Pregledni rad UDK 165.1/H.-G.

Gadamer

Primljeno 14. 02. 2008.

Ivan Maji
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, I. Luia 3, HR10000 Zagreb
imajic@ffzg.hr

Gadamerova hermeneutika
od filozofije sluanja prema knjievno-teorijskoj praksi
Saetak

Polazei od osnovnih postavki Gadamerove filozofske hermeneutike, u lanku se tematizira

mogunost njene primjene u knjievnoj teoriji. Prostor Gadamerova promiljanja, a tako
i njegove hermeneutike, otvara pitanje kako je mogue razumijevanje? Odgovori na to
pitanje impliciraju etiko-estetski zahtjev filozofije sluanja u kojoj se mora uspostaviti
dijalektika pitanja i odgovora. Proces dolaska do znaenja tako se odvija u jeziku, koji nam
omoguuje, u najgorem sluaju, da se stvari barem pribliimo, ako ne i da je razumijemo.
Tumaeva situacija obiljeena je njegovim predrasud(b)ama, preduvjerenjima (Vorurteil),
a situacija teksta prezencijom, ali i temporalnou. Upravo je temporalnost umjetnikog
djela osnova Gadamerovu poimanju tradicije, odnosno predaje, kojoj, pod Heideggero
vim utjecajem, Gadamer pridaje regulativni karakter. Procijep izmeu dvaju horizonata,
tradicijsko-povijesnog i predrasudno-tumaeva, rjeava se stapanjem horizonata (Hori
zontverschmelzung) kao krajnjim ishodom dijaloga, a to stapanje ujedno postaje temeljem
razumijevanja. Iako je Gadamerova hermeneutika bila kritizirana, ona je ujedno nezaobi
lazna u prouavanjima interpretacije (knjievnog) teksta.
Kljune rijei

Hans-Georg Gadamer, hermeneutika, razumijevanje, dijalog, jezik, tradicija, preduvjerenje

(Vorurteil), stapanje horizonata (Horizontverschmelzung)

I.
Kada Hans-Georg Gadamer u predgovoru svoje najznaajnije knjige Istina
i metoda,1 odgovarajui na kritike koje su uslijedile nakon prvog izdanja te
knjige, istie kako je tom knjigom i uope njegovim konceptom hermeneutike
njegova namjera bila i jest filozofska: to jest, ne da se ispita ta inimo, niti
ta bi trebalo da inimo, ve ono to se s nama deava van naeg htijenja i
ina,2 tada je posrijedi iskaz koji sugerira, analogno filozofskoj namjeri,
i filozofsko itanje teksta koji slijedi. Meutim, kasniji e utjecaj Gada
merove hermeneutike teorije pokazati da su njegova promiljanja, osim u
podruju filozofije, znaajno utjecala i na druga podruja, prije svega na teo
riju i povijest umjetnosti, povijest, teoriju knjievnosti, itd. Kako se temeljni
problem Gadamerove hermeneutike, koji se moe sumirati u kantovskom
pitanju kako je mogue razumijevanje,3 recepcijski reflektira na razliite
domene humanistikih znanosti, poglavito na knjievnost, propitujui funk
1

U ovome radu koristim izdanje: Hans-Georg

Gadamer, Istina i metoda, Veselin Maslea,
Sarajevo 1978.

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 10.

3

Isto, str. 12.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

750

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

cioniranje hermeneutike knjievnog znaka, Gadamerova filozofska namje

ra, barem recepcijski, utoliko je postala i nefilozofskom ili, tonije, filo
zofskom s dodatkom. Taj pomak od filozofije k teoriji umjetnosti openito,
a ponajvie knjievnosti, u Gadamerovu je sluaju uvjetovan mogunou
dolaska do odgovora na postavljeno pitanje. Radi se, naime, o posebnosti
iskustva umjetnosti pred kojim je nauno istraivanje () ve od poetka
svjesno da ga ne moe niti zamijeniti niti nadmaiti.4 To specifino iskustvo
umjetnosti karakterizira neposrednost kojom je uspostavljen odnos izmeu
teksta (umjetnine, izvedbe) i primatelja jer, umjetniko djelo nekomu neto
kazuje, i to ne samo tako kako neki historijski dokument neto kazuje histori
aru ono svakom neto kazuje, kao da bi to bilo reeno upravo njemu, kao
neto prisutno i istodobno.5 Iz tog drukijeg karaktera iskustva umjetnosti
i umjetnikog djela, Gadamer crpi motivaciju za razradu hermeneutike kao
umijea razumijevanja, tovie, hermeneutika postaje filozofija sluanja,6
jer se u odnosu prema (umjetnikom) tekstu mora uspostaviti dijalektika pi
tanja i odgovora.
Stoga i intencija ovoga rada nije usmjerena toliko prema analizi bogatih fi
lozofskih koncepata Gadamerova djela koja se dijaloki kreu od antike
tradicije, prije svega Platona, Aristotela, pa preko Augustina, Hegela, sve do
njegovih uitelja koji su znaajno utjecali na razvoj njegove misli, Edmunda
Husserla, i poglavito, Martina Heideggera ve je intencija u fokusiranju mo
guih mjesta utjecaja Gadamerove hermeneutike na tumaenje knjievnoga
teksta i konstituciju znaenja openito.

II.
Gadamerov interes za prouavanje umjetnosti, a posebno knjievnosti, po
vezan je s njegovim poimanjem karaktera umjetnikog djela. Prije navedena
neposrednost znaka u recepciji, kada je rije o umjetnikim djelima/tekstovi
ma, ne samo da je razlogom toga drukijeg karaktera koji Gadamera toliko
zanima, nego se iza te neposrednosti krije zapravo jedno od osnovnih naela
Gadamerove hermeneutike koje on, pod Heideggerovim utjecajem temporal
ne analitike ovjekova tubitka, preuzima i prilagoava na podruju teksta, a
to je prezencija.7 Iz te prezencije, naprosto, injenice da je djelo tu,8 razvija
se potreba da se djelo razumijeva. Meutim, potreba razumijevanja i tuma
enja nije voena potrebom dolaska do znaenja (knjievnog) teksta koji e
biti izvan njega i tek pokuati ozrcaliti osjetilno sjajenje ideje (Hegel), ve
je, upravo suprotno (i tu se Gadamer jasno distancira od Hegela), voena
zahtjevom da se u umjetnosti koja se nadaje kao neto nenadmano upravo
u susretu s onim posebnim i u pojavi istinitoga samo u onome posebnome,9
ostvari upravo prirast bitka.10 Drugim rijeima, znaenje se ne trai niti u
autorovoj ingerenciji (Husserl), niti u osjetilnoj ideji (Hegel), nego se nalazi
u samom tekstu koji je prezentan, ali koji, isto tako, funkcionira i kao simbol.
Prezencija zapravo znai upuenost knjievnog teksta, budui da je on tu,
upravo prema razumijevanju, jer jezik i pismo postoje samo u njihovu upui
vanju () a pjesniki je govor ispunjen samo u izvrenju govorenja, odnosno
samog itanja, a to znai, on nije tu, a da ne bude razumljen.11 S druge stra
ne, upravo simbolinost umjetnikog teksta, omoguuje pokretanje procesa
tumaenja kojega Gadamer, po uzoru na grku etimologiju rijei simbol, pod
razumijeva kao proces nerazrjeive suprotnosti upuivanja i skrivanja.12 U
antropolokom iskustvu umjetnosti, Gadamer posebnu pozornost posveuje
upravo pojmovima igre, simbola i svetkovine, dok simbol ima presudni zna
aj, jer se bit simbolikoga ili onoga nalik simbolu sastoji upravo u tome to

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

751

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

se ono ne odnosi na znaenjski cilj koji valja intelektualno nadomjestiti, nego

njegovo znaenje sadri u sebi.13
U tom smislu, ovjekov tubitak (Heidegger) i umjetnika djela sa svojim
prirastom bitka (Gadamer) kojega nose u sebi postaju nerazluivo poveza
ni. Kaem, nerazluivo, jer to upravo implicira ozbiljne posljedice za daljnje
tumaenje hermeneutike, koja tako prestaje biti usmjerena iskljuivo na tekst
i njegovo znaenje, ve se u inu pravilnog oslukivanja smisla,14 milje
nja sam, artikulira upravo ona udnja za smislom koji bi bio presudan za
recipijenta. Ovim smo krianjem doli do etikih reperkusija hermeneutike
koja upravo moda iz te perspektive postaje relevantna kao mogunost uspo
stave dijaloga, tolerancije, jer stvarna usmjerenost hermeneutike zapravo
postaje pokuaj mogunosti dopiranja do smisla ovjeka, a tek onda smisla
teksta, iako je put koji vodi do smisla posredovan tekstom. Kao posljedica te
svijesti, nerijetki su citati u kojima se isprepleu razine umjetnikog djela i
razine subjekta:
Umjetniko djelo koje neto kazuje suoava nas s nama samima. () Razumjeti to nekomu
umjetniko djelo kazuje stanovito je, dakle, susretanje sa samim sobom.() Ono (djelo, op.
I.M.) nije samo ono: To si ti! koje se otkriva u radosnom i plodnom treptaju ono nam takoer
kazuje: Mora mijenjati ivot!.15

Ako se umjetniko djelo, tonije ono simbolino u kojemu se umjetniko

djelo realizira, prikazuje kao krhotina bitka koja obeava da e dopuniti ne
to odgovarajue radi iscjeljenja i cjeline,16 onda je put do znaenja koje e
omoguiti dopiranje do smisla egzistencijalno bitan! Mogunost bitka ovisi
o smislu teksta. Sada se pak postavlja problem, kako utvrditi ono to djelo
unutar sebe posjeduje, onaj smisao koji stoji skriven u njemu, odnosno kako
izbjei vieznanost i viesmislenost? Upravo je zbog toga Gadamerova her
meneutika doivjela najee kritike, tim vie to je Gadamer pokuao tom
problemu, a i problemu povijesnog razumijevanja, doskoiti pojmovima tra
4

10

Isto, str. 22.

Isto, str. 57: u umjetnikom djelu se na ne

to upuuje, ali u njemu autentinije jest tu to
na to se upuuje. Drugim rijeima, umjetniko
djelo znai prirast bitka (istaknuo H.-G. G.).

Hans-Georg Gadamer, itanka, MH, Zagreb

2002., str 139.
6

H.-G. Gadamer, itanka, str. 7.

7

U intervjuu sa Jeanom Grondinom, Gadamer

o hermeneutici u djelu Istina i metoda kae:
za mene nije bila rije o teoriji znanosti
ili teoriji duhovnih znanosti. Htio sam, obrnu
to, pokazati da u duhovnim znanostima nisu
vane samo znanost i metoda, nego prije sve
ga i tajnovita prezencija koju ima umjetniko
djelo. H.-G. Gadamer, itanka, str. 317.
8

Smisao umjetnikog djela poiva zapravo na

tome da je ono tu. Hans-Georg Gadamer,
Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb
2003., str. 54.
9

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti,

str. 60.

11

H.-G. Gadamer, itanka, str. 192193.

12

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti,

str. 54.
13

Isto, str. 60.

14

To je zadaa da uimo sluati ono to tu eli

govoriti, i morat emo si priznati da uiti slu
ati ponajprije znai uzdii se iznad povri
ne sluanja i gledanja koje sve izjednaava i
poinje iriti sve razdraljiviju civilizaciju.
Isto, str. 59.
15

H.-G. Gadamer, itanka, str. 140142.

16

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti,

str. 52.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

752

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

dicije i stapanja horizonata (Horizontverschmelzung), o kojima e biti rijei

kasnije. Kljuni, stoga, problem, prema Hirschu ostaje:
Kako se moe tvrditi da je izvorni smisao teksta izvan naega domaaja a da je, u isto vreme,
valjano tumaenje moguno?17

Otrina s kojom Hirsch napada Gadamerovu koncepciju jest opravdana, ali

smatram da je pretjerana, tim vie to Hirsch upravo upada u zamku onoga
od ega se Gadamer svojim djelom uspjeno ogradio, a to je, Hirschovim rije
ima, prezaokupljenost devetnaestog veka objektivnom istinom i znanstve
nim metodom.18 Hirsch napada Gadamera tvrdei da radi istu greku protiv
koje se bori, govorei kako Gadamer die glas protiv ove prezaokupljenosti
(devetnaestim stoljeem, op. I.M.) istiui da Methodologie tumaenja tek
stova ne moe postojati zato to tumaenje, naposletku, nije Wissenschaft,
iji je cilj objektivno i trajno znanje.19 Meutim, Hirsch, zapravo, u svo
joj kritici trai od Gadamera upravo tu istu devetnaestostoljetnu objektivnu
istinu od koje se Gadamer distancirao. Njegovo insistiranje na odredivosti
znaenja previa upravo hermeneutiku vrlinu dijaloga (Grondin) zbog
koje je Gadamer i imao toliki utjecaj u filozofiji, kulturi i umjetnosti, a jedan
od tih elemenata dijaloga jest i Gadamerova kontradiktorna postavka da
se do znaenja dolazi i kroz historijsku okolnost tumaa i da je znaenje
odredivo, ali je isto tako beskonaan proces. Ta znaenjska neodredivost
posljedica je Gadamerove temeljne postavke da je Jezik bitak koji se moe
razumjeti.20
S druge pak strane, za razliku od Hirscha, smatram da je taj viak smisla,
ta cjelina koje unutarnje uho pokuava uti kada se susree s umjetnikim
djelom, konano, ta nemogunost odredivosti jednoznanog smisla teksta
upravo najpoticajniji dio Gadamerove hermeneutike. Jer, pogotovo nakon
njegove debate s Derridaom, Gadamer je, prema miljenju Jeana Grondina,
donekle revidirao svoje stajalite, te je drukije interpretirao ranije postavke.
Naime, upravo se ta znaenjska neodredivost, miljenja sam, pokazala pro
duktivnom pa je onda govorio o razumijevanju toga da drugi moe imati
pravo odnosno o prepoznavanju drugosti drugoga u njegovom pravu.21
Zanimljivo je, u tom kontekstu, Gadamerovo vlastito tumaenje reenice: Bi
tak koji se moe razumjeti jest jezik:
tu se skriva ogranienje. to se, dakle, ne moe razumjeti moe biti beskrajnom zadaom da
se nae rije koja se stvari barem pribliava.22

Ovo insistiranje na presudnosti samoga jezika za razumijevanje, odnosno

teksta kao prostora upisivanja drugih, pa i drugih tumaenja, konstanta je u
Gadamerovu promiljanju, koje je kao takvo jedino i mogue u kontekstu u
kojem je teko ponuditi jednoznanost smisla, jer hermeneutika jest: znati
koliko neiskazanog ostaje kada neto kaemo.23 U tom smislu, Gadamer je
dosljedan kada kae:
knjievni tekst, tovie, posjeduje vlastiti status. Njegova jezina prezencija kao teksta izis
kuje ponavljanje originalnoga doslovnog teksta, ali tako da ono povratno ne posee za izvornim
govorenjem, nego unaprijed gleda na novo, idealno govorenje.24

Idealno govorenje, ba kao i razumijevanje jest beskonaan proces, ali time

vanost interpretacije samo dobiva na znaenju, to nije zaokret prema posve
manjem relativizmu u njegovu pristupu (Hirsch), ve je znak uvaavanja
Drugoga.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

753

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

III.
Jedan od kljunih problema tako postavljene Gadamerove hermeneutike,
dakle, situacije u kojoj se unutar (umjetnikog) teksta, jezika, nalazi smisao
do kojega se dolazi uvijek moguim i nikad iscrpivim procesom tumaenja,
tako postaje temporalnost, odnosno pitanje: to emo s umjetnikim djelima
iz prolosti? Budui da bitku umjetnikog djela pripada istovremenost,25
postavlja se pitanje kako uspostaviti odnos razumijevanja sadanjega i pro
loga? Gadamer jasno razlikuje sadanje i prolo, meutim, budui da je na
ivot stalno koraanje kroz istodobnost prolosti i budunosti,26 smatra da je
pogreno misliti u opreci kako postoji umjetnost prolosti, u kojoj moemo
uivati, i umjetnost sadanjosti, kod koje nas rafinirana sredstva umjetnikog
oblikovanja trebaju siliti na suradnju.27 Umjetnost je nadilaenje vreme
na28 i u njegovu je shvaanju djelo kljuno, te stoga mora biti naina na koji
e se uspostaviti komunikacija razumijevanja prologa i sadanjega, odnosno
sadanje situacije recipiranja smisla djela iz prolosti, a to bi se trebalo
dogoditi upravo zahvaljujui razumijevanju koje je povijesnodjelatni pro
ces.29 Povijesno umjetniko djelo, za Gadamera posjeduje i dodatni znaaj,
ono ima umjetniku auru (Benjamin), ono u sebi sadri poseban svijet
religioznog iskustva, a to ima znaajnu posljedicu da taj njegov svijet jo
uvijek pripada i naem svijetu, odnosno ono to obuhvaa oba svijeta postaje
hermeneutiki univerzum.30 Stoga, povijesni raskorak mora biti nadvladan,
jer navlastiti bitak djela je to to ono moe rei, a to nadmauje svaku povi
jesnu ogranienost.31 Gadamer naglaava kako hermeneutika mora poi od
toga da je onaj koji hoe da razumije povezan sa stvari, koja predajom dolazi
do govora, i da je prikljuen ili da se prikljuuje tradiciji iz koje dolazi preda
ja, ali jednako tako, on je i svjestan da se sueljavanje promatraa i stvari
(Sache) ne odvija na jednostavan nain, tj. ne odvija se bez potekoa koje
su svojstvima povijesne situacije tumaenja. Meutim, upravo te potekoe
suoavanja s povijesnim postaju jednim od vanijih mjesta hermeneutike, jer
aktiviraju djelatan proces tumaenja.
17

23

E. D. Hir, Naela tumaenja, Nolit, Beograd

1983., str. 286.

Isto, str. 321.

18

Isto, str. 189.

E. D. Hir, Naela tumaenja, str. 276.

19

Isto.
20

Gadamer, Istina i metoda, str. 512 i dalje:

Svoj vlastiti univerzalitet hermeneutiki
fenomen ovdje istovremeno prebacuje na
ustrojstvo bitka razumljenog, time to ovo u
jednom univerzalnom smislu odreuje kao
jezik, a svoj odnos prema bivstvujuem kao
interpretaciju.
21

Razgovor s Jeanom Grondinom, hermeneu

tika ili dekonstrukcija?, Scopus: asopis stu
denata filozofije Hrvatskih studija, 2 (1997),
3 (7/8), str. 166.
22

H.-G. Gadamer, itanka, str. 322.

24

25

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 157.

26

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti,

str. 18.
27

Isto, str. 46.

28

Isto, str. 74.

29

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 333.

30

Isto, str. 13.

31

H.-G. Gadamer, itanka, str. 136.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

754

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

Mjesto izmeu tuine i bliskosti, koje predaja za nas zauzima, jest ono Izmeu koje prebiva
izmeu historijski miljene predmetnosti na odstojanju i pripadnosti nekoj tradiciji. Istinsko
mjesto hermeneutike je u ovom Izmeu.32

Naini prevladavanja raskoraka izmeu sadanjosti i prolosti jesu, prema

Gadamerovu miljenju, ne samo mogui ve i nuni. To Izmeu herme
neutike situacije postaje upravo zahtjevom, jer za Gadamera umjetniko
djelo ima bezvremenu sadanjost, ali isto tako, to ne znai da se u njemu ne
treba nai i njegovo povijesno podrijetlo.33 Ta bezvremena sadanjost kao
odlika umjetnikog djela, proizlazi iz Gadamerova shvaanja prezencije kao
temeljne odlike umjetnikog djela. Razumijevanje, ne kao jedan od naina
ponaanja subjekta, ve sam nain bitka tubitka (Heidegger),34 kljuno je, i
po pokretljivosti sposobno obuhvatiti cjelinu iskustva svijeta,35 meutim,
upravo zbog te vanosti koju Gadamer razumijevanju pridaje, ono ne smije
biti predvieno relativnim tumaenjima, jer zahtjev jedne historijske herme
neutike () ne doputa proizvoljne forme shvaanja nego pri svoj otvorenosti
i svoj irini igre mogunosti njegova shvaanja doputa uporabu mjerila pri
mjerenosti, tovie, iziskuje ju.36
Mjerila primjerenosti na neki nain sudjeluju u uvanju smisla djela, a
naine kojima se to ostvaruje, Gadamer pokuava rijeiti pojmovima predaje,
tradicije, i najvanije, stapanja horizonata (Horizontverschmelzung). Jedna
od osnovnih Gadamerovih preokupacija u Istini i metodi jest problematian
odnos tumaenja, koje vodi k razumijevanju, s jedne strane, i prema povijesti,
odnosno povijesnosti, s druge. Stoga smatra da na poetku svake historijske
hermeneutike mora stajati da se ona oslobaa od apstraktne suprotnosti izme
u tradicije i historije, izmeu povijesti i znanja () a ono to treba je spozna
ti momenat tradicije u historijskom ponaanju i pitati za njegov hermeneutiki
produktivitet.37 Gadamerovo razmiljanje o problemima tumaenja suvre
menih djela i tumaenja umjetnike tradicije vodi upravo prema jedinstvu
estetskog, koje bi imalo namjeru nadilaenja vremenskog raskoraka. Jer,
svatko tko stie iskustvo o umjetnikom djelu to iskustvo potpuno sakuplja u sebi, a to znai,
u cjelinu samorazumljivosti u kojoj ono za njega neto znai. Ja (Gadamer, op. I. M.) mislim da
proces razumijevanja prevazilazi sav historizam u oblasti estetskog iskustva (istaknuo I. M.).38

Ta estetinost Gadamerove hermeneutike jedna je od osnovnih postavki koja

je trebala vratiti umjetnikom djelu onu vanost koju mu je historizam odu
zimao. Uostalom, svrha estetikih rasprava u Gadamerovu opusu, bila je, po
njegovim vlastitim rijeima,
oslobaanje od pukoga historizma. Povijest umjetnosti konano je u znaku historizma vie
ili manje postala ikonografijom.39

Tradicija, pak, kod Gadamera ima gotovo romantiarski znaaj. tovie,

promiljajui znaenje tradicije u prosvjetiteljstvu i romantizmu, zakljuuje:
prosvjetiteljska kritika tradicije i romantiarska rehabilitacija tradicije za
ostaju iza njezinog istinskog povijesnog bitka.40 Za Gadamera, tradicija i
hermeneutika usko su povezane, tradicija upravo pomae tumaenju, ona je
ouvanje i kao takva zapravo jedan in uma, istina.41 Iz toga se razvija
misao koja je, prema njegovim rijeima,42 usmjerena protiv tadanjih strik
tnih zagovaranja odreenih metoda ili postupaka, a glasi:
Samo razumijevanje ne treba zamiljati toliko kao jednu radnju subjektiviteta, ve kao prodor
u dogaanje predaje, u kojoj se posreduju prolost i sadanjost.43

Meutim, u tom prebacivanju teita razumijevanja sa subjekta na tradici

ju koja, tako shvaena, time upravo oblikuje subjekta, takav znaaj ona ima

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

755

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

samo ako funkcionira kao restaurator, medijator koji nam prenosei, nita
ne ostavlja nepromijenjeno, nego neto to je starije uimo iznova kazivati
i shvaati.44 Taj kreativni element tradicije oituje se kao uzajamno djelo
vanje izmeu nae sadanjosti s njezinim ciljevima i onih prolosti koje mi
takoer jesmo.45 Taj suodnos razliitih iskustava sadanjeg i prolog, iako
odvojenih, ali potencijalno isprepletenih u sluaju idealnog razumijevanja, a
pogotovo vanosti povijesti u Gadamerovu djelu, izraava Kerstin Arlt:
Povijest se ne treba itati kao puka prolost, budui da lei u istini sadanjosti.46

Meutim, presudni pojam koji po Gadameru prevladava taj raskorak izmeu

dvaju razliitih iskustava, iskustva teksta i iskustva itatelja, i koji, po njemu,
omoguuje razumijevanje jest stapanje horizonata (Horizontverschmel
zung). Jer stvarno znaenje teksta u vidu u kome se on obraa tumau ()
uvek suodreuje historijska situacija tumaa.47 Drugim rijeima, ta historijska
svijest koja je uvijek prisutna u (sadanjem) trenutku tumaenja teksta, nuna je
kako ne bi dolo do diskrepancije tumaenja uzrokovane tumaevim nepotiva
njem (kon-tekstualnih) historijskih odrednica. Tuma, interpretator, u krajnjoj
liniji, itatelj, u namjeri dolaska do pravilna znaenja teksta, mora raunati na
samu historinost teksta, na pretpovijest vlastita tumaenja. I tu se pokazuje
ono Izmeu kljunim u Gadamerovoj hermeneutici, jer se stapanje horizo
nata dogaa izmeu dviju perspektiva, tekstualne i tumaeve, koje su u me
usobnom dijalogu, komunikaciji, a znaenje se nadaje kao sretan ishod tog
dijaloga perspektiva. Tu vremenski raskorak meu dvjema instancama herme
neutikog kruga teksta i tumaa teksta nije, naglaava Gadamer, nedostatak,48
32

44

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 329.

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti,

str. 78.

33

H.-G. Gadamer, itanka, str. 136.

34

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 12.

45

Isto.
46

Isto.

Kerstin Arlt, Razumijevanje u F. Schleir

machera i H.-G. Gadamera, Filozofska istra
ivanja 63 (4/1996), str. 927.

36

47

35

H.-G. Gadamer, itanka, str. 136.

37

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 316.

38

Isto, str. 12.

39

Gadamer, itanka, str. 318.

40

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 315.

41

Isto.
42

Isto, str. 324.

43

Isto.

E. D. Hir, Naela tumaenja, str. 286.

48

Gadamer, Istina i metoda, str. 331: Vrijeme

sad vie nije ponor koji se mora premostiti,
zato to ono odvaja i udaljuje, ve je ono, ui
stinu, nosea osnova dogaanja u kojem se
korijeni sadanje. Stoga vremensko odstoja
nje nije neto to se mora prevazii. Bila je,
tavie, naivna pretpostavka istorizma to da
se moramo prenijeti u duh vremena, da tre
ba da mislimo u okviru njegovih pojmova i
predstava, a ne u okviru naih sopstvenih, da
bismo na taj nain mogli da se probijamo do
istorijskog objektiviteta. Radi se, meutim,
o tome da se odstojanje vremena spozna kao
pozitivna i produktivna mogunost razumi
jevanja. To odstojanje nije razjapljeni ponor,
ve je ispunjeno kontinuitetom porijekla i tra
dicije, u ijem svjetlu nam se prikazuje sva
predaja. Ovdje nije suvino govoriti o pravom
produktivitetu dogaanja.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

756

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

ve upravo suprotno, iz tog se vremenskog raskoraka derivira znaenje kao

posljedica stapanja razliitih horizonata. Drugim rijeima, Gadamer zadrava
mogunost prezencije jednog znaenja teksta, ali, kako je odnos tog znaenja
prema drukijoj situaciji drukiji,49 pojmom Horizontverschmelzung omo
guava produktivitet dogaanja razumijevanja. Bitno je napomenuti da je
razumijevanje u kojem dolazi do stapanja horizonata pravi uinak jezika,50
odnosno rezultat dijalektike naravi jezika koja se oituje u pitanjima i odgovo
rima u kojima se tekst i tuma pojavljuju kao potencijalno pitanje i odgovor,
a time se jo vie naglaava uloga tumaenja i/ili interpretacije u Gadamerovoj
hermeneutici. Jezik stoga ima vrlo bitnu ulogu u procesu razumijevanja, tovi
e, jednako kao to je
razumijevanje temeljni modus bitka tubitka, tako je to i jezik. On nije neto to mi susre
emo, pa ak niti neto to nas susree; jezik je zapravo ono u emu mi neto susreemo i neto
u emu nam se uope omoguuje da nas neto susree.51

Stoga, po Juriu, nije bez razloga to je trei dio Istine i metode jeziku posve
en jer time to djelo dobiva svoj sadrajno smisleni zakljuak.52

IV.
Jezinost u Gadamerovoj hermeneutici jedan je od elemenata zbog kojega je
ta teorija bila i jest zanimljiva knjievno-teorijskim usmjerenjima. Jedna od
osnovnih smjernica zaokreta prema jeziku u filozofiji dvadesetog stoljea, u
koji se Gadamer svojim opusom upisao, sastojala se u premjetanju fokusa
sa subjekta kao nositelja konstitucije znaenja i istine uope, dakle, situacije
kada je instrumentalistiki shvaen jezik dospio u posve sekundaran odnos
prema miljenju sigurnim u sebe samo,53 na uvjete dolaska do tog miljenja
kroz medij jezika. Drugim rijeima, promiljanja o uvjetu mogunosti znae
nja i smisla, o njihovoj eventualno problematinoj realizaciji unutar jezika,
uvelike su u aritu interesa i Gadamerove filozofije.
Meutim, Gadamerov interes nije, poput Hegelova, bivao usmjeren na shva
anja filozofskog jezika kao onoga ija se idealna mogunost spekulacije
nadaje kao najoperativnija, ve se njegov interes uglavnom usredotoavao
na jezik umjetnosti, na knjievni jezik. Ono to je, nakon Schleiermachera,
bitno za Gadamerovo shvaanje umjetnikog teksta jest neposrednost koju
je umjetniki tekst ostvarivao, neposrednost, a opet stanovita nedokuivost,
potreba da se smisao teksta trai upravo stoga jer nas se tie, jer se tie o
vjekova iskustva, a time i filozofije uope. Jezik u koji smo baeni (Hei
degger), za Gadamera postaje produktivna otvorenost uvijek ve moguih
interpretacija, koje se, u dosluhu s tradicijom, realiziraju kao razumijevanje,
ali uvijek drukije razumijevanje.54 To se dogaa zbog uvijek prisutne i
neizvjesne isprepletenosti jezika i tumaa, jer
ono to se pojavljuje u jeziku nije puko fiksiranje intendiranog smisla nego sebe stalno
mijenjajui pokuaj, ili bolje, stalno ponavljajua se kunja da se upustimo u neto ili da se
upustimo s nekim. To, pak, znai izloiti se.55

Izloenost, otvorenost, igra, razgovor, stapanje horizonata, simbolinost

sve su to elementi koji obiljeavaju razumijevanje, a time i naini interpreta
cije u svrsi otkrivanja smisla. Svi su ti elementi najproduktivnije izraeni u
estetskom, umjetnikom djelu.
To nadalje, za Gadamera znai da se govor ili tekst ne razumiju iz stvarnog sadraja, nego kao
estetska tvorevina, kao umjetniko djelo ili kao umjetniko miljenje.56

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

757

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

Estetinost Gadamerove hermeneutike, o kojoj je ve bilo govora, s jedne

strane, opravdavala je primjenu te filozofske teorije i prakse u knjievnoteorijskim prouavanjima, ali je, s druge strane, predstavljala zahtjev da se u
ime te estetinosti interpretaciji uvijek ostavi mogunost drukijeg ostvaraja,
mogunost novog stvaranja. Jer, interpretacija odista jeste u izvjesnom smi
slu naknadno stvaranje,57 te time Gadamerova hermeneutika na neki nain
interpretaciji dodjeljuje isti kreativni potencijal koji pripisuje umjetnikom
tekstu, ali kako naglaava dalje Gadamer:
ovo naknadno stvaranje ne slijedi poslije nekog stvaralakog akta (kao kod Schleiermache
ra, op. I. M.), ve poslije figure stvorenog djela, koje treba da bude prikazano sa onim smislom
koji se u njemu nalazi.58

Djelo je, ba kao i interpretacija, kako se vidi iz citiranoga, na neki nain

razvlateno, odgovornost za interpretaciju ne lei na autorskoj ili tumaevoj
instanci, a jedini jamac pravovaljanosti jest smisao inherentan tekstu. Gada
mer je svjestan te opasnosti te, zajedno s Platonom kae: postoji, naprotiv,
opasnost da se podraavanjem podraavanja (oponaanjem oponaanja, op. I.
M) trostruko odstupi od istine (Platon),59 ali i dalje se ne usuuje propitati
mogunost manipulacije tradicijom, predajom, odnosno svim onim elemena
tima uvanja smisla u idealistikom razumijevanju.
Razlog tomu vjerojatno lei u injenici da je Gadamer dosljedno proveo Hei
deggerov hermeneutiki obrat, a on se sastojao u tome da se predaja sud
bina bitka prihvatila kao otvorenost smisla i izvor istine,60 odnosno da se
sudbina bitka sada shvaala kao tradicija.61 Regulativni karakter tradicije
time je, na neki nain, popunjavao prazninu koja je nastala razvlaivanjem
autorske, subjektne instance kao generatora smisla, ali time potreba za on
tologinou smisla nije iezla, ve je samo promijenila mjesto prebivali
ta. Tako se pozitivna posljedica tog obrata mogunost dijaloga, prihvaa
nja drugosti Drugoga bez potrebe da je se svodi na istost ili prilagoava,
mogunost interpretacije kao poziva na uvijek mogue drukije, kreativno
miljenje zaplela u romantiarsku regulativnu dimenziju tradicije (mje
sta na kojem se nalazi sudbina bitka), koja se, u Gadamerovoj filozofiji nije
preispitala, ve joj se pristupalo na jednak nain kako se pristupalo jeziku u
49

55

E. D. Hir, Naela tumaenja, str. 288.

H.-G. Gadamer, itanka, str. 171.

50

56

Gadamer, Istina i metoda, str. 412.

Sulejman Bosto, Schleiermacher u svjetlu

Gadamerove filozofske hermeneutike, Filo
zofska istraivanja 63 (4/1996), str. 946.

51

Hrvoje Juri, Filozofijska hermeneutika i

praktina filozofija Hans-Georga Gadamera,
Filozofska istraivanja 79 (4/2000), str. 626.

57

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 149150.

52

58

H. Juri, Filozofijska hermeneutika i prak

tina filozofija Hans-Georga Gadamera, str.
624.

Isto.

53

59

Isto.

Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku, MH,

Zagreb 1999., str. 38.

60

54

61

Prema Gadameru ne razumijevamo bolje,

ve u najboljem sluaju drukije (J. Grondin,
Smisao za hermeneutiku, str. 55).

J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 55.

Isto.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

758

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

novovjekovnoj filozofiji (uz izuzetak, prema Gadameru, Augustina), tj. bez

prethodna preispitivanja uvjeta koji je omoguuju.
Upravo struktura Heideggerova tubitka, kao neega to uvijek ve pred
razumijeva ovjeka, pa nam jedino preostaje otkrivati tu vlastitu bezdanu
utemeljenost u njemu,62 bila je motivacija Gadamerova shvaanja pojma tra
dicije. Moe se rei, u krajnjoj liniji, da smo tradicijom obiljeeni, a ono to
nam predstoji jest deifriranje elemenata kojima je razumijevanje uvjetovano,
odnosno deifriranje one predstrukture razumijevanja koju je Heidegger na
glaavao u Bitku i vremenu. Slijedei tu liniju, Gadamer uvodi pozitivan
pojam predrasud(b)e, preduvjerenja (Vorurteil), kojim eli naglasiti tumae
vu situaciju koja je obiljeena neukidivim predrasudama, preduvjerenjima i
predmnijenjima koje strukturiraju njezin horizont razumijevanja.63 Interpre
tacijski zadatak sastoji se u tome da se kombinacijom dvaju horizonata tra
dicijsko-povijesnog i onog predrasudno-tumaeva uspostavi dijalog, koji,
strukturiran u obliku igre pitanja i odgovora, omogui stapanje horizonata.
Vanost pred-mnijenja jest u najmanju ruku jednaka vanosti tradicije, jer su
te predrasude, pred-mnijenja, conditio sine qua non dijaloga s tradicijom, ali
stoga razumijevanje svoju pravu mogunost postie tek kad pred-mnijenja
kojima ono zapoinje, nisu proizvoljna.64 Ona su takoer, prema Gadameru,
podvrgnuta dijalokom propitivanju.
Zato ima smisla to tuma ne prilazi tekstu polazei upravo od u njemu ve postojeeg pred
mnijenja, ve, naprotiv, izriito pokuava da predmnijenja, koja su u njemu, legitimira, a to
znai da pita za njihovo porijeklo i valjanost.65

Tu se predrazumijevanje inherentno tumau propituje, ali sudbina bitka in

herentna tradiciji i tradicija kao takva ipak se ne propituje.
Stoga se moe s Jeanom Grondinom rei:
razumijevanje, hermeneutiki razumijevano, nije nita drugo do proces obrade ve posto
jee grae (tradicija, op. I. M.). Tradicija nam takorei predaje materijal koji nae miljenje
(djelovanjem preduvjerenj, predrasud, pred-mnijenj, op. I. M.) uvijek iznova obrauje.66

Kao polazite interpretacije, stoga se ne smije uzimati ni ovjek ni istina

koja postoji o sebi, jer njihovu supripadnost zapravo valja misliti polazei od
sredine iz koje oboje potjeu i koja utemeljuje supripadnost.67

V.
Gadamerov interes za estetsko, umjetniko, u krajnjoj liniji, knjievno, prije
svega zbog viestruke mogunosti primjene dijalokog (koji potjee od onog
Platonova dijalektikog) principa konstituiranja znaenja, razlogom je to
je njegova hermeneutika imala toliko utjecaja. Osim evidentnih utjecaja u
estetici recepcije Hansa Roberta Jaussa i Wolfganga Isera, iji je itateljski
horizont oekivanja sadravao mnoge elemente Gadamerova pojma Vorur
teil, njegov je utjecaj vidljiv uope etiko-estetikom legitimacijom dijaloga
kao osnovnoga naela razumijevanja. U tom smislu, zanimljiv je odnos her
meneutike i dekonstrukcije, paradigmi koje na prvi pogled vrlo teko mogu
imati zajednikih elemenata, ali koje, napominje Grondin,68 obje potjeu iz
Heideggerove filozofije. Naglaavanjem tekstualnosti smisla, hermeneutika
je otvorila problem utvrivanja odnosa intencije govornika na osnovu iz
govorenoga. Dekonstrukcija je, kasnije, s tezom o uvijek-ve odgoenom
znaenju samo dovela do krajnjih konzekvenci pretpostavke hermeneutike.
U svakom sluaju, u dvadesetostoljetnoj teoriji i filozofiji nije bilo teorijske

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

759

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

prakse koja nije uspostavila dijaloki odnos s hermeneutikom, a to govori o

utjecaju to ga je Gadamer, kao najznaajniji predstavnik hermeneutike 20.
stoljea, imao. Znaenje teksta kao mjesto nadilaenja autora, razumijevanje
kao produktivna djelatnost, s jedne strane, povijest djelovanja, odnos tuma
enja i historinosti, pitanje prezencije estetskog i njezina transponiranja
u druga razdoblja, predstavljaju osnovne Gadamerove preokupacije koje je
pokuavao rijeiti, nipoto nenamjerno, upravo metaforama kao to su igra,
stapanje horizonata, predaja, predrasuda, simbol, svetkovina. Stoga je i na
in njegova pisanja namjerno metaforian, namjerno zaigran i, po vlastitu pri
znanju, nedosljedan. To nikako ne umanjuje dosege njegove misli, meutim
isto tako ne otklanja paradokse u koje je upadao.
S jedne strane, osnovni prigovor Gadamerovoj hermeneutici jest nedostatak
preispitivanja ideologijskog sloja u pojmu tradicije. Nije li i tradicija stanovi
ta konstrukcija odreenih prikrivenih, ali zato ne manje autorskih instanci?
S druge pak strane, problematino je i insistiranje na mogunosti dolaska do
jednog, pravilnog, utvrdivog znaenja, unato razliitim pozicijama i pred
uvjerenjima tumaa. Postupak nerijetkog estetiziranja filozofije, odnosno
insistiranja na razmiljanju o estetskom, osim to je njegovu filozofsku her
meneutiku pribliila umjetniko-knjievnim teorijama, ponudila je i odreeni
tip istine. Do istine umjetnikog djela moe se doprijeti jedino dijalogom, pa
se tako moe rei da istina, preko umjetnikog djela uvlai onoga koji
razumijeva u svoje kretanje,69 a time je bitna posljedica injenica da istina
nije ovjekova proizvodnja, ve neto to mu se dogaa.70
Osnovno naelo takve hermeneutike dijalog, Gadamer je prakticirao cije
log svog ivota. Od najproduktivnijih dijaloga-debata, najpoznatije su one
s Habermasom i Derridaom, ali detaljnije eksplikacije tih debata uvelike bi
premaile opseg i namjenu ovoga rada, zato je namjera ovoga rada bila prui
ti osnovne smjernice Gadamerove hermeneutike, problematizirajui poseban
odnos njegove filozofske hermeneutike prema mogunostima njene pri
mjene u knjievnoj teoriji.

62

66

Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjiev

ne i kulturne teorije, MH, Zagreb 2000., str.
463.

J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 61.

63

V. Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kul

turne teorije, str. 509.
64

H.-G. Gadamer, Istina i metoda, str. 300.

65

Isto.

67

Isto, str. 60.

68

Razgovor s Jeanom Grondinom, hermene

utika ili dekonstrukcija?, str. 162.
69

J. Grondin, Smisao za hermeneutiku, str. 56.

70

Isto, str. 60.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
111 God. 28 (2008) Sv. 3 (749760)

760

I. Maji, Gadamerova hermeneutika od

filozofije sluanja prema

Ivan Maji

Gadamers Hermeneutics
from Philosophy of Listening to Literary-Theoretic Praxis
Abstract

Beginning with basic postulates of Gadamers philosophical hermeneutics, the article challen
ges the possibility of its application in literary theory. Ther space of Gadamers thought, as well
as his hermeneutics, opens up a question: how understanding is possible? The answers to that
question implicate ethico-aesthetical claim of philosophy of listening where this dialectics of
questions and answers should be established. The proccess of coming to meaning is happening
in language, that makes possible, in the worst circumastances, at least to approach to the matter
of things, if not to understand it. The interpreteurs situation is marked with his prejudices, prethinking (Vorurteil), and the situation of a text by its presence, as well as with temporality. It is
precisely temporality of artwork, that is the foundation of Gadamers conception of tradition,
i.e. heritage, which is, under Heideggers influence, supplied by regulative characteristics. The
gap between two horizons traditionally-historical and prejudice-interpreteurs is solved by
merging of horizons (Horizontverschmelzung) as the final result of dialogue, and that mer
ging is at the same time the basics of understanding. Even though Gadamers hermeneutics was
criticized, it was also unsourmountable in the studies of interpreting (literary) texts.
Key words
Hans-Georg Gadamer, hermeneutics, understanding, dialogue, language, tradition, pre-thinking (Vo
rurteil), merging of horizons (Horizontverschmelzung)