VELEUILITE U KARLOVCU

STUDIJ STROJARSTVA
AK. GODINA: 2015./2016. V SEMESTAR

KOLEGIJ: ISPITIVANJE
MATERIJALA
INTERNA SKRIPTA

Tihana Kostadin, mag.ing.stroj.

SADRAJ:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

UVOD
OSIGURANJE KVALITETE I NORMIZACIJA
PREGLED METODA ISPITIVANJA
ISPITIVANJE MEHANIKIH SVOJSTAVA MATERIJALA
MEHANIKA LOMA
ISPITIVANJE TVRDOE
ISPITIVANJE TEHNOLOKIH SVOJSTAVA MATERIJALA
ISPITIVANJE BEZ RAZARANJA - DEFEKTOSKOPIJA

1. UVOD
ZNAAJ I RAZVOJ ISPITIVANJA MATERIJALA
Fizikalno kemijska i mehanika svojstva materijala, u ovom sluaju metala,
odnosno legura, odreena su prirodom atoma i njihovim meusobnim
rasporedom u prostoru. Meutim, zbog postojanja greaka u metalnoj
strukturi, svojstva metala izraunata na osnovu poznavanja karakteristika
atoma i njihovih agregata ne slau se sa vrijednostima dobivenim
neposrednim mjerenjem. Prema tome, utjecaji greaka u metalnoj strukturi,
odnosno stvarna svojstva metala mogu se pouzdano provjeriti i utvrditi jedino
neposrednim ispitivanjima i mjerenjima.
Jo u vrijeme kada tehnikih metala u primjeni nije bilo puno, raen je njihov
odabir, bar u pogledu najosnovnijih svojstava. S vremenom se razvio itav niz
postupaka ispitivanja kojima je cilj da se svojstva metala to bolje upoznaju i
tako to racionalnije iskoriste.
Sve vei broj raznovrsnih materijala u primjeni i sve otriji zahtjevi u pogledu
kvalitete, nametnuli su potrebu da se izvri standardizacija i propiu osnovna
svojstva raznih vrsta materijala, a samim tim i standardizacija postupaka
ispitivanja.
Ispitivanje materijala ne radi se samo zbog utvrivanja svojstava prilikom
proizvodnje, ili prijema, ve vrlo esto i radi raznih ekspertiza u svrhu
utvrivanja naina upotrebe.
U razvojnim centrima veih industrijskih poduzea i znanstveno
istraivakim institutima, ispitivanja se rade u cilju to potpunijeg upoznavanja
svojstava materijala, kao i u cilju poboljanja tih svojstava, kako bi se dobili
materijali za nove proizvode, odnosno nova podruja primjene.
Znaaj ispitivanja materijala za razvoj tehnike i dananja dostignua na polju
gradnje aviona, automobila, eljeznica, brodova, turbina, mlaznih motora,
svemirskih letjelica itd. svakako je izvanredno velik.
Ova interna skripta namijenjena je studentima koji pohaaju kolegij Ispitivanje
materijala, kao kratki prirunik, odnosno vodi kroz gradivo, uz obavezno
koritenje ostale literature iz ovog podruja.

2. OSIGURANJE KVALITETE I NORMIZACIJA

OSNOVNI POJMOVI
Kvaliteta, kakvoa, odlika, vrsnoa su nazivi za ukupnost svojstava
entiteta, koji omoguavaju zadovoljavanje izraenih ili pretpostavljenih
potreba.
Razred ili razina kvalitete je vrsno odreenje ili poloaj dodijeljen entitetima
koji slue istoj svrsi, ali imaju razliite zahtjeve na kakvou.
Kvaliteta se najbolje ostvaruje primjenom principa osiguravanja kvalitete na
sustav koji mora dati entitet odreene kvalitete. Takoer, sustav osiguravanja
kvalitete predvia metode i alate kojima se provjerava postignuta odlika, bilo
putem internih provjera ili vanjskih ovlatenih institucija.
Entitet je ciljani skup koji moe biti odreeni materijal, gradivo, proizvod,
usluga, radne upute, postupci, planovi, programi, radnja ili proces,
organizacija, sustav ili osoba, te svaka njihova kombinacija.
Sustav ukljuuje opremu i pribor, programsku podrku, te sredstva koja utjeu
na funkcije sustava. Kadar ini iri sustav, a sadri strateki, upravljaki,
izvrni i pomoni dio djelatnika. Razvojem sustava dolo se do slijedeih
metoda osiguravanja kvalitete: kontrola kvalitete (QC), osiguravanje kvalitete
(QA), upravljanje kvalitetom (QM), cjelovita kontrola kvalitete (TQC), cjelovito
upravljanje kvalitetom (TQM).
Kontrola kvalitete (QC = Quality Control) je skup metoda i postupaka kojima
se temeljem kriterija kvalitete utvruje sukladnost i zadovoljavanje
postavljenih zahtjeva. Kontrola kvalitete je u potpunosti normizirani pristup.
Osiguravanje kvalitete (QA = Quality Assurance) je skup metoda, postupaka
i alata kojima se utvruju uzroci nesukladnosti, te se otklanjaju u tijeku
proizvodnje, ili pruanja usluge utjeui na krajnji rezultat, tj. kvalitetu.
Upravljanje kvalitetom (QM = Quality Management) je skup metoda,
postupaka i alata, kojima se unose novi elementi politike i postupci, pri emu
se kvaliteta ne prihvaa kao nametnuta kategorija koju treba osiguravati na
proizvodu ili usluzi, ve se kvalitetom upravlja u vremenu i prostoru,
prilagoavajui se tritu.
Dokumentacija sustava kvalitete obuhvaa priloge kojima se propisuje
strategija kvalitete i kojima se definiraju postupci za poslovanje odreenom
tvrtkom.
Temeljni dokument je POSLOVNIK KVALITETE koji obuhvaa ciljeve i politiku
kvalitete tvrtke, a posebno je vano da definira zaduenja i odgovornosti za
kvalitetu unutar tvrtke.

Temeljna pretpostavka uspjenog djelovanja, odnosno poslovanja je

KOMPETENCIJA, naziv preuzet iz amerike poslovne terminologije, a
odreuje sloenu karakteristiku pojedinca ili tvrtke, koja u velikoj mjeri
potvruje sposobnost za postizanje kvalitete proizvoda ili usluga.
Politikom kvalitete se definira opa usmjerenost organizacijske jedinice i tvrtke
u cjelini ka kvaliteti proizvoda ili usluga. Politiku kvalitete uprava tvrtke donosi i
objavljuje slubeno, te ukljuuje u poslovnik kvalitete pri emu treba biti:
politika kvalitete usklaena sa strategijom tvrtke; definirana odgovornost za
kvalitetu; utvreno praenje uinkovitosti odabrane politike putem realizacije
ciljeva.
Definicija kvalitete proizvoda i usluga odnosi se na podobnost u upotrebi, te
sposobnost udovoljavanja zahtjevima kupaca.
Kako bi se ostvarila kvaliteta proizvoda i usluga potrebno je:
-

istraiti zahtjeve trita;

razviti proizvode u odnosu na zahtjeve trita;
optimizirati kvalitetu do mjere koja zadovoljava uvjete;
stalno pratiti kvalitetu nabave, proizvodnje, upotrebe, te je
neprekidno poboljavati.

POVIJEST KVALITETE
Kvaliteta se kroz povijest kontrolirala na razne naine. U poecima je sam
vlasnik kontrolirao kvalitetu proizvoda u organizaciji. Poslije su kvalitetu u
organizacijama kontrolirali zaposlenici. Od 1987. godine, prema ISO 9000
normi, unutarnja kontrola kvalitete prerasta u integralni sustav za upravljanje
kvalitetom. Danas, voditelj kvalitete prerasta u menadera kvalitete i
savjetnika generalnog direktora po pitanjima kvalitete.
KARAKTERISTIKE KVALITETE
Karakteristike kvalitete se mogu podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu ine
proizvodne karakteristike, a to su: mehanika svojstva, elektrina svojstva,
dune mjere, geometrijski oblik, povrinska obrada.
Drugu skupinu ine uporabne karakteristike: funkcionalnost, pouzdanost,
Izgled.
MJERILA ZA OCJENJIVANJE RAZINE KVALITETE
Kod ocjene kvalitete vrednuju se one karakteristike koje utjeu na kakvou
proizvoda. Razina kakvoe relativna je kategorija, te pojedinci o njoj imaju
razliita miljenja i ne ocjenjuju jednako iste karakteristike. ak se i kvaliteta
vrhunskog proizvoda mijenja s razvojem tehnike, znanosti, promjenom ukusa i
potreba korisnika. Vrijednost razine kakvoe dobiva se usporedbom svojstava
odreenog proizvoda.

Mjerila za ocjenjivanje razine kvalitete su:

Suglasnost s normama - proizvod mora odgovarati postavljenim
normama;
Suglasnost sa svojstvima navedenim u dokumentima proizvoda;
Pouzdanost - znaajno mjerilo za proizvode koje za vrijeme
upotrebe treba redovito odravati;
Ekoloka prihvatljivost - proizvodi ne smiju naruavati prirodni
okoli;
Suvremen i estetski izgled proizvoda;
Servisiranje i opskrba rezervnim dijelovima;
Prodajna i transportna ambalaa - izgled odnosno zatita pri
transportu.
SMJERNICE I NORME
Smjernicama je definirano obvezno podruje primjene, odnosno naputci i
tehniki zahtjevi za proizvode i usluge samo u bitnim svojstvima. Smjernice se
usredotouju na zdravstvene i sigurnosne uvjete, zahtjeve kojima se
osigurava pravo kupca na kvalitetu i rjeavanje zahtjeva drutva, zatite
okolia, te drugih javnih interesa.
Norme - u djelokrug normiranih tijela stavljene su tehnike karakteristike
proizvoda. Norme su posebno vane za upravljanje sloenih sustava i
osiguravanje kvalitete proizvoda ili usluga.
Norme mogu biti: nacionalne (HRN, DIN), regionalne ili meunarodne (EN,
ISO...).
CILJEVI NORMIZACIJE
Ciljevi normizacije su:

Osiguranje prikladnosti nekog proizvoda, procesa ili usluge

da u odreenim uvjetima slui svojoj namjeni,
Ograniavanje raznolikosti izborom optimalnog broja tipova ili
veliina,
Osiguravanje spojivosti raznih proizvoda,
Zatita zdravlja, sigurnost, zatita okolia,
Uklanjanje zapreka u trgovini.

Norma utvruje stanje tehnike, odnosno stupanj razvoja tehnike u danom

vremenu utemeljen na provjerenim znanstvenim, tehnikim i iskustvenim
spoznajama. Internacionalizacijom normi smanjuju se ekoloki i sigurnosni
rizici, poveava se kvaliteta i pouzdanost materijala, proizvoda, procesa i
sustava, ujednauje se, pojednostavljuje i pojeftinjuje razvoj, proizvodnja,
pruanje usluga i odravanje te se poveava protok roba i liberalizacija trita.

VRSTE NORMI
Ukupno postoji 14 normi i svaka ima strogo definirani cilj i namjenu.
Norme se mogu podijeliti na:

Osnovne norme - opisuju glavna podruja primjene i ope

pojmove;
Norme za usluge - govore kakva pojedina usluna djelatnost mora
biti da bi ispunila osnovnu namjenu;
Planske norme - sadre sve elemente za bilo koje planirane
aktivnosti od ideje, nacrta, prorauna pa sve do realizacije;
Sigurnosne norme - tono propisuju postupke kojih se treba
pridravati kako ne bi dolo do ugroavanja ivota i zdravlja ljudi, te
nanoenja materijalne tete;
Norme za uporabu - daju opis korektnih naina i metoda pri
koritenju materijalnih sredstava i davanja usluga;
Proizvodne norme - tono definiran nain proizvodnje;
Norme za isporuku - definiraju kako se obavlja ispravna isporuka
sirovina, poluproizvoda i proizvoda;
Norme za mjerenje - strogi propisi o mjernim jedinicama i nainima
mjerenja;
Norme za kvalitetu materijala (norme za materijale) - definiraju
kakve sirovine i poluproizvodi moraju biti (minimalna kvaliteta
sadrana u propisanim karakteristikama);
Norme za postupke (procedure) - propisuju sve nune postupke
koji se moraju potovati prilikom realizacije proizvoda ili prilikom
pruanja usluge;
Norme za ispitivanje (i testiranje) - opisuju naine ispitivanja
proizvoda, dobivanja i obrade podataka i njihova tumaenja;
Norme za objanjenja i simbole - definiraju kako treba tumaiti
pojedine odredbe, simbole ili oznake;
Terminoloke norme - odreuju koji se termini moraju koristiti da
ne bi dolo do zabuna i nesporazuma;
Deklaracijske norme - strogo propisuju kako i kad proizvoa mora
deklarirati svoj proizvod i njegove karakteristike o kojima kupac
(korisnik) mora biti tono i pravodobno informiran.

KONTROLA KVALITETE
Ovisno o vrsti ispitivanja i metodama koje se tijekom ispitivanja primijenjuju u
proizvodnji, uobiajena je podjela na slijedee dvije vrste kontrola:
- kontrola ili ispitivanje s razaranjem (KSR) i
- kontrola ili ispitivanje bez razaranja (KBR).
KSR podrazumijeva sve metode ispitivanja i mjerenja koje se provode na
dogovorno utvrenim epruvetama ili uzorcima. Naziv razorne metode koristi
se samo u kontekstu s nerazornim metodama. Temeljna namjena metoda
KSR je utvrivanje karakteristika materijala, kao to su: ispitivanje vrstoe,
dinamike izdrljivosti, udarnog rada loma, kemijskog sastava i drugo.
KBR se ukljuuje u sustav osiguravanja kvalitete nerazornim metodama.
Uvjet da se neka metoda moe svrstati u nerazorne je da se primjenom te
metode na objekt ispitivanja ne utjee na funkcionalnost ispitivanog objekta.
Stari naziv za kontrolu bez razaranja je defektoskopija.

3. PREGLED METODA ISPITIVANJA

VRSTE I NAMJENA
Metode ispitivanja dimenzija, oblika i stanja povrine;
Metode ispitivanja kemijskog sastava;
Metode ispitivanja strukture: metalografska mikroanaliza, rendgenska
difrakcijska strukturna mikroanaliza, elektronski mikroanalizatori; transmisijska
elektronska mikroanaliza;
Metode mehanikih i tehnolokih ispitivanja;
Metode ispitivanja materijala bez razaranja (defektoskopija).
Ispitivanje (utvrivanje) kemijskog sastava materijala (spektroskop).
METALOGRAFIJA se bavi istraivanjem strukture metala i legura pomou
svjetlosnog (metalografskog) i elektronskih mikroskopa.
- Makrostruktura vidljiva golim okom ili uz malo poveanje;
- Mikrostruktura zahtijeva pomo mikroskopa.
- Priprema uzorka za metalografiju: izrezivanje uzorka, bruenje,
umetanje malih uzoraka u smolu, fino bruenje, poliranje,
odmaivanje, nagrizanje povrine uzorka, ispiranje uzorka i suenje.
Ispitivanja mehanikih svojstava materijala mogu biti:
a) statika (kratkotrajna i dugotrajna);
b) dinamika (kratkotrajna i dugotrajna).
Statika kratkotrajna: statiki vlani pokus, statiki tlani pokus i sl.
Statika dugotrajna: puzanje materijala.
Dinamika kratkotrajna: udarni rad loma.
Dinamika dugotrajna: umor materijala.

4. ISPITIVANJE MEHANIKIH SVOJSTAVA MATERIJALA

STATIKI VLANI POKUS
Elastino i plastino ponaanje materijala u uvjetima jednoosnog statikog
vlanog naprezanja, ispituje se STATIKIM VLANIM POKUSOM.
Ovim ispitivanjem utvruju se ujedno osnovna mehanika svojstva materijala,
koja upravo karakteriziraju njihova mehanika svojstva, kao to su granica
razvlaenja, maksimalna vlana sila, sila loma, istezanje i kontrakcija.
Ispitivanje se provodi ureajima koji se nazivaju KIDALICE ILI UNIVERZALNE
ISPITIVALICE, na kojima se epruvete kontinuirano vlano optereuju do loma.
Pri ispitivanju se kontinuirano mjere sila i produljenje epruvete, te se pisaem
grafiki registrira dijagram sila produljenje, prikazan na slijedeoj slici.

Iz materijala koji elimo ispitati izrezuje se uzorak propisanog oblika i

dimenzija epruveta ili ispitni uzorak.
Najee je to (ovisno o obliku poluproizvoda) probni tap cilindrinog oblika,
kod kojeg su njegov promjer i mjerna duljina u odreenom razmjeru.
Na slici je epruveta okruglog presjeka.

10

Veliine koje karakteriziraju dimenzije epruvete su slijedee:

d0 = poetni promjer epruvete, [mm]
L0 = poetna mjerna duljina epruvete, [mm]
S0 = poetna povrina presjeka epruvete,
S0 = d02 /4, [mm2].
Epruveta se na mjestima zadebljanja uvrsti u eljusti kidalice, odnosno stroja
na kojem se provodi statiki vlani pokus i optereuje se vlanom silom, kako
prikazuje slika.

U prvom dijelu dijagrama sila produljenje, ovisnost sile i produljenja je

linearna i to vrijedi sve do dostizanja sile Fe, tj. sile razvlaenja ili teenja.
Nakon dostizanja te sile, epruveta se nastavlja produljivati uz ak mali pad
sile. Za daljnje rastezanje materijala potrebno je opet poveanje sile. U tom
dijelu statikog vlanog pokusa, vie ne postoji linearna ovisnost izmeu
prirasta sile i produljenja.
Optereenje se poveava do dostignua sile Fm, tj. maksimalne sile, nakon
koje se epruveta nastavlja produljivati uz smanjenje povrine poprenog
presjeka.
Konano pri vrijednosti Fk, tj. konane sile, dolazi do loma epruvete.
Iznosi sila pri statikom vlanom pokusu ne daju pravi uvid u mehaniku
otpornost materijala, ukoliko se ne uzme u obzir povrina poprenog presjeka
epruvete, odnosno ukoliko se umjesto sile F ne uvede naprezanje , koje se
odreuje izrazom:
=F/S0 ; [N/mm2], gdje je
F = sila, S0 = povrina poetnog popr. presjeka epruvete,
S0 = d02 /4; [mm2].

11

Ukoliko se produljenje L podijeli sa poetnom mjernom duljinom L 0, dobiva

se relativno produljenje ili istezanje prema izrazu:
=L/L0 ; [mm/mm].
Istezanje se moe izraziti i u postocima: = L/L0 100 ; %
Tako se iz dijagrama sila produljenje, dobije dijagram naprezanje
istezanje, prikazan u nastavku.

Granica razvlaenja ili elastinosti Re je ono naprezanje kod kojeg

materijal poinje tei bez poveanja naprezanja.
Re = Fe/s0 ; [N/mm2]
Vlana ili rastezna vrstoa je naprezanje kod maksimalne sile.
Rm = Fm/s0 ; [N/mm2]
Naprezanje kod kojeg epruveta puca naziva se konanim naprezanjem (to
je granica loma) i ono je jednako:
Rk = Fk/s0 ; [N/mm2].
Vrijednost istezanja nakon kidanja, odreuje se prema izrazu:
u = (Lu-L0)/L0 = Lu/L0; [mm/mm].
Lu = Lu-L0 ; [mm] = produljenje nakon kidanja.
Pokazatelji deformabilnosti pri statikom vlanom pokusu:
vrijednost konanog istezanja (istezljivost):
A = u100 ; % ;
vrijednost konanog suenja presjeka (kontrakcija):
Z = (S0-Su)/S0 100 ; %.
S0 = poetna povrina presjeka = d02/4 ; [mm2]
Su = konana povrina presjeka = du2/4 ; [mm2].

12

Takoer treba rei, da e posljedica razliitih vrijednosti modula E, biti razliiti

nagibi Hooke ova pravca u dijagramima - za razliite materijale, kako je
prikazano na slijedeoj slici.

KONVENCIONALNA GRANICA RAZVLAENJA Rp0.2

Dozvoljeno naprezanje se odreuje prema granici razvlaenja. Stoga se kod
materijala bez izraene granice razvlaenja, uvodi veliina konvencionalna
granica razvlaenja Rp0,2.
To je ono naprezanje koje nakon rastereenja epruvete izaziva trajnu
(plastinu) deformaciju od 0,2%.
Za razliku od standardnog statikog vlanog pokusa, za odreivanje
konvencionalne granice razvlaenja, potreban je dodatni ureaj
ekstenzimetar, koji se uvruje na epruvetu.

13

OBLICI I DIMENZIJE EPRUVETA

Epruvete za standardni statiki vlani pokus, te odreivanje konvencionalne
granice razvlaenja, mogu biti okruglog ili etvrtastog poprenog presjeka.
Okrugle epruvete mogu, s obzirom na veliinu promjera poetnog presjeka
biti: normalne (d0=20 mm) i proporcionalne (d020mm).
S obzirom na poetnu mjernu duljinu L0, epruvete se dijele na: duge (L0=10d0)
i kratke epruvete (L0=5d0).
Plosnate epruvete (etvrtastog poprenog presjeka), takoer mogu, s obzirom
na poetnu mjernu duljinu, biti kratke i duge.

STATIKI VLANI POKUS PRI POVIENIM TEMPERATURAMA

Da bi se utvrdilo ponaanje materijala pri povienim temperaturama, statiki
vlani pokus se moe provesti na epruveti koja je tijekom ispitivanja ugrijana
na odreenu temperaturu.
Takvo ispitivanje provodi se na materijalima koji e u eksploataciji biti pri
povienoj temperaturi (pr. kotlogradnja, energetska postrojenja...).
Povienje temperature ispitivanja smanjuje otpornost materijala (Re, Rm);
granica razvlaenja postaje slabije izraena, a istezljivost A se poveava.
Modul elastinosti E se takoer s poveanjem temperature smanjuje.

14

STATIKI VLANI POKUS PRI SNIENIM TEMPERATURAMA

Da bi se utvrdio utjecaj sniene temperature na rezultate statikog vlanog
pokusa, epruvetu treba kontinuirano tijekom ispitivanja hladiti u odgovarajuoj
komori.
Sniavanjem temperature ispitivanja, granica razvlaenja i vlana vrstoa
rastu, granica razvlaenja postaje jae izraena, dok se istezljivost A
smanjuje.
Vrijednost modula elastinosti E se ne mijenja.

STATIKI TLANI POKUS

STATIKIM TLANIM POKUSOM utvruju se mehanika svojstva materijala
pod djelovanjem normalnog jednoosnog tlanog naprezanja, dakle pri
obrnutom smjeru naprezanja, nego kod statikog vlanog pokusa.

15

Ovo se ispitivanje provodi ponajprije na materijalima u graevinarstvu (beton,

cigla, drvo, kamen...), a na metalnim i polimernim materijalima samo u nekim
posebnim sluajevima (pr. materijali za klizne leajeve...).
Ispitivanje se provodi kidalicama ili univerzalnim ispitivalicama, te tlanim
preama, a sila se ostvaruje mehaniki ili hidrauliki.
Uobiajeno je ispitivanje epruveta okruglog presjeka, no koriste se i epruvete
etvrtastog presjeka.

Pri ispitivanju ilavih materijala (napr. konstrukcijskih elika), ovim se

ispitivanjem utvruje GRANICA STLAIVANJA:
Rel = Fel/S0 ; [N/mm2].

Kod ilavih materijala ne dolazi do potpunog lomljenja epruvete, ve do

formiranja tzv. trbuha, kao posljedice vlanih naprezanja u rubnom podruju
epruvete, te do mjestiminih pukotina.
Zato se kod ilavih materijala za izraunavanje tlane vrstoe uvrtava iznos
tlane sile, kod koje se na rubu epruvete pojavljuje prva pukotina.
Svojstvo deformabilnosti materijala pri ovom ispitivanju je LOMNO (konano)
SABIJANJE.
Lomno sabijanje utvruje se izrazom:
ut = (L0-Lut)/L0 100 ; %.
L0 = poetna mjerna duljina (visina) epruvete, [mm]
Lut = konana mjerna duljina (visina), tj. duljina epruvete u trenutku
pojave prve pukotine, [mm].
Lomno sabijanje, analogno istezljivosti kod statikog vlanog pokusa je
relativno skraenje epruvete u odnosu na njezinu poetnu mjernu duljinu.

16

SAVOJNO ISPITIVANJE
Savojnim ispitivanjem utvruju se mehanika svojstva prvenstveno krhkih
materijala, napr. sivog lijeva, alatnih elika, keramike, betona i to u uvjetima
savojnog naprezanja.
Kod ilavih materijala, kao to su to na primjer konstrukcijski elici, savojno
ispitivanje provodi se s ciljem utvrivanja tehnolokih svojstava materijala.
Ispitivanje se provodi kidalicama ili univerzalnim ispitivalicama. Savojno
optereenje epruveta ostvaruje se posebnim napravama.
Oblici i dimenzije epruveta ovise o vrsti materijala koji se ispituje, a one mogu
biti okruglog ili etvrtastog poprenog presjeka.
esto se ispituju gotovi dijelovi strojeva ili konstrukcija.
Najee se primjenjuje ispitivanje trotokastim savijanjem.

Pri takvom ispitivanju epruveta se optereuje u sredini raspona savojnom

silom Fs, pa je na tom mjestu maksimalni savojni moment Msmax.
Pri ispitivanju krhkih materijala, ovim ispitivanjem se utvruje savojna
vrstoa, koja se izraunava slijedeim izrazom:
Rms = Fm Ls/4W ; [N/mm2] pri emu izraz vrijedi za trotokasto
savijanje.
Fm = maksimalna sila ; [N]
Ls = razmak oslonaca ; [mm]
W = moment otpora ; [mm3], koji za okrugli popreni presjek iznosi:
W = d03 /32 ; [mm3].
Kod opih konstrukcijskih elika utvruje se i savojna granica razvlaenja
Res, prema izrazu identinom onom za savojnu vrstou, samo to se umjesto
maksimalne sile Fm, uvrtava sila teenja Fe.
Res = Fe Ls/4W ; [N/mm2].

17

Ostala statika ispitivanja:

- Ispitivanje materijala na torziju;
- Ispitivanje materijala na smik ili odrez;
- Ispitivanje na izvijanje.

PUZANJE MATERIJALA
Veliine utvrene statikim vlanim pokusom karakteriziraju mehaniku
otpornost materijala pri kratkotrajnom djelovanju vlanog optereenja. No
esto su razliiti elementi strojeva ili konstrukcija podvrgnuti dugotrajnom
djelovanju konstantnog optereenja (naprezanja). Ukoliko takvo
dugotrajno optereenje djeluje u uvjetima poviene temperature, mogua je
pojava PUZANJA MATERIJALA.
PUZANJE MATERIJALA je spora deformacija materijala nastala uslijed
djelovanja dugotrajnog konstantnog optereenja pri povienoj
temperaturi.
Puzanje materijala je toplinski aktivirani proces, pa nastupa u temperaturnom
podruju:
T>0,3 Ttal
Zbog toga puzanje kod polimera nastupa ve pri sobnoj temperaturi, a kod
elika npr. pri temperaturama > 400C.

18

Proces puzanja podijeljen je u tri stadija.

Prvi stadij naziva se POETNI STADIJ PUZANJA i tu krivulja ne poinje iz
ishodita dijagrama, budui da je deformacija nastala istog asa kad je ispitni
uzorak optereen. Prvi stadij karakterizira u poetku poveana i promjenjiva
brzina puzanja.
Drugi stadij se naziva STADIJ KONSTANTNE BRZINE PUZANJA, pa kao to
mu ime govori, prirast istezanja u jedinici vremena je priblino konstantan.
Trei stadij puzanja se naziva ZAVRNI STADIJ PUZANJA, kada opet dolazi
do sve veeg prirasta istezanja u jedinici vremena. U tom treem stadiju
puzanja, dolazi konano i do LOMA EPRUVETE.
Na slijedeoj slici je dijagram puzanja.

19

Budui da je puzanje materijala toplinski aktivirani, ireverzibilni proces

deformacije materijala, koji nastaje u uvjetima konstantnog optereenja
tijekom duljeg vremena na povienoj temperaturi, na pojavu puzanja utjeu
slijedei parametri:

temperatura talita materijala,

tip atomske veze i kristalne reetke materijala,

mikrostrukturno stanje materijala.

Temperatura talita materijala je teoretski gornja granica koritenja materijala
u konstrukcijske svrhe.
Znakovita je razlika u naprezanju potrebnom za poetak gibanja dislokacija
kod onih kristala kod kojih su atomi povezani metalnom vezom, u odnosu na
kristale s kovaletnom ili ionskom vezom.
Zato e u tom pogledu keramiki materijali biti u znatnijoj prednosti u odnosu
na metalne materijale, no kod keramike nastaje problem velike krhkosti na
niskim temperaturama.
U pogledu mikrostrukturnog stanja, najbolju otpornost puzanju imat e oni
materijali koji imaju najvie prepreka za oteano gibanje dislokacija u
kristalnoj reetki.
To vrijedi u cijelom temperaturnom podruju, teoretski od 0 K do temperature
talita materijala, no postoji velika razlika u nainu gibanja dislokacija u
ovisnosti o temperaturi. Na povienim temperaturama kretanje dislokacija je
puno bre.
Svi opisani procesi, osim o temperaturi, ovisni su i o vremenu. Njihova je
brzina uvjetovana brzinom stvaranja i kretanja vakancija u reetki.
Ispitivanje otpornosti puzanju uglavnom se provodi na jednakim epruvetama
kao i kod statikog vlanog pokusa, a najee se koriste epruvete okruglog
poprenog presjeka s navojnim glavama.
Ispitivanje se provodi izravnim optereivanjem epruveta pri nekoj temperaturi i
to, ili s utezima, ili sustavom poluga, te registriranjem produljenja u zadanim
vremenskim razmacima.
Mehanika svojstva koja karakteriziraju otpornost materijala puzanju su:
GRANICA PUZANJA (Rp/t) vlano naprezanje koje pri temperaturi nekog
odreenog trajanja ispitivanja ostavlja na epruveti definiranu trajnu
deformaciju .
STATIKA IZDRLJIVOST (Rm/t) - vlano naprezanje koje pri odreenoj
temperaturi nakon zadanog trajanja ispitivanja dovodi do loma epruvete.
Povezano s ispitivanjem puzavosti je ispitivanje poznato pod imenom
relaksacija materijala. Ovo ispitivanje zapoinje deformacijom epruvete
nekim malim iznosom, koji tijekom ispitivanja ostaje konstantan,a sastoji se od
elastine i plastine komponente. S vremenom se plastina deformacija

20

poveava, a elastina smanjuje. Samim tim se smanjuje takoer nametnuto

naprezanje.
Pokazatelj otpornosti materijala je vrijeme relaksacije potrebno da se poetno
naprezanje smanji na odreenu unaprijed utvrenu vrijednost.

UDARNI RAD LOMA

Za razliku od prethodno opisanih statikih svojstava, ispitivanje udarnog
rada loma i umor materijala, spadaju u dinamika svojstva.
Ispitivanjem UDARNOG RADA LOMA utvruje se ponaanje metalnih i
polimernih materijala u uvjetima udarnog optereenja.
Ispitivanje se provodi na epruvetama s utorom, te se na taj nain postie
vieosno stanje naprezanja u korijenu utora.
Vrijednost udarnog rada loma pokazuje hoe li se materijal ponaati ilavo ili
krhko u uvjetima udarnog optereenja.
Ispituje se esto pri snienim temperaturama, jer kod nekih materijala
temperatura znakovito utjee na iznos udarnog rada loma.
Ispituju se epruvete etvrtastog poprenog presjeka, s utorom u sredini (ili bez
njega), a optereuje se na tzv. Charpyevu batu.

21

Epruveta, oslonjena na dva oslonca, savojno se optereuje udarcem brida

bata u sredini raspona nasuprot utoru. Uslijed udarca epruveta puca u
korijenu utora, ili je otrica bata provlai savinutu, ali ne slomljenu, izmeu
oslonaca.
Vrijednost udarnog rada loma je prvenstveno pokazatelj ilavosti materijala.
to je udarni rad loma vei, to je i materijal ilaviji.
U pravilu, materijali vee istezljivosti A, imaju i veu vrijednost udarnog rada
loma KU i obrnuto.
Nasuprot tome, materijali visoke vrstoe imaju mali udarni rad loma.
Energija potrebna da brid Charpyeva bata prelomi epruvetu, ili je provue
izmeu oslonaca, jednaka je UDARNOM RADU LOMA.
KV(U) = G(h1-h2) ; [J].
G = teina bata ; [N]
h1 = poetna visina bata ; [m]
h2 = visina koju je bat dosegnuo nakon loma ili provlaenja epruvete ;
[m].
Iznos udarnog rada loma izraava se u J (Nm).
V epruveta sa V utorom
U epruveta sa U utorom.

Temperatura koja odvaja podruje visokog udarnog rada loma od podruja

niskih vrijednosti, naziva se PRIJELAZNOM TEMPERATUROM (Tprel).

22

Kod konstrukcijskih elika uobiajeno je propisivati vrijednosti udarnog rada

loma pri nekoj temperaturi vioj od prijelazne za taj materijal. Na taj se nain,
uporabom tih elika pri temperaturama viim od prijelazne, smanjuje opasnost
od KRHKOG LOMA.
UMOR MATERIJALA
esto dijelovi strojeva i konstrukcija nisu napregnuti statikim naprezanjem,
ve promjenjivim (dinamikim) naprezanjem. Unato tome to je iznos takvog
dinamikog naprezanja nii od granice razvlaenja, nakon nekog vremena
moe doi do loma. Zato je dimenzioniranje dinamiki optereenih dijelova
strojeva i konstrukcija koritenjem podataka o mehanikim svojstvima
utvrenim statikim ispitivanjem nedovoljno tono ili sasvim netono.
Posljedica toga je pojava UMORA MATERIJALA, odnosno postupnog
razaranja materijala zbog dugotrajnog djelovanja promjenjivog
(dinamikog) naprezanja, iji je rezultat prijelom strojnog dijela.

Na slici je shematski prikaz prijelomne povrine kao posljedice umora

materijala.

Prijelomna povrina sastoji se od zaglaenog svijetlog dijela s brazdama

napredovanja pukotine. Brazde podsjeaju na godove drveta. Taj dio
prijelomne povrine nastajao je dulje vremena, pa se naziva PODRUJEM
TRAJNOG LOMA.
23

Drugi dio prijelomne povrine PODRUJE TRENUTNOG LOMA je hrapav,

zagasit i zrnat, a nastao je u trenutku kada je nametnuto naprezanje, zbog
smanjenja nosive plohe, naraslo na iznos jednak vlanoj vrstoi materijala.
Odnos povrina trajnog i trenutnog loma, te njihov razmjetaj na prijelomnoj
povrini ovisi o vrsti i intenzitetu dinamikog naprezanja, te intenzitetu
koncentracije naprezanja.
Zaetak trajnog loma se nalazi na mjestu gdje je iz nekog razloga dolo do
koncentracije naprezanja.
Koncentratori naprezanja mogu biti:
konstrukcijskog porijekla,
tehnolokog porijekla,
nastali u eksploataciji kao posljedica udarnog oteenja i troenja,
nesavreno strukturno stanje u materijalu.

Na slici je shematski prikaz nastanka loma od umora materijala.

Mehaniko svojstvo koje karakterizira otpornost materijala prema pojavi

umora materijala naziva se DINAMIKA IZDRLJIVOST.

24

Svrha ispitivanja dinamike izdrljivosti je utvrivanje ponaanja materijala ili

dijelova strojeva, odnosno konstrukcija, u uvjetima dugotrajnog djelovanja
promjenjivog (dinamikog) naprezanja.
Analogno statikom naprezanju i dinamiko naprezanje moe biti vlano
tlano, savojno, uvojno.
Ispituje se ureajima koji omoguavaju promjenjivo (titrajno) optereivanje
epruveta ili strojnih dijelova, a nazivaju se pulzatori ili umaralice.
Ispitivanje, s obzirom na frekvenciju, moe biti niskofrekventno,
srednjefrekventno i visokofrekventno.

Ovisno o tome odvija li se promjenjivo naprezanje samo u podruju tlaka,

odnosno samo u podruju vlaka, ili pak naizmjence zadire u oba podruja,
govori se o istosmjernom odnosno izmjeninom promjenjivom naprezanju,
kako je prikazano na slijedeoj slici.

Za utvrivanje dinamike izdrljivosti izabire se jedan od tipova promjenjivog

naprezanja, te se provodi tzv. Whlerov pokus.

25

Rezultati ovog pokusa, ucrtavaju se u WHLEROV DIJAGRAM, u koji se za

pojedine vrijednosti dinamikog naprezanja unose oni brojevi ciklusa, koje su
epruvete izdrale do loma.

Najvee dinamiko (promjenjivo) naprezanje koje epruvete izdre bez pojave

loma, nakon praktiki beskonanog broja ciklusa predoeno graninim
brojem ciklusa, naziva se DINAMIKA IZDRLJIVOST i oznaava se sa Rd ;
[N/mm2].
Kod metalnih materijala, a posebno kod konstrukcijskih elika, Whlerova
krivulja se asimptotski pribliava vrijednosti dinamike izdrljivosti, dok se kod
polimernih materijala Whlerova krivulja pribliava apscisi, pa se ne moe
pouzdano utvrditi dinamiku izdrljivost.
Whlerov dijagram daje podatak o iznosu dinamike izdrljivosti nekog
materijala samo za jedan tip promjenjivog naprezanja.
Za konstruktore je esto potreban podatak o iznosu dinamike izdrljivost
nekog materijala za razliite tipove promjenjivog naprezanja.
Takve podatke daje SMITHOV DIJAGRAM.

26

U Smithovom dijagramu je prikazana ovisnost dinamike izdrljivosti Rd o

srednjem naprezanju sr. S gornje strane dijagrama podruje dinamike
izdrljivost ogranieno je linijom gornjih naprezanja g, te granicom
razvlaenja Re, a s donje strane linijom donjih naprezanja d. Tako s
poveanjem srednjeg naprezanja sr, doputena amplituda naprezanja a se
jasno smanjuje.
Za granini sluaj sr = Re, doputena amplituda je jednaka nuli (a = 0).
Ranije prikazan Smithov dijagram daje podatke o dinamikoj izdrljivosti
nekog materijala za vlano-tlano promjenjivo naprezanje.

Dinamika izdrljivost nekog materijala moe se ispitivati i u uvjetima ostalih

naina optereivanja, kao to su, na primjer, savojno ili uvojno promjenjivo
optereenje, to je prikazano na slijedeoj slici.

27

5. MEHANIKA LOMA
OSNOVE MEHANIKE LOMA

28

Mehanika loma se bavi prouavanjem nastanka i napredovanja pukotine u

krutima tijelima.
Termin mehanika loma ima dvostruki smisao. U uem smislu ona se odnosi
na istraivanje uvjeta razvoja pukotine. U irem smislu mehanika loma
obuhvaa i dio mehanike otpornosti materijala koja se odnosi na zavrnu
fazu procesa deformiranja materijala pod djelovanjem optereenja. Ovako
postavljena mehanika loma povezuje teoretska razmatranja s rezultatima
eksperimenta, te analizira pojavu lomova i havarija konstrukcija u
eksploataciji.
VRSTE LOMOVA
Lom se moe definirati kao makroskopsko razdvajanje materijala koje dovodi
do gubitka nosivosti krutog tijela. Fizikalni uzrok loma je djelovanje
naprezanja, koje zajedno s utjecajem okolnog medija razara atomsku i / ili
molekularnu vezu, te se na taj nain formira nova slobodna povrina.
Makroskopski i mikroskopski lom moe biti ilav ili krhak. Kod makroskopski
ilavog loma u blizini mjesta prijeloma prisutna je plastina deformacija, dok
kod krhkog prijeloma ona izostaje.
U mikro razmjerima kod materijala s kristalnom strukturom (svi metali, njihove
legure, keramike, neki polimeri), lom moe biti transkristalni ili interkristalni.
Transkristalni lom nastupa kroz kristalno zrno, a moe biti ilav ili krhak. Kod
ilavog transkristalnog loma prisutne su na prijelomnoj povrini udubine
nastale plastinom deformacijom metalne matrice oko estica prisutnih u
mikrostrukturi metalnih materijala. Stoga se takav lom naziva jamiasti lom.
Krhki transkristalni lom slijedi odreene kristalne ravnine u pojedinim
kristalnim zrnima. Takav lom nosi naziva rascjepni lom.
Interkristalni lom (napreduje uzdu granica zrna) je uvijek krhki lom. Po
izgledu je slian transkristalnom rascjepnom lomu, jer se prijelomna povrina
sastoji od mikro glatkih ploha, koje su u ovom sluaju granice kristalnih zrna.
U makro razmjerima je lom od umora materijala uvijek preteno krhki, tj. bez
plastine deformacije strojnog dijela u okolini prijelomne povrine.
Modeli pukotina: za ocjenu stabilnosti krutog tijela koje sadri pukotinu,
potrebno je definirati kontinuirano mehaniki model pukotine. Najpoznatiji
model pukotine koji se temelji na energetskoj hipotezi loma je Griffithov
model.

KONCEPTI MEHANIKE LOMA

Koncepti mehanike loma su:
- linearno elastina mehanika loma (LEML);

29

linearno elastina mehanika loma s ogranienim teenjem (prisutnost

plastine zone) i
elastino plastina mehanika loma (EPML).

EKSPERIMENTALNO UTVRIVANJE LOMNE ILAVOSTI KIC

Zbog specifinih zahtjeva definiranih konceptom LEML-a, odnosno linearnoelastinim ponaanjem materijala do loma, za eksperimentalno utvrivanje
lomne ilavosti (KIC) moraju biti ispunjeni slijedei uvjeti:
- dimenzije epruvete moraju biti znatno vee od veliine plastine zone
pri vrku pukotine;
- u trenutku nestabilnog irenja pukotine mora postojati mogunost
precizne registracije optereenja;
- za odgovarajuu geometriju epruvete mora biti poznata odredbena
jednadba, tj. odnos izmeu faktora intenziteta naprezanja, naprezanja
i duljine pukotine.
Postupak ispitivanja se provodi u dva stadija:
- stvaranje realne pukotine promjenjivim naprezanjem na umaralici
(pulzatoru);
- statiko ispitivanje do loma uz snimanje dijagrama sila proirenje
pukotine.

6. ISPITIVANJE TVRDOE
UVOD

30

TVRDOA je otpornost materijala prema prodiranju drugog, znatnije tvreg

tijela.
Prvu metodu za mjerenje tvrdoe razvio je Mohs. Prema Mohsovoj skali
tvrdoe, materijali su svrstani u 10 razreda, ali ona vrijedi samo za minerale.
Podjela je nainjena tako da se materijal (mineral) u nekom razredu dade
zastrugati s materijalom iz vieg razreda tvrdoe. Moshova metoda, odnosno
skala, ne primjenjuje se za mjerenje tvrdoe tehnikih materijala.
Na tom podruju razvijen je itav niz metoda ispitivanja tvrdoe. Ispitivanje
tvrdoe je vjerojatno najee uporabljeno ispitivanje nekog mehanikog
svojstva, unato tome to mehanika svojstva utvrena ispitivanjem tvrdoe
nisu fizikalno jednoznano definirane veliine.
Budui da ispitivanje tvrdoe neznatno oteuje povrinu ispitivanog
predmeta, moe se openito svrstati meu nerazorna ispitivanja.
Za samo ispitivanje ne treba izraditi posebnu epruvetu, nego samo
odgovarajue pripremiti plohe uzorka ili strojnog dijela. Ureaji za mjerenje
tvrdoe, tvrdomjeri, u pravilu su jednostavniji i jeftiniji od nekih drugih ureaja
za ispitivanje mehanikih svojstava, na primjer kidalica.
Osnovni princip mjerenja kod veine metoda je mjerenje veliine ili dubine
otiska to ga penetrator optereen nekom silom, naini u ispitivanom
materijalu. Te su metode pogodne za ispitivanje tvrdoe metalnih materijala
kod kojih je mogua neka plastina (trajna) deformacija.
Tijelo koje se utiskuje na povrinu naziva se PENETRATOR ili IDENTOR.
Penetratori ili identori oblika su kuglice, stoca ili piramide, a izraeni su od
tvrdih materijala. Kod materijala koji imaju malu ili nikakvu mogunost
plastine deformacije, razvili su se postupci mjerenja tvrdoe, pri emu se
deformacija materijala mjeri u trenutku djelovanja sile.
Kod danas najee primjenjivanih metoda za mjerenje tvrdoe (Brinell,
Vickers, Rockwell), djelovanje sile je statiko. Kod nekih drugih, rjee
primjenjivanih postupaka mjerenja tvrdoe, djelovanje sile je dinamiko.

BRINELLOVA METODA

31

Kod Brinellove metode penetrator je kuglica od kaljenog elika promjera D,

koja se utiskuje silom F u povrinske slojeve materijala, kako je prikazano na
slijedeoj slici.
Na taj nain nastaje u ispitivanom materijalu otisak u obliku kugline kalote
promjera baze d i dubine h.

Tvrdoa po Brinellu je, po definiciji, omjer primijenjene sile i povrine

otiska:
HB = F 0,102/S,
gdje je F [N] sila, a S [mm2], povrina kugline kalote koja se izraunava prema
izrazu:
S = Dh [mm2];
D = promjer kuglice [mm];
h = dubina prodiranja kuglice nakon rastereenja [mm].
Budui da se ovom metodom ne mjeri dubina prodiranja kuglice, nego
promjer otiska (d), dobiva se izraz za tvrdou po Brinellu:
HB = F 0,204/ D [D-(D2-d2)1/2 ] ; d = (d1+d2)/2
Iznos stupnja optereenja za pojedine grupe metalnih materijala prikazuje
slijedea tablica.

Iz iznosa stupnja optereenja za odabrani se promjer kuglice utvruje

potrebna sila, F.

32

Trajanje utiskivanja kuglice u materijal kree se od 10 do 15 sekundi za Fe-C

legure, a do 180 sekundi za najmeke materijale (napr. bijelu kovinu).
Brinellova tvrdoa je bezdimenzionalna veliina, a uz iznos tvrdoe izmjerene
ovom metodom, navodi se dimenzija kuglice, primijenjena sila, te trajanje
utiskivanja.
Primjer: 128 HB 5/250/15 (pri tome je 128 iznos tvrdoe, 5 je promjer kuglice,
250 je sila utiskivanja i 15 je vrijeme utiskivanja)
Brinellovom se metodom s kuglicom od kaljenog elika smiju mjeriti tvrdoe
do 450 HB. Kod viih tvrdoa dolo bi do oteenja kuglice, pa je obavezna
primjena kuglice od tvrdog metala.
VICKERSOVA METODA
Kod Vickersove metode uklonjena su dva osnovna nedostatka Brinellove
metode:
ogranienost podruja mjerenja do 450 HB i
ovisnost iznosa tvrdoe o primijenjenoj sili utiskivanja kuglice.
Prvi nedostatak je uklonjen uporabom najtvreg materijala za penetrator,
dijamanta, a drugi oblikom penetratora.
To je kod Vickersove metode etverostrana piramida s kutom od 136 izmeu
stranica.
Kut od 136 nije odabran sluajno. Taj kut zatvaraju tangencijalne ravnine na
Brinellovu kuglicu pri optimalnoj veliini otisnua.

Prema definiciji, tvrdoa po Vickersu jednaka je onoj Brinellovoj, a izraunava

se izrazom:
33

HV = F 0,102/S ;
pri emu je F [N] = sila,
S [mm2] = povrina otisnua (uplje piramide) nakon rastereenja.
Budui da se mjeri dijagonala baze otisnua (kvadrata), povrina
otisnua izraava se s pomou dijagonale d, pa izlazi:
HV = F 0,188/d2 ;
pri emu je F [N] = sila,
d [mm] = srednja vrijednost od dvije izmjerene dijagonale otisnua.
d = (d1+d2)/2
Uobiajeni iznosi sile kod Vickersove metode iznose od 49 do 980 N. No, kod
Vickersove metode se koriste i nia optereenja. Ukoliko primijenjena sila
utiskivanja iznosi od 1,96 do 49 N, govori se o semimikrotvrdoi.
Mjerenje semimikrotvrdoe provodi se prvenstveno pri ispitivanju tvrdoe
tankih uzoraka, te tankih slojeva.
Za mjerenje tzv. mikrotvrdoe rabe se optereenja nia od 1,96 N. Na taj
nain mogue je mjerenje tvrdoa pojedinih faza, npr. kristalnih zrna u
mikrostrukturi materijala. Trajanje optereivanja penetratora iznosi od 10 do
15 sekundi, a iznimno se za mekane materijale moe i produljiti.
Vickersova tvrdoa je bezdimenzionalna veliina, a uz iznos tvrdoe navodi
se i sila optereivanja.
Primjer: 430HV10 znai da je izmjerena tvrdoa iznosila 430 HV i da je
dobivena utiskivanjem penetratora silom od 109,81 N, u trajanju od 10 do 15
sekundi.
Kod Vickersove metode je potrebna briljiva priprema mjerne povrine, koja
pogotovo za mjerenje semimikrotvrdoe i mikrotvrdoe ukljuuje i poliranje
uzorka. Takoer je zbog sitnog otiska za mjerenje dijagonale potreban mjerni
mikroskop.

ROCKWELLOVA METODA

34

Za razliku od Brinellove i Vickersove metode, kod Rockwellove metode se ne

mjeri veliina otisnua, nego dubina prodiranja penetratora.
Zato se kod Rockwellove metode vrijednost tvrdoe oitava na skali
tvrdomjera, nakon rastereenja. Penetratori su kod Rockwellove metode ili
dijamantni stoac ili kuglica od kaljenog elika.
Nain optereivanja penetratora za HRC metodu, prikazan je na slijedeoj
slici.
Nakon toga su u tablici prikazani podaci o obliku penetratora, te ostalim
parametrima ispitivanja po Rockwellovoj metodi.

Osnovna prednost Rockwellove metode u odnosu na Brinellovu i Vickersovu

je brzina mjerenja, budui da se iznos tvrdoe oitava neposredno na skali
35

tvrdomjera, a nedostatak je manja preciznost mjerenja, te slabija selektivnost

metode.
Tvrdoe izmjerene Rockwellovom metodom ne mogu se izravno
preraunavati u Brinellove ili Vickersove i obrnuto.
Iznosi tvrdoa izmjerenih Brinellovom i Vickersovom metodom (gotovo) su
identine do iznosa od 350 HB (HV), dok su za vee iznose tvrdoa
vrijednosti izmjerene Vickersovom metodom neznatno vie.
OSTALE METODE
Ispitivanje tvrdoe po Shoreu (kod ovog postupka za mjerenje tvrdoe se
koristi visina odskoka malog batia);
Ispitivanje tvrdoe po Poldiju (ova metoda se koristi jednostavnom napravom
s elinom kaljenom kuglicom, koja se prilkom ispitivanja jednom stranom
nasloni na ispitivani materijal, a drugom na etalon poznate tvrdoe).

7. ISPITIVANJE TEHNOLOKIH SVOJSTAVA MATERIJALA

36

UVOD
Ispitivanje tehnolokih svojstava materijala pripada meu najstarije postupke
ispitivanja materijala.
Provodi se sa ciljem ocjene ponaanja materijala u preradi.
Za razliku od ispitivanja mehanikih svojstava, iji su rezultati odreene
izmjerene vrijednosti s tenjom postizanja to manje mjerne nesigurnosti, kod
ispitivanja tehnolokih svojstava materijala, rezultati ispitivanja najee nisu
izmjerene vrijednosti, ve ocjena ispitivaa ispunjava li materijal zahtjeve
propisane normama.
Uglavnom se ti zahtjevi odnose na deformabilnost materijala, a ispitivanje se
provodi na uzorcima limova, traka, ica i cijevi.
ISPITIVANJE LIMOVA I TRAKA IZVLAENJEM (PREMA ERICHSENU)
Ispitivanjem izvlaenjem ocjenjuje se sposobnost dubokog izvlaenja limova i
traka namijenjenih takvoj preradi. Ispituju se limovi i trake debljine od 0,2 do
3 mm, irine od 30 mm na vie.
Ispitivanje se provodi na relativno jednostavnoj napravi, prikazanoj na
slijedeoj slici.
Uzorak lima ili trake, uvren izmeu matrice i prstenastog pritezaa,
utiskuje se u kuglasti utiskiva.
Pokazatelj deformabilnosti materijala pri ovom ispitivanju je dubina prodiranja
utiskivaa u trenutku pojave pukotine u limu to je vrijednost IE iskazana u
mm.

ISPITIVANJE LIMOVA, TRAKA I ICA IZMJENINIM PREVIJANJEM

37

Ispitivanjem izmjeninim previjanjem utvruje se sposobnost deformabilnosti

materijala previjanjem epruvete za 90 u odnosu na poetni poloaj u jednoj
ravnini.
Ispitivanje se provodi na posebnoj napravi, prikazanoj na slijedeoj slici,
naizmjeninim previjanjem epruvete uvrene u eljusti preko valjaka.
Ispituju se limovi i trake debljine manje od 3 mm, te ica promjera od 0,3 do
8 mm.
irina epruvete izrezane iz lima ili trake iznosi b = 201mm.
Trake manje irine ispituju se u isporuenoj irini.
Rezultat ispitivanja je broj previjanja epruvete do pojave prve pukotine ili do
pojave jedne ili vie pukotina preko najmanje polovice irine epruvete.

ISPITIVANJE ICA UVIJANJEM

Ispitivanje se provodi da bi se utvrdile sposobnosti ice za torzijsku
deformaciju u jednom smjeru. Provodi se u pravilu na novim icama ili nitima
eline uadi, ali i za usporedbu deformabilnosti rabljenih ica i niti eline
uadi s istovrsnim novim.
Ispituju se ice promjera 0,5 mm, a iznimno ice promjera od 0,3 do 0,5 mm.
ica se uvruje u eljusti naprave za uvijanje na taj nain da se njena
uzduna os poklapa s osi privrsnih eljusti. Da bi ica tijekom ispitivanja
ostala ravna, treba je vlano napregnuti.
Uvijanje epruvete obavlja se okretanjem pomine eljusti konstantnom
brzinom.
Brzina uvijanja propisana je normom, a ispitivanje se provodi do broja uvijanja
propisanog uvjetima isporuke ili do loma epruvete.

38

ISPITIVANJE CIJEVI PROIRIVANJEM, ZASUKAVANJEM I

SPLJOTAVANJEM
Ovim ispitivanjima eli se utvrditi eventualna prisutnost makroskopskih
vanjskih i unutarnjih defekata (pukotine, preklopi, dvoplatnost i sl.).
Istovremeno ova ispitivanja slue za ocjenu deformabilnosti cijevi. Ispitivanje
cijevi proirivanjem obuhvaa proirivanje cijevi koninim utiskivaem, kako je
prikazano na slijedeoj slici, te proirivanje prstena izrezanih iz cijevi koninim
utiskivaem ili razvlaenjem.

Proirivanjem cijevi koninim utiskivaem ispituju se avne i beavne cijevi

okruglog presjeka, a ispitivanje se provodi na komadima cijevi dovoljne duljine
L, da bi nakon utiskivanja stoastog utiskivaa i proirenja cijevi na eljeni
promjer dio cijevi ostao nedeformiran.
Proirivanje prstena izrezanog iz avnih ili beavnih cijevi provodi se
utiskivanjem stoastog utiskivaa koninosti 1:5 kroz prsten do loma.
Cijevi nazivnog promjera veeg od 150 mm, te debljine stijenke do najvie 40
mm, ispituju se razvlaenjem prstena s pomou dva svornjaka.
Svrha ispitivanja proirivanjem i razvlaenjem prstena je provjera prisutnosti
vanjskih i unutarnjih defekata u cijevima pregledom prijelomnih povrina, te
ocjenjivanje deformabilnosti cijevi.
Ispitivanje cijevi zasukavanjem, prikazano na slijedeoj slici, provodi se s
ciljem procjene sposobnosti deformiranja cijevi okruglog presjeka
oblikovanjem pod pravim kutom. Ovim ispitivanjem obuhvaene su cijevi
nazivnog promjera do 150 mm.
Ispitivanje cijevi stlaivanjem prstena radijalnim optereenjem, provodi se na
avnim i beavnim cijevima okruglog presjeka nazivnog promjera do 400 mm.
Svrha ispitivanja je utvrivanje eventualnih defekata golim okom na mjestima
maksimalne deformacije cijevi.

39

ISPITIVANJE METALNIH PROFILA I SUEONIH ZAVARENIH SPOJEVA

SAVIJANJEM
Ispitivanje savijanjem na dva oslonca s trnom u sredini provodi se na
metalnim profilima (okruglog, etvrtastog i poligonalnog presjeka), te na
sueonim zavarenim spojevima, kako je prikazano na slijedeoj slici.
Svrha ispitivanja je provjera deformabilnosti osnovnog materijala, odnosno
zavarenog spoja.
Ispitivanje se provodi savijanjem epruvete do pojave prve pukotine, koja se
registrira golim okom. Kut savijanja epruvete kod kojeg je nastala prva
pukotina mjeri se nakon rastereenja.

8. ISPITIVANJE BEZ RAZARANJA DEFEKTOSKOPIJA

OPENITO O DEFEKTOSKOPIJI
40

Radi izuzetno irokih mogunosti primjene nerazornih metoda ispitivanja,

razvijen je znatan broj razliitih metoda i tehnika. Pri tome je svaka metoda,
odnosno tehnika unutar metode namijenjena otkrivanju odreenih vrsta
pogreaka, odreenim mjerenjima, ili utvrivanju stanja materijala, odnosno
konstrukcija.
Kontrola bez razaranja (defektoskopija) je multidisciplinarno podruje s
problematikom rjeavanja principa, metoda i sredstava pronalaenja, mjerenja
i procjene utjecaja diskontinuiteta ili greaka u materijalu, poluproizvodu i
proizvodu na kvalitetu, a da se pri provoenju ispitivanja i kontrole ne utjee
na mogunost funkcioniranja ispitivanog objekta.
Kao u svim ispitivanjima i ovdje je svaka metoda namijenjena odreivanju
pojedine grupe nepravilnosti vezane nekom zajednikom karakteristikom, ili
pak provoenju odreenog mjerenja.
Budui da se metodama kontrole bez razaranja moe pratiti proizvod od
sirovine preko poluproizvoda, pa do konanog oblika (gotovog proizvoda), a
isto tako se moe nastaviti kontrolu u toku eksploatacije, jasno je da se razvio
cijeli niz metoda, jer je velika raznolikost i sloenost proizvoda koje treba
kontrolirati, kao i vrsta greaka koje se mogu javiti u toku svake proizvodnje.
Radi ispravne primjene metoda, a to znai pouzdanih rezultata i korisnih
saznanja o kvaliteti proizvoda, potrebno je poznavanje tehnologije kontrole
bez razaranja.
Ispitivanja bez razaranja (defektoskopska ispitivanja) obino se provode s
minimalno dvije defektoskopske metode i uglavnom su nadopunjena
kontrolnim ispitivanjima s razaranjem.
Princip metoda bez razaranja: emitira se odreena vrsta energije u ispitivani
proizvod kontinuirano ili u ciklusima i mjeri se njena promjena na nain ovisan
o metodi.
Koriste se slijedei oblici energije:
- u elektrinom polju (ispitivani proizvod mora biti vodi);
- u magnetskom polju (ispitivani proizvod mora biti feromagnetian);
- u elektromagnetskom polju (x i zrake);
- mehanike prirode (ultrazvuni valovi i titraji).
Ovdje e biti ukratko opisane slijedee metode kontrole bez razaranja: optika
(vizualna) ispitivanja, radiografska ispitivanja, magnetska ispitivanja,
ispitivanje ultrazvukom i penetrantske metode.

OPTIKA (VIZUALNA) ISPITIVANJA

41

Vizualna kontrola je prva metoda kontrole bez razaranja koju je ovjek odavno
instinktivno primijenio za provjeravanje kvalitete svojih prvih proizvoda.
Metoda se temelji na interakciji svjetlosti i povrine ispitivanog objekta. Mnoge
makro i mikro pogreke na povrini ispitivanog objekta mogu se otkriti
vizualnom kontrolom uz pomo, ili bez optikih pomagala i instrumenata.
Vizualna kontrola je samostalna kontrola, ali uvijek u svojoj najjednostavnijoj
varijanti pregleda prethodi ostalim nerazornim kontrolama.
Vizualna kontrola najee se primjenjuje u slijedee svrhe: utvrivanje
pripadnosti i usklaenosti, provjera mjera, otkrivanje tehnolokih pogreaka
na vanjskim i unutarnjim povrinama objekta, otkrivanje pogreaka zbog
eksploatacije, utvrivanje stanja objekta temeljem promjena na povrini.
Vizualna kontrola znatno ovisi o stanju i pripremi povrine, te mogunosti
rasvjete i prijenosa informacije s povrine. Postupak vizualne kontrole uz
standardne instrukcije u vezi tehnike, opreme i pribora, kriterija i izvjetajnih
lista, sadri za pravilnu primjenu metode vrlo vane upute o zahtijevanoj
kvaliteti povrine, nainu pripreme povrine i uvjetima rasvjete.
Nain pregleda ovisi o svrsi primjene vizualne kontrole i objektu ispitivanja.
Uinkovitost pregleda je vea, ako su poznata oekivana odstupanja ili vrsta i
svojstva oekivanih pogreaka. U takvom sluaju je lake odabrati optimalnu
tehniku kontrole i uz unaprijed zadanu osjetljivost osigurati pouzdanost
rezultata.
Najira i najjednostavnija primjena vizualne metode je za utvrivanje
pripadnosti i usklaenosti. U toj primjeni provjeravaju se identifikacijske
oznake, koje mogu upuivati na podatke o proizvoau, datumu proizvodnje,
specifikaciji materijala i postupku proizvodnje i drugo.
Provjera dimenzija je znaajniji dio vizualne kontrole. Vizualna kontrola
dimenzija provodi se temeljem analize interakcije svjetla i ispitnog objekta, te
u sluaju kada se ne mogu koristiti klasina mjerenja. Vizualna kontrola
dimenzija ukljuuje mjerenje dimenzija objekta, unutarnjih i vanjskih promjera,
dubina utora, radijusa zakrivljenosti i kvalitete obrade povrine.
Kontrola oblika i dimenzija brzom usporedbom s referentnim uzorkom takoer
se primijenjuje iroko. Preklapanjem referentne slike objekta i slike ispitivanog
objekta na svim mjestima neusklaenosti pojavit e se interferencijske linije
kao indikacija moebitnih pogreaka.
Vizualna kontrola je obino prva metoda, najee je potrebno primjeniti i
druge metode.
SUVREMENA VIZUALNA KONTROLA: Suvremene endoskopske metode su
vizualne metode koje omoguavaju pregled nedostupnih povrina. Danas se
koriste: vizualna kontrola, endoskopska i boroskopska metoda. Zahvaljujui
kompjuterskoj tehnologiji, koristi se u kontroli zavarenih spojeva i u kontroli

42

unutranjosti stijenke nekog cijevnog ili kuglastog oblika (pr. u kotlogradnji), te

je esto jedina metoda u procjeni radnog vijeka nekog proizvoda.
ENDOSKOPSKA KONTROLA: Kamera malog promjera, 6 mm ili ak 4 mm,
dovodi se na razliite naine na mjesto ispitivanja. Kamera snima ispitivano
mjesto i istovremeno je povezana s raunalom, tako da se na ekranu moe
pratiti samo snimanje i odabrati parametre snimanja, te dobiti informaciju o
postojanju greke, njezinoj veliini, podrijetlu i utjecaju na daljnju
eksploataciju. Slika se moe obraivati na raunalu, uveavati i dobiti velika
preciznost u mjerenju.
BOROSKOPSKA METODA: slino endoskopiji, ali kamera se postavlja ispred
ureaja. Boroskop ima mogunost spremanja slike u elektronskom obliku i
mogunost zvunog zapisa i kraeg video zapisa.
RADIOGRAFSKA ISPITIVANJA
Svrha svih metoda radijacijske kontrole je omoguavanje kvalitativnog i
kvantitativnog praenja otkrivenih nepravilnosti ili strukturnih nepravilnosti u
volumenu ili kroz presjek ispitivanog materijala ili tvorevine. Gotovo sve
radijacijske metode informaciju o objektu dobivaju prozraivanjem objekta
odgovarajuim ionizirajuim zraenjem.
Zraenje, nakon prolaza kroz objekt, nosi informaciju o objektu, jer je pri
prolazu dolo do meudjelovanja zraenja i materijala objekta. Varijacija
intenziteta zraenja nakon prolaza kroz objekt ispitivanja moe se registrirati
na vie naina, koristei uinke djelovanja ionizirajueg zraenja materijala.
Postoji vie vrsta radijacijskih metoda kontrole, a u industrijskoj praksi je
metoda radiografije u najiroj primjeni. Ta se metoda temelji na registriranju
razlike intenziteta ionizirajueg zraenja koje je prolo kroz objekt ispitivanja,
uzrokovane razliitom apsorpcijom u pojedinim dijelovima objekta. Zraenje
se radi interpretacije rezultata registrira stvaranjem stalne slike, to jest
radiograma.
Ispitivanjem metalnih materijala primjenom rendgenskih (x zraka) ili
radioaktivnih zraenja ( zraka), mogue je utvrditi prisutnost unutranjih
greaka, defekata ili nehomogenosti poluproizvoda i gotovih proizvoda.
Radiografska defektoskopija zasnovana je na svojstvima x i zraka. One
prolaze kroz metal i pri tome gube na intenzitetu.
Takoer je bitno svojstvo x i zraka da ostavljaju trag na filmskoj emulziji (kao
i svjetlosne zrake fotoefekt), na emu se i temelji ispitivanje greaka u
unutranjosti materijala na industrijskim folijama.

RADIOGRAFIJA je dakle, podruje primjene rendgenskih zraka za otkrivanje

unutranjih greaka i nehomogenosti u materijalu. Izmeu rendgenske cijevi i

43

fluorescentnog ekrana ili filma postavlja se ispitivani uzorak. Metoda u kojoj se

umjesto filma postavlja fluorescentni ekran naziva se metoda vizualnog
prozraivanja, a metoda prozraivanja na film naziva se foto metoda.
Za industrijska ispitivanja koriste se uglavnom fotografske metode. Osnova
fotografske metode odreivanja greaka sastoji se u dobivanju slike
prozraenog komada u obliku filma ili fotografije. Zahvaljujui nizu prednosti u
odnosu na druge metode, fotografska metoda je nala iroku primjenu u
praksi prozraivanja.
Radiografskom kontrolom se mogu ustanoviti pogreke razliitih tehnolokih
postupaka, te pogreke zbog koritenja proizvoda ili konstrukcije.
Zbog tako iroko primjenjive metode kontrole i znatne razliitosti proizvoda za
koje se provodi otkrivanje pogreaka, razvijen je niz tehnika, od kojih treba u
svakom pojedinom sluaju odabrati najpovoljniju.
Naime, rendgenske zrake su otkrivene 1895. godine (fiziar Rntgen).
Rendgenske (x) zrake su elektromagnetske prirode, male valne duljine (od
0,66 do 100 nm) i nastaju pri elektrinom pranjenju u vakuum.
Za njihovo koritenje u tehnikama ispitivanja materijala potrebno je:
na pogodan nain dobiti izvjestan broj slobodnih elektrona;
primorati elektrone da se kreu u odreenom pravcu s velikom
brzinom;
staviti na put njihovog kretanja prepreku koja e osigurati njihovo
koenje;
izmjeriti stupanj koenja.
GAMAGRAFIJA: ispitivanje s radioaktivnim izotopima. Umjetni radioaktivni
izotopi danas se mogu proizvesti u razliitim standardnim dimenzijama i
aktivitetima, sukladno ureajima na kojima se provodi ispitivanje
defektoskopima. Uslijed malih valnih duljina radioaktivne gama zrake imaju
svojstvo da prodiru kroz sve materijale. Prozraivanjem, proputanje gama
zraka kroz razliite materijale je razliito.
Materijali s malom atomskom masom, vrlo dobro proputaju gama zrake, dok
ih materijali s velikom atomskom masom znatno apsorbiraju. Osjetljivost
radiograma odreuje se veliinom najmanje greke koja se moe identificirati.
Svaka nehomogenost u materijalu pojavljuje se na snimci kao razliita
gustoa pocrnjenja. to je granica izmeu pojedinih kontura defekata i
osnovnog negativa na filmu otrija (to je film vie kontrastan), lake je
razabrati naene greke i suditi o njihovu obliku i veliini. Gamagrafska
kontrola se moe provoditi pojedinanim ili panoramskim prozraivanjem
uzoraka gama zrakama.

MAGNETSKA ISPITIVANJA

44

Magnetska metoda se primjenjuje za otkrivanje povrinskih i nekih

podpovrinskih pogreaka u feromagnetskim materijalima.
Najvea se osjetljivost postie u otkrivanju pogreaka na povrini objekta
ispitivanja, a mogunost otkrivanja pogreaka naglo opada za podpovrinske
pukotine i to porastom njihove udaljenosti od povrine.
Izbor naina magnetiziranja i tehnike rada ovisi o parametrima pogreke koju
treba otkriti. Objekt se moe magnetizirati lokalno ili u cjelini, to ovisi o
znaajkama objekta i ispitivanja.
Princip metode moe se svrstati u nekoliko temeljnih toaka:
- priprema objekta za ispitivanje;
- postizanje odgovarajue magnetske indukcije;
- registracija izlaznog magnetskog polja zbog deformacije silnica
magnetske indukcije u okolini pogreke;
- demagnetizacija i priprema objekta ispitivanja za daljnju namjenu.
Izlazno magnetsko polje najee se registrira primjenom feromagnetskih
estica koje nanoenjem na objekt ispitivanja formiraju indikacije pogreaka,
kontrasta dovoljnog za uoavanje.
Kontrast indikacije znatno utjee na osjetljivost metode, a postie se dobrim
odabirom boje estica. Osim obojenih estica koje omoguavaju promatranje
pod bijelim svjetlom, koriste se i fluorescentne, koje se odlikuju visokim
kontrastom, ukoliko se promatraju pod crnim svjetlom.
Magnetizacija se moe postii permanentnim magnetom, elektromagnetom,
itd.
S obzirom na iroku primjenu i razliitost ispitnih objekata i oprema je vrlo
raznolika, te se primjenjuju mali prijenosni instrumenti za lokalnu
magnetizaciju oblika jarma ili elektrodni, kao i veliki stacionarni vienamjenski
magnetoskop.

ISPITIVANJE ULTRAZVUKOM

45

Najvie postupaka ispitivanja ultrazvukom zasniva se na injenici da veina

krutih tijela dobro provodi ultrazvune valove. Ako valovi nailaze u ispitivanom
materijalu na greku, mogu prolaziti kroz nju samo loe ili uope nikako, tako
da su u tom sluaju jako oslabljeni.
S druge strane, jedan dio valova koji je naiao na greku odbija se i vraa
opet u polaznu toku.
Koristei ove okolnosti razvile su se razne metode ispitivanja, od kojih se
najvie primjenjuju: postupak prozvuavanja i impulsna eho metoda.
ZVUK I ULTRAZVUK
Zvukom smatramo mehaniko titranje kraeg ili dueg trajanja koje proizvodi
jedno tijelo, a koje se prostire u obliku valova. Titranja se oznaavaju sa dvije
veliine, a to su frekvencija i amplituda. Frekvencija je broj titraja koji se
proizvodi u sekundi i mjeri se u hercima (Hz). Jedan titraj u jednoj sekundi je
1 Hz (herc).
Titraje ija frekvencija lei izmeu 20 i 16000 Hz osjeamo pomou uha kao
glas, te ih nazivamo ujnim zvukom. to je glas vii to je vea frekvencija, a
to je glas glasniji to je vea amplituda. Titraji ija je frekvencija tako visoka da
ih ljudsko uho ne moe uti nazivaju se ultrazvunim. Frekvencija ultrazvuka
koji se primjenjuje za ispitivanje materijala nalazi se izmeu 20 kHz i 15 MHz,
a u iznimnim sluajevima se upotrebljava frekvencija i do 100 MHz.
VALOVI
Valovi nastaju tako da pojedini djelii jednog tijela titraju s istom frekvencijom,
ali njihovi titraji poinju u razliitim vremenima.
Pod valnom duinom podrazumijeva se razmak izmeu dva dijela tijela
mjeren u smjeru irenja valova, koji u svakom trenutku ima isti poloaj titranja.
Brzina irenja valova ne zavisi ni o amplitudi, a niti o frekvenciji.
ULTRAZVUNI SISTEM
Ultrazvuni sistem ine :
ultrazvuni primopredajnik;
sonde;
etaloni i referentni uzorci.
Za odreeni objekt i vrstu kontrole odabire se ultrazvuni primopredajnik,
sonde, ogovarajui kablovi, potrebni etaloni i referentni uzorci. Ultrazvuni
sistem moe sadravati vie jedinica pojedinog elementa, kao npr. dvije ili
vie sondi koje rade istovremeno ili vei broj etalona za istovremeno
podeavanje sistema.
ULTRAZVUNI PRIMOPREDAJNIK

46

Ultrazvuni primopredajnik se sastoji od tri osnovna elementa:

Predajnika i prijemnika ili tzv. ultrazvunih sondi;
Elektronikih sklopova koji omoguavaju napajanje i generiranje
elektronskih impulsa, pojaavanje sinhronizacije i druge funkcije koje
omoguuju koritenje opreme na nivou zahtjeva;
Izlazne jedinice iji je zadatak da rezultate odailjanja i prijema
ultrazvuka prikae korisniku u prikladnom obliku za interpretaciju.
SONDE
Najosjetljiviji i kljuni dio ultrazvunog sustava su ultrazvune sonde ili
prijemnici zvuka. Svaka sonda mora konstrukcijom i ultrazvunim
karakteristikama zadovoljavati zahtjeve u pogledu primjene.
Oznake na sondama: primjer je B 4 S
prvo mjesto oznaava materijal: B(barij titanat) ili Q(kvarc);
drugo mjesto oznaava frekvenciju: 4 MHz;
tree mjesto oznaava zatitu: S - zatitna folija, K specijalna ili litijev
sulfat, M, SM.
Prilikom konstrukcije sondi uzima se u obzir:

izbor materijala pretvaraa;

konfiguracija elektroda;
priguiva i njegove karakteristike;
prizma i/ili maske za prijenos ultrazvuka;
kuite;
zatitni elementi.

VRSTE SONDI
Standardne sonde s obzirom na smjer odailjanja ultrazvunog snopa su:

ravne sonde;
kutne sonde;
dvostruke sonde;
fokusirajue sonde.

ETALONI
47

Postoje dva etalona za umjeravanje ultrazvune metode ispitivanja. To su

etaloni pod nazivom V1 i V2. Etaloni se rade od materijala iste kvalitete kao i
sam predmet ispitivanja. Kod etalona V1 povrine su paralelne. Izraen je u
dvije stepenice, prva debljine 20 mm; a druga debljine 35 mm. Aparat
smatramo umjerenim tek onda kada je stvarna duina puta prijeenog vala u
materijalu jednaka sa mjernom skalom ekrana ultrazvunog aparata. Kod
umjeravanja vano je da aparat umjeravamo za onu vrstu materijala na
kojemu emo vriti ultrazvuno ispitivanje. Debljinu komada je potrebno
izabrati tako da omoguava to vie odjeka, a najmanje 2 odjeka na ekranu.
Posebno je potrebno umjeravati ravne sonde i kutne sonde zbog njihove
razliite brzine.
Priprema i provoenje ispitivanja: prije ispitivanja ultrazvukom treba
pripremiti povrinu na prikladan nain, osobito ako se trai ne samo greka,
nego i njezina analiza. Da bi se osigurao akustini kontakt, nanosi se na
povrinu komada tekui premaz, koji uklanja i najmanji zrani sloj.
Ultrazvuna ispitivanja treba raditi uz prethodno dobro poznavanje ispitivanog
materijala. U pravilu treba znati svrhu uporabe metode i oekivane defekte u
materijalu.
Osoba koja provodi ispitivanja mora posjedovati certifikat o izobrazbi za
metodu koju koristi u ispitivanju.
Ultrazvuk se najee koristi kod: ispitivanja odljevaka i ispitivanja
otkivaka, ispitivanja trake i profila, ispitivanja cijevi, mjerenja debljine stijenke i
ispitivanja varova.
POSTUPAK PROZVUAVANJA
Kod postupka prozvuavanja mjeri se slabljenje ultrazvunih valova pri
prolasku istih kroz predmet koji se ispituje. Na mjestima koja nemaju greke,
nastaju mnogo manja oslabljenja zvuka nego na mjestima sa grekom.
Postupak prozvuavanja naroito je pogodan za ispitivanje tankih uzoraka
kao limovi i drugo. Ovim postupkom se mogu pronai greke u materijalu, ali
on ne kae, na kojoj se dubini ispod povrine one nalaze.

IMPULSNA EHO METODA

48

Kod postupka impulsne eho metode, odailja proizvodi samo nekoliko

titraja iza kojih zatim slijedi dua pauza. Ove valove, nastale od nekoliko
pojedinih titraja nazivamo impulsima. Proizvedeni impulsi prolaze kroz
predmet koji se ispituje, odbijaju se s njegove stranje strane, odnosno s
mjesta eventualne greke, te se vraaju kao odjek. Mjeri se vrijeme koje
protee od trenutka odailjanja impulsa do povratka odjeka, pa se iz toga
moe zakljuiti na kojem mjestu nastaje refleksija. Prednost ovog postupka je
u tome to tijelo treba biti pristupano samo s jedne strane. Ovom metodom
se dobivaju podaci o tome, na kojoj dubini ispod povrine treba traiti greku.
Osim toga, postupak dozvoljava mjerenje debljine stijenke na ispitivanom
mjestu probnog komada, to je velika prednost kod zatvorenih upljih
predmeta, gdje se mjerenje drugim mehanikim sredstvima ne moe
primijeniti.
PENETRANTSKE METODE
Penetrantska kontrola ili kontrola tekuim penetrantima je jedna od ranih
metoda kontrole bez razaranja. Radi velikih mogunosti i relativno niske
cijene provoenja ispitivanja, ova se metoda vrlo iroko primijenjuje. Na
odreeni nain nastavak je vizualne, jer se penetrantima omoguava bolje
uoavanje pogreaka na povrini, a samim time i bri pregled.
Metode penentrantske kontrole omoguavaju otkrivanje povrinskih
pogreaka i to mikro i makro pukotina, te raznih upljina i proroznosti
otvorenih prema povrini.
Pogreke se otkrivaju na principu kapilarnog uinka, odnosno svojstva
tekuina da se podiu i penetriraju u uske slobodne prostore kapilare.
Penetrant prodire u prostore pukotina i drugih pogreaka na povrini
ispitivanog materijala.
Penetrantska indikacija e se bolje uoiti ako se nakon odstranjivanja vika
penetranta s povrine na tu povrinu nanese razvija, ija je svrha poticanje
izlaenja penetranta iz prostora pukotina i poboljavanje uoavanja
penetrantske indikacije poveanjem kontrasta.

49

Osnovni slijed postupka penetrantske kontrole i rezultat provoenja

pojedine radnje su:
- ienje povrine, odstranjivanje neistoa i sadraja iz pukotina i pogreaka
koje se nastoji otkriti rezultat je kontaktna povrina pripremljena za
nanoenje penetranta;
- nanoenje penetranta na kontaktnu plohu rezultat je penetriranje u
pukotine;
- odstranjivanje vika penetranta s povrine uz uvjet da se penetrant zadri
unutar otvora pukotina rezultat je ista povrina i penetrant u upljini
pukotine koji izlazi na povrinu tvorei penetrantsku indikaciju;
- nanoenje razvijaa na kontaktnu plohu rezultat je pojaano izlaenje
penetranta iz pukotina i formiranje penetrantske indikacije;
- rasvjeta povrine, uoavanje i interpretacija penetrantskih indikacija
rezultat je nalaz;
- ienje objekta od zaostalih penetrantskih tekuina.
Saetak o penetrantskoj kontroli: Princip penetrantske kontrole: u cilju
provoenja penetrantske kontrole, na ispitivani objekt se nanosi specijalna
tekuina penentrant koja radi meudjelovanja ove tekuine i objekta
ispitivanja popunjava upljine povrinskih greaka. Penetrant se nanosi na
istu povrinu ispitivanog objekta. Greke se potom otkrivaju uoavanjem
zaostalog penetranta u upljinama povrinskih greaka, nakon odstranjivanja
penetranta sa povrine objekta. Greke e se bolje uoiti ako se na povrinu
nanese razvija, jer e biti postignut bolji kontrast pri uoavanju.

50

LITERATURA:
1.
2.
3.
4.

Franz Mladen: Mehanika svojstva materijala;

agar-Marii Alemka: Ispitivanja bez razaranja;
Soniki Nikola: Mehanika svojstva materijala Materijali I;
Kostadin Tihana: Materijali I Interna skripta.

51