Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNII

ALEKSANDAR II ROMANOV: MUENIKA SMRT CARA SPASITELJA

Ova knjiga je objavljena u Sankt Peterburgu 1912. godine povodom jubileja dinastije Romanovih. Ovih
nekoliko nastavaka je samo mali dio objavljene knjige RUSIJA POD SKIPTAROM ROMANOVIH od
16131913. godine. Briga Rusije i njenih careva za slovenske narode u Evropi je bila izraena, mada
ima i drugih miljenja i navedeni istorijski fakti to potvruju, koji su naglaeni u ovom feljtonu.

Pokuaj Petra velikog da oslobodi Hriane

Spasavanje hrianske Gruzije od muslimanskog iscrpljujueg ropstva je bio tek poetak velikog posla,
koji je sudbina namijenila Rusiji. Mi smo ve vidjeli da su takvu pomo, zatitu i oslobaanje odavno
oekivali hrianski narodi, koji su se muili pod turskom vlau. A takvih naroda je bilo dosta.
Ogromna turska imperija se prostirala na dva kontinenta: i u Evropi i u Aziji. Domovina Turaka je Azija,
njihovi posjedi u Evropi su oteti silom oruja, a lino Turci, u tim zemljama, uvijek su inili samo mali
dio stanovnitva. U samom Konstantinopolju i junije od njega veina stanovnika bili su Grci: Konstantinopolj (Carigrad) je i bio nekada glavni grad velikog grkog carstva, otkuda su Rusi i primili hriansku
vjeru. Sjeverno od Konstantinopolja pa do Dunava, Balkansko poluostrvo je bilo naseljeno narodima slovenskog porijekla: Bugarima (u istonom dijelu), i Srbima (u zapadnom dijelu). Sjevernije, u donjem toku
Dunava, prostirale su se takozvane Dunavske kneevine Moldavija i Vlaka, koje su naseljavali Rumuni. Ovaj narod je postao mijeanjem najstarijih ovdanjih itelja Daana i Rimljana i donekle Slovena. U
rumunskom jeziku ima mnogo slovenskih rijei. Grci, Bugari, Srbi i Rumuni svi su oni ispovijedali pravoslavnu vjeru.
ivot hriana pod turskom vlau je bio krajnje nepodnoljiv. Turci su svoje hrianske podanike nazivali rajom i prema njima se odnosili sa velikim prezrenjem. Turski zakoni im nijesu pruali nikakvu zatitu,
a povrh veoma velikih dravnih dabina hriani su podvrgavani estim muenjima i nasilju od strane turskih vojnika, inovnika i gazda.
Za neizmirene poreze, ili obian prestup, a ponekad sasvim bez ikakve krivice, prodavali su ih kao robove, kao to su nekada radili Tatari u Rusiji. Lijepe djevojke su nasilno preobraali u muslimansku vjeru i
odvodili u svoje hareme, a djeake otimali od roditelja, vaspitavali ih u muslimanskom duhu i od takvih
poturenih hriana stvarali specijalnu vojsku, koji su se zvali janiari i bili uveni po svojoj hrabrosti.
Rumuni su, za razliku od drugih pokorenih hriana, ivjeli pod posebnim turskim zakonima i imali posebne kneeve gospodare. Ali te gospodare, u zadnje vrijeme, postavljali su Turci, koje su birali
meu bogatim Grcima, koji su im bili odani i ivot naroda pod njihovom vlau nije bio bolji, nego Srba i
Bugara pod vlau turskih paa.
Prekomjerni porezi doveli su narod do potpunog siromatva. Moldavija i Vlaka, koje su bile uvene ranije po obilju ita i stoke, sasvim su osiromaile.
Hrabriji i ratoborniji hriani, ne elei da trpe turski zulum, ostavljali su svoje porodice, odmetali se u
planine i formirali hajduke ete i otuda vrili prepade, otimali bogate muslimane, traei za njih veliki
otkup i tako se svetili Turcima za ugnjetavanje. Ti hajduci nijesu nikada vrijeali ili otimali hriane i zato ih narod nije smatrao razbojnicima, ve herojima i borcima za domovinu i vjeru.
U trajanju od 300 godina Turci nijesu mogli da ugue ovakvu vrstu pobune, pa je tihi rat stalno tinjao na

Balkanskom poluostrvu. Ponekad je i potlaeno stanovnitvo podizalo ustanak, ali su takve ustanke Turci
obino veoma surovo uguivali.
U takvoj tunoj i mranoj situaciji jedino je nada pomagala porobljenim hrianima: nada da e im pomoi i da e ih zatititi Rusi braa po vjeri. Jo od vremena, kada je vladao Ivan Grozni, Bugari, Srbi i Grci
su se molili u svojim crkvama za zdravlje ruskih careva i sa nestrpljenjem ekali da se pojavi ruska vojska
na Dunavu, da bi podigli ustanak i oslobodili se nasilja. Zna se da su esto stizale molbe za pomo, preko
njihovih ambasadora, na presto prvih careva iz porodice Romanovih. Ali je Rusija tada bila dosta slaba za
borbu sa osiljenom Turskom.
Petar Veliki je prvi pokuao da se odazove na molbe i pozive porobljenih hriana. Njegov pohod na Tursku 1711. godine upravo je bio namijenjen podizanju ustanka protiv Turaka i oslobaanju iz ropstva potlaenih hriana. Gospodari Moldavije i Vlake, Kantemir i Brankovan, tajno su pregovarali i obeali
mu da e prei na njegovu stranu. Prvo pojavljivanje ruske vojske na obalama Dunava izazvalo je pravu
radost meu slovenskim plemenima na Balkanskom poluostrvu. Mala srpska kneevina Crna Gora, koja
nikada nije priznavala tursku vlast, hrabro se digla na ustanak protiv Turaka. Srbi i Bugari su eljno iekivali ishod rata, a monasi su upisivali u svoje ljetopise smjerne molitve: Pomozi Boe, naem Caru!
Na nesreu, Petrov rat je bio neuspjean. Kantemir je odrao svoje obeanje, ali Brankovan je izdao i predao Turcima sva dokumenta, koja su bila pripremljena za Ruse. Ta neoekivana prevara zajedno sa ostalim tekim okolnostima dovela je Petra u oajnu poziciju i Rusija je sama platila neuspjeh u ratu, tako to
je izgubila Azov. Od tada, izdajnik Brankovan nije imao drugog nadimka u narodu, osim Juda. No ovog
puta stvar je bila izgubljena. Kantemir i njegovi pomagai u ustanku protiv Turaka otselili su se u Rusiju,
a poloaj hriana u Turskoj ostao je nepromijenjen.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475329&datum=2015-02-08
Teak poloaj Srba pod Turcima
U to vrijeme u sudbinu balkanskih Slovena umijeala se i Austrija. Poslije uspjenog rata, ona je otela od
Turaka cijelu Srbiju, koja je i ostala pod njenom vlau 20 godina (17181738). No ivot Srba pod
austrijsko-njemakom vlau nije bio ni malo bolji, nego pod Turcima. Austrijanci, rimokatolici, tako su
se revnosno trudili da nametnu Srbima svoju latinsku vjeru i svoj njemaki jezik, a ponaali su se tako bahato i bezduno, da su izazvali prema sebi samo mrnju i ogorenje. Pod austrijskom vlau, jo od davnina, bilo je nekoliko drugih slovenskih plemena esi, Slovaci (meu kojima su u IX vijeku, poslije Hristovog roenja, ivjeli i radili Sveci braa irilo i Metodije, slovenski prvouitelji), Slovenci, Hrvati,
dio Srba, i svi su oni ivjeli teko, i svi su oni, izuzev Srba, morali da prime rimokatoliku vjeru, iako je u
narodu ostala elja da se vrate svojoj staroj pravoslavnoj vjeri. Jo dok je vladao Aleksej Mihailovi, jedan hrvatski naunik (Jurij Kriani), bjeei iz Austrije u Rusiju, pisao je u svojoj knjizi, da su Njemci
za Slovene gori neprijatelj od Turaka, i matao je da e Rusija da objedini sve Slovene u jedno carstvo i
tako ih oslobodi od turskog i njemakog ropstva. I Srbi su, naavi se u cjelosti kao narod 1718. godine
pod vlau Austrije, ubrzo osjetili emer i gorinu novog ropstva i bili su na kraju sreni kada ih je
Austrija vratila ponovo Turcima. Bolji je Turin sa sabljom, nego Njemac sa perukom govorili su
oni.
Sva nada hriana pod Turcima bila okrenuta, kao i ranije, prema pravoslavnoj Rusiji prema djedu Ivanu, kako su Bugari nazivali Rusiju. Srbi, Bugari i Rumuni su se masovno preseljavali u Rusiju. Petar Veliki je ve mogao da formira od takvih doseljenika nekoliko konjikih pukova srpski, vlaki i moldavski. Za vrijeme vladavine Jelisavete Petrovne, njima su se pridruili istovremeno sa gruzijskim, jo i bu-

garski i makedonski pukovi (Makedonija je naseljena Slovenima, koji su bili bliski Bugarima i Srbima).
Iz svih krajeva pravoslavnog svijeta izbjeglice su se sakupljale u Rusiju, traei utoite i elei da slue i
budu pokorni djedu Ivanu, dok on ne smogne snage da im oslobodi domovine i ognjita. Djeca i unuci
tih doseljenika ve su gledali na Rusiju, kao na svoju pravu domovinu, i srcem i tijelom se spajali sa njima srodnim ruskim narodom. Meu herojima Otadbinskog rata posebno mjesto zauzima general Miloradovi, rodom od porusenih Srba, koji su se preselili u Rusiju.
Neke oblasti u Junoj Rusiji (u dananjoj Jekaterinoslavskoj i Hersonskoj guberniji) su tako gusto bile naseljene njima, da su ak dobile naziv Nova Srbija.
Ruski vladari, poslije neuspjenog pokuaja Petra Velikog, nijesu prestali da se brinu o zatiti i oslobaanju istovjernika, kao i naroda koji su nam po srodstvu bili veoma bliski. Najblie ruskim granicama bile
su Moldavija i Vlaka. Naravno, prvo je dolo na red njihovo oslobaanje. Ve je carica Ana, po zavretku rata sa Turcima, traila nezavisnost za Dunavske kneevine, ali tada zbog izdaje saveznika Austrijanaca, Rusija nije mogla da sprovede svoju volju. Taj isti zahtjev je ponovila Ekaterina Velika poslije prve
pobjede nad Turcima. Mijeanjem drugih drava prisililo je caricu da svoje zahtjeve donekle ublai. Moldavija i Vlaka nijesu dobile punu nezavisnost, ali ipak, uveni Kandijski mir 1774. godine donio im je
znaajno olakanje. Turci su se obavezali da kneevinama ne uvode nove poreze, da ih za dvije godine
oslobode od dabina, a Rusija je dobila pravo da prati izvrenje ovog obeanja, zbog ega su u Moldaviju
i Vlaku bili poslani Rusi sa posebnim ovlaenjima.
Ekaterina Velika je nanijela teak udarac Turcima, i zbog toga se uskomealo svo pravoslavlje u Turskoj.
Djed Ivan je pokazao svoju snagu, zato Turska nije vie bila strana i jaka.
1804. Srbi su, izgubivi strpljenje zbog uvreda i pljakanja od strane Turaka, podigli krvavi ustanak za
krst asni i slobodu zlatnu. Ustanak je predvodio hrabri Srbin Karaore, djed srpskog kralja Petra. Njihov zanos je bio tako veliki, da Turci nekoliko godina nijesu mogli da izau na kraj sa ustancima malobrojnog i slabo naoruanog naroda. Voe ustanka, su naravno, oekivale podrku od Rusije.
U isto vrijeme i Rumuni su se obratili sa albom caru Aleksandru, jer su Turci htjeli samovoljno da smijene njihove gospodare. Car Aleksandar, imajui ve po dogovoru od 1774. godine, zakonsko pravo da
uzima u zatitu Dunavske kneevine, poeo je rat sa Turcima. Ruska vojska se ponovo pojavila na obalama Dunava i njihovo pojavljivanje, kao i uvijek, izazvalo je veliko komeanje meu pravoslavcima. Mnogo se Rumuna, Srba i Bugara borilo u redovima ruske vojske. Ruske jedinice stigle su i u Srbiju da potpomognu tamonje ustanike.
Naalost, Otadbinski rat koji se primicao, zahtijevao je da se sve snage bace na zatitu same Rusije, i
opet nijesu stvorene mogunosti da se stvar dovede do karaja. Ali ipak, mir koji je zakljuen u Bukuretu
1812. godine, donio je dosta pogodnosti i bio je astan. Srbija je dobila samoupravu i od tada sami su sebe birali vladare, donosili za sebe svoje zakone, samo je turska vojska ostala u njihovim tvravama i sakupljala danak, koji je iao sultanu. Dunavske kneevine opet nijesu uspjele da dobiju punu samostalnost,
ali je velika oblast u Moldaviji Besarabija pripala Rusiji.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475483&datum=2015-02-09
Rat za osloboenje balkanskih Slovena

Uasne godine odluujue borbe Rusije protiv Napoleona (18121814) bile su teke i za balkanske Slovene. Propast ili poraz Rusije znaio bi i za njih unitenje i gaenje svake nade za svjetliju budunost. Turska, vidjevi da se Rusija nalazi u tekom poloaju, nije ni pomiljala da ispunjava dogovoreno iz 1812.

godine i nastavila je da gazduje po starom u Srbiji. Srbi, koji su se ve bili navikli na slobodu, podigli su
novi ustanak. Turci su estoko navaljivali na njih sa svih strana, i ovog puta Srbima je bilo mnogo loe.
Ali u to vrijeme zavrio se rat sa Napoleonom u Evropi.
Rusija, proslavivi se neuvenom pobjedom nad ujedinjenim snagama cijele Evrope, nala se ponovo na
visini svoje moi, a stroga izjava cara Aleksandra natjerala je Turke da se sjete dogovora iz 1812. godine.
Na rat sa Rusijom u to vrijeme nijesu smjeli ni da pomisle.
Turska vojska se povukla iz Srbije, a Srbima je ak dato pravo da ne biraju vladara privremeno, ve prestolonaslednika. Na kneevski presto bio je izabran jednoglasno Milo Obrenovi, koji je u to vrijeme rukovodio ustankom. Za Srbiju su doli novi dani. Ponovo su podignuta zvona na crkvene zvonike, koja su
skinuli Turci prije 400 godina, i sveana zvonjava crkvenih zvona obavijestila je narod po cijeloj zemlji
Srbiji da je stigla sloboda i zora boljeg ivota. Ali, u sastav srpske kneevine uao je samo jedan dio Srba,
drugi, vei njihov dio ostao je pod vlau Turske i dijelom pod Austrijom.
Provodei zamiljene velike promjene u unutranjoj politici, car Aleksandar II je vratio Rusiji i u spoljnoj
politici onaj poloaj koji je ona imala meu evropskim zemljama prije Krimskog rata. Zna se da je jo
1863. godine Rusija osjeala sebe toliko jakom, da je hrabro odbila zahtjev koji su joj naloile evropske
drave, da prestane sa podsticanjem na pobunu naroda u Poljskoj.
Car Aleksandar II 1871. godine, u toku rata Francuske sa Pruskom, obavijestio je drave, koje su potpisale Pariski sporazum 1865. godine, da Rusija skida sa sebe odgovornost, koju je prihvatila poslije Krimskog rata, da nema svoju ratnu flotu na Crnom moru i odmah kree sa izgradnjom ratnih brodova. Meutim, naa Crnomorska ratna flota nije uspjela da zavri gradnju, a ve je na Balkanskom poluostrvu dolo
do novih sukoba Slovena sa Turcima, u koje se umijeala i Rusija.
Prvi su se pobunili Srbi u oblastima, koje su ostale jo pod turskom vlau, oni su teili da se otcijepe od
Turske i pripoje kneevinama u Srbiji i Crnoj Gori. Preko ljeta 1875. godine buknuo je ustanak u Bosni i
Hercegovini, koje su bile naseljene Srbima. Najvei povod za izbijanje ustanka bili su nepodnoljivi pritisci koje je vrila turska vlast. Poeli su krvavi sukobi izmeu Srba i Turaka. Turci su pokrenuli svoje jedinice radi uguivanja pobune Srba. Po nesrenoj Bosni i Hercegovini potekla je rijeka slovenske krvi. Car
Aleksandar II, iz saaljenja prema sunarodnicima, obratio se turskom sultanu sa zahtjevom da prekine pokolj i da im olaka poloaj. Naalost, zapadne drave nijesu podrale velikoduni poduhvat Ruskog imperatora, ve naprotiv, sa svojim savjetima u Konstantinopolju podrali su obijest Turaka.
Srbija i Crna Gora su se digle na oruje i ule u rat sa Turcima za oslobaanje svojih sunarodnika Bosanaca i Hercegovaca.
Nemiri su poeli i u Bugarskoj. Turci su sa vojskom napali Srbiju i Crnu Goru, a na drugoj strani uguivali pobunu Bugara sa bezdunom surovou, vrei pokolj u cijelim selima i gradovima, ne tedei ni ene,
ni djecu. Samo u Filipopoljskom okrugu bilo je poklano vie od 12 hiljada ljudi.
U Rusiji je sudbina brae Slovena, koji su nam bliski po vjeri i jeziku, izazvala veliko saaljenje kod svih
stalea. Hiljade ruskih dobrovoljaca javilo se u srpsku vojsku i komadant svih oruanih snaga u Srbiji postao je ruski general ernjajev. Takoe i novana pomo pristizala je u veini iz cijele Rusije, kao podrka ratu: u crkvama su sakupljani dobrovoljni prilozi za borce. Rusiju je obuzelo jedno uzvieno osjeanje
moraju se osloboditi svoja porobljena braa. U to vrijeme ogromna turska sila obruila se na Srpsku
kneevinu. Bez obzira na podrku hrabrih i plemenitih ruskih dobrovoljaca, nevelika srpska vojska nije
mogla da izdri strahovit napad i Turcima je bio otvoren put prema srpskoj prestonici Beogradu.
Car Aleksandar II nije dozvolio unitenje male Srbije. Na ambasador u Konstantinopolju, grof Ignjatjev
je predao sultanu 19. oktobra 1876. godine carev zahtjev da Turska mora da prekine vojna dejstva protiv
Srba, u suprotnom Rusija e ui u rat. Turska se pokorila zahtjevu, a turske jedinice, koje su ugroavale

Srbiju, bile su zaustavljene.

Poslije toga dolo je do pregovora izmeu Rusije i drugih drava sa Turskom o garanciji statusa i poloaja
pravoslavnih Slovena na Balkanu. Ti su pregovori trajali cijelu jesen i zimu.
www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475641&datum=2015-02-10

Bitka za Plevnu

Veliki knez Nikolaj Nikolajevi

U aktivnostima zapadnoevropskih drava nije bilo iskrenosti i odgovarajue pouzdanosti za podrku pravednim ruskim zahtjevima, na osnovu ega su Turci i nastavljali da ispoljavaju svoju
obijest. U Rusiji je raslo saaljenje prema nesrenim Srbima i Bugarima. Car je preivljavao ta
ista osjeanja kao i njegov narod. Vidjevi da pregovori sa Turcima ne obeavaju nita dobro, on
je odluio da silom oruja oslobodi balkanske Slovene i 12. aprila 1877. godine objavi rat Turcima. Ruska vojska je ula preko granice Rumunije i uputila se prema Dunavu.
Rumunski knez, isto kao i srpski, bio je potinjen Turskoj. elei konano da se oslobodi ovoga
ropstva, Rumunija se prikljuila Rusiji.
Rat je za Rusiju bio teak. Drave, koje su bile neprijateljski raspoloene prema nama, snabdjele
su Turke takvim pukama i topovima koji su bili daleko bolji od naoruanja nae armije. Prei
preko granice na tursku teritoriju, bilo je oteano zbog prelaska preko iroke rijeke Dunava, koju
je titila kopnena armija, kao i ogromni specijalizovani ratni brodovi. Protiv takvih brodova upustili su se u borbu nai heroji mornari, koji su na malim parnim brodiima organizovali napade
na neprijatelja, pri emu su, uz pomo mina, uspjeli da dignu u vazduh nekoliko turskih brodova.
To je izazvalo ogroman strah kod Turaka, a njihove akcije sa brodiima postale su za njih nerjeive, a Rusi su u meuvremenu izabrali mjesto za prelaz i sa vojskom preli Dunav. Mjesto za
prelaz je bilo obezbijeeno i vojne jedinice su prele preko granice u Tursku.

Glavnokomandujui u ovom ratu bio je veliki knez Nikolaj Nikolajevi (roeni brat cara Aleksandra II). Jednom od jedinica uspjeno je komandovao prestolonaslednik carevi Aleksandar
Aleksandrovi, kasnije prozvan car Aleksandar III. Car je lino doputovao da posjeti armiju. On
je htio da motivie vojnike svojim prisustvom, da ih ohrabri i podijeli sa njima tekoe koje donosi rat. Punih sedam mjeseci, u najtee vrijeme rata, car je stalno bio prisutan meu vojnicima
na frontu. Zbog velike zabrinutosti i iscrpljenosti i ivei vojnikim ivotom, njegovo zdravlje je
poelo da se pogorava. Ni molbe doktora nijesu ga mogle natjerati da se vrati, dok lino ne vidi
konaan uspjeh na naoj strani. Svakog dana je car, bez obzira na loe zdravstveno stanje, obilazio vojnu bolnicu i srdano razgovarao sa bolesnicima i ranjenicima, elei da ih utjei.
Na svakom koraku Bugari su sa velikim oduevljenjem pozdravljali velikodunog cara, koji je
imao nadimak Spasitelj, a takav nadimak mu je dao ruski narod. Sa ushienjem su sretali cara i
njegovi vojnici i saveznici Rumuni.
Turci su pruali veoma snaan otpor. Nekoliko puta su morali da dovode pojaanje iz Rusije.
Preko Dunava je bila prebaena i carska garda, koja se proula slavom u mnogim bitkama i marevima. Posebno teke borbe bile su oko grada Plevne, zatim njegova opsada i zauzimanje.
Ogromna turska vojska pod komandom Osman-pae, jednim od najboljih turskih komandanata,
titila je utvrenu Plevnu hrabro i odluno i mi smo morali ovdje da koncentriemo velike snage
i u trajanju od etiri i po mjeseca da vodimo teku opsadu po planu generala inenjerije Totlebena, koji se proslavio prilikom odbrane Sevastopolja. U isto vrijeme sa juga su nadirale druge turske snage. Njih je trebalo zaustaviti do tada, dok nam Plevna ne padne u ruke.
Turska armija, nastupajui sa juga, morala je da pree planinski greben u planinama Balkana.
Rusi su zaposjeli glavni prevoj ipku, preko kojega su morali prei Turci. Komandant jedinica,
koje su uvale prevoj, general Radecki bio je spreman prije da pogine, nego da preda vaan poloaj, koji mu je povjeren na uvanje. Sa nepokolebljivom mirnoom i velikom hladnokrvnou,
ne povlaei se sa zaleenih planinskih visova, zavejanih snijegom, gledajui strahote i borbu,
koja se nije nijednog trenutka prekidala sa mnogobrojnijim neprijateljem, Radecki je svakog dana raportirao glavnokomandujuem: Na ipki je sve u redu! Bez obzira na nenormalne uslove,
na umor, jer nije imao ko da ih zamijeni, na neprekidnu silinu napada i velikog broja promrzlih
boraca, ruska jedinica je odbila sve napade, nanijevi strane gubitke neprijatelju.
28. novembra, poslije krvave i neopisivo hrabre bitke, grad Plevna se predao: vie od 40 hiljada
Turaka je zarobljeno. Veliku pobjedu je radosno proslavila cijela Rusija i sav slovenski narod.
U borbi sa Turrcima posebno se istakao meu vojnim komandantima Mihail Dmitrijevi Skobeljev. On je pokazao neobinu hrabrost i izvanredne vojnike sposobnosti, koje su mu donijele
ogromnu slavu i meu svojima i kod neprijatelja. Svi vojnici su dobro znali njegovo ime i njegovu momaku i neustraivu figuru uvijek na bijelom konju, preko ljeta u bijeloj vojnikoj bluzi,
zato su ga vojnici i zvali bijeli general. Njegova zauujua sposobnost komuniciranja sa vojnicima, brzina snalaenja na bojnom polju i estina snage napada podsjeali su na velikog Suvorova. O Skobeljevu, kao i o Suvorovu, vojnici su spjevali ushiene i zanosne pjesme o njegovoj
hrabrosti, koje su otile u legendu.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475741&datum=2015-02-11

Pokuaj ubistva cara Aleksandra drugog

Aleksandar drugi
Poslije zauzimanja Plevne, bez obzira na nepodnoljivu hladnou, naa vojska je odmah krenula
prema jugu, Skobeljev je zaao iza lea turskoj armiji, koja je brojala 25 hiljada vojnika, i koja je
opkoljavala Radeckog na ipki, i napao na nju istovremeno sa Radeckim, porazio je cijelu armiju
i zarobio. Odmah poslije toga Gurko je krenuo prema Filipopolju, gdje je potukao poslednju tursku armiju. U isto vrijeme Skobeljev je silovito krenuo dalje ka jugu, prema gradu Jedrene. Na
tom putu sve turske jedinice su se predavale bez borbe bijelom generalu, ne smijui ni da pomisle na suprotstavljanje. 8. januara 1878.godine, grad Jedrene je bio zauzet.
Po zauzimanju Jedrena Skobeljev je odmah krenuo dalje: 17. januara on je ve bio na ulazu u
Konstantinopolj. Pribliavanje ruskih jedinica dovelo je sultana i njegove savjetnike u bezizlazan
poloaj i on je pristao na sve traene uslove, koje je prethodno predvidio Sanstefanski sporazum.
Rat je bio zavren. Evropske drave su se ponovo zauzele za pobijeenu Tursku, nastojei da
Rusija ublai zahtjeve, koje je prethodno istakla prije zakljuivanja mira, iako je sama Turska
ve dala saglasnost na njih. Rusija je morala da popusti, jer bi izazvala rat sa Savezom evropskih
drava, kao i 1854. godine. Engleska je ve prijetila ratom i dovela jaku flotu u Mramorno more,
njenim primjerom je trebala da krene i Austrija, koju bi podravala Njemaka. Ali ipak, dobijeni
rat je donio dosta koristi i Rusiji lino i pravoslavnim narodima na Balkanu, zbog kojih je Rusija
ula u rat.
Srbija i Rumunija priznate su kao nezavisne kneevine i, osim toga, Srbija je naknadno dobila

nekoliko okruga, koji su do tada bili pod turskom vlau, a Rumuniji je pripojena oblast Dobrude, koja se nalazila na desnoj obali u donjem toku Dunava. Kasnije su kneevi Srbije i Rumunije dobili zvanja kraljeva.
Crna Gora je uveana dobijanjem novih teritorija, od kojih je za njih bilo veoma vano dobijanje
primorskog grada Bara.
Bugari, koji su ivjeli na sjeveru Balkanskih planina, dobili su slobodu i oni su ostvarili posebnu
kneevinu. Iako se ona obavezala da prizna vrhovnu vlast Turske, ta potinjenost je bila prividna. Bugari su dobili pravo da biraju kneza, da imaju svoju vojsku i da donose svoje zakone.
Sve dobre careve namjere, kada su u pitanju Sloveni na Balkanu, nijesu uspjele da se ostvare. Ali
i to to je uraeno za njih, bilo je veoma vano. Balkanski Sloveni istinski cijene i potuju cara
Aleksandra Nikolajevia i zahvalni su mu za uinjeno. U Sofiji, glavnom gradu Bugarske, podignut mu je velianstven spomenik, takoe su ovjekovjeene uspomene na njega na svim onim
mjestima, gdje je on za vrijeme rata bivao. Sloveni paljivo uvaju i iskreno potuju sva ta mjesta, gdje je prolivena ruska krv za njih, na bratskim grobljima izgraeni su hramovi, kapele i podignuti spomenici.
Narod je mnogo volio cara Aleksandra Nikolajevia za njegova dobra i velika djela, i ruski ovjek je bio uvjeren, da to due bude slavno vladao Rusijom, vie e biti dobra i sree za Domovinu. Ali tako nije mislila aica unutranjih neprijatelja. Ne shvatajui da se blagostanje u narodu i poboljanje ivotnih uslova postie dugim, upornim, a to je najbitnije , mirnim radom niza
generacija, ova grupa bezumnih zloinaca je uobraavala da moe odjednom da stvori nekakav
raj na zemlji, ako se ostvare njihove zamisli, koje su pozajmili od zapadnih takozvanih socijalista
i anarhista. Te zamisli nijesu bile ostvarene ni u Evropi, niti igdje u svijetu. Ruski revolucionari,
sledbenici evropskih bezumnika, irili su po Rusiji te neostvarljive ideje, pritom ne birajui sredstva da bi ostvarili cilj, zaboravljajui da nasilje i nesrea nikada ne donose dobro.
Ti ruski revolucionari, iji su voe i podstrekai, u veini zbog bezbjednosti, ivjeli u inostranstvu, poetkom 60-ih godina poeli uporno da ire svoje uenje u Rusiji. Ali, oni su nali pristalice samo meu dijelom labilne i neozbiljne omladine, koja nije znala ta su prava znanja. Narod,
koji se tek oslobodio kmetstva i potinjenosti, nije htio da uje za primamljive prie, koje su im
nudili u proklamacijama.
Da bi lake stekli povjerenje, revolucionari su se esto oblaili u odjeu seljaka i radnika i takvi
kao vukovi u ovjoj koi propovijedali svoje lano uenje. Oni su se trudili da izazovu bunt i
sve vrste nemira, pretpostavljajui, da e se na taj nain pojaviti nezadovoljstvo, koje e im biti
od dobre pomoi da prodru u narod sa njihovim uenjem. U veini sluajeva narod je to posmatrao mirno i buntovnike je prijavljivao vlasti. Ruskim revolucionarima malo su pomogli i pobunjeniki pukovi. Vidjevi, da nemaju nekih uspjeha u svojim aktivnostima, revolucionari su odluili da pojaaju svoje napade i zloine, i usmjere ih prema svetoj linosti caru, Bojem pomazaniku.
4. aprila 1866. godine, kada je car poslije etnje sjeo u koiju kod Ljetnje bate, nekakav Karakozov pucao je u njega, ali je seljak Osip Komisarov iz Kostrome, koji je bio blizu njega, uspio da
udari po ruci zlikovca i metak je promaio cara. Saznavi o spasenju voljenog cara, narod ga je

sa oduevljenjem pozdravljao.
To je bio prvi atentat na cara Aleksandra Nikolajevia. Revolucionari su odluili da takvim atentatima zastrae narod i Vladu. Naredne godine na cara je izvrio atentat Poljak Berezovski za vrijeme njegovog boravka u Parizu.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475913&datum=2015-02-12
Eksplozija u Zimskom dvorcu

Aleksandar II Romanov
Mnogo godina je Bog uvao svog pomazanika. Buntovnici su opet poeli da uznemiravaju omladinu, irei svoje proklamacije. Poslije rusko-turskog rata ponovo su poeli atentati, ali je svaki
bio neuspjean. Revolucionari su pokuali da dignu u vazduh carski voz nedaleko od Moskve.
1880. godine oni su uspjeli da izazovu eksploziju u Zimskom dvorcu ispod carske trpezarije, kuda je morala da proe carska porodica za nekoliko minuta. Od eksplozije je poginulo 10 niih inovnika njegove tjelesne garde iz Finskog puka, koji je toga dana bio rasporeen na strau. Vie
od 50 vojnika je bilo ranjeno, a mnogi od njih veoma teko. Eksplozija je bila strana, ali niko nije postradao od carske porodice. Car je rijeio da koncentrie vlast i da borbu sa buntovnicima
povjeri opunomoeniku. Bila je formirana posebna vrhovna dobro organizovana komisija, na elu koje je bio postavljen grof LorisMelikov, koji se istakao za vrijeme poslednjeg rata sa Turcima u Aziji i u poslovima suzbijanja kuge, koja se pojavila u Astrahanskoj guberniji. On je dobio
iroka ovlaenja. LorisMelikov je imao u planu da borbu sa revolucionarima pone, prije svega, koristei njihovu savjest i osjeajnost. Kao odgovor na to, revolucionari su organizovali aten-

tat na njega samog. Ali, on se ipak nadao da e da smiri situaciju bez upotrebe surovih mjera.
Neko vrijeme nije bilo atentata, LorisMelikov je smatrao da je dolo vrijeme da se pristupi preureenju dravne uprave, koje je prieljkivao jedan dio obrazovanog drutva i za koje su se zauzimale i traile od cara neke lokalne plemiko-buroaske samouprave (zemstva). Ove reforme su
bile usmjerene ka izbornom sistemu i na taj nain izaberu ljude, koji e uestvovati u izradi novih zakona. ak je i od cara dobio saglasnost. Mnogi su bili ubijeeni da su revolucionari prestali
sa svojim zlodjelima. Ali to je bilo pogreno. Oni su se pritajili da bi tako lake ubili svoju rtvu,
a predloene reforme nijesu odgovarale njihovim eljama i zamislima.
Zlikovci su pripremili novi atentat u nedjelju prve sedmice Velikog posta, 1. marta 1881. godine,
u vremenu kada se car vraao u Zimski dvorac sa hipodroma u Mihajlovskom.
Car se nije odmah uputio kui sa hipodroma, ve je prvo svratio u Mihajlovski dvorac i otuda,
tek u 14 asova i 15 minuta izaao na kej Jekaterniskog kanala. Trojica zloinaca sa runim razornim bombama rasporedili su se pored puta, kuda je trebala da proe carska koija. Jedan od
njih je bacio razornu napravu pod koiju, ali je od ove eksplozije car ostao nepovrijeen. On je
izaao iz koije i priao zlikovcu, kojega je narod uhvatio. Na uzbudljiva pitanja onih koji su bili
oko cara, on je odgovorio: Hvala Bogu, ja sam iznio ivu glavu, ali eno tamo... i pri tome pokazivao na ranjene, koji su leali na kaldrmi. Tog trenutka primakao se drugi zloinac i bacio
pod noge caru svoju bombu i odjeknula je jo stranija eksplozija. Kada se dim podigao, oni koji
su preivjeli, vidjeli su cara kako lei sa smrskanim nogama, obliven krvlju. Car je tiho izustio:
Hladno mi je, hladno mi je! Velikom knezu Mihailu Nikolajeviu, koji je dotrao, car je jedva
doapnuo: Bre... u dvorac... tamo u da umrem. To su bile poslednje rijei velikog muenika.
Umirui, bez svijesti car je bio donesen u dvorac, i u 15 asova i 15 minuta njegovo je srce prestalo da kuca. Car spasitelj je postao car muenik.
Uasna vijest je kao grom pogodila cijelu Rusiju, poginuo je od zloinake ruke njen najvoljeniji
ovjek, koji joj je donio najvie dobra. Velianstveni lik cara-spasitelja i cara-muenika ostae u
sjeanju ruskog naroda za sva vremena.
Na tom mjestu gdje je bio smrtno ranjen car Aleksandar II sada se uzdie hram Hristovog Vaskrsenja, koji je sagraen voljom cijelog naroda.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=476117&datum=2015-02-13
KRAJ