BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

ZENIKO-DOBOJSKI KANTON
OPINA ZENICA
JU PRVA GIMNAZIJA U ZENICI
KOLSKA 2014./2015. GODINA

REFERAT IZ HISTORIJE

TEMA: Fridrih I Barbarossa

Dizdarevi Mejra
I-3

Zenica, 5.4.2015

Fridrih I. Barbarossa

Fridrih I. Barbarossa

Roenje
Nije tano poznato gdje se rodio ovaj vladar. Jedini izvor o tome kae da je njegova
majka Judita iz kue Welfa rodila svoje prvo dijete u dvorcu kod Altdorfa
(danas Weingarten). Budui da je tada bilo uobiajeno, da majke djecu donose na
svijet u svome zaviaju, posve je izvjesno da je Fridrih roen u zaviaju svoje majke.
Dodue nije sigurno da je njeno prvo dijete ba bio Fridrih, jer je tada smrtnost
novoroenadi bila vrlo velika.
Nadimak Barbarossa (barba-brada; rossa-crven) dobio je u Italiji zbog crvenkaste
brade. Jedan je od najpoznatijih srednjovjekovnih vladara.

vapski vojvoda
Kao sin Staufovca vapskog vojvode Fridriha II. Jednookog i Welfkinje Judite,
keri bavarskog vojvode Henrika Crnog, Fridrih je potjecao od dviju tada najjaih
velikakih obitelji u Svetom Rimskom Carstvu, uz to i meusobno sukobljenih. Nakon
oeve smrti godine 1147. Fridrih je postao vapski vojvoda pod imenom Fridrih III.
Nastavio je politiku svoga oca u izgraivanju moi kue Staufen, dok je njegov stric
njemaki kralj Konrad III. nastojao poveati kraljevsku mo. U sukobima izmeu
Konrada i Welfa Fridrih je bio neutralan, ini se da je ak sprijeio jedan njegov
postupak protiv Welfa.

27. decembra 1146. Konrad III. je u katedrali u Speyeru objavio da ide u drugi
kriarski rat . Brzo nakon toga i Fridrih je sveano obeao da e mu se prikljuiti,
uprkos tome to mu je njegov otac, teko bolestan, povjerio upravljanje vojvodstvom
te zatitu svoje druge ene i njene djece. Fridrihov otac umro je aprila 1147. te je on
samo nekoliko dana kasnije kao novi vojvoda vapske krenuo u Svetu zemlju. Za
vrijeme trajanja drugog kriarskog rata Fridrih je kao vjeran saveznik kralja Konrada
bio vrsto na njegovoj strani. Septembra 1148. obojica su, vraajui se iz kriarskoga
rata kui, stigli uCarigrad gdje su prezimili. Fridrih se u proljee 1149. vratio u
vapsku.

Okolnosti izbora za kralja

Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. februara 1152. u Bambergu, Fridrih je ve 4.
marta 1152. u Frankfurtu na Majni izabran za njemakoga kralja.
Nadbiskup Klna Arnold II. von Wied ga je 9. marta u Dvorskoj kapeli u Aachenu i
okrunio. Takav brz izbor i krunidba moe se jedino objasniti injenicom da je to
planirao ve Konrad III. prije planiranog pohoda na Italiju. To je bio uobiajeni
postupak radi osiguranja dinastikog naslijea prije polaska na velika putovanja
odnosno u rat odakle se mnogi nisu vratili. Konrad je htio da ga naslijedi
osmogodinji sin Henrik, ali on je umro ve 1150. U Fridrihovu korist govorilo je vie
injenica: njegovi roditelji bili su iz dvaju suparnikih velikakih obitelji pa je bilo za
nadati se da e Fridrih barem djelimino stiati njihove sukobe; takoer je smatran
kao mudri politiar i diplomata, odluan ovjek od djela. Sve to doprinijelo je da ga
knezovi jednoglasno izaberu.
Sauvana obavijest o Fridrihovu izboru za kralja upuena je papi Eugenu III. iz koje
je vidljiv program njegove vladavine: najvii princip bio je ponovna uspostava
privilegija Crkve i uzvienosti Carstva (honor imperium i sacrum imperium). Nije to
bila nova misao. Nalazimo je takoer i u izbornoj diplomi Konrada III. kao i u jednom
papinom pismu opomene iz januara 1152.

Prvi potezi
Odmah po dolasku na vlast prva mu je briga bila odranje mira u dravi. Uz openiti
zakon o dravnom miru pokuao je umiriti i dravne velikae. Tako je Henriku Lavu
vratio Bavarsku, a Burgundiju dao bivem protivniku vojvodi Berchtoldu IV. iz obitelji
Zhringen. Prema Crkvi Fridrih je postupao po starim dravnim zakonima kao
da Wormski konkordat i ne postoji. Investituru (uvoenje u slubu) zadrao je za
sebe i biskupske stolice je popunjavao po politikoj potrebi. Biskupi opet postaju
savjetnici, upravni inovnici, ak i kraljevi vojskovoe.

Ugovor u Konstanzu
Oktobra 1152. Fridrih je na saboru u Wrzburgu najavio da u jesen 1154. ide
u Rim da se okruni za cara. Odmah zatim zapoeli su pregovori s papom oko uslova
Fridrihove krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u Konstanzu sklopljen marta 1153. u
istoimenom mjestu. Tim ugovorom Fridrih se obavezao da e uguiti revoluciju u
Rimu koja je izbila jo krajem vladavineKonrada III. i grad predati pod papinu vlast;
da nee bez papina odobrenja sklapati mir s ustanakim Rimljanima kao ni
s Normanima, da e osigurati papinu vlast nad Crkvom i da e se
odupirati bizantskim teritorijalnim pretenzijama u junoj Italiji. Papa je sa svoje strane
obeao da e Fridriha okruniti za cara i podupirati njegovu vladavinu, da e sve
njegove protivnike ilaniti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz june
Italije. Fridrih je takoer postigao da papa smijeni nadbiskupa Mainza te
biskupe Mindena, Hildesheima i Eichsttta, koji su podupirali Welfe i na njihovo
mjesto imenuje njemu sklone osobe.
Fridrih je septembra 1153. unato uvjetima ugovora pokrenuo pregovore o savezu s
Bizantom. Ponudio je da e se oeniti jednom bizantskom princezom, ali pregovori su
ubrzo zapeli. Zato je 9. maja 1154. u Bizant otputovalo poslanstvo na elu
s Anselmom od Havelberga kako bi spasilo mogui savez. Vratilo se kui sljedee
godine, ali odnos s Bizantom i dalje je ostao nejasan.
Juna1154. Fridrih je sazvao sabor u Goslaru. Na tom je saboru vojvoda Henrik Lav
dobio pravo investiture (uvoenja u slubu) biskupa na svojim teritorijima
na Baltikom moru, a obeano mu je i rjeenje spora oko Bavarske.

Prvi pohod u Italiju

Oktobra 1154. Fridrih je s vojskom krenuo u Rim. Stanje u junoj Italiji do tad se
promijenilo jer je februara iste godine umro sicilski kralj Roger II.. Novi papa Hadrijan
IV. nije priznao njegova sina Vilima I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s
papom nastojei da doe do rjeenja. Hadrijan se takoer bojao mogue bizantske
invazije na Italiju te iznova podsjetio Fridriha na uslove ugovora u Konstanzu. Papa
je bio u tekom poloaju jer je takoer bio i u sukobu s ustanikim Rimljanima i
njihovim Senatom. Papa i kralj sreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od
Rima) i zajedno krenuli prema Rimu. Senat je zatraio od njih da priznaju ustav grada
Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao gledite da budui car prima
krunu od grada Rima, a ne od pape. Fridrih je odluno odbio ove zahtjeve nato je
Rim zatvorio gradska vrata njemu i papi. Vatikan u to doba nije bio unutar rimskih
zidina.
18. juna 1155. papa Hadrijan IV. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridriha Barbarossu za
cara Svetog Rimskog Carstva. Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak
elei zarobiti papu. Protiv njih su se sve do noi borile careve i papine trupe. Nakon
sklopljenog mira Fridrih nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to obavezivao,
intervenirao protiv gradskog stanovnitva niti je papi vratio vlast nad gradom.
Takoer je izostao i pohod protiv Normana na Siciliji, iako su to od cara traili i
bizantski poslanici s kojima je Fridrih u Anconi pregovarao o savezu.

Protiv pohoda na Normane bili su i knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s Bizantom o

saveznitvu na kraju su propali.
Zbog krenja Ugovora u Konstanzu pogorali su se odnosi cara i pape to je postalo
povodom buduim sukobima. Fridrihov poloaj u Italiji se takoer pogorao. U Apuliji
je izbio ustanak protiv Normana koga je podpomagao Bizant. Ali, Normani su
uspjeno uguili ustanak i preoteli Bizantincima grad Brindisi. Papa Hadrijan IV. je
zbog takva razvoja dogaaja stupio u pregovore s Normanima rezultat ega je
bio Ugovor u Beneventu sklopljen 1156. Normani su sljedeih godina bili zatitnici
papinstva prije svega u njegovom sukobu s gradom Rimom i time ugrozili carev
poloaj. Ugovor u Beneventu bio je zato vaan korak u razdvajanju papinske i carske
vlasti koje su dotada manje ili vie usko saraivale.

Daljnji dogaaji i strukturalne promjene u Carstvu

Nakon to je na saboru u Goslaru obeao da e naslov bavarskog vojvode pripasti
Henriku Lavu, Fridrih je septembra 1155. poeo pregovore s Henrikom
Jasomirgottom o odteti zbog gubitka Bavarske. Pregovori nisu donijeli rezultata pa
je Fridrih oktobra iste godine dao da bavarski velikai u Regensburgu poloe zakletvu
vjernosti Henriku Lavu. Bavarska vojvodina ostala je formalno u rukama Henrika
Jasomirgotta jo do 8. septembra 1156. Kada on meutim ni tada nije htio predati
Bavarsku, izgleda da je oko Duhova iste godine dolo do kompromisa:
Babenbergovci (kojima je Jasomirgott pripadao) odrekli su se Bavarske, koju su
dobili Welfi, ali zadrali su vojvodsku ast. Morali su se meutim ograniiti
na Austriju. Car je takoer izdao ispravu tzv. Privilegium minus kojom je Austriji dao
autonomiju ime su poloeni temelji za kasniji samostalan razvoj Austrije i njen
uspon.
Fridrih se prije 2. marta 1147. oenio s Adelheid od Vohburga,
kerkom markgrofa Diepolda III. od Vohburga i nasljednicom Egerlanda. Brak je bio
bez djece pa je marta 1153. razvrgnut to Fridriha nije sprjeilo da Egerland da
svome roaku Fridrihu od Rothenburga. 17. juna 1156. Fridrih se oenio po drugi put
i to s maloljetnom Beatrix od Burgundije, kerkom burgundskoga grofa Rainalda III.
To vjenanje donijelo je Fridrihu titulu burgundskoga grofa i omoguilo mu time laki
prelazak preko Alpa na zapadu, ali jedva da je povealo njegov utjecaj na tom
podruju. 30. jula 1178. okrunjen je u Arlesu za kralja Burgundije, a njegova ena za
kraljicu u kolovozu iste godine u Beu.
Fridrih je u ovoj fazi promijenio strukture vladanja u itavom Carstvu. Tako je u Italiji
prvi put uveden redoviti dravni porezfodrum, koji je moralo plaati talijansko
plemstvo. To je zajedno s davanjima koja su plaali talijanski gradovi dalo znatan
poticaj razvitku novane privrede. Promijenila se i struktura vojske. Pored plemia,
koji su na temelju lenske zakletve vjernosti bili duni sluiti u carskoj vojsci, pojavljuju
se malo-pomalo i plaenici.Fridrih je ojaao kraljevsku teritorijalnu mo prije svega
proirenjem dravnoga dobra u Tiringiji.

Sukob s papinstvom

Fridrih Barbarossa i sinovi - minijatura iz welfske hronike

Prvi pohod vojni pohod u Italiju 1154./55. Fridrih nije poduzeo samo kako bi stekao
carsku krunu, nego je, kao i u sljedeih pet vojnih pohoda, takoer namjeravao
uvrstiti neospornu vlast nad carskom Italijom, prije svega
nad lombardijskim gradovima. Cilj je bio sauvati honor imperum i to je zapravo
znailo vladarska prava cara. S tim u vezi, pojam Sacrum Imperium (sveto Carstvo)
nastao je 1157. upravo u staufovskoj kancelariji.
Fridrih je zapravo prije svega htio stei saveznike. Tako se potrudio da pobolja
odnose s Babenbergovcima koji su izgubili Bavarsku i bili potisnuti u Austriju
poduzevi u ljeto 1157. vojni pohod kako bi na prijestolje
vratio poljskog vojvodu Vladislava II., koji je bio u branim vezama s
Babenbergovcima, ali bez uspjeha. U januaru 1158. dao je
ekom vojvodi Vladislavu II., takoer u srodstvu s Babenbergovcima, kraljevski
naslov.
Car je sebi takoer osigurao naklonost Bremenske nadbiskupije podupirui je u
nastojanju da stekne primat nad nordijskom Crkvom, a protiv pape koji je htio da to
ima nadbiskupija Lund. Kad je nadbiskup Lunda, Eskil, vraajui se iz Rima
kroz Burgundiju kui bio zarobljen, Fridrih nije nita poduzeo da ga oslobodi. Tako je
istovremeno pokuao utjecati na sukob oko nasljedstva danskog prijestolja.
Fridrih je za listopad 1157. sazvao Reichstag (Sabor) u Besanon, prije svega da
istakne svoja vladarska prava na Burgundiju. Dvojica papinskih legata (poslanika)
traili su putanje nadbiskupa Eskila koga su u zarobljensitvu drali carevi pristalice.

Na saboru je proitano pismo pape Hadrijana IV. u kome je on Carstvo opisao rjeju
beneficium. Ta se rije mogla prevesti kao dobroinstvo. Rainald od Dassela, od
1156. kancelar Carstva i jedan od carevih najuih pouzdanika, tu je rije preveo kao
leno to je znailo da je papa rekao da je Fridrih od njega dobio Carstvo kao
papinsko leno te je i time papi podreen. Protiv takvog prijevoda nisu se pobunili
nazoni papini legati to je izazvalo sukob. Njihova prtljaga je nakon toga pretraena
i u njoj su pronaene mnogobrojne privilegije koje je papa namjeravao podijeliti
njemakim biskupima ime bi otvoreno bio naruen carev suverenitet nad
njemakom Crkvom u korist pape. Te dvije papine provokacije uzrokovale su
propagandistiku kampanju u kojoj je car stekao potporu veine njemakih biskupa.
Biskupi su zabranili svome kleru da ulae priziv kod rimske Kurije ime su htjeli
ponititi papin utjecaj. Interesi biskupa poklopili su se s carevim interesima jer su
htjeli stei nezavisnost njemake Crkve od Rima.
Protupapinsko raspoloenje nije stiala ni izjava pape Hadrijana IV. Juna 1158. da
nije mislio leno nego dobroinstvo (Beneficium: non feudum, sed bonum factum).
Papa takoer nije mogao sprijeiti, kontaktirajui Henrika Lava, carev drugi vojni
pohod u Italiju.

Drugi pohod u Italiju

Septembra 1158. Fridrihova vojska potukla je grad Milano, u novembru car je sazvao
sabor na Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u Italiji. Sastavio je komisiju
pravnika sa Bolonjskog sveuilita (poznatom po dobrim pravnicima) koja je sastavila
tzv. Ronkalijske zakone. Kao osnova uzeto je rimsko pravo, a carskom pravu data je
prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad morale traiti
potvrdu svojih prava od cara to je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova.
Ovaj sabor oznaio je poetak restrukturirane Fridrihove politike prema Italiji.
Na saboru i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine
predodbe o dravi: Nakon to je Fridrih upravnu strukturu Carstva u Italiji proirio i
na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao papa te zapoeo pregovore s gradom
Rimom, na carski je dvor u proljee 1159. dola papinska delegacija zahtjevajui od
cara da te mjere opozove. Car je odbio s obrazloenjem da biskupi nemaju vlastitu
teritoriju nego se nalaze na teritoriju Carstva na kojem car ima vrhovni suverenitet.
Papa je istovremeno zapoeo pregovore s Milanom koji je namjeravao povesti novi
vojni pohod protiv cara, dok je car s druge strane primio poslanstvo grada Rima, ve
dugo u sukobu s papom.

Raskol
Fridrih je papi Hadrijanu IV. poslao Otta von Wittelsbacha. Ali, prije negoli je on
stigao u Rim, papa je umro 1. septembra 1159. Izborna skuptina kardinala bila je
podijeljena. Talijanska struja izabrala je za papu Rolanda Bandinellija pod imenom
Aleksandar III. , a carska Viktora IV. . Aleksandra je ipak podupirala veina
kardinala, dok je Viktora rimski narod proglasio papom. Fridrih je 1160.
sazvao vijee u Paviji kako bi rijeio sukob oko izbora.

Ta akcija protekla je u znaku carske ideje, koju je formulisao Fridrih, pokuavajui

je nadovezati dijelom na kasnoantiko pravo, ali jo jae na tradiciju salijskih careva.
Prema toj ideji car je zatitnik Crkve i treba odluivati u sluaju sporova oko izbora za
papu. No, carevo pravo da sazove vijee bilo je u to doba sporno. Aleksandar III.
istovremeno je poslao pisma cijelom kranskom svijetu kako bi dobio podrku za
svoj izbor za papu. Vijee se sastao februara 1160. u katedrali u Paviji. Pristaama
Aleksandra III. nije bilo doputeno da dou na vijee tako da je Viktor, oekivano,
potvren za papu. Ostala Europa nije, meutim, zbog malog broja sudionika priznala
zakljuke toga vijea. Prije svega talijanski i francuski kler, ali i dio njemakog klera,
nisu priznavali vijee, a time ni Viktora za papu.
Raskol se proirio i izvan Carstva, prije svega u Englesku i Francusku. Fridrih je jo
1159. pozvao engleskog kralja Henrika II. i francuskog kralja Luja VII. da zajedno
rijee papinsko pitanje pokuavajui postii da za papu priznaju njegovog kandidata
Viktora IV. Oba vladara su, meutim, slubeno priznali Aleksandra III. kao papu.
U meuvremenu su se nastavljali sukobi u Italiji. Nakon to je marta 1162. Milano
ponovo kapitulirao i bio uniten, Fridrih je bio na vrhuncu moi u Italiji. Iz takvog
povoljnog poloaja car je planirao vojni pohod na Siciliju namjeravajui iskoristiti
tamonji plemiki ustanak. Pripreme su juna prekinute jer je normanski kralj pobijedio
ustanike, a osim toga, sukobi izmeu Pise i Genove vezale su potrebnu flotu.
Fridrih je sada usmjerio pojaane diplomatske napore prema Francuskoj. Cilj je bio
ugovor o prijateljstvu i priznanje Viktora IV. protiv Aleksandra III. koji je pobjegao u
Francusku. Za kolovoz 1162. dogovoren je susret izmeu cara, kralja i obojice papa
na mostu prije rijeke Sane u mjestu Saint-Jean-de-Losne. Ako jedan od papa ne
bude prisutan, drugi e biti priznat kao zakonit papa. Aleksandar je meutim odbio
doi na susret, pa je Luj VII. izmolio odgodu. Fridrih je sazvao vijee u mjestu
planiranog susreta, nato je Luj smatrao da ga dogovor vie ne obavezuje. Car nije
uspio da na tom vijeu Viktor IV. bude priznat kao zakonit papa. To se smatra jednim
od carevih najveih politikih poraza.
Kad je Viktor IV. umro aprila 1164. inilo se da je raskol okonan. Rainald od Dassela
je meutim dva dana poslije bez careva znanja dao za papu izabrati kardinala Wida
von Crema pod imenom Paskal III. . Taj korak izazvao je masovan otpor, prije svega
novoosnovanog Veronskog saveza u sjevernoj Italiji, ali sve vie i u Njemakoj.
Mnogobrojni njemaki biskupi i duhovnici, posebno u Burgundiji, priznali su
Aleksandra III. za papu.
Fridrih, sve vie u kritinom poloaju, reagovao je pojaanim diplomatskim naporima.
U sreditu je bio kriarski rat za osloboenje Jeruzalema, zajedno s francuskim i
engleskim kraljem. Time je trebao biti okonan sukob izmeu kranskih kraljevstava
i poboljan odnos s Aleksandrom III. Rainald von Dassel otputovao je poslije Uskrsa
1165. na engleski dvor u Rouen i dogovorio vjenanje dviju keri Henrika II. sa
carevim sinom te vojvodom Henrikom Lavom. Daljnji tok pregovora odvijao se
meutim neoekivano: Rainald je otputovao dalje na britanske otoke i uvjerio Henrika
II. da za papu prizna Paskala III. Razlog toga preokreta bio je kraljev sukob s
nadbiskupom Thomasom Becketom.

Odmah po povratku iz Engleske postigao je Rainald da se na saboru u Wrzburgu

poloi tzv. Wrzburka zakletva: car te mnogi knezovi i biskupi, ali ne svi, zakleli su
se da Aleksandra III. ili njegova eventualnog nasljednika nikada nee priznati za
papu. Pozadina je bio zajedniki postupak s Engleskom protiv pape emu se car
nadao. Na saboru je Fridrih smijenio nadbiskupa Mainza Konrada von Wittelsbacha.
Osim toga nastojao je na podruju oko Salzburga, gdje je Aleksandar III. imao
podrku, ojaati svoj poloaj.
Istovremeno s politikim sukobima pokuao je car njemakom dijelu Svetog Rimskog
Carstva dati dodatan teoloki znaaj. 1164. ostaci svetih triju kraljeva preneseni su
u Kln. Na Boi 1165. Karlo Veliki u Aachenu je proglaen svetim, da se i na taj
nain dobije bolja legitimacijska baza, osobito zato jer je Karlo imao vanu ulogu u
carskoj ideji Fridriha Barbarosse. Meutim, izvan granica Carstva taj in jedva da je
bio od nekog znaaja.
U meuvremenu Wrzburka zakletva jedva da je imala djelovanja. Ni engleski kralj
Henrik II. nije se okrenuo protiv pape Aleksandra III., prije svega zato jer je poslije
ubojstva Thomasa Becketa (za to se barem djelimino sumnjiilo i kralja) hitno
trebao Aleksandrovu podrku, kojeg je osim toga podravala i veina engleskih
biskupa.

Maja, 1166. umro je sicilski kralj Vilim I.. Borbe oko nasljedstva uinile
su Normane nedjelatnima u italijanskim ratovima tako da papa Aleksandar III. nije
mogao raunati na njihovu pomo. Fridrih je iskoristio to stanje i zapoeo etvrti vojni
pohod u Italiju na kojega je jo marta 1166. na saboru u Ulmu obavezao veinu
njemakih velikaa. Rainald von Dassel i nadbiskup Mainza Christian krenuli su s
vojskom na zapadu talijanskog poluotoka protiv Rima i pobijeidli u bitci kod
Tusculuma, dok je car zauzeo Anconu i prodro do Apulije. 1167. zauzet je Rim.
Protupapa Paskal III. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrihovu enu za caricu, papa
Aleksandar III. pobjegao je, preodjeven u hodoasnika, u Benevento. U carevoj
vojsci izbila je snana epidemija (vjerojatno malarija) pokosivi mnoge velikae i
plemie. U Njemaku su se vratili tek ostaci nekad velike vojske.

Sjevernoitalijanski gradovi iskoristili su carev poraz udruivi se 1167. u Lombardski

savez koji je podravao papu Aleksandra III. Savez su snano poduprli Bizant i
Normani.
U Njemakoj je ovaj poraz imao za posljedicu da je car preuzeo mnoga podruja
velikaa i plemia koje je pokosila kuga, osobito welfska dobra u Gornjoj vapskoj.
Tako je nastao staufovski odnos kraljevski teritorijalni pojas izmeu welfske
Bavarske i podruja Zhringovaca oko Freiburga. Istovremeno je neka podruja
prepustio svom polubratu Konradu. Sve to ojaalo je carev utjecaj u sredinjoj
Njemakoj.

Sporazum s papom i talijanskim gradovima

U toj situaciji pojaao je Fridrih pregovore s papom Aleksandrom III. Nakon smrti
Paskala III. u jesen 1168. ipak je ponovo izabran protupapa Kalist III.. Car se
istovremeno pripremao da postigne dogovor s Aleksandrom: Na Duhove 1169.
njegov drugoroeni sin Henrik odreen je za nasljednika prijestolja kao njemaki
kralj. Vjerovatno je on trebao priznati Aleksandra, dok je Fridrih ustrajao u svom
stavu kako bi se prilikom promjene na prijestolju postigao dogovor. Car je dodatno
nastojao da francuski i engleski dvor posreduju izmeu njega i pape.
Fridrih ipak nije provodio samo politiku smirivanja nego je nastavio i na konfrontaciji.
Marta 1172. predbacio je Lombardskom savezu i pristaama pape Aleksandra III. da
ele rimsko carsko dostojanstvo prenijeti na Bizant. To mu je bio povod za peti pohod
u Italiju godine 1174. koji nije bio usmjeren protiv Rima nego iskljuivo protiv
sjevernotalijanskih gradova. Carska vojska nije meutim postigla znaajniji uspjeh
tako da je ve sljedee godine sklopljeno primirje izmeu cara i Lombardskog
saveza. Gradovi su se dodue formalno pokorili, ali odluke je donosio paritetski
arbitrani odbor. Dogovor nije bio duga vijeka jer je car zahtjevao unitenje
grada Aleksandrije, a gradovi su traili da se u pregovore ukljui papa.
U jesen 1175. Fridrih je zamolio svjee trupe iz Njemake. Prije svega Henrik Lav
kao najmoniji knez i vladar Bavarske odbio je caru poslati nove vojnike uvjetujui to
preputanjem Goslara s bogatim rudnicima srebra. U bitci kod Legnana 29. maja
1176. car je bio poraen. Morao je sklopiti mir sa sjevernotalijanskim gradovima i
praktiki im priznati autonomiju.
Car je u jesen 1176., nakon posredovanja cistercita, poslao papi Aleksandru III.
poslanstvo koje je trebalo dogovoriti mir. Ali papa je htio da se dogovor sklopi izmeu
svih sudionika to je, osim Lombardskog saveza, trebalo ukljuivati i ostale talijanske
gradove, Siciliju i Bizant. Bizant je meutim ubrzo otpao nakon to je car Manuel I.
Komnen 1176. pretrpio poraz od muslimana i time postao preslab da papi bude od
koristi. Pregovori su zavrili meusobnim priznanjem cara i pape, Fridrih je povukao
Wrzburku zakletvu, a papa carevo izopenje iz Crkve. Car je osim toga obeao da
e se povui s teritorija koje je zahtjevao papa, a papa je priznao valjanost svih
biskupskih reenja koje su obavili protupape.
Ti dogovori nisu meutim obuhvatili ni talijanske gradove ni Siciliju. S njima je car
dalje pregovarao. Caru je pritom uspjelo da papa odustane od nekih teritorijalnih
zahtjeva. Sa Lombardskim savezom sklopljen je mir u trajanju od est godina, a sa
sicilskim kraljem Vilimom II. mir u trajanju od 15 godina.

Papa Aleksandar III. i car susreli su se 1177. i osobno u Veneciji kako bi se zakleli
na ugovor. Papa je na putu u Veneciju, prema pisanju jednog savremenog
hroniara, 13. marta 1177. uao na bijelom konju u Zadar gdje ga je doekalo
sveenstvo i narod glasno pjevajui na hrvatskom jeziku.
Dravnopravni znaaj tih mirovnih ugovora povijesno je sporan. S jedne strane car je
morao praktiki odustati od svojih maksimalistikih zahtjeva. Poveano je razdvajanje
izmeu talijanskog i njemakog dijela Svetog Rimskog Carstva. Pitanje ko ima vei
vladarski autoritet, car ili papa, ostalo je nerazjanjeno, iako je iz sukoba papa izaao
ojaan, a car oslabljen. Car je prije svega morao odustati od pretenzija da vlada
Rimom.

S druge strane, postalo je jasno da je i papa itekako bio zainteresovan da postigne

dogovor s carem ime je bio oslabljen poloaj njegovih lombardskih saveznika u
buduim mirovnim pregovorima.
Nakon isteka mirovnog ugovora u Veneciji car je 1183. s Lombardskim savezom
sklopio mir u Konstanzu. Fridrih je morao pristati na mnoge zahtijeve
sjevernotalijanskih gradova, ali je istovremeno vrsto ukljuio Lombardski savez u
strukture Carstva. Savez je postao jedna vrsta interesnog udruenja
sjevernotalijanskih gradova koje legitimira car. Caru je uspjelo regalije pretvoriti u
redovita novana davanja tih gradova ime su carska prava bila znatno manja od
prava salijskih careva, ali car je ipak uestvovao u njihovu bogatstvu i imao moniji
poloaj nego njegov prethodnik Konrad III. Lombardski gradovi dobili su pravo biranja
konzula kojega je meutim svakih pet godina ponovo morao postaviti car. U
godinama nakon sklapanja mira Toskana se poela razvijati u novi gradski centar
moi. Carstvo je sada, kao nadomjestak za pretrpljene gubitke u Lombardiji, poelo u
srednjoj Italiji graditi svoju poziciju.

Koliko su obje strane bile zadovoljne naenim kompromisom svjedoi i injenica da

se krajem januara 1186. , za vrijeme careva estog i posljednjeg vojnog pohoda u
Italiju, njegov sin Henrik VI. u Milanu vjenao s Konstancom, tetom sicilskog kralja
Vilima II. Normani su se nadali postignuu trajnog mira s carem i priznanju njihova
kraljevstva, a Fridrih se nadao da e njegova dinastija naslijediti Normansko
kraljevstvo na Siciliji budui da je Vilim II. bio bez djece. Nakon vjenanja uslijedila je
Henrikova krunidba za kralja koja je jako podsjeala na carsku krunidbu. To mu je

trebalo osigurati nasljedstvo Sicilije na temelju vlastite snage, a ne kao suprugu

nasljednice Sicilije.

Fridrih je od pape Lucija III. vie puta traio da jo za njegova ivota okruni sina mu
Henrika za cara. 1188. papa Klement III. okrunio je Henrika VI. za cara.

Proces protiv Henrika Lava

Posljednjih godina Fridrihove vladavine sve se vie pogoravao njegov odnos sa
welfskim mu roakom bavarskim vojvodom Henrikom Lavom. Vaan razlog tome bilo
je Henrikovo odbijanje da za vrijeme petog vojnog pohoda na Italiju poalje caru
nove vojnike. U januaru 1179. car je na saboru u Wormsu optuio Lava zbog razliitih
prijestupa. Henrik Lav odmah je podigao protutubu u kojoj je osim cara optuio i
njegova saveznika nadbiskupa Klna da su opustoili podruje oko Hamelna. Do
sasluanja nije dolo jer se Henrik Lav nije pojavio ni na jednom sudskom terminu.
Nakon prvog izreenog progonstva 1179., januara 1180. izreeno je nad Henrikom
Lavom progonstvo za podruje cijelog Carstva, a svi njegovi posjedi bili su
zaplijenjeni i podijeljeni na sljedei nain: Henrikovi sjevernonjemaki posjedi
podijeljeni su na dva dijela, vojvodstvo Vestfaliju, koje je dobio nadbiskup Klna
Philipp von Heinsberg, i Sasku, koju je dobio Bernhard von Anhalt. Za bavarskog
vojvodu Fridrih je septembra 1180. postavio Otta von Wittelsbacha.
Henrik Lav vojno se suprotstavio ovakvoj presudi, ali se ve novembra 1181. morao
pokoriti caru. Osuen je jo jednom, ovaj put na tri godine progonstva.

Kriarski rat i smrt

Godine 1189. Fridrih je iz Regensburga krenuo u trei kriarski rat. 1190. trebali su
ga slijediti francuski kralj Filip II. August i engleski kralj Riard I. Lavljeg Srca.
Regentsku vlast u Carstvu preuzeo je carev sin Henrik VI.
Car je s vojskom krenuo niz Dunav preko Balkana. U Ugarskoj je sina Fridriha V.
vapskog zaruio s Konstancom, kerkom ugarsko-hrvatskog kralja Belle
III. Matra1190. careva vojska je kod Galipolja prela u Malu Aziju.
Fridrih je u dvjema bitkama pobijedio Selduke. 10. juna 1190. car se kod
grada Seleucije u zapadnoj Ciliciji utopio u rijeci Saleph. Tane okolnosti njegove
smrti nisu objanjene: izvori dijelom navode da je car elei se osvjeiti nakon
jahanja uao u rijeku da se okupa; drugi pak izvori kau da ga je prilikom, prelaenja
preko rijeke prestraeni konj zbacio te ga je teina njegove opreme povukla pod
vodu. Govori se takoer da je car zbog ljetne vruine i svojih godina, kupajui se u
ledenoj planinskoj rijeci, pretrpio srani udar.Carevo srce i utroba pokopani su u
gradu Tarzu, tijelo u Antiohiji, a kosti u Tiru.