Professional Documents
Culture Documents
Homo Ludens o Podrijetlu Kulture U Igri Johan H Huizinga 1992 PDF
Homo Ludens o Podrijetlu Kulture U Igri Johan H Huizinga 1992 PDF
HOMO LUDENS
O PODRIJETLU KULTURE U IGRI
s njemakoga preveli
ANTE STAMA
i
TRUDA STAMAC
Prevedeno po izdanju
HOMO LUDENS
Vom Ursprung der Kultur im Spiel
Predgovor uvod
J. Huizinga
1.
Igra je starija od kulture; jer, koliko god pojam kulture bio nedo
voljno omeen, on u svakom sluaju pretpostavlja ljudsko drutvo, a
ivotinje nisu ekale ljude da ih tek ovi naue igranju. Moe se sasvim
sigurno rei da civilizacija opem pojmu igre nije pridodala ni jednu
bitnu znaajku. ivotinje se igraju isto tako kao i ljudi. I sva glavna obi
ljeja igre ostvaruju se ve u igri ivotinja. Valja samo promatrati mla
de pse za vrijeme igre, pa da se sva ta obiljeja prepoznaju u njihovu
vedrom hrvanju. Oni jedan drugoga vabe nekim gotovo ceremonijalnim
dranjem i kretnjama. Dre se pravila da svome bratu ne valja progristi
uho. Pretvaraju se kao da su uasno ljuti. I to je najvanije: u svemu
tome oni oito nalaze vrlo mnogo zadovoljstva i razonode. Meutim,
takvo igranje mladih razigranih pasa tek je jedan od jednostavnijih
oblika igre u ivotinja. Postoje mnogi vii i razvijeniji stupnjevi: prave
utakmice i lijepe predst.ave pred gledaocima.
Ovdje je vrlo vano napomenuti jo neto: ve u svojim najjedno
stavnijim oblicima i ve u ivotinjskom carstvu igra je vie nego isto
fiziologijska pojava ili fiziologijski uvjetovana psihika reakcija. Igra
kao takva nadilazi granice isto biologijskog, pa ak i isto fizikog dje
lovanja. Ona je smislena funkcija. U igri suigra neto to nadilazi ne
posredan poriv za potvrivanjem ivota i to u ivotno djelovanje unosi
smisao. Svaka igra neto znai. Nazovemo li to djelatnim principom ko
ji igri podaruju njenu bit, duh, rekli smo previe, a nazovemo li to in
stinktom, nismo rekli nita. Kako mi god gledali na to, time to igra
ima neki smisao, u samoj biti igre odraava se uvijek jedan element ne
stvarnoga.
Nedostatnost
dosadanjih
definicija
igre
10
Superabundans
lat.,
preobilan.
11
stalnost. Igru moemo i dalje izdvajati iz podruja velikih kategorijalnih opreka. Igra poiva onkraj podvojenosti mudrost-ludost, onkraj
istine i neistine, onkraj dobra i zla. Iako je igranje duhovna djelatnost,
ono po sebi ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu: ni vrlinu ni grijeh.
Ako se dakle igru bezuvjetno ne moe dovesti u vezu ni s istinitim a
ni s dobrim, je li moda tada njeno podruje u estetskome? Tu se kole
bamo u sudu. Igri kao takvoj nije svojstvena ljepota, ali ona ipak tei da
sebi pridrui razliite elemente ljepote. Na samom poetku, u primitiv
nijim oblicima igre, pridruuju se njoj vedrina i ljupkost. Ljepota ljud
skoga tijela u pokretu nalazi svoj najvii izraz u igri. U svojim viim,
razvijenijim oblicima protkana je ona ritmom i harmonijom, tim naj
plemenitijim darovima estetskog opaanja koji su poklonjeni ovjeku.
Igru i ljepotu povezuju mnogostruke i prisne veze.
Formalna
obiljeja igre
Ostaje nam dakle da, govorei o igri, govorimo o onoj funkciji ivo
ga bia koja se ne da ni biologijski ni logiki potpuno odrediti. Pojam
igre na zaudan nain neprestano ostaje odvojen od ostalih oblika mi
ljenja, kojima moemo izraziti strukturu duhovnog i drutvenog ivo
ta. Stoga se privremeno m o r a m o ograniiti na to da opiemo formalna
obiljeja igre.
Ovdje nam ide u prilog to da nam naa tema veza igre i kulture
doputa da u raspravu ne unosimo sve postojee oblike igre. Moemo
se zapravo ograniiti na igre drutvenog tipa. Ako elimo, moemo ih
nazvati viim oblicima igre. Njih je lake opisati nego najranije igre do
jenadi i mladunadi, jer su po svom obliku sloenije i razgranatije i jer
nose mnogostrukija i uoljiva obiljeja, dok se u definiranju prvotnih
igara gotovo odmah suoujemo s neodredivim svojstvom onih koji se
igraju, a ono je po naem miljenju nepristupano analizi. Govorit e
mo o utakmicama i utrkama, o izlobama i predstavama, o plesu i gla
zbi, o maskeratama i turnirima. Od obiljeja to emo ih pri tom nabro
jiti, neka se odnose na igru uope, a neka se pak osobito tiu drutvenih
igara.
Svaka je igra u krajnjoj liniji i prije svega slobodan in. Igra na za
povijed vie nije igra. U najboljem sluaju, ona moe biti narueno po
navljanje igre. Ve tim svojim znaenjem znaenjem slobode
izdvaja se ona iz toka nekog prirodnog procesa. Ona mu se prilagouje
i zaodijeva ga poput lijepe haljine. Slobodu ovdje valja, naravno, shvati
ti u irem smislu, tj. na taj nain da problem determinizma ostane ne
taknut. Moglo bi se ak rei: ta se sloboda ne odnosi na mladunad i na
djecu; oni se moraju igrati jer im to nalae instinkt i jer im igra slui
14
Pravila
igre
Igra
kao
borba i predstava
20
Igra i kult
I kult je predstava, dramska izvedba, prikazivanje u slikama, zamje
na zbilji. Za vrijeme svetih blagdana, koji se ponavljaju s godinjim do
bima, zajednica u posveenim predstavama slavi znaajne dogaaje iz
ivota prirode. One prikazuju mijene godinjih doba, i to u matovito
oblikovanoj dramskoj predstavi o uzdizanju i padu zvijezda, o rastu i
zrenju ita, o raanju, ivotu i smrti ljudi i ivotinja. Ljudi igraju pri
rodni red onako kako se on odrazio u njihovoj svijesti, rekao je Leo
Frobenius. 7 U pradavno doba, rekao je Leo Frobenius, do njihove svije
sti isprva su dopirale samo pojave iz ivotinjskog i biljnog svijeta, a tek
kasnije postali su svjesni i reda u vremenu i prostoru, mjeseci i godi
njih doba, suneva ophoda. I tako oni sav taj red u bitku igraju u ne
koj od svetih igara. U toj igri i putem nje oni ponovno ozbiljuju predo
ene dogaaje i pomau da se odri svjetski red. Ali iz te igre proizlazi i
neto vie. Naime, u oblicima kultne igre pojavljuje se i sam njihov dru
tveni poredak i njihov primitivni drutveni ustroj. Kralj je sunce, kra
ljevstvo prikaz suneva ophoda. itav svoj ivot kralj igra sunce sve
dok ga ne zadesi suneva sudba: u obliku obreda ubija ga njegov vlastiti
narod. Drugima preputamo pitanje moemo li to objanjenje obredno
ga kraljeva umorstva i itavoga shvaanja koje iza toga stoji smatrati
dokazanim. Nas ovdje zanima kako da sebi predstavimo takvu primitiv
nu svijest o prirodi koja je postala slikom. Kako se odvija proces koji
zapoinje neizreenim iskustvom o kozmikim pojavama a zavrava nji
hovim oblikovanjem u igri?
Frobenius s pravom odbacuje prejednostavno objanjenje prema
kojemu je pojam nagon za igrom dovoljno svrstati medu uroene in
stinkte. 8 Instinkti su, rekao je on, izum to ga je stvorila bespomo7 Leo Frobenius, Povijest afrike kulture, prolegomena za jednu historijsku
giju, o.O. 1933; Sudbina u smislu kulturnog razvoja, Leipzig 1932.
8 Povijest kulture, str. 23, 122
morfolo
21
str. 21.
str. 122 .Tjeskoba kao imbenik djeje igre:str. 147; usp. izraz patetino ponaa
nje, i .tjeskoba, kao osnovica djeje igre. to ih je Buytendijk preuzeo od Erwina Straussa, ibid. str. 20.
11
Sudbina. ... str. 142.
10
22
joj biti, ukoliko sudionike u njoj prenosi u jedan drugi svijet. Ta je istovetnost, istovetnost igre i posveene radnje prema Platonu bezuvjetna.
On se nije bojao posveene stvari svrstati u kategoriju igre. Kaem da
12
onome to je ozbiljno treba posveivati ozbiljnu panju,. . ., stoji kod
njega. Po prirodi bog je vrijedan svake ozbiljne panje, koja nam pru
a blaenstvo, dok je ovjek, kako smo prije rekli, neka igraka, koju je
napravio bog, a to je upravo ono to je kod ovjeka najbolje. Svaki, da
kle, ovjek i ena imaju provoditi ivot u skladu s tim miljenjem i oda
jui se to ljepim igrama, sasvim protivno svom sadanjem shvaanju.
(. . .) Rat, naime, smatraju neim ozbiljnim. . ., tako on nastavlja, . . .
13
u ratu nema ni spomena vrijedne igre ni spomena vrijedna odgoja, to
mi, dakako, s m a t r a m o najozbiljnijim. Treba dakle da svatko to dulje i
to bolje provede svoj ivot u miru. Sto je onda tono? Svatko mora da
provodi ivot bavei se nekim igrama, rtvujui, pjevajui i pleui, tako
da moe sebi stjecati naklonost bogova, a neprijatelje odbijati i u borbi
14
pobjeivati.
Takvim platonistikim izjednaavanjem igre i svetosti sveto se ne
unizuje zato jer ga se naziva igrom, nego se njime igra toliko uzdie da
kao pojam vrijedi i u najviim predjelima duha. Rekli smo na poetku
da je igra postojala prije svake kulture. Na poseban nain lebdi ona
iznad svake kulture, ili je bar neovisna njoj. Dok je jo dijete, ovjek
se igra radi zadovoljstva i odmora ispod razine ozbiljnog ivota. Ali on
se moe igrati i iznad te razine: to je igra ljepote i svetosti.
Unutranja povezanost kulta i igre moe se s toga stanovita odredi
ti i neto poblie. Tako e se jasnije osvijetliti dalekosena istovrsnost
oblika obreda i igre, ali koliko svaka sakralna radnja spada u podruje
igre ostaje i dalje otvoreno pitanje.
Medu formalnim obiljejima igre najvanije je bilo prostorno izdi
zanje radnje iznad svakodnevnog ivota. Ograen od svakodnevne oko
line, zatvoreni e se prostor izdvojiti stvarno ili preneseno. Unutar nje
ga odvija se igra, u njemu vrijede njena pravila. Ogradenost neke posve
ene povrine je prvotna znaajka posveene radnje. U kultu, a to se
odnosi i na magiju i na pravni ivot, sam je taj zahtjev za odvajanjem
izrazitiji od prostornog i vremenskog odvajanja. Gotovo svako posvee12 Zakoni VII 803 CD (Svi citati prema hrvatskom prijevodu Zakona, preveo Veljko
Gortan, Naprijed, Zagreb 1974. U tom prijevodu navedeni je citat na stranici 2S9260
Nap. prev.)
13 " . . . ovt' ... .
14 usp. Zakoni VII 796 (Kulturino izdanje str. 204. nap. prev.) gdje Platon obred
nim plesovima Kureta govori kao . Unutranja povezanost
misterija i igre dobro je zapazio i Romano Guardini u poglavlju Liturgija kao igra u
svojoj knjizi duhu liturgije (Ecclesia Orans, izd. Dr. Ildefons Herwegen I, Freiburg i.
Br. 1922, str. 56 do 70). Ne spominjui Platona, on se veoma pribliio gore navedenom
stavu. On liturgiji pridaje vie nego jednu znaajku to ih smatramo karakteristinima za
igru. I liturgija je u krajnjem sluaju nesvrhovita ali ipak smislena.
24
joj biti, ukoliko sudionike u njoj prenosi u jedan drugi svijet. Ta je istovetnost, istovetnost igre i posveene radnje prema Platonu bezuvjetna.
On se nije bojao posveene stvari svrstati u kategoriju igre. Kaem da
12
onome to je ozbiljno treba posveivati ozbiljnu panju,. . ., stoji kod
njega. Po prirodi bog je vrijedan svake ozbiljne panje, koja nam pru
a blaenstvo, dok je ovjek, kako smo prije rekli, neka igraka, koju je
napravio bog, a to je upravo ono to je kod ovjeka najbolje. Svaki, da
kle, ovjek i ena imaju provoditi ivot u skladu s tim miljenjem i oda
jui se to ljepim igrama, sasvim protivno svom sadanjem shvaanju.
(. . .) Rat, naime, smatraju neim ozbiljnim. . ., tako on nastavlja, . . .
u ratu nema ni spomena vrijedne igre ni spomena vrijedna odgoja," to
mi, dakako, s m a t r a m o najozbiljnijim. Treba dakle da svatko to dulje i
to bolje provede svoj ivot u miru. Sto je onda tono? Svatko mora da
provodi ivot bavei se nekim igrama, rtvujui, pjevajui i pleui, tako
da moe sebi stjecati naklonost bogova, a neprijatelje odbijati i u borbi
pobjeivati. 1 4
Takvim platonistikim izjednaavanjem igre i svetosti sveto se ne
unizuje zato jer ga se naziva igrom, nego se njime igra toliko uzdie da
kao pojam vrijedi i u najviim predjelima duha. Rekli smo na poetku
da je igra postojala prije svake kulture. Na poseban nain lebdi ona
iznad svake kulture, ili je bar neovisna njoj. Dok je jo dijete, ovjek
se igra radi zadovoljstva i odmora ispod razine ozbiljnog ivota. Ali on
se moe igrati i iznad te razine: to je igra ljepote i svetosti.
Unutranja povezanost kulta i igre moe se s toga stanovita odredi
ti i neto poblie. Tako e se jasnije osvijetliti dalekosena istovrsnost
oblika obreda i igre, ali koliko svaka sakralna radnja spada u podruje
igre ostaje i dalje otvoreno pitanje.
Medu formalnim obiljejima igre najvanije je bilo prostorno izdi
zanje radnje iznad svakodnevnog ivota. Ograen od svakodnevne oko
line, zatvoreni e se prostor izdvojiti stvarno ili preneseno. Unutar nje
ga odvija se igra, u njemu vrijede njena pravila. Ogradenost neke posve
ene povrine je prvotna znaajka posveene radnje. U kultu, a to se
odnosi i na magiju i na pravni ivot, sam je taj zahtjev za odvajanjem
izrazitiji od prostornog i vremenskog odvajanja. Gotovo svako posvee12 Zakoni VII 803 CD (Svi citati p r e m a hrvatskom prijevodu Zakona, preveo Veljko
G o r t a n , Naprijed, Zagreb 1974. U tom prijevodu navedeni je citat na stranici 259260
Nap. prev.)
13 OT" . . . ' . . . .
14 u s p . Zakoni VII 796 (Kulturino izdanje str. 204. nap. prev.) gdje Platon obred
nim plesovima Kureta govori kao . Unutranja povezanost
misterija i igre d o b r o je zapazio i R o m a n o Guardini u poglavlju Liturgija kao igra u
svojoj knjizi duhu liturgije (Ecclesia Orans, izd. Dr. Ildefons Herwegen I, Freiburg i.
Br. 1922, str. 56 do 70). Ne spominjui Platona, on se veoma pribliio gore navedenom
stavu. On liturgiji pridaje vie nego j e d n u znaajku to ih s m a t r a m o karakteristinima za
igru. I liturgija je u krajnjem sluaju nesvrhovita ali ipak smislena.
24
Bit
sveanosti
Vjerovanje i igranje
Ograniimo li se na svete obrede u arhaikim kulturama, moi emo
prema stupnju ozbiljnosti kojom se ti obredi vre, naznaiti neke njiho
ve karakteristike. Koliko mi je poznato, svi se etnolozi slau u tome da
duhovno stanje u kojemu divljaci slave i sudjeluju u velikim vjerskim
sveanostima nije potpun zanos i iluzija. Postoji u njima neka podsvje
sna misao da to nije pravo. To duhovno stanje zorno prikazuje Ad. E.
Jensen u svojoj knjizi Obrezivanje i ceremonijal zrelosti u primitivnih
naroda Izgleda da se mukarci ne boje duhova koji za vrijeme svea
nosti obilaze okolo, a na njenu se vrhuncu pojavljuju svi zajedno. A to
nije ni udo: to su isti oni muevi koji su reirali itav ceremonij; oni su
izradili maske, oni ih nose, a nakon upotrebe skrivaju ih od ena. Oni
stvaraju buku koja navijeta pojavljivanje duha, crtaju njegov trag u pi
jesku, sviraju na frulama koje predstavljaju glasove predaka i proizvo
de zvidanje. Ukratko, njihova je uloga ista, kae Jensen, kao i uloga
roditelja koji znaju za boinu masku a skrivaju je pred djetetom. 2 1
Mukarci pred enama skrivaju ono to se dogaa u ograenom posve
enom grmu. 2 2 Sami kolovoe nalaze se sad u stanju ekstatine obuzetosti, sad prijetvorne ludosti, sad odraavaju tjeskobnu grozu ili samo
dopadnu djeaku teatarsku igru. 23 Ali ni ene napokon nisu sasvim
prevarene. One tono znaju tko se krije iza ove ili one maske. Pa uspr
kos tome, kad im se priblii maska s izrazom prijetnje, one se strahovi
to uzbude i vritei se raspre na razliite strane. Ti izrazi straha, kae
Jensen, djelomice su sasvim spontani i pravi, djelomice opet tradici
onalna dunost. Tako se pristoji. ene su tako rei statisti u komadu,
i one znaju da ne smiju biti prekritelji igre. 2 4
Uza sve to, donja se granica, na kojoj sveta ozbiljnost slabi do fun,
ne moe tono povui. Neki na malo djetinjastiji otac moe se ozbiljno
razljutiti ako ga djeca zateknu kako se preruava u malog boica. A neki
otac iz plemena Kwakiutl u Britanskoj Columbiji ubio je svoju ker jer
ga je iznenadila dok je neto rezbario za neku ceremoniju. 2 5 Neizvje20 Stuttgart, 1933.
21 str. 151.
22 str. 156.
23 str. 158.
24 str. 150.
25 F. Boas, The Social Organization and the Secret Societies of the Kwakiutl Indians,
Washington 1879, str. 435.
27
snost u religijskoj svijesti kod Crnaca Loango opisao je Peschuel Loesche vrlo slinim rijeima kao i Jensen. Njihova vjera u sveta prikaza
nja i obiaje na neki je nain poluvjerovanje, ona je isto to i ruganje i
26
ravnodunost. On zakljuuje da je najvanije raspoloenje. R. R. Ma
r e n u poglavlju Primitive Credulity (Primitivno vjerovanje) iz svoje
knjige Threshold of Religion (Poeci religije) razlae kako u primitiv
nom vjerovanju uvijek sudjeluje i odreeni element nekog make-beli
eve. I vra i zaarani u isto vrijeme su i onaj koji zna i onaj koji je
prevaren. Ali elja je: biti prevaren. 2 7 Isto tako kao to je divljak d o b a r
glumac, koji se kao dijete uivljuje u ulogu koju igra, on je i dobar gle
dalac, pa i u tome slii djetetu koje se moe n a s m r t uplaiti neke rike za
koju zna da nije prava rika lava. 28 - Uroenik, rekao je Bronislaw Malinowski, osjea svoje vjerovanje i boji ga se vie nego to on to sam
sebi moe objasniti. 2 9 Ponaanje osoba kojima urodenika zajednica
pripisuje natprirodna svojstva najbolje se moe oznaiti kao playing up
to the role.30
Unato toj djelominoj svijesti da magijski i natprirodni dogaaji
nisu pravi, oba istraivaa naglauju da se iz toga ne bi smjelo zaklju
iti kako je itav taj sistem vjerovanja i djelovanja samo varka to ju je
jedna skupina koja ne vjeruje izmislila radi toga da ovlada drugom ko
ja vjeruje. Uostalom, tako to ne tumae samo mnogi putnici, ve poneg
dje i sama urodenika predaja. Pa ipak, to tumaenje nije tono. Pod
rijetlo posveene radnje moe biti samo u opem vjerovanju, a njeno
podravanje prevarom da bi se osnaila m o neke skupine tek je kona
na posljedica povijesnog razvoja. 31
Iz svega to je dosad reeno po mom miljenju jasno proizlazi da,
kada je rije obredima u primitivnih naroda, pojavu igre ne smijemo
ni za trenutak smetnuti s uma. Pri opisivanju te pojave ne samo da uvi
jek iznova m o r a m o upotrijebiti rije igra, ve se samim pojmom igre
najbolje moe shvatiti jedinstvo i nedjeljivost vjerovanja i nevjerova
nja, povezanost svete ozbiljnosti s pretvaranjem i alom. Jensen do
due priznaje slinost djejega svijeta i svijeta divljaka, ali ponaanje
djeteta i divljaka principijelno e razlikovati. Po njegovu miljenju dije
te se na Boi susree s ve izvedenom pojavom, i u njoj se njemu
svojstvenom sposobnou odmah snalazi. Sasvim je drugaije kada
govorimo stvaralakom ponaanju onih ljudi koji sami sudjeluju u
26 Volkskunde von Loango, Stuttgart 1907, str. 345.
27 str. 41-44.
28 str. 45.
29 The Argonauts of the Western Pacific, London 1922. str. 339.
30 str. 240.
31 J e n s e n , citirano djelo, str. 152. U tu vrstu objanjenja h o t i m i n o m varkom upa
da p o n o v n o i psihoanaliza kada govori o b r e d i m a zrelosti i obrezivanja, a Jensen to od
bacuje na stranicama 153, 173177.
28
29
Igra i misterij
Ako nae ideje znaenju i posebnosti primitivnih kultnih obreda
smijemo svesti na pojam igre, a on je dalje nesvodljiv, ostaje nam jo
jedno nadasve osjetljivo pitanje: a to ako se samo uspinjemo od niih
religioznih oblika prema viima? Od razuzdane buke u svetkovinama
afrikanskih, australskih i amerikih primitivnih naroda pogled se obra
a vedskom rtvenom kultu, koji je ve optereen mudrou Upaniada,
mistikim homologijama egipatske religije i orfikim ili eleuzinskim
misterijima. U praksi je njihov oblik sve do bizarnih i krvavih pojedino
sti u takozvanih primitivaca jo uvijek u najbliem srodstvu. Ali u nji
ma prepoznajemo ili bar slutimo odreeni sadraj u kojemu ima
mudrosti i istine, koji nam ne doputa da ga potejenjujemo ak ni kad
su u pitanju takozvane primitivne kulture. Ali pitanje je moe li se spo
sobnost za igru zbog formalne istovrsnosti povezati i sa svijeu sve
tosti, s vjerom koja zadovoljava te vie oblike. Ako smo usvojili platonsku koncepciju igre, a dotle nas je dovela prethodna analiza, onda to
me nema nikakve sumnje. Platon s m a t r a da je dunost ovjeka
najvema se u ivotu predati igri posveenoj boanstvu. Time ne zaba
cujemo miljenje da je sveti misterij najvii izraz neega to logikom
razumijevanju ostaje nepristupano. Posveena radnja obuhvaena je
jednom svojom vanom osobinom u pojmu igre, i tim podredenjem ni
je oduzeto priznanje njenoj svetosti.
30
2.
igra
u povijesti jezika
32
33
podrujem i stekla tako visoku cijenu da ono nije bilo svjesno njena ig
rakog znaaja. Natjecanje je u Grka u svakoj prigodi postalo tako
snanom funkcijom kulture da su ga smatrali obinim i punovrijednim, a nikako ne vie igrom.
gu svrstati pod pojam igre. Prije svega postoji rije wan u kojoj prevla
dava predodba djejoj igri. Ona uglavnom obuhvaa ova posebna
znaenja: baviti se neim, nai u neemu zadovoljstvo, lakrdijati (to
trifle), vragoljati, ludovati, aliti se. Ali slui i za: opipavati, izgledati,
pomirisati, dodirivati prstima ukrasne predmete, i, napokon: uivati u
mjeseini. ini se da joj je dakle semantiko ishodite: prihvatiti se ne
ega s pozornou igraa, s lakoom se u neto udubiti. Ona ne slui
oznaavanju igara spretnosti, utakmica, igara kockom ili predstava.
Za ovu, tj. za sustavnu dramsku igru, Kinezi upotrebljavaju rijei
koje spadaju u podruje predodbe poloaju, stanju, postavlja
nju. Za sve to spada u natjecanje postoji posebna rije eng, koja se
potpuno podudara s grkim a pored toga i sai, koja se osobito
upotrebljava za organizirana nagradna natjecanja.
34
35
36
37
38
39
ra glagol igrati. Igramo neku igru. Drugim rijeima: ako elimo izraziti
taj in, moramo ponoviti pojam izraen imenicom, kako bismo oznaili
glagol. Po svoj prilici to znai da je taj in tako osobit i samosvojan da
se uope ne uklapa u obino djelovanje. Igrati nije initi u uobiajenom
smislu.
Znaajno je i to da smo mi predodbu igranja i preesto skloni
oslabiti a to vrijedi i za joueri za to play i za holandsko speien do
pojma koji dodue uglavnom oznauje odreenu djelatnost, ali se ini
da ga s igrom u uem smislu povezuje tek neka vrsta lakoe, napetosti i
nesigurnosti s obzirom na ishod, ili neka sreena promjenljivost, ili
pak slobodni izbor. Ranije smo ve govorili tome da igra uvijek slui
izraavanju ograniene slobode kretanja. Kad je svojevremeno guldenu
padala cijena, predsjednik nizozemske banke, koji oito nije htio biti ni
poetian ni duhovit, rekao je: Na tako ogranienom podruju koje je
jo preostalo zlatnom standardu, kande goulden standaard niet spe
ien (... gulden ne moe igrati standard). Izrazi poput freies Spiel ha
ben (imati slobodne ruke), etwas fertig spielen (dovriti, ii do kra
ja), es ist etwas im Spiel (neto se dogaa), koji su zajedniki i nje
makom i holandskome, svjedoe da se pojam igre zamaglio. Ovdje nije
rije toliko svjesnom prenoenju tog pojma u druge predodbe koliko
samom inu igre, dakle ne pjesnikom nainu izraavanja; prije e
to biti samorazrjeenje pojma u neku nesvjesnu ironiju. Vjerojatno nije
tek sluaj da su u srednjovisokonjemakom jeziku rije igra (pil) i nje
ne sloenice u svom govoru tako rado upotrebljavali mistiari. Pozor
nost zasluuje i injenica da Kant esto upotrebljava izraze poput: igra
privida, igra ideja, cjelovita dijalektika igra kozmologijskih ideja.
Prije nego to prijeemo na trei korijen koji je u germanskim jezi
cima izraavao pojam igre, valja napomenuti da je i staroengleski, od
nosno anglosaksonski, pored lac i plega poznavao i rije spelian, iako
iskljuivo sa specifinim znaenjem: predstavljati nekoga drugoga
odnosno zastupati, vicem gerere. Ona se upotrebljava npr. za ovna
koji je bio rtvovan umjesto Izaka. To znaenje, dodue, moe biti svoj
stveno i naemu igrati; ali mu ipak nije najblie. Ostavit emo zasad
po strani isto gramatiku vezu staroengleskog spelian i openite rijei
spielen iz njemake skupine. 1 0
Sa semantikog stanovita osobito je vrijedno spomena englesko
play, to play. Ono dolazi od anglosaksonskog plega, plegan, to uglav
nom znai igra i igranje, ali pored toga i brzo pokretanje, kretnja licem,
10 Nastavak -spiel kirchspie! (upa, nap. prev.) (u h o l a n d s k o m e ga osim u kerspel
susreemo i u dingspel, io znai sudsko podruje) - obino se izvodi iz k o n j e n a spell.
kojega nalazimo u engleskom to spell, u h o l a n d s k o m spellen - p r i a t , u engleskom gospel, to znai Evanelje, zapravo Rije boja, a i u njemakom Beispiel ( p n m j e r ) , i ne tre
ba misliti da on dolazi od korijena Spiel, spei.
40
Tom staroengleskom plegan oblikom potpuno odgovara starosaksonsko plegan, starovisokonjemako pflegan i starofrizijsko plega. Sve
te rijei, iz kojih neposredno potjeu njemako pflegen (njegovati) i ho
landsko plegen, po svom su znaenju na podruju apstraktnoga. Kao
njihovo najstarije znaenje uzima se: jamiti za neto, izloiti se za
neto ili za nekoga opasnosti ili pogibelji."
Na isto smjeraju i: sich verpflichten (obavezati se), etwas beher
zigen (uzeti neto k srcu), fr etwas sorgen (brinuti se za neto),
verpflegen (uzdravati nekoga). Pflegen nadalje oznauje vrenje
svetog obreda, savjetovanje, a i vrenje pravde (u Rechtspflege); u
drugim germanskim jezicima pflegen se vezuje i uz milost, hvalu, za
kletvu, alost, rad, ljubav i aranje, pa ak i uz igru. 12 Ta se rije, da
kle, uvelike protee na sakralnu, pravosudnu i moralnu sferu. Do sada
smo zbog razlike u znaenjima uglavnom pretpostavljali da se to play i
pflegen dodue zvukovno podudaraju, ali da dolaze od razliitih osno
va. Ipak, ako pogledamo tonije, razabrat emo da su se obje rijei, jed
na u konkretnom a druga u apstraktnom znaenju, razvile iz jednog te
istog smislenog podruja, koje je vrlo blizu podruju igre. To bismo
podruje mogli nazvati podrujem ceremonijalnoga. U najstarija znae-
Igra i borba
Na taj nain se vraamo odnosu igre i natjecanja te borbe uope. U
svim germanskim jezicima, i ne samo u njima, rije za igru redovito slu
i i za najozbiljniju borbu orujem. Anglosaksonsko pjesnitvo da se
ograniimo samo na j e d a n primjer puno je takvih izriaja i izraza. Za
borbu kae se heado-lac ili beadu-lac, doslovce: ratna igra, asc-plega,
igra kopljem, itd. Kod tih sloenica bez sumnje je rije pjesnikoj
usporedbi, svjesnom prenoenju pojma igre na pojam borbe. To vrije
di iako manje oito i za reenicu u pjesmi Ludoviku, koja slavi
pobjedu franakoga kralja Ludovika II nad N o r m a n i m a , kod mjesta
Saucourt, 881: Spilodun ther Vrankon - tu igrahu Franci. Ipak, bilo
bi preuranjeno kada bismo upotrebu rijei za igru u ozbiljnoj borbi
shvatili samo kao pjesniku metaforu. Moramo se prenijeti u sferu pri
mitivnog miljenja, u kojemu ozbiljnu borbu orujem, pa i natjecanje i
agon - a njegovo se podruje protee od najbeznaajnije igre do krva
vih i smrtnih borbi - zajedno s pravom igrom valja shvatiti kao izvor
nu predodbu koja je pravilima vezana uz obostrano okuavanje sree.
Ako tako gledamo, u primjeni rijei igra na borbu razabiremo jedva
svjesnu metaforu. Igra je borba, borba je Igra. U prilog shvaanju te
13 Odatle pleoh, te starofrizijski ple = opasnost.
14 S pledge u tom znaenju usp. starosaksonsko beadoweg,
certaminis, c e r t a m e n .
42
baedeweg -
poculum
43
spylje.
sviranje, a to je
3.
- a ne kultura iz igre
47
Antitetiki
znaaj
igre
Natjecanje jest
igra
sir. 46. i 60
PaulyWissowa, Real-Encyklopadie der klass. Alterumwiss. XII, Sp. I860.
Usp. Harrison, Themis, str. 221. n. 3; 323. gdje se. po momo miljenju, pogreno dapravo Piularlui, koji laj oblik borbe smatra s u p r o t n i m agonu.
48
49
Pobjeda
Pojam pobjede u najtjenjoj je vezi s igrom. Dosei cilj u pojedina
noj igri jo uvijek ne znai i pobijediti. Taj se pojam javlja tek u igri
protiv nekoga drugoga.
to znai pobijediti? to se dobiva? Pobijediti znai: ishodom ne
ke igre dokazati svoju nadmo. Meutim, ta dokazana nadmonost, ko
ja je postala oitom, sklona je poprimiti privid nadmonosti uope. A ti50
Antitetiko
ustrojstvo prastare
zajednice
52
7 Antonio van Neuiighen, Openbaringe van Italians boeckhouden 1631 str. 25, 26,
77, 86 i d., 91 i d.
8 Verachter, Inventaire des Charles d'Anvers, no. 742, str. 215; Coutumes de la villed'Anvers , str. 400, IV, str. 8; usp. E. Bensa, Historie du contrat "assurance au moyen
ge, 1987, str. 84 i d.: Barcelona 1435, Genua 1467: decretum ne assecuratio fieripossit super vita prineipum et locorum mutationes.
9 R. Ehrenberg, Das Zeitalter der Fugger, Jena 1896 (1912), II, Str. 19.
53
Starokineske
sveanosti godinjih
doba
54
55
Svetosno
znaenje
igara
kockom
Potlach
Agonalni osnov kulturnog ivota u prastarim zajednicama niim se
ne objanjava tako dobro kao opisom onog obiaja indijanskih pleme
na u Britanskoj Kolumbiji koji se u etnologiji naziva potlach. 2 1 U svom
najtipinijem obliku, onako kako se on opisuje u plemenu Kwakiutla,
16 Held. eil. djelo, str. 273.
17 Mahbhrata XIII, 2368, 2381.
18 J. de Vries, Povijest starogermanskih religija II, Berlin 1937, str. 154 i d.
19 H. Lders, Das Wrfelspiel im alten Indien, Abh. K. Gesellsch. d. Wissensch. Gl
tingen 1907, Ph. Hist. Kl. IX. 2, str. 9.
20 Ibid., str. 255.
21 toj rijei, ije znaenje imenuje pojavu kojoj govorimo, a koja je izabrana iz
meu mnogih drugih rijei iz indijanskih jezika, pogledati u: G. Davy, La Foie juree, The
se. Paris 1923, i Des Clans aux Empires (LEvolution de l'Humanite no. 6), 1923; . Mauss, Essai sur le Don, Forme archaique de l'echange, L'annee sociologique N. S. I
1923-1924. (Usp. i rde 7: Ruth Benedict, Urformen der Kultur, prijevod djela Patterns of
Culture, str. 152 i d. nap. njemakog izdavaa: usp. R. Benedict. Obrasci kulture. Prosvela. Beograd 1976., 6. poglavlje ur.)
57
se u slavi reui noge devama. 2 4 Temu koju obraduje Held s vie ili ma
nje tanosti nabacio je jo Mauss kad je napisao: Mahabharata je po
vijest jednog gigantskog potlach 2 5
U vezi s naom temom zanimljivo je to da se sve to se naziva po
tlachom, ili sve to je srodno s njim, kree oko dobitka, nadmonosti,
slave, prvenstva i odmazde, to nije najbeznaajnije. Uvijek, pa ak i on
da kada sveanost prireuje jedna jedina osoba, suprotstavljene su dvi
je skupine povezane jednim te istim duhom, duhom koji u isto vrijeme
odraava neprijateljstvo i zajednitvo. Za vrijeme svadbe nekoga pogla
vice plemena Mamalekala, 2 6 to ju je opisao Boas, jedna skupina uzva
nika izjavljuje da je spremna zapoeti sukob, a pri tom misli na cere
moniju na svretku koje e budui svekar ustupiti nevjestu. Ispunjenje
potlacha karakterizirano je kunjom i rtvovanjem. Sveanost se odvija
u obliku svetoga ina ili igre. Taj in prati naizmjenina pjesma i ples
krabulja. Obred je strog: i najmanja pogreka itav ritual ini nedjelot
vornim. Za kaljanje i smijanje predviene su najstroe kazne.
Sociologijski
temelji potlacha
58
59
ga i jer su izraz principa potlacha, sklon sam obrnuti dokaz i rei: oni
spadaju u podruje sakralnoga jer su prave igre.
Kad Livije govori pretjeranoj raskoi kojom se prireuju ludi pub
32
lici, raskoi koja se izrodila u bezumno nadmetanje, kad Kleopatra
nadvlada Antonija i pri tom puta da joj se biseri rastope u octu, kad Fi
lip Burgundski itav niz gozbi svojih dvorjana okrunjuje u Lilleu svea
nou voeux du faisan, ili kada studenti u nekim sveanim prigodama
na ceremonijalni nain razbijaju ae, onda moemo, ako hoemo, go
voriti istom i stvarnom izraavanju instinkta potlacha. Ipak, po
mom miljenju, bilo bi ispravnije i jednostavnije sam potlach smatrati
najsavrenijim i najrjeitijim izrazom osnovne potrebe ovjeanstva, a
nju bih ja nazvao igrom za ast i slavu. Kad takav terminus technicus,
kakav je potlach, u znanstvenoj jezikoj upotrebi stekne pravo graan
stva, suvie jednostavno biva pretvoren u etiketu kojom neku pojavu
proglase objanjenom pa je odgurnu u stranu.
Kula
Svojstvo igre u takvom ritualu poklanjanja, to ga moemo nai ras
prostranjena irom svijeta, potpuno je razjanjeno tek poto je Malinovvski u svojoj knjizi Argonauts of the Western Pacific (Argonauti Za
padnog Pacifika) 53 ivo i detaljno opisao takozvani sistem kula, koji
je on p r o m a t r a o u stanovnika otoja Trobriand i u njihovih susjeda na
Melaneziji. Kula je ceremonijalna vonja morem, koja u odreeno doba
polazi s otoke skupine istono od Nove Gvineje, i kree se u dva sup
rotna smjera. Pri tom odreen broj plemena, koja sudjeluju u tom obi
aju, meusobno izmjenjuju predmete, koji nemaju nikakve upotrebne
vrijednosti to su ogrlice od crvenih i narukvice od bijelih koljaka
ali koji kao dragocjen i glasovit nakit, esto poznat pod odreenim ime
nom, povremeno prelaze u posjed neke druge skupine. A ova se tada
obavezuje da e u odreenom roku te stvari predati narednom lanu u
lancu kule. Predmeti su sveti. Oni posjeduju arobnu mo, i vlastitu po
vijest koja pripovijeda tome kako su prvi put zadobiveni. Medu njima
ima i predmeta ije ulaenje u opticaj pobuuje divljenje, toliko su dra
gocjeni 34 Sve se to odvija uz brojne formalnosti, uz odreeni ritual, uz
sveanosti i arolije. Odvija se u nekoj uzajamnoj obavezi, u obostra
nom povjerenju, prijateljstvu i gostoljubivosti, u iskazivanju plemeni32 Livius VII, 2, 13.
33 Usp. str. 38 ove knjige, biljeku 10. (Usporedi i rde svezak 7, str. 122 id. napome
na njemakog izdavaa)
34 Predmeti u kuli mogu se moda izdaleka usporediti s onim to etnolozi nazivaju
dragocjenim novcem.
61
Werner Jaeger, -Paideia I, Berlin 1934, str. 25 i d., usp. R. W. Livingstone, Greek
Ideals and Modern Life, Oxford 1935, str. 102 i d.
62
Turniri u kuenju
Plemenit ovjek dokazuje svoju vrlinu zbiljskim okuavanjem
snage, vjetine i hrabrosti, otroumlja, umnosti, umjetnikih vjetina
ili bogatstva i dareljivosti. Ili to napokon ini nadmetanjem u rijei36 Aristotel, Nikomahova Etika IV, 1123 b 35.
37 Ibid. I, 1095 b 26.
38 Ilijada, pjevanje VI, 208, prijevod Tome Maretia.
63
Najvii zahtjev plemenita ivljenja jest zadaa ouvati svoj 'ird neo
kaljanim i stalnim. Protivnik, naprotiv, eli taj 'ird oskvrnuti i razoriti
43
64
Sociologie, Paris 1933; Enzyclopdie des Islam, Leiden Leipzig, Ergnzungs-band 1937
Str. 161, s. v. Mufakhara.
65
vrijeanjem. I ovdje je, dakle, osnov asti i slave, tih elemenata vrline,
tjelesna, drutvena, m o r a l n a ili intelektualna vrsnoa. Ljudi se hvale
pobjedama i odvanou, svojom dareljivou, moi, otrinom oiju ili
ljepotom kose. Sve to zajedno ini neiji 'izz, 'izza, to znai: izvrsnost,
nadvisivanje drugih, a o d a t l e i mo, prvenstvo. Kuenje i izrugivanje
protivnika, a to se pri uzvisivanju vlastitoga 'izz ini neobinom revnou, naziva se hidja. Natjecanja za ast, koja su se zvala mufachara, od
ravala su se u utvrene d a n e u isto vrijeme kad i sajmovi ili nakon ho
doaa. Natjecati su se mogla plemena, rodovi ili pojedinci. Kad bi se
god susrele dvije skupine, zapoinjale bi takve borbe za ast. Pri tom je
glavna uloga bila dodijeljena pjesniku ili govorniku. Svaka je skupina
imala svoga vodeeg govornika. Taj je obiaj imao izrazito sakralni zna
aj. Oivljavao je p o v r e m e n o drutvene napetosti to ih je izraavala
predislamska arapska k u l t u r a . Toj se navici Islam koji je nadolazio sup
rotstavio tako da joj je dodijelio jednu novu religioznu ulogu ili tako da
ju je sveo na uveseljavanje dvorskog drutva. U doba poganstva mufac
hara se uvijek izrodavala u ubojstvo i svau plemena. Rije munafara
poimence znai nain na koji su dvije stranke svoju borbu za ast izni
jele pred nekoga suca ili branioca pravde. Uz korijen od kojega se tvori
ta rije vezuju se i znaenja rijei odluka i presuda. Posrijedi je ne
ki ulog, ali esto se odreuju npr. i neka tema, npr. borba rijeima to
me ije je podrijetlo najplemenitije; kao nagrada dodjeljuje se sto de
va 47 Kao i u sudskom procesu, stranke redom ustaju i ponovno sjedaju.
Radi jaeg utiska s t r a n k a m a sa strane stoje porotnici. Kasnije, u doba
islama, suci su se naravno ee izvlaili: zavaeni par ismijavali su kao
dvije budale koje ele zlo. Povremeno su se odravale munfare i u
stihovima. Stvarali su se klubovi s ciljem da se odre munfare, potom
bi se meusobno kudili, da bi na kraju i maevima ili jedni na druge. 4 7
U grkoj usmenoj predaji nailazimo na bezbrojne tragove sveanih
natjecanja u kuenju. Pretpostavlja se da je jambos isprva oznaavao
ruganje ili alu, pogotovu kao javna rugalica ili optubena pjesma, a te
su se pjesme pjevale kao d i o Demetrinih ili dionizijskih sveanosti. U tu
vrstu pjesama spadaju i Arhilohove optubene pjesme, koje su se uz
glazbu izvodile za vrijeme natjecanja. Iz prastaroga obrednog narodnog
obiaja jambos se razvio u sredstvo javne kritike. Pa i tema grdenja e
na ini se da je ostatak rugalica koje su mukarci i ene u doba Demet
rinih i Apolonovih sveanosti pjevali u izmjeninim nastupima. Bit e
da je svemu tomu bio osnov , sakralna igra za vrijeme javnih na
tjecanja. 48
46 G.
184.
W. Freytag, Uvod u izuavanje arapskog jezika prije Muhameda, Bonn 1861, str.
47 Kitab al Aghani. Kairo 1905/6, IV. 8; VIII, 109 sq.; XV, 52, 57.
48 Usp. Jaeger, Paideia I, s t r . 168 i d.
66
67
68
Agonalno
naelo
kao
inilac kulture
70
71
ove reenice ima mnogo istine, ali je redoslijed pojava drugaiji nego
to to pretpostavlja Ehrenberg, pa emo itavu tu formulaciju znae
nju agona u kulturi ipak morati izraziti drugaije. Nije to bio prijelaz
od borbe k igri, pa ni od igre k borbi, ve igrakim natjecanjem do
kulture, te je natjecanje pri tom pokatkad nadraslo kulturu i ujedno
gotovo izgubilo svoju igraku, posvetnu i kulturnu vrijednost, da bi se
izrodilo u istu strast za suparnitvom. Ishodite mora da je tu predod
ba nekom jo gotovo djejem smislu za igru, koji se u razliitim obli
cima igre pretvara u djelo, to jest u djelovanje koje je s p u t a n o pravili
ma i otrgnuto od obinog ivota, i u kojemu se mogu razviti uroene
potrebe za ritmom, mijenom, pravilnim izmjenjivanjem, antitetikim
klimaksom i harmonijom. Tenja za au, za dostojanstvom, za nad
moi i za ljepotom sjedinjuje se sa smislom za igru. Sve to je mitsko i
magiko, sve muziko i logiko i plastiko tei svom izrazu u plemenitoj
igri. Kultura se ne zainje kao igra, niti iz igre, ve prije svega u igri. Antitetiki i agonalni temelji kulture javljaju se u igri, koja je starija i iskonskija od svake kulture. Ali vratimo se naem ishoditu, rimskom ludusu kad latinski jezik obredna natjecanja jednostavno naziva igrom,
on izraava osobine tog elementa kulture toliko isto koliko je to mogu
e.
U razvojnom procesu svake kulture ve u arhaikom razdoblju agonalna funkcija i struktura dosee svoj najvidljiviji, a ponajee i najis
tiji oblik. to je sadraj kulture postajao zamreniji, raznovrsniji i arolikiji, i to je tehnika privrednog i drutvenog ivota, i pojedinevog i
kolektivnog, postajala istananije organiziranom, nad iskonskim tlom
kulture postepeno se taloio sloj ideja, sistema, pojmova, nauavanja i
normi, znanja i obiaja, a taj je sloj, ini se, izgubio svaki doticaj s ig
rom. Kultura se sve vie uozbiljuje, te igri dodjeljuje s a m o sporednu
ulogu. Razdoblje agona prolo je ili se b a r tako ini.
Prije nego to prijeemo na dokazivanje kako medu funkcijama kul
ture element igre ima najodlunije mjesto, jo emo j e d n o m promotriti
skupinu onih izrazitih oblika igranja na kojima smo pokuavali objasni
ti vezu prastare kulture s igrom. Pri tom vidimo da je po cijelom svijetu
ivotom ranih zajednica ovladao sustav potpuno istovrsnih predodaba
i obiaja agonalne naravi. Ti oblici natjecanja oito nastaju neovisno
vjerskim predodbama, koje su svojstvene svakome od spomenutih na
roda. Te se istovrsnosti najpriblinije mogu objasniti s a m o m ljudskom
naravi, koja vjeno tei k viemu, pa bilo to vie tek ast zemaljska i
prevlast, ili pak pobjeda nad zemaljskim. A uroena funkcija kojom
ovjek tu tenju ostvaruje jest upravo igranje.
Ako je u oblicima igre to ih imamo pred oima svojstvo igre uistinu
iskonsko, tada je logino i to da medu svim tim oblicima: potlachu, ku
li, naizmjeninom pjevu, natjecanju u kuenju, bravadi, krvavoj borbi
72
itd. nije vano povlaiti neku vrstu granicu. To e biti jo jasnije ako
prije no to prijeemo na posebno razmatranje svake od tih razliitih
funkcija kulture kaemo neto vezi igre i prava.
4.
Igra i pravo
74
75
76
77
Natjecanje za pravdu
Parnienje je takmienje, esto u obliku utrke ili oklade. U nae raz
matranje opet se uvlai pojam igre, oklada. Potlach tvori primitivan
sustav pravnih odnosa. Izazivanje dovodi do pogodbe. 1 4 Neovisno po11 Vidi na str. 82
12 Paulus Diaconus, Hist. Langob. I, 20; Fredeganus chronicarum Iiber(Mon. G e r m .
Hist. SS. rer. Merov. II, str. 131), usp. IV, 27. iskuavanju s u d b i n e kockom vidi dalje:
H. BrunnerC. von Schwerin, Deutsche Rechtsgeschichte I P , Leipzig 1928, str. 533 i d.
13 V. Ehrenberg, Die Rechtsidee im frhen Griechentum, Leipzig 1912, str. 75.
14 Davy, La Foie juree, str. 176.126, 239 i dr.
78
79
Sud i oklada
Prijeimo sada s natjecanja na okladu, koja je opet u tijesnoj vezi sa
zavjetom. Element oklade izraava se u pravnom procesu dvojako. Naj
prije se pokreta procesa nadmee za svoje pravo tj. on izaziva protiv
nika stavljanjem uloga, gagea, vadiuma, kako bi ovome osporio njegovo
pravo. Sve do devetnaestoga stoljea englesko je pravosue poznavalo
dva oblika graanskog postupka, koji su se nazivali wager, doslovce
oklada (Wette): wager of battle, kad zaraena stranka nudi sudski
dvoboj, i wager of law, kad se ona obavezuje da e odreenoga dana za
kletvom potvrditi svoju nevinost. Iako se ti oblici ve odavno nisu pri
mjenjivali, oni su ukinuti tek 1819. i 1833.'* Iako ve i proces ima znaaj
oklade, uza nj postoji i obiaj da se i gledaoci klade na ishod parnice, i
to u onom smislu u kojemu tu rije obino shvaamo. Koliko je meni
poznato, u Engleskoj se klaenje na ishod nekog procesa zadralo do
dana dananjega. Dok je Anne Boleyn sa svojim suokrivljenicima staja
la pred sudom, u Tower Hallu su se pod dojmom m u d r e obrane njena
brata Rochforda kladili jedan prema deset da e biti osloboena. U
Abesiniji je klaenje na presudu bilo utvren in sudskog zasjedanja iz
meu govora obrane i presluavanja svjedoka. 20
Medu sudskim procesima luili smo tri oblika igre: igra na sreu,
natjecanje ili klaenje, i borba rijeima. Sukob rijeima po samoj nara
vi stvari ostaje sudski proces, pa i onda kada je kasnijim kulturnim raz
vojem, potpuno ili djelomice, prividno ili zbiljski, izgubio svoja igraka
obiljeja. Za nau temu vano je samo arhaiko razdoblje borbe rijei
ma, kad u pravnom smislu na odluku jo ne utjee najsnaniji dokaz,
18 ini se da se u Fjlsvinnsml taj motiv jo vie izmijenio, jer ovdje mladi, koji
se upustio u pogibeljnu prosidbu mlade, postavlja pitanja divu koji uva djevojku.
19 W. Blackstone. Commentaires on the Laws of England, ed. Kerr. Ill, London 1857,
str. 337 i d. Profesor Van Kan upuuje me u rimskom pravu na actio per sacramentum.
koji se koncem republikanskog doba pretvorio u okladu u korist fiskusa. Svaka od dvi
ju strana kladila se odreenom svotom novca da e njoj pripasti, pravda, a ta je svota na
kon presude dospijevala u dravnu blagajnu. Nije li moda oklada tom obliku parnienja
svojstvena od samog poetka?
20 Enno Littmann, Abessinien, Hamburg 1935, str. 86. I za vrijeme talijanske okupa
cije parnienje je ostalo strast, sport i zadovoljstvo uroenika. Prema jednim engleskim
novinama, okrunog je suca posjetio neki ovjek, koji je dan ranije izgubio parnicu. Vrlo
zadovoljan, rekao je sucu: Znate, imao sam vrlo loeg advokata, ali ipak bih Vam se elio
zahvaliti: za svoj novac neto sam sebi priutio.
80
i parnienje, a moemo je sravniti s litigium, to doslovce znai svadanje. Iurgium dakle oznauje i proces, tj. sam njegov tok, a i kuenje,
borbu rijeima, psovanje, te upuuje na razdoblje u kojemu se sudski
proces uglavnom jo uvijek svodi na natjecanje u kuenju. Arhilohove
pjesme protiv Likamba u neku ruku slie eskimskom sukobu bubnja
njem, te emo u tom svjetlu lake pojmiti i Arhilohov lik. S tog gledita
mogu se izdaleka promatrati i Hesiodove opomene i prijekori upueni
njegovu bratu Persesu. Jaeger ukazuje na to da politika satira u Grka
nije bila samo propovijedanje morala te da nije sluila tek osobnoj
mrnji, ve mora da je isprva vrila drutvenu zadau. 2 6 Moemo mirno
rei: onu zadau koju u Eskima vri borba bubnjanjem.
Uostalom, razdoblje u kojemu se ne moe razlikovati govor na pro
cesu i natjecanje u kuenju nije jo sasvim nestalo ni u epohi klasine
kulture. Umijee sudskih govora u cvjetno doba Atene jo je uvijek u
znaku natjecanja u retorskoj spretnosti, i u njemu su bila doputena
sva umijea i sva sredstva uvjeravanja. Sud i politika tribina zapravo
su i vrijedili kao mjesta na koja je umijee uvjeravanja i spadalo. S rat
nikim nasiljem, pljakom i tiranijom to je umijee sainjavalo lov na
ljude, a tu su definiciju izrekli sugovornici Platonovih Sofista.27 Sofisti su za novac pouavali kako se neto slabo moe uiniti jakim. Mlad
politiar znao je zapoeti karijeru optubama na nekom sablanjivom
procesu.
I u Rimu je pred sudom dugo vremena bilo doputeno svako sred
stvo koje je suprotnu stranu dovodilo do poraza. Stranke su se oblaile
u alobnike haljine, uzdisale i naricale, pozivale se na blagostanje
drave, dovodile to vei broj klijenata radi snanijeg dojma, ukratko:
inilo se sve ono to se jo i danas pokatkad ini.28
Stoici su rjeitosti pred sudom pokuali oduzeti igraki znaaj, i us
kladiti je s njihovim strogim n o r m a m a istinitosti i dostojanstva. Ali Rutilius Rufus, prvi koji je to novo shvaanje pokuao provesti u djelo, iz
gubi proces i bi prognan.
5. Igra i rat
2 str. 99; usporedi i moju knjigu Jesen srednjeg lijeka, 4. izd., Stuttgart 1938. (prije
vod, 2. izd., Naprijed, Zagreb 1991. ur.)
84
Natjecateljski znaaj
drevnog rata
86
Sudski
dvoboj
87
88
Sakralni i
90
Udvornost prema
neprijatelju
91
jet: Za vrijeme Tsinove vojne protiv Coua vojnik jedne strane beskraj
nom je strpljivou pokazivao neprijatelju nain kako valja izvui kola
iz gliba, ali je bio nagraen rijeima: Pa mi nismo navikli na bjeanje
22
poput vas. Oko godine 1400. grof od Virneburga ponudio je gradu
Aachenu susret u odreeni sat i na odreenu mjestu, te predloio da so
bom povedu i namjesnika Jlicha, koji je sukob i izazvao. 23
Uglavljivanje vremena i mjesta bitke najvanije je obiljeje ratova
nja kao asnog natjecanja, te je ujedno i sudska presuda. Valja smatrati
da je naznaivanje mjesta, njemako Hegen (ograditi, branjevina), is
to to i ograivanje sudita. Ovakav opis moemo nai i u staronordijskim izvorima: tamo se bojno polje omeuje koliima ili ljeskovim
granicama. Ta predodba preivjela je i u engleskom izrazu a piched
battle, to oznauje bitku koja se odvija p r e m a pravilima rata. Koliko
su se polja doista omeivala u ozbiljnome ratu, to je teko utvrditi. Ve
po svojoj biti to omeivanje je predstavljalo sveti in, te je prema tome
moglo biti nagovijeteno isto simboliki, i to bilo kakvim nanesenim
znacima koji su sluili umjesto zbiljskog ograivanja. Iz povijesti sred
njega vijeka imamo mnogih primjera sveane ponude mjesta i vreme
na. I po tome se odmah vidi da je rije u prvom redu tek formi; jer po
nudu se u pravilu ili otklanja ili se na nju uope ne obazire. Karlo Anujski obznanio je rimskom kralju Wilhelmu Holandskome da e ga
on glavom sa svojim vitezovima tri dana ekati na livadi tik do Asschea. 24
Godine 1332, putem glasnika sa sjajnim maem u ruci ponudio je
vojvoda Johann Brabantski kralju J o h a n n u ekom kao termin za bor
bu srijedu i jedno odreeno mjesto, molei ga za odgovor, te ga, u slu
aju preinake, uljudno zamolio i za protuprijedlog. Kralj pak, koji bija
e inae uzor tadanje pretjerane viteke mode, ostavi vojvodu da eka
na kii tri dana. Bici kod Crecyja 1346. prethodilo je dopisivanje, u ko
jem je kralj Francuske predloio engleskom kralju da izabere izmeu
dva mjesta te izmeu etiri dana, a po elji i vie. 25 Kralj Edward odgo
vori, da se on njegovoj elji ne bi mogao suprotstaviti, ali da on ve tri
dana uzalud oekuje neprijatelja. Henrik od Trastamare zaista se i po
vukao kod Najere u panjolskoj sa svoga povoljnog poloaja kako bi po
svaku cijenu mogao pobijediti na otvorenu polju, te bude poraen.
Sakralni oblik oslabio je ovdje kod udvorne fraze, do igre s vite
kom au, a da se time nije jednostavno odrekao svoga iskonskog, da
pae svoga bitnog igrakog znaenja. Sve jaa elja za pobjedom u bor22 Ibid., sir. 316.
23 W. Erben, Povijest rala u srednjem vijeku, 16, Beiheft zur Histor. Zeitschrift, Mn
chen 1929, str. 95.
24 Melis Stoke, Rijmkronick (uitg. W. V. Brill, Werken van d e r Hist. Gen, te Utrecht
N . S I . X L - X L I I ) III. 1387.
25 Usp. Erben, cit. djelo, str. 93, i Jesen srednjeg vijeka, str. 131.
92
Ceremonija
taktika
Istu vrijednost kao ponuda asa i mjesta bitke ima i traenje nekog
postojanog zaasnog mjesta u bojnome poretku, te zahtjev da pobjed
nik na bojnom polju mora ostati tri dana. Pravo na poetni udar, koje
se pokatkad utvrivalo ispravom ili se rodovima i staleima dodjeljiva
lo kao leno, esto je bilo povod estokoj svai, koja je mogla imati i
krvavih posljedica. Takvim tatim pitanjima prvenstvu bila je proigra
na i prilika za pobjedu u slavnoj bici kod Nikopolja 1396, u kojoj se
izabrana vojska vitezova s mnogo buke i sjaja podigla na kriarski po
hod, ali je do nogu bila potuena od Turaka. Ovdje nam nije bitno pita
nje da li u neprestanom zahtjevu za trodnevnim boravkom na bojnome
polju moemo zapravo prepoznati sessio triduana iz pravosua. U
svakom sluaju, sigurno je da uza sve te obiaje ceremonijalne i obred
ne naravi, koji do nas dopiru iz meusobno udaljenih podruja, podri
jetlo rata moemo tano prepoznati iz primitivne sfere agona, u kojoj
se neprestano zbliuju igra i borba, pravo i bacanje kocke. 26
Idealna predodba
junakom
ivotu
Precjenjivanje
kulturne
vrijednosti
rata
96
29 The Crown of Wild Olive, Four Lectures on Industry and War. Ill: War.
30 Jesen srednjeg vijeka, poglavlje II.
97
6,
Igra i znanje
Natjecanje
znanje
99
Raanje
filozofijske
misli
100
101
Staronordijske
borbe
pitanjima
102
104
105
Teologijsko-filozofijska
raspra va
106
107
25
ces, kako bi se taj proces pomou tih pojmova mogao shvatiti. Isto je
tako prvotno oznaavala krivnju pred sudom, da bi kasnije posta
la opim nazivom za pojam uzronosti u prirodi. Prvi koji je izrazio te
misli bio je Anaksimandar, ali su na alost one sauvane u posve frag
26
m e n t a r n o m obliku: Gdje je pojavama poelo (misli se na beskona
no), tamo im je nuno i propast. Jer, prema udesu vremena, one se me
usobno moraju kajati i initi pokoru zarad svoje nepravde. Taj iskaz,
sasvim sigurno, nije posve jasan. Ali, u svakom sluaju, radi se pred
odbi prema kojoj kozmos sam mora okajati svoju krivicu. Sto god
podrazumijevale te rijei, u njima se skriva bez sumnje vrlo duboka mi
sao, koja podsjea na kranske predodbe. Ipak, pitamo se, nije li osnov svemu tome jedna ve uistinu zrela ideja dravnog poretka i prav
nog ivota, onakva kakvu je oituje grki grad-drava iz petog stoljea. 27
Ne radi li se tu ipak prije mnogo starijem sloju pravnih pojmova? Ne
dolazi li tu do rijei ve spomenuta arhaika koncepcija prava i odmaz
de, prema kojoj je ta predodba jo uvijek leala u podruju bacanja
kocke i meusobne borbe, p r e m a kojoj je pravo jo uvijek bilo sveta ig
ra? Jedan fragment iz Empedokla, bavei se snanom borbom elemena
ta, govori ispunjavanju vremena, koje da putem dalekosene (iroke)
zakletve promjenljivo upravlja pranaelima. 2 8 Znaenje te mitsko-mistike slike jedva da se jo moe sasvim razumjeti. Ali je sigurno da filozofi-proroci pomiljaju na podruje ratne igre za pravdu, to s m o je bili
upoznali kao vaan osnov primitivnoga kulturnog i misaonog ivota.
Taj naslueni odnos vrijedi i onda kad vjeni sukob svega to posto
ji, sukob fizisa, biva shvaen kao sudski proces. Takvo nas shvaanje vo
di u samo podruje pradavnih kulturnih igara. Vjeni sukob u prirodi
jest, dakle, borba pred sudom. Prema Werneru Jaegeru, pojmovi kosmos = red, dike = pravednost, pravo i tisis = odmazda, kazna, prene
seni su iz pravnog ivota, u kojemu su se bili udomaili, na svjetski pro21 Aristoteles, Physica IV, 3, 210 b 22 sq.; W. Capelle, Die Vorsokratiker, die Fragmen
te und Quellenberichte, prijevod i predgovor, Stuttgart 1935, str. 172.
22 Jaeger, Paideia, I, str. 243 i d.
23 Capelle, Vorsokratiker, str. 216. Upadljiva je slinost s matovitim Morgensternovim stihom: Koljeno jedno usamljeno ide svijetom...
24 V. Capelle, Ibid., str. 102.
108
109
7. Igra i pjesnitvo
Onaj tko govori izvorima grke filozofije u vezi s prastarim svetosnim natjecanjem u znanju, mora se neizbjeivo i neprekidno kretati
razmeem religijsko-filozofijskog i pjesnikog naina izraavanja. Sto
ga je sada pravi as da se upitamo biti pjesnikog stvaranja. U odree
nom smislu to pitanje tvori sredinju temu raspravljanja tezi igre i
kulture. Jer dok religija, znanost, pravo, rat i politika, u organiziranijim
oblicima drutva naoko, malo-pomalo, gube dodirne take s igrom, a te
su take u ranijim stadijima kulture tako bogato pokazivali, pjesnitvo,
roeno jednom u sferi igre, i nadalje ostaje udomaeno u njoj. Poiesis
je funkcija igre. Ona se odvija u prostoru za igru duha, u svijetu to ga
sam duh sam sebi stvara. U njemu pojave imaju drugaije lice nego u
obinom ivotu, i povezane su drugim vezama, ne logikima. Ako zbi
lju shvatimo kao neto to je do kraja mogue izraziti i rijeima iz tri
jeznog ivljenja, tada pjesnitvo ni u kojem sluaju nije posve ozbiljno.
Ono je onkraj ozbiljnoga, s one iskonske strane na kojoj su dijete, ivo
tinja, divljak, i prorok, u polju sna, uzdignua, opojnosti i smijeha. Da
bismo razumjeli pjesnitvo, moramo biti kadri obui duu djeteta kao
arobnu koulju, i mudrost djeteta pretpostaviti mudrosti ovjekovoj.
Od svih pojava nita nije tako blisko istom pojmu igre kao ona pravjekovna bit poezije, kao to je to jo prije dva stoljea shvatio i izrazio Vico'.
Poesis doctrinae tamquam somnium, poezija je poput sna nekog na
uka, tako glase dubokoumne rijei Francisa Bacona. U prikazivanju
mitskom slikom, koju praosnovi bitka stvara neki primitivni narod,
sadrana je klica smisla koji e kasnijim misaonim p r e r a d b a m a teiti
svom izrazu u logikim oblicima. Filologija i znanost religiji nastojale
su to dublje prodrijeti u shvaanje same te mitske jezgre ranoga vjero1 Usp. Erich Auerbach, Giambattisia Vico und die Idee der Philologie, Homenaje a
Antoni Rubio i Lluch, Barcelona 1936, I. str. 297. i d.
110
Va tes
Da bismo ovo shvatili, m o r a m o se, prije svega, osloboditi poimanja
prema kojemu je funkcija pjesnitva iskljuivo estetika, ili p r e m a koje
mu njega moemo objasniti i razumjeti polazei od estetikih osnova. U
svakoj cvatuoj, ivoj kulturi, pogotovu u arhaikim kulturama, poezija
je vitalna, drutvena i liturgijska funkcija. Svako pjesnitvo iz davnine
ujedno je i kult, sveana razonoda, drutvena igra, umijee, kunja i za
gonetka, m u d r a pouka, uvjeravanje, oaravanje, vradbina, prorotvo i
natjecanje. Pjesnik je vates, on je opsjednut, bogom n a d a h n u t , bjesomunik. On je onaj koji zna; stari Arapi zvali su ga a'ir. U mitologiji
Edde govori se medovini koju valja ispiti da bi se postalo pjesni
kom, a ona da je spravljena od krvi Kvasira, najmudrijega od svih bia,
i nitko mu ne moe postaviti pitanje na koje on ne bi znao odgovora. Iz
pjesnika-vidovnjaka postepeno se izdvajaju, s jedne strane, likovi pro
roka, vraa, mistagoga, pjesnika-umjetnika, a, s druge, likovi filozofa,
zakonodavca, govornika, demagoga, sofista i retora. Svi stariji grki
pjesnici imali su i izrazitu drutvenu funkciju. Svoj puk oni odgajaju i
opominju. Prije no to su se u kasnija vremena pojavili sofisti, oni su
vode naroda. 3
U thulru iz staronordijske knjievnosti, a on se u Anglosaksonaca
naziva thyle, lik vatesa zrcali se u itavome nizu odraza. 4 Najrjeitiji pri
mjer thulra jest starkar; Saxo Grammaticus tu rije s pravom prevodi
kao vates. Thulr nastupa as kao govornik liturgijskih formula, as kao
predstavljao u posveenoj dramskoj igri, zatim kao rec, i, konano,
kao arobnjak. Cesto se ini da je on samo dvorski pjesnik ili govornik;
slubu mu izraava i rije scurra, lakrdija. Odgovarajui glagol thylja
oznauje iznoenje neke religiozne radnje, ali isto tako i aranje i baja
nje. Thulr je uvar svekolikog mitologijskog znanja i pjesnikih predanja. On je mudri starac, koji poznaje povijest i tradiciju, koji u svea
nim prigodama vodi glavnu rije, koji zna naizust rodoslovlje junaka i
plemia. Osobito mu je zvanje: nadmetanja rijeima ili raznovr
snim znanjima. U toj ulozi susreemo ga kao Unferda iz BeowuJfa.
2 Mislim na radnje poput one W. B. Kristensena ili one K. Kernyija u knjizi: Apol
lon, Studien iiber antike Religion und Humanitt, Wien 1937 (Usp. rde Bd. 95., nap. nje
makog izdavaa)
3 Usp. Jaeger, Paideia, I. str. 65, 181. 206, 303.
4 W. H. Vogt, Stilgeschichte der eddischen Wissensdichtung I: Der Kultredner
(Schriften der Baltischen Kommision zu Kiel, IV, I, 1927).
111
112
koje nazivaju inga fuka. Mukarci i ene sjede jedni nasuprot drugima i
uz pratnju bubnja jedni drugima otpjevavaju pjesmice, koje ili improvi
ziraju ili jednostavno reproduciraju. Razlikujemo nita manje nego pet
naina inga fukae. Ona se uvijek osniva na strofi i antistrofi, na udaru i
protuudaru, pitanju i odgovoru, izazovu i uzvraanju. Ponekad se ona
oblikom pribliuje i zagonetki. Najvanija vrsta naziva se inga fuka
predvoenja i pratnje. U njoj svaka strofa zapoinje rijeima: idu je
dan za drugim, jedan drugog slijede, ba kao i u djejoj igri. Formalno
sredstvo pjesnikog izraza je asonanca, koja ponavljanjem jedne te iste
rijei, ili njihovim variranjem, vezuje tezu i antitezu. Pjesniki moment
u tome jest zadirkivanje, dosjetka, aluzija, igra rijei, pa i igra njihovim
zvukom, pri emu je doputeno i potpuno zapostavljanje smisla. Tu po
eziju moe se opisati samo rijeima iz pojmovnog podruja igre. Ona se
sabire u profinjen sustav prozodijskih pravila. Sadraj joj je nagovje
taj erotskoga, ili pak pouka u mudrosti ivota, zadirkivanje i poruga.
Iako se u predaji sauvalo itavo blago strofa inga fukae, ipak se
svaki put iznova radi improvizaciji. Kitice koje ve postoje pobolja
vaju se spretnim nadopunama ili varijacijama. Virtuoznost je u velikoj
cijeni, pa ne nedostaje vjetine. Ugoaj i djelovanje nekih primjera koje
smo upoznali u prijevodu podsjeaju na malajski pantn, o kojemu
knjievnost s Burua unekoliko ovisi, ali i na odatle vrlo udaljen oblik
japanskog hai-kai.
Uz pravu inga fuka poznajemo na Rani i druge pjesnike oblike koji
se osnivaju na istom formalnom principu, kao to su npr. vrlo opirne
rasprave izmeu klana nevjeste i klana enika za vrijeme ceremonijalne
izmjene darova, prigodom svadbe, a u shemi predvoenja i pratnje.
Sasvim izuzetnu pjesniku vrstu pronaao je De Josselin de Jong na
otoku Wetan iz babarske skupine jugoistonog otoja. Ovdje je rije is
kljuivo improvizacijama. Stanovnici Babara pjevaju mnogo vie ne
go stanovnici Burua, i zajedniki i pojedinano, a esto i pri radu. Dok
mukarci sjede na vrhovima kokosovih palmi cijedei palmin sok, pje
vaju ili t m u r n e tubalice ili rugalice upuene drugu koji sjedi na susjed
nu stablu. Ponekad te pjesme prelaze i u ogoreni dvoboj pjevanjem,
to je svojevremeno znalo zavriti i umorstvom ili ubijanjem. Sve se
pjesme sastoje od dva retka, od kojih se jedna naziva deblo a drugi
kronja ili vrh, u kojima je, meutim, nemogue, ili je to postalo
nemogue, razlikovati shemu pitanja i odgovora. Za pjesnitvo s Baba
ra karakteristino je da se ondje djelovanje trai m n o g o vie u igra
kom variranju naina pjevanja nego u igri znaenjima ili u zvuku jezi
ka.
Malajski pantn, etverostih s ukrtenim rimama, u kojemu prva
dva stiha predouju sliku ili utvruju neku injenicu dok se druga dva
nastavljaju s vrlo dalekim aluzijama, pokazuje mnoga obiljeja jedne
113
Batavia 1933; J. Przyluski, Leprologuecadre des Mille et une nuits le et thme de svavamvara. Journal Asiatique CCV 1924, str. 126.
7 Haka de Bnsht et de ses disciples, traduction de K. Matsuo et Steinilber-Oberlin,
Paris 1936.
8 Usp. W. H. Vogt, Der Kultredner, str. 166.
114
Cours
d'amour
115
Pouna pjesma
vot svakodnevice. Naprotiv, vano nam je to da je u tom motivu igre,
koji se ne moe odvajati od zagonetke ivotu i koji je zapravo istovetan s igrom zaloga, ljudski duh svaki put spoznao izraz ivotne borbe,
te da je funkcija pjesnitva, ne izraavajui jo uvijek izravno ljepotu, u
takvoj igri nala najplodnije polje za razvitak pjesnike umjetnosti. Na
vedimo ovdje konano i jedan primjer koji govori zaljubljenima: Ue
nici nekog doktora Tna na svom putu do kole prolazili su uz kuu dje
vojke koja je stanovala pored uiteljeve kue. Kad bi god prolazili, go
vorili bi: Ti si mila, ti si zaista pravo blago. Razljuena, ona ih jednom
uvreba, te im ree: U redu, vi me volite; ali ja u vam zadati jednu ree
nicu. Tko mi od vas bude znao pravo odgovoriti, toga u voljeti; u pro
tivnome, ubudue se posramljeno uljajte pored moje kue. Ona izgo
vori tu reenicu. Ali ni jedan od uenika nije znao odgovoriti, te su na
rednih dana do uiteljeve kue morali ii zaobilaznim putem. To je dak
le neka vrsta epske svayamvare, ili prosidba Brunhilde u obliku seoske
uenike idile iz Annama. 1 0
Khanh-Du iz dinastije Trn bijae zbog neke teke pogreke otpu
ten, te postade prodavaem ugljena u Schi Linhu. Kad se kralj prigo
dom nekoga ratnog pohoda jednom naao u toj pokrajini, susretne on i
svog nekadanjeg mandarina. Zapovijedi mu da saini pjesmu 0 pro
daji ugljena, a Khank-Du je odmah izree. Kralj, sav dirnut, vrati mu
sve poasne naslove."
Improviziranje stihova u reeninom paralelizmu na itavome Dale
kom istoku predstavljalo je gotovo bezuvjetan talent. Uspjeh nekog
anamskog poslanstva na pekinkom dvoru ponekad je ovisio improvizatorskom daru vode. U svakom je asu valjalo biti spreman odgovarati
na pitanja to su ih postavljali car ili njegovi mandarini. 1 2 To moemo
nazvati diplomacijom u obliku igre.
Pomou takvog oblika presluavanja pitanjima i odgovorima ovjek
je stekao itav niz korisnih znanja. Neka djevojka dade jednom svoj pri
stanak. Oni ele zajedniki otvoriti trgovinu. Mladi je zamoli da nabro
ji sve lijekove. Na to slijedi itavo predavanje opem ljekarnitvu. Na
taj isti nain izgovore oni sve vjetini raunanja, poznavanju robe,
upotrebi poljoprivrednog kalendara. U nekim drugim zgodama to su
obine zagonetke kojima ljubavnici meusobno ispituju otroumlje, ili
se pak to odnosi na poznavanje knjievnosti. Ve smo i ranije napome
nuli da se i oblik katehizma neposredno nadovezuje na igru zagonetaka. A to je zapravo sluaj i s oblicima ispitivanja koji su na Dalekom is
toku uvijek igrali izvanredno vanu ulogu.
10 Nguyen, cit. dj., str. 131.
11 Ibid., str. 132.
12 Ibid., str. 134.
116
117
Ijujui da svaki prekritelj mira nigdje ne smije nai mira, iri u niz sli
ka koji taj nigdje proiruje u nedogled:
"Dok god ljudi
Vuke love,
A krani
Crkvi hode.
Dok pogani rtvu
U svetitu \ie.
Dok plamen plamti.
Zeleni polje,
Dijete majku zove.
Majka dijete hrani.
Dok ognjite se uva.
Brod brodi,
Blista tit,
Sunce sja,
Snijei snijeg,
Jela raste,
Soko leti,
Dug proljetni dan
Dok vjetar jak
Krili s kreljuti
Dok nebo se die,
Gradi se dom,
Huji vjetar,
Voda moru struji.
Kmeti sjeme siju.
Suprotno prijanjem primjeru, ovdje se oito radi istoj knjiev
noj preradbi odreenog sudskog procesa; teko da je ta pjesma mogla
ikada sluiti kao praktiki dokument. Usprkos tome, ona nas ivo pre
nosi u podruje iskonskog jedinstva pjesnitva i svete presude, a ovdje
nam je upravo do toga i stalo.
Sve pjesniko nastaje u igri: u svetoj igri bogotovlja, u sveanoj igri
prosidbe, u borbenoj igri natjecanja hvastanjem, kuenjem i ruganjem,
u igri otroumlja i vjetine. Meutim, u kolikoj se mjeri igrako svoj
stvo kulture ouvalo u kulturi onda kada je ona postala razvijenijom i
zamrenijom?
Pjesniki
sadraj
mita
Mit
kao
igrako
razdoblje
kulture
120
Natjecateljska
praksa
pjesnitva
Pribliili smo se, eto, podruju za koje smo vjerovali da emo ga kao
integralni sastavni dio morati uklopiti u kategoriju igre, natjecanju.
Sredinja tema pjesnikog ili uope knjievnog djela sastoji se, ponajee, u zadai koju junak rnora izvriti, u ispitu koji ima poloiti, u za
prekama koje m o r a prevladati. Naziv junak ili protagonist za oso
bu koja djeluje u nekoj pripovijesti ve sam za sebe dovoljno govori. Za
daa mora biti neobino teka, gotovo nemogua. Vezana je najee uz
izazov ili uz ispunjenje elje, ili pak uz iskuenje, zavjet ili obeanje. Od
mah vidimo da nas svi ti motivi vraaju neposredno u podruje agonalne igre. Motivi koji pobuuju napetost time to junak ostaje neprepoznat nalaze se na drugome mjestu. Junaka ne prepoznaju onakvim ka
kav on jest, bilo zato to on sakriva ili ni sam ne poznaje svoju pravu
narav, bilo zato to moe promijeniti ili preobraziti svoj lik. Jednom ri
jeju: junak nosi masku, on nastupa zakrabuljen, nosi tajnu u sebi. I ta
ko smo opet posve blizu podruja stare svete igre skrivenoj biti, koja
se otkriva tek posveenomu.
Kao i natjecanje koje se gotovo uvijek provodi s namjerom: nadvisi
ti protivnika, staro pjesnitvo jedva moemo dijeliti od starih borbi
mistikim i otroumnim zagonetkama. Kao to natjecanje u gonetanju
pokazuje mudrost, pjesniko natjecanje rada lijepu rije. I nad jednim i
nad drugim nadvija se sistem pravila igre, koji odreuje i umjetnike
pojmove i simbole, bili oni sveti ili tek poetiki; najee se ujedinjuju.
I borba gonetanjem i poezija pretpostavljaju odreeni krug posveenih,
i samo oni razumiju osobiti jezik kojim se one izraavaju. I kod jedne i
kod druge valjanost rjeenja ovisi j e d n o m jedinom uvjetu: da odgova
ra pravilima igre. Pjesnik je onaj tko zna govoriti umjetnikim jezikom.
Pjesniki jezik razlikuje se od obinoga po tome to je on namjerno iz
raen u osobitim slikama koje ne razumije svatko. Svaki govor jest izra
avanje u slikama. Jaz izmeu objektivne stvarnosti i poimanja moe se
premostiti jedino tako da preskoi iskra slikovnog prikazivanja. Pa
ipak, pojam to se vezuje uz rije ne smije se nikad podudarati sa stru
j o m ivota koja protjee. Rije koja slika, obavija sve izrazom, prosvjet
ljuje ih zrakama pojma. Dok jezik obinog ivota kao praktian i uho
dan instrument neprekidno otrcava slikovni karakter svake rijei te pri122
16
Pretpostavka da prve poetke kenningara valja traiti u poetskome ne iskljuuje
injenicu da su oni bili i u vezi s predodbama tabua. Usp. Alberta A. Portengen, De Oudgcrmaansche dichtertaal in haar etymologisch verband. Leiden 1915.
124
8. Funkcija pjesnikog
oblikovanja
Slikovno
prikazivanje
Personificirani
apstraktni
pojmovi
127
U svim oblicima, od najsvetijih do najliterarnijih, od Purue iz Vedo draesnih figurica Popeove Rape of the Lock, personifikacija
je izvanredno vaan oblik izraavanja ovjekova duha, a t a k o e r je ona
uvijek funkcija igre. Pa i u suvremenoj kulturi personifikacija se ni u
kojem sluaju ne svodi samo na umjetnu i samovoljnu literarnu obradu.Personifikacija je navika duha, navika kojoj nipoto ne izmiemo ni
naem svakodnevnom ivotu. Tko se ee nije zatekao kako se ne
kom neivome predmetu, npr. nepokornom pucetu na ovratniku, glas
no i posve ozbiljno obraa kao ovjeku, ime mu zapravo priznaje ne
posluh, predbacuje mu, te ga grdi zbog njegova prijekornog opiranja?
Time valjda ne ispovijedamo vjeru u puce na ovratniku kao vjeru u ne
ko bie ili neku ideju! U inu igre zatiemo se na svaki nain.
Personifikacija
kao
openiti
habitus
su igre
no. Taj prisni savez odraava i jezik, ponajprije latinski i jezici koji se
napajahu na zdencu Latija. Drama se naziva igrom, ona se odigrava.
14
udno je, iako shvatljivo u svjetlu onoga to s m o ve ranije rekli, da
upravo Grci, koji su d r a m u u njenu najsavrenijem obliku i stvorili, ne
maju rijei za igru namijenjene samoj kazalinoj izvedbi ili glumi. Ve
smo ranije bili govorili tome da Grci nisu stvorili ni rijei koja bi
obuhvaala itavo podruje igre. U o d r e e n o m smislu to valja shvatiti
tako da je helensko drutvo u svim svojim manifestacijama bilo ustro
jeno toliko igraki da je igra kao neto posebno jedva dopirala do svi
jesti.
Tragedija i komedija neprestano oituju svoje podrijetlo u igri. Atika komedija izrasla je iz rasputenog komosa dionizijskih sveanosti.
Tek u nekom kasnijem stadiju ona je postala i svjesnim knjievnim i
nom. Pa i tada, u danima Aristofana, ona pokazuje mnoge tragove svoje
dionizijsko-obredne prolosti. Ulaskom kora, nazvanim parabasis, ok
ree se ona s grdnjama i prijezirom prema gledaocu, te upire prstom u
svoju rtvu. Prastara su joj obiljeja faliki kostim, te kor zakrabuljen
osobitim ivotinjskim maskama. Svojim Osama, Pticama i aba
ma Aristofan je ostao vjeran pobonoj predaji prikazivanja u ivo
tinjskom obliju. Otvorenom kritikom i zajedljivom porugom stara ko
medija potpuno je bila u sferi kuenja i izazova, ali unato tome i u sfe
ri sveanoga izmjeninog pjevanja, emu je ve ranije bilo govora.
Razvitak koji je u kulturi Germana tekao p o t p u n o paralelno s komedi
jom u Grka, nedavno je, dodue hipotetiki ali s velikim stupnjem vje
rojatnosti, rekonstruirao Robert Stumpfl u svojoj knjizi Germanske
kultne igre kao izvor srednjovjekovne drame. 15
Pa ni tragedija po svom podrijetlu nije hotimino oponaanje nekog
isjeka ljudske sudbine, ve sveta igra; ne knjievnost namijenjena po
zornici, ve sluba boja koja se igra. Iz radnje neke mitske teme tek se
postepeno, dijalokom formom i mimetikim inom, razvija prikaziva
na predstava sastavljena od nekog niza dogaaja, razvija se prikaziva
nje neke prie. Ipak, ovdje ne bih opirno razglabao podrijetlu grke
drame. Tragedija i komedija, dakle, od samog su poetka u podruju
natjecanja koje, kao to s m o ranije bili raspravili, u svim prilikama mo
ramo nazvati igrom. Pjesnici stvaraju svoja djela za dionizijske svea
nosti, takmei se prvenstvo. Drava dodue ta natjecanja ne organizi
ra, ali preuzima njihovo vodstvo. Postoji uvijek navala pjesnika-rivala
drugog i treega reda. Neprestano se vre usporedbe, a kritika je zao
trena do najvee mjere. itava publika razumije sve aluzije, reagira na
sve finese kvalitete i stila te sudjeluje u napetostima natjecanja, upravo
kao i gledaoci neke nogometne utakmice. S napetou se oekuje novi
14 V. str. 33.
15 V. str. 47, prim. I.
132
133
9.
Sofist
U sreditu kruga koji pokuavamo opisati pomou pojma igre nalazi
se lik grkog sofista. Sofist je malo zastranio nastavlja centralnog lika
arhaikog kulturnog ivota, a taj smo lik promatrali redom kao proro
ka, amana, vidovnjaka, udotvorca i pjesnika, te nam se inilo da je vates najbolja opa naznaka za nju. Tenja za predstavljanjem i za jav
nom pobjedom nad rivalom, te dvije pokretne sile drutvene igre, oitu
ju se na samoj povrini funkcije sofista. Da bismo dozvali u svijest
srodnost sofista s vraem, podsjetimo se da se u Eshila ime sofist daje
mudru heroju, na primjer Prometeju i Palamedu. Ta dvojica, prepuni
ponosa, nabrajaju sva umijea to su ih izumili ljudima na korist. Upra
vo tim isticanjem svojih znanja oni slie kasnijim sofistima, npr. Hipiji,
tom sveznadaru, akrobatu pamenja i svataru koji se kao pravi junak
ekonomske autarhije hvalio da je sve to je na njemu stvorio sam samcat, koji je na Olimpiju uvijek polazio kao ovjek upuen u sve, koji se
nudio da e govoriti svim temama, a njih je unaprijed spremao za iz
laganje, te da e odgovoriti na sva pitanja koja mu netko ushtjedne po
staviti, i koji je, konano, tvrdio da jo nije naao nadmonijega supar
nika. 1 Sve je to jo posve u stilu Yjnavalkyae, brahmana koji je rjeavao zagonetke.
Nastup sofista naziva se epideiksis, priredba, predstava, izvedba.
Kao to smo ve spomenuli, repertoar koji on moe izvesti predstavlja
itavo bogatstvo. Za to on prima honorar, a za pojedine komade posto
je ak i ugovorene cijene. Prodik, npr. dri govor za pedeset drahma.
Gorgija je primao tako visoke honorare da je bogu u Delfima mogao po
svetiti svoju teku statuu u zlatu. Putujui sofist Protagora ubire bas
noslovne uspjehe. Kad se neki poznati sofist pojavi u nekom gradu, to
postaje pravi dogaaj. U njih zure kao u udotvorce, usporeuju ih sa
rvaima, ukratko, djelovanje sofista potpuno se odvija u sferi sporta.
a).
134
1 Plato, Hippias minor368369 (v. Rowohlts Klassiker Bd. I, nap. njemakog izdava
Euthydemus
303 A. (v. Rowohlts Klassiker Bd. 14, prim. njem. izd.).
, ibid., 303 . .
Protagoras 316 D. (v. Rowohlts Klassiker, nap. njem. izd.).
Jaeger, Paideia, str. 22,1.
. Gompertz, Sophistik und Rhetonk, Leipzig 1912. str. 17, 33.
npr. Capelle, Vorsokratiker. str. 344.
npr. Jaeger, Paideia, str. 398.
Usp. R. W. Livingstone, cit. dj., str. 64
135
136
Sofisti i retori
Slijed razvojnih stupnjeva filozofije moemo u grubim potezima
ocrtati ovako: U dalekoj prolosti ona proizlazi iz svete igre gonetanja i
natjecanja u govorima, koja su, meutim, ujedno vrila i ulogu sveanosne zabave; Nakon doba posvete javlja se duboka teozofija i filozofija
Upaniada i predsokratovaca, a poslije toga igrako doba sofista. Ob
je te sfere nisu posve odijeljene. Platon filozofiju, kao najplemenitiju
tenju za istinom, uzdie do visina koje je mogao dosei samo on, ali
uvijek u lakoj formi koja joj bijae i svojstvena. U isto vrijeme ona cvje
ta i u niim oblicima, i to kao pogreno zakljuivanje, kao igra otroum23 Cratylus, 384 .
24 Cratylus, 409 D.
25 Parmenides 128 .
26 Gorgias 484c (v. RK Bd. 1, nap. njem. izd.); usp. Menexenus 234 A (v. RK. Bd. 14,
op. njem. izd.); usp. L. Mridier, Platon, Oeuvres compltes, V, 1, Paris 1931, str. 52.
138
139
Diskusija
Ne elimo ulaziti u dalekosena pitanja, u kolikoj mjeri sredstva na
ega uma u biti nose karakter igrakih pravila, tj. u kolikoj mjeri ona
vrijede u n u t a r posebnog duhovnog okvira u kojemu su igraka pravila
obavezna. Ne skriva li se moda u logici kao opemu i u silogizmu kao
posebnomu neki preutni sporazum, p r e m a kojemu valjanost termina i
pojmova uzimamo kao valjanost figura i polja na ahovnici? Neka se
drugi time bave. Ovdje nam je samo do toga da jo usput ukaemo na
stvarna igraka svojstva diskusija i deklamacija u vremenima koja su
uslijedila nakon grke kulture. Pri tom nije neophodno potrebna velika
opirnost, jer se ta pojava uvijek iznova zbiva u vrlo slinim oblicima, a
i zato, jer ona u toku svoga razvoja u zapadnoevropskoj kulturi uvelike
ovisi svom grkom uzoru.
Nauku retorici i krasnoslovlju u latinsku je knjievnost unio Kvintilijan. U rimsko carsko razdoblje se govornikim borbama i ljeporjeivou nisu bavili samo u koli. Retor Dion Krizostom pria ulinim fi
lozofima, koji poput nekih propalih sofista itavom tmuom lakrdijake ropotarije, brbljarijama i plitkim, spretnim odgovorima zaluduju ro
bove i mornare. Oito se tu potkrala i buntovnika propaganda, emu
svjedoi i dekret kojim je Vespazijan sve filozofe prognao iz Rima. Oz
biljniji duhovi neprestance su opominjali da ne valja precjenjivati zna
enje sofizma, koji je svojim vrstim obrascima uvijek odravao isti
smjer. toj tetnoj svadljivosti i djetinjastoj samohvali, kojom se po
kuavalo nasamariti protivnika, govori i sveti Augustin. 3 0 Vicevi ovoga
kova: Sto nisi izgubio, ima? Da. Rogove nisi izgubio?
Ne. Dakle, ima rogove., takvi vicevi, dakle, zahvaljujui kolskoj
literaturi, uvijek iznova postajahu veoma omiljeni. Oito je da nije bila
jasna logika pogreka, koja u njima postoji samo radi ale.
Prijelaz Vizigota s arijevske na katoliku vjeru zapoeo je u Toledu
godine 589. jednim formalnim teolokim turnirom, kojemu su prisus
tvovali visoki duhovnici i jedne i druge strane. Vrlo uvjerljiv primjer za
sportski karakter filozofije u desetom stoljeu daje n a m pria Gerbertu, kasnijemu papi Silvestru II, i njegovu protivniku Ortriku iz Magde31
burga, koji je 980. bio na dvoru cara Otona II u Raveni. Crkveni skolastiar Ortrik zavidio je Gerbertu na glasu, te on poalje jednoga ovje30 De doctrina Christiana, II, 31.
31 Richter, Historiarum liber (Mon. Germ. Hist. Scriptores) IV, III, c. 5565.
140
Akademija
Karla
Velikoga
kole
dvanaestog
stoljea
141
Agonalni
karakter
znanosti
33
Hugo de Sancte Victore, Didascalia, Migne P. L. CLXXVI, str. 773 i d., 803; De vanitate mundi, Ibid., 709: Joannes Saresberienisis, Metalogicus I, c. 3; Policratus V, c: 15.
34
Abaelardi Opera I, str. 7, 9, 19; II, str. 3
35
Ibid., I, str. 4.
36
Prema saopenju koje zahvaljujem pokojnom profesoru C. Snoucku Hurgronjeu.
142
37 15. lipnja 1525: Erasmi opus epist. od. Allen VI, VI, no 1 5 8 1 .
143
nita ne moe toliko proeti osjeajem svete igre kao upravo glazbeni
osjeti. I bez obzira na ve formulirane religiozne predodbe, u glazbe
nom uitku stapaju se osjeaj za lijepo i osjeaj za sveto, te se u tom
stapanju suprotnost igre i zbilje gubi.
Glazba i igra
Otkrili smo da je svojstvo igre toliko duboko usaeno u samu bit
pjesnitva, te da se svaka poetska forma pokazuje toliko tijesno poveza
nom sa strukturom igre, da tu prisnu vezu moemo nazvati nerazrjeivom, a ta povezanost rijei igra i rijei pjesnitvo gotovo prijeti sva
koj pojedinoj da e izgubiti svoje samostalno znaenje. To isto vrijedi i
za povezanost igre i glazbe, ali u jo veoj mjeri. Ve smo ranije bili
ukazali na to da se rukovanje glazbalima u mnogim jezicima naziva ig
ranjem, i to, s jedne strane u arapskome, s druge strane u germanskim
i u nekim slavenskim jezicima, a osim njih jo i u francuskome. To se
moe shvatiti izvanjskim znakom jednoga bitnog odnosa ukorijenjena
u psihologijskome, odnosa koji odreuje povezanost igre i glazbe, jer
teko da se semantika podudarnost izmeu arapskoga i spomenutih
evropskih jezika osniva na pozajmicama.
Koliko nam se god veza muzike i igre inila prirodnom, razlog koji
je prouzrokovao tu vezu nee nam pomoi da stvorimo njoj jasnu
predodbu. Stoga emo se zadovoljiti pokuajem da nabrojimo elemen
te koji su zajedniki i glazbi i igri.
Igra je, rekosmo, onkraj razumnosti praktinog ivota, onkraj sfere
nude i koristi. A to se odnosi i na muziki izraz i na muzike oblike. Va
ljanost je igre izvan normi razuma, dunosti i istine. Isto to vrijedi i za
glazbu. Valjanost njenih formi i njene zadae odreuju n o r m e koje su
onkraj logikih pojmova i onkraj vidljiva ili opipljiva oblika. Te n o r m e
moemo okrstiti samo njihovim vlastitim, specifinim nazivima. Takvi
nazivi, npr. ritam i harmonija, pristaju jednako dobro i igri i glazbi. Ri
tam i harmonija u sasvim su istom smislu i inioci i igre i glazbe. Dok
rije posjeduje mo da pjesnitvo iz podruja iste igre premjeta djelo
mino u podruje pojma i suda, ista glazba i nadalje ustrajno lebdi u
tom podruju. U arhajskoj je kulturi izrazito liturgijska i drutvena fun
kcija pjesnike rijei u najuoj vezi s injenicom da je u tom razdoblju
pjesnika rije dopirala do uha samo putem muzikog izraza. U svakom
pravom kultu pjevalo se, plesalo i sviralo. Nas, nosioce kasnije kulture,
144
145
146
147
Vrednovanje
glazbe
148
Ples je ista
igra
149
na ples Davida pred zavjetnim kovegom ili na ples kao zabavu na sve
anostima, u bilo kojem narodu i u bilo kojem razdoblju, moemo ka
zati da je sam ples igra u najpunijem smislu te rijei, da on, dapae,
predstavlja najistiji i najsavreniji oblik igre. Pa ipak, igraki karakter
ne izraava se ravnomjerno u svim plesnim oblicirna. Najzamjetljiviji je
on u k o l u i u plesnim figurama a zatim i u solo-plsu, ukratko svugdje
gdje je p l e s prikazivanje, predstava i usavravanje, ili pak ritmika po
stava i p o k r e t , npr. u menuetu ili quadrilli. Moemo li injenicu da je
ples p a r o v a potisnuo kruni ples, kolo i ples figura, pa bilo to formom
okretanja, kao u valceru ili polki, bilo, u kasnija vremena, formom koraanja p r e m a naprijed smatrati pojavom nestajanja ili siromaanja
kulture? Za tu tvrdnju imali bismo dovoljno razloga kada bismo previd
jeli povijest plesa, od svih njegovih visokih dometa u razvoju ljepote i
stila pa s v e do znatnog oivljenja umjetnikog plesa u najnovije doba.
Sigurno je da se upravo u dananjim plesnim oblicima karakter igre go
tovo p o t p u n o gubi iz biti koja je plesu svojstvena.
Nije u o p e problem u tome to su ples i igra m e u s o b n o ovisni. To
je toliko oito, toliko zasnovano i utvreno u samoj sutini, da ovdje
uope ne m o r a m o opirno ukljuivati pojam plesa u pojam igre. Odnos
plesa i i g r e ne sastoji se u tome da ples nosi u sebi neto od igre, ve u
tome da on tvori jedan njen dio: to je odnos podudaranja u samoj suti
ni. Ples k a o takav poseban je i posebno usavren oblik samog igranja.
umjetnosti i igra
Sakralna
svojstva
umjetnine
153
15 The Story ofAhikar, 2nd ed. by F. C. Cunybearc, J. Rendel H a r r i s and Agnes Smith
Lewis, Cambridge 1913, str. LXXXIX. 20/21.
16 Granet, Civilisation, str. 229, 235-239.
155
156
157
Faktor igre
kasnijim
kulturama
U stvaranju svih velikih oblika drutvenog ivota nije bilo teko uka
zati na izuzetno djelatan i izuzetno plodan faktor igre. Igrako natjeca
nje kao impuls drutva, stariji uostalom od same kulture, oduvijek je is
punjavao ivot te je poput kvasca poticao na rast razliite oblike arhaike kulture. Kult se razvio u svetoj igri. U igri se rodilo i pjesnitvo, koje
i nadalje iz njenih oblika crpe svoju najbolju hranu. Glazba i ples bija
hu ista igra. Mudrost i znanje izrazie se rijeju u posveenim takmie
njima. Iz obiaja jedne drutvene igre proizalo je i pravo. Reguliranje
sukoba orujem, konvencije plemikog ivota, sve je to sagraeno na
oblicima igre. Stoga nam je zakljuiti: u svojim prvotnim fazama kultu
ra se odvija u igri. Ona ne potjee iz igre, onako kao to se iv plod od
vaja od majine utrobe, ve se razvija u igri i kao igra.
Uzmemo li da je to shvaanje tono a ini se da je teko takvim ga
ne smatrati tada ostaje otvoreno pitanje, koliko moemo utvrditi ig
rako svojstvo kulture u njenim kasnijim razdobljima, koja su razvije
nija od arhajskih, a na ta arhajska razdoblja uglavnom smo dosad i ob
raali pozornost. Vie no jedanput bili smo u prilici da poneki pri
mjer za faktor igre u starijim kulturama zorno predoimo usporeujui
ga s primjerom iz osamnaestog stoljea ili iz dananjeg vremena. Pogo
tovu nam je osamnaesto stoljee s velikim brojem svojih igrajuih i ig
rakih elemenata poee bilo pred oima. A to je doba za nas jo uvi
jek gotovo prekjuer. Znai li to moda da smo izgubili svaku duhovnu
vezu s nedavnom prolou? Iz teme ove knjige proizlazi pitanje: Sto je
izgraki sadraj naega vremena, tj. igraki sadraj kulture u kojoj svi
jet d a n a s ivi?
Nije mi ovdje namjera raspravljati igrakom elementu kulture u
toku svih stoljea. Ali prije nego stignemo do dananjeg vremena, iz
dvojimo ovdje iz povijesti pojedinih razdoblja jo poneki primjer od
onih koji su n a m poznati, ali, ovaj put ne s obzirom na odreene kultur
ne funkcije posebno, ve s obzirom na igraki element u ivotu odree
nih razdoblja uope.
158
161
nje i uvrenje budue sree, i to putem svetog ina. Faktor igre i nada- lje je ivio u svom prastarom liku, iako sve manje djelatan. U svakom
sluaju, u s a m o m se Rimu carska dareljivost posve spustila do velian
stvenog rasipanja i udjeljivanja siromanome gradskom proletarijatu.
Religioznu svetost, koju ludi nikada nisu izgubili, mnotvo vjerojatno
nije vie ni osjealo. Znaenje igre kao faktora rimske kulture potvru
je osobito injenica da je amfiteatar unato svemu zauzimao veoma
vano mjesto u svakom gradu, to nam, uostalom, pokazuju i ruevine.
Borba s bikovima, ta temeljna funkcija panjolske kulture, jest nastavljanje rimskih ludusa sve do dana dananjega, iako su forme u kojima
se ona ranije odravala bile udaljenije od gladijatorskih igara nego to
je to dananja corrida.
163
Igraki sadraj
baroka
na taj nain pristaje uza sve to smo ranije bili izloili. Ali iz baroka ele
ment igre govori osobito jasnim jezikom. Mi se ne pitamo koliko je sam
umjetnik svoje djelo smatrao ozbiljnim, jer se to, ponajprije, ne moe
ispitati, a zatim, njegov subjektivni osjeaj pri tome nije mjerodavan.
Tako posveta francuskom kralju Louisu XIII, to ju je na elo svom remek-djelu, vjenom spomeniku njegova duha, spisu De jure belli et pa
ds stavio Hugo Grotius, taj osobito ozbiljan ovjek, slabo nadaren hu
morom a oduhovljen strogom ljubavlju p r e m a istini ta posveta, dak
le, primjer je najuvelianijih baroknih pretjeranosti kraljevoj opepoznatoj i slavljenoj pravednosti, kojom on da je zasjenio sve rimske
veliine. Je li Grotius sve to mislio ozbiljno? Dakle, lagao je? On je sa
mo svirao na glazbalu koje bijae stil toga doba.
ini se da je teko imenovati ijedno stoljee kojemu bi stil vremena
bio toliko utisnut kao to je to sedamnaestome. To posvemanje preob
likovanje ivota, duha i izvanjske pojave prema baroknom uzorku najtipinije se ogledalo u nonji. Moda mukog raskonog odijela a ovdje
nam je u njemu traiti stil u toku itavoga sedamnaestog stoljea ini
snane skokove. Oko 1665. ta se moda ponajvie udaljila od jednostav
nosti, prirodnosti i praktinosti. Oblici odjee krajnje su pretjerani:
prnjak see tek do ramena, tako da se izmeu prsluka i hlaa vide ak
tri etvrtine koulje; hlae su postale nevjerojatno kratke i iroke, te ih
se ispod takozvanog rhingravea, neke vrsti suknjice, vie uope nije
moglo raspoznati. Pretrpana sve do nogu obiljem ukrasa: vrpcama, tra
kama, ipkama, ta igraka odora spasila je svoju eleganciju i dostojan
stvo samo kaputom, eirom i vlasuljom.
Teko da se u kasnijim epohama evropske kulture moe nai ele
ment koji toliko snano odaje igraki impuls kulture kao to je to vlasulja, koju su nosili i u sedamnaestom i u osamnaestom stoljeu. Kad su
osamnaesto stoljee oznaili imenom: doba vlasulje, bijae to nepot
pun uvid u povijest, jer je vlasulja, konano, mnogo karakteristinija i
znaajnija za sedamnaesto stoljee. Svako razdoblje kulture prepuno je
kontrasta. Upravo je doba jednog Descartesa, pokreta Port Royal, jed
noga Pascala i Spinoze, Rembrandta i Miltona, razdoblje smionih plovidaba, prekomorske kolonizacije, odvane trgovine, doba procvata pri
rodnih znanosti, doba velikih moralista, iznalo vlasulju. Dvadesetih
godina prelo se s kratke na dugu kosu, a doskora, oko sredine stoljea,
sveano ulazi i vlasulja. Tko je god elio predstavljati gospara, plemia,
savjetnika, vojnika, duhovnika ili trgovca, otada je uz sveanu odjeu
nosio i vlasulju; nosili su je, zajedno sa sjajnim oklopom, ak i admira
li. Osobito ezdesetih godina ona je u allonge-vlasulji doivjela svoje
najbujnije oblike. Moemo je oznaiti kao neuvenu i smijeno pretje
ranu tenju za stilom i ljepotom. Ali time jo nismo sve rekli: vlasulja
kao kulturna pojava zasluuje da joj obratimo vie panje. Ishodite za
noenje vlasulje, a ta se m o d a dugo odrala, bilo je, naravno, u tome
166
170
Pa ipak, unato tome, u naim razmatranjima ne moemo sentimentalizmu osamnaestog stoljea nijednoga asa odrei izraziti faktor igre.
Potreba za sentimentalnom milju i sentimentalnim ivotom nije mog
la zaci posve duboko. Sto se vie pribliujemo naemu vlastitom kultur
nom razdoblju, to nam je tee suditi sadraju igrakih pobuda. S na
om sumnjom: Je li to igra ili zbilja? mijea se ponekad i pomisao na
hinjenje i ukraavanje. A nestalno ravnovjesje izmeu zbilje i onoga: samo-za-alu, te neporecivo postojanje odreenog elementa prijetvornos
ti nalazimo ve i u posveenoj igri prastarih kultura. 6 Isto tako, ve sa
mim pojmom svetosti prihvatiti nam je faktor igre. Ali kako da prihva
timo dvoznanost nesakralnog doivljaja kulture? Nita nas ne sprea
va u tome da neku kulturnu pojavu, koja je dokraja proeta ozbiljno
u, usprkos svoj njenoj biti protumaimo kao igru. Ako igdje za to
imamo povoda, onda je to u najirem smislu rijei u romantizmu i u
znatno eksponiranoj duevnosti koja ga je pratila, naime u sentimentalizmu.
U devetnaestom
stoljeu prevladava
ozbiljnost
173
7 Zamrena kosa bijae modom i u ena; vidi npr. Schadowljev portret kraljice Luise.
174
Sport
Na prvi pogled ini se da je jedna izrazito znaajna kompenzatorn'a
pojava vie nego nadoknadila gubitak igrakih oblika u drutvenom i
votu. Sport je kao drutvena funkcija sve vie irio svoje znaenje u
drutvenom ivotu, te je u svoje podruje uvlaio sve vei broj oblasti.
Natjecanje u spretnosti, snazi i izdrljivosti od davnina je u svakoj
kulturi zapremalo vano mjesto, bilo da je povezano uz kult, uz djea
ku igru, ili uz sveanosno veselje. Feudalno drutvo srednjeg vijeka
imalo je zapravo za turnire posebno zanimanje. Turnir s njegovim sna
nim dramatiziranjem i s aristokratskom kienou ne moemo zapravo
ni nazvati sportom. On je u isto vrijeme vrio i jednu od uloga kazalita.
U njemu je aktivno sudjelovao samo malobrojni gornji sloj. Ideal crkve
176
Igraki
ljestvici ivotnih vrijednosti; kaemo preuveliavanje, jer e ti osjeaji
odsada i preesto morati zauzimati mjesto oslabljene religiozne svijes
ti. Ta linija tee od Winckelmanna pa do Ruskina. Ljubav prema umjet
nosti jo e za dugo ostati privilegijem najobrazovanijih. Tek potkraj
devetnaestog stoljea i slojevi s obinom kolskom naobrazbom poi
nju openito cijeniti umjetnost, i to ne bez utjecaja reproduktivne fo
tografske tehnike. Umjetnost postade javnom svojinom, a ljubav prema
umjetnosti znakom vladanja. Posvuda se ustaljuje predodba umjet
niku kao nekom viem biu. Medu publikom se snano proiruje sno
bizam. U isto to vrijeme grevita tenja za originalnou postaje glav
nim impulsom stvaranja. Trajna potreba za vjeno novim i jo neuve
nim odvlai umjetnost sa strmina impresionizma prema onim zastranjenjima koja ona doivljuje u dvadesetom stoljeu. Umjetnost je tet
nim faktorima modernog procesa proizvodnje pristupanija nego to je
to znanost. Mehanizacija, reklama i tenja za efektima sadre u sebi vi
e umjetnosti, jer ova stvara neposredno za trite i rukuje sredstvima
tehnike.
Element igre veoma je udaljen od svega toga. Nakon osamnaestog
stoljea, osobito poto su je ljudi postali svjesni, umjetnost je kao fak
tor kulture prije izgubila svojstvo igre no to ga je dobila. Znai li to
njen uspon? Mogli bismo zapasti u iskuenje pa ustvrditi da je sve to za
umjetnost neko bilo blagoslovom, a da smislu koji ona u sebi nosi i
ljepoti koju izraava jo velikim dijelom ni ne slutimo. S njenim samouvjerenim saznanjem vlastitoj milosti nestaje i poneto od njena vje
nog djetinjstva.
S druge strane, u ivotu umjetnosti moi emo zapaziti da se svoj
stvo igre poneto jaa. Umjetnika smatraju za posebno bie, koje je uz
dignuto iznad mase njegovih blinjih, te on i sa svoje strane mora podr
avati to potovanje. Da bi on tu svijest vlastitoj jedinstvenosti mo
gao i doivjeti, potrebna mu je publika koja mu se divi i drutvo koje
mu je duhovno srodno; jer, masa mu iskazuje potovanje tek frazama.
Umjetnosti je jo uvijek, kao i u najstarijim vremenima, neophodno po
trebna odreena ezoterinost. Meutim, svaka se ezoterinost osniva
na dogovoru: mi, posveeni, to emo smatrati takvim, shvatit emo to
tako, divit emo se na taj nain. Ezoterinost iziskuje da postoji zajed
nica igraa, koja se ukopava u rov misterioznosti. Kad se god neki um
jetniki pokret udruuje na temelju nekog -izma koji slui kao lozinka,
taj pokret moemo oznaiti kao igraku zajednicu. Sa svojom literarno
n a p u h a n o m umjetnikom kritikom, sa svojim izlobama i predavanji
ma, aparat modernog publiciteta kadar je da umjetnikom izraavanju
pojaa igraki znaaj.
sadraj
suvremene
znanosti
182
Puerilizam
2 Usp. npr. moju knjigu Jesen srednjeg vijeka, poglavlje XVII: Oblici miljenja u
184
nanji ovjek, pogotovu ako nastupa kao lan ovog ili onog organizira
nog kolektiva, naoko ponaa prema n o r m a m a koje vrijede za pubertet
ili za djeako doba. Veinom su to navike koje bilo uzrokuje bilo poti
e tehnika dananjeg duhovnog ophoenja. Ovamo moemo svrstati
npr. lako zadovoljivu ali nikad zasienu potrebu za banalnom razono
dom, strast za grubim senzacijama, uivanje u masovnim predstavama.
Njima se, psiholoki na neto dubljoj razini, prikljuuju: ivi klubaki
duh s njegovim svakojakim znacima raspoznavanja, s uniformiranim
pokretima ruku, s lozinkama i parolama ( veils, povici, formalni pozdra
vi), te nastup marevskim korakom, marevski poredak i ostalo. Postoji
jo itav niz svojstava koja su psihologijski jo dublje zasnovana i koja
isto tako najbolje moemo pojmiti kao puerilizam: nedostatak smisla
za h u m o r , pretjerano reagiranje na neke izraze gnuanja ili ljubavi,
brzopleto pristajanje, pripisivanje loih namjera ili motiva drugima, ne
trpeljivost prema svakom drugom miljenju, bezgranino pretjeriva
nje u pohvalama i pokudama, te prijemljivost uz svaku iluziju koja po
goduje samoljublju ili grupakoj svijesti. Mnoge od tih puerilnih crta u
znatnoj mjeri nalazimo i u ranijim razdobljima kulture, ali nikada tako
masovno i nikad toliko protkane brutalnou s kojom se ire u dana
njem javnom ivotu.2 Nije ovdje mjesto da se opirnije u p u t a m o u uz
roke i u nastanak te pojave u kulturi. Za nju u svakom sluaju snosi od
govornost ulazak poluobrazovanih masa u duhovni opticaj, odsutnost
mjerila moralnih vrijednosti te prevelika sposobnost povoenja koju
su tehnika i organizacija darovale drutvu. Duevno stanje svojstveno
poodraslom mladiu, stanje u kojem nedostaje obuzdavanje steeno
odgojem, lijepim ponaanjem i tradicijom, pokuava pobijediti na sva
kom polju, pa mu to i predobro uspijeva. Svim podrujima na kojima
se stvara javno mnijenje ovladao je temperament odraslih djeaka i
mudrost omladinskih klubova. Navedimo ovdje samo jedan primjer
slubenog puerilizma: Pravda od 9. sijenja 1935. izvjetava da je jedna
mjesna sovjetska vlast tri kolhoza u Kurtskoj oblasti, koja su se ranije
zvala Budenij, Krupskaja i Crveno Makovo Polje, zbog zaostatka u
predaji penice prekrstila u: Lijenina, Saboter odnosno Nevaljalac. U
svakom sluaju, taj je dokaz trop de zle dotinoj oblasti pribavio
prijekor centralnog partijskog komiteta, ali time duhovno stanje nije iz
raeno nita manje jasno. Preinaavanje imena tipino je za razdoblja
politike prenapregnutosti, i nalazimo ga isto tako u danima Konventa,3 kao i u dananjoj Rusiji, koja svoje velike stare gradove prekrtava
prema svecima svoga kalendara. Lordu Badenu-Povvellu pripada ast
voni
morgen.
praktinom ivotu.
3 Strani Bernard de Saintes promijenio je svoje krsno ime Adrien Antoine u Piochefer, pa je time, dakle, umjesto svetakih imena upotrijebio a t r i b u t e sjekira i eljezo,
koji su u republikanskom kalendaru zamijenili svetoga Hadrijana i svetoga Antuna.
185
Igraki
sadraj politike
Faktor natjecanja
modernom
ratu
kao zbilja prema igri. Sasvim je drugo ako pojam ozbiljna sluaja valja
shvatiti u politikom smislu. Tada bi to znailo da sve do samog rata
vanjska politika nije dosegla svoju punu ozbiljnost, svoju konanu
7
svrhovitost. Mnogi takvo shvaanje uistinu i zastupaju. Takvima sve
diplomatsko ophoenje izmeu drava, dokle se god kree stazama
ugovora i pregovora, znai tek uvod u ratno stanje ili tek prijelaz izme
u dva rata. Logino je stoga da se pristalica te teorije, koja ozbiljnom
politikom smatra samo rat i, shodno tome, pripreme za njega, bore za
miljenje da se ratu mora odrei bilo kakav znaaj natjecanja, dakle
znaaj igre. U ranijim razdobljima, govore oni, agonalni faktor moda
je i djelovao snano u ratu; rat naih dana stoji iznad prastarih natjeca
nja. On se zasniva na principu prijatelj neprijatelj. Svi stvarni poli
tiki odnosi izmeu naroda i drava, govore oni dalje, vladaju se po
tom principu. Druga skupina uvijek je ili prijatelj ili neprijatelj. Nepri
jatelj nije inimicus, , tj. onaj koji je osobno omrznut, pogotovu
nije zao, ve je samo hostis, , tj. stranac koji stoji na putu ili is
tupa na put vlastitoj skupini. Uope se ne pokuava neprijatelja shvatiti
kao rivala ili kao protivnikog igraa. On je u krajnjem sluaju protiv
nik, i to u najdoslovnijem smislu te rijei, dakle onaj koji mora biti od
stranjen s puta.8 Ako je u povijesti ikada ita tono odgovaralo tom pri
silnom svoenju pojma neprijateljstva na gotovo mehaniki odnos, ta
da je to upravo arhaika suprotnost izmeu fratrija, rodova i plemena,
pri emu je element igre jo uvijek imao istaknuto znaenje, no nad nju
nas je naprednija kultura postepeno izdigla. Ukoliko u tim neljudskim
tlapnjama principu prijatelj neprijatelj postoji i trunak istine, mo
ra nam se nadati zakljuak: ozbiljan sluaj nije rat, ve mir. I tek poto
prevlada taj jadni odnos prijatelj neprijatelj, ovjeanstvo e stei
pravo da mu se prizna njegovo dostojanstvo u punom smislu te rijei.
Kao i sve to ga uzrokuje i to mu slijedi, rat uvijek ostaje zapleten u
demonske i arobne okove igre.
Ovdje nam se jo jednom otkriva zbrkan i nerazrjeiv problem: igra
ili zbilja. Doli smo postepeno do uvjerenja da se kultura temelji u ple
menitoj igri te da se ona ne moe osloboditi tog igrakog sadraja ako
eli razviti svoje najvie kvalitete stila i dostojanstva. Vjernost pravili
ma igre nigdje drugdje nije tako nuna kao u ophoenju naroda i dra
va. Ako ih drutvo prekri, zapada u barbarstvo i kaos. S druge strane,
vjerujemo da upravo u ratu m o r a m o vidjeti povratak agonalnom pona
anju, koje primitivnoj igri za prvenstvo daje i formu i sadraj.
ini se, meutim, da je upravo moderni rat izgubio svaku vezu s ig
rom. Visokorazvijene drave posve se povlae iz zajednice medunarod7 Vidi Im Schatten von morgen, str. 101.
8 Carl Schmitt, Dcr Begriff des Politischen. 3. Aufl., Hamburg 1933. (1. Aufi. 1927). Po
jam politike, Matica hrvatska, Zagreb 1943 ur.
189
Neophodnost
nog prava, te besramno izjavljuju: Pacta non sunt servanda. U politici
naih dana, a ona se oslanja na potpunu spremnost i ako to mora biti
potpun pristanak na rat, iako je opepoznato da e rat koji ne vodi ni
kakvu korisnom i spasonosnom cilju mahnitati u veem opsegu i imati
strasnije posljedice no to ih je svijet ikada ranije vidio; jedva se jo
moe prepoznati i trunak staroga igrakog ponaanja. Pa ipak, u meto
dama kojima se politika vodi i kojima se eli postii spremnost na rat
jo se uvijek iivljava stari nagon za igrom, koji smo u arhaikoj kulturi
zatekli kao temelj drutva. Politika jo uvijek sadri mnogo toga od igre
na sreu, u njoj je jo uvelike prisutan izazov, podjarivanje, prijetnja i
kuenje protivnika, te rizik da se utvrdi koliko se on jo usuuje. I nije
dovoljno ni to to u nioj ve nalazimo element lane predodbe, zajed
nikih matarija i iluzija, ve ga i hotimice gaje i odravaju budnim. Pa
ako je u dananjim p r i p r e m a m a za rat i nestalo svega onoga to igru ve
zuje uz sveanost i kult, ono je nipoto nije oslobodilo njihove vlasti.
I stoga, je li rat jo uvijek, usprkos svemu, igra? Zar i za napadnu
te, zar i za one koji se bore za pravdu i za slobodu? Dilema: igra ili
zbilja, ovdje nalazi svoje konano rjeenje. Samo moralni sadraj moe
jedan in uzdii do ozbiljnosti. Onaj tko porie objektivnu vrijednost
prava i moralnih zasada, nikada nee iznai granicu igre i zbilje. Politi
ka je svim svojim korijenjem srasla s tlom primitivne kutlure koja se
igra u natjecanju. Stoga se ona moe osloboditi i uzdii samo etosom,
koji odnos prijatelj-neprijatelj ne priznaje kao pravilo i koji zahtjeve
vlastitoga naroda ne prihvaa kao najviu normu.
Dodosmo tako, eto, i do zakljuka: Prava kultura ne moe postojati
bez odreenog igrakog sadraja, jer kultura pretpostavlja stanovito samoograniavanje i samosvladavanje, tj. stanovitu sposobnost da se u
svojim vlastitim tenjama ne vidi ono krajnje i najvie, ukratko, da se
prizna zatvorenom u n u t a r odreenih dragovoljno prihvaenih granica.
Kultura jo uvijek eli da u stanovitom smislu bude igrana prema obo
stranom sporazumu s pravilima. Istinska kultura uvijek i u svakom po
gledu iziskuje fair play. Prekritelj igre razara i samu kulturu. Ako je ig
rakom sadraju stvarati i poticati kulturu, onda on mora biti ist. On
se ne sastoji ni u zaslijepljenosti ni u odmetnitvu od normi to su ih
propisali razum, ovjenost ili religija. On ne bi smio biti lani privid
iza ije se maske skriva namjera da pomou igrakih oblika, gajenih
osobito u tu svrhu, polui odreene ciljeve. Prava igra iskljuuje svaku
propagandu. Cilj joj je u njoj samoj. Njen duh i njeno raspoloenje jest
vedra oduevljenost a ne histerina uzbudenost. Dananja propaganda,
koja eli zapremiti sav ivotni prostor, radi svim sredstvima na histeri
nom reagiranju mase, te nju usprkos igrakim oblicima koje ona rado
poprima, ne valja smatrati za moderni izraz duha igre, ve radije za nje
govu krivotvorinu.
190
svojstava
igre
Sadraj
bujnosti. Na mjesto starih rijei: Sve je tatina, probija se drugi za
kljuak s moda neto pozitivnijim prizvukom, zakljuak: Sve je igra.
To zvui kao jeftin metaforiki izriaj, puka nemo duha; pa ipak je to
mudrost do koje je doao Platon kad je ovjeka nazvao igrakom bogo
va. Ta misao ponovo se javlja u jednoj neobinoj slici u Knjizi govora.12
Tamo Vjena Mudrost, iskon Pravde i Vlasti, veli da je ona prije svako
ga stvaranja boravila pred licem bojim igrajui njemu na radost, te se
sada u svijetu njegova zemaljskog carstva igra radi vlastitog veselja s
djecom ljudskom.
Onaj tko u vjenim obratima pojma igre i zbilje osjea kako mu se
magli duh, taj e uporite, koje mu je potonulo u logici, ponovo pronai
u etici. Igra po sebi, rekli smo jo u poetku, nalazi se onkraj podruja
moralnih zasada. Sama po sebi ona nije ni loa ni dobra. A kad je pred
ovjekom odluka da li je in na koji ga nagoni volja propisan kao ozbilj
nost ili doputen kao igra, kamen kunje prua mu tek njegova moral
na svijest. To pitanje nema vie nikakva znaenja im uz djelatnu odlu
ku progovore i osjeaji istine i pravde, osjeaji samilosti i opratanja.
Dovoljna je tek jedna kap suuti, pa da se na in uzdigne nad rasuiva
nje duha. U svakoj moralnoj svijesti, koja se zasniva na priznavanju
pravde i milosti, na pitanje igri ili zbilji, uostalom do kraja nerjeivo,
zauvijek e odgovor biti utnja.
Predgovor uvod
9
9
11
13
14
17
18
19
21
23
26
27
30
31
47
47
48
49
50
51
53
54
. . . .
31
32
34
34
35
36
37
38
39
42
43
44
45
193
196
. . . . . .
176
176
177
178
179
181
183
184
186
188
188
191