Pravo na djelotvoran pravni

lijek za krenje ljudskih

prava

1.1. Redovni i vanredni

pravni lijekovi
U lanu II/6 Ustava BiH
utvreno je:
Bosna i Hercegovina, i svi
sudovi,
ustanove,
organi
vlasti,
te
organi
kojima
posredno
rukovode
entiteti
ili
koji
djeluju
unutar
entiteta
podvrgnuti
su,
odnosno primjenjuju ljudska
prava i osnovne slobode na
koje je ukazano u stavu 2.

Bosna i Hercegovina je u
pogledu
navodnih
krenja
ljudskih prava u potpunosti
prihvatila
i
praktino
primijenila
principe
koje
primjenjuje Evropski sud za
ljudska prava i to, prije
svega,
kroz
djelovanje
Ustavnog
suda
Bosne
i
Hercegovine.
Tako
je
i
pitanje primjene redovnih i
vanrednih pravnih lijekova u
potpunosti
odgovornost
redovnih
sudova
koji
primjenom
relevantnih
zakonskih
odredaba
omoguavaju potivanje prava
na pravino suenje. S druge
strane, ustavna odredba koja
utvruje
obavezu
svim
sudovima,
ustanovama
i

organima
vlasti
da
primjenjuju ljudska prava i
slobode iz lana II, Ustava
BiH,
predstavlja
dodatnu
obavezu redovnih sudova da,
pored
relevantnih
zakona,
direktno primjenjuju prava iz
lana II Ustava BiH, to
podrazumijeva
i
primjenu
Evropske
konvencije
za
zatitu
ljudskih
prava
i
osnovnih sloboda.
Pitanje
klasifikacije
redovnih i vanrednih pravnih
lijekova mogue je posmatrati
sa aspekta domaeg prava i sa
aspekta prakse Evropskog suda
za ljudska prava.
Domae pravo, kao i veina
drugih
pravnih
sistema,

poznaje
podjelu
pravnih
lijekova
na
redovne
i
vanredne pravne lijekove s
tim da, ako se ovo pitanje
posmatra
sa
aspekta
potivanja
ljudskih
prava,
ovakva
podjela
postaje
irelevantna jer, prema praksi
Evropskog
suda
za
ljudska
prava, opredjeljujui stav o
tome da li su iscrpljeni
efektivni
pravni
lijekovi
nije da li su iscrpljeni
redovni ili vanredni pravni
lijekovi, ve sutina pravnog
lijeka, odnosno efekat koji
iscrpljivanje
konkretnog
pravnog lijeka ima za samu
stranku koja tvrdi da su joj
povrijeena ljudska prava. U
skladu sa takvim stavom je i

sudska praksa Ustavnog suda

Bosne i Hercegovine u pogledu
jednog od preduvjeta da bi
apelacija Ustavnom sudu Bosne
i Hercegovine bila doputena,
tj. da su iscrpljeni svi
efektivni pravni lijekovi, da
se npr., zahtjev za reviziju,
onda kada je doputen, a
svrstan je u vanredne pravne
lijekove, mora iscrpiti kako
bi apelacija bila doputena,
to je u potpunosti u skladu
sa
relevantnom
jurisprudencijom
Evropskog
suda za ljudska prava.

1.2. Ustavni sud Bosne i

Hercegovine
1.2.1. Sistem zatite
ljudskih prava
Ustavni
sud
Bosne
i
Hercegovine postoji jo od
vremena
dok
je
Bosna
i
Hercegovina egzistirala kao
jedna
od
republika
bive
Socijalistike
federativne
republike Jugoslavije (SFRJ).
Formiran je po prvi put 15.
februara
1964.
godine
u
skladu Ustavom SFRJ iz 1963.
godine, a kasnije je nastavio
da postoji na osnovu Ustava
SFRJ
iz
1974.
godine.
Nadlenosti
prvobitno
uspostavljenog Ustavnog suda

BiH
bile
su
prvenstveno
usmjerene
na
apstraktnu
normativnu kontrolu, kao to
je
ocjena
usklaenosti
republikih zakona sa Ustavom
i
ocjena
ustavnosti
i
zakonitosti
drugih
opih
akata,
samoupravnih
akata,
kao
i
rjeavanje
sporova
izmeu
Republike
i
drugih
drutveno
politikih
zajednica,
kao
i
sukoba
nadlenosti izmeu sudova i
organa
drutveno
politike
zajednice.
Definirajui
preduvjete
za
daljnji razvoj demokratskog
politikog sistema i trine
ekonomije
i
modificirajui
internu
strukturu
drave,
Ustav BiH iz 1995. godine

(Aneks
4)
je,
takoer,
uspostavio
institucionalni
okvir Ustavnog suda BiH na
potpuno novim i drugaijim
politikim
i
pravnim
temeljima
u
odnosu
na
prethodni period. Uinjenim
izmjenama, ustavna pozicija i
nadlenosti Ustavnog suda BiH
uinile su ga kompatibilnim
sa
standardima
ustavnog
sudstva i kao nezavisnog
uvara
ustava
i
kao
institucionalnog
arbitra
zatite
ljudskih
prava
i
sloboda.
1.2.2.Nadlenost
Openito
govorei,
nadlenosti Ustavnog suda su

definirane u lanovima VI/3 i

IV/3 Ustava BiH. U okviru
osnovne zadae podravanja
Ustava BiH, po ovim ustavnim
odredbama
radi
se
o
pet
vidova
nadlenosti,
to
u
krajnjem
sluaju
znai
i
diferencirane postupke, kao i
specificirane odluke zavisno
od
vrste
nadlenosti
i
prirode sporova.
U osnovi, diferenciranje ovih
nadlenosti
zasniva
se
na
injenici
u
kojoj
mjeri
Ustavni sud, pored klasinog
zadatka koji se odnosi na
zatitu ustavnosti, ostvaruje
u pojedinim vrstama sporova i
neposredniju vezu sa sudskom,
odnosno zakonodavnom vlau.

1.2.3. Sporovi sukoba

nadlenosti i apstraktna
kontrola ustavnosti
Ustavni
sud
BiH
ima
iskljuivu
nadlenost
odluivanja o svim sporovima
koji
proisteknu
iz
Ustava
izmeu
dva
entiteta,
ili
izmeu Bosne i Hercegovine i
jednog, ili oba entiteta, ili
izmeu institucija Bosne i
Hercegovine.
U
sutini,
Ustavni sud ovdje odluuje o
pozitivnim
ili
negativnim
sukobima nadlenosti, kao i o
bilo kojim drugim sporovima
koji
se
mogu
pojaviti
u
odnosima izmeu dravnih i

entitetskih struktura vlasti

odnosno institucija Bosne i
Hercegovine.
Ustavni
sud
BiH
ima
nadlenost da odlui da li je
bilo koja odredba ustava ili
zakona
jednog
entiteta
u
skladu sa Ustavom BiH. Iako
Ustav BiH eksplicitno govori
samo
o
odredbama
zakona
entiteta[3],
sljedei
generalni
zadatak
Ustavnog
suda jeste da podrava Ustav
BiH,
ime
se
od
ocjene
ustavnosti ne iskljuuju i
zakoni Bosne i Hercegovine.
Kao
specijalni
sluaj
podravanja
Ustava
BiH,
Ustavni
sud
je,
takoer,
nadlean da ispita da li je

odluka entiteta da uspostavi

specijalni paralelni odnos sa
susjednom dravom u skladu sa
ovim ustavom, ukljuujui i
odredbe koje se odnose na
suverenitet i teritorijalni
integritet
Bosne
i
Hercegovine.
U oba iznesena sluaja, prema
Ustavu
BiH,
sporove
moe
pokrenuti samo odreen krug
ovlatenih
pokretaa:
lan
Predsjednitva
Bosne
i
Hercegovine,
predsjedavajui
Vijea
ministara,
predsjedavajui, ili njegov
zamjenik,
bilo
kojeg
doma
Parlamentarne
skuptine,
jedna
etvrtina
lanova/delegata bilo kojeg
doma Parlamentarne skuptine,

ili jedna etvrtina lanova

bilo kojeg doma zakonodavnog
organa jednog entiteta.
U
okviru
cjelokupne
nadlenosti
podravanja
Ustava BiH, Ustavni sud nije
ogranien da se po vlastitoj
inicijativi upusti u ocjenu
ustavnosti
svakog
zakona.
Meutim, u Pravilima Ustavnog
suda primijenjen je princip
samoograniavanja,
tako
da
nije
regulirano
djelovanje
Ustavnog suda po vlastitoj
inicijativi
kod
ocjene
ustavnosti
zakona.
Drugim
rijeima, Ustavni sud ne moe
pokrenuti postupak za ocjenu
ustavnosti
po
vlastitoj
inicijativi,
ve
povod
za
djelovanje,
odnosno
za

voenje
postupka
pred
Ustavnim
sudom,
mora
biti
pokrenut od strane ovlatenih
subjekata navedenih u lanu
VI/3a) Ustava BiH.
1.2.4. Apelaciona
jurisdikcija
Apelaciona
jurisdikcija
Ustavnog suda ustanovljena je
ustavnom odredbom po kojoj
Ustavni sud ima apelacionu
nadlenost
za
pitanja
iz
Ustava koja se pojave na
osnovu
presude
bilo
kojeg
suda u Bosni i Hercegovini
Ovo znai da Ustavni sud BiH
predstavlja
najviu
pravnu
instancu u odnosu na sudove u

Bosni i Hercegovini, ime se

potvruje
njegova
uloga
u
smislu
posebnog
institucionalnog
garanta
zatite
prava
i
sloboda
ustanovljenih
Ustavom
BiH.
Vano
je
napomenuti
da
postoje
dva
temeljna,
formalna uvjeta da bi predmet
podnesen Ustavnom sudu bio
dopustiv

iscrpljivanje
efektivnih pravnih lijekova
to znai da osoba koja eli
podnijeti apelaciju Ustavnom
sudu mora prethodno iscrpiti
sve efektivne pravne lijekove
pred redovnim sudovima i tek
onda
podnijeti
apelaciju
Ustavnom sudu u roku od 60
dana
od
dana
prijema
posljednje
odluke
koja
je

meritorno
rjeavala
u
predmetu.
Pravilima Ustavnog suda BiH
navedena je ustavna odredba
operacionalizirana
tako
da
Ustavni sud, ukoliko ustanovi
da
je
apelacija
osnovana,
moe
dvojako
postupiti:
Ustavni sud moe djelovati
kao sud pune jurisdikcije,
odnosno
odluiti
sluaj
u
meritumu, ili ukinuti presudu
i sluaj vratiti sudu koji je
donio tu presudu na ponovni
postupak. Sud ija je presuda
ukinuta, duan je po hitnom
postupku
donijeti
drugu
presudu, pri emu je vezan
pravnim shvatanjem Ustavnog
suda
o
povredi
prava
i
osnovnih sloboda podnosioca

apelacije,
koja
su
garantirana Ustavom Bosne i
Hercegovine.
1.2.5. Proslijeivanje
pitanja od drugih sudova
lan VI/3c Ustava BiH, kojim
se utvruje jedna od
nadlenosti Ustavnog suda,
glasi:
Ustavni sud je nadlean u
pitanjima
koja
mu
je
proslijedio bilo koji sud u
Bosni i Hercegovini u pogledu
toga da li je zakon, o ijem
vaenju njegova odluka ovisi,
kompatibilan sa ovim Ustavom,
sa Evropskom konvencijom o
ljudskim pravima i osnovnim

slobodama
i
njenim
protokolima, ili sa zakonima
Bosne i Hercegovine; ili u
pogledu
postojanja
ili
domaaja nekog opeg pravila
meunarodnog
javnog
prava
koje
je
bitno
za
odluku
suda.
Navedena odredba se sastoji
iz dva dijela prvi se
odnosi
na
klasini
pojam
ocjene ustavnosti zakona i
samo u ovoj odredbi se daje
mogunost ocjene zakonitosti
od
strane
Ustavnog
suda.
Drugi
dio
odredbe,
razmatranje Ustavnog suda ne
vee se za konkretnu zakonsku
odredbu, odnosno zakon kao
cjelinu,
nego
uvodi
nadlenost
da
Ustavni
sud

ispita postojanje ili domaaj

nekog
opeg
pravila
meunarodnog prava koje je
bitno za odluku suda, ne
vezujui odluku Ustavnog suda
za
konkretni
zakon
ili
pojedinu
njegovu
odredbu.
Primjenom jezikog tumaenja,
to bi znailo da bilo koja
odredba koja je na snazi u
pravnom
poretku
Bosne
i
Hercegovine
(ukljuujui
i
ustavne
odredbe
kao
dio
cjeline pravnog poretka jedne
drave), moe biti podvrgnut
procjeni o usklaenosti sa
temeljnim
principima
meunarodnog prava.
Ustavni
sud,
po
opem
pravilu, moe podrati zakon
relevantan za odluku nieg

suda
ili
ga
proglasiti
nevaeim. Pomenuti nii sud
je potom obavezan postupiti u
skladu sa odlukom Ustavnog
suda.
Na alost, iako je svrha ove
nadlenosti Ustavnog suda da
kroz aktivan pristup redovnih
sudova
doe
do
diferencijacije
nadlenosti
Ustavnog od redovnih sudova,
te
da
kroz
djelovanje
Ustavnog
suda,
doe
do
umanjenja broja predmeta u
kojima se utvruje povreda
prava pojedinaca koja svoje
izvorite
imaju
u
zakonodavstvu, ova nadlenost
je
najmanje
zastupljena
u
radu Ustavnog suda donesene
su tek etiri odluke Ustavnog

suda po zahtjevima redovnih

sudova.
Uzrok
ovako
malog
broja
zahtjeva
po
ovoj
nadlenosti
Ustavnog
suda
moe biti i injenica da
ustavni sudovi entiteta imaju
slinu nadlenost i da je
znaajno vei broj ove vrste
predmeta
pred
entitetskim
ustavnim
sudovima,
posebno
pred Ustavnim sudom FBiH, ali
ti
predmeti
se,
uglavnom,
odnose na kantonalne propise
za koje Ustavni sud Bosne i
Hercegovine nije ni nadlean.
1.2.6. Deblokada
Parlamentarne skuptine BiH
Nadlenost Ustavnog suda BiH

u
sluaju
blokade
Doma
naroda
Parlamentarne
skuptine
BiH
po
pitanju
vitalnog interesa predstavlja
po mnogo emu atipian vid
aktiviteta
ustavnosudske
instance, jer se, praktino,
na
ovaj
nain
uspostavlja
bliski
kontakt
izmeu
ustavnosudske
i
zakonodavne vlasti.
Ovdje Ustavni sud BiH rjeava
spor u kojem je predloena
odluka
Parlamentarne
skuptine BiH, po miljenju
veine
delegata
jednog
od
konstitutivnih
naroda,
destruktivna
po
vitalni
nacionalni
interes,
a
pri
tome
su
u
Domu
naroda
iscrpljena sva parlamentarna

sredstva za rjeavanja ovog

pitanja.
1.2.7. Neizvravanje odluka
Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine
Neizvravanje odluka Ustavnog
suda
BiH
sankcionirano
je
lanom 239 Krivinog zakona
BiH.
Slubena
osoba
u
instituciji BiH, entiteta ili
Distrikta Brko, koja odbije
da izvri konanu i izvrnu
odluku Ustavnog suda BiH, ili
spreava njezino izvrenje,
odnosno na neki drugi nain
onemoguava njeno izvrenje,
kaznit e se zatvorom od est
mjeseci do pet godina. Prema

dostupnim
podacima,
neto
preko
20
posto
odluka
Ustavnog suda BiH, u kojima
je utvrena povreda ustavnih
prava,
odnosno
ljudskih
prava,
nije
izvreno,
to
predstavlja ogroman procenat.
Veliki
broj
od
ovih
20
procenata se odnosi na tzv.
sistemske propuste vlasti i
na pitanje nestalih osoba,
stare
devizne
tednje,
izmirenje
dosuene
ratne
tete
i
slino,
koji
predstavljaju
realno
teko
rjeive probleme za vlasti
Bosne i Hercegovine, bilo da
se
radi
o
dravnom,
ili
entitetskom nivou. U svakom
sluaju, ovi problemi e u
narednom periodu morati biti

rijeeni
na
odgovarajui
nain, a neki koraci poduzeti
su u pozitivnom pravcu u
pogledu rjeavanja problema
stare
devizne
tednje
i
isplate
dosuenih
ratnih
teta.
Ipak,
injenica
da
dravno
tuilatvo
nije
pokretalo krivine postupke
protiv
lica
odgovornih
za
nepoduzimanje
odgovarajuih
mjera,
predstavlja
poseban
problem koji zadire u samu
bit principa vladavine prava,
jer ako se na odgovarajui
nain
ne
sankcionira
neprovoenje odluke Ustavnog
suda
BiH,
onda
se
u
potpunosti naruava autoritet
te institucije i njen poloaj
u pravnom sistemu Bosne i

Hercegovine.
1.2.8. Rad Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine u 2008.
godini
Obzirom na injenicu da se
izvjetaj
o
radu
Ustavnog
suda BiH usvaja najee u
januaru
ili
martu
naredne
godine, na osnovu pokazatelja
iz prethodnih godina pokazat
e se koje su tendencije u
pogledu poveanja priliva i
efikasnosti
u
rjeavanju
predmeta.
UPOREDNI POKAZATELJ BROJA
PRIMLJENIH I RIJEENIH
PREDMETA ZA PERIOD 2003.

2007. GODINE
Godin Priml Proce Ukupn Proce
a
jeni nat o
nat
predm pove rije rije
eti anja eno enih
broja predm predm
predm eta eta
eta u bez
odnos obzir
u na a na
preth godin
odnu u
godin prije
u ma
2003 832 182 % 339
41
%
2004 1169

41 % 1255 107 %

2005 2703 131 % 1717

64 %

2006 3458

61 %

29 % 2365

2007 3666

6 %

2051 55 %

Ono
to
se
odmah
uoava
ukoliko se pogleda ova tabela
jesu dva uporedna procesa
poveanje
priliva
novih
predmeta i stagnacija u broju
rijeenih predmeta na osnovu
ega se moe izvui zakljuak
da raste povjerenje graana u
Ustavni
sud
BiH,
kao
posljednje
utoite
za
traenje pravde, ali i o
nemogunosti
Ustavnog
suda
BiH da pravovremeno odgovori
na poveane zahtjeve graana.
Nemogunost da pravovremeno
odgovori na zahtjeve graana,
svakako
je
objektivne
prirode,
jer
nain

odluivanja na Ustavnom sudu

BiH ne doputa neko posebno
ubrzanje
postupka

o
predmetima
iz
okvira
apstraktne
nadlenosti[10]
odluuje
iskljuivo
sud
u
plenarnom
sazivu,
dok
predmete
iz
apelacione
nadlenosti moe rjeavati i
vijee od pet sudija, ali i
sud
u
plenarnom
sazivu.
Drugim
rijeima,
ustavna
odredba
lana
VI/2a,
koja
utvruje da veina od ukupnog
broja
sudija
(devet),
predstavlja
kvorum
za
odluivanje, vezao je ruke
Ustavnom sudu BiH da moe
formirati vei broj vijea
koja bi mogla odluivati o
predmetima
iz
apelacione

nadlenosti
koji
predstavljaju oko 99 posto
svih predmeta koji stignu na
Ustavni sud BiH.
2.2.9. Prednosti i prepreke
Ustavni sud Bosne i
Hercegovine
2.2.9.1. Nain odluivanja.
Najvei
problem
u
funkcioniranju Ustavnog suda
jeste
poveani
priliv
predmeta koji se iz godine u
godinu sve vie uveava, pri
emu kapacitet Ustavnog suda
da apsorbuje taj poveani
priliv,
ostaje
isti.
Zbog
toga, Ustavni sud treba hitno
reformirati.
Potrebno
je

promijeniti broj sudija sa

devet na najmanje 13 ili 15
lanova.
Razlog
za
ovakvo
radikalno
poveanje
broja
sudija
lei
iskljuivo
u
potrebi
efikasnijeg
rada
Ustavnog suda.
Rjeenja
iz
Aneksa
4,
konkretno iz lana VI koji
regulira rad i nadlenosti
Ustavnog suda, pored toga, su
predvidjela
nedjelotvoran
sistem odluivanja tako to
je utvreno da kvorum ini
polovina
lanova
ukupnog
broja sudija to znai da
svaku odluku, pa i odluke
kojima se odbacuje apelacija,
ili zahtjev, mora donijeti
najmanje pet sudija. Kada se
tome doda i tumaenje samog

Ustavnog
suda
da
to
podrazumijeva da svaka odluka
mora
biti
donesena
sa
najmanje pet glasova za ili
protiv predloenog rjeenja,
onda se dobija jedna dosta
nedjelotvorna institucija to
se
pokazuje
i
u
broju
nerijeenih
predmeta
tokom
2008.
godine
(oko
5000
nerijeenih
predmeta).
To
praktino
znai
da,
prema
sadanjim rjeenjima, Ustavni
sud
odluke
moe
donositi
iskljuivo
na
plenarnoj
sjednici
ili
na
sjednici
vijea od najmanje pet sudija
i da ne postoji mogunost
formiranja
drugih
vijea,
npr. Vijea od troje sudija
koji
bi
mogli
rjeavati

predmete
iz
apelacione
nadlenosti.
Do
sada
je
Ustavni sud BiH uspijevao da,
i
sa
postojeim
sistemom
odluivanja, efikasno rjeava
veliki priliv predmeta i to
prvenstveno
zahvaljujui
izuzetno dobro organizovanom
i
vrlo
profesionalnom
Sekretarijatu Ustavnog suda.
Meutim, poveanim prilivom
predmeta
usljed
jaanja
povjerenja graana u njegov
rad
i
obaveze
da
prije
eventualnog
obraanja
Evropskom
sudu
za
ljudska
prava graani moraju iscrpiti
i
postupak
pred
Ustavnim
sudom, rad Ustavnog suda je
doao do take kada problem
nije u broju izvrilaca u

Sekretarijatu,
nego
broj
sudija i njihova mogunost da
savladaju
ogroman
priliv
predmeta na kvalitetan nain
(u
posljednjih
nekoliko
godina Ustavni sud BiH rijei
oko 2300 predmeta godinje, a
priliv je negdje oko 3800
predmeta godinje). Zbog toga
je neophodno da se Ustavnom
sudu
omogui
poveavanje
broja sudija na 13 ili 15
kako bi mogao fomirati vijea
od po troje sudija koji bi
rjeavali
predmete
iz
apelacione nadlenosti koji
ine oko 99 posto ukupnog
broja predmeta. Na taj nain
bi
sudije
bile
podjednako
optereene, a glavni teret bi
bio
na
mogunostima

Sekretarijata da poveanjem
broja
izvrilaca
povea
i
produktivnost Ustavnog suda,
pri emu ne bi bile potrebne
promjene
Ustava
BiH,
ve
iskljuivo
akata
koji
reguliraju
organizaciju
Sekretarijata Ustavnog suda
BiH.
Pri razmatranju ovih problema
Ustavni sud uvijek mora imati
u vidu jedan od temeljnih
zahtjeva

da
odgovori
zahtjevu efikasnog postupka
pred Ustavnim sudom to bi za
posljedicu imalo izbjegavanje
utvrivanja odgovornosti za
krenje prava na suenje u
razumnom
roku
od
strane
Evropskog
suda
za
ljudska
prava,
a
to
moe

predstavljati znatne izdatke

za dravu. Konano, i sam
kvalitet odluka Ustavnog suda
bi sasvim sigurno dostigao
jo vei nivo.
Imenovanje
sudija
Ustavnog
suda
BiH
treba
vriti
Parlamentarna skuptina BiH
(dosadanje rjeenje je da
etiri lana bira Parlament
Federacije
BiH,
dva
lana
Narodna skuptina Republike
Srpske i tri strana lana
predsjednik Evropskog suda za
ljudska prava uz konsultacije
sa lanovima Predsjednitva
BiH). Ovo je vrlo bitno radi
potivanja
principa
nezavisnosti
i
nepristrasnosti
sudija
Ustavnog
suda,
to
se

direktno iskazuje kroz nain

njihovog izbora. Za razliku
od dosadanjeg naina izbora
sudija Ustavnog suda BiH koje
biraju entitetski parlamenti
bez ikakve prethodne strune
provjere kandidata, to kao
posljedicu
ima
politiki
prepoznatljive
kadrove
kao
sudije
Ustavnog
suda
BiH,
budua
rjeenja
trebaju
pomiriti potrebu da kandidati
moraju
proi
prethodnu
strunu
profesionalnu
provjeru
i
tzv.
sistem
negativne
selekcije
kroz
djelovanje,
npr.,
Visokog
sudskog i tuilakog vijea
Bosne
i
Hercegovine
(VSTV
BiH) i tek onda, eventualno,
pruiti priliku donosiocima

odluka u sferi politike da

izaberu od tako filtriranih
kandidata
politiki
najprihvatljivijeg
(slino
kao kod entitetskih ustavnih
sudova).
Na
ovaj
nain
pomirili bi se i oni koji
zagovaraju imenovanje koje bi
bilo u direktnoj zavisnosti
od
struktura
vlasti
i
zagovornici
potrebe
da
se
ouva profesionalna struktura
sudija Ustavnog suda BiH i
neophodan kvalitet u odlukama
koje
bi
bile
liene
nepotrebnog
politikog
uticaja. Kao preduvjet i kao
garant
potpune
profesionalnosti
u
radu
i
odabiru kandidata od strane
VSTV
BiH
neophodno
je

promijeniti sastav VSTV BiH

tako
to
bi
u
njemu
ravnopravno
participirale
sudije
ustavnih
sudova
entiteta i Ustavnog suda BiH.
Samo na taj nain bi se
obezbijedila struna procjena
prijavljenih kandidata.
2.3. Uredi Ombudsmana u Bosni
i Hercegovini
Od 3. januara 2001. godine
Zakon o ombudsmanu za ljudska
prava
Bosne
i
Hercegovine
(Slubeni glasnik BiH, br.
32/00) zamijenio je Aneks 6
Dejtonskog mirovnog sporazuma
i postao pravna osnova za rad
ove
institucije.
Meutim,

sutina
navedenog
Zakona
nalazi se u odredbama Aneksa
6 Opeg okvirnog sporazuma za
mir u Bosni i Hercegovini, pa
je stoga nepohodno spomenuti
da je on predvidio, u lanu 2
drugog poglavlja, osnivanje
Komisije za ljudska prava.
2.3.1. Pregled
Institucije ombudsmana koje
trenutno
funkcioniraju
u
Bosni i Hercegovini, odnosno
Ombudsman za ljudska prava
Bosne
i
Hercegovine,
ombudsmani Federacije BiH i
Republike Srpske, osnovane su
na osnovu mirovnog sporazuma
(izuzev Ombudsmana Republike

Srpske). Dejtonski sporazum,

koji je stupio na snagu 14.
decembra
1995.
godine,
uspostavio
je
Bosnu
i
Hercegovinu
kao
nastavak
Republike
Bosne
i
Hercegovine, koja se sastoji
od dva entiteta, Federacije
BiH i Republike Srpske.
Pred
dugo
oekivano
ujedinjenje ureda ombudsmana
BiH
i
entitetskih
ureda
ombudsmana
u
jedinstvenu
instituciju
Ombudsmana
za
ljudska prava BiH, koja je
trebalo da pone s radom 1.
januara 2007. godine, nuno
je
tematizirati
neka
od
znaajnih
strukturalnih
pitanja, kao to su njen
sastav,
izbor
i
procedure

rada. Osnovni utisak koji se

stie sagledavanjem te nove,
reformirane
strukture
u
svjetlu
meunarodnih
standarda
i
komparativnih
iskustava jeste da je u Bosni
i Hercegovini rije samo o
formalnom,
administrativnom
ujedinjenju,
a
da
se,
zapravo, potvruje dominacija
etnikog
pristupa
zatiti
ljudskih prava, te zadrava
primjena principa pariteta,
konsenzusa
i
internog
balansiranja
odluka
izmeu
tri
predstavnika
konstitutivnih naroda u toj
instituciji. Na taj nain,
umjesto da slui kao korektiv
konsocijaciji, koja je vie
nego problematina s aspekta

ljudskih
prava,
te
da
inherentnim fokusom na prava
pojedinaca ponudi protuteu
dominantnoj
etnikoj
paradigmi u BiH, reformirani
ombudsman
samo
preslikava
sutinske
elemente
konsocijacije, inei na taj
nain sistem ljudskih prava u
BiH jo ranjivijim.
Imajui u vidu da je rije o
strukturnim problemima, svi
su izgledi da e se ovi
nedostaci
ispoljiti
i
u
novoj,
ujedinjenoj
instituciji ombudsmana BiH.
Jedinu istinsku promjenu i
nadu
u
uspijeh
ove
institucije
u
izmjeni
razumijevanja
i
konteksta
implementacije ljudskih prava

moe donijeti izbor osoba od

autoriteta i ugleda koji e u
narednom periodu vriti ovu
vanu
funkciju.
Samo
ombudsmani, koji e dosljedno
insistirati na jeziku prava
nasuprot
etnicizaciji
i
politizaciji
implementacije
ljudskih
prava
u
naoj
zemlji, mogu usvojiti takve
interne procedure koje e ovu
instituciju uiniti snanim i
efikasnim
zatitnikom
graana.
Kao potvrda da taj proces
nee ii u potrebnom pravcu,
dokazuje
procedura
izbora
nova tri ombudsmana BiH, koja
je
otpoela
pretprole
godine. Objavljeni konkurs je
poniten
od
strane

Predstavnikog
doma
Parlamentarne skuptine Bosne
i
Hercegovine
zbog
nemogunosti
dobijanja
dovoljnog
broja
glasova
zastupnika
za
predloene
kandidate, iako su predloeni
kandidati
bili
politiki
prepoznatljivi, ali i podjele
u okviru veinske koalicije u
Parlamentarnoj skuptini BiH
i
u
tom
sluaju
su
se
pokazale
kao
nepremostiva
prepreka. Iako ne izgleda kao
politiko pitanje, ovaj izbor
je
bio
optereen
upravo
slabim
funkcioniranjem
vladajue koalicije koja nije
mogla
da
se
sloi
oko
zajednike liste kandidata za
ove tri pozicije, s obzirom

da je jedan od tri ombudsmana

Bonjak, drugi Srbin, a trei
Hrvat. Ko god da bude izabran
za ombudsmane na nivou Bosne
i Hercegovine, njihov rad je,
zbog ovakvog razvoja stvari,
osuen na neuspijeh, jer je
postalo vie nego oito (a
bilo
je
i
do
sada
sa
prethodnim imenovanjem koje
je, takoer, praeno dubokom
involviranou politike) da
politika
eli
podobne
ombudsmane
koji
nee
biti
nezavisni
i
nepristrasni.
Ovim vlast eli da izbjegne
mogue kritike na svoj rad.
To je u prolosti i uspjela,
jer
je
i
postojea
tri
ombudsmana
imenovalo
Predsjednitvo
Bosne
i

Hercegovine
na
netransparentan
nain
sa
direktnim
involviranjem
politike u ovaj proces. S
druge
strane,
zakonska
je
obaveza da se objedine tri
institucije
ombudsmana,
meutim i ovaj proces je
zaustavljen do izbora novih
bosanskohercegovakih
ombudsmana
gotovo
dvije
godine.
Poetkom
decembra
2008.
godine
izabrani
su
novi
ombudsmani
BiH.
Time
je
okonan proces izbora novih
ombudsmana,
ali
ne
i
ispunjena
zakonska
obaveza
stvaranja
jedinstvene
institucije na nivou drave.
Iako su novoizabrani dravni

ombudsmani slubeno preuzeli

funkciju 14. decembra 2008.
godine, naili su na odreene
prepreke
u
ispunjavanju
zakonske
obaveze
objedinjavanja
institucija
ombudsmana.
Narodna skuptina Republike
Srpske
jo
uvijek
nije
usvojila prijedlog zakona o
ukidanju
institucije
entitetskog
ombudsmana.
S
druge strane, FBiH je Zakon o
nainu
prestanka
funkcioniranja
Institucije
ombudsmana Federacije BiH u
prelaznom periodu i prenosu
njenih
nadlenosti
na
Instituciju
ombudsmena
za
ljudska
prava
BiH[12]
donijela jo 2007. godine, no

federalna
institucija
ombudsmana i dalje nastavlja
sa svojim radom pozivajui se
na lan 3 pomenutog zakona u
kojem je propisana obaveza
konanog
istovremenog
objedinjavanja
institucija
ombudsmana. Do zakljuenja
ovog izvjetaja, u Bosni i
Hercegovini i dalje postoje i
djeluju
tri
institucije
ombudsmana:
ombudsman
Federacije
BiH,
ombudsman
Republike
Srpske,
te
ombudsman BiH.
2.3.2. Jedinstvena struktura:
konsolidacija ili redukcija
Dejtonskim sporazumom u naoj
zemlji
su
uspostavljeni

kompleksni
ustavno-politiki
aranmani, kao i kompleksan
sistem
zatite
ljudskih
prava, od kojeg se oekivalo
da
odgovori
na
izazove
postkonfliktne
tranzicije,
ali i da bude svojevrsni
korektiv
takvoj
strukturi
drave. Namjena tog sistema
jeste zatita pojedinca od
povreda
njegovih
prava
u
zamrenim
labirintima
mnogostrukih nivoa vlasti u
BiH.
Ustavom Bosne i Hercegovine,
te
Aneksom
VI
Dejtonskog
mirovnog
sporazuma
uspostavljena
je
dosta
neobina dravna institucija
za zatitu ljudskih prava
Komisija za ljudska prava,

sastavljena od Ombudsmana za
ljudska
prava
i
Doma
za
ljudska
prava.
Osnovna
razlika
izmeu
ove
dvije
institucije je u sljedeem:
dok
je
Dom
formiran
kao
sudsko
tijelo
koje
donosi
konane i obavezujue odluke
u
sluajevima
krenja
ljudskih prava graana BiH,
Ombudsman je institucija ije
odluke
imaju
karakter
autoritativnih,
ali
pravno
neobavezujuih preporuka za
tijela vlasti na nivou BiH.
Pored Ombudsmana za ljudska
prava BiH, od 1995. godine,
odnosno 2000. godine, takva
institucija
postoji
i
na
nivou Federacije BiH, odnosno
Republike Srpske. Prestankom

mandata Doma za ljudska prava

31. decembra 2003. godine,
Ombudsman BiH je ostao jedina
dravna
institucija
za
zatitu
ljudskih
prava
na
nivou BiH, dok su Ombudsman
FBiH i Ombudsman Republike
Srpske nastavili da djeluju
na
rjeavanju
sluajeva
neodgovarajueg
rada
javne
uprave
i
krenja
ljudskih
prava
graana
na
nivou
entiteta.
Ombudsman za ljudska prava
Bosne i Hercegovine poeo je
sa radom 1996. godine, kada
je tu funkciju vrila jedna
osoba,
strani
dravljanin.
Poetkom
2004.
godine,
instituciju
preuzimaju
dravljani BiH, ali se, kako

je to ve uobiajeno u naoj
zemlji,
broj
ombudsmana
poveava na tri. U aprilu
2006.
godine
usvojene
su
izmjene i dopune Zakona o
Ombudsmanu za ljudska prava
BiH,
na
osnovu
kojih
se
uspostavlja
jedinstvena
struktura ombudsmana u naoj
zemlji, koja podrazumijeva i
prestanak
s
radom
takvih
institucija
na
nivou
entiteta.
Brojni
su
razlozi
za
ujedinjenje
institucije
ombudsmana u BiH i ukidanje
njenih ekvivalenata na nivou
entiteta.
Ti
su
argumenti
moda ponajbolje sumirani u
Godinjem
izvjetaju
Ombudsmana za ljudska prava

BiH iz 2003. godine, u kojem

se navodi da e ujedinjenje
institucije i smanjenje broja
ombudsmana sa devet na tri
donijeti
bolju
uslugu
uz
manje troka, te eliminirati
zbunjenost
javnosti,
kontradikcije,
dupliranje,
probleme
koordinacije
i
dvostruke administracije.
Ujedinjenje ovih institucija
je i jedna od postprijemnih
obaveza Bosne i Hercegovine
prema Vijeu Evrope. Pored
toga, i tijela Ujedinjenih
nacija,
zaduena
za
implementaciju konvencija o
ljudskim pravima, u svojim su
dokumentima posveenim BiH,
gotovo neizostavno navodili
problematinu
troetniku

strukturu
ombudsmana
kao
jedno od znaajnih podruja
zabrinutosti.
Tako
i
Zakljune napomene Komiteta
za
eliminaciju
rasne
diskriminacije
Ujedinjenih
nacija
iz
aprila
2006.
godine, navode da tripartitna
struktura
ove
institucije
ugroava njenu efikasnost, pa
bi
predstojee
ujedinjenje
ombudsmana
u
BiH
trebalo
poduzeti
s
ciljem
osiguravanja jedinstvenog, a
ne
etniki
podijeljenog
pristupa
zatiti
ljudskih
prava.
Treba, meutim, naglasiti i
da rezerve koje su na kraju
svojih
mandata
izrazili
i
ombudsmani Federacije BiH i

Republike Srpske, a koje se

svode
na
bojazan
da
e
reformirana,
jedinstvena
institucija
voditi
reduciranju ukupne strukture
zatite
ljudskih
prava
u
naoj zemlji, nikako nisu bez
osnova.
O
tome
govori
i
injenica
da
je
ve
najavljeno znaajno smanjenje
godinjeg
budeta
ove
institucije,
te
ukidanje
pojedinih regionalnih ureda,
to oteava realizaciju veoma
bitnog principa dostupnosti
ureda ombudsmana graanima.
Takve
najave
izazivaju
opravdanu
zabrinutost,
naroito
imajui
u
vidu
raspoloive
statistike
podatke
o
porastu
broja

prijava
krenja
ljudskih
prava
graana
posljednjih
godina. Kao ilustracija moe
se navesti podatak da je do
avgusta
2003.
godine
Ombudsman
Federacije
BiH
zabiljeio
oko
570.000
kontakata sa graanima dok
je, prema informacijama iz
ove institucije, u periodu od
2003.
do
2006.
godine
zabiljeeno
gotovo
700.000
dodatnih albi. Takav porast
prijava
se
dijelom
moe
objasniti
i
poveanom
svijeu graana o radu i
kapacitetima ove institucije,
ali
svakako
ukazuje
na
kontinuirani problem krenja
ljudskih
prava
graana
u
poslijeratnom
periodu.
I

statistika
Ombudsmana
Republike Srpske, prema kojoj
je
tokom
2006.
godine
zabiljeeno 40 procenata vie
albi graana u odnosu na
prethodnu
godinu,
svakako
potvruje da e se ujedinjena
institucija
Ombudsmana
za
ljudska prava BiH suoiti sa
brojnim
izazovima
u
realizaciji
aktivnosti
iz
svoje nadlenosti.
Prema tome, moe se rei da
opisana erozija institucija
za zatitu ljudskih prava u
BiH
nije
praena
odgovarajuim
smanjenjem
aktualnosti razloga koji su
doveli
do
inicijalnog
uspostavljanja
te
sloene
strukture. Meutim, teko je

u
ovoj
fazi,
u
kojoj
ujedinjeni
Ombudsman
za
ljudska prava BiH jo nije ni
poeo sa radom, objektivno
procjenjivati
potencijal
institucije
i
njenu
efikasnost, ali dva elementa
ine fokus zabrinutosti (kao
i kod Ustavnog suda BiH)
sastav institucije i nain
izbora
ombudsmana,
konceptualne
su,
a
ne
empirijske naravi, pa se ve
sada
mogu
analizirati
u
skladu
sa
meunarodnim
standardima
i
iskustvima
drugih
zemalja
u
ovoj
oblasti.
2.3.3. Reprezentativnost i

sastav Ombudsmana za ljudska

prava BiH
Budui da je donesen nakon
viedecenijskog
razvoja
relevantnih
meunarodnih
standarda, te nakon jednako
dugog perioda djelovanja ove
institucije u mnogim dravama
svijeta, najvei dio Zakona o
Ombudsmanu za ljudska prava
BiH
iz
2001.
godine
predstavlja
najvii
izraz
dostignua
i
standarda
vezanih
za
rad
ove
institucije.
Zamijenivi
relevantne odredbe Aneksa VI
Dejtonskog sporazuma, Zakon
je ovoj instituciji dao veoma
iroke
nadlenosti,
koje

ukljuuju nadzor rada svih

tijela
dravne
vlasti,
ukljuujui i sudstvo. To je,
svakako, u skladu sa najviim
zahtjevima
izraenim
u
Parikim
principima
Ujedinjenih nacija iz 1993.
godine,
koji
predstavljaju
primarni izvor meunarodnih
standarda za uspostavljanje i
djelovanje
dravnih
institucija
za
zatitu
ljudskih prava. Pored tipine
nadlenosti vezane za prijem
individualnih albi graana u
sluajevima nezakonitog ili,
ire
posmatrano,
neodgovarajueg
rada
javne
uprave, Ombudsman za ljudska
prava BiH moe i samostalno
poduzimati
ope
istrage
o

krenjima ljudskih prava, te

preporuivati
ope
i
pojedinane mjere.
Takoer, treba naglasiti i da
je
sama
injenica
da
je
pozicija
ove
institucije
utvrena
Ustavom
BiH
i
Zakonom veoma znaajna jer,
kako
se
to
veoma
esto
istie, to je vea pravna
snaga
akta
koji
regulira
djelovanje
dravne
institucije
za
zatitu
ljudskih prava, to su vee
garancije njene nezavisnosti.
Meutim, pored odgovarajueg
pravnog
statusa
i
nadlenosti,
sastav
institucije
za
zatitu
ljudskih prava i procedura

izbora kandidata za najvie

funkcije
u
tom
tijelu,
svakako,
su
bitan
element
njenog ukupnog uspjeha. Od
autoriteta i ugleda lanova
ove institucije zavisi mnogo
toga, od zadravanja pozicije
sutinske nezavisnosti, kako
od struktura vlasti tako i od
neprincipijelnog
uticaja
organizacija
civilnog
drutva, preko upoljavanja i
zadravanja
kvalitetnih
kadrova koji svoju karijeru
vide
u
okviru
takve
institucije,
pa
do
njene
efikasnosti i legitimiteta,
naroito
u
duboko
podijeljenom drutvu kakvo je
bosanskohercegovako.
Pariki
principi
utvruju,

inter alia, da je jedan od

bitnih elemenata nezavisnosti
ove
institucije
i
njen
pluralizam. Kako se to istie
u brojnim analizama (vidjeti,
na
primjer,
Assessing
the
Effectiveness
of
National
Human
Rights
Institutions,
str.
8),
reprezentativnost
institucije
za
zatitu
ljudskih prava i njen sastav
koji
prati
socijalnu,
etniku,
jeziku,
ali
i
spolnu
strukturu
konkretne
drutvene zajednice, znaajno
doprinose njenoj efikasnosti.
Prema Zakonu o Ombudsmanu za
ljudska prava BiH, funkciju
zatitnika ljudskih prava
vre tri ombudsmana. Premda
se ova institucija u principu

vee za jednu osobu, to

onemoguava
ispunjavanje
navedenog
zahtjeva
reprezentativnosti, BiH nije
jedini
izuzetak
od
ovog
pravila. Tako, na primjer, u
vedskoj
djeluju
etiri
parlamentarna ombudsmana, u
Austriji
je
rije
o
kolektivnom organu kojeg ine
tri ombudsmana, dok u Belgiji
funkciju
Federalnog
ombudsmana vre dvije osobe,
od
kojih
jedna
pripada
francuskoj,
a
druga
holandskoj
jezikoj
zajednici.
Iako prvobitna verzija zakona
iz 2001. godine ne sadri
odredbu
o
etnikoj
pripadnosti
ombudsmana,

navodei
da
pravo
kandidiranja na ovu funkciju
ima svaki punoljetni graanin
BiH, njihov broj ukazuje na
to da je implicitna namjera
zakonodavca,
prije
svega,
bila
postizanje
balansa
predstavnika
konstitutivnih
naroda. Veoma dobro rjeenje
ponudio
je
inicijalni
prijedlog
zakona
o
jedinstvenoj
strukturi
ove
institucije kojeg su sainili
predstavnici ombudsmana BiH
tokom
2003.
godine[14].
Prijedlog
je
predviao
da
instituciju
ine
jedan
ombudsman i tri zamjenika, a
takvo zakonsko rjeenje bilo
je voeno i principom da nije
potrebno navoditi odredbu o

etnikoj
pripadnosti
osoba
koje e vriti te funkcije,
niti o njihovoj eventualnoj
rotaciji
na
poziciji
ombudsmana,
jer
e
se
odgovarajua
zastupljenost
konstitutivnih
naroda
i
ostalih
u
tom
tijelu
osigurati
kroz
praksu
Predsjednitva
i
Parlamentarne Skuptine BiH,
koji
su,
prema
tom
prijedlogu, trebali da vre
imenovanje. Aktuelni zakon,
meutim,
u
skladu
sa
usvojenim
izmjenama
i
dopunama iz 2006. godine, na
gotovo
karikaturalan
nain
utvruje
da
se
ombudsmani
imenuju iz tri konstitutivna
naroda to ne iskljuuje

mogunost
imenovanja
i
iz
reda
ostalih.
Ovakva
formulacija
je
uistinu
apsurdna, budui da se dva
elementa
ove
odredbe
meusobno iskljuuju: ako se
ombudsmani uistinu imenuju iz
reda konstitutivnih naroda,
na koji nain e trolana
struktura
omoguiti
i
prisustvo
etvrtog,
kompozitnog
etnokulturnog
entiteta u BiH Ostalih? S
druge
strane,
ukoliko
pripadnici Ostalih zaista
imaju pravo da budu imenovani
na ovu funkciju, prvi dio
odredbe,
koji
ureuje
zastupljenost
konstitutivnih
naroda,
postaje
sasvim
suvian.

Na
ovaj
nain,
prethodni
saziv Parlamentarne skuptine
BiH, koji je donio Zakon o
izmjenama i dopunama Zakona o
Ombudsmanu za ljudska prava,
potpuno
je
ignorirao
i
miljenje
Venecijanske
komisije o nacrtu tog pravnog
akta iz 2004. godine, u kojem
je naglaeno i to da je, iako
e
tri
ombudsmana
najvjerovatnije zaista biti
predstavnici
tri
konstitutivna naroda, u samom
Zakonu potrebno u potpunosti
napustiti etnike kriterije
za izbor na tu funkciju i
usvojiti
formulaciju
prema
kojoj
e
ombudsmani
biti
graani BiH.
Takav
pristup
zatiti

ljudskih prava i rezerviranje

ak i institucije ombudsmana
za
pripadnike
tri
konstitutivna naroda na to
su nas, ini se, ve navikli
Predsjednitvo
BiH
i
Dom
naroda
Parlamentarne
skuptine BiH apsolutno je
neprihvatljivo.
Umjesto
da
poslui kao dobra prilika da
drava pokae spremnost da se
pobolja pozicija ostalih u
politikom i javnom ivotu
BiH,
izmijenjeni
Zakon
o
Ombudsmanu za ljudska prava
BiH
predstavlja
sasvim
nepotrebnu
i
neprimjerenu
potvrdu
dominantne
etnike
matrice.
Prema tome, stie se dojam da
je
svrha
postojanja
tri

ombudsmana
na
elu
institucije samo u tome da se
omogui
puko
prisustvo
iskljuivo
predstavnika
konstitutivnih naroda, ime
se konsocijacija i podjela
vlasti izmeu etnikih grupa
u BiH preslikala i na oblast
institucionalne
zatite
ljudskih prava, u kojoj je
nikako ne bi smjelo biti. Ako
bismo i pokuali opravdati
takav
pristup
upotrebom
principa
predstavljanja
potencijalnih rtava krenja
ljudskih
prava
u
ovoj
instituciji
u
korist
konstitutivnih
naroda
tvrdnjom da e, imajui u
vidu dubinu etnikih podjela
u BiH, upravo pripadnici tih

etnikih
grupa
biti
i
najvjerovatnije rtve krenja
ljudskih prava, ini se da ni
takva postavka nema ozbiljnu
osnovu.
Kao
ilustracija
svakako
moe
posluiti
statistika Ombudsmana FBiH iz
avgusta 2003. godine, prema
kojoj su u etnikoj strukturi
podnosilaca albi, zapravo,
dominirali
pripadnici
ostalih
(Christopoulos
i
Hormovitis, 2003: 32).
Konano, za uspjean rad ove
institucije veoma je vano da
se ne ponovi iskustvo iz
2003. godine, kada je, prema
izvjetaju
Helsinkog
komiteta BiH, Predsjednitvo
BiH, koje je prema ranijem
zakonskom rjeenju utvrivalo

kandidate
za
funkciju
Ombudsmana
BiH,
za
tu
poziciju predloilo ljud[e]
blisk[e]
nacionalistikim
politikim strankama i bez
ikakvih referenci u domenu
ljudskih prava. Zbog toga
vrijedi
podsjetiti
na
zakonsku
odredbu
koja
utvruje da [z]a ombudsmana
mogu
biti
imenovani
dravljani
Bosne
i
Hercegovine
koji
imaju
dokazano iskustvo u podruju
zatite
ljudskih
prava
i
graanskih sloboda, te visok
moralni
ugled.
Meutim,
nedavna
iskustva
u
(jo
uvijek neokonanom) procesu
imenovanja tri Ombudsmana od
strane
Parlamentarne

skuptine
BiH,
ukazuju
da
nikakav
progres
nee
biti
napravljen
ve
upravo
suprotno da e se u (sada
ve)
transparentnom
procesu[15] odabira kandidata
izabrati oni sa sredine ili
dna ljestvice strunosti, a
ne kandidati koji su najbolje
ocijenjeni od strane nadlene
komisije.
Uostalom,
to
je
scenarij koji je gotovo u
cijelosti
vien
prilikom
posljednja
tri
imenovanja
sudija
na
Ustavnom
sudu
BiH[16] s tim da taj proces
ak nije ni transparentan u
mjeri
u
kojoj
je
proces
imenovanja ombudsmana.
U
tranzicijskom
kontekstu
BiH, institucija Ombudsmana

ima
specifinu
ulogu.
Za
razliku
od
razvijenih
demokratija,
u
kojima
ova
institucija predstavlja vaan
faktor
u
ouvanju
i
osiguravanju
potivanja
principa
i
procedura
demokratske vlasti, u naoj
zemlji se oekuje i znaajna
uloga ovog tijela u izgradnji
i konsolidaciji tih principa.
Takoer, ne treba zanemariti
ni injenicu da su ovlatenja
ove
institucije
neobino
iroka, ak i u komparativnoj
perspektivi,
pa
je
njen
potencijal da pozitivno utie
na
procese
konsolidacije
demokratskih
institucija
i
izgradnje
standarda
dobre
uprave u BiH veoma visok.

Stoga je od sutinske
vanosti osigurati da ovu
vanu funkciju vre osobe
koje e usvojiti takve
interne procedure koje e im
konano omoguiti da djeluju
barem kao jedan ombudsman,
ako je ve, zbog
specifinosti problema s
kojima e se suoavati, ali i
konteksta u kojem e
djelovati, nerealno oekivati
da budu tri puta efikasniji.
2.4. Entitetski ustavni
sudovi
S obzirom da je Bosna i
Hercegovina
podijeljena
na
dva entiteta, u svakom od

entiteta egzistiraju ustavni

sudovi koji imaju klasinu
nadlenost,
kao
i
veina
evropskih ustavnih sudova, a
to
je
ocjena
ustavnosti
zakona,
odnosno
njihova
usklaenost
sa
ustavima
entiteta. Uspostavljanje tzv.
regionalnih ustavnih sudova i
nije
neobino
rjeenje,
s
obzirom da u nekim zemljama
zapadne demokratije (npr. u
Njemakoj)
postoje
ustavni
sudovi na regionalnom nivou,
odnosno
na
nivou
teritorijalne
organizacije
drave
i
pored
injenice
postojanja
dravnog
ili
saveznog Ustavnog suda. Ono
to ih unekoliko razlikuje od
drugih ustavnih sudova jeste

nepostojanje
mogunosti
ocjene zakonitosti i njihova
osnovna uloga deblokiranje
rada entitetskih zakonodavnih
tijela kada se pojavi pitanje
koje
se,
prema
miljenju
poslanika
u
Domu
naroda
Federalnog
parlamenta,
odnosno
u
Vijeu
naroda
Narodne skuptine Republike
Srpske, smatra pitanjem od
vitalnog nacionalnog interesa
za
neki
od
konstitutivnih
naroda.
Osim
ovoga,
niti
jedan entitetski ustavni sud
nema apelacionu nadlenost,
odnosno
ustavni
tekst
ne
prua
mogunost
da
se
pojedinac moe obratiti bilo
kojem
od
ovih
sudova
sa
zahtjevom za zatitu ljudskih

prava
na
presudu
redovnih
sudova, kao to je to sluaj
sa Ustavnim sudom BiH. Takva
ustavna rjeenja, iako nisu
neuobiajena
za
ustavne
sudove, ove sudove ne ine
efektivnim
zatitnicima
ljudskih prava u punom smislu
te rijei, ukoliko se izuzme
njihova
uloga
u
zatiti
ljudskih prava kroz vrenje
apstraktne
nadlenosti,
odnosno ocjene ustavnosti ili
zatite
kolektivnih
prava.
Meutim, ukoliko se uporede
podaci o broju predmeta iz
apelacione
nadlenosti
Ustavnog
suda
BiH
sa
relativno
malim
brojem
predmeta koji se vode pred
entitetskim
ustavnim

sudovima,
dolazi
se
do
zakljuka
da
utvrene
nadlenosti dva entitetska i
jednog dravnog ustavnog suda
nisu
podijeljene
na
odgovarajui nain i da bi u
budunosti trebalo doi do
redistribucije
nadlenosti
ustavnih sudova kako bi svaki
ispunjavao
svoju
ulogu
zatitnika
ljudskih
i
ustavnih prava graana.
[1] Bosnia and Herzegovina,
Essential texts (2nd revised
and updated edition), OHR.
[2] lan VI/3.a, Ustava BiH
[3] lan VI/3.a, Ustava BiH
[4] lan VI/3.b, Ustava BiH

[5]
Primjena
apelacione
nadlenosti Ustavnog suda BiH
u praksi je sadrajno vrlo
slina
odlukama
Evropskog
suda
za
ljudska
prava
u
Strazburu, obzirom da Ustavni
sud BiH direktno primjenjuje
Evropsku
konvenciju.
I
organizacijski, Ustavni sud
BiH
je
kopirao
rjeenja
Evropskog
suda
za
ljudska
prava
i
uveo
funkciju
registrara i dodatno ojaao
funkcije
savjetnika
u
Sekretarijatu,
odnosno
u
Uredu registrara, vrlo slino
nainu na koji taj sistem
funkcionira u Evropskom sudu
za ljudska prava.
[6] lan VI/3.c, Ustava BiH

[7] Bosnia and Herzegovina,

Essential texts (2nd revised
and updated edition), OHR.
[8] lan IV/3f, Ustava BiH
[9] Slubeni glasnik BiH,
broj 3/03
[10]
Ocjene
ustavnosti,
proslijeena
pitanja,
rjeavanje sporova, deblokada
parlamentarne procedure i sl.
[11] U toku 2004. godine
Ustavni sud je primio 1169
predmeta; 2005. godine 2075
predmeta, 2006. godine 3480
predmeta; 2007. godine 3666
predmeta.
[12] Slubene novine
Federacije BiH, br. 53/07
[13] Edin Hodi: Zatitnik
graana i talac konsocijacije

 Ombudsman za ljudska prava

BiH, lanak objavljen 26.
februara 2007. i dostupan na:
http://www.pulsdemokratije.ne
t/index.php?
a=detail&l=bs&id=199.
[14] Izvjetaj Ombudsmana za
ljudska prava BiH za 2003.
godinu
[15] Proces obavljanja
razgovora i bodovanja jeste
javan uz prisustvo
predstavnika nevladinih
organizacija i OHR-a.
[16]
Posljednja
tri
imenovanja sudija u Ustavni
sud BiH su okonana tako da
su tri lana Predsjednitva
vladajuih stranaka postali
sudije Ustavnog suda BiH, to

dovodi do ozbiljnih sumnji u

nepristrasnost
Ustavnog
suda
BiH
kao
garanta
potivanja
Ustava
BiH
i
temeljnih
principa
demokratije i vladavine prava
kao
osnove
za
razmatranje
predmeta
koji
se
tiu
ljudskih prava.