Samedin Kadi

Penelopin vez
(O medresi i ariji)

Mu'allaqe

Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove
potrudi da se uputi u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se
Allaha pobojali (Et-Tawba, 122)

Fazanski dani
1. Iz dnevnika
Ponedjeljak
01. septembar 1997.
28. rebiu-l-ahir 1418.
Namazi: sabah (demat), podne (d), ikindija (d), akam (d), jacija (d)
Kada je juer odlazila, majka mi je rekla: Ti nema nikoga osim Boga dragog. Bog ti je
danas ukazao milost i budi mu zahvalan na tome.
Veeras sam sjedio na sofama Begove damije i razmiljao o majinim rijeima. Dok sam
ekao akamski ezan, u srcu mi se skupljala neka tuga kojoj nisam umio dati ime ali koja
me je guila i guila. Jo nikad nisam osjetio takav bol samoe i naputenosti kao veeras
na sofama.
Iako sam spavao svega nekih est asova, digao sam se u pet, im je zvono zazvonilo. U
kolskoj zgradi nema vode i to je zasad najvei problem. Abdest uzimamo na adrvanu,
ispred Gazi Husrev-begove damije. Poslije doruka imali smo nastavu, uglavnom
upoznavanje sa profesorima. Veliko su nam ohrabrenje bili dva-tri profesora koji su nas
roditeljski upoznali sa ivotom u Medresi. Nastava se zavrava deset do jedan, a poslije
podne-namaza dolazi ruak. A onda korepeticija ili obavezno uenje. Teko u se navii
da uim u razredu, zajedno sa ostalim uenicima. Moram priznati da je vrijeme
rasporeeno veoma pametno tako da nema vremena koje uzalud proe. Uenike prvih
razreda ovdje nazivaju fazanima i oni nemaju ba ista prava kao ostali. Na primjer, u
redu za ruak mi ulazimo posljednji i svakom starijem ueniku je ponienje u redu stati
iza fazana. egae se sa nama.
Ovdje je sve mistino i sve ima svje odsjaj neeg velikog. Pa ipak, ja sam danas
razmiljao o tome kako e me stari prijatelji doivljavati, sada kad sam hoda. Oni e
fatati enske dok ja budem prolazio pored njih i sa mjeavinom saaljenja i krkanluka
pozdravljae me: Selam alejk, efendija, hoe malo putera?! Ja u se vjerovatno

pretvarati da me nije briga, da imam neku svoju viu istinu za koju su oni slijepi, a u
stvari osjeat u se kao posljednje spadalo na svijetu. Moda malo pretjerujem, ali ne
mogu nikako da odagnam ovaj osjeaj otkinutosti od svega to je sainjavalo inventar
moje nekadanje svakodnevnice. Doavi u Medresu, kao da sam zatvorio vrata itavom
svom djetinstvu i prolosti. I ne samo to: kao da sam eliminisao svaku otvorenost ka
ivotu i ve sada (tako rano!) definisao svoju budunost. U nekom dematu, itav ivot u
biti hoda, iz damije u damiju, gnjaviti se starim dedama i nanama i njihovim smislom
za sutinu, uiti ilahije, mevlude... A sanjao sam da u osvojiti svijet, da u trati do
beskraja sve dokle budem imao vidjeti neto novo.
Teko mi je, srce mi je puno suza, djeak, jo uvijek eljan igre, danas jeca u meni. Oito
je ve sada da moram mnogo uiti i mnogo se odricati. Ali kao to je danas jedan
profesor rekao: Muslimanu nita nije teko.
2. Jedna metapria
Sve je poinjalo u septembru. U zabetoniranom hladu, ispod kronji dvije prastare lipe,
na ploniku ispred hanikaha okupljali bi se uenici, prepriavali dogodovtine sa
raspusta, i puni novca odlazili u ariju. Vazduhom se irio miris iz okolnih evabdinica,
miris lipa i miris uzavrelog betona. Preplanuli turisti, kao okaeni rekviziti na stolu
ulinih prodavaa, zjapili su u baarijske znamenitosti mislei da se njihove percepcije
pune iskustvom tvrde kozmopolitske odabranosti. arija je mirisala poznato (mada to
nije bilo mogue), na znoj i starinu, na zbijeni konglomerat raznorasnih tjelesa. Sve je
bilo na svom mjestu; u ljetnim batama ispod Katedrale ljudi su pili pivo i itali novine,
djevojke su mirisale na ulje za sunanje, a harem Begove damije je bio prepun djece
koja su dola na ekskurziju da uivo gledaju znamenitosti glavnog grada koje bi inae
gledali svakodnevno na iaranim zlokobnim udbenicima geografije ili historije.
arijska damija je i dalje bila okrenuta nekud previe prema istoku, mimo sve
baarijske damije, kod sebilja ugojeni golubovi lijeno su stajali na rukama preplanulih
turista koji su se fotografisali u namjeri da po svaku cijenu imaju sliku na kojoj,
blagodarno i veselo, hrane mile sarajevske ptice, Miljacka je i dalje ranjeniki tekla svoj
deponijski put, na Bentbai je cvjetao ivot u svim oblicima, makar skrivenim, makar

pritajenim, kao prkosni opozit uspavanom Alifakovcu, a Saraima su koraale najljepe

djevojke na planeti.
Bilo je neeg simpatinog u prvom fazanskom tumaranju arijom, neeg mistinog i
dirljivog, nekog osjeaja sudbine i odabranosti. Taj prvi sirovi utisak arije usvajan je
kao jedna nezlonamjerna mladika hiperbola; sve je izgledalo kao izazov i sve je
izgledalo veliko. Jer nema se uvijek prilika koraati arijskom kaldrmom bez ijedne
sruene iluzije, gledati u arijska lica ne sumnjajui u njihovu iskrenost, radovati se
buduem a ne tugovati zbog proteklog. Tada je glava jo uvijek napunjena didaktikom
pozvanja, jednom metapriom o velikom, o historijskom, o medijalnom, o inter-istonozapadnom. Prvo fazansko tumaranje arijom odisalo je tom egzaltiranou, tim
osjeajem ulaenja u jednu metapriu, u enormnu duhovnu epopeju. Kada su se vratili u
Medresu, poslije prvog tumaranja kroz ariju, svi fazani su ve postali dio jedne
metaprie, koja se pria stoljeima i koju e i sami reproducirati ne dosegnuvi do njene
biti nikad u svom ivotu.
Kasnije je sve ilo u prilog formiranju metaprie u glavi mladog fazana: okeansko
prisustvo duhovnog, masovnost patine, argon koji je imao vlastiti samoodravajui i
suvereni bitak, bliskost iskonskih antipoda dovedena do usijanja, iskljuivo epski modus
doivljavanja prolosti, sveprisutno reklamiranje samoaktuelizacije, tvrda samouvjerenost
svega to je disalo i kao glavno, jedan opi esencijalistiki stav da iza zavjesa postoji
neka bit, neki cilj, neto emu se tei.
Tumaranje arijom nastavie se u naredne etri godine, sve umorniji prolazak kroz
povrine, bez pronalaenja neke vrte materije iza, neeg bitnog. Prolazie kroz arijske
opne, sve rezigniraniji, sve izgubljeniji i u tom nepronalaenju biti zaboravie ta su
traili i ta ih je to pokretalo naprijed, kroz zavjese i povrine. Nastavie da trae kroz
ivot bit, ali sve to e pronalaziti na ariji bie opne i povrine, i beskrajno ponavljanje
jedne metaprie o velikom.
Poderanih dlanova i neispavanih oiju, nasamareni i ismijani, gladni ljubavi i tople rijei,
nekadanji fazani zamrzie tu metapriu, jer e spoznati da je svaka metapria lana, jer
e shvatiti da se metaprie pripovjedaju zbog straha od slobode i otvorenosti, da se odri
u ivotu stara definicija svijeta.

P.S. itajui o Lyotarovoj izlobi iji je naziv bio Opne nad Parizom, sjetio sam se svog
prvog tumaranja arijom. Asocijacija je bila snana: sa svakom novom opnom ruila se
po jedna iluzija. Ali taj prvi dan na ariji, taj dodir sa svilenom finoom zavjesa i opni
ostae mi u sjeanju kao svjedoba jedne iluzije, jedne ubitane zablude. Naime, tokom
prvog tumaranja arijom i ja sam mislio da u iza mnotva zavjesa pronai bit.
3. Akami
U akam, nebo iznad Begove damije varljivo poinje da se razvia: tamni oblaci uljasto
nataloeni na rubu vida prema zvjezdanoj utrobi donose natkriljujui mir nad pijanu
vrevu arije i rasplamsala buka dana jenjava u otroj modrini predveerja; tada se,
prigueno i usnulo, pale lampe u arijskim ulicama, a radni ljudi ponu da trpaju arene
prnje dana u kofere, sa znojem i proraunima. To je vrijeme kada nebo iznad arije, i
kamenje ukaldrmisano u damijskim haremima, i ptice polegle po duanskim krovovima
iekuju da posvjedoe ezane koji e iskreno, tugaljivo, ravnoduno, strogo - ovisno o
dui koja doziva - pozvati ljude na namaz, sa uspjehom ili bez njega ovisno o duama
koje se dozivaju. (Svaki akamski ezan nosi to breme iekivanja, ustreptalu napetost
poziva i podsjeanje na kraj drame. Akamski ezani su beskrajno i uasno teki jer nose
poruku o ogranienosti roka, i naivno uporni u udaranju po srcima otvrdlim u gvoe:
uzalud i predodreeno uzalud, to je rtva naivno steenom proklestvu slobode i vidljivi
poraz dozivanih).
A kada kandilji na munarama zaplamte i mujezini proglase poetak namaza, po haremu
Begove damije se razlije modra iskriava tiina, natopljena teretom sudbine iekivanja,
vrsto se sklupa na damijskom pragu, vukui se teko kroz vazduh, kroz jesenje
izmaglice i proljetna isparenja, kroz golublje umove i prhnua, kroz mutnu svijetlost
lampi, kroz utiani ubor adrvana. U vrijeme akamske molitve, zidove Begove damije
zapljusne teka svemirska tiina, nimalo bezbrina i nimalo ravnoduna, kao da uhom
naslanjenim na zidove slua puls molitve u damiji koja je svemir za sebe i brod u
svemiru tiine. Pa ipak, taj brod nema uvijek odjek iekivanja u svim putnikim srcima,
ak ni u svim krmanokim srcima; damija je oduvijek bila sabiralite uplakanih srca, ali
i naprslih srca, zaljubljenih srca ali i srca zagrizlih u kamenje. Svako srce ne donosi

bogougodnu strepnju iekivanja, niti svako srce dolazi u damiju da bi pomou vjetine
iekivanja zadralo uzdu nad sobom, niti svako srce ima istu pobudu i razlog; ali svako
srce nosi ponekad elju za utjehom u sebi to je onaj temelj na kome je podignut svaki
hram iekivanja. (Zato je damija otvoreno za svako srce, za uplakano i zapeaeno, za
bistro i podvojeno, za barbarsko i krotko. Nekima produbljuje ukrvavljenost a nekima
otkljuava katance.)
U vrijeme akamskog iekivanja, ova sarajevska damija je najee ispunjena utianim
srcima softi. Ta srca su utiana i samo to kasnije kroz ivot postaju stihijska ili
podvojena, razbistravaju se ili mute, nose patnju u sebi ili uporno vau ljepljivu gumu
nemara. Vijekovima, od dolaska islama u Bosnu, softe iz Medrese preko sokaka prelaze u
haremsku predveernju tiinu, utianih, zamiljenih srca, u nostalgijama za roditeljima,
rodnim krajem, kunim mirovima ili nosei potajnu elju za lutanjem, daljinom i vjetrom;
okupljaju se u haremu u veselom klokotavom razgovoru koji najavljuje akamsku tiinu
iekivanja koja e nastupiti poetkom namaza; mlae softe, sa bjelicama ili gologlavi,
stoje oko adrvana i posmatraju novie u njegovoj vodi, baeni sitni za ivotnu sreu
dok stariji sjede na sofama i raspravljaju o fikhskim i akaidskim pitanjima; stariji
savjetima za to uspjenije kolovanje u Medresi mlaima ublaavaju nostalgiju ili je
krutim alama jo vie raspiruju, svi skupa sanjaju o nekim tuim daljinama, o kairima i
istanbulima, o mekkama i raznim bjelosvetskim medinama u koje e otii na ponos svojih
porodica, iji e se mlai lanovi zaklinjati njima, roacima iz kaira i istanbula. Harem
Begove damije je glavno okupljalite njihovo pod velikim nebom kroz itav ivot
poevi od onda kada su ih roditelji doveli u Medresu da budu islamske luonoe u Bosni
i da ulogom duhovnika, za koje je uvijek u narodu bilo mjesta, obezbjede sebi mjesto u
ivotu a i sreu na onom svijetu. Dolazili su nevinih, bezbrinih dua, oiju gladnih sjaja i
ivota, sa vatrenim zorama u grudima a odlazili su umorni i zbunjeni. Pojedene mjeseine
u grudima, glupo su se radovali ivotu koji ih je redovno gutao. Svaki od njih e iz
Medrese u ivot ponjeti neto od haremske akamske tiine koja se razlijevala po
njihovim duama kao kroz lijevak inei ih sirotim i skromnim, uei ih vjetini
iekivanja koja je jedino umjee protiv ivotnog zaborava i rugobatne sive boje koja e
ih doekati u ivotu poslije Medrese.
7

Kada mujezin u suton pone da ui ezan, softe prekidaju razgovore i ulaze u damiju;
tada je tiina u haremu potpuna i teka. Plutajua, bezvremenska tiina. Svjetlucava,
besana tiina okrenuta ozvjezdanom nebu da mu posvjedoi razloge za milost na ovom
komadu stvorenog, da opravda prkosni besmisao opstanka u ognjenom bosanskom krugu.
Svretak namaza prekida tiinu i odlae iekivanje za sljedee predveerje, za sutranji
sutonji ezan i sutranje razlijevanje tiine. Tada softe izlaze iz damije u pokornoj
zamiljenoj tiini, rastereenoj od iekivanja i odlaze u medresu ili ariju, da ue ili da
lutaju gladni probijanja u tuem svijetu sjaja, da oplode poraz ili iekivanje. Tako se
ovdje, kroz haremske akamske tiine, unja ivot stoljeima, od ezana do ezana, od
iekivanja do iekivanja.

4. Inicijacija
Dok je iznad Begovo damije plovilo bremenito septembarsko sunce ka jugu, u srcu je
ostajala jedna kristalna nostalgija teka kao ivotna zagonetka usuda, kao otkinuto
sjeanje na toplu porodinu atmosferu u jutranjim trenucima pijenja kahve: majka je
nosila u rukama mlin na iju povrinu su bili utisnute litografske are orijentalnih motiva
i od kojeg su ruke mirisale na bakar, taj arhimiris svih metala, ti si jo uvijek leao u
krevetu i listao Zagorove ili Alan Fordove stripove mislei povremeno na sinonju
utakmicu Lige prvaka. I sve ti je bilo iroko i prostrano, iznutara i vani, bio si slobodan i
ist kao jutanja hava, nisi ni sanjao da e kao graanin Kane uskoro ponavljati rije
pupoljak ije znaenje e ostati neodgonetnuto svima osim tebi. ta e biti tvoj pupoljak?
Liga prvaka, play-station, stripovi? Ono jutarnje izleavanje? Fudbal? Odvee te od
kue, nasilu te odvojiti od djetinstva i sanki sa kojim si se igrao tog jutra. Za tvoje dobro,
da postane graanin, efendija, intelektualac odvojit ete te od fudbala. Otii e u
Medresu i postati fazan.
Fazanski dani su tuna pria o nasilnom odrastanju u tuini. Tamo gdje e te odvesti
nikoga nee zanimati tvoje sposobnosti po kojima si bio poznat u svojoj mahali: niko se
nee zainteresovati za tvoju virtuoznost da uvue glistu kroz jednu nozdrvu i izbaci je
kroz drugu ili tvoju odvanost da u decembru skoi sa mosta u rijeku, niti tvoj talent u
ongliranju fudbalskom loptom ili preciznost prakom i cjevkom sa fiecima, niko se
nee ni osvrnuti kada im kae da si sa dvanaest godina iza sebe imao niz ostvarenih i
8

poluostvarenih eksperimenata i projekata na polju eksplozivne kombinatorike, sve ono

to je predstavljalo inventar tvojih pohvala tamo e bit doivljeno kao nebitna
konvencionalnost. Sve to e ih zanimati bie proklete injenice, statistika tvog rada i
znoja. Tamo te niko nee pitati kada e ustati niti e ti donositi aj u krevet, morae
potpisivati i pisati molbe da jednom sedmino pogleda utakmice Lige prvaka, a svaki
tvoj otpor e biti smijean pred masivnou nude da se postane graanin, efendija i
intelektualac.
Prvog dana u toj tuini uskratie sebi glavnu karakteristiku svog djetinstva: radoznalost.
Jer e ui iz glupe radoznalosti u uionicu maturanata, a oni e obrisati tablu tobom, kao
nakvaenim sunerom. I ve tada e izvui pouku da je radoznalost u graanskom,
efendijskom ili dravnom svijetu najvei grijeh.

5. Ostrakizam
Dok je u ostalim sarajevskim srednjim kolama vladala manje-vie ravnotea u
goditima, Gazi Husrev-begova medresa je liila na veernju kolu gdje u isti razred
zajedno idu dvadestpetogodinjak i trinanaestogodinjak. U istoj sobi bi spavali momina
sa vojnikim inom zaraenim u ratu i djeai koji je krenuo u prvi osnovne dvije
godine prije vremena. Tu je bio izvor itave internatske nejednakosti. Elementarana
nieovska injenica da je mo jai nagon nego bilo koji uitak ili neuitak, u internatu se
potvrivala svakodnevno. Nije bio rijedak sluaj da je najmlai u spavaonici pospremao i
zatezao krevete to je bilo pravilo.
U internatima i svim kolektivnim ekumenama, gdje dolazi do mijeanja nekoliko ivota u
svojoj banalnoj formi najtee pada jedna injenica jednakost, dakako prividna,
virtualna. Statistika je matrica svake komune, statistika kao sinonim neprirodnog
saimanja krajnosti u jednu srednju vrijednost. Svaka via ili nia mjera u odnosu na
statistiki kalkulus se gubi i nivelira. Ako igdje postoji demokratija u svom slijepom
idealnom obliku, onda je to internat ili kolektivna ekumena. Statistiki prosjek je nosilac
ivotnog strujanja u internatima; talenti, osobenjaci, asocijalni likovi, boemi, umjetnici
proivljavaju svoje najtee trenutke u domovima nasilne jednakosti sve do onog
momenta dok i sami ne postanu puka rezultanta ove statistike operacije pretvaranja u
9

prosjenu vrijednost. Krajnost nema nikakve anse da se odbrani od kalkuliraja, osim

potpunog negiranja itave drutvene realnosti ili potpune samoizolacije. U takvom
socijalno-statistikom odnosu, prividna, virtualna, zvanina jednakost postaje injenina
nejednakost u korist statistike sredine. U pitanju je odnos, moda drevan do iskona,
koji je predstavljen u atnitetikoj formuli jedinka masa. Ako se prati kur'ansko
tretiranje ove antiteze, moe se izvui ovaj zakljuak: jedinka se nikada ne odrie mase
kojoj pripada, jer na toj masi mora dokazati svoju statistiku neupotrebljivost.
A to se tie fazanskih dana, pa svakome se desi da ispadne fazan u nekom ivotnom
internatu ili guter u nekoj vojsci vremena. U tim fazanskim i guterskim godinama
glavom se vrti samo jedan san: izai iz svoje guterske koe i prei u neku viu futrolu
postojanja. I kada doemo u taj vii stadij, to je tako banalna stvar, postanemo ravnoduni
prema svom stanju privilegiji o kojoj samo u fazanskim satima zatezanja kreveta
sanjali. Zapravo, ispod naslage moi koju u postfazanskim danima toboe imamo, nazire
se strah prema mlaima od sebe i nostalgija za vremenom u kojem smo snove gradili
prema onima koji su iznad. Nostalgija koju tada stidljivo i pokrivaki osjeamo,
praktino se ispoljava tako to, s vremena na vrijeme, poaljemo gutera u pekaru da nam
kupi kifle, ili obriemo tablu sa jednim zalutalim fazanom.
6. Djeak sa lulom
S vremena na vrijeme, u Medresu bi doao sasvim siuan fazan, malehan toliko da se u
poslijepoveernjim sprdnjama prialo kako mu je potrebna stolica da bi teku od vrata
dohvatio; ili kako mae nogama dok sjedi na trotoaru; ili kako ga na stadionu dok igra
lopte golica trava po preponama; ili da klanja na truleksu; ili kako poslije doruka zove
prijatelja da mu da lopovsku jer eli do lavaboa. Imao bi cirkusantski simpatino lice
kakvo bi svi reiseri poeljeli za svoj komini triler sa sentimentalnim krajem. U prvim
inetrnatskim danima, on bi sjedio u zadnjoj klupi i bez stida plakao, muen nostalgijom i
strahom, nenaviknut i zbunjen pred ozbiljnou sveukupne situacije. Plakao bi u tolikoj
mjeri da su stariji uenici dolazili poslije poveerja u njegovu sobu nosei mu grudnjake
za podonjake, nabavljene Bog sami zna gdje. U optem sobnom meteu, pokuavali bi
mu staviti na glavu grudnjake koji bi i srednovjenoj Ciganki od desetero djece bili
poveliki. On se opirao u poetku sa osjeajem kosmike nepravde u srcu, da bi na kraju,
10

u bratskom zagrljaju rutavog maturanta na ijoj glavi je zavrio glomazni bjeli sisodra,
izbacio iskreni osmijeh u ijoj pozadini je blistala sitna suza.
Poslije tih uobiajenih, rutinskih fazanskih iskuenja, on bi postajao legenda u koli.
Profesori bi sa simpatijama gledali u njegovo ljepukasto lice i osmjesima ispraivali
njegove spontanosti, a maturanti bi mu doputali da ulazi u njihove sobe to je za jednog
fazana bilo sjajna premija. Za vrijeme malih odmora, on je komotno odlazio u prepuni
toalet gdje su puili maturanti, vicematuranti i pokoji guter, jaranski bi udario po ramenu
nekog krupnog maturanta, kojemu ni mati nije smjela izgovoriti njenosti, osim u
izuzetno sveanim trenucima kao to su ispraaji, tevhidi i porodina okupljanja sa
roacima iz inostranstva i kojemu je svaki tui kontakt na njegovom tijelu bio alarm za
protukontakt, kao na zategnutoj opruzi. Kao protuslugu za toleriranje tih svojih fazanskih
njenosti, mali fazani je stavljao cigaru na usne i zabavljao zadimljeni klozetski
auditorijum. Iako nije uvlaio dim, ne zbog toga to nije htio ve zbog toga to nije znao,
nastojao je da izgleda to konvencionalnije, sa to provjerenijim pokretima. Jedan
profesor, vidjevi ga kako pui sa mutiklom, umjesto da ga prijavi odgajatelju samo mu
dobaci: Sinko, od toga ti nee porasti.
U prvim puakim danima, puio je iz zabave, svoje i tue, a kasnije kada bi profesori
poeli da zakucavaju ocjene u dnevnik, sve je ee dolazio u toalet da ispui jednu za
svoju duu, da se smiri ili da okadi dimom otru riblju kost keine u grlu. Bilo je
trenutaka kada se u hali nije nita prialo ve samo puilo, uvlaio i ispuhivao dim,
duboko i to due, u sinhroniji ispuhivanja i gledanja prema zamiljenoj daljini iznad
Trebevia. Ti su trenuci bili uglavnom pred kraj polugodita ili godine, kada je
zakluivanje ocjena bilo u toku.
Nigdje puenje nije toliko duhovni akt kao meu softama; trenuci cigare su trenuci
najdubljeg suoenja, najblistavije samoe i nadolazeeg kajanja. Puenje je najuspjeliji
surogat alkoholu, elja da uvijek bude zadnji put, da se, sa posljednjom cigarom, krene
iznova. U tim blistavim medresanskim godinama, cigara je bila ue svih dnevnih briga,
metafora novih poetaka.
I onaj malehni fazan bi odmah s poetka kolovanja poinjao da uvia znaaj cigare u
duhovnom ivotu internata, ali samo kada bi skinuo svoj klovnovski plat i suoio se sa
onim odlaganim. U protivnom, puenje je bilo samo svakidanji banalizirani inetrnatski

11

ritual, lien dubine. Da ga je tada bilo uslikati, bio bi to portret tunog veseljaka, sa vrlo
kontrastnim bojama slika duboko nadahnutog kolorita, idealan motiv za neki socijalni
plakat o naputenoj siromanoj djeci to lutaju gradom bez igdje ikoga, bez starijeg
burazera i bez cd-a u depu, bez vokmena i bez zlatne minue u uhu, i prerano se
susreu sa onim poronim ivotnim fragmentima sa kojima bi inae, po zakonu neke vie
dijalektike, trebali da se susretnu tek sa kugom odrastanja. Gledajui ga, Pikaso je mogao
jo jednom naslikati remek-djelo Djeak sa lulom. Ljepukasti deki, visine prosjene
oklagije, dri u ruci cigaru nataknutu na razmekalu mutiklu i ozbiljno uvlai dim u
plua, nitei nikotinom svoje njeno tijelo. Ali eto, u podsmjeh svim razlozima
zaborava, ta slika iz ranih internatskih dana je ostala u glavi, i to ne kao kajajue
postsaznanje o djetinjim zabludama ve kao ugodna paradigma onoga ega se iz ivota
isplati sjeati.
Djeak sa lulom nikad nee okonati fazanske dane, niti doekati blagodat guterskih ili
maturantskih kuliranja. Iz Medrese e odnijeti pun ruksak keina, razoarenja i divnih
uspomena, a kao trajne suvenire: patoloku odanost duhanu i rezon da od duhana zaista
nita ne raste osim pukotine izmeu stvarnosti i puke matarije.

7. Magaree godine
Prvi put sam na rije konvikt naiao davno nekad, itajui opieve Magaree godine.
Sestra mi je objasnila onako kako je sa etrnaest godina mogla objasniti da rije
konvikt oznaava kolu u kojoj aci budu povazdan; tu i jedu, spavaju, igraju se, ue.
Rekla mi je da se konvikt moe rei jo i internat. Tada nisam mogao ni slutiti da e ova
rije u godinama mog kasnijeg ivota poprimiti jednu dragocjenu vanost.
(Inae, opieva djela predstavljaju nezamjenjivu iskru u mom sjeanju na djetinstvo.
Kada je doao rat, danima sam sa komijama bio u podrumu, sve mogunosti igre su bile
potisnute opasnou prostora i kugom rata; bilo je to djetinstvo bez proljea u kome smo
proljee morali traiti u imaginarnim svjetovima knjiga. opieva su djela bila obavezna
literatura meu mojim podrumskim vrnjacima. Hamid, Krsto, Dule i drugi likovi, bili su
redovno tema djeijih razgovora, u trenucima kada ne bismo brojali detonacije. I danas,
kada u rijetkim trenucima zavirim u svoju malu biblioteku, ispod naslage knjiga

12

pronaem izblijedjelo lastaviino izdanje Magareih godina i preda mnom oive pomalo
zatamnjene i iskrzane slike jednog svijeta, prepunog vratolomija u kojima ive konkretni
pasai sjeanja na jedno odrastanje).
Dvije godine po ratu, dolazim u kolu internatskog. Naravno, to nisam uradio zbog
eventualne euforije poslije itanja Magareih godina, ve eto tako, neka se kola morala
upisati. Budui da mi u iroj familiji niko nije bio hoda, ja sam Medresu upisao isto
radi poslovne irine rodbine. Dakle, otiao na zanat, kao i svi drugi.
U prvim internatskim danima donio samo zakljuak da je ovaj moj internat, po svim
prilikama, drugaiji od onog opievog; bio sam uplaen jednom notornom
disproporcijom (iskonski nesklad umjetnosti i realnosti): manje vratolomija nego u
bihakom konviktu

a dosta vie uenja, manje prostora za istinske ujdurme (ne

raunajui na puenje u kasnim nonim satima ili gaenje pairiima na korepeticiji...) i

dosta vie crnih knjiga u koje se upisuju ueniki prestupi, a potom kanjavaju ili
oprataju, u svakom sluaju sabiraju i pamte bezbeli radi kompletiranja slike o ueniku.
Prva godina je protekla brzo i uzburkano. Nova lica, nova mentalna arhitektonika, novi
stil ivljenja, u potpunosti novi svijet. Za dijete, odrastalo meu jalijom i kloarima,
Medresa je znaila utopiju, klub isposnika i asketa. Be-vakat u dematu, dvije
korepeticije dnevno na kojima se ili ui ili propada, post etvrtkom a ponekad i
ponedjeljkom, i kao lag na tortu, profesori koji stalnom moralistikom priom oblikuju
svijest o nekoj vanserijskoj koli. Uenik u poetku biva cijepljen kompleksom vie
vrijednosti.
Helem, prvi razred na jednu a ostalo kolovanje na drugu stranu. U prvom razredu si
etiketiran imenom fazan to je najnia taka internatske hijerarhije: na ruak ulazi
posljednji, ako sluajno zaluta u neki stariji razred, tobom nonalantno obriu tablu bez
druge emocije do meraka i radosti; noni vaspitai te i zbog namjanje greke ubjeuju da
e biti izbaen iz kole. I jedinu ti radost pokloni stari portir, koji ti dok se vraa sa
sabaha, ponudi komad vrue kifle i par veselih, grubo veselih rijei.
Sanja o etvrtom razredu, o internatskoj superirornosti, o prolasku drugih uenika u redu
za ruak, o komotnom odlasku sa korepeticije, o neuenju, o promjeni svih internatskih
nedostataka i nepravdi, govori sebi da nee biti grub i mlitav kao sadanji maturanti,
13

nalae sebi drugaiji odnos. U meuvremenu, proe prvi razred. Drugi jo bre.
Odrasta i mijenja se. U treem razredu si ve internatski stereotip, prava suprotnost od
onoga to si u prvom razredu zadavao sebi. Internat i arija su te jo jednom izigrali
postupajui prema tebi kao prema glini koju su oni oblikovali svojim prstima.
Mladi ljudi, sa iskustvom mijenjaju i stavove, to je neto samo po sebi razumljivo, ali je
nerazumljivo kada nam iskustvo govori da nema smisla mijenjati svijet i nepravde u
njemu. Jo je besmislenije to to iskustvo postane unutarnja matrica naih stavova koja
nam kroz ivot namjenjuje suprostavljanje svim pokuajima da se izmjeni svijet.
Kada su prebrodili magaree godine, opieve junake je progutao ivot; neki su osnovali
porodice, neki izginuli u ratu, neki postali pjesnici, a neki ostali cijelog ivota vezani za
internat i nastavu. Iz ovog ivotnog epiloga opievih Magareih godina, uviao sam
opravdanje ili pauinasti smisao nekim stvarima: moji prijatelji i ja se nismo nikada
previe trudili da prebrodimo magaree godine. Ionako, ovjeka, prije, kasnije proguta
ivot.

14

Iz albuma strahova
1. For whom the bell tols
U prvim medresanskim danima na sabah se ilo sa elanom i pozitivnom energijom. Na
prvom spratu, gdje su smjeetni fazani, ustajalo se na prvo zvono, koje bi eksplodiralo
rasanjeno, ranivi kratku tiinu spavanja kroz zvunik u sobi; potom bi dolazio noni
vaspita i palio svijetla u sobama, budio one rijetke fazane koji su prvog mjeseca tvrdog
sna, pomalo bi ih isprepadao, zaprijetio im izbacanjem iz kole, a onda bi urei odlazio
na sprat koji je pripadao starijim razredima i tamo se zadravao duplo vie nego na
prvom spratu, zapravo toliko vie da se moglo pomisliti da je njegova dunost samo drugi
sprat. Zvunik bi potom nastavljao svoju rasanjenu agresivnost, hodnik je jeao od nekog
pjevaa ratnih ilahija u ijim glasnicama se nasluivala sva estina planinskog sira i
zvonke izvjebanosti na jutarnjim panjacima, u abdesthani je bila guva, abdest je spirao
san sa tijela, budei sliku jueranjeg dana: profesori su govorili o blagoslovu one nastave
koja zapoinje nakon abdesta i sabah-namaza u dematu. Potom bi izlazili napolje iz
internata i prelazili u skoro hodoasnikom ushienju tu usku prevlaku Saraa, koja je
djelila internat od Begove damije. Napolju je zora pucala praskom, sabah se raao bolno
i nevino kao dijete, sa duanskih krovova se isparavala noanja kia; izmaglice su jedrile
oko baarijskih minareta; golubovi su kaljucali na haremskim zidovima a adrvan
klokotao u jutarnjoj tihosti svijeta, umnije nego u bilo koje drugo doba dana. Tako je
bilo prvog mjeseca, prvog razreda u Medresi.
Nakon to bi proao prvi mjesec, umor bi konano probio sve oklope euforija, ushienja i
zanosa, napumpanih naglim utiskom totalne religioznosti i profesorskim moralistikim
priama. Bivalo se sve tee probuditi na prvo zvono, ustajalo se nerasanjeno, srtalo se iz
sobe i trailo toalet, esto, negdje u uionicama. A onda bi se, konano, prespavala sva
zvona i trube, svi pjevai ilahije i svi ezani, i tek bi te probudio noni vaspita poslije
drugog zvona, u internatskom vremenskom ulomku koji nije projektovan za spavanje ve
za namaz. Vaspita bi zapisao spavalicu na papiri koji bi odnosio u zbornicu, a u
trenucima neke naroite raznjeenosti samo bi upozorio da se to vie ne ponovi i papiri
bi odnosio sa sobom u svoju sobu, cjepajui ga ili uvajui za neku arhivu romantine

15

svrhe. Istog dana razrednik ili odgajatelj bi se dvoumili koliko nisko da snize vladanje
spavalici. Nekoliko prespavanih sabaha znailo je vladanje kec, a to vladanje je vrhunski
preludijum za izbacivanje iz klole dovoljno je bilo da portir kae da si kasnio na
korepeticiju onaj djeli sekunde za koji umaher startuje prije Barikela i da pakuje stvari
za odlazak kui. Tako je nastala potreba za taktikom. Ona je bila jednostavna: vaspita bi
obilazio sobe poslije drugog zvona i zapisivao uenike, ali je rijetko podvirivao pod
krevete, to je bilo idealno mjesto sa skrivanje. Bilo je suvie oigledno za vaspitaa, da
se tu neko moe sakriti, stoga i idealno. Vaspita se ne bi skoro nikad podvirivao pod
krevete: smatrao je da nema softe koji e se sakriti pod krevet mislei da e on taj trik
progutati. Vaspita bi radije pretraivao abdesthanu, podijum ispred biblioteke, stepenite
kod amfiteatra ili uionice.
To staro nepisano pravilo, da se najbolje skrivati na najuoljivijem mjestu, softe su dobro
znale. Zato, kada bi se trenuli iz sna, poslije drugog zvona, a u hodniku uli policajske
korake vaspitaa, brzo bi se sakrili pod krevet, oekivajui da vaspita otvori vrata sobe.
Taj trenutak, od kljocanja altera za svijetlo u sobi do konanog zatvaranja vrata i
vaspitaevog odlaska, trajao je vjeno, ispunjen gustom tiinom, bez daha. Ukoeno tijelo
pod krevetom kljualo je od misli i emocija, u epileptinom predvianju vaspitaevog
razgledanje po sobi. Na tom mjestu jasno se moglo vidjeti kolika je filozofska razlika
izmeu subjektivnog vremena koje pripada samo nama, jer ga kobno odraujemo i onog
stvarnog, objektivnog koje se vaga na primjer u fabrikama, preduzeima i firmama kao
drutveno potrebno vrijeme.
Ne zna se je li ikad ikoga vaspita zatekao pod krevetom i je li ba zbog toga nekom
otilo vladanje, ali je izvjesno da je skrivanje pod krevetom postalo dio inetranatske
epike koja se praktikovala na nedeljnim korepeticijama, tokom objeda i na sobnim
sijelima. Prialo se, a i sad se pria, kako neki junak (epska terminologija) vara vaspitaa
sakrivi se pod krevet, dok on pregleda sobe u podmukloj namjeri da zapie spavalice.
Istina tu i nije bila vana, jer epika ne tolerie strahove njenih junaka koji su u
ekspresionistikoj varijanti pod krevetom grizli vrhove prstiju u ritmu gladnih pirana,
znojei se po dlanovima i tabanima kao drvosjea dok cijepa drva.

16

Neki od njih, u kasnijim vremenima kada bi internatski dani ve bili prekriveni debelim
maglama prolosti, budili bi se pred zoru osjeajui neki nejasan povran strah, kao da su
neto uli u tiini nadolazeeg praskozorja. Ustali bi i otvorili prozor traei u usnuloj
avliji uzrok svoje sumnje i straha. A onda bi vidjeli da to ute pahuljice snijega u padu,
ili se stablo ljive povijalo pod dakom vjetra, ili je to bio samo prh dva zaljubljena
goluba sa trijema. Vratili bi se u krevet sa osmijehom na rubovima usana. To samo jo
uvijek u uima, ispod bubnjia otvrdlih na sve razbuujue eksplozije, umi krv,
straarska i uvajua, koja eka da vaspita protrese ramena poslije drugog zvona.

2. Dobrovoljni davaoci krvi

Ako je postojala uopte fatalna ljubav u Medresi, onda je to bila romansa izmeu IV-b i
stacionara. Kada bi neko u razredu izgovorio sudbonosnu reenicu: A ta da radim?, svi
su odmah znali u kakvoj se situaciji nalazi nervozni pitac: sutra ga oekuje dan teak
makar kao deset reenica roditeljskog pridikovanja, jer e ga sutra profesori pitati lekcije
koje nije spremio. Ispitivanje se nije moglo odgoditi. A ta drugo, nego ii u stacionar!
No uoi odlaska doktoru pojeo bi se iv, neispeen krompir i ujutru bi se oekivala
temperatura. Ili bi se namazale oi tigrovom mau i onda se ekalo doktora uplakana
lica. Ili bi se izbocale podlaktice patent-olovkom, a potom itave ruke natrljale konjskom,
ratnom dekom, poslije ega bi po rukama poiskakale jednokratne, kratkotrajne ospice.
Doktor, kao i svi doktori: ponekad bi udario injekciju simulatoru a potom ga poslao ravno
na nastavu, ponekad bi pao na foru, a najee bi davao jedne te iste tablete svim
bolesnicima, onim koji su imali iijas i onima koje je boljelo grlo i onima koji su
slomili nogu. Te univerzalne tablete, arapskog porijekla, vjerovatno su bile zaostavtina
iz rata, kada se funkcija tableta uglavnom svodila na psiholoku dimenziju. Ali
psiholoka mo univerzalnih ratnih tableta u mirnodobskim danima bila je
kontraproduktivna, jer je dobijanje ovih tableta znailo neodlazak u stacionar i, kao
konano finale neuspjele diverzije, keinu i onda, zna se, desetak reenica roditeljskog
pridikovanja.
Prvo novinsko objavljivanje epidemije u sarajevskom kantonu, oznailo bi sveope
ueniko prilagoavanje na bolest simulitis. Taj zakljuak je odmah postajao zajedniki.

17

U danima epidemije, red ispred stacionara bi se oduio do zbornice, a doktor je

odmahujui glavom putao u stacionar prvih deset. Ostali na nastavu.
Onih dana kada se ne bi uspjelo otii u stacionar, kao vjeita utjeha ostajala je mudrost
data u iskazu Boe zdravlja! Sa Boe zdravlja prilazilo bi se svakom ueniku koji bi tog
asa zaradio jedinicu i sa tim izrazom mu se izraavala suut. ivot u internatu je tekao
izmeu onog Boe stacionara prije, i onog Ma Boe zdravlja, poslije keine.
Tek u danima dobrovoljnog davanja krvi moglo se vidjeti koliko se softe boje nastave i
koliko samo vole stacionar. U IV-b odziv dobrovoljnih davaoca je bio stoprocentan i tog
dana za taj razred nije bilo nastave. Meu onima koji su davali krv obavezno je bilo
najmanje pet-est malokrvnih, koji bi itav taj dan proveli u borbi sa snom, mukom i
glavoboljom. Na dan dobrovoljnog davanja krvi, ispred stacionara je bio teferi: pili su se
besplatni fruktalovi sokovi i jele besplatne okoladice koje je kanton donirao za srednje
kole; u sobi kod istaica sviralo je neko kolo, u savrenoj akustici i ravnotei, dovoljno
glasno da odrava merak na eravici i dovoljno tiho da ne uzvitla usaene teferike
navike. Sutradan bi Osloboenje prenijelo informaciju da su uenici Medrese imali
ubjedljivo najvei postotak davalaca krvi, to je jo jednom potvrdilo duboko
humanistiku orijentaciju ove kole. Kao i svaki nadahnuti humanizam, i ovaj
medresanski je imao svoju cijenu: nju su plaali oni malokrvni koji bi sedmicama poslije
davanja krvi pili sok od cvekle i jeli pinat da nadoknade eljezo.
Vrijeme koje e doi poslije Medrese nanijet e naplavine zaborava na onu strepnju pred
stacionarom, dok se ekalo da doktor izgovori sudbonosnu dijagnozu: nastava ili
stacionar. U vremenu koje e doi, bolesti nee biti drage i nee biti doekivane s
radou, kao one u Medresi.

3. Kiraet sa aromom leksilijuma

Na asu kiraeta bilo je zabranjeno nosti majice kratkih rukava. Profesor kiraeta, glavna
tema svih fazanskih samostraeih razgovora, izbacivao je sa asa one koji su nosili
majice kratkih rukava. Kada bi zvonilo za as kiraeta, u razredu bi nastala pometnja; neko
je traio neto dugih rukava, neko je uzimao tejemum a neko se ljuljao na stolici, uei
Kur'an. A onda ulazak profesora i mrtva tiina.

18

ovjek koji na asu ne bi izustio nijednu jedinu rije zaista zaluuje da ue u priu. Samo
bi upisao u dnevnik as i muklo izbacio jedno Dalje, to je oznaavalo dalje uenje
duza; potom bi itav as presjedio na stolici sluajui kako softe ue Kur'an. Ako bi neki
uenik pogrijeio uei stranicu, profesor bi samo pokucao o stol i ne bi prestajao dok ne
bi uo pravilan kiraet. I tako bi prolazili dani i sedmice, u profesorovoj utnji i naem
treniranju, sve do asova ispitivanja. A tada je strah dostizao vrhunac.
Simptomatian sluaj staha na asu kiraeta predstavljao je izvjesni Muak, uenik prvog
razreda, koji je dugo imao keca iz kiraeta i to ne zato to nije znao da ui, ve zbog
duboke fazanske treme tokom uenja Kur'ana pred masom. Kada bi profesor izgovorio
njegovo prezime, njemu bi se glas oduzeo, poeo bi da pravi katastrofalne tedvidske
greke i sve bi se zavrilo jedinicom u dnevniku. Jednog dana, na asu sistematiziranja,
profesor prozove Muka i dok su svi oekivali rastrzanu, znojavu borbu sa harfovima,
Muak savreno mirno, neto kao Kolina kada svira penal u zadnjoj minuti, stavi ruke na
ui, obrve izvi u poboan derviki luk i zaui kao Abdus-Samed. Nikad niko nije prouio
aere sa takvim sevdahom i takvom mirnoom. Profesor je bio matiran; i da Muak nije
imao dva keca u dnevniku vjerovatno bi dobio i peticu, ali ovako je bila etvorka. Bilo je
to isuvie nagao prelaz u psihologiji jedne osobe da bi sve prolo nezapaeno. Kasnije se
poelo da pria da Muak uzima pred as kiraeta tablete leksilijuma koje je krao od tetke
koja je patila od poratnog sindroma strepnje. Moda je u itavu priu zavist uplela ruke,
ali treba imati i u vidu da su sve velike zvijezde imale iste metode vjetakog smirivanja
pred svoje nastupe.
I danas Muak posjeduje onu meditativnu mirnou dok ui aere u svom dematu, ali
zato trza rukama dok eta, dri se za tok od vrata dok jede i skae u snu iz leeeg
poloaja u stav mirno.
Kako je profesor gledao na ove strahove? Je li osjeao suut ili je uivao u patnji
mutirajuih glasova? Ipak, bilo je neke topline u tom starom profesoru. Iza tog zida od
utnje krila se topla dervika dua sposobna za solidarnost i suut. Profesor kiraeta je bio
jedini profesor koji bi se sjetio prvog aprila, alei se sa itavim razredom ili nekim
njemu omiljenim pojedincom. I pritom je potovao svaiji hak.
Kasnije su doli novi, mlai profesori, gladni dokazivanja, i sa sobom donijeli nova
pravila i novi tedvid, spiritualno-hermeneutiki i sakralno-fonetski, u kojem su glasovi

19

imali iroku skalu izvedbe sa atomiziranim nijansama i prelivima. Osnovni aduti novih
profesora su bili mahredi, glasovna ishodita koja su sada igubila tradicionalnu
topografiju i lokalizovana na anatomski sumnjivim mjestima. Taj tedvid je poznavao
desetak varijanti nuna (mehki, tvrdi, mlitavo na nos, furiozno na nos, kroz jednu nozdrvu
na eks, kroz nozdrve ukrteno itd.), pedesetak idgama i toliko duina da bi se zanebesalo i
samom Abdus-Samedu. Traila se varijanta kiraeta na kojoj je Dibril dostavljao Objavu.
I kao kod Nieovog natovjeka, ideal je bio nedostian. Pa ipak, tih stranih profesora,
spiritualista i sakralnih fonetiara, niko se nije bojao. Jer strah je isti osjeaj, iz kristalne
dubine bia i ne reaguje na izvjetaene poticaje. Insistirajui na bizarnom, ovjek uvijek
iznova potvruje svoju prosjenost.
Kod novih profesora nije bilo svete tiine i bilo je doputeno nositi majice kratkih rukava,
nije bilo panike, jer vladala svijest o nedostinom debrailovskom idealu i stoga niko nije
krao leksilijum od neuravnoteene tetke sa namjerom da umanji strah pred ispitivanje iz
kiraeta.

4. Poster u IV-b
Na zidu nae uionice, iznad pokvarene TA-pei, stajala je slika Alije Izetbegovia.
Predsjednik se smijeio blago i skromno, osmijehom koji je sugerisao svu dubinu
bonjakog merhameta i rukom, mehko savijenom u laktu, pozdravljao namjeru nas,
mladih ljudi, da se obrazujemo i kolujemo. Slika je bila postavljena na zidu koji je stajao
naspram vrata i uvijek, kada bi profesori ulazili u uionicu doekalo bi ih nasmijano
predsjednikovo lice koje je valjda simboliziralo jedinstvo, potrebu zajednitva i
bonjaki merhamet, tako da su se profesori, potaknuti prizorom nasmijeenog
predsjednika, ponaali prema nama nekako raznjeeno, djelili bi nam savjete i raspravljali
sa nama o nekim problemima domainstva, ili bi nam putali na volju da mi
organizujemo as. Profesorica filozofije bi nas uvjeravala kako je slika na svom mjestu,
jer je predsjednik i filozof, tako da je sve bilo i legitimno i legalno. Ruku na srce, mi i
nismo ba sprovodili zavjet Gazi Husrev-bega, legende prozainih kolskih govora, a
kamoli nasmjeenu sugestiju predsjednika sa slike. U naem razredu bi na polugoditu
palo etiri petine uenika i bilo je jasno da od nas nikad nee biti nacionalnog ponosa i da
nikad neemo dobiti mjesta u onom prividno monom, globalno-nacionalno sistemu za

20

mlade, koji kreiraju Glave, u njima tako specifinoj sklonosti da uvode mlade ljude u huk
nacionalne sudbine tako to im namjetaju pozicije kurira i modernih lakeja.
Da budemo iskreni: sliku na zidu nae uionice mi smo postavili zbog furke. Sluajem je
to bio Alija Izetbegovi, a to se nas ticalo mogao je to biti i Jaser Arafat, Ernesto
egevara, Taha Husein ili Mahatir Muhammed. udno je kako nekim ljudima moe malo
znaiti ono to je za druge lijepo, plemenito i dostojno potovanja. Zlouptreba jednog
politikog plakata, za nas je bio slatki aki grijeh, mada e neki mentalni kov vidjeti u
toj zloupotrebi bezobrazluk i krajnje nizak nivo nacionalne svijeti. Pa i ako je bio
bezobrazluk, u njemu je bilo neke poruke: nikad i ni na koji nain mlad ovjek ne moe
imati za svoj svijet, prirodni i, po redu stvari, politiki mikser i autoritet, ma koliko on
bio nadzvjezdan i onaj pravi. Uvijek postoji ono pree, onaj subjektivni interes koji je
ugaoni kamen svega, svih nadzvjezdanosti i nacionalnih romantizama. U naem sluaju
to je bio interes ulagivanja profesorima, interes potencijalnog izbjegavanja keine, tako
to bi se nacionalano razmekao profesor. Moda se nama to samo inilo da profesori i
sami postaju merhametli gledajui u blago predsjednikovo lice, jer slabe ocjene nikad ne
bi jenjavale, ak ni u predizbornim vremenima. Moda profesori nikad i nisu zapostili u
davanju jedinica, ali mi smo bili ubjeeni da je slika na zidu definitivno izraz naeg
marifetluka i vrhunskog lukavstva. Slika na zidu je bila bez sumnje, ogledalo neke nae
potajne zloe i osvete prema profesorima; mi smo bili ti koji su montirali situaciju i
vladali smo njom tako to smo imali dvostruku ulogu, jednu: vanjsku, smjernu, sjetnonacionalnu, skoro mutavu, naivno-svrsishodnu, i onu drugu: nau, pakosno-posmatraku,
hladnu, avolje indiferentnu.
Profesori su dostojanstveno etali razredom unosei se sve vie u priu o problemima
dananje omladine, mi smo ozbiljno uestvovali u razgovoru gledajui pobjedniki na
sat, a predsjednik se samo smijeio, osmijehom ovjeka koji uvijek zna vie. Da li je znao
koliko smo ga doslovno iskoristili za vlastite interese, za nacionalno ulagivanje
profesorima? Da li je to znao i ako je, da li bi halalio mladim softama, koje nije zanimala
politika ni nacionalna sudbina, zapravo u tom trenutku nita, osim tehnike nadmudrivanja
profesora?
5. Zeleni klofa

21

Svi lijepi strahovi poinjali su u mektebu. U polutami mektebskog budaka, efendija je

drao zeleni klofa kojim je hodinica u ljetnim danima mlatila ilime a zimi serdade
koje su leale nasred sobe. Pri susretu sa njim svi harfovi bi izletjeli iz usta, fatiha je
postajala beskrajno duga a ilmihal je liio na deblju varijantu Kapitala. Zbog tog zelenog
klofaa oblaila se debela zimska jakna negdje u polovini maja, jer je hoda pedagoki
lem'o po leima pa je debljina bunde razmekavala bol. Kada bi hoda opalio klofaem
po leima, digla bi se praina kao iz Aladinovog ilima, jer je bunda leala u ormaru ve
due vrijeme pa se u nju upila sva ona grobna praina starog ormara koji je sluio kao
mezarje sezonske odjee. Zbog zelenog klofaa ponekad se nije ni ilo u mekteb, ve se
ostajalo u upi, sunici, komijinim ribizlama, hipodromu ili na ulici, gdje se igralo
klikera. Sestri bi se stisnutih zuba i aka pokazao pravac prema mektebu, sugeriui
prstom na ustima pametnu utnju. Tako bi se izbjegavalo suoenje sa zelenim klofaem
nekoliko jutara, a onda bi mama sluajno zalutala u sunicu da uzme mesa ili bi brala
mrkvu u bai, pa u ribizlama ugledala sina koji je u to vrijeme trebao biti u mektebu.
Mamin pruti bi razvalio itavu taktiku skrivanja i sestra vie nije ila sama u mekteb,
vie niko nije brao ribizle ili u sunici kidao sirovo meso sa vjeala u onim oblanim
jutrima predvienim za mektebsku nastavu. Zeleni klofa je zadovoljno kesio zube iz
svog mranog stanita.
Tako je to valjda trebalo da bude, tako je od kad je svijeta i batine, otac pali uke sinu,
sin kad odraste radi to isto svom sinu i tako sve do nekog izroda-humaniste u lozi, koji bi
djetetu doputao da radi po volji. Svi strahovi se zaborave uslijed ivotnih razvojnih
metamorfoza od sina do oca, od djeteta u mektebu do efendije koji dri pruti u budaku
mektebske prostorije. Ponekad bi i to dijete iz mekteba postajalo generator istih takvih
strahova zbog kojih je i samo eljelo to prije odrasti smatrajui da je djetinstvo uasno
nesretno.
Taj djeak, to se krio u ribizlama ili u sunici u subotnja i nedeljnja jutra, i sam e
jednog dana postati hoda. Na svojoj prvoj praksi, odmah sa mektebskih vrata, doekae
ga uplaena djeija lica koja kao da su traila neki zeleni klofa u njegovim rukama. Te
oi, isposnike i pravdajue, priale su zaboravljenu pripovjest njegovog djetinstva koja
je slikala djeaka ljubomornog na svoje drugove koji su ostajali na ulici igrati se klikera
ili su gledali utakmicu, dok je on morao ii u mekteb. Gledajui te oi i prevrui stranice

22

prolosti u srcu, mladi efendija e razmiljati ta da uradi. Da kupi okolade djeci i pusti
ih da rade ta im volja? Da jednostavno svi zajedno odu na igralite i umjesto ilmihala,
okrenu fudbala? Da ue ilahije, da gledaju crtani film? Umjesto toga, on e otii i kupiti
zeleni klofa kojeg e dati jednom mravom djeaku plavih oiju. Umjesto kontrolnih
radova i vjebi iz sufare, djecu e izvesti napolje i dati im zadatak da isprae mektebske
ilime.

6. Vehabija
Svaki razred u Medresi je imao svog vehabiju. Na vehabija je bio Hefko. Poto je bio
svestrano oblikovana linost, o njemu se ima toliko toga rei, pa je najbolje krenuti sa
bradom, najistaknutijim dijelom njegove linosti: rafinirana, ietkana i miriljava, sa
valovitim prelazima, pokojom naglom kotlinom i mjestimice zapjenjenim sprudovima. U
toj obilnoj vegetaciji, preovladavala je ljubiasta boja sa izrazitom tendencijom da pree
u umurasto-narandastu. Takve brade nema zasigurno u tradiciji Mediterana, poto je
rije o vrlo rijetkoj farbi, ali ne bi bilo nemogue je pronai, recimo, u nekim predjelima
Skandidavije, kod umskih lovaca na Sibiru, zoolokih istraivaa na Aljasci, ili
kakvkaskih uitelja Talmuda. Ozbiljan antropoloki pristup Hefkovoj bradi otkrivao je
ljepotu ljudske raznovrsnosti, ajet Boije briljantnosti. Ako traimo pandan toj boji, onda
je moemo nai jedino u biljnom uasu orginalnosti; ogulimo li koru kukuruza, naii
emo na kukuruznu svilu koja prokuhana u vodi sa primjesom kne, a zatim preeljana i
osuena fenom moe poluiti kao priblian naputak na bradu o kojoj govorimo; jo bolje i
blie moe poluiti zamiljena slika orhidejine perunike koja je mjestimice iarana sitnim
pjegama, a njene kugle su svijetloljubiaste boje sa tamnoljubiastim takama. Otprilike,
neto slino gremlinu koji se ofarbao za fudbalski derbi.
Poteno govorei, niko u razredu nije volio Hefka, ali ne zbog toga to je bio vehabija ili
zbog njegove brade, ve zato to se nije uklapao u na generacijski stav da mladost treba
po svaku cijenu prokockati, kad se ve sa njom ne moe nita uraditi. Mi nismo voljeli
Hefka zato to je iao na ama ba svaki namaz, a mi verali tu i tamo: malo u kafie, malo
s djevojkom, malo fudbala na Kovaima. Mi smo ili u umeze, sloge i kolobare, a Hefko
je sjedio strpljivo u razredu, sluaao jo jednom kasetu sa vehabijskim vazovima,
potvrujui vahabijsko preferiranje usmenog modusa uenja. Hefko je bjeao gdje god je

23

bilo imalo dima; mi bi ujutro obavezno po jednom izlazili sa prvog asa da iskaljemo
patka koji nas je kljucao u glasnice. Mi smo se bojali jalijaa, jalijai su se bojali Hefka i
njegove mistine brade. Hefko je uvijek imao krevet pod konac a nae posteljine su liile
na prevakanu tkaninu. Na fizikom, ekipa u kojoj je igrao Hefko uvijek je pobjeivala
jer je Hefko igrao malo ustrije, onako vehabijski, pokoji grubi start, klizei na parketu ili
lakat, a ponekad se duel sa Hefkom zavravao sa gipsom na nozi. Hefko je bildao, mi sve
vie osjeali umor kostiju od lijenosti. Sa svakom godinom Hefko je bio sigurniji u ono
to eli a mi sve kolebljiviji, sve nesposobniji da definiemo svijet i sebe u svijetu.
Hefko se oenio u dvadesetoj, a onda i u dvadesetprvoj, a ako bude sudbine, namjerava
jo jednom zadravajui uvijek mir i spokoj na svom licu. Mi smo i dalje bili neenje,
studenti praznih depova, glava napunjenih sumnjama u nafaku. I dalje mrzimo Hefka.
7. esti odskakajui harf
Na profesorovo pitanje, koliko ima odskakajuih harfova, uenik I-a e kao iz topa
odgovoriti: est. Profesor e ga gledati zbunjeno:
Koji su to harfovi?
Kaf, dal, ba, dim, ta i Ciki.
Ciki je odskakao na svaki jai zvuk, na svaku iznenandnu buku. Dugotrajno sluanje
granata usadie mu strah u kosti i na svaki klepet u njegovoj blizini on bi strecao kao
malo dijete. Malo glasnije putanje vjetra u Cikijevoj blizini nosli u sebi opasnost
potencijalnog ubistva, tj. blaeg infarkta. A Ciki je bio strano pametan momak i veliki
radnik. Pa moglo bi se rei da je vidljivo odskakao meu nama. Nije on imao neke
ocjene, ali objekti njegovog interesovanja i koliina bizarnih podataka koje je posjedovao
govorili su da se radi o blistavom mozgu. Nije ga zanimalo nita o emu su samo govorili
druge softe, naprimjer fudbal ili ene, ali je arko elio znati po kojim principima
funkcionie hemijska bomba, koji elementi ulaze u sastav Saturnove povrine i sline
stvari.
U svom razredu Ciki je bio tema opeg egaenja. Natjerali bi ga da naui sastav Real
Madrida napamet i kada bi on to nauio sa mukom, javio bi se starjeini sobe i poeo

24

recitovati, ali bi oni, nezadovoljni, eljeli puna imena igraa. A znate koliko duga su puna
panska i brazilska imena!
Ja sam bio dobar prijatelj sa Cikijm. U to vrijeme obojica samo uili hifz, soba do sobe, i
esto bi prelazili jedan kod drugog da razmijenimo znanje. Dane smo provodili
filozofirajui o ivotu, o ummetu, nauci i astronomiji. esto mi se alio kako je
pogrijeio to je upisao Medresu, gdje nema dovoljno uslova za upranjavanje svojih
naunih ambicija. Tu je morao bubati kojekave socioloke definicije, a to vrijeme je
mogao iskoristiti na eksperimentisanje, na matematiku i fiziku. Za mene je Ciki uvijek
bio isti fenomen. Odlino se uklapao u onu mudrost o tihoj vodi to brijegove valja. U
etvrtom razredu, kada nismo uope imali matematiku, Ciki je svaki dan, bez izuzetka,
vjeba dva sata matematike zadatke, bez iijih instrukcija. Moglo bi se stoga rei da je u
matematici bio autodidakt.
Konano, kada su se pribliili dani akademije i kada je sve upuivalo na zavretak, ja sam
napravio anketu i objavio je u u kolskom asopisu na temu: Da li biste ponovo upisali
Medresu? Uenici su mahom dali maturantski logian odgovor ne bi upisali. (Jer zaista,
anketa je bila totalno nelogino postavljena: ko bi elio ponovo proi kroz neto to je
matafora truda i odricanja i to u trenutku kada te oekuje neto sasvim novo, jedna nova
kvalitetna neizvjesnost). Ciki e dati takoe logian odgovor. Ekstremno logian
odgovor.
Ciki e zavriti Medresu, upisati elektrotehniku, zavriti hifz i u jednom trenutku postati
slavan u dematlijskim krugovima. Uenici Medrese, neki novi novinari Zemzema,
napravit e intervju sa Cikijem i postaviti mu nezaobilazno pitanje o anketi. Ciki e dati
odgovor koji me je povrijedio. Rei e da su ga na odgovor navratili neki loi momci, da
je bio izmanipuliran, da je nasjeo na fazon, da je mislio da se radi o nekoj internoj ali.
Ma naravno da bi on ponovo upisao Medresu, najljepu i najhistoriniju kolu na svijetu,
i tako dalje.
I nakon tog intervjua, cjenio sam i volio Cikija. Jer znao sam o emu se radilo: moda ga
je neki softa mrko pogledao, ili su mu profesori uputili cinino pitanje o anketi i on je sav
poblijedio, uplaen do kotane sri. Ali kako objasniti sebi paradoks da straljivac spava
u pobonjaku a ne u boemu ili kafandiji? Kako objasniti injenicu da su historiji
Medrese izdajnici bili u formalnom smislu najpoboiji ljudi?
25

Na jednoj dumi sreo sam Cikija, bratski ga zagrlio i apnuo mu na uho: E moj hafize,
ako treba krv krv, ali ahbab se ne izdaje. A ako ti nekad inkvizitori zaprijete elei te
preplaiti, pokai im pesnicu i neka srednji prst na tvojoj ruci, umjesto tvog uplaenog
srca, bude esti odskakajui harf.

Korepeticija
1. Bjeanija
Bijeg sa korepeticije veinom je zavravao pisanjem izjave. Izjava je bila pismeno
obrazloenje internatskog prestupa, sa snanim sintetikim elementima dokumentarnosti i
iste subjektivnosti, umiljatog tona samoopravdanja i katarzinog priznanja da je bijeg
bio sa predumiljajem. Dobro bi bilo znati koji genijalac je izmislio pisanje izjave. Pa
dobro, moda je rije o potrebi da se ima dokumenat, da se stvari imaju napismeno, ali
ta je sa onima koji piu izjave? ta da napiu? Zato bjee? Pa uvijek se pie isto. Otiao
da gleda elju, a napisao da je obilazio bolesnog dematliju. Bio u kupovini na buvljaku,
a napisao da je uio duz u Begovoj damiji.
Nema ovjeka koji nije bjeao, ili osjetio potrebu da bjei. Bijeg je sigurna konstanta
ovjekove historije. Bjealo se od kue, od kole, od ene, od politike, od pitanja koja
trae odgovor, od odgovornosti, od modernih velegradskih Indijanaca, od kletve, od
pajsera i akije, od oblane svakodnevnice i duge bezbojne dosade, od dogme i krutog
pravila, od rijei osude, od ejtana u sebi i ejtana izvan sebe, od slobode, od
inkvizitorske lomae i etnikog noa, od jezive tamnice, od straha, od sebe.
ivot softi u internatu je bio opcrtan raznim vrstama bjeanja. U Medresi su bjeanja
imala pozadinu pobune, smisao borbe za slobodu. Tako se bar mislilo, kad se bjealo.
Sasvim druge konkluzije su donoene kada se bivalo kanjavano zbog pobune ili slobode.
Tada se uvialo da je sloboda samo parola za one napaljene i naivne.
Ponekad se bjealo bez razloga i konkretnog motiva, samo da bi se posmatrala
isparavanja iznad Miljacke, da bi se gledala tunjava ispred neke arijske kafane, da bi
se u prodavnici kupio us ili jogurt, ili, prosto, da bi se na Bentbai udahnuo zrak iz

26

istog neoptereenog prostranstva. Ko nije bio zatvoren, ne zna za cijenu nebeskog

svoda, toplog utoita svih iluzija, snova i briga.
Bjealo se na razliite naina i kroz razliite otvore, veih ili manjih dimenzija, ali je onaj
bijeg niz gromobrane bio neprevazien. Ma koliko je, posmatrano sa distance, bjeanje
niz gromobrane bilo romantino, u stvarnosti je ono bilo opasno, po cilju besmisleno,
koliko i svaki avanturistiki bijeg. Nevolje koje smo prebrodili u ivotu uvijek zauzimaju
posebno mjesto u sjeanju i bude u nama neku vrstu ponosa.
Oni rijetki koji su imali pristup biblioteci bjeali su kroz prozor biblioteke a nalazio se u
prainastoj sobi gdje su bile poredane jo pranjavije police sa knjigama. Nekad je bilo
popularno i bjeanje kroz prozor stacionara, ali su u novije vrijeme, koliko nam je
poznato, na tom prozoru postavljene reetke sa savim malim kvadratiima, neki zapleteni
gelenderi, u iji je sastav ulazio poseban spoj feruma i nekog nepoznatog elementa, za
kojeg kau da je pronaen u dubokoj unutranjosti Marsa.
A bjealo u ivot: na utakmice elje, da bi se kupila buhtla, na koncert, na rascvrkutano
sijelo, da bi se, makar na as,pobjeglo dosadnoj internatskoj svakodnevnici. Internat je
guio mladu duu eljnu slobode i svijeta. Odgajatelji bi struno prilazili problemu
bjeanja, ali ne bi mogli odgonetnuti tu psiholoku pobudu, taj besmisleni, nesvrsishodni
in. Ko je bio pravi krivac za masovno bjeanje sa asova i iz internata? Romantina
atmosfera Bentbae? prometnost Ferhadije? caffe Jasmin i dobroudna konobarica to je
radila u njemu? testosteron, krv i nedostatak unutarnje represije? Ustvari, bjealo se od
neega, ka neemu...
Ima neto, odve ljudsko u bijegu: svaki ovjek u svojoj biografiji ima neku veliku
bjeaniju koju ne eli pamtiti, jer ga podsjea na slabost i kukaviluk. Tako sve bjeanja
postaju izraz jednog istog nastojanja da se pobjegne od sebe, od svoje sudbine. ovjek
uporno bjei, da bi na kraju shvatio, da je samo podsvjesno trao tamo gdje mu je
zapisano da stigne.
2. Bubanje, bandak i kocka eera
Generalno govorei, Medresa nije vrvjela od bubalica i trebera. Meutim, u svakoj
generaciji bi se zadesio jedan istinski treber, pria za se, koji je ruio sve granice

27

fizikog i duhovnog, spavao pet sati a uio devet, konstantno, iz dana u dan. To su bili
uglavnom introvertni tipovi, zakopani duboko u svijet udbenika i atlasa mudrosti,
nezainteresovani za bilo kakav spoljni izazov i poticaj. Nisu ili u kino niti u pozorite,
nisu gledali utakmice niti su uope ulazli u drutvenu prostoriju, na vikendnu ekskurziju
su nosili debeli udbenik Povjesti islama, ili makar neku lektiru koju je trebalo proitati.
Poslije Medrese odlazili bi na fakultete i tamo proslavljali Medresu. Radini kao crvi, bez
hedonistikih prohtjeva, bez ikakvih ambicija, osim intelektualnih. Kasnije bi postajali
profesori na fakultetima i igrali studentima ivot kojeg nisu proivili, prodajui silno
iskustvo kojeg nisu imali. ta god da su predavali i na bilo kojem fakultetu da su imali
katedru, zadravali bi monopol naracije o islamu. O islamu su priali knjiki,
reproducirajui ono nabubano.
Da li je igdje postojala tako duboka disproporcija meu uenicima, kao u Medresi? Bilo
je onih koji su uili do besvijesti, ija je ivotna elja bila obezbjeivanje staklenog
zvona u kome e upranjavati svoju intelektualnu strast. Poznat je sluaj jednog fazana sa
Kosova koji je toliko uio da je konano pao u bandak, pa ga je trebalo dozivati, davati
mu vodu i kocku eera. Kasnije su mu odgajatelji zabranjivali da ui u prekomjernim
dozama, iz zdravstvenih razloga. Bilo mu je zabranjeno ii na nonu korepeticiju, jer je
ionako imao sve petice. On bi se ipak skrivao i potplaivao maturante samo da ga puste u
njihovu sobu da ui.
A bilo je i onih koji su potplaivali korepetitora samo da ih pusti iz internata koji ih je
psiholoki iscrpljivao. Jedan takav potplaiva je bio i iwa.
Eh, iwa, iwa. Petljao je sa svim i svaim; kupovao je stvari skupo a prodavao duplo
jeftinije, kod njega su treberi kupovali knjige za simbolinu svotu, imao je nekog
postarijeg roaka-hodu koji je radio sa zapisima i njemu je vodio svoje zaljubljene
prijatelje, uvjeravajui ih da e im nakon obavljene procedure, djevojka zasigurno
pokloniti ljubav sve u okviru erijata, jer je njegov hoda uio samo Kur'an i nije se
uplitao u mrane galaksije sihra; vikendom je lutao po Baariji, po gradu, po Bosni, bez
jasnog cilja i svrhe, bez namjere za aktom, i vraao bi se u internat traei bilo koga da
ode sa njim u kafi, u etnju, bilo gdje, da mu pravi drutvo. Isto tako, ko god je trebao
drutvo, zvao je iwu koji nije pitao gdje treba ii. Bjeao je od internata sa upornou

28

koja je graniila sa fobijom. Mogli ste ga pustiti na najdui bulevar na svijetu, dati mu
dovoljnu koliinu cigara i on bi iao do njegovog kraja, dok ne bi nestalo cigara, ponesen
ritmom, ne pitajui se ni jednog momenta ta je svrha tom hodu na beskrajnom bulevaru;
besciljan, lijen i klaustrofobian, kao i itava generacija njegovih prijatelja, bio je lien
svake globalne vizije.
Jednom, poslije Reisove dodjele rasporeda za ramazansku praksu, iwa je bio rasporeen
u Konjic. U poetku se radovao, otkrivi u dugim nonim razgovorima u spavaonici da su
Hercegovke dosta toplije od Bosanki, ali je ubrzo saznao da je to to je bilo ucrtano u
kukama grafema Konjic, zapravo bilo selo udaljeno nekih 50 kilometara od grada,
smjeteno otprilike na mjestu gdje Treskavica i Visoica podupiru nebo. Nije se bunio na
jadnu radost telinih sinova koji su ili u dijasporu, gdje je lova bila zagarantovana, niti je
odustao kao to bi to uradio poneki neavanturistiki duh meu softama. Ciwa je bio tip
koji nije iao samo na penale i zicere. Otiao je na svoju praksu, sa nesreenou
skristalisanom u svakom zglobu i sa nakupljenom tugom u svom poetskom epicentru,
proveo je mjesec totalne samoe, sa dedama i nanama, itajui Zagorove stripove, ne
videi drugo do vrhove Treskavice. (Kroz prozor svoje sobe, iz malenog sela Arguda,
iwa je uporno gledao Treskavicu, velianstvenu kraljicu pustoi, i mislio o svojoj
samoi). Kada je prvu no bio na iftaru, poslije veere uz kahvu, malo je razgledao po
sobi i tako mu pogled ode kroz prozor u neku nizinu. Gledajui kroz prozor iwa,
radoznalo upita domaina: Koje je ono dole, bogati, domaine, selo? Domain je
pogledao kroz prozor, nasmijao se i odgovorio: E moj sinko, nije ti ono selo, ono su
zvijezde.
U tom ambijentu geneze, iwa je dobio na kvalitetu konane usamljenosti. U Medresu se
vratio bez mnogo ogorenosti; na pitanje svojih prijatelja o djevojkama, odgovarao je da
je u selu bila samo jedna cura od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere.
U internatu je iwa bio metafora spontanosti, samozavaravanja i neumjerenog
optimizma. On nije bio varalica; nije imao set spremljenih storija koje bi ponavljao sa
glumakom uivljenou i hohtaplerskom proraunatou, nije znao montirati osmijeh
po potrebi i situaciji, niti je tatinu zasnivao na ispraznostima, kao to su ocjene, novac,
fudbalski talent, babo u Islamskoj zajednici, stan na Vratniku, itd. Uglavnom, bio je meta
sprdnje medresanskih birova, krkana i rohana. A novac je posuivao od svakog. Kada bi
29

mu otac donio novac, lijepu svotu, on bi pourio da vrati svima od kojih je posudio i kada
bi zavrio sa vraanjem, njemu bi ostalo taman toliko da kupi cigare i buhtlu u Imaretu.
Iste veeri nakon to mu je otac donio novac, on bi posuivao za predstojee vrijeme,
obeavajui da e vratiti im mu otac doe.
Mrzio je korepeticiju iz dna due. itavo polugodite ne bi nita uio i uvijek bi se na
kraju nekako izvlaio. Sujevjeran do kraja kada je ocjenjivanje u pitanju, uvijek je neto
kalkulirao, projektovao, sreivao samo da ne bi morao uiti. Jednom je itavu no traio
po internatu odijelo, jer je uo od starijih uenika da profesorica biologije mnogo cijeni
kada sa uenik dotjera i higijenski uglanca, nekakav halo-efekat valjda. Kada ga je sutra
profesorica prozvala, iwa je ustao, uglancan, dotjeran, zalizan, sa sigurnim izrazom lica:
Koji nukleotidi ulaze u sastav DNK? Ne zna, dobro. Koje su metode genetikog
ininjeringa? Hajde, ako si uio mora znati. Sjedi, jedan, i slijedei put bolje spremi. A
teta, ba si fin momak...
Na malom odmoru iwa bi sve uvjeravao kako je dlaka falila da mu profesorica da
etvorku. Ali sljedei put e biti bolje.
Ne zavrivi nikad Medresu, iwa je otiao u Ameriku. Kada se ima u vidu iwina
linost u cjelini, onda nekako Amerika doe kao jedinstvena ivotna neumitnost. iwa je
i u ezelu vjerovao u ameriki san.
Posljednja vijest o iwi nam stie preko interneta iz drave Misisipi. Jedan softa koji je
kao i iwa otiao u Ameriku, obavjetava nas u rastrzanom i ne ba gramatiki
dotjeranom mailu, da je iwa haman prolupo, da proivljava osobni kijamet zvani
nostalgija, da je smjeten negdje na pupku Amerike, na dnu kontitenta u blizini Tihog
okeana, u mjestu gdje je bonjaka dijaspora oskudna ili gotovo potpuno neusidrena.
Odnekud je na sasvim suprotan kut Amerike dola informacija kako iwa eli natrag u
Bosnu, natrag u srednju kolu. Posljednji zapis stie nam od samog iwe u jednom
pismu: Ma, ja sam izgubljena dua na ovom svijetu.
Kao armanatan detalj u prii o iwi prenosimo pjesmu posveenu njemu, iji je autor
jedan svrenik Medrese, koji je sjedio zajedno sa iwom.
Proslov o daljinama
Obgrljen samoom, na kojem peronu sad pui i gleda u daljinu, moguu destinaciju
tvog neumitnog lutalatva? Ode li katkad u damiju, na podne ili dumu, makar da

30

svede sedmini raun? Ima li jo skupocjenih stvari koje prodaje zabadava, za cigare
ili da zadovolji moni poriv samounitenja? Donosi li jo uvijek one neopozive ivotne
odluke o regeneraciji? Kri li ih jo uvijek sa onim uurbanim sjajem u oima i
podozrivom slau u srcu? Zakuca li ponekad na vrata onih okrutnih, u djetinjem oaju,
u oajnoj urbi za nekom bespotrebnom potrebom, kojom brzo, svjestan da je samo za
kratko, eli zatvoriti prazninu uplaenih beonjaa? Zasmije li se, bar ponekad, u tmini
tvoje nadmoi, naivnim igraima dunjalukim pobjednicima?
Jedan filozof je rekao kako se tek s kraja vidi prava istina. Istina o iwi bi se moglo
izraziti injenicom da je njegov ivot za nepristrasnog posmatraa bio dovoljno bogat za
filmski scenarij ili neki knjievni anr. (Medresa je oduvijek bila krcata iwama). Istina,
o nama treberima, je da o nama niko nikad nee nita napisati ne iz mrnje ili zlobe,
ve iz nedostatka materijala. Moda, tek e neko napisati ponekad kritiku pretjeranog
trebanja ili citirati K. G. Junga: ivot je kriterijum istine duha. Duh koji ovjeka izvlai
iznad svih ivotnih mogunosti a ispunjenje trai samo u sebi je zabludan duh... (Duh i
ivot)
Kad ovjek razmisli, i bubanje doe kao neka bolest, kao strast i porok. Sve moe postati
strast, ui nas Singer.

3. Takvim
Kada je hoda u mektebu, ili na vjeronauci, pitao dijete koje Objave zna, dijete je pomalo
zbunjeno odgovorilo: Pa, Kur'an i takvim. Nije bilo pobone porodice koja u kui, negdje
u viseoj ili u fioci stola, nije imala Kur'an i takvim. Dvije knjige su deklarisale kuu kao
muslimansku: Kur'an kao objava od Boga i takvim kao godinja deklaracija Islamske
zajednice. Dijete je stoga dobro zakljuilo, kada je odgovaralo na hodino pitanje o etiri
Kitaba. Kako bi dijete moglo znati da su Tevrat, Zebur i Indil ostale Boije Objave, kada
ih nikada nije vidjelo u rukama svojih roditelja, dede ili nane, efendije ili ostalih vjerskih
subjekata, koji su formirali prvotni djeiji doivljaj vjere i vjerskog. Ali zato, takvim je
bio prisutan u djeijoj percepciji, ako ne iz pobonih poteza ukuana, onda iz roditeljske
znatielje o Mjeseevoj mijeni: u takvimu je uvijek bio detaljan izvjetaj.

31

Iz djeije perspektive takvim je imao sjajno mjesto: kada bi stari takvim dospio u ruke
djeteta, ono je najee aralo po njemu, crtalo puke, vojnike, planine, rijeke, damije i
sve ono to djeca crtaju u starim knjigama.
Tamo, na desetak posljednjih strana takvima, to dijete je zaticalo jedan poseban odnos
prema vremenu kasnije e saznati da je to odnos dunosti koje je bilo isparcijalizirano
u okviru jednog sasvim nerazumnjivog koordinatnog sistema nekih vrijednosti, svrha ili
raunica. ta su znaili ti silni brojevi, poredani su sitne pruge, tanko i precizno povuene
na svakom listu; je li to bila neka standardna matematika odraslih ili slika preciznosti
raunanja naih dobrih i loih djela?
Kada otac dovede dijete u Medresu, ono e spoznati ta znai koordinatni sistem na kraju
takvima i ta znai ivjeti po njemu. Tokom kolovanja duboko e zamrziti svaki plan i
sistem koji zakonski regulie dan, i u njegovim oima takvim e postati neto mrsko i
odbojno, to simbolizira odsustvo slobode. Ponekad e ak projicirati svoj ivot u
takvimski koordinatni sistem; dani e biti zarobljeni linijama koje e presijecati svaku
iluziju beskraja i irine. Nigdje izai iz vaktije, nikako zaustaviti, na tren, taj beskrajno
dosadni matematiki proces.
U potonjim vremenima, to dijete je odraslo, zavrilo Medresu izgradivi svoj poseban
odnos prema vremenu, neki svoj takvim prema kojem je bjesomuno ili staloeno,
ivano ili melankolino, odreivalo dan, mjesec i godinu. Taj takvim, smjeten u glavi
odraslog djeteta, najee nije bio zamren poput starog takvima u djedovim rukama, niti
je imao previe ukrtenih linija u svom koordinatnom sistemu; tavie, bile su to
uglavnom dvije nervozne i neodlune linije: jedna koja je oznaavala jednolinu
koloteinu mladosti, i druga, vertikalna, koja se nasluivala, negdje u maglini budunosti
a znaila je nadu da se pone iznova ivot u kome e vrijeme dobiti dostojnog protivnika.
S iskustvom, s kajanjem, s prokockanim godinama, iznai e svoju istinu o vremenu koju
e izraavati u apodiktikom stavu da se bez takvima ivjeti ne smije jer e takvim za
njega simbolizirati svaki ljudski pokuaj da se u utakmici sa varalakim vremenom ne
izgubi dostojanstvo.

32

4. Kalderonov nauk
Postojala je tih godina teza po kojoj dnevno uenici Medrese prespavaju etiri treine
dana. Profesor koji je lansirao ovu tezu je napravio jednostavan raun: ako spavanje
poinje poslije poveerja i traje sve do sabaha, ako se spavanje nastavlja poslije sabaha
do doruka, ako se spava na asovima, na malim odmorima, ako se spava u slobodnom
vremenu i na korepeticijama, onda to znai da je itav internatski dan omeen samo
spavanjem i snom, a ne, kako je to bilo predvieno, radom i uenjem. Bilo je i neke istine
u toj vremensko-razlomakoj kontaradikciji: u internatu se spavalo brutalno i
konstatntno, nije bilo asa ili korepeticije na kojima ne bio spavao makar jedan uenik.
Na nekim od asova spavao bi bukvalno cijeli razred, osim dvije-tri bubalice iz prvih
klupa koji su pomno biljeili i sluali to ex-katedra izlaganje. Moda na prvi pogled
izgleda udna ta profesorska tolerancija, jer profesori uope nisu obraali panju na
uenike koji spavaju, iako su ih vidjeli. Pa ipak, nisu svi profesori tolerisali spavanje na
nastavi, ve samo oni, da stvar bude udnija, koji su predavali strune predmete. Ti
profesori su nuno imali iskustvo internata; moda su u nekim uenikim danima i oni
spavali na nastavi, - to je neka internatska tradicija, solidarnost prema uenikim
nevoljama u internatu.
Profesori koji nisu predavali strune predmete ibretili bi se toj pojavi, signalizairajui da
se nikad i nigdje, u svojoj dugogodinjoj karijeri po sarajevskim srednjim kolama, nisu
susreli sa tako totalnim oblikom negacije nastave, sa takvom vrstom neopozive odluke da
se spava. U gimanazijama je to nezamislivo, saaljivo bi govorili dobroudni profesori, u
iskrenim nastojanjima da se popravi ta devijacija.
Kada bi odgajatelji zatekli nekog od uenika da spava na korepeticiji, probudili bi ga i
poslali u toalet da se umije, a onda mu strogo naredili da napie izjavu i preda je do kraja
korepeticije. Uenik koji je spavao izjavljivao bi da je itavu no uio akaid ili neki drugi
predmet, da se premorio, da je samo elio skinuti san sa onih, da namjerava uiti itavu
no, pa sad stvara zalihe budnosti i odmora. Ponekad bi otilo i vladanje zbog spavanja,
mada je, zaudo, to bilo prava rijetkost. U Medresi je odvajkada bilo uenika fantastinih
spavalakih sposobnosti, koji su spavali dvanaest, trinaest pa i petnaest sati, koji su hodali
pospani i matali o snu kao o djevojci ili odmoru negdje na moru. Zna se da je jednog
maturanta, koji je spavao od podne do akama, odgajatelj probudio i odveo u vaspitnu

33

gdje mu je dao balon da pue, isto iz odgajateljske radoznalosti. Alkohola nije bilo u
krvi, ali je bilo nekog prirodnog apaurina koji je stvarao vjeitu potrebu za snom.
Bilo je uenika koji su zbog svog spavalakog talenta uli u medresanske legende koje se
prepriavaju na sijelima i internim druenjima hoda. Jedna od takvih legendi je i Tone.
Za Toneta tvrdie da je jedan od preivljelih ashaba pilje. Ili jedan od onih ashaba, koji i
nakon izlaska, pompeznog i ceremonijanog, obiljeenog blagdanskim kretanjem baklji i
pobonim hvalospjevima na svjetlu jutra, dana i ozvijezdane noi nastavi da spava.
Nepredvidivom igrom sudbine, Tone doplovi u Medresu. I nastavi da spava.
U zadnjoj klupi, duboko utvren naslagama arapskih rijenika (dvotomno Muftievo
izdanje), zabetoniran iza relativno mravih udbenika Povijesti islama i dva-tri Kur'ana
saudijske tampe, Sahib-ul-kehf je povijen u stomaku leao preko povrine klupe
prekrivene glatkom zelenom perom koja je stvarala mirisne asocijacije borove ume,
hrpa poleglog jesenjeg lia, sred tihe umske kie koja uspavljuje, koja uspavljuje,
koja...
Kada bi ga profesor prozvao da odgovara, Toneta bi drug iz klupe prdrmao a on bi
mrzovoljno ustao i rekao: Nisam spreman.
Nema mjesta u internatu koje Tone nije poastio svojim snom; spavao je u abdesthani, na
krevetu, pod krevetom, u ormaru, u damiji, u putu do damije, u redu za doruak, na
malim i velikim odmorima, na asovima kiraeta, tefsira i fikha. Razrednik ga je, bilesi i u
toku maturantske akademije morao traiti po uionicama i naao ga kako spava.
Prilikom jedne rasprave na korepeticiji o ummetskim stvarima dolo je do opasnih
varnienja i emocija meu softama; svi su uestvovali, osim Toneta, koji je spavao. Jedan
vehabija se obrati Tonetu, nanerviran njegovom ravnodunosu prema ummetu.
Ti spava, dok muslimani krvare!
Tone polahko podie glavu i skoro akademski znatieljno upita vehabiju:
Misli na enski dio demata?
Jedan od njegovih uvenih reenica: Ja stvarno ne znam ta bih radio da mi se ukae
mojih pet minuta - vjerovatno bih prespavao. Tone je imao hikaju, koja je opravdavala
njegovu tezu da samo spokojan ovjek moe da spava. Kao, bio neki bogata na Zapadu
koji nije mogao da spava, jer je stalno mislio o karijeri i novcu. On ti imao nekog
muslimana zaposlenog, koji bi svaku pauzu prespavao. I taj bogata jednom upita
34

muslimana: Kako moe da spava na pauzi a ja ne mogu ni iza ponoi da zaspim? Pa

mu musliman odgovori: Ti stalno brine za svoju nafaku, ti si nesretan i ne vjeruje u
Boga. Ja naprotiv, vrsto vjerujem da me moja nafaka ne moe zaobii. Bog je zapisao
svaiju nafaku. Bogata poslije primi islam. Da bi mogao da spava.
Ponekad su uenici Medrese liili na glavnog lika u Kamijevom Strancu koji no prije
pogubljenja lijee vrlo rano, skoro u akam, jer eli da se naspava. Nita im nije bilo na
umu osim kako se domoi spavaonice, klupe, pa ak i stolica na kojima bi se moglo
odspavati, ustvari, pobjei od stvarnosti i makar malo odloiti polaganje rauna sebi.
Istina je, meutim, leala u sasvim suprotnom budaku. U Medresi se spavalo malo,
premalo za tijelo koje se razvija i cvjeta, spavalo se bez reda i ureenosti, u isjeckanim
intervalima i napregnutim isjecima poslije kojih je ostajao utisak jo vee premorenosti.
Ta dnevna aritmija spavanja stvarala je vjetaki utisak konstantnosti koja je bila,
zapravo, tek ispresjecana linija bioritma, poremeeni sitsem ivljenja. Osnovna pogreka
u statistikom proraunu koji je plasirao matematiko-dovitljivi profesor jeste implicite
prihvaena injenica da uenici spavaju odmah poslije poveerja i sve do sabaha, a onda i
poslije sabaha. Niti su softe odlazile na spavanje odmah poslije poveerja, niti su spavali
redovno poslije sabaha. U internatskom nainu ivljenja dan je isprogramiran i ispunjen
obavezama; no je ta koja nema programa ni plana, koja je slobodna od svake obaveza i
dunosti. Tako su noi postajele vremenom ujdurmi i eretluka, dugih neomeenih
askanja i poslovnih transakcija, koje su dnevno bile kanalisane i susprezane internatskim
normama i pravilima. Nou nema odgajatelja ni profesora: tada se internat pretvara u
pijacu. Nona korepeticija, koja je vanredno uvoena u internatski program zbog potrebe
uenika da vie i trajnije ue u vremenu poveanog ispitivanja, bila je vrhunac ove
slobode i poligon raznih poslovanja.
Inetrant je imao dva lica, dnevno i nono; potpuno razliita, lice i nalije. Dan je bio
uniformnost i red, a no, pidama, orc, trenerka i sloboda. No je brisala dan a dan
uzimao svoj danak za to. Dani su bili popunjeni do posljednje vremenske pore, ali je zato
no bila prazna i ista, od poveerja do sabaha.
Otiao bi i posljednji tramvaj, svi glasovi bi utihli, umovi su rijetki u tim nonim satima,
a u nekim internatskim spavaonicama je tinjala budnost i odsustvo sna. Priali su se

35

vicevi i izvodili trikovi, pripovjedali poznati internatski biseri i ugovarale budue gozbe u
nekom ferijskom terminu; u oku sobe radio iz kojeg je trubadurski mudro i
sentimentalno pjevao ore Balaevi ili neki plitkoumni i jeftini folk-hit, zavisno od
muzike orijentacije spavaonice. Sutradan bi se prespavala cijela nastava, itav je dan bio
mutan i staklasto razbijen u zakrvavljenim oima. Onda bi se spavalo u kratkim
trenucima otkidanim od nastave, korepeticije i slobodnog vremena. Izmeu tih snova,
nailo bi poneko nasilno buenje koje je prekidalo tu razmrvljenu liniju snivanja. I onda
bi ponovo otpoinjao ureeni ivot, normiran i kanalisan, opcratan prugom ustaljenih
navika i dunosti. U oima je vjeito ostajala muna nostalgija za snom, koji je bio
metafora izbjegavanja uznemiravajuih pomisli na dunosti i farzove koji su izbijali sa
svake internatske freske. Noima se opet nije spavalo, koristio se taj kratki interval
slobode koji nosi u sebi dah vjenosti ili totalne sadanjosti i slobodan je od internatskih
vadiba i obligacija. Noi su, opet, bile destinacija burnih razgovora i smijanja bez
odgovornosti, bez raunanja na prestup. Ponekad su noi prolazile u mudrovanjima i
tihim razgovorima o ivotu i vremenu, o mladosti koju gazi vrijeme, o vremenu koje ludo
bjei u danima rada i uenja. Iznad svih zakljuaka i mudrovanja voenih u kasnim
internatskim satima jedan je zakljuak bio neprikosnoven i nije dolazio u pitanje: ivot je
san, muan i rastrzan, nikad do kraja odsanjan.

5. Pedagogija sa metodologijom socioloko-didaktikih, psiholoko-karakterolokih,

historijsko-komparativnih,

filantropsko-etikih,

antropoloko-humanistikih,

didaktiko-orijentalistikih, voluntaristiko-praktikih, kartezijansko-rudovskih,

metampsihiko-pluralistikih, materijalno-didaktikih, marksistiko-utopistikih,
funcionalistiko-formalistikih,
iracionalistiko-ezoterijskih,

socijalno-statikih,

socijalno-dinamikih,

kvijentistiko-asketskih,

idealistiko-gnoseolokih,

etimoloko-egzegetskih, dijalektiko-militantnih, ekoloko-futuristikih, politikofilozofskih, egzaktno-spiritualistikih, empiriko-muzikolokih, estetsko-erotskih,

psihoanalitiko-higijenskih,
dualistiko-dijanoetikih,
globalno-masonskih,
juridistiko-apodiktikih,

hedonistiko-epikurejskih,
morfoloko-fiziolokih,

normativno-pravnih,

stoiko-indiferentnih,

emocionalno-semantikih,
hidrovsko-aleksandrinistikih,

monoteistiko-ahlakskih,

konfuijansko-taoistikih,

36

larpurlartistiko-pozitivistikih,

deterministiko-fatalistikih,

indeterministiko-

voluntaristikih, kvazifilozofsko-logikoatomistikih, epistemoloko-bifurkacijskih,

heraklitovsko-hidrolokih,

kauzalistiko-etikih,

leksikoloko-tautolokih

individualistiko-kinetikih istraivanja sa, ipak, naglaskom na didaktiki

materijalizam
Didaktiki materijalizam moemo definisati kao prekomjerno punjenje benzinca naftom
ili antifrizom. Ma koliko antifriza sipali, benzinac nee krenuti, ili e ii crnogorskom
brzinom. Opet, drevni problem kvantiteta i kvaliteta, punoe i ritma, memorije i bistrine.
Didaktiki materijalizam ima tri neprijatelja: vrijeme, prostor i poeziju. Vrijeme kao
internu postojbinu zaborava, prostor kao eksterno tlo prakse i komunikacije i poeziju kao
in kreativnosti.
Kada se ozbiljnije promatra didaktiki materijalizam u nastavi, stie se neumitan dojam
da je subjekat nastave profesor, a ne uenici. Zato i udbenici kod takvih profesora lie
na kompendijume simpatinih citata i parafraziranih odlomaka, na enciklopediju jedne
subjektivne avanture kroz studiranje. A ono to je subjektivno, naprosto se ne moe
standardizirati.
U Medresi se didaktiki materijalizam oitovao kroz formu jedne simpatine reklame o
jedinstvu ovozemaljskog i onozemaljskog, o koli koja objedinjuje kulturu vjerskih
disciplina i svjetovnih nauka, klasino i egzaktno, tradicionalno i pozitivno. Na raznim
manifestacijama i godinjicama, profesori su za mikrofonom, sporo i enski elokvenetno,
nabrajali silne predmete koji se izuavaju u Medresi sa uhom spremnim na eho ushienja,
oiju spremnih da uprate reakciju divljenja na radosnom licu auditorijuma. Akaid, ahlak,
matematika, bosanski jezik, arapski jezik, turski jezik, latinski jezik, engleski jezik,
povjest islama, historija, tefsir, hadis, geografija, fizika, hemija, biologija, imamet, fikh,
pedagogija, metodika, filozofija, sociologija, kiraet, informatika... Aplauz! No, apsurd je
to kabasta raznovrsnost disciplina ima svoj pedigre u komunistikim metodolokim
sistemima, a ne funkcionalnom pedagokom radu.
Ako je ve Gazi Husrev-beg u svom zavjetenju zapisao da Medresa treba da prati diktat
i duh vremena, onda teba potovati vakifov vasijet i u ovom vremenu globalne
komunikacije. Osnovna parola ovog vremena, ovog postgeografskog vremena jeste jasna
poruka o relativnosti materijalizma i kvantiteta, relativnosti injenica, relativnosti

37

pozitivnog znanja. Ako je Gazali nauio tovar knjiga da mu ne bi vie razbojnici mogli
ukrasti znanje, za tim danas nema potrebe: informacija je dostupna uvijek i svugdje.
injenice nisu svrha same sebi, govori nam internet. injenice slue kao stepenice koje
se odbacuju nakon to se stigne na cilj.
Metoda kojom se slui didaktiki materijalizam jeste prisila. Jo je Karl Marks pisao
kako svaki rad iz nunosti i prisile donosi mrzovolju i nezadovoljstvo. Ljudi koji rade
samo zbog plate ili uenici koji ue samo zbog ocjene, a nemaju nikakve slasti u svom
poslu, pate od nedostatka individualnosti. Samo rad iz slobode zadovoljava ovjeka i
ispunjava njegovu individualnost. emu je sloboda uzrok, to ima vrijednost. Znak je
ogranienog pogleda, tvrdnja da kola slui bildanju. Savremene pedagoke tendencije
idu u pravcu da razvijaju kod uenika onu sposobnost za koju uenici imaju
interesovanje, talenat i ljubav. Oito da didaktiki materijalizam nije ekvivalent
savremenim pedagokim tendencijama i, prema tome, duhu vremena.
Inae, muslimani su ljudi koji bukvalno mrze misliti. Oni vole ponavljati, vole hifziti i
memorisati. Oni vole bubati.
U Medresi je tako bubanje bilo neupitni ekvivalent uenju uope. Na korepeticijama se
odigravala opa historija muslimanske epistemologije. Softe su uile bez olovke
skandalozna injenica u optici moderne metodike. Vrata invencijama su tako bila a priori
zakljuana jednom atavistikom dispozicijom znanja. Znanje je bilo sinonim materiji
koja je po memorisanju ostajala amorfna, statina i za subjektivni i za objektivni sadraj
ivota. Ponavljanje je koilo mogunost instrumentalnosti i moi organizovanja. uvanje
tradicije se pretvorilo u mortifikaciju tradicije. Vibrirajui, tekui, pjenuavi, huei ivot
znanja je postao mirna, romantina, sjenovita, ustajala bara. Hegel je u Fenomenologiji
duha govorio o znanju koje se pojavljuje u vremenu. Korepeticije su znale samo za
zauvijek dato znanje koje treba vrsto drati u svetom kovegu i ne dati mu da izae na
svijetlost tronog dana. Mladost, kao antropoloka i duhovna kategorija, kao naelo
ivota otvorenog za iskustvo i razliito, ivota ednog novog i novog, iezla je pod
teretom nabubanog. Korepeticije su od softi pravile starce.
Jusuf Karadawi je u Razumjevanju prioriteta naspisao sjajne kritike bubanja u islamskim
kolama. Ali mislim da je tretiran u optici fikha, problem uenja samo polovino
osvijetljen. Ne radi se toliko o poremeenoj hijerarhiji prioriteta u odnosima
38

razumjevanja i pamenja koliko o injenici da je hifz postao univerzalna forma

muslimanskog znanja. Naime, nije rije o razumjevanju formi, ve o potrebi da forme
budu oblikovane u borbi sa vremenom i ivotom. Forme treba da se smjenjuju tako e
sama tradicija biti shvaena.
U Razumjevanju priroriteta Karadavi pie: Ne elim rei da hifz nema vrijednost i da
sposobnost pamenja kod ovjeka nije bitna. To nije tano. Ali elim rei da je hifz samo
riznica podataka da bi se njome kasnije okoristilo. Hifz nije sam sebi cilj nego je sredstvo
za neto drugo. Greka u koju su pali muslimani je pridavanje vee panje hifzu nego
razumjevanju. Dali smo mu vie no to mu pripada i vrijedi.
Hafizi su bili gospoda u internatu: uili su sami u sobama, nisu morali ii na korepeticiju,
imali su besplatan internat, mogli su spavati za vrijeme korepeticije ili odigrati koju
partiju aha ili karti sa hafizom iz susjedne sobe, mogli su raditi sklekove, trbunjake,
mogli su piti kahvu, aj, mogli su uiti leei ili gledati kroz prozor na uznemirenu
ariju. Osim toga, hafizi su imali beneficije i izvan korepeticijskog termina; raznorazne
arapske organizacije su dodjelljivale stipendiju za uenje hifza, bule su se loile na
hafize, odgajatelji su ih gotivili i potovali a profesori su im davali dobre ocjene, ili im ne
bi upisivali loe kada hafizi ne bi bili spremni. Oni koji su itali nisu imali takav tretman.
Oni koji su sanjali drugije snove nosili su na sebi poglede podozrenja. udno je bilo i za
ne povjerovati kolika je prednost davana memoriji u odnosu na pronicljivost, uenju
napamet u odnosu na itanje. Oni koji su imali orginalne teze doivljavani su kao razliiti
i eljni eksponiranja. Oni koji su znali napamet sve abbasijske halife sa datumima njihove
vladavine izazivali su divljenje i potovanje. Oni koji su ponavljali bili su orginalni,
ukoeni na samom izvoru.
Didaktiki materijalisti meu profesorima uvijek su svoj materijalizam opravdavali
simpatinom izrekom: Od vika glava ne boli. Kada bi se softe alile na preoptereenost
gradivom, uvijek bi ih doekivala bezduna mudrost o viku i bolovima. Jo uvijek vrue
krvi, puni zdravlja, spremni da ponesu to malo vika pa makar i glava zaboljela, oni su
ostajali bez odgovora pred bezdunom izrekom.

6. Ponedjeljak

39

Svakog ponedjeljka, nakon to bi zapisao as u dnevnik i u profesorsku rubriku unio

zlokobnu odredbu sistematizacija, profesor tefsira bi zapoeo as sicilijanskom izrekom:
Ovce su stvorene da budu striene. Stabilna doza infantilne radosti na profesorovom licu
zraila je varljivom solidarnou, jer nikada nijedan pokuaj premuntavanja profesora
nije uspio. Sa smijekom ovjeka koji je spoznao nunost polaganja rauna u ivotu,
profesor bi ubrao potrebnu koliinu keeva a potom bi odrao as morala, iskreno
predavanje o ivotu, i vjerovatno zbog te iskrenosti i nekog pozitivnog infantilizma koje
su pratile predavanje o ivotu softe se ne bi ljutili na profesora jer bi doivjele keinu
asketski, kao kosmiku zakonitost u kojoj nema mjesta saaljenjima, empatiji, ali ni
prebacivanju krivice na tua lea.
Nakon prvog sata i predavanja o moralnom kauzalitetu, bilo je lake prebroditi
ponedjeljak i sa vie sabura i svijesti o posljedicama primiti ostale keine. Nema mjesta
osjeaju krivnje, sve je ve zapisano, ovce su stvorene da budu striene.
Ponedjeljak je stabilni sudnji dan modernog drutva, kruti zid o koji se razbijaju sve
iluzije o sretnom ivotu bez prisilnog rada, odgovornosti i suenja. U ponedjeljak se sudi
za sva vikendna oputanja, sanjarenja ili luftarenja.
U Medresi je ponedjeljak doekivan mahmurno nakon vikenda provedenog u hodanju,
mobilnoj interakciji sa svijetom i ivotom. Vikend bi zamorio softe vie nego cijela radna
sedmica. Tako bi se vikend zavrio zamorom, umjesto da odmori tijelo i duh.
Kada bi u subotu zvonilo za kraj nastave, Medresa je liila na pelinjak. Zvono bi
simbolino oznailo ne kraj jedne naporne sedmice koliko poetak ivota, iluzija i
lutanja. Gdje sve softe nisu ile tokom vikenda i ta sve nisu imali u planu da urade!
Trebalo je nadoknaditi to su asovi i korepeticije oduzele, trebalo je odrati korak sa
duhom vlastite generacije. Za taj dan i po obila bi se djevojka upoznata za vrijeme
ramazanske prakse, pogladala dva-tri filma, odsjedilo podobro u kafiima, otilo bi se na
utakmicu, u kino, na koncert... a samo su treberi ostajali u internatu, svetkujui sjeanje
na ponedjeljak. U svakom svom aspektu, vikend je bio mini-slika ivota: iluzorna irina
koja je u stvari kratkotrajnost, otvorenost proeta konfliktom instimkata i svijesti o
ispitu, elja srca da se istrgne od pravila i bar kratko zapliva u istom eteru slobode, strah
pred posljedicama i rijeenost da se bal zavri maskenbalom.

40

U nedjelju naveer, na nonim korepeticijma odigravala se poznata predstava sa epskim

motivima na kojoj bi junak u posljednjem trenutku prikupio iracionalne koliine snage i
neljudskim naporima ostvario zacrtani junaki cilj. udno je to da nije bilo nijednog
hodaline meu softama, koji, ni dvanaest sati uoi nastave, ne bi odustajao od ambicije
da iz poetka naui sve lekcije iz polugodita; udno, koliko je mali raspon izmeu iluzije
i objektivne samouvjerenosti. Dilema se nije svodila na pitanje da li Povjest islama
spremati ili ne, ve da li nauiti datume vladanja samo emevijskih i abbasijskih halifa, ili
se moda stigne i neka perzijska i turska dinastija (to je sve ukupno iznosilo preko sto
datuma i sto stranica udbenika). Iskustvo je obeavalo keinu, ali nikad nije vika
optimizma. Osim toga, neko je u Medresi provalio Linkolnov fazon da se ne moe ne
uspjeti, osim ako se odustane, pa je nona korepeticija bila puna veselih autsajdera sa
historijskim ambicijama. A bilo je i onih koji su dolazili na nonu korepeticiju samo da bi
uvjerili ostale da nema smisla sad uiti, da im ne gine august ovce su stvorene da budu
striene.
ivot je nalik vikendu. U njega ulazi upozoren na svoje obaveze, da treba muno raditi
da bi se spremio za ponedjeljak, i nakon toga bude preputen slobodi koja je mjerilo
tvoje vrijednosti. Ti se nakon upozorenja, kojeg si naivno zaboravio, zabavi u slobodi
raznim ekranima, ruiastim izlozima sjaja, daljinama koje su ti zabranjene i tek se
ponekad, u vrijeme samoe ili za vrijeme prolaska pored medrese sjeti ponedjeljka. Ali
im medresa izae iz tvog vidokruga, usisa te svojim mednim ustima beskrajna rasko, i
opet zaboravi na ponedjeljak u zabavi. A kada doe vrijeme, kada sve upuuje na
ponedjeljak i sve ga odslikava, a rasko i ekrani poute u mehanikoj aritmiji za tvoje oi,
postane kolebljiv i uurban, pita se da li uope ima smisla zapoinjati spremanje, i
odluuje se za ovo ili ono. A u ponedjeljak se bude pravedno ocjenjeno, za trud, znoj i
minimalnu koliinu iluzija.

7. Turbo vjenost
Kod Kjerkegora u Ili-ili (Estetska legitimnost braka) nalazimo sjajan crni humor: Probudi
se muenik u paklu i onako sav mahmuran i slomljen od spavanja upita onog do sebe,
41

koji je bio sotona: Oprostite, koliko je sati? Sotona saaljivo pogleda pitca i potom mudro
odgovori: Paa, vjenost.
Da je odgajatelj probudio na korepeticiji bilo kojeg maturanta nae generacije i upitao ga:
Zna li, momino, koliko je sati?, maturant, da je smio, vjerovatno bi odgovorio:
Vjenost.
Ponekad je korepeticija liila na Kjerkegorov pakao; ponekad bi se vrijeme oduilo i
mislilo se da se korepeticija nikad nee zavriti, da internat nikad nee proi. Ponekad su
minute prolazile kao sati, dok je sa arijskih ulica dopirala muzika, mirisi i smijeh a u
krvi kolao uragan. Softe bi tada sanjale o nekom brem vremenu koje e epizode
korepeticijske muke ubrzati a epizode bezbrinosti zaustaviti i usporiti do zasienja. Ali,
ivot je bio nemilosrdan, pravei obrat u proticanju muke i bezbrinosti. Sve to je
ugodno brzo proe, dok je nesrea nii oblik vjenosti.
Maturanti su eljeli premijere i senzacije. ta vrijedi ivot ako lii na ustajalu vodu? Tako
bi se korepeticijska vjenost mjerila senzacijama ili bijegovima u ariju. Svaki softa koji
je imalo razmiljao, sa korepeticijom e dobiti na filozofskoj teini. Shvatie da je dosada
sinonim vjenosti a vrijeme dogaanju ili kretanju. Nema vremena bez kretanja, ni
vjenosti bez dosade. Korepeticije e biti uzrok onim raspravama, kada bi korepetitor
napustio razred, o tome da li e u dennetu biti dosadno. U dennetu, ta je svrha, cilj?
Gdje idemo? Tek tako, samo vjekujemo? A bilo je i onih, trebera, (onih profesora na
fakultetima), koji su dennet zamiljali kao jednu finu korepeticiju.
Korepeticijska vjenost bi se zavrila kao i svaka dunjaluka vjenost. Maturanti su
zavrili Medresu i onda potonuli u ivot. Neko se oenio, neko je radio, neko studirao, ali
svi su imali utisak da ivot protie prebrzo a oni ne uspjevaju nita. I danas, danas bi
dali sve na svijetu samo za jedan sat korepeticijske vjenosti.

42

43

Internatske prie
1. ika
Nema tog softe koji se nije potukao u internatu makar jednom. Ko se nije potukao za
vrijeme kolovanja u Medresi, kao da i nije proao kroz nju. Neko se je tukao ee a
neko rjee, po potrebi. Ali mimo te uobiajene internatske sudbine, kroz koju se moralo
proi, bilo je fajtera, silnih i krnih momaka, odvanih u obraunu, krtih u pardonu pred
neprijateljem. Takvi su sanjali tuu i mislili samo o njoj. Oni su bili strah i trepet
internata. Ostali uenici su ih se bojali, izbjegavali ih, ne elei probleme, a od svih
fajtera najvie su strahovali pred obraunom sa ikom.
Nazvali su ga ikom iz puke statistike pouzdanosti: niko nije dodirnuo iku a da se
nije opekao. Pa ipak, svi su ga dirali, uivajui u ikinom cvrenju.
ika je bio momi prgav, sitan, metar i ilet, internatska varijanta Bob Roka, i licem i
ponaanjem ista kopija omiljenog strip junaka. Ko je itao Alan Forda zna o kome se
radi i sjetie se odmah kako je Bob Rok uvijek ljut na svoju sudbinu i u toj ljutnji uvijek
najgore prolazi. ika, tijelom aka jada, duom iva vatra, ljutica, internatski
Napoleon, potencijalni imperator, jedna tuna sudbina.
Kada bi neko iku zovnuo ikom, ika bi jednostavno poludio. Uvijek gotov na tuu,
stegnutih pesnica, crvenog lica, usta punih tekih rijei, ika bi poslao provokatora u sto
i jednu, a zatim bi prekidao sve odnose sa tim uenikom na neko vrijeme. Ali i sam ika
volio je bockati druge, izazivati ih i aliti se na tui raun. im bi uslijedila odmazda,
neka ala na ikin raun, nastajao je problem. ikina tragina krivica bila je njegova
nemo da shvati mudrost reciprociteta u meuljudskim odnosima.
to se ika vie ljutio, vie su ga zadirkivali. Taj elementarni zakon spozna veina
djeaka do svoje desete godine. ika nikad nije.
Na asu psihologije, profesorica je predavala Hipokritovu klasifikaciju temperamenata i
kada je dola do kolerinog temperamenta, objanjavajui osnovne karakteristike
kolerika, doslovno itav razred se okrenuo prema iki i poeo se smijati. ika je tada,
strpljivo i bez panike, svakom pojednino opsovao neto drago iz porodice, koristei i
matu kod pojedinih uenika.

44

Meu slavnim ikinim tuama, izdvajamo etiri. Jo kao fazan imao je tuu sa blagim i
dobrim momkom Kenanom, maturantom i predstavnikom Medrese u karateu. Poslije se
potukao sa Hercegovcima, Aladinom, karataem i Halidom, bilderom. Svi ikini
protivnici su bili duplo vei i snaniji od njega, ali to ga nije plailo niti spreavalo da
pokae svoju hrabrost. Budui da su pomenuti momci ipak imali hladniju glavu od ike,
svaka od ovih tua bi se zavrila kao komedija: ika je visio u zraku i koprcao se u
rukama svog protivnika, psujui i gunajui, a okolo boraca, okupljeni uenici su
posmatrali borbu, bez daha, zadavljeni smijehom.
Ali Pajo nije imao hladnu glavu kao drugi ikini protivnici. ika je tada zavrio u
bolnici, na ultra-zvuku, iz koje e se vratiti u razred sa nekoliko masnica, napunjen
mrnjom prema itavom internatu.
Od manje slavnih tua, poznate su one sa Debom i Amirom, zvanim Pesnica. Tu je bila i
potencijalna tua sa profesorom arapskog jezika. (Mnogo kasnije, taj profesor e dobiti
dirljivo pismo izvinjenja od ike).
Nikad se nisam potukao sa ikom. Bila je pokoja svaa, prepucavanja, sarkazama, ali ne
i tua. Nekako, bilo je razumijevanja s moje strane prema iki: ovjek ima ponos i ne
moe vlastiti ivot dati u ruke krkanima da rade sa njim ta hoe. Jednom, kada sam
prolazio kroz dane vlastite periodine mrnje, sanjao sam iku u bijelom odijelu, kako
mi onako kulerski govori:
Uvijek sam kod ljudi pronalazio ono to me je udaljavalo od njih. Tako me je u ivotu, i
vie nego to treba, pratilo muklo odustajanje od prijateljstava. Ali onda sam poeo kod
njih traiti ono to e me pribliiti. A ta sa onim elementima koji udaljuju, koji
dekonstruiu? Treba ih zatrpati saznanjem da su ljudi i previe osueni na tragediju i da
zasluuju saaljenje, a ne neprijateljstvo. I ti bi trebao poeti tako gledati na stvari.
ibicaru, ugledaj se na mene.
Kada sam se probudio, znao sam da je neto opasno kripalo u mom ivotu, kada me je
ika u snu pozivao na tolerantnost. Sutradan, im sam vidio iku, pourio sam da mu
ispriam san. Zovnuo sam ga: Hej ika, hodi da ti ispriam..., ali prije nego u i doi do
sna, ika e me prekinuti: ... te ika, ibicaru jedan.
Mnogo je godina prolo od posljednje internatske tue medresanskog fajtera, ike. ika
je otiao u svijet i vratio se iz svijeta kao momak, kao odrastao ovjek. Poslije Medrese,

45

samo sam ga jednom vidio. Sjeam se, jednog nedeljnog jutra etao sam Ilidom, elei
ubiti koji minut do autobusa kada me je na mostu preko eljeznice zaustavio ika, kojeg
u prvi mah nisam prepoznao. Otili smo u neki lokal, i satima sjedili priajui o internatu,
o profesorima, prolim danima. Priao mi je o bijelom svijetu, o istoku gdje je studirao,
alio se na kairsku vodu koja stvara kamenac, na nemilosrdnost tuine, na solipsizam
hodusija to sjede po medlisima, na lou situaciju u porodici. Gledajui ga tog jutra,
upoznao sam jednu posebnu samou, dublju i brutalniju od moje. Samo sam jednom u
ivotu vidio neto tako usamljeno, kada sam kao dijete zatraio malo okolade, a nisam je
dobio, od dijeteta bogatog komije koji je vercovao robu kroz Tunel. I tada, u ratu,
djeije snano osjetio sam neto nalik saaljenju umjesto zavisti, neku stranu
usamljenost u oima vlasnika okolade. A tog jutra, ika je priao o medlisima i
telama, o drugim studentima i profesorima, o tricama i kuinama, pretvarao se i priao o
drugima, a znam da mi je elio rei: Tako sam usamljen, tako sam sam.

2. Soba 216
Kulu gradim a kamena nemam
kulo moja u pjesmi sazidana...

Narodna pjesma

Ako se ima u vidu sva bizarnost sudbine, ako se ima u vidu koliina kombinacija kojom
raspoloe kockarski usud, ako se samo sjetimo svih zadivljujue arolikih ivotnih
varijanti koje sadri ljudska komedija, onda i ne mora biti tako udan sastav uenika koji
bi se nali zajedno u jednoj od soba, u toku kolovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Uvijek je bilo u internatskom rasporedu zanimljivih kombinacija pa je takav bio i sastav u
sobi 216. Te godine, u sobi 216, nali su se zajedno: Reis, Fili, Kadaif, Kole, Smaja i ja,
kao stalni i Mumi, kao poasni lan. U sobi je vladala opa anarhija, tu je svako svakoga
furao, niko nikog nije bendao, svi su imali svoj rock i svoj fazon. Soba je bila konstantno
nepometena, kreveti nezategnuti, korpa prevrnuta, vrata na ormarima vjeito nezatvorena.
Niko nije imao odlino vladanje. Posljednji smo lijegali i posljednji ustajali na sabah,
imali smo kljueve od drutvene prostorije, od kabineta Zemzema, od sale sa
kompjuterima, od biblioteke. Bili smo nedodirljivi.

46

Krenimo sa Reisom. Najstariji u sobi, vjeito nezadovoljan, univerzalni kritiar, cinik.

Nekad i negdje, on je svoj ivot saeo u desetak kiastih priica, nauio ih napamet a
onda je te priice ponavljao drugima toliko dugo dok i sam nije povjerovao u njih. Priao
je o svom nezadovoljstvu, o sebi kao o tragaocu za ivotnim smislom, opisivao je sebe
kao posljednjeg romantika kojeg niko ne razumije, kao boema meu internatskim
filistrima, kao osobu koja ima otvorene karte u ivotu. Priao je o ocu, hohtapleru; o
majci koja vehne, a trpi; o djedu koji je efendija i koji ga podupire protiv oca. elio je
stvoriti kod drugih dojam o sebi kao o paeniku koga lome ivotna iskuenja. Djevojke
su uglavnom nasjedale na tu priu. Jer, aban je bio kvalitetan loioniar. ak je jednom
naloio profesora knjievnosti, najboljeg poznavaoca svih naih fazona, priom o ocu,
tako da je profesor na asu, izvan konteksta nastave i bez jasnog objekta referiranja,
ponavljao do besmisla reenicu iz Brae Karamazovih: Ko od nas nije poelio ubiti
vlastitog oca? Mi smo se pitali ta je sa ovim profesorom, zato je tako ozbiljan, a tek
kasnije su smo stvari povezali sa Reisom. Za njega je najvei filozof 20. vijeka bio
ore Balaevi, a omiljena Reisova pjesma, po kojoj je nastojao ivjeti bila je ona Ja
nisam luzer. Znao je napamet Balaevieve pjesme i esto bi ga citirao: Svata se rodi u
mutnoj vodi... Reis je bio glava nae sobe otud nadimak Reis. Dok se sjeam Reisa,
vidim ga cinino nasmijanog, pretjerano sklonog teatru, kako ide hodnikom i pjevui:
Ja sviram svoj bluz bez namere bitne
i najvee ribe za mene su sitne.
Ja taj svijet samo posmatram sa strane...
Na arapskom jeziku, fil znai slon. Ali ovo Fili nije bila bosansko dozivanje Filija, tj.
slona, jer je nadimak Fili poticao od filozof. Fili, roeni didaktiar, sklon pametovanju i
tenom, sonom govoru, filozofirao je bez realne pozadine. Podeblji, krupnih kostiju,
nezgrapan, nosio je naoale. Kada bi skinuo izme, iz njih bi se bukvalno zapuilo, neka
para dabogsauva mirisa. Naa soba je tako imala prepoznatljiv miris, mek Filijevih
arapa.
Kadaifa niko u lice nije smio zovnuti Kadaifom, ali bi na asovima znalo esto iz
nepoznate mase doi takav jedan poziv: Kadaifeee! Imao je plavu valovitu kosu,
kadaifski sloenu. Vrhunski podrugljivac. U itavom internatu, on je bio zaduen za salu
sa raunarima. To je bio njegov fah. Bio je haker poetnik.
47

A Smaja je bio dika nae sobe. U to vrijeme, bavio se atletikom i sa kantonalnih

takmienja obavezno bi donio neku medalju u Medresu. Trao je svaki dan do Kozije
uprije a mi smo mu zavidjeli na zdravom ivotu.
Kole je bio sin poginulog rudara, sa vjeitom zanokticom u zubima, inadija, ponosan,
tipian teferiki lola. Igrao je izvrsno sve vrste kola. Jednom je odigarao kolo za duu
mlade profesorice engleskog, tek pristigle iz Malezije, i dobio etvorku. Sa njim nije bilo
ale.
Mumi je bio abanov prijatelj i tako je vie bio u naoj sobi nego u svojoj. Izgledom
italijanski mafija, ponaanjem tipian Bonjo, srcem lav. Nikad nisam saznao zato
je, kada bi uao u na malom odmoru u toalet, uvijek ponavljao: Sve se nema a na
mutiklu se pui.
Ja sam trei razred zapoeo raskidom veze. Emocionalno rastrojen, spremao sam se za
velike odluke. Bio sam ubijeen da se ljudi raaju zli. Ambijent u sobi 216 uticat e
pozitivno na porast mojeg nazadovoljstva. aban, Fili i Kadaif bili su ponovci, a ponovci
su u principu nezadovoljni ljudi. Oni su stariji, oni na stvari gledaju ozbiljnije, oni
shvataju odnose koje drugi ne vide. Oni su spoznali da je svijet patnja i tatina. Ve prvih
noi treeg razreda, u sobi 216 poet e da tinja plamen pobune, razgovor o revoluciji sve
ee se kruiti naom sobom, otvarale su se due i iz njih je ikljalo ivotno
nezadovoljstvo. aban je prednjaio u tome. Jasno je bilo i tada da je njemu bilo dosadno
u internatu, nabujala mladost utamniena interantskim dunostima, morala se skristalisati
u jednu udnu filozofiju ironije. Nesposobni da pobijedimo sebe, roeni boemi i
umjetnici, uglavljeni u jaz izmeu zacrtanih ciljeva i vrele krvi, nezadovoljstvo smo
usmjeravali prema vanjskom svijetu. Revolucija je tipian oblik odbrambenog
mehanizma, usmjeravanje na vanjsko, u elji da se zaboravi unutranje.
Pa ipak, eljeli smo revoluciju po svaku cijenu. Pretvoriemo Medresu u diskoteku, u
vehabijski centar, u arijski lanac kafia, u tekiju, u bilo ta, a potom, idemo osvojiti
svijet. Noi su proticale u kovanju revolucije. U meuvremenu, keine su dadile po
dnevniku. Idealisti po vokaciji, nismo se obazirali na sitnice. Bili smo glavni u internatu,
skriveni revolucionari, potencijalni osvajai. Posljednji smo lijegali, kruili smo po

48

internatu kao neuspokojeni duhovi, bjeali smo iz internata kuda niko nikad nije izlazio,
pravili smo sijela za vrijeme korepaticije, u Zemzemovom kabinetu, ili u biblioteci.
Kada je te godine poeo tradicionalni kviz uenika Medrese, u sobi 216 skovana je
zavjera. Odluili smo, da naem razredu, ubjedljivo najloijem u koli, poklonimo malo
slave. Kasno uno, sili bi u kabinet za informatiku, Kadaif bi prije toga umreio sve
raunare i spasio pitanja na svoj raunar, a potom bi lagano isprinatali pitanja i odgovore,
i otili, revolucionarski iste savjesti, u kabinet Zemzema na kahvu.
Kadif je skidao pitanja i donosio ih meni, na razred je odluno gurao do finala a ja sam
bio na glasu kao izuzetno pametan momak, mozak, navodno. Kasnije se poelo govorkati
po internatu kako dobivam pitanja, pa smo u sobi zajedniki donijeli preventivnu odluku
da se zadovoljimo srebrom.
Poslije ramazanske prakse, u sobi 216, sve e poeti da se raspada. Premalo humora,
previe umora, proza internatskih realnosti je razruavala ditirambsku atmosferu u sobi
216. Reis e napustiti Medresu, i otii, konspirativno bez traga i glasa. Na polugoditu je
pao iz desetak predmeta i nije smatrao za potrebno da nekome dokazuje svoj feliksku
mo. Bez Reisa stvari nisu bile iste. Mumi e na polugoditu pasti iz dvanest, trinaest
predmeta, ali e odluiti da to popravi u ovom polugoditu. Zaljubit e se u jednu
djevojku iz enske Medrese i poeti da ismijava nas revolucionare. Kakva vraija
revolucija!
Fili e poi sa mojom bivom djevojkom i tih nekoliko prvih noi Filijeve romanse
spavao sam sa jastukom na glavi, dok su oko mene kruili uznemirujui zvuni talasi
Koleta, Smaje i Kadaifa. itavu sedmicu sam nosio ui u depovima i bio sam glavni
objekat ismijavanja u razredu. Kadaif i Kole, udrueni protiv mene, govorili bi mi: Ubij
se kralju. Hej, Fili, Fili, zna li ti ovjee uope Filija? Da se meni to desilo... Pravio sam
se gluh, ali bi ponekad u samoi onako razmislio o sveukupnoj situaciji, i samo
odmahnuo glavom. ta u drugo?
Umjesto Reisa, u sobu e doi Nana, vatreni abanofil i sa sobom donjeti duh turbo folka.
Treba li uope napominjati kako nisu u pravu oni koji tvrde da turbo-folk utie pozitivno
na opu atmosferu, on je zapravo kvari. Viak zabave loe utie na revolucionarne elije.
Nana e ostati upamen po jednom dogaaju. Negdje poslije ramazana trebao se odrati u
Zetri koncert narodne muzike, na kome su, osim naih zvijezda, trebale uestvovati i

49

srpske zvijezde ove und muzike. I kako je u Medresi turbo folk bio dominirajui
muziki anr, dolo je do masovnog kupovanja karata za koncert. Par savjesnih i
trezvenih uenika e otii direktno direktoru i aliti se, insistirajui da se zabrani
uenicima odlazak na koncert. Situacija se poela kuhati meu samim uenicima. Svi oni
koji su bili protiv koncerta, bili su vahabije. Na koncu, u na razred na korepeticiju e
doi profesor turskog jezika, i izgovoriti nezaboravne rijei: Niko vam nee braniti da
idete na koncert. Ko hoe da ide, neka ide. To smo rijeili. Ali ja ne vjerujem da meu
vama ima onih koji bi ili na koncert, koji bi pogazili Srebrenicu i malu zaklanu
djevojicu. Pa samo sto metara od vas se nalaze Markale, znate li koliko slojeva krvi
prekriva ulicu iza vaih spavaonica? Profesor se sve vie unosio u govor. Suze su bile
sve vidljivije, emocije sve tee. Profesor e poeti da zavre rukave i pokazuje
izranjavane ruke: Gledajte, gledajte ove ouljke a vi bi da gledate gologuze srpske kuje!
U razredu je bila sveta tiina, ko je imao hrabrosti pogaziti profesorove suze i ouljke na
rukama, ko je smio oskrnaviti sjeanje na Srebrenicu, ehide, ubijenu djecu? Da je neko
samo rekao haj'mo!, svi bi onako goloruki krenuli na etnike, pa ta bude. Ali da ne
odemo, sprijeit e nas hladnokrvni Nana, koji se nije ba loio na patriotske prie,
polahko diui plaljiva dva prsta: Mogu li ja na koncert? ta me gledate... pa kad imam
karte... Nije tano da je komedija anr koji nasmijava to je tragedija.
Smaja e prestati da trenira zaokupljen nastojanjem da postane tipian kafanski Bonjak i
zajedno sa Kolom e postati glavna atrakcija kafe Jasmina. U nau sobu e prestati da
dolaze medalje.
Fili e dobiti nogu od moje bive u onom trenutku kada sam ve bio ispran od silnih ala
na moj raun i kad mi to nije ni bilo vano. Smanjit e mi vladanje zbog nezatezanja
kreveta, nevezanja pertli na cipelama, zloupotrebe kljueva od drutvene i jo kojekavih
prekraja. Napustit u internat i postati vanjski uenik.
Danas... aban je autoprevoznik. ta je sa Filijem bilo, ne znam. Kadaif je i dalje na
maturi. Kola je upisao u Zenici dva fakulteta, iz inata prema itavom selu. Mumi je uspio
ispraviti gotovo sve keine sa polugodita, ali e raskinuti u meuvremenu sa djevojkom i
ponovo poeti da pria revoluciji, u trenutku kada ga niko nije ozbiljno shvaao, da
ponovo dobiva keine, i na kraju e pasti i otii iz Medrese. Danas je honorarni hoda u
Konjevi Polju. Nana je postao fudbalski sudija i sudi juniorima na kantonalnom nivou,
50

uvijek u korist domaina. Smaja pui dvije kutije dnevno, pravi kuu, povremeno studira
Fakultet islamskih nauka i ubija zmije po Vrelu Bosne, a kad nema zmija, onda sa mnom
ubija vrijeme a ono ubija nas. Danas, svaki od ondanjih lanova sobe 216 zna da nikad
nijedna revolucija na svijetu nije uspjela.

3. Baklja
Srijeda naveer. Liga ampiona. Uionice su prazne, druga korepeticija je fakultativna
aktivnost utorkom i srijedom. Tih veeri se u Evropi igra fudbal, jai nego na svjetskom
prvenstvu, napredne nacije irom Evrope usavravaju navijaku kulturu a drutvena
prostorija u Medresi je zahvaena takoer navijakom euforijom. Ispred novog sonijevog
televizora radosna uenika lica zagledana u zeleni travnjak Old Traforda i raduju se
Bajernovoj deraniji Manestera. Oni uenici sa menaderskim predispozicijama ele
ugovorti me izmeu Manestera i erzeleza.
Tih veeri uenici su podijeljeni na dvije strane, ne iz akaidskih, ne iz fikhskih, ne iz
interesnih razloga, ve zbog fudbala. Te podjele su ve postale dio ukupne internatske
kulture; rasparave i biseri iz drutvene se prepriavaju toliko dugo da se moe pomisliti
da kako je svrha tih podjela ne fudbalsko uvjerenje, ve muki eif za raspravom,
biserima, grubim alama i fazonima, otrcanim, ali neizvjetaenim. Tu je kolovanje u
Medresi i sluenje vojske dovedeno do vrhunca slinosti. Zaotravanje situacije, svae,
pokoja tua, blaa i bezazlenija nego u vojsci, veseli vicevi obinih ljudi i ona navijaka
elja za dominacijom.
Posljednji dani u internatu. Igraju Manester i Bajern. Nakon duge dominacije
Manestera Junajteda i jo dugotrajnijih provokacija internatskih navijaa ovog kluba,
dole su na red i Bajernove dobre igre. Duge sedmice provokacija i nedostatka
argumentacije, akumulirali su kod Bajernovih navijaa gnjev i elju da pokau svoj
kvalitet. Drugo poluvrijeme, redaju se anse za Manester, Bajernovi navijai ute
zabrinuti. Pred kraj, tipian bajernovski gol, onako iz hinjaka, iz bilijarske situacije. Na
Old Trafordu je muk, ni muhe ne zuje u tuzi, ali je zato u drutvenoj prostoriji ope
ludilo. U jednom trenutku, Bily, vatreni navija Bajerna pali baklju i skaui krui oko
navijaa Manestera. Sve je jasno, nema vie dileme ko je glavni u internatu.
51

Nikad niko u drutvenoj prostoriji nije napravi nita slino. ta da je naiao upravnik?
Paliti baklju u internatskoj prostoriji? Vladanje, jedan ili dva? I to pred samu maturu. Ali
bez odvanosti nema uspjeha. Jer taj zadnji dan u drutvenoj prostoriji jasno e dati
svima do znanja ko posjeduje dominaciju i sa kim nema prepucavanja.
Po zavretku utakmice jedan mali fazan e oduevljeno rei svom jo manjem prijatelju:
Stvarno su ludi ovi navijai Bajerna. Znaju napraviti atmosferu.
4. Kasta uaa
S poetka godine, na nonim korepeticijama nije bila neuobiajena slijedea situacija: na
vrata bi iznenada uao bradati mlai tip, obuen u smoking, malo razgledao po uionici i
onda polunamraeno zapitao: Ko ovdje hoe da se ulani u hor? Fazani bi se zgledali, a
onda bi poele da niu ruke. Svi, ama ba svi su eljeli da se upiu i postanu lanom
najcjenjenijeg vjersko-pjevakog kadra u BiH. Momak bi im objasnio da je lanarina,
recimo, pet-deset maraka i da moraju izai pred komisiju. Nakon to bradati momak
pokupio novac, na trenutak bi izaao iz uionice i malo zatim bi se vratio sa komisijom,
koju su sainjavali bezduni maturani zadueni u svojim razredima za uvanje tradicije
egaenja sa fazanima. emerni fazani bi kalkulirali, koju ilahiju izabrati da se ostavi
najdublji utisak, najemocionalniji pritisak, da se komisija najei od metafizike pozadine
koja propuhuje iz orginalnog mekama, a onda bi jo uvijek neodluni izlazili napolje i u
hodniku montirali spektakl, izotravajui svoje mutirajue glasove za konanu probu koja
e odluiti o njihovoj daljoj internatskoj sudbini i vjerskoj karijeri. Potom bi izali pred
smrtno ozbiljnu komisiju, zauzetu u vlastitoj birokratiji, i konano ispustili pripremanu
melodiju, svog keca iz rukava, neki izvorni turski materijal koji je u obradi doivio
znatan uspjeh na naim terenima. Komisija bi jasno reagirala na taj eho autentinosti,
pustili bi papire i poeli se saaptavati, zatim bi neujednaeno klimali glavom
neodavajui ipak svoj definitivni stav. Kada bi otpjevao i posljednji fazan, komisija bi se
povukla na vijeanje i potom se vratila sa imenima kandidata koji su proli. Uzvici
veselja; krgut ljutnje; i uzdazi tuge. Dugo poslije u spavaonicama se raspravljalo o
uinjenim nepravdama, ko je od koga bolje oduio, koje je imao telu, ko nikako ne zna
da ui itd., a primljeni mevlud-talenti su utjeli lebdei u euforiji i srei: prva stepenica je
preskoena.

52

No srea je kratko trajala. Ubrzo nakon uspjeha na zvaninoj selekciji, stvari bi se stiale
i svi kontakti sa otkrivenim mevlud-talentima su obustavljani. Komisija, kao da je u
zemlju propala. Malo-pomalo, nakon poleta i radosti, javljalo se nezadovoljstvo kod
fazana, ak se slutila i prevara. Najzad, neki bi fazan otiao do profesora koji je vodio hor
sa pitanjem o probama i nastupima. Ama, kada e vie profesore poeti te probe, pitao je
sujetno, ulizivaki, mevlud-talenat. Profesor bi ga za trenutak zbunjeno gledao i onda mu
vjerovatno objasnio o emu se radilo.
Mevlud-talenti bi kasnije oajno traili svoja prava, satisfakciju za poljuljani dignitet,
povrat sredstava, ali sve je to kao u i svakoj birokratiji sporo ilo. Pokucali bi na nekoliko
vrata traei izgubljeni kapital; svi su se odgovorili otprilike svodili na: Djeco, pojela
maca. Na kraju su se morali zadovoljiti ponovnom selekcijom. Ovaj put, pravom.
A sve je poelo sa Zetrom. U Zetri je odran prvi koncert ilahija i kasida, poslije
dugodinje komunistike diktrature. Nacionalni polet i potreba za vjerskom
spektakularnou rodili su snanu ljubav prema ceremonijalnom tretiranju ilahija. Hor
Gazi Husrev-begove medrese je iznenada postao centralni kadar za buenje vjerskoosloboenog naroda. Potiskivana tradicija je oivjela sa ilahijama i kasidama, a horovi su
sve vie postajali lokalni trendovi. Deava se burna reorganizacija smisla vjerske pjesme:
ilahije i kaside postaju popularna forma nacionalne identifikacije i tako gube karakter
pobonog sadraja. Horske djevojke sa mahramama, lijepih lica i organiziranog smisla za
oblaenje, kao i uglaeno-ambiciozni horski mladii, postali su iva ilustarcija zdrave i
pametne omladine koja voli i cijeni vlastitu tradiciju. Deava se snana revizija doivljaja
Medrese u narodu: Vidi ih kako su samo lijepi i pametni, kako lijepo ue e, i ti e,
sine, u Medresu. Djeca dobivaju uzore. I popularnost horova je rasla.
Onda je doao rat. Ilahije su postale ratne himne, a horovi glavni kadrovi zadueni za
podizanje patriotskog morala. U dijaspori se, za to vrijeme, sve vie formira funkcionalna
sprega pjesnika i pjevaa, ija je saradnja rezultirala orginalnom donacijom domovini u
ilahijama i kasidama, koje su bile totalno natopljene iskrenim, pjesnikim, nevinim
radikalizmom i hvalospjevima upuenim ehidima i borcima. Djeca su pamtila ilahije;
ratne generacije djece e u repertoaru svog sjeanja imati pregrt ilahija koje e ih

53

podsjeati na ratne godine odrastanja. Ilahija se zgruala u emociju, i pomalo, u

nepovjerenje.
Po ratu, trend horova i ilahija ne gubi na svom intezitetu. Rat je stvorio dijasporu, koja je
po definiciji gladna tradicije i ceremonija. Ilahije postaju profitabilna kategorija ili se,
kako bi rekao Marks, opredmeuju u robu. Duhovno, kao roba sasvim legitiman
historijski, ali ne i logiki spoj. Na alost, duhovno se nije dovoljno jako oduprlo svom
zlorabljenju Tradicija Zetre je nastavljena: odravaju se tradicionalni, ramazanski,
bajramski koncerti ilahija, na kojima se ironino potvruje teza da duhovnost izloena
pred masu gubi na svojoj snazi i pretvara se tek u dekorativno-jeftinu zabavu.
Istina je da Medresa zaista nije nikad bila pjevaka kola, iako su je predstave naroda i
mnijenje u odreenim historijskim trenucima moda definisali kao pjevaku. Djeca koja
su upisivala Medresu iz pjevakih pobuda, uglavnom su nailazila na jedan totalni ok i
zavravala nesnalaenjem ili naputanjem Medrese. Svi oni koji su poznavali istinsko lice
Medrese, znali su o emu se radi o znanju i duhovnosti. Pa ipak, ostajalo je u narodu,
kao idol, identificiranje hora i itave jedne organizacije koja se posveivala duhovnom i
intelektualnom. Kada bi, recimo, softa izaao sa nekom gimnazijalkom i kada bi u
razgovoru doao red na muziku, radoznala gimnazijalka bi obavezno upitala softu: ta ti
slua? Naravno, osim ilahija. To naravno, osim ilahija je bilo povrno vrednovanje,
premda, nije teko pogoditi da je neupuenost razlog zato se u mentalnoj biljenici
gimnazijalke nalo ovo pitanje. Pitanje je moglo glasiti i ime se ti bavi, osim ilahijama?
U arijskim krugovima hor je bio svemir za sebe; status hora u arijkom svijetu minke
je graniio sa kastom. Endogamija, vrsta hijerarhijska struktura, nepopularnost kod niih
kastinskih slojeva, krajnje definirana pravila i norme ponaanja unutar kaste i izvan nje,
zabrana prelaska iz kaste u kastu, samo su neke slinosti hora i kaste. Bili su
nedodirljivi u svojoj popularnosti; autonomni i prirodni, oni su predstavljali jet-set jednog
svijeta. Druga strana stanja, optereena slavom i sjajem, nije mogla doi do izraaja. Jer
nekako, kada se stvari bolje saberu, pria o horu se da svesti na jednostavan sie o
omladini koja odrauje poslove za druge uzimajui za svoju platu sitne trenutke sjaja i

54

tatine. Veliki igraju a mali se loe, plamte i na kraju izgore kao papir to je samo za
trenutak leprao na vjetru.

5. Hoda
Kada bi se na glatkoj bradi ukazala arabeska bijelih dlaka, kada bi na, nekad vjeito
trudnu hodinicu, poeli bacati pogled pun inercije i poeli je oslovljavati u milosti sa
hanuma, kada bi subhanallah poeli izgovarati sa bjelodanim sevdahom na ehri i tespih
sve vie nosati sa sobom, kada bi Preporod poeli itati bez preskakanja, kada bi
promijenili mnogo demata i konano se skrasili na jednom mjestu, napustivi imamski
stan i izgradivi sebi kuu, hode bi poele da razmiljaju o penziji. Penzija je znaila
slobodu, odmor od duge epohe rada i ponavljanja istog, pribliavanje kraju i intezivnije
pripremanje za kraj. Taj ivot hodinski, proveden u burnoj tiini, itekako je zasluivao
odmor.
Ali, ta je za efendije znaila penzija? Prestanak uenja, klanjanja, odlaenja u damiju?
U obinom narodu, kada bi uli da je njihov hoda otiao u penziju, prokometarisali bi to
eretski: E vie ni on ne mora da klanja.
Kako su se hode ponaale u penziji? Jesu li se preputali nastojanju da zaborave
beskrajnu liniju jednolinosti koja se bjelasala iza njih i da zaponu neto sasvim novo?
Jesu li, oajno do kostiju i svake elije u biu, eljeli promjenu? Jesu li odlazili negdje u
osamu i poeli se baviti poezijom, komparativnom filozofijom, ahom, narodnom
botanikom, neim to su oduvijak eljali raditi a nisu mogli? Moda. Moda su
jednostavno nastavili ivjeti isto kao i prije.
Te penzijske godine oni e rezervisati za sjeanje, za nevinu igru slikama prolosti. Slike
bi se redale u nizu: mektebski dani i odlazak u Medresu, profesori, damije, historijski
dogaaji, lica prvih dematlija. Sjeali bi se kako su se jednog dana, sakriveni iza vrata,
smijali maloj mektebskoj djeici koja je ponavljala u smijehu: Allahumme hodi pukle
gume, ili Allahumme rabbike hoda voli barbike, ili Iza dae hoda snio jaje, ili Vedduha

55

ost'o hoda bez uha. Meu tim slikama, jedna je bila najtea i najdraa slika ivota
provedenog u internatu. Tolika mladost i snaga! Internat je za njih bio romantina taka
iz koje e ivot poeti da se zaplie u stostruke vorove.
Ako bi u komiluku bio neki mladi softa, stari penzionisan imam bi na svaki nain traili
puteve da stup u kontakt sa softom. Poslije jacije, ponekad bi zovnuo softu kui na kahvu
i tamo ga zapitkivao o Medresi, o profesorima i Islamskoj zajednici. A onda bi oni priao
o svojim medresanskim danima, dugo i nairoko, a mladi softa bi se pitalo kako ovom
starom ovjeku moe biti drag internat koji je, u softinom sluaju, bio samo eufemizam
za zatvor, muilite i istilite, tamnicu, mrtvi dom.
Pred smrt, starom imamu e sve uestalije navirati u srce internatski sentiment i sve ee
e pominjati svoje dane u Medresi. Preselie sa ehadetom, ostavivi u emanet sinovima
da stipendiraju siromanog softu iz komiluka.
Odlazio je dostojanstveno, u pobonoj tiini koja je bila natopljena dubokim pijetetom i
skruenou. Na denazi je odjekivao halal kao krik jedne due. Dematlije su ispraivale
svog hodu na posljednje putovanje. Nekima od njih on je prouio ezan na desno i ikamet
na lijevo uho, dok su bili dojenad, nekima od njih on je usadio prve harfove u srca,
neije roditelje on je opremio i klanjao im denazu, nekome je dao savjet a nekome
omeio ivotni put. Sada se to jasno moglo proitati: hoda je iz mirne osame aktivno
sudjelovao u ivotu svake porodice, u ivotu svakog dematlije. Je li on imao svoj
privatni ivot? ta je ulazilo u inventar njegove tajanstvene privatnosti? Hatme, jasini,
ponekad dosadni, ponekad radosni dani provedeni u mektebu sa djecom? Trenuci
njenosti i topline u pristustvu nekad mlade hodinice? Te posthumne predodbe
dematlija bie razliite, lomei se pod razliitim uglovima mate. I samo onaj mladi
softa, to je razgovarao u jacijskim satima sa starim imamom, znae ta je poslije islama
bilo najbitnije u hodinom ivotu.

6. Gazija
Na stolu, pored nekoliko asopisa, raznih papireina i olovaka, plave sveske tvrdih
korica, staklene zdjele u kojoj su miriljivo spavale dvije breskve i jabuka, u tako estom
meteu stolne povrine, nala se i njegova, danas dobivena diploma o zavrenoj Gazi
56

Husrev-begovoj medresi. Posmatrao ju je ni uzbueno ni alosno, bez ikakve emocije

prema samoj diplomi. (Znao je da i noas nee moi da zaspi gonjen strahom upravo od
te ravnodunosti). Svjedodba je to o njegovom sticanju zvanja imama, hatiba i
muallima. Tu injenicu je primao pomalo nepovjerljivo, skoro cinino. Bio je mlad i
trebalo je ivjeti. Kakvo sad imamljenje, hatibljenje i bakrai? Ali jasno je osjeao da
pitanjima poput ovog, mehanizmima etablirane letargije, zaobilazi pravi smisao svog
zvanja. Ovo zvanje je upuivalo na koraanje kaldrmom pravog puta i odricanje od
zvanja uglavnom je znailo i naputanje pravog puta.
Prilikom dodjele diploma govorili su o emanetima, o vjernosti ne profesorima, ne
institucijama, ne IZ-u, nego vjernosti Allahu i njegovom Poslaniku a.s. Taj odnos se ne
smije iznevjeriti. Po stoti put su ih podsjetili da su oni kontinuitet Gazijinog emaneta. Ali
on je znao da je ta metapria uplja kao upalj zub: eto, govorili su o emanetima, a niko
nije porazgovaro ni sa jednim maturantom oko upisa na fakultet, a kamoli ponudio neku
pomo. Emanet je i topla rije.
Izaao je napolje, on, neprijatelj svih velikih pria, ne elei propustiti divni junski suton.
To predakamsko preispitivanje pripadalo je njegovoj svakodnevnici kao utvreni ritual.
Nije bilo dana u kojem ne bi doveo makar etiri puta sve svoje u pitanje i stavio pod
kande sumnje. On bi volio da kroz ivot moe ii kao veseli lutalica, kome je sve
dozvoljeno i za koga nita nije vrijedno kajanja. Svaki njegov dan je bio muno
preispitivanje svega to je smatrao privatnim kapitalom, od vjere, od znanja, od stavova,
do ljubavi i snova. I gledajui kako suton dariva ovo drevno predgrae velianstvenom
igrom boja, spoznavao je da e njegov put biti traganje za izvjesnou koju nikad nee
postii, ali e uivati, traei je. Tako poznat usud.
ivot se sastoji od tano odreenog broja testova koje ovjek mora ispuniti da bi na kraju
znao svoj kvalitet. To znai da je svaki dan dostojan borbe i kaenja na otru kuku
upitnika. Deviza da dunjaluk kratko traje ima smisla jedino ako svaki dan lii na bojno
polje. Paradoks? Pobjeda ima ukus vieg saznanja i mudrosti.
On se divio mladiima koji su imali precizno zacrtane ciljeve u ivotu. A njegov ivot je
bio potpuno otvoren i neuslovljen ikakvom ambicijom ili zamiljenim ciljem. Jedno
svjee sjeanje govorilo mu je da je on u ivotu proao kroz ono glavno i da ovo to
dolazi nije nita drugo nego varnienje sentimenata i uspomena na ono prolo, na internat
57

i Medresu. Sjeao se prvog dana u internatu, onog ispranog mirisa soba, torbi i s
majinom ljubavlju popeglanog rublja, blijedo su kruile u sjeanju slike svih onih
djeijih likova koje je upoznao tog prvog dana, ona nasmijeeno-preplaena lica ophrvana
iluzijama. U prii o Medresi jedino je to bilo veliko, oni mali dogaaji i beznaajni
detalji, one banalne ljudske situacije liene svega herojskog i idealnog, svega epskog,
historijskog i didaktikog. Meu velikanima Medrese bili su najvei oni o kojima niko
nije priao ni pisao, oni koji nikad nisu isplivali na vrh, ali koji su itav svoj banalni ivot
potvrivali svoju odanost Medresi, onoj drugoj, maloj Medresi, ne-epskoj, nehistorijskoj. Sjeao se tih velikana sa sevdahom, ponosan to je svojim biem uranjao u
mnotvo malih pria.
Posmatrao je akam i sjetio se i njenog lika pod mahramom, njene epske siluete koja ne
pripada ovom ne-epskom vremenu. Prola mu je kroz sjeanje sporo, neobina, blago
naminkana karminom boje zgusnutog grimiza, udaljena od njega beskrajnom
nezainteresovanou, nikad tako daleka ni u njegovoj mati. Pobijeena, ukroena,
slomljena, beznaajna. Ni sam nije znao zato je oduvijek polagao pravo na nju, kada joj
nikad nije priao, nikad stupio u normalan razgovor i nikad joj dao neki nagovjetaj.
Moda itava stvar nikad i nije prela granicu unutarnje avanture, moda je svaki njegov
susret sa njom bio samo pjesnika podlost posmatranja, smirena analiza liena strasti, ali
napunjena divljenjem, poraz usamljenog bia u susretu sa ljepotom. I ma kakav da je
bio njegov odnos prema njoj, u ovom trenutku, on je zvanino naputa, sa podsmijehom,
sa prkosom.
Danas, on ide u ivot, na bojno polje, on Gazija, on Uliks, on prosjeni heroj svog
vremena povrnosti i banalnosti. Bez naotrene sablje, bez Odisejeve otroumnosti, bez
Gazijinog osjeaja da pripada neemu velikom, on iz ovog akama ide u svijet, meu
kiklope i ubice, da bude heroj-svjedok jednoj uruenoj i napukloj epopeji.

7. Let iznad kukaviijeg gnijezda

58

U preplanula oktobarska predveerja, peli bismo se na munaru Begove damije, Suvad i

ja, dva fazana, i poslije prouenog ezana, ostajali bi na munari sve do pred jaciju, kada bi
silazili i na sofama klanjali akam. Doli bi uglavnom oko pola sata prije nego to bi se
velika kazaljka na Sahat-kuli nala na vrhu brojanika i za vrijeme iekivanja, gledali
grad. Stojei na zastraujue uskom tlu erefeta, gledali bi raanje svjetala u gradu,
akamsku kombinaciju prirodnog i elektrinog svjetlosnog spektakla, mnotvo sitnih
svjetlucajuih ostrva razasutih u moru sumraka, mnotvo usijanih oiju u peini
dunjaluka, gdje je svako oko svjetlucavo gledalo u svoj prostor usamljenog mraka, i
gledajui ga, dotrajavalo. Sa te visine vidjeli bi itav grad, kao sa Tura itav svijet, na
svijet, bili smo u njegovom centru ali nas to nije optereavalo ni zanimalo; radije smo
sluali sumorno zaljubljeni vjetar kako miluje blijedo stas munare, jedna sakrlana
taktilnost natapala je vazduh svuda oko nas.
Suvad bi poslije prouenog ezana govorio: Vidi li ovu ariju, sve to vrijedi na njoj, to
je ovaj akam, ovaj purpur, ova svjetlucava rijeka ezana. arija je bezvrijedna stvar,
leglo biuterije koja samo u jednom trenutku dostie svoju zlatnu vrijednost: u akam. Mi
smo rtve biuterije. Ali treba doi na munaru u akam i baciti pogled gaenja na vaar
jeftine robe. Tada ovjek uvidi ta je prava stvar, ta uistinu vrijedi u ivotu.
Skoro itavu prvu godinu ili smo na munaru i provodili akamske trenutke, pribirajui
mudrost svojstvenu samo onima koji su spoznali ta je u ivotu zlato a ta biuterija.
Suvad je u meuvremenu postao bolestan za arijom. Svaki dan bi najmanje deset puta
obeao sebi da e racionalizirati svoje prisustvo u ariji, ali bi u jedanaest navrata
zavravao u nekoj arijskoj prodavnici biuterije.
Godine su prolazile, razred za razredom, arijska biuterija je dobila na cijeni, sve se
rjee ilo na munaru, po zlato. Napokon, potpuno smo prestali ii na munaru. Poslije je
nastupio

period

problema,

besmislenih

ambicija,

uurbane

socijalizacije

samootuivanja. Nosili smo sve vie konflikata u sebi i zabavljeni problemima otuili
smo se od akama, i jedan od drugog.
Suvad nikad nije zavrio Medresu, a ja nisam ni primjetio kada je otiao sa porodicom u
Ameriku i tamo umro od nostalgije. Ne znam da li za arijom ili za onim trenutkom
akamskim, kada je dobivao mo raspoznavanja biuterije od zlata.

59

P.S. Sino sam legao umoran, ophrvan planinom nekih banalnih problema kojima sam
davao, po svom patolokom obiaju, status neke ivotne hamartije i sve mi je mirisalo na
zlo. Ve odavno skitam od nemila do nedraga, arijska biuterija mi se uvukla u krv i
bio sam poeo da uviam kako su lanci svakog dana sve vri, kako sve tee
raspoznajem biuteriju od zlata. Zaspao sam sa konstantnom mukom u elucu. Sanjao
sam kako sjedim prikovan na nekom epenku, u drutvu kojem ne pripadam, meu
ljudima koje ne poznajem. elio sam ustati i otii iz tog okruenja kojem ne pripadam, ali
moje noge se nisu pomjerale i nisam se micao sa mjesta. Ta imobilnost i nemogunost
bijega, sve se vie pretvarila u paniku i uas.
Probudio sam se prestraen. Na mojoj postelji straario je snop svjetla uline lampe.
Ustao sam, malo se pribrao, i svjestan da je san razbijen, upalio raunar, sjetivi se da
nisam provjerio potu itavu sedmicu. Jeza me je obuzela kada sam opazio mail od
Suvada. Ali, kada sam otvorio mail, umobolna korespodencija je bila potpuna. To pismo,
stiglo preko okeana, sastojalo se u jednom kratkom pitanju:
Sjea li se akama?

60

Drvenija
1. Obala enje
Prva nedjelja u septembru. Tramvaj, kec ili trica, pohabano se vue kroz grad, u
umornom ritmu potroene maine. Napolju, topla kia sipi i pokree prainu sa gradskih
ulica. Kroz inska ulegnua kulja uta tenost blaenosti i osvjeenja. U tramvaju je
polumrak, mrane brazde oblaka licem neba. Na nekoj od stanica ulazi Cigani sa
harmonikom, staje na zglob tramvaja i poinje pjevati. Harmonika je iarana zmijolikim
ornamentima i arebeskama boje srebra i uglancane bronze. Cigani razbija sivu
melanholiju tramvajskog ozraja: Harmoniko moja mala / suzom nakvaena / zna li da
je moja draga / sino isproena. Nakon isplakane pjesme, umjetnik obilazi svoj
industrijski auditorijum, drei u ruci kaket okrenut naizvrat prema publici. U
unutranjost kaketa uleti od umornih putnika tek po koja konvertibilna feninga. Nakon
toga ulazi kontrola. U trenutku njihovog ulaska, voza tramvaja automatski blokira sve
ponitivae. Na dnu tramvaja, pokrivena djevojka koja ulazi na istoj stanici kao i revizori,
pokuava ponititi kartu ali ne uspjeva. Vjerovatno je rije o nekom kvaru. Revizori,
zijevajui pregledaju karte. Pospani lavovi, danas nisu raspoloeni za otimainu. Tako
bar izgleda. Prilaze pokrivenoj djevojci i pitaju je zato nije prije ponitila kartu. Sva
crvena u licu, u rumeni duevne nevinosti, ne pokuava nita smutiti. Ogromni revizor,
lanom retorikom uglaenog slubenika na kraju zakljuuje: E, pa, djevojko morate
platiti kaznu. Nakon toga djevojka rovi po tani, pronalazi novanik i plaa doplatu.
Crvenilo njenog lica plemeniti skerlet ist od primjesa. Pospani lavovi izlaze iz
tramvaja. Konano, Drvenija.
61

Ako ste u nekim danima dosade etali trotoarima Drvenije, vjerovatno ste naili na
bokore pokrivenih djevojaka, u kolokvijalnom argonu poznatih kao bule, kako se,
zakopane u ozbiljnost, kreu preko trolejbuske stanice ili mosta ostavljajui utisak
nenasilnog arma i decentnosti. U srcu Drvenije, preko puta trolejbuske stanice, nalazi se
enski internat u sklopu Gazi Husrev-begove medrese. To je njihov harem, zatitno
mjesto njihove djevojake asti, zabranjeni prostor, haram-prostor za mukarce. (Treba
ovom prilikom izbjei kontekst harema u runoj istini istonjake raskalaenosti). I kako
je rije o zatienom prostoru, teko je doprijeti do itavog onog ivotnog kolorita i
emocionalnog ustroja kojeg elimo opisati. Svaki pokuaj slikanja tog kolektivnog
emocionalnog skladita nuno je osuen na plakativnost. Pa ipak, neto od tog duha bi se
s vremena na vrijeme otkrilo, u blagim propuhivanjima, u nevinim djeakim
nasluivanjima. Ovaj tekst je samo dio tih nasluenosti.
Dakle, Drvenija je njihov dom. Ispod nazubljenog, amfiteatralnog rasporeda krovova koji
su se sputali negdje ispod Trebevia a zavravali ovdje na Drveniji, nalazio se enski
internat Gazi Husrev-begove medrese. Tu je nekad bila muka Medresa i starije
generacije efendija kada se sjeaju svojih medresanskih dana uvijek imaju pred sobom
sliku maglovite i kine Drvenije. Po izgradnji internata u ulici Sarai, Drvenija je
zauvijek otila u ruke mladih djevojaka da bude prostor za koji e se vezati njihovo
sjeanje. U novi internat su preli mukarci, a u starom je smjetena Gazi Husrev-begova
biblioteka i tada tek oformljena enska Medresa. Tako je danas Drvenija sinonim
enskog dijela Gazi Husrev-begove medrese i ivota koji u njegovoj raznolikosti ona
reproducira.
Pa ipak, muki internat nikad nije prealio Drveniju; to je bila nostalgija za irokom
dadom kojom prolaze trolejbusi prevozei umorni svijet; nostalgija za maglom, rijekom
i mostom; topli sentiment ugnijeen u staru i dotrajalu graevinu ispucale fasade,
smjetene u podnoju drvenijskog amfiteatra. Zato su se softe uvijek rado vraale
Drveniji i sa veseljem je obilazili. Ili su na Drveniju, nosei lektiru prijateljici, korpu
solidarnosti rodici, nevini zaveljaj ljubavi djevojci, svima zajedno stara rasklimana
kolica sa hranom.

62

Kolica u kojima je voena hrana iz mukog internata u enski, postala su dio legende,
velianstvene i predivne, one legende u koju ulaze samo male stvari koje znaajno
formiraju naa sjeanja na prohujali ivot i dogaaje u njemu.
Ona su voena svakodnevno na relaciji Sarai Drvenija; otvorila bi se glomazna
dvokrilna vrata na ulazu u muki internat i kroz njih bi zatutnjila glomazna staromodna
kolica, bez ukrasa i posebno privlanih finesa, ofucana sprava na guranje, koju kao da je
konstruisao sam Grunf iz stripa Alan Ford u nastupima svoje najbizarnije inventivnosti u
svrhu neke agentske misije, a u kojoj se dodatno tresu i drmsaju lonci sa orbom ili
nekim drugim varivom. Njihov izlazak na kaldrmisane Sarae je doekivan uvijek sa
iznenaenjem i uenjem; turisti ili domai etai bi ljubopitljivo pratili kretnju te limene
skalamerije koja je ila kroz masu i pravila metenu buku, pitajui se za njenu svrhu i
poentu: neko je mislio da je u pitanju skrivena kamera, neko je mislio da je sve to neki
sindikatski trik, a neko raunao na obiljeavanje dana vozila koje je pregazilo vrijeme:
prvo idu ratimana kolica, onda biciklo sa velikim i malim tokom na kome se izvija
klovn-ekvilibrist a potom fio, proizveden hiljadu devesto pedeset prve u historijskom
uspjehu proleterijata Jugoslavije. Ali eto, softe su vozile ta kolica sa ljubavlju, ne brinui
se previe za utisak ekstravagancije koji ostavljaju. Prvo bi prevukli kolica preko jednog
djela Saraa do uskog sokaka koji se pruao u sjenci Begove damije, a zatim bi tutnjali
sa njima iz sokaka u sokak sve do Latinske uprije, gdje je davno nekad, u opet nekom
prevoznom sredstvu, podmuklo ubijen austrijski prijestolonasljednik. Ve poslije
Latinske uprije je poinjala druga obala koja je nekako logiki pripadala njima, bulama;
ta logika je bila zaostavtina neke vjerske ukorijenjenosti u alegorije: mi smo na jednoj,
ubogoj obali, a sve to volimo i emu teimo je tamo, na onoj drugoj obali koju vidimo u
pogledu enje i stremljenja. Kroz park kolica su ila izazivajui panju pranjavih
golubova, konobara u ljetnim batama i ljubavnih parova koji su se klackali na drvenim
klupama istroenog laka. Onda je sa izlokanim i rupastim trotarima poinjala Drvenija:
kolica su tu ulazila regularno u saobraaj, vozai bi se iuavali toj bizarnoj pojavi: neki,
koji su urili, galamili bi i psovali ludu dravu i jo lui narod, ali veina se smijala toj
napravi koja ide na guranje a ponaa kao motorno vozilo, ide svojom trakom, stoji na
semaforu i skree po saobraajnim pravilima. Iz Srednjokolskog centra na Drveniji,
djevojke su se obavezno rugale kolicima i njihovim guraima, dobacivaju: Doi po

63

mene veeras u toj meki, ili Hej momci, otpala vam je registracija ili Pui vam se iz
motora...
Kada bi konano kolica ula na teritoriju enskog internata Medrese, tamo nisu izazivala
nikakvu posebnu panju; stara rasklimana kolica su bila svakodnevni sastojak enske
internatske svakodnevnice, dio internatskog jelovnika, sasvim trivijalna pojava. Pa ipak,
softama koji su dovozili hranu bilo je dovoljno ui u predzidinu tog enskog harema pa
da dobiju nagradu za blamiranje po gradu sa starim kolicima. Vidjeli bi kako u predvorju
internata prolijeu mlade djevojke, sportski obuene u bulskom smislu rijei, sa
mahramama ovla stavljenih preko lepravih kosa i ljepukastih lobanja, i u matama tih
nevinih adolescenata bi se stvarala ona staromodna verterovska vrsta romantizma koji
svijet vidi kao polje sa ljubiicama, ruama, cvrkutom vrabaca i pjevom bulbula, i
nevinom djevojkom u trku preko trave. Bio je to romantizam lien bilo kakvog oblika
strasti i pohote, koji vue srce u slatku tamu nesvakidanjice i odabranosti, sanjarenje o
ruiastom svijetu i nevinoj eni na njegovim vratima. Pred vratima enske medrese
zainjao se jedan ljubavni weltanschauung, orijentalno-mednunovska alegorija o eni
kao rafiniranoj svijetlosti istoj od fizikih i duevnih felera, mahana i kratkih spojeva.
Da je neko rekao mladom softi, koji zaljubljen stoji ispred enske Medrese kako i bule
imaju fizioloke potrebe, zaljubljeni softa naprosto ne bi vjerovao. Iskustvo sa bulama se
pretvaralo u ljubavni pogled na svijet kome nedostaje logika i artimetiki smisao za
proporcije. Bule su poznavale taj psiholoki fenomen i esto bi se igrale sa srcima mlaih
softi koji su slinili za njima kao tek roena telad.
(Sa starijim momcima je ipak bilo neto drugaije. Kada bi doao neki stariji momak u
ensku Medresu, bule su reagovale po principu kad na vrata, potrkue; kad na prozor,
izvirue.)
U gradu je, inae, postojalo mutno predubjeenje prema bulama; to je bila ista
diskriminacija: ekao se svaki sitan povod da se zakai bulama epitet nedosljednosti; ako
je bula u tramvaju sjedila a ne stajala to je valjda trebala s kraja tramavaja je vikala
zajapurena gospoa sa ijeg lica se mogao fanglom skidati karmin, poteui stereotipnu
priu o gradu i opancima, o nunom vremenu adaptacije i usvajanja civilizacijskih
vrednota grada, o bezobrazluku i nevaspitanosti, o izvetaenosti i obmani amije,

64

mahrame, damije, Islamske zajednice. Ili, lane graanke bi plaile djecu koja nee hapu
tako to bi ih uvjeravale da e pozvati nindu iz komiluka. A sve te primjedbe su liile
na dobro poznate pripovjesti o djevojci, estitoj i nevinoj, kojoj okoli zavidi i eli je
unititi iz poriva vlastite beznaajnosti i odsustva estitosti. Okolina je ta koja ini
nepravdu, a usamljena djevojka je nosila na pleima svoju nezlonamjernost i dobrotu kao
usud i preteki teret u ivotu.

2. Duh i tijelo
Ponekad bi, ne zna se kakvim kanalima i kojom vrstom ema, dospjela u muku Medresu
fotografija porijeklom iz enske Medrese na kojoj su bule, otkrivene i u pidamama, u
spavaonici sjedile na krevetima kao pripitomljene sirene ispod brodskih jarbola. Nita
vano i interesantno na prvi pogled, obine djevojke sasvim pristojno obuene za pojam
graanskog morala, stidljivo se smjekaju u ambijentu neke staromodne djevojake
familijarnosti, neto kao rodice koje su poslije roendana ostale da noe u istoj sobi i sve
je zapravo na toj fotografiji bilo obino i nezanimljivo. Kakva je meutim u mukom
internatu bila vanost te fotografije govori injenica tajnih aukcija u periodu
poslijepoveernjih poslovanja. U sobi maturanata kriomice je pokazivana fotografija
neprocjenjive vrijednosti, na kojoj je bilo otkriveno ono inae pokriveno, na kojoj si
mogao jasno vidjeti kakva je zapravo kosa odreene bule i kakva je kombinacija boje
njenih oiju sa bojom pidame. Ljubitelji fotografije, dokumenata i injenica dolazili su u
pomenutu spavaonicu i nudili pristojne svotice ili usluge za fotografiju. Poto su na
fotografiji uglavnom bile fazanke, tako su zainteresovani uglavnom bili fazani mada je
bilo i starijih stalea koji su eljeli dobiti uvenu sliku. Na kraju bi fotografija zavrila
kod nekog fazana-ekscentrika za svotu od dvadeset maraka i ugovor o sedminom
pospremanju kreveta vlasnika fotografije.
U vremenu kad je ensko tijelo izgubilo dra skrivenog, svako ponaanje slino ovom
kojeg su sprovodile softe izgleda jadno, levatsko, galaksijski udaljeno od ponosnog.
emu se radovati komadiu, kad na svakom koraku moe dobiti itav dio, zato
izigravati smijenog mekuca i praviti od sebe budalu? Pa ipak, dugi ivot u civilizaciji
razgolienih tijela navjetava nam suprotno: tijelo koje ostaje samo tijelo u svim svojim

65

metamorfozama i razviima, bez duha i enje, bez muzike i metafizike, bez

supstancijaliteta i plemenitotine negira samo sebe, razvija u sebi jednu posebnu
filozofiju gaenja prema samome sebi - filosomati su osueni na vjeno proklestvo
praznine i samogaenja. Svi mukarci koji pripadaju civilizaciji razgolienih tijela, u
svojim najreligioznijim minutama oaja sanjaju o nekom enskom uvojku i kovrdi kose,
blijesku osmijeha, trae u svom sjeanju mirnou nekih oiju i ensko ime koje je u
potpunosti lieno tijela. Ali takvih mirnoa nema; postoji samo uasni prolom; daleko iza,
zainje se praznina: daleki put u strano i neznano, bez mogunosti da se samo odsanja;
bez povratka.
Nekako, u ivotnom rvnju sve nae romanse i plemenita sanjarenja kat-tad izblijede, sve
nae simpatije se otkotrljaju prije ili kasnije u ambise nesvjesnog i zaborava. Odu, kao to
iv insan ode, a onda se, u trenucima dugih ivotnih oaja i zaprljanosti, pojave kao
nasmijeena djevojaka lica sa fotografije iz enske Medrese, da nam posvjedoe o nekad
postojaloj naoj nevinosti i istoi.

3. Ceremonije
Izlazak sa bulama bio je neto posebno i zanimljivo. Nikad vie, ama ba ni u kakvim
uvrnutim situacijama i ivotnim nebulozama nije bilo mogue u dugom terminu susreta
sa nekom osobom preutati due vremena. Kauzalitet te utnje treba moda traiti u
visokom mjestu enske utljivosti na skali vrijednosti koju prave strunjaci, uglavnom
vjerski i filozofski. eni je utnja nakit, govorio je Aristotel.
Radilo se zapravo o tako specifinoj stidljivosti, i o tako specifinom nepoznavanju
svijeta. Nekako je sve bilo previe zategnuto i ceremonijalno u tim izlascima: previe je
bilo izvjetaenosti, previe izmucanih rijei, i pretjerano epavih gestova. Izlazilo se u
islamske kafie, gdje je pjevao Merlin ili neki turski izvoda ilahija, gdje su konobari
nosili glatke, izbruene brade a na zidovima stajale levhe sa alternativno izgraviranom
ajet-kursijom na njima. Objektivno uzevi, to nije bio neki posebno interesantan
ceremonijalni milje; ali, interesantne ceremonije, ne postoje, ova medresanska, islamska
omladinska ceremonijalnost nije u tome bila izuzetak. Na primjer, momak je obavezno
iao pred djevojku na Drveniju, potom bi koraali kao dvije hodajue statue Ferhadijom,

66

kao dva naglancana eksponata koji su odvojeni i logiki i prostorno ali se kreu u istom
historijskom momentu, prema istom cilju. Momak je otpoinjao priu nekom temom iz
tefsira ili fikha, ili naprosto nekom plaiteorijom o dobrim, divnim, prekrasnim osobama
iz internata, kako mukog tako i enskog. Onda je par sjedio u islamskom kafiu, u
ambijentu ilahija i kaligrafije, mahrama i hlaa na peglu, kaputa i naglancanih cipela,
proivljavajui ultrauzbudljive trenutke svog ivota. Bula je utjela toboe zainteresovana
za sentimentalnu ilahiju ija je melodija tiho i magino kruila kafiem, irei razoran
emocionalni naboj, a momak je, isto tako utio, u muci i belaju, smiljajui kako da
ponovo otpone razgovor. Bula bi potom dala signal da joj je dosadno i da eli malo
proetati, momak bi istog trena ustao i u nervoznoj sigurnosti, pun lanog povjerenja u
sebe i lane strunosti u baratanju novcem, znojavim prstima vadio novanik i
polusmotano, polustruno plaao svoj vikendni izlazak, ugostiteljski tretman u palai
anadolijskih ilahija i iranske kaligrafije. Bula je za to vrijeme stajala kraj vrata gledajui
to znojavo obredoslovlje sa novcem koje je implicite pripadalo mukarcu, dok je enama,
tj. bulama, pripadalo to posmatranje koje se podrazumijeva kao pitanje posebnog statusa i
tretmana. Ta tradicionalistika implicitnost je bila karcinom romantinih odnosa izmeu
muke i enske Medrese: izvjetaenost i ceremonijalnost ne zasjeca vezu izmeu
mukarca i ene jedino onda kada se razori svako implicite, svako podrazumijevanje,
svaki unaprijed dodjeljen raspored uloga. Veza je zanimljiva i otvorena jedino bez ovih
konzervativnih implicite tretmana i sraunatih gestova lienih bilo kakve improvizacije i
oputenosti. Tako je znai bilo na izlascima zbog kojih se padalo na polugoditima ili
gubila godina; bilo je to previe uzburkanih emocija za kratak vremenski interval.
Razorna unitavajua snaga koja je pripisivana bulama od strane softi mogla se objasniti
jedino neiskustvom i neotpornou samih softi. Postojale su dvije vrste softi: oni koji su
izlazili i petljali s bulama i oni koji se nisu uopte interesovali za njih. Kao dijete u robnoj
kui, tako su izgledale i one mlae softe koje bi ule u taj enski svijet. Njihovi ivotni
putevi su bile opomene za sve kasnije generacije, pouke o razornoj i unitavajuoj snazi
ene, napose bule. Oni su tetoili bule, rasturali se i ekonomski i kolski i emocionalno,
samo za trenutak druenja sa njima. Oni koji se nisu interesovali za bule su bili odve
sujetni i tati likovi koji su se bojali emocionalne potinjenosti. U sutini, izlasci sa

67

bulama su imali dvije strane: ili je bilo preko svake mjere dosadno, ili je bilo unitavajue
i emocionalno iscrpljujue.
A bilo je i onih softi koji su po savjetu nekog svog pradjeda (poznatog uvegije) voljeli
montirati itavu situaciju. Otili bi u slastiarnu i kada bi konobar pristupio stolu, softa bi
jasno i glasno rekao: Ja u ampitu a i ona e. Omiljeno mjesto izlaska takvih parova bile
su evabdinice. I opet je itava stvar bila montirana prema pradjedovom nauku: zato
troiti novac na neki jad od kahve, kad je hiljadu puta bolje i vidljivije otii u
evabdinicu i lijepo se naopati evapa. (evabdinica je bila i ostala najvidljiviji znak
ruralnog pragmatizma i arijskog hedonizma.) Ali ni takav vid montiranih izlazaka nije
donosio nita posebno, osim iskustva cjepidlaenja i volje da se vlada situacijom, koji
imaju pogubne posljedice.
Postojali su islamski alimi koji su preporuivali izbjegavanje enskog drutva, estog
avrljanja i uope kontakta sa enama. Teorije ovih alima generalno vie nisu u modi ali
ne bi bilo naodmet ponovo se vratiti njima i uzeti ih u obzir. Na koncu, neto od istine
ovih teorija se moglo uoiti i na sluaju softi: one softe koje su visile pred enskom
Medresom i esto izlazili sa bulama uglavnom su teko zavravali Medresu, ili je uope
ne bi zavravali. Bule su bile metafora demonskog karaktera ljubavi. Stoga su se ponekad
u mukom internatu pogreno i zlonamjerno, bule poistovjeavale sa svemirkim crnim
rupama koji privlae planete i odvode ih u ugasnue i nestanak. Ba kao to je ljubav
prema bulama vodila softe u slatku tamu kolskih posrnua i neuspjeha.

4. Brat i sestra
U arijskim ili seoskim dematsko-traarskim krugovima omiljena je tema bila
aikovanje uenika Medrese. Majke su svojim kerkama toplo preporuivale softe,
pomalo bremenite vlastitim iskustvom udaje za radnika, a bule su ionako u svim
dematskim relacijama bile pitanje premije i posebnih beneficija. U svim tim shemama
jedna je stvar implicite bila jasna: efendije se ne ene bulama, a muallime se ne udaju za
efendije. Eto, to je bilo neko nepisano pravilo koje je poznavala i najneobavjetenija
dematska privatna agencija, i posljednja rupa na traarskoj fruli. Moda je situacija u
Medresi i ariji bila drugaija, moda su softe i aikovale sa bulama, moda je tu i tamo
i bila po koja romansa na ovoj tabu relaciji, ali u prizemnom ivotu, u dematskoj

68

svakodnevnici te su romanse bile rijetke isto kao i trenuci ljudske sree ili duevnog
bogastva. Dematlije (u najirem smislu te rijei) su to znale, kao i same efendije i
muallime.
Moda porijeklo te bizarnosti treba traiti u onim srednjokolskim danima aikovanja i
pretjeranog meusobnog upoznavanja. Kada se momak i djevojka pretjerano upoznaju,
na kraju se raziu, jer na povrinu stalno isplivavaju mahane i nepodudarnosti.
Ne zna se kako je i kada zvanino poeo rat izmeu enske i muke Medrese; moda
kada su bule prekoraile onu mjeru pecavosti i razmaenosti koju momak uope moe
tolerisati, jer kada se ta crta pree neizvjetaenom mladiu ponu striti ile na vratu i
ivci kuhati; moda kada su softe poele primjenjivati recept aikovanja nauen na
planinskim turnirima krkanluka od sujetnih, zainaenih dombi i bekrija; moda kada su
konano jedni drugima dosadili kao to dosadi svaki izazov koji se preesto ostvaruje.
Uglavnom, softe su bulama prebacivale da su sponzorue a bule softama da su uobraeni
krkani koji prikrivaju neislamske tendencije prema djevojkama, ili spadala koja nikad sa
djevojkom pod kiobran nisu stali i tako krkanlukom prikrivaju istinu da u stvari uope i
ne znaju prii djevojci. Ispod opne tih globalnih prepirki postojali su parovi iz muke i
enske Medrese koji su se voljeli vulkanskim arom, mladi i djevojka koji dolaze iz
dvije razliite i zavaene familije, ali koji ne obraaju panju na rat svojih porodica.
Taj srednjokolski rat je prenoen kasnije na ivot; bilo je tu oitog inata: bule su se
udavale za dervie, lokalne patriote, biznismene u ijim se kuama dralo do tradicije,
provincijske sanjare i hodinske sinove a softe su se enili babinim kerkicamajedinicama, djevojkama bez brae (ako ve nije jedinica), uspjenim studenticama,
svojim mektebskim uenicama, sasvim obinim, otkrivenim ili pokrivenim djevojkama.
Rijetki su, zaista rijetki brakovi koji su formirali jedan softa i jedna bula.
Na koncu, moda se itav taj odnos da svesti na tako poslovian odnos izmeu brata i
sestre, njihovih kunih svaa, plemenitih zavisti i prepirki. Taj porodini odnos je
oduvijek bio odreen momakom krutom nezainteresovanou i djevojakom aktivnom
emocionalnou: sestra bratu kao vrag, brat sestri kao grad. Kako je brat u svim
filmovima ivota ili ivotnim mudrostima negativan lik, tako i stvar izmeu muke i
enske Medrese postaje jasnija. Indiferentnost i ravnodunost je, dakle, dolazila iz muke

69

Medrese, od brata prema svojoj sestri. A u Kriku i bijesu, Viljem Fokner zapisa: Nemati
sestru znai nemati poeziju djetinstva.

5. Aleksandra Viktorija Klimaszevska

U autobiografskom tivu poljskog nobelovca Cheslawa Milosza, lirsko-botanikoj
evokaciji njegovog litvanskog djeatva, U dolini rijeke Isse, nalazimo na sljedei zapis:
Kopao je po biblioteci i naao knjigu Kur'an. Bila je to kao to je znao, sveta knjiga
muslimana. Mora da se netko u Giniu zainteresirao za njihovu vjeru, moda neki
Tomaszev pradjed ili ukundjed. Premda su mu neki dijelovi bili nerazumnjivi, itao je sa
zadovoljstvom, jer je ta knjiga pouavala kako ovjek treba da postupa, to je doputeno
a ta zabranjeno, a i zato, to su reenice, kada ih je glasno izgovarao, zvuale snano.
Mora da je na isti nain Aleksandra Viktorija Klimaszevska kao i Miloszev alter ego,
Tomasz, prvi put naila na Kur'an, u nekoj neplanskoj djeijoj ekskurziji u djedovu
biblioteku ili na nekom ulinom vaaru knjiga, gdje su po jeftinoj cijeni prodavane knjige
koju su sadravale egzotine istonjake mudrosti. Je li se i Aleksandra, tada mlada
djevojica, zainteresovala za kur'anske reenice, koje kada se izgovaraju zvue snano?
Je li joj srce zaigralo slutei duboku korespodenciju sudbine i sluajnog susreta sa
muslimanskom svetom knjigom? Je li znala da e Kur'an postati njena sudbina?
Ova varavska djevojica, oiju crnih kao neka od Singerovih poljskih ljepotica, (moda
je ba ona potomak neke od onih mnogobrojnih poljskih ljepotica kojima je Singer
izrazio divljenje u svojim djelima) dolazi u Gazi Husrev-begovu medresu kolske
1998/1999 godine i ubrzo postaje glavna akvizicija enske Medrese. Znalo se desiti da
pokoji softa maksuz saeka u nekom pazau samo da vidi ljepukasto lice pokrivene
ljepotice iz Poljske. Znalo se desti da neki romantini fazan napie dugo pismo na
engleskom u kome je opisivao svoju ljubav, podupirui opis mnotvom poetskih
argumenata, da ga itavo polugodite dorauje i da ga nikad ne preda svojoj voljenoj
Poljakinji.
Pria o Aleksandri Viktoriji Klimaszevskoj poinje onog trenutka kada Aleksandra prima
islam i postaje Kerima. Neke egzistencijalne karakteristike koje se dogaaju u njenom
ivotu prije primanja islama: Aleksandrin otac umire kada je ona bila tek

70

petogodinjakinja ili estogodinjakinja, ivi sa majkom u Varavi i prolazi kroz

uobiajeni obrazovni i odgojni program poljskih kola.
Govor o islamu u njenoj kui poinje zvanino sa njenom tetkom koja prima islam i koja
u kui Klimaszevskih razbija stereotipe o islamu. Pod tetkinim uticajem islam e primiti i
Aleksandrina majka a potom i Aleksandra koja tada ide tek u esti razred osnovne kole.
Nadjenut e sebi ime Kerima. Nakon toga, Kerimina majka se udaje za Alirca i od tada
islam postaje svrha ivotu u Keriminoj porodici.
Nekako ba one godine kada je Kerima trebala krenuti u srednju kolu, doi e
informacija u kuu Klimaszevskih da postoji u Bosni enski internat u koji idu pokrivene
djevojke, gdje je obrazovni sistem sasvim pristojan i kojem se itavo kolovanje odvija
po islamskim naelima. Stupaju u kontakt sa Islamskom zajednicom u BiH i nakon
rjeavanja odreenih protokolarnih problema, Kerima ipak postaje uenica prvog razreda
Gazi Husrev-begove medrese.
U enskom internatu, Kerimu su doekali kao sestru. Ali njeni fazanski dani ipak protiu
fazanski, u nostalgijama, strahovima i uenju. Iako nije znala ni bosanski, morala je uiti
arapski, engleski i latinski. Naravno, profesori imaju razumjevanja i solidarnosti. U tim
danima, njeno jedino sredstvo komunikacije predstavlja srpskohrvatski-poljski rjenik
koji je sa njom u svakom trenutku. Bosanski ide sporo, ali ipak ide. Kada je, nakon
korepeticija i korepeticija, nauila pisati harfove, Kerima u istom oduevljenju ulazi u
svoju spavaonicu povikujui: Djevojke, djevojke, ja nauila piaj!
Nakon prve godine, koju je dobila kao hediju od direktora Medrese i povratka u Poljsku,
Kerima e odluiti da se ne vraa u Bosnu. Prva godina je za nju bila isuvie teka, a bila
je i sasvim sigurna da joj profesori u nastavku kolovanja nee tako povlaivati kao u
prvoj godini.
Tokom ta dva i po mjeseca, Kerima bi usamljena etala Varavom igrajui se u sjeanju
sa jo svjeom slikom grada, preostalog komadia Evrope, u kome mahrama nije
oivljavala poglede uenja, sumnje i nepovjerenja. I tada bi spoznavala, nekako prosto i
na predodbenom nivou, da je istina uvijek usamljena i da je ljepota uvijek sakrivena.
Ono javno, performativno i aktuelno, uvijek krije tminu u sebi. I u ljetne dane, djevojica
crnih oiju bi mnogo uila, uglavnom bi joj dani proticali uz knjigu, uz rijenike stranih
jezika, ali ponekad bi, kada bi se oblaci nakupili nad Varavom, outjela u srcu snanu

71

samou, neku vrstu izdvojenosti i posebnosti. I tada bi joj ivot liio na romantinu
enigmu ali prepunu boli, samoe i izdvojenosti. Bila je jedina pod mahramom meu
poljskim djevojkama, i izdvojenost je za nju bila vea nego u stranoj zemlji, gdje je
ivjela sa djevojkama iji je jezik jedva razumijevala, ali koje su vjerovale i osjeale isto
to i ona. I tada e shvatiti koliko je samo pripadala enskom internatu bosanske medrese.
Ponovni dolazak u Sarajevo. U drugoj, treoj i etvrtoj godini Kerima se udomauje i
postaje tipina uenica Gazi Husrev-begove medrese. Bosanski je vremenom usavrila,
za strune predmete trebalo je samo malo vie rada u odnosu na druge uenice.
U svojim maturantskim danima, Kerima e izai tu i tamo sa ponekim softom, ali to nije
bilo to. Za njen ukus, Bosanci su bili odve krkani.
Sa maturantskom akademijom, Kerimina bosanska odiseja doi e do kraja. Tog majskog
dana, harem Begove damije bio je krcat rodbinom maturanata. Kerimi nije mogao niko
doi ali zbog toga joj nije bilo teko jer su ipak postojali objektivni razlozi za to.
Kerima e nakon akademije otii u Englesku na kolovanje i potom e se vratiti u
Poljsku. Isprva, u prvoj godini tu e biti pokoji mail i pismo upueni prijateljicama u
Bosni a potom e se izgubiti skoro svaki trag od ove lijepe Poljakinje. U Bosni e ostati
mutno sjeanje na nju, kao na neki egzotini dogaaj koji se jednom zbio u enskom
internatu Gazi Husrev-begove medrese.
Tako pripovjest o Kerimi ostaje otvorena. Ne znamo kako e Kerimino srce reagovati na
podsvjesnu i konstantnu ksenofobiju Evrope, kao to moemo samo nagaati da li e i
kada ova lijepa djevojka crnih oiju ponovo zakoraiti na baarijsku kaldrmu i makar je
za trenutak obasjati nurom svojih oiju i svoga srca.
Na kraju, ja, kojem je Uzvieni odredio da u djevojakim priama budem samo
pripovjeda, moram javno traiti halala od Kerime za ovaj pripovjedaki pomen. Danas
se samo pitam da li e prenijeti u Poljsku lijepe rijei o Bosni? A kada krene vjetar sa
Visle, ona e stajati, tiha robinja Milostivog, na izguvanom peronu prolosti i gledati na
jug, sa prodornom tugom u oima, sa zrncima praine na mahrami. Dok ulicama Varave
budu marirale radosne generacije buduih pjesnika, u njenom srcu vjetar e ispisivati
onu drevnu ljubavnu pjesmu, prototip svih uzdaha i enji, arhetipski gazel. I u tom
trenutku, da li e znati da e tamo na jugu, kao blagi elektricitet, prei preko usana jednog

72

mladog bosanskog studenta dok bude ponavljao ajete sure Er-Rahman, i to na onom
mjestu gdje oni govore o istim djevojkama onog svijeta, koje su za vjernike spremljene?

6. Grmue
Nemogue je pronai pripovjetku, esej ili makar kratki odlomak iz nekog knjievnog
djela koji govori o bosanskim bulama. Moe se, istina, nai tu i tamo pokoja pjesmica ili
klasini kolski sastav u asopisima bosanskih Medresa ili nekoj lokalnoj reviji, ali svi ti
izvori nemaju ni bogdu knjievne relevantnosti. ta nam onda ostaje? Umjesto da traimo
neki knjievni izvor o bulama, moda treba prei na one knjievne izvore koje su bule
itale, na obavezno tivo tih djevojakih krugova.
Od kad postoji enski internat na Drveniji u njemu se itala Grmua, prosjean roman
ljubavne tematike koji je napisao turski autor Read Nuri Gintekin. Glavni lik ovog
sentimentalno-ljubavnog romana je Ferida, mlada djevojka koja ostaje bez majke u
srednjim godinama djetinstva i koju otac ostavlja punici da odrasta kod nje. Zbog njene
ivahnosti i sangvininosti prozvae je Grmuom. ivei u rodbinskom okruenju, Ferida
se zaljubljuje u svog tetia Kjamurana. Kada Kjamuran uzvrati ljubav Feridi, ona se
odluuje udati za njega ali no uoi vjenanja dolazi neka bezveze-ena i obavjetava
Feridu da ju je Kjamuran varao. Skrhana razoarenjem, Ferida sa gorinom u srcu, bjei
od kue u namjeri da se nikad vie ne vrati. Nakon toga, Ferida luta republikanskom
Turskom, nalazi posao uiteljice i radi u zabaenim selima. Kao mladoj, lijepoj i
pametnoj djevojci, Feridi se udvaraju razne seoske lole, pae, barabe i privatnici, ali nju
ljubav ne zanima. Ta udvaranja i prosidbe u romanu su prikazani u okviru kritike
patrijarhalnog drutva koje osuuje mladu enu na neslobodu i potinjenost. Ferida zbog
toga pati. U obilnom i nasilnom izboru, Grmua odluuje da se uda za Ihsan-bega,
beznadnog invalida. No uoi udaje, Ferida zapisuje u svoj dnevnik:
Dola sam na posljednju stranu svoje kolske biljenice, koja je sva ispisana sitnim
slovima kao mravljim nogama. Tuna li sluaja! Nije mogue da ponem pisati svoj novi
ivot u ovom dnevniku. Kakve e napokon imati veze Grmua koja nije bila nita drugo
ve nekoliko kapi suza, sa mladom enom koja e se prekosutra ujutro probuduti u tuoj

73

postelji. Grmua danas umire zauvijek meu jesenjim liem to joj se posipa po
dnevniku pokapanom suzama.
I onda je Gintekin sve uprskao, dokazujui svoju pripadnost mentalitetu malih pisaca koji
priu ne mogu zamisliti bez sretnog kraja. Grmua se ne udaje za Ihsan-bega jer on ne
eli njenu samilost, ve se nakon hejbet peripetija vraa kui i udaje za Kjamurana, poto
ustanovljuje da je Kjamuran nije varao. Eto, na to se moe svesti radnja ovog romana koji
je krcat tunim situacijama, dubokim jecanjima nesretnih dua i rasplakanim reenicama.
Orijentalno-romantini okvir je omoguavao djevojkama enskog internata da savladaju
cenzure realizma u sebi i bar na trenutke identificiraju svoju internatsko-romantinu
svakodnevnicu sa kliejima fundiranim u ovoj Gintekinovoj prii. Grmua je bila za
veinu ovih djevojaka, ne pria o zlom iskustvu jedne djevojke, ve potvrda ljubavi i
sree, podloga i prostor za sanjarenja i matanja. ivot, mlade i estite djevojke, okrutan
je i nesretan, ometaju ga razne zlice i pakosnici, ali na kraju ljubav pobjeuje i sreno se
sve zavrava.
Ali iz te unutarnje pozicije se nije vidjela jedna druga, dublja i istinitija, to bi rekle
nastavnice knjievnosti poenta: sve djevojke iz enske Medrese su bile vesele i
rascvrkutane grmue; nakon to odu iz svog doma, one upadaju u okrutni krvotok ivota
koji je nemilosrdan prema nevinim i nespremnim duama, prema svakoj rascvrkutanoj
ptici koja ne zna za zlo i pakost svijeta. U tom svijetu, sve grmue, vesele i rascvrkutane
ptice, umiru i nestaju, a posljednji grmuin trag se moe nai tek u nekom starom
internatskom dnevniku pokapanom mjestimice suzama ili isuenim jesenjim liem.

7. Romantizam jednog svijeta

U Zemzemu, listu uenika Gazi Husrev-begove medrese, postojala je rubrika Iz naih
dnevnika. Ta rubrika je predstavljala pistu na koji su slijetale tune ispovjesti, ljubavni
jadi i emeri uenica i, rjee, uenika Medrese. I ma koliko da su ti dnevnici i ljubavne
ispovjesti ispisane u njima bili patetini, sentimentalni ili srceparajui, oni su ipak bili
prava slika duhovne motorike enske Medrese i ivota koji se kolutao unutar njenih
zidova. Sve je ustvari i bilo kao to je opisivano u kolskoj rubrici Iz naih dnevnika. Sve
su istinske ljubavi tune a one sretne su dosadne kao openito opera ili Fregeove
opservacije o broju. Nije bilo sretnih ljubavi u enskoj Medresi, ali je bilo enje,
74

nasluivanog milovanja i blagih ljubavnih trzavica. Bule su zapravo bile kao i sve druge
sarajevske djevojke uprkos nedokuenosti i tajanstvenosti koja je izbijala iz njihovih
mahrama i ozbiljnih lica. U svom haremu one su vodile jedan sasvim obian djevojaki
ivot, onakav romantian ivot koji se moe voditi samo u tradicionalnim okvirima:
nedostatak burnih dogaaja u njihovim ivotima, kao i moralna privrenost, stvarali su u
njihovim emocionlanim mainama onu staromodnu vrstu romantizma, koji se hrani
jesenju, tunim dogaajima i slutnjama. U internatu je sve bilo u znaku tog romantizma:
kia bi padala, a one bi, priljepljene uz prozorska okna, gledale u optu opsadu jeseni, i
sluajui Merlina pisale elegije, tune pjesme koje su neujednaeno i skokovito govorile
o izgubljenim ljubavima, o mukoj bezdunosti, o njihovim srcima koja se strmoglavljuju
u ljubavni studenac poput jesenjeg lia u drumsku lokvu, o usamljenoj dui ispucaloj od
enje. A daleko, u maglovitoj daljini, obgrljen slutnjom stajao je on, na palubi sudbine, i
nemut i tih ekao da doplovi u njenu luku na sporom brodu sudbine.

75

Kairo
Gotovo je svakom od nas poznato da je islamski teoloki univerzitet Ezher u Kairu danas
jedino ureeno vrelo islamske nauke, koje je nama muslimanima Jugoslavije pristupano.
Poslije Svjetskog rata veze izmeu nas i Ezhera su mnogo tjenje, negoli prije Svjetskog
rata. U zadnjih deset godina tamo je svrila islamske nauke lijepa kita ljudi. Ja s
ponosom istiem zahvaljujui Uzvienom Allahu, da i ja spadam u tu grupu. I ove godine
polazi u Ezher jedna grupa svrenika Gazi Husrev-begove medrese i erijatske sudake
kole u Sarajevu. Ovo nam moe posluiti kao dokaz jake veze izmeu nas i Ezhera, koja
e, ako Bog da, iz dana u dan jaati i bolju nam budunost pribavljati. Koliko sam
mogao saznati u Sarajevu i putujui po Bosni i Hercegovini, na muslimanski svijet s
potovanjem spominje ime Ezhera i ope miljenje prema Ezheru je najbolje
Mehmed Handi Eseji, rasprave i lanci

1. Ope mudrosti
Ako su tamo negdje do pretkraj 19. stoljea majke u Bosni molile Boga da im dijete, u
najmanju ruku, zavri kole u Stambolu, onda je ta molitva u 20. stoljeu dola na
raskrsnicu i odbacila Stambol kao pljesnavi otarak a usmjerila panju ka Kairu, i ila

76

uporno ka njemu kao tihi putnik, to sa prtljagom na leima koraa u praskozorje,

osvijetljen mreastim zrakama Istoka.
Kada bi se rodilo dijete, muka je eljad bonjaka budunost sina zamiljala kao
superlativ mahalskih funkcija, kao vojniinu, vjetog trgovca ili makar centarfora
lokalnih bekrija, da bi kasnije, optereeni kletvom preivljavanja i pritisnuti vlastitom
dispozicijom uroene neambicioznosti, uviali kako je ivotna mudrost imati hljeb
zaraen sa to manje utroene krvi i znoja. A taj hljeb je bio personificiran u linosti
hode. Ta mudrost je ivjela meu Bonjacima kao consensus omnium, kao istina koju
niko ne sprovodi ali je uvaava i potuje, onako kako se potuju samo ope mudrosti koje
ne obavezuju ali traju, koje ne stvaraju niti rastvaraju ali ive, vjekuju i trepere u
repertoaru iskustva za potrebu da se neko nasilno nasavjetuje, uputi ili da se zadovolji
uplaeni ponos, ili naprosto da se izbjegne praznina koja nastaje kada nema opih
mudrosti. Hode nee ostati gladne u narodu, kao ni muhe tamo gdje god ljudi sprovode
procese metabolizma, govorile su ope mudrosti.
Pa ipak, samo rijetki su postajali hode, a tek srenici su odlazili u Kairo. Pria o Kairu je
nastala onda kada se rodbina tih srenika poela sluiti njima kao apstraktnim ali
ubitanim sredstvom za multipliciranje familijarnog ponosa u odnosu na sve oponente,
konkurente i ostalu eljad prosjeka. Djeca, osjetivi svojim monim skenerom fluid tog
porodinog ponosa, zaklinjala su se na ulici, stadionu ili u koli roakom iz Kaira onda
kada im je bilo potrebno povjerenje pa se trebalo zakleti; ili bi roo iz Kaira bio zakletva
kunoj djeurliji u meusobnim razmiricama i odmjeravanjima, svaama i jezinim
mlataranjima, stvarajui na taj nain blokadu i zbunjenu radoznalost u lobanjama
suparnike djece iz mahale a osjeaj mutne samouvjerenosti u ganglijama vlastitih glava.
Fazon blokade i zbunjivanja nije zauvijek prolazio, zakletva nije bila univerzalna,
prokuena je u sivom ritmu svakodnevnice, izblijedjela je, kao to blijede i gasnu svi
tosevi koji nam stvaraju prednost u odnosu na druge. Ali ostalo je neto mutno od svega
toga, neki nostalgini osjeaj djeijeg smisla za stvaranje prednosti, ugodno sjeanje na
zaklinjanje tuim u korist vlastitog.
Roake u Kairu, u svemu tome, niko nita nije pitao. Oni nita nisu znali o ponosima
svojih rodbina, oni su studenski ivotarili, teko i jednolino, u dalekoj bjelosvjetskoj
medini, od vakta do vakta, od ispita do vjeitog veeranja rie, od penzijski rijetkog

77

pisma do razmiljanja u tiini izvangradske vreve o vlastitoj garibskoj sudbini. Kada bi se

vratili kui u Bosnu, bili su iscrpljeni ali duhovno okotali, iscijeeni ali odluni u elji
da nadoknade proputeno. Odlazili su nevinih, bezbrinih dua a vraali se u skromnoj
nesituiranosti, umornih oiju, i dalje gladni svijeta i deavanja. Univerzalna satisfakcija
kairskim studentima za sve proputeno u mladosti, za zakanjelu, sporu ljubavnu
termoregulaciju, za neprospavane noi i ona muna razmiljanja o sudbini stranca, bilo je
mjesto imama koje je upuivalo na sigurnost i toliko eljenu usidrenost. Vraali su se
kui da budu dohovne i politike luonoe, ali njihove ui su bile umorne od borbi i
traile su mir i kunu tiinu. Oni su eljeli nagradu za svoje asketske borbe, nagradu u
vidu egzistencijalne situiranosti koja je nuno prelazila u malograanski otpor prema
gibanjima i olujama. Njihov ivot bi izgubio supstancu pobune, mladosti, divljenja,
radoznalosti, pretvarajui se sve vie u sanjarenje o ceremonijama. Igrati aha, uiti
mevlude, biti obasipan pohvalama od bilo koga i za bilo ta, itati umorno novine,
zadovoljiti se sitnim ejfovima, zijevati i zijevati, ponavljati olinjale fraze izlizane
teretom stoljea, misliti o ummetu kao vaaru bogatih hadija, drati akalicu u ustima i
misliti o efinima to je ivot, to je dunjaluk. Svijest o pozvanju bi vremenom pokrila
reuma oiju, mozga i zglobova. A i ta se moglo raditi? Gdje da ispolje snagu, kome
pokazivati intelektualni fursat? Pisati knjige? Prevoditi sa jezika na kojima su studirali?
Ma ne! to e raditi orijentalisti, srpski, hrvatski, bilo iji, a mi emo koketirati sa
drevnim konstrukcijama i donositi kritike sudove o prevedenim djelima.
Neki od njih su, meutim, postali duhovne zvijeri dovodei vlastitu askezu do
savrenstva; godine u damijskim zavjetrinama nauile su ih kako da neutraliu svaki
impuls tijela, kako da dre vlastitu krv na uzdi. Oni su svoj ivot poistovjetili sa idealom
kojeg su uli i nosili u sebi. Povratkom u Bosnu bili su kreatori opeg vjerskog ivota i
oni nose najvee zasluge za produbljivanje vjerske misli u 20. stoljeu u Bosni. Oni su
proslavili Kairo, kako bi rekao tipini Bosanac ovjek sklon pretjerivanju.
U namjeri da zadrimo stepen depersonalizacije, koji zahtjeva otmjena kultura
neovisnosti i dobar stil, u ovom tekstu neemo nabrajati imena tih osoba koji su odigrali
ulogu pela, prenosei znanje sa cvjeta na cvjet, sa dalekog istoka u zaboravljenu Bosnu.
Za ovaj tekst je vano, da su oni svojom ulogom u vjerskom ivotu ostavili trag, indeks

78

tajnovitog znanja iz dalekog svijeta. Taj indeks e ostati upisan u onaj repertor ivotnih
mudrosti koje traju ali nita ne pokreu, ve samo sudbine pojedinaca, bez suuti za
njihove borbe, usamljenosti i patnje, koriste kao materijal za vlastite skromne riznice
opih mudrosti, kao namjetaj koji samo treba da popuni prazan prostor.

2. Od devesto devedest druge do hiljadu devesto devedeset druge

Tog januarskog sivog i utianog poslijepodneva kairske mahale je zapljuskivao bremeniti
i zgusnuti sjeverac dopirui iz pustinjskih krajeva Sjeverne Afrike. Ulice drevnog grada
el-Kahire su bile ispunjene zamiljenom suoenou sa preseljenjem, dubokim pijetetom
na licima ljudi i vjetrom koji je iz pustinjskih tiina donosio beduinska eznua, samoe i
pobonosti. Bijae godina 992. po Isau a.s. i Kairo je ispraao Devhera, pukovnika
pjeskovitih bojni, pustinjskog vojskovou fatimijskog dvora, osnivaa Ezhera i etvrti u
blizini grada Fustata, koju nazvae el-Kahira. Zamotae ga u sedamdeset raznih efina,
izvezenih skupocjenim zlatnim vezom, sam vladar mu klanjae denazu, pjesnici oplake
njegovu smrt i na kraju ga odnesoe u medinu onih to su preselili, u veliko kairsko
groblje, zvano Karafa. Devher preseli a iza njega ostade Ezherska damija i univerzitet,
trajan ajet njegovog dobroinstva.
U narednih hiljadu godina, iz utiane mezarske ekaonice, Devher e posmatrati svoje
djelo: vesele, zabrinute ili pospane studente to ratrkani po vakufskim stanovima
prouavahu islamske nauke.
Neki od njih, prolazei pored mezaristana, prouie fatihu drevnom osnivau Ezhera.
Neki samo prooe, sa svemirskom ravnodunou u grudima.
Neki ni ne prooe, zabavljeni na svom pinokijevskom putu u velikom gradu.
A Devher, u jutarnjim rosama i nonim plavetima, samo posmatrae svoje djelo.
Devher bijae vojskovoa u vrijeme etvrtog fatimijskog halife El-Mu'izza. Kada halifa
poe sniti iz rodne Mehdije da zauzme Egipat, prvo to mu pade na pamet bijae upravo
Devher, kojeg halifa odlui da poalje na taj vojni zadatak. Devher, u maniru
dobroudnog siromaha iz Hiljadu i jedne noi kada se doepa blaga, spremi vojsku,
mnogo blaga i novca i poe prema Egiptu. U Egipat, Devher stie i osvoji ga bez mnogo
borbe. Sa vojskom odsjede na istonoj strani Nila, pod brdom Mukatamom. Za jednu no
iskopa temelje i poe sa osnivanjem novog grada, kojeg isprva nazva Mensurija. U gradu

79

sagradi dva dvorca, u kojima e vladar i porodica mu stanovati. Iste godine udari temelje
velikoj damiji Al-Azharu koja od tog vremena postade vrelo islamskih nauka. Kada je
pokrajinu uredio, Devher spremi pismo Muizu u kom ga poziva da doe u Egipat. Muiz
odmah krenu i ue u novi grad, u mjesecu ramazanu 362. g. Kada je uao u Mensuriju,
naredi da se grad prozove el-Kahirom, to je znailo Pobjednica, u elji da pokae snagu
fatimijja. Historija je htjela da za ovu kolu vee jedan kulturni, ako ne paradoks, onda
kuriozitet: fatimijje bijahu ije i zanimljivo je to, zanimljivo da su najvei sunijski
univerzitet osnovali, zapravo ije.
Kroz historiju, mnogi su osporavali djelo Devera iz raznih pobuda i zabluda, mnogi su
imali svoju viziju reprezentativne islamske kole. A Devher, u jutarnjim rosama i
nonim plavetima, samo posmatrae svoje djelo.
esto je Ezher bio pod duhovnim opsadama birova, konzervativaca i jeftine uleme.
esto je njegov eter bio ispunjen uasanim zadahom najsitnije servilnosti, klimoglavstva
i univerzalnog unda. esto je Ezher utio kada je trebao govoriti i esto je govorio kada
je to bilo uzalud. Ali uprkos svemu tome, njegov znaaj opravdava samo njegovo
trajanje.
U jutarnjim rosama i nonim plavetima, Devher samo posmatrae svoje djelo. Na
hiljadugodinjicu svoje smrti, jednog jarkog septembarskog predveerja on ugleda kako u
njegovu medresu, prestadoe dolaziti studenti iz daleke zemlje Bosne.

3. Misionar i funkcioner
Sjedjela ispred kafane trojica ljudi i akamluili. Na stolu je bila rakija, meso i neto
ostalih akonija. I tako se ejfilo u tiini, boca sa rakijom kruila u obrednom ritmu, meso
se ubadalo smireno i bez srkleta, sve dok ne povika jedan od one trojice: Sklanjate rakiju,
eto hode!- i poe da skloni rakiju pod sto, ali ga zaustavi prika kojeg je ve obuzela
euforija od alkohola. Zajapurenog lica i nurli oiju predloi: Nemoj sklanjati rakiju, nee
hoda rakije skloni meso!
Ova kafanska anegdota moe ilustrovati makar priblino kako obini narod doivljava
hode i uope apriornu osuenost hoda na javnost, na odlinost i straarsku
nadobudnost. Kao: ne treba se bojati Boga nego hode, hoda ne smije uraditi ovo ili ono
a drugi, pa eto, i smiju, itd. Teko je imati ulogu sudije, ulogu javnog parametra, ulogu

80

koja je nasilno dodjeljena vjerskim slubenicima u drutvu. To je teret koji dolazi bez
prethodne pripreme, sa uniformom, sa dodjeljenom diplomom, sa dubetom i ahmedijom.
Tako su efendije u poetnoj loginoj poziciji osueni na javnost, reducirani na funkciju i
izloeni vjenom savijanju kime prema zahtijevima javnog mnijenja. Ponavljamo, to je
logika situacija u kojoj je misionar postao funkcioner. Funkcioner ima samo javnost, to
je njegov svijet. Samoa je irelevantna injenica u funkcionerovom ivotu, socijalni milje
ima interesa samo za vanjtinu koja mu je jedina dostupna i ne uputa se u ono to je iza
injela. (Pa ipak, samoa nije u potpunosti izbaena iz igre, ona je ostala ona sudbonosna
siva eminencija koja daje obrise javnom djelovanju funkcionirajuih misionara. Javni
ivot je ekspozitura tajnog ivota, kao to je vanjska politika produetak unutarnje
situacije. Misonarski uspjesi funkcionera mogu se matematiki dosljedno uzeti kao
pokazatelji njegove samoe. Ureen privatni ivot je pretpostavka misonarske
uspjenosti. Isto tako, tamo gdje nema misonarskih rezultata u funkcionerovom registru,
nema ni iskrene samoe i dosljedne misionarske privatnosti).
Tako privatni ivot vjerskih slubenika protie osjenen javnim ivotom. Kada je
misionar organizacijskom nunou transformiran u funcionera, otvorio se prostor za
stradanje samoe u korist javnosti. I kako javnost, u sutinski vjerskom smislu nije
nikakva mjera, tako je esto postojala snana diskrepancija izmeu dva slubenikova
ivota, javnog i tajnog. Samo rijetki su uspjeli odrati misiju uope ivom u funkciji. Jer
to su dvije razliite dimenzije stvarnosti. Funkcioner egzistira neovisno od samoe,
misionar nestaje kada ga savlada samoa. Funkcioner je nuno nadniar, za misionara je
nadniarenje smrtni grijeh. Funkcioner se oslanja na razum, misionar na srce. Funkcija je
samo dio ivota, misija je cijeli ivot. Funkcija je tehniki pojam, misija vjerski,
pjesniki, filozofski. U naoj praksi to ima ove obrise: dobar funkcioner je uglavnom lo
misionar i dobar misionar je lo funkcioner.
Najvei misonari su zato uglavnom bili pojednici, strogi individualci koji nikad nisu
dolazili u iskuenje organizovanja misije. Iako se u posljednje vrijeme uju povici na
organizaciju, uglavnom iz sufijskih krugova, ipak treba znati da nema islama bez
organizacije. Islam je skoro u istoj mjeri i organizacija, koliko i misija.
A kako imati organizaciju, a ne izgubiti misiju?

81

4. Poezija prostora
Prostor je egzistencijalna a ne geografska kategorija. Prostor (kao i vrijeme) jeste jedini
medij u kome ovjek moe razumijevati svijet. ovjek je subjekt samo u smislotvornom
sklopu prostora i vremena. Samorazumjevanje je nemogue tamo gdje se subjekat
odreuje po prostoru kome ne pripada. (Mi nismo Arapi, ne ivimo u arapskom svijetu i
taka).
Kada se samorazumjevanje dogaa u optici tueg prostora dolazi do karikiranja
subjektiviteta. Definisani u mediju tueg prostora, ljudi postaju nerealni, neodluni,
nefunkcionalni ili, kratko, postaju ista fikcija.
Ista je stvar i sa vremenom. I dakako, ne radi se o fleksibilnosti istine, ve naprotiv, o
njenoj univerzalnosti koja pokazuje svoju nepresunost upravo u susretima sa parcijalnim
prostorima i vremenima. Istina poiva na naelu dinamike a ne statike; ona je hod kroz
vibrirajui paralelizam prostora i vremena. Razumjevanje istine jednog prostora
nametnuto drugom prostoru gubi svoju mo i vehne poput biljke presaene na pogreno
tlo. Istina se ne razlikuje od prostora do prostora; ona je univerzalna i zato nije
ekskluzivitet nijednog prostora (ni arapskog, ni perzijskog, ni turskog, ni japanskog...).
Hegelov evropocentrizam je kolski primjer degutantnosti ekskluziviranja prostora.
ovjek je uvijek uzglobljen u neki smislotvorni sklop prostora. On pripada odreenom
prostoru po nalozima sudbine, ne svojevoljno. ovjek ne bira prostor u kome e biti
roen i u kome e ivjeti, kao ni narod kome e pripadati. Uglavnom, prostor ne poiva
na principu izjave ili slobode. Da li je mogua ikakva veza izmeu ovjeka i svijeta osim
moranja? Ja ne biram ono to imam, u stvari, nita, ni roenje, ni porodicu, ni ime, ni
grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jo je udnije to to moranje pretvaram u
ljubav. (M. Selimovi, Tvrava) Muslimani se moraju pokoravati sudbini (ali ne u
iskrivljenom kontekstu sklerotinosti). I pokuati u okviru svojih moi odrediti se u
ivotnim formacijama koje su im dodijeljene. To znai da nijedan prostor nije vrijedniji
od drugog; svaki od njih ima vlastite smislene momente, vlastitu sematiku strukturu.
Svaki prostor ima svoju poeziju.
S vremena na vrijeme, ljudi ele pobjei iz svog prostora, ele promijeniti ivotne
sklopove koji su im dodjeljeni. Motivi su notorni: svaki prostorni konvertit se rukovodi
pobudama degairanja odgovornosti. Jer, nije prostor taj koji odgovoran za svoju

82

neureenost ve, ovjek. Prostor je savreno neutralan. Na koncu, nijedan prostor nije
zavren za ovjeka ukoliko eli da je subjekat. Jedna od orginalnih manifestacija
provincijalizma jeste svijest koja tvrdi da je uvijek bolje negdje drugo. Provincijalizam je
duevno a ne prostorno stanje. Provincijalci su prepoznatljivi po degradaciji vlastite
okoline, nezadovoljstvu ivotom, nematovitosti, nedoraslosti. U provincijskoj noi, psi
uvijek laju, rekao bi mudri Krlea.
ovjek u sebi uvijek nosi dunost smislenog oblikovanja prostora. Promjena ne rijeava
odgovornosti. Ono ovdje uvijek ide sa mnom, pisao je E. Fink u sjajnoj knjizi Osnovni
fenomeni ljudskog postojanja. To ovdje je momenat naeg doivljavanja svijeta
doivljavanja koje je poetak elementarne konstitucije identiteta. Ali ono prvotno ovdje je
dodjeljeno i ono je iskonsko zato se smije napustiti ni omalovaiti.

5. Marik i Magrib
Prostor je (po prirodi, to bi rekao Aristotel) autonoman, cjelovit i nedjeljiv. Kur'an,
istina, govori o istoku i o zapadu, o dva istoka i o dva zapada, o istocima i o zapadima,
ali samo da bi akcentirao njihovu irelelevantnost, a ne da bi izvrio neprirodnu podjelu
prostora. Ni istok niti zapad nisu apriorni jamci estitosti; svijetlost Allahova nije ni
istona ni zapadna, ona je iznad svake podjele. U islamskom uenju prostoru je
dodjeljeno mjesto kao zemlji Boijoj, koja je jednistvena i cjelovita, zatvorena za svaku
apriornu podjelu. Za muslimane su Orijent i Okcident oduvijek bili samo geografski
entiteti, orijentiri i kosmike smjernice, kao to je smjernica zvijezda Danica i kao to je
smjernica vjetar sjeverac, a ne politiki korpusi koji grantuju odabranost i mogunost
favorizacije. Nasuprot islamskom pomirujuem konceptu prostora, u svijetu dominira
diskriminirajui pristup prostoru i to u formi orijentalizma na zapadu i u formi duhovnih
sistema to nude izgubljeni iskon, na istoku.
Historija poznaje ljudsku diskriminaciju prostora koja se ispoljavala u irokom rasponu
od plemenskih patriotizama do razliitih lokalizama, centrizama i metropolizama, ali
najdublja podjela prostora izvrena je sa pojavom orijentalizma, esnafske institucije za
bavljenje Orijentom. Kada je nedavno preminuli Edvard Said objavio svoj bestseler

83

Orijentalizam negativna kritika se uglavnom slila u tvrdnju da je Said u Orijentalizmu

satanizirao Zapad i favorizirao islam koji predstavlja leglo fundamentalizma.
Orijentalizam je apologija islama i fundamentalizma, govorila je orijentalistika kritika.
Moda je sluajna a moda i ne, injenica da je osnovna teza Orijentalizma zapravo bitno
islamska: prostor je cjelovit i nedjeljiv, prostor je Boiji i zato se ne smije parcijalizirati.
Nasuprot islamskom shvaanju prostora, orijentalizam polazi od prostora raspoluenog
na dvije nejednake cjeline, na zaostali Istok i napredni Zapad, kao neumitnog postulata.
Saidova je zasluga teorijsko raskrinkavanje orijentalizma kao izraza produenog,
uvijenog imperijalizma i kolonijalizma. Orijentalizam nije, kako se podvaljivalo,
akademska, ve geopolitika injenica. A gdje politika gura prste, tu rue ne cvjetaju.
Orijentalizam polazi ne samo od prostorne ve i ljudske diskriminacije i ovinizma
izraenog u devizi da istonjaci ne mogu sami sebe predstavljati, da ih se mora
predstavljati, da istok ne poznaje slobodu itd. S druge strane, na Istoku se diskriminacija
javlja preparirana, uvijena u plat duhovnog, u tvrdnju da je Istok jedino ognjite ljudskih
duhovnih odgovora, jedini odgovor na duhovnu krizu Zapada. Zbir ovih iluzija su
svakako one luckaste sekte i zapadni intelektualci koji itaju istok kao knjigu gdje je
smjeten sam iskon, tajna svemira i ljudskog srca. Ista stvar je i sa muslimanskim
alimima koji dolaze sa Istoka i monopoliziraju istinu.
Diskriminacija je prisutna na i Istoku i na Zapadu. Stoga, mislim da je ova geografska
nomenklatura lana. Predavanja na temu Istoka i Zapada su anahrona do bola. Naracija o
geopolitikim entitetima je davno prestala piti vodu. O duhovnim entitetima glupo je i
govoriti. Islam izmeu istoka i zapada lepravo, armantno ali to danas vie nije
istinita teza, ma koliko je ulema papagajski ponavaljala. Jer, koji istok i koji zapad, i koje
izmeu? Nema nita izmeu; za takvo neto koriste se tehniki termini kao to su
deformacija, anomalija, ali najvie neorganski termin kvar. Mi ivimo u vremenu
pomirenih razlika, svijet nije vie podjeljen na blokove, entitete. Postmoderno drutvo je
drutvo pobijeene dijalektike. Istok i Zapad su tehniki pojmovi moderne. (U modernoj
razlike su osnova itavog procesa). Literatura o postmodernoj, poevi od Lyotara pa na
ovamo, jednistvena je u karakterizaciji postmoderne kao neega to nivelira razlike.
Odakle nastaje jedan takav odnos? On je doao iz drutvenog ivota. Nestaje globalne
podjele na kapitalizam i socijalizam koji su bili u zategnutoj suprotnosti. Ove suprotnosti
84

su postale sterilne nita nisu pokretale. Razvoj sistema je iao tako da su se oba sistema
poistovjetila dok su im samo ideologije ostale razliite. U oba sistema su bile prisutne
politike oligarhije. Dakle, postmoderno drutvo je drutvo niveliranih razlika. Vrhunac
takvog drutva jeste globalizacija.
Iz ovoga slijedi da naa ulema pripada modernoj, socijalizmu, komunizmu. Oni govore
istok i zapad, zato to ne znaju drugo, oni jo uvijek misle po starim matricama,
uglavnom komunistikim. I to, to jo uvijek govore o komunizmu kao neprijatelju, znak
je iste nemoi da se promijeni matrica.
Islam zaista jeste religija medijalnosti u svakom pa i u geografskom pogledu. Ali danas to
moe imati samo simboliko znaenje. Ta filozofija medijalnosti ukratko se da izloiti:
svaka medijalnost, budui izloena meusobnom privlaenju krajnosti, teko zadrava
svoju poziciju i biva odvuena u polje uticaja jedne ili druge krajnosti. Tako je, toboe,
islam i u geografskom smislu doao u kunju, u geoplotiko kolebanje gdje da se
prikloni, Istoku ili Zapadu, jednoj polutki globusa ili drugoj. Zapad strahuje od islama
zbog njegove nespremnosti na politiki konformizam, a orginalni i mudri Istok
podcjenjuje islam kao isuvie racionalan sistem, plagijat i religiju koja duhovno kvari
politikim. Islam je Zapad Istoka, zapaa Levi-Stros u Tunom tropiju, nakon svojih
etnografskih putovanja u Indiji. Isto bi se tako moglo rei i da je islam Istok Zapada,
orginalna varijacija Istoka u zapadnoj tradiciji. Priklanjajui se Istoku ili Zapadu,
nazivajui se istonjacima ili zapadnjacima, ivei jedan ili drugi stil ivota, muslimani
su zaboravili svoju zadau: da budu prostorno razmee i most svakoj krajnosti. I tako
dalje.
Ali dok traju sesije na temu Istoka i Zapada, dok naa ulema bezduno sie i posljednju
kap krvi iz geografskih stereotipa, djeak u Saudiji nosi dres brazilskog fudbalera i nikad
se nije zapitao zato je musliman, a mladi kolovani Francuz iji su djedovi davno doli
iz Alira u Francusku, ubijeen je da je islam savren ivotni sistem. Ono to smo nekada
nazivali Istokom ili Zapadom, sada nije nita drugo do prazne signature u naim glavama.

6. Samoa i bol

85

Najznaajniji i najvie spominjani sinovi Ezhera bijahu ljudi koje Ezher osporavae kroz
sumorne ozluke tradicionalne ezherske uleme. Jedan od njih je bio i Taha Husein, slijepi
knjievnik koji je tako otro kritikovao duhovno-skueni i konzervativno-cjepidlaki tip
Ezhera. U svom famoznom djelu Dani, jednoj od najuspjenijih autobigrafija u svjetskoj
knjievnosti, on svojoj maloljetnoj kerkici opisuje svoj ezherski put:
poznajem tvog oca iz jednog perioda o kome ti mogu priati bez bojazni da e te to
rastuiti, da e izazvati tvoj smijeh i porugu.
Poznajem ga iz njegove trinaeste godine, kada ga poslae u Kairo da posjeuje nastavu
na al-Azharu. Bio je tada vrijedan i poletan djeak, tanahan i blijed, skromno obuen
vie sirotinjski nego bogato. Padala je u oi njegova prljava abaija i kapa koja je neko
bijela, sasvim pocrnjela, te ona koulja to se vidjela ispod abaije, a koja je bila
svakakvih boja od hrane to je po njoj kapala, te pohabana i zakrpljena obua.
Sve je to zapinjalo za oko, ali su mu se ljudi osmjehivali dok su ga gledali kako onako
slijep, a ozarena ela i usana razvuenih u osmijeh hita sa svojim vodiem ka alAzharu
Poznajem ga iz tog doba, keri. Kako bih volio da ga ti poznaje kao to sam ga ja
upoznao da bi mogla ocijeniti kakva je razlika izmeu njega i tebe! Eto, ti u devetoj
godini misli kako je itav ivot blagodat i bezbrinost!
Pamtim ga kako je danima i nedjeljama, po mjesec i po itavu godinu jeo samo jednu
vrstu jela, malo ujutro, a malo uveer. Pri tome se nije alio, nije bio mrzovoljan i
nestrpljiv, nije ni pomiljao da je njegov poloaj vrijedan jadikovanja. Da si ti, keri, jela
tu hranu samo jedan dan tvoja majka bi se saalila i donijela bi ti au mineralne vode, i
sigurno bi oekivala da pozovu ljekara.
Tvoj otac je sedmicama i mjesecima ivio samo o al-asharskom hljebu. Jadni su studenti
al-Azhara sa takvim hljebom! Znali su u njemu nai svakojake ljuske, razne kamenie i
insekte. Sedmicama i mjesecima, otac je jedino umakao taj hljeb u crni med. Ti ne zna
ta je crni med a i bolje ti je to ne zna.
Kada bi se okonala godina i djeak se vratio roditeljima, doekae ga pitanjima kako se
hrani, kako ivi. On im je ispredao lai, kako je imao obiaj tebi ispredati prie
ako me upita kako je iz takvog stanja dospio u ovo, nisam ti kadar odgovoriti. Ipak,
postoji jedna linost koja je u stanju odgovoriti. Pitaj nju i ona e ti kazati.

86

Zna li ko je to? Pogledaj tu osobu! To je onaj postojani melek to se uveer nadnosi nad
tvoj krevet da bi mirno i u slatkim snovima provela no, to se nadnosi nad tvoj krevet
kada se ujutro probudi da bi sretna i vesela provela dan. Zar nisi dunik tom meleku za
mirne noi i vedre dane?!
Taj isti melek, keri, nadnio se nad tvog oca i od bijednika nainio ga zadovoljnim
ovjekom, od oajnika nainio ga ovjeka s nadom, od siromaha bogataa, od nesretna
ovjeka sretnika.
Dug tvog oca tome meleku nije manji od tvog duga. Treba da mu se zajedno oduujete,
keri, a moi ete uzvratiti mu samo manjim dijelom onoga to biste mu htjeli vratiti.
Autobiografija Dani je velika saga o samoi. Na jednom mjestu u ovom djelu, Taha
opisuje kako ga je porodica jedne prilike zaboravila na eljeznikoj stanici, svi su otili a
on je ostao sam, slijep i tuan. Oko njega se okupila masa, pitajui ga za identitet u
sarkastinoj i podloj znatielji. Kada je rekao da je ulema za Ezhera, nisu mu vjerovali.
Kasnije je zaplakao, ne mogavi izdrati pritisak mase. Ljudi su se stuili na njega i
odveli ga porodici.
(Na svijetu ne postoji nita vano do naa samoa. Porodica, ope mudrosti i institucije
visokih ideala, ma koliko oblikovali nau sudbinu i put, ostavit e nas na nekom peronu
onda kada budemo tuni i usamljeni, bez vida o putu. Oni e tada biti beutno nijemi i
kukaviki bez rijei, bez ope mudrosti za utjehu.
Sve je bol, tuga i beskrajni grad samoe. I samo onaj postojani melek to vidi sijev bola u
usamljenom oku, govori nam da put ima smisla).

7. Putevi Gospodnji
A one softe koji bi se oduprli opim mudrostima, postajali su i uspjei i neuspjeni, i
ueni i prosjeni, i poznati i skromnog uticaja, ali sa slatkom svijeu da ive eljeni
ivot. Pa ipak, u trenucima potajnih eksperimentisanja o svom sudbinskom putu, osjeali
bi kako im ivotni raun pod nos stavlja neki Kairo, neke svjetove i prostore izvan sive i
sumorne arene u kojoj bivstvuju, iako su uviali da je to tek pusta borba bez smisla i
jasnih odgovora zato ne baciti ukrvavljeni ma. Osjetili bi to zapravo, svaki put kada bi
iz kue izletjeli uskipjelih ivaca i uzavrele krvi i hodali ulicama besciljno i suludo,

87

bjeei od uskogrudnosti i skuenosti horizonata u svijetu koji ih je okruivao. Osjetili bi

to i onda kada bi shvatili da su taoci komfora i pokuali mu pobjei, skupljajui djelie
svojih bia irom porculanskog globusa tehnike i artificijelnih uitaka. U tom bjeanju,
Kairo bi ih zabolio muklo, ubitano i duboko. Da su otili, moda ih ne bi u toj mjeri
zapoganio dunjaluk, moda ne bi bili toliko otueni. Da su otili na istok, moda bi tamo
doivjeli svoj preporod, svoje proienju kroz rtvu i muenje. Matali bi tada o Kairu
kao o mjestu gdje bi zaboravili dunjaluk, ieprkali iz tijela i posljednju njegovu ilu,
zaustavili artificijelno strujanje u sebi. Moda bi tamo, u zaguljivim poluosvjetljenim
bibliotekama Kaira i u hladu damijskih odaja, otkrili tajne ivota, pronali nepomueni
spokoj i postigli samodisciplinu, eljeni takwaluk.
I jedino to bi im preostajalo u toj tjeskobi i panici razuma je bila mogunost pokuaja da
pokriju snani bljesak bola saznanjem o svom usudu i usudu svog vremena, koji ih
neumoljivo baca od pada do pada, od tjeskobe do tjeskobe, od kajanja do kajanja. Bilo je
to saznanje da su ivjeli svoj sueni ivot.

88

Mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije dume

1. Svi mevludski asovi
Nikad ne proputam mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije dume. Neki moralnopatriotski imperativ svakog petka probudi se u meni, natjera me da doem u Kolobaru i
tako izvrim svoju nacionalnu dunost. Poslije se osjeam glupo, (kao poslije svakog
politikog festivala) ali dunost prema naciji trai odricanja. Postoje nacionalne dunosti
koje se po svaku cijenu moraju ispotovati.
Zavri se duma i Kolobara se napuni softama i bulama, hodama i hadijama,
studentima Fakulteta islamskih nauka i agilnim lanovima muslimansko-evropske sekcije
Mladi muslimani, zalizantima sa dravnih festivala ilahija i kasida (Poruka, Doi
najdrai, Mous Pejgamberov...) i slatkim njenim erkicama arijske uleme. Sjedi se na
svetoj vakufskoj zemlji i uiva u bezalkoholnom ambijentu. Sve cvri u pobonoj vrevi,
vazduhom se ire uzdasi kreposti, na stolovima erbe i eerlame, kahve i rokovnici to
za prefinjeno oko odavaju ozbiljnost i sklonost urednosti. I zamiljeni tipovi to lomei
prste smjerno gledaju u pod. Pravi mevlud. Ako neko doe sa strane petkom poslije
dume u Kolobaru, vjerovatno, mehanizmima podsvjesnog nasluivanja, oekuje kada e
neko ustati i poeti: Sve stvoreno uini se veselo / briga ode ivot doe nanovo ili Djeco
naa, nae majke voljene / to ste ovdje u islamu skupljene. Ali to se ne bi nikad desilo,
89

zbog karaketra akterske ekumene i mogao si osjeati samo aljenje jer proputa pravi, i
folklorni i religiozni, spektakl, o kome sanjaju sve hadinice svijeta. Ovo je ipak, mevlud
bez dobrodolice i tugaljivih uzdaha hadinica; ovo je to background itavog jednog
folklornog kosmosa, oputeno izdanje istinskih mevludskih asova.
Petkom prisutvujem mevludu u Kolobari, ali nisam tu zbog mevluda. Ja odem samo
petkom a mevludi su svaki dan. Neto duboko u meni opire se mevludanju svake vrste, a
ove pogotovo. Mlad sam i treba ivjeti. U petak odem u Kolobaru samo da ispunim svoju
nacionalnu dunost.
2. Fildan, dezva, cigara i kahva
Pria se da je neki perzijski sultan opasno volio kahvu. Njegova ljubav prema ovom
napitku je bila opsesivna i nadaleko poznata. ak je i vlastitu suprugu bio zapostavio
zbog kahve. Ona se osjeala naputenom i seksualno nezadovoljenom. Jedne prilike je,
sva onako huda, stajala kraj prozora i ugledala je kako dvorske sluge u dvoritu troje
nekog pastuha. Ta pojava joj je bila potpuno nepoznata i zatraila je od dvorjana da joj
objasne o emu se radi. Oni su joj biranim rijeima objasnili da ele seksualno
neutralisati konja, da ne skae na kobile, da ga strast ne optereuje. Na to je kraljica
zamiljeno dodala: A zato mu jednostavo ne date kahve?
Dok sjedim u Kolobari, prisjeam se ove prie koju sam uo na Zelenoj panorami. Iz
prie proizilazi: ako je stepen odanosti kahvi jednak stepenu neprihvatanja ivota, onda
Bonjaci imaju neto vrsto samoubilako u svom nacionalnom programu. A taj program
kae: fildan, dezva, cigara i kahva. Kad i gdje je taj nacionalni program konstruisan,
nije vie ni vano u metodskom smislu jer se on potuje uvijek i svugdje, to je znak
patriotizma i visokog stepena moralne svijesti. I ako je neto pogreno postulirano u
programu, onda je uzaludan svaki pokuaj pobune. Oni koji ne kahveniu, ne duhane itd.,
oni su nacionalni izdajnici. Zato, idemo: fildan, dezva, cigara i lagano, kahva.

3. Biseri
Postdumanski muhabeti uvijek zapoinju aksiolokim odmjeravanjima. Prijatelj nam
opisuje hudbu kod svog mjesnog imama. Kae, Njegove hutbe su ona vrsta hutbi koje

90

poinju u dvanaest, i taman kad pomisli da je pola tri, pogleda na sat i vidi da je
dvanaest i dvadeset. Dodajem da je neto slino birvaktile zapisao jedan muziki kritiar
o Vagnerovoj operi. Smijemo se na tu isfabriciranu analogiju opere i hudbe. U Bosni su
hudbe uspavljujue, obrtaj beskrajnih nokturna, idealan prostor da se malo dremne u
sjenovitoj damijskoj prostoriji, uz dramsko-promukli glas skoncentrisanog vaiza. U
Bosni su hudbe huako-pitijske, loionike i odbrambeno-funkcionalne; one su sveti
samouvjereni preplitaj fonema, blaena sintaksa evlijska, hazreti slovo na mimberu dolo
kroz palir i pomalo crvenih ruku od poljubaca. (Crni oblaci su se opet nadvili nad
Carevom damijom. Hoe da vam imama smijene. Ne dajte ga. Ako ga zadrite, blago
vama, ako ga smijene, blago njemu.) U Bosni su hudbe beskrajno ponavljanje istih
motiva, sa pomalo razliitim kiraetom u arapskom djelu hudbe.
Jedan takav motiv, jeziki, jeste i dakle. U posljednjih pedeset godina ne moe proi
nijedna hudba da se ne pomene jedno dakle. To dakle je neto vie od proste rijei, to je
vana potapalica u pauinastoj konstrukciji vaza svakog hode, onaj govorni elemenat
koji je hudbama i vazovima daje notu retorike uglaenosti a efendijinom pravolinijskom
pripovjedanju priliku za deblju horizontalu koja razgre maglu nejasnosti i otvara
mogunost za kljuni zakljuak u razvuenom polisilogizmu od hudbe. Za efendije je
dakle samo forma, kieni elemenat koji pospjeuje umijee vaza, no za njihov demat
dakle se prosipa kroz beskrajno raznobojnu prizmu utisaka, arenih i iznijansiranih,
razliitih od svijesti do svijesti, od uha do uha, od prostodunosti do predubjeenja.
Ali imamo mi i dobrih vaiza, skromnih i staloenih, ije hudbe ne pate od vika mistinih
opservacija, koji vaze u korespodenciji sa ivotom i vremenom u kojem ive. Imamo mi
dobrih vaiza kao to na naim hudbama imamo pravih bisera. Na primjer, kada vaiz
pone proroki otkrivati povezanost kur'anske sure Hagg i onog nizozemskog grada u
kome se sudi balkanskoj gadiji. (Nije Allah dragi daba objavio ovu suru.) Ili kada vaiz
pone postavljati pitanja: ta je jedan a nije dva, ta je dva a nije tri?, i tako uz
decimalnu ljestvicu, dok se ne zanebesa sirotim dematlijama i dok se ne izgube u toj
artimetiko-religioznoj opservaciji. Ili kada vaiz pone pripovjedati kazivanja o evlijama
iz naftalina izvaena. Ili kao na kolobarski jaran Furka: popne se na mimber i citira
ore Balaevea. Ili kada vaiz poziva na sergiju, za gosta imama predavaa.

91

Pa ipak, najpoznatiji i najdue prepriavani biser po svekolikim arijskim krugovima je

sluaj imama koji je opsivao dehennemsku vatru. Ta vatra je sto puta ea od ove
dunjaluke, govorio je u zanosu hatib sa minbera, i kada bi pokuali zamisliti bol koju
proizvidi i njenu snagu, dehennemska vatra je opet ea i jaa. Kada bi samo jedna
njena iskra pala na dunjaluk, nastavio je oduevljeni hatib, otilo bi sve u p... materinu.
Kau da je hatib poslije toga otputen sa posla.
Na efendijsko-retoriki prostor obiluje ovim pravim nasrudinovskim situacijama.
Tako mi antologijom bisera sa hutbi, poinjemo poslijedumanski muhabet. Ma i mi
znamo da je sve je to samo kafansko pametovanje, penzionerska mudrost sa tribina.
Treba se, moj jarane, popeti na mimber pa onda pametovati i priati o intelektualnoj
kondiciji. A cijela je istina, da ivot ne bi bio tako romantian kada bi ne postojali ovi
nai nasrudinovski tipovi. Koji ne citiraju Balaevia na hudbi.
4. Trainspotting
Sremo li, sremo. Vela pogledom smjernog i sjetnog dervia odmjerava jednu crnku.
Naalost odjednom joj prilazi neki smeokosi u konjaku, pravi lafac. Vela porazno
odvraa pogled. Smeokosi je lola i Vela nema ansi. Ma danas nije teko nai djevojku,
tjei ga Smaja, na primjer ja se od Ilide do Otoke pet puta zaljubim. Opet sremo.
Sjedimo i gledamo u zasmiljenu daljinu, u vozove na koje ne uspijevamo stii.
Ima neto od kolektivne patologije u ovoj odanosti sjedenju po kafiima. Teko je
razumljiv ovaj vid druenja. Svaki Boiji dan sjedi sa istim likovima, vie nema
nijedog novog vica, neke si i tri puta ponovio vie nema smisla, sve reminiscencije su
istroene, a novo nita ne doivljava, budui da svaki dan sjedi na istom zaguljivom
mjestu. A mlad si ovjek. Kafi nije definitivno mjesto na kojem se moe stei iskustvo.
Kafi je vjerovatno deminutiv od kafana. Vjerovatno je nominalistika logika bila ova: u
kafanu idu srednjovjeni i postariji ljudi, zagoretine u estetskom smislu, a u kafie
omladina i srednjovjeni ljudi koji se nazor opiru involuciji. O kafani ne treba previe
priati; ona je dovoljno i opjevana i nahvaljena i nakuena, ali u nekom pjesnikom
smislu kafi je prilino recentan. (Naime, o kafiu niko nije pjevao). Kafi je mjesto u
kome svaki pupak misli da je centar svijeta; ova posuena forma-reenica iz Josipa i
njegove brae od T. Mana je najvjerovatnije najbolja definicija kafia. Kafi je hram
podignut u slavu prolaznosti i proticanja koje ne ostavlja tragove. Pa ipak, kafi je samo
92

nuna drutvena konsekvencija urbanog socijalno-psiholokog miljea u kome omladina

naprosto teko iznalazi nain da ivi kvalitetan ivot.
Danas vlada ope uvjerenje da je kafi uglaenija, decentnija i primjerenija institucuja
prolaznosti od kafane. I to je tano, zahvaljujui prije svega fasadnom bljetavilu koje
kafi posjeduje. Ali, ne postoji niko na svijetu ko moe preferirati kafi u odnosu na
kafanu, kada je u pitanju suti ivot, u svojoj romantinoj tragici i traginoj
samodestrukciji, u svom totalitetu pristanka na samounitenje, bol i porok. Kafi je
unitenje bez romantike, svijesti o potonuu i uurbane vriske krvi. Neiskorjenjiva
supstanca tragine samodestrukcije je i dalje prisutna: bosanski likovi iz Sidranovih
filmova su skinuli prljave kafanske koulje to se uju na duhan i rakiju, i obukli
namirisane kafike konjake.
Sremo i mislimo kako ima neto pjesniki duboko u ovom gledanju zamiljenih vozova
na koje ne uspijevamo stii.
5. Kolobarski prototip Bonjaka
Kolobara je politiki uterus Bonjaka. Tu se zagrijava i razvija nacionalni embrion koji
e uskoro ponijeti tafetu budunosti. Mi, bioloki favoriti Bonjaka, uzdignuti smo nad
ostalima samim ambijentom naeg uterusa. Mi se razvijamo u veliine toplinom koju
nam daje na vreli arijski inkubator.
Do naeg stola sjede tri nacionalna favorita. Aristokratska odluna krv, ubrzana do
vrhunca napaljenom njenou, od njih je napravila sasvim solidne ugruke. Razvijaju se
prskani ljubavlju i toplinom majine utrobe koja se odrava arijskim ptiijim mlijekom.
Prvi od njih je sin uleme a i sam je zavrio medresu tokom izbjeglitva negdje na istoku.
U konverzaciji se koristi opim mjestima koja se mogu pronai jedino u sedminim
novinama i apsolutno nigdje vie. Njegovim venama tee politiki likvid specifian samo
za Bonjake sa procentom lanog merhameta od 50 %, sklonosti marginalijama 30 % i
naglaenim smislom za religioznost 20 %. Duboko je ubijeen u dolazak mehdije.
Zapravo, on ne pria puno o politici, iako je njegovo politiko opredjeljenje nesumnjivo.
On voli da razgovara o knjievnosti. Od pisaca voli Nametka, Hesea i Anu Karenjinu. On
ne ita puno ali zna termine, dobro barata sa njima. esto nosi bijelu rolku, to u
nedostatku ahmedije treba da simbolizira istou. Snanom mentalno-psiholokom

93

pupanom vrpcom vezan je sa begovskom tradicijom. Geni predaka napravili su na

njegovom licu elini paravan dostojanstva: ko ima na ovom planetu vie prava na islam
od njega iji je pedigre teak od ulemanske krvi. Ali mnogo voli ene i u tom smislu ljudi
ga vezuju za nedosljednost. Kada on ue u mihrab Begove damije, dostojanstveni
vjernici ure da stignu na farze u neku drugu arijsku damiju. Studira i ne eli zavriti
studij, jer na faksu se ba lijepo provodi.
Drugi nacionalni favorit, koji sjedi u kolobarskom hladu i kreveljui usne njeno talasa
vlastito tijelo, nosi ime samo jednom spomenuto u Kur'anu. Nakon to je zavrio hifz,
mjesecima poslije je hodao arijom nosei kaiprst okaen horizontalno na vlastitim
grudima, a svrha tog udnog rituala bila je da skrene ljudima pozornost na udo, na hifz.
Pa ipak, ne deava se svaki dan da jalija postane hafiz. On je krajnje dobroduna osoba
koja se ne osvre na sitnice. Roen je za ivot na visokoj nozi. U dikusiji voli
argumentovati poezijom. Prefrigan, glup, emocionalan, rutav, povremno sklon mistici.
Ali mudar je toliko da vjeruje u svoju plemenitu arijsku krv. Ima svoja uvjerenja o
hifzu: da bi neko bio hafiz, mora imati hafiski gen. Hafiz se raa, a ne tek tako postaje.
Iako ne studira islamski fakultet, on je, eto, zavrio hifz. Temeljna karakteristika
njegovog shvatanja politike da se izraziti hipotezom da ovjeka niko nee promaknuti
ako sam sebe ne promakne.
A trei, trei je takorei melai od insana. U komunikaciji sve oslovljava sa brate a po
rijeima jednog evabdije samo gleda kako e te zaj.... Hodi ovamo brate da ti brat
pokae jedan fazon, jedan trik, da ti brat povjeri jednu informaciju itd. Njegovo oblaenje
je precizna, dosljedna, miriljava arijska kompilacija. A zna se da je kompilacija
nedodirljiv anr. On je njean, krhak i makar malo sklon promiskuitetu. Potencijalno,
govori nekoliko jezika, napose engleski i arapski. (On je otjelotvoreno jedinstvo istonog
i zapadnog). U svojoj biografiji ima niz ostvarenih uspjenih turneja u dijaspori sa
arijskim horovima. Najdraa mu ilahija, koju ustalom skoro uvijek solira, jeste ona
Kome seddu ini brate, kai bratu svom.... Njegovo lice blista odabrano sa predizbornih
politikih postera. Ne voli sitni, digeru, posebno su mu mrske softe sa dobrim
ocjenama. Od gozbi najvie voli bajram. Tada se izljubi sa svima i svima uputi po jedno
sono, losionsko, toplo brate....

94

6. Sruena Kolobara
U Nekrologu jednoj ariji, Zuko Dumhur opisuje kako je prije nekih ezdesetak godina
gorjela Kolobara, a on bio dijete i sve posmatrao: Nai prozori bili su okrenuti prema
imaretu. Sa naih prozora se vidio veliki dio Saraa, iljati odaci na medresi Kurumliji;
mali sarajevski duani sefarda, Taliha;, tri minareta, stara sinagoga i dio zida i esme
pred Begovom damijom.
Te noi sve je blistalo u toploj pozlati ognja. Sokaci su bili puni bunovnog svijeta.
Svi smo trali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala. Plamen je nadvisio stare
jablanove, minareta i smeu sahat-kulu. Te tihe zimske noi gorio je Kolobara-han.
Dobrih duhova noas nije bilo.
Vatra je gorjela itave zimske noi.
Vatra je progutala aave tavane i divanhane, jadna imanja siromaha, itav jedan
inventar fukarluka i tuge. Luevi direci pucali su kao ramazske beetalame. Ujutro je
osvanulo zgarite. Crno i ukoeno kao dugaak le nekakvopg dina koji se itave noi
nosio sa crvenim bievima ognjene agonije. Stara avlija je bila puna mrtvih ptica.
Tako pie Zulfikar Dumhur. Nekad je Kolobara bila stari teatar, iji su klovnovi sa
istorijskim zakanjenjem na svojim ubogim trapezima pehlivanili levantinsku varijantu
prvobitne akumulacije, odoljevajui falangama ljupkih prodavaica i utvrenih cijenamonih savremenih robnih kua, izbjegavao je jednostavnu i tihu smrt u banalnosti
regulacionih planova i urbanistikih zahtjeva savremene metropole. Danas je Kolobara
kafi u najvulgarnijem smislu rijei, popularni foaje. Stari mentalitet arije je izgorio i
doao je jedan novi, kompleksniji, raznovrsiji. Dabogda sve dananje kolobare ovog
svijeta izgorjele u naim glavama. Neka se srue u naoj dui. Kao one zimske noi.

7. Tuga
Dvije se prugaste magle vuku du modrog tijela Igmana. Dadi sa neba a u avlijama
poiva blagost. Neizmjerna blagost. Kia proiava rasplamsali eter naeg zahuktalog
disanja. Stajanje na ploniku i ekanje autobusa. Svjei, nepotonuli utisci sa mevluda u
Kolobari: nekakva iskriava pobuna je zaleprala nad otvrdlim tumorom kafane. ta smo
to mi? Praznoglavi kolobarski pehlivani? rtve naivnog lepranja? fitilji to drugima ele

95

svjetliti a sami dogorjevaju? Ma ne, mi smo samo starci u dvadesetim, to ele u miru
popiti svoju kahvu, u petak poslije dume.
Kia spira oklop minke sa tijela i ostaje samo beskrajna tuga.

Medresa i arija
to je mjesto manje, to je ovjek vei.
Irfan Horozovi, Nepoznati berlinski prolaznik
1. Tako to na ariji rade
Tog oblanog zimskog dana trebalo je ii u pokopno drutvo Bakije na praksu: ovaj dan
je iekivan sa nestrpljenjem i udnom znatieljom koja granii sa strahom i strepnjom,
ali je ipak znatielja. Dio imamskog ivota je kupanje umrlih, a sada je trebalo i zvanino
vidjeti taj obredni dio. On nije posebno duboko doivljavao tu najavu, zapravo nju je
progutala svakodnevnica sa svojim obavezama i problemima i na Bakije je otiao pomalo
nezainteresovano.
Na asu imameta, uenici su sa profesorom izali sa nastave i otili u zgradu pokopnog
drutva. Odmah na vratima zgrade zapuhnuo ih je poznati miris rue koji se stavlja na
efine. Ulazak u gasulhanu, utnja i poetni pijetet. Okolo, na tabutima lee merhumi
spakovani za ahiret.
A onda poinje nadrealistika situacija. U sobu ulazi starija osoba koja e mladim
softama pokazati obred gasuljenja. Prilazi teneiru, na kojem lei mukarac bez odjee.
Na tijelu umrlog mukarca mjestimice se vide ljubiaste oaze, neki potkoni indigo, tuna
modrina iezle due. Bakijski didaktiar poinje sa obredom, objanjavajui pri tom
softama ta radi:
96

Djeco draga, vrli moji ahbabi i budue efendije. Sada e te prisustvovati jednom
klasinom gasuljenju. Tijelu treba prii bez suvinih emocija, struno, medicinarski
hladno, precizno. Tako je za imama, najbolje i najlake to hladnije, to strunije.
Odmah elim skrenuti vau panju da dobro upamtite kako se obavlja in gasuljenja dok
ste ovdje na ariji. Jer na periferiji to drugaije rade. Oni to tamo skalamute...
Dakle idemo... prvo emo obaviti istindu... hmm tako... onda uzimamo abdest
merhumu... zatim okupati itavo tijelo toplom vodom na blag i delikatan nain, koristei
naravno sapun... oni na periferiji za ovaj poetni akt kao sredstvo ponekad koriste mrk,
a u boljim sluajevima poljevaju iz bidona...
... nekad je tijelo posipano osuenim bejturanom, u nedostatku sprejova... mi ovdje
koristimo posebne blage mirise... tamo na periferiji ma ko zna ta stavljaju... jeftine
mirise sa pijace...
... a sad efini...
Kada su se vraali u internat, ve se poeo navlaiti mrak po kutovima neba i grada;
usput nije ostalo nezapaeno to slubenikovo potcrtavanje razlike izmeu arijskog
naina kupanja mejjita i onog koji se primjenjuje na periferji. Svi su izraavali, u
najmanju ruku uenje zbog toga, ali su kasnije to okrenuli na alu i izrugivanje.
Dok su njegovi prijatelji listali novine i filozofski komentarisali ovjekov put od
kolijevke do uskog teneira, on je zamiljeno zurio kroz prozor u suton koji se temperasto
razlijevao po prozorskim oknima. Mislio je o periferiji i arjiskoj sujeti koje ne jenjava
ak ni kada su obredi u pitanju, ni oni obredi koji se primjenjuju za tijela onih koji su
preselili. Gdje poinje ta tatina i gdje joj je kraj, moe znati samo dua mladia ije je
srce dovoljno usamljeno i tuno da arijski nadmeni kikot doivi ne kao izazov, ve
kao bol i patnju.
Sunce je kao otri grumen rumenila sjeklo ledeni okean zapada; tamo se zainjalo
crvenozlatno svjetlo i purpur koji je razlijevao po breuljcima i rupama predgraa neto
od onostranog, neki blagi dah metafizike. Obasjana i nadahnuta tim maginim grimizom,
tamo se pruala periferija, daleko podruje udnih zakona i obiaja. Daleka prekookenska
zemlja, gdje merhume na teneiru poljevaju iz mrka.
2. Dijalektika nae generacije
97

ivot je kratka odiseja preko poljana gdje raste otra ikara koja iba tijelo tugom i
brigom. I u pravilu, to je putovanje samotno. ovjek je prihvatio, naivno ili ne, teret
slobode, a to znai teret samoe.
Nosimo tu samou kao nepodnoljivi teret, kao usud i mjeru kvaliteta, i naa se
dunjaluka igra sastoji od grotesknih pokuaja da bol samoe umanjimo, da teret
olakamo. U tom otunom teturanju, kao ivotni lajt-motiv provlae se kroz nae puteve
svakojake arije, koje nam obeavaju efikasno popunjavanje samoe, tretman duevnog
uspokojavanja, expres-olakanje ivotnog tereta slobode, koja je popularna ekspozitura
samoe. Na je put tako do kraja zaotren avanturom i kunjom: kao pjesme sirena, do
nas dopiru hipnoidne sugestije arijskih obeanja sree i dembelijskog svijeta bezbrige. I
obeanja nalaze odjeka u naim duama; zaboravljamo na ahiretsku istinu samoe u
dunjalukoj odiseji i postajemo rtve retorike trenutane sree i sjaja, prevareni potroai
himbe i veselosti.
U medresi nas, meutim, ue da se samoa ne moe popuniti izvana, nikakvim socijalnim
furkama, nikakvim tvarnim vrijednostima. Samoa se svladava iznutra. Pomisao da se
samoa moe popuniti izvana, arijom, bogastvom ili furkom, najbezbonija je i ujedno
najnaivnija pomisao koja se ikad javljala u glavama ljudi. Temeljna metafizika
pretpostavka svake medrese i svakog duhovnog nauka jeste duboka vjera u sreu, kao
unutarnju kategoriju.
Samoa ljudi je tako otvorila prostor jednoj univerzalnoj dijalektici, konvertibilnoj
dinamici medrese i arije u ljudskom ivotu. Medresa i arija se smjenjuju kao
sveobuhvatni opoziti, koji obavijaju ljudsku sudbinu i koji diktiraju dijalektiku duhovnog
ivota. Medresa je put ka sebi, pouka o samoi, teza o srei kao unutarnjoj poziciji;
arija je put udaljavanja od sebe, iluzija neizdiferenciranosti a to znai neodgovornosti,
egzogeno poimanje sree.
Nema medrese za onog koji ivi obmanut arijom, niti ima arije u ivotu onog koji je
izrastao iz medrese. arija ponitava medresu, kao to medresa ui kako se suprostaviti
propagandnim obeanjima arije. Izmirenje arije i medrese je nemogue; pa i ako bi se
mogla zamisliti takva sinteza, ona se nikad ne bi mogla standardizovati ili postaviti kao
ljudsko pravilo. Uglavnom, pokuaj izmirenja arije i medrese zavrava hipostaziranjem
naela arije nad naelom medrese.

98

U Igri staklenim perlama Hesse suprostavlja Josefa Knechta i Plinia Designoria. Knecht
je branilac kole, Kastalije, a hospitant Designori preferira svijet iz kog dolazi. Taj
dualistiki kontrapunkt, tako specifian za Hessea, fungira kao temeljna ideja ovog
Hesseovog djela: svijet i duh su iskonski antipodi, arhiambijent koji katalizira ljudsku
dramu. ta je prvo, svijet ili duh? Ko je vlasnik iskustva i istine? Svijet ili kola? Medresa
ili arija? Ili je mogue neko mudro pomirenje ova dva naela? Pitanja su suvie tipina
(a to znai opasna) da bi se pokualo na njih uope odgovoriti na papiru.
Moda je ipak pomirenje ova dva naela najkrhkiji odgovor. Jer, poloaj Gazi Husrevbegove medrese u sarajevskoj ariji to simbolino potvruje: biti u centru arije a ne
pripadati joj, praviti njene okvire a nikad je ne zavoljeti, uestvovati u igri a uvijek se
povlaiti na vrijeme to je oito sudbina medrese. Uostalom, ko je jo vidio onog ko je
pomirio medresu i ariju? Uivao u ariji a uvijek pripadao medresi? Svijet nije ureen
za pomirenja.
Zapravo, govoriti da je svijet ureen ovako ili onako kako to gordo zvui! Moemo tek
rei da se koristimo tim narativnim stilom, parcijalnim jezikom ili odreenom vrstom
kategorija da objasnimo iskljuivo sami sebi! - taj svijet u kojem egzistiramo. Medresa
i arija su samo simboli, samo narativne figure kojim imenujemo svoj svijet. A taj
svijet, rastrzani, umorni, hazardni, ivani, stanuje u nama, u generaciji onih koji trenutno
nose na leima kob mladosti, kolebanje ta izabrati. Kolebanje nije montirano: da li
izabrati medresu i dopustiti loijim od sebe da dobijaju igre ili napustiti medresu i
iznevjeriti svoje srce? Problem sa medresom (kao metafore za instituciju obrazovanja) u
naem drutvu jeste mjeanje ljudi sa arije u programe medrese. arijaneri odreuju
pravila u medresi: ko e ii u medresu i ko e predavati u medresi, a ponekad i sami
dolaze u medresu isto iz filistarske radoznalosti. Medresa tako gubi svoju funkciju i
polahko se pretvara u svoju suprotnost.
Oni koji istinski pripadaju medresi sasijecaju se u korjenu tako to im se jasno daje do
znanja da je znanje kao ideal zapravo komian stav, totalno pogreno ivotno
opredjeljenje. Danas se i ne vidi granica izmeu medrese i arije. I ta e biti sa onim iz
medrese, gdje da idu? Medresa im se uskrauje, a nikad se nee navii na elementarna
pravila arijske igre. Neka im je Bog na pomoi.

99

Da li e arija ikada stvarno prigrliti one koji dolaze iz medrese, pruiti im istinsko
utoite, ne zatraivi od njih da promjene svoja pravila, da zaborave na svoje srce? Da li
je arija za one koji ne znaju za legendu o bodeu?
Kada je napustio Kastaliju, svoju medresu, treeg jutra Majstor Igre staklenim perlama,
Josef Knecht, utapa se u planinskom jezeru i tek to je dotakao svijet, umire. Simbolika je
jasna. Oni iz medrese umiru na ariji.

3. arija slika ivota

Tih sjajnih medresanskih godina ramazan je diktirao poetak i kraj zimskog raspusta;
kako je ramazan svake godine furao niz takvim prema jeseni i ljetu tako je i zimski
raspust sve vie bio jesenji, ili ak produeno ljetni. Ali bez obzira na termin diktiranih
ferija, ramazanska praksa nije bila nita manje ivopisnija, nita manje ispunjena
iskustvima, avanturama, poznanstvima, ljudskom srdanou, djevojakom ljepotom.
Tako bi poela nastava u septembru i naglo se prekinula u novembru na sreu i radost
softi kojima je ramazan dolazio kao dar fantastike, kao iznenadni procijep u vremenu koji
je omoguavao da se usred polugodita dobije mjesec dana za uenje i obnovu gradiva, i
poslije kojeg je, isto tako naglo, ali sada tmurno i bez radosti, poinjala nastava. Uenici
su ili na praksu irom Bosne i Hercegovine i bonjake dijaspore, odlazili su u velike i
male evropske gradove gdje su egzistirale bonjake zajednice, ili su praksu obavljali kao
ispomo gradskim imamima, ili su ve po utvrenim principima nepotizma dobijali vee
demate u dobrostojeim provincijama, dok su oni bez tele u Islamskoj zajednici odlazili
u zabaena bosnaskohercegovaka sela, u neko selo na Vlaiu ili Bjelanici, gdje su se
zadovoljavali ivom enciklopedijom anegdota, nepatvorenog humora i neisfabriciranih
avantura. Ali ma gdje obavljali svoju praksu, svakom softi bi dobro doao ramazan za
promjenu klime, jer kada mlad ovjek bude baen u ivot iz jedne internatske,
kondezovane i prilino beivotne atmosfere, to je jedinstvena prilika za ivotno iskustvo i
razne doivljaje. Uenici bi imali priliku bolje upoznati obini narod, na bosanski narod
koji je optereen ivotom, optereen kletvom preivljavanja. Na ramazanskoj praksi,

100

obavljajui drutvenu funkciju koja je omoguavala iri uvid u ljudsku potinjenost

prema drutvu, softe su mogle upoznati tekoe sa kojima su se suoavali ljudi, mogli u
upoznati metodologiju deveranja kroz ivot, upoznati sliku bijede, znoja i sitnih radosti
to se, uope uzevi, kosilo sa slikom ivota koju bi ponjeli iz arije i Medrese. A ta
arijska slika se sastojala od groteskne igre kraljeva i budala, od silne buke i
eksponiranja, od poslovne uurbanosti u irokim crnim kaputima i povrne prie o
politici i vjerskim marginalnostima, od mobitela koji su sugerisali nepostojee bogastvo i
sedminika koji su kriminalizirali itav svemir, od viesatnog askanja u raznim
arijskim kahvanama i etnji Ferhadijom, gdje bi se poslije dugotrajnog razgledanja po
arenolikoj masi prepoznala neka poznata faca i sa njom se to glasnije ispitalo i
iselamilo, od samokrunidbi i samounitavanja, od jeftinih sujeta i preskupih iluzija.
arijska slika bila je i bie, ma kakva je, uvijek izazov za mlade ljude, posebno softe.
Dodue, veini je dohakala ta prokleta mondenska tenja da se sa zemlje skoi na nebo,
iz medrese u ariju. Mnogi su se zapleli u arijskom korovu elei da se uzdignu iznad
vlastite stvarnosti.
Na ramazanskoj praksi, irom bonjakog dematskog korpusa, softe su mogli spoznati,
ako su to htjeli, da je arijska slika svijeta varka, arijska nagizdanost la a komfor
samo konstrukcija. Obini narod je trebao hljeba. Tamo gdje je traktor bio jedina mogua
komunikacija sa ostalim svijetom, tamo gdje je no bila najava neizvjesne sutranjice,
tamo gdje se prodavala stoka da bi se mogli kupiti udbenici djeci, tamo gdje je
ramazanska hedija bila kantica kajmaka i kesa oraha nikoga nisu zanimali mobiteli, ni
iscrpljujue politike rasprave od kojih niko nema koristi, ni vjerske marginalnosti, niti
knjievne, ili bilo koje druge publikacije, niti prie o izopaenosti cijelog Sunevog
sistema i surovosti ivih bia. Tamo nikome na pamet nisu padale ove stvari.
Jedan softa je priao kako je na svojoj ramazanskoj praksi upoznao divnog momka i
dobrog muslimana. Srednju kolu je zavrio odlinim uspjehom, upisao je fakultet, ali je
odsutao. Zna, ja sam izbjeglica, rekao mu je, otac ne radi, kako u se kolovati, mora
neko raditi, zaraivati za porodicu. Radio je kod privatnika koji mu je dugovao nekoliko
plata. To je bila bosanska realnost: slika unutranjosti, a ne arije. Koliko je bilo sjajnih
momaka koji nisu imali sredstava da se koluju?
101

Po zavretku ramazana i povratku u Medresu, istinita slika bosanske realnosti bi

izblijedila i ustupila mjesto onoj arijskoj predodbi sjaja i buke. Iako su bili dobili
priliku da se koluju, za razliku od momaka za ramazanske prakse, softe su odlazile niz
gromobran u ariju ne znajui da je arija poput kocke. Neke uzdigne; veinu porazi i
iskoristi. Vjerovatno je zato i kocka zabranjena u islamu. U korist veine.

4. Glazura i sutina
Turistika razglednica s poetka dvadesetog stoljea: egzotina slika sarajevske arije
preko koje je nanesen krasnopisom atraktivni slogan na njemakom: Wiele Gruse aus
Bosnien Pozdrav iz Bosne. Razglednica je bila prilino romantiarski kiasta,
preambiciozna u namjeri da doara orijentalni duh Bosne, turistika reklama, bez due.
Austrougarski imbenici, bez obzira u kojoj bosanskohercegovakoj rupi i provinciji
obavljali svoju dunost, uvijek su u domovinu dragim licima slali razglednice sa slikom
arije, napose sarajevske. Nije bilo razglednica sa bosanskim selima, kasabama ili bilo
kojim naturalistiki ogoljenim socijalno-egzistencijalnim pejzaom. Sarajevska arija je
oduvijek bila reprezent bosanskog turizma, suta slika Bosne i Herecegovine.
Od onog vremena dreavih austro-ugraskih razglednica, Sarajevo je ostalo isto,
nepromijenjeno, neproireno, sa orijentalnim duhom i trgovakom fleksibilnou prema
moralnim vrijednostima, deklarativno odano vlastitoj tradiciji i spremno da po potrebi
odstupa od te tradicije, mala, neduna odstupanja.
Klod Levi-Stros u svom etnografskom putopisu, Tunom tropiju, pie o fenomenu irenja
gradova u pravcu zapada. Postoje neki tajanstveni inioci koji djeluju u svim gradovima
tako to ih guraju ka zapadu, pie Levi-Stros. To je moda jednostavan izraz onog
kosmikog ritma koji je od samih poetaka proimao ovjeanstvo nesvjesnim
vjerovanjem da je smjer kretanja sunca pozitivan, a obrnuti smjer negativan; da prvi
odaje red, a drugi nered. I Sarajevo je grad koji se iri prema zapadu, u ritmu univerzalne
kosmike dinamike, prema igmanskom zatonu, u pravcu destinacije zalaska sarajevskog
sunca. Sarajevo je meutim specifian grad u njemu istok i zapad nemaju funkciju
prirodnih orijentira. Ne radi se samo o tome da arija, konzervativna i iskljuiva po
102

definiciji, negira irenje grada. U Sarajevu je zapad simbol siromatva, a istok (arija)
uspjeha. Sarajevo se zavrava na Marin-dvoru, tamo gdje je davno sagraena damija i
nazvana Magribijom, tj. damijom na zapadu. Imenitelji damije su bili arijski ljudi par
exellence; u ovakvom imenu je sadrana elja arije za zatvorenou, za konanom
prostorno-plemenskom odreenou. I zaista, ime je izalo iz svoje simbolike funkcije i
hipostaziralo u svijest ljudi: arija je zaokruena, finalizirana sa Magribijom na njenom
zapadu, a tamo iza poinje novi i drugi grad, razvueni kalambur smrdljivih etvrti
rasutih u sumporu i siromatvu.
Taj grad sa austrougarske razglednice itavo vrijeme namee se kao sutinski pravi
reprezent Bosne. Sarajevski ivot, sarajevska raja, sarajevski burek, sarajevski merak,
sarajevska muzika...
To Sarajevo ne pripada Bosni. Jer Bosna je sutina; ogoljela drama; lice koje ne sakriva
ni tugu ni radost; isti orginal, dok je arija gluma, kopija...
Ako eli vidjeti Bosnu, onda zaboravi ariju i idi u unutranjost, osjeti melos predgraa
u smradu, pogledaj kardiogram nepatvorenog istog ivota to vijuga u sasvim malim
prevojima, u skoro ravnoj liniji sa tek iznenadnim lomovima, koji ipak nagovjeuju da
to nije smrt, ve ivot. Obii kafane i pogledaj bosansku razoaranost ivotom. Otii u
parkove i nesigurnim pogledom gaenja obujmi siromohe, pijanice, penzionere,
razularene pajace, prostikutke, drogerae i potencijalne samoubice, dok spavaju, jedu i
piju u prljavtini drumova, trava i ljetnih hladova. Zaboravi na maske arijskog lica i idi
vidi istinu.

5. Kraljevi i lude
U strogo igrakom horizontu, (na nejasno omeenim duhovnim i socijalnim terenima,
gdje vlada mutna historija i skoro nevidljiva pravila), arijska liga se sastoji od dvije
konstantne igrake grupe, koje ine bit igre i daju joj specifinu dra, od kraljava i
budala. Ova drevna igra koja se jo uvijek tuje i uvaava u svakoj ozbiljnoj i potenoj
ariji koja imalo dri do tradicije i vlastite reputacije, upranjava se u dva tabora, ili u
dva igraka miljea, odvojena i nepovezana niim, do istim duhom i pravilima igre. Tako

103

na ariji imamo dvije lige u kojima se jo uvijek potuje igra kraljeva i budala: to su
birtijska i sufijska liga.
Iako idejno odvojene, sa razliitim metodama i evidentnim neslaganjem u ciljevima igre,
ponekad se znalo desiti da doe do nekog zvunog transfera iz jedne lige u drugu
moglo bi se u argonu rei, iz prve u drugu ligu, sa dunim potovanjem prema svaijoj
rasudnoj moi da odredi koja je prva a koja druga liga. Birtijska liga je bila vie prirodna,
nedotjerana, bez finesa i dekorativnih pravila, ali nita manje ustra, atraktivna i igraka.
Dervika liga je bila potpuna suprotnost birtijskoj ligi: tamo je vladala ceremonijalnost,
prefinjen smisao za otmjenost, istonjaka sklonost ka meditaciji i sofizmima. To,
naravno, ne znai da su grubi startovi bili zabranjeni ili da su gubici bili mali. (Iz
otmjenih kockarnica izlazi najvie gubitnika). U birtijskoj ligi, igralo se na sve ili nita,
dok se dervika liga klonila tog apsolutnog ruleta i uvijek ostavljala gubitnike sa utjenim
poklonima. Zapravo, u dervioj ligi je vladalo poznato pravilo solidarnosti, zahvaljujui
kojem su mnogi gubitnici dobili sjajne premije: rekalmiranje irom drave najnovije
zbirke mistine poezije, prodaje ulaznica za koncert ilahija i kasida, mogunost da lino
sa poklonjenom kamerom snimaju neku duhovnu ceremoniju, a o spiritualnim premijama
i mogunosti da se zbog njih osjea posebno, suvino je i govoriti. Izgleda da je, makar
kada je birtijska liga posrijedi, rulet bio ne tako est, ali neumitan u nekim situacijama.
U birtijskoj ligi vladaju realni pogledi na svijet i tamo se tano zna svaiji igraki talenat;
naime, u ovoj ligi budale znaju da su budale i kraljevi znaju da su kraljevi dok je u
dervikoj ligi aktuelan i neprevazien problem to budale uporno misle da su kraljevi.
U formalnom smislu, igra u sufijskoj ligi je dosta zamrena i komplikovana i opire se
preciznom teorijskom dekodificiranju. Razlog tome treba traiti u injenici to ova vrsta
igre, pored nekih primordijalnih i nunih igrakih elemenata, u svoja principijelna pravila
uvodi i metafizike finese, zatim insistiranje na labavljenju vrstih stega forme,
nezainteresiranost za objektivnu povijest, iraki letove, insistiranje na paradoksalnosti
kao kriterijumu istine, univerzaliziranje ili sintetiziranje disparatnosti itd. Ta sklonost
samouzdizanju pomou magle i vulgarne metafizike, uostalom, tako je poznata osobina
Ludosti koja nam kroz jedno plemenito sveeniko kopile kazuje: Na svaki nain je mog
kova, bez izuzetka, ona vrsta ljudi koja s uivanjem sluaju ili ispredaju lane prie o
udima i neprirodnim pojavama. Nikad im nije dosta jezivih izmiljotina o privienjima,
104

utvarama, o zlim dusima, o paklu i o hiljadama drugih slinih uda. Ukoliko su te prie
nevjerovatnije, ljudi im vie vjeruju i one im prijatnije golicaju ui. Ali one ne slue samo
za prijatno prekraivanje dosade nego su isto tako i unosan posao... (Pohvala ludosti)
U Medresi je oduvijek bilo talentovanog potencijala za obje ove lige. Zato su skauti iz
ovih liga insistirali na softama, nije poznato. Moda je rije o injenici da su softe
uglavnom dolazile iz malih mjesta, iz zdravih i konzervativnih sredina, a takve ugrauju
djeci podsvjesnu mudrost da nema stabilnog svijeta bez stabilnog igrakog poretka.
Dakle, radilo se o istoj krvi, o glavama napunjenim snovima i ambicijama, o elji da se
pokree svijet.
A svijet se sastoji od kraljeva i budala. Kraljevi vladaju zahvaljujui ludosti maloumnih,
a maloumni nalaze utjehu u svom poloaju na nekoj koti isprepletene skale viestrukih
hijerarhija kraljeve posluge. No, pitanje je koliko je carstvo kraljeva stvarno i legitimno,
budui da je utemeljeno na ludosti i naivnosti maloumnih. Kur'an nas ui da je mo i
bogastvo kraljeva kao praina to nestaje u oluji. Historija nas ui kako su kraljevi
nestajali pod morem, pod giljotinom, pod teretom vremena, da je kraljevstvo tatina i
ista relativnost, da mo isparava i nestaje, ali, pak, niti Kur'an, niti historija, ne
ostavljaju nam nikakvu nadu kada su budale u pitanju.
6. Legenda o ariji
Za Ivu Andria arija je bila trajna inspiracija. Viegradska (Na Drini uprija),
sarajevska (Gospoica), travnika (Travnika hronika, razne pripovjetke) arija,
poznati su poligoni njegovih umjetnikih ideja. Moe se rei da je arija lajtmotiv
Andrievog opusa. Pa i Ex Ponto, u svom postzatvorenikom dijelu, zrcali na momente
odnos usamljenog i skrhanog bia prema hladnoj ariji. U itanju Andrievih djela
oivljava ne samo historijska ve umjetnika panorama arije koja je za Andria
univerzum, zatvorena umjetnika cjelina u kojoj se odigravaju inovi ljudske drame.
Budui da je nedoreenost i otvorenost bitna osobina umjetnosti, arija je kod Andria
ostala nenaglaena i nedefinisana; u knjievnoj kritici, ona je doivljena samo kao
sluajni okvir umjetnike radnje. ta to ima u ariji tako estetiki snano, tako
umjetniki inspirativno? Ili, gdje je sakrivena bit arije?

105

U djelu Igre i ljudi, Roe Kajoa pravi socioloku klasifikaciju igara u originalnoj nakani
da preko igara definie odreenu kulturu. Kajoa pravi zaokret u odnosu na teze u
Huizingom Homo ludensu, te tvrdi da su igre fundamentalni obrasci koji karakteriu
jednu civilizaciju, jer se na osnovu njih moe dijagnozirati ista. Na poetku svog djela
Kajoa vri formalnu klasifikaciju igra i predlae tipologiju igara u etri kategorije:
1. agon takmienje
2. alea kocka
3. mimicry gluma
4. ilinx vrtoglavica
Za nas je bitna razlika izmeu agona i alee. Ako je u nekom drutvu dominirajui princip
agona, to znai se to drutvo odlikuje vjerom u trening i vlastitu snagu; to drutvo je
duboko protkano porivom da pomjeri gornju granicu bez obzira na cjenu.
Zapadnoevropska drutva imaju tipinu agonalnu strukturu koja ih vodi naprijed.
S druge strane, drutva u kojima je prisutno naelo alee fungiraju kao fatalistika drutva,
kao kulture ija je itava igra zasnovana na vjeri u sudbinu. Alea oznaava i otkriva
naklonost sudbine. Tu je igra potpuno pasivan i njegove odlike i sposobnosti... ne dolaze
ni do kakvog izraaja. On rizikuje ulog... Suprotno od agona, alea negira strpljenje,
okretnost, kvalifikaciju; ona eliminie profesionalnu vrijednost, tanost, trening. Ona je
apsolutno: ili-ili... Ona se pojavljuje kao drsko i nadmono ruganje sposobnosti. Ona od
igraa zahtijeva sasvim suprotan stav od onog koji se od trudi da odri kod agona. Kod
agona, on rauna samo na sebe; kod alee, on rauna i na najmanju spoljnu neobinost,
koju odmah uzima kao znak ili opomenu, na svaku neprirodnost koju zapazi; na sve,
osima na sebe samog.
Kljuna razlika izmeu agonalnih i aleatornih igraa jeste u pojmu odgovornosti. Agon je
zahtjevanje line odgovornosti, alea iskljuivanje volje i preputanje sudbini.
Islamska drutva su, naravno, aleatorna drutva. Zato je to tako, ptice znaju. Ali sasvim
je sigurno da aleatorni karakter muslimanske civilizacije nema uzrok u svetim
dokumentima islama. itava kur'anska logika i Poslanikova implementacije te logike na
historijskom nivou upuuje vie na agon nego na aleu; zapravo, u islamu, alea je
eleminisana trajno, u svakom segmentu i zato se opravdano uditi tako vrstoj
ukorjenjenosti alee u muslimanskoj civilizaciji. (Sve mesijanske varijacije, bez obzira u
106

kojim muslimanskim formacijama prebivale, imaju karakter iste, uhodane, religiozne,

mistine kocke).
Muslimani su ahiretski ljudi, do kraja; sve to je od igre (dunjaluka) ostalo kod njih,
skristalizovalo se u fenomenu arije, kao vrstom aleatornom institutu. Muslimani
odustaju od igre, jer su pogreno protumaili kur'ansku pouku o igri. Muslimani su, u
elji da napuste dunjaluk, napustili agon i poeli novu igru, aleatornu, koja ih je vratila
dunjaluku na najponiavajui nain.
arija je onaj horizont na kome su se razili muslimani i islam. Muslimani su se
razletjeli po raznim kockarskim grupama, a islam je ostao u pranjavim knjigama da uva
tajnu o trudu i radosti. Jer, islam i hazard su disparatni pojmovi. S druge starne, arija je
muslimanska kategorija par exellence; tu kljunu ulogu igra aleatorno, hazardno,
fatalistiko shvatanje ivota. U vrtlogu arijske vreve, sve se preputa sudbini. Sve je
otvoreno, drugog puta nikad nee ponestati, vjera u sutra sa prezirom u danas je
najvra armatura koja proima ivot i njegove nade.
Traktat o ariji je traktat o hazardu; psiholoke i socijalne implikacije su identine. Prvo
zakoraenje u kockarnicu ili na arijsku kaldrmu nosi slinost za prvim korakom Adema
a.s. na zemlju: sve je bilo otvoreno i sve je bilo mogue.
arija je velika kockarnica gdje su u glavni ulozi sami ivoti. Kvintesencija svake kocke
jeste fatalizam, pasivnost, vjera u kismet, preputanje itave igre sudbini, pasivno
iekivanje konanog ishoda. U kocki i kismetu delegirana je odgovornost nekome
drugom, a trening i rad su obesmiljeni i zato, mrski. (Dovoenje u vezu hazarda i
socijalnog ponaanja vjernika nije bemisleno: svaki hazard je duboko religiozan, jer
poiva na vjeri u viu silu, u sreu, u naklonost zvijezda, u simetriju astronomskih
horizontala, u metafiziku algebru, u dobrog ali nepravdenog Boga, u Veliku Lutriju
Sudbine. Pa ipak, kocka je najproturjeniji pojam: ona je najreligioznija, jer se u njoj sve
preputa vioj sili, i najbezbonija, jer negira supstancijalna naela svake religije: rad i
trud. ivei sudbinu kockara i klatei se iznad kockarskog stola, Dostojevski je jedino
tako mogao konstruisati u svojim djelima one grandiozne nejasnoe u kojima do kraja
ostaje nepovuena crta izmeu bezbonih i religioznih ivotnih stavova.)
Moe se rei da svi nai arijski likovi lie na Ljermontovog junaka Peorina koji
budui da je fatalist, igra ruski rulet u vrstom uvjerenju da mu je sudbina naklonjena.

107

Osnova odlika arijske varalake tehnike jeste uvjeravanje o idealnoj jednakosti, o

svetom egalitarizmu same sudbine. Ali, jednakosti nema ako se arijski vjeruje u
sudbinu.
I moda odgovor na pitanje o estetskoj snazi arije, postavljeno u kontekstu Andria,
ima odgovor upravo u ovoj analogiji arije i kockarnice. Ki bi rekao da je itava
knjievnost trajna saga o hazardu ivota i smrti. arija ima sve atribute velikog igralita,
idealan zatvoren prostor u kome se ljudski ivoti natjeu sa sudbinom. Ona je uzvitlana
panorama ljudskih poraza i naivne vjere u vii, nadzemni egalitarizam. Tu se padalo,
gubilo i rijetko dobivalo, tu je ivot otkrivao svoju najdublju kockarsku esenciju.
Sve pouke o ariji, one nasluene do kojih smo sami dolazili ali ih nismo iskazivali i one
iskazane, knjievene i naune, upuuju na to da nema gore bolesti, niti dublje zablude od
opsesivne mondenske spremnosti da se ivot proda za minutu sjaja i slave. Vjera u
fatalizam, ma koliko otkrivala nesluene horizonte slobode, sadri oholo negiranje svega
to je sveto; paklena privlanost hazarda rui svaku svijest o vrijednostima. U ivotu se
cijeni samo ono do ega se s mukom dolo dok sa glatkih povrina kocke blistaju preice
i lahki putevi. Namjesto trudbenike: per aspera ad astra, koji je put nevolja i znoja,
obeavaju se iznenadni obrati i vrtoglave premije.
Jedna stara hikaja govori o ruskom ruletu kojeg je ponudio Iblis jednom Boijem
poslaniku kao test poslanikove vjere. Poslanik je odbio testiranje sudbine odgovorom:
Bog moe iskuavati ljude ali je ljudima zabranjeno iskuavati Boga. Sa sudbinom se ne
igra. A Kajoa kae: Reci mi ta se igra, pa u ti rei ko si.
7. Sirotinjska srea
Iao je arijom, znajui da joj ne pripada i ne elei joj pripadati, u krutoj svjesnosti da
ona ne moe biti njegova stvarnost niti iija gola stvarnost, do ogledalo koje daje
pogubno lanu sliku, umnogostruenu i uveanu. Iao je kroz ariju, znajui da je
njegovo srce negdje drugo, u bolnom titraju majine molitve, u vreloj ukrvavljenosti od
borbe i slijepog tumaranja, u nepromoivoj samoi koja je jedina i prava stvarnost ovog
srca. Padala je kia, i prozeble noge, zapletene u arijskom korovu, nosile su sirotinjsku
medresansku sudbinu. Sklonio se pod strehu vanjskih zidova niz koje se slijevala silna
vodurina, i stajao tu neko vrijeme, ruku stegnutih na grudima, eljan topline, osjeajui
108

jasno tuost i hladnou zveckave arijske nagizdanosti. Neka te ne zavede hladno

bljetavilo to titra na zabranjenim tezgama privida i visi okaeno u visokom izlozima
plastike, govorio je sve vre, steui ruke i gledajui kako nebo puca u pobjesnjeloj
ekspoloziji oblaka. Sjaj i zveket neka ti strani budu, govorio je sebi u djeijem prkosu.
Budi jak, govorio je, usamljen. Kako je kia lue padala i nebo bivalo natutenije, u
njemu je ee rastao umobolni sirotinjski sevdah, suludo uznesenje prkosa. U studenoj
zamiljenosti mata se sve vie zagrijavala. Vidio je sebe kako je jak i postojan, kako
sjedi u polumranoj radionici i skromno pravi zidanicu ponosnog otpora bljetavilu
prolaznog. Vidio je sebe ukuenog u toplom miru i zbrinutog na mehkom krilu njenosti.
Samoa i mrak su jenjavali u nevinom prividu mate. Kada je kia prestala, nasmijano
nebo mu je otkrilo tajnu sirotinjske sree.

Penelopin vez
I ne budite kao ona koja je svoju preu rasprela kad bi je ve vrsto bilo oprela
(En-Nahl, 92)
1. Odisej i nastradala nevjesta
Pria o Hami i Zulfi je stoput ponovljena skaska (razliite ivotne varijacije na istu
melodiju sudbine) o odbjeglim pticama iz uske i neprostrane bae Gospodnje. To je
pria o reverzibilnom medresanskom tandemu koji bi se javio u svakoj generaciji softi,
veinom na periferiji generalnog javnog panoa Medrese, ali u srcu internatske
cirkulacije. Njihova imena nisu leala na onim lano vanim spiskovima razliitih sekcija
i internatskih asocijacija, ve u deurnim knjigama za razliite prestupe od tua po
spavaonicama do noenja izvan internata. To je pria o prijateljstvu i ivotnom kockanju,
o zovu bljetavila i potopu iluzija, o tunom, naivnom odmetnitvu.
Najvjerniji internatski opis Hame nalazimo u Leksikonu detalja i nepoznanica iz
internog ivota Gazi Husrev-begove medrese, (zabiljeke iz neposrednog pedagokog
rada i iskustva), iji je autor nekadanji (otputen u nekom sumnjivom, i po njegovim

109

rjeima, u jednom intervjuu za dnevni list Glas gluposti, montiranom procesu) islueni
noni vaspita K.K.1
A.G. (iji je nadimak ne znam zato Hamo) je nadareno glup insan2 i predstavlja bie
kod kojeg razlika u pameti i ljepoti dostie vjerovatno maksimalan nesrazmjer. Uiva da
rovi nos na asu ili na korepeticiji i rekorder je svih biljenica u kojima uenici u
korepeticijskim satima dosade biljee asove u rovljenju nosa. Iako igolo izvan Medrese,
ini mi se da je on u internatu meta sprdnji i podsmijeha. Istini za ljubav, on sam najvie
svojim glupostima daje povod tome.
Zatim, izdvajamo neke sitnice: Ponekad se brije u toaletu poslije poveerja, a zatim
nakon to bude zateen i shvati da je uinio delikt nespavanja dugo se, sirotinjski
bezazleno i sa osmijehom, izvinjava i obeava da to nee ponoviti. Tom prilikom me
obavezno potape po ramenima, to je naravno krajnje neprimjereno ali se moe
podnositi kao nezlonamjerno, nastavlja noni vaspita K.K. esto dolazi u moj kabinet,
iskljuivo u namjeri da mi laska, ili kako uenici imaju dobar izraz za to da mi se uvlai
ili da mi baca etone. On se toga ne stidi, to se ne konfrontira sa njegovom momakom
sujetom, vitetvom i beomskim ponosom, zapravo, on etoniranje smatra vanim
instrumentom svoje aktuelnosti u internatu - upravo aktuelnosti, jer njegovo javno
etoniranje daje jasan signal mlaim uenicima o njegovoj bliskosti sa mnom i time
odreenu tajanstvenost maturantsvu.
Ako je inteligencije naa mo da odvojimo lano od istinitog, onda je Hamo bio
poluinteligentan tip. Kada bi odgovarao na asu, svako dobacivanje on je prihvatao kao
unaprijed istinito i tako je svoje ime uino znanstveno relevantnim u svim internatskim
enciklopedijama bisera. Neke od njegovih poznatih bisera mi posuujemo iz jedne
privatne zbirke internatskih bisera, do koje smo doli sasvim sluajno, na jednom
ramazanskom druenju. Padei se mjenjaju po akuzativu, Hitler je bio Jevrej, ehid je
Iako u vie navrata koristimo njegov leksikon, moramo imati u vidu, iskljuivo injenicama i istini za
ljubav, svu silinu njegove razoaranosti zbog pomenute namjetaljke. Kao islueni oficiri u romanima
ruskih klasika i on je vjerovatno bio spreman da u zanosu difamacije i blaenja svojih krvnika ponekad
zastrani u objektivnosti. Osveta je ratni pohod bez milosti.
2
Suprotno tvrdnjama autora ijim se tekstom koristimo, mi smatramo da se vie radilo o zbunjivanju nego
gluposti. Sam Hamo je prepriavao jedan doivljaj iz djetinstva koji se desio na denazi nekom komiji.
Ukljuujui se polahko u obiaje, Hamo je pitao oca za onaj komplikovani izraz sauea koji treba da
uputi sinu preminulog komije. Otac ga je naputio i Hamo je sve do damije ponavljao: baun sagosun,
baun sagosun, baun sagoson... ali kada je priao oaloenom komiji rekao je: sogan dolma. Dakle, rije
je o zbunjenosti, prilikom iskazivanja nauenog.
1

110

osoba koja umre u mestvama, ekspir je roen na Old Trafordu i navijao je za Manester
Junajted, Kasno Marko na Koevo stie, samo su neki od brojih Haminih bisera.
Pozivamo se i na ope mjesto u internatskoj biserologiji: to je poznati sluaj kada
profesor fizike, pita Hamu koliko ima Njutnovih zakona. Nakon dobivene sugestije iz
mase, Hamo odgovara: Jedan, profesore. Profesor ga gleda zbunjeno: Pa koji je to
Njutnov zakon? Hamo odgovara: Pa drugi profesore. Uenik T.R. svjedoi da je na
usputno profesorovo pitanje, koje vrste sporta poznaje, Hamo odgovorio: Fudbal,
koarku, atletiku, estetiku Na pitanje profesora pedagogije ta utie na razvoj djeteta,
Hamo odgovara: temperatura. Zbog ekonomije pripovjedakog prostora, ovdje se
zaustavljamo sa biserima.
Neukusne Hamine ale imaju repeticijski karakter; kada se dograbi nekog njemu
zanimljivog tosa, Hamo ga bezduno ponavlja dok ne iscrpi i posljednju kap ivota iz
njega. Recimo, poznato je da je itavo polugodite ponavljao: Ula racija u Begovu
damiju i pronala dvadestero bez abdesta.
Iz mnogobrojnih, uglavnom konzistentnih opisa saznajemo da je Hamo nosio crni
konjak, bodi majicu u kojoj je nesretno leao njegov loptasti stomak i sa sobom je uvijek
nosio zippo-upalja po kojem je u internatu bio poznat. Uivao je da zapali cigaru ovim
upaljaem, a koritenje palidrvcadi ili jeftinih plinskih upaljaa, smatrao je puakim
svetogrem i fukarlukom. Trenuci njegove najdublje blaenosti su bili leanje u krevetu i
igranje sa svojim upaljaem koji je po obliku i funkcijama bio minijaturno savrenstvo
industrije3, koveg u kome poivaju svi ljudski sentimenti, topla kutijica ugodnosti koja
objedinjuje formulu lijepog i korisnog. Prometej je ljudima donio vatru tako to je sa
nebesa maznuo zippo-upalja.
Ne znamo zato, ali zippo je mogao pripadati samo industriji i modernoj, ali nikako postmodernoj ili
manufakturi. Hamo je manufakturu smatrao sinonimom zaostalosti i stoga joj nije trebalo vjerovati.
Upalja zippo je simbol vatre, Zapada, energije, kapitalizma, aktivnosti, jurnjave, serijske masovnosti,
odabranosti. A sve to je pripadalo industriji a ne manufakturi. Hamo je prvi put zippo-upalja vidio kod
svog dajde koji se nakon dvadeset godina boravka u inostranstvu vraa u rodno selo, u sjaju i bogastvu,
puei Marlboro i baratajui malim kljocavim patent-upaljaem sa ije srebrene povrine je blistala sama
sudbina i odabranost. Jo od te djeije unutarnje avanture, Hamo formira u sebi posebnu ljubav prema
maloj sjajeoj stvarici koja daje snagu ruci a oreolu optimizma itavoj linosti. Zbog nje je poeo puiti u
petom osnovne, zbog nje je zanemario kolsko gradivo, zbog nje je bjeao od kue i skrivao se po
naputenim hangarima i barakama, zbog nje postaje na glasu kao opasan i sujetan momak. Dakle, zippo je
doao sa Zapada u svilenom depu jednog debeljukastog trgovca, politikog emigranta i siromanog
3

111

Hamo je glavni akter na maloodmornim kolektivnim puenjima u kolskim klozetima.

Vie puta je optuivan i kanjavan od strane odgajatelja zbog poduavanja i uvlaenja
mlaih softi u mutni duhandijki krug. Na takve optube, Hamo se branio isprikom da je
samo pokuavao nauiti fazane drevnom ritualu izbacivanja kroz usta krugova od
duhanskog dima.
Neke statistike nam govore jedan kuriozitet koji se vee za efendijsku stranu Hamine
osobe: po statistici za 19''-u godinu iji je autor S.D., ameriki profesor temporalne
filozofije na Univerzitetu u dravi Ohajo, a koja je objelodanjena u naunom magazinu
Sati i minute, Hamo je autor najkrae (dvadesetrekatne) teravije za tu godinu u svijetu:
od ezana pa do posljenjeg amin u namaskoj dovi, proteklo je svega dvadeset minuta.
Smijao se grohotom, zarazno, uasno, kraljevski neukusno, nadmeno, na sasvim glupe
stvari, u stilu razvratnog pijanog bega, napadaki ili odbrambeno zavisno od situacije,
trljajui rukom (rukometnu) loptu od stomaka, nesuvislo, pobjedniki.
Informacije koje imamo o Zulfi nisu ni izbliza podudarne, niti plauzibilne za ljubitelje
dokumentacije i faktine izvjesnosti kao to su bile informacije o Hami. Zulfo je bio, po
svemu sudei, vieslojna linost. Stoga, neto od svjedoenja i informacija koje imamo o
njemu, moramo prihvatiti kao provizorne, ali i nunom sumom one tajanstvenosti koja je
obavijala njegovu linost. Tako, iz rukohvata informacija i poluinjenica saznajemo da je
Zulfo u poetku svog kolovanja u Medresi, bio sufija, pedantni redukcionista. U
tramvaju je itao iskljuivo djelove Mesnevije, ismijavao je uenike koji bi na nonim
korepeticijama itali djela neislamskih autora, recimo Platona ili Aristotela, u enska lica
nije uopte gledao i prigovarao je ostalim softama na silnoj dunjalukoj radoznalosti.
Prema rijeima profesora D.K.-a: Po nainu ivota on je jednostavan obrazac koji se
moe primijeniti na filozofiju svih ostalih gradskih sufija: postoji polivalentnost istine u
svijetlu one jedine istine da je sve, zapravo, jedno. Daleko od toga da islam priznaje
polivalentnost istine izvan sebe samog, izvan svog uenja, ali sva ulema se slae da
postoji ta polivalentnost istine u samom islamu, i to iskljuivo u njegovoj jurisdikcijskoj
orbiti. Ali omiljeni hadis, koji Zulfo citara, jeste da e se Poslanikov ummet podjeliti na
momka koji je crnio po Njemakoj za kratki interval sjaja u rodnom mjestu; i zippo su kao i vascijelu
tehnologiju u Bosnu donjeli gasterbajteri da stvaraju sliku velikog i bogatog Zapada u djeijim glavama.

112

sedamdeset i kusur dijelova, a samo e jedan dio (grupa) biti na pravom putu. Ovaj
momenat nam dosta govori o Zulfinom karakteru iz tog vremena: prezirao je sve
pojedinane istine, svaki oblik mentalne neuniformiranosti i orginalnosti, a takva je bila
itava tadanja internatska biocenoza. 4 Ope je poznata stvara da u tom periodu Do
dolazi u mnogobrojne i raznovrsne konflikte: on bukvalno shvata kao primarnu svoju
misiju promjenu stanja u Medresi. On vazi i propovjeda u tom periodu, nije dovoljan sebi
kao subjekat ve trai nune objekte kao verifikaciju svoje upuenosti. Biti upuen znai
podsjeati sve druge koji nisu na istoj longitudinalnoj putanji da imaju slabost ignorancije
sitnih grijeha, forme i nunosti oponaanja. Biti upuen znai odsustvo jedne bitne
neformalne dimenzije vjere: ljudskosti.
Njegovao je tijelo, kroz teretanu, kroz boks, (to je znaajno za kasniji kontekst njegove
biografije), nije da je bio gurman ali je volio pojesti, i bio je po rijeima nekoliko
njegovih kolega prilino ljepukast. Saznajemo da je atletski graen, da ima osmijeh
irok kao lijepa djevojka, nezapeene usne, te da ima upadljivo zelenkaste (neki su tvrdili
da je u pitanju zelena boja sa nekom mistinom primjesom sjaja koji zastrauje) oi koje
su djevojke ocjenjivale kao primarni segment njegove dominacije u okruenju. Za razliku
od nabildanih drvosjea ili prirodno razvijenih momaka koji su nuno sujetni kao to
Sunce nuno izlazi na istoku, Zulfo nije imao problema te vrste, niti je imao kompleks
miia i eksponiranja.
Na kraju prvog polugodita treeg razreda Zulfo odlazi na ramazansku praksu u
Njemaku. Glavni imam u mjestu gdje je bio na ramaznaskoj praksi, begenie ga za svoju
kerku, ali nakon to uvia svu nefleksibilnost i strogost Zulfe, teka srca odustaje. Po
povratku u inetrnat Zulfo pie za kolski list utiske sa ramazanske prakse i tamo izjavljuje
uvenu (po koliini persiflae kojom je ispraena) reenicu: Molim Allaha da podari
Medresa je dogma i ekumena jednoumlja, kulir i serijska monotonija klonirajuih derivata samo na prvi
pogled. Ko poznaje taj svijet, znat e da se radi etikom kosmopolisu i domu ekscentrika, o bosanskom
iaranom enaru, persijskoj serdadi i fauni brazilske dungle a ne afrike pustinje. Internat je
makromikser, mjealica najrazliitijih karakternih podsklopova: djeaka istih poput jutarnje masti na
istoku i ve izgubljenih egzistencija; likova zaaranih filozofemom o ivotu kao areni inetresa i sanjara iji
samounitavajui obredi idu do granica besmisla; krutih vojniina zaglupljenih pod nepodnoljivim
bremenom tatine i poltrona-beskeletnjaka bez kosmike mjere; planetranih asketskih endema i neusidrenih
bonvivana povremenih gnoseolokih sklonosti; hafiza izuzetnih laktakih izvjebanosti i spadala izuzetno
visokih dosega imana.
4

113

imana svoj brai koja u budue budu ila u tu nevjerniku zemlju. Bez vrstog imana,
teko e izdrati tamo.
Iza Zulfe je ostalo nekoliko tekstova koji su objavljeni u nekim sufijski ili iitskim
asopisima, ili su slati prijateljima u okviru privatnih prepiski. Iz tog vremena poznati su
njegovi lanci: Vaz o moralu, Suhrawardijeve vizije i njegov suvremeni znaaj,
Proklestvo ehlul-kitabija, Hidab sa naglaskom na nikab, zatim tu je i nekoliko prevoda
sa arapskog, dok su njegovi svakako najzanimljiviji tekstovi ena izmeu ugodnosti i
prijetnje i Islam i muzika5.
Uivao je u mukim, vjerskim razgovorima koji su bili samo kopija one paradigme koju
su ostavili Poslanik i njegovi ashabi, ti razgovori nisu imali vremensku cijenu. U augustu
iste godine on je u Boinji na takmienju uaa Kur'ana. Tamo susree izvjesnog
Saudijca po imenu Abdul-Hamid sa kojim raspravlja o pitanjima ummeta, o zaostalosti i
nepravdama Zapada, o Palestini i Afganistanu, o univerzalnostri dihada. Nekoliko dana
nakon Boinje, Zulfu susreemo na Vlaiu gdje, u organizaciji jedne arapske
humanitarne organizacije provodi divne trenutke odmora sa svojom braom. Na jednoj
poljani sasuene trave se igra fudbal, na drugom kraju se pri meso na rotiljima, na
treem su momci zauzeti igrom sa ejhovskom djecom. Po povratku u Sarajevo, Zulfo
blista nekom tajnom ljepotom i optimizmom.
Bio je donio vrstu odluku da ode nekim tajnim putem u eeniju i posveti ivot dihadu,
pomaui svojoj napaenoj brai.
Negdje poetkom etvrtog razreda dolazi do kapitalne transformacije u Zulfinoj linosti.
Geometrijski prijelaz u krunoj putanji za sto osamdeset stepeni i Zulfo od stranog
redukcioniste postaje, ni manje ne vie, nego lik sa dijabolinim tendencijama. Utisak
meu uenicima je straan, to je ono to su ruski pisci nazivali ouenjem; tri poglavlja
uvjeren si u jednu istinu i u etvrtom dobije novu istinu sasvim suprotnu onoj iz prva tri.
Zulfo na nastavi poinje da govori o enama sa neukusnim ulaenjem u detalje. Ali
usvemu tome, za na pojam, prilino je udna jedna stvar: Zulfo nastoji da svoje poroke
U lanku Islam i muzika Zulfo pie: Muzika i islam? Islam je kruti, dobronamjerni, na koncu objektivni
zahtjev za koncentracijom, sabranou misli i uvidom u jadnu ljudsku situaciju koji skupa, treba da
rezultiraju eksplozijom mehanikog savrenstva i nevine predanosti. Muzika je poziv na zaborav i
ravnodunost. Dakle, suprotnost ovom prvom. Kao to vidimo, Zulfo raspolae zavidnim stilom i logikom
operativnou, i zalae se za koncentraciju skoro mehaniku, dok ulogu muzike vidi u demantiranju te
koncentracije.
5

114

javno uradi, ne stidi se prepriavati ni najsramnije sitnice iz svojih grijenih opservacija,

svoje tajno obre u javno. To insistiranje izvire kao najuoljivija crta iz mnotva
dokumenata koje imamo o njemu. A to je upravo ono to veina uenika ne moe da
shvati: diskrepancija izmeu tajnog i javnog je univerzalna svemirska nunost dok Zulfo
dokazuje da ne mora biti tako; to nerazumjevanje postaje glavni tra po toaletima,
spavaonicama, za objedima, u kafiima. Zulfo ne samo da izvre unutranjost svog
injela nego i svim ostalim softama daje do znanja da nisu izbjegli status licemjerstva
tako to su zakopali ratne sjekire sa svojim savjestima i da su od grijeha (koji je uvijek
univerzalan) napravili tek fah-delikt, neto kao pogrean potez na maini u industrijskim
radionicama. ta je bio povod Zulfinoj transformaciji, ostae nerazjanjeno do Sudnjeg
dana.
Uglavnom, Zulfo 6 vie nikad nije bio isti. Nita od onog sufijskog (zamaskiranog)
ekskluzivizma nije ostalo u njemu. Kao da dolazi zakljuka: pucam od mladosti, svaka
mi je ila u paroksizmu bubrenja, ivot mi se otvara kao oktobarski ruin cvijet a je se
zavlaim u katakombe samoe i pravim od sebe suhoparnog sveenika; ako sam do sad i
reducirao ivot, od sada u ga prihvatati u njegovom totalitetu izazova, arenila i vedrine
otprilike tako je zulfo razmiljao u tim rekonvalescentskim danima; taj kritiki idiom e
postati potka njegovog ivota. Ukorijenjenost u sufizmu je ipak ostavila svoj trag: Zulfo
nastavlja citirati hadise, ali ne u univrzalno-misionarske ve u konkretno-valerske svrhe;
izvre u maniru dobroudnog softe smisao pojedinim hadisima i koristi ih kao organon za
zabavljanje djevojaka.
Poinje da ita neislamske pisce, Tolstoja, Kamija, zanima se za grku etiku i filozofiju,
lista sve to stigne. Po njegovim rijeima, knjievnost mu skida koprenu sa oiju i uvia
koliko je propustio za svojih godina ludosti.
6

Sjeajui se Zulfe, njegov prijatelj M.P. iz spavaonice 123 je zapisao u svoj dnevnik, jedan blistav i
dragocjen stih za kojeg historiografi i dobri poznavaoci prilika na vaaru biografija heretinih pjesnika,
kau da potie od jednog Stoanina ne ba pobonjaka, naprotiv pjesnika sklonog ii i enama. U
pomenutom dnevniku, stranica posveena Zulfi, upadljivo se bjelasala. Samo je na dnu stranice bila
zaljepljena fotografija na kojoj je sopstvenik dnevnika sjedio sa Zulfom (koji tada jo uvijek nosi
pauinastu bradu) na nekoj klupi u prirodi i u proenskom polaaju noga preko noge, savijenih obrva buljio
negdje u zvjezdane vodopade. Ispod fotografije je bio ispisan, uglavljen meu itke navodnike, pomenuti
stih: Gdje su psalmi tu su i proklestva.

115

Nekako ba u to vrijeme, Hamo kao stariji momak koji obnavlja godinu u Medresi,
postaje na glasu kao iskusan ilko koji je vjetine udvaranja uio od najboljih, od
maturanata. Osim toga, ima neto potovanja kada stupaju u odnos stariji i mlai momak,
bez obzira na njihovu korelaciju inteligencije. Ima jo jedna stvar sa Hamom: stepen
sigurnosti i sujete koje je posjedovao bili su zauujui, ako se ima u vidu njegovo
mentalno zalee. (Hamo je bio samo jedan od primjera koji su potvrivali aksiom da je
stepen sigurnosti i samouvjerenosti jedne osobe jednak njenoj praznini i gluposti).
Iako nije od Boga obdaren nekom posebnom pameti, Hamo je imao iskustva u raznim
stvarima, jer se nije libio da proba svaku uvrnutu situaciju pred kojom bi se naao.
Iskustvo je bilo njegovo tajni revolver, instinkt kojim ostvaruje opstanak, specifinost
kojom plijeni panju. Hamo je imao iskustva sa marihuanom, seksom, uvanjem krava,
voenjem mercedesa, kupanjem u najluim brzacima Drine, preprodajom zabranjenih
stvari, kolektivnim tuama jastucima, i tome slino. Da je Hamo puio marihuanu, znali
su samo rijetki uenici Medrese. Kako se pogubni uticaj ove trave da svesti na
usporavanje ritma memorije, koncentracije i kakulacije, tako za Hamu nije bilo
opasnosti: ispod nule se ne ide. Neki kau ak da bi Hamo poslije par dimova marihuane
postajao nekako pametniji, izgledao je i djelovao pametnije, ak bi boravio u internatu
napuen a da niko ne bi primjetio.
Po cjeli boiji dan Hamo i Zulfo sjede po baarijskim batama; Hamo pijucka kafu,
znaajno gleda u nebo i izbacuje kolutove dima, a Zulfo dovodi sarajevske srednjokolke
za njihov stol; Zulfo fascinira djevojke mudrom i zabavnom priom koja se naslanja na
vrsta ramena nesvakodnevnog iskustva i umijea a Hamo se tajanstveno osmjehuje na
svaki Zulfin trik. Djevojke su u takvom ambijentu ispunjene nekim potajnim udivljenjem
prema momcima koji se ne susreu svaki dan po sarajevskim kafiima i koji zabavljaju
djevojke onako kako treba: strogo, muki, momaki, a ne kao to to rade gimnazijalci:
ispraznostima, priom o najnovijoj marki hlaa iz inostranstva, ili nekim jeftinim frazama
nauenim na javnom servisu sms-poruka.
Zulfo ubrzo postaje leksikon fraza i aforizama najrazliitijih provinijencija; ponekad
citira hadise a odmah zatim neki isjeak iz rok-balade.
Poznato je da Zulfo koristi tih godina jedan trik za koji kau da potie od uvenog abana
Reisovia, (kome je krae trajala djevojka nego djetetu balon), mujezina damije u

116

Banoviima i biveg softe. U svim moguim susretima sa najrazliitijim tipovima

djevojaka Do se nastoji tako prokranski ispovjediti i izjadati djevojakama: Meni su
vane samo tri stvari u ivotu: da je Bog zadovoljan sa mnom, da su moji roditelji
zadovoljni sa mnom i da sam zadovoljan sam sa sobom. Ali znam da ni Bog nije
zadovoljan sa mnom, da ni moji roditelji nisu zadovoljni mojim ponaanjem, a ni sam
nisam u miru sa sobom.
Zulfo je poslije priao kako su sve pale na ovu sentimentalnu foru. Jo je govorio mladim
fazanima: Poznato je da djevojke po zakonima svoje sujetne psihologije vole zloeste i
bezobrazne mukarce: svojom zavodljivou i ljubavnim milosrem one mijenjaju
mafioze u porodine dike, kriminalce u drutvene pravednike. Kako plemenito! Ali ja sam
i raunao na tu plemenitost i ensko saaljenje koje je moj osnovni adut. Ovo vai samo
kod plemenitih djevojaka. A onima koje sluaju irilicu, samo pokaem Hamu u
konjaku ili bodi-majci. On je folk idol.
A Hamo... Hamo je bio hegemonija svoje vrste. Ponekad, u nedostatku teksta ali
pritisnut snanim unutarnjim nabojem i nadahnut filharmonijom iskona u sebi, Zippo
jednostavno pejvui: Enci penci pec, ti si mali zec a ja mala vjeverica, enci penci
pennnnnnc. Zato je Zippo izgovarao ovo enci penci umjesto eci peci je samo jedna od
semantiko-tefsirskih nejasnoa koje obavijaju i ozaruju njegovu linost.
Ukratko, Hamo i Zulfo, u to vrijeme, po svim svjedoenjima i dokumentima are i
pale sarajevskom arijom. Naputaju internat i idu u Medresu kao vanjski uenici. To je
momaki ivot par exellence; umobolne trke automobilima u pononim satima po
zaglancanima sarajevskim cestama. Poslije jedne none trke i dobivene opklade,
medresanski tandem sjedi na Zmajevcu i posmatra grad. Zulfo prelistava jedan sarajevski
magazin a Hamo razmilja kako je udna ova stvar sa Zulfom. teta, bogami, teta...
U noi dvadesetpetog na dvadesetesti juni, Hamo i Zulfo se opijaju na obalama Drine u
blizini Zvornika, alkoholiziraju svoje elije u umobolnim obredima mazohizma i pritom
suvie

emocionalno,

ali

tekstualno

netano,

pjevaju

ilahije,

uglavnom

one

novokomponovane iji su izvoai hafizi a autori alimi sakralno-komercijalnih

preferencija. Na zagasitim obalama Drine pijucka se neko slovenako vino i dimi
marihuana. Po nekim svjedoenjima tu su i dvije vesele Moldavke koje su sa njima isto
iz pedagokih razloga. Tu no sa njima pije i Peha, uveni seoski lola koji opsovao neto
117

veliko u mektebu efendiji kada ga je ovaj oamario. Nikad vie nije iao u mekteb, ali
nije izbjegavao hodinsko drutvo.
Te noi dogodilo se neto to e obiljeiti sudbine prisutnih i po naem sudu, biti osnovni
uzrok razlazu meu legendarnim tandemom. A evo ta se desilo te zlokobne noi. Peha je
priao kako je isprva sve bilo u najboljem redu, Hamo je mahnitao, kao i uvijek, a Zulfo
je neto objanjavao Moldavkama koje su se samo smijale, ponavljajui jednu rije:
maco. Potom su svi zajedno pjevali i bilo je sasvim lijepo dok se nisu odluili da odu
malo dublje u umu. Odlaze automobilom na samu granicu sa drugim entitetom. Nakon
to su parkirali automobil na rub obale, koja je bila prilino podlokana, skidaju se i silaze
u Drinu. No je bez vjetra, suha, njeno poprskana mjeseinom. U jednom trenutku,
komad obale na kojem su parkirali automobil poinje da se obruava i Pehin automobil
propada na ljunak, do rijeke. Ekipa brzo izlazi iz vode i prilazei automobilu bivaju
zateeni: pored automobila lee razbacane kosti, nekoliko cipela, neto gnjile odjee i
etri lobanje, sasvim blizu jedna uz drugu. U prvi mah, zastaju, gledaju jedni u druge,
provjeravaju da nije marihuana u pitanju, da ih nije moda udario flash. Gledaju i
gledaju, obavijeni kijametskom utnjom koju e prekinuti Peha: Sigurno masovna
grobnica. Tu u blizini etnici su pobili nekoliko porodica iz oblinjeg sela. Nikad im se
nije saznalo za trag. Moda su oni.
Polahko prilaze i pokuavaju da oslobode automobil, od zemlje, kamenja i kostiju. Neki
metafiziki sjaj kostiju osvjetljava runou situacije u kojoj su se nalazili. Moldavke su
bile odvratne, sve je bilo odvratno. U jednom trenutku, Hami poinje da se privia,
poinje da bjei a kada je jedna Moldavka rekla maco, Zulfo je luaki udara, tjerajui ih
obje od sebe. Gaa ih kamenjem sve dok se ne izgube iz vidokruga. Uplaene, Moldavke
se pobjegle prema cesti i onda ko zna gdje. Za to vrijeme Peha pokuava smiriti Hamu
koji dri ruke na uima i ponavlja jednu reenicu kao neki maloumnik: uje li ih kako
vrite?! Trebalo je sat vremena Pehi da malo smiri Hamu. Za to vrijeme Zulfo nekako
oslobaa automobil i napokon se izvlae sa tog zlokobnog mjesta. Kada dolaze kod Pehe,
Hamo odmah ulazi u kupatilo, gusuli se i klanja jaciju. Malo se smiruje. Ujutro, Peha
obavjetava o sinonjem dogaaju policiju koja e ustanoviti jo jednu masovnu
grobnicu.

118

Po povratku u Sarajevo, tandem Hamo i Zulfo prestaje da funkcionie. Hamo prolazi

kroz dane intezivnog teubei-nesuha, dok Zulfi to ne uspjeva. Hamo sve poinje
ispoetka, ali ne toliko radikalno, sa mjerom. Zulfo naputa Medresu.
U godinama koje slijede, Zulfu susreemo u gradovima Evrope i Azije: Istanbul, Ankara,
balkanske metropole, Be, Bukuret, gdje Zulfo zadovoljava mone porive svog bia za
iskustvom svijeta. Destinacije i nisu pretjerano atraktivne u ovoj tehnolokoj etapi
reduciranja globusa, ali odnekud se treba poeti. U planu su i neto egzotinija odredita:
gradovi Sjeverne Amerike, Daleki istok i Australija. Zulfo koristi razliite pogodnosti,
donacije svakojakih bizarnih organizacija, stipendije, a ponekad, i vlastiti budet da bi
putovao svijetom. Nakon Medrese, Zulfo odlazi da luta svijetom i tako jo jednom
proivi izbanaliziranu sudbinu Odiseja, proklestvo inteligentnog ovjeka koji osvaja
prostor jer ne moe da se vrati domovini. S druge strane, Hamo e zavriti Medresu,
skrasiti se u jednom dematu i nakon mjeseci apstinencije, konano se oeniti. U znak
prijateljstva prema Zulfi, Hamo e insistirati da damija u kojoj je bio imam ponese ime
Zulfija. Naravno, prijedlog nije proao.
Jednog dana, dok je sjedio u mektebu i mrzovoljno sluao djeicu kako ponavljaju: svaki
dobar posao zapoinjemo euzom, bismillom i rabijesirom koji glase..., potar je zazvonio
i uruio efendiji pismo od Zulfe. Nismo uspjeli saznati ta je pisalo u pismu, ali priali
su da je Hamo pismo poderao. Navodno, Zulfo je pismo zapoeo stihom medresanskog
pjesnika Almira Kolara, Licemjerno je, prijatelju, i vie od toga, odazivati se na ime koje
nije tvoje, to je uvrijedilo efendiju.
U vrijeme kada je odigrana utakmica izmeu eljezniara i Nju Kastla, u isti dan Hamo
se eni i tu naa saznanja ulaze u post, oskudicu i napetost tek nabujalog prezenta. Tek za
muevnu i gazijsku zavrnicu navodimo komedijaki prenos informacije mladog softe
koji ima roaka ginekologa u gradu, gdje se Hamo skrasio da velia i negira prijetnju
klepsidre, protoka i prolazanosti. Dan poslije prve brane noi, pomenuti ginekolog prima
jednu finu ali potitenu snahu (za koju nakon pregleda line dokumentacije saznaje da je
tek vjenaana supruga seoskog efendije A.G.-a, u Medresi poznatog kao Hamo) sa
zahtjevom za hitnu njegu, pregled ili ivenje. Tek nakon odlaska, mlada snaha ima tri
konca na mjestu gdje je Hamo no prije, nakon svirke, zagrijavanja potatorskom

119

muzikom, mevludom i bezalkoholnim, religiozno-trezvenjakim dernekom, oslobodio

tamne bujice svoje mukosti.
2. Historija ubitanih tandema (teorija ciklinosti)
Negdje, etrdeset godina prije Haminih i Zulfinih avantura, dolaze dva lika iz Bora
(sjeverna Hercegovina, optina Gacko) u Sarajevo da se koluju u vjerskim srednjim
kolama. Jedan lik dolazi u Gazi Husrev-begovu medresu a drugi u pravoslavnu
bogosloviju. Prva godina, usamljenost i nostalgija za rodnim krajem povezale su Asima i
Mirka. Ponekad bi se Asim i Mirko u poslijepodnevnim vikendnim satima susreli na
nekom sarajevskom etalitu, negdje pored Miljacke ili ispred neke staromodne kafane, i
sa oduevljenjem bi se ispriali, preturajui uspomene sa teferia, kosidbi i vrljanja po
umama. Onda bi na red dolazilo aljenje i jadanje, i jednog i drugog na kolu, na
sarajevsku jaliju, na sudbinu vjerskih slubenika koju nisu oni izabrali. U prvi mah,
moda izgleda udno da jarani postaju Asim i Mirko, ali upozoravamo da se radi o
proleterskom vremenu i komunistikom egalitarizmu. Osim toga, vjerske zajednice su
bile izbaene iz igre i primorane da se udruuju protiv zajednikog neprijatelja.
Kao u onoj pjesmi o Pionji i ugi, tako i Asim i Mirko sanjaju o moru, o provodu i
kokama, o egzistencijalistikoj enskadiji iz kapitalistikih zemalja koja je tih divnih,
komunistikih godina bila objekat na kojem se razraivala jugoslovenska vanjska
politika. Po povratku sa vikenda, Asim i Mirko se sastaju na putu prema Sarajevu i
umjesto u kole, oni odlaze na more. Ta sedmica dana e ispuniti oekivanja mladih
srednjokolaca. Sve je teklo po planu, zabave i ene, a onda i kocka.
Sedmicu dana se tragalo za Asimom. Napokon, Asimov otac, ustri hadija biva pozvan
u Split po sina koji je zaglavio u zatvoru zbog kockarskih dugova. Kada je hadija stigao
u Split, pored Asima pronalazi i Mirka, pravoslavno dijete iz oblinjeg sela. Poslije par
amara, zaprijetie Asimu da zaboravi na Mirka.
Asim naputa Medresu i zapoljava se kao autoprevoznik. Odluno odbija put koji mu je
otac hadija odabrao. U godini zemljotresa, Asima susreemo u Banjoj Luci gdje
polupijan vozi kamion. U blizini imanja jednog poznatog pelara sa tog podruja, kamion
koji vozi Asim skree sa puta i zabija se u jednu banderu pored puta. Kamion nekoliko
trenutaka stoji zabijen u banderu a onda se ponovo pali motor kamiona koji ide u rikverc,

120

uzima zalet od desetak metara i ponovo se zabija u banderu. Taj umobolni ritual se
ponavlja nekoliko puta, sve do dolaska milicije koja zaustavlja euforinog ofera. Na
pitanja u policijskoj stanici o svrhi onog dumanskog naklaivanja na banderu, Asim
odgovara da je samo elio parkirati dajca na njen vrh.
U svojim kasnim dvadesetim, Asim i Mirko se ponovo susreu i poslije nekoliko noi
provedenih u svirci, multipliciranju dugova i taktiziranju, oboijca bjee preko granice, u
Saveznu Republiku Njemaku. Asim puta brkove i na svim fotografijama iz tog perioda
vidimo krnog brkatog momaka uvijek u enskom drutvu.
Asimovi retrospektivni zahvati u prijateljskim krugovima otkrivaju blistavo arenilo
evropskih metropola, dragocjeno iskustvo ogoljelog ovjeka koji stoji pred kristalnom
otvorenou ivota. Varnie prie, kurioziteti i bizarije, mijeaju se blentave grupe hipika
zaljubljenih u promiskuitet, hai, gitaru i jednakost sa bulevarskim represivnim
transakcijama i usputnim kraama iz nude, pred oima oivljava dragocjena panorama
prostitutki, cirkusanata, homoseksualaca, u to doba popularnih kao pekiri, hiromanata,
duhovno zalutalih feministkinja zagrienih u filozofiju egzistencijalizma, kockara to su
u hazardu pronalazili vjetaku jednakost u svijetu prirodne nejednakosti, pijandura koji
su uobraavali da su pjesnici i tuili se da ih niko ne razumije, estitih gasterbajtera koji
su se u ivotu drali protestantske etike, evropskih misionara koji su pozivali na vraanje
istoku i tradicionalnim sistemima samospoznavanja. Asim je uglavnom boravio u
Saveznoj Republici Njemakoj ali tu su i putovanja u Amsterdam (gdje dvije sedmice
ivi meu hipi rajom), Pariz i kockarsku prijestonicu Monte Karlo.
Deset godina u inostranstvu, i povratak kui. Zato vrijeme, stari hadija, Asimov otac,
kupio je kuu u Sarajevu na Soukbunaru. Jedva nekako prima Asima i dozvoljava mu da
pree njegov kuni prag. Asim sve uvjerava kako se izmjenio, doao pameti, izbacio onaj
mladalaki viak energije iz sebe, prestao praviti belaje, prekinuo sa Mirkom koji je
otiao svojim putem. Iluzije u njegovoj porodici nestaju dolaskom Njemice u njihovu
kuu koja je tvrdila da je Asimova supruga, da ju je opeljuio i napustio. Hadije tjera iz
kue i Asima i Njemicu, psujui im dobar dio njihove geneologije. Njemica, poniena i
uvrijeena, odlazi istog dana na sarajevski aerodrom, i kui u Njemaku. Asim se
zapoljava u jednoj graevinskoj firmi. Iako se iskreno vraa vjeri, ipak izbjegava u
damijima sresti vlastitog oca.
121

Pred kraj rata, Asim se oenio i na zalasku potencije sklepao troje djece. Stari hadija je
davno preselio na ahiret i Asim vie ne odlazi u damiju sa strepnjom da e susresti
vlastitog oca. Danas ivi i radi negdje u Hercegovini odluno odbijajui da stane pred
demat kada mu se to ponudi. Asimova sjeanja uvijek zavravaju iskazom: Volim to
sam proao i vidio svijet, pa evo nisam nigdje zakasnio. (Jedne prilike, za vrijeme ratne
svekolike oskudice kadra, mjetani nekog sela su poslali svog izaslanika da pita Asima da
im klanja teravije. Haim je zamiljeno odgovorio izaslaniku: A znaju li oni ta sam ja
sve u ivotu radio?).
Mirka posljednji put susreemo kod kamenoloma u Krupcu, gdje umornim
autoprevoznicima utovara blokove ili razgre sitni ljunak, to podsjea na tragediju
kamena u neumoljivom rvnju vremena.

3. Buka tiine
Govoriti o kadi ari, svreniku Gazi Husrev-begove medrese, prosto je nemogue bez
koritenja njegovog dnevnika, bez tih poetskih krhotina to su otpadale u tajanstvenim
svakodnevnim eksplozijama jednog introvertnog ovjeka. Rekosmo introvertnog ovjeka,
to ustvari bijae jedini predikat u kojem je prebivao, ovaj softa. Stoga je zapis o kadi
ari skandalozan poduhvat, mazohistiko slikanje mraka. Poduhvat te vrste mora
sadravati hajdegerovsku destrukciju, skidanje slojeva u konglomeratu naslaga. Tako
svaki govor o kadi ari mora biti samo destrukcija utanja, skidanje slojeva sa jedne
tiine.
Kadi ara bijae nezadovoljan softa. Po njegovom svjedoenju u dnevniku, on ima samo
tri vrline: tugu, pesimizam i klovnovski odnos prema svijetu. Tuga je njegova tipino
religiozna osobina a svoj pesimizam on definie ovako: Moj pesimizam je moja mrnja
prema karijerizmu, prema naivnoj spremnosti za optereenje sepetom koji se ne moe
ponijeti; lanim veliinama i lanim sjajevima; ljudima koji su znaajni samo kada imaju
kaput, uniformu, dube i injel; ljudima koji misle da je svijet propao ako nisu sjeli tamo
gdje su eljeli, na zamiljenu stolicu. Neka me ne oekuje nita veselo, neka se sva vrata
preda mnom zatvore, neka mi uskrate sve stolice i neka mi zabrane sve injele, neka me

122

prokunu najteom kletvom progonstva ja u ostati ravnoduan i spreman za sve kletve,

jer sam davno u svom pesimizmu pregorio svaku sreu iji su ljudi gospodari. to se tie
klovnarenja, i o tome je ostavio zapis: Moj klovnarenje je sadrano u nepriznavanju
nikakvog nunog, unaprijed datog autoriteta, nikavih mesija i bezgrijenika, nikakve
nune uleme i nunih oeva, nikavih posrednika. Uivam smijui se svim autoritetima koji
ude za tuim uvaavanjem, koji hrane svoju tatinu tuim nepromiljenostima, koji ne
podnose kritiku i koji su sagradili sami sebi mjesto u dennetu prije konanog Suda.
Sjedim negdje u pozadini i kuim ozbiljnu atmosferu. I dosnosim zakljuak da je
ismijavanja napaljenih autoriteta moj jedini put: samo jo u ismijavanju estitost stanuje.
Ismijavanje je najistiji oblik moralnog stava koji se iskristalizirao u poetnom
moralnom naelu negaciji. A ismijavanje i klovnarenje je najdjelotvornija ekspozitura
negacije. Biti u opoziciji prema nekim ljudima, stvar je estitosti i morala. I tako me ova
moja pobuna tjei: sve dok imam hrabrosti usprotiviti se lanim kraljevima, kraljevima
niega, koji svoj autoritet zasnivaju na povrnosti, prisili i sujeti to mi je jasan znak da
jo uvijek neto vrijedim.
Ali u njegovom dnevniku, oskrnavljenom arijskom prvo, bezobzirnou a potom
ravnodunou, nailazimo na potpuno kontradiktorne emocije, pobonosti i krivnje. Kao
ilustraciju donosimo po tri primjera:
Prvi primjer pobonosti:
Postigao sam, Bogu hvala, taj kvalitet da ne slutim nita dobro i ne nadam se niemu
ruiastom. irina plamenova predveerja, bljesak predanosti u namazu i utabana tiina
tople sobe, postali su mjerilo sree moje. Tako lake podnosim masnice na tijelu od
pregustog estara, ibljike, evera, korova i neraskrevina to rastu oko uske staze
naivne ljudske sree. U meni je prestao da titra i posljednji plamen budunosti, tako je
bolje. Pogled je sputen na zemlju, konano. Sada je sve zanimljivije, svaki plod je
ukusniji i dublje miri, a svaki panj i neraskrevina sa mukom otklanjanja, donosi i
radost otkrivene irine. Nije me strah da e ovo nasilno gaenje ambicija zatvoriti vrata
svijeta pred mojim koracima: to je pesimizam koji obesmiljava svaki bol i pritugu, to je

123

rast bez sujete i bolesnih elja. Sloboda! Kako je ugodno u pluima sada, kako se raduje
srce tom koranaju bez straha da e se svijet sruiti, bez straha ta e neko rei o mojim
besmislenim etnjama. Za budunost ne brinem, prolost sam zaboravio, ivim za jedno
jedino iskustvo, malehno, ali dragocjeno kao kristal vjenosti: rock baladu u jednom
zaguljivom nocturnu i itanje ekspira u prirodi; za spokojnu damijsku prozivku na
ikindijskoj smjeni meleka i etnju gradom sa jednom plemenitom i istom djevojkom;
tranje, znojenje i kinetiki hedonizam; pononu rekonstrukciju ratnih iskustava sa
prijateljima iz djetinstva i melodine opomene sure Kijameh; usnulu elegiju u podnevnim
sjenama mezaristana i jedan iz daljine preneseni dragi selam; prezir prema srebrenikim
koljaima i Vitgentajnovu gnoseoloku rezignaciju; kupanje u planinskom potoku i
raspravu sa vehabijama; ironiju prema lanim derviima i miris kalopora koji je posadila
topla ruka majina.
Sjedim u toploj sobi, posmatram svijet, katastrofalno otkinut od njega, otcijepljen i
izdvojen, ekam predano smrt, vlastito ugasnue u tiini, pored knjiga i izlizane
klanjaice.

Drugi primjer pobonosti:

Sabah-namaz kao kupanje u zvjezdanim tiinama. Osjeam kako se isti dua kao tijelo u
mrmljajuem planinskom izvoru sa ijeg dna se diu mjehurasti kristali u derdanastom
nizu. To je vrhunac topline i ugodnosti lienih svake konkretne razlonosti, vojna
melodija pripadanja beskraju i vjenosti.
Kroz prozor dopiru zvuci iz utrobe raajueg dana, crkuti i disanje snijega, krmeljanje
stabala i brundanja automobila. Vidim kroz prozor etri magle na okovima planete.
Ulicom prolaze sitni aci, i u njima vidim neka jutra iz djetinstva. No, jutros nema mjesta
alosti, dua je zadovoljna, jer je zaronila biblioteku kosmosa i otkrila tajnu svih protoka
i promjena. Vidim u ogledalu kako je tuga ucrtala blage poteze spokoja na licu.
Poinjem tako dan kao zaljubljena praka u svemirskoj biblioteci smirenosti koja zna
odgonetke i algebru svijeta a odlazim u bjeli dan sa potajnom strepnjom negdje u
elijama uma, da e u dnevnom amoru i huki, toplina nestati a spokojna ugodnost
sabahske tiine pretvoriti se u rane i bol.

124

Trei primjer pobonosti:

Bilo je dugotrajno gaenje i bila je iznenadna radosna slutnja tuge, i onda je bila daljina
a onda ravnodunost. Koliko dugo e srce moje trpiti ovaj rijekoviti proces izmjene
raspoloenja? Hou li ikada pronai nit koja bi povezala moje dane i moje noi, moje
osvite i moje sumrake, moja proljea i moje jeseni, hoe li mi dua moja dovijeka biti
najvei hazard? Hou li ikada zanoiti isti i osvanuti isti, sa istom eljom i istom
temperaturom, istom milju koja bi me vodila kroz vrtoglavu rijeku dana i noi?
Heraklitova rijeka to su nae due to nikada ne ostaju iste u vjeitom kolanju
raznorodih elemenata. Trajna je samo izmjena.
Ali ja znam da nije tako i da tako ne moe biti. Zar me Kur'an nije poduavao kako da
budem nepokretan u svim brzacima? Zar nisam nauio da rijeka i ne tee ako se ostane
kod vrela? Zar sam otplovio tako daleko?
U predveerje sam stigao na planinu i posmatrao svjei istoni skerlet zaglavljen meu
planinskim vrhovima. Gaenje i bol, uglavljeni meu pluna krila, malo su utiali svoje
bodlje. Zvijezde su rasle kroz vedrujue tmurno nebo.
Akam smo klanjali u domainovoj kui i topla seoska soba ispunjena ibadetom otvorila
je vrata kajanju i unutranjoj tiini, tuga je opet viknula u srcu. Izaao sam sa momcima
da skratimo dugu planinsku no zaputivi se osvjeenim seoskim drumom prema mrkom
planinskom procjepu. Zaustavili smo se utihloj visoravni kod nekih ljudi.
Neki su obani priali o cijeni ovaca i o sutranjem teferiu, neki je Cigan galamio na
svoje mlade radnice traei od njih da otkriju stomake, momci iz sela su se cerekali,
slutei u rascvjetanim pupkovima zov bluda, polje je mirisalo na oroenu majinu duicu.
Dugo samo ostali sa kod razapetih atora priajui sa djevojkama o raznim stvarima, o
svemu osim o njihovim sudbinama to im je dodjelila nadniarenje kod jednog bijelog
Cigana, nadniarenje u domu ljubavi. Vjetar to je ikljao iz planinskih ponora sadio je u
kostima duboku mahovinu studeni.
Otiao sam ranije u selo, bez momaka, klanjao jaciju i umoran zaspao. Sanjao sam o
vrelu i o danu kada u poeti da plivam uzvodno, prema svojoj domovini, svom najistanu.
Taj me san pomalo obradovao dok je u dui ljunkovito huala ona nepotrona, putujua
i zapjenuana rijeka.

125

Prvi primjer krivnje:

Naie strast kao bujica, snano i neuzastavljivo, i poslije ostane samo odjek buke, mulj,
ogoljelost, i runo polje pustoi do beskraja. Neka mi dragi Allah oprosti: ima trenutaka
kada u meni zakuca stihijsko srce i svijest se pomrai potopljena tamnim vodama poude;
nita ne vidim i nikakav razbor mi ne dopire do pameti, snage nema u meni koja bi
utiala ubitano bilo varljive radoznalosti i nema lampe koja bi osvjetlila stazu u
mranoj prtini razblude.
Kada bol proe i patnja na trenutke jenja, samoa mi se uvue u bie, brutalno i teko,
natkrili me potpuno svojom tekom kronjom sjenki oivienih oekivanjima boljeg i
ljepeg, vedrijeg i plemenitijeg. Pa ipak, duboko ispod naslage beskrajnih talasa tiine,
duboko u najiskrenijim elijama due odzvanja zvono pesimizma i uje se glas: Ne nadaj
se boljem i vedrijem, nisi pozvan i ne mamuzaj jadno tijelo da bi sustiglo vrijeme ali ne
stoji mlitav i pospan: jer samo oni koji su u smirenom galopu mogu na licu osjetiti
toplinu vjetrova i uti pjesmu trava.

Drugi primjer krivnje:

Otvorim oi nakon tekog sna i zapljusne me jutarnje vrelo: leprava zraka sunca na
zidu, pobjegla svirepo debelim zavjesama u sobi mojoj; od vedrine i plaveti ispucalo
nebo i vojska golubova to u avliji kljucaju mrvice hljeba koje im je mama prosula na
snijeg; ulica prekrivena tankim slojem poleenog snijega na kojem vjetar pokree inje
opalo sa avlijskog drvea i sunce poloeno u ruiasti jastuk njenosti. Poprskan tom
svjeinom, otvorim srca da u njega ue dah zore, skinem poklopac sa due i radosno
poem zahvatiti sa izvora jutra, ali se onda itava slika rasprsne u hiljadu komadia, u
hiljadu iskri, ozvuenih besmislom, koje prte u kovanici moje krivnje; vrelo i dalje
klokoe na svome mjestu, ali se iz njega rasplinula ljepota koja se vie u mojoj dui ne
moe ogledati; vrelo je i dalje na svome mjestu ali sa drugom svrhom i drugim
znaenjem: da me svojom prozirnom istoom studenca podsjeti da sam ruan u svojoj
krivnji. Onda se krivnja rasplamsa u tijelu i srcu do nepodnoljivosti i beznaa ivaca, i
kao da mi kimom umjesto modine struji rastopljena kovina krivnje to nosi bol do
potonjeg prljena i zgloba u tijelu. Ubivi u meni vid i svako ulo za vrelo jutra, pred
oima jave se raskrili stara slika poznatog mi komara: pao sam u jamu, lice mi je

126

prekriveno blatom i memlom, oi su odvikle od svijetla, teko diem a svaki uzdah je skup
i bolan jer para ranjena plua i pohrapavljene disajne organe; ne mogu se kretati u toj
uskoj prokopini, u tom stanu poluivog mejta. I dua bi otplovila bilo kamo, bilo gdje. I
dua izala iz jame, ali kako, i kuda izai kada je itav moj svijet jama, klizite bez kraja?
O, kada bi samo postojale daljine izvan vlastitog bia, izvan vlastitog kaosa kuge i
grijeha!
Primjer trei:
Stajao sam nakon akama u haremu damije, tuan i omamaljen tugom, nosei u srcu bol
i patnju, i teke nanose svog klonua skristalisane na pauinasto tankoj opni mozga. Bio
sam tuan, sirotinjski plamenito, i jetimski tuan, i beznadno tuan; stajao sam u namazu
pred Bogom nemajui snage da Ga dozovem da me se sjeti makar zehrom svoje milosti i
da prui dlan svoje samilosti mojoj izderanoj dui kao pokisloj i smrzloj ptiici, da je
zagrije toplinom nade i da skine okove sa preslabog tijela. Stajao sam pred Bogom u
gru i groznici srama znajui koliko je dua gnjila a srce raskrvavaljeno, i koliko je
muenja podnjela uroena tenost njenosti i prirodne vjere u epruveti moga tijela,
znajui koliko su tovara milosti moje ruke bezono gurnule u propast, u ponor i
bestragiju. Izaao sam iz poluosvjetljene damijske prostorije, iz bistre duboke tiine
nemajui snage ak ni da se molim za milost. Tako u gorini, to se slegla na dnu srca
kao talva, stajao sam u haremu damije, vezao pertle na cipelama, i podignuvi glavu
prema istoku, ugledao sam prizor koji me je poljujao i zatalasao, kao sjeverac vodu, kao
santa leda krhku galiju, iznenada i potpuno: na svijet je akam pao, u ulicama i u haremu
su ve bile upaljene svjetiljke, a iza obrisa gomile kua i haremske kapije ija se
konstrukcija izvijala nalik bizarnom turbanu i nalik igri vodenih talasa, izronula je
mjeseeva narandasta lopta, ista, nezamagljena i nezaprljana, na podlozi nevine
plaveti, na platnu iste modrine, savreno zaokruena, ucrtana velianstvenim potezom
kista, parajui donjom polukrunicom kronju divlje jabuke samonikle u mezaristanu,
parajui svojom veliajnou moje zakrvavljene oi i lice due, podjednako grubo; a
prozirno oblaje je srebreno titralo mjestimino po nebu, kao pehlivani za ruke uhvaeni,
kao svatovi u kolu, kao rijetki dervii koji nisu u folkloru ve u plesu slave i pokornosti,
dok se itava slika ogledala u dlanovima snijega to je teko pritisnuo zemlju kao zvijer

127

svoj plijen; sve je plivalo u okeanskoj harmoniji, prizor je bio toliko veliajan da sam
posumnjao da ga gledam na dunjalukom ekranu jave. I nemoan pred tom slikom, na
kojoj su se mjeali sklad i melodija, sagnuo sam glavu, poraen i tuan, i kroz snijeg to
se tabao pod nemirnim stopalima, otiao irokom ulicom u bijelu daljinu bola i
neizvjesnosti.

Dok lagano brusimo slojeve sa utanja, pada nam u oko zamka u koju se sami, kao
faktografi, hvatamo. Kako to da je ovjek, na prijatelj kadi ara, iza tupog i pomalo
tunog izraza lica, skrivao takav promet emocija? Kako to, da smo, bune kahvedije, bili
toliko slijepi u ocjeni jednog ovjeka? Niko ne zna ta kriju ljudske grudi, ali bojimo se
da iza vanjske buke, uvijek stoji praznina. Kadi ara, softa o kojem se nismo trudili da
saznamo nita, sve dok nije nestao, nauio nas je vlastitoj gluposti. Nauio nas je makar o
pogibeljnosti

izvjesnosti.

Njegov

je

dnevnik

zapravo

spomenik

neizvjesnoti,

diskontinuitetu, disparatnosti ivotnih pokreta. Koji zavravaju rastom. Ili smru.

Toliko borbe, toliko nesigurnosti! Iz upornosti koja granii sa boleu, moe se donjeti
sud da kadi ara nije mislio izvan sadanjice. Nije kukao pod teretom prolosti, niti se
razdirao zbog budunosti, sudio je iskljuivo svojoj sadanjici. Epitet kadi, nadjevamo
mu mi, zbog sklonosti da pretjerano sebi sudi.

Primjer prvi:
Onog dana Tuge, kada usamljen budem u raunu svom i drhtavici svojoj, bez igdje ikoga
na umu, i kada mi u svakom prstu bude kucalo po jedno srce, a u svakom naboru koe i u
svakoj pruzi mesa bude po jedna zasebna uzbuna, ustat u iz ilovae, sa drevne postelje
zemljane, zabezeknut i nepripremljen, i krenut u ravno, potajno svjestan da je dolo
vrijeme kada u biti otkriven do ogoljelosti, do pobune organa i izdaje ula. I vidjet u
jata ljudi kao jata skakavaca kako raspreni obezglavljeno ure, pratei iz rasporene
usijane daljine strani zov koji e sa svake humke nasip dii i ostaviti prostor bez vidika i
kutova za utoite. Svijestan u biti ishoda svog ali neu smiljati izgovore, samo molitvu
posljednju za milost i spas.

128

Oteane glave, primjetit u spis okaen o vrat sa natpisom Knjiga arina, koju u,
zatvorenu, drati za kratko u rukama, a onda u olovnih ruku, list po list, prei kroz njen
sadraj. Sumanut, sa panikom u prstima, trait u neku fusnotu za izlaz i spasenje, a doi
u do kraja knjige obveseljen i nemiran, bez pronaene biljeke koja bi garantovala spas.
Nai u samo na posljedmjoj stranici knjige, zakljuak o dunjalukom ivotu svom saet u
nekoliko reenica na osnovu kojih e presuda biti donesena:
Sueni ivot svoj muno je ivio u krvavoj borbi sa vlastitim biem I redovno je gubio u
borbi toj ibajui svoje srce od praznine spravljenim masivnim biem
Bijesu za ljubav mree je pleo skrivene okreui ih nebu pakosno Nadu ko bi mu dao kroz
dane kroz ivot neutoljivo je traio alosno
Muen bukom praznine dozivao je tiine u plesu trava u raspuhivanju vjetra da mu
rasude jasno izmeu sivila Uznesenja i sivila Pada
Dozivao je pobono tiine upokoren dunjalukim dadovima silnim elei uspokojen
mukom ispruitit tijelo na poivalitima smisla
Dozivao je tiine da mu prue dlanove nitavila korpu sna da zaustave u njemu zvonjavu
tog prokletog besmisla
Kao pas kao takor kao zvijer je ivio Od uma slobode do muka proklestva hodei
opravdanjima A put je dug bio od oploenja praznine do bolnog bljeska pauinaste mu
vrline Te nade mu varljive alosne
Zgradu svog imana s mukom je dizao izdano koriste blagost Naeg sunca i bijesu za
ljubav sve je ruio do posljednje cigle opeke i bloka Samo je ostajala pranjava
ruevina po kojoj se uo vonj garei i praznina kako bunca
Poslije tuge i sloma dozivao je tiine surovo se bude Na polje to pusto dolazio je od
praznine gusto i upravljo je srca probueno slomljeno Nama ale zbog beskonanog
poriva svog da beskonano gradi i beskonano slama
Od bola ludog do ludog bola nikad izlazio nije iz tog ludog kola nikad u zagrljaj spokoju
stigao nije...
Na tom mjestu u knjigu zaklopiti i dii ruke prema Milostivom, Samilosnom...

Primjer drugi:

129

Doi u jednog dana kroz rasprsnu tiinu jeze i straha, zagledan u sijede djeije glave i
grozu sklupanu u zjenicama oiju, zagledan u raerupanu vunu to nekad bijahu
planine i bezhlorofilnu pustinju to nekad bijae okean, u usijanu paru to nekad bijae
nebo i raerupane komade ivita to nekad bijahu zvijezde, preplaen i konano otrgnut
od zaborava, rei u:
Ti meni nisi skriven bio; raspoznavao sam Te irom pranjavih dunjalukih drumova, u
srebrenom talasanju bunarske vode i u vlatima jesenjeg sijena, u sjetnim sabahskim
seddama i u kur'anskm mudrim parabolama, u umornoj akamskoj igri atoma i u soli
teke suze, u bolu u grudima poslije grijeha i najskom plau za povratkom iz zaborava.
Ponekad bih oajan gledao u nebo i vidio Tvoju ljubav; ponekad bih molio da mi iupa
svaku ilu nifaka iz tijela i vidio bih Tvoju pravdu. Ah, kako mi je bilo teko u grudima
kada bih prizvao Tvoj zaborav i oskrnavio Tvoje prisustvo: bol je bila besana i preteka.
Ali ja nisam mogao napredovati u bezakonju jer nisam mogao zamisliti slobodu bez
robovanja Tebi, nisam se nikada mogao osloboditi stida prema Tebi jer mi nisi skriven
bio. Moda je ta nasilna budnost bila znak ranjene ljubavi, znak koji nisam elio proitati
i koji sam uporno trpao u ponor zaborava. Zatvarao sam oi poput srditog djeteta i
nisam elio u besmislenoj ljutnji primiti poklon.
I rei e mi se:
Dobro zna da laac bio si, opak i neumoljiv, tat i raundija, nestalan i slab, dobro
zna koliko duboke su bile amplitude tvog udaljavanja i zaborava. Zato si jednainama
pokuavao rijeiti tajnu srca svoga? Zato nismo nalazili odlunosti u magazama tvoje
due onda kada je odlunost trebala vulkan biti, zato je kolebljivost rasla u bati tvojih
postupaka onda kada je trebalo iman svoj dokazati? Zato si utio u onoj dolini
mnogoboakoj, zar Ti nismo na put Ibrahimov ukazali i slovima te Svojim pouili?
Zato si izdao rijei i slova? Zato nisi sruio kipove makar cijena i vatra bila? Zato
sagradi kip u srcu svome?
Doi u jednog dana niz istu bijelu ledinu, naslino otkopan i zaslijepljen strahom,
neobrezan i go, sa brazdama oekivanja na srcu i stoljetnom prainom u uima, i kada
mi se da dozvola rei u:
Lutao sam drumovima dunjaluka oduevljen i oaran, elio sam pomirisati svaku ruu i
znati ime svake biljke, zelio sam zadovoljiti radoznalost svoju u arenoj knjizi zemaljskoj

130

i uivati gledajui kako lie pupi u proljee i opada u jesen. Nisam imao namjeru
svraati u gostionice mutne i kaljave to su na svojim ulazima obeavale sjaj i igru, oh,
nisam ima namjeru izgubiti srce svoje. ta me je privuklo, ko mi je nasuo otrov u
prijateljsku au? Ne sjeam se vie je li prvo bila radoznalost ili je prvo bila prituga da
ublaim bol u grudima, da ga uspavam makar na as slatkim nektarom opojnih uitaka.
Ne sjeam se vie niega osim one boli koja i sad osjeam i koja me podsjea koliko sam
bio nesretan. Ali sad nita nije vano. Otii u gdje sam zasluio.
I rei e mi se: Ide tamo gdje si zasluio. Zato klei tako ponizno? Moli za milost ili
ti je srce preteko za stajanje? Moe li kamen izdrati bijes vatre, moe li ljubav ostati
utamniena? Sve je zapisano a Mi smo pravedni i milostivi.
Doi u jednog dana kroz osuujui palir poznatih mi lica i uputiti dovu:
Oprosti mi Gospodaru, zarad one priguene samoe u kojoj srce moje predevera kratki
uas dunjalukog brodoloma.
ta je taj ovjek nosio u sebi pa ga je tolika morila tuga? Da nam je o svojoj alosti
priao dok je meu nama bio, ismijali bi ga, naravno, momaki estoko. ta on tu
naprduje o samoi i tugi?! Samoa samoa, ta sad? Ali danas, zagledani u tragini
ishod njegovog ivota, zastajemo na momenat. Jer, ko bi rekao da e ta introvertna
protuha pokazati toliku hrabrost i suoiti nas sa vlastitim kukavilukom? Dok je ubica
mahao po holu pitoljem, jedino je kadi ara bio spreman zaloiti svoj ivot. Mi ostali,
utali smo, i pomalo drhtali. Na jednom mjestu u dnevniku, kadi ara nagovjetava veliki
in.
Poelio sam se estine u svom biu; ne mogu naprijed ovakav saburli, ovakav hladan.
Sakrio sam se od svijeta sa neodlunom nadom da su samoa i utnja jedina mudra etika
u ovom svijetu. Ali kako se klepsidra samoe prosipa imam osjeaj da stojim u mjestu kao
biljka, sa nenagrienim pupoljicima i liskama gladnim fijuka vjetrova i masiranja
proljetim kiama. esto mi se javlja ta misao da sam biljka to tek vegetira, pui, slua
muziku i tuno bulji u sunce, koja ne zna za beskonanu irinu prostora, za beskonanu
dubinu vremena, koja ne zna kako su lijepe duboke krivine dunjaluka, i kako je prostrana
zemlja Boija. esto strahujem da ovo meditiranje na bezvjetrici nije pravi odgovor na

131

ubilake zagonetke vremena. esto strahujem da e se ovo kretanje u mjestu okonati

jednom naglom zimom i sa prvim snijegom.
Ali svakog jutra ja osvanem na istoj parceli i u istoj zavjetrini, hrabren viom mudrou
da samo samoa omoguava rast u visinu, da prostor uzima a ne daje, da je bezvjetrica
najvea mudrost. I tako mi dani prolaze u toleranciji, u bezvjetrici, u preziranju
budunosti, hladim se i razvodnjavam, na deavanja u svijetu gledam sa pospanim
podsmijehom, budunost mi se javlja u mislima kao munja na nebu, bljesne i nestane u
tami. Ponekad mi, meutim, srce hoe da iskoi i pobjegne u irinu prostora; ponekad mi
srce zalupa kao u ivotinje kada ugleda kroz prozor ljubiasti beskraj to lei ispod
nasmijeenog Mjeseca.
Moje besanice ne mogu imati drugi razlog do odsustvo prostora koji bi me zamorio u
bijelom danu i pripremio za spokojni poinak u noi. Kada pono proe na brezu ispod
mog prozora dolazi jedna ptica i pjeva mi o bijelom svijetu, o ljepotama sakrivenim iza
drumskih putokaza, o mirisu zacajkljenog asfalta kojim plove fijakeri i koije, o
raspletenim djevojakim kosama i pogledima to beskraj pustinja u sebi skrivaju, o
prozirnoj muzici gostionica i razbuktalom amoru gradova, o detonaciji aplauza i estini
obrauna, o adrenalinu to ga bude natjecanja i poeziji bitaka. Ja ustanem iz postelje
umorne i sa prozora tjeram pticu da mi ne pria o svijetu i bitkama to ga pokreu
naprijed. Ne pjevaj mi o ptico bjelosvijetska, o prostranim poljanama ni o vojnama
beutnim. Tjeram je nagnut kroz prozor noi a teko mi je u srcu. Ptica u zavodljivom
prhnuu odlazi sa breze u ruiasto grotlo prostora. U postelji me rugobatno eka
besanica govorei mi da je svijet moja neumitnost. I znam da e doi dan kada u iskoiti
iz vlastitog korijena i zaputiti se junim vrtovima i sjevernim umama. Jer tolerancija nije
rjeenje za mene; neu moi zauvijek u ledenoj santi bezbrinosti drati zatvorenom
uskipjelu krv koju moe uravnoteiti samo vjetar i beskonano polje prostora.
Jer, svijet mora uti moje urlike, svijet mora sasluati moju vjeru u ideale. Gdje je obilje
bijesa to kulja ovim venama? Gdje je nestala ona vatra pobune to je buktila u mojim
zorama? U ovim grudima okean je zaspao i svakog asa burom treba da jaukne.

132

Tragom arinog dnevnika elimo pronai psiholoki motiv za onu ludu odlunost pred
ubicom, u noi kada je i fiziki, nestao iz naih ivota.. U jednom zapisu, prije kojeg
citira grupu koju smo podcjenjivali, ara govori o svom misterioznom bolu.
Where do I take this pain of mine / I run but it stays right by my side / So tear me open,
pour me out / These things inside they scream and shout / And the pain still hates me / So
hold me until it sleeps (Metallica, Until it sleeps)
Nikako da pobjegnem od boli, nikako da proe cijela hefta u miru. Ova moja bol ne
spava, budna je i trajna, a sa njom i ja, u dugim noima, u umornim zakrvavljenim
jutrima. U munim trzavicama i najdubljim grozama ja priam sa svojom boli. Zato si
dola ba u moja prsa? Sipa li gorinu samo u mom grlu? Zato si mene izabrala? Ili
sam ja tebe izabrao? Dola si da mi uniti sve snove? ta u ja bez snova? Toliko samo
se zbliili da sam povjerovao da bez nje to ne bih vie bio ja, postala je moja kima,
moja tenost, moj obzor i moj kalendar. Omeila je moj korak, uurbani i trzavi, obojila
moju ehru, mojim oima dala sjaj neizrecive ukoenosti.
Gdje da se sakrijem da me ova moja bol ne pronae? Bjeim joj ali bol koraa mirno
pored mene. Potiskujem je ali ona bubri neuhvatljivo, neukrotljivo kao uragan, prodire
me sa slau na usnama. Znam ponekad pobjei iz kue u grad da je umirim: koraam
satima zapeklim ulicama na ueglim kaldrmama dok se tijelo ne vrati u ravnoteu, dok
dua ne navikne na iganje. I malo kao da je etanje razblai te pomislim da u kui doi
neoekivano nagraen. Ali se beharasti spokoj raspline kao sapunica brzo i iznenada, i
kako se pribliavam kui horizont boli postaje sve zategnutiji, dok me konano potpuno
ne okrui i tako mi utamnii svaki otklon i svako otiskivanje. Gdje da se sakrijem da me
ova moja bol ne pronae? Bjeim joj ali ona koraa mirno pred mene.
Ponekad me uhvati panika i moram bol brzo nahraniti ili u pui kao prepuhana mjeina.
Ali to je vie hranim ona se budi ea i jaa, sve gladnija, sve podlija, dolazi mi u
pohode kad mi najmanje treba i kad je nemam ime vie nahraniti. Moda ova bol
zapravo eli itavo moje bie kao svoj krajnji cilj, da me proguta i tako konano zavri
sa mnom. Gdje da joj se sakrijem da me ne pronae? Bjeim joj ali bol koraa mirno
pored mene.

133

Dani mi tako prolaze natopljeni nadanjem da e bol makar na trenutak zaspati, a dok
ona spava ja u moi duom dahnuti i ponovo usniti onaj stari san rahatluka i mira.

Bol, radi ega, koje vrste? Zbog nestalnosti? Pa, svi smo mi nestalni, to treba primiti
kao blagodat a ne proklestvo. Kamen je savreni uvar svoje supstance.
Dogaaji sa kadi arom tekli su ovako. Po zavretku Medrese on oito zapada u krizu,
osjeaj slobode gui ga neprestano. On uvia da je kriza najsvojstveniji ovjekov
elemenat. Odan dunostima tokom kolovanja u Medresi, on je sasvim malo upoznao
svijet. U prvom susretu sa dunjalukom, biva oduevljen. Potom razoaran. Kasnije e u
dnevnika zapisati da se njegov ivot odvija kao Sindibadova putovanja, kao okotali
proces plovljenja prema dunjaluku i kao avanturistiko vraanje iz njega. U elji da
uhvati dijamantnu supstancu iskustva, kadi ara postavlja sebi nemogui zadatak da
ostane ravnoduan prema dunjaluku, to je po naem sudu zaista bilo paradoksalno. U
dnevniku je o tome ostalo svjedoenje: Na putovanjima iji je uzrok bila radoznalost,
dunjaluk mi ulazi u bie kao tamna nezaustavljiva voda, kroz ui, kroz usta, kroz pore,
kroz kou, kroz matu i srce, nemam sagraenu branu u sebi kojom bih zaustavio njegovu
nasilnu poplavu... Zar je mogue biti sa enama a ne osjetiti strast, zar je mogue gledati
u nebo a spasiti se straha pred prostranstvom? Ali kadi ara ne odustaje od zamisli da
bude vjernik, ne povlaei se od dunjaluka. Njegova kriza se produbljuje trajno. Tako se
ivot kadi are pretvara u koristimo se njegovim izrazom Penelopin vez.
Uvijek iznova stojim uzglobljen i zabetoniran u isti proces: uvijek poletno ushienje i
potom uvijek, kosti presvuene umorom; mladost i elja za novim i potom malodunost i
razoaranost u smisao ljudskog truda; narastajue iskustvo i potom nasilni zaborav.
Svaki moj polet zavrava zasienjem a svaka raspjevana bulevarska etnja, umornim
koraanjem po tamnim ulicama. Tuan zbog nestalnosti, utjehu pronalazim u dijalektici
vremena: sve je izmjena, sve pupi i potom se sasuuje, sve cvijeta i potom opada.
Sudei po njegovim svjedoenjima u dnevniku, kadi ara lii na misionara koji se odao
grijehu, na Fransovog Panfuciju koji osjea svoju runou. Ali sa sigurnou tvrdimo, da
kadi ara nikad nije naruavo ni moralne a kamoli pravne norme. Nikad nije probao

134

alkohol, drugu, niti je ulazio u nedozvoljene odnose sa enama, a sumnjamo da je bio

kradljivac ili tajni ubica.... Otuda se udimo pred ovakvim zapisom:
Noas sam poslije toliko vremena osjetio sjetu u srcu, sjetu nad samim sobom. Jer, ja
nisam roen kao prijestupnik, niti je uvijek zvijezda promaaja nad mojom glavom
plamtila. Bio sam utljivi djeak to je u dnevniku biljeio klanjane, proputene i
naklanjane namaze, koji je pokuavo biti hridina otporna na sve morske talase i pjeane
nanose, koji je ostajao zadugo na klanjaici poslije jacije uei tekbire i traei sreu u
ivotu koju je zamiljao kao beskrajnu avanturu kosmosom duha, savrenom sintezom
pobonosti i znanja. Bio sam utljivi djeak to je u dovama prieljikvao ponosno ehidski
kraj i molio Boga da mu podari mudrost i da ga uvrsti u dobre, da poslije njegovog tihog
odlaska ostane spomen dobra na njega u potonjim naratajima, da bude od onih to e
bae ahiretske naslijediti, da se smiluje njegovom ocu i da ga ne osramoti na Dan
proivljenja kada e samo isto srce biti garant spasa. Lomio sam svoj duh i znao sam
ta znai rije dihad.
A onda sam bio tihi softa to se kao stari splavar takmiio sa rijekom vremena, tiho i
uporno, to je ponekad znao vrijeme nadmudriti i upecati ga u svoju ribarsku mreu.
Sjeam se tunih zavjeta i stida to je zagluivao svaku gozbu i razbludnu buku; sjeam
se utnje to je ismijavana i uurbanosti koju su pratili podsmijesi; i radosti poslije muke,
glavobolja i neispavanog tijela; i radosti kada sam prvi put zakoraio u prostranu
biblioteku; i tuge i dova i besmislenih samoprijekora. Bio sam tuni softa to je u jesenjim
danima nadmudrivao vrijeme. O, zar je ovo tijelo bilo nekada dom istoe, zar je ovdje
gorio vulkan ihsana?
Noas suzama kvasim nostalgiju za istoom, sjeanje due na svoju zagubljenu skelu i
luku. Volio bih noas znati kako je onaj utlji djeak to je nosio odsijev ljubavi neba u
svojim oima postao ovaj dronjavi prijestupnik to u vrtlog dana ide kao u sakriveni grad
ije je nebo vrue od zaborava, sa namjerom da se uniti, sa stranom mrnjom u svojim
venama.
U jednoj subotnjoj noi, kadi ara je ubio ovjeka i potom nestao, a sve je teklo ovako:
Sjedili smo zajedno u jednom kafiu, raja sa fakulteta, kada je u prostoriju uletio udan
tip, oito pijan ili nadrogiran, provocirajui djevojke, i traei novac. Kada smo ustali da
mu se suprostavimo, nasilnik je izvadio pitolj opalivi dva metka u plafon. Nastala je

135

opa panika. Svi su vadili na sto novac koji je nasilnik kupio, cerekajui se. (Kasnije je L.
Z. priznao da se od straha upikio u gae. A sigurno nije bio jedini). I tada, to ono kau,
k'o iz vedra neba, kadi ara se naao pred nasilnikom u hrvakom zahvatu. Djevojke su
vritale, s polja su dolazili odjeci buke, kao da je neko ve bio pozvao policiju. I tada je
odjeknuo pucanj. Tren tiine, potom vriska. Sve je poelo iznenada da se pretvara u
nepodnolji haos, i je se sjeam samo urnebesnog smjenjivanja boja i buke. Kadi ara je
tu no ubio nasilnika, hotimice ili sluajno ne znam, ali metak je zavrio u srcu
nasilnika. Poslije pucnja, kadi ara je izletio iz kafia i od tad, ne znam o njemu nita.
Policija nas je sve vjerno sasluala, koristivi ak i nedozvoljene mjere, sve u namjeri da
saznaju gdje je kadi ara. Ali niko nije znao gdje je. Raznih je pria bilo; prenosimo
neke: poslije ubistva, kadi ara je istu no preao preko granice, i zahvaljujui roacima,
nastanio se u vedskoj, gdje ivi luksuzno od reketiranja. Prema drugoj verziji, on je
izvrio samoubistvo u nekoj bosanskoj umetini a tijelo jo nije pronaeno. Verzija, po
naem miljenju prilino neuvjerljiva, zasniva se na jednoj pjesmi iz dnevnika, koju je
kadi ara posvetio svom prijatelju iz djetinstva. Da sami zakljuite koliko je ova verzija
neutemeljena, na uvid vam dostavljamo pomenutu pjesmu:
Samoubistva
rahmetli E. F.-u
Jo uvijek osjeam stid to sam tog sumraka
u haremu damije pogledao u pravcu gasulhane
gdje si ti leao i tiho se nasmijao.
Mislio sam: ovo je samo jo jedna tvoja ujdurma.
Ma ovo, ti opet sa svima zbija alu, momaki ih e ih namagriti
ali mene da zna nee.

Sutradan, kada mi je priao na efendija i zaplakao

onaj efendija koji je s rasutim srcem okupao tvoje rasuto tijelo

ja sam opet sumnjao...
a i kako ne bih:
136

to jutro, prije tvoje navodne smrti, bili smo zajedno

pokazivao si mi Bibliju, na domai zadatak,
jo se sjeam crvenih stranica drevne knjige...
Tog jutra bio si savreno u elementu: ala, ala, ala...
Na denazi, kada su suze potekle i iz najtvrih oiju
morao sam povjerovati...
U tom trenutku uvjeravanja kao nedeljni salavati
u meni je odjeknuo vapaj:
Zato?!!!
Ve tada: nade je ugasla
iako ne bijae ni podne
(pitanja su bila suvina)
Samo da zna
i ja sam ve odavno mrtav
po hiljadu puta se ubijem u jednoj sedmici
a duboko u meni ruga se ivot
Tako nastaje ropstvo i zakljuavaju se katanci
ivot i samoubistva zagrljeni tavore
kroz svakodnevnicu: pobonosti i poraze
Juer samo priali o tebi, zna, raja iz ratnog odjeljenja
i opet smo se smijali
Na kraju, prijatelji su sve pokvarili
neiskreno pitajui ta bude
pa ovjek na sebe ruku digne
Doao sam kui okrnjen u srcu za jo jedno pare nade

137

nije mi potrebno da znam ta bude pa ovjek digne ruku na sebe

samo utjiv zaronim u svoje bie

gdje plivaju ustajalo kao po otrovanom jezeru
ome, rune bombe i letovi
Mi postavljamo pitanja: koliko usko doivljavamo pojam samoubistva? Koliko je
samoubica umrlo prirodnom smru? Je li samoubistvo jedinstven akt, ili moda
svakodnevni ritual? Smatramo da je verzija o samoubistvu neprimjerena. Po treoj
verziji, kadi ara je nekako doao u Australiju gdje je promjenio identitet. Danas je
kolumnista uglednog australskog asopisa.
Kada se sve smirilo i poelo zaboravljati, od cimera kadi are dobio sam dnevnik na
itanje. Dnevnik je pronaen u njegovoj sobi u studentskom domu, i kruio je izvjesno
vrijeme po ariji, meu rajom. Moj prvi susret sa dnevnikom, suoio me je, ve sam
rekao, sa sopstvenom glupou. itao sam dijelove dnevnika, iznova podiui ruine
vlastitih doivljaja:
Ne polaem nadu nigdje osim u injenicu da elim biti musliman, da traim stalnost, da
imam elju, da sam nejak a ne licemjeran. Ostalo je izvan mojih mogunosti. elim
pronai odlunost u svom srcu ili biti zgaen vrsto zavezan za ine preko kojih e jednog
dana protutnjati neumoljivi voz kauzaliteta.
ili
Spomeni u srcu svome sestru svoju Merjemu: kada je zvijer pogana, u hramu crnog
cvijea krtena i blagoslovljena, zaurlala nad njenim sitnim tijelom kidajui joj svaki
djeli srca i svaku arteriju due; kada je u tekom oaju zavapila traei od Boga da joj
skonanjem olaka kruti teret iskuenja, preteak za njeno djeije srce. Sjeti se lica
uokvirenog u mahramu koja je strgnuta, i oiju natopljenih prieljkivanjem nitavila, i
tekog zgrenja tijela, i muklog jecaja due. Sjeti se modroplavih oiju zaparanih slikom
bodea i suzama koje gledaju mrani prizor oevog mozga na starom ilimu na kojem je
neko uila klanjati, i posmatraju sliku majke ije je lice pod udarom besmisla. Neka ti
spomen na milu Merjemu skine zastor sa due i otvori vrata na srcu da izae
malodunost i skuenost ideala. Treba biti svjedok a uskogrudnost ti pluta u tijelu. Neka
spomen na prestravljene Merjemine oi koje gledaju u zamiljenu daljinu vjeito tinja u
138

tvom srcu i neka zasvijetli uvijek kada te spopadne goropadno prieljkivanje grijeha i
ubrzano cirkulisanje pomame tvojim kanalima. Skini zastor sa srca i ne dozvoli da te
grijeh u igri odvede pod giljotinu zaborava, koja otsjeca glave, nemilosrdno i mehaniki.
Budi jai od sebe da bi pobjedio zvijer poganu, maestra uasa blagoslovljenog u hramu
crnog cvijea, u manastiru trojstva: Hada, Dionisa i Pana. Budi jai od sebe, da bi bio
dostojan nevinih suza sestre ti Merjeme.
ili
ujem zvukove praznine svuda oko sebe. Evo ve godinama kupujem predmete i stvari u
iluziji da prazninu mogu zatvoriti izvana. Danas sam rastoen, raznesen irom mrtvog
porculanskog globusa elim li sve poeti iznova, morat u se upustiti u muan posao
sakupljanja vlastitih djelia po okeanu stvari i predmeta za koje sam se vezao svaka od
njih je zadrala komadi mene kao trofej, rekvizit, kao jeftini skalp. Jo nikad nisam bio u
dubljoj antinomiji: prestao sam grijehe initi iz incidenta, iz naivne znatielje. Sada je
nevinost izgljubljena, i grijeh je prestao da me prihvata kao protivnika, ne mogu mu ak
ponuditi ni borbu. Kockao sam se i prokockao sve, sada oajno mislim ta jo mogu
ponuditi isuvie je gladne strasti u meni. Ja nisam ubica iz ljubavi prema krvi, niti
pijanica zbog ljubavi prema alkoholu, niti idem enama zbog uzavrelog testosterona: to
je dublji nagon da unitim sve za to sam odgovoran, sve to je moje. Nita vie nema
smisla poeu da se nadam.
Vjerujem u milost drugih, vjerujem u Milostivog, vjerujem da e mi oprostiti moji blinji
zbog samilosne topline krvi, vjerujem da e mi oprostiti dobri jer su njihova prsa
rastereena, vjerujem da e mi Milostivi oprostiti jer je Velik ali kako sam sebi da
oprostim, kako da mi oprosti moja dua i moje izdano srce?
Ako ikada se namjerim vratiti, sve drugo osim vraanja morat u zaboravit. Pa i onda,
kako da budem siguran da me vlastito srce nee okrenuti natrag, savreno bezrazlono,
onako iz kockarske nostalgije?
Nita vie nema smisla poet u da se nadam.

139

Traih dugo istinu o nadi predugo sam lutao u traenju.

Ne freski smisla pronaao sam besmisleno Rjeenje Tajne: oni to se nadaju, ostae
vjeito da vise, o ubitanoj ogradi odlaganja.
Posebno je zanimljiv ustav njegovog ivota, kako je ve nazvao tih trinaest pravila,
zabpisanih na omotu dnevnika.
1. Koliina tvog robovanja Bogu, srazmjerna je koliini tvoje slobode naspram sebe i
svijeta.
2. Ako te pitaju o ljudskoj dui kai mudro da je ovjek jednaina sa vie nepoznatih.
Zato kada zbori i sudi, sudi i zbori o principima a ne o ljudima.
3. Jedina opskrba i vrst oslonac su dobra djela; ostalo je magla.
4. Samo je samoa mjerilo tvoje vrijednosti. Bude li jai od sebe u samoi uspio si.
Ako te savlada samoa, bit e osuen na vjeito, tumorno i turobno licemjerstvo.
5. Vrijeme je tvoje polje igre. Za vrijeme e odgovarati. Ali vrijeme je udna zvijer koja
se koprca i bjei na svaki nain: duh je jedino oruje kojim se ona moe uloviti. Zato
uvaj svoj duh, da bi ostao dostojan lovac vremena.
6. Samo su unutranje granice prostor slobode i garant stalnosti.
7. Svijet i itava stvarnost su podloni jednoj istoj centralnoj logikoj formi ali ivot nije.
ivot je iznad logike. Boiji oprost je iznad svake logike nagrade i kazne.
8. Nema katanaca koji nemaju i kljueve, niti ima vrata koja se ne mogu otvoriti.
Neotvoriva vrata uopte nisu vrata.
9. Deddal je vjeiti recidiv, dosuena obmana jednog historijskog ulomka. Tolerancija
je Deddal naeg doba.
10. Nema bolesti koja se ne moe izlijeiti iznutra.
11. Tvoje je da pita. I nemoj ostajati brian zato to su drugi prije tebe postavljali ista ta
pitanja i to se ini da je na ta pitanja ve dat odgovor. Ti mora imati svoje odgovore.
Samo budale misle da je na svijetu sve reeno. Treba iznova imenovati stvari i tako
sagraditi svoj pojam svijeta i svoj svijet pojmova. Dakle, mora poeti od poetka, od
temelja, od sumnje. Mora sve sebi objasniti ako eli udovoljiti dostojanstvu svoje biti.
Ono to ti je poznato mora spoznati da bi uvrstio svoju vjeru. Ne smije ii u svijet bez
svojih odgovora.

140

12. Teko onome ko prisvoji islam samo za sebe i onome ko sudi bilo kome osim sebi.
13. Hidra je ubijanje lokalca u sebi.
Na kraju nae zapitanosti o kadi ari, donosimo njegov posljednji zapis u dnevniku prije
smrti, koji moda krije konanu ifru:
U Bosni vrijedi aksiom: koliina povrnosti, gluposti i ispraznosti koju jedna linost
iskazuje srazmjerna je njenoj sujeti, samouvjerenosti i poziciji. Zato ne okrei lea onima
koji su tuni, nesigurni i smueni. Jer od kud ti zna koliko ljubavi i mudrosti u njima
stanuje? Ljude ne vrednuj prema titulama, ve prema veliini ruevine od snova u
njihovim oima.

4. Bamijan
Jaui na nepotkovanim sujetama i neosedlanim skromnostima, prkosni u glavi i pokorni
u srcu, Talibani se zaustavie pred ogromnim stijenama u Bamijanu i odluie da obnove
univerzalne poruke tewhida. Sa mjesta, gdje je nekada miroljubiva hipi omladina
provodila noi puei nargilu, mravi momak u jakni amerike vojske ispali granatu u
stomak jednog drevnog, skoro legendarnog mudraca, koji bijae mraviji od svih
uniformisanih Talibana, koji su tog vjetrovitog dana istili ostatke irka sa bamijanskih
stijena.
Kada su Talibani sruili kipove Budhe u Bamijanu, itav svijet je obila informacija o
bjelodanom vandalizmu Talibana, to je bila manje-vie tana informacija, ali je
dezinformacija bila generalni entimen da je islam vjera terorizma, destrukcije i opasnosti
koji se ogledaju u dihadu, kao principu rata radi rata. itav medijski postulat je parao
grudi estitih muslimana irom svijeta iz dva razloga: slika islama emitovana na CNN-u
bila je patetina, primitivna, danteovska, a jo vie je boljelo to su muslimani svojim
stupidnim potezima davali povode za takva orijetalistika montiranja. Na prvom mjestu
te proklete skale lahkomislenosti su bili Talibani, jahai iz zemlje velianstvene pustoi i
divljine. Srueni Budhini kipovi su to dokazivali: jedan sasvim nelogian in, koji je osim
toga naruavao svaku hijerarhiju priortiteta u vjeri i ilustrovao neprevazienost shvatanja
idola u srednjovjekovnom kontekstu kao likove, kao kipove, kao materiju.

141

Saga o Talibanima je poela mnogo prije zlokobnog ruenja Budhinih kipova u

Bamijanu, sa ratnim orkanima u afganistanskoj pustinji i uspostavom rigoroznih zakona
koji su svrhu imali u sebi i zato nisu mogli biti erijat, jer nisu imali funkciju uinsanjenja,
humaniziranja i drutvene preventive, ve odjek neslobode, ne-ugovora i mranjatva; sa
udnim miksom islama i haia; sa arijskim aputanjem o amerikom dirigovanju
talibanima; sa civilizacijskom propasti jednog naroda. Pojava Talibana skoro da se
podudarila sa brojnim genocidima nad muslimanima irom svijeta u kojima se
iskristalitirao animozitet prema muslimanima, s jedne, i elja muslimana za slobodom,
koegzistencijom i ukljuivanjemu moderne civilizacijske tokove s druge strane. Talibani
e svojom pojavom pomoi zapadnim medijima da oblikuju stereotipni imid muslimana
kao prijeteeg militantnog faktora opasnog po mir i slobodu. Talibani su bili (njihov
prezent je sada ve oit) afganistanski revolucionari koji su svojom revolucijom bacili
Afganistan u potpunu politiku i ekonomsku pustinju uspostavljajui drutvo koje se
temeljilo na pravu jaega. A bili su doli sa idejom da oni predstavljaju autenitni islam i
da grade drutvo, ba onakvo kako trai Kur'an.
Sa vremenske distance, moe se postaviti pitanje ta su Talibani postigli ruenjem
Budhinih kipova. Ostvarenje tewhida? Ruenje ateizma u stoprocentno islamskoj zemlji?
Ispravili greku h. Omera, h. Osmana, H. Alije, zatim Emevija, Abbasija i drugih
muslimanskih dinastija koje su vladale na tlu Afganistana a nisu sruile kipove u stijeni?
Jesu li uspjeli ucijeniti jae od sebe? Danas se moe pokazivati na Bamijan kao na
paradigmu muslimanske politike naivnosti.
Muslimane u Bosni su nekako najvie zaboljela politika deavanja u Bamijanu. Nije bila
stvar u patetici CNN-a i osjeaju krivnje, niti u neutemeljenoj generalizaciji zapadnih
medija, niti u pukom razbacanju dezinformacija. Bol je dolazio iz nae bliske prolosti
kroz koju su protutnjali Huni 20. vijeka ruei na stotine bosanskih damija. U toj
gorini, mala utjeha nam je bilo poistovjeivanje naeg identiteta sa plemenitim,
humanim i civilizacijskim. Bamijan se pojavio kao dekonstrukcija naih uvjerenja i sve
se svodilo na pesimistinu konstataciju kako samo muslimani mogu biti naivni. Na kraju,
gorina je dostigla vrhunac sa apologijama i naracijom o nekom bosanskom islamu, koji
je miroljubiv i koji nema veza sa talibanskim islamom. Intelektualci, iji narodi su ruili
damije i na istonom i na zapadnom djelu Bosne, uvjeravali su nas kako smo mi

142

miroljubivi i kako ne treba da se sikirimo zbog ludih Talibana. Uvjeravali su nas kako je
na islam zapravo bosanski, a ne afgansitanski. Jedan takav bosanko-evropski musliman,
gradonaelnik Sarajeva, uputit e glasan zahtjev svjetskoj javnosti da se kamenje
sruenog kipa donese u Sarajevo, gdje ima mjesta za svaku religiju i svaki kip.
Ludi su oni koji rue a jo lui oni koji prenose dijelove ruevina sa kontinetna na
kontinent kako bi dokazali svijetu svoju miroljubivost. Jedino je bila mudra hipi
omladina koja je dokasno u no pjevala pjesme ispod Budhinih kipova u Bamijanu. Jedan
takav mudri hipi, Zulfikar Dumhur, putujui kroz dunjaluk zapisao je ...neizostavno otii
u Bamijan, dolinu velikih Buda, u sjevernom Afganistanu. Bamjan stari Afgani zovu:
Dolina suza. Budisti kau: Klanac jecaja. Jeremci: Moabdik prokleti kraj.

5. Dunjaluk
Svijet i ivot na ovom svijetu su zapravo igra. Dunjaluk je proet igrom i ne samo to on
je u svojoj biti igra. Kur'an dirljivo i mudro govori o dunjaluku kao igri. Ali ne znai da
kur'anska karakterizacija ivota na ovom svijetu kao igre sadri i implikaciju odustajanja
od ivota, od igre. Sukus kur'anske poredbe (ivot-igra) jeste izgradnja svijesti kod
vjernika o ivotu kao igri. Ljudi su samim postojanjem na ovom svijetu uvueni u igru.
Ona proima itav ivot, sve kulturne funkcije i momente slobodnog stvaralatva. Ljudi
su naprosto uvueni u igru i krajnji moralni in prema igri jeste svijest da je igra samo
igra. Igra nije zbilja, kamoli konana zbilja. Igra je egzistencijalni okvir u kome se kree
ovjek; on iz toga ne moe izai. Eugen Fink pie o igri kao jednom od pet prvotnih
fenomena postojanja a Johan Huizinga u Homo ludensu lansira hrabru tezu o
kulturotvornoj funkciji igre. Konana kur'anska poruka o igri jeste upozorenje da se igra
ne shvati kao krajnja zbilja. Igra nije proeta kur'anskom prohibicijom. Ili jeste? Ako je
igra zabranjena onda je zabranjen i svijet, onda je islam tek dostojanstveno iekivanje
smrti i istinske ivotne zbilje. Time se obruava smisleno uporite za bilo kakvu
djelatnost koja izlazi iz zadatih okvira biolokih potreba. Vjernici se kreu samo u
prostoru svoje ekoloke nie i vjere koja nema stvaralaku ulogu u kulturi. Ako
muslimani dunjaluk kao igru razume u apsolutnom smislu, onda politiki, kulturni,
umjetniki, tehnoloki poloaj muslimana u savremenom svijetu i uope u
komparativnom smislu, nije tako alarmantan. Dekadencija je onda prirodno stanje

143

muslimana. Buniti se na podreen poloaj u igri a neopozivo odbijati da se igra je samo

po sebi besmisleno. Mi imamo ahiret a ovaj svijet je samo igra; mi uestvujemo zato to
moramo ali se ne uivljavamo plaho u igru niti dajemo veliki znaaj upornim porazima;
mi znamo da igra nije nita ozbiljno. Pa ipak, nismo sretni kao poraeni igrai u
neozbiljnoj igri. Da bi poeli pobjeivati, potrebna je temeljna metamorfoza svijesti i
doivljaja. Nema gledaoca ili navijaa koji su pobjednici. Nema pobjede bez aktivnog
sudjelovanja. Moramo razumjeti igru ako elimo biti pobjednici. Da bi se igra razumjela,
potrebno je uzeti uee, jer razumjevanje je u iskustvu. (H. Markuze, ovjek jedne
dimenzije). Vrtimo se u krug.
ta je zapravo igra? Zanimljivo je da Kur'an upotrebljava upravo ovaj predikat igre, a ne
privid, la, kao u budizmu ili nekim drugim vjerskim sistemima. Jer islam nije odriua
religija u smislu kranstva, budizma ili pojedinih sistema u brahmanizmu. Islam
odbacuje svaku vrstu monatva to je jasna potvrda njegove vjere u ovjeka, u ovjekovu
snagu, u snagu slabog ovjeka. Islam je duboko optimistika religija ali i zahtjevna: od
muslimana se trai da svijet porazi neposredno, u njegovoj najdubljoj sri. (Temeljna se
razlika meu religijama krije u pitanju da li je odreena religija optimistina ili
pesimistina, a ne da li je politeistika, panteistika ili ateistika. A. openhauer, Svijet
kao volja i predstava). Musliman je u odnosu na svijet uvijek ratnik. On se nikad ne
povlai. On je ahiretski ovjek u dunjalukoj igri. U kapitalnom djelu Homo ludens,
Huizinga pie: Igra je borba, borba je igra.
Postoji bitna razlika izmeu iskaza da je svijet patnja i karakterizacije svijeta kao igre.
Koncepcija o svijetu kao patnji preutno sadri misao da je ovaj svijet kljuni, jedini,
konani. U takvim koncepcijama, svijet je kljuni. Suprotna koncepcija upuuje na ovaj
svijet kao igru a to znai da se svijetu ne daje presudni znaaj. Deviza da je svijet igra
zrcali jasnu svijest o drugom svijetu, ozbiljnom, entelehijskom, koji je smisao svijeta
igre. Sukladno ovome, iskaz svijet je patnja ukazuje na svijet bez Boga, dok iskaz svijet
je igra upuuje na Boga koji je stvorio taj svijet igre. Tako se ini da su svi pokuaju da
se u Budhinom uenju pronae bilo kakv oblik teizma, zaista uzaludni. U samoj doktrini
nema mjesta Bogu. (U kranstvu, bog umire; isto se dogaa u brahmanizmu i budizmu,
s tim to su kod ovih posljednjih bogovi doista egzotini... A. openhauer)
Obratimo panju na ovu kur'ansku parabolu.

144

Znajte da ivot na ovom svijetu nije nita drugo do

1. igra
2. i razonoda
3. i uljepavanje
4. i meusobno hvalisanje
5. i nadmetanje imecima i brojem djece...
vorno mjesto poredbe je pojam igre; razonoda, uljeavanje, hvalisanje i nadmetanje su
samo njen logiki opis, konstitutivni elementi njene definicije. Huizinga posveuje itave
stranice razonodi, uljepavanju, hvalisanju, drutvenom nadmetanju, da bi potvrdio tezu o
sveproimajuoj funciji igre u drutvu.
Sr islama je forsiranost da se svijet podnese, izdevera u direktnoj konfrontaciji sa njim.
Muhammed a.s. je tipian primjer briljantnog dunjalukog igraa: on je savladao svoje
protivnike u njihovoj igri i nikad nije zanemario igru. (Po Huizingi rat je igra, politika je
igra, pravo je igra, umjetnost je igra...) Naravno, kad kaemo igra ne mislimo na
Evropsko prvenstvo u fudbalu. Igra je egzistencijalni indeks. U svijetu patnje jedini izlaz
je povlaenje, u svijetu igre nastavlja se da se igra. Ako je svijet igra, onda ovjeku ostaje
nade da moe pobjediti.
I jo jedna stvar: to da je svijet igra, znai da je svijet indiferentan. Svijet nije ni moralan
ni nemoralan. ovjek je kljuni i sa njim poinje mudrost, moralnost, aksiologija. (Igra
poiva onkraj podvojenosti mudrost-ludost, onkarj istine i neistine, onkraj dobra i zla.
Iako je igranje duhovna djelatnost, ona po sebi ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu:
ni vrlinu, ni grijeh. J. Huizinga)
U suri Sad sureemo arhi-sliku svake egzistencijalne drame, sadrane u pitanju da li da se
svijet prihvati ili odbaci. Sami odgonetnite kur'anski odgovor:
Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao!
Kad su jedne veeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a
etvrtom jedva zemlju doticali,
on ree: Umjesto da mislim na Gospodara svog, ja pokazujem ljubav prema blagu! i
oni se izgubie iz vida.
Vratite mi ih! i on ih poe gladiti po nogama i vratovima.

145

6. Ofsajd
U jednom od tarinskih demata, bio dematlija po imenu Hasan, poznat uglavnom po
svojim dugim stopalima. Mada nije bilo puzdane cifre i mada je bilo raznih ekstremnih
nagaanja, nekako se u nunom konsenzusu zastalo na broju 54. Vremenom, godinama,
tijelo se savilo u luk, gubei vertikalnu ekstarvaganciju, ali stopala se nisu smanjivala.
udnu je sudbinu krio Hasanov ivot, sudbinu, koju odredie njegova duga stopala.
Prvo je zbog stopala kao mladi bio objekat opeg egaenja, a onda, i kao stari djed.
Nakon to mu je hanuma preselila na bolji svijet, Hasan se povukao; zahvaljujui i vie
nego skromnoj penziji mogao je nekako preivjeti, i jedino bi ga viali u damiji, na
dnevnim vaktovima. Za njega su ljudi odve mnogo sprdnji spremili, pa je u damiju iao
sam, i vraao se sam, u utnji. Miljae da e u damiji biti siguran od ala.
No, u damiji, tek poee prave ale! Kada bi imam tog demata, mladi sklon disciplini,
ustao da klanja farze, okrenuvi se prema dematu, u elji da im skrene panju da
poravnaju safove, u oi bi ga bocnula duga Hasanova stopala, koja bi uvijek prelazila
preko zamiljene svete linije. Popunite i poravnajte safove! A ti Hasane, mogao bi se
malo potruditi da doe u liniju.
Dobroduni Hasan bi porumenio u licu, iao bi naprijed, iao bi nazad, ali stopla uvijek
iza linije, gornje ili donje. Tako bi mu namazi prolazili u hvatanju zamiljene linije.
Jedne ramazanske noi, mladi efendija doe nervozan, i kada, ustavi da klanja teraviju,
ugleda Hasanova stopala, razvue usne u podrugljivi osmijeh, i ree:
Drage dematlije, da vam objasnim jednu stvar: sa namazom je isto kao i sa fudbalom.
Kao to fudbaler koji se nalazi iza lea protivnikih igraa, ne moe dati gol koji se pika,
tako se ni onima, koji se nalaze iza zamiljene linije od nonih palaca, ne pika namaz.
Kao to postoji ofsajd u fudbalu, tako postoji i ofsajd u namazu. Nemojte biti od onih,
koji su u ofsajdu.
I tako poe legenda. Kada bi neki tarinski pijanica zapao u kajanje, kada bi neki
okorijeli neenja iz tog kraja razmislio o svojoj sudbini, kada bi neka napaljena
adolescentkinja uzdahla od enje, kada bi se neki starac meu izbjeglicama sjeao dana
svoje mladosti, svi bi govorili: Sam sam kao Hasan u ofsajdu. Tako je Hasanov ofsajd
146

postao sinonim sa samou, kafansku, momaku, djevojaku, izbjegliku, staraku,

ivotnu.
Drutvo to se okupljalo kod automehaniara Ruleta, jedne je veeri nervozno pratilo
reprezentaciju Italije, stvarajui prilikom svake anse opu paniku u komiluku. Kladili
su se na Italiju, velika je lova bila u pitanju. Svaki Izagijev ofsajd, propratili bi mnotvom
psovki. U toj utakmici, Izagi je sakupio osam ofsajda a utakmica je zavrena nerijeeno.
Kada je poslije utamkmice naiao Hasan sa jacije pored Ruletove kue, pijano drutvo
zovnu Hasana: Hodi dedo ovamo, ima jedan, da vidi, isti ti, vazda u ofsajdu. I onda,
opi smijeh.
Hasan je preselio jednog januarskog dana, kada je Tarin bio u ljutom mrazu. Na denazi,
bilo je svega trinaest ljudi, od toga, pet roaka. Spustili su tijelo u ledenu raku, i niko nije
obratio panju na naglu uzvisinu u dnu tabuta. Tihi halal trinaestorce ljudi iz humke nije
dobio odjeka. Poeo je padati snijeg, i ve ubrzo, sve je bilo bijelo.
P.S. Uoi Lejletul-kadra, jedan ugledni i poboni hadija iz tarinskog demata, sanjao je
Hasana u dresu plavo-crvenom, kako tri dennetskim baama i gonja loptu. Tribine,
oteale od hurija, tresle su u divljenju pred Hasanovim driblinzima. U finalu dennetske
lige, Hasan je bio strijelac jedinog gola. Poslije utakmice, hadija je jedva doao do
Hasana, koji je, zvijezda veeri, bio zauzet davanjem autograma. Priao je, kako mu je
Hasan rekao da poselami sve u tarinskom dematu a maksuz drutvo kod Ruleta, koje se
za vrijeme Evropskih prvenstava ili utakmica Lige prvaka, nerviralo zbog jednog usnulog
Italijana. Hasan je na kraju sna, oito elei utjeiti drutvo kod Ruleta, a pomalo iz
ironije prema mladom tarinskom imamu, rekao dematskom jaranu, da im svima porui
kako ponekad, i oni iz ofsajda zabiju gol.

7. Kontinuitet diskontinuiteta: Penelopin vez

(Epilog u formi savremenog popularno-pukog anra kompilacije)
Budui da je Odisej dugo bio odsutan od svog doma, zauzet putovanjem po vascijelom
dunjaluku, te da se u njegovom rodnom mjestu Itaki provukla vijest da je kralj poginuo u

147

nekoj od epizoda prethodnog Homerovog epa, mnogi su prosci dolazili Penelopi traei
od nje ruku. Kako se nije mogla tek tako izvui i odgovoriti negativno, Penelopa je
svojim proscima obeavala da e se udati im satka mrtvaki pokrov svekru Leartu.
Meutim, to bi danju Penelopa satkala, to bi nou tajno razatkala. Tako se njena udaja
prolongirala trajno.
Bavei se karakterizacijom pojma filosof Platon koristi Penelopino tkanje kao simbol
ludosti koja nije svojstvena filosofu kao prijatelju duha. U Fedonu, sredinjem dijalogu
trilogije koje tretiraju Sokratovu smrt, Platon zaotrava odnos izmeu duha i tijela, kao i
izmeu filosofa i filosomata: ovjek ne moe biti istovremeno prijatelj mudrosti i prijatelj
tijela. Krajnji vic Platonove alegorije je ovaj: ljudska dua koja eli da se spasi a uvijek
iznova grijei lii na Penelopu, jer uvijek iznova sastavlja tijelo sa duom, nakon to ga se
je dua ve bila oslobodila.
U uem kontekstualnom horizontu, Penelopino tkanje je metafora truda ija je svrha
njegova negacija; Penelopino tkanje je totalitet obrnutog poretka uzroka i efekata, to je
rehabilitacija radi ugasnua.
Penelopin vez je in nepojmljiv, kontrolisano besmislen, racionalizirani ritual apsurda.
Moemo uporeivati ili dovoditi u vezu Penelopino tkanje sa Sizifovim poslom, kao to
Dante govori o krugovima pakla, dakle negativno hijerarhijski. Genus proximum oba
rituala je uzaludnost; no vrsna razlika je evidentna: Sizifov posao je kazna sudbine,
ogranienje izvana, akt bez odgovornosti; Penelopino tkanje se odvija na razboju
slobode, ono je ogranieno iznutra, vlastitom krunom cirkulacijom. A moda je razlika
montirana, kao to su montirani i krugovi pakla; hijerarhija bola je stvar simbolike. Ipak,
razlika je isto moralna: Sizifov posao je dosuena uzaludnost, dok je Penelopino tkanje
izabrana besmislenost.
U Zapisima iz mrtvog doma, Dostojevski iznosi galeriju bizarnih formi kanjavanja:
ponekad bi odvodili zatvorenike daleko u stepu i tjerali ih da grade kolibu od drveta. Od
jutra bi zatvorenici pravili kolibu pod nadobudnom prismotrom straara i kada bi je
zavrili, ostajao je samo jo jedan zadatak: sruiti kolibu. To je bila najtea kazna, bolnija
od bievanja, pljuvanja, kupanja u paklenom kupatilu: raditi posao i na kraju sve sruiti.
Zatvorenici bi se vraali u tamnice za gorkim okusom uzaludnosti, koja vrijea uroeni
pragmatizam ljudskog bia. Jedina utjeha zatvorenicima je bila vjerovatno znanje da

148

makar nisu oni vinovnici te uzaludnosti. Penelopin vez je samo onda kada ga izabre
pojedinac i primijeni na vlastitoj koi.
Iako je uenje o metampsyhosisu autentino eshatoloko uenje u brahmanizmu, ipak
smatramo da nije znanstveni grijeh pokuaj slobodoumnog sholiona ove eshatolokokastinske teze: vjenost ovjekovog bivanja se oituje kao beskrajni proces raanja i
umiranja, kao neprestana obnova i neprestani grijeh, kao ubitana koloteina samsare,
kao dosueni kosmiki krug iz kojeg se ne moe izai. ovjek ne moe bivstvovati u
samsari, ne moe ivjeti bez da bezbroj puta umre: ova bolna ciklinost ljudske volje
izrasla je u monumentalnu apologiju socijalnog kastinskog poretka, u uenje o
reinkarnaciji, simbolinu postavku o preporoaju due i njenom umiranju u ujastuenom
paklu samsare.
Ni Kur'an nije bez svoje Penelope. I ne budite kao ona koja je svoju preu rasprela kad
bi je ve vrsto bilo oprela. (En-Nahl, 92) Oito je simbol univerzalan i prati ljudsku
sudbinu od Poetka, od prvog zakoraenja u historiju. Osim toga, potujemo tezu o
ciklinosti povijesti: svaka generacija ima na svojim pleima jednako teku kletvu
pobude samounitenja. Poruka koju upuuje Kur'an, u strogom smislu, nije ni etika ni
utilitaristika ni sitno pragmatina; ajet je obojen prizvukom sudbine, neeg veeg od
obinog stajanja na nuli, neeg to transcedira puki pozitivizam posljedica, neeg to se
moe vidjeti samo iz postdunjaluke perspektive. Ajet, naime, tretira tako poznatu
ovjekovu bipolarnost, njegovo moralno kretanje od svijetlosti do tame, od imana do
praznine.
No, moda Homerov ep krije metaforu ivota: ovjek itav ivot gradi i tka, da bi na
kraju sve sruio, zbog sitnog trenutka ludosti.

149

Esej o identitetu
1. Ono najbolje u meni
Ima radosti u mom ivotu koje skrivam i uvam samo za sebe, niko ne zna za njih, nije
mi potreban sauesnik u njima, a one ine bit mog bia i ono najbolje u meni. Ako mi
posljednja slika u ivotu bude sjeanje na moje jacijske odlaske u damiju, znat u da
sam imao bogat i sretan ivot. Poinjem da osjeam krtost u toj svojoj radosti, i neku
ludu, naivnu sujetu. Koliko ljudi na ovoj planeti, ima tu sreu da odlazi kroz nonu tiinu

150

u damiju, dok svijet obavija tama, da smireno koraa ulicama predgraa nadsvoenim
jo uvijek mladim nebom, i da stoji pred Bogom, svodei pred Njim raune?
Dok izlazim iz kue sa kiobranom i zakopanim kaputom, razmiljam kako svaki dan
izlazim jedan minut kasnije, zavisno sa duljanjem dana, i odmah mi se u svijesti javlja
Putrihov crte Imanuela Kanta. On je imao neku patoloku odanost vremenskoj
preciznosti prema kojoj je ravnao svoje etnje. Tuga je to: mi muslimani smo doli na onu
taku kad islam prepoznajemo kod nemuslimana, kada moramo pogledati u tue lice da
bi prepoznali vlastite pobjegle crte na njemu.
Od djetinstva koraam istim ulicama, klanjam u istoj damiji, i sada ve mistino
shvatam: ovi jacijski odlasci u damiju su postali moja granina situacija na kojoj
sagledavam prolo i slutim budue: ivot se deava, sitan, beznaajan, neautentian i
isprazan, izmeu nonih etnji, od jacije do jacije. Vratim se kui sa jacije i ujutro se opet
natovarim beznaajnim ambicijama i tegobama, ivim ivot koji mi stavlja preteke
naslage nebitnosti na vlastito bie. U danu prekrije praina moju jacijsku zaljubljenost u
tajnu, osjeaj za izvor se pomuti prljavim izlivima drutva, svakodnevnice i dunjalukih
samopotvrivanja. Zato me uvijek raduje sumrak koji me ispuni nadom da u ponovo ii
u damiju, osjetiti tajnu estetike noi i zahvaljivati Bogu na beskrajnoj blagodati sluanja
tajne i izvora.
I noas sam evo poao po ono svoje najbolje. Proljetna, tek zatravljena i zalistala no. U
jednoj avliji, usijana baklja jorgovana, obavijena gustim abaurom od praine i mirisa,
iri do u svemir ponos sitnog bia. Sasvim blizu, tu iza lavirinta taraba jedan usamljeni
fazan do neba kreti bolom samoe.
U damiji sve poznato. Gledam ljude koji desetljeima dolaze na vaktove ali kada ih se
upita zato su muslimani samo ute. Razmiljam, moda sam i ja jedan od njih.
Odmah po dolasku u kuu uzimam papir u ruke i skiciram svoje malehno ivotno i
italako iskustvo. Moram jasno sebi rei zato sam musliman, ne smijem dopustiti da se
odreujem samo po emociji. Zapisujem:

2. Ko sam ja?
Prva potekoa sa identitetom nije u dreavoj kompleksnosti svijeta ili u nedostatku
puteva i sredstava, ve u sumnjivom pojmu identiteta samog. Da li ja mogu znati ko sam?

151

Da li je identitet uope mogu? Po kojim kriterijima se identitet odreuje. Na koncu,

zato mi je identitet ikako potreban? Pitanje o identitetu i nije ba novo, i prisutno je sa
odreenim varijacijama u svim starijim ili novijim filozofskim tekstovima. Ali mene nije
sramota postaviti ga iznova, za sebe, ne elei ak ni potvrivati svoju pobunu prema
filozofskom akademizmu koji obezvreuje sve to se tie ivota i glupavom,
hedonistikom scijentizmu koji obezvreuje sve to se tie ovjeka.
Oito je ve u poetku da identitet sadri nekakvu stalnost, konstantnost, stabilnost.
ivotno gledano, identitet jeste samo ondje gdje se ovjek sa vrstom trajnou
izjednauje sa samim sobom. ovjek sa identitetom trajno ostaje dosljedan sebi. On je
jednak sebi. Tradicionalno poimanje identiteta tako velia ljude sa identitetom. Oni su
vrsti, jaki, trajno istovjetni, uvijek jednaki sebi. Ali bojim se da je etimologija i logika
odvela govor o identitetu u pogrenom, utopijskom pravcu. Kako ja mogu biti istovjetan
sa sobom ako imam slobodu koja mi omoguava bezbroj razliitih izbora, bezbroj
samopodeavanja i transformacija? Svaki od izbora sadri i mogunost promjene moje
trajnosti. Ako sam bio nevjernik i postao vjernik, znai li to da sam iznevjerio sebe, da
vie nisam jednak sebi? Na koncu, emu ja mogu biti jednak, gdje mi je referentna taka?
Tradicionlni govor o identitetu je izhitreno postavio polugu na Euklidovu taku koje u
stvarnosti nema. Sa im da se uporeujem kada nita ne mogu pouzdano tvrditi, kada za
sve govorim ako Bog da, i kada mi je srce podlono openito nepredvidivim
preobraajima? Postoji hadis u kome nas Muhammed a.s. obavjetava o ljudima koji
itav ivot idu prema dennetu ali skonaju u dehennemu i onih koji cijeli ivot idu
prema dehennemu i zavre u dennetu. Potencijalno, svaki od nas moe se svrstati u
obje ove grupe.
Tako sve manje poinjem da vjerujem u mogunost identiteta. Ja ne mogu znati ko sam:
nemam se sa im uporediti. Dozivam u sjeanje jednu Jungovu aluziju: kada muslimani
na haddu dodiruju crni kamen, oni zapravo, dodiruju svoje sopstvo. Osobine ovog
kamena su da nije kockast, neravan je i crn, a sam kamen je simbol neeg ekstremno
iracionalnog. To da nije kockast znai da nije logian, to da je crn znai da je nejasan.
Jungovu aluziju ne doivljavam na nain da je moja bit u iracionalnom koliko u negaciji
identiteta. Ja sam crn, nepravilnog oblika, iracionalan. Ne mogu se definisati.

152

Govor o identitetu esto je bio govor o linosti. Silne definicije koje uimo u kolama, do
kojih se dolazilo razliitim metodama i testovima vjerno pokazuju ovjekovu nemo da
se definie. Nema definicije linosti koja je uspjela izai iz okvira tautologije. Frojd, koji
se itav ivot bavio psihologijom i koji predstavlja jednu od najgenijalnih figura u
povjesti ovjeanstva, nikad nije definisao linost. Stvorio je sloen sistem, vrio
istraivanja, govorio o dimenzijama linosti, ponudio nove pristupe u objanjavanju
ovjeka, ali nema neke Frojdove definicije linosti: ovjek je to i to. Sluajno?
Ako je linost socijalna kategorija, da li se onda i identitet moe izboriti, oblikovati u
interpersonalnoj ekumeni? Da li je mogue do identiteta doi svrhovito i svjesno?
Definicija neke linosti je uvijek odreenje neeg posebnog za tu linost po emu se
razlikuje od drugih. Ako je linost sam odnos prema drugima u socijalnoj komunikaciji,
onda je identitet sam odnos prema samom sebi. To mi lii na Kjerkegorovu definiciju
ovjeka: ovjek je duh. Ali ta je duh? Duh je vlastito ja. Ali ta je vlastito ja? Vlastitio
ja je odnos koji se odnosi prema sebi, ili u odnosu to da se odnosi na samog sebe; vlastito
ja nije nije odnos, nego vraanje odnosa na samog sebe. (Bolest na smrt)
Moj identitet je upravo taj odnos prema sebi (koji je savreno otvoren), moja
odgovornost i moje samopotovanje.
Identitet dolazi na kraju, on je potpuno postiskustven, finalna suma jedne subjektivne
prakse ako stvari gledamo kao vjernici. Sudnji dan, Dan samoobmane, simbol je
otkrivanja identiteta, dan kada mnogi nee prepoznati svoje lice. Ali na ovom svijetu,
identitet je sama borba i sam put. Ja moram vjerovati da sam vjernik, ali stalno moram
imati u svijesti sliku sveope (pa i moje) nestalnosti, zbog ega ne smijem popustiti u
samopreispitivanju. U ivotu mora biti neka linija koja se provlai kroz sve situacije.
Makar ta linija bila samo elja, ili uzdah.

3. Musliman
Ako ne mogu definisati sebe, ako mi je vlastiti identitet nedokuiv kako da objasnim sebi
zato sam musliman? Mogu stvar objanjavati genetski, ali to vonja na samoponienje.
Meutim, ako je islam sinonim prirodi i ivotu, onda se on opire svakoj definiciji. ivot
je otvorenost i islam je otvorenost. Suprotno biti islama, historija muslimanske
153

civilizacije obiluje definicijama i odreenjima. Ali musliman moe biti samo musliman i
nita vie. On ne moe biti neki specifian musliman koji preferira ovu ili onu dimenziju,
koji u duhovnom oblai neki poseban dres. itava ta saga o dimenzijama je jedna velika
glupost i totalni promaaj. Musliman je onaj koji vjeruje i ini dobro, to je njegova
jedina definicija. Ovaj koncept zrcali otvorenost i ak se moe rei da i nije definicija.
Islam naprosto ne trpi definiciju. Fundamentalne islamske dogme su samo prirodni okvir
za jedan duh koji je odbran, i koji ima blagodat da se odnosi prema svijetu. Taj duh, ije
je poetno tle islam, mora ostati do kraja otvoren i nedefinisan. Vjerujui u beskrajnog
Boga, on se odrie svake definicije koja uvijek suava alternative i iskustva. On,
musliman, ni po emu nije poseban. U predgovoru za drugo izdanje Propasti Zapada,
pengler e zapisati briljantnu misao: Ko definie, taj ne poznaje sudbinu. Ova misao bi
se mogla i ovako izraziti: ko definie, taj drhti od straha, i reducira svoj ivotni put na
malu, zajsenenu odaju za navuenim zastorima.
Jedini idol, jedini irk jeste definicija. A osim islama, sve religije imaju definiciju, ili im
je definicija kriterij. (Judaizam i islam su jedine religije koje u svojoj doktrini nemaju
definiciju). Zato kada se muslimani definiu, uvijek se udaljavaju od islama.
Otkud potreba za definicijom? Definicije se javljaju onda kada ljudska priroda ne moe
da izdri teret otvorenosti i slobode. ovjek drhti pred slobodom i otvorenosti. Definicija
je nuno iskljuiva, samim tim to je definicija. Ekskluzivizmi, parohijalnosti i
redukcionizmi uvijek polaze od definicije.
Ali musliman mora ivjeti otvorenost po svaku cijenu. Svrha njegovog ivota nije
bezlino, neispunjeno, prosjeno prebivanje u definiciji ve sticanje iskustva. Zato, da bi
se steklo iskustvo, treba biti otvoren, treba odlaziti u svjetove i biti otvoren za dolazak
svjetova. To iskustvo omoguuje konstrukciju vlastitih stavova o svijetu. One poetne,
okvirne istine islama, musliman mora doivjeti kroz komunikaciju, kroz iskustvo. On se
buni jedino kada je napadnuta ona temeljna struktura prirode i duhovni supstrat ovjeka.
Islam je, dakle, bezimen, beskonaan i kozmopolitski. (On je kao Tao, beskrajan,
bezimen, savreni pokriva razliitosti). Islam ne negira ime postignuto definicijom, on
na njega gleda sa tolerantnom blagonaklonou, ali sam islam je iznad svakog imena. U
situacijama kada ime postane kriterij, na pozornicu stupa represija i totalitarizam.
Meutim, ovjek teko podnosi ivot bez definicije i imena. Kako izmiriti sveto
154

bezimeno i ime? Tako to emo jasno rei da je bezimeno iznad imena. Islam je bezimen
i mogu biti ponosan to sam musliman. Ko smije imati ira prsa od mene?
Hadis koji se bavi definicijom: koja od sedamdesetak ummetskih frakcija e unii u
dennet? Odgovor je i vie nego jednostavan. Rije je o muslimanima, onim bez
definicije.

4. Beskraj
Dakle, ja sam musliman jer vjerujem u jednog i beskrajnog Boga i zato to ne primam na
sebe nijednu drugu definiciju osim da vjerujem u jednog i beskrajnog Boga kojeg mi je
zabranjeno trpati u predodbu ili u pojam. Ljudi skloni klasifikacijama, napose filozofi,
taj oblik vjerovanja nazivaju monoteizmom. ta je to monoteizam? Od mnogih miljenja
o monoteizmu, izdvajam miljenje jedno pripadnika brahmanske kaste i biveg
indijskog predsjednika Sarvepalija Radakrinana, koji u Indijskoj filozofiji zapisuje:
Monoteizam je neizbjean u svakoj ispravnoj koncepciji Boga. Vrhovni moe da bude
samo jedan. Mi ne moemo imati istovremeno dva vrhovna i neograniena bia. Jer,
svuda se nametalo pitanje, da li je jedan bog stvoren od drugog. Stvoren bog uopte nije
bog
Ako raznovrsnost u pojavama prirode pretpostavlja mnoge bogove, zar jedinstvo prirode
ne zahtjeva jednog jedinog boga koji bi obuhvatio sve to postoji? Povjerenje prema
zakonu prirode znai vjeru u jednog Boga. Napredak ove koncepcije ukljuuje paralizu
sujevjerja.
(Pa ipak, tog monoteizma nema u autohtonim indijskim religijama ma koliko ga teorijski
iznalazili, makar ne onog monoteizma na kojem insistira Kuran. Istina, tragovi postoje.
Ali tragove monoteizma mogue je nai skoro svugdje).
Moja vjera tako ima formu beskraja i formu apsolutne otvorenosti. Ja ispovjedam vjeru
prvog ovjeka, koji je tuan i usamljen stajao pod beskonanim nebom i divio se
beskrajnoj irini to je preplavila njegov pogled, i njegovo srce. Svaka totalitarna
definicija za mene je suavanje ovog beskraja. Osnovna karakteristika islama u znaenju
prirodne vjere jeste inistiranje na ouvanju apsolutne otvorenosti koja je imanentna
ivotu. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proi kroz ivot, kroz vremeniti

155

bitak, tj. dunjaluk, odbacujui definicije, one donose napetost, zabludu i bespotrebne
konflikte. Ko tako proe kroz ivot on je ona dua smirena o kojoj govori Kur'an.

5. Ummet
Sve dok islam posmatram individualno, teza o otvorenosti ostaje zavodljiva, ali ini mi se
da ideja o ummetu je potpuno destabilizira. Ipak, islam nije neki mistini program za
irokogrude kozmopolite, ve dematska injenica. Kako objasniti imperativ udruivanja
u islamu? ta je temelj islamskog ugovora? Zar ne bi muslimani, svaki za sebe, mogli
prakticirati islam, ivot bez definicije? Je li ummet neka dekorativna primjesa ili je to
neto sveto, najsvetije? Razlozi udruivanja su isto praktini. Radi se o lakem ivotu i o
psiholokom rastereenju. Oni bez definicije nuno dolaze u sukob sa onim koji su
optereeni definicijama. U toj iskonskoj suprotavljenosti lake je nastupati u grupi nego
pojedinano. Praktina strana je jedan razlog. Drugi razlog za postojanje demata jeste
ona tzv. socijalna odrednica identiteta, mogunost takmienja u pobonosti. I trei razlog
jeste injenica da demat ili ummet omoguava dostojanstvo vjernika. A vjere nama bez
dostojanstva, odnosno nema one otvorenosti i beskraja. Ummet omoguava zatitu
dostojanstva.

6. Drugi
Svaka kristalizacija ljudskog duha ima svoj kod i svrhovitost u pritajenoj potrazi za
identitetom. Aporetiki tretirano, problem identiteta je temeljna tema filozofije. Kultura,
bez obzira koji se inilac uzimao kao utemeljujui za nju, jeste tek izgraivanje,
ispisivanje, slikanje i zidanje identiteta.
Postoje dvije simultane linije govora o identitetu. esto je historija tekla putanjama
uslovljenim odnosom izmeu ove dvije linije miljenja identiteta, zavisno koja je od te
dvije linije bila deblja, historija je shodno tome ispisivala skice ljudskih ivota. Prva se
linija da skicirati: ovjekov identitet je unaprijed zadat, a prirori, u obliku
transcedentalnog jedinstva apercepcije, njegovo temeljno iskustvo se nalazi u samoj
autorefleksiji, u njemu samom. Iako zavodiljiva, ova linija miljenja je obojila stranice

156

historije krvavom bojom; ona je u biti svih mesijanskih, faistikih, masonskih,

inkvizicijskih, kastinskih, nacionalistikih sistema.
Druga prava nosi duboki odjek humanizma i ponitava svaku mogunost mesijanstva,
svaku kastinsku misao o favorizaciji. Problem identiteta i samopotvrivanja se ne moe
rijeiti bez udoredne veze, bez neposrednosti socijalne situacije. Temeljno iskustvo
identiteta je drugi. U povratku na Hegelovu jensku Filozofiju duha, Jurgen Habermas
predstavlja najzanimljivijeg zastupnika ove teze u 20. stoljeu. Habermas se se vraa
onom Hegelu kojeg je i sam Hegel napustio.
Hegelova dijalektika samosvijesti nadilazi odnos usamljene refleksije u korist
komplementarnog odnosa individua koje se spoznaju. Iskustvo samosvijeti ne vrijedi vie
kao izvorno iskustvo, tovie, ono za Hegela proizilazi iz iskustva interakcije u kojoj uim
kako da oima drugoga subjekta vidim sebe. Svijet o samom sebi je derivat o ukrtavanju
perspektiva..., ili Duh onda nije fundamentum, ono to utemeljuje subjektivnost sopstva u
samosvijest, nego medij u kome Ja komunicira s nekim drugim Ja te iz kojeg se tek kao iz
apsolutnog posredovanja oboje uzajamno oblikuju u subjekte. Svijet egzistira kao sredina
u kojoj se susreu subjekti tako da ne bi mogli biti subjekti a da se ne susreu.... (Rad i
interakcija, Primjedbe uz Hegelovu jensku Filozofiju duha)
Jedan takav medij duha, oblikotvorni prostor i pejza iskustva jeste i Medresa. Kao medij
u kojem se odigravaju bremenite epizode ivljenja, Medresa je bez sumnje iscrtala mnoge
likove na platnu ivota, trajno omeila neiji hod nekim baka potezom koji izdvaja
etaa u masi. Ali to to Habermas ili bilo ko drugi naziva identitetom jeste samo sklop
osobina, neki konani oblik gline u sudaranju sa predmetima. Ne samo da nema
prediskustvenog identiteta: njega nema uope na ovom svijetu. Jer, ako se identitet
izgrauje kroz praksu, onda se konani obris identiteta moe sagledati tek kada se praksa
okona.

7). Lice koje ne znamo

ovjek ispisuje svoje lice; iluzija je i stvar kosmogonije misao da sazvjea uvaju na
lik. Yeatsov stih, kojeg kao moto H. L. Borhes koristi u prii Biografija Tadea Isidora
Krusa: I'm looking for the face I had Before the world was made (The Winding stair),
ilustruje tek pjesniku sklonost ka mistici i milozvunoj simbolici: ovjek, naprosto, nije

157

ima lice prije stvaranja svijeta. Slinu stvar prave i uitelji zena definiui zen kao nae
orginalno lice, prije nego to su nai roditelji bili roeni.
Sudbina nije uope ljudska kategorija; ne treba mijeati perspektivu Boga sa
perspektivama ovjeka, zagledanog u hartiju na kojoj je zapisana algebra njegovog
ishoda. Kur'an je kompilacija ove dvije perspektive, nekad ajeti apu Boiju perspektivu
no veinom je rije o ljudskoj vizuri: redovi o trudu i radu, o muci i slasti, o dobrim
djelima, upuuju na ljudsko oko i antropoloki aspekat. A taj aspekat nam govori jedno:
ovjek je tvorac svog identiteta komukicirajui sa drugima u mediju duha; taj krajnji
identitet e biti supstrat ispitivanja na Danu suenja.
Protivurijenost (vjere u fatalizam i imperativa truda) o kojoj se govori u protestantskom
konekstu, posljedica je srazmjeravanja disparatnih perspektiva.
U epilogu za zbirku kratkih pria pod simbolinim imenom Stvaralac (El-Hacedor
kako mona rije! ) H. L. Borges ispisuje slijedee rijei: ovjek rijei da nacrta svijet.
Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajui pokrajine, kraljevstva, planine, zalive,
brodove, ostrva, ribe, kue, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt otkriva da taj
strpljivi lavirint linija ocrtava njegov sopstveni lik.
Identitet je uvijek potencijalna dispozicija; ne radi se ni o kakvom trancendentalnom
odabiru ili misterijskom lanstvu. Islamski identitet koji osjeam u srcu i na koi, legura
je one idealne apriorne islamske dispozicije i ove realne, prostorno-vremenske,
konkretno-moralne. ovjek mora dokazivati svoju vjeru, sam sebi mora izgraditi
indentitet. On mora do kraja izdrati napetost dunjaluka surovostt ignorancije o
vlastitom licu.

P.S.
Noas u lei sa spokojem u srcu. Konano sam poeo raskidati sa onim loim
hodinskim u sebi. Uloio sam napor da stvari prestanem gledati kao oduvijek i zauvijek
dane. Prestao sam gledati islam magijski, mistino, trivijalno, definicijski. Samo jo
molim Milostivog da me poasti da budem bezimen, hrabar pred slobodom, otvoren da
idem u svijetove i otvoren za dolazak svijetova. elim ivjeti i umrijeti bez definicije.

158

159

Nekoliko filozofsko-didaktikih napomena o

mu'allaqama

Akami 1. Nije isti akam naunika, akam slikara, ili pjesnika. Za naunika, akam je
opredmeeni optiki zakon, trenutak kada Sunce, nebo i zemljina tama stupaju u
geometrijski odnos koji rezultira igrom elementarnih svjetlosnih estica u horizontu
vidnog presjeka. Akam je lijep, ali ne i mistian, zanimljiv, ali ne i neodgonetljiv i
intrigantan, kao za slikara koji e itav ivot slikati samo sutone bez snage da ih

160

odgonetne. Naunik u sutonu ne vidi nita mistino, nita osim jo jedan dogaaj koji e
obraditi metereologija. U Tunom tropiju, Levi-Stros pie:
Zapisano na brodu:
Za naunike su svitanje i sumrak jedna te ista pojava, kao i za Grke, koji su jutro i vee
oznaavali istom rijei sa dva razliita izgovora. To ukazuje na davanje prvenstva
teorijskim spekulacijama i na neobino zanemarivanja konkretnog vida stvari. Takvo
gledanje bilo bi prihvatljivo kad bi se jedna taka na zemlji neprestano kretala izmeu
upadne i izlazne zone sunevih zraka. Ali u stvarnosti, nita se toliko ne razlikuje kao
jutro od veeri. Raanje dana je preludij a njegov smiraj uvertira, koja se, kao u starim
operama, izvodi na kraju umjesto na poetku. Sunevo lice najavljuje trenutke koji e
uslijediti: kad je tmurno i sivkasto, prvi jutarnji sati sigurno e biti kioviti; kad je
rumeno, svijetlo, pjenasto, uskoro e zablistati jasna svijetlost. Ali zora ne sudi ostatku
dana. Ona samo zapoinje meteoroloku aktivnost i kae: padae kia, bie vedro.
Zalazak sunca je druga stvar; tu imamo itavu predstavu sa poetkom, sredinom i
krajem; saet prikaz bitaka, pobjeda i poraza koji su se tokom predhodnih dvanaest sati
smjenjivali na opipljivi, ali usporeniji nain. Osvit je samo poetak dana, suton je
njegovo saeto ponavljanje.
Zbog toga ljudi poklanjaju veu panju zalasku nego izlasku sunca; svitanje samo
upotpunjuje podatke koje im daju termometar, barometar i kod manje civilizovanih
mjeseeve mijene, ptiiji let i smjenjivanje plime i oseke. A zalazak sunca ih uzdie,
objedinjujui u tajanstvene sklopove one vijugave putove kojima su tumarali vjetar,
hladnoa, toplota li kia. Iz tih pramenastih konstelacija mogu se iitavati i igre svijesti.
Kad nebo pone da blista od svijetlosti sunca na zalasku (kao to u nekim pozoritima
poetak predstave najavljuje naglo ovjetljavanje rampe, a ne tri tradicionalna udarca o
gong), seljak zastane na stazi, ribar zaustavi svoju barku, a divljak zatrepe kraj vatre to
se ve lagano gasi.
Sjeanje je za ovjeka veliko uivanje, ali ne kad doslovno reprodukuje dogaaje, jer bi
malo ko pristao da ponovo proivi napore i patnje kojih se tako rado sjea. Sjeanje je
sam ivot, ali drugaijeg kvaliteta. A kad se sunce spusti na uglaanu povrinu mirne
vode, kao kakav obol krtog neba ili kad kad njegov disk ocrta vrh neke planine kao krut
izreckan list, ovjek doivi, u kratkoj fantazmagoriji, otkrovenje u pravom smislu te
161

rijei: ukau mu se tajanstvene sile, magle i munje ije je mrane sudare nasluivao
itavog dana u dubini svoje due.
Za naunika, akam je naprosto injenica, jedna meu mnogim koje grade svijet. Ludwig
Wittgeinstein e u Logiko-filozofskom traktatusu dati univerazalnu naunu definiciju
svijeta: Svijet je odreen injenicama i time to su to sve injenice. Ali u naunom
smislu, akam i nije pretjerano obeavajua injenica, - budui da nije pogodan za
eksploataciju, naunici se okreu opipljivijim stvarima, tvrdoj dubini materije. Ve je
moderno doba nagovijestilo krah korespodencije due i pejzaa a u postmodernoj,
govoriti o univerzalnoj istini i smislu znai izloiti se poruzi. Zbunjen pred iskonskim
fenomenima, naunik uti i okree se ka onome o emu moe govoriti. Nae doba je
platilo cijenu scijentizma: zbog ravnodunosti prema prirodi dolo je do pobune unutarnje
prirode. (Nekad je tenja umjetnosti, knjievnosti i filozofije bila izraziti znaenje stvari i
ivota, biti glasom svega onog to je nijemo, obdariti prirodu organom za doznavanje
njenih patnji... Danas se oduzima prirodi govor. Nekad se mislilo da svaki izraz, rije,
krik ili pokret ima bitno znaenje; danas je on tek jedan dogaaj.
Istina da je u tome procesu priroda izgubila svoju sposobnot da ulije strahopotovanje,
svoje qualitates occultae, ali posve liena prilike da govori kroz due ljudi...priroda
izgleda da se sveti. Moderna neosjetljivost prema prirodi zaista je samo varijacija
pragmatinog dranja koje je tipino za zapadnu civilizaciju kao cjelinu. Max
Horkheimer, Pomraenje uma)
Za slikara, akam je paradigma ukomponovanih estetskih principa, otvorena pozornica
iskona boja. Svi mogui odnosi boja pokazuju se u njenoj akamskoj igri, od suhoparne
repeticije do urnebesnih kontrasta, od alternacije udnih tonova do velianstvenih
gradacija koje moe zapaziti samo uvjebano oko.
Ali pjesnik najvie uiva u sutonu. (ta dira tebe tol'ko u tom sutonu? Gete, Faust) On je
tu potpuno bespomoan. Njegov uvid u krnjavost rijei je potpun. Pa ipak, on pjeva o
akamu. Skoro da nema velikog pjesnika koji nije pjevao o sutonu. Bodler u sutonu vidi
druga plijena i pljake, trenutak kada se jato zlih demona budi, kada spleen Priza jenjava
jer u vjetru to svijetlo odbljescima vije / prostitucija se na ulici pali / kao mravinjak...
Kod Tagorea ljubav je uljepana sutonom, vezana za suton, u suton zapoeta i u neki
tamni suton okonana. Od naih pjesnika odabiremo suton Hamza Hume, - suton uljepan

162

igrom razdvojenih ljubavnika, enjom srca i pejzaa, erotskim i iskonskim uzdasima.

Ali meu umjetnostima, knjievnost je skoro najkrhkiji medij za opis sutona. (Svakako
ima neto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistino. Ludwig Wittgenstein). Slikarstvo
i muzika dosta vjernije prenose poruku sutona, zbog karaktera svog medija.
Nema ovjeka koji nije religiozan u akam. Naunik, slikar i pjesnik, muziar i lovac,
vjernik i grijenik, svaki na svoj nain, sluti ljepotu Stvoritelja. To je trenutak akamsko
treptanje elemenata kada se briu okovi nomenklatura i molitva se izgovara srcem,
nemuto ali ne bez znaenja, odjekujui iznad svakog imena i parcijalnog jezika. Na
Margaretino pitanje da li vjeruje u Boga, Faust odgovara:
Sve je osjeaj;
ime je odjek i dim,
zamagljuju nebesni ar.
Akami 2. Dokotrljao bi se ramazan kao mladi mjesec na istonoj pozornici neba,
opcratan optimizmom i snagom, odjeven u skromno ruho pobonosti, u vanjskoj tiini ali
u unutarnjem ushienju vjernika, nosei pregrt nade, milosti i spokoja, i u ivot vjernika
donio mek kosmikog ekvilibrijuma, topline somuna i porodine ljubavi. Kada bi
nastupio mjesec posta, potpuno bi iezla stara, jednolina, ivotarena svakodnevnica i
zapoela bi jedna sona duhovna epoha epoha plodnosti due. Ramazan je mjesec u
kome nijedan predmet, nijedan osjeaj, nisu isti kao izvan ovog mjeseca. Senzori
funkcioniraju po sasvim posebnim pravilima; ramazan je idealno vrijeme za
eksperimentisanje inteziteta percepcije.
Iz godine u godinu, iz ramazana u ramazan, sa svakim pojavljivanjem mjeseca na
istonom kutu nebeske dvorane, javljao se u biima muslimana potajni unutranji pokuaj
da dekodificiraju fenomen iftara, da ga uhvate za rukav i omee sjeivom razuma, da
sami sebi objasne tu monu emociju jedinstva u ramazanski akam. Iftar je neto potpuno
iracionalno. (Zato ima vie iftara u pjesmi Muse azima atia Suton se sputa miriljav
kao smilje..., nego to e to moi ikada imati neki novinarski lanak, esej ili nauna
studija). Kako objasniti taj iftarski osjeaj, a ne zapasti u paradoksalnost ili patetiku? Iftar
je najbolje opisati kao ontoloku poniznost, kao onaj hajdegerovski trenutak oslukivanja
bitka, kao dolazak na istinu bitka. U iftaru je data bit islama: asketsko reduciranje
163

potreba dokida se u trenutku najveeg titranja prirodnih elementa za sofrom koju je

podario Milostivi.
Nepostai su obavijeni tamom kada zaplamte kandilji na munarama i oznae poetak
iftara. Sa zalaskom sunca, okonava se jedan ratniki pohod, jedan asketski zahvat.
Znaenje iftara je kao znaenje pobjednike vrpce na atletskoj stazi: za maratonce ona
simbolizira, ne kraj trke koliko radost zbog uspjeha.
Read Kadi e u Posljednjem Baeskijinom zapisu staviti Mula Mustafi ove rijei u usta:
ao e mi biti otii sa dunjaluka samo zbog tri stvari: sabaha, behara i iftara. Sa te tri
stvari pogoena je sutina. Sabah, behar i iftar su tri naradikalnija duhovna pejzaa
muslimana u kojima oni potvruju ljubav prema ivotu. Behar je simbol raanja itave
prirode, sabah je simbol radovanja dnevenoj svjetlosti, ivotu i radu, a sa iftarom se mrsi i
tako potuje biologija. Svaki od ova tri fenomena simbolizira prihvatanje, a ne odbijanje
ivljenja.
I zaista, jeste li jednom doli u situaciju u kojoj ste prezirali va dosadanji put i kajali se
to niste due gledali behar i vie pisali ljubavne pjesme? Jeste li ikad otili na rani sabah
u damiju ili ga klanjali u svojoj kui, obogativi srce svoje zlatom koje ne pripada ovom
svijetu? Jeste li ikada ekali na ulici pomalo nervozni, pomalo radosni, da pukne top, i
onda utrali u kui da iftarite, elei da taj akamski trenutak razmea posta i iftara traje
vjeno? Ako niste, onda se nemojte hvaliti vlastitim iskustvom, ma na emu da je ono
zasnovano: na proitanim knjigama, putovanjima, profesorskim bahanalijama ili
politikim upoznavanjima. Vi ste jo pionir, koji nije nikad dotakao onu kristalnu istinu
svog postojanja.
Akami 3. Dunjaluki put okien je ajetima. Svijet je enciklopedija ajeta. Ljudsko srce,
i samo nepresuni studenac znakova, ima u sebi pretpostavke da razumi ajete i da iz njih
ui i nazire Tvorca. Kur'an poziva na ajete, kazuje o ajetima i preporuuje ih kao skriveno
blago, za koje je teta da ostane neotkriveno.
Ono famozno kur'ansko itaj, izgovoreno u polutmini peine Hira, ne znai nita drugo
do itaj ajete, itaj znakove. Ajeti su svakojaki, ratrkani irom dunjalukih drumova,
pokriveni prainom i nanosima opsjene, zaogrnuti platom ljudske igre i ljubavi prema
ovom svijetu. Potrebno je otpuhati prainu, biti strpljiv prilikom itanja, pripremiti srce

164

za istinu, eljeti istinu tako se dolazi do ajeta. Ajeti su biseri na dnu mora i treba uloiti
ronilaki napor da se biser ugrabi.
Ajeti su mnogostruki kao to je i svijet mnogostruk, njihov pluralizam upuuje na ljepotu
i milost Onoga koji je ajete postavio ljudima da im osvjetljavaju put i upuuju ih istini.
Volterovski Bog se ne rukovodi motivima ljepote i milosti; ljepota ajeta upuuje na
jednog milostivog i mudrog Boga. Oni koji znaju itati ajete dolaze do zakljuka o
milostivom Bogu, dok neznalice govore o zlom i neprijateljskom Bogu.
No, tipologija ajeta je ipak mogua u smislu isto topografske klasifikacije. Tako imamo
ajete u svijetu i ajete u ovjeku, ajete vanjskog i unutarnjeg kosmosa. Jer, postoje dva
svemira, podjednako beskonana i podjednako zamreno lijepa. Jedan svemir koji nosi
ovjek u sebi, i drugi, koji je zakatanio ljudsko zapitano oko u svojoj arabesci ljepote,
zamrenosti i beskonanosti od Adema a. s., od prvog ovjekovog koraka na tlo historije.
Oba ova svemira su ljudska, jer su od Poetka bila jedina dva medija u kojima je on
mogao osmiljavati svrhu i smisao svog bia. Dva svemira koja su ispunjavala Kantovu
duu; ozvjezadni svemir to se osmjehuje nad sitnom ljudskom pojavom i svemir zakona
ovjekova srca o zloinu i kazni, o nasilju i pokajanju.
Teko je znanstveno odrediti ajet; znak nije neto to se moe kanonizirati tvrdim
zahtjevima logike. Ajet je subjektivna kategorija i zato se moe samo opisivati, ali ne i
definisati.
Ajeti se zrcale u graninim situacijama ili, sam ajet, uvijek je granica. Grci bi rekli da je
bie ajeta u granici. Granica omoguava da se vide jasno dva horizonta stvari to
omoguuje komparaciju koja je metod ka istini. Istina se uvijek javlja na nekoj granici,
prilikom dodira neka dva svijeta razliite provenijencije; istina je rezultat sudaranja
perspektiva. A ljudski ivot je beskrajna mapa iscratana granicama.
Namaz je tipian primjer granice; to je organizovani dolazak isto dunjalukog ovjeka
na granicu vlastitog preispitivanja, sa koje se zagledava u svoju ahiretsku poziciju.
Namaz je dnevni susret fizikog ovjeka sa svojom metafizkom sudbinom. Nema
asketskog rezultata bez dolaska na neku subjektivnu granicu na kojoj se dodiruju ili
ponitavaju dva svijeta, dvije dimenzije postojanja. Post je granica i iftar je granica.
Postoje i znakovi sa druge strane, znakovi iz podzemlja, znakovi okaeni na ivije
beznaa, tmine i ludila. Jer i podzemlje ima svoju granicu, iza koje se nazire samo
165

orginalna tmua ludila. Najvei umjetnici su stvarali svoja najvea djela klatei se iznad
ove granice; nekim umjetnicima su znakovi pomogli da se vrate iz podzemlja u ivot
spokoja i ravnotee (tako neumjetniki pojmovi!) dok su neki prekoraivali granicu i
spektakularno odlazili u dolinu neurastenije, patologije i ekstravagnastnosti. Ovim
fenomenom se bavi alternativna nauna grana umjetnika patografija. Jer, svaka je
granica zaviaj znakova pa i granica sa hemisferom ludila. Fenomen genija upuuje na
snanu bliskost granici. S druge strane, normalnost, graanska demokratska osrednjost,
konformistika prosjenost uvijek je udaljena od granice, gluha za granicu, slijepa za
granicu, i donju i gornju.
Veliina umjetnosti se mjeri po kvantitetu njenog bavljenja graninim stanjima. Hazard,
ljubav, raanje i smrt, rat, pusto, ludilo, vlast, bol i naslada bolom, sumnja,
autodestrukcija, porodino proklestvo, atavizam, bolesna elja, antagonizam svijeta
prema pojednicu i obrnuto, zindan, kolektivna mentalna epidemija, epidemija krvi i
epidemija mate, traganje za slobodom, usud znanja, konflikt srca i razuma, - samo su
neke od ivotnih graninih situacija u kojoj oni koji znaju itati mogu pronai znakove.
Mada, najvei znak je sam ivot. Kod najveih umjetnika nema posebnih graninih
situacija kojima oni posveuju svoju energiju; kod njih je granica sam ivot.
Granica je trenje, varnienje, konflikt i sudaranje zato su granice tako bolne i tako
romantine. Na granici se sueljavaju dva svijeta, dvije kategorije bivstvovanja i iza tog
sueljavanja nazire se neki red, mjera i vii smisao.
Na mnogo mjesta Kur'an opisuje atributom ajeta smjenu dana i noi. Granice na kojima
se dan i no dodiruju i smjenjuju jesu sabah i akam, svitanje i sumrak, trenuci kada se
dan otcjepljuje od noi i no zamjenjuje danom.
Svitanje i sumrak, sabah i akam su dnevne granice, vremenska razmea koje opcrtavaju
dnevni dunjaluki ivot ovjeka Akam je vrhunac dana, kada ga potire i ponitava no.
Zalazak sunca iznova, svaki dan, podsjea na prolazak svega i nitavnost dunjaluke
jurnjave.
Jutarnji sumrak i veernji sumrak. Svitanje i suton. I opet, jutarnji sumrak i veernji
sumrak. Tee rijeka dana nezaustavljivo i zalud se pozivati na besmisao ljudskog ivota.

166

Prolaznost upuuje na racionalnost i smisao. A sve je prolazno, osim lica Gospodara

svijeta, vlasnika ljepote i plemenitosti.
I zato, zastanite kad ugledate njenost rumenila na zapadu, ukopajte se u skruenoj tiini i
posvjedoite ajet! Padajte u prainu milioni, dotaknite elom ponizno tle! Zar ne sluti
Tvorca svijete? Umiri se na seddi, slavei Onoga iji ajeti okieni vise na kupolama
tvog smisla.

Akam 4. Tiinu, satkanu od nadmudrujue igre napregnutih beonjaa i tvrdih slova

prosutih djelia svemirskog zrcala, prekidaju predakamski otkucaji satnih kazaljki. Pred
suton, praina eflorira po biblioteci, iznenadno oivljuje nahranjena kosim, rebrastim
sunevim trakama. Akamsko zatije tiine, kakofonija i uurbani koraci na ulici jasan su
mi znak kada trebam prekinuti sa itanjem, obredno odloiti tivo i spremiti se za
akamsku molitvu udivljenja
Ja, Horhe Luis Borhes, poluslijepi starac, koga u povijesnim gibanjima zaee Arapi,
Goti i Saksonci, svakog akama zazivam Boga na dva jezika to su mi prisni,
pokuavajui Ga razumiti. Molitvom, osobnom nikako batinjenom, zahvaljujem mu na
Vergilijevom stihu i engleskom prevodu Homera, na aporiji apokatastasisa i aporiji
Ahila i kornjae, na povijesnoj snazi bodea i mom gradu Buenos Airesu, na njegovim
predgraima to se u ravnicu ire i pampi to se iri po mom srcu, na Lajbnicovom
optimizmu i Volterovom naivnom, glupavom prkosu, na sjeni javora i pjesmi vrbika, na
vlastitom Mjesecu samoe to me opravdava i daje mi utjehu.
Znam, akamska kvintesencija nepojmljiva je u knjigama. Kapi smo Heraklitove rijeke,
ali u naem talasanju ostaje stalan, vrst i postojan akamski odsjaj. To je ono postojano:
nae divljenje, naa molitva, nae ah! Traje kao stabilna nit to povezuje stoljea.
Je li iko, Boe, vie od mene uivao u sutonu i strastvenije elio sroiti metaforu, strofu i
himnu posveenu sutonu? Ko je vie od mene elio rijeiti jednainu sumraka sklupanog
u rasutoj dugi? Zapalio sam glas svoj na sutonima i u sutonu grudi svoje izranio
psalmima. Nazvao sam ga mranim draguljem okovanim u vremenu, i Sudnjim danom jer
je svaki akam Dan sudnji.
Stojim na balkonu iznad ove cvrave ulice i gledam danima kako akam blagosilja
periferiju svojim tajnama. Ova slika je vjena i za srce srasla, prizor sutona u predgrau:
167

tama se iri kao krv ranjenih stvari, u daljini se uje gitara, veeras ulice pamte da su
neko bile polja, pucketaju rujni vrtlozi estokih lomaa; evo, sad proe neki dronjavi
prosjak i umnoi tugu veeri. Uvijek je ganutljiv suton kada daje predgrau boju hre.
Ponekad mi se ini da sam jedni posmatra ove ulice; da umrem niko je vie ne bi gledao.
Moram se pripremiti za sudbinu svoju sudbinu Homerovu, Demokritovu, elMearrijevu, Huxleyevu i Taha Huseinovu. Moram natoiti u srce svoje ovaj jecavi krik sa
zapada to para srce, ovu dreavu zastavu sainjenu od krila melekovih, ovu svrnutu
ljubav Nunog Uma; ne smijem propustiti ni jedan akam tama e biti preduga i slina
vjenosti. Pamenje moram opskrbiti plesom sutonjih svjetala i sjenki, bistrom igrom
boja, besmrtnom igrom fotona igrom ovjenanom ehom vjenosti.

Djeak sa lulom Sjeanje na djeaka sa cigarom nema za cilj da bude apologija

duhanu i stoga se ne elimo uputati u fikhsku raspravu o jurisdikcijskom statusu tutuna.
A i ta fikh moe rei o duhanu? Fikh je Sizifov posao, kotrljanje kamenuge s brda na
brdo, slaganje glose na glose, tueg na tue, smjenjivanje u monotonom ritmu prohibicija
sa farzovima, dubokoumno potcrtavanje distinkcije izmeu farza i vadiba. Duhan je
poezija.
Poezija govori o ovjeku kakav je mogao da bude. Fikh govori o ovjeku kakav treba da
bude. Poezija je kajanje, fikh projekat, vizija, raun. Fikh je nagacija poezije.
(S jasnom namjerom izbjegavamo ispitati status duhana u bloku fikha, jer je kontura
odgovora unaprijed vidljiva, iscratana krutim grafitom racija: 1. cigara je atak na vrijeme
2. handar zaboden u svetinju zdravlja 3. ekonomskim pojmovnikom: uporno gomilanje
zrna, ali ne radi pogae, ve zbog bacanja po drumu. Poneki fakihi navode svetih sedam
razloga za neopozivu eliminaciju duhana, ali u biti, ova tri gore navedena su kapitalna.)

Vehabija 1. U vehabijskom svijetu nemogue je pronai mjesto kulturi, ona je

unaprijed eleminisana strogim negiranjem svijeta. Bez svijeta nema kulture, makar je u
tome jedinstven beskrajni redenik njenih definicija. Vehabizam je atentat na kulturu.
Ovaj diskurs ismijava umjetnost, cereka se poeziji, odluno prijeti dehennemom i onda
168

kada se pomene rije muzika, ili rije filozofija. Kako je mogua kultura tamo gdje nema
zanosa za novo, gdje ljuture prolosti okamenjuju nabujali ivot sadanjice, gdje dihad
ima samo eksterno znaenje, gdje je kreativnost zamijenjena ehom? Je li mogu ovjek
koji se ne smije, koji ne sanja, koji ne pjeva, koji se ne igra, koji ne misli, koji nema
vlastite odgovore pred sfingom svijeta? Vahabije su epigoni, plagijati, taoci tatine i
eksponiranja, inkvizitori deviza na koje se pozivaju.
Treba li uope argumentovati tezi po kojoj u islamu nema mjesta kulturi? Zanimljivo je
da je u kranskom svijetu, meu kritiarima kranskog parohijalizma islam uvijek
navoen kao primjer otvorenosti prema ivotu i bogastvu kulture. U Imenu rue, slavnom
romanu Umberta Eka, jedan sloj je posveen upravo ovoj kritici parohijalnosti i
redukcionizma, a Ekova poruka nas upozorava da je ovjeanstvo u konstantnoj
opasnosti od redukcionizma.
U vehabijskom vokabularu, redukcionizam se ispoljava u tezi da svijet moe biti a priori
haram. To je sutinski moralni problem danas kod muslimana. Kako ubijediti ljude da
svijet po sebi nije moralan? Kada je Bog stvorio stvari, uinio ih je indiferentnim. Same
po sebi, stvari nemaju etinosti. Svijet je samo nunost postojanja, stimulans
dramatinosti, epifenomen, pozornica na kojoj se odvija ljudska drama. Halal i haram
poinju sa ovjekom. Rei da je svijet halal ili haram, svijet per se, znai degradirati i
svijet i ovjeka, umanjiti odgovornost ovjeku. Recimo, muzika po sebi nije ni haram ni
halal ovjek joj daje te signature.
Stav prema kulturi sasvim konzistentno proizilazi iz vehabijskog pogleda na svijet.
Vehabizam je filozofija imitacije. Cijeli vehabizam je izraz jednog mimetikog shvatanja
svijeta, nazor po kome mimetiko, oponaateljsko djelovanje fungira kao vrhunsko i
najispravnije. Oponaanje je zamijenilo slijeenje. Kopija je zauzela mjesto na kome je
nekad stajao ovjek. ovjek je postao eho. Opravdanje za imitaciju vahabizam nalazi u
vlastitom nastojanju da sauva netaknutost izvornog nauka islama, da u vremenu
zabetonira eventualnu univerzalnost svetih dokumenata. S druge strane, univerzalno je
ono to svakom historijskom idiomu daje jednaku priliku da se odredi prema tom
univerzalnom. Vehabizam, kao ivotni nazor, uskrauje svako povijesno samoodreenje
ovjeka. Krajnji zakljuak koji slijedi iz vehabijskog nazora jeste da ovjek ne treba da

169

misli, ve samo da ponavlja ono to je dato u dokumentima islama. Sve je ve reeno.

Sve je definirano. Ostaje nam da vegetiramo i dostojanstevno doekamo Sudnji dan.
Nita nije reeno, ili, da bi neto bilo reeno u vremenu, ono se mora predhodno shvatiti.
Muslimani moraju uvijek iznova definirati svijet tako to e shvatati duh poruke
dokumenata islama. Svako suprotno reagovanje na stvarnost jeste degairanje
odgovornosti, pad u proklestvo taqlida. Historijsko okamenjivanje i unificiranje znaenja
dokumenata islama jeste savren put iskrivljivanju izvornog znaenja istih. Okamina je
isuvie teak i disparatan pojam za duh.
Mimikrija je postala obrazac ponaanja; svako oponaanje ima svoju notornu psiholoku
pozadinu: imitacija je uvijek nedostatak linog. Cijelo tijelo je postalo jedan organ
mimetikog izraza. Psiholoki, podraavanje je najnii, elementarni oblik ponaanja.
Jezik, odjea, naroito nain miljenja samo su neke od unificiranih antropolokih
karakteristika. Da li dostojanstvo vjernika smije dozvoliti da se njegovo djelovanje odvija
na najniem nivou, onom oponaateljskom?

Vehabija 2. Legenda (a moebit i vic) kazuje kako su klanjali za imamom, stari dedo
(tanka svijetlosrebrena brada, francuzica na glavi, tofane pantalone, karirani sako,
priglavci na nogama) i mladi vehabija (bos etri prsta iznad lanaka, noge kao u srne
tanke i dlakave, zavrnuta trenerka diadora, bijela tabula rasa majica, brada u procesu
rascvjetavanja, ukasto-plemenite oi). udna se igra (prepuna nadmudrivanja i inata)
odigrala u toku namaza meu tim dvolanim dematom: sudar bosanske tvrdoglavosti i
kvazi-izvorno-muslimanske nametljivosti, bosanske mrnje prema netoleranciji i
proarapskoj elji za uniformizacijom. Izvori kazuju (mada je ovo izvori diskutabilno
vjerovatno pria potie od nekog oevica, ali ko je bio oevidac kada je rije o
dvolanom dematu dok je imam bio okrenut leima? oito neka ena koja je iz dna
damije motrila sluaj) da je odmah na poetku namaza, iza tekbira, mladi rairio noge i
stopalom nagazio dedov noni prst. Dabogme, dedo je izmakao nogu, to iz nelagodnosti,
to iz bola, i malo se odmakao od mladia. No, mladi je opet (misionarska nadobudnost,
dai'jski sabur, predanost sunnetu) primaknuo stopalo do dedinog stopala, i igra je mogla
170

poeti. Mladi, pokretan potrebom da potuje sunnet, pratio je dedu koji, pokretan
famoznim impulsima bosanskog marifetluka i inata, se odmicao makazastim pokretima
stopala. U mladievoj glavi je odjekivalo: poravnajte i zbijte safove, a u dedovoj glavi: ja
udna hajvana. Stopu po stopu, mic po mic, do zida, do kraja damije. Stjeravi dedu do
zida (sve za vrijeme jednog rekata), vahabija irokogrudo stade i onda pobjedniki
primae stopalo do dedinog stopala, sretan i spokojan to je zbio safove i onemoguio
svaku varijantu ejtanskog kolanja izmeu safova. Iako pred porazom, dedo neprimjetno
podie obrvu, namjesti smjernu konstrukciju lica, onda dentlmenski nogu savi u koljenu
i die je iznad vehabijine: ah-mat!

Vehabija 3. Bijedni rezultati ummeta u posljednjim globalnim utakmicama mogu imati

samo jedan uzrok, skriven ali istinit: indiferentnost prema budunosti, ili bolje rei,
odreivanje sadanjosti iz vizure prolosti, a ne budunosti. Muslimanski agitatori,
konspiratori i teoretiari, zabrinuti nad sadanjom aporijom ummeta, prave krucijalne
pogreke: analiziraju sadanjost arinima prolosti, teorijske obrasce prolosti primjenjuju
kao projekat za budunost. Grdno se varamo ako mislimo da emo odgovore na pitanja
naeg vremena pronai u prolosti ili historiji. Poslanikova a.s. politika, politika ashaba i
tabiina, ma koliko imala u sebi elemente univerzalnog (svako ljudsko djelovanje to ima),
ona je bitno historijska, mogui odgovor na jedan historijski sklop odnosa. Historija je
samo ljutura u kojoj bivstvuje univerzalno. Ljuturu treba odbaciti, univerzalno zadrati.
Problem vehabija je problem ljuture.
Kada se budunost pone obavijati izblijedjelim ljuturama historije to je onda
manipulacija ili farsa. Vehabije su banalana potvrda Hegelove tvrdnje da se u historiji sve
deava dva puta, jednom ozbiljno, a drugi put kao lakrdija. Vehabije su upravo bosanska
groteska. Obnavljanje povjesnih obrazaca je uvijek komino. itav fenomen ima
upadljive elemente komedije: scenografija, kostimi, rekviziti, komedijaki vokalbular,
koreografija, bajraci i pozornica koja tek pokuava doarati autohtoni historijski
ambijent. anr koji bi najbolje opisao vehabije jeste repriza. A zna se da je repriza vrlo,
vrlo lo anr.
(U polemikom spisu O koristi i teti historije za ivot, Fridrih Nie pie: Mi elimo da
sluimo historiji samo utoliko, ukoliko ona slui ivotu; ali postoji jedan stupanj
171

bavljenja historijom i jedno cjenjenje iste, pri kojem ivot zakrljava i degenerie se...
Nije li, u svim muslimanskim otklonima u historiju, meu kojim treba posebnu panju
posvetiti bonjakim kulturnim fusnotama, rtva bio ivot? Nije li izmiljanje historije
ilo na tetu osmiljavanja sadanjice? Nije li historija postala odve predaleka meta za
nas, onaj Nieov dragocjeni suviak znanja i luksuz?)
No, vehabije su samo isuvie notoran i naglaen eksponat muslimanske optereenosti
prolou. Muslimani daju smisao svojoj ne samo sadanjosti ve i budunosti tako to
veliaju prolost kojoj i ne pripadaju, makar ne idejno moda genetski. Mi nemamo
nijedne zasluge za bilo koju muslimansku pobjedu u prolosti kakve to ima veze sa
nama? Kada pominjemo vlastitu slavnu prolost, trebali bi osjetiti crvenilo na licu a ne
busati se u prsa.
Historija moe imati smisao jedino ako se shvati kao pomo za odreivanje sadanjosti.
Zato muslimani iako je njihov cijeli intelektualni arhipelag upravo posveen prolosti
uporno stoje zbunjeni pred vlastitom historijom, bez stava prema njoj, bez domiljatosti
da se prolost stavi u muzej, a ne u budunost. Mjesto povijesti je u muzeju a ne u
ivotnim orijentacijama. Kod drugih, prolost egzistira jedino u muzeju, kod muslimana u
krvi, podsvijesti, budunosti, kretnji zglobova, idealima, mati. U tom stavu prema
povijesti treba traiti psiholoke razloge muslimanske averzije prema muzeju, arhivu i
biblioteci historijekog materijala. Ope je poznata stvar da muslimani preziru institiuciju
arhiva. Sve je to rezultat ovog stava prema prolosti, ove zbunjenosti i kaotinosti.
Historija ne moe biti cilj. Primjeri i pouke iz prolosti mogu imati jedino didaktiki
karakter, dakle karakter sredstva. Muslimani su (a naroito Arapi) od sredstva
konstruisali cilj, u kojem prebivaju izvan stvarnog ivota. To je taj poznati duh staklenog
zvona muslimana apstinencija od sadanjosti i uobraeno prebivanje u prolosti. Kada
nam ulema govori na neku savremenu politiku temu, uporno nam iznose primjere iz
prolosti, dok sadanjost pominju kao primjer u historijskom pregledu. Pred naim oima
smjenjuju se bitke, slavni muslimanski borci i diplomate: h. Hamza, Dafer ibn ebi Talib,
bitka kod Mut'e ... Ulema jo u svoj pojmovnik nije upisala rije projekat.

172

Meutim, situacija u kojoj se nalazimo je krajnje reducirajua: svaki put treba odrediti
sebe i svijet oko sebe. Na tom put odreivanja, vehabije dou kao primjer jedne krajnosti
koju treba izbjei.

Vehabija 4. U islamu pojam dihad ima dva znaenja: dihad u odnosu na sebe i
dihad u odnosu na svijet. Dihad u odnosu na sebe je borba sa samim sobom, dok je
dihad u odnosu na svijet borba protiv postojee negativne strukture injenica u drutvu.
Borba protiv sebe jeste moralna borba, dok je borba na drutvenom nivou politika borba.
Po islamskom uenju (kao i prema povijesnom reljefu pojavljivanja islama) moralna
borba je i logiki i historijski prva. Moralna borba je uslov politike borbe. Unutranji
dihad je primordijalna, sveobuhvatna, neumitna sudbina vjernika.
Jedino moralna borba odluuje o ahiretskoj sudbini vjernika; politika borba e biti
ahiretski tretirana u onoj mjeri u kojoj je bila izvedenica moralne borbe. Uspjeh politike
borbe se mjeri dunjalukim, a uspjeh moralne borbe dunjalukim i ahiretskim arinima.
Rezultati politike borbe nisu individulani; politiki rezultati imaju svoju logiku koja je
iznad okvira pojedinanih mogunosti predvianja. Politika borba je zamrena,
kompleksna, uslovljena kompleksnim svijetom i povjeu. S druge strane, moralna borba
je individualna mjera.
Za svakog vjernika, osnovna dunost jeste da se bori sa samim sobom. To je borba protiv
empirijskog u sebi, protiv strasti i ivotinjske dimenzije svog bia. Svaki vjernik je bojno
polje estinu ne treba podcjenjivati zbog toga to rat nije tako vidljiv, buan i
eksponiran. Moral, ili borba sa sobom, je kovanica u kojoj se kuje identitet i dokazuje
svoja pripadnost duhovnoj formaciji islama. Unutranji dihad je mjera kvaliteta vjernika.
to je vea mo vjernika da vlada sobom, to je vea i njegova vrijednost. Vrijedi i
obrnuto. No, pravilo je da nema vrijednosti bez borbe, jer je vrijednost uvijek posljedica a
ne pozitivni, oduvijek prisutni predikat ovjeka.
ovjek koji ide u svijet bez navike unutarnjeg dihada biva progutan bez otpora; takav
ovjek ne moe imati dostojanstven poloaj u nemilosrdnom, uvijek negativno
nastrojenom svijetu, ili ivotu. ivot bez borbe je dogaanje, a ne ivljenje. Samo je
borbeni ivot slobodan vot.

173

Na moralnoj borbi treba insistirati. Meu muslimanima je prisutan otuan obiaj da se

ovaj poetni i nuni nivo dihada esto preskae i prelazi na politiku borbu, koja u tom
smislu, znai jedino bjekstvo od moralne borbe. Politika borba je bez sumnje laki oblik
borbe. Ona je incident, dok je moralna borba pravilo.
Moralna borba je prisutna u svakodnevnom ivotu; to je borba bez huke i zastava, bez
ratnih euforija i muzike. To je pomalo dosadna borba jer je konstantna, svakodnevna,
zahtjevna. Svaki ovjek ima priliku da uini dobro djelo, ili da ne uini zlo. Ne treba
podcjenjivati nijednu situaciju, svaki porok zasluuje opiranje. Svakodnevna, moralna
borba je jedini put prema identitetu.
Tek sa opetovanom moralnom praksom moe se poeti sa politikom borbom. Inae, i
politiki dihad uglavnom je imao pogrenu definiciju u zvaninom mnijenju. Kada se
pominje politika borba, uvijek se zamilja neki ljudski faktor protiv kojeg se treba boriti,
neki transporter napunjen stranim vojnicima na kojeg treba baciti bocu zapaljenog
benzina. Politiki dihad ispravnije je rei politika dimenzija dihada) jeste borba za
uspostavu drutva koje omoguuje moralan ivot. To je borba sa realitetom u ijem je
biu ukorijenjena opozicija prema moralu. A realitet je uvijek krnjav, samim tim to se
moe promijeniti na bolje. On zasluuje negativan odnos jer se moe usavriti. Najiru
ilustraciju politikog dihada sadri pripovjest o Jusufu a.s. Na prvi pogled kur'anski
prikaz Jusufog ivota izgleda kao smjenjivanje epizoda moralne borbe. ta je sa
politikim dihadom Jusufa a.s.? Nakon savladanih moralnih iskuenja, Jusuf a.s. biva
postavljen za dravnog haznadara, ovjeka koji e racionalizirati dravnu ekonomiju. To
je bio njegov politiki dihad borba protiv gladi i time borba za usavrenja socijalnog
poretka. Postoji li neto to bismo mogli nazvati dihadom mira? Je li to onaj veliki
dihad koji e spomenuti Poslanik a.s. po povratku sa Bedra? Taj veliki dihad
interpretiramo kao pravljenje drave, kao Poslanikovo davanje teine miru u odnosu na
rat. Danas moemo iz toga izvui ozbiljnu poruku o naem dihadu. esto dananji
dihadisti idu linijom manjeg otpora: ubiti ovjeka nije nikakav problem, ali jeste
problem napraviti efikasno, organizovano drutvo.
Islam logiki objedinjuje moral i politiku. Kao to nema politike bez morala tako nema ni
morala bez politike. Zaustaviti se samo na moralu i odrei se politike znai potvrditi
moralnu nedoraslost. Posljedni moralni zahtjev jeste formiranje zajednice koja e

174

omoguavati moralan ivot. Politika je prostor gdje se realiziraju najuzvieniji moralni

motivi.
Kada se prati kur'ansko pripovjedanje o poslanicima ili vijesnicima islama, stie se
neumitan dojam upravo ove krnjavosti realiteta i negativnosti islama naspram postojee
strukture fakata. Islam je od poetka negativan. Njegova negativnost nije neka
vrijednosna odrednica to je negativnost ili opozicija prema pozitivnom stanju stvari
koje uporno uva svoj status quo. Zbog svoje negativnosti islam je trajno osuen na
anatemu postojeeg stanja stvari koje ne podnosi svoju antitezu ili suprotnost. Tada je
dolazilo do politikog dihada. Jer etimoloki rije dihad ne znai rat, ve napor, trud,
energinost.
Kakav je put, ili mogunost negativnog stava islama prema postmodernom drutvu?
Islam ima u svom biu negativni horizont, to je nesumnjivo. Sagledavajui bit
postmodernog drutva, postavlja se pitanje: kako se suprostaviti neemu to je samo po
sebi utemeljeno na pluralizmu, na apsolutnoj aksiolokoj slobodi, na demokratiji i
polivalentnosti na emu je ve utemeljeno moderno drutvo? Ili moda islam treba da
podri pluralizam (koji uspostavlja jednakost vrline i poroka, vrijednosti i
antivrijednosti), i tako izgubi svoj negativni impuls, i tako se pretvori u sektaki
konformizam. Kako se suprostaviti pluralizmu a ouvati svoju bit koja fungira kao
potivanje pluralizma kultura, religija, miljenja? Kako se suprostaviti pluralizmu, koji
zasluuje suprostavljanje injenicom da prikriva neslobodu i jednu konzervativnu
tendenciju za ouvanjem postojee grae injenica? Pluralizam o kome je rije nije
pluralizam religija, razliitih poimanja i doivljaja svijeta i njegovog Tvorca, ve
pluralizam koji vrsto i odluno titi porok, antivrijednosti, neduhovnost, nehumanost,
kolonijalizam, pluralizam ija je stabilna suma i rezultat apsurd i pukotina perspektiva.
Islam svoje stavove mora temeljiti na dualizmu ili bipolarnosti, koja je ontoloki supstrat
kosmosa i podloga ljudske prirode. U takvoj bipolarnosti, pluralizam zauzima jednu a
islam drugu stranu. Po ovoj neumutnoj binarnoj logici, to je dualizam poroka i vrline,
konzervativnosti i negativnosti, apsurda i smisla. Jer pluralizam je varka i obmana. U
pluralizmu gubi se tlo pod nogama, identitet ima smao jednu sudbinu: asimilaciju.
Moderni pluralizam je zapravo jedan ugodni, racionalni, demokratski totalitarizam.

175

Filozofi tzv. frankfurtske kole su suvislo o tome pisali. Jedino je kroz dualizam mogua
negacija: to je dijalektiko pravilo. Islam mora negirati lani pluralizam (itaj: monizam)
to je njegova dijalektika.
Moda je danas islam jedina religija koja u svom biu, u sri svog uenja nosi epitet
negativnog, naspram totalitarnog, jednodimenzionalnog realiteta. Ovaj realitet nije u
potpunosti eleminisao duh ali ga je liio njegove politike snage, reducirao na sektatvo,
popularne humanistike sanatorijume, boemsko-artistike kolegijume, bizarne jazbine
autentinosti. Uglavnom, duh se izjalovio, izgubio svoju e za opredmeivanjem.
Logiki gledano, islam je duh koji udi za opredmeenjem na socijalnom polju, on se
opire pluralizmu koji duh liava negativne dimenzije. Islam je duh koji ne eli ostati
samo duh, ve ima jasnu namjeru da se opredmeti. U tom svijetlu, islam je doista jedina
prijetnja jednodimenzionalnom drutvu. Islam u svom uenju sadri dovoljno elemenata
koji bi opravdali opiranje unifikaciji i konvergenciji globalizacije.
Borba muslimana u postmodernom drutvu moe imati samo kontekst moralne borbe.
Zapravo, to je jedini put politike borbe muslimana. Ignorisanje lanih vrijednosti koje
servira globalno drutvo je stvar morala. Globalizacijsko drutvo se moe opovrgnuti
jedino insistiranjem na moralnoj borbi. Ovo drutvo unifikacije je suvie mono da bi se
opovrglo klasinim politikim sredstvima. uvati svoj islamski identitet, opirati se
globalizacijskom promoviranju poroka, insistirati na moralnoj autentinosti, biti opozicija
unifikaciji i amerikanizaciji (to je ve globalni problem), sauvati duh a ne povui se iz
socijalne igre, biti ivi primjer ignorisanja zvaninih antivrijednosnih vrijednosti najbolji
je put politike borbe. Samo moralna borba kao politika borba moe dovesti muslimane
u poziciju sutinski politike borbe u znaenju aktivnog opiranja, borbe na ivot i smrt.
Ali samo sa okonanom (mada takva borba nikad ne moe biti okonana) moralnom
borbom moe se poeti sa politikom borbom. Drugim rijeima: samo kao moralna borba
politika, borba ima smisla.

Mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije dume 1. Mevludi se djele na epskodugometrane, tandara-mandara i sentimentalno-srceparajue. Dugometrani su danas
prava rijetkost, i uglavnom se vie ne ue. To je plemenita vrsta mevluda koju su uile

176

nae dede i pradede, ali vie nije u opticaju. Nain njegovog izvoenja je bio sljedei: iz
prepune damijska ili mesdidske prostorije izdvojili bi se oni koji imaju lijep glas, koji
znaju napamet mevlud i poeli bi uiti mevlud od poetka do kraja, od Gaevia do
Kadia, ukljuujui ponekad i one turske varijante. Bila je to isto epska atmosfera, gdje
su se odreene vrijednosti religioznog karaktera prenosile usmenim putem, s generacije
na generaciju. Nije tako rijetko danas naii staru nanu ili djeda koji znaju napamet
mevlud, kako ponavljaju za izvodaima, iako se rijetko usuuju da i sami neto proue.
Mevlud je kod bosanskih muslimana epsko-kulturna injenica. Putem mevluda vreno je
tradiranje sakralne historiografije, uvanje u pameti slavne povjesti islama.
Tandara-mandara mevludi su vrlo kratki mevludi, u kojima do najveeg izraza dolazi
poslovna angaovanost i uurbanost izvoaa. Aere, malo Kadia, onda ustajanje na
noge i Dobronamdoao, onda malo Gaevia, malo tandara-mandara vaza i na kraju
dova.
Pria se da je jednom tako mladi hodica pozvan kod nekog domaina da proui mevlud.
Hodica, onako veseljak ue u kuu i odmah zapita: Hoemo li pravo ili tandaramandara? I nije to bilo ni vrijedno tolike panje da hodica, nakon dva mjeseca nije
zaglavio u bolnicu zbog slijepog crijeva. Sluaj je htio da doktor hodici bude upravo
onaj domain koji ga je prije dva mjeseca pozvao da mu proui mevlud. Za operacionim
stolom, doktor je podigao obrve i upitao: Hoemo li pravo ili tandara-mandara?
Sentimentalno-srceparajui mevludi su izrazito ijsko-sufijska varijanta mevluda. Ova
vrsta mevluda je karakteristina po tome to na njima ene vene reu. Neka mona
tajnovitost, nesluene dubine imana u gestikulaciji, iaretima i akustici izvoaa, pokoja
hikaja iz naftalina, hazreti izrazi lica, snana, nepatvorena predanost, superiorno,
kolosalno razgledanje aktera po dematu osnovne su odrednice ovog tipa mevluda. Za
razliku od prethodna dva, ovaj tip mevluda nastupa sa prikrivenom drutvenom
agitacijom, u cilju da se kod auditorijuma ostavi utisak, da se bezazleno i nevino, stvori
dojam o visinama izvoaevog imana, ljubavi i znanja. Pored komercijalnih
antecedenata, sentimentalno-srceparajui mevlud je efekat ljudske tatine i potrebe da se
zadovolji ponos, da se strgne sa modanih opni kompleks beznaajnosti, da se u vlastitom
biu pokrene mehanizam samoobmane i cenzure. Istina, ni uzroci razliitih poremeaja,
blokada i mentalnih lajdranja nisu zanemarljivi.

177

Postoji ugao gledanja koji mevludu pridaje samo jedan atribut: potpunu besmislenost. Da
stvar bude gora, taj ugao gledanja je jednostavni racionalni pristup mevludskoj
koreografiji i kvintesenciji: ljudi pobono sjede i recituju napjeve, neobjektivne i pomalo
mitologijske, kao grki rapsodi Homerove epove, ene sluaju uenje mevluda u
dubokom ubjeenju da e ih samo sluanje u dennet uvesti, potom famozno,
problematino (za jednostavni racionalizam) ustajanje na noge (koje simbolizira pijetet
vjernika prema Poslaniku) i pjevanje dobrodolice, pri emu su ruke postavljene u
poloaj specifian jedino za namaz, dakle dok se stoji pred Bogom, i na koncu potpuna
sakralizacija mevluda u svijesti vjernika (religiozno ubjeenje da je mevlud prioritetna
stvar) iju krivicu snose vjerski slubenici, jer su izokrenuli hijerarhiju prioriteta i ono to
je u biti epifenomen uinili sutinom, a ono to je sutina potpuno zanemarili. Kakve sve
ovo, zaboga, ima veze za autentinim jednostavnim islamom?
Jedini argumenat koji se moe ponuditi protiv suhoparnog racionalizma jeste bjelodana
injenica da je mevlud kod bosanskih muslimana ipak izraz samo ljubavi prema
Poslaniku a.s. I zaista, nema nijednog drugog argumenta koji bi bolje odbranio mevlud.
Mevlud nije vjerska, ali jeste tradicijska injenica. Zahvaljujui tom statusu, mevlud i
danas egzistira kao dominirajui tradicionalni ceremonijal. Tematika mevluda je vjerska,
ali to samo upuuje na sudbinu Bonjaka koji se nikad nisu identificirali sa nacionalnim,
ve sa vjerskim. Ali u biti, ponavljamo, na mevlud je tradicijska injenica. On nema
sakralni karakter. Na primjer, mevlud koji je napisao hafiz Salih Gaevi svoje prvo
izdanje je doivio 1878. godine na bosanskom jeziku. A Bonjaci e zvanino dobiti na
raspolaganje taj, bosanski jezik, tek krajem dvadesetog vijeka.
Primjedbe na raun mevluda stoga ne pogaaju sutinu. Mevlud uope nije vjerska
kategorija, ali je u Bosni on ima svoju vrijednost.

Sve stvoreno uini se veselo 1. Sve stvoreno uini se veselo je naslov zbirke mevluda i
stih iz Gaevievog mevluda (Sve stvoreno uini se veselo / Briga ode, ivot doe
nanovo...). Ova zbirka mevluda se moe nai u svakoj pobonoj bonjakoj kui i tree je
obavezno tivo, poslije Kur'ana i takvima. Mi ovom prilikom koristimo stih sve stvoreno

178

uini se veselo, kao vrsto uporite za eksplikaciju jednog svjetonazora, jednog

kolektivnog stanja duha pa i politikog stanja u jednoj iroj drutvenoj grupi.
Nevjerovatno je koliko ova konstrukcija pogaa sutinu stvari. Rije je o pojmovnoj
konstrukciji iz koje se vidi da je rije, bar na pojedinanom nivou, o mentalnim
teksturama koje sve to je stvoreno shvaaju veselo. (uveni merhamet Bonjaka, koji
samo tanka linija djeli od naivnosti i gluposti, jasna je konsekvencija veselog shvaanja
ivota. Napr. deviza Da se ne ponovi totalno je neozbiljna. Ozbiljna deviza treba da glasi:
Ponovie se!!!). Za ovaj svjetonazor, dakle, nema ozbiljnih situacija. Sve se moe
amortizirati i prilagoditi: ivot je kratak da bi se proveo u varnienju i kolizijama. Sve
stvoreno uini se veselo ima kimu od gume i zato nema udaraca koji ta kima ne moe
smekati. Biti dobar hoda, znai nemati stav. Biti savren hoda, znai nemati stav i
imati dobar kiraet.
U svojoj biti, sve stvoreno uini se veselo je reduciranje vjere na motiv zabave, na
koncert i kolektivni duhovni show. Pa ipak, ovaj fenomen je izravan derivat geografske
specifinosti ljudi za koje se vezuje filozofija sve stvoreno uini se veselo. Rije je o
poznatom meraklijskom duhu Bosanaca, o ovijalnosti i bonvivanstvu po kojem smo
poznati. (Sam mevlud je orginalni bosanski mix, legura ozbiljnog islama i meraklijskog
bosanskog duha).
Kao eklatantni predstavnici Bonjaka, efendije imaju impozantan udio u hipostaziranju
naela sve stvoreno uini se veselo u ivot i kolektivnu logiku. Da ne okoliamo: sve
stvoreno uini se veselo je filozofija mediokriteta. Ono te se ovdje deeva nije totalna
abdikacija duha, ve pristanak duha da se naminka i izae na javnu izlobu.
Postoji i socijalna strana fenomena kojeg smo oznaili kao sve stvoreno uini se veselo.
Radi se o poremeaju vrijednosti koji usmjerava socijalni potencijal mladih ljudi u
pogrenom smijeru. Energija, od Boga dana za via dostignua i svrhe, troi se na lane
ideale i puke formalnosti. Islam kao bitno politika formacija tako se prekomjerno bogati
pjevaima, duzhanima, karijama, uaima, recitatorima i ostalim genijalcima u misiji
poistovjeivanja sa svojm glasom, koji postaje matrica vjerske identifikacije i primarni
faktor drutvene (dematske) verifikacije. Apsurd kulminira formiranjem elite koja ulazi
u socijalnu trku, sa glasom kao svojim osnovnim adutom. Moda jednog dana doemo
svi skupa ne neki internacionalni sajam drutvenih postignua i otpjevamo im onako iz

179

srca Doi najdrai. Dobro, nije ba fer. Ali svakako, teko je otkloniti dojam da je sve
stvoreno uini se veselo reduciralo vjerske slubenike na akustiku, svelo ovjeka kao
beskrajno ognjite alternativa, tek na jedno ulo, ili jednu aktivnost. Pjevai meu
hodama su stvorili jednu jadnu reputaciju efendija u razliitim drutvenim grupama po
kojoj je krajnji domet efendije jasin, aere ili mevlud. Oni meu efendijama, koji se opiru
takvom reduciranju, nailaze na barikade javnog mnijenja koje simpatie tanu raspodjelu
uloga. Lole u vlasti uvijek e za sobom vodati jednog hodu-pjevaa koji im je potreban
kao blagoslov ili motiv unutarnjeg umirenja; njima e javno i glasno izraavati
potovanje, stvarati mitove o njima, naruivati desetak hatmi, davati obilan baki, dok e
uvijek izbjegavati one efendije koji e se opirati drutvenom reduciranju svog bia, a biti
u stanju kazati rije pobune i svoju ulogu shvatiti islamski: moralno i politiki.
I kako se vrijeme kotrlja niz bonjaku dematsku pozornicu, fenomen sve stvoreno uini
se veselo sve vie poprima signaturu negativnog odnosa prema budunosti i novom, kao
to poprima i formu tradicionalistikog tapkanja u mjestu uz njegovanje jednog opeg
romantiarskog i konzervativnog duha koji se, kao vrhunski oblik malograanske
konzervativne samodovoljnosti i samozadovoljstva, unaprijed susprostavlja temeljnom
zahtjevu modernog vremena izraenog u injenici da samo otiskivanje u novo predstavlja
investiciju koja omoguava dostojanstvenu socijalnu trku. Sve stvoreno uini se veselo je
izraz konzervativnog i neambicioznog duha koji ne eli ii naprijed, niti ima namjeru
izlaziti iz dennetskog savrenstva svoje romantiarske ekumene. Svaki tradicionalizam
zavrava u sklerotinosti i skuenosti perspektiva, kao to i svaki romantizam vodi duh
na puteve suprotne putevima uma i razuma. A muslimani danas moraju koraati putem
razuma, jer ih romantizam vodi samounitenju.
Moe se govoriti i o onoj sferi u kojoj ovaj fenomen gui kreativnost mladih ljudi.
Najbolje i najistije snage mladosti propadaju u mevludanju (u najirem smislu te rijei),
jer misle da je to jedini kosmos koji moe ponuditi bljesak drutvene slave. Mevludtalenti jednostvano ne mogu zamisliti da postoji svijet u kome oni nisu slavni.
Islam je energija, transcedentalni ali i socijalni utilitarizam, rad i ambicioznost, sutina i
sadraj. Kod osoba koje identificiraju islam sa Abdus-samedom, ilahijama i pjevanjem,
dominiraju, realno govorei, one kvalitete koje nisu islamske: nekreativnost, ponavljanje,
gubljenje na indivudualnom, poremeen sistem prioriteta. ivot nije u pjevanju.

180

Neke budue analize o globalnoj zakrljalosti muslimana, fenomen sve stvoreno uini se
veselo morale bi tretirati sa manje potcjenjivanja i vie intelektualne ozbiljnosti. Nije rije
o tome da sve stvoreno uini se veselo treba dokinuti, koliko o neumitnosti doivljavanja
istog kao epifenomena, kao formalnosti koja oblai sadraj, kao sredstva a ne cilja.
Naime, dolazi do poznatog apsurda u kome oblije zamjenjuje sutinu gdje je sutina
prekrivena nanosima formalnosti, dolazi do gubljenja vrstog tla.
Jedna od brojnih besmislica koje prate fenomen sve stvoreno uini se veselo moe se
itati prilikom formiranja nekog dematskog hora. Kako su arini hora akustiki a ne
moralni, dolazi do okupljanja pjevakog kadra a ne moralnog. I kako je skoro pravilo da
moralna omladina ima problema sa nedostatkom sluha i zakrljalim glasom, u hor se
okupe oni koji imaju dobar glas, jer je prioritet hora do pjeva a ne da pokazuje svoju
moralnost. Poneke efendije zaboravljaju da je funkcija demata moralna i socijalna, a ne
pjevaka. Tako se esto zna desiti da neki stari dematlija, vraajui se sa jacije kui,
ugleda negdje kod nekog zida poznato mu djevojako lice koje ljubaka neki lola. Dedo
proe utei a u sebi tabiri: Vidi je ta radi. A jes' i lijepo uila onu Sa stijenama.

Sve stvoreno uini se veselo 2. Sluei se metodom diferencijalne analize, elimo

uporediti dva koncepta odgoja: paideiu, odgojni ideal atinske demokratije, i odgoj koji se
dogaa u ambijentu svjetonazora sve stvoreno uini se veselo. U grkom odgoju, paidei,
istinski ideal je bio skladan razvoj due i tijela, tzv. kalokagatija. Odgoj je logiki a to
znai nuno imao dvije dimenzije: gimnastiku ili njegu tijela i muziku ili njegu due.
Osobe odgajane na ovaj nain ulazile su u ivot kao slobodne, harmoninih funkcija, sa
istananim smislom za lijepo i bitno, bez idiosinkrazija i gozbenih kaharluka, takve osobe
su voljele i prihvatale ivot. Stoljeima poslije, ovaj odgoj e ostati upisan u pamenje
ljudi kao koncept koji je stvarao ljude vrijedne divljenja.
Koncepcija odgoja uvijek je rezultat nekog dominirajueg pogleda na svijet u drutvenoj
zajednici. A u muslimanskoj drutvenoj zajednici taj pogled je sve stvoreno uini se
veselo.
Skladan razvoj due i tijela ne bi morao nuno znaiti da muslimanska djeca treba da
svako jutro bildaju, ili da ive kao spartanska djeca. Radi se o psiholokom doivljaju, o

181

ivotnom stavu, o otvorenosti prema ivotu, o usaivanju navika aktivnosti i natjecanja.

Naravno, iako je nemogue pronai u zvaninim programima bilo kakav trag od
svjetonazora sve stvoreno uini se veselo, on ipak dominira u kolektivnom duhu. A
karakteristike ovog svjetonazora su takve da stvaraju patoloki ambijent. Sjediti i puiti,
priati o enama i politici, vjerovati iskljuivo i samo u sudbinu, u podsvijesti baratati sa
tezom da je sve tatina, ispijati kahve i misliti na sljedei mevlud ili denazu....
Nije sluajno da su grki filozofi po prvi put u povjesti tragali za sutinom stvari, kao to
je nuan razvoj pionira odraslog u ambijentu sve stvoreno uini se veselo u majstora za
marginalije. U svakoj medresi se preferira glas i kiraet; svaka nagrada sa anonimnih
takmienja u kiraetu je stavljana na pijadestal; meutim, svaki drugi uspjeh uenika
medrese, posebno ako je rije o sportu, doekivan je mrzovoljno, sa dozom primitivne
sujete i podsmijeha. Radije se raspravljalo da li je bilijar dozvoljen, u kakvim uvjetima i
pod kojom dozom nervoze moe biti dozvoljen ah, ili se pisalo nadugo i nairoko o
moralnom, socioloko-kozmopolitskom znaaju sporta, napose fudbala. Meutim, tu je
dolazila do izraaja tako specifino ljudski jaz izmeu rijei i djela. Pisalo se i vazilo o
znaaju sporta, ali se u svoj kui tome nije pridavala velika vanost. Jer, sine, nee od
ongliranja ivjeti, nego od mekama. Tu se radi o parohijalnosti, srednovjekovlju i
napadu na ivotnu vedrinu: jer, ovjek je duh i tijelo, muzika i gimnastika.
Treba samo nastaviti pratiti aktivnost ljudi koji su odrasali i ivjeli u ambijentu
svjetonazora ija je bit saeta u konstrukciji sve stvoreno uini se veselo. Treba obratiti
panju na moduse njihove reifikacije intelektualne i ivotne energije. Treba se duboko
zamisliti nad nekom buduom doktorskom disertacijom na islamskim fakultetima koja e
biti na temu Uzimanje abdesta kod Eskima i kurbanjenje foka. Treba sva to dobro pratiti.
Ali bez smijanja, molim.

Sve stvoreno uini se veselo 3. U 16. stoljeu Francis Bacon pie djelo Instauratio
magna (Velika obnova), iji drugi dio, pod nazivom Novi organon, sadri istinske upute
za razrjeavanje prirode. Sa Baconom zapoinje nova era u zapadnoj civilizaciji, novi
pristup prirodi i realnosti. Danas se o Baconu govori kao o ocu moderne kulture. Nekako,
u vrijeme pisanja Novog organona i fundacije u Evropi nove logike paradigme, u

182

islamskom svijetu e izdahnuti i posljednji racionalni stavovi i utemeljujuu ulogu e

zauzeti magijsko-idolatrijska eksplikacija prirode.
Iako na Zapadu postoji opravdana tendencija da se osudi Baconova kategorizacija znanja
kao kontraproduktivna i edo bumeranga, na Istoku bi realno bilo oekivati povratak
Baconu, njegovom smislu za razrjeavanje prirode. To se posebno odnosi na islamski
svijet koji nosi zli historijski usud da vjeito izbjegava kauzalitet pojava i procesa i da
se priklanja zapisivako-ritualistikim tumaenjima svijeta. Danas stoji, kao sasvim
normalna opcija, uvoenje asova realizma u svim islamskim kolama na svijetu.
ovjek, sluga i tuma prirode, ini i razumije toliko koliko stvarju i duhom opazi o
prirodnom poretku, a vie od toga ne zna i ne moe. (F. Bacon, Novi organon)
Fundamentalna teza, koju muslimani skoro da i nisu imali u svom intelektualnom
repertoaru. Muslimani su kroz povijest, suprotno kur'anskoj realistikoj orijentaciji, radili
obrnuto: prvo ono to se ne zna i ne moe shvatiti, pa tek onda ono to moe. Ko e znati
gdje je porijeklo i odakle nastaje ta ritualistika pobuda, taj mitologijski i magijski impuls
to otkucava u eksplozivnom ritmu od uasa do iste komercijale. Dva su pristupa
prirodi: anticipacija i razrjeavanje. Anticipacija je obino prosuivanje, ono to Kur'an
naziva zann, proizvoljno i povrno rasuivanje, mnijenje, doksa. Za postignue
odobravanja, anticipacije su ak snanije nego razjanjavanja, jer sabrana iz
malobrojnih sluajeva i onoga, to najee susreu, one odmah zague razum i zasiuju
fantaziju (F. Bacon, Novi organon). Historija islamske civilizacije je historija
anticipacija, a ne razrjeavanja. Muslimani su se kroz historju slagali ili se nisu slagali,
rasparavljali o stvarima i filozofirali, ali sve to ni bogde nije uticalo na stvarnost. U
jednom od najgenijalnih djela svjetske kulture, u Propasti Zapada, pengler e itavu
arabljansku kulturu definisati kao magijsku. Nadobudna ulema, uvi za ovu
karakterizaciju muslimansko-arabljanske kulture, spoitat e pengleru diskriminaciju i
europocentrizam. Radi se upravo o magijskom tipu kulture. Treba znati da pengler pravi
tipologiju prema povijesnim injenicama, a ne ideolokoj paradigmi neke kulture.
Drugim rijeima: kada analizira arabljansku kulturu, pengler ne govori o islamu, ve o
muslimanima.

183

O muslimanskoj kulturi se moda moe govoriti i kao o kulturi dinna. Boe, koji si nas
stavio u ovu dvoranu tajni, kako da saznamo koji je lik pravi, kada smo okrueni
bezbrojnim zrcalima, uvjerljivijim od uvjerljivijeg? Gdje je istina u ovom domu lai?
Zato ljudi tako uporno skrivaju uzroke svojih postupaka? Zato bivamo usmjereni u
prostor himbenog i nestvarnog? Je li rijeka uzroka i posljedica najpouzadniji svjedok? Ali
gdje je pravi uzrok i kada e izronuti istinska posljedica, gdje je obru koji e zaokruiti
mogue i razdvojiti ga od nemogueg? ta su to dinni, je li posrijedi princip, ili se radi o
biima? Racionalizam nam odgovara da je posrijedi princip, ali dosljednost u
racionalizmu bi nas dovela do eksplikacije Boga kao principa. Princip je neto mrtvo.
Ergo, dinni su bia i naa egzistencija je uglavljena u veliki lanac bia. Mi moramo
vjerovati da dinni postoje, ne smijemo nasjesti na zabalude modernog scijentizma i
racionalizma. Mi moramo vjerovati da postoje svijetovi osim nas, koje ne moemo
dokuiti niti spoznati. Sva debata oko dinna, tu bi se trebala zavriti. Meutim, u
realnosti je sasvim suprotno.
Dinni su incident u ivotu, a ne pravilo. Muslimani su od incidenta napravili pravilo, i
ne samo to: doli smo na onu taku kada pravilo tumaimo kriterijima incidenta. Pravilo
koje pripada historijsko-egzaktnim okvirima i koje zahtijeva linu odgovornost, gurnuto
je u stranu, a ne scenu je stupio incident koji ne samo da degradira zahtjeve odgovornosti
ve je savreno pogodan za drutvenu igru pripovijedanja i mitologizacije. To stanje se ne
moe bolje definisati osim kao situacija kolektivne patologije. Kada neki dematlija pita
nekog efendiju zato su Jevreji tako moni i uspjeni, bilo bi razumno da efendija
odgovori kako Jevreji mnogo polau u nauku, kako u njihovoj tradiciji ivi kult
pismenosti. Meutim, efendija daje magijski odgovor: Vidite, kada je Sulejman a.s.
preselio na onaj svijet, Jevreji su mu ukrali prsten kojim se upravlja dinnima; pa kako
Jevreji i danas imaju taj prsten, oni vladaju svijetom. Pomou dinna. Kada se ovjek
nae u takvoj situaciji, kada muslimani objanjavaju pravila incidentom, samo se moe
plakati i zapitati se gdje smo pogrijeili pa nas je stiglo ovo ponienje. Neznalice su
uvijek poniene.
Osim toga, danas su vrlo esti primjeri kada muslimani sve privatne neuspjehe
objanjavaju dinnima. Nisam zavrio fakultet zbog dinna. Djevojka me ostavila

184

zbog dinna. Izgubio sam posao zbog dinna. Ovakve primitivne ekplikacije ne samo
da slue kao odbrambeni mehanizam ve potpuno raaravaju svijet, oduzimaju mu
poeziju padova i uspona. Iskuenje, kao egzistencijalni shema preko koje se stie
iskustvo, gubi svako znaenje.
Kulturno-historijska je injenica da muslimani nikada nisu imali psihologiju. Makar ne
eksperimentalnu. Sam fakat govori sve. Svaka patologija objanjavana je dinnima. Sve
psihologijske kategorije, kao to su izofrenija, neuroza, halucinacija, tjeskoba, instikti,
nesvjesno, tumaenje snova, gube svaku realnu konotaciju. A psihologija pokuava
pronai motive koji proizvode ljudska ponaanja, kako bi se demitologizirao strah i
zbunjenost. Ono to proizvodi neko ljudsko ponaanje nisu dinni, ve svjesna i
podsvjesna struktura linosti. Ovaj historijski fakat je jedan od kljunih uzroka
muslimanske civilizacijske podreenosti. Uloga psihologije u tumaenju politikih
odnosa je od presudnog znaaja. Politiko naelo odbacivanja epiderme i vanjskog sloja
pojava kao varljivog jeste fundamentali obrazac za objanjenje ljudskih postupaka. U
politici a to je svako djelovanja pojedinca prema drugom ovjeku ili ljudskom rodu
pravi uzroci dogaaja uvijek su skriveni; nema ih ni u govoru ni u miljenju, ali oni
opcrtavaju itav horizont unutar kojeg se dogaaj producira. Pravi uzroci, koji uvijek
ostaju skriveni, mogu biti raznovrsni: grijeh, strah od beznaajnosti, elja da se bol
potisne, zatim zavist, mo, bijeg. Odbacivanje epiderme i traganje za sutinom, tehnika je
koju uvodi jo mislilac povjesti, Tukidid, kada trai alethestate profasis u peloponeskom
ratu. U filozofskom smislu, bit je uvijek omotana neim akcidentalnim, lanim.
Iza veine dinnskih ponaanja stoje skriveni ali najistinitiji uzroci. Uz malo strpljenja i
logine redukcije, kod svakog dinnskog ponaanja, moe se doi do sasvim stabilne
strukture psiholokih uzroka. Nezainteresovanost za ove skrivene i istinite uzoroke
etablirana je u muslimanskom mentalitetu i sa trivijalne razine prenijeta u politiki
ambijent. Politika zbunjenost ummeta i itava ona kohorta haotinih opservacija
savremene zbilje ima svoj pedigre u mitologiziranju trivijalnih ponaanja.
Dostojevski, koji je bio realista i sasvim trezven ovjek, pie djelo Bijesovi ili Dinni,
prevedeno na muslimanski jezik. U zabranjenom poglavlju Kod Tihona, Dostojevski
sukobljava dvije ideje, dva mogua stava o bijesovima, stav ateiste Stavrogina i monaha

185

Tihona. Stavrogin, u danima svojih emocionalnih kriza, susree se sa dinnskim

situacijama, a otac Tihon mu pomalo ne vjeruje. A trebalo bi biti obrnuto. Stavrogin
opisuje svoje grijehe, otkriva vlastiti psiholoki bezdan i priznaje kako ga opsjedaju,
osobito nou, nekakva privienja, kako ponekad vidi ili osjea pokraj sebe neko opako
bie, podrugljivo i razborito... Otac Tihon ga slua, ali sumnja. Odgovara Stavroginu da
je bolest u pitanju. Bijesovi zacijelo postoje, ali ih se moe razliito tumaiti, rei e
Tihon. I jo e rei: ...ja vjerujem u bijesa, vjerujem kanonski, i to ne u svog bijesa, nego
u alegoriju, i nije mi potrebno bilo u koga to provjeravati. Kljuni momenat u razgovoru,
po mom sudu, jeste kada Stavrogin pita oca Tihona da li je mogue vjerovati u bijesa, ne
vjerujui u Boga? Tihon mu odovara: O, i te kako je mogue...
Dostojevski uvijek posmatra sutinsku stranu problema. Nije pravo pitanje: da li je
mogue biti ateista, a vjerovati u bijesove ili dinne. Pravo pitanje jeste: da li je mogue
vjerovati u Boga i vjerovati u dinne. Dinni zacijalo postoje, ali u njih se ne vjeruje zato
to se vjeruje u Boga. Osim toga, Kur'an na nekoliko mjesta osuuje one koji vjeruju u
dinne. Jedan primjer:
A na Dan, kada ih sve sabere pa meleke upita: Zar su se ovi vama klanjali?
Oni e odgovoriti: Hvaljen neka si, Ti si Gospodar na, izmeu nas i njih nije bilo
prijateljstva; oni su se dinnima pokoravali i veina njih je vjerovala u njih. (Saba, 4041)
Na samom kraju ove ograniene studije, traimo od itatelja puno razumijevanje za
ljudsku sklonost ka grijehu. Zato bi bilo udno ako se kae da i u muslimanskom krugu
ima niskih letova? Nema generalnih ekskluzivizama, ni u dobru, ni u zlu. Na koncu,
negdje je Gete zapisao: Gdje je svjetlost visoka i sjenke su duboke.

Medresa i arija Legendarna koza gospodina Segena. Ova Dodeova pria se svodi na
sljedee: g. Segen nije imao sree sa kozama. Gubio ih je na isti nain: jednog lijepog
jutra one bi prekinule konopac, odlutale u planinu i tamo bi ih pojeo vuk. Tako je izgubio
est koza i najzad kupi i sedmu koja bijae najljepa i najmilija (sa svojim umilnim oima,
podoficirskom bradicom, crnim i sjajnim kopitama, prugastim rogovima, svojom dugom
bijelom dlakom, koja je na njoj izgledala kao plat). Gospodin Segen imao je iza svoje
kue zabran ograen glogom u koji je smjestio svoju novu kozu. Na toj prelijepoj livadi,
186

koza je bila srena i brstila je travu. Jednog dana koza pogleda u planinu i ree: Mora da
je lijepo gore u planini. Kako bi lijepo bilo skakutati po vrijesu bez ovog prokletog
konopca koji mi odera vrat. I od tada njoj postade dosadno u vrtu, trava je imala bljutav
ukus, konopac ju je davio i suio duu. G. Segen, zapazivi da neto nije u redu sa
njegovom kozom, upita ta joj je, a ona mu odgovori da eli otii u planinu, gdje je ire i
ljepe. G. Segen joj odgovori da e je gore pojesti vuk, da je tako prola i koza Bjelka,
otila u planinu i zaglavila glavom. Jednog dana koza ipak pobjee, uprkos upozorenjima
g. Segena, i doe u planinu. Bila je oduevljena: kestenovi su povijali glave pred njom,
ukovina je otvara svoje cvjetove da ih ona pomirie, hiljadu raznih biljaka, sonih,
upljikavih, ukusnih, odavalo joj je poast; itava uma je blistala, koza je skakutala
pustikarom sa dugim krunicama, posmatrajui velike plave zvonie, itave bokore
poljskog cvijea prepunog opojnih sokova. Jedanput, sa ruba kose pogleda u dolinu, vidje
vrt g. Segena i ree: Kako sam tamo samo mogla izdrati. I rekavi to, otskakuta dalje sa
cvijetom u zubima. Odjednom duhnu hladan vjetar. Planina postade ljubiasta, nastade
vee. U nizini, polja utonue u maglu. Poelje da se vrati, ali sjetivi se konopca i uskog
vrta, odlui da ostane. Pred nju izae vuk. itavu no se s njim koza borila, a pred jutro je
vuk pojede. To je itava pria o kozi koja je slobodu platila glavom pria koja je
paradigmatina upravo zbog svoje jednostavnosti.
Pored toga to ova pria Alfons Dodea neodoljivo podsjea na Andrievu priu Aska i
vuk, ipak je bitno razliita. Andri govori o umjetnosti koja je jaa od smrti, Dode govori
o slobodi koja otkriva grandioznu nesigurnost ivota. Sloboda je skupa i opasna stvar. Mi
smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet (slobodu), pa su se ustegli i pobojali
da ga ponesu, ali ga je preuzeo ovjek a on je, zaista, prema sebi nepravedani i
lakomislen. (Kur'an). Za slobodu treba biti spreman, jer sloboda nikome ne garantuje
sigurnost. Zatvoren prostor, ograen zidovima i glogom, manje je ponosan, ali makar
garantuje sigurnost.
Internat je bio ovaj zatvoreni prostor koji je jamio bezbjednost; arija je bila miriljava
planina prepuna poljskog cvijea i visoke trave iz koje vreba vuk.
Jednom su dvojica softi, na sofama Begove damije razgovarali o riziku slobode. Jedan
ree: Sve je stvar ponosa. To je pitanje psihike i moralne konstitucije, princip

187

emocionalnog sklopa. Neki vie vole umrijeti berui cvijee na slobodi, nego ivjeti sa
konopcom na vratu. I razgovor poe. Drugi na to odgovori: ivot je ivot, makar na
konopcu. Postoje ponosi koji se ne isplate.
Ali to je moj ponos, egzistencijalan, ukorijenjen u meni.
Pogubni, lani, ubitani ponosi.
Zar vrijedi ivjeti sa konopcom na vratu, nikad ne osjetiti miris planinskog cvijea, nikad
ne osjetiti divljinu vjetra na licu, nikad ne osjetiti teinu rizika na svom srcu, dok
odluuje?
Zar vrijedi umrijeti zanesen slatkom iluzijom mogunosti i mnogostrukosti, umrijeti pod
teretom odabira i odluke, zar se vrijedi kockati sa ivotom koji je sve to imamo? Zar nije
Bog ponudio emanet slobode nebesima, Zemlji i planinama, ali one taj emanet prihvatile
nisu. ovjek ga je prihvatio. Zar ne kae Bog u Kur'anu da je ovjek zbog toga naivan i
glup?
Pa da, ali mi smo ipak ljudi, mada glupi i naivni. Treba prihvatiti realnost. Mi nismo ni
meleci, ni planine, ni brda. Zar ti eli biti komad stijene, pijesak to se die po volji
vjetra, biti dio maine, biti samo elini zglob to radi po tano odreenom vremenu i
redoslijedu? Zar je to naa svrha? Biti ovjek, znai biti jogunasta ljubiica, koza u umi
a ne na lancu, biti ovjek znai biti i buntovnik i pokornik, i baraba i duhovnik, i mangup
i velianstven duh kada je sve ovo, ovjek je u potpunosti u svojoj kui.
Sloboda je jedino mjerilo prave vrijednosti, to ne poriem. Ali ja ti govorim o nivoima
rizika, o odgovornosti, o lotou i igri, o zicerima i glupoj potrebi da se kocka. Govorim ti
o teini slobode, o njenoj dvorodnosti: biti slobodan ne znai implicite biti buntovnik,
karika koja iskae iz beskonanog lanca halki: uvijek postoji mogunost ostanka u
ureenosti, mogunost koja je jednaka onoj mogunosti da se izbija iz reda. Imao sam
slobodu i odluio se za pokornost i to je sloboda. Nemoj mi rei da nikad nisi dozivao
tiine da ti prue dlanove nitavila, da nikad nisi poelio biti upljikavi cvijet na
usamljenoj stijeni u svitanje, da nisi nikad poelio biti stari rii kesten to vjekuje na
nekom zaputenom poligonu, da nikad nisi poelio biti zahrala gvozdena kapija u avliji,
komad drveta, cigla u betonu? Kao da si jednom zaplako priguen slobodom, kao da si
jednom zaelio biti sitna stabljika u bokoru kauna, list na hrastovoj grani, da ne osjea

188

nita, da odluuje ni o emu, samo da treperi u tiini noi, da te miluje blagi povjetarac
u oblanom proljetnom danu, da bude dio prirodnog ekvilibrijuma, fuga u simfoniji
organske prirode?
Kada bi svi bili listovi i stabljike kauna, onda ne bi bilo ljudi. Svaki bijeg od slobode je
odustajanje od sebe, od svoje biti.
Tu se razgovor zavrio. Onaj softa koji se zalagao za slobodu zavrio je kao koza
gospodina Segena, kao hrana arijskim vukovima a onaj koji se zalagao za internat ostao
je iv nikad ne uvi pjesmu umskih trava.

189

Sadraj

Muallaqe
Fazanski dani
Iz albuma strahova
Korepeticija
Internatske prie
Drvenija
Kairo
Mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije dume
Medresa i arija
Penelopin vez
Esej o identitetu
Nekoliko filozofsko-didaktikih napomena o muallaqama

190

191