Professional Documents
Culture Documents
Damir Barbarić - Grčka Filozofija PDF
Damir Barbarić - Grčka Filozofija PDF
U r e d n i c a u kolskoj knjizi
Maja Uzelac
U r e d n i k edicije Hrestomatija filozofije"
Damir
Barbari
Prireiva sveska
Damir
Barbari
Autori suradnici na svesku
Damir Barbari,
Josip
Talanga
Damir
Barbari,
kilji
GRKA FILOZOFIJA
Grafike urednice
Marija
Maslovar
Marija
Prvonoec
Naslovnu stranicu opremila
Karmen
Ratkovi
Ivo
Lektor
Pranjkovi
Korektor
Filip Grgi
Priprema
Grapa",
Zagreb
ISBN 953-0-61302-4
CEP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb
UDK 1(091)
BARBARI, Damir
Grka filozofija / Damir Barbari ;
[autor - suradnik na svesku Josip Talanga
; prevoditelji Damir Barbari... et al.]. Zagreb : kolska knjiga, 1995. - 388 str.
; 21 cm. - (Hrestomatija filozofije ; sv. 1)
Bibliografske biljeke uz tekst.
ISBN 953-0-61302-4
951123120
Tisak: Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb
K O L S K A K N J I G A Z A G R E B 1995
Sadraj
P r e d g o v o r u r e d n i k a edicije
G r k a filozofija - n a z n a k e za lektiru
i studij tekstova
(Damir Barbari)
Heraklit
Fragmenti
Parmenid
Fragmenti
Platon
52^>
w. 4 Ci)
{Damir
Barbari)
Heraklitova
{Damir
djela
Sironi)
Barbari)
P a r m e n i d o v a djela
{Damir
{prijevod M.
{prijevod D.
Skiljan)
Barbari)
I z b o r iz P l a t o n o v a djela
{prijevod D. Barbari)
Fedon
Simpozij
Politeia
Fedar
Sofist
Timej
Aristotel
{Damir Barbari)
I z b o r iz A r i s t o t e l o v a djela
{prijevod D. Barbari)
Metafizika
dui
pamenju
i prisjeanju
snovima
Plotin
{Josip Talanga)
I z b o r iz P l o t i n o v a djela
{prijevod F. Grgi)
trima prvobitnim hipostazama
(En.
VI)
vjenosti i vremenu (En. III 7)
Biljeka a u t o r i m a
Predgovor
Naela
zamisli
izvedbe
ove
hrestomatije
1.
Rije h r e s t o m a t i j a " ( ) o z n a a v a knjigu sastavljenu
od izabranih o d l o m a k a tekstova korisnih za uenje, stjecanje i
unapreenje znanja. I rije i stvar povijesno pripadaju u o k r u g
kasnohelenistikog iskustva i razumijevanja miljenja, uenja,
znanja, i znanosti - to sve tada j o znai prije svega: filozofije u smislu stjecanja, prenoenja i nasljedovanja u bitnome ve go
tovih i pozitivno postojeih nauavanja, d r u g i m rijeima d o g m i " .
Hrestomatije - o g l e d a n e sa stajalita ivog i n e p o s r e d n o g filozofi
ranja, naprimjer upravo o n o g a koje je p r e t h o d i l o razdoblju hele
nistike uenosti - pripadaju dakle, zajedno s rjenicima, leksiko
n i m a i enciklopedijama svih vrsta i namjena, u biti t e k filozofij
skoj eklektici i doksografiji te dijele s njima sve p r e d n o s t i i ne
dostatke kojima su po n u n o s t i praene.
Ipak, daleko od t o g a da bi se iz takve, povijesno d o d u e is
pravne, spoznaje smjelo izvui zakljuak k a k o su sve te vrste pri
p o m o i uenju i ovladavanju p r e d a n i m znanjem filozofijski spo
redne. Istina je da s a m o ivo filozofiranje stoji p o d d r u g i m zako
n i m a i obitava u d r u g o m e l e m e n t u no to je to onaj p u k o g znanja
i poznavanja postojeega. O n o to j e r e c i m o P l a t o n n a z i v a o b o
a n s k o m m a h n i t o u " , ili p a k B r u n o h e r o j s k i m z a n o s i m a " hrani
se o i t o iz d r u g o g izvora i ne da se s a m i m z n a n j e m nadomjestiti.
3.
Prije svega, ova je hrestomatija svojom p r e t p o s t a v k o m imala iz
riitu refleksiju na povijesnu situaciju u kojoj i za koju nastaje,
dakle na njeno vrijeme i mjesto. K o n k r e t n o znai to da je pri iz
b o r u autora i njihovih tekstova u znatnoj mjeri bilo odreujue
to koliko je i kako odreeni filozof b i o do sada u Hrvatskoj istra
ivan, o d n o s n o izlagan i prikazivan, kao i to koja su njegova djela
dosad prevedena, i kako.
Sto se tie prvoga, htjelo se po m o g u n o s t i stanovitim uravno
teenjem nadoknaditi o n o to se pokazalo p r o p u s t o m povijesti,
n a i m e dosad nedostatno studirane i izlagane mislioce naglasiti u
ovoj hrestomatiji neto jae, a o n e koji su vie no to bi im kakvo
a djela to zahtijevala bili iz drugih - svjetonazornih ili ideolokih
- razloga odvie isticani dovesti u sklad s m j e r o m njihove filozo
fijske razine. U pogledu drugoga p a k nastojalo se - s o b z i r o m na
nesretnu oskudicu dobrih, ili i u o p e bilo kakvih prijevoda kla
sinih tekstova filozofije na h r v a t s k o m j e z i k u - dati u prijevodu
po m o g u n o s t i to vie dosad n e p r e v e d e n i h tekstova, te p r i t o m
osobitu p o z o r n o s t posvetiti trudu o k o filozofijski to vjernijeg i
filoloki to ispravnijeg prijevoda.
10
11
n i m , i s t r a e n i m i v r e d n o v a n i m g o l e m i m povijesnim utjecajem i
o s o b i t o m u l o g o m pri raanju o n o g a to nazivamo n o v o v j e k o v n o m
f i l o z o f i j o m " svakako zavreuje i trai temeljit zaseban prikaz.
S v e z a k renesansnoj filozofiji m o g a o je biti p r i r e e n z n a t n o
o b u h v a t n i j e i sadrajnije no to je to sluaj u m n o g i m a od slinih
edicija u svijetu zahvaljujui sretnoj o k o l n o s t i da je u p r a v o re
n e s a n s n a filozofija, k a k o hrvatska t a k o i ope-europska, dugih
g o d i n a p r e d m e t o m v r l o i n t e n z i v n o g izuavanja o d r e e n o g broja
h r v a t s k i h historiara filozofije, p r v e n s t v e n o u z a g r e b a k o m Insti
t u t u za filozofiju.
O v a edicija nije n a s r e u ni j e d i n a ni prva takve vrste u Hrvat
s k o j . K r a j e m ezdesetih g o d i n a p o e l a je n a i m e u M a t i c i hrvatskoj
izlaziti Filozofska hrestomatija u dvanaest svezaka, koju je u r e d i o
V l a d i m i r Filipovi. Zaslugu te serije knjiga - u svoje vrijeme izuzet
no ozbiljno, zahtjevno i temeljito pisanih - od kojih su n e k e u
m n o g o e m u i danas vrijedne ozbiljna studiranja, za o p e n i t o viso
ku r a z i n u filozofijskih rasprava u Hrvatskoj posljednjih desetljea
u u s p o r e d b i s ostalim z e m l j a m a o s v o j e n i m i upravljanim mark
sistikim svjetonazorom i ideologijom, n e m o g u e j e p o r e i . T o m e
s h o d n o , nije ovoj hrestomatiji ni na koji n a i n n a k a n a n a p r o s t o
n a d o m j e s t i t i " p r e t h o d n i slian pokuaj. O p e n i t o je u filozofiji
m a l o mjesta za dnevno-publicistike p r e d o d b e o d b a c i v a n j u " ,
p r e v l a d a v a n j u " , n a d o m j e t a n j u " i s v e m u s l i n o m . U m j e s t o ci
l j e m n e k o g takvog n a d o m j e t a n j a " , o v a j e hrestomatija o t p o e t k a v o e n a n a k a n o m postizanja najvee m o g u e mjere komple
mentarnosti s p o s t o j e i m s l i n i m edicijama, to znai, uz ostalo,
prije svega t e m a t s k o i m e t o d s k o inoviranje, to snaniju orijen
taciju na relevantna s u v r e m e n a istraivanja u svijetu, pre
mjetanje teita pri i z b o r u a u t o r a i njihovih reprezentativnih
tekstova, v o e n o iskljuivo filozofijskim kriterijima, itd. itd. Pre
m a l o je u Hrvatskoj ivih djelatnih snaga i ostalih n u n i h pred
uvjeta, k a k o materijalnih t a k o i ostalih, za ozbiljni d u h o v n i rad,
d a b i bila dopustiva obijest p u k o g odbacivanja iega j e d n o m
postignutog.
4.
B u d u i da su o p e n i t o prijevod i izlaganje s a m i h originalnih tek
s t o v a shvaeni kao osnovna i odreujua svrha hrestomatije, nas-
12
13
5.
Svjesno i promiljeno, u tematski o b z o r ove hrestomatije nije une
seno o n o to se inae uobiajeno naziva s u v r e m e n o m " filozofi
j o m , u d o s l o v n o m smislu o n e zbilja dananje i aktualno se zbivajue. T a k o naprimjer dva sveska u Hrestomatiji naslovljena Su
vremena filozofija I i Suvremena filozofija II prezentiraju ustvari
i z b o r iz o n o g a to se u filozofiji bitno steklo od v r e m e n a sloma
njemakoga idealizma u drugoj polovini prologa stoljea zaklju
no s djelom Wittgensteina i Heideggera, d o k se Novija hrvatska
filozofija zakljuuje p r i k a z o m djela Vladimira Filipovia, ne ula
zei u osnovi u filozofijska zbivanja u Hrvatskoj tijekom posljed
njih r e c i m o pet desetljea.
Nastranu to da se filozofijski pojam suvremenosti m a l o ili ne
kad ak i n i m a l o ne p o d u d a r a s o n i m to se prosjenoj svijesti
14
15
6.
O v i m n e k a b u d e zakljueno o v o svojevrsno polaganje r a u n a "
n a e l i m a na kojima p o i v a k a k o zamisao tako izvedba H r e s t o m a
tije. S v a k a k o ne j e d i n i m m o g u i m a , vjerojatno ne niti najboljima.
No t o m e suditi, kao i sadrini na njima izgraenih sljedeih
d e s e t svezaka, svakako nije vie stvar urednika.
N j e m u , m e u t i m , pripada zadovoljstvo sad, kad su neki od
s v e z a k a v e u tisku ili n e p o s r e d n o za tisak pripremljeni, d o k su
drugi u zavrnom dijelu izradbe, zahvaliti se iskreno svim ne malo
brojnim suradnicima, kako autorima studija tako i prevoditeljima,
a p o s e b n o k o l e g a m a koji su se prihvatili o d g o v o r n o g posla pri
reivanja pojedinih svezaka. K a o i inae pri slinim pothvatima,
zadovoljstvo daljnjeg pojanjavanja stvari filozofije u m n o g i m rad
n i m r a z g o v o r i m a i n a p o r i m a o k o rjeavanja o d r e e n i h k o n k r e t n i h
pitanja, ostaje trajnom n a k n a d o m za o b o s t r a n o uloeni trud.
Zahvaliti je lektorima i k o r e k t o r i m a , grafikoj urednici i auto
rici l i k o v n e o p r e m e Hrestomatije. O s o b i t o pak ravnatelju k o l
ske knjige" dr. D r a g o m i r u M a e r i u i predsjedniku Savjeta dio
n i a r a m r . Miljenku Zagaru, koji su stalnom p o z o r n o u i d o b r o
h o t n i m p o t i c a n j e m ohrabrivali na to b r e i ujedno to korektnije
dovrenje p o s l o v a te s p r e m n o p o m a g a l i pri razrjeavanju p o n e k i h
t e k o a t e h n i k e naravi. Na k o n c u , i prije svega, kolegici Maji
U z e l a c , b e z ije usrdne koncepcijske, organizacijske i svake druge
s t r u n e p o m o i o v e Hrestomatije filozofije naprosto ne bi bilo.
U Z a g r e b u , travnja 1995.
Urednik
16
Hrestomatije
filozofije
Damir
Barbari
filozofije
2 A G
L8
Znaajke grke
religioznosti
des
fruhen
Griechentums.
19
20
21
Osobitost
ustrojstva
grkoga jezika
i ve u o e n o u kako velikoj mjeri su takozvani flektiici, indoeuropski i semitski, u razlici spram izolirajuih
skoga) s j e d n e te inkorporirajuih (npr. grenlandskoe strane, s a m i m svojim ustrojstvom takorei predodreda iz sebe, u procesu stalno napredujueg samoosvjelastitih bitnih zakonitosti, razviju m o g u n o s t i logikoja, nikako samorazumljivog i povijesno j e d i n o m o g u e g ,
su o n i prije svega odlikovani jest sredina i mjera izi krajnosti, svojstvenih o n i m gore od njih razlikovanim
aime i z m e u krajnosti sklonosti k p o t p u n o j i do kraja
>j apstrakciji, k o d o n i h drugih, i krajnosti g o t o v o potlanjkanja iste te m o i apstrahiranja, u prvih. S v o j o m
u fleksije, dakle svojevrsnom l a b a v o u " elemenata
samih t a k o i itava r e e n i n o g sklopa i n j i h o v o m goto n o m savitljivou" t e time s p o s o b n o u m n o g o s t r u
k o g izraza z a n a e l n o b e s k o n a n e m o g u n o s t i m e u s o b n o g od
noenja i u z a j a m n o g podudaranja i sklapanja j e z i n i h elemenata,
o s o b i t o je indoeuropski jezik, te u n u t a r njega poglavito grki, po
samoj svojoj naravnoj strukturi b i o p o d o b a n za razvoj j e d n o g o b u h v a t n o g sustava odnoenja: Fleksija stvara m o g u n o s t i o d n o s a i
ini to da se stanoviti dijelovi r e e n i c e takorei m o g u u z a j a m n o
ogledavati. T a k o s e pak i n d o g e r m a n s k i pokazuje kao j e d n o v e o m a
sretno sredstvo ovladavanja svijetom te je upravo stoga zacijelo i
p o s t a o o s n o v o m o n e vrste ovladavanja svijetom koja j e s t filozofija
i koja se danas do kraja razrauje u tehniku, koja je i m o g l a na
stati s a m o iz takve vrste j e z i k a . " 6
T a k o se v e u injenici da i n d o e u r o p s k i uz m u k i i e n s k i rod,
u razlici s p r a m m n o t v a drugih g r u p a jezika, razlikuje i srednji
r o d " m o e spoznati svojevrsno prevladavanje p u k o p r i r o d n o g nastrojenja jezika, kojemu se cjelina bia pojavljuje iskljuivo i j e d i n o
u n u t a r v i d o k r u g a stalnog p r o c e s a ivljenja i umiranja, pri k o j e m
je sve to jest u osnovi svedivo na pranaela i iskonske pramoi
o n o g m u k o g i o n o g enskog. P u t e m srednjega r o d a " , t o g takozva
n o g neutruma, izlazi se iz t o g z a t v o r e n o g a n t r o p o m o r f n o g svijeta,
otvara se - s o n u stranu t o g n a o k o sve proimajueg i s v i m e vladajueg polariteta - oblast o n o g a o n o " , iz e g a se p o s t u p n o razvi
ja carstvo u sebi poivajuih, postojanih i za sebe bivstvujuih
stvari":
Karakteristino je da se veliko kulturno dostignue G r k a u o p e
j a s n o prikazuje t i m e to su dogotovili to da u razjanjenju svijeta
k r e n u z a o b i l a z n i m p u t e m p r e k o o n o g a o n o - s a m o stvari; dakle n e
ostaviti stvari u a n t r o p o m o r f n o j oblasti ili oblasti svrha, p o p u t
ostalih naroda, koji r e c i m o raunaju zato j e r s time n e t o trebaju,
ili pojanjuju zvijezde zato j e r se iz t o g a h o e oitati sudbina, v e
se i z n e n a d a uvia: postoji n e k o o n o - s a m o broja, koje se m o e pro
matrati neovisno odredbama svrhe. Taj put, koji je od o n o g svrho
vitog n a o v a m o j e d a n neuveni zaobilazak, uinili su G r c i i t a k o
razvili m a t e m a t i k u kao znanost, koja je o n d a t a k o e r o p e t postala
od najvee vanosti za svrhovitu primjenu. J e d n a k o t a k o u astro
nomiji, medicini i m n o g i m d r u g i m oblastima. Sve to potjee od
W
Schadewaldt, Die Anfange der Philosophie bei den Gnechen.
Frankfurt am Main, 1978, str. 133. U daljnjim izlaganjima ove teme
oslanjamo se poglavito na uvide sadrane u ovoj knjizi.
23
24
2:
Razdoblja
grke
filozofije
a ipak joj ujedno nasuprot postavlja o n o a p s o l u t n o u nedohvatnoj transcendenciji; na t o m protuslovlju podlijee grka filozo11
fija."
D a k a k o , svaka je rije u ovoj hegelijanizirajuoj dijagnozi za
nas danas upitna. No ipak je teko osporiti temeljnu ispravnost
Zellerove karakterizacije postaristotelovske, helenistike filozofi
j e : C i s t o znanstveni interes za filozofiju povlai se p r e d prak
tikim, samostalno istraivanje prirode prestaje, teite cjeline
premjeta se na etiku; a za dokaz t o g izmijenjenog nastrojenja
oslanjaju se sve postaristotelovske kole, u k o l i k o u o p e imaju ne
ku metafiziku i fiziku teoriju, na starije sustave, n a u k e kojih
d o d u e m n o g o s t r u k o pretumauju, no koje slijediti u s v e m u bit
n o m e ipak imaju nakanu. Nije to vie spoznaja stvari kao takvih,
e m u se filozofu u posljednjoj instanci radi, n e g o ispravno i za
dovoljavajue stanje ljudskoga i v o t a . " 1 2
O d m j e r i m o li o n o to n a m je p o z n a t o od Teofrasta, Speusipa
i Ksenokrata, od K a r n e a d a i Pirona, ranih, srednjih te kasnih,
rimskih stoika, od E p i k u r a i ranih neoplatoniara, s v e l e b n i m i
filozofijski d o s l o v n o neiscrpivim djelom P l a t o n a i Aristotela, ne
m o g u e je doista - ak i n e o v i s n o od injenice da su n a m dje
la o n i h prvih sauvana t e k u i z u z e t n o f r a g m e n t a r n o m stanju i
o s k u d n o m opsegu - zanijekati da se tu s u s r e e m o s drastinim
p a d o m snage filozofiranja, s n e i z m j e r n o m r e d u k c i j o m i suenjem
vidokruga, s p a d o m s l o b o d n o g z a m a h a misli. U t o l i k o s m a t r a m o
ipak u o s n o v i zadovoljavajuim to je u ovoj ediciji t e k s t o v i m a tih
dvaju klasika" ustupljen g o t o v o sav raspoloivi prostor. F i l o z o
fijsko sueljenje s cjelinom njihova filozofiranja i danas je j e d a n
od prvih zadataka doista zrelog s u v r e m e n o g miljenja.
S druge strane, n e p r a v e d n o bi bilo i u z a b l u d u i dezorijenta
ciju bi vodilo previanje g o l e m e povijesno-filozofijske v a n o s t i te
t a k o z v a n e helenistiko-rimske filozofije. T e k je u novije vrijeme,
p o t a k n u t o poglavito uvidima Dilthevevim, historijsko istraivanje
s p o z n a l o u kojoj i kolikoj mjeri je cjelina filozofije n o v o g a vijeka,
u svojoj otroj o p o r b i s p r a m aristotelizma k a s n e skolastike, svo
ja ishodina stajalita izgradilo upravo o s l o n c e m na tu filozofiju.
Isto, str. 226 i d. i 1 161).
26
27
13
28
Problem
predsokratske filozofije"
24
30
31
32
33
K.-H. Vollkmann-Schluck, Die Philosophie der Vorsokratiker. Der Anfang der abendlandischen Metaphysik, Wiirzburg, 1992, str. 21 i d.
E. Fink, nav. dj., str. 35.
34
Ubervveg-Prachter: Geschichte der Philosophie des Altertums. BaselStuttgart, 1 3 1951. (Pretisak: Darmstadt, 1960.)
Vogel, C. J. de: Greek Philosophy. Sv. 1: Tales to Plato. Leiden, 4 1969.
Weber, F. J.: Fragmente der Vorsokratiker. Paderborn-MunchenWien-Zurich-Schoningh, 1988.
Wright, M. R.: The Presocratics. The main Fragments in Greek.
Bristol, 1985.
35
II.
Zbornici
Anton, J. P./Kustas, G. L.: Essays in Ancient Greek Philosophy. Albany, New York, 1971.
Furley, D. J./Allen, R. E.: Studies in the Presocratic Philosophy.
2 sv. London, 1970 ( 1975).
Gadamer, H.-G.: Um die Begriffswelt der Vorsokratiker. Darmstadt,
1968.
Lee, E. N./Mourelatos, A. P. D./Rorty, R.: Exegesis and Argument.
Assen, 1973.
Mourelatos, A. P. D.: The Presocratics. New York, 1974.
2
Sweeney, L.: Infinity in the Presocratics. A bibliographical and philosophical study. Den Haag, 1972.
Tannery, P.: Pour l'histoire de la Science Hellene. Pari, 1887.
Uhde, B.: Erste Philoophie und menschliche Unfreiheit. Studien
zur Geschichte der Ersten Philoophie von den Anfangen bis
Aristoteles. Wiesbaden, 1976.
Vernant, J. P.: Les origines de la pensee grecque. Pari, 1962.
West, M. L.: Early Greek Philosophy and the orient. Oxford, 1971.
Zeppi, St.: Studi sulla filosofia presocratica. Firenze, 1962.
36
37
Damir
Barbari
Heraklit
ivot
R o e n je u Efezu i p r e m a najvjerojatnijim svjedoanstvima zre
lost je doivio k o n c e m estoga stoljea prije Krista. i v o t o p i s u
D i o g e n a Laertija te u drugih j o manje p o u z d a n i h doksografa nije
vrijedno uzimati ozbiljno, b u d u i da se najvei dio t a m o ispripo
vijedanoga osniva na p o z n o m iskrivljenju nerazumljenih stavaka
njegova djela, p r e n e s e n o m - djelomice o t v o r e n o m a l i c i o z n o - na
fikciju n a v o d n o g filozofova ivota.
N e k e od n a v o e n i h injenica m o g u ipak biti istinite, npr. ta
da se kraljevskih asti, na koje je kao p r i p a d n i k stare obitelji vi
soke aristokracije i m a o pravo, o d r e k a o i u o p e se p o v u k a o iz sva
ke politike djelatnosti. ini se izvjesnim i to d a j e sastavio j e d n u
knjigu u prozi, koju je p o h r a n i o u h r a m boginje A r t e m i d e u rod
n o m e gradu, potrudivi se", kako dodaje Laertije napisati je to
nejasnije, kako bi joj se pribliili s a m o o n i koji su za to s p o s o b n i " .
Od m n o t v a a n e g d o t a kojima su potonje generacije nastojale pri
kriti zbunjenost i zateenost p o j a v o m H e r a k l i t o v o m s p o m e n i
m o ovdje s a m o o n u d a j e upitan j e d n o m zato uti o d g o v o r i o : d a
biste vi brbljali" ( D . L., , 12).
39
Knjiga
K a k o je u o p e m o g l a izgledati ta k n j i g a " Heraklitova, t o m e
postoje razliita miljenja istraivaa. Diels je b i o uvjeren k a k o je
rije bila ustvari j e d n o j zbirci kratkih z a o k r u e n i h stavova, iz
r e e n i h u j e d n o j ili n e k o l i k o reenica, stilistiki i ritmiki zatvo
renih i t e k p r i m e t n u t i h j e d a n uz drugoga, kako bijae u to vrije
me u o b i a j e n o u takozvanoj g n o m s k o j p r o z i " . O i t o se, m a k a r i
nesvjesno, orijentirajui p r e m a primjeru N i e t z s c h e o v u , naziva ih
Diels tovie a f o r i z m i m a " . D i o interpreta prihvatio je ovaj nazor,
m a d a se ine m n o g o uvjerljivijima tvrdnje (npr. Holscher, K a h n ,
Mansfeld i dr.) k a k o sva svojstva i znaajke Heraklitova stila upu
uju na to da je i cjelina i z v o r n o g a spisa m o r a l a biti, ba kao i
sauvani vei u l o m c i , u p r a v o do savrenstva kompozicijski, stilski
i ritmiki dotjerana i j e d i n s t v e n o zasnovana.
N a v o d D i o g e n a Laertija d a j e naslov knjige bio O naravi"
( ) najvjerojatnije je kasnija projekcija, to o n d a p o g o
t o v o vrijedi za niz drugih knjizi pripisivanih n a v o d n i h naslova.
J e d n a k o je t a k o t e k o prihvatiti Laertijevu tvrdnju da je knjiga
bila razdijeljena u tri glavne r a s p r a v e " : p r v u ,,o s v e m u " , d r u g u
p o l i t i k u " t e t r e u teologijsku". O p r a v d a n o pretpostavlja npr.
K i r k da se Laertije, ili njegov izvor, n a v o d e i naslov i takvu podje
lu oslanjaju na m*ko kasnije izdanje ili z b o r n i k izreka, spravljen
vjerojatno u Aleksandriji, koji je m o r a o d o n e k l e slijediti stoiku
r a z d i o b u filozofije. Svaka takva kasnije uobiajena d i o b a filozofije
n a r e c i m o fiziku", k o z m o l o g i j u " , psihologiju", e t i k u " , t e o l o
giju" i slino p r o m a u j e m e u t i m jedinstvenost cjelovitog filozofirajueg nabaaja svojstvenog j e d n a k o Heraklitu k a o i ba s v i m
predsokratovcima".
T a k o n a g l a e n o od s a m o g Heraklita traeni i zahtijevani
akustiki o d n o s primanja i prihvaanja logosa, to ga sam u knjizi
izlae i iznosi, nije n i p o t o sluajan. Od D e i c h g r a b e r a n a o v a m o
u p o z n a t i s m o s i z u z e t n o m v a n o u savrene ritmike, s l o b o d n o
se m o e kazati m u z i k e - d a k a k o u i z v o r n o m smislu o n o g a to je
arhajskim G r c i m a bila m u z i k a - strukture njegova izriaja, kao
to n a m j e Snell v e o d a v n o m j e r o d a v n o otvorio oi z a svu osobi
t o s t H e r a k l i t o v e i z u z e t n e prisnosti s j e z i k o m i za pravo znaenje
o n i h u s a u v a n i m f r a g m e n t i m a t a k o estih i upadljivih i g a r a ri
j e i m a " i etimologijskih obrata, u e m u Heraklitu zacijelo n i t k o
u starijoj grkoj p r o z i nije ravan, o s i m m o d a t o m nikad iscrpi-
40
v o m b e z d a n o m s n a g o m j e z i k a j e d n a k o tako p o g o e n o g i inspiri
r a n o g Eshila. V e je E d u a r d N o r d e n u svoje vrijeme m j e r o d a v n o
u o i o i lijepo formulirao bit t o g i takvog o d n o s a s p r a m rijei i
j e z i k a {Die antike Kunstprosa, sv. 1, Leipzig, 1898, str. 2 4 ) : S a
mo se p o v r n o m prosuditelju m o e to [tj. sklonost k igri rijei
ma u Heraklita i drugih, o p . D. B.] priiniti i z r a z o m n e k o g G r k u
p r i r o e n o g hira da se u igri zabavlja sa svojim j e z i k o m , sposob
n i m za b e s k o n a n e preinake: filozofima, koji su u rijeima gleda
li vidljive odslike nevidljivih bitnosti, bijae to sveta ozbiljnost,
k a d su u rvanju o k o spoznaje polazili od rijei kao od objavljenih
istina."
No nije rije j e d i n o izrazu i jeziku. S a m a je H e r a k l i t o v a mi
sao p o s v e jedinstvena i n a e m uobiajenom shvaanju m e t o d e
a r g u m e n t i r a n o g izvoenja po n u n o s t i strana i nimalo, ili tek po
negdje i p o m a l o dohvatljiva. Nije nimalo u d n o da je naprimjer
v e Teofrast - uvjeban i naviknut misliti iskljuivo na onaj na
in koji je prije njega vlastitim n a p o r i m a miljenja i filozofiranja
teko izborio, ali i p o t o m za stoljea i tisuljea u z o r o m n a m e t n u o
njegov bliski p r e t h o d n i k i uitelj Aristotel - sadraj H e r a k l i t o v a
spisa, koji je j a m a n o j o u originalu imao u s v o m posjedu, naao
nezadovoljavajuim, prigovorivi mu nedosljednost i n e p r e c i z n o s t
izraza, te zatim to objanjavajui n a v o d n o m H e r a k l i t o v o m m e l a n h o l i j o m " . Danas se tek p o l a k o i p o s t u p n o u i m o ponajprije tek
zamijetiti, a p o t o m i razumijevajui prisvojiti o n u u prvi as ta
k o t u u o s o b e n o s t Heraklitova m i s a o n o g postupka. S c h a d e w a l d t
je j e d n o m d o b r o u p o z o r i o {Die Anfange der Philoophie bei den
Griechen, Frankfurt am Main, 1978, str. 3 6 9 ) : O n se esto p o
navlja, p o s e e uvijek i z n o v a za istim pojmovima, d o k m i s a o dalje
napreduje. T a k o e r je i to j e d n a vrsta forma u njega, oigled
no n e k o izlaganje ne diskurzivne vrste, napredujui od t o k e do
toke, n e g o cikliki, gdje se iz j e d n a k o g kruga njegova t e m e l j n o g
uvida ire i p r o t e u kao neki uvijek novi k o n c e n t r i n i krugovi.
J e d n o je nain koji napreduje u nekoj pravoj crti, k a o r e c i m o u
historiara; ovdje bi se m e u t i m za nain napredovanja m o r a l a
ocrtati j e d n a spirala. M i s a o ne ide od j e d n o g p r e d m e t a k drugo
m e , n e g o ide naprijed uveavajui i proirujui sebe s a m u . " J a s n o
je da o n o to je ovakvim n a i n o m miljeno i i z l o e n o zahtijeva
j e d a n iz temelja drukiji pristup pri itanju i pri pokuajima ra
zumijevanja no to je to onaj na koji s m o tisuljeima navikli,
41
Povijest
interpretacije
42
I o v o Aristotelovo fiziologijsko-materijalistiko" r e d u c i r a n o i
j e d n o s t r a n o razumijevanje Heraklita n u n o je danas uzeti s naj
v e o m r e z e r v o m i podvri r a d i k a l n o m preispitivanju. Uz svu m o
ebitnu pretjeranost formulacije, danas se vie ne da zanijekati
ispravnost r e c i m o ovakve F i n k o v e tvrdnje (Grundfragen der antiken Philosophie, W u r z b u r g , 1985, str. 175): A r i s t o t e l o v a inter
pretacija Hraklita pokazuje n a m se dakle kao promaaj r a z u m i
jevanja, - ne k a o neki takav koji b i s m o mu mogli zamjeriti,
v e kao nerazumijevanje, koje nastaje po nunosti, u z m e li se m e
tafizika ihterpretacija stvarovitosti (Dingheit) k a o i s h o d i n a
o s n o v a . " N a v e d i m o ovdje, z b o g o s o b i t e vanosti t e m e , j o j e d n o m
i Schadewaldta, kao j o j e d a n od niza primjera sve proirenije svi
jesti p o t r e b i takvoga preispitivanja (nav. dj., str. 4 3 0 ) : N e p o
stoji j o pojam materije u to vrijeme, to je tek hyle Aristotela, a
i o n a je uvijek tek kofelativan pojam za formu. N e m a materije
sebi, v e materije za neto; za f o r m u , koja s njom m o e n e t o
izgraditi. Z n a k o v i t obrat koji je misao dobila u nae vrijeme, gdje
igra takvu ulogu, u s v a k o m sluaju nije grki, t a k o e r ni rimski,
n e g o je m n o g o kasniji, zapravo t e k j e d n a p r e d o d b a 18. stoljea,
potekla i francuske p r i r o d o s l o v n e znanosti. Ovdje ne s m i j e m o j o
na to misliti, j e d v a na 'tvar', koju bi se i m a l o misliti k a o m r t v u .
T a m o je pak sve bilo i v o . "
P l a t o n o v o i Aristotelovo p f e t u m a e n j e bacilo je, k a k o i jest za
oekivati kad je rije takva dva mislioca, p r e s u d n a za cjelokup
nu daljnju povijest filozofije i d u h a u o p e , s u d b o n o s n u sjenu na
sve daljnje itanje, razumijevanje i izlaganje Heraklita. O b u h v a t no doksografsko djelo Aristotelova sljedbenika Teofrasta Nazori
naravoslovaca - i s a m o izgubljeno, ali o u v a n o f r a g m e n t a r n o u
b r o j n i m ekscerptima i parafrazama - u p o g l e d u Heraklita zadr
alo se u p o t p u n o s t i na tragu uiteljevu, pristupajui njegovu dje
lu oito selektivno i birajui o n o to se m o e kako-tako svrstati
u rubriku v a t r a kao tvarno p o e l o " , kao i svega t o m e pripadaju
eg, d o k je u o s t a l o m sadraju Teofrast, k a k o s m o v e rekli, n a a o
s a m o n e d o r e e n o s t i p o l u d o r e e n o s t (), k o j o m Heraklit
n a v o d n o nita nije j a s n o i z l o i o " ( ).
Sabere li se i i m a na u m u sve d o s a d r e e n o , g o t o v o bi se nepretjer a n o m m o g l a nazvati zaotrena tvrdnja V o l l k m a n n - S c h l u c k a
{Die Philosophie der Vorsokratiker, W u r z b u r g , 1992, str. 9 7 ) da
se H e r a k l i t o v o djelo v e z a s a m o g v r e m e n a G r k a ini k a o d a j e
u svojoj vlastitoj istini ostalo s k r i v e n i m " te da su se t o v i e nje-
43
44
45
<
Nauk
Stoljeima u h o d a v a n e sheme kojima je bilo v o e n o razumijevanje
Heraklita opiru se, kako to u o s t a l o m u povijesti i jest pravilo, sva
koj naglijoj korjenitoj preinaci, vrsto se drei poznatih i naviklih
s h e m a tumaenja. T a k o nikakvim osobitim i z u z e t k o m nije napri
mjer W i l h e l m Capelle, kad j o i u e t v r t o m izdanju svoje inae
lijepe knjige, pisane s iskrenim entuzijazmom z d r u e n i m sa za
v i d n o m u e n o u , Die Vorsokratiker. Die Fragmente und Quellenberichte ubersetzt und eingeleitet (Stuttgart, 1968) j e d n a k o govori
Heraklitovu m o n i s t i k o m p a n t e i z m u " , t o m e da on p o prvi
put boanstvo shvaa kao 'apsolutno'", njegovoj spoznajnoj teori
ji", etici", materijalistikome nainu miljenja" i svemu slinom.
Citati i razumijevati Heraklita znai prije svega ustrajati u
m i s a o n o m n a p o r u da se, bez olakavajueg oslonca na ovakve i
sline takozvane i s t i n e " povijesti filozofije, d u g o i uvijek iznova
razabire smisao samih Heraklitovih rijei, reenica i stavova, na
znaka i aluzija, z n a k o v a i m i g o v a " , kojima sam govori u jed
n o m od fragmenata, o d n o s e i ih samo i iskljuivo j e d n e na druge
te time i prvenstveno s a m o time dohvaajui njihov smisao. T e k o
da je i j e d n o d r u g o djelo iz povijesti filozofije kao upravo njegovo
- ak i u o v a k o beskrajno razmrvljenom stanju u kojem n a m je
do danas p r e d a n o - u tolikoj mjeri p r e p u n o unutranjih smislenih
veza i odnosa, slojeva znaenja, obrata i m e u s o b n i h upuivanja.
O v o m e m o se z g o d o m zadrati tek na t o m e da u najkraim
c r t a m a n a v e d e m o i n a z n a i m o o n o to se uvjetno m o e nazvati
glavnim stavovima Heraklitova nauka. P r i t o m bi se, n a k o n svega
do sada kazanog, g o t o v o samo od sebe imalo pokazati da je svaki
od tih n a v o d n i h s t a v o v a " u sebi prije svega i vie od svega j e d n o
pitanje, spor i dilema, nikada pak osigurana, vjeno vaea i na
taj nain istinita" teza.
A)
Logos
46
B)
Odvojenost
mudrog
47
48
Suprotnosti
44
E)
Bibliografski
I.
Dua
Heraklit je, tvrdi se, izvrio presudan obrat unutar jonske tradicije
najranijeg filozofiranja, na koju se j e d n i m dijelom oslanja, postavivi ovjeka u sredite svog razmatranja i time gotovo pripremajui
kasniju p r i m a r n o antropologijsku orijentaciju kako sofista t a k o ,
Sokrata. Ljudska svijest i samosvijest, tovie u o p e sam pojam
psihologije, postaju tek njegovim miljenjem t e m o m i svojinom gr
k o g a duha. Diels ga je ak j e d n o m bio nazvao ,,najsubjektivnijim
i, u o d r e e n o m smislu, najmodernijim p r o z n i m a u t o r o m antike".
Ipak bi trebalo biti znatno oprezniji pri svim takvim karakterizacijama. subjektu" n e m a dakako rijei ne samo u Heraklita, ne
go u o p e u Grka, kao to je pojava svega o n o g a to p o z n a m o i
r a z u m i j e m o kao svijest" i samosvijest" u njih vie n e g o sporna i
upitna. S psihologijom" stoji slino: dua u Heraklita oito nije sa
mo ovjeku pripadna, ve je prije svega neto kozmiko. Uz to, ona
i nije n e k a k v a o d r e e n a i postojea supstancija": u m i r e i gasi se
postavi v o d o m , kao to se opet raa, pali i raste isparavanjima
vlage. L o g o s joj je takav da sebe s a m u u m n a a i iz sebe same
raste, k a o to je o p e t i tako b e z d a n o d u b o k da se njeni ishodi i
g r a n i c e " ne m o g u iznai niti ako se ba svim p u t o v i m a p r o e .
M o e li onda t o m e to smo ovdje - tek sumarno referirajui i para
frazirajui, bez i najmanjeg pokuaja interpretacije - ocrtali kao
d u u " kako je vidi sam Heraklit, doista biti pripisana m o d e r n o s t " i subjektivnost" te blizina o n o m e to o d a v n o njegujemo
k a o psihologiju svake orijentacije i provenijencije, to m o e m o
ostaviti pitanjem.
" O v d e m o e m o napustiti tu zapanjujuu figuru, u njenoj po
nositoj izolaciji" - da se p o s l u i m o rijeima kojima Guthrie za
kljuuje poticajan prikaz Heraklita u svojoj historiji grke filozo
fije, j e d n o j od svakako boljih novijih te vrste (W. K. C. Guthrie,
A History of Greek Philosophy, Vol. I, Cambridge, 1977 1962/,
str. 4 8 6 ) . Svaki daljnji g o v o r njemu m o r a o bi poivati na vlasti
toj p r o v e d e n o j interpretaciji.
50
II.
dodatak
51
Kurz, .: Interpretationen zu den Logos-Fragmenten Heraklits (Spudasmata 17). Hidesheim/New York, 1971.
Lassale, F.: Die Philoophie Herakleitos des Dunklen von Ephesos,
2 sv. Berlin, 1858.
Ramnoux, C: Heraclite ou l'homme entre les choses et les mots. Pari, 1968.
Reinhardt, K.: Heraklits Lehre vom Feuer, u: R. K.: Vermachtnis
der Antike. Gottingen, 1962, str. 41 i d.
Reinhardt, K.: Heraclitea", u: Isto, str. 72 i d.
Roussos, . N.: Heraklit-Bibliographie, Darmstadt, 1971.
Schleiermacher, F.: Herakleitos der dunkle, von Ephesos, u: Samtliche Werke, Abt. III, Bd. 2 (Berlin, 1839), str. 1-146.
Snell, B.: Die Sprache Heraklits, Hermes 61 (1926), str. 353-381.
Verdenius, W. J".: Der Logosbegriff bei Heraklit und Parmenides I,
Phronesis 11 (1966), str. 81-98.
Wheelwright, Ph.: Heraclitus. Princeton, 1959. ( 2 New York, 1964.)
2) U Hrvatskoj (uz prikaze u standardnim historijama filozofije)
Bonjak, B.: Logos i dijalektika. Zagreb, 1961.
Cipra, M.: Metamorfoze metafizike (str. 59-73: Bitak i bivanje. He
raklit"). akovec, 1978.
Despot, B.: Filozofski dnevnik 11978-19821 (str. 87-138: Heraklit").
Zagreb, 1982.
Majnari, N.: Heraklit. Svjedoanstva i fragmenti. Zagreb, 1951.
2
52
HERAKLIT
Fragmenti djela
55
56
57
58
54. ( D 4 1 ) J e d n o j e n a i m e m u d r o s t : spoznavati d u h o v n u m o ko
ja upravlja sve kroz sve.
umor - odmor.
60
61
62
63
Konkordancija
64
Hr.
1
3
47
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28A
28B
29
30
31A
31B
117
48
113
78
73
125
79
50
74
115
116
123
4
9
18
99
91
10
71
101
97
92
86
87
89
98
38
39
40
D-K
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64A
Hr.
118
67
2
11
103
75
25
63
19
54
22
105
66
36
13
82
64
37
81
96
85
83
15
23
20
76
77
104
72
94
111
119
D-K
64B
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84a
84b
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
Hr.
120
121
122
124
59
5
6
7
14
93
42
109
55
58
84
27
56
57
52
53
106
88
61
95
8
41
51
35
34
44
108
D-K
96
97
98
99
100
101
101a
102
103
104
105
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126
129
Hr.
90
62
112
46
43
29
16
70
100
60
24
21
17
28
68
69
33
32
31
102
30
107
110
114
45
65
12
126
80
49
26
65
Damir
Barbari
Parmenid
ivot i spis
P a r m e n i d je r o e n i ivio u Eleji, b o g a t o m t r g o v a k o m gradu na
zapadnoj obali j u n e Italije, o s n o v a n o m poslije 540. g o d i n e prije
K r i s t a od G r k a koji su p o d pritiskom Perzijanaca bili napustili
zaviaj u Maloj Aziji. K a o g o d i n e roenja n a v o d e se alternativno
5 4 0 . i 515, a predaja je j e d n o g l a s n a u opisu obitelji iz koje potjee
k a o b o g a t e i o s o b i t o u g l e d n e . N a v o d i se da je u m l a i m g o d i n a m a
m o r a o biti z a k o n o d a v n o i politiki djelatan, da bi se p o t o m , p o d
utjecajem stanovitog Ameiniasa, kojem se pripisuju v e z e s pitagorejcima, p o v u k a o u m i r k o n t e m p l a t i v n o g ivota.
Iz s a m o g njegova djela dadu se lako nai p o t v r d e temeljitoj
u p o z n a t o s t i s pitagorejskim n a u k o m k o z m o g o n i j s k i m protivno
stima, kao i s j o n s k i m k o z m o l o g i j s k i m uenjima. J e d n a k o je tako
iz s a m o g djela p o s v e oita zblienost s H o m e r o v i m i H e s i o d o v i m
djelom, koju bi d a k a k o b i l o neispravno svesti s a m o na, inae sa
s v i m bjelodano, nasljedovanje njihove pjesnike f o r m e . S druge
strane, prastara doksografska teza t o m e da je b i o u e n i k Ksen o f a n o v , zaeta j o u P l a t o n o v u Sofistu, u novije je vrijeme sve
vie p r e d m e t o m sumnje i preispitivanja. Sto se p a k o d n o s a s p r a m
H e r a k l i t a tie, j e d v a da je u klasinih filologa i historiara grke
filozofije, sve t a m o od p o l o v i n e p r o l o g stoljea pa do danas, bilo
omiljenije t e m e za vjeno nagaanje i protuslovljenje. Te P a r m e
n i d k r i t i z i r a " Heraklita, te opet Heraklit P a r m e n i d a , i tako u
n e d o g l e d , no b e z ikakva t i m e i z b o r e n o g ozbiljnog d o p r i n o s a raz
janjenju filozofije j e d n o g i drugog.
Da je naslov P a r m e n i d o v a s p j e v a " i z v o r n o glasio naravi
nije o s o b i t o vjerojatno. Stalno uenje interpreta izaziva injenica
da se P a r m e n i d - nakon to je j o n s k a filozofija v e p o d a l e k o od
m a k l a u osvajanju p r o z n o g izraza kao najprikladnijeg za p o t r e b e
r a n o g spekulativnog promiljanja - v r a a " v e d o n e k l e zastarje
l o m h e k s a m e t r u . uenje bi trebalo postati manjim zamijeti li se
i u v a i u kolikoj je mjeri cjelina P a r m e n i d o v a djela uz ostalo i
68
69
Nauk
Ovdje se, s h o d n o naravi i svrsi edicije, n e e m o uputati u pokuaj
interpretacije, koji bi i onako, h o e li biti ozbiljan i temeljit, zahti
j e v a o p o z a m a n u zasebnu knjigu. D o v o l j n o e biti ovdje tek na
znaiti n e k e od o s n o v n i h p r o b l e m a s kojima se svaka takva in
terpretacija m o r a suoiti i potraiti nekakvo njihovo razrjeenje,
p r o b l e m a , uostalom, s kojima se ve desetljeima bori svaki zah
tjevniji i relevantniji pokuaj dohvaanja o n o g a b i t n o g u ovdje
p r e v e d e n i m fragmentima P a r m e n i d o v a djela. P r i t o m e m o se
ograniiti na saeto referiranje relevantnih stavova i diskusija iznesenih u dosadanjem istraivanju i tumaenju P a r m e n i d a . Izri
itu vlastitu refleksiju ostavljamo pak primjerenijoj prigodi.
A)
Prava
narav
Parmenidova
bitka"
odnosno
bia"
70
u p i t n a - predaja n e o p l a t o n i z m a , poinjui v e s P l o t i n o m s a m i m ,
i to o s o b i t o u o s l o n c u na uveni fragment 3, vidi b i e " u Par
m e n i d a kao neto b i t n o duhovno, ili p a k s d u h o m " ( ) sa
m i m istovjetno. T a k o e naprimjer na t o m tragu C o r n f o r d u Par
m e n i d u prepoznati p r a o c a idealizma", a Stenzel e u njega n a i
ak anticipaciju o s n o v n o g a stava kritike filozofije, t o g n a i m e da
ovjek konstituira svijet t i m e to ga misli. Od t o g a nisu d a l e k o
ni svi pokuaji da se bit P a r m e n i d o v e filozofije, k a o i narav sa
m o g njegova b i a " , razumije i p r o t u m a i k a o stvar logike, koja
je u njega dodue t e k u svojemu zaetku, ali ipak v e m j e r o d a v n o
upravlja i vodi cjelokupan put miljenja (tako u o s n o v i v e R e i n hardt, zatim Verdenius, te o s o b i t o C a l o g e r o ) .
T e k o , m e u t i m , da ovako apstraktno suprotstavljena alter
nativa materijalno ili spiritualno" u o p e d o p u t a zadovoljavajui
o d g o v o r . V e je i sam B u r n e t s v o j e d o b n o b i o prisiljen prihvatiti
t o d a j e u P a r m e n i d o v o vrijeme o n o netjelesno bilo j o uvijek
n e p o z n a t o " , kao to u o s t a l o m i Zeller nalazi s h o d n i m u p o z o r i t i
da je razlikovanje tjelesnoga i netjelesnoga njemu ne t e k strano,
n e g o i nespojivo s itavim njegovim stajalitem". No ako je d o i s t a
tako, a ispravnost tih uvida doista nije m o g u e sporiti, tada je i
tjelesnost" i netjelesnost" (dakle t a k o shvaena d u h o v n o s t " )
j e d n a k o slabo pogaajua karakteristika P a r m e n i d o v a b i a " , a
n e k a prava i uistinu odgovarajua imala bi se o i g l e d n o potraiti
t e k negdje s o n u stranu od takve r a z d i o b e i od nje izvornije. i n i
se da ba n e k a k o u t o m pravcu upuuje naprimjer i E u g e n F i n k
(Grundfragen der antiken Philosophie, W u r z b u r g , 1985, str. 2 0 1
id.):
P r e u t n o se pretpostavlja da P a r m e n i d h o e zakljuiti to bi
to o n d a zapravo b i o bitak na biu, ini ga se tako r o d o n a e l n i k o m
metafizike. Ali P a r m e n i d o v o pitanje bitku ne cilja n i k a d na bievnost bia, ne na n a i n e i ustroje bitka koji pridolaze stvarima,
p r o l a z n o m e , upojedinjenome i p o j a v n o m e . Nije bitak na mnogome
njegov p r o b l e m , n e g o bitak kao arche, k a o izvor m n o g i h bitkuj u i h stvari, koje su za njega o n o to se priinja, ta dokounta. Pre
vladavajua interpretacija P a r m e n i d a u z i m a njegov temeljni p o
j a m o n o g eon tako kao da bi to bila j e d n a jedina stvar. K a e se
onda, r e c i m o , da uistinu ne postoji m n o g o stvari, n e g o u p r a v o sa
mo j e d n a , j e d n a jedina, to eon, u sebi zatvorena, j e d i n s t v e n a kugla
bitka; da n e m a u o p e nastajanja i prolaenja, v e s a m o n e p o m i
na vjena sadanjost-prisutnost; da s a m o u ljudskim p r e d o d b a -
71
B)
Istovjetnost
miljenja
bitka"
72
73
Odnos
dvaju
dijelova
spjeva"
74
Proemij
75
Bibliografski
I.
II.
76
dodatak
77
Heitsch, .: Gegenuiart und Evidenz bei Parmenides. Aus der Problemgeschichte der Aeguivokation. Wiesbaden, 1970.
Holscher, U.: Grammatisches zu Parmenides. Hermes 84, 1956, str.
385-97.
Jantzen, J.: Parmenides zum Verhaltnis von Sprache und Wirhlichkeit. Munchen, 1976.
Kahn, Ch. H.: The Thesis of Parmenides. Revieui of Metaphysics 22,
1969, str. 700-24.
Mansfeld, J.: Die Offenbarung des Parmenides und die menschliche
Welt. Assen, 1964.
Mourelatus, A. P. D.: The Route of Parmenides. New Haven and
London, 1970.
Owen, G. E. L.: Eleatic questions. Class. Quart. 54, 1960, str.
84-102.
Reinhardt, K.: Parmenides und die Geschichte der griechischen Phi
losophie. Bonn, 1916 ( 2 1959, 3 1977).
Schwabl, H.: Sein und Doxa bei Parmenides. Wiener Studien 66,
1953, str. 50-75.
Schvvabl, H.: Hesiod und Parmenides. Zur Formung des parmenideischen Prooimions (28 1). Rheinisches Museum 106, 1963,
str. 134-42.
Verdenius, W. J.: Parmenides. Some comments on his poem. Gro
ningen, 1942. (Pretisak: Amsterdam, 1964)
Woodbury, L.: Parmenides on names. Harvard Stud. Class. Philol.
63, 1958, str. 145-66.
PARMENID
Fragmenti Parmenidova djela
."
Preveo
(Napomenu
Dubravko
biljeke
dodao
kiljan
Damir
Barbari)
Napomena:
V S T '
> *
/r^r,9Kip A V J t ^ J t t ^ U i j N T
>
Hrvatski prijevod Dubravka Skiljana preuzet je iz prijevoda Dielsova djela Die Fragmente der Vorsokratiker u izdanju Walthera Kranza:
Hermann Diels, Predsokratovci. Fragmenti, I svezak, Zagreb, 1983, str.
206-216. Prijevod je u potpunosti neizmijenjen, osim to je uklonjena
akcentuacija, koja - smatramo - vie optereuje traganje za filozofijskim
smislom teksta no to mu pridonosi, kao uostalom moda ve i sam prepjevavajui pristup. U biljekama, koje smo dodali samo tamo gdje se
inilo najpotrebnije i bez pretenzije na inae poeljnu iscrpnost, upozo
reno je na krupnije filoloke dileme glede razliitih moguih varijanti
itanja originalnog teksta i samo je uzgredno na nekoliko mjesta komen
tirana poneka pojedinost prijevoda.
Fr. 1
Fr. 2
Dielsovo je od njega prihvaena konjektura Steina i Willamowitza, dok rukopisi imaju . Veina izdavaa nakon Dielsa
(izuzetak je Riezler) zadrava izvornu rukopisnu verziju, razumije
vajui kao genitivus poss. u smislu boginji pripadan put".
Npr. Bormann: der von der Gottheit festgesetzte VVeg".
Gotovo svi izdavai zadravaju Dielsovo ' , navodno itanje
jednoga rukopisa, dok svi ostali rukopisi imaju besmislene varijante
' , odnosno , odnosno . No, Coxon je usta
novio da je od Dielsa prihvaeno itanje pogreka Sextova izdavaa
Mutschmanna, tako da preostaje samo pokuati novu konjekciju, ko
jih je i dosad bilo bezbroj. Sam Coxon odluuje se za Hevneovu:
< > < > , te prevodi dotini ulomak through every stage straight
onvvards".
>
83
Fr. 5
Jer nije mi v a n o
Fr. 6
prvo,
84
85
10
pristati nee
Z b o g toga ne smije b i e b e s k o n a n o da b u d e :
86
12
87
Fr. 11
sebi o d a s v u d isto, j e d n a k o d o s e e m e e .
S t i m ti istini p o u z d a n g o v o r i m i s a o (svoju)
stali da postaju.
Fr. 12
L i k i m razluie o p r e n o , s u p r o t n e znaajke s v a k o m
mujaka enki.
Fr. 13
Fr. 14
Fr. 15
Fr. 16
Fr. 9
pa je po vlastitim silama ( n a z v a n o ) o v o i o n o ,
j e d n a k o p u n o je svjetla sve i nevidljive noi,
88
Fr. 17
Fr. 18
s o k r u g l i m o i m a , N e b u u o k r u g saznat e isto
o d a k l e nasta i k a k o ga vodi i o k o v a N u n o s t
da bi zvijezda dralo m e e .
89
Damir
Barbari
Platon
90
ivot
I m a li se na u m u o v a k o o z n a e n karakter djela, nee o s o b i t o udi
ti to da n a m uobiajeno shvaena biografija filozofa nije niti izda
leka toliko p o z n a t a koliko to njegovo djelo samo. O s o b a P l a t o n o v a
kao da se u cjelini p o v u k l a u prikrivenost neoitovanja. M n o t v o
njegovih napisanih dijaloga vodi uitelj mu Sokrat; u d r u g i m a p a k
nastupaju kao v o e r a z g o v o r a pitagorejac Timej, ili elejski stra
n a c " , ili ak P a r m e n i d . P l a t o n a se s a m o g m o d a m o e ponajprije
predmnijevati iza m a s k e A t e n j a n i n a " u posljednjem i najveem
njegovu djelu Zakonima. U p i s a n o m e djelu sebe izrijekom spo
m e n u t i s a m o n e k o l i k o puta, i to naglaeno u z g r e d n i m n a i n o m .
N e o b i n o je kako su ak i njegovi veliki suvremenici prihvatili tu
u d n o v a t u igru sebeprikrivanja: Isokrat ga ne spominje i m e n o m
ni na j e d n o m e mjestu, Aristotel n e m a g o t o v o ni slova o s o b i svog
d u g o g o d i n j e g uitelja, K s e n o f o n t ga spominje samo j e d n o m . Na
e dananje znanje ivotu ovjeka P l a t o n a potjee iz stoljeima
kasnijih izvjea D i o g e n a Laertija, Plutarha, te o p e n i t o kasnijih
platoniara. Gdje je p a k u tim izvjeima granica koja dijeli histo
rijske injenice od v r e m e n o m nataloenih legendi, teko je rei.
t o naprimjer misliti stavu Apuleja iz M a d a u r e (2. st. poslije
Krista) d a j e P l a t o n n e s a m o vrlinama p r e m a i o heroje, n e g o
se a k s p o s o b n o s t i m a izjednaio s b o g o v i m a " (etiam aequiparuit
d i u u m potestatibus) (De Platone et eius dogmate I, ii)? N a z n a
i m o ipak n e k o l i k o pouzdanije p o t v r e n i h historijskih pojedi
nosti.
R o e n j e vjerojatno 428/427. prije Krista, p r e m a n e k i m izvje
i m a u Egini, p r e m d a je A t e n a vjerojatnije mjesto roenja, u b o
gatoj aristokratskoj obitelji. Otprilike u godini 407. susree So
krata i ostaje njegovim u e n i k o m sve do S o k r a t o v e smrti 399. P o
t o m odlazi u M e g a r u k Eleaanu Euklidu, a n a k o n p o v r a t k a u
A t e n u sudjeluje, ini se, u v o j n i m p o h o d i m a na T a n a g r u u Beotiji i na K o r i n t . Vjerojatno posjeuje m a t e m a t i a r a T e o d o r a u Kire-
92
Djela
Od dijaloga izdanih p o d P l a t o n o v i m i m e n o m neki su n e d v o j b e n o
utvreni kao neautentini, o d n o s n o pripadni a n o n i m n i m piscima
iz kruga Akademije ali ne P l a t o n u s a m o m . To su: Alkibiades II,
Hipparhos, Erastai,
Theages, Kleitophron, Minos, Epinomis. Neto
je manje sigurna neautentinost dijaloga Alkibiades I, Hippias I,
Hippias II, Ion, Menexenos, te 13 pisama, to sve valja drati
dvojbeno P l a t o n o v i m spisima. Od pisama esto i s e d m o su g o t o v o
o p e n i t o prihvaeni kao P l a t o n o v a vlastita.
Kronologiju nastanka djela teko je ustanoviti, o s o b i t o j o sto
ga to valja raunati i s preradama, prepravljanjima, dodavanjima
od strane autora samog. U pravilu dijele se u tri grupe:
93
Dijalog
kao
forma"
djela
94
95
96
Ideje
ideja
dobra
97
Nauk
dva
svijeta"
K r o z cjelokupno vaee djelo P l a t o n o v o , od Fedona pa sve do Timeja, provlai se kao nezaobilazna konstanta j e d n o otro i n a o k o
n e p r e m o s t i v o razdvajanje o n o g bivajueg, dakle nastajueg i nestajueg, s j e d n e , te o n o g jestvujueg, samog bia, s druge strane.
tovie P l a t o n sam naziva svako od toga zasebnim m j e s t o m " i
o b l a u " ( ) , to se ipak ni na koji nain ne smije naprosto
nazvati s v i j e t o m " , kako se inae olako ini, prevodei zapravo
K a n t o v o m u n d u s " , a ne Platona. N a u k dvije odvojene i m e u -
98
99
Dua
Zacijelo nijedan pojedinani f d o z o f e m P l a t o n o v nije tijekom tisu
ljetnih rasprava njegove filozofije bio toliko i tako intenziv
no diskutiran kao n a u k besmrtnosti due. P r i t o m je pitanje
dakako v o e n o i upravljano iskljuivo interesima eventualnoj
usuglaavanja s k r a n s k o m d o g m a t i k o m - postavljano uvijek iz
n o v a t o m e da li je u t o m nauku rije bila ba individualno
o s o b n o j dui. Naravski da je pritom m e t o d i k i bilo zaboravlja
no to da ne s a m o Platon v e i svaki G r k njegova d o b a uop
nije i m a o izgraen pojam neke individualne o s o b n o s t i u naen
smislu rijei, pojam koji je postao m o g u i m u stvari tek pojavon
kranstva, pripremljen d o d u e donekle v e u r a n o m neoplato
nizmu.
Sve b i t n o to je Platon kazao dui k a z a n o je j e d i n o i isklju
ivo mitom. Jedini pokuaj da se neto b i t n o naravi due, po
najprije n u n o s t njene besmrtnosti, d o k a e " p u t e m svojevrsno;
dijalektikog izvoenja, u Fedonu, nije niti t a m o p r o v e d e n s pre
tenzijom k o n a n e istinitosti i nije se u punoj mjeri p o k a z a o zado
voljavajuim. M i t je u Platona ponajprije, kako je to lijepo j e d n o n
izrekao K. Reinhardt, povijest i pripovijest v a n v r e m e n o g zbivanj;
i k o z m i k o g ivljenja due.
M i t s k i m n a i n o m p r o g o v a r a Platon o n o s t r a n o s t i " , ivoti
dua n a k o n smrti i prije p o n o v n o g izbora ivota, neutemeljivo
i nerazloivoj slobodi tog izabiranja, prisjeanju na o n o prij
o v o g a ivota vieno kao pravoj naravi svake a o s o b i t o filozo
fijske spoznaje. T k o - p o p u t Hegela, Zellera, Natorpa, da nave
d e m o samo nekolicinu najznaajnijih i najutjecajnijih dosadanji!
t u m a a P l a t o n a - u njegovu mitu nalazi s a m o p u k o t i n u u znan
stvenoj spoznaji" i vie z n a k slabosti n e g o s n a g e " (Zeller), ta
n e e m o i nita ozbiljno zapoeti s t e m o m due u Platona, kai
to to u o s t a l o m nije m o g a o v e ni Aristotel.
Cjelokupni P l a t o n o v n a z o r dui kulminira s j e d n e strane
kasnim izvodima biti due kao poelu gibanja iz sebe sama, \
Fedru te osobito u Zakonima, a s druge u mitski i z l o e n o m nau
ku konstituciji, sustavljanju due svijeta, u Timeju.
O b a si
100
Bog
povijest
102
Kozmiki
odreena
politika
ideja
pravednosti
103
104
10
Izgradnja
svijeta"
problem
materije"
106
ta s a m o rije, v e i ponajprije s a m a tu i m e n o v a n a i n a z i v a n a
stvar.
O n o to P l a t o n o v u m a t e r i j u " ini b i t n o i n a e l n o r a z l i i t o m
od Aristotelove jest o d r e e n a unutranja sila i i m b e n o s t koju,
k a k o se po s v e m u ini, posjeduje. G o t o v o u itavoj povijesti inter
pretacije P l a t o n a bila je ta m a t e r i j a " razumijevana ili po u z o r u
na b i t n o pasivnu m o g u n o s t , u smislu lienosti oblika i u j e d n o
u r o e n e udnje za njim, kako je to u sklopu s v o g filozofiranja na
vidjelo b i o iznio Aristotel, ili p a k kao p u k a apstraktna p r o t e n o s t ,
p r e m a n a z o r u filozofijski i z b o r e n o m u Descartesa. O v o d r u g o ra
zumijevanje htjelo je p o t v r d u nai u t o m e da i sam P l a t o n tu m a
teriju" naziva i z m e u ostalog i p r o s t o r o m " . No da li je i s a m
prostor tek golo prazno protegnue, kako ga hoe tumaiti novo
vjekovna p r i r o d n a filozofija, pa o n d a i o p a metafizika? Ne m o e
li n a m u p r a v o P l a t o n o v prikaz te z a g o n e t n e m a t e r i j e " kao na
v o d n o g p r o s t o r a " p o m o i d a s e j e d n o m p r i b l i i m o njegovu poi
manju o s l o b o e n o m o d n o v o v j e k o v n e redukcije n a p u k u ekstenziju? U s v a k o m sluaju, P l a t o n o v k a o s " i m a t e r i j a " iz Timeja
j o su uvijek, ili tovie tek su danas i z a z o v ne s a m o povijesti
filozofije n e g o i s a m o g filozofiranja.
Kasni
nauk
prvim
poelima
107
u j e d n o m s v e o b u h v a t n o m , s v e m u z a j e d n i k o m i nikad sustajuem
p r o c e s u bivanja u j e s t v o " . S a m o to o b i m oblastima j e d n a k o svoj
s t v e n o i zajedniko bivanje p a k - m a d a u oblasti ideja po sebi
n a e l n o razliito od o b i n o g a bivanja u smislu nastajanja i nesta
janja osjetilnih bia, te u t o l i k o n e k o t a k o rei inteligibilno bivanje
- shvatit e P l a t o n k a o k o n s t i t u i r a n o od dvaju praizvornih, m e u
s o b n o suprotstavljenih naela: mjere i onog bezmjernog, ili - dru
g i m i m e n i m a za isto - granice i onog bezgraninog. P r v o nae
lo zvat e j o i o n i m odreujuim, d r u g o p a k o n i m neodreenim,
e g a narav jest u t o m e da n e p r e s t a n o d o p u t a m o g u n o s t o n o g
manje i vie, te da dakle nikad nije u p r a v o to n e k o o d r e e n o
n e t o , v e b e z zastoja tee i u m i e svakoj odreujuoj granici. Pre
ma n a k n a d n i m izvjeima izgleda da je u svojim u s m e n i m izla
ganjima o v o d r u g o n a e l o n a z i v a o j o i neodreenim dvojstvom,
d o k je predaja t o m e da je granicu, mjeru i o n o odreujue po
istovjeivao s J e d n i m , ini se, manje vjerodostojna.
O v i m d v a m a p r v o t n i m p o e l i m a svega pridruit e P l a t o n u
Filebu j o i p o e l o njihova u z a j a m n o g spajanja i mijeanja, te p o
t o m n a k o n c u i s a m o o n o smijeano, o n o p o j e d i n a n o k o n k r e t n o ,
p o s t a j u e o g r a n i a v a n j e m n e o g r a n i e n o g a . P e t o , n a i m e eventual
n o p o e l o o d n o s n o u z r o k m o g u e g razdvajanja i razluenja tih
dvaju p r v o t n i h poela, navest e s a m o hipotetiki kao m o g u n o s t ,
kojoj se m e u t i m o d r e e n o ne izjanjava.
Problem
Platonova
nenapisanog
nauka"
T a g o r e n a z n a e n a p o z n a m e t a f i z i k a " P l a t o n o v a , d a j e tako
o v o m z g o d o m uvjetno n a z o v e m o , j o j e uvijek z a d a o m p o m n o g i
t e m e l j i t o g promiljanja i pokuaja iz temelja n o v e i o b u h v a t n e ra
d i k a l n e interpretacije, te stoji u sreditu najozbiljnijih i najinte
resantnijih m e u dananjim p r i l o z i m a istraivanju Platona.
O s o b i t o znaajni takvi prilozi sadrani su u m n o g o s t r u k i m
p o k u a j i m a rekonstrukcije o n o g a to v e Aristotel esto u svojim
s p i s i m a s p o m i n j e kao P l a t o n o v n e n a p i s a n i n a u k " ili p a k k a o nje
g o v o (jedno ili vie njih?) predavanje O D o b r u " . Sva su takva
svjedoanstva s a m o g Aristotela, pa z a t i m i Teofrasta, Dikaiarha,
S e k s t a E m p i r i k a i m n o t v a drugih, u m e u v r e m e n u z a s l u g o m
K. G a i s e r a s a b r a n a u zbirku t a k o z v a n i h Testimonia platonica te
v i e k r a t n o i m n o g o s t r u k o d o s a d interpretirana.
108
109
/
Povijest
utjecaja
Platonove
filozofije
i
dananje
stanje
istraivanja
110
111
Bibliografski
I.
dodatak
Izdanja
Kritiko izdanje grkoga teksta:
Platonis opera. Sv. I-V. Izdao J. Burnet. Oxford, Clarendon,
1899-1906. (Brojna ponovljena izdanja)
Grki tekst s engleskim prijevodom:
Plato, with an English Translation. Sv. -. London, Heinemann/New York, Macmillan, 1914-1955 (The Loeb Classical Librarv)
Grki tekst s francuskim prijevodom:
Platon. CEuvres completes. Sv. -. Pari, Les Belles Lettres,
1949-1958.
Citiranje se ravna prema starom Stephanusovu izdanju:
Opera quae extant oinnia. Sv. IIII. Pari, Stephanus, 1578.
II.
Literatura
1. U svijetu
Festugiere, A.J.: Contemplation et Vie contemplative selon Platon,
Pari, 1936. (Pretisak: 1950.)
Findlav, J.N.: Plato. The Written and Univritten Doctrines. Lon
don, Routledge/New York, 1974.
Friedlander, P.: Platon. Sv. III. Berlin, 1928-1930. Sv. I-III. Ber
lin, 2 1954-1960.
Gadamer, H.-G.: Platos dialektische Ethik und andere Studien
zur platonischen Philosophie. Hamburg, 1968.
Gadamer, H.-G., Schadewaldt, W. (ed.): Idee und Zahl. Studien
zur platonischen Philosophie. Heidelberg, 1968.
Gaiser, K.: Platons ungeschriebene Lehre. Stuttgart, 1963, 2 1968.
Hoffmann, E.: Platon. Eine Einfuhrung in sein Philosophieren.
Hamburg, 1961, Reinbek, 2 1967.
Goldschmidt, V.: Les dialogues de Platon. Structure et methode
dialectique. Pari, 1947, 3 1971.
Hartmann, N.: Platos Logik des Seins. Berlin, 1909, 2 1965.
Kramer, H.-J.: Arete bei Platon und Aristoteles. Zum Wesen
und zur Geschichte der Platonischen Ontologie. Heidelberg,
1959.
112
113
PLATON
Izbor iz djela
117
118
119
Razumijevajui = s Archer-Hindom.
120
121
122
123
124
125
126
127
Iz djela Simpozij ( 1 9 9 c l - 2 1 2 b 8 ) .
Izvornik: Platonis opera. Recognovit brevique adnotatione critica
instrvxit Ioannes Burnet. T o m v s II. 1973 ^ ) .
Prijevod, biljeke i krai komentar: Damir Barbari
129
130
131
koji znaju?
Ba svima.
A o n a smijui se ree: K a k o bi se, Sokrate, mogli sloiti da je
veliki b o g oni koji kau da on i nije b o g ?
Koji su t o ? - r e k o h ja.
Jedan si ti, druga p a k ja - ree.
Ja pak rekoh: K a k o to zbori?
132
133
134
135
136
T r e b a dodati.
Da li o n d a - ree - i da ne samo da bude, nego i da uvijek
bude?
I to treba pridodati.
Dakle je ljubav - ree - j e d n o m rijeju za tim da joj o n o d o b r o
bude uvijek.
Najistinitije veli - rekoh ja.
Budui dakle da je to ljubav uvijek -, ree ona - koji nain
bavljenja njome, i u kojoj djelatnosti mar i napor bi se zvali lju
bavlju? Koje djelo se sluuje tim biti? M o e li rei?
Ali ne bih se doista tebi Diotimo rekoh ja zadivio glede
mudrosti, i ne bih te oblijetao upravo to uei.
No kazat u ti - ree. To je naime p o r o d u lijepom, i tijelom
i duom.
Gonetanje treba - rekoh ja - to to upravo zbori, i ja ne shva
am.
No rei u jasnije - kaza ona. Trudni su naime, Sokrate, svi
ljudi i tijelom i d u o m 6 i kad dospiju u neko doba starosti, naa
narav udi raati. Ali raati u r u n o m e ne moe, nego u lijepome.
Ta sjedinjenje m u a i ene je raanje 7 . A to je stvar boanska, i to
je u ivome biu, koje je smrtno, o n o u njemu prisutno b e s m r t n o :
trudnoa i raanje. N e m o g u e je pak da oni b u d u u o n o m e ne
usklaenom. O n o runo je neusklaeno sa svime boanskim, d o k
je o n o lijepo usklaeno. Ljepota je dakle pri raanju boginja usu
da i boginja poroda. Z b o g toga, kad se god o n o koje je trudno prim a k n e lijepom udobrovoljuje se i biva radou obliveno te ostavlja
p o r o d i raa. Kada pak runom, ozlovoljuje se i oaloeno skuplja
se u se te odlae, zadrava i ne raa, ve u sebi drei p l o d s
t e k o o m ga nosi. A odatle je to da o n o koje je trudno i ve nabreklo silan ar spopadne u okruju lijepog, j e r o n o golemih m u k a
rjeava o n o g a tko nosi. Jer ljubav Sokrate nije za o n i m lijepim,
kako ti smatra.
N e g o za im onda?
Za Platonov nauk trudnoi due i raanju usp. jo s Burvem Theaet.
150 sqq., Phaedr. 251a sqq, Tim. 91a.
Svi izdavai, osim Hommela i Stallbauma, suglasni su u izbacivanju
ove reenice kao besmislene glose, to nam ne izgleda osobito uvjer
ljivo.
137
Za raanjem i p o r o d o m u lijepom.
Neka b u d e - rekoh ja.
Ta svakako - ree. No zato ba za raanjem? Jer raanje je
vjeno i besmrtno, kao smrtnome. Ta n u n o je zajedno s dobrim
uditi i za besmrtnou, iz onoga u e m u smo se sloili, ako ve
ljubav jest za tim da joj o n o dobro bude uvijek. Iz t o g je razloga
n u n o da ljubav jest i za besmrtnou.
Sve me to dakle pouavala, kada je govorila ljubavnim stva
rima, te j e d n o m zapita: Sto dri Sokrate da je u z r o k tej^ubavi i
te udnje? Ili nisi opazio u kakvo izuzetno stanje dospijevaju sve
ivotinje kada ude raati, i one na zemlji i one koje lete, bolujui
sve i ljubavno raspoloene, prvo oko m e u s o b n o g sjedinjavanja, a
zatim i oko prehrane o n o g a roenog, te kako su spremne za njih
se i boriti, slabije s jaima, i umrijeti, i dati se glau muiti ne bi
li ih nahranile, a i drugo sve inei? Sto se ljudi tie, smatrao bi
netko da to ine iz predumiljaja. No iz kojeg uzroka su ivotinje
tako ljubavno raspoloene? M o e li to rei?
I ja p o n o v o kazah da ne bih znao. A ona ree: Misli li o n d a
ikada postati vjetakom o k o ljubavnih stvari, ako to ne shvati?
Ali zbog toga sam Diotimo, kako upravo rekoh, k tebi i doao,
znajui da trebam uitelja. N e g o reci mi uzrok i za to i za sve
drugo od o n o g a o k o ljubavnih stvari.
A k o dakle vjeruje - ree - da ljubav po naravi jest o n o o k o
ega s m o se vie puta sloili, tad se ne udi. Jer tu na isti nain
kao i tamo smrtna narav trai po j n o g u n o s t i jia_bude i uvijek i
besmrtna. M o e pak j e d i n o time, raanjem, time da ostavlja za
s o b o m drugo mlado umjesto starog, budui da se i u o n o m e vre
m e n u u kojem se za svako pojedino od ivih bia kae da ivi i
da je isto - kako se netko od djetinjstva zove istim sve d o k ne
postane starcem - tako ipak naziva istim, nikada ne imajui u
sebi o n a ista, ve vazda n o v i m bivajui, a poneto gubei, i u po
gledu kose, i mesa, kostiju, krvi, i cjelokupnog tijela.
I ne samo u pogledu tijela, nego i u pogledu due, svojstva,
udi, mnijenja, udnje, naslade, boli, strahovi, svaka od tih nisu
u pojedincu nikada ta ista, ve j e d n a nastaju, a druga propadaju.
A od toga je jo neobinije to da i znanja ne samo to nam
jedna nastaju a druga propadaju te^nikada n i s m o ^ s j ^ i j u j j o g l e d u
znanja, nego i j e d n o pojedinano od znanja isto to zadeava. Jer
o n o to je nazvanolniljenjem, tako je nazvano kao da je znanje
odlazee. Zaborav je naime odlazak znanja, a miljenje stvarajui
138
139
A to joj pristoji? R a z u m n o s t i ostalu vrlinu, ega su roditeh'i i svi stvaraoci i oni od obrtnika za koje se kae da su
pronalazai. A ponajvee i od razumnosti ljepe je zasnivalatvo o k o drava i naseobina, kojemu je ime razboritost i^pra^
vednost.
K a d je opet o v i m n e t k o u dui trudan j o iz djetinjstva, b u d u i
b o a n s t v e n , te kad dospije d o b a udi v e p o r o d a imati i raati,
trait e, drim, i takav, obilazei, o n o lijepo u e m u bi raao, jer
u r u n o m nee nikada roditi. Lijepim se tijelima priklanja dakle
vie n e g o runima, trudan budui, te ako se u njima nahodi du
a lijepa, plemenita i darovita, t o m e se obojem iznad svega priklarijati^smjesta u o d n o s u s tim ovjekom obiluje g o v o r o m vrli
ni i t o m e kakav' treba da b u d e dobar ovjek i i m e da se bavi,
pa se prihvaa toga da ga odgaja. Dotiui naime, smatram, li
j e p o g i s njim opei poraa i raa o n o ime je davno zatrudnio,
te, spominjui ga se prisutan i odsutan, s njime zajedno othra
njuje o n o r o e n o , tako da ti takvi imaju m n o g o vee uzajamno
zajednitvo od one o k o djece, i postojaniju ljubav, budui da su
ljepom i besmrtnijom djecom zajednicu osnovali. I svatko bi vi
e volio da su mu se takva djeca narodila nego o n a ljudska te
ogledavajui se na H o m e r a i Hesioda i druge dobre pjesnike za
vidi im koje p o t o m k e za s o b o m ostavljaju, kojima sebi, b u d u i da
su takvi, b e s m r t n u slavu i u s p o m e n u pribavljaju. A ako h o e djecu koju je Likurg za s o b o m u L a k e d e m o n u ostavio,
r e c e _ i
spasitelje L a k e d e m o n a i takorei Helade. Na cijeni je u vas i Sol o n z b o g raanja zakona, i drugi muevi posvuda drugdje, kako
u H e l e n a tako u barbara, koji su m n o g a i lijepa djela na vidjelo
iznijeli, koji su svakojakom v r l i n o m raali. Njima se v e i m n o g a
svetita podigoe z b o g te takve djece, d o k z b o g o n e ljudske ni
jedno.
U ove dakle ljubavne tajne m o d a bi i ti Sokrate b i o posveen.
No za o n a krajnja i najvia posveenja, radi kojih i jesu sva ova,
slijedi li ih tko na pravi nain, ne z n a m da li e biti sposoban.
No kazat u ti - ree - i neu nita svojom voljom ispustiti. Ti
me p a k pokuaj pratiti, bude li sposoban.
Onaj naime - ree - tko na pravi nain ide na tu stvar treba
da j o kao mladi p o n e salijetati lijepa tijela, i to prvo da, vodi
li ga pravo onaj koji ga vodi, ljubi j e d n o tijelo i tu raa lijepe
g o v o r e , p o t o m da sam shvati kako je ljepota na bilo kojem tijelu
o n o j na d r u g o m e tijelu sestra, te kako je, ako treba slijediti o n o
140
141
142
143
144
145
147
148
149
Ne biva li, nadalje, i sunce, premda dodue nije vid, ali jest
njegov uzrok, od njega samog gledano?
T a k o je, ree on.
To n a m je dakle rei, rekoh ja, da
koje o n o D o b r o rodi srazmjernim sebi,
mislivoj oblasti spram uma i onih koja
gledivoj oblasti spram vida i onih koja
K a k o ? - ree on. Razloi mi dalje.
kazujem p o r o d o m Dobra,
tako da to je o n o samo u
se misle, to je o v o u ovoj
se gledaju.
Zna li, rekoh ja, da oi, kad ih tko vie ne okree na ona
kojih boje prekriva dnevno svjetlo, ve na ona kojih mjeseina,
slabe v i d o m i pokazuju se skoro slijepima, kao da istoga vida
n e m a u njima?
I te kako, ree.
A kad opet, drim, na ona koja obasjava sunce, tad jasno gle
daju i pokazuje se da ima ista vida u tim istim oima.
Dato.
Na j e d n a k nain i o n o due ovako misli: kad god se upravi
na o n o to obasjava i istina i o n o koje jest, tad i pomisli to i spo
zna i pokazuje se da i m a uma. No kad god na o n o to je s m r a k o m
pomijeano, o n o postajue i propadajue, tad nazire i slabi vidom,
naziranja gore i dolje prekreui, te se naprotiv ini da nema
uma.
ini se, doista.
To dakle, koje onima to bivaju spoznavana prua istinu, i
koje o n o m e koji spoznaje podaje m o , to reci da je ideja dobra. A
budui da je u z r o k o m znanja i istine, mada kao od u m a spozna
vana, pravo e smatrati bude li, koliko god da i jest lijepo to
oboje, naime spoznaja i istina, smatrao da je to drugo od njih, i
2
j o ljepe. Pa kao to tamo dodue jest pravilno svjetlo i vid cijeReenica koju su Ast i Stallbaum skoro itavu htjeli kao glosu is
kljuiti iz teksta. Najvea je njena tekoa svakako u onom
, e4. je lekcija najboljeg rukopisa
(cod. Parisinus), koju su prihvatili Bekker, Schneider, Hermann,
Adam i Burnet. Grupa rukopisa, meutim, ima , to su bili
drali svi izdavai do Bekkera, te Ast i Stallbaum nakon njega.
Ficinus prevodi: veritatis, quae per intellectum percipitur". No ovo
,,quae" ne moe nikako biti prijevod od .
Schneider, Hermann i Jowett-Campbell interpretiraju reenicu na is
tovjetan nain. Jovvett-Campbell prevode: This then, which imparts
truth to the things that are known and gives to the knower the power
150
151
152
154
155
naprimjer M. Heidegger (Platons Lehre von der Wahrheit, u: Wegmarken /GA 34/).
(b) Schneider i Jowett-Campbell zadravaju , te itaju
s manjim, a s najveim dijelom rukopisa. Prijevod je dakle
otprilike: . . . drugima, ne dri li da e smatrati kako imenuju ba ta
koja kao prisutna gledaju?". Ovu redakciju slijedi Apelt u svojem pri
jevodu.
(c) Hermann i Stallbaum zadravajui itaju s ve
inom rukopisa, te s jednim rukopisom (cod. Florentinus)
156
Nuno.
A to ako bi tamnica imala i odjek od o n o g nasuprotnog? Kad
bi se g o d oglasio tko od prolazeih, dri li da bi oni drugo neto
oglaavajuim se smatrali do o n u prolazeu sjenu?
Zeusa mi, ne drim - ree.
Na svaki nain, rekoh ja, ne bi drugo to ti takovi istinitim
cijenili do sjene onih naprava.
Posve n u n o , ree.
Ogledaj pak, rekoh ja, kakvo bi bilo njihovo oslobaanje i izlijeenje, iz okova i od nerazumnosti, ako bi im se po niknuu zbi
lo ovako kako slijedi: kad bi tko bio osloboen, i prinuen izne
nada ustati i vrat okrenuti, i koraati, i spram svjetla gore gledati,
te bi sve to inei bol trpio i z b o g bljeskanja bio n e m o a n osmo
triti o n a kojih sjene je onda bio gledao: - to dri da e on rei
ako bi mu tko kazivao kako je onda zapravo gledao trice, d o k sad
ispravnije gleda, budui da je blie okrenut o n o m e koje jest i oni
ma koja vema jesu, te ako bi ga, pokazujui svako pojedino od
prolazeih, pitajui prinuivao da odgovara to to jest? Ne dri
li da e on besputiti i smatrati ona gledana istinitijima od ovih
sad pokazivanih?
M n o g o zaista, ree.
Ne bi li, ako bi ga prinuivao spram samoga svjetla gledati,
trpio bol u oima i bjeao, nazad se okreui spram onih koje m o e
promatrati, i ne bi li cijenio ta odista jasnijima od onih pokazivanih?
Tako, ree.
A ako bi ga, rekoh, tko silom odande vukao kroz sve neravni
i strmenitosti uzlaska, i ne bi ga pustio prije no to ga na svjetlo
te dobivaju otprilike ovaj smisao teksta: ... drugima, ne dri li da
e obino suditi kako one stvari koje mimo prolaze imenuju istim ime
nima kao i one koje vide?" U ovome smislu prevodi H. Miiller i, naj
veim dijelom, Shorev.
(d) Adam zadrava i ita ... , dobivajui ovaj
smisao: ...drugima, da bi vjerovali kako imenuju te pojedinane prolazee objekte koje vide?", te objanjava: ,,They have never seen anything of the real (or ): therefore () they
supposes themselves to be naming, i.e. using the name of, not (as in
point of fact the case) the real , but only these ,
which they see."
Na se prijevod dri solucije navedene pod (b), koja izgleda najvjerojatnijom.
157
158
159
tosti, ili se pak iz vee neukosti u svjetlije idui ispunila bljetavijim sijevanjem, te bi tako svakako o n u zbog udesa i ivota sret
n o m cijenio, a o v u bi saaljevao, a i ako bi joj se htio smijati, taj
bi mu smijeh manje za podsmijeh b i o no onaj u p u e n dui koja
je o d o z g o iz svjetla dola.
I o s o b i t o j o primjereno kazuje, ree.
A treba da, rekoh, ako je to istina, evo ovakvo to svemu
t o m e s m a t r a m o : odgoj da nije takav kakav da jest g o v o r e neki
koji, n u d e i se, obeavaju. A tvrde zaista da oni postavljaju znanje
u duu u kojoj ga nema, kao da bi u slijepe oi gledanje postavljali.
T v r d e to doista, ree.
No upravo ovaj sad govor, r e k o h ja, znamenuje da, kao to se
o k o ne bi drukije do skupa s itavim tijelom m o g l o iz m r a n o g a
k svijetlome okrenuti, j e d n a k o tako tu u svakome pribivajuu m o
u dui i organ kojim svatko razumijeva treba skupa s itavom
d u o m od o n o g a postajueg preokrenuti, sve d o k ne postane m o
g u n o m motrei uzdii se u o n o koje jest i o n o g a koje jest o n o
najsvjetlije. To pak v e l i m o da je o n o D o b r o . Ili ne?
Da.
Odgoj bi dakle bio umijee preokretanja t o g istog, to jest na
koji e se nain najlake to m o e i najuspjenije preobrnuti. Ne
umijee umetanja gledanja u to, ve - budui da gledanje ve ima,
ali niti je pravo o k r e n u t o niti gleda k a m o bi trebalo - umijee
ispravljanja toga.
ini se doista, ree.
Nadalje, ostale vrline za koje se kae da pripadaju dui, izgle
da po s v e m u da su blizu o n i m a pripadnima tijelu. Odista naime,
ne b u d u i unutra prije, u m e u se poslije navikama i vjebanjima.
No vrlina promiljanja se, kako se ini, sluuje vie od svega biti
pripadna n e e m u boanstvenijem, o n o m e to, s j e d n e strane, svo
ju m o nikada ne otputa, a, s druge strane, zavisno od o n o g pre
okretanja postaje i korisnim i spasonosnim, a opet i nekorisnim
i kodljivim. Ili nisi nikada zapazio kako p r o d o r n o gleda duica
o n i h to se ravima dodue, ali i bistrima zovu, te otro razgle
dava sve o n o spram ega se okrenula, budui da n e m a lo vid, ali
je p r i n u e n a zlu u slubi biti, tako da koliko otrije gleda toliko
vie zala izvruje?
Skroz naskroz doista, ree.
A k o bi se m e u t i m , r e k o h ja, o d m a h iz djetinjstva kreui to
k o d te naravi, okresali oni kao utezi postajanju srodni koji su je-
160
161
162
163
164
165
166
167
169
170
171
172
173
174
175
176
177
179
180
181
Stavljajui
ime
drugim
od
stvari,
kazuje
zacijelo
Teetet: Da.
Stranac: Ako bi pak ime stavio kao s njom isto, ili e biti pri
siljen kazati da je ime niega, ili e, ako se rekne da je neega,
proizai d a j e ime samo ime imena, budui da drugog nieg nema.
Teetet: T a k o je.
Stranac: I da je o n o j e d n o j e d n o , budui ime j e d n o g i opet
imena. 1
Teetet: N u n o .
Rukopisna predaja ove reenice je upravo beznadno nesigurna, a smi
sao pri svakom moguem itanju gotovo posve nedokuiv, te nije udo
da naprimjer Cornford smatra najboljim naprosto je izluiti iz teksta.
Schleiermacher, Campbell i Burnet itaju umjesto , kako
imaju gotovo svi rukopisi. Campbell zadrava [] veine
rukopisa, - za razliku od Burneta, koji prihvaa Apeltovu emendaciju
- te prevodi: And (it will result) that the One also is only
one of the one, and this O n e that is' again ( ... )
(proves to be the name) of a name". Slino i Heindorf: ,,Atque unum,
quatenus est unius tantum unum, hoc quoque nominis rursus unum
(das Eins eines Namens) esse efficietur."
182
183
184
185
186
Teetet: Da.
Stranac: I da tijelom i m a m o zajednicu s bivanjem p u t e m osje
ta, a s druge strane d u o m p u t e m miljenja s pravim j e s t v o m , za
koje tvrdite da se uvijek na isti nain isto dri, d o k bivanje svaki
put drugaije.
Teetet: Ta kaemo doista.
Stranac: No upravo to zajednitvovanje, vi najbolji, za to
e m o rei da vi to tako zovete kod ovih obih? Zar ne ba o n o to
smo mi maloas rekli?
Teetet: Koje?
Stranac: Trpnja ili djelatnost koje bivaju iz neke m o i u svih
onih koji se jedni s drugima sudaraju. M o d a ti, Teetete, njihov
o d g o v o r na to nee dokuiti, ali ja da, valjda zbog drugovanja s
njima.
Teetet: Koji to onda stav iznose?
Stranac: Ne prihvaaju o n o to s m o maloas jestvu rekli
o n i m a iz zemlje roenima.
Teetet: Koje to?
Stranac: N i s m o li nekako kao dostatnu odredbu bia stavili
to kad je u n e e m u ma i najneznatnija m o trpljenja ili injenja?
Teetet: Da.
Stranac: Na to pak kau da uz bivanje dodue ide m o trplje
nja i injenja, no s j e s t v o m tvrde da nije u skladu m o ni j e d n o g
od toga dvojega.
Teetet: A kazuju li time to?
Stranac: O n o na to treba uzvratiti da s nae strane m o r a m o
od njih j o jasnije ispitati slau li se s time da dua spoznaje, a
jestvo biva spoznavano?
Teetet: Kau da s time da.
Stranac: A to? Kaete li da je spoznavati ili bivati spoznavan
djelovanje, ili trpnja, ili oboje? Ili d a j e o n o trpnja, a o v o o n o dru
go? Ili da ni j e d n o od toga dvojega ne ide skupa ni s j e d n i m od
tih?
Teetet: Oito da nijedno s nijednim. Jer protuslovili b i s m o
onom prethodnom.
Stranac: Shvaam. To naime da e, ako bi spoznavanje bilo
neko injenje, za o n o bivati spoznavanim n u n o opet proizlazi to
da je trpnja. Jestvo e se onda, poznavano od strane spoznaje,
koliko bude spoznavano toliko i kretati trpnjom, za koju k a e m o
da se ne bi mogla zbiti o n o m e to miruje.
187
Teetet: Ispravno.
Stranac: A to, Zeusa m u ? Da li e m o se lako dati uvjeriti
k a k o uistinu kretanje, ivot, dua i r a z u m n o s t nisu u p o t p u n o m e
biu, da o n o niti ivi niti razumijeva, ve uzvieno i sveto, nema
j u i u m a , n e p o k r e n u t o stoji?
Teetet: Straan b i s m o zaista stav dopustili, strance.
Stranac: N e g o da k a e m o da i m a dodue u m , ali ivot ne?
Teetet: A kako?
Stranac: A da k a e m o da dodue to oboje jest u njemu, ali
n e e m o rei da ih i m a u dui?
Teetet: A na koji bi ih drugi nain imalo?
Stranac: N e g o o n d a da dodue i m a u m , ivot i duu, m e u t i m
da ipak, posve s d u o m u sebi, n e p o k r e t n o stoji?
Teetet: Sve se to bar meni ini besmislenim.
Stranac: I o n o p o k r e t n o o n d a i kretanje treba prihvatiti kao
bia?
Teetet: K a k o da ne?
Stranac: Proizlazi dakle Teetete da, ako su nepokretna bia, 3
n e m a nitko nikako ni e m u uma.
Teetet: Zacijelo.
Stranac: Ali ako b i s m o opet prihvatili i to da je sve uzgibano
i pokretno, i tim b i s m o stavom isto to odstranili iz bia.
Teetet: K a k o ?
Stranac: ini li ti se da bi o n o n a isti n a i n " i isto t a k o " i
,,o i s t o m " ikada bilo b e z stajanja?
Teetet: Nikako.
Stranac: A to? Vidi li da bi um bez toga bio, ili da bi u o p e
gdjegod postao?
Teetet: Ni najmanje.
Stranac: T r e b a se o n d a na svaki nain boriti protiv onoga koji
bi, uklonivi znanost, razumnost ili u m , bilo e m u to tvrdio.
Teetet: e s t o k o , zaista.
Stranac: Filozofu je dakle, i o n o m e koji najvie sve to cijeni,
z b o g toga n u n o , k a k o se ini, niti od onih koji kazuju j e d n o , ili
3
Ne uviamo, poput Cornforda, osobitu potrebu da se, protiv svih lukopisa, prihvati Budhamovo hiperkritiko umetanje rijei < >.
Smisao je jednako jasan kae li se na ovome mjestu sva bia" ili
samo bia".
188
189
190
191.
192
193
194
195
196
197
Teetet: N u n o .
Stranac: Nekako je dakle nedrugo i drugo, prema o n o m stavu
od maloprije?
Teetet: Istina.
Stranac: Sto dakle nakon toga? Zar e m o za nj dodue rei da
je drugo od ona tri, no da je od etvrtog neemo, premda smo se sloili
da ih je pet kojima i u koje smo prethodno stavili razmatranje?
Teetet: A kako? Ta nemogue je doputati manji broj od ono
ga koji se maloas pokazao.
Stranac: Bez straha e m o dakle borei se rei da kretanje jest
drugo od bia?
Teetet: Bez i najmanjeg straha, doista.
Stranac: Nije li onda jasno da kretanje jest bivstveno nebie
i bie, budui da ima udjela u biu?
Teetet: Ba posve jasno.
Stranac: Po nunosti je dakle da nebie jest, i kod kretanja i
kod svih rodova. Jer kod svih narav drugog, pravei ih drugima
od bia, ini svako pojedino nebiem, te ih ba sve na isti nain
tako ispravno z o v e m o nebiima, a opet, budui da imaju udjela u
biu, ispravno kaemo da jesu i z o v e m o ih biima.
Teetet: ini se.
Stranac: No ne treba li kazati daje i samo bie drugo od ostalih?
Teetet: N u n o .
Stranac: I bie nam dakle upravo za toliko nije, koliko ima
onih ostalih. Budui da naime nije ona, o n o s j e d n e strane jest
j e d n o , a s druge pak ona ostala beskonana brojem nije.
Teetet: G o t o v o da je tako.
Stranac: No niti oko toga se zaista ne treba zlovoljiti, ako ve
narav rodova sadri zajednicu jednih s drugima. A ako tko to ne
doputa, neka nas razuvjeri u nae prethodne stavove, pa e nas
tako razuvjeriti i u ovo nakon njih.
Teetet: Posve pravedno si kazao.
Stranac: No pogledajmo i ovo.
Teetet: Koje?
Stranac: Kad kazujemo nebie tad, kako se ini, ne kazujemo
neto suprotno do bia, nego tek drugo.
Teetet: K a k o ?
Stranac: Kao kad r e k n e m o neto neveliko, ini li ti se da tada
o n o maleno vie rijeju oitujemo no o n o jednako?
Teetet: A kako bi?
198
199
zabrane?
Teetet: K a k o t o ?
Uvjetno prihvaamo Boeckhovu dopunu < > i < >,
usprkos protivljenju Cornfordovu. Campbell pak smatra dopunu mo
da ispravnom, ali ne i nunom, budui da se smisao lako dopunjuje
prenoenjem prethodnog , ,,which is the emphatic word".
200
201
202
203
204
205
206
207
[...]
T i m e j : Sve dosad k a z a n o , o s i m neznatnog, prikazivalo j e o n o
o d u m a p r o i z v e d e n o . N o raspravi treba pridodati i sve o n o to
nastaje iz n u n o s t i . 9 Jer nastanak o v o g a tu svijeta rodio se b o g m e
p o m i j e a n iz sloaja nunosti i u m a . A kad je um nadvladao nu
n o s t , t i m e to ju je uvjerio n e k a najvei dio svega vodi k o n o m
najboljemu, time je i na taj nain, n u n o u p o b i j e e n o m od ra
z u m n o g uvjeravanja, t a k o u p o e t k u bilo o v o tu sve sustavljeno.
Ime Nunosti" () izgleda kao da upuuje na orfiku i pitagorejsku predaju, kako je nalazimo naprimjer u drugome dijelu Parmenidova spjeva" ili u desetoj knjizi Politeie. No, Proklo (in Remp.
II 206, Kroll) inzistira na tome da je Nuda" ovdje tek pokreta
tjelesnoga", a nikako, kao tamo, gospodarica i vodilja bogova", kao
to je jednako tako hoe otro odijeliti i od iz mita u Drav
niku (272e6). Za razliku od Tavlora, ta nam se razlaganja ne ine
bezuvjetno prihvatljivima.
208
209
210
21 1
212
213
214
li 5
216
217
Rjenik
vanijih
termina
osjetilo, opaaj
poetak, poelo
rod
()
spoznaja, spoznanje
razum,
initi, tvoriti
lik
mudrost
pretpostavka,
narav
podstavka
razmiljanje
mnijenje
mo
vid, pojam
prilika, odraz
slika
znanost, znanje
postavka, stav
nauk, nauavanje
pria, kaza
um, duh
ov
jestvujue, bie
bivstveno, jestveno
jestvo, bivstvo
prisustvo
218
2.
im
219
Damir
Barbari
Aristotel
,,0d svih jestava, koja su po naravi sustavljena, j e d n a su nepostala i nepropadljiva za svu vjenost, a drugima se steklo da imaju
udjela na postajanju i propadanju. onima [prvim], uzvienim i
boanskim, zapalo nas je da i m a m o slabije motrenje, j e r tu i m a
tek n e z n a t n o o n o g a iz ega bi n e t k o mogao polaziti pri istraiva
nju, a i t o m e e m u e z n e m o znati posve je malo toga o t v o r e n o
i p r u e n o osjetilima. No o k o onih propadljivih, j e d n a k o biljaka
kao i ivotinja, vie s m o za spoznaju opremljeni, z b o g obitavanja
, s njima zajedno; m n o g o e naime toga svakome od tu pribivajuih r o d o v a dokuiti onaj t k o se samo ushtjedne dovoljno na
pregnuti.
O b a ta istraivanja sadre zadovoljstvo. Jer od onih prvih ako
i tek neto malo dohvatimo, ipak n a m je to, z b o g uzvienosti te
spoznaje, slae od svega o n o g a to je okolo nas, ba kao to nam
je ugledati bilo koji sluajan i neznatan dio onih koje ljubimo sla
e no vidjeti mnotvo drugoga, pa bilo to i j o kako p o d r o b n o . No
ipak o n a druga, zato to ih i i m a vie i v e m a se dadu spoznati,
u pogledu znanosti stjeu prednost. A uz to, j e r su nam blia i
222
ivot
R o e n je 384. prije Krista u Stagiri, gradiu na sjevernoj grkoj
obali, kao sin m a k e d o n s k o g a dvorskog lijenika. G o d i n e 367. do
lazi u A t e n u te zapoinje studij u Platonovoj Akademiji, gdje osta
je 20 godina. o d n o s u izmeu s a m o g uitelja i m l a d o g a uenika,
koji je zacijelo ve zarana oitovao bar dio svojih sposobnosti, ne
zna se nita p o u z d a n o . P o v r e m e n a u literaturi iskrsavajua na
gaanja t o m e npr. da Platon u t o m i t o m dijalogu ustvari o d g o
vara na kritike mladia izreene u krugu Akademije b e z ikakva
su ozbiljnijeg uporita. Sigurno je, meutim, da je Aristotel v e
rano u Akademiji zapoeo s predavanjima, prvenstveno iz reto
rike, te da je sastavio niz tada uobiajenih protreptikih dijaloga,
pisanih po uzoru na Platona i preteno oslonjenih na njegov
nauk.
N a k o n Platonove smrti godine 347. naputa Aristotel Atenu,
zajedno s Teofrastom i n e k o l i c i n o m drugih, te odlazi najprije na
Assos, zatim u Mitilenu na Lezbosu. G o d i n e 343. prihvaa p o n u
du Filipa M a k e d o n s k o g da p r e u z m e odgajanje i obrazovanje nje
gova trinaestogodinjeg sina Aleksandra. Kad ovaj, g o d i n e 335,
zapoinje pripreme za svoj azijski p o h o d , Aristotel se vraa u Ate
nu. T a d a je ve na elu Akademije Speusipa naslijedio Ksenokrat, ijim filozofijskim postavkama, a valjda i sposobnostima,
Aristotel nije nikada krio svoj j e d n o z n a n o nepovoljan sud. Ari-
223
Djela
Svi dijalozi i ostali e g z o t e r i k i " spisi Aristotelovi izgubljeni su,
a o n o to n a m je ostalo sauvano u pravilu nisu dovrena, redi
girana i za objavljivanje pripremljena djela, v e pripremni zapisi,
koji su sluili kao o s n o v a ili p o n e k a d tek podsjetnik predavanji
m a . Izuzetak su od t o g a n e k a oito za javnost oblikovana djela,
npr. Nikomahova etika, Topika, najvei dio Politike, kao i m n o g i
stilski i izraajno o i t o dovreni i dotjerani dijelovi unutar posto
j e i h spisa. U cjelini gledano, oito je da u g o t o v o svima od njih
postoje slojevi zabiljeki raenih u razliita vremena, popravci,
u m e c i i dodaci, najee od strane Aristotela samog, p o n e k a d
m o d a i od n e k o g od njegovih bliih uenika. Stil je i inae openi
to strahovito zbijen i saet, p r e p u n neizreenih primisli i pretpo
stavki, smislenih sveza koje valja sam u itanju pridodavati, tako
da su neki dijelovi z b o g t o g a g o t o v o nerazumljivi, ili p a k ostavlja
j u m n o t v o j e d n a k o izglednih m o g u n o s t i razumijevanja. U z to,
Aristotel se u o v a k v i m spisima sluio vrlo samosvojnim j e z i k o m , s
v e l i k i m brojem tehniko-terminologijskih izraza, naslijeenih dje
l o m i n o iz diskusija u Akademiji, a v e i m dijelom i skovanih u
njegovim vlastitim pokuajima da rijeju i i z r a z o m izae na kraj
s m i s a o n i m t e k o a m a s kojima se bez prestanka filozofirajui
sretao. Sve to, dakako uz osnovni p r o b l e m teine samoga o n o g
miljenog, ini studij Aristotela, pa v e i samo itanje, izuzetno
zahtjevnim p o t h v a t o m , to e se vjerojatno vidjeti i iz naih prilo
e n i h prijevoda. D a k a k o , stoljetni napori filologa, njihova rada na
o b r a d i i usklaivanju brojnih verzija i varijanti rukopisa, potpo
m o g n u t o g strpljivim konzultiranjem dragocjenih antikih komen-
224
225
(Historia animalium)
I-IV,
VIII,
dijelovi
animalium), Meteorologika
III,
Politika
I i VII-VIII.
Logiko" ishodite
Najsvojstveniji polazini stav Aristotelov, obrat kojim ve kao
mladi pripadnik Akademije samosvjesno nastupa, ne skrivajui
osjeaj vlastite originalnosti, u kritici kako uobiajene sofistike
tako s a m o g Platona i njegova elejskog prethodnika Parmenida
(Phvs. I) glasi: zbori se viestruko", n a vie se naina izrie",
znai vie toga" ( ). Bie, bitak, zbori se mno
g o s t r u k o " - t o m svojom sredinjom postavkom relativizira Aristo
tel - kako to sam razumije - svojevrsnu zakoenost i apstraktnu
zaustavljenost elejaca te doputa i otvara miljenju slobodan po
gled na cjelinu bivanja i gibanja, na polje naravi i svega po naravi
bivajueg.
S druge strane, upravo istim tim k o n a n i m svoenjem na prainjenicu logosa, zbiranja, miljenja, govorenja i oznaavanja,
uspijeva izboriti oiglednost (u G a m m a tzv. Metafizike) nunosti
nekog prvog postojanog, najpouzdanijeg i najjaeg poela, kasnije
nazvanog p o e l o m neproturjeenja (principium contradictionis),
protiv radikalnog heraklitizma i sofistikog nauka sverelativno-
226
sti stalnoga tijeka, to e sve t a m o nai olieno prije svega u Protagorinu nauavanju.
T e k o je dostatno istaknuti svu vanost o v o g a Aristotelova
ishodita, u kojem se g o t o v o m o e prepoznati svojevrsni reflek
sivni obrat od stvari samih k horizontu njihove m o g u e odredljivosti, nagovorivosti i oznaivosti. V e u svojim najranijim pokua
jima, kojima i m a m o samo sporadina izvjea iz druge i tree
ruke, inzistirao je on u p o r n o uvijek o k o j e d n o g a te istog, n a i m e
o k o pitanja: t o znai ( n e t o ) ? " , k a k o nazivamo ( n e t o ) ? " , ka
ko se zbori ( n e t o ) ? " . U ranim Aristotelovim spisima, klasifika
cijama" i r a z d i o b a m a " iz najranijega v r e m e n a u Akademiji, pi
tanje t o kazujemo stvarima?" stupilo je na mjesto P l a t o n o v a
t o jesu stvari?" - ustvruje i D u r i n g (nav. dj., str. 81), a istu
stvar konstatiraju i u g l a v n o m svi relevantni suvremeni istrai
vai. T a k o naprimjer H. Flashar (poglavlje A r i s t o t e l " u t r e e m
svesku Filozofije antike" najnovijega izdanja U e b e r w e g o v a N a
crta povijesti filozofije": Altere Akademie, Aristoteles, Peripatos,
Basel/Stuttgart, 1983, str. 3 2 4 ) : Pitanje bitku pojavljuje se da
kle [tj. Aristotelu] u horizontu logosa; filozofijska problematika
biva otkljuena p u t e m refleksije na jezik." Ili O. Hoffe (poglavlje
Aristotel" u Klassiker der Philosophie, Bd. 1 /Hrsg. O. Hoffe/,
M u n c h e n , 3 1 9 9 4 , str. 8 1 ) : Aristotel vidi bie unaprijed u o d n o s u
na logos, koji znai j e d n a k o u m , njegovu artikulaciju, jezik, i nje
g o v smisao."
O n o m e tko poznaje stanje istraivanja Aristotelove filozofije
posljednjih desetljea nee biti teko u svim o v i m konstatacijama
prepoznati odjeke o s n o v n e teze j e d n e od najoriginalnijih novijih
interpretacija Aristotela, naime knjige Wolfganga Wielanda Ari
stotelova fizika iz god. 1962. Sredinja teza knjige, o n a u z a
jamnosti izraza 'biti' () i 'biti govoren, z b o r e n ' ( u
Aristotela" (str. 155), nije j o ni izdaleka iscrpljena u svim m o g u
nostima koje Otvara j e d n o m radikalno n o v o m razumijevanju i tu
maenju cjeline t o g filozofiranja.
Ishodite u l o g i k o m e " ne smije dakako biti shvaeno u smi
slu o n o g a to danas poznajemo i prakticiramo kao l o g i k u " . Od
spisa takozvanog O r g a n o n a " samo dvije Analitike sadre logiku
problematiku u s t r o g o m e smislu rijei, prije svega n a u k tzv. si
logizmu. Topika je rana filozofijska refleksija na m e t o d e dijalek
tike diskusije, d o k se i Kategorije i tumaenju k r e u u je-
227
228
229
230
231
232
Prva filozofija
Knjiga Metafizika, u kojoj su skupljene zasebne rasprave i grupe
rasprava iz o n o g a to Aristotel sam naziva p r v o m filozofijom",
bila je i ostaje j e d n a od jedva nekoliko osnovnih knjiga cjelokupne
predaje filozofiranja, dakle j e d n a od onih ijom se samo i palji
v o m i temeljitom promiljajuom lektirom rijetki m o g u pohvaliti.
Nije stoga nimalo u d n o to naprimjer poglavlja samoj toj prvoj
filozofiji" u gore spominjanim danas relevantnim i standardnim
prikazima Aristotela (During, Flashar, Hoffe) jedva da po opsegu,
temeljitosti i razini, ine i djeli onoga to inae biva iscrpno i
suvereno izlagano ostalim aspektima Aristotelove filozofije, npr.
biologiji (During), retorici i poetici (Flashar), teoriji znanosti
i politici (Hoffe).
Svakako je ne samo n e m o g u e nego i neumjesno htjeti u krat
k i m potezima dati ma i naznaku tako sloenih, tekih i obuhvatnih misaonih zahvata kakvi lee u podlozi npr. Aristotelova nau
ka razlici mogunosti i djelatnosti (). T o m bi zahvatu
trebalo prethoditi - navedimo to ovdje samo kao primjer - istumaenje Aristotelova nauka razlici gibanja i djelatnosti. Pret
postavka toga pak imalo bi biti dostatno razumijevanje biti samo
ga gibanja. N o , kako je njegova razlika spram djelatnosti oito u
Aristotela zasnovana na njihovu razliitom odnoenju spram vre
m e n a i prisutnosti u o n o m e s a d " , to valja osigurati i razumi
jevanje o n o g a to je u etvrtoj knjizi Fizike kazano v r e m e n u
i njegovoj osnovnoj odredbi. Ova pak ukljuuje aporije beskona
n o g i k o n t i n u u m a itd. itd. O v i m reenim dakako ne elimo postii
to da se obeshrabri svatko tko bi se htio dati na studij najteih
pitanja Aristotelove Metafizike, ve samo i j e d i n o to da se unapri
j e d shvati kako je u knjigama poput te, vie no igdje drugdje, po
starom h e r m e n u t i k o m naputku, samo iz cjeline m o g u kakav-takav uvid u bit pojedinog p r o b l e m a i njegovo eventualno razrje
enje.
Problemi nastaju tako ve pri prostom pokuaju neke blie
odredbe toga to to zapravo Aristotel naziva p r v o m filozofijom".
Sam je j e d n o m naziva tek t r a e n o m znanou", drugi put pak
m u d r o u " , pa opet ponekad z n a n o u biu ukoliko je b i e " .
O v a je pak posljednja odredba krajnje nejasna. Naime, b i e kao
b i e " j e d n o m se u njega samog razumije u smislu bia n a p r o s t o "
i u o p e " , p r e m d a inae ve od samih svojih poetaka - kako smo
233
234
235
236
237
238
239
Povijest utjecaja
to je bilo r e e n o Platonu, vrijedi u jednakoj mjeri i za Aristo
tela: povijest utjecaja njegove filozofije poklapa se s povijeu fi
lozofije u o p e . A k o ne prije, a o n o svakako od r e c i m o trinaestoga
pa sve do prelaska sedamnaestog u osamnaesto stoljee i filozofija
i znanost u u e m smislu rijei sastojale su se - a tako su sebe i
razumijevale - u najveoj mjeri iz recepcije, daljnjeg razvijanja,
kasnije pak sve vie i kritike, Aristotelove filozofije.
U o d n o s Aristotelov p r e m a Platonu ovdje n e e m o ulaziti, na
dajui se ipak da je plitko i otrcano uvjerenje t o b o n j e m rea
l i z m u " prvoga, kojim on kritiki ustaje nasuprot i d e a l i z m u " svog
uitelja te na mjesto njegovih apstraktnih" i t r a n s c e n d e n t n i h "
ideja uvodi svoje f o r m e " , vazda i m a n e n t n e " konkretnoj tjeles
noj tvari, ve i u nas stvar prolosti. Odnos ovih dvaju uitelja
ljudskoga d u h a " neizmjerno je dublji, sloeniji i filozofijski zapleteniji no to je to prosjenom r a z u m u historiara filozofije u g o d n o
prihvatiti.
Sve do 12. stoljea Aristotelovo je djelo ipak srazmjerno ma
lo p o z n a t o u kranskoj Europi. Teko je do kraja odmjeriti svu
usudnost toga da je od svih njegovih djela upravo spis kate
gorijama (manjim dijelom i tumaenju), ponajprije posred
stvom Boetija i njegovih k o m e n t a r a Porfirijevih Isagoga, najutje
cajniji i najvie diskutiran spis cjelokupnoga grkog, latinskog
i arapskog kasnog Starog vijeka i p o t o m srednjovjekovlja. Sta
novita apstraktnost formalno-logike m e t o d e t o g miljenja, kao i
j e d n o s t r a n a redukcija punine ontologijske problematike na osi
r o m a e n u i u apstraktno alternativnoj formulaciji n e p l o d n u pro
blematiku takozvanih univerzalija, svakako su najveim dijelom
usljedak upravo te i takve povijesti predaje Aristotelova djela. Su
kladno t o m e , ostali dijelovi tzv. O r g a n o n a " , prevedeni na latin
ski z n a t n o kasnije od spomenutih dvaju spisa, sa svoje su strane,
kao ars nova ili logica nova, dalje pospjeili utvrivanje svoje
v r s n o g formalizma skolastike m e t o d e i tijekom stoljea p o s t u p n o
pripremali o n o to poznajemo kao novovjekovnu revoluciju znan
stvene metodologije, koja n a o k o paradoksalno svoj odluujui
povijesni nastup najavljuje upravo radikalnom kritikom navodne
sterilnosti" Aristotelova silogizma.
T e k u dvanaestom i osobito trinaestom stoljeu upoznaje Za
pad ostale Aristotelove spise, osobito one naravoslovne (a 1204.
240
241
242
243
to dakako s o b z i r o m na povijesno uvjetovanu dugotrajnu uklopljenost slubenih filozofskih bavljenja u sklop teologijskih istra
ivanja nije ni najmanje z a u d n o . Iz t o g okruja valja ponajpri
je uputiti na brojne radove Fr. anca, a m e u njima p o s e b n o Sententia Aristotelis de compositione corporum e materia et forma in
elementis terrestribus considerata, Zagreb, 1928, i Utrum admittenda sit distinctio inter materiam et formom phjsicam et metaphjsicam ( A c t a II. Congressus Thomistici R o m a e habiti", str.
297-309), Taurini, 1937.
Izriito tematski usmjereno filozofijsko istraivanje Aristote
la, izvan uobiajenih u d b e n i k i h prikaza u okvirima standardnih
povijesti filozofije", snaan je poticaj dobilo prijevodima Metafi
zike, Fizike, Nikomahove etike i Politike, to ih je sainio T o m i
slav Ladan osamdesetih godina. Zacijelo nije pretjerano rei da
u p r a v o u tim prijevodima valja sagledati j e d a n od najznaajni
j i h pothvata hrvatske filozofije ne samo unutar podruja rada na
Aristotelovoj, ili i openitije grkoj filozofiji, nego na polju filo
zofije naprosto. Pridrui li se o v o m g o l e m o m pothvatu velikoga
j e z i n o g znalca (preporuljivo je uz prijevod proitati i vrlo in
struktivan P o g o v o r prevoditelja" uz Metafiziku) j e d n a k o tako
n e d a v n o objavljene i biljekama p o p r a e n e prijevode spisa tu
maenju J. Talange (Zagreb, 1989) i Kategorije F. Grgia (Zagreb,
1992, usp. i knjigu istoga autora Aristotel istinitosti i lanosti,
Z a g r e b , 1993), m o e se m o d a rei da su se sretno i obvezujue
stekli uvjeti p o t r e b n i za snaenje i produbljenje vlastitih napora
tumaeeg prisvajanja Aristotela u Hrvatskoj, p r e m d a se to npr.
iz skromnosti ambicija nekolikih dosadanjih zajednikih poku
aja (usp. npr. tematski b l o k P r o b l e m i Aristotelove Metafizike"
u Filozofska istraivanja 16 /1986/, str. 161-201) ne bi j o dalo s
izvjesnou oekivati.
Bibliografski
I.
dodatak
Izdanja
Kritiko izdanje grkoga teksta:
Aristotelis opera edidit Academia Regia Borussica. Sv. I-V. Berlin,
1831-1870. (Sv. I-II: grki tekst u redakciji Immanuela Bekkera,
sv. III: latinski renesansni prijevod, sv. IV: skolije, sv. V: frag
menti i Index Aristotelicus H. Bonitza /zasebni pretisak Indexa:
Graz, 1955/).
Zasebna izdanja pojedinih djela s danas standardnim kritikim re
dakcijama teksta u nizu Scriptorum Classicorum Bibliotheca Oxoniensis" (Oxford, Clarendon, 1894 i d.) s Bekkerovom pagina
cijom.
Grki tekst s engleskim prijevodom:
Gotovo sva djela objavljena su zasebno u The Loeb Classical Library", London.
Grki tekst s njemakim prijevodom:
Dio spisa objavljen je zasebno u Philosophische Bibliothek Mainer",
Hamburg.
II.
Literatura
1. Vaniji zbornici:
Autour d'Aristote. Receuil d'etudes de philosophie ancienne et
medievale offert a Mgr. A. Mansion. Louvain, 1955.
Naturphilosophie bei Aristoteles und Theophrast. Verhandlungen
des 4. Svmposium Aristotelicum veranstaltet in Goteborg. Herausgegeben von Ingemar During. Heidelberg, 1969.
Metaphysik und Theologie des Aristoteles. Herausgegeben von FritzPeter Hager. Darmstadt, 2 1979. (Wege der Forschung, Bd. CCVI)
Ethik und Politik des Aristoteles. Herausgegeben von Fritz-Peter
Hager. Darmstadt, 1972. (Wege der Forschung, Bd. CCVIII)
Fruhschriften des Aristoteles.
Darmstadt, 1975.
Herausgegeben
von
P.
Moraux.
244
245
247
AEISTOTEL
Izbor iz djela
Iz djela Metafizika.
(Knjiga Lambda.)
251
252
253
254
podlog). Drugo, narav, [je] ovo-neto i neki ustroj u koji [to bivapostaje]. 1 2 Nadalje, tree je o n o iz toga obojeg pojedinano, na
primjer Sokrat ili Kalija.
K o d nekih od njih pae o n o ovo-neto nije m i m o sloeno
ga jestva, kao naprimjer oblik kue, osim ako to nije [samo] umi
j e e (niti ima nastanka i propadanja tih, n e g o na drugi nain
i jesu i nisu kua - ona bez tvari - i zdravlje, i sve o n o po umi
j e u ) , ve ako uope, o n d a u onih po naravi. Stoga doista nije Pla
t o n loe rekao da jesu ideje onih koja su po naravi, ako [uope]
jesu ideje, ali n e 1 3 tih kao to su vatra, meso, glava. Sve je
to naime tvar, i [stoga] posljednje 1 4 od o n o g a to je najvema
jestvo.
Pokreui uzroci jesu kao p r e t h o d n o postali, d o k oni koji
su kao zbor [jesu] istovremeno. Kad naime ozdravljuje ovjek,
tad jest i zdravlje, a lik mjedene kugle istovremeno [je kad] i
mjedena kugla. (Da li pak i poslije neto preostaje, to valja
ispitati. U nekih naime nita [to] ne prijei, kao ako je na
e ispred rijei ita hipotetiko < , a iza
njih < > , to bi dakle znailo: Tvar je neko ovo-neto postajanjem
[tim], dok je privianjem tvar i podlog ona koja je dodirom a ne sra
slou".
Rukopisi imaju tekst [ (Ab)] . Prevo
dimo prema transpoziciji teksta u kojoj su suglasni svi izdavai i in
terpreti. S Rossom uz valja primiljati . Elders
upozorava na sadrajnu tekou slinu onoj gore. Naime, kao i kod
tvari, tako se i tvrdnja da je forma - kao narav i ustroj () - ukoliko
jest ono spram ega i u to postajanje biva, i sama neko ovo-neto,
ini protuslovnom drugim Aristotelovim iskazima, u kojima nazivak
ovo-neto" ( ) oznaava uvijek ono pojedinano konkretno, sa
stavljeno od forme i materije. Ipak smatra on da to protuslovlje mo
e biti razrijeeno ako se prisjetimo da je za Aristotela forma savr
enstvo stvari, sredite i osnova njena jedinstva i bia" te da se ,,u
tom smislu moe rei da ima supstancijalnost ak i prije no konkretno
cijelo".
Prihvaamo, s Chernissom, Jaegerom, Gaiserom i Eldersom, Christovu emendaciju ' namjesto , kako ima
veina rukopisa, te Bekker i Ross. Tako i Bonitz u svom prijevodu:
. . . aber nicht von den Dingen, wie Feuer, Fleisch, Kopf...".
Elders uvjerljivo objanjava da ovdje znai 'posljednja' u
smislu 'partikularizirane materije', kao supstrata supstancijalne for
me", dok ' oznaava ono individualno".
255
256
257
258
259
260
261
262
263
264
[... r
A bjelodano je da je n e b o j e d n o . Jer ako je vie nebesa, kao
to je ljudi, poelo svakog pojedinog bit e oblikom jedno, a brojem
pae mnoga. No ona to su brojem mnoga, ta imaju tvar (jedan
je naime i isti zbor za mnoga, kao za ovjeka naprimjer, no Sokrat
je j e d a n ) ; dok o n o to bijae da bude prvotno n e m a tvar, jer usvrenost je. Jedno je dakle i z b o r o m i brojem o n o koje pokree
[samo] budui nepokretno, a i ono pokretano je dakle uvijek i ne
prekidno. Samo je j e d n o dakle nebo.
Predavano je, meutim, od strane onih prvanjih i posve
drevnih u liku prie i ostavljeno onima potonjima j e d n a k o tako
to da bogovi jesu ti i takvi 3 8 kao i to da o n o boansko obuhvaa
itavu narav. O n o ostalo pak pridodano je ve na nain bajke u
svrhu nagovaranja mnotva, te u svrhu koristi za zakone i za o n o
o p e probitano. Priaju naime da su oni ovjekoliki i nalini ne
kima od ostalih ivih bia, te drugo t o m e srodno i slino reeno
m e , od ega ako netko to odvojivi u z m e samo o n o prvo, da su
[naime] prvanji smatrali kako su bogovi jestva, cijenit e da je
Ne prevodimo dio teksta 1073bl7 - 1074a31.
Pokazno prevodimo naglaeno. Meu tumaima postoji dvojba
tome na to se rije odnosi. Schwegler, Jaeger i Ross su miljenja
da se njome smjera na nebeska tijela prije no na njihove pokretae.
Guthrie pak vjeruje da je njome miljeno 55 pokretaa nebeskih tijela.
Ispravnim drimo stav Eldersa da je zamjenica namjerno ostavljena
u otvorenom i neodreenome znaenju.
265
266
267
268
269
270
271
vjenim osjetilnim biima ili pak onim posve nadosjetilnim, pri emu su
oito prva razmatranja shvaena kao nuan uvjet i predstupanj za druga.
Poseban problem predstavlja interpretima sadraj osmog odjeljka
i tamo izloeni nauk zasebnim pokretaima nebeskih tijela. Ve je
Jaeger odluno zastupao tezu da osmi odjeljak odnosno poglavlje knjige
Lambda nije organski sastavni dio knjige, argumentirajui prvenstveno
time da je pisan stilom posve dogotovljene i zaokruene rasprave, u po
svemanjoj razlici spram ostalih poglavlja, kao i time da tamo izloeni
prvi pokretai ne pokreu tek budui ono ueno i ljubljeno, kako je
pokretaka narav prvog pokretaa bila odreena u sedmome poglavlju.
Beskrajna diskusija koja je uslijedila i traje u osnovi jo i danas kree se
zatim poglavito u raspravljanju alternative monizam-pluralizam, odno
sno teizam-politeizam u Aristotela. Ne vjerujemo da je mnotvo esto
nevjerojatno minucioznih filolokih i astronomijskih analiza osmog po
glavlja uope zavrijedilo - filozofijski gledano - toliki napor i trud. Prije
bismo se sloili sTJuringom (isto, str. 219), koji u tom kontekstu, - sam
ustvrujui da je beskonano diskutirano pitanje da li je shvaanje Bo
ga, koje Aristotel iznosi u Lambda 8 monoteistiko ili politeistiko za
pravo neispravno postavljeno" - navodi potom Merlanov citat Eduarda
Mevera: U Grkoj igra pitanje glede jednog ili vie bogova jedva neku
ulogu. Da li je boanska mo miljena kao jednota ili mnotvo, to je spo
redno u odnosu spram pitanja da li ona uope egzistira, te kako mora
biti razumljena njena narav i odnoenje prema svijetu."
tovie, ini se da ima dobrih razloga sloiti se s Eldersom (djelo
nie navedeno, str. 56-68), koji, nakon temeljite i podrobne analize sadr
aja 8. poglavlja, ustvruje da njegov najvei dio u sadanjem obliku
nije bio napisan od Aristotela samog, ve od strane nekog uenika (ili
uenika), koji se slobodno sluio materijalom iz ostalih spisa". Stoga ni
mi nismo u prijevod preuzeli vei dio tog poglavlja, kao to je to isto
uostalom uinio i Gadamer u svom inae rijetko lijepom i pouzdanom,
gore navedenom prijevodu.
Ovdje dakako nije mogue ni potrebno pokuavati neku filozofijsku
interpretaciju, ili i samo komentar sadraja prevedene knjige. Kako je,
meutim, neosporno da upravo u njoj sadrani nauk Bogu ini njeno
pravo sredite i najteu zadau promiljanja, zadovoljit emo se ovdje s
dvije kratke uz to vezane napomene.
U saetom uvodu svojega prijevoda i kratkog komentara veli Gada
mer: Iskazi, koje Aristotel daje boanskome bitku postali su za povi
jest zapadnjakog miljenja od nesagledive vanosti. Ovdje dane odredbe
ivotnosti i duhovnosti tog boanskoga bitka, ali takoer pojmovi upotrebljeni za taj bitak, postali su vodeima za teologijsko miljenje kran
skoga srednjovjekovlja, poglavito onaj energeie, actus purus. Premda je
kranska religija bila hranjena iz bitno drugih snaga no iz onih kla
sinoga grtva, ipak je misleni rad toga klasinog doba priredio sredstva
i putove (a i stranputice) za samorazumijevanje kranstva. Da kran
ska predodba osobnoga Boga i njegova odnosa spram ovjeka u Aristo
tela lei posve daleko, to e svatko smjesta zamijetiti. Isto to vrijedi
misli stvaranja, koja je s umjetnikim duhom Grka u osnovi ne manje
272
273
274
adnotatione
275
276
277
279
280
281
282
283
284
285
286
Prihvaamo s Rossom Temistijev tekst namjesto nerazjanjivog , kako imaju svi rukopisi i svi drugi antiki
komentatori.
Ove posljednje rijei treba, s Hicksom, vezati uz , a ne uz
.
S Trendelenburgom i Rossom itamo , a ne .
Rukopisi imaju u 417bl0-ll [...] .
Aleksandar (Quest. 81, 15) ima . Torstrik
pak predlae [...] , s ime se slau i Ross i
Kalan. To rjeenje prihvaamo u prijevodu.
287
^\-
ani,
199o.
'
288
289
pamenju i prisjeanju
Izvornik: . U : Aristotle i n
twenty-three Volumes, Vol. VIII: On the Soul, Parva naturalia,
On Breath. With an English Translation by W. S. Hett ( T h e L o e b
1
Classical Library 288). L o n d o n , M C M L X X V i 1 9 3 6 ) .
Prijevod i biljeke: Damir Barbari
292
1 0
293
294
295
296
297
298
299
300
301
snovima
Izvornik: . U: Aristotle in twenty-three Volumes, Vol. VIII: On the Soul. Parva Naturalia. On breath. With
an English Translation by W. S. Heet ( T h e L o e b Classical Library
288). L o n d o n , M C M L X X V
Prijevod i biljeke: Damir Barbari
302
303
304
305
306
307
308
309
310
311
312
stvarno je] ba sve o n o koje se prikazuje, osim ako o n o prosuujue 3 2 biva z a d r a n o 3 3 ili se ne giba svojim vlastitim giba
njem34.
A kao to s m o rekli da je jedan lako prevarivi ovim a drugi
o n i m podraajem, tako i onaj koji spava [je prevariv] s n o m te time
da mu bivaju gibana osjetila i ostalo to se j o oko osjeta stjee,
tako da mu se i o n o to ima tek sitnu slinost [s n e i m ] priinja
da je to. Jer kad zaspi, zajedno s v e i n o m krvi koja se slije k izvo
ritu slijevaju se i gibanja koja su u njoj, jedna m o g u n o u a dru
ga djelatnou. 3 5 A tako su ustrojena da se u t o m e gibanju 3 6 j e d n o
gibanje iz njega gore podie, a kad to propadne onda drugo. I
j e d n a se spram drugih odnose tako kao umjetne a b e 3 7 koje se
gore podiu im se otopi sol. Na taj nain jesu unutra m o g u
nou, n o , kad oslabi o n o to ih spreava, tad djeluju; i kad su
Za ovdje upotrebljen izraz vrijedi sve ono isto to je u
biljeci 20 bilo reeno .
Da li glagolski lik treba razumjeti refleksivno kao zadr
ava se", suzdrava se", ili pak pasivno, kako smo mi preveli, nije
lako odluiti.
ini se da na ovome mjestu nema druge do prihvatiti rezigniranu
konstataciju van der Eijka: to je miljeno s tim gibanjem, to je po
sve nejasno."
Nije lako jednoznano protumaiti to je ovdje uistinu miljeno s
razlikovanjem potencijalnih" i zbiljskih" gibanja. Beare je sklon
kriterij razlike nai u mjeri njihove prisutnosti u svijesti: 'Aktualna'
su ona koja jesu u svijesti (consciousness) u vrijeme kad netko pada
u san; potencijalna ona koja je imao prije no to su potisnuta u latenciju." No treba se sloiti s van der Eijkom kad tome nasuprot
ustvruje da ovdje svaki govor svijesti" vodi u zabludu. Ono",
istie on, to mi nazivamo 'svjesnim' ni na koji se nain ne poklapa
s Aristotelovim terminom ; za to bi prije bio priklad
nim terminom."
Rijei ,,u tom gibanju" odnose se najvjerojatnije na gore reeno slije
vanje krvi k izvoritu (dakle, vjerojatno srcu). Stoga lekciju jednog od
rukopisa, koji ima namjesto ,
kako stoji u svim ostalima, treba shvatiti kao objanjavajuu glosu
koja je kasnije ula u sam tekst te istisnula originalne rijei, koje vie
nisu pored novounesenih bile shvaene u vlastitom znaenju.
Najvjerojatnije je s van der Eijkom misliti pod ovim na neku u Ari
stotelovo vrijeme obinu i svima poznatu igraku.
313
314
315
316
Rjenik
vanijih
termina
vjean
vijek
preinaka
poelo, naelo
besputnost, besputica
postajanje,
rod
razum,
mnijenje, nazor
mogunost, m o
vid, lik
protivnost
nastajanje,
bivanje
razmiljanje
djelatnost
usvrnost
znanost, znanje
motrenje
ideja, vid
()
ope
kretanje,
promjena
gibanje
317
sjeanje, pamenje
oblik, lik
miljnje,
um, duh
jestvo
poriv
initi, tvoriti
( )
odnoajno
lienost
sastojak, sastojina
( )
neprekidno, neprekidnost
ovo-neto, ovo-tu
sluaj, zgoda
tvar, tvorivo
podlog, podloga
umovanje
priinjati se
318
premjetaj,
premjetanje
Josip
Talanga
Plotin
ivot
Glavni izvor za poznavanje Plotinova ivota je ivotopis {Vita Plotini) koji je sastavio njegov uenik,. Porfirne. Pisao g a j e tridesetak
godina poslije Plotinove smrti kao u v o d n u raspravu uz izdanje
djela svojega uitelja koji mu je povjerio izdavanje svojih rasprava.
P r e m a procjeni Plotinova lijenika Eustohija Plotinu je pri smrti
god 1 _2Jf0 i bilo 66godinj.. Porfirije tada vie nije bio u Rimu, v e
j e ^ t e ^ o j e ^ n o s t T k a s n i j e saznao. Na temelju toga rauna se da je
P]^tin_roen 204. ili 205. Porfirije ne spominje mjesto roenja,
ali t o m e je postojala neovisna tradicija. Eunapije {Vitae soph.
3.1) spominje , zapravo Lvcopolis (danas Assiut) u<Gornjem
_EgipiL_yjerojatno potjee iz grke ili grecizirane obitelji. Z n a m o
da je roen u-kranskoj obitelji, ali se kasnije, bavei se filozofij o m , vie o k r e n u o poganskoj religiji. Filozofiju je p o e o studirati
tek u 28. godini u Aleksandriji. Uitelj mu je bio Amonije Saka,
a kod njega je studirao 11 godina. P r e m a Porfirijevu kazivanju
doao je u_40^_j[odini u Rim gdje je ivio od poduavanja. Jo prije
dolaska u R i m Plotin je imao d o b r e veze s nekinTutjecajnim senatorskim obiteljima. A k o nije ve prije znao, u R i m u je sigurno
nauio latinski, a bile su mu povjeravane i neke administrativne
319
Djela
P l o t i n o v se opus sastoji od 54 pojedinane rasprave. Iako u njima
esto prelazi s j e d n e na drugu temu, to oito ukazuje na to da
su rasprave nastale u svezi s njegovim n a i n o m rada u koli, ipak
je svaka od njih zasebna , posveena n e k o m odree
n o m p r o b l e m u . Porfirije je sve te rasprave, koliko je to bilo m o
gue, tematski svrstao u est skupina po 9 rasprava () od
n o s n o jtesfc, ^ " g g i i a . Prve su tri~kupine povftepe etikim, fizi
k a l n i m i k o z m o l o k i m pitanjima, etvrta i peta se ba^e--duQin-4
u m o m , a posljednja, ie posveena p r o b l e m i m a bira i jerl""^, .Porfirije tvrcu~Eako je redoslijed v r e m e n s k o g a nastanka posve druk
iji, navodi ga za sve rasprave, ali ne z n a m o u kojoj je mjeri ta
tvrdnja p o u z d a n a . Kada je Porfirije 263. doao u Rim i p o e o stu
dirati u Plotinovoj koli, ve je bila napisana 21 rasprava. Za vri
j e m e njegova boravka u R i m u do 268. napisao je Plotin j o 24, a
320
Izvori
Plotinova filozofija pretpostavlja cjelokupnu filozofijsku tradiciju
od njezinih samih poetaka. Popis filozofa koji su utjecali na njega
ili su bili od bitne vanosti za njegov razvoj vrlo je dugaak, iako
m n o g e ne m o e m o identificirati poimence. Meutim, pc^kaj.,.dva
glavna izvora njegove filozofije, a to su Platonoyjjhjalozj_jj;radicija meioplatonizma.
'~vPlotin kao interpret Platonove filozofije. Plotin svoju filozofiju
smatra p u k i m tumaenjem Platonova sistema. M e u t i m , bilo bi
pogreno traiti "podudarnost s u m m LO nani-je. p o z n a t o iz Pla
tonovih djela. Plotinu nije stalo do ispravna tumaenja u smislu
kako mi to danas shvaamo. ak ga ne brine ni tonost citiranja.
Velik broj citata navodi napamet. Zanimaju ga iskljuivo Plato
nova rjeenja o d n o s n o samo takve tvrdnje koje se m o g u koristiti
kao rjeenja. Ponajvie citira_kasne dijaloga i Timej Sve te raz
bacane i nepovezane misli Platonove, za koje mi danas z n a m o da
ili pripadaju razlinim razvojnim fazama u Platona ili se ne daju
tako jednostavno shvatiti izvan danoga konteksta, slue u Ploti
na jednoj jedinoj svrsi, a to je da pokae Pl^atonovu filozofiju kao
zatvoren filozofijski sustav. No jednostavnopr^iiujET sve to &~~^odgovara LOJ ideji delinltivnoga sistema ili pak nije u skladu s nje
g o v i m vlastitim sistemom. T a k o primjerice ne spominje izraz
ideja d o b r a " ( , Rep. 508e2-3). To naime ne bi
bilo u skladu s njegovim vlastitim shvaanjima da dobro i ideje
pripadaju razliitim hipostazama. Plotin svoje uenje esto uspo
reuje s misterijima (Eneade 1.6.7.6; 3.6.19.26; 5.1.6.12). Suvre
m e n a su istraivanja pokazala da ovdje nipoto nije rije n e k o m
orijentalnom utjecaju, pae je i utjecaj grke mistike pretjeran.
Plotin prije svega misli nain postignua j e d n o g a j e d i n o g miste
rija, a to je j e d n o . Oznaavanje uenja j e d n o m e kao misterij na
stalo je pod izravnim utjecajem Platona, usp. primjerice p o z n a t o
mjesto u Fedru (250b-c).
JTradici)<a meioplatonizma. Rije ie p l g t o n i z m u i z m e u
god. 80. p r T K r . dp god."~220. p o . Kr. U to su vrijeme platonici
321
razvUL:j3^fijgoU]__ito^^
. fcekgta Odreene
Ope
obiljeje
Iako se s pravom tvrdi kaku Plotiev^Lj^lozofija ini osmiljen filo22pJp^^i~e^ai-Qv 1 1 k ^ " j p Pjflki pojedini dio povezan s . cjelinom i
usredotoen prema v r h o v n o m e naelu, Plotinov pnkazji^neadama nije_aiistavan, a nije ni u logikome ni u j e z i n o m e smislu
besprijekoran?~5tlK mu je nedoreen i jezgrovit^jia jp, t.fiLza i_t-TTjjn ad P h t ^ n p T~AP s t r , tela. No unato_takvirp t f eknama r po
miojrfff^j cnaTr^fr^a-filo^nfije moe g^ubrOjltijUaftjvee llliblJOCe
u^p^vij^eetiJik)zofije. Jedna od o s n o v n i " pretpostavki Plotinove fi-
322
fl
323
bie, j e d n o je isto tako iznad u m a ( 5.3.11.29), presee dakle svako miljenje. njemu nema ni zamjejjfcai-srjoznaje,
_paak ni samospoznaje (6.7.41.9; 5.3.13.35). Zato se njemu ne
m o e nita predicirati j e P s e time uvodi pored j e d n o g a i mnotvo.
O n o je takoer iznad ideja, odvojeno je od inteligibilnoga jer ako
je um sve inteligibilno, onda j e d n o ne m o e biti sve (6.9.2.44).
J e d n o je samo to jest, ali je pritom suvino o n o J e s t " (6.7.38.1).
K a o to se oituje u ovim izvodima, j e d n o m e se m o e govoriti
samo via negationis. No Plotin ne m o e izbjei i pozitivne iskaze
j e d n o m e . Zanimljivo je kako dosta takvih pozitivnih odreenja
j e d n o g a nalazimo u jednoj raspravi, Eneada 6.8, u kojoj je govor
slobodnoj volji i samoodreenju jednoga. I u drugim raspravama
nalazimo pozitivne odredbe jednoga, napose kada se govori to
me kako je j e d n o izvor i u z r o k svega.
Mnotvo
Jedno
Na^POetk-u Plotinova sistema n a l a g i - ^ ^ r v o j i a e l o koje je tran
scendentalnu odnosu_na sve ostalp~-a-koje o n _ z o y e j e d n o ( )
i!ijiflbiX!~(TO ) . O n o je apsolutno jednostavno, nadilazi svaTtu sloenost i svaku mnonost. J e d n o se ne m o e opisati rijeima
kojima se opisuje istina ( rfj 5.3.13.1), nijedno mu
ime ne m o e biti primjereno, pa ni sam nazivak J e d n o " ili d o b r o "
(5.3.11.24; 5.5.6.34; 6.9.6.55). Striktno gledano j e d n o nadilazi i
d o b r o pa se m o e oznaiti kao (6.9.6.40). Nadilazi i
bie, aJjJe_uzrok svakoga bia. Plotin ne samo da tvrdi kako bie,
TJitakTibivstvo (, , ) u o n t o l o k o m e smislu potjeu od
jednoga, on p o g r e n o tvrdi kako se i etimoloki izvode iz grke
rijei ( j e d n o " 5.5.5). Jedno je izdvojeno iz svega drugoga, ali
sva je drugost u drugome, ne u j e d n o m e jer u j e d n o m e n e m a drugosti (5.5.6.9; 6.9.3.51). Prema t o m u , ispravno je rei kako nije
j e d n o drukije od drugoga, nego je drugo drukije od jednoga.
Drugost je u drugome, ne u j e d n o m e . O n o je nebie. ali ne time
gfafje n e j o i j ^ n e g o t i m e s t o j e drukije od_bia. J e d n o m e ne pripa
da nita osim njega samoga ( 3.8.11.10).
B e s k o n a n o je u sebi i svojoj moi. S a m o j e d n o postoji na besko
naan nain, sve drugo postoji na konaan nain. K a o to nadilazi
324
Postavlja se pitanje k a k o j e j n o g j ^ e j m n ^ ^
od
n o s n o akdjlTjlidno u z r o k svegaV zat^njjejostjo^ samo, nego" je
stvorIIo^~SvTrcu*ugb. Na~fugej strani, j e d n o ne skrbi o k o m n o n o ga i u o p e ga ne treba. No u t o m e se svemu krije j o p u n o ozbilj
niji p r o b l e m : kako m o e j e d n o stvoriti drugo ako samo n e m a ni
kakve drugosti u sebi o d n o s n o kako m o e stvarati neto to samo
n e m a u sebi ( 5.3.15.35). Plotinovo rjeenje
toga pitanja polazi od rjeenja koje Platon daje u Timeju (29e).
Ukazuje na dobrotu najviega dobra koje ne doputa nikakvu za
vist. Snaga j e d n o g a tako je velika pa se ne m o e zaustaviti
(6.7.8.13). T a k o o n o to ie naisavrenije ne m o e ostati nedjelatn o , nego mora stvarati novo, a_rla prianxjie gubi nita od svoje
BnageHaoJJJfrrg""*. tvori svjetlo, a vatra toplinu (5.1.6.28sq).
JpTrnTTjp! nepresuni izvor svega_.No Plotinova se filozofija ne m o
e oznaiti iskljuivo kao sistem emanacije jer sam Plotin to izri
j e k o m odbacuje (6.5.3.5 i 21). J e d n o se radije m o e prikazati kao
sredite kruga kojemu ovise svi dijelovi kruga (1.7.1.24). Naj
ea je usporedba sa Suncem. Nastanak mnotva iz j e d n o g a m o
e se objasniti samo slikovitim primjerima, usporedbama i analo
gijama. S razine j e d n o g a nastajanje m n o n o g a nije shvatljivo. No
na razini u m a to je ve pojmljivije jer um misli i time pretpostav
lja drugost i mnonost. T e k kada je ispunjen j e d n i m um je um
325
Spoznaja
M o g u n o s t spoznaie jednoga posve je iskljuena. Zato i um ne
m o e j e d n o shvatiti na misaon nain, nego na nekakav drukiji. ,
U m n e j n o e j e d n o spo^nati^jnpe ga^ame--nekakyixn nemisaonim l n o m o b t a k n u t i ( 5.6.6.35). I dua se m o e uzdifati jednoga, ali samo preko uma. Kada odbaci sve umsko, m o
e motriti j e d n o ( 5.5.6.20). To bi znailo da dua m o r a
nadii um i miljenje ako hoe dosei j e d n o . Da bi dua dosegla
jedno, m o r a se s njim poistovjetiti, mora postati j e d n o . T i m e o n a
ne dospijeva u neto drugo, nego u sebe samu (
6.9.11.38). To znai da je j e d n o o d n o s n o vrhovno dobro sadrano
u ljudskoj dui (3.8.6.9). Jedan drugi razlog zato dua m o e do
sei j e d n o lei u t o m e to hipostaze, tj. jedno, um i dua, nisu
striktno odvojene jedna od druge (6.5.4.20-24). Tako se svaki
ovjek m o e u r o n u e m u sebe sama uzdii do najvie razine jed
noga.
Um
p
326
327
Kategorije
Meu
najzaju^aJ^rgo-raspcaMe- u
Enaadamu^hi^^_3g!tJ.oTa&k.oie
su posvecene^B.itanaa r o d o v a bia (6.1-3:
) . U njima Plotin raspravlja p r o b l e m u kategorija. P o
j e d i n a n i m amaHzajn > a_pobija_Aj^^
mo
g u n o s t n j i h o v e p r i m j e n e na podruje nadosj etilnoga. Valja pod
sjetiti na vanost Plotinova razlikovanja osjetilnoga i u m s k o g a
( o d n o s n o nadosjetilnoga, misaonoga, noetikoga, intelektualnoga,
inteligibilnoga). M e u t i m , nije rije p u k o m e razlikovanju, n e g o
striktnoj odvojenosti tih dvaju svjetova. Ti su svjetovi ontoloki
posve razlini i m e u s o b n o se iskljuuju. Nadosjetilno je u z r o k i
temelj osjetilnoga. Plotin nadosJRtilno rlijpli n a - J j ^ ^ - k ^ a f a ^ P j e d n o ^ u ^ * - d r a r i e u kojima takoer postoji striktna hijerarhi
ja. Razumljivo je da uz takve pn^posjLavke aren i1Q A cistote] vi b
kategorijajiejno^^^
glede rodova bia.
Isto tako odbacuje stoiki n a u k kategorijama~jer se u njima
mijea
osjetilno
i
nadosjetilno,
tovie
kategoriji tvarnosti
() pripisuje se kljuna uloga. Plotin se radije poziva
na P l a t o n o v o r a z d v a i a n j e o n o g a to jest i o n o g t nastaje,
k l j u u j e ^ k ^ k ^ T a ^ ^ ^ ^ u j a , l i e _ j n g j i J i i ; t T 7 > b i i b Y i i P n a zajfinniknn^Jategorijainft. Nadalje polazi od toga da se iskjjuivo_bie
nroe dijeliti na rodove, a j e d n o je iznad svega toga kao v r h o v n o
naeloTTPlotinjT prvTTioji poznatu skupinu pojmova, takozvane
najvee r o d o v e " ( ), kojima Platon diskutira u Sofistu (254csq), prikazuje kao kategorije i suprotstavlja ih Aristo
telovim kategorijama. U srednjem je platonizmu postojala tra
dicija osporavanja Aristotelovih kategorija. No to se osporavanje
sastojalo u t o m e to se pokuavalo dokazati kako se svih deset
Aristotelovih kategorija m o e nai u Platona (primjerice Albino,
Didask. 6 ) . Iako Platon takozvane najvee r o d o v e u Sofistu navo
di samo kao m o g u e primjere ( ) , Plotin ih shvaa vrlo ozbilj
no i pripisuje ih u m u kao temeljne kategorije nadosjetilnoga svi
jeta, a to su sljedei pojmovi: bivstvo ( ) , gibanje (),
mirovanje ( ) , istost () i drugost ( ) . Dokazuje
kako je taj broj k o n a a n i potpun. M e u t i m , zanimljivo je da Plo
tin dalje ne tematizira svaku pojedinanu kategoriju, pa nije sa
svim j a s n o kako se kategorije u m a odnose spram drugih odredbi
uma, napose p r e m a nioj hipostazi o d n o s n o dui. Po svemu su
dei, taj je n a u k kategorijama ponajvema nastao kao potreba
328
Dua
O s i m uzgrednih iskaza dui koje nalazimo u svim pojedinim
raspravama, a takav je asocijativni i nesustavni stil svojstven Plotinu, devet je rasprava sabranih u etvrtoj Eneadi svojim najve
i m dijelom p o s v e e n o pitanjima due. Kao to je vec^spomenuto,
dua ini treu hipostazu nadosjetilnoga svijeta. Jedna ocf kljun m ^ s t a v g r p i o t i n o v e f i l o z o f i j g J e i E S a j g d u a (^uxq)j|fiJteelesna
( ) . O n a je boanske naravi i besmrtna. P o p u t u m a i du
a je noetikoga (nadosjetilnoga) obiljeja. Iskrsava p r o b l e m po
emujir^rlinn onHn_razljjraje od u m a . U svijetu nadosjetilnoga ne
ma razlike m e u njima. Ali, za razllEu od uma, dua m o r a skrbiti n e d u e v n o m e . Ta ie postavka kljuna u PTotmovoj filozofiji,
a r o n za n j u n a l a z i potvrde i u Platona {Fedro 246b6-7). Dakle
duja_daruje tjelesnomu, o d n o s n o o n o m u to n e m a duu, ivot
(4.3.10.36-38). Tako ona zapravoHt^arajiv^-^^
ma hipos^azama. i n o m podarivanja ivota sve dobiva duu. To
r^e^Ijedno in stvaranja svijeta koji se nalazi ispod triju hiposta
za o d n o s n o osjetilnoga svijeta. Dua dakle sve ini d u e v n i m
(5.1.2.31). Na taj nain sve to postoji ima duu, pa i o n o to nije
organsko. Sve ivo dakle i m a duu. Ali Plotin i cijelomu k o z m o s u
pripisuje duu. U t o m e se nazire j a k stoiki utjecaj iako se P l o t i n
za veinu tih tvrdnji radije poziva na Platonov Timej. M e u t i m ,
nepobitan je stoiki utjecaj kada za duu svijeta rabi izraz .
Isto tako kada govori t o m e kako svaki dio k o z m o s a suosjea sa
svakim drugim dijelom, to nedvojbeno podsjea, ne s a m o termi
noloki, na stoiko naelo . V r h o v n a dua svijeta ostaje
u nadosjetilnome svijetu (4.3.4.21). T o m u nasuprot, pojedinane
due silaze () u tjelesni o d n o s n o osjetilni svijet. O s i m
ve s p o m e n u t a razloga da je osnovna briga svake due da skrbi
o n o m e to sebi n e m a duu, Plotin navodi m n o t v o drugih
329
Osjetilnost
K a k o Plotin pretpostavlja da je dua dio nadosjetilnoga svijeta
te je time netrpna ( ) o d n o s n o neosjetljiva za bilo kakve
podraaje iz osjetilnoga svijeta, nastaje p r o b l e m kako dua recimo
utjee na nastanak osjetilne zamjedbe koja je zapravo funkcija
due na nioj ontolokoj razini. Dua po svojoj naravi ne m o e
biti nositeljica osjetilnosti. No to ne m o e biti ni tijelo jer bi onda
tjelesnost odluivala neemu to tijelo uzdie iznad tjelesno
ga jer osjetilna zamjedba jest oblik spoznaje o d n o s n o primitivni
ji oblik miljenja. Plotin nalazi rjeenje u t o m e da je zajednitvo
( 4.4.18.21) tijela ijdue o n o to~mnl7gTrejie-osjetil
nu zamjedbu. No on ide jotla1je~u poku^u~3a~oloT)oaT^usu od
tjelesnoga dodira: duaalje : m e t o p o p u t zrakejsvjetla" doljgjjre^raa-JJielu: z a i e d n o f n ^ r j e T r m r ^
i trpjeti
(1.1.7.1-24).
-
"
;
Osjetilni
svijet
K a o (pelina osjetilni svijet nejaa_rjjoeet4ra-<u__konca u vremenu^_samo cu njegovi dijelovi prolazni^Ko^mika dua^vertejiijelove objedinjuje u jgj^njuuiaglinu i o d r ^ v j u e f i a temejjjijjaela
suosjeanja (). Kao to je p o z n a t o / a u s a J e dobila kljunu zadau posredovanja izmeu osjetilnoga i nadosjetilnoga. Na
izvjestan nain o n a je i u j e d n o m e i u drugome svijetu. Njezino
je istinsko mjesto u nadosjetilnome. No svojim silaskom na niu
ontoloku razinu, pojedinana je dua postala neto loe. Sve d o k
je okrenuta prema osjetilnome, dua gubi svoje dostojanstvo. M o -
330
Tvar
Pojam tvari () igra v a j m ^ u l o g u j j ^ l o t i n o v u ^ s j s ^ m u . U drugoJ7~tTozmik"bj Birci eneada cijela je etvrta rasprava posvee
na toj temi. Sam se izraz ne pojavljuje u P l a t o n o v i m spisima,
ali na nekim se mjestima u Timeju (49a, 51a, 52a, 52c) spominje
drugim rijeima problem tvari iako se terminoloki ne fiksira.
Plotin se naravno poziva na ta mjesta, ali p o j m o v n u o d r e d b u tva
ri de facto preuzima iz aristotelovske tradicije, napose da je tvar
p o d m e t " ( 2.4.1.1) tijelima i da postoji s a m o qua
mrj^ricnOst ( 2.5.4.3). No fla^upT-oiTstoicima, koji za razlikfTod Aristotela tvar shvaaju materijalistiki, Plotin naglaava
da je tvar netielesna, nepomijejana, bez svojslavA^etrjDna itd.
(2.4.93; 4.V3.r4.4."TU7l; 3.6.7^41 i t d T ~ S v e t o ^ ^
vljeno je od tvari i oblika (6.1.26.12). S a m o u o d n o s u na oblik
UToogfHvar ima pozitivnu odredbu. U z e t a sama za sobo ona je
pujio-eefeiee- ( 2.5.4.11). K a o takva o n a je prvo zlo o d n o s n o
zlo sebi (1.8.5.8). No Plotinov govor tvari proet je negativnim
odredbama, poput govora j e d n o m e .
Utjecaj
U r a z d o b l j i i J ^ i i e 4 u _ A r i s . t o t P l a \ Tome^Akvinskoga Plotinova se
filozofija uzdie iznad-sveget-ostaluga. Plutifi-nesumnjivo spada u
klasike filozofijske tradicije. Iako nije imao nikakva dara za organrzifanje, svojim je misaonim autoritetom nasfamku vrlo
i i . t J R c a j n e _ k o l e koja j e danas pernata k-ao ncoplatorrizam. Plotin
dodue za ivota nije uspio stvoriti h o m o g e n u skupinu uenika,
331
332
Stanje
istraivanja
333
Bibliografski
dodatak
I. Izdanja i prijevodi
Plotinov se tekst navodi prema mjerodavnom kritikom izdanju
(editio maior) koje su priredili Paul Henry S.I. i Hans-Rudolf
Schwyzer u tri sveska (Paris-Bruxelles, 1951, 1959, 1973). Izda
nje sadri grki tekst i etverostruki kritiki aparat ispod teksta
(apparatus testium, fontium, marginalium et lectionum). To je iz
danje uinilo suvinim sva prethodna izdanja. Tekst sa skraenim
kritikim aparatom (editio minor) dostupan je i u poznatoj ediciji
Bibliotheca Oxoniensis (3 sveska, Oxford, 1964, 1977, 1982). Na
in navoenja Plotinova teksta u znanstvenoj literaturi vrlo je
egzaktan, primjerice 4.8.2.30: prvi se broj odnosi na j e d n u od est
skupina eneada, drugi na raspravu u odreenoj skupini, trei
na poglavlje unutar dotine rasprave, a etvrti na redak u to
me poglavlju. Od prijevoda na suvremene jezike valja spomenuti
sljedee: francuski prijevod Emila Brehiera (6 svezaka, Pari,
1924-1938, Collection Bude), s vrlo korisnim biljekama; njema
ki prijevod Richarda Hardera koji su preradili Rudolf Beutler i
Willi Theiler (6 svezaka, Hamburg, 1956-1971, Philosophische
Bibliothek), s kratkim k o m e n t a r o m ; engleski prijevod A. H. Armstronga (3 sveska [od est planiranih], Cambridge [Mass.]-Lon
don, 1966-67, Loeb Classical Librarj). Svi spomenuti prijevodi sa
dre i grki tekst.
II. Sekundarna
literatura
334
335
PLOTIN
Izbor iz djela
Filip
Grgi
Napomena prevoditelja:
Tekst je preveden s grkoga prema izdanju M. Atkinsona (Plotinus,
Ennead V. 1. On the Three Principal Hypostases. A Commentarv With
Translation by M. Atkinson, Oxford, 1983; knjiga se sastoji od sljedeih
poglavlja: Preface, v; References and Abbreviations, viii; Introduction,
ix; Ennead V 1: Text, xxxi; Translation, li; Commentarv, 1; Bibliography, 251; Index, 269). To se izdanje na 28 mjesta razlikuje od standardne
editio maior P. Henrya i H.-R. Schwyzera (Plotini Opera ed. P. Henry
et H.-R. Schwyzer, sv. II (Enneades IV-V, Plotiniana Arabica), ParisBruxelles, 1951). U prijevodu sam, uglavnom preutno, preuzimao Atkinsonovu emendaciju, a razline varijante itanja biljeio sam samo on
dje gdje sam smatrao da je potrebno, naime gdje je posrijedi znatnija
razlika u smislu teksta. Raspored odjeljaka unutar pojedinih poglavlja
preuzeo sam od Atkinsona.
Plotinov je stil inae iznimno teak, sintaksa mu je mjestimice posve
nerazumljiva i svakome prevoditelju zadaje dosta muke. Kako napominje
Atkinson (v), Plotina danas ee u prijevodu itaju i oni koji inae mogu
itati izvornik. Zbog toga sam u prijevodu, osim na tonost, posebnu po
zornost nastojao obratiti i na jasnou.
U biljeke sam unosio samo ono najnunije i nisam ulazio ni u
kakvu interpretaciju. Nastojao sam prije svega iz samoga teksta rekon-
1.
t o j e j i a k l e o n o to je ujpilojda due zaborave svojega oca b o g a
1
i da, iako potjeu o d a n d e i u cijelosti pnplidaju "onomu svijetu,
ne poznaju ni sebe ni njega?
PnrVln pjihnvp
pfl|gti joct
gmini-inct
roenje, prva drun
340
341
2.
Neka dakle svaka dua prvo razmisli t o m e da je o n a sama ta
koja je_st\^pxila-^^iiva biajLidahnuvi im ivot. To je uinila za
o n o to hrani zemlja i more, za o n o to je u zraku, za boanske
zvijezde na nebu; dua je sama stvorila Sunce i o v o veliko n e b o ;
ona ga je sama uredila i sama ga kruei dovodi u red. Dua je
narav drukija od o n o g a to ureuje, to pokree i to oivotvoruje. I n u n o je vie vrijedna tovanja ori tih stvari, jer pne na
staju kadJLb-dusuopjskr^^
dorfp^sama d u i i a j e v j e c n a jer
sebe ne naputa". 5
' A koji je nain op^rbljivanjaivotom, kako u itavu svijetu
tako i u pojedinanostima, neka tome dua razmisli ovako: neka
veliku duu ispita druga dua, koja nije malo vrijedna za ispiti
vanje jer se m i r n o o m svojega stanja oslobodila prijevare i onoga
to opinjava druge due. Neka joj mirni budu ne samo tijelo to
je okruuje i vreva tijela, nego i itavo okruje; neka budu mirni
zemlja, more, zrak i samo nebo, koje je bolje. Neka shvati kako
Henry i Schwyzer upuuju na II 4 i III 4. No moda je, kako pri
mjeuje Atkinson (18), rije nekome usmenome priopenju.
Navod je iz Platonova Fedra 245c8. Usp. kontekst, 245c7-9: Samo
ono to samo pokree [sc. dua], jer sebe ne naputa, nikada se ne
prestaje pokretati, nego je ono i drugim stvarima koje se kreu po
etak i izvor kretanja".
342
3.
B u d u i da je dua tako tovanja vrijedna i boanska stvar, v e
sasvim uvjeren da e takva stvar prii bogu, s p o m o u takva uzro
ka uspni se p r e m a njemu. Naravno, nee gaati iz daljine, a nee
biti ni p u n o o n o g a to je izmeu.
U z m i dakle o n o to je boanskije od ovoga boanstva, duino
10
gornje susjedstvo, o n o to joj je prvotno i to joj je izvor. Jer
iako je o n a onakva stvar kakvom ju je pokazala naa rasprava,
i i r n a
o n a j e nekakva slikp
K a o to j e izreena misao slika misli
11
u dui, tako je i sama dua izraz u m a i itava djelatnogjLte. i
v o t . ia..ga umjajje^u opstojnost neega drugoga, kao to u vatri
j e d n a toplina ostaje u^njo^^raruguTiri. N o tujjjelafcaost-^aaae n e
t r e b a shvatiti^ kao_jie^t^Jto~ie^eevjiego kao neto_Jto,.^s j e d n e
stTTaBeT-ostaje-u- Jednomu*, dok, s druge strane, daje opstojnost
drugomu.
Buduj^da-dua^potjee od u m a ^ o n a je umna; um joj je u razmijh^anju, a i savrej^^
je poput oca po
die j e r nije ju, u usporedbi sa s o b o m , rodio savrenu. Stoga nje
zino opstojanje potjee od uma, a pojam joj je djelatan kad gleda
u m . Jer-4cad~crgleda~um, o n o t o umuje i udjelovljuje jest iznutra
i svojstveno joj je. Djelatnou due valja zvati samo o n o to ona
udjelovljuje u m n o i sama iz sebe. Nie djelatnosti potjeu s dru
g o g a mjesta i trpnosti su takve due.
Henry i Schwyzer uz rije susjedstvo" () upuuju na Pla
tonove Zakone IV, 705a4. No kontekst u kojemu Platon rabi tu rije
posve je drukiji, pa Atkinson (49) s pravom sumnja u moguu po
vezanost toga mjesta s ovim Plotinovim.
. Nauk je prije Aristotelov
(usp. De interpretatione 1, 16a3-4) doli Platonov (usporedi li se pri
mjerice sa Sofistom 263e3-8), a terminologija je stoika.
344
4.
To bi se m o g l o vidieti i iz sljedeega. A k o se tkogod jiudi ovoiTmsjetilnoirjli svijetu gjejjajui n j e ^ o v u ^ v j l i c ^ ^ b ^ p c ^ u i red
vjeCfioga_kretanja te b o g o v e to su u njemu, j e d n e vidljive, druge
paknevidljive, teTduhove, iva bia i sve biljke, neka ide gore do
svojega prauzora i o n o g a to je istinskije i neka t a m o vidi sve
misaone stvari koje su same po sebi vjene, u njima svojstvenu
12
shvaanju i ivotu; neka gleda n e p o m i j e a n " um koji je njihov
poglavar, neizmjernu mudrost, istinski ivot za vrijeme Krona,
b o g a ije ime z n a c T ^ r b s ' ( i s t ' ' ) i^TT^TT^unT'). 1 3 Naime, on u
seb^buhvgja^sa^
p m , g^akoga, bagBHSTgJnnMBu,
%truci^vjeno u miro"vianju3ra zato da trai preinaku kad je sre
tan? K a m o da ide kad je sve u njemu? Isto tako, on, budui da
je najsavreniji, ne trai rast. Stoga i sve o n o to je u njemu jest
savreno, da bi on m o g a o biti potpuno savren, nemajui u sebi
nita to nije savreno, nemajui u sebi nita to ne misli. On ne
misli traei o n o to misli, nego posjedujui t o . 1 4 Njegova blaenost nije steena, nego on jest sve u vjenosti. To je zbiljska
vjenost koju oponaa vrijeme vrtei se o k o due, j e d n e stvari naUsp. Platonov Kratil 396b6-7, kao i sljedeu bilj.
Polazei vjerojatno od Hesiodova opisa Kronove vladavine (Op. 110 i
d.) te od konteksta vlastite rasprave Plotin ovdje iznosi platoniku etimologiju rijei . Njezino je podrijetlo Platonov Kratil
369b6-7, gdje Platon kae kako rije dolazi od i ,
a odreuje kao istou i nepomijeanost uma". (Tako se ta
rije uglavnom i rabi u novoplatonizmu, usp. Proklo, Theol. Plat. 5.3.)
No izvornije znaenje rijei jest sitost" (usp. II. 13.636 ili 19.221,
Heraklit fr. 65 DK, pa i Platonov Fedar 240c2), a izgleda da Plotin
kasnije (usp. b. 27) i to uzima u obzir.
Usp. slino u Aristotelovoj Metafizici 7, 1072b22-23: [Um] djeluje
posjedujui miljeno" (prijevod T. Ladana).
345
biti istovjetnosti. A razlika je drugotnost. Prvine svojom mnotvenou ine broj i kolikou, a kakvoa je svojstvenost svake od njih.
Iz njih, kao iz uzroka, potjee sve ostalo.
5.
Dakle, taj b o g ponad due jest m n o a n , d o i m je dui svojstveno
da je u t i m stvarima i da je s njima zdruena, o s i m ako se ne
17
htjedne o d m e t n u t i . Prjbliivi se umu i takorei postavi s njim
18
j e d n o , ona p i t a tko je onajjsojj.^aje-sfevorio. To je onaj koji je
jednostavan, koji je'plnje takva mnotva,Jkpjije uzro.k.kako bitka
Svaka od njih jest um i bie, a cjelina je sav um i sve bie um jer miljenjem uspostavlja bie, a bie, time to je miljeno,
u m u daje miljenje i bitak. U z r o k miljenja neto je drugo, a to/
je i u z r o k bia; obojemu je dakle uzrok neto drugo, oboje su nai
me zajedno i supostoje te ne naputaju j e d n o drugo, nego, iako
su dvoje, to je jedinstvo isto tako um kao i bie, o n o to misli i
o n o to je miljeno - um zato to misli, a bie zato to je o n o to
je miljeno. Naime, ne bi bilo miljenja da n e m a drugotnosti, a
ni istovjetnosti. Um dakle postaje prvinama: bie, drugotnost i
istovjetnost, a valja dodati i kretanje i mirovanje 1 6 - kretanje ako
um misli, a mirovanje da bi o n o to je miljeno bilo istovjetno;
drugotnost da bi bilo onoga to misli i o n o g a to je miljeno. Kad
bi otklonio drugotnost, proizalo bi Jedno i utnja. No i pomilje
ne stvari trebaju m e u s o b n o biti razline. Budui d a j e um j e d n o
sa s o b o m samim i b u d u i da svemu postoji neto zajedniko, m o r a
uma,
x^^^g^^^^^^^^^yv^^chroia.
""""Rume, bj~QJ^aija.praota.ru-Jj^
346
a-Dvoj-
347
6.
K a k o dakle mnjjaje i to zrije i kako je u o p e stekao opstojnost
i ^ " i? .^^ hi m o g a o zrejj? Naime, dua sada posjeduje n u n o s t da postoje te stvari i udi za o d g o v o r o m na pitanje
k o j e m u su stari mudraci m n o g o raspravljali: kako je iz Jednoga,
koje j e o n a k v o J e d n o kakvoJcaj^jQH!__d^^
epsojno^kJ3jilo^I^^
i&Jacoj? Zato o n o nije ostalo
u sebi, n e g o je iz njega proisteklo toliko m n o t v o kakvo se vidi
m e u b i i m a i za koje zahtijevamo da se svede na nj?
N e k a se dakle kae ovako, poto s m o dozvali samoga boga,
ne i z g o v o r e n o m rijeju, nego tako to se d u o m ispruujemo u
molitvi upuenoj njemu, jer na taj se nain m o e m o moliti mi
sami njemu s a m o m e : neka dakle onaj koji promatra boga, budui
u s a m o m e sebi kao u nutarnjemu hramu, ostajui miran, s o n u
stranu svega, neka taj gleda mirujue slike 2 1 koje su v e izvanj0 nastanku due. Tamo stoji: Pomijeavi ih s bivstvom i od ta tri
sastojka [sc. djeljivoga, nedjeljivoga i njihove mjeavine] nainivi jed
no, ponovno je tu cjelinu podijelio na odgovarajui broj dijelova te je
svaki od njih pomijean od 'istoga', 'razlinoga' i bivstva". Iz ovoga
je Ksenokrat (elnik Platonove Akademije od 335. do 314) izveo
zakljuak da je dua broj koji sam pokree smatrajui da se u ovomu
Platonovu odlomku zapravo opisuje nastanak niza prirodnih brojeva
iz nedjeljivoga () i djeljivoga (mnotva, , koje povezuje s ne
odreenim Dvojstvom). Iz prvoga mijeanja toga dvoga nastaje broj;
budui da je dua broj koji pokree, tomu je potrebno dodati i isto"
1 razlino".
. Rije znai i kip", svetite", mjesto uivanja",
dragocjenost" i esta je u platonizmu. Platon u Timeju 37c6-7 govori
348
_yaljao
jLOJUe-JjkoInjega
349
g o t n o jest y m . /
samo drugotnou.
26
7.
kav da se dade podijeliti, dok ovdje nije takav sluaj. Da, i ovdje je
zf\ , . I ova
reenica stvara probleme u prevoenju, jer iz nje nije posve jasno ka
ko je odreen um, kao njegovo okretanje prema samome sebi, ili kao
okretanje Jednoga, to je iznimno vano pitanje. Ponovno slijedim
Atkinsonov prijedlog (157-160).
Ono to zamjeuje" = .
Onako kako stoji u grkome, reenica je besmislena (
), pa je rekonstruiram onako kako to ini veina
tumaa i prevoditelja.
350
351
8.
To je i razlog P l a t o n o v i m trima naelima: S v e je kralju sve
g a " (misli na prvotne stvari), d r u g o je drugotnim stvarima, a
tree o n i m a treima po r e d u " . 2 9 K a e i kako postoji o t a c uzro
k a " 3 0 p o d u z r o k o m mislei n a u m , j e r u m j e njegov tvorac. Kae
"Itako on stvara duu u o n o m u v r u . 3 1 Budui da je otac u z r o k
uma, za nj kae kako je d o b r o i kako je s o n u stranu u m a i ,,s onu
stranu bivstva". 3 2 Na m n o g i m mjestima bie i um nazivlje idejom.
T a k o je Platon z n a o da iz dobra nastaje u m , a iz u m a dua. Stoga
Prema Atkinsonu te Henrvu i Schwyzeru rije je II 4.
Navod je iz Platonova II. pisma (312el-4), koje se danas smatra neau
tentinim. Zbog oite tendencije nauku stupnjevanju ovaj je Plato
nov odlomak bio utjecajan u tradiciji platonizma, iako, kako pokazuje
H. Dorrie (Der Konig. Ein platonisches Schliisselwort, von Plotin
mit neuem Sinn erfullt", Revue internationale de philosophie 24
(1970), 217-235), tek u Plotina dobiva sredinju vanost: Za dokaz
to ga brani Plotin [...] da postoje tri stupnja bitka (hipostaza), nita
vie i nita manje, ovo mjesto 312E trebalo je predstavljati upravo
kanonski dokaz" (Dorrie, 225).
Plotin vjerojatno upuuje na VI. pismo, 323d4.
Usp. Timej 34b i 41d.
Usp. Dravu VI, 509b8-9: Dobro nije bivstvo, nego se starou i moi
jo i izdie s onu stranu bivstva". U novoplatonizmu se I. hipoteza u
Parmeuidu (137c-142a) poistovjeuje s bogom odnosno idejom dobra,
za koju se kae kako je ,,s onu stranu bivstva".
352
353
9.
38
42
43
44
Fr. 12.
Usp. Diogen Laertije, 9.18 (= A 1 DK) te 12 i 91.
Usp. fr. 26.5-6.
Plotin vjerojatno misli na Aristotelov : Ovaj je um od
vojen, netrpan i nepomijean, a bivstvom je djelatnost" (De anima
5, 430al7-18).
Henry i Schwyzer upuuju na Metaph. 7, 1072a26, no teko je
tono odrediti mjesto.
Usp. Metaph. 7, 1072bl9-20: Um samoga sebe 'umuje' prema dionitvu u miljenome" (pr. T. Ladana).
Usp. Metaph. 8, 1074al4-17: Dakle, mnoina kruglji nek je tolika,
tako te je razlono pretpostaviti da je isto toliko bivstava i nepokret
nih poela". Navodim malo modificiran Ladanov prijevod, bez rijei
u al6. Naime, broj kruglji odgovara broju pokretaa
(55, 47 ili 49), koji nikako ne mogu biti sjetilni. injenica da Plotin
pred sobom ima upravo ovo mjesto jasna je i iz njegove tvrdnje da
Aristotel postavlja ono stoje razlono"; isto naime smatra i Aristotel
- toan broj trebaju odrediti matematiari.
354
10.
V e je d o k a z a n o da valja smatra^ti_kjiko^stvari stojje j w a k o : da p o
stoji neto to je s_onu stranu biajjJedno - kako je htjelo^dokazati
nae izlaganje, ukoliko"se^o"*takvim lvarnna~netb m o e dokazi
vati - d a ^ u j i o t m n j } ^
narav
due.
K a o to u naravi postoje te tri navedene stvari, tako valja
smatrati kako su one i u nama. Ne mislim p o d time da su u sje
d i n i m stvarima - jer one su odvojene - nego da su ponad sjetilnih
stvari, izvan njih, i to u istomu smislu i z v a n " kao to su izvan
itavoga neba. Isto mislim za podruje to pripada ovjeku, za o n o
to Platon nazivlje nutarnji o v j e k " . 4 6 Dakle, i naaje^kigajaeto
bjoajiskoi druge je naravi, onakva kakva je i, itava narav due.
Ferekid je bio Anaksimandrov mlai suvremenik, djelatan negdje sre
dinom 6. st. pr. Kr. Zanimljiv je zbog nekih problema kozmogonije te
etimologije. Nije jasno zato ga Plotin spominje u ovome kontekstu.
No usp. b. 2 te Aristotelovu tvrdnju u Metaph. 4, 1091b9-10, gdje
on kae kako je Ferekid ono prvotno radajue" ( )
poistovjetio s onim najboljim".
Usp. Dravu IX, 589a7.
355
SavrjtenajejmjiJtojajD^
a drugi je onaj koji udjeljuje razmiljanje. Taj razmjl[ajui dio
due,
koji za razmiljanje ne potfbtij^nikafcv^fflesno orue,
nego, da bi m o g a o razmiljati isto, svoju djelatnost posjeduje u
istoi, j e s t * o d v o j e r i i n ^ g ^ o m i j e a n s j ^ e l o m ; ne bi se prevario
onaj kojrtJTga p o s i a v i o u prvotno u m n o . Ne trebamo traiti mje
sto gdje e m o ga smjestiti, nego ga m o r a m o staviti izvan svakoga
mjesta. N a i m e , izrazi p o sebi", i z v a n " i n e t v a r n o " pripadaju
mu samo kad je sam i kad ne posjeduje nita od tjelesne naravi.
Z b o g toga Platon kae kako je u sluaju Svega duu jo i izvana"
postavljao u o k o l o upuujui na onaj dio due koji ostaje u u m n o
mu svijetu. 4 7 U sluaju nas, skrivajui znaenje, govorio je kako
je dua n a vrhu glave". 4 8 A pozivanje da se odvoji nije miljeno
mjesno - j e r o n o 4 9 je naravlju odvojeno - nego se misli na odva
janje nenaginjanjem, p r e d o d b a m a i tuou u odnosu na tijelo,
da bi se na neki nain i preostala vrsta due mogla odvesti i pre
nijeti gore, kao i njezin dio koji je smjeten ovdje, a koji je samo
tvorac i izraiva i koji se bavi tijelom.
11.
Budui dakle da p o s t o j j j h ^ a ^ k ^ i a ; ^ ^ ^ ! ^ ^ ^ ! pr^edftim_i_hjepim
stvarima, a njezino razmiljanje istrauje je li ovo pravedno od
n o s n o je li o v o lijepo, n u n o postoji i neko mirujue pravedno,
iz ega nastaje i razmiljanje u dui. Kako bi inae o n a m o g l a
razmiljati? A ako du^s^draz_milja-0-vwn stvariiga^a^sad ne,
o n d a u n a m a treb^jDOjSlajati-ttm.^oji_ne_j^zjoi^e--TTego--vjeno
posjeduje o n o pravedjiQ^a_jn^3r-a-4H^tojatL j_ppjele r -uzok i b o g
urna, koji nije djeljiv, nego je postojan; iako nije postojan na mjestuTipak se m o t f f u mrlotvu ooTkojega je svako pojedino sposobto^cl^gaprimi kao ncto dru^ti ud oiloga~to oriJ^stTupravo kao
tojeHre^ijSEFtani^
i svaki sastojak k r u n i c e j m a t o k u
nA_rjjfiiW-a~-p~Qjrn^^
Neim
takvim^toJje--u-a^iKTmTsmo Jedndgm^pdru^erii, sjajime spoje
ni i njemu ovisimo. TaKo" ffiflmamo svoje sredite, ako mu se
prlmaEremo.
12.
Kako t o dajjjak&u sebi i m a m o silne stvari, ne zahvaamo ih, n e g o
s takvim djelatnostima uglavnom nita n^^inimo7~TNeki od nas
s njima uope nita ne rade.)
Te su stvari uvijek u svojim vlastitim djelatnostima, um i o n o
to je prije u m a uvijek je u sebi, a i dua - o n o to se uvijek
k r e e " 5 0 - isto tako. No nije sve o n o to je u dui ve zamjetljivo,
nego dolazi do nas kada doe do zamjeivanja. Kad je neto dje
latno, a ne sudjeluje u mogunosti zamjeivanja, tada o n o j o nije
prolo kroz cijelu duu. Mi dakle j o ne spoznajejn^jjej.se-jo'gr-nalazimo u zamjeivanju, a nismo dio due, nego s m o cijela-dua.
Nadalje, svakTod Injeluvasduse ] | 3 ? - i uvijek djeluje sam-po
sebi. Znanje' -pQsfSjt^ad.nastane sudjelovanje raKvaanje.
Stoga je, da_JDi_bilo zahva^njia.stvari-^k^^^u' tako prisutne,
potrbjiftjia..se-4}nrJli^^
okrene^arfutra L t a m o p o b u d i p o
zornost. Kao to netkTj7^ekajui~da"cuje zvuk koji eli uti, udaljivsi se od ostalih zvukova, napree uho prema o n o m u zvuku koji
je bolji, dok on ne doe, tako i ovdje treba otkloniti zamjetljive
zvukove, osim ukoliko nisu nuni, te m o due za zahvaanje u
vati istom i s p r e m n o m za sluanje glasova odozgo.
Usp. Timej 34b3. Platon tamo govori tome kako je dua, postavljena
u sredinu tjelesnoga, rairena kroza nj, pa ga jo i izvana prekriva;
taj vanjski dio jest onaj koji, prema Plotinovim rijeima, ostaje u um
nomu svijetu.
Usp. Timej 90a5-7. Platon tamo govori tome kako je poglaviti" dio
nae due na vrhu tijela pa nas tako die sa zemlje", jer nismo
zemaljsko nego nebesko bilje".
. Na to Plotin misli? Vjerojatno na onaj dio due koji ostaje u
umnomu svijetu" (Atkinson, 224).
356
rio
357
0 vjenosti i vremenu
(Eneada I I I 7)
Prijevod
Filip
Grgi
Napomena prevoditelja:
Tekst je preveden s grkoga prema: Plotin, Uber Euiigkeit und Zeit
(Enneade III 7), ubersetzt, eingeleitet und kommentiert von W. Beierwaltes, Frankfurt am Main, 1967 (knjiga se sastoji od sljedeih poglavlja:
Einleitung, 7; Text und Ubersetzung, 89; Kommentar, 141; Abkiirzungen, 296; Texte, 297; Literatur, 300; Index I (griechische Termini), 309;
Index II (Sachen und Namen), 313). Beierwaltes je izvornik preuzeo iz
tzv. editio minor (Plotini Opera ed. P. Henry et H.-R. Schwyzer, sv. I
(Porph. Vita Plotini, Enneades I-III), Oxford, 1964) i samo neznatnije odstupa od toga izdanja. Naslov izvornika glasi
.
Naela kojima sam se rukovodio u prevoenju i sastavljanju bilje
aka ista su kao i u sluaju V 1. Raspored odjeljaka unutar pojedinih
poglavlja preuzeo sam od Beierwaltesa. Inae, ova je rasprava 45. u kro
nolokomu redu Plotinovih spisa i posljednja je to ju je Plotin sastavio
za vrijeme Porfirijeva boravka u njegovoj koli (263-268).
1.
2.
360
361
3.
Sto bi dakle bilo o n o na temelju ega kaemo kako je sav tamonji
svijet vjean i trajan, i to je trajnost, bilo da je ona istovjetna
7
vjenosti, bilo da vjenost jest na temelju nje? T r e b a li je shvatiti
kao neku misao - koja jest u smislu neega jedinstvenoga, ali je
sastavljena iz m n o g o dijelova - ili kao narav, koja ili slijedi ta
monje stvari, ili je zajedno s njima, ili se u njima prepoznaje? Je
li ona sve to - narav koja je jedna, ali koja m o e biti m n o g o i jest
m n o g o ? Onaj tko spazi tu mnogostruku m o taj je u smislu o v o
ga", takorei podmeta, nazivlje bivstvom; p o t o m kretanjem, uko
liko je vidi kao ivot; zatim mirovanjem, ako jest posve takva ka
kva jest; te r a z l i n i m " i istovjetnim", ukoliko sve to zajedno
jest neko jedinstvo. 8 T a k o sastavivi p o n o v n o sve to u jedno, tako
da je to zajedno jedini ivot, u tome potisnuvi drugotnost te vid
jevi nezaustavljivost djelatnosti, o n o istovjetno i nikada drugo te
miljenje o d n o s n o ivot koji ne idu iz j e d n o g a u drugo, nego su
uvijek takvi kakvi su i uvijek postoje neproteno - sve to vidjevi,
irii
on Y
5
Usp. b. 2.
. Rijei nema prije Plotina i teko je zakljuiti to tono
pod njom misli.
Kako pokazuje Beierwaltes (156), izmeu trajnosti" () i
vjenosti" () u Plotina nema naelne znaenjske razlike, kao uo
stalom ni u Platona.
4.
No ne treba smatrati da ona narav vjenosti pridolazi izvana, ne
go ona narav jest vjenost, potjee iz nje i jest s njom. O n a se
naime zrije prisutna u njoj, jer i za sve drugo za to k a e m o kako
je tamo, kada ga spazimo prisutnoga, k a e m o k a k o itavo potjee
iz bivstva i kako jest s bivstvom. Naime, o n o to prvotno postoji
treba postojati zajedno s prvinama i biti u prvinama. Jer i o n o
lijepo je u njima i iz njih potjee, a i istina je u njima. J e d n o kao
,,U tijek" ( ) zapravo znai ,,u crtu". Usp. Jamblih, In Nicomachi arithmeticam introductionem, 57 Pistelli: Geometrici tijek
() toke nazivlju crtom".
Usp. b. 15 uz V 1. Upravo u tvrdnji da vjenost samo jest Plotinova
se refleksija pokazuje kao konsekventno izlaganje osnovne Platonove
misli vjenosti: da ona, slobodna od bivanja, Jesi" (Beierwaltes, 172).
Rije je . Usp. b. 16 uz V 1.
362
363
5.
Kada to m o g u kazati n e e m u emu sam se d u o m upravio, to
vie kada m o g u vidjeti da je to takvo da u njemu uope nita nije
postalo (jer ako jest, onda o n o nije uvijek postojee, o d n o s n o nije
uvijek postojee kao neka cjelina), je li to onda ve trajno, ili bi
mu mogla pripasti i takva narav da se njemu posjeduje pouzda
nje kako postoji tako, a ne drukije i da kad bi mu se opet upra
vio da bi iznaao da je takvo? A to ako se tkogod ne bi odvra
tio od prizora vjenosti, nego bi zdruen s t o m naravi bio za
divljen te svojom neizmjernom naravi sposoban to initi? Ili e i
on sam juriti prema vjenosti i nigdje nee skrenuti, da bi bio
nalian i vjean, o n i m vjenim u sebi motrei vjenost i o n o to
je vjeno?
A k o je dakle to to postojima-t^j.naixujgeno i uvijek postojee, o n o to nipoto ne skree u drugu narav, to ima ivot kao
ve cijeli, a da ga nije prihvatilo niti ga prihvaa ili e ga prihva
titi, onda bi ono to postoji na taj nain bilo trajno, a trajnost je
takvo stanje podmeta koje potjee iz njega i jest u njemu, dok bi
vjenost bila p o d m e t s takvim pokazujuim se stanjem. Stoga je
vjenost neto uzvieno, a miljenje tvrdi da je istovjetna bogu, i
to OVOme b o g u . I S p r a v o m hi sp TriogTfTTvrdiTi rla"jp vje^nrT^tTl^ng-
No ne treba se uditi ako kaemo kako se onj^ajit^Liz-mnotva. Naime, svako pojedino od tamonjih bia jest m n o t v o na
temelju neograniene moi, jer o n o neogranieno znai n e m o i
364
365
6.
Budui da takva narav, tako prekrasna i lijepa, koja je o k o Jedno
ga, potjee od Jednoga i jest prema njemu, nikada ne izlazi iz
njega, nego uvijek ostaje oko njega i u njemu te ivi sukladno
njemu, i budui d a j e to, kako mislim, u Platona kazano prikladno
14
i s d u b i n o m uvida - naime, to da vjenost miruje u J e d n o m u "
- i ne s drugom namjerom nego da bi se pokazalo kako vjenost
ne s a m o da vodi p r e m a J e d n o m e sebe u odnosu na sebe samu
nego je i ivot bia oko Jednoga koji postoji takav kakav jest, to
je o n o to traimo. (A o n o to tako miruje jest vjenost.) Naime,
to i tako mirujue, i o n o to miruje samo, koje je djelatnost ivota
to pri sebi mirujui j e s t j^rerna J e d n o m u i u J e d n o m u te to niti
b f t a i f ^ f t . . i v o t jne. m o e imati. na-laan nain - tp je vjenost.
Naime, istinski biti znai uvijek biti 1 5 o d n o s n o nikada ne biti
drukye7~&E8~^ZTiaei biti nepromjenljiv o d n o s n o biti bez razlike.
O n o dakle ne posjeduje sad ovo, a sad ono, a niti ga m o e rasta
viti, niti razviti, niti produiti, niti rastegnuti; ne moe dakle ni
shvatiti niti o n o to je od njega ranije niti neto to je od njega
kasnije. A k o dakle n e m a niega to je od njega ranije ili kasnije
i ako je J e s t " o n o najistinitije to mu pripada - i o n o samo - i
to zato to ono jest bivstvom o d n o s n o ivotom, onda n a m p o n o v n o
pridolazi o n o e m u g o v o r i m o - vjenost.
Ova bi reenica vjerojatno trebala predstavljati objanjenje stavova
to ih nalazimo na koncu ovoga odlomka.
Usp. b. 2.
Zapravo stoji nikada ne biti". No budui da u hr
vatskome to znai isto to i nikada biti", preveo sam smisao.
366
367
18
7.
K a d a dakle t o m e govorimo, dajemo li svjedoanstvo n e e m u
d r u g o m e i raspravljamo li n e e m u t u e m u ? No kako bi to m o g l o
biti? N a i m e , kako bi m o g l o doi do ikakva shvaanja ako n i s m o
u^. d^dirjujbonim e m u raspravljamoT*A~ k a k o bismo mogli biti
1
u d o d h u T m n m sto llHih Je LuJe'i Potrebn^je^aJdje^da^jmi su
djelujemo u vjenosti. No kako n a m j e T o n i p g u e J c a d s m o u vrerrrerrcr? A l ^ j g ^ g ^ f e ^ o g u ^
u vjenosti
moglrrbij3ej3p_oznati_a^
Valja n a m
dakle-'Tci iz vjenosj^iju jstrazjvanje^vremena i u vrijeme. T a m o
j e naime' pur'vodio p r e m a gore, doim o"d'sacia raspravljamo n e
posve siavi, nego onoliko koliko je silo vrijeme.
Da stari i blaeni muevi nisu nita kazali vremenu, trebali
b i s m o , o t p o e t k a spojivi o n o to slijedi s vjenou, izloiti mni
jenja njemu pokuavajui pojam v r e m e n a to ga posjedujemo
uskladiti s mnijenjem to ga njemu izlaemo. No sada je n u n o
prvo shvatiti tvrdnje najvie vrijedne s p o m e n a i ispitati h o e li
na vlastiti n a u k biti u skladu s kojom od njih. Kao prvo, m o d a
stavove izreene v r e m e n u y^^Jj^MXil^SJ^^ieiiti- Naime, ili
kree, ili je v r i j e m e j n e i ^ n a ^ r e t a n j u ^ A budui da vrijeme nikada
mjIHstonuio bi posve daleko o d njegova pojma kada bi se kazalo
kako je o n o mirovanje ili o n o to miruje ili neto na mirovanju.
Od o n i h koji kau kako je vrijeme kretanje jedni bi mogli tvrditi
kako je o n o svako kretanje, a drugi kako je kretanje Svega. Oni
8.
Vrijeme ne m o e biti kretanje, niti ako s e ^ z ^ n j i . s m k r p a n j a te
se takorei^z^vih_njui nacmi j e d n o , niti ako se uzme_ureeno
kretanje. Naime, obje navedene vrste kretanja jesu"u vremenu.
ATErJ'koja ne bi bila u vremenu, jo bi se vie udaljila od toga da
je vrijeme, jer o n o u emu kretanje jest razlino je od o n o g a to
samo kretanje jest. A iako se protiv toga m o g u navesti - a i bile
su navedene - druge tvrdnje, dostatna bi bila i ova: kreajyeubi
m o g l o stati i prekinuti se, a vrijeme ne. A kad bi tkogod kazao
kako se kretanje Svega ne m o e prekinuti, ipak bi i o n o , kad bi
taj mislio na okretanje neba, bilo u vremenu - i o n o bi se okretalo
do iste toke, ali ne u o n o m e v r e m e n u u kojemu je prelo polovi
cu, tako da bi j e d n o vrijeme bilo p o l a " , a drugo d v o s t r u k o " ; a
i j e d n o i drugo bilo bi kretanje Svega, j e d n o koje ide od istoga do
istoga, a drugo koje je dospjelo do polovice. Kad se pak kae kako
je kretanje vanjske kruglje najjae i najbre, to potvruje tvrdnju
kako su kretanje kruglje i vrijeme razlini. O n o je naime najbre
od svih oito zato to u najmanje vrijeme prijee vei o d n o s n o
najvei razmak. Druga su kretanja sporija zato to bi u duljemu
v r e m e n u prela samo dio razmaka.
A k o dakle vrijeme nije ni kretanje kruglje, teko da bi o n o
m o g l o biti sama kruglja, kojoj se, uslijed toga to se kree, na
gaalo kako je vrijeme. 2 1 Je li onda v r j j e m e j t o g o d na kretanju?
Usp. gore, b. 3.
368
369
370
9.
Valja isTJitati na koji je nain vrijeme hroj kretanja ili mjera ( o v o
pos^efnje je bolje, jer kretanje je n e p r e k i n u t o ) . 2 4 Prvo dakle i
ovdje, kao i u sluaju razmaka kretanja, valja dvojiti vrijedi li to
na isti nain za svako kretanje, ako je kazano kako postoji neki
broj ili mjera za svako kretanje. Jer kako bi netko m o g a o brojiti
n e u r e e n o i neujednaeno kretanje? Kakav bi broj tu m o g a o pos
tojati, kakva mjera, mjera u o d n o s u na to? A k o se istom mjerom
mjere obje vrste kretanja, i uope sve kretanje, b r z o ili sporo, broj
i mjera bit e takvi kao kad bi se brojem deset mjerili i konji i
bikovi ili kao kad bi ista mjera bila i za vlane i za suhe stvari. 2 5
Usp. Aristotelovu Fiziku 11, 219bl-2: Vrijeme je naime ovo: broj
kretanja s obzirom na 'ranije' i 'kasnije'"; 12, 220b32-221a2: Bu
dui da je vrijeme mjera kretanja, ono mjeri kretanje time to odreu
je neko kretanje koje e izmjeriti cjelinu"; 11, 219al2-14: Zbog
toga to je veliina neprekinuta i kretanje je neprekinuto; a jer je
takvo kretanje, onda je i vrijeme" (malo modificirani prijevodi T. Ladana).
Aluzija se vjerojatno odnosi na Aristotelovu Fiziku A 12, 220bl0-12:
Broj je pak jedan te isti, i u stotinu konja i u stotinu ljudi, ali su
razliite [stvari] kojih je broj: konji i ljudi" (pr. T. Ladana). Ni u Ari-
371
11.
10.
Tvrdnja da je vrijeme o n o to slijedi kretanje 2 7 ne poduava to
je vrijeme niti govori ita prije negoli se kae to je o n o to slijedi.
O n o bi naime m o d a m o g l o biti vrijeme. Valja ispitati je li o n o
to slijedi kasnije, istodobno ili ranije, ako postoji neto takvo to
slijedi ranije". N a i m e , kako god da se t o m e govori, govori se
Ono to slijedi" () mogli bismo odrediti kao ono to
se pojavljuje kad se pojavljuje neto drugo", kao stoje primjerice sjena
tijela. Tvrdnja da je vrijeme ono to slijedi kretanje
odnosi se na Epikura, iako terminologija nije posve Epikurova, nego
je preuzeta iz drugih izvora. Epikur naime vrijeme razmatra u kontekstu (dogaaja", zgoda", ali i svojstava"). Budui
da se vremenu ne moe govoriti kao ostalim svojstvima neega
(Epistula ad Herodotum, 72), nije nam potreban dokaz (),
nego zdrav razum ( /indukcija?/), da uoimo kako je vrije
me neko specifino svojstvo ( ) koje povezujemo s
danima, noima, trpnostima, netrpnostima, kretanjima i mirovanjima
(Ep. ad Her., 73). Demetrije Lakonski to je protumaio tako kao da
je vrijeme (fr. 294 Usener).
374
P o t r e b r m j e j i a se p o n o v n o j j z d i g n e m o do o n o g a poloaja za koji
smo rekli kako je pri vjenosti, do onoga netremnoga, ujedno ci
jeloga i ve neogranienoga ivota, posve vrstoga te. koji miruje
u JeTJriomu i prema J e d n o m u .
'Vremena jo ne bijae, odnosno barem za tamonje stvari jo ne
bijae; vrijeme e m o stvoriti p o j m o m i naravlju o n o g a kasnije".
A budui da su tamonje stvari mirovale u sebi, kako je prvo ispa
lo vrijeme? M u z e j o nisu postojale i po svoj ih prilici nitko ne bi
m o g a o zazvati da to kau. 2 8 No m o d a bi, ba i ako su M u z e tada
postojale, tkogod m o g a o zazvati samo nastalo vrijeme, kako se
pojavilo i nastalo. O n o bi sebi m o g l o govoriti ovako: ranije, prije
nego s t o j e stvorilo to ranije" i postalo potrebujue o n o g a kasnijV^ajedjip^j^Tjjm^g^^
n e g o je i
o n o samo u njemu mirovalo. No budui da je tamo postojala ra
doznala narav koja eli vladati s o b o m i biti svoja i koja je odabrala
da trai vie od onoga to je prisutno, pokrenula se i time se pokrenulo vrijeme te kreui^se prema o n o m e to j g u v i j e k _ r p o t o m ' ' ,
prema o n o m e kasnijemu, o n o m e to nije istovjetno, n e g o j e uvijek
drugo^ jnj.^jm)^n^ijmvsi^eu duljinu guta jDroizveli, vrijeme kao
s l i k j ^ v j ^ n o s t i . Naime, dua, budui da joj je pripadala neka ne;
29
376
,;
12.
S ovoga mjesta valja shvatiti kako je vrijeme ta narav, duljina
takva naina ivota koji napreduje u jednolikim i j e d n o v r s n i m
preinakama koje neujno prolaze i koja posjeduje neprekinutu
djelatnost. Kad bismo, nadalje, u misli uinili da se ta m o po
n o v n o vrati i kad bismo zaustavili taj nain ivota to ga o n a sada
ima kao nezaustavljivoga i nikada ne zastajuega - jer on je dje
latnost neke vjeno postojee due, i to ne p r e m a sebi, a ni u sebi,
nego u stvaranju i raanju - kad bismo dakle pretpostavili da o n a
vie nije djelatna, nego da je zaustavila tu djelatnost te da se i
taj dio due okrenuo prema tamonjemu svijetu, p r e m a vjenosti,
te da ostaje u mirnoi, ega bi j o bilo m i m o vjenosti? Sto bi bilo
o n o to je uvijek drukije kad bi sve mirovalo u J e d n o m u ? Sto bi,
uz to, bilo o n o to je ranije? A to bi bilo o n o to je kasnije ili o n o
to bi m o g l o biti? Uz to, k a m o bi dua m o g l a krenuti doli u o n o
u e m u jest? tovie, ne bi m o g l a ni u to, jer prvo bi se, da bi
m o g l a krenuti, morala pomaknuti. Uostalom, ne bi bilo ni same
kruglje, koja ne postoji prvobitno. I ona naime jest u v r e m e n u i
u njemu se kree; a i da stane, budui da je dua djelatna, mogli
b i s m o izmjeriti koliko je njezino mirovanje, onoliko dugo koliko
je dua izvan vjenosti. A k o se dakle, dok se ona otpustila i uje-
377
378
13.
Dakle, kruenje oituje vrijeme, u kojemu samo kruenje jest. No
samo vrijeme vie ne treba posjedovati o n o u e m u jest, nego o n o
prvo treba biti to to jest, o n o u emu se druge stvari kreu i
miruju jednoliko i ureeno. A na osnovi neega ureenoga o n o se
m o e pojaviti i pokazati u miljenju, ali ipak ne i nastati, bilo da
o n o ureeno miruje, bilo da se kree; no ipak vie na osnovi onoga
koje se kree. Naime, kretanje, prije negoli mirovanje, pokree
prema spoznanju i prijelazu na vrijeme, a i lake je spoznati ko
liko se neto kretalo doli koliko je mirovalo. Stoga su o n i 3 0 do
vedeni do tvrdnje kako je vrijeme mjera kretanja umjesto da_kau
kako je vrijeme o n o to se mjeri kretanjem i da p o t o m jpridodaju
to^e-to^ose-rrrjefT^Fetanjem, a n e d a g o v o r e o n o m e to sluaj
no nastaje u n e e m u njegovome, i to na obrnut nain. No m o d a
oni to ne ine na obrnut nain, m o d a ih samo mi ne shvaamo,
nego, iako jasno kau kako je vrijeme mjera u smislu o n o g a to
se mjeri, nismo pogodili njihovu namjeru. U z r o k naega neshva
anja jest taj to oni u svojim spisima nisu objasnili s t o j e vrijeme,
o n o to mjeri ili o n o to se mjeri, jer piu za poznavaoce i za one
koji su ih sluali. 3 6 No Platon za bivstvo vremena nije kazao niti
da je o n o to mjeri, a niti da je o n o to se na osnovi neega mjeri.
Aristotelici.
Prigovor se odnosi na Aristotela, a opravdava se injenicom to Ari
stotelova rasprava vremenu spada u tzv. ,
dakle u njegov ezoteriki nauk, prenoen usmeno.
379
bit e". 3 9 Vrijeme e naime biti ili bijae tako kako e on sam
biti u onome to kae. No protiv takvih je tvrdnji potreban drugi
nain dokazivanja.
S obzirom na sve to je kazano, potrebno je uzeti u obzir i to
da kad netko shvati koliko je preao ovjek koji se kree, tada
shvaa koliko je kretanje; kada takorei shvati kretanje nogu, ne
ka promotri da prije toga kretanja pokret u ovjeku bijae tolik,
ako je do tolikoga vremena zadrao kretanje tijela. Tijelo koje se
kree toliko vremena odvest e do tolikoga kretanja - ono je nai
me uzrok - i do njegova vremena, a ono do kretanja due, koje
se protezalo istim razmakom. A u to vodi kretanje due? Naime,
ono u to e nas htjeti voditi ve je bez razmaka. To je dakle ono
to prvobitno postoji i u emu su druge stvari. Ono vie nije u
neemu, jer nema u emu biti. Isto je i s duom Svega.
Je li dakle vrijeme i u nama? Ono je u svakoj takvoj^dui^ u
svakoj postojiTstovrsno, a sve due jesu jedna. Stoga vrijeme nee
biH'rastrgano^jerJo | ru vjenostTkoja na drugi nain postoji
svim istovrsnim stvarima.
*"*"
380
381
.1
Rjenik
najvanijih
neprotean
trajnost
trajan, vjean
zamjeivanje
uzrok
vjenost
vjean
poelo, poetak
prauzor
broj
termina
miljenje
um
zrenje
gledati, zreti
nebo
ranije
podmet
hipostaza, opstojnost
kasnije
roenje,
narav
razmak
mo, mogunost
vrijeme
dua
stvaranje
oblik
slika
biti; - bitak; ov - bie;
- postojei; - bivstvo
Jedno
djelatnost
poimanje, miljenje, pojam
382
ivot
bog
kretanje
mirovati, ostajati
mjera
_.
svijet
383
Biljeka autorima
384
385