JEDNAKOST I NJENE IMPLIKACIJE

Moemo priznati da se ljudi razlikuju kao pojedinci, a opet inzistirati na

tome da meu rasama i spolovima nema moralno znaajnih razlika. Spoznaja da
je netko afrikog ili europskog porijekla, ensko ili muko, ne omoguuje nam
donoenje zakljuaka o njezinoj ili njegovoj inteligenciji, osjeaju za pravednost,
dubini osjeaja ili o bilo emu to bi nam dalo pravo da s njom ili s njim
postupamo kao s manje jednakom ili jednakim. U tom je smislu neistinita
rasistika tvrdnja da su ljudi europskog porijekla u ovim sposobnostima
nadmoni u odnosu na ljude drugih rasa. Razlike meu pojedincima u tim
stvarima nisu obuhvaene rasnim granicama. Isto vrijedi i za seksistiki
stereotip koji ene smatra emocionalno dubljim i briljivijim, ali takoer manje
racionalnim, manje agresivnim i manje poduzetnim od mukaraca. Oito je da
to nije tono za ene u cjelini. Neke su ene emocionalno plie, manje su brine
i racionalne, te su agresivnije i poduzetnije od nekih mukaraca.
Vana je injenica da se ljudi razlikuju kao pojedinci, a ne kao rase ili
spolovi, te emo se na nju vratiti kada budemo raspravljali o implikacijama
tvrdnji Jensena, Eysencka i drugih; ipak, ona ne prua ni zadovoljavajue naelo
jednakosti, niti odgovarajuu obranu od protivnika jednakosti koji je istananiji
od napadnog rasista ili seksista. Pretpostavimo da netko predloi da bi ljude
trebalo podvrgnuti testovima inteligencije i potom ih, na osnovi rezultata,
klasificirati u vie ili nie statusne kategorije. Moda bi oni koji osvoje preko 125
bodova bili robovlasnika klasa; oni koji osvoje izmeu 100 i 125 bodova bili bi
slobodni graani, ali bez prava na vlastite robove; dok bi oni koji osvoje manje
od 100 bodova bili uinjeni robovima onih koji su osvojili preko 125 bodova.
Hijerarhijsko drutvo ove vrste izgleda jednako odvratno poput onog
utemeljenog na rasi ili spolu; ali, ako nau potporu jednakosti zasnujemo na
injeninoj tvrdnji da razlike meu pojedincima prelaze rasne i spolne granice,
onda nemamo osnovu za protivljenje ovoj vrsti neegalitarizma.
Naime, ovo bi se hijerarhijsko drutvo zasnivalo na zbiljskim razlikama
meu ljudima. Ovu "hijerarhiju inteligencije" i sline fantastine sheme moemo
odbaciti samo ako nam je jasno da zahtjev za jednakou ne poiva na
posjedovanju inteligencije, moralne osobnosti, racionalnosti ili slinih injenica.
Nema razloga koji bi logiki prisiljavao da se pretpostavi kako razlika u
sposobnosti izmeu dvoje ljudi opravdava bilo koju razliku u koliini uvaavanja
to ga pruamo njihovim interesima. 16 PRAKTINA ETIKA Jednakost je osnovno
etiko naelo, a ne injenina tvrdnja. Moemo to vidjeti vratimo li se naoj
ranijoj raspravi o univerzalnom aspektu etikih sudova. U prethodnom smo
poglavlju vidjeli da pri iznoenju etikog suda moramo napustiti osobno i
partikularno motrite i u obzir uzeti interese svih kojih se taj sud tie. To znai
da odvagujemo interese koji se smatraju jednostavno interesima, a ne mojim
interesima, ili interesima Australaca, ili interesima ljudi europskog porijekla.
To nas opskrbljuje osnovnim naelom jednakosti: naelom jednakog
uvaavanja interesa. Kod naela jednakog uvaavanja interesa bitno je to da u
naem moralnom razmiljanju istu teinu dajemo slinim interesima svih onih
kojih se nae radnje tiu. To znai, ako e pod utjecajem neke mogue radnje

biti samo X i Y, te ako e X izgubiti vie nego to e Y dobiti, radnju je bolje ne

izvesti. Prihvatimo li naelo jednakog uvaavanja interesa, ne moemo rei da je
radnju bolje izvesti unato opisanim injenicama, zato to smo vie zabrinuti za
Y nego za X. Ono na to se naelo zapravo svodi jest ovo: interes je interes, iji
god bio. Moemo to konkretizirati razmatranjem jednog posebnog interesa,
recimo interesa to ga imamo za ublaavanjem boli. Naelo pritom kae da je
krajnji moralni razlog ublaavanja boli jednostavno nepo- eljnost boli kao
takve, a ne nepoeljnost X-ove boli, koja se moe razlikovati od nepoeljnosti Yove boli. Dakako, X-ova bi bol mogla biti nepoeljnija od Y-ove, zato stoje
snanija, a tada bi naelo jednakog uvaavanja interesa veu teinu dalo
ublaavanju X-ove boli. Takoer, ak i tamo gdje su boli jednake relevantni
mogu biti drugi imbenici, posebice ukoliko su pogoeni drugi ljudi. Ukoliko je
dolo do potresa, prednost emo moda dati ublaavanju boli lijenice, tako da
ona moe lijeiti druge rtve. No lijeniina se bol broji samo jednom i bez
dodatne teine. Naelo jednakog uvaavanja interesa djeluje poput vage,
nepristrano vaui interese. Prave vage prednost daju onoj strani na kojoj je
interes jai ili gdje je nekoliko interesa kombinirano kako bi prevagnuli manji
broj slinih interesa; ali vage ne uzimaju u obzir iji su interesi to ih one vau.
Iz ovog motrita, rasa je irelevantna za uvaavanje interesa; jer sve to se
uzima u obzir jesu sami interesi. Pruiti manje uvaavanja odreenoj koliini
boli zato to tu bol doivljava pripadnik neke posebne rase znailo bi
stvoriti proizvoljnu razliku. Zato se usredotoiti na rasu? Zato ne na to je li
osoba roena prijestupne godine? Ili na to postoji li vie od jednog samoglasnika
u njezinu prezimenu? Iz univerzalnog motrita, sve su ove karakteristike
jednako irelevantne za nepoeljnost boli. Stoga naelo jednakog uvaavanja
interesa izravno pokazuje zato su pogreni najotvoreniji oblici rasizma, poput
onog nacistikog.
Naime, nacisti su bili zabrinuti samo za dobrobit pripadnika "arijevske"
rase, a patnje idova, Cigana i Slavena za njih nisu predstavljale nikakvu brigu.
Naelo jednakog uvaavanja interesa ponekad se smatra isto formalnim
naelom koje nema sadraja i preslabo je da iskljui bilo koje neegalitarno
postupanje. Meutim, ve smo vidjeli da ono iskljuuje rasizam i seksizam,
barem u njihovim najotvorenijim oblicima. Promotrimo li djelovanje ovog naela
na zamiljeno hijerarhijsko drutvo zasnovano na testovima inteligencije,
moemo vidjeti daje ono dovoljno snano da opet prui osnovu za odbacivanje
ovog istananijeg oblika neegali tari zrna. Naelo jednakog uvaavanja interesa
zabranjuje da nau spremnost na uvaavanje interesa drugih ljudi uinimo
ovisnom o njihovim sposobnostima ili drugim karakteristikama, osim o
karakteristici imanja interesa. Istina, ne moemo znati kamo e nas jednako
uvaavanje interesa odvesti sve dok ne znamo koje interese ljudi imaju, a to
moe varirati prema njihovim sposobnostima ili drugim karakteristikama.
Uvaavanje interesa matematiki nadarene djece moe nas odvesti do toga da
ih u ranoj dobi pouavamo naprednoj matematici, to bi za drukiju djecu moglo
biti posve besmisleno ili tetno.
No osnovni element uzimanja u obzir interesa osobe, koji god oni bili,
mora vrijediti za svakoga, neovisno o rasi, spolu ili bodovima na testu

inteligencije. Porobljavanje onih iji je rezultat ispod odreene crte na testu

inteligencije bilo bi - izuzmu li se neobini i neprihvatljivi pogledi na ljudsku
narav-nespojivo s jednakim uvaavanjem. Inteligencija nema nikakve veze s
mnogim vanim interesima ljudi, poput interesa za izbjegavanjem boli, za
razvijanjem vlastitih sposobnosti, za zadovoljenjem osnovnih potreba za hranom
i stanovanjem, za uivanjem prijateljskih i srdanih odnosa s drugima, te za
slobodom ostvarivanja vlastitih zamisli bez nepotrebnog tueg upletanja.
Ropstvo spreava robove da zadovoljavaju te interese kako bi oni to htjeli, a
dobiti koje ono donosi robovlasnicima po vanosti su jedva usporedive sa
tetom koju nanosi robovima.
Tako je naelo jednakog uvaavanja interesa dovoljno snano da iskljui
robovlasniko drutvo zasnovano na inteligenciji, kao i grublje oblike rasizma i
seksizma. Ono takoer iskljuuje diskriminaciju na temelju intelektualne ili
tjelesne invalidnosti, utoliko to invalidnost nije relevantna za interese koji se
razmatraju (kao to bi, na primjer, mogla biti relevantna teka intelektualna
invalidnost ukoliko razmatramo interes osobe za glasovanjem na izborima).
Naelo jednakog uvaavanja interesa stoga moe biti obranjiv oblik naela da
su svi ljudi jednaki, oblik koji moemo koristiti u raspravi o prijepornijim
pitanjima jednakosti. Meutim, prije nego to prijeemo na te teme, bit e
korisno rei neto vie o naravi ovog naela. Jednako uvaavanje interesa
minimalno je naelo jednakosti u smislu da ono ne propisuje jednak postupak.
Uzmimo jedan relativno jednostavan primjer interesa, interes za
ublaavanjem tjelesne boli. Zamislite da nakon potresa naiem na dvije rtve,
jednu sa zgnjeenom nogom i u agoniji, a drugu s rasjeenim bedrom u
neznatnoj boli. Preostale su mi samo dvije injekcije morfija. Jednak bi postupak
sugerirao da svakoj ozlijeenoj osobi dadem jednu injekciju, ali jedna injekcija
ne bi uinila mnogo za ublaavanje boli osobe sa zgnjeenom nogom. Ona bi jo
uvijek bila u mnogo veoj boli od druge rtve, a ak i nakon to joj dam jednu
injekciju, davanje druge joj injekcije dovelo bi do veeg ublaavanja nego
davanje injekcije osobi u neznatnoj boli. Stoga jednako uvaavanje interesa u
ovoj situaciji dovodi do onoga to bi neki smatrali neegalitarnim rezultatom:
dvije injekcije morfija za jednu osobu, a nijedna za drugu. Postoji jo prijepornija
neegalitarna implikacija naela jednakog uvaavanja interesa. U gornjem
sluaju, premda jednako uvaavanje interesa vodi nejednakom postupku,
nejednaki postupak je pokuaj stvaranja egalitarnijeg rezultata. Dajui
dvostruku dozu tee ozlijeenoj osobi stvaramo situaciju u kojoj je razlika u
stupnju patnje stoje dvije rtve osjeaju manja nego to bi bila da smo svakoj
rtvi dali jednu dozu. Umjesto da na koncu imamo jednu osobu u znatnoj boli i
jednu osobu bez boli, na koncu imamo dvoje ljudi u neznatnoj boli.
To je u skladu s naelom opadajue granine koristi, koje je dobro
poznato ekonomistima, a koje kae daje, za danog pojedinca, ustaljena koliina
neega korisnija kada ljudi toga imaju malo nego kada imaju puno. Trudim li se
preivjeti s 200 grama rie dnevno, a vi mi omoguite dodatnih 50 grama
dnevno, moju ste poziciju znatno poboljali; no ako ja ve imam kilogram rie
dnevno, dodatnih 50 grama nee me previe zanimati. Kada se u obzir uzme
granina korist, naelo jednakog uvaavanja interesa vodi nas prema jednakoj

raspodjeli prihoda, te e egalitarist u toj mjeri podravati njegove zakljuke. Ono

to e egalitaristu vjerojatno smetati oko naela jednakog uvaavanja interesa
jest to to postoje okolnosti u kojima naelo opadajue granine koristi ne
vrijedi ili ga nadjaavaju neki protuimbenici. Da bismo to ilustrirali, moemo
varirati primjer rtava potresa. Recimo, ponovno, da postoje dvije rtve, jedna
tee ozlijeena od druge, ali ovaj emo put rei daje tee ozlijeena rtva, A,
izgubila nogu i u opasnosti je da izgubi prst preostale noge; dok lake ozlijeena
rtva, B, ima ozljedu na svojoj nozi, ali se ud moe spasiti.
Medicinskih sredstava imamo samo za jednu osobu. Upotrijebimo li ih na
tee ozlijeenoj rtvi, najvie to moemo uiniti je spasiti joj prst, a
upotrijebimo li ih na lake ozlijeenoj rtvi, moemo joj spasiti nogu. Drugim
rijeima, pretpostavljamo da je situacija sljedea: bez medicinske pomoi A gubi
nogu i prst, dok B gubi samo nogu; pruimo li pomo rtvi A, A gubi nogu i B
gubi nogu; pruimo li pomo rtvi B, A gubi nogu i prst, dok B ne gubi nita.
Pretpostavljajui da je loije izgubiti nogu nego izgubiti prst (ak i kada je taj
prst na neijem jedinom preostalom stopalu) naelo opadajue granine koristi
nije dovoljno da nam u ovoj situaciji prui pravi odgovor. Za promicanje nepristrano razmotrenih - interesa ljudi pogoenih naim radnjama vie emo
uiniti ukoliko naa ograniena sredstva upotrijebimo na lake ozlijeenoj rtvi
nego na tee ozlijeenoj rtvi. Dakle, to je ono na to nas naelo jednakog
uvaavanja interesa navodi uiniti. Tako jednako uvaavanje interesa u
posebnim sluajevima moe proiriti, a ne suziti jaz izmeu dvoje ljudi koji stoje
na razliitim razinama blagostanja. Zbog toga je ovo naelo minimalno naelo
jednakosti, a ne krajnje egalitaristiko naelo. Meutim, radikalniji bi oblik
egalitarizma bilo teko opravdati - i openito i u njegovoj primjeni na posebne
sluajeve poput ovog upravo opisanog. Premda je minimalno, naelo jednakog
uvaavanja interesa u nekim sluajevima moe izgledati prezahtjevno. Moe li
itko od nas doista pruiti jednako uvaavanje dobrobiti nae obitelji i dobrobiti
stranaca? Tim emo se pitanjem baviti u devetom poglavlju, kada emo
razmatrati nae dunosti da pomaemo onima kojima je to potrebno u
siromanijim dijelovima svijeta. Potom u pokuati pokazati da nas to ne
prisiljava da to naelo napustimo, iako bi nas isto naelo moglo prisiliti da
napustimo neke druge nazore koje imamo. U meuvremenu, vidjet emo kako
nam ono pomae u raspravi o nekim prijepornijim pitanjima koja postavlja
zahtjev za jednakou. Jednakost i genetska razliitost Godine 1969. Arthur
Jensen objavio je dugaak lanak u asopisu Harvard Educational Revieiv
naslovljen "How Much Can We Boost IQ and Scholastic Achievement?" ["Koliko
moemo isticati kvocijent inteligencije i kolski uspjeh?"].
U jednom kratkom odsjeku lanka raspravljalo se o moguim uzrocima
nepobitne injenice da na standardnim testovima inteligencije - prosjeno - crni
Amerikanci ne postiu iste rezultate poput veine ostalih Amerikanaca. Rezultat
ovog odlomka Jensen saima na sljedei nain: Sve to nam na koncu preostaje
su razliite linije dokaza, od kojih nijedna sama za sebe nije definitivna, ali koje,
promatrane zajedno, ne ine nerazumnom hipotezu da se genetski imbenici
snano upleu u prosjenu razliku u inteligenciji izmeu crnaca i bijelaca. Po
mojemu miljenju, prevladavajua dokazna grada manje je konzistentna sa

strogo okolinskom hipotezom nego s genetskom hipotezom, koja, dakako, ne

iskljuuje utjecaj okoline ili njenu interakciju s genetskim imbenicima. Ova
prilino oprezna tvrdnja nalazi se unutar detaljnog razmatranja jednog sloenog
znanstvenog problema objavljenog u znanstvenom asopisu.
Teko da bi ona bila zauujua da je nije primijetio nitko osim
znanstvenika koji rade u polju psihologije ili genetike. Meutim, ona je bila
iroko razglaena u popularnome tisku kao pokuaj obrane rasizma na
znanstvenim temeljima. Jensen je bio optuen za irenje rasistike propagande i
usporeivan s Hitlerom. Njegova predavanja bila su uutkivana povicima, a
studenti su zahtijevali njegovo otputanje sa sveuilita. H. J. Evsenck, britanski
profesor psihologije koji je podupirao Jensen ove teorije, doivio je slian
postupak u Velikoj Britaniji i Australiji, kao i u Sjedinjenim Dravama. Zanimljivo
je da Evsenckovi argumenti nisu sugerirali da meu Amerikancima najviu
prosjenu inteligenciju imaju ljudi europskog porijekla; naprotiv, on je uoio
odreene dokaze da Amerikanci japanskog i kineskog porijekla na testovima
apstraktnog zakljuivanja (unato tome to potjeu iz sredina smjetenih nie
na socioekonomskoj ljestvici) prolaze bolje od Amerikanaca europskog porijekla.
Protivljenje genetskim objanjenjima tobonje rasne razlike u inteligenciji
samo je jedno oitovanje openitijeg protivljenja genetskim objanjenjima u
drugim drutveno osjetljivim podrujima. Na primjer, s njime je paralelno
poetno feministiko neprijateljstvo prema ideji da u pozadini muke dominacije
stoje genetski imbenici. (Drugi val feministikog pokreta izgleda spremniji
podrati ideju da su bioloke razlike meu spolovima utjecajne, primjerice, u
mukoj agresivnosti i u snanijem enskom skrbnikom ponaanju.) Protivljenje
genetskim objanjenjima je takoer oito povezano sa estinom osjeaja
izazvanim sociobiolokim pristupima izuavanju ljudskog ponaanja. Ovdje je
zabrinjavajue to da emo - ukoliko se ljudsko drutveno ponaanje smatra
poteklim od ponaanja drugih drutvenih sisavaca - o hijerarhiji, mukoj
dominaciji i nejednakosti poeti misliti kao o dijelu nae evolucijski nastale i
nepromjenjive naravi.
U novije vrijeme, pokretanje meunarodnog znanstvenog projekta
stvaranja karte ljudskoga genoma - to jest, detaljnog znanstvenog opisa
genetskog koda tipinog za ljudska bia - izazvalo je prosvjede zbog bojazni oko
toga to bi takva karta mogla otkriti o genetskim razlikama meu ljudima, te
oko upotrebe koja bi se na temelju takvih informacija mogla razviti. Bilo bi
neprimjereno da pokuavam prosuditi znanstvenu vrijednost biolokih
objanjenja ljudskog ponaanja openito, ili rasnih i spolnih razlika posebno.
Naprotiv, mene zanimaju implikacije ovih teorija za ideal jednakosti.
U tu svrhu nije nuno utvrditi jesu li te teorije tone. Sve to trebamo
pitati je sljedee: pretpostavimo da se ispostavi kako jedna etnika skupina
doista ima vii prosjek kvocijenta inteligencije od druge i da dio te razlike ima
genetsku osnovu. Znai li to da je rasizam obranjivi da moramo odbaciti naelo
jednakosti? Slino pitanje moe se postaviti o utjecaju teorija o biolokim
razlikama meu spolovima. Pitanje ni u jednom od ovih sluajeva ne
pretpostavlja da su te teorije tone. Bilo bi krajnje nezgodno kada bi nas
skepticizam prema takvim stvarima naveo na zanemarivanje ovih pitanja, a

potom se pojavi neoekivani dokaz koji potvruje ove teorije, uz rezultat da

zbunjena i nepripremljena javnost te teorije prihvati kao da one imaju
implikacije za ideal jednakosti kojih nemaju. Zapoet u razmatranjem
implikacija shvaanja da postoji razlika u prosjenom kvocijentu inteligencije
izmeu dviju razliitih etnikih skupina, te da su barem za dio te razlike
odgovorni genetski imbenici.
Nakon toga razmotrit u utjecaj tobonjih razlika u karakteru i
sposobnostima izmeu spolova. Rasne razlike i rasna jednakost Pretpostavimo,
iskljuivo u svrhu istraivanja posljedica, da se nagomilava dokazna graa koja
podupire hipotezu o postojanju razlike u inteligenciji meu razliitim etnikim
skupinama ljudskih bia. (Ne bismo trebali pretpostavljati da to znai kako e se
Europljani nai na vrhu. Kao to smo ve vidjeli, postoje odreeni protudokazi
tome.) Koju bi to vanost imalo za nae poglede na rasnu jednakost? Najprije
jedno upozorenje. Kada se govori o razlikama u inteligenciji meu etnikim
skupinama, obino se misli na razlike u rezultatima standardnih testova
inteligencije.
Dodue, "IQ" oznaava "kvocijent inteligencije", ali to ne znai da test
kvocijenta inteligencije doista mjeri ono to mi u obinom kontekstu smatramo
"inteligencijom". Oito je da izmeu to dvoje postoji korelacija: ako djeca koju
njihovi uitelji smatraju visoko inteligentnom na testu kvocijenta inteligencije
openito nisu postigla bolje rezultate od djece za koju se smatra da su ispod
normalne inteligencije, onda testove treba promijeniti - kao to ih se u prolosti
doista mijenjalo. No to ne pokazuje koliko je korelacija uska, a budui da je na
obini pojam inteligencije nejasan, nju je teko odrediti.
Neki su psiholozi pokuali prevladati ovu tekou jednostavno definirajui
"inteligenciju" kao "ono to mjere testovi inteligencije", ali time se samo uvodi
novi pojam "inteligencije", koji je lake mjeriti od naeg obinog pojma, ali koji
je po znaenju moda sasvim drukiji. Budui da je "inteligencija" rije iz
svakodnevne upotrebe, koristiti istu rije u drukijem smislu zasigurno je put
prema zbrci. Prema tome, ono o emu bismo trebali govoriti su razlike u
kvocijentu inteligencije, a ne razlike u inteligenciji, budui da je to sve to
raspoloivi dokazi mogu podupirati. Razlika izmeu inteligencije i rezultata na
testovima kvocijenta inteligencije navela je neke na zakljuak da kvocijent
inteligencije nema nikakvu vanost; to je suprotstavljena, ali jednako pogrena
krajnost u odnosu na shvaanje da je kvocijent inteligencije identian
inteligenciji. U naemu drutvu kvocijent inteligencije je vaan. Kvocijent
inteligencije je imbenik u neijim izgledima za poboljanje svog profesionalnog
statusa, prihoda ili drutvenog ranga. Postoje li genetski imbenici u rasnim
razlikama u kvocijentu inteligencije, postojat e genetski imbenici rasnih
razlika u profesionalnom statusu, prihodima i drutvenom rangu. Dakle, zanima
li nas jednakost, ne moemo ignorirati kvocijent inteligencije. Kada se test
kvocijenta inteligencije provodi na ljudima razliitog rasnog porijekla, postoji
tendencija prema razlikama njihovih prosjenih rezultata. Postojanje takvih
razlika se ozbiljno ne osporava, ak ni od onih koji su se najee protivili
Jensenovim i Evsenckovim pogledima. Ono oko ega se vatreno spori jest
pitanje treba li razlike primarno objanjavati nasljeem ili okolinom - drugim

rijeima, preslikavaju li one unutarnje razlike izmeu razliitih skupina ljudskih

bia ili one postoje uslijed razliitih drutvenih i odgojnih situacija u kojima se te
skupine nalaze.
Gotovo svatko prihvaa da okolinski imbenici zaista igraju odreenu
ulogu u razlikama u kvocijentu inteligencije meu skupinama; rasprava se vodi
oko pitanja mogu li oni objasniti sve ili gotovo sve razlike. Pretpostavimo da se
genetska hipoteza pokae tonom (to pretpostavljamo, kao to sam rekao, ne
zato to vjerujemo da je ona tona, ve da bismo istraili njene implikacije); koje
bi bile implikacije genetski uvjetovanih razlika u kvocijentu inteligencije meu
razliitim rasama? Vjerujem da su implikacije ove pretpostavke manje drastine
nego to se to esto misli i da one ne pruaju nikakvo olakanje pravim
rasistima. Za ovo gledite imam tri razloga. Kao prvo, genetska hipoteza ne
implicira da bismo trebali smanjiti nae napore oko prevladavanja drugih uzroka
nejednakosti meu ljudima: primjerice, kvalitete stanovanja i obrazovanja
manje imunih ljudi. Dodue, ukoliko je genetska hipoteza tona, ovi napori
nee stvoriti situaciju u kojoj razliite rasne skupine imaju jednak kvocijent
inteligencije. Ali to nije razlog za prihvaanje situacije u kojoj okolina spreava
bilo koje ljude u tome da im bude onoliko dobro koliko je to mogue. Moda
bismo trebali uloiti posebne napore u pomaganje ljudima koji polaze s
prikraenih pozicija, tako da na koncu dobijemo egalitarniji rezultat.
Kao drugo, injenica da je prosjean kvocijent inteligencije jedne rasne
skupine za nekoliko bodova vii od kvocijenta inteligencije druge skupine ne
doputa nikome rei da svi lanovi skupine vieg kvocijenta inteligencije imaju
vie kvocijente inteligencije od svih lanova skupine nieg kvocijenta
inteligencije - ovo je oito netono za bilo koju rasnu skupinu - ili da bilo koji
pojedinac iz skupine vieg kvocijenta inteligencije ima vii kvocijent inteligencije
od svakog pojedinca iz skupine nieg kvocijenta inteligencije - ovo e esto biti
netono. Stvar je u tome da su ove brojke prosjene vrijednosti koje ne govore
nita o pojedincima. Meu dvjema skupinama postojat e znatno preklapanje u
rezultatima kvocijenta inteligencije. Stoga, koji god bio uzrok razlike u
prosjenim kvocijentima inteligencije, on nee pruiti nikakvo opravdanje rasne
segregacije u obrazovanju ili bilo kojem drugom podruju. I dalje ostaje istina da
s pripadnicima razliitih rasnih skupina treba postupati kao s pojedincima,
neovisno o njihovoj rasi.
Trei razlog zbog kojeg genetska hipoteza ne daje nikakvu potporu
rasizmu najtemeljniji je od sva tri. Kao to smo ranije vidjeli, jednostavno je rije
o tome da se naelo jednakosti ne zasniva ni na kojoj konkretnoj jednakosti koja
je ljudima zajednika. Argumentirao sam da jedina obranjiva osnova naela
jednakosti jest jednako uvaavanje interesa, i takoer sam sugerirao da
najvaniji ljudski interesi - poput interesa za izbjegavanjem boli, za razvijanjem
vlastitih sposobnosti, za zadovoljenjem osnovnih potreba za hranom i
stanovanjem, za uivanjem toplih osobnih odnosa, za slobodom da se
nesmetano ostvaruju vlastite zamisli, i mnogi drugi - nisu pod utjecajem razlika
u kvocijentu inteligencije. To je znao Thomas Jefferson, koji je sastavio uvenu
tvrdnju o jednakosti kojom zapoinje Amerika deklaracija nezavisnosti. U
odgovoru jednom autoru koji je nastojao opovrgnuti tada uobiajeno shvaanje

da Afrikanci nemaju inteligencije, on je napisao: Budite sigurni, nijedna iva

osoba ne eli iskrenije od mene doekati, to sam i sam zastupao i izraavao, da
se potpuno opovrgnu sumnje glede stupnja umnosti koji im je priroda udijelila i
da se shvati da su nam oni ravni [...] ali, koji god bio stupanj njihove
nadarenosti, on nije mjera njihovih prava. Ako je Sir Isaac Newton po umnosti
bio iznad drugih, on nije zato bio gospodar vlasnitva ili osobe drugih. Jefferson
je bio u pravu. Jednaki status ne ovisi o inteligenciji. Rasisti koji dre suprotno u
opasnosti su da e biti prisiljeni pasti na koljena pred prvim genijem kojega
sretnu. Ova tri razloga su dovoljna da pokau kako tvrdnje da jedna rasna
skupina na testovima kvocijenta inteligencije zbog genetskih razloga nije dobra
poput druge ne pruaju temelje za osporavanje moralnog naela da su svi ljudi
jednaki. Trei razlog, meutim, ima daljnje posljedice koje emo nastojati
razvidjeti nakon to razmotrimo razlike meu spolovima. Spolne razlike i
jednakost spolova Rasprave o psiholokim razlikama izmeu ena i mukaraca
ne odnose se openito na kvocijent inteligencije. Na opim testovima kvocijenta
inteligencije nema konzistentnih razlika u prosjenim rezultatima ena i
mukaraca.
No testovi kvocijenta inteligencije mjere niz razliitih sposobnosti, a kada
rezultate ralanimo prema tipu mjerene sposobnosti, nailazimo na znaajne
spolne razlike. Neki dokazi upuuju na to da ene imaju veu verbalnu
sposobnost od mukaraca. To znai veu sposobnost razumijevanja sloenih
dijelova teksta i veu kreativnost s rijeima. Izgleda da mukarci, s druge
strane, imaju veu matematiku sposobnost, a takoer bolje prolaze na
testovima koji ukljuuju ono to je poznato kao "vizualno-prostorna" sposobnost.
Primjer zadatka koji zahtijeva vizualno-prostornu sposobnost je kada se od
subjekta zahtijeva da pronae neki oblik, recimo kvadrat, koji je smjeten ili
skriven u nekom sloenijem uzorku. Ukratko emo raspraviti znaenje ovih
relativno manjih razlika u intelektualnim sposobnostima. Spolovi se takoer
izrazito razlikuju u jednoj veoj neintelektualnoj karakteristici: agresivnosti.
Prouavanja djece iz nekoliko razliitih kultura pokazale su ono to su roditelji
dugo nasluivali: djeaci e se igrati grublje od djevojica, napadati jedni druge
i uzvraati na napade. Mukarci su spremniji od ena ozlijediti druge; to je
tendencija koja se zrcali u injenici da su gotovo svi nasilni kriminalci mukarci.
Tvrdilo se daje agresivnost povezana s natjecateljskim ponaanjem i nagonom
za dominacijom nad drugima i uspinjanjem na vrh bilo koje piramide kojoj se
pripada. Nasuprot tome, ene su spremnije prihvatiti ulogu koja ukljuuje skrb
za druge.
To su glavne psiholoke razlike koje su se stalno uoavale u mnogim
studijama o enama i mukarcima. Koje je porijeklo tih razlika? Sukobljena
objanjenja opet su okolinsko versus bioloko, odgoj versus priroda. Iako je
pitanje njihova porijekla vano u nekim posebnim kontekstima, prvi val
feministica dao mu je preveliku teinu, pretpostavljajui da pitanje osloboenja
ena poiva na prihvaanju oko-linske strane spora. Ono to je istinito za rasnu
diskriminaciju vrijedi i ovdje: za diskriminaciju se moe pokazati daje pogrena
bez obzira na to koje je porijeklo poznatih psiholokih razlika. No promotrimo
najprije oprena objanjenja. Svatko tko je imao neke veze s djecom zna da se

djecu na razne naine ui da spolovi imaju razliite uloge. Djeaci za roendane

dobivaju kamione ili pitolje; djevojice dobivaju lutke ili komplete etki i
eljeva. Djevojice se oblai u haljine i govori im se kako lijepo izgledaju;
djeake se oblai u traperice i hvali se njihovu snagu i odvanost. U djejim se
knjigama oeve gotovo redovito opisivalo kako odlaze na posao, a majke kako
iste kuu i kuhaju veeru; u nekim se knjigama to jo uvijek ini, premda je
feministika kritika toga tipa knjievnosti u mnogim zemljama imala stanovitog
utjecaja. Drutveno uvjetovanje sigurno postoji, ali objanjava li ono razlike
meu spolovima? Ono je, u najboljem sluaju, nepotpuno objanjenje. Jo uvijek
trebamo saznati zato nae drutvo - i to ne samo nae, ve praktiki svako
ljudsko drutvo - oblikuje djecu na ovaj nain. Jedan popularan odgovor je da su
u ranijim, jednostavnijim drutvima spolovi imali razliite uloge zato to su ene
morale dugo dojiti svoju djecu prije njihova odbijanja od sise. To je znailo da su
ene ostajale blie domu dok su mukarci odlazili u lov. Kao rezultat, ene su
razvile drutveniji i osjeajniji karakter, dok su mukarci postali grublji i
agresivniji. Budui da su tjelesna snaga i agresivnost bili temeljni oblici moi u
ovim jednostavnim drutvima, mukarci su postali dominantni. Prema ovom
shvaanju, spolne uloge koje danas postoje nasljee su ovih jednostavnijih
prilika, nasljee koje je zastarjelo kada je tehnika omoguila da najslabija osoba
upravlja dizalicom to podie pedeset tona ili da ispali projektil to ubija
milijune. ene takoer vie ne moraju biti vezane uz dom i djecu kao to su
nekad bile, budui da ena sada moe kombinirati majinstvo i karijeru.
Alternativno shvaanje glasi: iako drutveno uvjetovanje igra neku ulogu u
odreivanju psiholokih razlika meu spolovima, bioloki su imbenici takoer
na djelu. Dokazi za ovo shvaanje posebno su jaki u pogledu agresivnosti. U
knjizi The Psychology of Sex Differences [Psihologija spolnih razlika] Eleanor
Emmons Maccobv i Carol Nagy Jacklin navode etiri razloga za svoje uvjerenje
da vea muka agresivnost ima bioloku komponentu: 1. Mukarci su agresivniji
od ena u svim ljudskim drutvima u kojima se ta razlika prouavala. 2. Sline
razlike nalaze se kod ljudi i majmuna i kod drugih blisko srodnih ivotinja. 3.
Razlike se nalaze kod vrlo male djece, u dobi kada nema nikakvog dokaza o bilo
kojem drutvenom uvjetovanju u tom pravcu (tovie, Maccobv i Jacklin nale su
stanovite dokaze da se zbog iskazivanja agresivnosti djeake kanjava otrije
nego djevojice). 4. Pokazalo se da agresivnost varira prema razini spolnih
hormona i da ene postaju agresivnije ukoliko prime muke hormone. Dokazi o
biolokoj osnovi razlika u vizualno-prostomoj sposobnosti neto su sloeniji, ali
se uvelike sastoje od genetikih studija koje sugeriraju daje ova sposobnost pod
utjecajem recesivnog spolno vezanog gena. Uslijed toga, procjenjuje se,
otprilike 50% mukaraca ima genetsku prednost u situacijama koje zahtijevaju
vizualno-prostornu sposobnost, dok tu prednost ima samo 25% ena.
Dokazi za i protiv biolokog imbenika u boljoj verbalnoj sposobnosti ena
i boljoj matematikoj sposobnosti mukaraca za sada su preslabi da bi upuivali
prema jednoj ili drugoj vrsti zakljuka. Usvajajui strategiju koju smo prije
koristili u raspravi o rasi i kvocijentu inteligencije, neu zalaziti dublje u dokaze
za ili protiv ovih biolokih objanjenja razlika izmeu mukaraca i ena. Umjesto
toga, ispitat u koje bi bile implikacije bioloke hipoteze. Razlike u
intelektualnim moima i slabostima spolova mogu objasniti tek neznatan omjer

razlike u pozicijama koje mukarci i ene dre u naem drutvu. Primjerice,

pomou njih bi se moglo objasniti zato ima vie mukaraca nego ena u
profesijama poput arhitekture i inenjerstva, profesijama koje moda zahtijevaju
vizualno-prostornu sposobnost; no ak i u tim profesijama velika razlika u
brojkama ne moe se objasniti genetikom teorijom vizualno-prostorne
sposobnosti. Ta teorija sugerira da na ovom polju polovica ena ima istu
genetsku prednost kao i mukarci, to bi razjanjavalo nie prosjene rezultate
ena na testovima vizualno-prostorne sposobnosti, ali ne moe razjasniti
injenicu da u veini zemalja u arhitekturi i inenjerstvu nema samo dvaput vie
mukaraca nego ena, nego ih ima barem deset puta vie. Osim toga, ukoliko
bolja vizualno-prostoma sposobnost objanjava muku dominaciju u arhitekturi i
inenjerstvu, zato nema odgovarajueg enskog prosjeka u profesijama koje
zahtijevaju visoku verbalnu sposobnost? Istina je da ima vie ena novinara
nego ena inenjera, i vjerojatno je vie ena postiglo trajnu slavu kao
spisateljice nego u bilo kojem drugom podruju ivota; ipak, ena novinara i
televizijskih komentatora i dalje je brojano manje od mukaraca, osim u
specifino "enskim temama" poput kuharstva i njege djece. Dakle, sve ako se i
prihvate bioloka objanjenja izgraivanja ovih sposobnosti, jo uvijek se moe
argumentirati kako ene nemaju iste anse kao mukarci da od svojih
sposobnosti uine ono najbolje. Sto je s razlikama u agresivnosti? Prva mogua
reakcija je da bi feministice trebale biti oduevljene dokazima glede ovog
pitanja - jer, ime bi se bolje mogla pokazati nadmonost ena nego isticanjem
njihove vee nesklonosti ozljeivanju drugih? No injenica daje veina nasilnih
kriminalaca mukog spola moda je samo jedna strana vee muke
agresivnosti. Druga bi strana mogla biti snanije muko natjecateljsko
ponaanje, ambicija i nagon za postizanjem moi. To bi imalo drukije, za
feministice manje dobrodole implikacije. Prije nekoliko godina ameriki je
sociolog Steven Goldberg napisao provokativno naslovljenu knjigu The
Inevitability ofPatriarchy [Neizbjenostpatrijarhata] o tezi da e bioloka osnova
vee muke agresivnosti uvijek prijeiti stvaranje drutva u kojemu ene imaju
jednaku politiku mo kao mukarci. S ove tvrdnje je lako prijei na shvaanje
da bi ene trebale prihvatiti svoju podreenu drutvenu poziciju i ne teiti
natjecanju s mukarcima ili odgajanju svojih keri da se natjeu; umjesto toga,
ene bi se trebale vratiti svojoj tradicionalnoj sferi brige za dom i djecu. Upravo
to je ona vrsta argumenta koja je izazvala neprijateljstvo nekih feministica
prema biolokim objanjenjima muke dominacije. Kao u sluaju rase i
kvocijenta inteligencije, moralni zakljuci koji toboe slijede iz biolokih teorija,
iz njih, zapravo, uope ne slijede. Pritom se mogu upotrijebiti slini argumenti.
Kao prvo, koje god bilo porijeklo psiholokih razlika meu spolovima, drutveno
uvjetovanje moe te razlike naglasiti ili ublaiti. Kao to naglaavaju Maccobv i
Jacklin, bioloka predispozicija za, recimo, muku vizualno-prostornu
nadmonost predstavlja doista veu prirodnu spremnost za uenje tih vjetina.
Tamo gdje se ene odgaja da budu samostalne, njihova vizualno-prostorna
sposobnost mnogo je vea nego kada ih se dri kod kue i ovisnim o
mukarcima.
To je nedvojbeno tono i za druge razlike. Stoga su feministice moda
doista u pravu kada napadaju nain na koji potiemo djevojice i djeake da se

razvijaju u odvojenim pravcima, ak i onda ako samo to poticanje nije

odgovorno za stvaranje psiholokih razlika meu spolovima, ve samo pojaava
uroene predispozicije. Kao drugo, koje god bilo porijeklo psiholokih razlika
meu spolovima, one postoje samo kada se u obzir uzima prosjene vrijednosti,
a neke su ene agresivnije i imaju bolju vizualno-prostornu sposobnost od nekih
mukaraca. Vidjeli smo da genetska hipoteza ponuena u objanjenju muke
vizualno-prostorne nadmonosti i sama sugerira da e etvrtina svih ena imati
veu prirodnu vizualno-prostornu sposobnost od polovice svih mukaraca. Naa
bi nas vlastita opaanja trebala uvjeriti da takoer postoje ene koje su
agresivnije od nekih mukaraca. Dakle, s biolokim objanjenjima ili bez njih,
nikada ne moemo rei: "Ti si ena, dakle ne moe postati inenjer", ili "Budui
da si ena, nee imati nagon i ambiciju potrebne za uspjeh u politici." Takoer
ne bismo smjeli pretpostavljati kako je nemogue da bilo koji mukarac ima
dovoljno paljivosti i topline da ostane kod kue s djecom dok njihova majka
odlazi na posao. elimo li doznati kakvi ljudi doista jesu, moramo ih procjenjivati
kao pojedince, a ne trpati ih u "ene" i "mukarce"; takoer, uloge to ih ene i
mukarci preuzimaju moramo drati fleksibilnima ukoliko ljudi trebaju biti u
stanju initi ono to im najvie odgovara. Trei razlog, poput prethodna dva,
paralelan je razlozima koje sam naveo u prilog uvjerenju da bioloko objanjenje
rasnih razlika u kvocijentu inteligencije nee opravdati rasizam. Razlike u
agresivnosti na najvanije ljudske interese ne utjeu nita vie od razlika u
inteligenciji. Manje agresivni ljudi, kao i oni agresivniji, imaju isti interes za
izbjegavanjem boli, za razvijanjem svojih sposobnosti, za posjedovanjem
odgovarajue hrane i stanovanjem, za uivanjem dobrih osobnih odnosa, i tako
dalje. Nema razloga zbog kojeg bi se agresivnije ljude trebalo za njihovu
agresivnost nagraivati veim plaama i mogunou da se bolje brinu za te
interese. Budui da se agresivnost, za razliku od inteligencije, openito ne
smatra poeljnim obiljejem, muki ovinist nee poricati da vea agresivnost
po sebi ne prua nikakvo etiko opravdanje muke dominacije. Meutim, on to
moe ponuditi kao objanjenje, a ne kao opravdanje injenice da mukarci dre
veinu vodeih pozicija u politici, gospodarstvu, sveuilitima i drugim
podrujima gdje se ljudi oba spola natjeu za mo i status. Potom moe
nastaviti sugestijom kako to pokazuje da je sadanja situacija samo rezultat
natjecanja izmeu mukaraca i ena u uvjetima jednakih ansi.
Stoga, on bi mogao rei, to nije nepoteno. Ova tvrdnja otvara daljnje
posljedice biolokih razlika meu ljudima koje - kako sam rekao na kraju nae
rasprave o rasi i kvocijentu inteligencije - treba temeljitije ispitati. Od jednakosti
mogunosti do jednakosti uvaavanja U veini se zapadnih drutava smatra da
su velike razlike u prihodima i drutvenom statusu u redu ukoliko su nastale pod
uvjetima jednakih ansi. Ideja glasi da nije nepravedno to Jill zarauje 200000
dolara, a Jack 20000 dolara ukoliko je Jack imao ansu da bude na mjestu na
kojemu je danas Jill. Pretpostavimo da razlika u prihodima postoji zbog toga to
je Jill lijenica, dok je Jack radnik na farmi. To bi bilo prihvatljivo ukoliko je Jack
imao istu mogunost kao i Jill da postane lijenik, u smislu da nije bio odbijen na
medicinskom fakultetu zbog svoje rase, religije, invalidnosti koja je irelevantna
za njegovu sposobnost da bude lijenik, ili neeg slinog - zapravo, da su
Jackovi kolski rezultati bili dobri kao rezultati od Jill, on bi bio u stanju studirati

medicinu, postati lijenik i zaraivati 200.000 dolara godinje. Prema ovome

shvaanju, ivot je vrsta utrke u kojoj je prikladno da pobjednici dobiju nagrade,
dokle god svi imaju jednaku startnu poziciju. Jednaka startna pozicija
predstavlja jednakost mogunosti i to je, kako neki tvrde, najdalje dokle bi
jednakost trebala ii. Rei da su Jack i Jill imali jednake mogunosti da postanu
lijenici, zato to bi Jack upisao medicinski fakultet da su njegovi rezultati bili
dobri kao oni od Jill, znai prihvatiti jedan povran stav koji nee izdrati daljnje
ispitivanje. Trebamo pitati zato Jackovi rezultati nisu dobri kao oni od Jill. Moda
je njegovo prethodno obrazovanje bilo loije - vei razredi, slabije kvalificirani
uitelji, neodgovarajua sredstva, i tako dalje. Ukoliko je tako, on se s Jill uope
nije natjecao pod jednakim uvjetima. Prava jednakost mogunosti zahtijeva da
osiguramo da kole svima daju iste prednosti. Uiniti kole jednakima bilo bi
prilino teko, ali to je najlaka od svih zadaa koje predstoje dosljednom
poborniku jednakih mogunosti. Cak i kada su kole iste, neka e djeca biti u
prednosti uslijed vrste roditeljskog doma iz kojeg potjeu. Tiha soba za uenje,
mnogo knjiga i roditelji koji potiu svoje dijete da bude dobro u koli mogli bi
objanjavati zato Jill uspijeva tamo gdje Jack - prisiljen dijeliti sobu s dvojicom
mlae brae i podnositi oeve pritube da troi vrijeme na knjige umjesto da
zarauje za stan i hranu - ne uspijeva. No kako izjednaiti roditeljski dom? Ili
roditelje? Ne moemo to uiniti, osim ukoliko nismo spremni napustiti
tradicionalni oblik obitelji i podizati nau djecu u zajednikim odgajalitima

JEDNAKOST ZA IVOTINJE?

Argument za proirenje naela jednakosti preko nae vlastite vrste je

jednostavan, toliko jednostavan da se ne svodi ni na to drugo osim na jasno
razumijevanje naravi naela jednakog uvaavanja interesa. Vidjeli smo da to
naelo implicira da naa briga za druge ne treba ovisiti o tome kakvi su oni ili
koje sposobnosti imaju (iako upravo to to ta briga od nas zahtijeva da uinimo
moe varirati s obzirom na karakteristike onih koji su pogoeni time to inimo).
Na ovoj smo osnovi u stanju rei kako nam injenica da neki ljudi nisu pripadnici
nae rase ne daje pravo iskoritavati ih; i slino, injenica da su neki ljudi manje
inteligentni od drugih ne znai da se njihovi interesi smiju zanemariti. No to
naelo takoer implicira da nam injenica da neka bia nisu pripadnici nae
vrste ne daje pravo da ih iskoritavamo; i slino, injenica da su druge ivotinje
manje inteligentne od nas ne znai da se njihovi interesi smiju zanemariti. U
Poglavlju 2 smo vidjeli da su mnogi filozofi, u ovom ili onom obliku, zastupali

jednako uvaavanje interesa kao osnovno moralno naelo. Samo je nekolicina

uvidjela da je to naelo primjenjivo preko nae vlastite vrste, od kojih je jedan
bio Jeremv Bentham, utemeljitelj modernog utilitarizma. U dalekovidnom
odlomku, napisanom u vrijeme kada se s afrikim robovima u britanskim
dominionima jo postupalo sasvim slino kao to mi sada postupamo s neljudskim ivotinjama, Bentham je napisao: Moe doi dan kada e ostatak
ivotinjskih stvorenja stei ona prava koja su im mogla biti uskraena iskljuivo
rukom tiranina. Francuzi su ve otkrili da crna boja koe nije nikakav razlog
zato bi ljudsko bie bilo bespomono preputeno hiru muitelja. Jednog bi se
dana moglo uvidjeti da broj nogu, dlakavost koe, ili zavretak os sacrum
[trtine kosti], predstavljaju jednako nedovoljne razloge za preputanje
osjeajueg bia istoj sudbini. Sto bi drugo inae trebalo zacrtati nepremostivu
granicu? Je li to sposobnost miljenja ili moda sposobnost govora? No jedan je
odrasli konj ili pas van svake usporedbe racionalnija, kao i razgovorljivija
ivotinja od novoroeneta starog jedan dan, tjedan dana, pa ak i mjesec
dana. No pretpostavimo daje obrnuto, emu bi to koristilo? Nije pitanje, Mogu li
misliti?, niti je pitanje, Mogu li govoriti?, ve je pitanje, Mogu li patiti? Bentham
u ovom odlomku istie sposobnost za patnju kao vitalnu karakteristiku koja biu
daje pravo na jednako uvaavanje. Sposobnost za patnju - ili tonije: za patnju
i/ili uitak ili sreu - nije samo jedna od karakteristika poput sposobnosti govora
ili sposobnosti za viu matematiku. Bentham ne kae da su oni koji pokuavaju
oznaiti "nepremostivu granicu" to odreuje trebali uvaavati interese nekog 1
44 PRAKTINA ETIKA bia odabrali krivu karakteristiku. Sposobnost za patnju i
za uivanje stvari preduvjet je da bi se uope imalo interese, uvjet koji mora biti
zadovoljen prije nego to na ikakav smislen nain moemo govoriti o
interesima. Bilo bi besmisleno rei da nije u interesu kamena da ga ak udara
hodajui ulicom. Kamen nema interese jer ne moe patiti. Nita to god mu mi
moemo uiniti nikako ne bi moglo stvoriti neku razliku s obzirom na njegovu
dobrobit. Mi, s druge strane, ima interes da ne bude muen, zato to e mievi
patiti ako se s njima postupa na taj nain. Ako bie pati, onda ne moe postojati
moralno opravdanje da se tu patnju odbije uzeti u obzir. Bez obzira na narav
bia, naelo jednakosti zahtijeva da se patnju - onoliko koliko se mogu praviti
grube usporedbe - rauna jednako kao slinu patnju bilo kojeg drugog bia.
Ukoliko bie nije sposobno za patnju ili za doivljaj uitka ili sree, nema niega
to bi se uzelo u obzir. Zbog toga je granica osjeajnosti (koristei ovaj termin
kao zgodnu, premda ne u strogom smislu tonu kraticu za sposobnost za patnju
ili za iskustvo uitka ili sree) jedina obranjiva granica brige za interese drugih.
Oznaiti tu granicu nekom karakteristikom poput inteligencije ili racionalnosti
znailo bi oznaiti je proizvoljno. Zato ne odabrati neku drugu karakteristiku,
poput boje koe? Rasisti kre naelo jednakosti dajui interesima pripadnika
vlastite rase veu teinu kada postoji sukob izmeu njihovih interesa i interesa
pripadnika druge rase. Za rasiste europskoga porijekla tipino je da nisu
prihvaali da je bol jednako vana kada je osjeaju Afrikanci kao kada je
osjeaju Europljani. Na slian nain, oni koje bih ja nazvao "specistima" veu
teinu daju interesima njihove vlastite vrste kada postoji sukob izmeu njihovih
interesa i interesa pripadnika druge vrste. Ljudski specisti ne prihvaaju da je
bol toliko loa kada je osjeaju svinje ili mievi kao kada je osjeaju ljudi. Ovo je,

dakle, cjelina argumenta za proirenje naela jednakosti na ne-ljudske ivotinje;

no mogu postojati sumnje oko toga na to se ova jednakost svodi u praksi.
Posebice posljednja reenica prethodnog odlomka mogla bi potaknuti neke ljude
da odgovore: "Zasigurno, bol koju osjea mi ipak nije toliko loa kao bol koju
osjea ovjek. Ljudi imaju mnogo veu svijest o tome to im se dogaa, a to
njihovu patnju ini gorom. Ne moete izjednaiti patnju, recimo, osobe koja
polagano umire od raka, i laboratorijskog mia koji proivljava istu sudbinu". U
potpunosti prihvaam da u opisanom sluaju ljudska rtva raka obino pati vie
od ne-ljudske rtve raka. To ni na koji nain ne potkopava proirenje jednakog
uvaavanja interesa na ne-ljude. Umjes- JEDNAKOST ZA IVOTINJE? 45 to toga,
to znai da moramo biti oprezni kada usporeujemo interese razliitih vrsta. U
nekim e situacijama pripadnik jedne vrste patiti vie od pripadnika druge vrste.
U tom bismo sluaju jo uvijek trebali primijeniti naelo jednakog uvaavanja
interesa, ali naravno, rezultat takvog postupanja je da se prednost dade
olakavanju vee patnje. Jednostavniji bi sluaj mogao pomoi da se to razjasni.
Pljusnem li konja otvorenim dlanom preko njegovih plea, on bi mogao krenuti,
ali vjerojatno osjea malu bol. Njegova koa je dovoljno debela da ga zatiti od
obine pljuske. Meutim, pljusnem li na isti nain dijete, ono e zaplakati i
vjerojatno osjetiti bol jer je djeja koa osjetljivija. Stoga je gore pljusnuti dijete
nego konja, ukoliko su obje pljuske popraene istom snagom. No mora postojati
neka vrsta udarca - ne znam to bi to tono bilo, ali moda udarac tekom
palicom - koji bi konju prouzroio jednaku bol kakvu prouzroujemo djetetu
obinom pljuskom. To je ono to mislim pod "istom koliinom boli", te ako
smatramo pogrenim nanijeti toliku bol djetetu bez ikakvog razloga, onda
moramo, osim ukoliko nismo specisti, smatrati jednako pogrenim nanijeti istu
koliinu boli konju bez ikakvog razloga. Postoje druge razlike izmeu ljudi i
ivotinja koje stvaraju druge komplikacije. Normalna odrasla ljudska bia imaju
mentalne sposobnosti koje e ih, u odreenim okolnostima, dovesti do toga da
pate vie nego to bi u istim okolnostima patile ivotinje. Na primjer, ako smo
odluili izvesti izuzetno bolan ili smrtonosan znanstveni eksperiment na
normalnim odraslim ljudima, u tu svrhu nasumino otetim iz javnih parkova,
odrasle osobe koje bi ule u park poele bi se bojati otmice. Nastali uas bio bi
oblik patnje koja je pridodana patnji zbog eksperimenta. Isti eksperimenti
izvedeni na ne-ljudskim ivotinjama izazvali bi manje patnje jer ivotinje ne bi
imale anticipiranu stravu zbog toga to e biti otete i podvrgnute eksperimentu.

TO JE POGRENO S UBIJANJEM?

Potivanje ivota ljudi koji ele nastaviti ivjeti vjerojatno bi bilo meu tim
naelima. Iako na kritikoj razini moemo zamisliti okolnosti u kojima bi bolje
posljedice slijedile iz djelovanja protivnog jednom ili dva od tih naela, ljudima
e u cjelini biti bolje ukoliko se naela pridravaju nego ukoliko ih se ne
pridravaju. Prema ovome gleditu, razlono odabrana intuitivna moralna
naela trebala bi biti poput uputa koje dobar trener tenisa daje igrau. Upute se
daju imajui u vidu to e se isplatiti veinu vremena; one su vodi za igranje
"tenisa na postotke". Pojedini igra moe povremeno pokuati neki hirovit
udarac koji mu uspije i za to dobije sveopi aplauz; no ukoliko trener barem
neto vrijedi, tada e odstupanja od postavljenih uputa ee biti promaaji.
Stoga je bolje iz glave izbaciti misao o pokuavanju tih hirovitih udaraca. Slino
tome, ukoliko smo voeni skupom dobro odabranih intuitivnih naela, moemo
proi bolje ukoliko ne pokuavamo izraunati posljedice svake znaajne moralne
odluke koju moramo donijeti, ve da, umjesto toga, razmotrimo koja naela za
nju vrijede i prema tome djelujemo. Moda emo se vrlo esto zatei u
okolnostima u kojima je apsolutno jasno da e naputanje naela stvoriti mnogo
bolji rezultat od onoga koji emo dobiti pridravanjem naela, i tada moemo
biti opravdani zbog njihova naputanja. No za veinu nas takve se okolnosti
veinu vremena nee pojavljivati i mogu se iskljuiti iz naeg razmiljanja.
Prema tome, iako klasini utilitarist na kritikoj razini mora dopustiti mogunost
sluajeva u kojima bi bilo bolje ne potivati elju osobe da nastavi ivjeti, jer bi
se osobu moglo ubiti u potpunoj tajnosti i ime bi se mogao sprijeiti velik dio
neublaene patnje, ovoj vrsti razmiljanja nema mjesta na intuitivnoj razini koja
bi trebala voditi nae svakodnevne postupke. Tako barem moe argumentirati
klasini utilitarist. Smatram da je to sr onoga to bi klasini utilitarist rekao o
razlici ubijanja osobe i ubijanja nekog drugog tipa bia. Meutim, postoji jo
jedna verzija utilitarizma koja toj razlici daje veu teinu. Ta druga verzija
utilitarizma djelovanja ne prosuuje prema njihovoj tendenciji da maksimiziraju
ugodu ili minimaliziraju bol, ve prema rasponu u kojemu se ona slau s
preferencijama svih bia pogoenih djelovanjem ili njegovim posljedicama. Ova
verzija utilitarizma poznata je kao "utilitarizam preferencija". Utilitarizam
preferencija, a ne klasini utilitarizam, jest ono do ega dolazimo
univerzalizacijom naih vlastitih interesa na nain opisan u prvom poglavlju ove
knjige - naime, ukoliko 72 PRAKTINA ETIKA nainimo prihvatljiv korak da kao
interese osobe shvatimo ono to, uzevi sve u obzir i razmislivi o svim
relevantnim injenicama, osoba preferira. Prema utilitarizmu preferencija,
djelovanje suprotno preferenciji bilo kojeg bia - osim ukoliko tu preferenciju ne
prevagnu suprotne preferencije -jest pogreno. Stoga, uz inae iste uvjete,
ubijanje osobe koja preferira nastaviti ivjeti je pogreno. Irelevantno je to
nakon tog ina nema rtava koje bi jadikovale nad injenicom nepotivanja
njihovih preferencija. Njima je uinjeno zlo kada je osujeena preferencija. Za
utilitariste preferencija, oduzimanje ivota osobi normalno e biti gore od
oduzimanja ivota nekom drugom biu, budui da su osobe u svojim
preferencijama visoko orijentirane prema budunosti. Stoga ubiti osobu
normalno znai prekriti ne samo jednu, ve irok raspon najsredinjijih i
najvanijih preferencija koje bie moe imati. To e vrlo esto oduzeti smisao
svemu to je rtva pokuavala uiniti u prolim danima, mjesecima ili ak

godinama. Nasuprot tome, bia koja sebe ne mogu vidjeti kao entitete s
budunou ne mogu imati nikakve preferencije glede svoga budueg
postojanja. Ovo ne znai osporavati da se takva bia mogu boriti protiv situacije
u kojoj su ugroeni njihovi ivoti, poput ribe koja se bori kako bi se oslobodila
udice zakaene u njenim ustima; ali to ne pokazuje nita vie od preferencije za
prestankom stanja stvari koje se zamjeuje kao bolno ili zastraujue. Borba
protiv opasnosti i boli ne sugerira da su ribe sposobne preferirati svoje budue
postojanje pred nepostojanjem. Ponaanje ribe na udici sugerira razlog da se
ribu ne ubija tom metodom, ali to po sebi ne sugerira preferencijalno
utilitaristiki razlog protiv ubijanja ribe metodom koja donosi trenutnu smrt, bez
prethodnog uzrokovanja boli ili jada. (Jo jednom, zapamtimo da ovdje
razmatramo to je posebno pogreno s ubijanjem osobe; ne tvrdim da nikada ne
postoje nikakvi preferencijalno utilitaristiki razlozi protiv ubijanja svjesnih bia
koja nisu osobe.) Ima li osoba pravo na ivot? Iako utilitarjzam preferencija
prua izravan razlog za neubijanje osobe, nekima bi se taj razlog - ak i kada je
popraen vanim neizravnim razlozima koje e u obzir uzeti svaki oblik
utilitarizma - mogao initi nedovoljno strogim. ak i za utilitarizam preferencija,
zlo uinjeno ubijenoj osobi samo je jedan imbenik koji se mora uzeti u obzir, a
preferencije rtve ponekad bi mogle biti prevagnute preferencijama drugih. Neki
kau daje zabrana ubijanja ljudi apsolutnija nego to to implicira ova vrsta
utilitaristikog izraunavanja. Mi osjeamo da su TO JE POGRENO S
UBIJANJEM? 73 nai ivoti stvari na koje imamo pravo, a prava se ne smiju
ustupati zbog preferencija ili ugoda drugih. Nisam uvjeren daje pojam moralnog
prava koristan ili smislen, osim kada se koristi kao skraeni nain pozivanja na
temeljnije moralne uvide. Unato tome, budui daje ideja naeg imanja "prava
na ivot" popularna, vrijedi se zapitati postoje li razlozi za pripisivanje prava na
ivot osobama, kao razliitim od drugih ivih bia. Michael Toolev, suvremeni
ameriki filozof, argumentirao je da jedina bia koja imaju pravo na ivot jesu
ona koja sebe mogu pojmiti kao zasebne entitete koji postoje u vremenu drugim rijeima: osobe, kako smo mi koristili taj izraz. Njegov se argument
zasniva na tvrdnji da postoji pojmovna veza izmeu elja koje je bie sposobno
imati i prava za koja se moe rei da ih bie ima. Kako kae Toolev: Osnovni je
uvid daje pravo neto to se moe prekriti i da, openito, prekriti pravo
pojedinca na neto znai osujetiti odgovarajuu elju. Pretpostavimo, na
primjer, da posjedujete automobil. Tada ja imam prima facie obvezu da vam ga
ne oduzmem. Meutim, ta obveza nije bezuvjetna: ona djelomino ovisi o
postojanju odgovarajue elje u vama. Ako vas nije briga hou lija oduzeti va
automobil, onda ja, inei to, openito ne krim vae pravo. Toolev priznaje da
je teko precizno formulirati veze izmeu prava i elja, jer postoje problematini
sluajevi poput ljudi koji spavaju ili su privremeno u nesvijesti. On ne eli rei da
takvi ljudi nemaju nikakvih prava jer u tom trenutku nemaju nikakvih elja.
Unato tome, smatra Toolev, posjedovanje prava mora na neki nain biti
povezano sa sposobnou posjedovanja relevantnih elja, ukoliko ve ne s
posjedovanjem samih zbiljskih elja. Sljedei se korak sastoji u primjeni toga
shvaanja prava na sluaj prava na ivot. Da postavimo stvari to je mogue
jednostavnije, jednostavnije od Tooleva i nedvojbeno prejednostavno: ako je
pravo na ivot pravo da se nastavi postojati kao zasebni entitet, onda elja koja

je relevantna za posjedovanje prava na ivot jest elja da se nastavi postojati

kao zasebni entitet. Ali tu elju moe imati samo bie sposobno za poimanje
sebe kao zasebnog entiteta koji postoji u vremenu - to jest, osoba. Prema tome,
samo osoba moe imati pravo na ivot. Tako je Toolev prvi put formulirao svoje
stajalite, u dojmljivu lanku naslovljenom "Abortion and Infanticide" ["Pobaaj i
edomorstvo"], objavljenom prvi put 1972. godine. Meutim, problem kako
tono formulirati vezu izmeu prava i elja naveo je Tooleva da promijeni svoje
stajalite u kasnijoj knjizi istog naslova, Abortion and Infanticide [Pobaaj i
edomorstvo]. Tamo on tvrdi da jedinka ne moe u danom vremenu - recimo,
sada - imati pravo na nastavljeno postojanje 1 74 PRAKTINA ETIKA osim ako
jedinka nije takve vrste da sada moe biti u njezinu interesu da nastavi
postojati. Moglo bi se pomisliti da to predstavlja dramatinu razliku u ishodu
Tooleveva stajalita, jer dok se za novoroene ne bi inilo da je sposobno
poimati sebe kao zasebni entitet koji postoji u vremenu, mi obino mislimo da
moe biti u interesu novoroeneta da ga se spasi od smrti, sve i ako bi smrt
bila posve bez boli ili patnje. Mi to svakako inimo retrospektivno: mogao bih
rei da ako znam da sam gotovo poginuo u ranom djetinjstvu, da je osoba koja
je zgrabila moja kolica ispred jureeg vlaka moj najvei dobroinitelj, jer bez
njezina brzog razmiljanja nikada ne bih bio imao sretan i ispunjen ivot koji
sada ivim. Meutim, Toolev tvrdi da je pogreno retrospektivno pripisivati
novoroenetu interes za ivotom. Ja nisam novoroene iz kojeg sam se razvio.
Novoroene nije moglo unaprijed vidjeti razvijanje u vrstu bia koje ja jesam,
pa ak ni u posredno bie, izmeu bia koje sam ja sada i novoroeneta. Ja se
ak ne mogu sjetiti da sam bio novoroene; izmeu nas ne postoje mentalne
poveznice. Nastavak postojanja ne moe biti meu interesima bia koje nikada
nije imalo pojam trajnog jastva - to jest, koje nikada nije moglo pojmiti sebe kao
postojee u vremenu. Da je vlak na mjestu ubio novoroene, smrt ne bi bila
protivna interesima novoroeneta, budui da novoroene nikada ne bi imalo
pojam o postojanju u vremenu. Tono je da ja u tom sluaju ne bih bio iv, ali
mogu rei da je biti iv u mome interesu samo zato to imam pojam trajnog
jastva. S jednakom istinitou mogu rei da je u mom interesu da su se moji
roditelji sreli, jer da se nikada nisu sreli oni ne bi mogli stvoriti embrio iz kojeg
sam se razvio, i tako ne bih bio iv. To ne znai daje stvaranje tog embrija bilo u
interesu svakog potencijalnog bia koje je vrebalo uokolo ekajui da ga se
donese na svijet. Nikakvog takvog bia nije bilo, i da nisam ja donesen na svijet,
ne bi bilo nikoga tko je propustio ivot koji sam ja uivao voditi. Slino tome,
inimo pogreku ukoliko interes sada konstruiramo u budui ivot
novoroeneta, koje u prvim danima nakon roenja ne moe imati nikakav
pojam nastavljenog postojanja, te s kojim ja nemam nikakve mentalne
poveznice. Stoga Toolev u svojoj knjizi, iako zaobilaznijim putem, dolazi do
zakljuka koji je praktiki ekvivalentan zakljuku do kojeg je doao u svom
lanku. Da bi se imalo pravo na ivot, mora se imati - ili se barem jedno vrijeme
imalo - pojam o posjedovanju trajnog postojanja. Primijetlimo da ova formulacija
izbjegava bilo koje probleme to se tiu ljudi koji spavaju ili su u nesvijesti;
dovoljno je da su oni u jednom vremenu imali pojam trajnog postojanja da
bismo mogli rei kako nastavak ivota moe biti u njihovu interesu. nauile
sluiti se jezikom, a ne na sve ivotinje. Da li bi ti argumenti tada bili toni?

Ukoliko bi bili, tada nijedno bie bez jezika ne moe biti osoba. To vrijedi, po svoj
prilici, i za mlade ljude kao i za bia koja se ne koriste znakovima. Moglo bi se
tvrditi da jezik koriste mnoge vrste ivotinja, samo to to nije na jezik.
Zasigurno, veina drutvenih ivotinja ima neka sredstva za meusobno
komuniciranje, bilo da su to melodiozne pjesme grbavih kitova, zujanje i
zviduci dupina, zavijanje i lave pasa, pjev ptica, pa ak i ples to ga izvode
pele kada se vrate u konicu prema kojemu druge pele doznaju udaljenost i
smjer izvora hrane s kojeg je pela dola. No upitno je predstavlja li ita od toga
jezik u neophodnom smislu; a budui da bi nas istraivanje tog pitanja odvelo
predaleko od nae teme, pretpostavit u da ne predstavlja i razmotriti to se
moe nauiti od nejezinog ponaanja ivotinja. Je li okvir argumenta koji
osporava intencionalno ponaanje ivotinja vrst kada ga se ogranii na
ivotinje bez jezika? Ne smatram da jest. Hampshireovi i Leahvjevi argumenti
tipini su za one od mnogih filozofa koji su pisali na slian nain, po tome to su
to pokuaji filozofiranja iz naslonjaa o temi koja iziskuje istraivanje u zbiljskom
svijetu. Nema nieg potpuno nezamislivog s biem koje posjeduje sposobnost
pojmovnog miljenja, a ne posjeduje jezik, te postoje sluajevi ivotinjskog
ponaanja koje je izuzetno teko - ukoliko ne i posve nemogue - objasniti osim
pod pretpostavkom da ivotinje misle pojmovno. U jednom eksperimentu, na
primjer, njemaki istraivai su impanzi nazvanoj Julia pokazali dva reda od pet
zatvorenih i prozirnih kontejnera. Na kraju jednoga reda bila je kutija s
bananom; kutija na kraju drugoga reda bila je prazna. Kutija s bananom mogla
se otvoriti samo posebno oblikovanim kljuem; to se moglo vidjeti na temelju
promatranja kutije. Taj se klju mogao vidjeti u unutranjosti druge kutije; a da
bi otvorila tu kutiju, Juliji je trebao jo jedan poseban klju koji se morao izvaditi
iz tree kutije koju se moglo otvoriti samo njenim vlastitim kljuem, koji se
nalazio unutar etvrte zatvorene kutije. Konano, ispred Julije nalazile su se
dvije poetne kutije, otvorene, od kojih je svaka sadravala posebni klju. Julija
je bila u stanju odabrati toan poetni klju, kojim je mogla otvoriti sljedeu
kutiju u redu koji je - na kraju - vodio do kutije s bananom.

ODUZIMANJE IVOTA: IVOTINJE

Frans de Waal i njegovi kolege nekoliko su godina promatrali impanze
koje su ivjele u poluprirodnim uvjetima na etiri hektara ume u zoolokom
vrtu u Amsterdamu. Oni su esto uoavali suradniku aktivnost koja zahtijeva
planiranje. Na primjer, impanze se vole penjati na stabla i lomiti grane kako bi
mogle jesti lie. Da bi sprijeili brzo unitenje niskih stabala, uvari zoolokoga
vrta postavili su elektrinu ogradu oko debala stabala. impanze su tu prepreku
svladale lomei velike grane s mrtvih stabala (koja nisu imala ograde oko sebe)
i odvlaei ih do podnoja ivih stabala. Jedna impanza tada pridrava
odlomljenu granu dok se druga po njoj penje preko ograde na stablo. impanza
koja na ovaj nain dospije na stablo dijeli lie do kojeg je tako dola s
impanzom koja pridrava granu. Frans de Waal je takoer primijetio namjerno
prevarantsko ponaanje, koje jasno pokazuje i samosvijest i svjesnost o svijesti
drugih. impanze ive u skupinama u kojima e jedan mujak biti dominantan i
napadat e druge mujake koji se pare sa spremnim enkama. Unato tome,

dobar se dio spolnih aktivnosti odvija dok dominantni mujak ne pazi. Mujaci
impanze esto nastoje zainteresirati enke za spolnu aktivnost sjedei
rairenih nogu pokazujui svoj penis u erekciji. (Ljudski mujaci, koji se izlau na
slian nain, nastavljaju oblik impanzina ponaanja koji je postao drutveno
neprikladan.) Jednom prilikom mlai je mujak na ovaj nain mamio enku kada
se pojavio dominantni mujak. Mlai je mujak sakrio svoju erekciju rukama
tako da je dominantni mujak nije mogao vidjeti. Jane Goodall opisala je zgodu
koja pokazuje planiranje unaprijed kod Figana, mladog impanze u podruju
Gombe u Tanzaniji. Kako bi pribliila ivotinje svome promatrakome mjestu,
Goodall je na stablu sakrila neto banana: Jednoga dana, neko vrijeme nakon
to se skupina nahranila, Figanje primijetio bananu koja je ostala nezamijeena ali se Golijat [odrasli mujak koji je u hijararhiji skupine bio iznad Figana]
odmarao tono ispod nje. Nakon samo jednog brzog pogleda s voa na Golijata,
Figan se udaljio i sjeo s druge strane atora tako da vie nije mogao vidjeti voe.
Nakon petnaest minuta, kada je Golijat ustao i otiao, Figan je bez trenutka
oklijevanja otiao na drugu stranu i pokupio bananu. Sasvim oito je procijenio
itavu situaciju: da se ranije popeo prema vou, Golijat bi ga gotovo sigurno
prigrabio sebi. Da je ostao blizu banane, vjerojatno bi s vremena na vrijeme na
nju pogledavao. impanze vrlo brzo uoavaju i tumae pokrete oiju svojih
sudrugova, te bi stoga Golijat vjerojatno i sam vidio voe. I tako se Figan nije tek
suzdrao od trenutnog zadovoljavanja svoje elje, ve je takoer otiao kako ne
bi "odao igru" gledanjem banane. Opis ove epizode koji daje Jane Goodall,
naravno, Figanu pripisuje sloen skup intencija, ukljuujui intenciju
izbjegavanja "odavanja igre" i intenciju dobivanja banane nakon Golijatova
odlaska. Figanu se takoer pripisuje "oekivanje slijeda dogaaja u budunosti",
naime oekivanje da e Golijat otii, da e banana jo uvijek biti tamo, te da e
on, Figan, tada otii i uzeti je. Ipak, izgleda da nema nieg "besmislenog" u
ovom pripisivanju, unato injenici da Figan svoje intencije i oekivanja ne moe
pretoiti u rijei. Ukoliko ivotinja moe stvoriti paljiv plan za dobivanje banane,
te moe poduzeti mjere predostronosti kako njezina sklonost ne bi odala cilj
plana, tada ta ivotinja mora biti svjesna sebe kao zasebnog entiteta koji postoji
u vremenu. Ubijanje ne-ljudskih osoba Neke ne-ljudske ivotinje su osobe, kao
to smo mi definirali taj izraz. Kako bismo procijenili vanost toga, moramo to
postaviti u kontekst nae ranije rasprave u kojoj sam zagovarao da jedina
obranjiva verzija uenja o svetosti ljudskog ivota jest ono to bismo mogli zvati
"uenjem o svetosti osobnog ivota". Sugerirao sam da ukoliko ljudski ivot ima
posebnu vrijednost ili poseban zahtjev da bude zatien, on ga ima utoliko to
veina ljudskih bia jesu osobe. Ali ukoliko su neke neljudske ivotinje takoer
osobe, ivoti tih ivotinja moraju imati istu posebnu vrijednost ili zahtjev za
zatitom. Bilo da posebna moralna obiljeja ivota ljudskih osoba zasnivamo na
utilitarizmu preferencija, ili na pravu na ivot koje se izvodi iz njihove
sposobnosti da sebe vide kao trajna jastva, ili na potivanju autonomije, ti
argumenti moraju vrijediti i za ne-ljudske ivotinje. Samo neizravni utilitaristiki
razlog za neubijanje osoba - strah koji e takva djela vjerojatno izazvati kod
drugih osoba - za ne-ljudske osobe vrijedi u manjoj mjeri, budui da je manje
vjerojatno za ne-ljude nego za ljude da e doznati za ubijanja koja se dogaaju
daleko od njih. Ali opet, ovaj razlog ne vrijedi niti za svako ubijanje ljudskih

osoba, budui da je mogue ubiti na takav nain da nitko ne dozna da je osoba

ubijena. Stoga bismo trebali odbaciti uenje koje ivote pripadnika nae vrste
smjeta iznad ivota pripadnika drugih vrsta. Neki pripadnici drugih vrsta su
osobe: neki pripadnici nae vrste nisu. Nikakva objektivna procjena ne moe
poduprijeti gledite daje uvijek gore ubiti pripadnike ODUZIMANJE IVOTA:
IVOTINJE 89 nae vrste koji nisu osobe nego pripadnike drugih vrsta koji jesu
osobe. Naprotiv, kao to smo vidjeli, postoje jaki argumenti za miljenje daje
oduzeti ivote osobama po sebi ozbiljnije od oduzimanja ivota neosobama. ini
se, dakle, da je ubijanje, recimo, impanze gore od ubijanja ljudskog bia koje,
zbog priroene intelektualne invalidnosti, nije i nikada ne moe biti osoba.
Trenutno, ubijanje impanze se ne smatra ozbiljnom stvari. Veliki se broj
impanza koristi u znanstvenim istraivanjima, a mnoge od njih umiru za
vrijeme tih istraivanja. Budui da je impanze bilo teko uzgojiti u zatoenitvu,
korporacije koje su nabavljale te ivotinje mnogo su ih godina lovile u afrikim
dunglama. Standardna metoda je bila ustrijeliti enku koja pored sebe ima
mladune. Mladune bi se potom ulovilo i brodom otpremilo u Sjedinjene
Drave. Jane Goodall je procijenila kako je za svako mladune koje je stiglo ivo
do svojeg odredita umrlo est impanza. Iako su se impanze nale na popisu
ugroenih ivotinja, te je ova trgovina sada zabranjena, nezakonito ubijanje i
trgovina impanzama, kao i gorilama i orangutanima, jo uvijek se nastavlja.
Veliki majmuni - impanze, gorile i orangutani - moda su najjasniji sluajevi neljudskih osoba, ali gotovo je sigurno da postoje i drugi. Sustavno promatranje
kitova i dupina - iz jasnih razloga - prilino je zaostalo za promatranjem
majmuna, te je sasvim mogue da e se za te ivotinje velikog mozga
ispostaviti da su racionalne i samosvjesne. Unato slubenom moratoriju,
kitolovna industrija vri pokolj tisua kitova godinje u ime "istraivanja", a
kitolovne drave pokuavaju sruiti moratorij Meunarodne komisije za
kitolovstvo kako bi se mogle vratiti kitolovstvu punih razmjera. Blie domovini
pak, mnogi koji ive sa psima i makama uvjereni su da su te ivotinje
samosvjesne i imaju osjeaj za budunost. One u odreeno vrijeme poinju
oekivati povratak njima prijateljskog ljudskog bia kui. U svojoj knjizi Emma
and I [Emma i ja], Sheila Hocken pripovijeda kako ju je njezin pas-vodi svakog
petka spontano poeo voditi na mjesta gdje je obavljala svoju tjednu kupovinu,
bez potrebe da mu se kae dan. Ljudi koji jednom tjedno hrane divlje make
zapazili su da e se one takoer pojaviti tonoga dana u tjednu. Takva
zapaanja mogu biti "neznanstvena", ali za one koji dobro poznaju pse i make
ona su prihvatljiva i u nedostatku boljih prouavanja ih treba shvatiti ozbiljno.
Prema slubenim brojkama Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Drava,
otprilike 140000 pasa i 42000 maaka umire svake godine u laboratorijima
Sjedinjenih Drava, dok ih se manji, ali pozamaan broj koriste u svakoj
"razvijenoj" dravi. Ako se pak psi i make kvalificiraju kao 90 PRAKTINA ETIKA
osobe, onda sisavci koje koristimo za hranu ne mogu mnogo zaostajati. O psima
mislimo da su vie poput ljudi nego to su to svinje; no svinje su visoko
inteligentne ivotinje, te kada bismo svinje imali za ljubimce, a pse uzgajali za
hranu, vjerojatno bismo obrnuli na red preferencije. Pretvaramo li osobe u
slaninu? Dodue, sve ovo je spekulacija. Zna se da je teko utvrditi kada je
drugo bie samosvjesno. No ukoliko je pogreno ubiti osobu kada to moemo

izbjei, a postoji realna sumnja da je bie o ijem ubijanju razmiljamo osoba,

tada bismo tom biu trebali radije vjerovati nego ne vjerovati. Pravilo je ovdje
isto kao i ono meu lovcima na jelene: primijetite li neto to se kree u grmlju,
a niste sigurni je li to jelen ili lovac, ne pucajte! (Mogli bismo misliti kako lovci
ne bi trebali pucati ni u kojem sluaju, ali to pravilo stoji unutar etikog okvira
kojim se slue lovci.) Na ovim se temeljima moraju osuditi mnoga ubijanja
neljudskih ivotinja. Ubijanje drugih ivotinja Argumenti protiv ubijanja
zasnovani na sposobnosti da se vidi sebe kao jedinku koja postoji u vremenu
vrijede za neke ne-ljudske ivotinje, ali postoje i druge ivotinje za koje se, iako
vjerojatno jesu svjesne, ne moe plauzibilno rei da su osobe. Od tih ivotinja
koje ljudi redovito ubijaju u velikom broju ribe se ine najjasnijim sluajem
ivotinja koje su svjesne, ali nisu osobe. Izgleda da ispravnost ili pogrenost
ubijanja tih ivotinja poiva na utilitaristikim razlozima, jer one nisu autonomne
i - barem ukoliko je Tooleveva analiza prava tona - ne kvalificiraju se za pravo
na ivot. Prije nego to raspravimo utilitaristiki pristup samom ubijanju,
trebamo se podsjetiti da e u utilitaristikim kalkulacijama ulogu igrati veliko
mnotvo neizravnih razloga. Mnogi naini ubijanja koji se koriste na ivotinjama
ne donose trenutnu smrt, tako da u procesu umiranja postoji bol. Postoji takoer
uinak smrti jedne ivotinje na njegovog ili njenog spolnog partnera ili na druge
lanove drutvene skupine te ivotinje. Postoje mnoge vrste ptica u kojima veza
izmeu mujaka i enke traje itav ivot. Smrt jednog lana ovog para
vjerojatno uzrokuje jad i osjeaj gubitka i aljenja kod preivjelog lana. Odnos
majkadijete kod sisavaca moe biti izvor intenzivne patnje ukoliko je bilo tko od
to dvoje ubijen ili odveden. (Na farmama mlijeka se telad rutinski odvaja od
njihovih majki u ranom stadiju, tako da mlijeko moe biti dostupno ljudima;
svatko tko je ivio na mljekarskoj farmi znat e da krave danima nastavljaju
dozivati telad nakon njihova odlaska.)

ODUZIMANJE IVOTA: EMBRIO I FETUS 1

eksperimentiranja na ranim ljudskim embrijima - od kojih nijedan nije
preivio. IVF je sada rutinski postupak kod odreenih tipova neplodnosti i
omoguio je tisue zdrave djece. Meutim, da bi se to postiglo, mnogo je vie
embrija trebalo unititi u eksperimentima, a daljnje poboljanje IVF tehnika
zahtijevat e nastavak eksperimentiranja. Dugorono su moda jo znaajnije
mogunosti drugih oblika eksperimentiranja otvorene postojanjem embrija
sposobnog za preivljavanje izvan ljudskog tijela. Embrije se sada moe
zamrznuti i uskla-dititi na mnogo godina prije nego se odmrznu i implantiraju u
enu. Iz tih se embrija razvija normalna djeca, ali posljedica te tehnike je da
postoji velik broj embrija koje se trenutno uva u posebnim zamrzi-vaima
diljem svijeta. (U vrijeme dok sam ovo pisao samo je u Australiji bilo oko 11.000
zamrznutih embrija.) Budui da IVF postupak esto stvara vie embrija nego li ih
se moe sigurno prenijeti u maternicu ene od koje potjee jajace, mnogi od tih
zamrznutih embrija nee nikada biti potrebni, te e ih se vjerojatno unititi,
donirati za istraivanje ili dati drugim neplodnim parovima. Postupno se
pojavljuju i druge nove tehnologije. Moe se ispitivati imaju li embriji genetske
anomalije te ih se moe odbaciti ukoliko se takve anomalije otkriju. Edwards je

predvidio da e biti znanstveno izvedivo embrije in vitro razviti do toke na

kojoj, oko 17 dana nakon oplodnje, oni razvijaju krvne matine stanice, koje bi
se moglo koristiti za lijeenje raznih zasad smrtnih krvnih bolesti. Drugi pak,
spekulirajui o daljnjoj budunosti, zapitali su se hoemo li jednoga dana imati
banke embrija ili fetusa kako bismo dobili organe za one kojima su potrebni.
Pobaaj i destruktivno eksperimentiranje na embrijima predstavljaju teka
etika pitanja zbog toga to je razvitak ljudskoga bia postupan proces.
Izvadimo li oploeno jajace neposredno nakon zaea, teko je biti uznemiren
njegovom smru. Oploeno jajace je jedna jedina stanica. Nakon nekoliko dana
ono je jo uvijek samo siuna nakupina stanica bez ijednog anatomskog
obiljeja bia koje e kasnije postati. Stanice koje e na kraju postati pravi
embrio na ovom su stupnju nerazluive od stanica koje e postati posteljica i
amnionska vreica. Do otprilike 14 dana nakon oplodnje ne moemo rei ak ni
hoe li embrio biti jedna ili dvije jedinke, jer moe doi do diobe koja vodi
formiranju identinih blizanaca. Nakon etrnaestoga dana, prvo anatomsko
obiljeje, takozvana primitivna pruga (corda dorsalis), pojavljuje se na mjestu na
kojemu e se kasnije razviti kraljenica. Embrio na ovom stupnju nikako ne
moe biti svjestan ili osjeati bol. Druga krajnost je odraslo ljudsko bie. Ubiti
odrasloga ovjeka je ubojstvo i 6. Oduzimanje ivota: embrio i fetus Problem
Oko malo etikih pitanja se danas tako ogoreno bori kao oko pobaaja, a kako
se klatno pomicalo i naprijed i natrag, nijedna strana nije imala mnogo uspjeha
u promjeni miljenja svojih protivnika. Do 1967. godine, pobaaj je bio nezakonit
u gotovo svim zapadnim demokracijama osim vedske i Danske. Tada je Velika
Britanija promijenila svoj zakon, dopustivi pobaaj iz obuhvatnih drutvenih
razloga, a 1973. godine, u sluaju Roe vs. Vlade, Vrhovni sud Sjedinjenih Drava
odluio je da ene imaju ustavno pravo na pobaaj tijekom prvih est mjeseci
trudnoe. Sve su zapadnoeuropske zemlje - ukljuujui rimokatolike drave
poput Italije, panjolske i Francuske - liberalizirale svoje zakone o pobaaju. Tom
se trendu oduprla samo Republika Irska. Protivnici pobaaja se nisu predali. U
Sjedinjenim Dravama konzervativni su predsjednici mijenjali formulacije
Vrhovnoga suda, koji je sa svoje strane nagrizao margine Roe vs. Wade odluke,
doputajui dravama da na razliite naine ogranie pristup pobaaju. Izvan
Sjedinjenih Drava pitanje pobaaja ponovno se pojavilo u Istonoj Europi nakon
kraha komunizma. Komunistike su drave doputale pobaaj, ali kako su jaale
nacionalistike i religiozne snage, u zemljama poput Poljske bilo je snanih
pomaka prema ponovnom uvoenju restriktivnih zakona. Budui da je Zapadna
Njemaka imala restriktivnije zakone od Istone Njemake, potreba uvoenja
jedinstvenog zakona za ujedinjenu Njemaku takoer je potaknula intenzivnu
raspravu. Godine 1978, roenje Louise Brown izazvalo je novi problem oko
statusa ranog ljudskog ivota. Naime, Louise Brown bila je prvo ljudsko bie
roeno iz embrija oploenog izvan ljudskog tijela. Uspjeh Roberta Edwardsa i
Patricka Steptoea u dokazivanju mogunosti in vitro oplodnje, ili IVF-a [in vitro
fertilization], temeljio se na nekoliko godina ODUZIMANJE IVOTA: EMBRIO I
FETUS 103 eksperimentiranja na ranim ljudskim embrijima - od kojih nijedan
nije preivio. IVF je sada rutinski postupak kod odreenih tipova neplodnosti i
omoguio je tisue zdrave djece. Meutim, da bi se to postiglo, mnogo je vie
embrija trebalo unititi u eksperimentima, a daljnje poboljanje IVF tehnika

zahtijevat e nastavak eksperimentiranja. Dugorono su moda jo znaajnije

mogunosti drugih oblika eksperimentiranja otvorene postojanjem embrija
sposobnog za preivljavanje izvan ljudskog tijela. Embrije se sada moe
zamrznuti i uskla-dititi na mnogo godina prije nego se odmrznu i implantiraju u
enu. Iz tih se embrija razvija normalna djeca, ali posljedica te tehnike je da
postoji velik broj embrija koje se trenutno uva u posebnim zamrzi-vaima
diljem svijeta. (U vrijeme dok sam ovo pisao samo je u Australiji bilo oko 11.000
zamrznutih embrija.) Budui da IVF postupak esto stvara vie embrija nego li ih
se moe sigurno prenijeti u maternicu ene od koje potjee jajace, mnogi od tih
zamrznutih embrija nee nikada biti potrebni, te e ih se vjerojatno unititi,
donirati za istraivanje ili dati drugim neplodnim parovima. Postupno se
pojavljuju i druge nove tehnologije. Moe se ispitivati imaju li embriji genetske
anomalije te ih se moe odbaciti ukoliko se takve anomalije otkriju. Edwards je
predvidio da e biti znanstveno izvedivo embrije in vitro razviti do toke na
kojoj, oko 17 dana nakon oplodnje, oni razvijaju krvne matine stanice, koje bi
se moglo koristiti za lijeenje raznih zasad smrtnih krvnih bolesti. Drugi pak,
spekulirajui o daljnjoj budunosti, zapitali su se hoemo li jednoga dana imati
banke embrija ili fetusa kako bismo dobili organe za one kojima su potrebni.
Pobaaj i destruktivno eksperimentiranje na embrijima predstavljaju teka
etika pitanja zbog toga to je razvitak ljudskoga bia postupan proces.
Izvadimo li oploeno jajace neposredno nakon zaea, teko je biti uznemiren
njegovom smru. Oploeno jajace je jedna jedina stanica. Nakon nekoliko dana
ono je jo uvijek samo siuna nakupina stanica bez ijednog anatomskog
obiljeja bia koje e kasnije postati. Stanice koje e na kraju postati pravi
embrio na ovom su stupnju nerazluive od stanica koje e postati posteljica i
amnionska vreica. Do otprilike 14 dana nakon oplodnje ne moemo rei ak ni
hoe li embrio biti jedna ili dvije jedinke, jer moe doi do diobe koja vodi
formiranju identinih blizanaca. Nakon etrnaestoga dana, prvo anatomsko
obiljeje, takozvana primitivna pruga (corda dorsalis), pojavljuje se na mjestu na
kojemu e se kasnije razviti kraljenica. Embrio na ovom stupnju nikako ne
moe biti svjestan ili osjeati bol. Druga krajnost je odraslo ljudsko bie. Ubiti
odrasloga ovjeka je ubojstvo i 104 PRAKTINA ETIKA - osim u nekim posebnim
okolnostima poput onih o kojima se raspravlja u sljedeem poglavlju - bez
oklijevanja se i univerzalno osuuje. Ipak, ne postoji oigledna otra crta
razgranienja izmeu oploenog jajaca i odraslog ovjeka. Odatle i potjee
problem. Veina ovog poglavlja bavit e se problemom pobaaja, ali e rasprava
o statusu fetusa imati jasne implikacije za dva srodna problema: za
eksperimente na embrijima i za koritenje fetusnoga tkiva u medicinske svrhe.
Raspravu o pobaaju zapoinjem izlaganjem stajalita protivnika pobaaja, na
to u se pozivati kao na konzervativno stajalite. Potom u ispitati neke
standardne liberalne odgovore i pokazati zato su oni neprikladni. Na koncu u
iskoristiti nau raniju raspravu o vrijednosti ivota kako bih tim pitanjima
pristupio iz ire perspektive. Za razliku od uobiajenog miljenja daje moralno
pitanje pobaaja dilema bez rjeenja, pokazat u da - barem unutar granica
nereligiozne etike - postoji jasan odgovor i da su oni koji prihvaaju drukije
gledite jednostavno u krivu. Konzervativno stajalite Formalno izloen, sredinji
bi argument protiv pobaaja glasio otprilike ovako: Prva premisa: Pogreno je

ubiti neduno ljudsko bie. Druga premisa: Ljudski je fetus neduno ljudsko bie.
Zakljuak: Dakle, pogreno je ubiti ljudski fetus. Upotrijebiti uobiajeni liberalni
odgovor znai zanijekati drugu premisu ovog argumenta. Time se ovaj problem
povezuje s pitanjem je li fetus ljudsko bie, a rasprava o pobaaju esto se
uzima kao da je rasprava o tome kada zapoinje ljudski ivot. Konzervativno
stajalite o ovom pitanju teko je uzdrmati. Konzer-vativac upozorava na
kontinuitet izmeu oploenog jajaca i djeteta, pozivajui liberala da ukae na
bilo koji stupanj ovog postupnog procesa koji obiljeava moralno relevantnu crtu
razgranienja. Ukoliko takva crta ne postoji, kae konzervativac, moramo ili
podii status najranijeg embrija na onaj djeteta ili sniziti status djeteta na onaj
embrija; ali nitko ne eli dopustiti "rjeavanje" djece na zahtjev njihovih
roditelja, te je tako jedino odrivo stajalite da se fetusu prizna zatita koju sada
priznajemo djetetu. Je li tono da ne postoji nikakva moralno relevantna crta
razgranienja izmeu oploenog jajaca i djeteta? Crte koje se obino predlau
su: roenje, sposobnost preivljavanja izvan majina tijela, pomicanje fetusa i
zaetak svijesti. Razmotrimo svaku od njih. Roenje Roenje je najvidljivija
mogua crta razgranienja, i to ona koja bi liberalima najvie odgovarala. Ona
se u odreenoj mjeri poklapa s naim simpatijama - mi smo manje uznemireni
unitenjem fetusa kojeg nikada nismo vidjeli negoli smru bia kojeg svi
moemo vidjeti, uti i milovati. No je li to dovoljno da bi se roenje uinilo crtom
koja odluuje da li se bie smije ili ne smije ubiti? Konzervativac moe
prihvatljivo odgovoriti kako fetus/dijete jest isti entitet, bilo daje unutar ili izvan
maternice, s istim ljudskim obiljejima (bilo da ih moemo ili ne moemo vidjeti)
i istom razinom svjesnosti i sposobnosti osjeanja boli. Nedonoe u ovim
pogledima moe biti manje razvijeno od fetusa koji se blii svom normalnom
terminu roenja. ini se neobinim smatrati da ne smijemo ubiti nedonoe, ali
da smijemo ubiti razvijeniji fetus. Smjetaj bia - unutar ili izvan maternice - ne
bi trebao initi toliku razliku za pogrenost njegova ubijanja. Sposobnost
preivljavanja izvan majina tijela Ukoliko roenje ne obiljeava kljunu moralnu
razliku, trebamo li crtu pomaknuti unatrag, u vrijeme kada bi fetus mogao
preivjeti izvan maternice? Time se izmie prigovoru uzimanja roenja kao
odluujue toke, jer se fetus sa sposobnou preivljavanja izvan majina tijela
dri jednakim nedonoetu na istom stupnju razvoja. Sposobnost preivljavanja
izvan majina tijela je toka na kojoj je Vrhovni sud Sjedinjenih Drava povukao
crtu u sluaju Roe vs. Wade. Sud je smatrao da drava ima legitiman interes za
zatitu potencijalnog ivota, a taj interes kod sposobnosti preivljavanja izvan
majina tijela postaje "prinudnim zato to je fetus tada po svoj prilici sposoban
za smislen ivot izvan majine maternice". Prema tome, zakoni koji zabranjuju
pobaaj nakon stjecanja sposobnosti preivljavanja izvan majina tijela, ustvrdio
je Sud, ne bi bili neustavni. No suci koji su donijeli veinsku odluku nisu dali
nikakvu naznaku zato bi puka sposobnost postojanja izvan maternice trebala
predstavljati toliku razliku u dravnim interesima za zatitu potencijalnog ivota.
Na kraju krajeva, ukoliko - poput Suda - govorimo o potencijalnom ljudskom
ivotu, tada je fetus koji je nesposoban za preivljavanje izvan majina tijela
jednako potencijalan odrastao ovjek kao to je to i fetus koji je sposoban za
preivljavanje izvan majina tijela. (Na ovo pitanje potencijalnosti uskoro u se
vratiti; ali to se pitanje razlikuje od konzervativnog argumenta o kojemu sada

raspravljamo, a koji tvrdi daje fetus ljudsko bie, a ne samo potencijalno ljudsko
bie.) 106 PRAKTINA ETIKA Postoji jo jedan vaan prigovor tome da se
sposobnost preivljavanja izvan majina tijela uini graninom tokom. Toka na
kojoj fetus moe preivjeti izvan majina tijela varira s obzirom na stanje
medicinske tehnologije. Prije trideset godina openito je bilo prihvaeno da
dijete roeno vie od dva mjeseca prerano ne moe preivjeti. Sada se
estomjeseni fetus - tri mjeseca preuranjeno - nerijetko moe spasiti
zahvaljujui sofisticiranim medicinskim tehnikama, a preivjeli su i fetusi roeni
nakon tek neto vie od pet i pol mjeseci trudnoe. To prijeti potkopavanjem
stroge podjele trudnoe na tromjeseja koju je napravio Vrhovni sud, prema
kojoj se granica sposobnosti preivljavanja izvan majina tijela nalazi izmeu
drugog i treeg tromjeseja. Da li emo, u svjetlu ovog medicinskog napretka,
rei da estomjeseni fetus sada ne bi trebalo pobaciti, ali da ga se prije trideset
godina moglo pobaciti a da se ne postupi pogreno? Ista se usporedba moe
napraviti, ne izmeu sadanjosti i prolosti, ve izmeu razliitih mjesta.
estomjeseni fetus moe imati dobre izglede za preivljavanje ukoliko se rodi u
gradu u kojem se koristi najnovija medicinska tehnika, ali nee imati nikakvih
izgleda ukoliko se rodi u udaljenom selu u adu ili Novoj Gvineji. Pretpostavimo
daje iz nekog razloga ena koja je u estom mjesecu trudnoe iz New Yorka
doputovala u selo u Novoj Gvineji i da, po dolasku u selo, nije bilo naina brzog
povratka u grad sa suvremenom medicinskom opremom. Hoemo li rei kako bi
bilo pogreno da je pobacila prije odlaska iz New Yorka, ali da sada, kada se
nalazi u selu, to smije uiniti? Putovanje ne mijenja narav fetusa; zato bi onda
uklonilo njegovo pravo na ivot? Liberal bi mogao odgovoriti kako injenica da je
fetus za svoje preivljavanje potpuno ovisan o majci znai da on nema pravo na
ivot neovisno o njezinim eljama. Meutim, u drugim sluajevima, mi ne
smatramo da potpuna ovisnost o drugoj osobi znai da ta osoba smije odluivati
hoe li netko ivjeti ili umrijeti. Novoroene je potpuno ovisno o svojoj majci
ukoliko se dogodi da se rodi u izoliranu podruju na kojemu nema druge dojilje,
niti sredstava za hranjenje na boicu. Starija ena moe biti potpuno ovisna o
svojemu sinu koji se za nju brine, a izletnica koja slomi nogu pet dana hoda do
najblie ceste moe umrijeti ukoliko joj njezin suputnik ne dovede pomo. Mi ne
mislimo da u ovim situacijama majka smije oduzeti ivot svome djetetu, sin
svojoj ostarjeloj majci ili pak izletnik svojoj ozlijeenoj suputnici. Stoga nije
prihvatljiva tvrdnja da ovisnost za ivot nesposobnog fetusa o njegovoj majci
njoj daje pravo ubiti ga; ukoliko pak ta ovisnost ne opravdava da se sposobnost
za preivljavanje izvan majina tijela postavi kao crta razgranienja, tada je
teko uvidjeti to opravdava. Pomicanje fetusa Ukoliko ni roenje ni sposobnost
preivljavanja izvan majina tijela ne obiljeavaju moralno relevantnu razliku,
jo manje se toga moe rei za treeg kandidata - pomicanje fetusa. Pomicanje
fetusa je vrijeme kada majka prvi put osjeti pomak fetusa, a prema
tradicionalnoj se katolikoj teologiji vjerovalo daje to trenutak u kojem je fetus
dobio duu. Kada bismo prihvatili to gledite, pomicanje fetusa mogli bismo
smatrati vanim, budui da je prema kranskom gleditu dua to to ljude
odvaja od ivotinja. Ali ideja da dua ulazi u fetus prilikom pomicanja zastarjelo
je praznovjerje, koje sada odbacuju ak i katoliki teolozi. Zanemarivanje ovih
religioznih uenja pomicanje fetusa ini beznaajnim. To je tek vrijeme kada se

prvi put osjeti samostalno pomicanje fetusa; fetus je iv prije tog trenutka, a
ispitivanja pomou ultrazvuka pokazala su da se fetusi zapravo poinju kretati
ve est tjedana nakon oplodnje, mnogo prije nego se njihovo pomicanje moe
osjetiti. U svakom sluaju, sposobnost tjelesnog kretanja - ili njegov nedostatak
- nema nikakve veze s ozbiljnou neijeg prava na nastavak ivota. Ne
smatramo da nedostatak takve sposobnosti negira prava paraliziranih ljudi da
nastave ivjeti. Svijest Kretanje bi se moglo smatrati neizravno moralno
relevantnim utoliko stoje ono pokazatelj nekog oblika svjesnosti - a kao to smo
ve vidjeli, svijest i sposobnost osjeanja ugode ili boli imaju stvarnu moralnu
relevantnost. Unato tome, nijedna strana u raspravi o pobaaju nije mnogo
spominjala razvitak svijesti u fetusa. Protivnici pobaaja mogu prikazivati
filmove o "tihom vrisku" fetusa prilikom pobaaja, ali namjera u pozadini takvih
filmova je samo dirnuti osjeaje neo-predjeljenih. Protivnici pobaaja zapravo
ele podrati pravo na ivot ljudskoga bia od zaea, bez obzira na to je li ono
svjesno ili nije. Za pobornike pobaaja se pozivanje na odsutnost sposobnosti
svijesti inilo opasnom strategijom. Na temelju prouavanja koja su pokazala da
pomicanje nastupa ve est tjedana nakon oplodnje, skupa s drugim
prouavanjima koja su otkrila odreenu modanu aktivnost ve u sedmome
tjednu, sugeriralo se da bi fetus u ovom ranom stadiju trudnoe mogao biti
sposoban osjeati bol. Ta je mogunost liberale uinila vrlo opreznim pred
pozivanjem na nastupanje svijesti kao na toku na kojoj fetus ima pravo na
ivot. Na pitanje svijesti fetusa vratit emo se kasnije u ovom poglavlju, jer je
ono relevantno za problem eksperimentiranja na embrijima i fetusima. Tada
emo takoer razmo- 108 PRAKTINA ETIKA tri ti raniju granicu koja bi mogla
biti relevantna za eksperimentiranje na embrijima, ali ne i za raspravu o
pobaaju. to se tie pobaaja, dosadanja je rasprava pokazala da liberalna
potraga za moralno kljunom crtom razgranienja izmeu novoroeneta i
fetusa nije uspjela podastrijeti nikakav dogaaj ili stadij razvoja koji moe
podnijeti teinu razdvajanja onih s pravom na ivot od onih koji nemaju takvo
pravo, na nain koji bi jasno pokazivao da fetusi - u stadiju razvoja kada se
dogaa veina pobaaja - spadaju u drugu kategoriju. Konzer-vativac je na
vrstom tlu kada inzistira da je razvoj od embrija do novoroeneta postupan
proces. Neki liberalni argumenti Neki liberali ne osporavaju konzervativnu
tvrdnju daje fetus neduno ljudsko bie, ali tvrde da je pobaaj ipak dopustiv.
Razmotrit u tri argumenta za to gledite. Posljedice restriktivnih zakona Prvi
argument je da zakoni koji zabranjuju pobaaj ne spreavaju pobaaje, ve ih
samo potiskuju u podzemlje. ene koje ele pobaciti esto su oajne. One e
odlaziti nadrilijenicima ili pokuavati s pukim lijekovima. Pobaaj koji obavlja
kvalificirani lijenik siguran je kao i svaka medicinska operacija, dok pokuaji
nekvalificiranih ljudi da obave pobaaj esto rezultiraju ozbiljnim medicinskim
komplikacijama te ponekad i smru. Stoga uinak zabrane pobaaja nije toliko
smanjenje broja obavljenih pobaaja, koliko poveanje potekoa i opasnosti za
ene s neeljenom trudnoom. Taj je argument bio utjecajan u dobivanju
potpore za liberalnije zakone o pobaaju. Prihvatila ga je Kraljevska komisija
Kanade za poloaj ena, zakljuivi: "Zakon koji ima vie loih nego dobrih
uinaka je lo zakon [] Dokle god on postoji u sadanjem obliku, tisue ena
e ga kriti". Glavna stvar koju treba uoiti kod ovog argumenta jest da je to

argument protiv zakona koji zabranjuju pobaaj, a ne argument protiv gledita

da je pobaaj pogrean. To je vana razlika koja se u raspravi o pobaaju esto
previa. Ovaj argument dobro ilustrira tu razliku, budui da se moe sasvim
konzistentno prihvatiti i zastupati da bi pobaaj na zahtjev trebao biti zakonski
doputen, a u isto se vrijeme odluiti - ukoliko se radi o vlastitoj trudnoi - ili
savjetovati drugu trudnicu da bi bilo pogreno pobaciti. Pogreno je
pretpostaviti da bi zakon uvijek trebao provoditi moral. Mogue je da - kao to
navodno jest u sluaju pobaaja - pokuaji nametanja ispravnog ponaanja
dovedu do posljedica koje nitko ne eli, a ni do kakvog smanjenja pogrenog
postupanja; ili je mogue - kao to predlae sljedei argument koji emo
razmotriti - da postoji podruje privatne etike u koje se zakon ne smije upletati.
Prvi argument, dakle, argument je o zakonu o pobaaju, a ne o etici pobaaja.
Meutim, ak ga se i u tim granicama moe osporavati, jer on se ne uspijeva
oduprijeti konzervativnoj tvrdnji da je pobaaj namjerno ubijanje nedunog
ljudskog bia i da spada u istu etiku kategoriju kao ubojstvo. Oni koji prihvaaju
to gledite o pobaaju nee se pomiriti s tvrdnjom da restriktivni zakoni protiv
pobaaja ne ine nita drugo osim to tjeraju ene nadrilijenicima. Oni e inzistirati da se ta situacija moe promijeniti, a da se zakon moe provoditi kako
treba. Oni takoer mogu predloiti mjere koje e enama trudnim protiv svoje
volje olakati prihvaanje trudnoe. To je savreno razloan odgovor, imajui u
vidu poetnu etiku osudu pobaaja, te prvi argument zbog toga ne uspijeva
izbjei etiki problem. Nije stvar zakona? Drugi argument opet je argument o
zakonima o pobaaju umjesto o etici pobaaja. On se poziva na gledite da,
kako stoji u izvjeu Povjerenstva Britanske vlade za ispitivanje zakona o
homoseksualnosti i prostituciji, "Mora preostati podruje privatnog morala i
nemorala koje, kratko i jezgrovito reeno, nije stvar zakona". Ovo gledite
nairoko prihvaaju liberalni mislitelji, a moe ga se slijediti unatrag do djela On
Liberty [O slobodi] Johna Stuarta Milla. "Jedno vrlo jednostavno naelo" toga
djela, Millovim rijeima, glasi: Jedini cilj, zbog kojeg se sila moe pravedno
primijeniti nad bilo kojim lanom civilizirane zajednice protiv njegove volje, jest
sprijeiti ga da ini nepravdu drugima [...] On ne moe biti pravedno prisiljen da
to ini ili da se uzdri, jer e za njega biti bolje da tako radi, jer e ga to uiniti
sretnijim, jer bi, po miljenju ostalih, initi tako bilo mudro, ili ak pravilno.
Millovo gledite se esto i s pravom navodi u potporu opoziva zakona koji
stvaraju "zloine bez rtava" - poput zakona koji zabranjuju homoseksualne
odnose izmeu suglasnih odraslih ljudi, uivanje marihuane i drugih droga,
prostituciju, kockanje i tako dalje. Pobaaj je esto ukljuen u taj popis; to ini
primjerice kriminolog Edwin Schur u svojoj knjizi Crimes Without Victims [Zloini
bez rtava]. Oni koji pobaaj smatraju zloinom bez rtve kau da, iako svatko
ima pravo imati vlastiti nazor o moralnosti pobaaja i prema njemu djelovati,
nijedan dio zajednice ne bi smio pokuavati prisiliti druge da prihvate 110
PRAKTINA ETIKA njihove nazore. U pluralistikom bismo drutvu trebali
tolerirati druge s drukijim moralnim nazorima, a odluku hoe li pobaciti
prepustiti eni o kojoj se radi. Pogreka ubrajanja pobaaja u zloine bez rtava
trebala bi biti oita. Rasprava o pobaaju velikim je dijelom rasprava o tome da
li pobaaj ima ili nema "rtvu". Protivnici pobaaja smatraju daje rtva pobaaja
fetus. Oni koji se ne protive pobaaju mogu osporavati da se fetus na neki

ozbiljan nain broji kao rtva. Oni bi mogli rei, primjerice, da bie ne moe biti
rtva ukoliko nema interesa koji su prekreni, a fetus nema nikakvih interesa.
Meutim, kako god da se ova rasprava odvijala, ne moe ju se jednostavno
ignorirati na temelju toga da ljudi ne bi smjeli pokuavati prisiliti druge da
slijede njihove moralne nazore. Moj nazor da to stoje Hitler uinio Zidovima jest
pogreno moralni je nazor, te ako bi bilo ikakvih izgleda za povratak nacizma,
zasigurno bih dao sve od sebe da prisilim druge da ne djeluju suprotno tom
nazoru. Millovo je naelo obranjivo jedino ukoliko ga se ogranii kao to ga je
Mili ograniio, na postupke koji ne tete drugima. Koristiti to naelo kao sredstvo
izbjegavanja tekoa pri rjeavanju etikog prijepora pobaaja znai prihvatiti
zdravo za gotovo da pobaaj ne teti "drugome" - to je upravo stav koji treba
dokazati prije nego to naelo moemo legitimno primijeniti na sluaj pobaaja.
Feministiki argument Posljednji od tri argumenta koji nastoje opravdati pobaaj
ne osporavajui to da je fetus neduno ljudsko bie glasi da ena ima pravo
birati to se dogaa s njezinim vlastitim tijelom. S usponom pokreta za
osloboenje ena taj je argument zauzeo istaknuto mjesto, a razradili su ga
ameriki filozofi koji simpatiziraju feminizam. Utjecajan argument izloila je
Judith Jarvis Thomson pomou domiljate analogije. Zamislite, kae ona, da se
jednoga jutra probudite naavi se u bolni-kome krevetu, nekako povezani s
nesvjesnim ovjekom u susjednome krevetu. Reeno vam je da je taj ovjek
uveni violinist s bubrenim oboljenjem. Jedini nain da on preivi jest da njegov
krvotok bude spojen na neiji tui krvotok iste krvne skupine, a vi ste jedina
osoba s odgovarajuom krvi. Zbog toga vas je drutvo ljubitelja glazbe otelo,
dalo izvesti operaciju spajanja, i eto vas tu gdje jeste. Budui da se sada
nalazite u uglednoj bolnici, vi moete, ukoliko elite, narediti lijeniku da vas
razdvoji od violinista; ali violinist e tada sigurno umrijeti. S druge strane,
ostanete li spojeni samo (samo?) devet mjeseci, violinist e se oporaviti, a vi
ete se moi otkopati a da ga ne ugrozite. ODUZIMANJE IVOTA: EMBRIO I
FETUS 111 Thomson vjeruje da ako biste se nali u tom neugodnom poloaju,
ne biste bili moralno duni dopustiti da violinist devet mjeseci koristi vae
bubrege. Moglo bi biti velikoduno ili ljubazno od vas da to uinite, ali rei to,
tvrdi Thomson, posve je drukije nego rei da biste postupili pogreno kada to
ne biste uinili. Uoimo da Thomsonin zakljuak ne ovisi o osporavanju toga da
je violinist neduno ljudsko bie s istim pravom na ivot kao i svako drugo
neduno ljudsko bie. Naprotiv, ona potvruje da violinist ima pravo na ivot ali imati pravo na ivot, kae ona, ne povlai pravo na upotrebu tuega tijela,
ak i ako e bez te upotrebe netko umrijeti. Paralela s trudnoom trebala bi biti
oita, posebice s trudnoom koja je rezultat silovanja. ena koja je zatrudnjela
zbog silovanja bez ikakvog se vlastitog izbora nalazi povezana s fetusom na
prilino slian nain kao to je osoba povezana s violinistom. Tono je da trudna
ena obino ne mora provesti devet mjeseci u krevetu, ali protivnici pobaaja ni
to ne bi smatrali dovoljnim opravdanjem pobaaja. Davanje novoroeneta na
usvajanje psiholoki bi moglo biti mnogo tee od oprotaja od violinista na kraju
njegove bolesti; ali to se po sebi ne ini dovoljnim razlogom za ubijanje fetusa.
Prihvati li se u svrhu argumenta da se fetus rauna kao cjelovito ljudsko bie,
obavljanje pobaaja kada fetus nije sposoban za preivljavanje izvan majina
tijela ima istu moralnu vanost kao i otkapanje od violinista. Stoga, sloimo li

se s Thomson da ne bi bilo pogreno otkopati se od violinista, takoer moramo

prihvatiti da pobaaj nije pogrean bez obzira na status fetusa - barem ne kada
je trudnoa rezultat silovanja. Thomsonin argument vjerojatno se moe proiriti
preko sluajeva silovanja. Pretpostavimo da se naete spojeni s violinistom, ne
zato to su vas oteli ljubitelji glazbe, ve zato to ste htjeli ii u bolnicu posjetiti
bolesnog prijatelja, i kada ste uli u dizalo, nepaljivo ste pritisnuli pogreno
dugme i zavrili u odjelu bolnice koji obino posjeuju iskljuivo oni koji su se
dobrovoljno javili da budu spojeni s pacijentima koji inae ne bi preivjeli.
Lijeniki tim, koji je ekao sljedeeg dobrovoljca, pretpostavio da ste to vi, brzo
vam dao anesteziju i spojio vas. Ukoliko je Thomsonin argument bio vrst u
sluaju otmice, vjerojatno je vrst i ovdje, budui da je devet mjeseci
nesvojevoljnog odravanja nekog drugog visoka cijena za neznanje ili nepanju.
Na ovaj bi nain argument mogao vrijediti i preko sluajeva silovanja, za mnogo
vei broj ena koje su zatrudnjele zbog neznanja, nepanje ili greke u
kontracepciji. 112 PRAKTINA ETIKA No je li ovaj argument vrst? Kratak
odgovor glasi: vrst je ukoliko je vrsta teorija prava koja se nalazi u njegovoj
podlozi; a nije vrst ukoliko ta teorija prava nije vrsta. Teorija prava o kojoj je
rije moe se ilustrirati jo jednim matovitim Thomsoninim primjerom:
pretpostavimo da sam ozbiljno bolestan i da jedino to mi moe spasiti ivot jest
da moja omiljena filmska zvijezda svojom hladnom rukom dodirne moje
grozniavo elo. No, kae Thomson, iako imam pravo na ivot, to ne znai da
imam pravo prisiliti filmsku zvijezdu da doe k meni ili da ona ima bilo kakvu
moralnu obvezu doi i spasiti me - iako bi bilo jako lijepo od njega da to uini.
Stoga Thomson ne prihvaa da mi uvijek imamo obvezu djelovati na najbolji
nain, imajui u vidu sve okolnosti, ili initi ono to ima najbolje posljedice.
Umjesto toga, ona prihvaa sustav prava i obveza koji nam doputa da svoje
postupke opravdamo neovisno o njihovim posljedicama. O toj u koncepciji
prava neto vie rei u Poglavlju 8. Ovdje je dovoljno primijetiti da bi utilitarist
tu teoriju prava odbacio, te bi odbacio Thomsoninu prosudbu u sluaju
violinista. Utilitarist bi smatrao da ma koliko ja bio bijesan zbog toga to sam
otet, ukoliko su posljedice mojeg odvajanja od violinista - sve u svemu i
uzimajui u obzir interese svih pogoenih - loije od posljedica ostajanja
spojenim, tada bih trebao ostati spojen. To nuno ne znai da bi utilitaristi enu
koja se odvojila smatrali opakom ili vrijednom prijekora. Oni bi mogli priznati
daje ona bila dovedena u izuzetno teku situaciju, situaciju u kojoj initi ono to
je ispravno predstavlja veliku rtvu. Oni bi ak mogli priznati da bi veina ljudi u
ovoj situaciji prije slijedila vlastiti interes nego uinila ispravnu stvar. Unato
tome, oni bi smatrali daje odvajanje pogreno. Odbacujui Thomsoninu teoriju
prava, a s njome i njezinu prosudbu u sluaju violinista, utilitarist bi takoer
odbacio njezin argument za pobaaj. Thomson je tvrdila da njezin argument
opravdava pobaaj ak i ako dopustimo da se ivot fetusa rauna s jednakom
teinom poput ivota normalne osobe. Utilitarist bi rekao da bi bilo pogreno
odbiti odravati ivot osobe devet mjeseci, ukoliko je to jedini nain na koji
osoba moe preivjeti. Prema tome, dade li se ivotu fetusa istu teinu kao i
ivotu normalne osobe, utilitarist bi rekao da bi bilo pogreno odbiti nositi fetus
sve dok on ne moe preivjeti izvan maternice. Ovo zakljuuje nau raspravu o
uobiajenim liberalnim odgovorima na konzervativni argument protiv pobaaja.

Vidjeli smo da liberali nisu uspjeli utvrditi moralno relevantnu crtu razgranienja
izmeu ODUZIMANJE IVOTA: EMBEIO I FETUS 113 novoroeneta i fetusa, te
njihovi argumenti - uz moguu iznimku Thomsonina argumenta ukoliko se
njezina teorija prava moe obraniti - takoer ne uspijevaju opravdati pobaaj na
nain koji ne osporava konzervativnu tvrdnju daje fetus neduno ljudsko bie.
Unato tome, za konzervativce bi bilo prerano pretpostaviti daje njihovo
stajalite protiv pobaaja vrsto. Sada je vrijeme da se u raspravu uvedu neki
openitiji zakljuci o vrijednosti ivota. Vrijednost ivota fetusa Vratimo se na
poetak. Sredinji argument protiv pobaaja od kojeg smo krenuli bio je sljedei:
Prva premisa: Pogreno je ubiti neduno ljudsko bie. Druga premisa: Ljudski je
fetus neduno ljudsko bie. Zakljuak: Dakle, pogreno je ubiti ljudski fetus.
Prva skupina odgovora koju smo razmotrili prihvaala je prvu premisu ovog
argumenta, ali je prigovarala drugoj. Druga skupina odgovora nije odbacivala
nijednu od premisa, ali je imala prigovora na izvoenje zakljuka iz tih premisa
(ili je prigovarala daljnjem zakljuku da bi se pobaaj trebao zabraniti zakonom).
Nijedan odgovor nije dovodio u pitanje prvu premisu argumenta. S obzirom na
raireno prihvaanje uenja o svetosti ljudskoga ivota, to ne iznenauje; ali
rasprava o tom uenju iz prethodnih poglavlja pokazuje da je ta premisa nesigumija nego to to mnogi ljudi misle. Slabost prve premise konzervativnog
argumenta jest oslanjanje na nae prihvaanje posebnoga statusa ljudskoga
ivota. Vidjeli smo da "ljudsko" predstavlja izraz koji nosi dvije razliite
predodbe: biti pripadnik vrste homo sapiens i biti osoba. Slabost prve
konzervativne premise postaje oita im se taj izraz ovako razlui. Uzme li se
"ljudsko" kao ekvivalent za "osoba", druga premisa argumenta, koja tvrdi daje
fetus ljudsko bie, oito je neistinita; jer ne moe se na prihvatljiv nain tvrditi
da je fetus racionalan ili samosvjestan. S druge strane, ukoliko se "ljudsko"
uzima kao da ne znai nita vie osim "pripadnik vrste homo sapiens", tada se
konzervativna obrana ivota fetusa zasniva na karakteristici koja nema moralnu
relevantnost i stoga je prva premisa neistinita. Ta bi stvar do sada trebala biti
poznata: da li bie jest ili nije pripadnik nae vrste nije za pogrenost njegova
ubijanja po sebi nita relevantnije od toga da li ono jest ili nije pripadnik nae
rase. Vjerovanje da puka pripadnost naoj vrsti, bez obzira na druge
karakteristike, ini veliku razliku za pogrenost ubijanja nekog bia 112
PRAKTINA ETIKA No je li ovaj argument vrst? Kratak odgovor glasi: vrst je
ukoliko je vrsta teorija prava koja se nalazi u njegovoj podlozi; a nije vrst
ukoliko ta teorija prava nije vrsta. Teorija prava o kojoj je rije moe se
ilustrirati jo jednim matovitim Thomsoninim primjerom: pretpostavimo da sam
ozbiljno bolestan i da jedino to mi moe spasiti ivot jest da moja omiljena
filmska zvijezda svojom hladnom rukom dodirne moje grozniavo elo. No, kae
Thomson, iako imam pravo na ivot, to ne znai da imam pravo prisiliti filmsku
zvijezdu da doe k meni ili da ona ima bilo kakvu moralnu obvezu doi i spasiti
me - iako bi bilo jako lijepo od njega da to uini. Stoga Thomson ne prihvaa da
mi uvijek imamo obvezu djelovati na najbolji nain, imajui u vidu sve okolnosti,
ili initi ono to ima najbolje posljedice. Umjesto toga, ona prihvaa sustav
prava i obveza koji nam doputa da svoje postupke opravdamo neovisno o
njihovim posljedicama. 0 toj u koncepciji prava neto vie rei u Poglavlju 8.
Ovdje je dovoljno primijetiti da bi utilitarist tu teoriju prava odbacio, te bi

odbacio Thomsoninu prosudbu u sluaju violinista. Utilitarist bi smatrao da ma

koliko ja bio bijesan zbog toga to sam otet, ukoliko su posljedice mojeg
odvajanja od violinista - sve u svemu i uzimajui u obzir interese svih pogoenih
- loije od posljedica ostajanja spojenim, tada bih trebao ostati spojen. To nuno
ne znai da bi utilitaristi enu koja se odvojila smatrali opakom ili vrijednom
prijekora. Oni bi mogli priznati daje ona bila dovedena u izuzetno teku
situaciju, situaciju u kojoj initi ono to je ispravno predstavlja veliku rtvu. Oni
bi ak mogli priznati da bi veina ljudi u ovoj situaciji prije slijedila vlastiti
interes nego uinila ispravnu stvar. Unato tome, oni bi smatrali daje odvajanje
pogreno. Odbacujui Thomsoninu teoriju prava, a s njome i njezinu prosudbu u
sluaju violinista, utilitarist bi takoer odbacio njezin argument za pobaaj.
Thomson je tvrdila da njezin argument opravdava pobaaj ak i ako dopustimo
da se ivot fetusa rauna s jednakom teinom poput ivota normalne osobe.
Utilitarist bi rekao da bi bilo pogreno odbiti odravati ivot osobe devet
mjeseci, ukoliko je to jedini nain na koji osoba moe preivjeti. Prema tome,
dade li se ivotu fetusa istu teinu kao i ivotu normalne osobe, utilitarist bi
rekao da bi bilo pogreno odbiti nositi fetus sve dok on ne moe preivjeti izvan
maternice. Ovo zakljuuje nau raspravu o uobiajenim liberalnim odgovorima
na konzervativni argument protiv pobaaja. Vidjeli smo da liberali nisu uspjeli
utvrditi moralno relevantnu crtu razgranienja izmeu ODUZIMANJE IVOTA:
EMBRIO I FETUS 113 novoroeneta i fetusa, te njihovi argumenti - uz moguu
iznimku Thomsonina argumenta ukoliko se njezina teorija prava moe obraniti takoer ne uspijevaju opravdati pobaaj na nain koji ne osporava
konzervativnu tvrdnju daje fetus neduno ljudsko bie. Unato tome, za
konzervativce bi bilo prerano pretpostaviti da je njihovo stajalite protiv
pobaaja vrsto. Sada je vrijeme da se u raspravu uvedu neki openitiji zakljuci
o vrijednosti ivota. Vrijednost ivota fetusa Vratimo se na poetak. Sredinji
argument protiv pobaaja od kojeg smo krenuli bio je sljedei: Prva premisa:
Pogreno je ubiti neduno ljudsko bie. Druga premisa: Ljudski je fetus neduno
ljudsko bie. Zakljuak: Dakle, pogreno je ubiti ljudski fetus. Prva skupina
odgovora koju smo razmotrili prihvaala je prvu premisu ovog argumenta, ali je
prigovarala drugoj. Druga skupina odgovora nije odbacivala nijednu od premisa,
ali je imala prigovora na izvoenje zakljuka iz tih premisa (ili je prigovarala
daljnjem zakljuku da bi se pobaaj trebao zabraniti zakonom). Nijedan odgovor
nije dovodio u pitanje prvu premisu argumenta. S obzirom na raireno
prihvaanje uenja o svetosti ljudskoga ivota, to ne iznenauje; ali rasprava o
tom uenju iz prethodnih poglavlja pokazuje da je ta premisa nesi-gurnija nego
to to mnogi ljudi misle. Slabost prve premise konzervativnog argumenta jest
oslanjanje na nae prihvaanje posebnoga statusa ljudskoga ivota. Vidjeli smo
da "ljudsko" predstavlja izraz koji nosi dvije razliite predodbe: biti pripadnik
vrste homo sapiens i biti osoba. Slabost prve konzervativne premise postaje
oita im se taj izraz ovako razlui. Uzme li se "ljudsko" kao ekvivalent za
"osoba", druga premisa argumenta, koja tvrdi daje fetus ljudsko bie, oito je
neistinita; jer ne moe se na prihvatljiv nain tvrditi da je fetus racionalan ili
samosvjestan. S druge strane, ukoliko se "ljudsko" uzima kao da ne znai nita
vie osim "pripadnik vrste homo sapiens", tada se konzervativna obrana ivota
fetusa zasniva na karakteristici koja nema moralnu relevantnost i stoga je prva

premisa neistinita. Ta bi stvar do sada trebala biti poznata: da li bie jest ili nije
pripadnik nae vrste nije za pogrenost njegova ubijanja po sebi nita
relevantnije od toga da li ono jest ili nije pripadnik nae rase. Vjerovanje da
puka pripadnost naoj vrsti, bez obzira na druge karakteristike, ini veliku
razliku za pogrenost ubijanja nekog bia 114 PRAKTINA ETIKA je nasljee
religioznih uenja koja ak i protivnici pobaaja oklijevaju uvesti u raspravu. Ova
jednostavna spoznaja unosi promjenu u raspravu o pobaaju. Sada moemo
promatrati fetus kakav on jest - prema njegovim stvarnim karakteristikama - i
vrednovati njegov ivot prema istom mjerilu kojim vrednujemo ivote bia sa
slinim karakteristikama koja nisu pripadnici nae vrste. Sada postaje jasno daje
pokret Za ivot ili Pravo na ivot dobio krivo ime. Daleko od toga da brinu za sav
ivot, ili da imaju ljestvicu brige nepristrano zasnovane na naravi ivota o kojem
je rije, prosvjednici protiv pobaaja, koji redovito veeraju tijela pilia, svinja i
teladi, pokazuju iskljuivo pristranu brigu za ivote pripadnika nae vlastite
vrste. Naime, prema svakoj potenoj usporedbi moralno relevantnih
karakteristika - poput racionalnosti, samosvijesti, svjesnosti, autonomije, ugode
i boli, i tako dalje - tele, svinja i uvelike ismijavani pili prilino prednjae pred
fetusom u bilo kojem stadiju trudnoe - a usporeujemo li fetus mlai od tri
mjeseca, riba bi pokazivala vie znakova svijesti. Moja tvrdnja glasi, dakle, da
ivotu fetusa ne pridajemo nita veu vrijednost nego ivotu ne-ljudske ivotinje
sa slinom razinom racionalnosti, samosvijesti, svjesnosti, sposobnosti
osjeanja, itd. Budui da nijedan fetus nije osoba, nijedan fetus nema isto pravo
na ivot kao osoba. Moramo jo razmotriti na kojoj je toki vjerojatno da e fetus
postati sposoban osjeati bol. Za sada je dovoljno rei da dokle god ta
sposobnost ne postoji, pobaaj okonava postojanje koje nema nikakvu
"intrinzinu" vrijednost. Kasnije, kada fetus ima svijest, iako ne i samosvijest,
pobaaj se ne bi smio olako shvaati (ukoliko ena ikada pobaaj shvaa olako).
No enini ozbiljni interesi obino bi prevagnuli rudimentarne interese ak i
svjesnoga fetusa. Ustvari, ak i pobaaj iz najtrivijalnijih razloga u kasnoj
trudnoi je teko osuditi ukoliko takoer ne osuujemo pokolj daleko razvijenijih
oblika ivota radi okusa njihova mesa. Usporedba fetusa i drugih ivotinja vodi
nas do jedne daljnje toke. Tamo gdje vaganje sukobljenih interesa ini nunim
ubiti osjeajue bie, ubijanje je vano izvesti to je bezbolnije mogue. U
sluaju neljudskih ivotinja vanost humanog ubijanja iroko je prihvaena;
zaudo, u sluaju pobaaja se na to obraa malo pozornosti. To nije stoga to se
zna da se fetus u pobaaju ubija brzo i humano. Kasni pobaaji - upravo oni u
kojima fetus moe patiti - ponekad se izvode ubrizgavanjem otopine soli u
amnionsku vreicu koja obavija fetus. Tvrdi se da je uinak toga javljanje greva
kod fetusa i on umire za jedan do tri sata. Kasnije se mrtvi fetus izbacuje iz
maternice. Ukoliko ODUZIMANJE IVOTA: EMBRIO I FETUS 115 postoje razlozi za
sumnju da neka metoda pobaaja uzrokuje patnje kod fetusa, tu metodu treba
izbjegavati. Fetus kao potencijalni ivot Jedan mogui prigovor argumentu koji
sam ponudio u prethodnom odsjeku jest da on u obzir uzima samo zbiljske
karakteristike fetusa, a ne i njegove potencijalne karakteristike. Na osnovi
zbiljskih karakteristika, priznat e neki protivnici pobaaja, usporedba fetusa s
mnogim ne-ljudskim ivotinjama za njega nije povoljna; tek kada u obzir
uzmemo njegovu potencijalnost da postane zrelo ljudsko bie, tada pripadnost

vrsti homo sapiens postaje vana, te fetus daleko nadmauje bilo kojeg pilia,
svinju ili tele. Do sada nisam postavio pitanje potencijalnosti fetusa jer sam
smatrao najboljim usredotoiti se na sredinji argument protiv pobaaja; no
tono je da se moe postaviti drukiji argument zasnovan na potencijalnosti
fetusa. Sada je vrijeme da promotrimo taj drugi argument. Moemo ga
formulirati na sljedei nain: Prva premisa: Pogreno je ubiti potencijalno ljudsko
bie. Druga premisa: Ljudski je fetus potencijalno ljudsko bie. Zakljuak: Dakle,
pogreno je ubiti ljudski fetus. Druga premisa ovog argumenta snanija je od
druge premise prethodnog argumenta. Dok je problematino da li fetus doista
jesi ljudsko bie - to ovisi o tome to podrazumijevamo pod tim izrazom - ne
moe se poricati da je fetus potencijalno ljudsko bie. To je istinito bilo da pod
"ljudsko bie" podrazumijevamo "pripadnik vrste homo sapiens" ili racionalno i
samosvjesno bie, osobu. Meutim, snana druga premisa novog argumenta
kupljena je po cijenu slabije prve premise, jer je pogrenost ubijanja
potencijalnoga ljudskog bia - ak i potencijalne osobe - otvorenija prigovorima
nego pogrenost ubijanja zbiljskog ljudskog bia. Dakako, tono je da
potencijalna racionalnost, samosvijest, i tako dalje, kod fetusa homo sapiensa
nadmauje potencijalnu racionalnost, samosvijest, i tako dalje, krave ili svinje;
ali ne slijedi da fetus ima vee pravo na ivot. Ne postoji pravilo koje govori da
potencijalni X ima istu vrijednost kao X ili ima sva prava X-a. Postoje mnogi
primjeri koji pokazuju upravo suprotno. Iupati proklijali ir nije isto to i posjei
dostojanstveni hrast. Staviti ivog pilia u lonac kljuale vode bilo bi mnogo
gore nego to isto uiniti jajetu. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on
sada nema prava kralja. 116 PRAKTINA ETIKA Budui da ne postoji nikakav
opi izvod s "A je potencijalno X" na "A ima prava X-a", ne bismo smjeli
prihvatiti da potencijalna osoba treba imati prava osobe, osim ukoliko nam se
ne prui neki specifini razlog zato bi to trebalo vrijediti u tom posebnom
sluaju. No to bi mogao biti taj razlog? Ovo pitanje postaje posebice umjesno
prisjetimo li se razloga na temelju kojih je, u prethodnome poglavlju, bilo
sugerirano da ivot osobe zasluuje veu zatitu od ivota bia koje nije osoba.
Svi ti razlozi - od neizravne klasine utilitaristike brige da se kod drugih ne
izazove strah da bi oni mogli biti sljedei ubijeni, teine koju utilitarist
preferencija daje eljama osobe, Tooleveve veze izmeu prava na ivot i
sposobnosti da se vidi sebe kao trajni mentalni subjekt, te naela potivanja
autonomije - zasnivaju se na injenici da osobe sebe vide kao zasebne entitete s
prolou i budunou. Oni ne vrijede za one koji sada nisu i nikada nee biti
sposobni vidjeti sebe na ovaj nain. Ukoliko su to razlozi za neubijanje osoba,
puka potencijalnost posta-janja osobom ne rauna se protiv ubijanja. Moglo bi
se rei da ovaj odgovor krivo shvaa relevantnost poten-cijalnosti ljudskog
fetusa, te da je ta potencijalnost vana, ne zato to fetusu stvara pravo ili
zahtjev za ivotom, ve zato to svatko tko ubije ljudski fetus liava svijet
budueg racionalnog i samosvjesnog bia. Ukoliko su racionalna i samosvjesna
bia intrinzino vrijedna, ubiti ljudski fetus znai liiti svijet neeg intrinzino
vrijednog - i stoga je pogreno. Glavni problem s takvim argumentom protiv
pobaaja - neovisno o potekoi utvrivanja toga da racionalna i samosvjesna
bia imaju intrinzinu vrijednost - jest to to on nije prikladan razlog za
prigovaranje svim pobaajima, pa ak ni pobaajima obavljenim samo zato to

trudnoa pada u nezgodno vrijeme. tovie, taj nas argument dovodi do osude
ne samo pobaaja nego i drugih postupaka koje veina protivnika pobaaja
prihvaa. Tvrdnja da su racionalna i samosvjesna bia intrinzino vrijedna nije
razlog za prigovaranje svim pobaajima, jer ne liavaju svi pobaaji svijet
racionalnog i samosvjesnog bia. Pretpostavimo da je ena planirala u lipnju se
pridruiti planinarskoj ekspediciji, a u sijenju dozna da je u drugom mjesecu
trudnoe. Ona trenutno nema djece i vrsto namjerava imati dijete kroz godinu
ili dvije. Trudnoa je neeljena samo jer pada u nezgodno vrijeme. Protivnici
pobaaja bi pobaaj u ovim okolnostima vjerojatno smatrali posebice
skandaloznim, jer u opasnosti nisu ni ivot ni zdravlje ene - samo njezino
uivanje u planinarenju. Meutim, ako je pobaaj pogrean samo jer liava svijet
budue osobe, onda ovaj pobaaj nije pogrean; njime se dolazak osobe na
svijet samo odgaa. ODUZIMANJE IVOTA: EMBRIO I FETUS 117 S druge strane,
ovaj nas argument protiv pobaaja dovodi do osude postupaka koji smanjuju
buduu ljudsku populaciju: kontracepcije, bilo "umjetnim" sredstvima ili
"prirodnim" sredstvima poput apstinencije u danima kada je vjerojatno da je
ena plodna; kao i celibata. Zapravo, ovaj argument ima sve potekoe
"ukupnog" oblika utilitarizma o kojima se raspravljalo u prethodna dva poglavlja,
a ne prua nikakav razlog zbog kojeg bi se pobaaj smatralo gorim od bilo kojeg
drugog sredstva kontrole populacije. Ukoliko je svijet ve prenapuen, argument
ne prua nikakav razlog protiv pobaaja. Da li injenica daje fetus potencijalna
osoba ima neko drugo znaenje? Ukoliko i ima, nemam nikakve predodbe o
tome to bi to bilo. U spisima protiv pobaaja esto nalazimo pozivanje na
injenicu da je svaki ljudski fetus jedinstven. Paul Ramsev, nekadanji profesor
religije na Sveuilitu Princeton, rekao je da se ini kako nas suvremena
genetika - uei nas da prvo spajanje sperme i jajaca stvara esticu informacije
"koja-se-nikada-nee-ponoviti" - vodi zakljuku da "svako unitenje ivota fetusa
treba klasificirati kao ubojstvo". No zato bi nas ta injenica trebala voditi tome
zakljuku? Psei fetus je takoer nedvojbeno genetski jedinstven. Znai li to da
je jednako pogreno pobaciti psa koliko i ovjeka? Kada su zaeti identini
blizanci, genetska informacija je ponovljena. Da li bi Ramsev, prema tome,
smatrao dopustivim pobaciti jedno od dvoje identinih blizanaca? Djeca koju
bismo moja supruga i ja stvorili da nismo koristili kontracepcijska sredstva bila
bi genetski jedinstvena. Da li injenica da jo uvijek nije odreeno koji bi tono
genetski jedinstven karakter ta djeca imala upotrebu kontracepcijskih sredstava
ini manjim zlom od pobaaja? Zato bi to bilo tako? Ukoliko pak jest, da li bi
nadolazea mogunost uspjenog kloniranja - tehnike u kojoj se stanice jedne
jedinke koriste radi reproduciranja fetusa koji je genetska kopija originala smanjila ozbiljnost pobaaja? Pretpostavimo da je ena koja eli planinariti
mogla pobaciti, uzeti stanicu iz pobaenog fetusa i ponovno je implan-tirati u
svoju maternicu tako da se razvije tona genetska replika pobaenog fetusa - uz
jedinu razliku to bi sada trudnoa zavrila est mjeseci kasnije i tako bi se ona
ipak mogla pridruiti ekspediciji. Da li bi to pobaaj uinilo prihvatljivim?
Sumnjam da bi se s time sloilo mnogo protivnika pobaaja. Status embrija u
laboratoriju Sada je vrijeme da se posvetimo raspravi o eksperimentiranju na
ranim ljudskim embrijima koje se odrava na ivotu u posebnoj tekuini, 118
PRAKTINA ETIKA izvan ljudskoga tijela. To je relativno nova rasprava, zato stoje

nova i mogunost odravanja embrija ivim izvan tijela; meutim, u mnogim

pogledima ona se odvija na istoj podlozi kao i rasprava o pobaaju. Iako jedan
sredinji argument za pobaaj - tvrdnja da ena ima pravo na kontrolu nad
vlastitim tijelom - nije izravno primjenjiv u ovom novijem kontekstu, argument
protiv eksperimentiranja na embrijima oslanja se na jednu od dvije ve
razmotrene tvrdnje: da embrio ima pravo na zatitu jer je ljudsko bie, ili da
embrio ima pravo na zatitu jer je potencijalno ljudsko bie. Prema tome, moglo
bi se misliti kako je stav protiv eksperimentiranja na embrijima snaniji od stava
protiv pobaaja. Naime, jedan argument u prilog pobaaju ne vrijedi, dok glavni
argumenti protiv pobaaja vrijede. Meutim, dva argumenta protiv pobaaja
zapravo ne vrijede za embrio u laboratoriju toliko izravno kao to bi se moglo
pomisliti. Kao prvo, je li embrio ve ljudsko bie? Ve smo vidjeli da se zahtjevi
za pravom na ivot ne bi smjeli zasnivati na pripadanju vrsti, stoga injenica da
je embrio iz vrste homo sapiens ne pokazuje da je embrio ljudsko bie u bilo
kojem moralno relevantnom smislu. Ukoliko pak fetus nije osoba, jo je oitije da
to ne moe biti ni embrio. No potrebno je iznijeti dodatnu zanimljivost protiv
tvrdnje daje rani embrio ljudsko bie: ljudska bia su jedinke, a rani embrio nije
ak ni jedinka. U bilo koje vrijeme do 14 dana nakon oplodnje - to je due
negoli su ljudski embriji do sada bili odravani ivim izvan tijela - embrio se
moe podijeliti na dva ili vie genetski identinih embrija. To se dogaa
prirodnim putem i vodi formiranju identinih blizanaca. Kada imamo embrio
prije te toke, ne moemo biti sigurni je li to to promatramo pretea jedne ili
dviju jedinki. To predstavlja problem za one koji naglaavaju kontinuitet naeg
postojanja od zaea do odrasle dobi. Pretpostavimo da imamo embrio u posudi
na laboratorijskom stolu. Smatramo li ovaj embrio prvim stupnjem pojedinanog
ljudskog bia, moemo ga nazvati Mary. No pretpostavimo da se embrio podijeli
na dva identina embrija. Je li jedan od njih jo uvijek Mary, a drugi Jane?
Ukoliko je tako, koji je Mary? Nema niega po emu bismo ih razlikovali, nema
nikakvog naina da kaemo da se onaj koji zovemo Jane odvojio od onog koji
zovemo Mary, a ne obrnuto. Trebamo li rei, dakle, da Mary vie nije s nama i
da, umjesto toga, imamo Jane i Helen? No to se dogodilo s Mary? Je li umrla?
Trebamo li za njom aliti? U ovim spekulacijama postoji neto apsurdno. Apsurd
proizlazi iz toga to se embrio smatra jedinkom u vremenu kada je on samo
nakupina stanica. Prema tome, sve dok ne proe mogunost nastajanja
blizanaca, tvrditi daje embrio ODUZIMANJE IVOTA: EMBRIO I FETUS 119 ljudsko
bie, u bilo kojem moralno relevantnom smislu, jo je tee nego tvrditi da je
fetus ljudsko bie u moralno relevantnom smislu. Ovo prua stanovitu podlogu
zakonima i naputcima u Velikoj Britaniji i raznim drugim zemljama koje
doputaju eksperimentiranje na embrijima do 14 dana nakon oplodnje. Ali zbog
ve navedenih razloga, kao i drugih razloga o kojima emo raspravljati, to jo
uvijek predstavlja nepotrebnu restriktivnu granicu.

ODUZIMANJE IVOTA: LJUDI 139 Jedna relativno esta uroena invalidnost

je krivi razvoj kraljenice poznat kao rascijepljena kraljenica ili spina bifida.
Njezina uestalost varira u razliitim zemljama, ali se moe javiti barem jednom
na 500 roenja. U teim sluajevima, dijete je trajno paralizirano od struka

nanie i nema kontrole nad probavom ili mjehurom. Viak tekuine esto se
skuplja u mozgu - to je poznato kao hidrocefalino stanje - i moe rezultirati
intelektualnim invalidnostima. Iako postoje neki oblici lijeenja, u teim
sluajevima se paraliza, inkontinencija i intelektualna invalidnost ne mogu
svladati. Neki lijenici, koji su radili s djecom s tekom spinom bifidom, vjeruju
kako su ivoti djece s najteim oteenjima toliko jadni daje pogreno pribjei
kirurkom zahvatu kako bi ih se odralo na ivotu. Objavljeni opisi ivota te
djece podupiru prosudbu da e ta najtee oteena djeca imati ivot prepun boli
i neugodnosti. Njima su potrebni stalni vei kirurki zahvati da bi se sprijeilo
iskrivljenost kraljenice, koja nastaje zbog paralize, te da bi se ispravilo druge
abnormalnosti. Neka djeca koja imaju spinu bifidu su prije svoje tinejderske
dobi prola kroz etrdeset veih operacija. Kada e ivot novoroeneta biti
toliko jadan da - gledano iz unutranje perspektive bia koje e voditi taj ivot nee biti vrijedan ivljenja, i verzija "prethodnog postojanja" i "ukupna" verzija
utilitarizma povlae da bi bilo bolje - ukoliko ne postoje "ekstrinzini" razlozi za
odravanje novoroeneta ivim, poput osjeaja roditelja -djetetu pomoi da
umre bez daljnje patnje. Tei problem se javlja - a konvergencija izmeu ova dva
gledita prestaje - kada razmatramo invalidnosti koje ivotne izglede djeteta
ine znatno manje obea-vajuim od onih normalnoga djeteta, ali ne i toliko
tmurnim da bi djetetov ivot uinile nevrijednim ivljenja. U ovu kategoriju
vjerojatno spada hemofilija. Hemofiliaru nedostaje onaj element normalne krvi
koji je zgruava te je on stoga u opasnosti produenog krvarenja, posebice
unutarnjeg krvarenja, od najmanje ozljede. Ukoliko se ne zaustavi, to krvarenje
vodi do trajne sakatosti i na koncu do smrti. Krvarenje je vrlo bolno i - iako su
poboljane metode lijeenja uklonile potrebu za stalnim transfuzijama krvi hemofiliari jo uvijek moraju provoditi mnogo vremena u bolnici. Oni se ne
mogu baviti veinom sportova i stalno ive na rubu krize. Unato tome, ini se
da hemofiliari ne provode svoje vrijeme pitajui se da li da sve to okonaju;
unato potekoama s kojima se suoavaju, veina ih ivot smatra definitivno
vrijednim ivljenja. Imajui u vidu ove injenice, pretpostavimo da je
novoroenom djetetu dijagnosticirana hemofilija. Roditelji, zastraeni moguim
140 PRAKTINA ETIKA odgajanjem djeteta u ovom stanju, nisu voljni da ono
nastavi ivjeti. Da li bi se eutanazija ovdje mogla braniti? Naa prva reakcija
mogla bi biti samo vrsto "ne", jer za novoroene se moe oekivati da e
imati ivot vrijedan ivljenja, ak i ako nije toliko dobar kao onaj normalnoga
djeteta. Verzija utilitarizma "prethodnog postojanja" podupire ovaj sud.
Novoroene postoji. Za njegov se ivot moe oekivati da e sadravati
pozitivan udio sree u odnosu na bijedu. Ubiti ga znailo bi liiti ga ovog
pozitivnog udjela sree. Dakle, to bi bilo pogreno. Prema "ukupnoj" verziji
utilitarizma, meutim, odluku ne moemo donijeti samo na temelju tih
informacija. Za ukupno gledite je nuno pitati hoe li smrt hemofilinog
novoroeneta dovesti do stvaranja drugoga bia koje inae ne bi postojalo.
Drugim rijeima, ukoliko hemofilino dijete bude ubijeno, hoe li njegovi roditelji
imati drugo dijete, koje ne bi imali ukoliko bi hemofilino dijete ostalo ivo?
Ukoliko e imati, je li za drugo dijete vjerojatno da e voditi bolji ivot nego ono
ubijeno? Na oba ova pitanja esto e se moi odgovoriti potvrdno. ena moe
planirati imati dva djeteta. Ukoliko jedno umre dok je ona u dobi za raanje,

ona, umjesto njega, moe zaeti drugo. Pretpostavimo da ena koja planira
imati dvoje djece ima jedno normalno dijete, a potom rodi hemofilino dijete.
Teret njegovanja toga djeteta moe joj onemoguiti da se brine oko treeg
djeteta; no kada bi dijete s invalidnou umrlo, ona bi imala drugo. Takoer je
prihvatljivo pretpostaviti da su izgledi za sretan ivot kod normalnoga djeteta
bolji nego kod hemofilinoga. Kada e smrt novoroeneta s invalidnou
dovesti do roenja drugoga novoroeneta s boljim izgledima za sretan ivot,
ukupna koliina sree bit e vea ukoliko se novoroene s invalidnou ubije.
Gubitak sretnoga ivota za prvo novoroene prevagnuo je dobitak sretnijega
ivota za drugo novoroene. Prema tome, ukoliko ubijanje hemofilinoga
novoroeneta nema nepovoljan uinak na druge, prema ukupnom bi gleditu
bilo ispravno ubiti ga. Ukupno gledite novoroenad smatra nadomjestivom na
prilino isti nain kao i nesamosvjesne ivotinje (kao to smo vidjeli u Poglavlju
5). Mnogi e misliti da argument nadomjestivosti nije primjenjiv na ljudsku
novoroenad. Izravno ubijanje novoroeneta ak i s najbe-znadnijom
invalidnou jo se uvijek slubeno smatra ubojstvom; kako bi se onda moglo
prihvatiti ubijanje novoroenadi s mnogo lakim problemima, poput hemofilije?
Ipak, nakon dodatnog razmiljanja, implikacije argumenta nadomjestivosti se ne
ine ba toliko bizarne. Naime, postoje invalidni pripadnici nae vlastite vrste s
kojima sada ODUZIMANJE IVOTA: LJUDI 141 postupamo tono onako kako
argument predlae da bismo trebali postupati. Ti sluajevi su vrlo slini onima o
kojima smo raspravljali. Postoji samo jedna razlika, a to je razlika u vremenu vremenu otkria problema, te vremenu posljedinog ubijanja bia s
invalidnou. Prenatalna dijagnoza sada je rutinski postupak za trudnice. Postoje
razne medicinske tehnike za dobivanje informacija o fetusu tijekom ranih
mjeseci trudnoe. U jednom stadiju razvoja tih postupaka moglo se otkriti spol
fetusa, ali ne i hoe li fetus imati hemofiliju. Hemofilija je spolno vezani genetski
nedostatak od kojega pate samo mukarci; ene mogu nositi gen i prenositi ga
na svoje muko potomstvo, a da same ne budu njime pogoene. Tako je ena,
koja zna da je nositelj gena za hemofiliju, u tom stadiju mogla izbjei roenje
hemofilinog dijeteta jedino otkriem spola fetusa, te pobacivanjem svih mukih
fetusa. Statistiki gledano, samo polovica ove muke djece ena koje su
nositeljice defektivnog gena patilo bi od hemofilije, ali tada nije bilo naina da
se otkrije kojoj polovici fetus pripada. Prema tome, kako bi se izbjeglo raanje
djece s hemofilijom, ubijalo se dvostruko vie fetusa nego to je bilo nuno. Taje
praksa bila rairena u mnogim zemljama, a ipak nije izazvala nikakav veliki
prosvjed. Sada, kada imamo tehnike za otkrivanje hemofilije prije roenja,
moemo biti selektivniji, ali naelo je isto: enama se nudi pobaaj da se
izbjegne roenje djeteta s hemofilijom, to one esto prihvaaju. Isto se moe
rei za neka druga stanja koja je mogue otkriti prije roenja. Jedno od njih je
Downov sindrom, koji je prije bio poznat kao mongolizam. Djeca u ovome stanju
imaju intelektualne nedostatke i veina ih nikada nee moi samostalno ivjeti,
ali njihovi ivoti mogu biti radosni poput ivota male djece. Opasnost da e
dijete imati Dovraov sindrom uvelike se poveava s majinom dobi, te se zbog
toga trudnicama starijim od 35 godina rutinski preporuuje prenatalnu
dijagnozu. Podvrgavanje ovom postupku opet implicira: bude li test na Dovraov
sindrom pozitivan, ena e u obzir uzeti pobaaj, te e -ukoliko jo uvijek eli

imati drugo dijete - zapoeti drugu trudnou koja ima dobre izglede da e biti
normalna. Prenatalna dijagnoza, nakon koje u pojedinim sluajevima slijedi
pobaaj, uobiajena je praksa u zemljama s liberalnim zakonima o pobaaju i s
naprednim medicinskim tehnikama. Smatram da to i treba biti tako. Kao to
pokazuju argumenti iz Poglavlja 6, vjerujem da se pobaaj moe opravdati.
Primijetimo, meutim, da ni hemofilija ni Downov sindrom ne osakauju ivot
toliko da bi ga - iz unutranje perspektive osobe u tom stanju - uinili
nevrijednim ivljenja. Pobaciti fetus s jednim od ovih nedostataka,
namjeravajui imati drugo dijete 142 PRAKTINA ETIKA bez nedostataka, znai
fetuse smatrati meusobno zamjenjivim ili nadomjestivim.