Diplomatika Naziv diplomatika dolazi od rijei diploma u znaenju dvostruke tablice, odnosi se na najstariji oblik pravnog

akta.U srednjem vijeku oznaavala je carski privilegij, a u humanizmu ispravu datu od vladara u sveanom obliku. Diploma je
pravni akt kojeg izuava diplomatika, kako njen nastanak tako i znaaj. Prouava se njen pravni i historijski sadraj jer svaka
diploma sadri dva teksta: historijski i diplomatiki tekst. Diplomatiki tekst je cijeli tekst isprave, a historijski tekst je onaj
dio teksta koji se odnosi na neki historijski podatak. Zadatak diplomatike je da utvrdi vjerodostojnost svake isprave. Dvije su
vrste falsifikata isprava - diplomatiki i historijski falsifikat.U 12. st. dolo je do pojave velikog broja falsifikata, posebno
papskih isprava, pa je papa Inocent III izdao uveni dekret o zloinu falsifikovanja,dajui upute kako otkriti falsifikat. I
humanisti su se bavili utvrivanjem falsifikata pa je Lorenzo Vala utvrdio da je Konstantinova darovnica, kojom ovaj navodno
daruje papi Silvestru I. Zapadno Rimsko Carstvo, falsifikat iz 8. st. U 16. st. pokrenut je kolektivni rad na ijem elu je bio
Matija Vlai objavljujui Magdeburke centurije, gdje kritikuje papsku vlast i dokazuje da su mnoge povelje katolike
crkve falsifikovane. U 17. st. sa erudicijom, diplomatika izrasta kao samostalna disciplina, podstaknuta deavanjima tog
vremena. U Njemakoj dolazi do sukoba katolika i protestanata u vezi sa pravom na posjed. Izbija tzv. Tridesetogodinji rat
(1618-1648.) koji se zavrava Vestfalskim mirom. Ovim mirom odreeno je da se pravo na posjed mora dokazati na osnovu
starih povelja, to je izazvalo poplavu falsifikata. U Francuskoj to je period tzv. diplomatikog rata izmeu dva crkvena reda
isusovaca i benediktinaca. Spor je proiziao iz hiperkritike koju je poduzeo isusovac Daniel Papebroch. On je dokazao da su
brojne povelje dodijeljene benediktincima, kojim se daje vlasnitvo nad posjedima, donesene od strane merovinkih i
karolinkih kraljeva falsifikati. Reakcija benediktinaca je pojava djela Jeana Mabillona De re diplomatica, u kojem on
razrauje u 6 knjiga postupak utvrivanja autentinosti isprava. U Evropi u 18. st. objavljen je prirunik Istorija diplomatike
Scipiona Maffeia. Posebno treba istai da je iza Francuske revolucije diploma dobila drugi znaaj. Do tada ona je bila pravna
isprava, dokazno sredstvo koje svjedoi o nekom pravu, dok je poslije Francuske revolucije ona postala historijski dokument.
Diploma, povelja ili isprava Ocem moderne diplomatike smatra se Theodor Sickel, koji u svom djelu Akta kraljeva i
karolinkih careva daje definiciju isprave. Isprava je pisano svjedoanstvo o jednom pravnom inu, sastavljeno u
odreenom obliku, koji se razlikuje po mjestu, epohi i vrsti pravnog ina. Drugu definiciju dao je italijanski diplomatiar
Cesare Paolo. Isprava je pisano svjedoanstvo o jednom pravnom inu, sastavljeno u propisanom obliku, koji ima zadau da
joj zajami vjerodostojnost i da dokaznu mo. Ispravu ine tri elementa: 1.isprava mora biti pisana,2.njen sadraj mora biti
iskljuivo pravni in,3.oblik u kojem je isprava sastavljena tano je propisan. Diplomu treba razlikovati od drugog arhivskog
materijala kao to su: 1.mandata odnosno odluke kojeg via vlast upuuje nioj,koji sadri naredbe koje treba
provesti,2.epistole odnosno pisma koja obuhvataju korespondenciju svih vrsta,primjenjuje se odreena forma koja varira od
mjesta,vremena i sadraja,3. akta slubeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon njenog izdavanja. Moderna
diplomatika poznaje javne i privatne isprave. Javne su obino vladarske i sveanije su, dok su privatne one koje sainjava
notar. Nastanak isprave moe se pratiti u tri faze: prva faza obuhvata poslove koji prethode pravnom inu, sam pravni in i
naredbu da se isprava sastavi, druga faza ini dokumentovanje pravnog ina, tj. sam in pisanja isprave, trea faza obuhvata
ovjeru isprave i njenu predaju primaocu.Prve isprave su dokazne i ne sudjeluju u pravnom inu, nego samo svjedoe o ranije
zavrenom pravnom poslu. Druge isprave su dispozicione ili poslovne, one sudjeluju u pravnom poslu i omoguuju da se on
ostvari.
Nastanak isprave Isprave se pojavljuju u tri oblika: koncept, original i prepis. U velikim kancelarijama prvo se sastavljao
koncept ili prethodna isprava. Koncept su pisali primaoci i slali izdavau i njegovoj kancelariji da bi se na osnovu toga izdala
konana isprava. Prije predaje isprave, registracija isprave vrila se u kancelariji izdavaa. Zbog vee sigurnosti vlasnika
isprave, osobito crkve, isprava se unosila kao prepis u posebne knjige tzv. kopijalne knjige (kartulare). Tu je unoen prepis,
potpun ili djelimian, kao i sve ono to se odnosi na prava vezana za crkvenu imovinu i posjed. Kartulari su nastajali u
skriptorijima primaoca. Stariji kartulari nisu imali nikakvu ovjeru jer je sama institucija kojoj su pripadali bila jamstvo za
njihovu vjerodostojnost. Sa pojavom notarijata u 13. i 14. st. kartulare, kao i prepise, morao je ovjeriti pisar. Privatne isprave
izdaje ovlateno lice, a nastale su zbog potreba svakodnevnog ivota. Poto su se stranke obratile notaru, prethodno se
dogovorivi da sklope ugovor o pravnom poslu, ovaj im sainjava dokument o pravnom inu. Notar prvo sainjava koncept
koji unosi u posebnu knjiicu, a na osnovu toga sainjava tekst ugovora koji takoer unosi u knjigu imbreviatura. Drugu i
treu fazu ine potpis stranki i svjedoka, te potpis notara. Potpis notara sadri: ime notara, zvanje, ime oca, mjesto roenja,
mjesto gdje je vrio notarsku slubu, njegovu izjavu da je prisustvovao pravnom inu i da je zamoljen da o tome saini
ispravu. Notari bili vrlo obrazovani ljudi pa se, izmeu ostalog, kao splitski notar pojavljuje Toma Arhiakon. Notarske knjige
imbreviatura su za nas veoma znaajne u izuavanju nastanka i razvoja srednjovjekovnih gradova.

Struktura isprave
Unutranje karakteristike latinskih isprava Svaka isprava sastoji se iz tri dijela: 1.protokola ili uvodnog dijela koji sadri:
invocatio - formula kojom poinje protokol, a kojim se priziva ime boije. Invokacija moe biti verbalna ili simbolika,
intitulatio - sadri ime onog koji izdaje ispravu. Ovaj dio je uveo Karlo Veliki, do tada su sve kraljevske isprave imale
simboliku invokaciju, inscriptio - adresa primaoca izreena na sveani nain, salutatio - pozdrav i glasi salutem in domino.
2.teksta ili konteksta povelje koji sadri 7 dijelova: arenga formula kojom poinje teskt isprave i sadri filozofsku, teoloku,
moralnu i pravnu misao, koja pobonim rijeima ili biblijskim citatima iskazuje zato je moralno i ispravno da se uradi ono
to je reeno u ispravi, promulgatio ili publicatio kratka formula kojom se javnost upozorava na ispravu, narratio ili
expositio govori o okolnostima koje su prethodile pravnom inu i njegovom dokumentovanju. Ovo je znaajan dio za
istraivaa jer sadri podatke o izdavau isprave, njegovim zaslugama, odnosno brojne historijske podatke, dispositio
diplomatiki najznaajniji dio isprave, koji sadri materijalni ili moralni objekat koji se daje ispravom. On je izraz volje
izdavaa da se izvri pravni in, sanctio formula kojom se izrie kazna onima koji e sprijeiti izvrenje pravnog ina. Ona
moe biti izraena duhovnim, svjetovnim, materijalnim kaznama, corroboratio formula koja ukazuje da je isprava pokazana
svjedocima, a njome autor najavljuje sredstva i nain kojim e osigurati izvrenje pravnog ina, clausulae finalis one tite
uinak pravnog ina zakletvom, jamcima itd. 3. eshatokola ili zavrnog dijela, kojeg ine: potpisi (znakovi) - koji su
pridonosili vjerodostojnosti isprave. Potpisi osoba koje sudjeluju u sklapanju pravnog ina, a to su ugovarai, svjedoci i dr.
datatio mjesto i vrijeme sklapanja pravnog ina. Sastoji se od vremenskog i zemljopisnog datuma kao mjesta registrovanja
isprave, apercatio kratka formula koja izraava elju svih sudionika da sadraj isprave bude realizovan. Sastoji se obino do
jedne rijei amen. Odgovara invokaciji na poetku jer se upotrebljava po principu da svaki posao treba zapoeti i zavriti
prizivanjem imena boijeg.

Vanjske karakteristike isprava su materijal na kojem je isprava napisana, pismo, jezik, stil, te peati. Do 7. st. na prostoru
Rimskog Carstva uporebljavan je papirus, kada ga je zamijenila pergamena. U Italiji u nekim podrujima papirus se koristio
do 8. st., a u kancelarijama ravenskih nadbiskupa do 9. st. i u papskoj kancelariji do 11. st. Kada je rije o drugim grafikim
znacima, znak kria u invokaciji zamjenjivan je esto monogramom, a sastoji se od slova imena autora isprave, postavljenih u
obliku kria. U vrijeme Karla Velikog monogram se stavljao u eshatokol. Peat je znaajna karakteristika isprave. On je do
vremena Karla Velikog bio sredstvo valjanosti dokumenta. Koliki je znaaj peata, najbolje govori pojava svragistike. Peat se
pravio na poetku od voska, a kasnije od dodataka vosku. U 11. st. preovladavao je crveni i zeleni peat, a u 13. st. smei.
Peat je mogao biti od voska ili metalni. Prvi metalni peat pojavio se u Bizantu pa se proirio na Italiju i papsku kancelariju.
Od materijala najprije je upotrebljavano olovo, a za sveane povelje zlato. Oblik peata ovisio je od materijala. Metalni peat
je mogao biti: okrugao karakteristian za carske i kraljevske kancelarije, ovalni prvi su ga koristili Karolinzi, duguljasti ili
gotiki upotrebljavan u crkvenim institucijama, peat u obliku tita upotrebljavalo ga plemstvo od 13.st. Dimenzije peata
su bile u poetku 3 cm, u srednjem vijeku 7 cm, pa sve do 13 cm veliine. Poznajemo vie tipova peata: vladarski- sa likom
vladara koji sjedi na prijestolju, konjaniki peat- sa likom ovjeka na konju, pjeaki peat- koristi ga nia vlastela,
heraldiki peat- upotrebljava se od 12. st., koriste ga vladari i vlastela, hagiografski- sa likom sveca, korsiti se u crkvama,
monumentalni (topografski)- sa likom grada, utvrde, crkve, kule i sl. Nain peaenja je bio razliit i zavisio je od
materijala: metalni peati su obino visili na vrpci, a peati od voska su mogli biti i visei ili su se utiskivali.

Grko-bizantska diplomatika Njen nastanak je vezan za period humanizma i renesanse, kada se razvila bizantologija.
Antoljak smatra da se o razvoju ove nauke moe govoriti tek u 18. st., jer je u tom periodu ivio Kiril, monah sa Peloponeza,
kojeg Stipii naziva bizantskim Mabillonom. Poseban podstrek u razvoju ove naune discipline je pojava udbenika
Bizantska diplomatika autora Franza Dolgera. Povelje pisane na grkom pojavljuju se u dva oblika: hrisovulja i
prostagma. Razlikuju se svojim vanjskim izgledom ali i sadrajem i formulom. Hrisovulja je sloenija od prostagme.
Razliito se i datiraju hrisovulja ima mjesec, indikciju i godinu, a prostagma samo mjesec i indikciju. U hrisovulji se
pojavljuje potpuni svojeruni potpis vladara, a u prostagmi potpis je zamijenjen datumom, kojeg je vjerovatno vladar sam
stavio. Osnovna karakteristika hrisovulje je da je pisana na pergameni, a prostagma na papiru. Naziv hrisovulja potie od
grke rijei hrisobula zlatni peat. One su povelje dekorativnog oblika sa zlatnim peatom koji visi na svilenoj vrpci.
Izdavali su ih bizantski i srpski vladari. Bojene su zlatnim ili purpurnim mastilom. Izdavali su ih obino vladari kao privilegij,
imale su snagu zakona ili su pak sadravale najvie vladarske odluke, kojima je dodjeljivan imunitet. Kao i latinske povelje,
sastojale su se iz tri dijela:1.protokol - invokacija sa krstom i intitulacija sa devocionom formulom, zatim inskripcija uz koju
ide salutatio, a prelaz od uvodnog dijela ka tekstu je inila arenga,2.tekst je sadrao je dva dijela: expositio i
descriptio,3.eshatokol je imao corroboratio spojenu sa datumom, apercatio i potpis vladara. Prostagme su bile povelje tipine
za upravne odredbe ili carske administrativne naredbe. Jednostavne su forme, sa simbolom kria, iza koje ide ekspozicija i
naracija. Pored ove dvije vrste, u Bizantu su postojale jo i: edikt posebna sveana carska povelja, koja sadri carsku
naredbu namijenjenu cijelom stanovnitvu carstva, novela predstavlja posebnu vrstu prostagme, a odnosi se na primjedbu
vladara upisanu na molbama upuenim njemu, bazilikon inostrano pismo koje vladar upuuje inostranim vladarima,
velikaima, pa i papi. Osobenost ove vrste isprava je u njihovo dvojezinosti (grki, latinski, arapski jezik i sl.

Kronologija Kronologija je PHD koja se bavi utvrivanjem datuma historijskih dogaaja, prevodei ranije izraunavanje
vremena na savremene sisteme datiranja. Naziv joj potie od grke rijei kronos, to znai vrijeme. Antoljak naglaava da su
hronologija i geografija od davnina nazivane oima i uima historijske nauke. Stipii ih smatra dijelom diplomatike, jer se
utvrivanje datuma obavlja u okviru diplomatike analize izvora, kojeg treba smjestiti u vrijeme i mjesto njegovog nastanka.
U svom razvoju hronologija ide u dva pravca:1. teorijska (matematika ili astronomska) kronologija, koja na osnovu kretanja
nebeskih tijela utvruje vremenske jedinice, a osnovne vremenske jedinice su: dan, sedmica, mjesec i godina. Na osnovu
ovog stvoreni su prvi kalendari, prema kojima su se dogaaji mogli vremenski odrediti, 2. tehnika (historijska) kronologija,
koja se bavi razliitim sistemima raunanja vremena u prolosti, koji su bili veoma razliiti. / Podjela vremena na vremenske
jedinice nastala je na temelju zapaanja kretanja nebeskih tijela (Sunca, Zemlje, Mjeseca) i njihovog meusobnog odnosa.
Osnovne vremenske jedinice (dan, mjesec i godina) uvedene su u razliitom vremenskom periodu. Oznaavanje dana u
datumu ustalilo se tek u 12. st. Dane na sate dijelili su prvo Egipani, od njih su preuzeli Grci, a od Grka Rimljani. Rimljani su
dijelili dan na sate koji nisu bili jednaki, a ovisili su od godinjeg doba. Sedmica u datumu se prvo pojavljuje kod Jevreja, a
od njih je preuzimaju krani. Najprije su Rimljani poznavali vremensku jedinicu od 9 dana, unutar koje su dane oznaavali
alfabetom. Kasnije se pojavljuje sedmica sa dva sistema naziva dana u njoj: 1. nedjelja feria prima ili domenica,2.
ponedjeljak feria secunda ili dies Lunae,3. utorak feria tertia ili dies Martis,4. srijeda feria quarta ili dies Mercurii,5.
etvrtak feria quinta ili dies Iovis, 6.petak feria sexta ili dies Veneris,7.subota sabbatum ili dies Saturni. / Mjeseci su
oznaavani na dva naina prema datiranju dana unutar mjeseca. Prvi nain je rimski ili mos romanus. Po ovom nainu dani u
mjesecu se datiraju tako to se rauna koliko su udaljeni od 3 orijentaciona ili kontrolna dana u mjesecu, a to su: Kalendae 1.
dan u mjesecu, Nonae 5. ili 7. dan u mjesecu, Idus 13. ili 15. dan u mjesecu. None padaju 7., a Ide 15. dana u mjesecima:
martu, maju, julu i oktobru, a u ostalim mjesecima 5. odnosno 13. dana u mjesecu.
/Drugi nain je bolonjski ili mos
boloniensis, gdje je mjesec podijeljen na dva dijela: prvi dio je od 1. do 15., a u drugom dijelu datumi su datirani unazad od
15. do 1. / Godina je najznaajnija vremenska jedinica, ali je najtee odrediti, jer je pretprjela najvie promjena. Problem
godine u prolosti je bio najzamreniji, je je trebalo odrediti kada treba poeti brojati godine, a potom kada treba da pone
nova godina. U vezi sa prvim je pojava raznih era, a u vezi sa drugim pojava raznih stilova. Poinjanje brojanja godina se
vezivalo za neki bitan historijski datum:1.olimpijska era poinje sa prvom Olimpijadom, 1. jula 776. g. p.n.e., 2.Ab Urbe
Condita 21. april 753/752. g. p.n.e., 3. konzularna era poinje sa 1. januarom i biljeeni su datumi imenovanja konzula, 4.
carska ili Justinijanova era - uvedena 537. g. naredbom da se dokumenti moraju datirati po godini vladanja cara, poevi od
dana krunidbe, 5.bizantska ili Carigradska era od nastanka svijeta, 1. septembra 5509. g. p.n.e., 6. jevrejska era od
stvaranja svijeta, 3760. g. p.n.e., 7.hidretska era od 16. maja 622. g. , 8.kranska era od 1. januara 754. g. / Stilovi su
razliiti i bilo ih je vie: Stilus Circumcisionis godina poinje 1. januara (obrezivanje Kristovo), Mos Venetus
upotrebljavali su ga Rimljani, godina poinje sa 1. martom, Stilus Inacarnationis Blagovijesti, poetak godine je 21. marta.
Imao je dva raunanja u Firenzi i Pisi, Stilus Gallicus Uskrsni stil, Uskrs je jedan od pominih praznika, pa je tako nova
godina mogla poeti u periodu od 22. marta do 25. aprila, odnosno od najranijeg do zadnjeg datuma na koji moe pasti Uskrs,
Stilus Byzantinus godina poinje sa 1. septembrom, pa se bizantska godina podudara sa danajnom u raunanju vremena od
1. januara do 31. augusta. Ovom godinom zapoinje Bizantska era, pa prva godina te ere poinje 1. septembra 5509. g. p.n.e.,
Stilus Nativitatis ili Boini stil godina je poinjala 25. decembra.
Kontrolni elementi datuma: 1.indikcija naziv dolazi od lat. indictio - carska odredba ili edikt. To je ciklus od 15 godina,
potie iz Egipta gdje se svakih 15 godina vrila revizija poreskih obaveza. Njen nastanak je vezan za carsku odluku izdatu u
Rimu o raspisu poreza na osnovu procjene zemljita. etiri su indikcije: grka, rimska, indikcija Bede Venerabilis i Sienska.
Postoji formula za njeno izraunavanje, jer je ona postajala sastavni dio datuma, epakta je bila jedinica koja je oznaavala
starost Mjeseca na odreeni dan, odnosno ona nam kazuje u kojoj fazi je Mjesec na dan 22. marta, jer je to najraniji dan kad
moe nastupiti Uskrs, konkurente oznaavaju koji je dan u mjesecu, odnosno sedmici, bio na 24. mart, pri tome se dani u
sedmici broje od 1 do 7. Npr. ako naemo da su konkurente te godine br. 7, znai da je te godine 24. mart padao u subotu. / U
kronologiji poznajemo tri reforme kalendara : Rimljani su poznavali civilinu ili Romulovu godinu koja se sastoji od 10
mjeseci (304 dana). Gaj Julije Cezar je 46. g. p.n.e. reformisao kalendar i dodao 2 mjeseca, tako da je godia imala 365 dana.