine i uz pomo Mao Ce
Tunga. Ho Chi Minh je u
stvari bio uenik koji se
okrenuo
protiv
svog
uitelja, naime kompletno
obrazovanje moe zahvaliti
Francuzima, koji su mu omoguili i putovanje po Europi, gdje je on pokupio svoju
komunistiku ideologiju. Poetkom 2.w.w. na teritoriju Vijetnama pokree nacionalni pokret
protiv svih agresora, a u tome su imali i dobru pomo SAD, koje su pomagale u oruju i
obuavanju vojske Vijetnama protiv Japanaca.
Nakon rata su mogli nastaviti dobru gerilu protiv francuske kolonijalne vlasti, koja je
konano morala popustiti 1954.g. nakon tekog francuskog poraza kod Dien Bien Phua.

2
Francuska priznaje nezavisnost Vijetnama, Cambodie i Laosa, a Vijetnam je podijeljen po
17. paraleli, kako je tada dogovoreno samo privremeno, do izbora.
Sjeverni Vijetnam bio je komunistiki pod kontrolom Ho Chi Minha, sa sreditem u
Hanoiu, dok je Juni Vijetnam bio prozapadno orijentiran sa sreditem u Saigonu. U Junom
Vijetnamu uspostavljen je diktatorski reim predsjednika Diema, koji je ujedno bio i katolik,
a to mu je donosilo negativne bodove u budistikom okruenju. Najvei su mu protivnici ipak
seljaci koji ive na rubu egzistencije, pa se okreu
komunizmu i Ho Chi Minhu od kojeg trae
pomo.
Uskoro poinje Viet Cong ili gerilski rat u
Junom Vijetnamu koji je pomagan od
komunistikog reima Sjevernog Vijetnama, a
cijeli prostor Vijetnama postaje arite
hladnoratovskog
prepucavanja.
SAD
su
stale
u
obranu
reima
J.
Vijetnama, te su na
poetku slali samo
pomo
u
naoruanju, a od
1965.g.
poinje
pravo
vojno
ukljuivanje SAD u vijetnamskom ratu, dok
su 1968.g. ve imali 500.000 svojih vojnika u
Vijetnamu. Bez obzira na vojnu i tehnoloku
prednost SAD, poraz u tom ratu bio je
neminovan, pa je mir potpisan 1973.g. u
Parizu, a 1975.g. je rat u potpunosti zavrio
konanom pobjedom Sjevernog Vijetnama.

Kuba
Kuba od
1898.g. prelazi
u ruke SAD
nakon poetka
amerike
imperijalistike
politike i rata sa
panjolskom
koja je do tada kontrolirala Kubu. Tek od 1934.g. Kuba dobiva punu nezavisnost, uvijek pod
politikim utjecajem SAD, pa ak i amerikih kriminalnih krugova. Politika situacija cijelo
to vrijeme bila je dosta nestabilna, a posebno 50-ih godina u vrijeme diktature generala
Fulgencia Batiste.
Protiv diktature gen. Batiste zapoeo je gerilski pokret otpora pod vodstvom Fidela
Castra, kojem se u Mexicu (gdje se pripremao Castrov pokret otpora) pridruio Che
Guevara. Castrov i Che Guevarin pokret otpora je uspio, te je na poetku 1959.g. stvorena
revolucionarna kubanska vlada blisko povezana s SSSR-om. To je bio straan udarac na
ponos SAD, jer je stvorena komunistika zemlja u njenom dvoritu. Uskoro je CIA pokuala

3
pokrenuti kontrarevoluciju i to tako da je obuila
Kubance koji su se protivili Castrovu reimu i 1961.g.
iskrcala ih u Zaljevu Svinja, ali je akcija zavrila kao
totalna katastrofa.
Uz Kubu je vezana i jedna od najdramatinijih
kriza hladnog rata Kubanska raketna kriza, 1962.g.
Amerikanci su saznali za izgradnju ruskih raketnih
sistema na Kubi pa je Kennedy odmah naredio ameriku
pomorsku blokadu Kube, to je izazvalo strahovitu
napetost u svijetu, jer niti jedna strana nije eljela
popustiti,
pa
je
zavladao
strah
od
mogueg
nuklearnog
rata.
Istovremeno se
dogaala i kriza vezana
za Zapadni Berlin,
naime
Hruov
je
pritisnuo Zapad tj. Amere da napuste Zapadni Berlin, te da je zbog toga spreman ui i u rat.
Hruov je bio uvjeren da mladi ameriki predsjednik Kennedy nee imati hrabrosti
suprotstaviti se. Kennedy ne samo da se suprotstavio, nego je bio svjestan da poputanje u
Zapadnom Berlinu znai i mogui poraz po pitanju Kube. Ostao je poznati nastup Kennedyja
u Zap. Berlinu kada je odrao poznati govor koji je izazvao oduevljenje i smijeh mnotva
prisutnih jer je poeo reenicom: Ich bin Ein Berliner (Ja sam krafnica!).
Kriza je rijeena u listopadu 1962.g. dogovorom Hruova i Kennedyja prema kojem
Rusi prestaju s izgradnjom raketnih rampi i pristaju odstraniti svoje oruje s Kube, a Ameri
obeavaju da nikada nee izvriti invaziju na Kubu ili na drugi nain fiziki ruiti Castrov
komunistiki sistem.

Indija i Pakistan
Britanska laburistika vlada kojoj je na elu Clement
Atlee, ve je 1945.g. bila spremna na priznavanje
nezavisnosti Indije, svog krunskog dragulja, ali problem je
bio u meusobnom sukobu hindusa i muslimana, koji ne
ele vladara suprotne religije. Nasilje izmeu hindusa i
muslimana je sve ee, pa su se Britanci 1947.g. odluili za
stvaranje dviju nezavisnih drava Indije i Pakistana (ija
su dva dijela teritorijalno odvojena, tj. Zapadni i Istoni
Pakistan), a slijedee, 1948.g. priznali su nezavisnost i
Ceylonu (Sri Lanka).
U prvim godinama nakon nezavisnosti u
sukobima je stradalo vie od milijun ljudi s obje
strane, a 10-ak milijuna stanovnika, takoer s obje
strane selilo se u "svoje" vjersko podruje. Stradao
je ak i mirotvorac Mahatma Gandhi kojeg je ubio hinduski fanatik jer se Gandhi zalagao za
obostrani mir.
Ubrzo su nastupili i problemi s granicama, naime Britanci su dozvolili da prinevske
drave (na elu maharada), koje su imale autonomiju i pod Britancima, same izaberu to
ele: biti dio Indije; biti dio Pakistana; biti nezavisan. Male prinevske drave su brzo
progutane, ali sa veima je bilo problema. Npr. Hyderabad u njoj je vladao muslimanski

4
maharada, ali stanovnitvo je veinski hindusko, pa je Indija okupirala taj prostor, a kako je
Hyderabad usred Indijskog potkontinenta nije bilo veih problema. Veih problema bilo je sa
prostorom Kashmira, gdje je maharada bio hindus, a stanovnitvo muslimansko, pa je
Pakistan pokuao isti princip kao Indija s Hyderabadom,
ali kako je Kashmir na graninom podruju izmeu
Indije i Pakistana izbio je rat 1948.g., u koji se kao
medijator mora uplesti i UN. Kashmir je od 1972.g.
podijeljen na dva dijela.
Problemi su 1971.g. izbili u Istonom Pakistanu
koji je gotovo 1600km udaljen od matinog Zapadnog
Pakistana, naime zapoeo je Bengalski separatistiki
pokret, koji pomae Indija uz iju je pomo stvorena
nova drava Banglade (Bengalska zemlja).
Oi svjetske javnosti jae su upereni prema Indiji
i
Pakistanu od 1974.g. kada Indija objavljuje da posjeduje
atomsku bombu, a Pakistan je odmah poeo akcije u
istom pravcu. To je vrlo nezgodna stvar za dosta
nestabilno podruje u kojem je hrpetina jezinih, vjerskih i etnikih
skupina, pa postojanje nuklearnog naoruanja na takvom podruju
nikome ne ulijeva povjerenje.
Najjai su separatistiki pokreti Sikha u Punjabu, protiv kojih Indija mora pokrenuti
vojsku 1984.g. (Sikhi su ubili premijerku Indiru Gandhi, to im je olakano injenicom da su
Sikhi kao kvalitetni vojnici sluili kao tjelohranitelji svih vodeih politiara Indije), i
Tamilskih tigrova na jugu Indije (oko grada Madrasa i na Sri Lanki) koji su izvrili atentat na
premijera Rajiva Gandhija (sina Indire Gandhi), 1991.g.

Izraelska drava i Arapsko idovski sukobi

Ubrzo
nakon
Balfourove deklaracije iz
1917.g. poinje doseljavanje
idova u Palestinu, a Britanci
koji su kontrolirali to
podruje postali su meta
kritika i od strane Arapa,
kojima smeta to Britanci
dozvoljavaju tako brojno
doseljavanje idova, i od
strane idova, kojima pak
smeta to Britanci ne
doputaju jo masovniji priliv
idova.
U
neprijateljskom
okruenju idovi
odmah
formiraju
svoju
vojnu
organizaciju Haganah (obrana) i teroristiku organizaciju Irgun Zvai Leumi (Nacionalna
vojna organizacija), koje ve od 30-ih godina poinju zajednike gerilske kampanje protiv
Britanaca (da se to prije maknu s tog podruja i time otvore mogunost idovima da se
izbore za vlastitu dravu) i protiv Arapa.

5
Nakon II svjetskog rata Britanci su
vrui Palestinski krumpir predali pod
kontrolu UN-a, koji 1947. donose
Rezoluciju 181, kojom se predlae
podjela britanskog mandata Palestine na
idovski i arapski dio, dok bi Jeruzalem
potpao pod meunarodnu kontrolu.
idovski voe prihvatili su ponudu, ali
Arapi
odbijaju.
Unato
arapskom
neslaganju, UN su potvrdili svoju
Rezoluciju i odobrili podjelu.
Ratovi izmeu Arapa i Izraela
Samo nekoliko sati
nakon to se posljednji put
zavijorila Union Jack zastava
u Jeruzalemu, idovski voe
proglasili
su
nastanak
drave Izrael 14. svibnja
1948., a slubeno priznanje
odmah je stiglo od SAD-a i CCCP-a. Ve slijedei dan poinje prvi u nizu arapsko-izraelskih
sukoba. Vojske susjednih arapskih zemalja Egipat, Sirija, Libanon, (Trans)Jordan, Irak
napale su Izrael. Niz slabosti u vojnoj koordinaciji i neorganiziranosti s arapske strane, te
veoj motiviranosti s izraelske strane,
rezultiralo je neuspjehom arapskih zemalja.
Glavni rezultat ovog rata 1948/49. bilo je
neostvarivanje drave palestinskih Arapa.
Naime, taj teritorij razgrabili su Izrael,
Egipat (pod svoj utjecaj stavio pojas Gaze)
i Jordan (anektiranje podruja Zapadne
Obale, to e u kasnijim vremenima
dovoditi do trvenja izmeu Palestinaca i
Jordanske vlasti). Ovim ratom zapoeo je
dugotrajni
problem
palestinskih
izbjeglica, ve u ovoj fazi oko 800.000
Palestinaca postali su izbjeglice po okolnim
arapskim zemljama. Isto tako velika veina
idova iz arapskih zemalja, koji
tamo borave ve stoljeima,
naseljavaju se u Izrael.
Izraelska pobjeda imala je
jak utjecaj na dogaanja u
arapskom
svijetu.
Mnogi
arapski voe su diskreditirani, a
mlai
nacionalni
voe
preuzimaju kontrolu. Iz takvog nezadovoljstva na elo je Egipta, vojnim puem, 1952. doao
Gamal Abdel Nasser, veliki arapski nacionalist. Vanom figurom arapskog svijeta postao je
sredinom '50-ih, kada je uao u sukob s Velikom Britanijom, Francuskom i Izraelom oko
Sueskog kanala. Egipatsko odbijanje ulaska u odreene vojne integracije Zapada (Bagdadski
pakt), navelo je Zapad (itaj: SAD) da odbije prodati Egiptu oruje. Nasser se tada okree

6
CCCP-u i Istonom bloku, pa od ehoslovake dobija traeno oruje za egipatsku vojsku.
Zapadne sile tada reagiraju uskraivanjem obeane love Egiptu za izgradnju velike Asuanske
brane na Nilu, a revoltirani Nasser provodi nacionalizaciju Sueskog kanala koji je na
egipatskom teritoriju, ali pod kontrolom britanskih i francuskih kompanija. U jesen 1956.,
Britanci, Francuzi i Izrael napadaju Egipat, koji je poraen, ali hladnoratovske okolnosti i
mogunost irenja krize, naveli su SAD da izvre pritisak na Britance, Francuze i Izrael da se
povuku.
Sueska kriza 1956. postala je velika Nasserova
pobjeda, jer Sueski kanal ostao je pod egipatskom
kontrolom, a Nasser je stekao karizmu najvee face
meu Arapima. Na krilima slave Nasser je promovirao
ideju Panarabizma, ali to je rezultiralo samo
kratkotrajnim nastajanjem Ujedinjene Arapske
Republike (UAR), spajanjem Egipta i Sirije.
Novoprobueni arapski nacionalizam najlake je
hraniti mrnjom prema zajednikom neprijatelju
idovima i Izraelu, a arapska propaganda sredinom '60ih (ponajvie iz Sirije) uvjeravala je da je konani
obraun s cionizmom iza oka. Nasser je pokuavao
stati na loptu, ali kada nije uspio, i da ne ispadne
papak, zaotrio je politiku prema Izraelu.
Sve napetiji odnosi doveli su do tzv.
estodnevnog rata 1967., u kojem je Izrael, oekujui
sveobuhvatni arapski napad, napao prvi i postigao
potpuni uspjeh. Izrael je zauzeo teritorije Sinaja,
Golanske visoravni, Gaze, Zapadne Obale i
Jeruzalema. Bilo je to totalno ponienje
arapskih zemalja, a nakon rata bijes meu
Arapima jo je vei, osim to su
doivjeli gadan poraz, stanje s
Palestincima jo je tee. Voe
arapskog svijeta okupljaju se uskoro
u
Kartumu (Sudan), 1967. i donose
tzv.
Rezoluciju Tri ne: 1) Nema
priznavanja Izraela; 2) Nema mira
s
Izraelom; 3) Nema pregovaranja s
Izraelom
Egipat i Sirija bili su odluni vratiti
teritorij izgubljen u estodnevnom ratu 1967. Takvu mogunost otvoreno je najavljivao novi
egipatski
predsjednik
Anwar al Sadat,
koji je naslijedio
preminulog Nassera. Prijetnje su postale stvarne u jesen 1973. kada su egipatske i sirijske
snage koordinirano napale izraelske poloaje. Na dan napada u Izraelu se slavio Jom Kippur,
vaan blagdan za idove, a istovremeno je muslimanima trajao Ramazan, pa se taj rat naziva
Jom Kipurski ili Ramadanski rat (ovisno s koje strane gledate). Poetak rata izgledao je
kao ponavljanje estodnevnog rata, samo s obrnutim uspjehom. Pomo SAD-a omoguila je
Izraelu da doe do zraka, a Ameri i Rusi e uskoro pritisnuti svoje pulene (Rusi su pomagali
Egipat i Siriju) da potpiu primirje.

7
Ovaj je rat povratio malo samopouzdanja Arapima, koje su izgubili u prolom ratu, a
otkrit e i novo oruje koje mogu koristiti protiv Zapada naftu, naime arapske zemlje,
lanice OPEC-a, uvest e naftni embargo prema zemljama koje podupiru Izrael, to e
dovesti do prve naftne krize i drastinog poveanja cijene nafte.
PLO Palestinska Oslobodilaka
Organizacija
Kako su se u ratovima s Izraelom arapske
zemlje pokazale vrlo loima to se vojne
uinkovitosti tie, Palestinci su poeli vjerovati da
ako ikada ele ostvariti svoju dravu, da to moraju
uiniti sami. Jo tijekom '60-ih godina stvorene su
mnoge palestinske gerilske organizacije. Prva je
bila PLO pod egipatskom kontrolom na pojasu
Gaze (1964), a najvea al-Fatah (pobjeda), kojoj
je na elu stajao Jaser Arafat. Arafat je slavu
stekao u proljee 1968. kada je sa svojim Fatahom
odbacio napad teko naoruanih izraelskih vojnika.
Postao je heroj preko noi, a od tog trenutka i voa
palestinskog naroda. Preuzeo je i ulogu efa PLO-a,
koju je pretvorio u krovnu organizaciju koja ima
otvorena vrata za sve palestinske gerilske
organizacije. Do sredine '70-ih PLO se pregalaki
bavio terorizmom svih oblika
(bombaki napadi, otmice
aviona), da bi od kraja
1974.g. bio priznat od strane
UN kao legitimni predstavnik Palestinaca. Arapska liga je takoer prihvatila PLO kao
jedinu legitimnu organizaciju koja predstavlja Palestince, pa je PLO uz pomo naftom bogatih
arapskih zemalja, postala najbolje financirana revolucionarna organizacija u dotadanjoj
povijesti. Osim novca, osigurana im je obuka i oruje od strane zemalja Istonog bloka i Kine.
PLO je jedan dio sredstava odvajao i za pomaganje (u novcu, oruju, informacijama) raznih
teroristikih organizacija koje imaju malo ili nimalo veza s Bliskim Istokom Crvene
Brigade (Italija), Baader-Meinhoff (Zap. Njemaka), IRA (Irska), ETA (panjolska),
Tupamaros (Urugvaj), Sandinista (Nikaragva), Japanska Crvena Armija (Japan),
Slabljenje PLO-a poinje nakon '90-ih godina, kada se Jaser Arafat vie ukljuio u
politike dogovore s Izraelcima, a drastino je smanjeno financiranje od strane arapskih
zemalja, jer je Arafat stao na stranu Iraka i Saddama Husseina u ratu protiv Kuwaita. Jaser
Arafat je umro 2004. g., a ve prije toga radikalnija organizacija Hamas preuzela je inicijativu
u politikom vodstvu Palestinaca.
Mirovni sporazumi
Do kraja '70-ih niti jedna arapska zemlja nije slubeno priznala Izrael, niti je prihvatila
mogunost postojanja Izraela. Arapi prostor drave Izrael najee nazivaju cionistika
naseobina. Na iznenaenje svih na Bliskom Istoku (pa i ire), Anwar al Sadat objavio je
1977. egipatsku elju za mirom s Izraelom. SAD (predsjednik Jimmy Carter) su odmah
uskoile kao medijator mirovnih dogovora izmeu Egipta (Sadat) i Izraela (Menachem
Begin). Prema mjestu odravanja u Camp Davidu u SAD, dogovori su poznati kao sporazum
iz Camp Davida 1978. Egipat je slubeno priznao Izrael, a Izrael je vratio okupirani Sinaj
pod egipatsku kontrolu. Djelovalo je kao da stvari kreu u boljem smjeru, ali arapski

8
nacionalisti shvatili su Sadatovo pregovaranje s Izraelom kao izdaju, pa je na njega izvren
atentat 1981.
Nova
generacija
Palestinaca koja je odrastala na tzv.
Okupiranim
Podrujima
(Zapadna Obala, Gaza) ne vidi
nikakvih pomaka na bolje niti od
strane arapskih zemalja, niti od
PLO-a. Mnogi mladi Palestinci
odluili su uzeti stvari u svoje ruke,
pa je takvo razmiljanje rezultiralo
pokretanjem Intifade, tj. ustanka
protiv
izraelske
vlasti
na
Okupiranim Podrujima, 1987.
Tada su zapoeli neki
dogovori oko Palestinske
samouprave,
ali
ekstremisti na obje strane
ine sve da miniraju
proces. Od razdoblja Prve
Intifade politiki utjecaj
na Palestince sve vie
ima fundamentalistika
grupacija Hamas, koja
je poznata i po mnogim
teroristikim napadima
na izraelske civilne ciljeve. Niti danas situacija s Palestinom nije bajna. Gaza je predana na
upravu Palestincima, a na Zapadnoj Obali postoji odreena palestinska samouprava, ali kako
znate da je Izrael izgradio zid koji odvaja Palestince od Izraelaca, jasno vam je kakvi su
meusobni odnosi.

Irako Iranski sukob, 1980 1988.

Modernije razdoblje u Iraku poinje 1958.g., kada je sruena monarhija, istovremeno
nastaju unutranje napetosti zbog sukoba sa Kurdima (narod koji predstavlja potlaenu
manjinu u Turskoj, Iraku i Iranu, a nemaju vlastitu dravu) koji pokuavaju iskoristiti
promjenu vlasti u Iraku ne bi li to uiarili.
Materijalnu i financijsku pomo iraki Kurdi najvie su dobivali od iranske vlade
kojoj je na elu ah Reza Pahlavi (bolje da se bune iraki Kurdi, nego iranski, a uz to Iranci su
iiti, dok su Iraani veinom suniti, pa se pretjerano ne vole). Poetkom 70-ih sreeni su neki
teritorijalni nesporazumi izmeu Iraka i Irana, pa time prestaje i pobuna irakih Kurda jer je
prestao dotok pomoi iz Irana.
Situacija se drastino mijenja 1979.g., kada je u Iranu uspostavljen islamski
fundamentalistiki reim Ayatollaha Khomeinija, a u Iraku je iste godine vlast preuzeo
Saddam Husein. Ubrzo na svjetlo dana izlaze mnoge
nesuglasice, a najvie ona teritorijalna, o pitanju granice
izmeu Iraka i Irana na podruju Shatt al-Araba.
Saddam Husein ve slijedee godine 1980. pokuava
iskoristiti nesreenost u Iranu zbog uspostave islamskih
zakona, te napada iranske luke i rafineriju nafte (Abadan).
Iranci su uzvratili neoekivano kvalitetno, jer Irak je

9
oekivao brzu i laku pobjedu, a taj kvalitetan otpor Iranaca najee se pripisuje frikom
vjerskom zanosu u kojem su bile mase, posebno siromanijih u Iranu. Zbog tog zanosa Iran je
mogao koristiti taktiku ljudskih valova, tj. napadima na irake snage slabo naoruanim, ali
brojnim ljudstvom (i to djece i staraca). esto su takve mase ile kao prethodnica regularnoj
vojsci kao istai mina u minskim poljima, naoruani samo Kuranom i plastinim kljuiem
oko vrata za otvaranje rajskih vrata ako poginu.
Rat je ubrzo uao u pat poziciju gdje niti jedna strana nije ostvarivala prednost, a tek
na

kraju rata 1988.g. Irak je upotrijebio kemijsko

oruje protiv Kurda i protiv Iranaca, ali nikakvu
taktiku prednost to nije donijelo osim to je Irak prepoznat kao najvea potencijalna prijetnja
za stabilnost u regiji, pa ga se poelo sve stroe kontrolirati.
Interesantno da je tijekom rata, u kojem je bilo vie od milijun poginulih, Zapad i
mnoge arapske zemlje stale su na stranu Iraka, jer su se bojali efekta iranske islamske
revolucije. Zanimljivo da je na kraju rata Saddam Hussein uputio zahtjev arapskim zemljama
da oproste iraki, prilino veliki dug, jer ih je, eto, Irak spasio od iranske islamske revolucije.
Uvjerenje da su pobijedili, iako nisu priskrbili nikakve teritorijalne dobitke, ipak je snano
podiglo samopouzdanje Iraka i Saddama Husseina, pa su poeli gnjaviti male drave u
Perzijskom zaljevu (tzv. arapske Nouveau Riche Kuwait, Bahrein, Qatar, U.A.R). Ne bi li
naao razloga za nasrtaj na mali Kuwait, Saddam Hussein je tvrdio da Kuvajani bue naftu
dijagonalno pod zemljom
pa na taj nain crpe naftu
koja je s irake strane granice!!!! U kolovozu 1990. Irak je napao Kuwait i anektirao ga kao
svoju devetnaestu provinciju. Bila je to prva meunarodna kriza u posthladnoratovskoj eri, i
prvi sluaj da je jedna lanica UN u potpunosti osvojila neku drugu lanicu UN.
Od tog trenutka Amerikanci preuzimaju batinu u ruku i kreu u politiki, a zatim i
vojni pritisak na Irak i reim Saddama Husseina. Vojnim operacijama poznatim pod nazivima
Desert Shield, Desert Storm,
Shock and Awe i na kraju
Operation Iraqi Freedom
osloboen je Kuwait, a u Iraku je
sruen Saddamov reim, dok je sam
Saddam Hussein uhvaen u prosincu
2003.

Bliski Istok i nafta

Strateki vrlo vano podruje
posebno od 50-ih godina kada Zapad
(SAD, Europa, Japan) zbog naglog

10
gospodarskog razvoja postaje ovisan o nafti, a njena najvea nalazita su oko Perzijskog
zaljeva Saudijska Arabija, Kuwait, Irak, Iran (i Libija se moe ubaciti meu spomenute
zemlje jer im slii po mnogo emu - Arapi, nafta).
Jo od poetka XX.st.
nafta je na tom podruju
eksploatirana
od
strane
Zapada, tonije zapadnih
naftnih kompanija. U to rano
poslijeratno vrijeme arapske
zemlje bogate naftom, ali
inae jako siromane, bile su
sretne da primaju bilo kakvu naknadu od
naftnih kompanija. Ali kako svijest o bogatstvu
i mogunostima raste kod Arapa, tako su i te
naknade postajale konkretnijima, '50-ih godina
oko 50% 50%. Zbog potreba zapadnog
gospodarstva, naftne su kompanije 1959.
objavile sniavanje cijena sirove nafte bez
da su obavijestili lokalne vlade zemalja u
kojima crpe naftu Zato od 60-ih godina
mnoge zemlje proizvoai nafte poinju
suradnju i utemeljuju OPEC (Organization of
Petrolium Exporting Countries), i poinju
koordiniranu politiku koja bi sprijeila daljnji
pad cijena sirove nafte. Iako Zapad nije
vjerovao da e se sve te zemlje lako dogovoriti
o koliinama proizvodnje i cijeni nafte, na svojim e leima osjetiti kako je nafta postala i
sredstvo politikog pritiska, a neuki arapski vladari vrlo svjesni moi koju imaju u rukama (tj.
pod zemljom).
Najvei pritisak izvren je 1973.g. zbog Yom Kippur rata (Izrael vs. Egipat, Sirija),
kada Arapske zemlje iz OPEC-a ele prisiliti Zapad da prestane podravati Izrael. Drastino
su smanjene isporuke nafte, to je podiglo cijene nafte, a kao posljedica na Zapadu izbija
gospodarska kriza, inflacija, a nasuprot Zapadu, naftne zemlje poele su se bogatiti (za
primjer, cijena barela nafte 1973.g. bila je 2.55$, a 1981.g. 32$).
Neke zemlje kao Saudijska Arabija, Kuwait, UAE
iskoristile su to bogatstvo za poveanje blagostanja svog
stanovnitva, ulaui novac u obrazovanje, zdravstvenu zatitu i
sl., dok zemlje tipa Irak, Iran u kojima je diktatorski ili islamsko
fundamentalistiki reim ostavljaju svoje stanovnitvo podalje od
razdiobe tog novca (jedan od razloga je i taj to su Iran i Irak
mnogoljudne zemlje, pa je tu razdiobu tee napraviti).

Islamski fundamentalizam

11
U kasnijim desetljeima XXst. prilino je neslaganje meu islamskim zemljama oko
uloge koju bi religija trebala imati u dravi. Jedan je dio muslimana za striktno potivanje
islamskih zakona i obiaja, npr. Saudijska Arabija, gdje ene obvezno nose velove, alkohol je
zabranjen i sl. Vei dio
muslimana na Bliskom istoku
ipak je za modernizaciju
zapadnog tipa, pravac koji je jo
poetkom 20-ih pokrenuo Kemal
paa Atatrk u Turskoj, a kasnije pratio ah Reza Pahlavi u Iranu.
Takva modernizacija zadovoljavala je posebno urbanu elitu u gradovima kao to su
Istanbul, Kairo, Teheran, koji preuzimaju sve aspekte zapadnog ivotnog stila.
Za razliku od njih mase seljaka i siromanih graana vie su vezani uz tradicionalni
islam, tj. ele da islam postane dinamina i revolucionarna religija koja e imati mo
istjerati negativne strane (zapadne) utjecaje.
Na takvim idejama temelje se fundamentalistiki pokreti i grupe, a jedna od prvih
radikalnih fundamentalistikih grupa bilo je Muslimansko Bratstvo osnovano u Egiptu jo 40ih godina, koje se teroristikim kampanjama bori
za uvoenje istog islamskog prava i obiaja.
Prije par desetljea najutjecajniji je bio iranski
islamski fundamentalizam kojeg je uspostavio
islamski vjerski voa Ayatollah Khomeini
1979.g. u Iranu, svrgnuvi prozapadnog aha Rezu
Pahlavija. Utemeljena je militantna iitska drava
u kojoj je islam kontrolirao svaki detalj ivota od
odjee do onoga to stanovnici smiju govoriti,
pisati ili sluati. Protivnici su jednostavno, bez
skrupula likvidirani.
Najvei problem kod fundamentalistikih reima je to oni naputaju normalna
pravila u meunarodnim odnosima, pa su esti uzronici meunarodnih kriza. Jedna
od veih kriza vezanih za iranski islamski fundamentalizam bila je kriza talaca u ambasadi
SAD u Teheranu 1979-1981.g., kada je iranska vlada podravala militantne studente, koji su
drali ameriku ambasadu skupa s osobljem (zato to su Amerikanci pomogli u bijegu
svrgnutog aha Reze Pahlavija, koji je s SAD bio u dobrim odnosima, tonije SAD su bile
pokrovitelj njegovog reima). Kriza je trajala 444 dana, a tijekom tog razdoblja SAD su
pokuali izvesti akciju spaavanja talaca, ali dogodio se totalni fjasko, sruio im se helikopter
i udario u drugi ameriki avion, pa je misija povuena. Drugo rjeenje bio je ekonomski
embargo prema Iranu koji je pokazivao bolje rezultate, pa je Iran bio spreman, uz neke
financijske ustupke, pustiti taoce.
Druga vea kriza izbila je 1989.g., kada je Ayatollah Khomeini uputio fatwu
(prokletstvo, koje omoguuje i opravdava svakog muslimana da ubije osobu na koju je fatwa
upuena, a takvim uinjenim djelom biti e razrijeen svih grijeha) na pisca Salmana
Rushdia, autora "Satanskih stihova", koji na satirian nain donosi priu o proroku
Muhamedu, a to je djelo prema islamskom tumaenju vrijealo Kuran. Iako su iranski vjerski
voe nakon Khomeinija pokuali rehabilitirati Rushdija, on je ipak primoran ivjeti vrlo
povueno, ne izlaui se javnosti. Naime, tvrdili su da je fatwu nemogue povui, a uvijek
postoje neke islamske organizacije koje je ele ostvariti.

12
Krajem stoljea sve je jaa prisutnost fundamentalizma u muslimanskom svijetu, ak i
u Turskoj islamska partija ima veliki broj pristalica, to bi u nekakvim loijim okolnostima
moglo i zaprijetiti promjenom umjerene i sekularne Atatrkove politike, a to bi Turskoj
stvorilo dodatne probleme oko eljenog pristupa EU.
U Egiptu su este teroristike kampanje, to posebno
kodi egipatskom turizmu, a nama je posebno u sjeanju
pokolj 12 hrvatskih radnika prije 15-ak godina od strane
jedne radikalne islamistike skupine. Danas vidimo da je
stanje u Egiptu i dalje nestabilno, kao i u itavom
sjevernoafrikom arapsko-islamskom svijetu. U Pakistanu
islamske partije takoer dominiraju od sredine 90-ih godina.
Uvjerljivo najrigorozniji islamski fundamentalizam
uspostavljen je 1996.g. u Afganistanu od strane
afganistanskih talibana, (sama rije taliban na arapskom
oznaava studenta taleb), koji su bili fundamentalistiki
sunitski muslimani. elja talibana u Afganistanu bilo je
stvoriti oieni kalifat, u
kojem ne bi postojala
mogunost bilo kakvih
drugaijih formi islama.
Posebno su neprijateljski
nastrojeni
prema
demokraciji ili nekom
drugom
obliku
pluralizma, jer takvi
oblici politike, po njima
predstavlja
uvredu
islama,
ali
treba
napomenuti
da
je
talibanska verzija islama u stvari vie osmiljena perverzija nego pravilna interpretacija.
Talibani su se regrutirali meu sirotim malim Afgancima koji su preivjeli rat sa Sovjetima
(1979-89). Poslani su u Pakistan u tamonje medrese (islamska uilita), gdje su postali vrlo
radikalni islamisti, koji su trebali posluiti Pakistanu za borbe protiv Hindusa u Kashmiru, ali
i za buduu kontrolu Afganistana. Stotine tisua takvih djeaka odgajano je u duhu dihada,
koji je ponovno trebao udahnuti ivot Afganistanu. Zato ne udi da je takav Afganistan postao
mjesto okupljanja ljudi kao to je Osama bin Laden.