Devad Karahasan

istoni diwan
SVJETLOST SARAJEVO
1989.
Al-Mukaffa
Mili moj daleki,
javi se i ukloni strah ili ga bar potvrdi. ta se to dogaa? ta nije
u redu s tobom ili sa mnom? Ve desetak dana ponavljaju se
iste zloslutne stvari: uredim se za tebe kao prije, dok si bio kod
kue, a onda mi se surma razlije po kapcima i obrazima,
rumenilo mi se s usana slije niz bradu u tankim curcima, a kosa
mi ugasne kao da nikad ulja nije vidjela. Ne znam kako se ni
zato se to dogaa. Uljepam se i sjednem da s tobom
razgovaram; u mislima ti pjevam i pokazujem igru s lutkama
koju sam smislila za tebe; dozivam te, volim te i lijepo mi je; a
onda se opet pogledam i vidim obraze srebrene od surme, kao
na mrtvacu, crvenu bradu i ugaslu kosu kao da me ve dugo
nema. ta je to? Javi se, jesen je i ljudi dosta putuju. Strano je
to mi ne dolazi ni na san ni u razgovor. Begzada."
Ni jedne greke. Radi njega je nauila savreno pisati, ak je
arapski nauila da ne bi nekome zasmetalo to dobij a pisma
koja drugi ne bi mogli itati. Ali nije nauila tedjeti. Na
itavom je smotku napisala onih nekoliko redova pa njega sada
praznina ispod pisma obavija i uvlai u sebe kao neka hladna
utroba. Kako je mogue da ona, koja sve razumije i sve moe,
tako uporno ne razumije njegov strah od prazne kozje koe?
Nije to krtost i nije prenemaganje, to je strah od
prazne povrine za pisanje koja se svojom prazninom nudi
svakakvim glupostima, svim uasima i, to je najgore,
proizvoljnostima. Sada se, bez obzira na njega, na nju i na sve
ljude, ive i mrtve, svitak popunjava oko njezinog pisma a na to
ime e se popuniti ne mogu uticati ni ona ni on. Samo zato to
ispod svog imena nije presjekla svitak, oko njezinog se pisma
sabiru skaredni ili smijeni crtei, opis njezine ili njegove

bolesti, popis stvari koje nosi neka karavana ili runa

besposlena igra u kojoj neko nastoji izraunati koliko koraka
napravi hadija iz Farsa ako ide najkraim putem i ako nigdje
ne skrene zbog opasnosti.
lNe moe popuniti sve praznine i ne moe svugdje sprijeiti
proizvoljnost"^govorila mu je kad joj je prvi put, davno, jo dok
je mislio da ne mora micati od kue da bi uio, objanjavao
zato treba pisati sitno i slovima ispunjavati svaki dio ukaste
povrine za pisanje.
V,Ne mogu i ne elim", ubjedivao ju je al--Mukaffa zaljubljeno,
to moda ne bi bilo ni dobro jer prazno i proizvoljno trebaju
ako postoje. Ali ih se ja bojim i svoj ivot nastojim ograditi od
njih. Razumije li me? Ne mogu ja zaepiti mijeh vjetrova i
ubijediti kiu da pada onda kad treba, ali mogu svoju kuu
popuniti onim to treba i onako kako treba. To me oslobaa
straha pred svijetom i njegovim neredom. Ili redom koji ja ne
razumijem pa ga doivljavam kao nered." 1
Kakav si to ti mu koji se boji i to priznaje svojoj eni?", smijala
se Begzada i pozivala ga. Nikad nije zavrila razgovor kojim joj
se neto prigovaralo ili nije htjela vidjeti da joj on ne prigovara
nego se ispovijeda.
- Mora da su loe vijesti, gospodaru? Ba mi je ao to ti ih ja
donesoh, oprosti mi. Kakav vjesnik takve vijesti, kau, ali ja
svejedno mislim da bi one dole i bez mene. Ali mi ti ipak
oprosti i poeli za idui put boljeg glasnika.
- Zato misli da su loe? - podie al--Mukaffa glavu i
zagleda se u gonia koji mu je donio Begzadino pismo.
- Potonuo si u to pisamce kao u neku veliku knjigu pa raunam
da je neto loe. Da je ta dobro ti bi skoio, nagradio bi
siromaha i pustio ga da ide, a ne bi me ostavio da sjedim ovdje
bez kapi vode i bez jedne rijei, kao da sam te doao robiti.
- Jesi li ti proitao ovo pismo?
- Ja sam, ako je tvojoj milosti po volji, goni deva, mazgi i
ostaloga domaeg blaga kojim nas je Milostivi obradovao i
blagoslovio.

- Pa ta? - zaudi se al-Mukaffa koji nije uspijevao dokuiti

raduje li se goniu ili mu on smeta.
- Nita, samo raunam da se ne bih ovako izlagao kad bih znao
itati. Straan je moj ivot, a u njemu je najgore to to ne zna
ta je najgore -praina i vjetar kod nas ili pijesak i sunce ovdje,
vruina danju ili hladnoa nou. Ali ta u, ne alim se, svakom
je, raunam, dato ono to je za njega najmanje loe, pa stalno
govorim Ne daj, Boe, gore". Ja mislim da je bolje i ovako nego
da je obrnuto, da si, recimo, ti na mome mjestu a ja na tvom.
Meni bi ovdje bilo manje lijepo nego tebi, a tebi bi na mom
mjestu bilo mnogo gore nego meni.
- Kako se zove ti? - upita al-Mukaffa iznenada, kao da nije uo
ni jednu od gonievih rijei.
- Rustem se zovem ja, a to sam ti ve i rekao ako je tvojoj
milosti po volji. Rustem se ja zovem i to mi nije mrsko, makar
mi se ponekad ini da se sa mnom ruga ili to ime ili onaj ko mi
ga je dao. A dao mi ga je moj roditelj, nije mi ga ko drugi imao
dati.
Al-Mukaffa je svoga gosta mnogo vie gledao nego to ga je
sluao. Bilo mu je jasno koliko se Rustem trudi da se dopadne,
bilo mu je jasno da pomalo lakrdijai ne bi li dobio smijeak i
traak simpatije. Sve je to Mukaffa vidio i bilo mu je krivo to
prema njemu osjea samo blagu odvratnost. Siroti gost je krivio
svoje iroko lice, tresao glavom od ega su mu mesnati obrazi
podrhtavali, upirao desnim kaiprstom u svoj nos kao da zbog
nosa on ne moe biti pravi Rustem, uvijao se i svako malo se
pridizao kao da time eli podvui reenicu. A Mukaffi je
smetalo sve to radi, i to sve vie. Naas mu se uinilo da gost
sasvim dobro zna ta bi mu moglo u ovom trenutku smetati, pa
to ini pravei se da se nastoji dopasti. ak je i ono to je
normalno kod svih ljudi na svijetu - to to je tjeme namazao
uljem, Mukaffi sada neizrecivo smetalo na sirotome Rustemu.
Valjda zato to je svoje kvrgavo tjeme namazao mousovim
uljem iji je miris zauvijek ispunjen enjom i Begzadom.

- Kako bih ja mogao biti Rustem? Ja sam nespretan i, grijeh je

lagati, uglavnom plaljiv ovjek. A probam li potrati, sigurno
u sam sebe saplesti, toliko sam mrke sree. Valjda zato to sam
ja ovjek sirot, brbljao je Rustem i rairio ruke mislei valjda da
se po tome najbolje vidi koliko je on ovjek sirot jer jedino takav
moe toliko rairiti ruke.
- Moda bih te ja mogao uzeti u slubu - ree
al-Mukaffa a onda se silno zaudi kad mu doe u glavu ta je
rekao.
- Mogao bi, mogao, kako ne bi mogao, samo kad bi htio razdragano zabrza Rustem irei ruke najvie to je mogao. - I
ne bi se pokajao, vjeruj mi da se ne bi pokajao, a ni ja se ne bih
pokajao. Jesam ja sada slobodan, a kod tebe bih bio rob ili isto
to i rob, ali ja raunam da je vano dobro ivjeti a svi smo mi
robovi i ovako i onako. I ti si rob kod namjesnika ili njegovog
brata, namjesnik je rob kod velikog vezira, veliki vezir kod
kalifa, a kalif makar kod dragog Allaha. Rob do roba i rob
iznad roba - eto to smo ti mi, ali je jednome dobro ivjeti a
drugom je malo manje dobro, i to ti je ona vana razlika koju
pametni ljudi gledaju. Tako ja raunam i zato mislim da bi me
svakako trebao uzeti u slubu i da bih ja pristao.
- Ne mogu te uzeti dok ne pitam, a i da te uzmem, ne znam ta
bi radio - izvlaio se al-Mukaffa kajui se zbog olako baene
rijei. Zaista nije znao ta bi s ovim lakrdijaem kod kojega mu
je ama ba sve smetalo. ta mu bi da ono kae i ta bi Begzadi
da mu poalje ovu budalu?
- Radio bih, radio, kako ne bih radio, svata bih ti radio uurbano je podvikivao Rustem povjerljivo se naginjui prema
domainu. - Pa neka nosim pisma tamo i ovamo, eto mi posla
preko glave, a pisama e biti, samo mi nemoj rei da ih vie
nee biti.
- Jesi li ruao? - upita Mukaffa umorno, kao da eli bar malo
predahnuti od ovog razgovora.

- Nisam, kako u ruati ovako rano? A i kad bih: dok sam

otiao u kupatilo, dok sam se nami-risao i priredio za dolazak
kod tebe, dok sam smislio ta u ti rei i kako u se ponaati...
Misli ti da je meni bilo lako da doem kod tebe? Ti si tamo kod
nas veliki ovjek, ako tvoja milost doputa da tako kaem, a
doputa, to ne bi dopustila kad jesi veliki ovjek.
- Hajde nek ti daju da rua i da se malo odmori, pa emo se
vidjeti kad malo zahladi, ne moe ovjek biti pametan u ovo
doba dana.
Nije njemu ustvari bilo ni do Rustemovog ruka i odmora, ni do
svoje pameti kojoj vruina nema ta smetati. Bilo mu je do toga
da ostane sam i pokua se sabrati. Begzadino pismo razbudilo
je i na povrinu povuklo zbrku koja u njemu vlada ve dugo,
nepodnoljivo dugo, jo otkako ju je ostavio kod kue i doao
ovamo vjerujui da svijet moe shvatiti jedino ako je u
njegovom sreditu i da moe dovoljno nauiti jedino ako ita na
najveem svjetskom jeziku na kojem se moe nai sve to treba
znati. Od tada se osjea krivim pred Begzadom i od tada je,
moda ba zato, voli potpunije, mirnije i ljepe nego ikad. Od
tada se povremeno pravda i stidi pred njom, iako je od tada
njezin vie nego prije, dok je bio uz nju. Ve od tada traje u
njemu ta zbrka, i ve od tada on nastoji razumjeti kako je
Begzada doivjela njegov odlazak.
Pouri, dragi moj", rekla mu je Begzada kad je trei ili etvrti
put pred njom glasno razmiljao o tome kako bi dobro bilo
primiti novu vjeru i otii meu Arape jer se sredite svijeta
tamo preselilo. Sigurno si u pravu kad misli da se svijet tamo
nudi saznanju malo vie nego ovdje, ali bi morao pouriti da
mu ne dosadi ekati na tebe."
Traio je da mu se ne ruga (ni sada ne zna je li u tome traenju
bilo vie prijetnje ili molbe), a ona se pravila da se udi i
uurbano brbljala: Ne
moe to tako, dragi moj Rusbeh. Ti se vue po ovoj perzijskoj
zabiti, uiva u svojoj eni i ljenari na njoj, a tamo te svijet
eka i eka. E pa dokle misli da e te on ekati i da e njegovo

sredite mirovati ne bi li se ti smilovao i doao u njega?! ui

ovdje kao pospana koko i eka da se nasiti mene. Onda se
nasiti, ode tamo da sve naui i sazna svijet - a on se zaklonio
od tebe jer mu je dojadilo ekanje, kao zaljubljenoj eni. I onda
ja jadna kriva. Nemoj da tako bude, molim te, idi i pouri."
Mnogo su puta nakon te noi razgovarali. U-stvari - svake noi
do njegovog odlaska. Najprije bi se voljeli mijeajui u dodirima
strast i njenost kao nikad prije, a onda bi joj on govorio,
objanjavao, pravdao se. Govorio joj da je vrijedan i
blagoslovljen jedino ivot posveen neemu veem i vanijem
od nas.
Ja moram uiti i pisati, Begzada", govorio je tiho, privijajui je
uza se kao da e snaan tjelesni dodir pojaati znaenje
njegovih rijei. Toliko toga to se moe znati ja ne znam i
nikad neu saznati ako ostanem ovdje. A meni treba da /nam,
ja zapravo moram znati. Pa je li mogue da ne osjea koliko je
lijepo, koliko je sveto darovati svoj ivot znanju i pisanju kojim
e moda rairiti i uveati znanje? Odrei se sebe radi znanja,
rtvovati sebe i sve svoje znanju i njegovom irenju meu
ljudima."
Drugi put je zaobilazio znanje i govorio o Perziji i o tome kako
njezin duh valja sauvati pred najezdom divljaka iz pustinje. Ja
to moram, Begzada, ja sam duan uiniti to mogu da sauvam
znanje i pamenje svog naroda. Na naem jeziku se pisalo i
Bogu molilo kad oni divljaci nisu bili ni nomadi jer nisu imali
pitomih
ivotinja. Ali su sada jai, sada je njihova vjera jaa i njihov jezik
je svjetski jezik.CDrvo svijeta sada raste u pustinji i ja zbog toga
nisam kriv. Jedino to mogu je to da se penjem uz to drvo i tako
pokuam spasiti ono to su mi stari ostavili." D
A nekad je opet govorio o ljubavi i objanjavao da on nju voli
konano i potpuno, pa zato ne bi mogao podnijeti nikakvu
zamjerku njihovoj ljubavi.(.Ako u ljudskom ivotu moe biti
neega savrenog, to je naa ljubav. Ja neu, ja ne bih mogao
podnijeti da nekad u ivotu jedno od nas uzdahne na tu ljubav.

Ona je savrena i mora ostati bez sjene, bez prigovora, bez

uzdaha.)A ja bih, kad ostarim, moda uzdahnuo na nju mislei
da sam zbog nje ostao bez dovoljno znanja. Molim te da me
razumije, Begzada, molim te, radi nas."
Tada, kad je govorio o ljubavi, Begzada se nije podrugivala
nego je malo plakala i privijala se uz njega jae nego ikada.
Ostalim razlozima koje je navodio podrugivala se ili se smijala
bez ruganja, a najrunije je ismijala njegovu ljubav prema
Perziji, ubjeujui ga da e Perziju najbolje uvati kad vie ne
bude Rusbeh iz Dura nego Ismail ili neto slino iz neke
zaturene oaze ili iz kakve rupe u pustinjskoj stijeni.
Moe li bolje sauvati pamenje svoga naroda nego u
pustinjskoj samoi, gledajui devi pod rep", vatreno je govorila
Begzada i nudila mu da od njezinog miraza kupi stado deva.
Znao je da mu se ruga i to ga je jako boljelo, sigurno zato to je
znao da ima pravo. A sve to vrijeme bila je ljepa, toplija i draa
nego ikad. Kao da je svojim tijelom nastojala da iz njega istisne
znanje i Perziju, enju za dalekim svjetovima i sjeanje na
nepravedno obogaljenog oca koji sigurno nije bio kriv za utaju
poreza za koju mu se sudilo.
Tada se zaelo njegovo osjeanje krivnje pred Begzadom. Doao
je u sredite svijeta, postao Abdullah ibn al-Mukaffa, mnogo
nauio i mnogo toga napisao ne bi li i druge poduio ili im bar
ukazao na neke uitke, ali je i dalje, kad god je elio razgovarati
s Begzadom, osjeao krivnju i blagi stid. Je li mu se u ono
vrijeme samo rugala i optuivala ga ili ga je i razumjela? Je li joj
onda bio smijean sa svojim objanjenjima i izgovorima?
(Runo je priznati, ali to bi najtee podnio. Volio bi da joj je kriv
i onda i sada, nego da joj je samo onda, samo jednom, bio
smijean^ Je li do sada razumjela njegov odlazak i u sebi
pristala na njega? Ili mu se jo uvijek smije ako joj je onda bio
smijean?
Zna ona sigurno da joj nita od onoga nije slagao, znala je i
onda da mu je zaista stalo i do znanja, i do Perzije, i do svijeta, i
do uenja. Ali je sigurno znala da nita od toga nije ono

konano, kao to je sve to vrijeme znao i on ne usuujui se da

to prizna. Znala je, kao i on, da to konano nije ni njegov
unutranji obraun sa Perzijom i onima koji su lomili ruke
njegovom ocu jer su oboje znali da je dobro i lijepo da vlasti
svojim ljudima lome ruke. Sve vrijeme su oboje /nali da ono
konano, da ono zbog ega zaista mora otii, on ne izgovara jer
to ne moe rei ni sebi. A sada, kad je valjda dobio ono zbog
ega je otiao, ne zna ni ta je to, pa je u njemu osjeanje krivnje
pred Begzadom dublje nego ikada. A glupo je, koliko i
nemogue, sada se vratiti i priznati da je sve jedan glupi
promaaj.
Sklopi oi i pokua u koi dozvati sjeanje na
Begzadino tijelo. Lagano je skupljao i irio prste na lijevoj ruci,
sav se sabirao u jagodice i molio sjeanje da se obnovi,
preklinjao kou da se vrati nekoliko godina unazad i da osjeti posve uzalud. Zatvorenih oiju, nastojao je u pamenju obnoviti
njezino lice. Izvlaio je iz sjeanja dio po dio i slagao ih jednog
do drugog ne uspijevajui da sklopi cjelinu. Zna kakve su joj oi
i zna kakve su joj usne, pamti kosu i pamti nos, sve bi mogao
opisati bez najmanje greke, kao da sad gleda. Ali ne gleda. Ma
koliko mu to u ovom trenutku trebalo, ne uspijeva vidjeti lice
svoje ene. Boe moj, kako je to mogue? Pa ja je volim, moda
je volim vie nego onda kad sam bio s njom, a nita je moje
osim razuma ne pamti", govorio je u Mukaffi nekakav
unutranji glas kao da se podruguje nekadanjoj njegovoj
slijepoj vjeri u razum i znanje. Nije li Begzada govorila neto
slino? Nije li ga uvjeravala da nije sve znanje u razumu i da se
tijelom i ljubavlju moe znati i pamtiti vie i bolje nego
razumom? Nije govorila, a tako lii na nju i sada mu se to
govori njezinim glasom. Moda i jeste, ali se on ne sjea kada.
Ustade i krenu po Rustema. Neka mu on pria o Begzadi,
moda ju je vidio kad mu je davala pismo, moda e mu
Rustemova pria vratiti u oi enino lice. A onda se brzo spusti
nazad na jastuk. Gluposti. Glupost ili bunilo. Rustem je nije
mogao vidjeti, ubio bi i nju i njega da ju je vidio. A i da je takvo

neto mogue, on ne bi mogao podnijeti Rustemovo

pripovijedanje o njoj. Kako o Begzadi govoriti s njegovim
kreveljenjem i njegovim lakrdijakim mudrovanjem? Bolje da
ita njezina pisma. Moda to i pomogne?
Lijepi moj, dragi, mravak-nezaboravak,
Ovo nekoliko ruiastih stvarica zalijepljenih iznad pisma su
latice jabukovog cvijeta, a jabuka je biljka koja raste kod nas u
Perziji. aljem ti ih i pozivam te da iz njih pogodi kako ta biljka
izgleda. Ti to moe, ti tvrdi da se u dijelu ogleda cjelina i tome
poduava upravitelje, kako vidim iz Traktata koji si mi poslao
(i zbog kojega si mravak; sam pogodi zato si neza-boravak).
Gledaj dijelove koje ti aljem, mirii ih, odlijepi ih i pojedi ako
hoe (i gore stvari vi, beduini, pojedete, a moje su latice
zalijepljene medom) - sve ti je doputeno, samo pokuaj iz ovog
dijela zamisliti cjelinu biljke na kojoj se ovo javlja. Napii mi
kako si je zamislio, a ja u ti iskreno, sasvim iskreno, odgovoriti
koliko si blizu. Da ti olakam, jo u ti napomenuti da je to
velika biljka koja cvjeta ba u ovo vrijeme.
A ovo je vrijeme u kojem ovdje esto padaju kie, svuda se
zeleni mlada trava i sve je svjee. Dogodi se ak i prohladan
dan, kad ne smije zagaziti ni u jedan od potoka okolo,
U mome kraju, kao to vidi, rastu jabuke, trave i potoci, ali
rastu i ljudi od kojih neki postanu ugledni a neki narastu ak do
emirske asti i ugleda. To ne bi bilo tako loe kad ti emiri ne bi
imali loih osobina, naprimjer elju da se orode s mojim ocem i
jo runiju elju da se oene sa mnom.
Ozbiljno, bilo je odvratno. Otac bi me protiv moje volje dao
naem emiru da nisam jo uvijek tvoja ena. Ovako nije mogao,
jer nema otpusnog lista, ali mi je zato duu izmuio priom. Ja
sam mu, kae, ivot otrovala jer samo on ima ker udatu za
pisma. Svaki dan mi govori da se neto sa mnom mora rijeiti, a
moe se rijeiti tako da me konano otpusti ili me pozove
dolje, ili tako da ja skoim sa stijene jer on ovo vie ne moe
trpjeti. Mene to ne pogaa mnogo -otac pria jer je otac i jer je
njegovo da pria. Kad ne bi bilo ovoga, priao bi o neem

drugom, a kad ne bi bilo toga drugog - o neem treem. Ali je

dosadno, i muno, i teko za podnijeti, pogotovo to najvie
napada tebe jer se zbog tebe nije orodio s emirom. Zato sam na
poetku bila zla i pisala ti o jabukama, kiama i travama. Sjeti se
svih ljepota koje si ovdje ostavio i uzdahni malo za njima.
Vjeruje li da te sve ovdje jo uvijek voli? I kie i trave, i jabuke i
stijene, a najvie ja koja te se ponajbolje sjeam.
ini mi se da te sada volim onako kako tebe
treba voljeti, onako kako si moda uvijek elio
da te volim. Suho i isto, u srcu i u glavi. Ono
nie - kao da te nikad nije ni upoznalo. Moje
sjeanje na tebe danas je mnogo vie misao nego
uareno treperenje koe. To je ono to si uvijek
elio, zar ne? Dopada ti se? Sigurna sam da ti se
dopada i da sada ve i ti mene tako doivljava.
Nije li ti jasno da emo uivati kao ludi uspije li
malo doi, sada kad se volimo ovako isto i suho?
(^Sjedimo jedno do drugoga i mislimo se, mislimo,
mislimo. Ne treba nam ni da se vidimo, ni da se
dodirnemo, ni da se udahnemo, pa se zato i ne
gledamo, i ne diramo, samo se mislimo, nemilice
se mislimo i raspadamo se od uitka.3
Stvarno se s mojom ljubavlju neto dogodilo. im si otiao, bilo
mi je strano, toliko da sam svaki dan ekala smrt ili bar ludilo.
Noima nisam mogla oka sklopiti, samo sam zurila u tamu i
osjeala kako mi koa puca od enje za tvojim dodirom.
Danima mi je sve ispadalo iz ruku jer su mi dlanovi trnuli od
udnje za tvojom koom. Mjesecima sam plakala gledajui kako
mi se kosa osipa jer te nema blizu, a sve to vrijeme dah mi se
presijecao kad je trebalo izgovoriti tvoje ime.
Sada vie zaista nije tako. Kao da mi se prosuilo tijelo a s njim i
ono to osjeam prema tebi. Volim te lijepo, suho i spokojno,
vie kao sliku nego kao ivo tijelo, vie kao sjeanje nego kao
neto to se udi. I sve ee mislim da si ti ovjek kojega treba
tako voljeti, kojega se jedino tako voli na pravi nain, onako

kako on moe podnijeti. Kao da si sasvim m^lo iv ovjek, kao

da si vie neija zamisao nego iv pravi ovjek.
Znam da ovo zvui glupo i da ti nee biti pravo to ti to kaem,
ali tako osjeam. Tebi ne elim lagati. I osjeam da i ti mene
sada voli upravo onako kako si uvijek elio, ba zato to sam
odsutna. Je li to dobro? Ne znam, ak ne slutim, samo znam da
mi je lijepo to te volim dalekog i suhog, onako kako ti treba i
kako je meni podnoljivo. Znam da mogu do smrti ovako, nita
ne mijenjajui, a to znai da je ovako dobro.
Pa ipak je divno pripiti se uza te i svojom koom udisati mirise
tvoje. Tvoja koa mirie suho, suho, kao kamenje u kasno ljeto.
Mili moj? I ja sam sada suha, ne bi se morao stalno kupati.
Privlai li te to? Hoe li pojuriti ovamo?
S tobom se ni izdaleka ne slaem oko spisa koje si mi poslao. S
ogorenjem govori o besmislenom sluaju koji ti je oduzeo
mjesece ivota" i sa mnogo ljubavi o Traktatu koji se dopao
mnogim velikim ljudima". Jesi li siguran
da se ti veliki nisu alili kad su hvalili tvoj Traktat o
suborcima"? Ja bih se alila govorei dobro o njemu.
Oprosti, mili, to ovako govorim, znam da se oni nisu alili i
znam da to moe obradovati mnoge umne ljude, ali je mene
zaista naljutilo i morala sam nekako istresti svoj bijes. A i sada,
manje ljuta, moram te svaalaki pitati ko si ti i s kojim pravom
ureuje ljudski svijet, odnose u njemu i oblike vladavine meu
ljudima. Preteko ti bilo da uredi svoju porodicu pa se sada,
pobje-gavi od ene koja te voli, poduhvatio malo lakeg posla da uredi svijet. Ma idi, molim te!
Nastavljam nakon due stanke. Ovako bijesno govorim zato to
se bojim i brinem. Kalif je ovaj put pustio da radi njegov posao
i ureuje ono to je njegova briga, ali se ne usuujem ni misliti
ta moe uiniti kad ga idui put uzme savjetovati i ureivati
ono to je njemu povjereno barem roenjem. Zato niko od ljudi
kojima se toliko dopao tvoj spis ne napie slian? Samo zato to
nisu sposobni? Zar nisi jednom, sjeajui se svog oca, rekao da
zaista nije utajio novac, ali je sigurno kriv jer se vrzmao oko

vlasti, a svi ljudi koji se vrzmaju oko vlasti moraju izgubiti ili
obraz ili glavu ili oboje. Sam si govorio da su oni koji su samo
osakaeni, kao tvoj otac, proli mnogo bolje nego to zasluuju.
Zato sada ti, kao muha, zuji oko vlasti i jo bi da je
poduava? Nije li blizina jake vlasti ono to te je odvuklo od
mene u tvoju pustinju? Siguran si?
Da si samo meni pokazao ovaj spis, ne bih ti rekla sve ovo jer se
ne bih ovoliko bojala, ali se ni tada ne bih sloila s tobom da on
neto osobito vrijedi. Ne bih se zapravo sloila ni u emu. t
se ne bih sloila s tim da odnose meu
ljudima treba urediti prema razumu. Bilo bi to tuno, pusto i
dosadno da smo samo razumni. ta bi ti meni bio da sam
razumna? A kakav bi mi bio ivot bez tebe? Na ljude utiu
trave i drvee, kia i mjeseina, i to esto mnogo jae nego drugi
ljudi, a tih se pojava tvoj razum malo tie. Moda e jednom
mudraci poput tebe postii da me se mnogo vie tiu ljudi koje
ne poznajem nego stijena iznad moje kue i grmlje iz mog vrta,
ali molim Boga da ne doekam to sreno vrijeme. Moda e se
jednom ljudski svijet i ureivati prema nalozima razuma, ali e
to biti ders&dan i suh svijet, bez iega od onog zbog ega
vrijedi ivjeti i na ta se ivot i ljudi sa radou troeONe dao
mi Bog da doekam tvoj razumni svijet, voljeni moj, daleki
muu. Bio bi gori od onoga koji mi moj dragi otac nudi uz
naeg debelog emira.
CNakon toga se ne slaem s tobom da ljudi trebaju ureivati
odnose u itavom svijetu. Mi, ovjee, nismo sami, mi smo
samo jedna vrsta biljaka u Boijoj bai i ne moe na dobro izii
ako se upustimo u to da ureujemo itavu bau. Zamisli da
rue iz mog vrta odlue urediti, ne samo itav vrt nego i
raspored i ponaanje svih rua u itavoj Perziji ili na cijelom
svijetu od mora do mora! Koji bi to uas bio!? One bi u tome
moda i uspjele na neko vrijeme, ali bi na kraju sve to ipak na
zlo izilo. Priznaj. A u tvom spisu se rauna samo s ljudima i s
njihovim ureenjem itavog svijeta.

Ja bih jo i razumjela da ti ureuje porodicu, selo, pa ak i

itavu jednu oblast. Ljudi se u tim veliinama jo uvijek mogu
poznavati i dogovarati, objasniti jedan drugome zato neto
ine ili ne ine, mogu jedan drugome dugovati i pamtiti
dugove, initi dobro i pamtiti to dobro. Zato jedan drugome
mogu biti vaniji od stijene ili potoka, pa se mogu i dogovarati
da potuju razum i da neto izmeu sebe urede. Ali ta mogu
ljudi cijelog kalifata? ta njih povezuje i o emu se oni mogu
dogovoriti? Ja u svome susjedu initi dobro i ako mi nije do
toga, zbog drugih susjeda koji me znaju i koji e mi to pamtiti.
A u kalifatu sam ja potpuno sama, u tim veliinama ja nemam
drugih, poto ih ne poznajem. Teko meni ako mi neto zavisi
od tvojih susjeda i teko njima ako im neto zavisi od mene.
ovjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko ovjek
zna i samo do te granice on moe neto ureivati i neto se
dogovarati. Sve to je izvan te granice neka ostane onako kako
je, jer je sigurno ureeno mnogo bolje nego to bi ovjek uredio,
ma koliko znao i ma kako razuman bio.
Sigurna sam da je ovo to ti piem mnogo manje mudro od
onoga to su ti rekli tvoji ueni prijatelji, ali bih ja, na tvome
mjestu, i ovo uzela u obzir. Oni sigurno znaju mnogo vie od
mene, ali zato ja volim vie nego to oni ikad mogu voljeti.
Moda se zato ne slaemo ni kod prosjakovog sluaja. Poslao si
mi tri velika svitka biljeaka o tom sluaju i bijesno mi pie
kako ti je ta besmislica oduzela mjesece ivota. Ne moe se,
kae, otresti, a ne vidi ta bi se od te besmislice moglo
napraviti, jer se iz itavog sluaja ne moe izvesti nikakva
pouka. A meni su tvoje nepovezane biljeke mudrije, drae i
razumljivije od itavog tvog uenog Traktata. Sjeti se samo
koliko si lijepih misli iskitio oko onoga Ne znam" s kojim su
zavrili i prosjak i pjesnik! Sjeti se kako lijepo kae da
je(ovjeku strano na ovom svijetu ba
zato to mu je dragi Bog naloio da zna, a ograniio mu znanje
da se ne bi uznio preko svojih granica.}Onda ukratko ponavlja
sluaj: pjesnik nije nita udijelio, pa je prosjak na njega potegao

sabljom i odsjekao mu ruku; prosjaku odsijeku i noge i ruke, a

pjesnik opsjednuto navali na njega da sazna zato ga je napao;
nakon bezbroj lanih objanjenja, prosjak priznaje da ne zna, a
pjesnik na svojim biljekama napie Ne znam" i nestane. Sluti
se, kae, nekakva figura iza svega ovoga. Svaki ovjek koji
ovako poslae dogaaje moe nazrijeti neku pravilnost i neke
zakone u njihovoj pozadini, ali ovjeku nije dato da tu
pravilnost jasno sagleda i razumije. Ili mu ipak jeste dato, ali se
on toga boji pa nee da sagleda, a pravi se da ne moe.
Hajde, mili moj, ti si mudar i ima sokolove oi, a mislim da ti
ni smjelosti ne manjka. Sagledaj tu figuru i slobodno je nacrtaj.
Barem za mene, toliko si duan eni koja te ovoliko voli. Ne
kaem kada, ne kaem kako, ali si meni duan priu o prosjaku
i pjesniku i njihovome ne znam". Ne moe od mene konano
otii dok mi je ne napie, ja ti to ne doputam, moja ti ljubav to
ne da.
Eto, potroih svitak, a ne rekoh ti nita od onoga to mi je na
srcu. Nije vano, drugi put, nee ono tako brzo sa srca. Ne ljuti
se to sam ti onako govorila o Traktatu, tako ga vidi jedna sirota
ena kao to sam ja. Kad doe, sve u ti ovo runo nadoknaditi
ljubavlju. I ako ne doe, opet u ti nadoknaditi. Ali mnogo vie
ako doe. Kad doe!...
Begzada."
Ovo je volio najvie meu njezinim pismima,
iako je ono bilo jedino to ga je istinski zaboljelo u vezi s
Begzadom. Zapravo ni danas ne moe rei je li ga vie zaboljelo
ili uvrijedilo njezino razmiljanje o Traktatu o suborcima, ali se
sjea da danima nije mogao uzeti u ruke njezin svitak i pismo
proitati do kraja. Onda je to bolno prolo, a da ni sam ne zna
kako ni kada. Naprosto je jednom primijetio da ovo pismo ita
najee i s najvie ljubavi, kao da je najvie njezino i najvie
pisano njemu. esto je on itao sva njezina pisma, svaki put kad
bi osjetio svoju munu zebnju, ali je ovo uzimao i mimo ostalih kad god mu je zatrebalo da sa svojom enom porazgovara ili je
se nekako drugaije sjeti. Ne slae se on, naravno, ni sada s

onim to je pisala u vezi s Traktatom, to je ogranieno miljenje

ene koja je uvijek bila na svoju ruku, a pogotovo je sada kad je
odvojena od njega, ali se ovo pismo zbog neega izdvojilo od
ostalih i lijepi mu se za ruke kad mu jeste i kad mu nije do toga.
Kako ona zahtijeva priu o prosjaku! Uvijek je takva bila - bez
interesa za red, za razum i znanje, ali poput oiju otvorena za
svaku moguu priu, za udnu podudarnost, za sve skriveno i
beskorisno. Da je ovdje, sad bi me pitala je li razumno to je
ovoliko volim i to mi ovako jako treba takva nerazumna",
nasmija se al-Mukaffa i osjeti kako ga proima radost od
podrugljivo nagnutog Begzadinog lica i rairenih oiju koje
trebaju pokazati uenje zbog njegove nerazum-nosti.
Tada mu pustie u sobu Rustema, nanovo okupanog i
namirisanog, ali u staroj odjei iji se zadah mijeao s mirisom
mousovog ulja. Ova budala stvarno misli da e mi se umiliti
svojim odvratnim lakrdijaenjem", pomisli Mukaffa, do
bola steui gleanj lijeve ruke da ne bi skoio na svoga novog
poznanika. Rustemov je ulazak ras-plinuo jedva dozvanu
Begzadu i Mukaffu je sada proimala samoa jaa od udnje i
straha, jaa ak i od bijesa na ovu budalu i od bola u lijevom
glenju.
Sta joj je samo trebalo da mi poalje ovu nakazu? Najljepe
pismo bi iz njegovih ruku bilo samo uvreda i nita vie, a
kamoli ovo dananje koje boli i zabrinjava. Pa jo s ovom
glupom njukom koja ni na trenutak ne miruje..."
- Evo mene, spremnog da ti sluim - nakloni se Rustem nekako
u lijevu stranu, kao da i ne vidi Mukaffu koji je sjedio desno od
njegovog naklona. - Malo sam pojeo i malo zaspao, pa sam sada
kao nov, pun snage i pun elje da ti budem od koristi.
Rustem se prui na jastuk i osloni na zid ne ekajui da bude
ponuen, dva-tri puta sa zadovoljstvom otpuhnu, pa tek onda
pogleda svog domaina koji je nepomino sjedio meu Begzadinim pismima i neto mu pokaza rukom. To je bio jedan
naizgled upitan ali ustvari potpuno neshvatljiv pokret koji je
moda neto i znaio njemu, Rustemu. Njegovom domainu,

meutim, po svemu sudei nije govorio nita, jer je ostao

nepomino sjedei i bijesno zurei preda se.
- Ja sam davno smislio da san najbolje pokazuje koliko smo mi
glupi i koliko ne moemo znati nita vano - avrljao je Rustem
kao da ima najzahvalnijeg mogueg sugovornika. - Ima li ita
bolje od sna? Dobar san obnavlja snagu tijelu i odmara duu,
bistri oi i razum, a najbolji je pomaga za varenje hrane i
izbacivanje suvinih tekuina. Za bol i za strah, za nespokoj i za
teak
stomak, nema boljeg lijeka od dobrog sna. Svi to znamo i svi se
utjeemo snu kad nas mui bilo ta od toga. A ta je san, kad
malo bolje pogleda, ako je tvojoj milosti po volji da bolje
pogleda? Mala smrt. E de ti meni sad kai, kao uen ovjek i
priznati mudrac, zato svi mi bjeimo od velike smrti? Zamisli
kakve nam blagodeti nudi velika ako nam mala donosi ovoliko
dobra! A ipak svi eznemo za malom i bjeimo od velike.
Rustem je pobjednikim uzvikom zavrio svoju besjedu, ali
rezultat koji je postigao nije bio onakav kakav je oekivao, jer je
bio nikakav. Mukaffa je sjedio nijemo i nepomino, kao i prije,
samo to nije bijesno zurio u svog gonia, nego je odsutno i
tuno zurio negdje pored njega.
- Ima u tome jo jedna udna stvar - nastavi poslije dosta duge
utnje Rustem, kao da eli malo bolje objasniti ono to je mislio.
- Mi uvijek elimo veliko dobro i malo zlo. Ako se radi o
plodnoj zemlji, elimo za sebe veliki komad, a mali preputamo
onome koga volimo. Ako se radi o vladarskoj milosti
postupamo isto. I tako uvijek kad se radi o neemu to je dobro
- veliki komad uzimamo sebi, a mali dajemo onome koga
volimo. Samo kod sna postupamo suprotno. On je dobro, ali je
mala smrt, pa ga mi, kao malu, uzimamo sebi, a veliku
smrt^preputamo onima koje volimo. Hajde ti sad to objasni.
- ta ti zapravo hoe? - progovori najzad Mukaffa. - to si
doao?
- Hvala milostivom Bogu, ve sam se uplaio da u morati svu
no ovako mudrovati da te oraspoloim i da ti progovori -

razdragano povika Rustem i uze zadovoljno trljati ruke kao da

je obavio veliki posao. - Zna se, brate slatki, to sam doao, zna
se radi ega si me uzeo u
slubu i u kojem pravcu je moja obaveza kod tebe. Rustem je
uvijek znao u kojem pravcu je zaposlen i toga se pravca drao
kao svaki estit ovjek. Ne bih ja ni kod tebe stupio u slubu da
nismo prije toga rekli u kojem pravcu me prima, ne bih, vjeruj
mi, iako znam ko si i koliki si, ne bih jer sam ja takav ovjek da
mi sve mora biti jasno i glasno.
- Reci ta hoe - presijee Mukaffa, zaklinjui se u sebi
da nee, ne moe i ne smije drati u slubi ovakvog
krvnika, ma koliko mu on mogao valjati.
- Jesi li to ti ljut na mene, gospodaru? Oprosti mi ako ti
neto na meni smeta, odmah u to ispraviti, kunem ti se. Ili ako
sam uradio neto protiv tebe.
- ta hoe, ovjee?
- Pismo, brate. Kad idem nazad s odgovorom? Moram znati za
vremena da se spremim.
- Nikada.
- Kako to? Pa u emu je moja sluba?
- Ti nisi u mojoj slubi i nee biti. Nikada.
Najprije su se gledali u tiini i s nekakvim neprijateljstvom, ali
su se onda Rustemove oi silno rairile kao da on eli pokazati
kako na njegovoj strani neprijateljstva, pa ak ni netrpeljivosti,
nema ni u tragu. Tako su se neko vrijeme, i dalje utei, gledali
sasvim neravnopravno - sa mnogo neprijateljstva s Mukaffine i
s dobroudnim osmijehom, irom rastvorenih oiju, s
Rustemove strane. Onda se Rustem nasmija, iroko razmahnu
rukama i krenu prema Mukaffi previjajui se i ulagajui kao da
eli zavesti svoga gospodara.
- Eh, eh, dragi moj gospodaru govorio je Rustem uvijajui se i
sijajui namazanim tjemenom - ne moe to, ovjee, odjednom
tako.
- Moe. Ja hou tako i tako e biti.

- Ama ne moe biti, dragi moj gospodaru. Ne moe ti po

svakome slati pisma onakvoj eni. Vi ste ljudi ueni i osobiti, vi
svata piete i svata elite, ne moe se sve to makar kome
povjeriti. A ja sam ovjek nepismen, ako je to tvojoj milosti po
volji. Nepismen, a pri tome pouzdan kao smrt, a vas dvoje
volim kao samoga sebe. I onda ti je povoljna stvar to ja, kad
nekoga volim, inim silno dobro, ak i ako hou zlo ja inim
silno dobro, takva sam ti ja pojava, ako mi tvoja milost dopusti.
Eto o tome se radi u svemu ovome.
- Jesi li ti nju vidio? - prijetei upita Mukaffa grei ruke.
- Milost, gospodaru, kako bih ja mogao vidjeti tvoju enu?!
ta misli ti o njoj, i o sebi, i o meni sirotanu? Po licu sam ti
vidio da je od ene jer onakvu tugu moe izazvati samo ena,
ne mogu ni prijatelji, ni smrt, ni porazi. Nego ti hajde, blago
meni, pii odgovor, ja bih sutra zorom na put. Imam zgodan
karavan i dobro drutvo, pa ne bih proputao priliku i onda
ekao novu ko zna koliko.
Ustade i izie tako brzo da Mukaffa nije stigao ni zaustiti. Htio
je vrisnuti da nee biti nikakva pisma, da ga Rustem nee nositi
ni ako ga bude i ako ih budu stotine, htio je zaprijetiti da mu
Rustem vie ne izie na oi ni sa kakvim opravdanjem... Ali u
sobi nije bilo nikoga kad je on mogao progovoriti, pa je s tekim
uzdahom odmahnuo rukom i uzeo pisati.
Mila moja uplaena sirotice, paunice moja draga, piem ti
odmah ne bi li se moja ptiica umirila i opet postala lijepa.
Nemoj drhtati, neu potvrditi tvoj strah.
Idi sada i nakiti se, namazi usne i obrubi one kapke, navuci
onu haljinu za koju si jednom rekla da je vjetrovo tkanje (sjea
li se kako sam lijepo drhtao gledajui te u njoj?; tako drhtati
moe i ti sada, to ti doputam i ak to traim od tebe, a ono
uplaeno, ono runo drhtanje pusti), a onda, kad sve to uradi,
nastavi itati pismo. Hou da bude lijepa, hou da izgleda
onako kako te u ovom trenutku vidim (a ti zna kako te vidim,
to sasvim dobro zna i to te lijepo grije). Tako lijepa, nastavi

itati moje pismo a ja u te iz njega gledati i voljeti te u onoj

haljini, onako prozirnoj i onoliko naoj.
Jesi li? Mogu nastaviti? Sada u ti ispriati priu koju sam ti ve
jednom ispriao, davno, u onim naim danima, jednom dok si
leala pokrivena crvenom svilom a ja se pravio da jedem. Nisi
je, naravno, upamtila jer si mislila na ono to si htjela, a ni ja ne
znam jesam li ti je ispriao ba ovako jer mi nije bilo do prie.
Mislio sam na ono to mi obeava i boljelo me je to moram ii,
a priom sam ti nastojao objasniti da moram ii i zato moram,
pa mi se nekako nije ni prialo.
Na samome rubu pustinje, u velikoj stijeni, mi je naiao na
rupu u koju se mogao lijepo smjestiti. Zamirao je od radosti
mislei na miran i spokojan ivot koji mu ova rupa obeava.
Nema vie stalne strepnje, nema trzanja na svaki um,
33
nema bezglavog bjeanja od svega to uje i vidi. Ovdje je sa
svih strana zaklonjen i od svega obez-bijeen. Otvor je dovoljno
malen da se niko osim njega ne moe uvui, a rupa dovoljno
velika da se smjesti udobno i ak raskono. Pravi Boiji dar i
pravi dokaz da ga Bog voli vie od svih svojih stvorenja i da
radi njega stvara sve na svijetu pa i rupe u najtvroj stijeni. I to
ba na rubu pustinje, na mjestu koje svakome, pa i njemu,
najbolje odgovara. U sumrak izie da neto pojede (a na
livadama koje su mu pred nosom hrane je u izobilju) i onda se
zatvori u svoju rupu da spava kao car ili neki drugi od
blaenih. A kad se probudi - odmara se u sigurnosti i gleda
kroz otvor na svijet uivajui u prekrasnom pogledu koji je
oigledno ba za njega stvoren - da upotpuni njegov uitak u
novome domu.
Za to je vrijeme negdje daleko, na samome rubu ume, lav iao
bijesan i gladan, traei neto da pojede. Ve dva-tri dana nije
vidio nita pomino a kamoli da je stavio zalogaj u usta.
Pomiljao je ve da oko njega ima u izobilju gazela i pasa,
bivola i druge ukusne hrane, ali da on nita od toga ne vidi jer
je obnevidio od gladi ili neke bolesti. A onda je ugledao tigra

kako u slast komada neku lijepu i veliku ivotinju od koje bi se

obojica mogla najesti do gue, pa je nasrnuo na njega, iako bi se
as prije zakleo da to ne bi uinio nikada i nipoto. Ne bi zato
to njegovom ponosu ne odgovara da jede ono to je drugi ve
naeo, ne bi zato to meso bez krvi i nije neka gozba, a ne bi ni
zato to tigar nije ba plaljiv i spreman da pobjegne im to
neko od njega zatrai. Nije mu se, iskreno govorei, ni sada
nasrtalo na tigra, ali je morao nasrnu ti i to je uinio ne znajui
pravo ta ini. Nasrnuo je
34
gotovo protiv svoje volje - da utai svoju glad i da se ispuni ono
to je miu bilo zapisano.
Klali su se strano i krvavo, borili se kao dva prava cara i dva
najvea junaka, hrabro i bezumno, podjednako jaki i
podjednako moni tako da se nije moglo ni naslutiti koji e
nadjaati. Izgrizli su jedan drugoga do kosti, na mnogim su
mjestima jedan drugome dlaku s koom oderali, ali nikako da
jedan od njih zada ranu koja bi mogla odluiti borbu. I kad se
ve inilo da pobjednika nee biti, kad su obojica bili umorni,
malaksali i spremni da odustanu, lav je sluajno apom udario
tigra preko oiju i pomutio mu vid.
Bjeei iz poraza, izgrien i postien, uma pomraena od bola i
bijesa zbog ponienja koje je doivio, tigar se popeo na drvo da
smisli osvetu i saeka da mu se vid vrati. I ba kad je opet
progledao, kad je polizao rane i posve jasno osjetio kakvu je
sramotu doivio, ispod drveta je naiao slon. Ne bi normalan
tigar nikad skoio na njega jer mu to ni za ta ne treba i inae
mu nije takav obiaj, ali je sada morao na nekome iskaliti bijes i
neijom krvlju saprati svoj stid i ponienje. Zato je skoio i
poeo mahnito gristi slona koji mu nije nita uradio i kojega,
iskreno govorei, ne bi ni okusio.
Zbunjen i izbezumljen iznenadnim bolom, slon je poeo rikati i
trati da se zemlja tresla. Poskakivao je, trzao se i cimao,
nastojei da zbaci s lea udnog napasnika, a od toga mu se
glas prekidao i zavijao jo strasnije, zemlja je od njegovih

skokova jo jae podrhtavala i sve je izgledalo kao da su se

nebesa rastvorila da najave otvaranje grobova i posljednju
raspravu.
Podrhtavanje zemlje i strano zavijanje slona
35
izazvae nevienu pometnju meu krupnim i sitnim
ivotinjama koje su se mirno hranile pri kraju ume i u
livadama. Majmuni poskakae zebrama i irafama na lea, pa
ih jo gore prepa-doe i natjerae ih u jo lui trk. Pred njihovim
trkom prepadoe se i mahnito jurnue gazele i bivoli, psi i divlje
make, vukovi i bezbrojne ptice. Sve je to jurilo ne pazei kuda
ide, ne videi jedno drugo i ne gledajui ni na ta pred sobom.
Jeziva strka koja je nastala u livadama doprla je i do ruba
pustinje. Tu je uplaila zmiju koja se izleavala na suncu i koja
je, gledajui da se makne, pojurila u rupu koju je vidjela u
stijeni. U rupi je nala mia i progutala ga, a kau da je i njoj
neka krupna ivotinja nagazila rep koji nije mogao stati u rupu,
samo to ona od toga nije imala nikakve tete jer joj se rep
obnavlja, to je najbolji dokaz da njezin as tada nije kucnuo.
To je^ jedina moja, pria koja ti odgovara na pitanje Sta se
dogaa". Ne dogaa se nita, samo to stalno negdje hoda neki
gladan lav zbog kojega inimo ono to moramo, a ne ono to
bismo htjeli. Ovih dana sam vie od svega na svijetu elio da
budem s tobom, a ni u jednom trenutku nisam uspio biti ni sa
sobom jer sam se svakog dana po itav dan morao baviti
gladnim lavovima i pokazivati im druge da ne bi dirali mene.
Moj gospodar Isa ibn Ali dovoljno je star i mudar da mu
bogatstvo i mo koje sada ima budu upravo po mjeri, tako da
mi je mogao biti rupa koja miu donosi blaenstvo. Ali on, kao
to zna, ima dvojicu brae - Sulejmana, koji je emir Basre, i
Abdullaha, koji je bio namjesnik u Siriji i glavni zapovjednik
sve nae vojske . Biti glavni zapovjednik ovako velike vojske
znai, po milje36

nju mnogih mudrih ljudi, imati toliko moi da ti nikad ne bude

dovoljno. Zato ovjek s toliko moi mora stalno eznuti za jo, a
njegova enja postane pogotovo jaka onda kad vie ne ostane
ni jedan znak moi koji bi se mogao osvojiti. Tako su, valjda,
njegovi mudri savjetnici objasnili naem kalifu al-Mansuru, Bog
mu ivot sauvao, pa je on zakljuio da Abdullah mora
prieljkivati kalifsku ast jer se jedino ona na ovom svijetu die
iznad asti zapovjednika najmonije svjetske vojske.
(Da ti iskreno kaem, i ja mislim tako ma koliko to ne smio rei.
Mjesto na kojem sjedimo odreuje nae elje isto onoliko koliko
one odreuju to mjesto. Abdullah je sigurno estit ovjek i
sigurno ne mrzi kalifa, Bog mu ivot i mo protegao preko svih
granica, ali je u prirodi mjesta na kojem je on sjedio elja za kalif
ovom au i znakom. Zato je on morao eljeti tu ast, ma
koliko se on kao ovjek i razumna glava tome protivio. Svi mi
znamo da je iza jednog brda drugo, pa ipak idemo da
pogledamo iza njega.)
Pomislivi da je Abdullah gladni lav, kalif se sjetio da treba nai
i tigra koji ve ima neto plijena tako da se ima za ta boriti i
svoju snagu uveati nadom da e uveati i plijen. Tako je naao
horasanskog namjesnika Abu Muslima i uputio ga na
Abdullaha. Raunao je, valjda, da e on biti mnogo mirniji kad
se njih dvojica meusobno izgrizu, to je dobar znak njegove
vladarske mudrosti. Jaki namjesnici znae slaboga kalifa i slabi
namjesnici znae jakoga kalifa, ma kakav on po sebi bio. Velika
je drava jaka cjelina jedino onda kad su joj oblasti slabe pa im
treba da se naslone jedna na drugu i da tako snagu dobiju od
cjeline koju sobom grade.
37
Velika se graevina pravi od malih i dobro izlomljenih stijena,
jer se velike gromade teko obrauju i loe se uklapaju jedna s
drugom.
Abu Muslim je pobijedio Abdullaha i on se od potpune propasti
sklonio ovamo, kod svog brata Sulejmana, to je vojniki mudro
ma koliko se nama ovdje ne dopadalo. Basra je dovoljno daleko

i od Sirije, gdje je poraen, i od Hora-sana, gdje mu je

neprijatelj. Izmeu Basre i Damaska je Haimijja sa kalifovom
vojskom koja Abu Muslima ne bi mogla mirno propustiti niti bi
on na nju smio udariti ovako iscrpljen borbom s Abdullahom. A
na kraju je mudro i to to se Abdullah od svog neprijatelja
sklanja u neposrednoj kalif ovoj blizini, dajui time znak da
kalifu vjeruje i da se utie njemu i njegovoj zatiti pred svim
neprijateljima. Time zapravo govori da on kalifu nikada nije bio
neprijatelj, a ako mu nije neprijatelj, on nikada nije elio zauzeti
njegovo mjesto. Na kraju treba priznati i to da Abdullahu,
dodue, nita drugo nije ni ostalo, jer se nakon onakvog poraza
moe skloniti ili kod kalifa ili na onaj svijet, ali je mudro da
najprije pokua ovdje, jer na ovom svijetu moramo ostati koliko
moemo, ma koliko znali da je onaj bolji.
Ne moram ti napominjati koliko smo se obradovali kad smo
vidjeli Abdullaha jer smo znali da e nas njegov dolazak
odvojiti od naih ivota i da i nae glave dovodi u pitanje time
to svoju sklanja u nau blizinu. Istina, te su glave dole u
pitanje im je kalif pomislio da bi Abdullah elio na njegovo
mjesto, ali bi ovjek ipak malo vie volio da se nesrenik skloni
malo dalje od njega. Tako je govorio Sulejman, ali je moj
gospodar Isa uporno ponavljao da svoje glave moemo sauvati
jedino ako kalifa ubijedimo da niko iz
38
porodice vie ne eli njegovo mjesto, ako je ikada elio.
Kalif e ti odmah povjerovati da na sredinjem mjestu radije
gleda njega nego svog brata", govorio je moj gospodar Isa
krijui da se ruga. Kalif svakome sve vjeruje, a tebi e ovo
povjerovati ak sa radou i dah e izgubiti od zahvalnosti to si
mu otkrio tako normalnu stvar. Kalif i jeste ono to je, ba zato
to svakome sve vjeruje i to je zahvalan svima koji mu govore
iste istine i normalne stvari." Ali ta da radimo?", pitao je
Sulejman ne pristajui da primi poraenog Abdullaha pod svoj
krov i ponavljajui da poraeni donosi nesreu, a nakon velikog
poraza i neto gore. Ti si, ovjee, neprijatelj jer si brat

neprijatelja", govorio je moj gospodar Isa. Dok misli da mu

tvoj brat radi o glavi, kalif e tebi raditi o glavi ma ta ti inio i
mislio. Jedino to moe, to je da ubijedi kalifa u odanost svih
nas ili da izmoli milost za Abdullaha, a time i za nas ostale."
Tako se sve rijeilo.
Ne znam ta bih ti o svemu rekao. Istovremeno mi se ini da je
Isa u pravu i da se ja nikako ne bih mogao sloiti s njim. Istina
je da nam prijateljev brat nije prijatelj, a neprijateljev daleki
roak jeste nam neprijatelj, ali mi se ini (ili se bar nadam) da je
tako zbog jadne ogranienosti naeg znanja i zbog slabosti
naeg razuma koje bismo se mogli osloboditi. Kad bi i u
stvarnosti izvan ljudi bilo tako kako kae moj gospodar Isa, kad
bi i meu stvarima u svijetu veze po suprotnosti bile jae od
onih po slinosti, kad bi se sve to je stvoreno jae vezivalo po
neprijateljstvu nego po prijateljstvu, onda bi svijet bio pokrenut
silom koja je najslinija mrnji. A ako
39
je mrnja ona sila koja je pokrenula svijet, jasno je da ga nije
mogao stvoriti Milosrdni Bog jer u Jednome ne moe biti
dijelova suprotstavljenih tako estoko da bi iz njihove
suprotnosti proistekla mrnja. A ja zaista vjerujem, ja moram
vjerovati da je svijet stvorio jedan jedini Milosrdni Bog i da ga je
pokrenuo u postojanje pomiruju-om silom ljubavi.
Svijet koji je pokrenula mrnja ne bi bio od Boga jer je Bog
jedan, a u okviru jedne cjeline nije mogua suprotnost koja je
ravna mrnji. Osim toga, taj svijet ne bi mogao postojati jer bi se
njegovi dijelovi, ako su meusobno povezani mrnjom,
meusobno unitili. Mrnja pojaava suprotnost izmeu dvije
stvari do nepodnoljivo-sti, tako da jedna drugu moraju unititi,
ako su vezane jedna za drugu. Kao to od dvojice ljudi koji se
mrze jedan mora ubiti drugoga viaju li se esto, tako bi u
svijetu koji bi bio pokrenut mrnjom mogla postojati samo
jedna vrsta stvari. To bi bio svijet sav od kamena ili sav od
zemlje, sav od vode ili sav od vatre.

A na svijet je jedan i itav, to znai da ga je stvorio jedan Bog,

i u sebi je raznovrstan i lijepo usklaen, to znai da ga je
stvorio milosrdan Bog koji ga je pokrenuo ljubavlju. Tako ja
mislim i mogu navesti mnogo dokaza, iako je dovoljan taj da
ljubav suprotnosti usklauje a ne unitava jednu od
suprotstavljenih stvari, kao to mrnja mora initi. Bog je dao
stvari u parovima iji se dijelovi suprotstavljaju, ali se u ovom
svijetu te suprotnosti lijepo usklauju tako da svi dijelovi slue
cjelini. Tako je dragi Bog dao vatru i vodu, i dao je vazduh i
hranu, a dao je jo sunce i mjesec, brijeg i dolinu, vlagu i
vrelinu. Uostalom, o svemu tome govorim u jednom spisu na
40
kojem ve radim i koji e dobiti uz jedno od iduih pisama. Jo
ne znam ta e biti - moda adab a moda e ispasti i pria, ali
se nadam da e biti zanimljivo i od koristi. Izmislio sam emira
strae koji se zove Gazvan i slikara koji je nevien majstor svog
posla, ali je misao istinita i sve to se meu njima dogaa moe
biti istinito. Ve bi bilo gotovo da me Abdullahov dolazak nije
pomeo i vezao za poslove u kojima se ipak dosta loe snalazim
a koji mi smetaju da razmiljam i piem.
U posljednjih nekoliko dana morao sam napisati dugo pismo u
kojem kalifa ubjeujem da Abdullah nikad nije ni pomislio
suprotstaviti se njegovoj vlasti. Ako je nekad tako izgledalo - on
je to samo provjeravao i drugima pokazivao kali-fovu mo i sjaj
njegove milosti. Sulejman i moj gospodar Isa otili su kod kalifa
s tim pismom, s usrdnim molbama i s izrazima Abdullahove
pokornosti. Postigli su vie nego to smo se nadali, pa je juer
Isa doao zabrinut preko svake mjere. Kalif se udi svemu to
se dogodilo, on nije ni u snu mogao sanjati da e Abu Muslim
onako bezumno napasti Abdullaha iz ista mira (A jeste iz
ista mira, sami kaite je li iz ista mira", kae da je uzvikivao i
ponavljao kalif ne dolazei sebi od uenja), on e onog
horasan-skog nasilnika otro ukoriti i nikad vie nee dopustiti
takvo neto... On bi iz ovih stopa krenuo i da ga kazni, ali jo
uvijek nema dovoljno sile za takav poduhvat, on bi Abdullaha

vratio za namjesnika u Siriju, ali bi neprijatelji mogli to shvatiti

kao podrugivanje jer kakav namjesnik Abdullah moe biti
nakon poraza kakav je pretrpio - bez vojske, bez pobjede, bez
slave koju je imao i koju namjesnici moraju imati. Poslao bi
41
on njega, evo sad bi ga poslao, ali Abdullah nema kome i nema
na osnovu ega biti namjesnik.
Ono to su od njega traili, kalif im je dao bez razmiljanja i ak
nije dopustio da se to nazove molbom: on Sulejmanu i mome
gospodaru obeava da e ostati na svojim sadanjim mjestima,
on Abdullahu obeava svaku sigurnost i gubi dah od radosti
to Abdullah eli da mu i dalje slui, on ak i sa mnom ima
lijepih planova jer e graditi novu prijestonicu na desnoj obali
Tigrisa, a ta prijestonica mora biti ukraena i mudrim ljudima.
Jedino trai da se saini aman kojim on obeava sigurnost
Abdullahu i da mu se donese na potpis, a to neka uradim ja jer
on nema moi da se sada time bavi, pa neka se Isa zato vrati u
Basru. A on se toliko radovao svemu tome da je Sulejmana
zadrao na aenju, tako da se moj gospodar sam vratio kui
da bi prekosutra opet iao tamo s amanom a moda i s
Abdullahom. Ne znam hou li ih vie vidjeti, a aman sam danas
napisao. Nadam se da se ni po emu ne bi reklo da je moj.
Istiu sati noi i istie svitak na kojem ti piem. Prije zore e
Rustem krenuti k tebi s ovim recima. Kako im zavidim! Prvi put
u ivotu pomalo mrzim svoje ispisane rijei.
(Otkud ti Rustem, pobogu!? Kako ga nae i kako se sjeti da mi
ga poalje na vrat? To je nakaza koje se ja, iskreno govorei,
pomalo bojim. Ne strah, ali nekakva jeza, neka tiha zebnja hvata
me od njega.)
Jo samo ovo, najvanije: nita se nije dogodilo s nama osim to
si mi trebala jae nego ikad. Ne bih ni podnio sve ovo da nisam
imao tebe. Ti si moje toplo utoite. Abdullah."
Zapeatio je pismo i odnio ga u kuhinju da
42

Rustem moe otii im ustane, ne budei njega. Legao je, iako

mu se nije spavalo, nadajui se da e barem odmoriti oi ako
bude leao sklopljenih kapaka. Ali nije mogao ni to jer se oi
nisu htjele zatvoriti. Tako je leao i zurio u mrak, bez misli i bez
pokreta, bez jasne elje i bez ikakvog osjeanja osim tekog
umora. Nije se mogao sjetiti od ega je toliko umoran, nije imao
snage ni da se ozbiljno pita, ali je osjeao kako je na njega
nalegao takav tegoban umor da bi iz glasa plakao kad bi za to
imao dovoljno snage ili bar dovoljno vlage u sebi.
Zbog neega se sjeti da Begzadi nije napisao ono o odnosu
dijela i cjeline to mu se otkrilo dok je razmiljao o dravi i
oblastima. Htio je rei da je tako u svemu, da je uvijek cjelina
sabrana u svome dijelu i da nam je razum dat ba radi toga da
uzmognemo iz maloga otkriti veliko pomou razuma. Iz travke
otkrivamo livadu, iz kapi vode razumijemo rijeku. ujemo
samo jednu stranu rijei a razumom dokuimo itavu. Na
osnovu jednog dana razumom dokuimo vjenost, a onda iz
toga, opet razumom, otkrijemo kolika je prednost Onoga svijeta
nad Ovim. Nita od ovoga nije napisao, a i ono to je napisao
ispalo je nespretno i mimo njegove volje, ali nema snage da
ustane i dopuni pismo kao to je nekada inio.
Sve to radi ispada mimo njegove volje, ako ne ispadne
suprotno njegovoj volji i namjerama. Ustade i zapali lu. Evo i
ovo je mimo njegove volje - otiao je od kue u svijet, radi
velikog svijeta i velikih znanja, a ivot provodi u ovoj sobi u
kojoj i jede, i spava, i radi, i s ljudima razgovara. Od svoje
vlastite kue on poznaje jedino ovu sobu, a nekad mu se ini da
ne zna ni
43
nju i da mu je i ona prevelika. Prevelik je on sam sebi, a tome bi
viku dodavao sobe, kue, svjetove. .. Gluposti.
Neko vrijeme je zvjerao po sobi, a onda se odlui i ode do
kuhinje da ipak raspeati pismo i na drugom svitku doda ono o
odnosu dijela i cjeline (nekad je radi jedne rijei ustajao i
prepravljao itav dio spisa). Tamo je dugo nastojao odgonetnuti

je li kuhinja tako mrana zato to gori samo jedna lu koja ne

moe osvijetliti aave zidove, ili se njemu samo ini da je
mrana poto svi spavaju. Na kraju je iz rie izvadio komad
mesa i poeo ga jesti kidajui zubima.
Onda se opet naao u svojoj sobi i zaudio se to te noi nije
loio vatru. Uvijek je, kad mu je teko, loio malu vatru u uglu
sobe i gledao u nju dok se ne ugasi sama od sebe. To ga je
odvodilo od bola i svega runog. Noas nije loio, a noas mu je
trebalo ako ikada. Ba mu je teko. Treba biti dovoljno umoran
da bi se neto malo vidjelo onoliko dobro koliko treba. Dovoljno
umornom oku sitnice daju naslutiti cjelinu. Boe, kako sam
umoran i kako bi dobro bilo sada biti djeak, biti malen, malen.
Biti u selu Dur u oblasti Fars. Ili barem biti bez svih mojih
glupih greaka. Malen.
II DIO: POUKE
44
Isa ibn Ali je ostao nepomino leati i nakon Mukaffinog
ulaska. Nije se pomjerio, nije pogleda podigao, nije progovorio,
samo je prema njemu kaiprstom gurnuo zdjelu s riom i
jezgrama raunajui valjda da time dovoljno jasno pokazuje da
ga je vidio. Mukaffa sjede prema njemu izmiui jastuk da bi
pred gospodarom sjedio na tepihu i tako pokazao razliku meu
njima, pa se ljutnu na sebe jer mu doe do svijesti da Isa lei.
Mogao je slobodno sjesti na jastuk, jer bi se razlika vidjela po
tome to jedan lei a drugi sjedi. Ovako je razlika prevelika,
vea nego to je on spreman dopustiti. Istina je da on ne voli
sjediti na jastuku, istina je da i kod kue sjedi na tepihu, ali se
ovdje ne radi o tome ta ljudi vole a ta ne vole, nego o tome
gdje je njihovo mjesto i ta im je posao.^-Svi mi kod kue
radimo ta hoemo, jer se kod kue odreujemo prema sebi, ali
meu ljudima moramo raditi ono to od nas trai nae mjesto,
jer se tada odreujemo prema drugima.)
ekajui da Isa progovori, gledao je oko sebe i usporeivao
sobu sa svojom. Vidjelo se da u ovoj njezin vlasnik ne boravi
itav dan, jer je mnogo urednija iako je stostruko bogatija od

njegove. \Sve je u ovoj sobi upravo tamo gdje treba biti po

nekoj bezlinoj zamisli, a tako ne moe biti u sobi u kojoj neko
stalno ivi i radi, jer
47
iv ovjek u jednom trenutku vidi jedan a u drugom trenutku
sasvim drugi raspored. Ne moe ovjek ivjeti po zamisli,
makar i svojoj, ne moe ni disati kako je zamislio a kamoli da
sobu tako rasporeuje i stalno je odrava u tom rasporedu.!
Razlika meu njima bi se vie nego jasno vidjela ak i kad bi
obojica leali jer je Isa za glavu vii od njega. Uvijek se pitao
kako jedan ovjek moe biti toliko visok i tako duboko se
pozdravljati, kao da se iskreno divi svakom ovjeku s kojim se
pozdravlja. Osim toga, on ne bi znao onako leati, on nije
mogao lijevu ruku onako zabaciti iznad glave ni onda kad je
leao s Bezgadom nakon njihovih najsnanijih zblie-nja. Treba
imati neto ega on nema da bi se lealo s desnom nogom
savijenom u koljenu (bez imalo brige za to kako e se odijelo
namjestiti oko noge) i s lijevom rukom zabaenom iznad glave.
Treba biti bez normalnih ljudskih briga da bi se ovako uzimala
jezgra ili grudvica ueerene rie, pa se vraala u zdjelu nakon
to se prsti desne ruke nesvjesno poigraju s njom. Treba za sve
to biti Isa ibn Ali, treba postii to da ti ne smeta tvoje kvrgavo
koljeno i pretanka noga bez dlaka i povjerovati da nikome
drugom to ne moe zasmetati, ako se zbog neega drugih uope
sjeti.
Pa ipak isti taj Isa ima tamnu i kao ispeenu kou na licu. Nikad
nije morao boraviti na suncu, nikad nije imao razloga da se
izloi vjetru i gurne glavu u oblak praine ili pijeska, lice mu je
usko i tvrdo kao kod pravog roenog beduina. Zbog tog lica
Mukaffa je mogao podnijeti slubu i ak osjeati od nje neku
ugodnost, jer mu se inilo da mu njegovo bijelo i mesnato lice
48
daje dosta veliku prednost nad gospodarom ili bar ponitava
one prednosti koje gospodar ima.

- Uvijek sam govorio da se treba zamijesiti maslom i najprije

malo zapei u njemu - progovori najzad Isa. - Vidi li kako je
svaka kuglica lijepa i cijela, a ipak mekana? I ria se lijepo
razabere, svako zrno se vidi i stoji za sebe, a istovremeno je
kuglica lijepa, vrsta i jasna, kao da su zrna jedva ekala da se
sklope u nju. Sve je to od masla, ne smije se tedjeti na maslu
kad se pravi slatki pilav. Nemoj praviti, ako nema dovoljno
svega, bolje nego da pravi lo.
- Drago mi je da te vidim zdravoga, gospodaru - ree alMukaffa s velikim olakanjem to konano moe progovoriti. Nisam znao da si se vratio.
- Nisam se vratio - zamiljeno odgovori Isa koji je izgledao kao
da dalje razvija misao o maslu i njegovoj vanosti za slatki
pilav.
- Ja te ipak vidim i tome se radujem. A znam da si prije tri dana
trebao ii u Haimijju kod kalifa i znam da sam se zbog tog puta
brinuo.
- Trebao sam, ali nisam iao.
- Zar aman koji sam napisao nije u redu? ao mi je zbog toga,
gospodaru.
- U redu je, onakav je kakav aman treba biti. Zna ti te stvari i
dobro radi svoj posao. Sasvim dobro.
- Zahvalan sam ti za lijepe rijei i radujem se ako si zadovoljan
mojim poslom.
- Jesam, zadovoljan sam i elio bih te dobro nagraditi.
- Znai nisi stigao posvravati sve poslove koje si elio?
- Jesam, brate, sve sam posvravao za manje od pola dana, nije
se tu imalo ta veliko svravati.
49
Ono pokretnoga dobra to imam razdijelio sam meu
pouzdane prijatelje da mogu djeci dati ako se ja ne vratim, a
nepokretno imanje sam rasporedio enama i djeci onako kako
red i obiaj propisuju. Tebi sam odredio kuu u kojoj stanuje
da bude tvoja do tvoje smrti a da onda pripadne tvojim
nasljednicima.

- Hvala ti, gospodaru, mnogo mi dobra ini, ali mi nije jasno

to si sve to radio.
- Jasno ti je, brate slatki, kako nije. Treba srediti svoje raune
prije nego se ode na put, a zna dobro da u od kalifa gotovo
sigurno produiti put.
- Razumijem te. Ba sam budala, tjeim te tako to se pravim da
ne znam o emu se radi.
- Nisi budala, svi bi ljudi tako, ljudi se vole praviti da ne znaju
ono to nije dobro. Ali i ja priam budalatine, nita ne znai to
to je neto ljudski". Ko kae da ljudi nisu budale?
- A ti ba misli da vas razdvaja zato to mu je lake ukloniti vas
jednog po jednog?
- ta bi drugo moglo biti? Kod svojih stotinu pisara on mene
alje ovamo po aman, kao da e se tvoj aman u neemu
razlikovati od onoga koji bismo sastavili tamo. A Sulejmana
ostavlja kod sebe da ga asti. Velika elja, kako je samo do sada
uspijevao da je trpi?!
- Pa to si pristao da se rastanete?
- A ta sam mogao?
- Ne znam, nekako se oduprijeti. Da doete obojica ovamo pa se
odavde branite.
- Pa da mi onda s punim pravom i djecu pokolje. Ne bih, to ne
bi bilo poteno. A ako se pravim da ga se ne bojim i da mu
vjerujem, moda e i on meni povjerovati.
- A boji ga se? - upita Mukaffa pa se sam
50
lecnu od sladostraa s kojim je to izgovorio, kao da on dobija
neto veliko ako se Isa boji.
- Jako. Pa evo je tri dana kako sam sve sredio za put, a nikako
da odem. Tri dana leim ovako i gurkam se da krenem, a ne
mogu. Valjda me strah itavoga ukoio, ta li je?
- Da bjeimo? Ja imam neto blaga, dovoljno za put. Ili ti
idi, a ja u ostati da prikupim tvoje i sredim sve to misli da
treba, pa u ti se pridruiti.
- I onda se tamo gdje doem upustim u trgovinu, ta misli?

- Moe to, a moe i neto drugo, moe ta god hoe, samo

nek je iva glava.
- Ne mogu, brate, nita od toga, ne budi dijete. Kako bih se ja
mogao baviti trgovinom?
- Nemoj prezirati trgovinu, to je estit posao kojim se bave
mnogi asni ljudi.
- Nita ja ne prezirem, ovjee, samo ne bih da se bavim onim
tonije moje.
- Ali ta moe? ta ti ostaje u ovoj situaciji?
- Nita, mogu otii s amanom kod Mansura.
- A sam kae da se boji.
- Bojim, kako se ne bih bojao, ali u se valjda nekako umiriti i
otii. Moe se to.
- Moram ti rei da te ne razumijem, ma koliko se naljutio na
mene. Evo ja u sve srediti da pobjegne i da se smjesti negdje
u miru i ljepoti. Imam novog slugu, Rustema, Perzijanca, ini
mi se silno spretan u toj vrsti poslova. On e te provesti do mog
kraja ili gdje hoe i pobrinuti se za sve to treba. Ti nita ne
mora, samo reci da hoe.
- ovjek je, Abdullahu, ovakav ili onakav, on izgleda ovako ili
onako i ini ovo ili ono. Kao to ne mogu imati zdrave zube jer
su od neega
51
oboljeli jo dok sam bio dijete, ja ne mogu biti trgovac jer to
zbog neega nije moja osobina. Ti bi to morao znati, o tome si,
ini mi se, neto i pisao. Nekome je osobina da ima zelene oi, a
nekome da ima crne. Nekome je osobina da jednom u ivotu
pobjegne, nekome da zaglavi u bijegu, a nekome da i ne proba
bjeati. Nekom je osobina da pogine u bici, nekome da zaglavi
od gladi, a nekome da ga kalif ubije. ta ja mogu ako mi je
osobina da budem zadavljen u kalifovoj sobi u Haimijji? To je
ovjeku osobina, kao i oi ba takve boje ili bolesni zubi. Samo
sve to zajedno ini jednog ovjeka. Ja mogu otii u trgovce,
moda mogu biti i dobar trgovac, ali to vie nisam ja nego neki
drugi ovjek.

- Pa to si me onda zvao? - viknu Mukaffa bijesno nakon duge

pauze. Bilo mu je strano, bilo mu je kao da ga je neko pljunuo
ili kao da su ga izveli na trg. Zato je ovo dopustio? Kako je
mogao dopustiti da saaljenje u njemu nadjaa i razum, i ponos,
i njegova najdublja uvjerenja? I je li to bilo zaista saaljenje?
Nije li to prije bila radost, bezumna radost to se veliki Isa, koji
zna tako oputeno leati, boji i to se boji toliko da to priznaje? U
tom napadu radosti htio ga je dovesti do kraja, htio je da Isa
pobjegne i da ga on, Abdullah, njegov pisar, spaava i tjei.
Ali ipak nije tako ili bar nije samo tako. Zaista ga je alio, zaista
je alio i njega i sebe, jer on svoga gospodara i zatitnika voli.
Moda mu zavidi na nekim stvarima, moda ga malo i mrzi
kad vidi kako se lijepo i kako mirno raduje dobrom jelu ili
poklonu (moda mu je najvie zavidio na tome kako zna primiti
poklon, kako zna pokazati radost i uiniti da svima okolo bude
lijepo, a da ta radost ipak ne bude prejaka i ne
uzvelia onoga ko mu je neto poklonio i priutio mu radost),
ali je sigurno da ga i voli. Sigurno je da bi doivio kao ozbiljnu
uvredu, sasvim linu i sasvim neoprostivu, to da je Isa pristao
pobjei. A istovremeno je sasvim iskreno elio da ga spasi i da u
tom novom ivotu opet budu zajedno, moda ba zato to bi
bijeg uvelike unizio gospodara.
- Zvao sam te da s nekim popriam o strahu - odgovori Isa
mirno, iako se vidjelo da mu nije lako izgovoriti. - Bojim se, a
nemam kome to reci i ne uspijevam savladati. Onda sam
pomislio da bi mi ti moda mogao pomoi - pametan si ovjek a
i prijatelji smo. Raunao sam da e mi biti lake ako popriamo
o tome, a moa zna i neki nain da se izie nakraj sa svojim
strahom.
- Ne znam - odgovori Mukaffa - ne znam nikakav nain, a
bojim se da ga i nema.
- Nije vano, sve e se nekako urediti.
- Kako e se urediti? Zna li nain da uredi?
- Ne znam, ve sam uredio ono to sam znao. A ostalo e se
valjda i samo urediti.

- Kako?
- Ne znam, onako kako mora. Idi sada, vjerujem da se vie
neemo vidjeti. Oprosti mi ako neto nije bilo u redu s moje
strane. S tvoje je sve bilo, hvala ti.
- Moda emo se ipak vidjeti.
- To bi bilo dobro, tada bi sve bilo po starome i nikom nita.
- Ti e sigurno otii do kalifa?
- Sigurno.
- Onda smo sigurno na kraju, pa ti moram neto rei prije nego
se rastanemo. Ja neu uzeti kuu u kojoj ivim.
52
53
- Ja bih volio da uzme, prijatelji smo. A moji imaju dovoljno,
za njih ne mora brinuti.
- Ne brinem za njih, ali ipak ne bih. Nemam ja nasljednika i
mislim da ih neu imati, a dok sam ja iv, nai e se neto da
sklonim glavu. Pa i ako nee, ne bih uzeo.
- Tvoja volja. Volio bih da uzme, ali te ne tjeram.
- Ne bi me ni mogao natjerati, ja u iseliti ako sene vrati za
desetak dana.
- ta je to s tobom, kao da si neto ljut na mene? Kai ako ti
neto nije po volji.
- Sve mi je po volji, ali ne elim kuu. Sad bih poao ako mi
doputa.
- Idi slobodno, neka ti je sa sreom. I oprosti mi za sve to sam
ti iskvario ako se vie ne vidimo.
- Ima li ita to bih jo mogao uraditi za tebe? - upita na kraju
Mukaffa s toliko ara da Isa ibn Ali iznenaeno zatrepta. - Bilo
ta to ti treba ili to eli? ak i moja krv, ako te moe
zamijeniti.
- Budi srean i spomeni me po dobru -odmahnu Isa i obori
pogled. - A moda se ja i vratim, pa smo samo pravili budale od
sebe.
S tim je rijeima Abdullah ibn al-Mukaffa stupio iz hladovite
sobe svoga gospodara u vreli grad u kojem je sve treperilo od

jare i zrailo priguenu svjetlost tamnih boja. Te su mu rijei

treperile u uima dok je iao prema svojoj kui sudarajui se s
prolaznicima i posrui preko nevidljivih prepreka. Te rijei je
uo i na raskru na kojem je udario u natovarenu mazgu, ali ne
zna je li ih tada izgovorio Isa ibn Ali ili su mu ih 'doviknuli
prolaznici koji su umirali od smijeha gledajui kako se izvlai
ispod tereta i izmeu
54
nogu preplaene mazge, pa nastavlja put ne otre-savi se od
praine i ne provjerivi uboje od maz-ginog ritanja. Vodi
mazge je, popravljajui tovar, dovikivao za njim i druge elje,
ali se i on previjao od smijeha pa su mu povici bili nejasni, a
Mukaffa ga ne bi uo ni da je vikao mnogo jae i jasnije.
Grabio je kao sumanut, kao da se jurnjavom nastoji osloboditi
neke oajnike snage koja bi ga uguila ako ostane u njemu.
Sudare s ljudima i udarce koji su znali odjeknuti na njegovim
rebrima gotovo da nije ni primjeivao ili ih je ak osjeao kao
nekakvu ugodu, moda kao neto to mu potvruje da je iv i
da je jo uvijek pri sebi. Nikad ne bi povjerovao da ga bilo ta, a
pogotovo Isa ibn Ali i njegova sudbina, moe dovesti u takvo
stanje. Isa je dobar i drag ovjek, ali je Mukaffa ipak samo
njegov pisar i nema razloga za ovakvu izbezumljenost. Boji se
jer gotovo sigurno ide u smrt. Pa ta? Svi potpuno sigurno
idemo u smrt, trebalo bi znai pasti u ovakvo stanje kad god
nekoga sretnemo. Gluposti, gomila gluposti i nespretnosti.
Do kasnog poslijepodneva tumarao je po kui ne uspijevajui
da se sabere i ne nalazei objanjenja svome stanju. U neko
doba je, traei bilo ta sigurno i poznato, uzeo plou za pisanje
i sjeo na svoje mjesto prema ognjitu. Uvijek je pisao tu, sjedei
na podu i bez naslona, drei plou na koljenima, jer mu se
inilo da taj neugodni poloaj koji sasvim brzo prouzrokuje bol
u leima i u kukovima, sabire misao na onu taku koju eli
promatrati duhovnim okom. Jedino u tom poloaju posve
sigurno e izbjei napasti nepotrebnog opisivanja i dugog
dokazivanja, a taj mu poloaj pomae i u mirnom veziva-

55
nju reenica po razlozima i uzrocima, a ne po izraajnosti i
zvunosti.
Osim toga, na tome je mjestu zid bio dovoljno debeo da u
njemu izdubi otvor u koji je uglavio dvije ploe i tako napravio
svoje malo ognjite. Nekoliko travki, desetak granica i malo
devine balege dovoljno je da se zapali vatra u koju ovjek moe
gledati kad mu ne ide posao a teko mu je ivjeti. Ta rupa u
zidu isto je tako mogla pomoi da ovjek pie mislei na druge
a ne na sebe i da govori o svijetu barem koliko i o sebi.
Nadao se da e mu ploa za pisanje i rupa u zidu koju je
nazivao ognjitem i sada pomoi da se sabere, jer su te dvije
stvari ono to zaista poznaje, moda dvije jedine sigurne stvari
na svijetu. Ako upadne u gust mrak, ovjeku je najbolje da trai
neto to zaista zna - poznato mjesto ili neku stvar ije mjesto i
prirodu poznaje odranije. Stojei tu, na poznatome, moe ak i
saekati, dovoljno siguran i sasvim miran, ponavljajui sebi da
je na ovom svijetu najljepe to to sve proe. A i ako nema
poznatog mjesta, dobro poznata stvar e ga ispuniti osjeanjem
sigurnosti koje e mu pomoi da saeka kraj mraka ili da barem
miran ode tamo gdje mraka nema.
Tako je nekako zamiljao i doivljavao svoje mjesto prema
ognjitu i plou za pisanje - ma ta se dogaalo u njemu i oko
njega, ploa i ognjite e ga smiriti jer su poznati, svakodnevni,
sigurni (a ivot u kojem je svakodnevno sigurno i postojano
ipak se moe podnijeti). Ma kako se osjeao i ma ta mu se
dogaalo, on se moe smiriti tamo gdje su njih dvoje jer su oni
njegove najvanije osobine, kako bi rekao Isa.
Tako je, zurei u plou na koju nije zategao
svitak, zaspao. U nemoguem poloaju - s ploom na koljenima
i s licem na ploi.
Probudila ga je ploa za pisanje, udarivi ga po glavi kad se iz
svoga sjedeeg poloaja prevrnuo na lijevu stranu. Udarac
ploe nije osjetio, nego ga je kasnije prepoznao razumom, ali u

tome trenutku nije osjeao ni sebe, osim kao nesnoljive greve

u stomaku i u bokovima.
U mrklome mraku i nijemoj tiini nije mogao ni naslutiti gdje je
i ta je s njim, jo uronjen u san i njegovom tjeskobom odvojen
od ovog svijeta. Sanjao je sebe kao basranskog emira strae
Gazvana u podrumu basranske tvrave i svoga gospodara Isa
ibn Alija kao straara koji mu lomi prste. On nije kukao i nije
nita molio, junaki je podnosio bol koji mu je u neko doba ak
poeo prijati jer mu je pomogao da se sabere oko neega
skupljajui mu i duu i tijelo oko prstiju. Jedino je uporno traio
da mu kau zato je uhvaen, a straar (koji je bio Isa, iako ni po
emu nije liio na Mukaffinog gospodara, kao to ni Mukaffa
nije liio na svoga zamiljenog Gazvana, ali je zaista bio on) mu
je mirno objanjavao da je to njegova osobina i da pametnom
ovjeku drugi razlozi nisu potrebni. U snu je uo taj glas,
sigurno ga je uo i sigurno bi ga poznao da ga uje u ovoj
stvarnosti. Mudraci kau da su snovi nijemi, kau da u snu
nema glasova i boja, ali je Mukaffa dobro upamtio strahovito
kieno straa-rovo odijelo, njegovo enski bijelo lice i ciglaste
56
57
ruke, a njegov kretavi glas koji povremeno prelazi u
podrugljivo zapijevanje ne samo da je upamtio, nego ga sigurno
nee tako skoro zaboraviti, ako ga se ikad oslobodi. Straar je
svojim kretavim glasom (na Rustemov lii po onom
zapijevanju, iako Rustem govori hrapavo i ak ugodno) govorio
da seCovjeku ne moe dogoditi nita to nije ve sadrano u
njegovoj prirodi i da zato pametni ljudi ne pitaju zato im se
neto dogaa. Oni znaju da im se to i to dogaa zato to su oni
takvi i takvi, oni znaju da im se ne moe dogoditi neto to je
mimo njihove prirode ili protiv njihovog karaktera. Oni zato i
jesu pametni OKalif Omer (neka bi Allah bio zadovoljan s njim)
ubijen je dok je klanjao sabah i to je dio njegovog karaktera kao
i vlastoljublje ili dobrota, to je dio njegove linosti kao ljubav
prema ljudima ili velika stopala. Duboko u tvojoj prirodi je da

bude uhvaen bez razloga i da ti se lome prsti, bez toga ti ne bi

bio taj koji si i bilo bi nepravedno prema tebi kad ti se to ne bi
dogodilo.
U mraku u koji je pao iz tvravskog podruma nisu ga boljeli
prsti nego stomak i bokovi, ali je i dalje uo glas koji mu
objanjava njegovu prirodu. Da bi ublaio greve u bokovima,
oprezno se isprui, pipajui nogama, i osjeti kako strue po
ploama svoga ognjita. To ga umiri i dozva ga u stvarnost
njegove sobe, podsjeti ga na ono to se dogaalo toga dana i
oslobodi ga mune zebnje koju je u njemu stvarao straarov
glas, razdvajajui straarovu i Mukaffinu stvarnost kao to
treba.
Ustade u nasloni se na zid osjetivi da e pasti s ukoenih nogu,
pa se nekoliko puta savi i uspravi da protjera krv kroz tijelo i
oslobodi se
58
utrnulosti. Onda vrati plou na njezino mjesto i razgrnu zastore
na prozorima ne bi li otkrio koja su doba noi. Poto je kroz
prozor vidio samo mrak koji se jako zgunjava tamo gdje su
ukrasni grmovi, izie u vrt da prema zvijezdama odredi
vrijeme. Raunao je da nije mogao dugo spavati, jer ga u oima
ne bi ovako jako peckalo da je odspavao bar koji sat (barem se u
nesanice i ponaanje oiju razumije), ali je vidio da svi u kui
spavaju. Ipak je, znai, kasno i oi ga peckaju od naglo
presjeenog sna.
No je bila hladna i nepomina, zasiena mirisom vode i
movare. Jedna od onih noi kakve on ne voli i zbog kojih se
nikad u Basri nije osjetio kao kod kue, jer su ovdje sve noi
upravo ovakve. Sve je nepomino, sve lii na movare i sve
ljape. Ovdje vole movaru, ovdje ivot povezuju s tamnim,
vlanim i mekanim, ovdje se truljenju i kvarenju raduju kao
preporodu i neemu plodnom i dobrom. Kao da svi bez
prestanka sanjaju majku. A postojani um edr-vana samo
pojaava miris movare, iako je ba zbog tog uma staza pod
nogom ovako vrsta i sigurna. Dobro je to Begzada nema

vlanog mirisa u sebi, ne bi je mogao ovako voljeti da nije

onako prelijepo suha i svijetla.
Glupo je i nerazumljivo to je danas poelio da Isa ode kod njih
i da zajedno tamo ive. On i Begzada su uvijek bili dovoljni
jedno drugome, toliko dovoljni da u blizini nije mogao zamisliti
nekog treeg, pa ak ni njihovo dijete, ma kakav grijeh to bio.
Otkud mu onda Isa s kojim ni ovdje nije osobito blizak i o ijim
navikama ne zna ba mnogo? Kakav je to iznenadni napad
bliskosti? Jer on je to u jednom trenutku zaista poelio i u tom
trenutku mu se inilo da bi tada, s Isom i s
59
Begzadom, imao ono neto konano, da bi to bio ivot u kojem
se osjea potpunost i da bi se tek tada u njegovom ivotu
ostvarile sve mogunosti. Ali zato? Ako mu je Isa toliko blizak
i vaan -zato tek danas? Sve ovo vrijeme sasvim mu je
dovoljno to Isa voli ono to on pie, to pokazuje sklonost da
ga lijepo nagradi za to i time dokazuje da je dobar i mudar
ovjek.
Mnogo mu se udnoga danas dogodilo, kao da od samog jutra
nije bio on nego neko drugi ili kao da se za dorukom u njega
uvukao neki podrugljivi din koji mu je izokretao dan i
postupke, navlaei mu na vrat neobine doivljaje. Neki ubogi
din koji ljudima ne nanosi veliko zlo, ali ih zato zbunjuje i
navodi ih da se udno ponaaju. Otkud mu ona silna radost to
Isa priznaje da se boji? Pa ona djetinjasta osveta kad je odbio
primiti kuu. Ona potreba da uini neto za svog gospodara,
kad je zanijemio od elje da se rtvuje ili uini neto krupno to
e jasno pokazati njegovu ljudsku veliinu. I na kraju ona
omamljenost u koju je zapao na povratku kui.
Nita od svega toga na njega ne lii i njemu ne prilii. Nije on
dijete da kao otrgnuta mazga juri iz pritajenog obrauna u
bjesomunu odanost i nazad, i to sa ovjekom s kojim je uvijek
znao mjeru, s kojim godinama razgovara smireno, suzdrano i
odmjereno. Begzada ga je uvijek optuivala za viak

suzdranosti i uvjeravala ga da previe mjere imaju samo ljudi s

premalo srca.
Istina je da se prijateljstva, zavisti, osjeanja nadmoi i nemoi
javljaju meu ljudima, ali se ta osjeanja i obrauni do kojih ona
dovode rjeavaju svakodnevno i uzgredno, bez ponora i uzleta
koje je on danas upoznao. Istina je da se
60
upitao koliko ga to Isa prezire kad se ne stidi priznati mu svoj
strah, ali je istina i to da mu je to bilo drago, pogotovo kad mu
je Isa objasnio da je to iznad svega znak povjerenja i
prijateljstva.
Najvie je bilo povrijeenosti to je sam sebe iznevjerio. To mu
je Isa ba mudro i zlobno prigovorio. Ti si, kae, o tome neto i
pisao. Nije on o tome pisao neto, pisao je on upravo to i
upravo tako. U Malom adabu, itav je spis o tome.CSve to u
ivotu radi, ovjek mora uskladiti sa razumom, svojim mjestom
u svijetu i sa svojom prirodom, vodei rauna o dobru, svome i
drugih ljudi. Upute za razumijevanje dobra ovjeku daju vjera,
obiaji i predaja, njegov karakter i njegovo osjeanje sree. Te
upute su pravila o dobrom ponaanju i razuman ovjek e ih
uvijek slijediti jer su one najbolji i najsigurniji put do sree.
Postupajui dobro, ovjek se nee ogrijeiti ni o predaju ni o
obiaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu, a to znai da e sebi
stvoriti sreu kakva je mogua u ovom svijetu. Ogrijei li se o
bilo koje od toga, sigurno nee ostvariti sreu, jer su dobro
postupanje i srea neraskidivo vezani jedno za drugo i slue
jedno drugome.:>
Tako je on pisao i zaista je vjerovao u to to pie, vjerujui
istovremeno da time najvie obavezuje samoga sebe. Taj spis je,
uostalom, napisao za Begzadu i za sebe, da nekako razjasni svoj
odlazak i da ga opravda i sebi i njoj. Zato je u sreditu spisa
pohranio njezinu misao - da dobro postupanje mora sluiti
postizanju sree. inilo mu se da e se najbolje opravdati i da e
sve najbolje objasniti njezinim rijeima i zato je iz njezinih rijei
izvukao itav rad. Pa joj ga nikad nije poslao, jer je u

zamiljenom razgovoru s njom uo kako ga podrugljivo pita je

li morao
61
otii do Basre da otkrije ono u to ga ona stalno ubjeuje. A
danas ga Isa podsjea da ovjek ne moe biti srean ako se
ogrijei o neku od onih stvari koje odreuju dobro, dakle i o
svoju prirodu. Kakav je to on ovjek ako je mogao smetnuti ono
to je jednom sam napisao?
Strese se osjetivi kako mu se odijelo lijepi za kou od vlage.
Istog trenutka pomisli kako to nije mogue jer toliko vlage
ovdje naprosto ne moe biti, ali je ve urio nazad u sobu da
zapali svoju vatru i gleda u nju. To bi moralo pomoi, uvijek je
pomagalo pa e valjda i sada. Treba zapaliti vatru i zagledati se
u nju, potpuno se i iskreno zagledati.
Cesto je ovjeku teko da podnese sebe jer mu se nikad ne
dogaa da uradi upravo ono to je htio. Ili ne uspijeva poeljeti
ono to radi, ili ne radi onako kako eli, ili ono to radi i eli ne
ispada onako kako oekuje. Nekad se jave sjeanja koja ovjek
nipoto ne eli, pa se uine lijepa onako ovijena maglom i
daljinom.*) Tako njega ponekad napadne sjeanje na vrijeme
kad je bio Rusbeh i djeak u dolini punoj boja, pa mu doe da
uzdie, da se sklupa i smanji u nekom krilu, osjeajui kako
mu tjeme grije topla i meka ruka. I nije problem u tome to on
vie nije Rusbeh nego Abdullah, to se ne moe smanjivati nego
jedino moe pomalo umirati, to on zaista vjeruje u jednoga
jedinoga Boga jer bi ih moralo biti beskonano mnogo, ako bi ih
bilo vie od jednog. .. Nije to problem, raspetljao bi se nekako
taj vor koji se u njemu svezao mimo njega i njegove volje.
Problem je u tome to je to lijepo sjeanje ista la, to ono nije
sjeanje nego potreba jer se nita takvo nikada nije dogaalo.
On takvog djetinstva nije imao jer mu je majka
62
bila plaljiva i neuravnoteena ena, tako da nije tjeila i grijala
rukom ona njega nego on nju, stalno uplakanu i uzdrhtalu bez
jasnoga i razumljivog razloga. A od boja u toj blagoj dolini

najbolje se vidi prljavosmea boja krasta na oevoj osakaenoj

ruci, kao to se od svih dogaaja iz djetinjstva najbolje pamti
suenje ocu i njegovo sakaenje. Zato ga onda, kad god mu je
teko, preplave takve slike koje se podmuklo predstavljaju kao
sjeanja? Kau da ljudima, to su stariji, sve jae treba
djetinjstvo, ali je on valjda premlad za vraanje u djetinjstvo, a
pogotovo za izmiljanje nekakvog srenog djetinjstva kojeg nije
bilo ni u tragu.
Zato je vatra dobra. Plamen ublai boje na slikama koje se
nameu i rastoi oblike u izmiljenom sjeanju, tako da se te
napasne slike razliju i pretvore u blagu razvodnjenu tugu od
koje je ovjeku lijepo. Salijeu ga, dodue, napasti kao to je
elja da plae, ali se dosta brzo i ta elja izgubi, pa ovjek zaali
za njom jer je ona ugodna i dobra, sasvim dobra, ma koliko bila
smijena kod mukarca i to odraslog ovjeka. Gleda u uarene
komadie drveta i balege, gleda kako se osipaju sivom
skramom tankom kao dah, od koje se zatamnjuju i izmiu oku,
ba kao sjeanje, stvarno ili izmiljeno. Zato se valjda uspomene
toliko vole, ma kako to bilo neukusno. Sve je najljepe i najvie
se voli u tom trenutku najjaeg sjaja - prije nego e se osuti
sivom skramom i poeti da se lagano gasi. Najgluplja
izmiljotina postaje dragocjena uspomena ako je pre-vue tom
sivom skramom i pokrene je prema gaenju. A vreli sjaj
uarenog drveta kao da prosui ovjeka, kao da ga oisti, isisa
mu tugu i ostavi ga laganog i dobrog kakav je uvijek elio
63
biti. Jedini asovi u kojima ovjek bez problema podnosi sebe
jesu oni koje provede gledajui u vatru, a sebe ak i voli kad
vatra krene prema gaenju.
Morao je, naravno, poslati Begzadi Mali adab pisan prema
njezinim mislima i iz sjeanja na nju, ali bi se gotovo moglo rei
da je u tome to ga nije poslao vie ljubavne ale nego nekog zla
ili manjka estitosti u njegovom karakteru. Strano je, dodue,
to je nagovarao ovjeka da bjei, kao da je neko drugi napisao
ono to je napisao lino on, ali to je bio trenutni zaborav zbog

iznenadne i nerazumljive bliskosti koju je osjetio prema svome

gospodaru. Treba razumjeti da je on umoran i slab, da ljudi
grijee i da bi on tako rado opet bio djeak, bio bez pamenja i
bez iega u dui osim osjeanja ugodne topline koju iri ruka
naslonjena na njegovo tjeme.
Tada se tiho i oprezno otvorie vrata, kao da se onaj ko ih
otvara boji da njihovo otvaranje nekome nanosi bol. Mukaffa se
lecnu i okrenu, ali se vidjelo jedino kako se na tamnom zidu iri
jo tamnija pukotina. Nikoga nije bilo u otvoru, niko se nije
javio niti pojavio, samo se ulo struganje vrata koja se miu
prema zidu, rastvarajui i otkrivajui pred okom prazni i
mrani prostor iz kojega bi trebala izbijati hladnoa. Te
hladnoe u stvarnosti gotovo sigurno nije bilo, ali je Mukaffa
sasvim jasno osjetio kako se iz razjapljenih vrata ledena tama
prua prema njemu i lijepi mu se po koi zaustavljajui u njemu
svaki pokret, svako osjeanje, ak svaku potrebu. Jedino je
misao sinula i gotovo ga presjekla svojom jasnoom, kao da ju je
na njega bacilo neto iz otvorenih vrata. On se boji, on je
oblijepljen strahom kao kouljom ili koom i zato je danas
osjetio onu
64
zbunjujuu ali udesnu bliskost sa svojim uplaenim
gospodarom. Ne znajui za svoj strah, on je uplaenog ovjeka
koji mu se ispovijeda osjetio kao nekog najblieg, gotovo kao
samoga sebe, toliko bliskoga da bi ga podnio izmeu sebe i
Begzade. Kako i ne bi kad je u njegovim rijeima prepoznao
najdublji sadraj svoje vlastite due?
- Vidim te, vidim, gospodaru - pojavi se u rupi Rustemova
otkrivena glava, a onda i on ue u sobu. - Tako je to uvijek bilo,
da mudri bdiju dok budale spavaju. Mora tako biti i sada,
moramo nas dvojica bdjeti dok cijela Basra spava. Zato sam
ja i doao ravno u sobu, raunajui da bi moj gospodar mogao
biti budan, jer je moj gospodar ovjek mudar, a mudri ljudi
bdiju i razumijevaju ono to budale snae neoekivano. Ali sam
ipak doao tiho, bez najave i lupanja, jer sam ja ovjek odan i ne

volim buditi gospodara ako on ipak spava, jer se ak i

najmudriji ponekad umore pa malo zaspu.
Sve je to Rustem izgovorio stojei u samim vratima, nagnut
duboko naprijed i uivajui u svome nemoguem poloaju. Kao
da je njegovoj lakrdijakoj prirodi neobino godilo da bude
iskrivljen i govori zakreui glavu prema desnoj strani ili prema
gore. Uvijek je govorio tako, prema gore ili ustranu, a je li mu
godilo samo e on znati.
Nakon pozdravnih rijei uao je u sobu, doao do Mukaffe,
razdragano protrljao ruke pruajui ih nad vatru kao da se
grije, a onda se na prstima vratio da zatvori vrata. Skidajui
ogrta i nemarno ga bacajui na pod, progovorio je opet, ali
sada tiho, gotovo apatom.
- Raduje me to to vidim, gospodaru, to ba godi srcu mome,
ali jako brine moju pamet koja
65
nije ba budalasta kao to bi se na prvi pogled reklo. Nije, vjeruj
mi, ja sam mnogo pametniji i ak sam mudar, ali ne volim da se
to zna. Ja ak imam i tajne, imam tajne za koje niko ne zna, ali ih
uvam i to ih uvam ba ovako - pravei se budala. Jer budale
misle da ja, ovako blesav, ne mogu imati tajne. Ali nisam blesav
ja nego oni, a oni su i budale, i ja, koji nisam blesav, kaem ti da
bi trebalo biti malo oprezniji.
- to to ti pria, molim te? - povrati se najzad al-Mukaffa. Otkud ti pravo da mi ovako upada i ta to sad pria? O emu
se radi?
- Tako, tako, to volim, to volim - podvikivao je Rustem
namigujui prema ognjitu na kojem se vatra pretvarala u
komadie eravice koje je Mukaffa tako volio. - ak ni meni,
ak ni sebi samome. Nema u takvim stvarima povjerenja niti
prijatelja, u tim stvarima svi mogu biti opasni. Zato uvijek
mora ovako kao sada: Ne razumijem", ,,O emu se radi" i
gotovo. Nita vie i nikom vie - ti nita ne zna.
- Ja zaista ne znam o emu ti govori. Zato si upao ovamo i o
emu melje?

- Ba tako: Ja ne znam o emu govori", ba tako, dragi

gospodaru i radosti moja - trljao je Rustem ruke i zadovoljno se
udarao po butinama. A onda naglo spusti glas, zakloni usta
desnim dlanom i zakoluta oima. - Ali ne sa otvorenim vratima,
gospodaru. Kad god to radi, podupri neim vrata ili ostavi
nekoga pouzdanog da ih uva od radoznalaca i sumnjiavaca,
od uljeza i od prijatelja. Nekoga sasvim pouzdanog.
- Hoe li ti konano progovoriti jasno!? -viknu Mukaffa
bijesno i krenu prema Rustemu kao da e ga udariti.
- Eh, gospodaru, ne mora sa mnom pretje66
rivati, ne bar sada kad sam otkrio sve. Dobro sutra, sutra
pretjeruj i pravi se da nema pojma, ali nemoj ba ovaj as.
Hajde, da te umirim, mogu ti priznati da i ja to radim, pa da
postanemo prijatelji. Zato ti sve ovo govorim, zato to volim i
to osjeam da smo isti. Ali ja to mudro, ja naloim vatru
pravei se da mi treba zbog neeg. Evo vidi - izvadi iz njedara
Rustem neku odvratnu bezoblinu figuru napravljenu od roga ako nekoga ima u blizini, ja mu uzmem objanjavati da se rog
mora raspariti na vatri i da onda postane mek kao dua,
postane takav da te naprosto moli da ga obrauje i oblikuje
po svojoj volji. Ali vatra mora biti od nekog mekanog drveta s
malom toplinom, jer e se od jakog drveta rog zapaliti ili
spepeliti. I sve tako, priam, objanjavam, naivni ovjek mi
vjeruje i gleda kako da se izvue, a ja sve vrijeme znam svoje.
Razumije li me, gospodaru?
Rustem se rastapao od miline uivajui u svojoj mudrosti i
snano namigivao na Mukaffu, kri-vei pri tome itavo lice i
oito mu dajui neke tajne znakove. Nekoliko puta mu je ispred
lica pronio svoju figuru od roga, a onda je opet brino zamotao
i pohranio u njedra kao pravu dragocjenost.
- Lukav je Rustem, ne moe ti Rustema prevariti i navesti ga
da lako otkrije svoju tajnu, zna Rustem koliko vrijedi njegova
koa i samo e je po toj cijeni dati ako se ba mora - na kraju

uzdahnu Mukaffin noni sugovornik i zavali se na jastuk sa

zadovoljstvom umornog ovjeka.
- Ja tebe zaista ne razumijem - zavapi Mukaffa s oitom
molbom u glasu, na ta se Rustem uspravi naglo i poneto
netrpeljivo, kao da se osjetio prevarenim.
67
- Razumije, brate, kako nee razumjeti. Govorim o onome to
ti radi, govorim o onome u emu sam te zatekao - o
molitvama. I moji su stari, ovjee, vjerovali u vatru, pa i ja
vjerujem, ma koliko odanosti pokazivao novoj vjeri.
Nemam ja nita protiv nae sadanje vjere, ali ne bih ni onu
staru ostavio jer je, raunam, dobra i za mene ako je mojim
starim bila dobra toliko vremena. Ne trai mi, mislim ja, ni
jedna vjera da jede, pa neka mi ih onda dviju - ako ne smeta
meni, nee smetati ni jedna drugoj. Eto, o tome ja govorim,
dragi moj gospodaru, i kaem ti da mi je srce puno radosti to i
ti pamti i tako misli, iako si mnogo postigao u novoj vjeri. I
kaem ti da je tvoj oprez mudar, iako je smijean preda mnom,
pa ti i to kaem. Ja te neu odati, ja te volim iz dna due, a ja
kad volim, onda volim i inim sama dobra. Jedino ti vie nisam
sluga, jer ne moe ovjek biti sluga onome ko je isti kao on,
nego sam ti prijatelj, jer su ljudi prijatelji ako su isti u neemu.
- Ama ti si meni budala i budala e mi ostati - nasmije se
Mukaffa bijesno - a nisi mi ni sluga ni prijatelj i nikad nee ni
biti. Satima s tobom ovdje raspredam gluposti mislei da je iza
toga Bog te pitao ta, a ne znam ta mi je sa enom i to si ovako
brzo doao.
- Znai nee da budemo zajedno? - upita Rustem ukoeno i
sasvim tiho.
- Kako zajedno?
- Zna ti kako. Ovako - proapta Rustem pokazajui na
ognjite.
- Nemam ja, ovjee, s tim nita - odmahnu Mukaffa nemarno. Ja sam ovu vjeru primio zato to mi zaista treba samo jedan Bog
kojemu ne moe nauditi ako ga polije vodom i kojemu

68
inae nita ne moe. Bolje kai ti meni ta mi je sa enom i ta
je bilo.
- Nije dobro. Kae da je runa i da se naoigled sui. Ne
prima je se hrana, ne odmaraju je snovi, na njoj se ne dri nita
od onoga ime se uljepava za tebe ili za sebe. Kae da nije
dobro iz jednoga od tri mogua razloga. Ili je, kae, ti ne voli
pa se ne moete povezati, jer si ti obuzet nekom drugom ili
neim u ta njoj nema pristupa. Ili se jednom od vas dvoje neto
loe sprema. Ili e meu vas umijeati neko lo. Moe biti sve
troje ili jedno od to troje, ali je neto od toga.
- Jesi li donio pismo?
- Jesam, ali ona kae da to nije pravo pismo jer ti ne eli
vie pisati o strahu. Pravog pisma, kae, nee ni biti dok opet s
vama ne bude u redu. Daj mu, kae, ovo, on e sve razumjeti, a
ti donesi ono to on odgovori ili mi doi rei ono to on kae.
- Dobro, daj mi to to si donio. Doi u po tebe kad mi zatreba.
Dragi moj neuhvatljivi,
zovem te, traim, ekam - nema te. Izmie mi kao lijepa
mogunost ili pretjerana nada. Ne dolazi mi u snove, ne
odaziva se u osamljene sumrake da sa mnom razgovara, ne
uspijevam te dozvati ak ni kao elju u onim trenucima prije
sna, u kojima si me uvijek pohodio. Je li ti jasno ta znai to da
te ak ni moje tijelo vie ne poz69
naje? Ono se tebe ne sjea, a ti do njega ne zna (ne eli?) nai
put. Je li to konano?
Kad sam osjetila da predugo traje vrijeme u kojem ti ne dolazi,
pokuala sam arati ne bih li te dozvala. Najprije dugo itam
neto od onoga to si napisao, nastojei da oponaam tvoj
izgovor, a onda zatvorim oi, pokrijem se svitkom po licu i
dozivam te, dozivam, ekam. Tijelo mi se ne sjea tvojih dodira.
Pokuavam te zamisliti, pa ni u tome ne uspijevam. Dok ti
sklopim ruke, lice ti se raspline u nekakav iskrivljeni obris koji
ni po emu ne lii na tebe. Ni glas ti ne ujem, osim kad itam

neto tvoje oponaajui tvoj govor. Zar si se zaista potpuno

pretoio u nekog drugog? Ili naprosto vie ne postoji?
Dozivajui te itanjem, nala sam ovu priu. Dobro znam da mi
je nisi poslao ovako uoblienu, sjeam se samo biljeaka koje si
poslao ne bi li se oslobodio potrebe da se bavi ovim sluajem.
Ne moram te uvjeravati da je ja nisam napisala. Ne bih znala, a
ne bih ni htjela jer i dalje mislim da je pisanje zamjena za
doivljaj. Moda je bogatije i ljepe od doivljaja, kako ti tvrdi,
jer umjesto jednoga konanog nudi bezbroj moguih doivljaja,
ali bih ja ipak ostala na sigurnom i izabrala jedan stvarni
umjesto bezbroja moguih doivljaja. Uivajui u naoj moguoj
ljubavi, osuih se kao suvina grana.
ta ti govori ova pria? Meni kae da sam preputajui se
moguim ljubavnim zagrljajima s tobom dola blizu mjesta od
kojeg poinje ludilo. Tebi e moda rei neto vie, zato ti je
aljem. Samo ne znam hoe li je smatrati svojom, ili mojom, ili
naom. ta misli?
Na tvoje alopojno pismo ne bih odgovarala, dragi moj blaeni
miu s ruba pustinje. ula sam
70
tvoju priu onda i proitala sam je sada, i nemam ta rei sada
kao to nisam imala ni onda. Svi slijedimo svoju sudbinu i svoju
prirodu. Vjerujem da ti je teko meu tvojim gladnim lavovima,
ali znam da bi svoj ivot smatrao promaenim da nisi prodro u
njihovu blizinu. Mene si volio i sa mnom si lijepo ivio (znam to
sada i znala sam onda kad si odlazio a ja te putala da ode), ali
si otiao da stie znaje u sreditu svijeta. To znanje su oni i
ivot u njihovoj blizini, ono ti je trebalo vie od mene i od
ljubavi sa mnom. Ne krivim te, ti si takav, ali sada nemoj kukati
i tugovati, a pogotovo se nemoj praviti zbunjenim ili nesrenim. Ako ti to moe neto pomoi, podsjeam te da su i tvoji
lavovi neiji mievi. Negdje hoda neki lav koji e pokrenuti
pomamljeno krdo da se ispuni njihova sudbina, upravo onako
kako oni pokreu krda radi tvoje sudbine. Uvijek negdje neki
lav gladuje.

Ali to nije nae, sve se to nas ne tie, neu o tome. Bojim se.
Pojavi se ili se bar javi, ali kao ti, a ne kao blaeni mi koji
mudruje i poduava ljude u vjetini vladanja. Uplaena sam i
umorna, toliko umorna da se vie ni za tebe ne mogu boriti.
Zato se pojavi sam, bez mog poziva. Beg-zada.
PRIA O MUTEVEKILU I ZUBEIDU
Pria se da je veliki emir Hadad ibn Jusuf, mir dui njegovoj,
kojega su buntovnici i nezadovoljnici prozvali Zalimom, bio
prijek i netrpeljiv ovjek koji nikoga nije volio i koji u svojoj
blizini
71
jrr
nije trpio ale, smijeha i veselja. Istina je da on nije imao harema
i da se malo ljudi moglo pohvaliti time da mu kao prijatelji
zalaze u kuu, ali se ipak moe rei da su zavidljivci i
buntovnici, koje je sabljom i strahom prisilio da potuju red u
svijetu, izmislili te prie o njemu, ne bi li ga ocrnili i u pamenju
ga ostavili kao nasilnika i mrzovoljnika. A istina je da se on
volio i smijati i aliti, da je estite ljude okupljao oko sebe i znao
ih nagraditi ako ga dobro nasmiju i lijepo zabave.
Mnogo bi o tome mogao ispriati pjesnik Mutevekil koji je
stalno bio uz njega i koji je zajedno s njim doao iz Hidaza u
Kufu kao da mu je brat, rod ili rob. Mogao bi ispriati
Mutevekil koliko se puta on lino naalio s velikim emirom
Hadadom, i to ak i onda kad onome nije bilo do ale, pa je
uvijek imao mjesto u njegovoj kui i mnogo je dobra od njega
vidio.
Jedan je zanimljiv i istinit sluaj ispriao Muhammed al-Huzaji
koji ga je sluao od svog oca koji je tu bio prisutan. Emir
Hadad je, po dolasku u Kufu, objavio narodu da trai
pokornost i poslunost kalifu Abdul-Maliku, neka bi AUah bio
zadovoljan s njim, i da e tada svima biti zatieni ivot i
imanje, a da e strogo kazniti sve one koji ne budu potovali tu
njegovu rije. Iste je veeri Mutevekil pitao velikog emira
Hadada kada misli sebe kazniti zbog neposlunosti kalifu, a

on da je svjedok te neposlunosti i uvijek e je posvjedoiti.

Svim gostima koji su doli na veeru da pozdrave novog emira,
a u gostima su bili svi ugledni ljudi iz Basre i Kufe i iz cijeloga
Iraka, stade zalogaj u grlu i svi pogledae Mutevekila zabrinuto
ili uplaeno, a neko moda i zlurado, ako mu je
zavidio na vjetini da svirkom obraduje ljudsko srce i na mjestu
uz koljeno monog velikog emira.
Jesi, gospodaru, ja svjedoim da si bio neposluan prema
kalifu, Bog mu ivot produio, jer sam lino bio prisutan",
govorio je Mutevekil kao da drai sudbinu ili kao da ispituje
koliko je njegov gospodar sposoban trpjeti. Ja sam bio kad ti je
na gospodar kalif, Allah mu slavu uveao, ponudio da
izabere deset robinja iz njegovog harema, a ti si otklonio
rekavi da e umirivati ene kad umiri narod. Jo si rekao,
svojim sam uima uo, da si ti vojnik i da ne zna ta bi sa
haremom, a da ti je blago tvoga gospodara milije i od tvoga
vlastitog. Je li ti on rekao da izabere? Jeste. Jesi li ti izabrao?
Nisi. Je li to neposlunost? Jeste. Jesam li ja ta slagao? Nisam.
Hou li sada biti kanjen? Hou. Zato? Pitajte moga
gospodara, ja zaista ne znam jer sam rekao istu istinu."
Nije bio kanjen za ovu mahnitu alu, nego je ak dobro
nagraen i svi su se od srca smijali, a najvie veliki emir
Hadad za kojega ipak zli jezici kau da je bio mrk ovjek
prijeke naravi koji nije volio i ak nije mogao podnijeti smijeh i
alu.
Opet je veliki emir Hadad priredio veliku i sjajnu veeru
kakva prilii njegovoj milosti i ugledu kad se vratio iz Mekke
gdje je sabljom i rijeju umirio buntovnike i smutljivce raznih
vrsta. Na toj veeri je Mutevekil opet pravio ale, priao, svirao
i zabavljao ljude kako samo on umije, sklapao aljive i ozbiljne
stihove, sve dok nije dojadio svima, a najvie velikom emiru
Ha-dadu. Tada je emir pozvao strau i naredio da
Mutevekilu na glavu stave ular, na lea samar a
72
73

ispod lea podrepnjak za magarca. Onda ga je svojom rukom

vodao izmeu gostiju i smijao se kao niko od njih. Kad su
Mutevekila pitali ta ga je to snalo, on je, onako ureen,
odgovorio: Evo mi na gospodar dao odijelo najboljega meu
svojim neprijateljima i onima koji ga mrze", a emir Hadad se
ni na to nije naljutio nego se od srca nasmijao i bogato ga
nagradio, dopustivi mu uzgred da opet sjedne meu njih
normalno odjeven.
Ta je veera potrajala do kasno u no, a Mutevekil je nakon
veere otiao kod velikog junaka Muhalleba ibn Abu Sufre koji
ga je pozvao da se natjee u sviranju s jednom njegovom
robinjom. Poto je slavio pobjedu i svoje veliko junatvo
pokazano u bici sa haridijama, Muhal-leb je iznio i vina, i
badema, i mesa raznih ptica, a robinja s kojom se Mutevekil
trebao natjecati bila je lijepa i vatrena, s pokretima kao u gazele
i s oima kao zvijezde u noi mladog mjeseca. Tako se
Mutevekil proveo kao malo koji meu ljudima, stalno se
tipajui za bedro da provjeri je li budan, a ipak je svirao kao da
je dospio u neki od boljih svjetova, i pobijedio je robinju u
svirakom natjecanju, i dobio je robinju na poklon sa svom
njezinom opremom od dobrog i razdraganog Muhalleba.
Idui ujutru svojoj kui, zanesen i umoran, sluao je Mutevekil
svoju svirku i robinjin govor, a najbolje je uo Muhallebove
rijei pohvale i izjavu da e, dok je on iv, Mutevekil uivati
njegovu zatitu i naklonost, jer zabavnijeg ovjeka nema od
mora do mora. Tako je iao kroz grad kao kroz neki udesni vrt,
sluajui svirku i rijei ugodnije njegovom uhu od svirke, a
gledajui svoju robinju koja je zaista najljepa meu
74
enama i nita manje lijepu prebogatu trpezu za kojom je
osvanuo.
Tako je, ne ujui ga i ne videi, proao pored prosjaka Zubeida,
nekadanjeg velikog junaka koji se predao prosjaenju kad su
poeli nemiri, govorei da on nee vojevati ako treba prolivati
bratsku krv. Svi su u Kufi znali ko je i kakav je Zubeid, svi su ga

potovali, a neki su ga i voljeli, pa je svaki estit ovjek,

prolazei tuda, stao da malo porazgovara s njim, da uzdahne
to takav junak ode u prosjake, da ga zamoli da pone raditi i
obea mu pomo ako se Zubeid posveti nekom poslu. Valjda se
zato Zubeid tako razbjesnio kad je Mutevekil proao pored
njega ne pogledavi ga, pa je potegao na njega sabljom da ga
ubije i odsjekao mu desnu ruku (dobro je uinio Zubeid to je
otiao iz vojske na vrijeme da ostavi uspomenu velikog junaka i
vjetog vojnika, jer bi mu ovakav zamah u borbi pomutio tu
uspomenu).
Moda bi on, onako bijesan, i ubio jadnog Mutevekila da se
bazar nije ve prilino napunio ljudima tako da se na
Mutevekilov vrisak sleglo pola Kufe i napravila se takva guva
da se nije moglo disati, a kamoli ubijati blinjeg svoga. Padajui
iz svoga udesnog vrta na pranjavu ulicu Kufe i pod
Zubeidovu sablju, Mutevekil se, sreom, onesvijestio pa su mu
mogli na miru zatrpati ranu prainom i tako mu zaustaviti krv.
A u tom asu i trenutku tuda je naila robinja koju je prole noi
zadobio svirkom, idui u njegovu kuu sa svom svojom
opremom i s bogatim darovima od Muhalleba, pa je, videi
svoga novog gospodara u praini i u krvi, pocijepala haljine i
pala, jecajui, po njemu. Rekla je ljudima da ga brzo nose kod
Muhalleba, a tamo su
75
mu patrljak zapekli vrelim uljem i tako mu spasili krv i ostatak
ivota. To je bilo s njim.
A Zubeida su straari odveli kod velikog emira Hadada da
mu sudi. Emir se silno razgnjevio na svoga biveg vojnika i
zaprijetio mu najteim kaznama jer je nasrnuo na ivot estitog
ovjeka i njegovoga bliskog prijatelja.
Teko tebi, ta si to uinio?!", vikao je emir crvenei od gnjeva.
Ja te moram kazniti i kad ne bih htio, a zamisli kako u te tek
kazniti ovako -kad to i hou."
ini sa mnom to ti je volja, ja sam to i zasluio", ree Zubeid.

I upravo je emir zaustio da mu izrekne kaznu, kad upade

Muhalleb i pade pred njegove noge.
Prepusti mi, gospodaru, duu ovoga ovjeka jer sam sino u
srcu zavolio tvog pjesnika Mute-vekila", zamoli Muhalleb
ljubei zemlju izmeu emirovih ruku.
Kako moe to moliti, nesrenie, ako zna ta je ovaj uinio?!",
ponovo se razgnjevi veliki emir Hadad. Ako me jo jednom
zamoli za njegov ivot, odsjei u i tvoju glavu, jer on mora biti
kanjen."
Nisam ga ja ni mislio iskupiti od kazne, gospodaru", uze se
zaklinjati i pravdati Muhalleb, jo jednom ljubei zemlju
izmeu emirovih ruku, nego sam htio da mu Mutevekil sudi
kad doe do sebe. Zasluio je od nas toliko da presudi
nasilniku koji je nasrnuo na njegov ivot."
Vodite ga", zapovjedi emir straarima poka-zajui na Zubeida,
a Muhallebu objasni da e suditi njemu lino pokua li spasiti
onog nasilnika i bjegunca iz vojske koji vie voli prositi nego
sluiti svojim gospodarima. Vikao je da mu Muhalleb svojom
glavom jami za Zubeidovu, da
76
Zubeida treba posebno strogo kazniti jer je neuveno da neko
odbije ratovati s buntovnicima i smutljivcima, a nasre na
emirove prijatelje i eljad. Onda se zakleo da e on svojom
rukom posjei svakoga ko pokua Zubeidu pomoi.
Mutevekila su u Muhallebovoj kui pazili kao da im srea od
njega zavisi. Na njegovoj trpezi je bilo voa i mesa svih vrsta, za
napitke su se na njegove oi cijedile u vodu po dvije-tri trske, a
u san ga je svake noi otpremala i ujutru iz sna dozivala
njegova lijepa robinja svirkom kakvu ni on nije mogao zamisliti.
Tako su ga pazili da je jednom glasno poelio izgubiti i drugu
ruku ili barem uho, ne bi li se produilo obilje kojim su ga
okruili i panja koju mu posveuju. Zbog takve se panje za
desetak dana oporavio dovoljno da on i Muhalleb odu do
velikog emira i dogovore se o kazni za Zubeida kojega je straa
pratila ak i na ono mjesto.

Emir se obradovao Mutevekilovom oporavku i duboko zaalio

to vie nikada nee sluati njegovu svirku. Obdario ga je sa
etiri hiljade dirhema, obeavi mu jo toliko ako za narednih
deset dana potpuno ozdravi, a onda ga milostivo upitao kakvu
kaznu eli odmjeriti Zubeidu.
Ja bih ga, gospodaru, ostavio bez tvoje kazne", izgovori
Mutevekil nakon dugog razmiljanja. Mislim da je gore
kanjen ako ja napiem podrugljivu kasidu ili pounu priu,
nego ako ga ti mui ili posij ee. Napisao bih da on i nije bio
neki osobit junak, malo bih se narugao njegovoj ratnikoj
vjetini koju je teko ocrnio promaivi itavog ovjeka, a onda
bih mogao napisati da su mu za kaznu otpale i ruke i noge.
77
Mislim da bi to bila tea kazna nego da ga ti kanjava, jer je
takvima podsmijeh gori od svakog bola."
To je Mutevekil rekao, a emir se na to razgnjevio toliko da neko
vrijeme nije mogao nita rei nego se samo valjao po jastucima
krkljajui. A kad je doao do rijei, napade Mutevekila najteim
rijeima, nazivajui ga nezahvalnikom i drznikom, a onda mu
odue i novac kojim ga je bio obdario.
Kako e ti, bezumni ovjee, usporeivati svoju kaznu s
mojom, i jo svoju proglasiti teom?!", vikao je emir na
Mutevekila. ,,I usuuje se moliti milost za onog buntovnika,
umjesto da bude zahvalan to sam odluio da te ja lino
osvetim."
Mutevekil je pokuavao neto objasniti, ali ga je veliki emir
Hadad otjerao govorei da je najvea milost koju Mutevekil
jo od njega moe dobiti to da mu ostavi njegovu nedostojnu
glavu, a on e mu je i ostaviti ako mu Mutevekil vie nikada ne
izie na oi, inae e ga sigurno rasjei kao kurbana. Tako se
siroti Mutevekil povukao, a Muhalleb je uspio emira namoliti
da pristane na kaznu koju je pjesnik predlagao govorei da e to
biti tea kazna i strasnija opomena od obinog odsijecanja
glave.

Ubije li ga, ljudi e ga nekoliko dana spominjati i onda

zaboraviti kao da se nita nije dogodilo. A ako mu odsijee
ruke i noge, svaki dan e, ulazei u bazar, vidjeti truplo koje ih
upozorava na emirovu mo i njegovu pravdu", govorio je
Muhalleb pravei se da ne vidi razliku izmeu toga i onoga to
je Mutevekil predloio. To je on radio ne bi li emira ponovo
umilostivio prema njegovom pjesniku i prijatelju, a nije ni
78
znao da Mutevekilu time sprema njegovu sudbinu.
Zubeidu su odsjekli ruke i noge, sprili rane vrelim gvodem
da zaustave krv i nali ljude koji e ga svakog jutra iznositi pred
bazar da bi narod u njemu vidio upozorenje i na njemu mogao
initi dobra djela. Kad su pred Zubeidom zapalili njegove bive
udove on se obeznanio, iako su mu rekli da je to za njegovo
dobro. Ali je kasnije i on govorio da je to dobro, jer mu je
otvorilo oi i uvjerilo ga da nema due tamo odakle je istekla
krv. Svima je pripovijedao da se obeznanio od smrada a ne od
bola ili od due - nije ga moglo boljeti jer je iz udova istekla krv
tako da vie nisu bili ivi ili bar nisu bili njegovi, jer u njima
vie nije bilo njegove due. Ali je zato toliko smrdjelo da se on
vie nikada nee uznijeti i pomisliti o sebi neto dobro. Ipak je
to on smrdio i tako emo jednom smrdjeti svi mi. To je bilo s
njim.
Mutevekilu je Muhalleb s radou ispriao ono u ta je ubijedio
emira ne bi li utjeio njegovo srce ojaeno nemilou u koju je
pao. Nije mogao ni slutiti da e to Mutevekila ojaditi jo gore i
da e on, raupavi od bola svoju kosu, zajecati kako je to gore
nego da su ih obojicu pogubili. Ne sve to se Muhalleb silno
razgnjevio i otjerao Mutevekila iz kue govorei mu da je
nezahvalnik i licemjer.
Ti si rekao da su mu za kaznu otpale ruke i noge i da bi ti tako
napisao", govorio je gnjevno Muhalleb. Ako si tako rekao,
znai da bi tako i uinio, jer estiti ljudi rade ono to govore.
Samo licemjeri prave razliku izmeu onoga to kau i onoga to
ine, pa si ti licemjer i lo ovjek, jer ti tu razliku pravi. Rekao

si da su mu ruke i noge otpale, a sad se ovdje prenemae i

jeca to smo
79
mu ih mi odsjekli. Isto bi tako mogao govoriti da si meni
prijatelj, a pri tome mi otrov staviti u hranu ili meni iza lea
pomagati moga neprijatelja", govorio je Muhalleb tjerajui
Mutevekila iz svoje kue.
U narednim je danima utjeha tunom Mute-vekilu bila njegova
nova robinja koja mu je svirala, spravljala mu rijetka jela,
pripovijedala mu i zaklinjala se da razumije sve to je on
nastojao objasniti emiru i Muhallebu. I razumjela je, po svemu
se vidjelo da razumije i da se u srcu slae s Mutevekilom. Kako
bi on tih dana trpio bez nje i kako je za nju sve vrijeme
zahvaljivao Bogu, to samo on i Milosrdni znaju. Ali i dobri ljudi
mogu zamisliti kako bi mu strano bilo da uz njega nije bila ona
onakva kakva je, a moda se bez nje ne bi ni oslobodio svoje
teke tuge.
Jednog dana meu danima poao je Muteve-kil u bazar ne bi li
se malo razonodio meu ljudima i ostavio svojoj novoj robinji
vremena da se odmori i prikupi snage za njega. Pred bazarom
je naiao za Zubeidovo truplo i istog trenutka osjetio kako se
uznemirava sve ono to su on i njegova robinja sviraica
danima umirivali. Najprije su se on i Zubeid pravili da se meu
njima nije dogodilo nita udno, pa su kao dva obina
poznanika razgovarali o nemirima i teti koju oni nanose vjeri i
trgovini, pa o vrijednosti bazara za ivot grada, pa o ureivanju
vrtova i vanosti vrta za ljudski ivot. Ali se nisu mogli
pretvarati kako valja, jer su obojica vidjeli da su invalidi i znali
kako su to postali, pa su stalno zamuckivali i gubili rijei, buljili
tamo gdje bi im trebali biti izgubljeni udovi, u razgovoru o
nemirima uporno zaobilazili ime velikog emira Hadzada bez
kojeg se nemiri ne mogu ni spomenuti... Bilo je suvie
80
teko i bilo je nemogue da se pretvaraju, pa je Mutevekil ustao,
kupio raznog voa i mesa, naao ovjeka koji e Zubeida

nahraniti i rekao Zubeidu: Dok ja bilo ta imam, nai e se i za

tebe, ne mora se brinuti i ne mora prositi. Jedino te molim kai mi zato si me onda napao."
Zubeid mu je rekao da je to uinio za spas vjere. U ovim
nesrenim vremenima mora se progoniti sve to se protivi
pravoj vjeri, jer nas jedino potpuna vjera moe odrati na
ivotu. A on, Mutevekil, proao je pored prosjaka prezi-rui ga i
pokazujui da ga se njegova bijeda ne tie. Zato je Zubeid
osjetio da ga mora kazniti i zato je potegao sabljom na njega.
Znao je da Zubeid lae i znao je da zna da on to zna, ali mu to
nije pomoglo da umiri sve ono to se uznemirilo. Otiao je kui
zbunjen i optereen gore nego ikad, gore nego i onda kad mu je
dobri Muhalleb doao s radosnom vijeu o kazni koju su po
njegovoj elji propisali Zubeidu. Robinja ga je tjeila i umirivala
svirkom i hranom, ljubavlju pa na kraju i vinom - posve uzalud.
On je bez prestanka govorio o svojoj krivnji i o tome kako ta
krivnja nije ni pola jada. U pravu je Muhalleb i rekao mu je
pravu istinu kad se ono razbjesnio na njega. On je propisao
kaznu Zubeidu, on je izgovorio i bio spreman zapisati tu kaznu,
a estiti ljudi moraju initi ono to kau, to znai da je on jedini
pravi krivac za Zube-idovu nesreu. Ali to nije ni pola jada,
krivnju bi on podnio nekako, a Zubeidovu nesreu sasvim lako.
Pitanje je kako podnijeti strah koji ga je preplavio kad mu se
otkrilo da moe smisliti jedino ono to je stvarno koliko i
dogaaj. Kako podnijeti stid to je tek sada to otkrio, a godi81
nama izmilja i vjeruje da izmilja ono to on hoe? Kako
podnijeti mo i jad koje iza toga sluti i koji nipoto nisu za
njega, jer ni mo ni jad nisu, zaista nisu, ono to on za sebe eli?
Jecao je tako robinji do nekih doba noi, a ona ga je sluala,
potvrivala mu i tugovala zajedno s njim. Sigurno si kriv,
dragi moj gospodaru", govorila mu je tiho i tuno, ali mora
sauvati sebe, jer jedino iv ovjek krivnju moe iskupiti. A ono
ostalo, ono tee od krivnje to te mui, mora trpjeti.
Dodijeljeno ti je pa ga nosi, nita drugo ne moe." Sve je

razumjela i sve je znala, bila je pravi Boji dar, ali pomoi nije
mogla ni ona.
im se razdanilo, otiao je opet na bazar znajui da e tamo nai
Zubeida, da e mu naku-povati obilje hrane i poklona i da e ga
opet pitati zato je na njega nasrnuo sabljom, a da e Zubeid na
to izmiljati i lagati, moda protiv svoje volje. Sigurno protiv
svoje volje, kao to evo i on ide Zubeidu protiv svoje volje,
znajui da e se gristi kao najgori neprijatelji iako protiv ovjeka
nikad nita nije imao.
Zubeid je rekao da je i on ovjek i nije mogao podnijeti da se
pored njega proe tako kao da ne postoji. Obojica su znali da e
sutra rei neto drugo, prekosutra neto tree, i znali su da e se
tako viati i razgovarati svakog dana, dok traju svoje dane u
ovom svijetu. To je bilo s njima dvojicom.
Dugo su se Mutevekilovi dani sastojali iz toga da do podneva
sjedi na bazaru i razgovara sa Zubeidom, a poslijepodne i nou
kinji sebe i svoju robinju razgovorima koje ni sam nije ba
dobro razumio. Neko ga je vrijeme robinja privlaila kui i malo
mu olakavala muke, ali je,
82
kako su dani tekli, sve due bio sa Zubeidom i sve krae kod
svoje kue, kao da je Zubeid nadjaao i robinju i njezinu ljubav.
Darovi koje je kupovao Zubeidu rasli su, a njegova kua se
praznila, dok nije na kraju prodao i novu robinju koju je volio
iznad svega. Na kraju je imao samo kuu i u kui samo gomilu
svitaka na kojima je biljeio ono ime je Zubeid objanjavao svoj
nasrtaj na njega.
Kako se Mutevekilova kua prelivala u Zube-idovu, tako se i
sam Mutevekil prelivao u njega, jer se Zubeid stalno irio i
debljao a Mutevekil se suio i tanjio. Pa ipak je Zubeid prvi
zanemoao i jednoga meu danima rekao Mutevekilu da se
vie nee vidjeti jer je njemu putovati. Tada ga je Mutevekil
pitao zato izmilja sva ona silna objanjenja i zato mu je
ispriao sve one prie u kojima tumai svoj napad na njega.
Mislio sam da si pametniji i da e se brzo dosjetiti", odgovori

Zubeid borei se s duom. Pa moram imati neko objanjenje,

ovjee dragi, moram nai neki razlog to sam neto tako
krupno uinio." ,,A ti - ne zna?", pitao je Mutevekil sa strahom,
jedva protisnuvi ono ne zna" kao da mu je u njemu sudbina.
Ne znam. I kunem ti se da je u tome sva istina i jedini
odgovor", ree Zubeid i lako se rastavi s duom.
Mutevekil se vratio svojoj kui, debelom etkicom napisao ne
znam" preko itavog svitka i stavio ga, onako rastvorenog, na
gomilu svitaka na kojima je zabiljeio Zubeidove ranije
odgovore. Od tada se o njemu nita nije ulo. Ne zna se je li
otputovao u neki daleki kraj, je li umro ili se u oajanju njegovo
tijelo rastvorilo pa se Mutevekil pretvorio u dina. Samo je
robinja koju je volio i koja je njega onako jako voljela
83
priala da se on ponosio to tako mnogo lii na davnog i malo
poznatog pjesnika al-Mutalamisa. Nije ni znao, jadnik, da ta
slinost dolazi otuda to mu je sueno da ponovi sudbinu svog
zaboravljenog prethodnika koji je, kae robinja, isto tako nestao.
Samo to je za njega lako jer je bio nevjernik i neznaboac, pio je
i zakopavao ensku djecu, ali Mutevekil... A moda je i robinja
to izmislila jer je voljela Mutevekila i eljela da nekako objasni
njegov sluaj, a moda se radi o neemu posve treem. Allah
najbolje zna, neka je slava Njemu kojem niko nije slian.
aljem ti Gazvana, draga Begzada. Ne znam staje (pria?,
adab?, neto tree?) ali znam da ga volim i da bih elio upravo
ovako pisati. Znam i da ne moe jer niko ovakvo neto ne bi
primio. Ljudi hoe ili priu da u njoj uivaju ili adab da u njemu
dobiju istu i ogoljenu pouku. Kao da se znanje i ivot moraju
razdvojiti, kao da se doivljaj i razmiljanje nikako ne smiju
susresti i proeti. Moda stvarno ne mogu, moda ih je Bog
razdvojio i odredio da nam se doivljaj i uitak u razmiljanju
rastvaraju kao da nisu nai.
Proitao sam priu koju mi alje. Glupa je i ne svia mi se. Nije
moja, nije tvoja i nije naa. Odbijam je i ne elim znati za nju.

Znam ta se dogaa s nama: ja se bojim i umoran sam. Sve je

puno movarnih mirisa i strah se lijepi po meni kao vlana
tkanina. Branim se kako znam i za sada uspijevam dosta
84
dobro. Radom odlaem strah kao da napor, poput suhe krpe,
udijevam izmeu njega i sebe i tako ublaavam osjeaj ljepljive
vlage koji ne bih mogao podnijeti kad bi se pojaao.
Pitam se ta bi bilo s ljudima da nije rada. ime bi tada
odgaali strah i odmicali vlagu od sebe? ini mi se da jedemo i
spavamo, stoku tjeramo i borimo se, piemo i vjerujemo, samo
radi toga da odgodimo strah i da to dalje od sebe odmaknemo
ono konano osjeanje da nita na svijetu nije radi nas i da
svojom voljom ne moemo pokrenuti ni prainu sa svog
ogrtaa. Zato radimo, zato svata izmiljamo i to sigurno
pomae; Ove dane sam preivio samo zato to sam bez
prestanka sjedio i zavravao Gazvana, a onda ga za tebe na
isto prepisivao. Najprije me je sve boljelo, a onda sam potpuno
utrnuo, pa obamro i sada me ne boli.
Bol je isto tako dobar, bol sve odgaa, moda bolje i od rada i
od ljubavi. Bog je zaista bio milostiv kad nam je darovao tjelesni
bol koji tako sigurno i tako potpuno otklanja sve strahove i sve
nepotrebne enje.
Ne mogu ti kazati koliko mi sada treba da se s tobom popnem
na nae brdo i udiem te tako suhu i vrelu. Nikad mi nije ovako
jako trebalo sklonite, tvoje krilo i naa kua. Ali kako je
mogue da se toga nisam sjetio sve ove dane? A evo i sada, kad
to znam, ne uspijevam osjetiti potrebu dovoljno jaku da me
pokrene. Nemam neodgodivih poslova, mogao bih doi, alilsve
je moje nepomino i obliveno blagom enjom. Je li sve to samo
strah? Mogu li se razdvojiti strah i nemo? Ili sam ja samo
umoran? J
Bilo bi zaista glupo da se vie nikad ne vidimo. Sada, kad mi
treba jae nego ikada,
85

podnio bih da te vise ne vidim ako bi se naao makar jedan

jedini razlog. Ali zato ovako glupo, bez razloga, naprosto radi
toga da se ne vidimo?! Da mi je barem snage da krenem prema
tebi, ali ne mogu, umoran sam. Umoran sam, mila. itaj
Gazvana i voli ga, molim te."
POUKA O GAZVANU I SLIKANJU
I
Niko od ivih ne pamti, ni najstariji ljudi ne znaju ni iz pria
svojih predaka, pa se ni u najstarijim povijestima ne spominje
vrijeme u kojem su nasilje i lopovluk pojedinanih ljudi bili
tako potpuno suzbijeni kao u vrijeme kad je strau u Medini,
koja se u ono vrijeme zvala Jasrib, vodio Gazvan ibn Valid,
inae stranac u gradu. To je bilo neto prije nego e vjera doi u
Medinu, kad su sukobi izmeu dva najmonija plemena,
Hazredida i Ausida, prijetili da grad potpuno osiromae i
zatru mu trag jer su se narodu, pored sukobljenih plemena, na
vrat navalili pojedinani nasilnici koji su otimali, krali, ubijali i
zlostavljali bez ikakve kazne i opomene jer ih nije imao ko
kazniti ili opomenuti. Ljudi su se lako dosjetili da odrede
nekoliko mladih i jakih ljudi za straare i jednoga mudrog,
opreznog ovjeka za njihovog emira. Lako je bilo nai i straare
jer je grad bio pun mladih i jakih ljudi spremnih da za malu
nadoknadu opominju i gone nasilnike. Ali je bilo teko i
zapravo nemogue nai pogodnog emira strae jer je on morao
biti iz jednoga od dva
86
najmonija plemena (nee valjda jedan od prvih ljudi u gradu
biti iz nekog od malih plemena?!), a vodei ljudi iz tih plemena
nikako se nisu mogli dogovoriti iz kojega da bude.
Hazredidi su rekli da e, to se njih tie, rado dozvoliti da grad
nestane sa zemljinog lica, ali nikako nee dopustiti da emir
strae bude iz plemena Ausida, dok su Ausidi govorili da e
oni rado izginuti svi do jednoga, ali da ni mrtvi nee dozvoliti
da emir strae u Jasribu bude neko od Hazredida.

Ljudi su, pritisnuti zlom i nasiljem, molili da se dogovore ili da

izaberu emira strae iz nekog treeg plemena, ali su voe
Hazredida i Ausida zaueno odmahivale na taj prijedlog,
pitajui kako emir moe doi iz plemena koja su toliko slaba da
oni s njima ne bi pristali ni ratovati. Najzad se najstariji ljudi iz
grada dosjete da dovedu stranca, na ta svi odmah pristanu,
ako nau ovjeka koji dovoljno dobro poznaje i razumije zlo s
kojim bi se morao nositi na mjestu emira strae.
Dugo su smiljali kako da nau takvoga, a onda se dosjete da
na sve strane svijeta poalju izaslanike koji e sve mudrace za
koje uju pitati jedno isto: ili je vee zlo zaklati dijete, ili pred
djetetom silom obljubiti majku, ili popiti veliku mjeinu vina.
Izaslanicima su rekli da dovedu onoga koji izdvoji vino, ako na
takvoga naiu, a odmah su poeli smiljati novi nain bojei se
da ovako nee nai pravoga, jer pravi odgovor sigurno niko
nee znati.
Zato je bila bezgranina njihova radost kad je nakon nekog
vremena doao izaslanik sa ovjekom koji je tek zaao u
muevne godine i koji je ipak tano odgovorio. Pred starcima je
ponovio
87
I
svoj odgovor, a onda i objasnio svoj izbor. Kad popijem toliko
vino", objasnio je stranac, ja oslabim svoju osjetljivost i
zatomim svoj razum. Tako pijan, s uitkom u zaklati dijete i
silovati majku ne bih li oivio utrnula osjeanja, ne znajui ta
inim i ne odgovarajui za sebe, jer sam bez razuma. To znai
da su u mjeini vina sva tri zla koja nudite." Stranac se zvao
Gazvan ibn Valid Mudlidi i odmah je postavljen za emira
strae, a njegov odgovor se i danas ponavlja da se objasni zato
nam je zabranjeno i vino i sve drugo to moe pomutiti razum
ili ga na neko vrijeme zamraiti.
Zaista je Gazvan znao o zlu sve to je ljudskoj pameti
doputeno da zna. itao je i prepoznavao znakove koje su samo
njegove oi vidjele, a onda je iz njih razumijevao zloine i

prepoznavao zloince ma kako vjeto da su se krili. Nalazio je

rijei da umiri prve ljude iz najmonijih plemena i nalazio je
naina da ih okrene protiv njihovih najbliih srodnika, ako su se
umijeali u neki zloin. Imao je hrabrosti i vjetine da umiri i
pripitomi najsnanijeg nasilnika ma kako da se raspojasao, a
kazne koje je on smiljao da naplati zloin ili izvue priznanje
ne bi smislilo ni deset najmtidrijih staraca. Godinama je izmeu
raznih napasnika i Gazvana trajalo pravo natjecanje u kojem
su oni smiljali nain da se pripreme za njegove kazne i izdre
ih, a on smiljao stalno nove, tako da ih je uvijek iznenaivao i
pobjeivao. Za Gazvana se nije moglo pripremiti kao ni za
iznenadnu nesreu.
Nasilnici, lopovi, pljakai i zloinci drugih vrsta postali su u
neko doba kao opsjednuti Gaz-vanom. Gotovo da ni o emu
osim o njemu nisu razgovarali, a razgovori o Gazvanu sastojali
su se
uglavnom od razmiljanja o tome kako bi ovjek mogao izdrati
njegovo ispitivanje da ne prizna. Potreba da bilo kako pobijede
Gazvana postala je meu njima tako jaka da su sakupili silno
blago i namijenili ga za nagradu onome ko poini neko zlodjelo
i ostane neotkriven ili bar pobjegne, a ako se u dogledno
vrijeme ne nae takav, onda bar onome ko bez priznanja proe
Gazvanovo ispitivanje. Skupljali su priloge za tu nagradu, iako
nisu znali kako da je pohrane, a onda se javio Gazvan koji je i za
to saznao i ponudio se da je on uva. Zakleo se da e nagradu
dati onome ko mu dokae da je poinio neki zloin i ostao
neotkriven trideset dana, a da e onome ko izdri njegovo
ispitivanje dati tu nagradu i jo od sebe dvadeset dukata i
jednog plemenitog konja sa znakom na elu.
Nagrada je stajala neiskoritena toliko dugo da se o njoj ve
davno prestalo priati, ak je i opklada oko nje pala u zaborav,
barem meu mirnim ljudima, a onda se jednom dogodio sluaj
koji umalo nije odnio blago iz Gazvanove kue. To je bilo tri
godine nakon Hendeka i godinu dana nakon Ugovora na
Hudejbijji, kad je Gazvan ve dobrano ostario i nagnuo se

prema odlasku. Tada je ve dvije godine drao uza se rtusa-ina

ibn Lulua, lijepog i hitrog mladia, kojega je nastojao poduiti
svom poslu i svojim vjetinama da bi mogao mirno otii na put
kad doe njegov as.
Gazvan je uvijek govorio da mu je to bio najtei sluaj koji ga
umalo nije kotao ponosa i ugleda, ali i silnog bogatstva koje bi
morao platiti za konja sa znakom na elu. I to kome, ovjee?!
Nekome ko bi isto toliko i jo vie platio da mu se to nije desilo.
Volio je o tome pripovijedati i
88
89
pripovijedao je esto i rado, uvijek istim rijeima, ali uvijek s
podjednakim uzbuenjem koje se nije smanjivalo s
ponavljanjem prie, nego je ak raslo.
u
Nikad u ovim krajevima, a moda ni u svijetu, nije bilo
majstora koji bi se u slikarskom umijeu mogao mjeriti s nekim
Beri-Zadeom, Perzijancem koji je ovamo doao iz Ehvaza. On
nije priao o onome to ga je navelo da doe ovamo, a ja nisam
ispitivao jer je ivio povueno, mirno i dobro, radei svoj posao
i pomaui sirotinji, a u svom je poslu bio tako dobar da ga
ljudi nisu ni zvali nikako osim Majstor. Ja mu znam ime zato to
sam ga zapisao jer sam o njemu, kao i o svakom drugom, htio
znati koliko mogu, inae bih ga i ja znao samo kao Majstora.
Imao je veliku i lijepu kuu malo izvan grada, usred vrta koji je
dopirao do prvih kua idovskog naselja. Vie puta sam mu
savjetovao da preseli u grad, jer tamo ivei gotovo da poziva
sve lopove na sebe, ali je on svaki put otklonio govorei da za
njegov posao treba mir, a blaga to se tie neka ga nose, njegovo
je glavno blago u njegovom umijeu. Nisam navaljivao jer
mislim da se svakome dogaa ono to sam trai, ali sam
oekivao da mu se neto dogodi i nakon nekog vremena se
poeo uditi to ga nevolja tako uporno zaobilazi. ak mi je
malo zasmetalo to me tako dugo ne zovu k njemu, jer sam

prorekao neku nevolju, a od silnih uspjeha kod mene se razvilo

veliko astoljublje i vjera u vlastitu nepogreivost.
90
Valjda sam se zato istinski obradovao kad su mi idovi iz
njegovog susjedstva doli rei da se ve danima ne pojavljuje i
da mu se od kue osjeti neugodan zadah. Obradovao sam se, ne
vrijedi kriti svoju sramotu i grijeh, ali mi je, sreom, ta radost
teko prisjela. I brzo, to je moda jo vanije, jer se uitak to
sam opet bio u pravu pretvorio u muninu, strepnju i strah od
poraza.
Vrata na kui smo morali razvaliti jer su bila zakljuana, ali u
kuu nismo mogli ui od nesno-ljivog zadaha. Dugo smo
drali otvorena vrata da bi se moglo ui, a onda su momci
popadali s nogu kadei kuu da bi se moglo nekako raditi. I
opet se moralo svako malo istravati pa se nakon predaha
vraati pregledu, da bi se tijelo ispitalo kako valja.
Majstor je leao na leima, s desnom rukom zakucanom za pod.
Lijeva ruka je bila normalno pruena uz tijelo, a u sobi se nisu
vidjeli tragovi borbe niti bilo kakav drugi oblik nereda. Husain
se odmah obradovao videi u tome znak da se Majstor ubio, a u
tome, opet, rjeenje naeg sluaja i dokaz da Majstor nije
normalan to je on, Husain, davno tvrdio. Ja se nisam
obradovao ni na trenutak jer sam odmah vidio da Majstor
nipoto nije jedino to ovdje smrdi. To se i pokazalo im smo
pogledali glavu i vidjeli duboku rupu u tjemenu, pri samom
potiljku.
- Kakve veze ima rupa? - nije se dao Husain. - Kao da ovjek ne
moe sam sebe udariti po glavi i tako napraviti rupu u tjemenu.
- Moe, ali naprijed. Ovako blizu potiljka ne moe nikako odgovorio sam i nastavio razgledati, ali se Husain nije dao.
Razmahivao je lijevom pa desnom rukom i udarao se akom po
91
potiljku, po tjemenu blie potiljku pa blie elu, a sve to vrijeme
traio da ja to pogledam i da se uvjerim. To me je na kraju
naljutilo. - Probaj se udariti tako jako da ovako duboko probije

kost, a onda ruku kojom si to uradio zakucaj za pod. Tek tada

u ti vjerovati, a do tada me pusti na miru.
- Mogao je razbiti lijevom rukom.
- Dobro, udari lijevom, a onda je lijepo sloi uz tijelo. Ali prije
toga neim tupim prerezi vrat.
Pokazao sam mu da je glava odsjeena pa prislonjena uz tijelo,
pa se on sloio da se Majstor ipak nije mogao sam ubiti, iako
normalan nije bio sigurno. Nisam naroito zadovoljan
Husainom jer sporo ui i u naem poslu oekuje mnogo vie
igre nego reda i trai igru a ne red, ali ga ipak stalno vuem sa
sobom jer mi pomae misliti to to mu sve objanjavam.
Tumaei njemu, razjasnim dosta toga i sebi, pa stvari vidim
jasnije nego to bih mogao da nije njega i tog tumaenja. Tako
sam i ovaj put, objanjavajui njemu zato je zaklan neim
tupim a ne na-primjer sabljom, primijetio da je koa iskidana na
pravilne resice to je gotovo siguran znak da je glava odrezana
testerom.
- Imamo dosta jasnu sliku onoga to se u ovoj sobi dogodilo poeo sam sabirati ono to znam, pravei se da objanjavam
Husainu. -Majstor je bio zatvoren s prijateljem ili s nekim
drugim u koga ima povjerenja, ali su se onda zbog neega
posvaali, pa ga je taj udario po glavi neim tvrdim i tekim.
Tako ga je ubio, ali mu je onda za svaki sluaj zakucao ruku za
pod i odrezao mu glavu testerom. Je li tako?
- Moda jeste, a moda i nije.
- Zato misli da nije?
- Zato ti misli da jeste? Ti si, Gazvane, odlian emir strae i
silno mudar ovjek, ali ponekad pretjeruje. Sada govori kao
da si bio ovdje i sve gledao, a nita ne zna, kao ni ja, i onda se
ljuti to ti ne vjerujem na prvu rije.
- Ne ljutim se, samo pitam zato se ne slae.
- Kako zna da je bio s prijateljem? Kako zna da je udaren a
onda prepilan, a nije prepilan pa udaren? Zato neim tekim i
zato s lea?

Pozvao sam ga vani jer se u sobi vie nije moglo izdrati.

Dvojicu momaka sam poslao da jo malo okade sobu, a trojicu
strazara uputio da u sve uim krugovima obiu vrt
pregledajui svaki grm i svaku stopu zemlje, s tim da nita ne
diraju i da me pozovu ako opaze bilo ta neobino. A to
neobino moe biti slomljena grana, trag stope u praini ili na
travi, konac na grmu ili sasuen list u cvijetnjaku. Bilo ta to
nije potpuno, potpuno normalno.
- Bio je s prijateljem ili s nekim drugim u koga ima povjerenja
zato to u sobi nema nereda i zato to je ubijen s lea - poeo
sam nakon toga objanjavati Husainu, koristei priliku da
provjerim svoja rjeenja. - Lea se okreu samo onome kome se
vjeruje, a poloaj njegove rane pokazuje da je ubijen s lea, i to
iznenada, jer u sobi nema tragova borbe. Dubina rane pokazuje
da je udaren neim tekim i da ga je udario snaan ovjek ili
neko kome je strah dao veliku snagu. A redoslijed je jasan bez
velikog razmiljanja, jer se onako postavljena i onako duboka
rana moe nanijeti jedino ovjeku koji stoji i ija je glava na
vratu. Osim toga, krv iz vrata gotovo da nije tekla, to znai da
je ve bio mrtav kad je vrat rezan. Eto zato mislim da je bilo
onako kako sam ti rekao.
92
93
- Znai Majstor je prijatelja naljutio i uplaio time to mu je
okrenuo lea, a onda ga je ovaj ubio i nestao iz zakljuane kue.
Sve mi je jasno i potpuno se slaem.
- Nije tebi nita jasno, ali si zato bezobrazan. Ja samo kaem da
se otprilike tako dogodilo sudei po onome to do sada znamo.
Krenuo sam stazom koja vodi od ulaza u kuu prema ulazu u
vrt i onda prema gradu, nadajui se da u moda nai neki trag,
neki predmet ili neto drugo to bi moglo rei togod o
Majstoru ili o njegovom prijatelju. Najgore je to se taj ovjek ni
s kim nije druio, gotovo da nikoga nije ni poznavao. Ovamo je
doao s neto blaga i odmah poeo graditi kuu. Neko vrijeme
je zalazio u kue onih koje je slikao, a onda je iziao na glas pa

su oni odlazili njemu. Ali se ni s kim od tih ljudi nije sprijateljio,

a znalo se dogoditi da ni one koje je poeo slikati danima ne
puta u kuu. Onda ih opet pozove i oni dou jer je radio tako
dobro da su svi vieniji ljudi, unato preporuci da se to ne radi,
htjeli da ih naslika. Tako se uveavalo njegovo bogatstvo ali i
tajna oko njega.
Rekao sam Husainu da se od ulaza u vrt vratimo do kue svaki
sa svoje strane staze, zagledajui grmove, ne bismo li neto ipak
nali. To se isplatilo jer je Husain, desetak koraka od ulaza u
vrt, znai dvadesetak koraka od kue, naao veliki bronani
tuak. Znam da se njime kreda izgnjei u prah, pa se taj prah
mijea s masnoama i raznim drugim stvarima, pa se sve to
kuha, hladi i jo nekako obrauje da se dobije boja. To ne znam
ba dobro, ali sasvim dobro znam da se ovim ovjek moe
dobro ubiti. Pogotovo ako ga udari u glavu.
- Ovo ti je dobro otkrie - pohvalio sam
94
Husaina razgledajui. - Ali vidi da ni ja nisam ba budala, sve
se u sobi odigralo onako kako sam ja rekao.
- To ti kae ovaj tuak?
- Ba on, sve lijepo pie na njemu.
- Onda sigurno pie i to da sam ja nepismen jer nita od te
mudrosti ne vidim.
- Vidi, kako ne vidi, samo se voli sporiti sa mnom - nasmijao
sam se. - Vidi da ga je bacio snaan ili jako uzbuen ovjek, jer
je proletio kroz itav ovaj pregusti grm, a mora se sloiti da to
nije lako i pored njegove solidne teine. Vidi i to da je baen
bez neke posebne namjere, ba radi toga da ga se otrese onaj ko
ga je bacio, moda u strahu ili u zbunjenosti. To vidi po tome
to je drka okrenuta prema dolje, valjda zato to je glavom
udario u neku granu pa se ovako okrenuo. Da ga je neko htio
sakriti, ne bi ga ostavio na kraju grma nego bi ga ubacio usred,
zavukao ga pod grane ili uradio neto slino, uglavnom bi ga
sklonio drugaije. A evo ti i tragovi zgnjeene kose i koe,
sigurno od udarca u glavu.

- E svaka ti ast, u sve si me ubijedio. Nita mi od ovoga ne bi

palo na um.
- A trebalo bi. Ako hoe da me naslijedi, neka ti pone padati.
Vratili smo se u kuu i provjerili tuak u rani na Majstorovoj
glavi, vie zato to sam htio da mi svaka istraga bude zaista
temeljita nego zato to sam mislio da moe ne biti onako kako
sam rekao. Zato mi nita nije znailo to to sam se uvjerio da je
Majstor tukom ubijen u glavu i da je istim tukom zakucan
klin kojim mu je ruka prikovana za pod. Kao to mi nita nije
znailo ni to to su straari koji su pretraivali vrt nali
95
gomilu gluposti koje su oni smatrali neobinim, ali nita istinski
zanimljivo. To sam oekviao i to sam dobio. Samo to ne znam
kako u isplivati iz svega ovoga ako se nastavi onako kako ja
oekujem jer do sada savreno jasno vidim sluaj i u njegovom
sreditu vidim jednu pukotinu koja mi ne doputa da ga
objasnim ili, potenije reeno, ne vidim nita. Znam ta se
dogodilo, ali ne znam zato se dogodilo i zato ne znam kako da
naem drugog sudionika dogaaja.
Momci koje sam pozvao da iznesu Majstorovo tijelo nali su u
njegovom odijelu klju od kue i kesu s novcem - nastavlja se,
dakle, onako kako oekujem. Strano je glupo ii putem koji
zna, na kojem svaku krivinu i svaku prepreku pamti kao
svoje ime, i zna da on ne vodi nikamo a mora ii, jer je to
jedini put i jer te niko ne pita ide li ti se. Valjda sam zato
pobjesnio na momke i jednog izudarao to gnjavi, iako sam i
tada znao da su oni najmanje krivi zbog Majstorovog
raspadanja i smrada, a jo manje zbog sluaja ije mi sredite
izmie.
Bijes i osjeanje nemoi u meni su stalno rasli dok sam sa
Husainom ispitivao tu prostoriju, a momci pretraivali ostale.
Znao sam ja da tajnog izlaza nema, znao sam da su svi otvori
dobro zatvoreni iznutra i da se iz kue moglo izii jedino kroz
vrata koja smo zatekli zakljuana. Znao sam sve to isto onako
dobro kako sam znao da je klju tih vrata kod Majstora. Zato

sam i bio bijesan i lud od nemoi, ali sam radio svoj posao
temeljito i ozbiljno kako sam ga uvijek radio. Moje je da idem
putem na koji sam izveden, makar ga napamet znao i makar me
do dna due vrijealo to on nikamo ne vodi.
Dobri Husain je osjeao moj bijes i zato je
96
utio, trudei se koliko je mogao i drhtei od elje da bude
koristan. Usrdno je savijao tepihe i iznosio ih, kuckao po podu i
po zidovima, premjetao slike i slagao ih jednu pored druge.
Znao je ta traimo i znao je da nemamo odgovora na njegovo
prvo pitanje bez kojega ne moemo dalje, ali je utio i ak se
pravio da nikad nije ni pomislio na to pitanje. Dobar je to
mladi, teta to ne moe biti dobar emir strae. A ne moe, ne
razumije on red i ne osjea dovoljno jaku potrebu za njim. Ili
barem nema dovoljno straha od nereda.
Ludi Majstor je izgleda ivio samo u ovoj sobi, a u ostale zalazio
jedino radi toga da ostavi sliku koju eli sauvati. U drugim
sobama nije bilo niega, ak ni tepiha, osim slika, a i u ovoj je,
pored slika, bio samo jedan uski leaj uza zid. ivot mu se
valjda sastojao od toga da slika i slae ono to ne mora prodati.
Zaudilo me je kad sam vidio koliko je slikao onoga to ne bi
mogao nikome prodati unato svojoj slavi, a da nije bio lud,
takvo neto ne bi radio ni za svoju duu. To su bile slike
kvadratnog oblika, raene uvijek u jednoj boji. U uglovima
slike izraeni su neki kao pleteri lia kojima je pokrivena trokutna povrina ugla. U etiri ugla po jedan takav trokut, tako
da se osnovicama tih trokutova pravi manji kvadrat iji su
vrhovi na sredinama stranica slike. Onda su u tome kvadratu
opet islikani onakvi trokutovi i njihovim osnovama iscrtan
novi, jo manji kvadrat iji su vrhovi na sredinama stranica
veeg kvadrata. I tako bezbroj puta - kvadrat u kvadratu, a sve
u jednoj boji, tako da su u sredini slike pleteri od lia
nepostojee biljke bili jedva vidljivi, a od gledanja u njih ovjeka
je hvatala vrtoglavica. Zaista je majstor i
97

zaista je lud - nije udo pedeset nijansi zelene ili crvene boje, ali
jeste udo deset nijansi bijele, a bilo je dosta slika u bijeloj boji.
Ali kakva je to dua, Boe moj, koju raduju ovakve slike? Kakav
je to oajnik kojemu vrtoglavica donosi toliku radost da je i
slikama izaziva?
Husaina su ove nakazne slike toliko razbjesnile da je potpuno
potisnuo strah od mene i mog loeg raspoloenja. Najprije je
mrmljao izraavajui uenje, onda se radovao to je Majstor
ubijen i govorio da se nita drugo nije ni moglo desiti ovjeku
koji onakvo neto radi, pa onda alio to nije znao za ove slike
da ga on svojom rukom ubije. to je due gledao, bijes mu je bio
vei, pa se na kraju toliko naljutio da se zaboravio i obrecnuo se
na mene kao na svog slugu:
- ta je to toliko dobro, tako ti Boga?! Oi ti ispadoe koliko
bulji u ovo.
- Slike, vidi i sam.
- Kakve su ovo slike, Gazvane dragi?! Kakav je to ovjek
koji ovo namaze? To je trebalo ubiti kao psa.
- Pa i ubilo ga je kao psa, ako nije i gore.
- Znai i ti misli da je to. Ja sam isto pomislio im sam vidio
ovaj uas od slika.
- ta si pomislio?
- Na zle dine. Njega je ubio njegov brat zloduh, to ti je
sigurno.
- Sto si tako siguran?
- Evo ti dokaza - pokaza Husain na poslagane slike. - Ovo je
neka njihova zakletva, znak, arolija, neto njihovo. To ti
objanjava otkud mu bogatstvo, to ti objanjava kako je ubica
pobjegao, sve ti se objanjava kad pogleda ove slike i pomisli
na neiste dine koji se ovim dozivaju.
- Pogotovo se objanjava tuak u vrtu i rana na glavi.
- Kakve veze tu imaju oni?
- Dinu ne treba tuak da ubije svoga slugu. On se zavue u
ovjeka i nadima ga sve dok se on ne rasprsne, a ne lupa ga po
glavi tekim stvarima.

- Pa ko je onda? Zato i kako? Klju je bio kod njega.

- Polako, nai e se, sve e se objasniti. Samo ti nastavi pretres.
Iziao sam da se pokuam sabrati i da potedim svoje ljude
napada bijesa koji sam naslutio i koji e sigurno doi nastavi li
se istraga ovako kako je krenula - sve znam, sve unaprijed
vidim i ba zato to nema nikakvog iznenaenja, idem ravno u
orsokak. Mnogo se pijeska premetnulo otkako sam se pomirio
s tim da ne radim ono to hou nego ono to moram, odavno
znam da mi se drugi dio ivota sastoji od toga da nosim tovar
koji sam uprtio u prvom dijelu, a ipak ne mogu da izbjegnem
napade bijesa kad ovako osjetim svoju nemo. Ne pomae
mudrost, ak ni ona koju sam stekao na svojoj koi, kad mi
ovakva situacija pokae da je tovar koji tako paljivo vuem
samo glupa hrpa kamenja.
CSve to jedan ovjek moe smisliti - drugi ovjek moe
razumjeti"3 govorio sam sebi da se ohrabrim. Ako jedan ovjek
nekoga ubije, drugi ovjek moe razumjeti kako ga je i zato
ubio,, jer nam je dragi Bog svima dao istu stvarnost. A kad
razumije dogaaj, lako ti je otkriti ko je u njemu sudjelovao, jer
u svemu to inimo ostavljamo svoje tragove.) Moe, Gazvane,
sigurno moe, samo se smiri i razmiljaj."
- Sve je onako kako si predvidio, samo je
98
99
slika drugaija - doviknu mi Husain s kunih vrata i ja
primijetili da stojim pored grma u kojem smo nali tuak, da ne
videi ta radim trgam listove s grma i mrvim ih medu prstima.
- Kakva slika?
Krenuo sam prema kui osjeajui da mi se nada obnavlja.
Nisam, dodue, razumio o kakvoj slici govori, ali sam razumio
da neto nije onako kako sam oekivao, a to je sasvim dovoljno.
Samo neka neto nije onako kako sam predvidio, samo jedna
pukotina kroz koju bih se mogao izvui s puta kojim idem,
samo nagovjetaj ile u kamenu koji sada izgleda potpuno

gladak i neumoljivo vrst. Nada je ipak vanija od stvarnog

izlaza.
ni
Mislio je na sliku koja je bila privrena za stalak. U uglu sobe
je stalak sa slikom bio uredno poloen na pod, slika licem
prema dolje, i prekriven bijelom tkaninom, tako da na njega
nisam ni obratio panju. Onako uredan, nije ukazivao na nered
niti na borbu, a kad sam vidio slike koje Majstor radi za svoju
duu, bio sam siguran da znam ta na ovoj mogu nai. Sada je
stalak bio uspravljen i slika okrenuta prema vratima, govorei
mi koliko je zanat pametniji od mene i koliko grijeim kad trim
ispred njegovih uputa. U mom poslu se savreno dobro zna da
o neemu moe togod pomisliti kad ga vidi i razumije ili
kad ti neko stariji od tebe kae o njemu neto. Bez toga je svako
miljenje opasno jer navodi na pogrean put i na sklapanje
cjeline koja ne vrijedi.
Ovo je bila jedna od onih slika koje su Majstora i iznijele na glas
i omoguile mu da najuglednije ljude slika u svojoj kui umjesto da odlazi njima kao
ostali slikari. Naslikao je djevojicu od nekih sedam-osam
godina iz ugledne ili bar bogate porodice to se jasno vidjelo po
prebi-jeloj koi i po opravi kakvu bi moja kerka mogla sanjati
kad bi znala da postoji, od bijele haljine vezene bijelom i
zlatnom icom do debelih grivni i naunica od starog
crvenkastog zlata. Osim toga se po pametnom licu vidjelo da je
od samog roenja imala dobre uitelje i da se ve sada moe
podiiti i znanjem i ponaanjem, moda i suvie ako bi se sudilo
po osmijehu koji joj se zaustavio na usnama. To je osmijeh koji
nije dohvatio ni oi ni lice, osmijeh nekoga kome su vrata
drugih svjetova ve dobro otvorena. Kao da se djevojica
osmjehnula zato to je obiaj da se ljudi na slikama osmjehuju, a
onda zaboravila na taj obiaj i na svoj osmijeh pa joj na usnama
ostao gr koji razvlai usne a lice i sve ostalo ostavlja
netaknutim, tako da je to ostalo otilo negdje daleko od ovakvih
slikara i obiaja kod ovakvog slikanja. Taj osmijeh je, onako

zaboravljen i suvian, govorio o njezinoj posveenosti u neto

daleko i nama nepotrebno vie nego sve ostalo na njoj, moda
ba zato to bi trebao naglasiti da joj je mjesto ovdje, pred
Majstorom i u njezinom tijelu. Smio bih se zakleti da je ba zbog
tog osmijeha iz nje zrailo toliko blage tuge i toliko znanja o
neemu to nije z^a nas da je ovjek nije mogao gledati bez
silnog suosjeanja. Ne dao mi Bog da moja kerka ikad stekne
ovoliko znanje i ovoliku finou.
A stei e. Boleiva tuga u osmijehu naslikane djevojice kae
da emo svi stei, da emo svi biti ovako tuni i fini, i da ba
zato treba ve sada biti tuan.
100
101
Mislim da je ovo najbolje to je Majstor uradio, a sigurno je
najbolje to sam ja u ivotu vidio. Svaka je vlas kose islikana za
sebe, a razlikama u boji pokazano je kako se svjetlo prelama
du vlasi bojei je od crvenkaste do tamnosmee, pa do
potpuno crne. U svilenoj tkanini on je pronaao niti i uspio ih je
islikati tako da svaka nit bude samostalna i prepoznatljiva, a da
sve zajedno ipak daju mekanu glatkou svile. Prebogati vez
uradio je tako da se doslovno osjeao jagodicama prstiju, a
slojevi veza, niti i vorovi od kojih je on sloen vidjeli su se na
slici bolje nego to bi se mogli vidjeti na pravoj haljini. Kao da je
znao da mu je ovo posljednja slika, pa u nju uloio svu vjetinu
i strpljenje koje je mogao sabrati.
Slika je bila toliko dobra da se njezinoj aroliji nisam mogao
oteti ni ja koji se u tom asu i takvom raspoloenju ne bih due
zagledao ni u konja sa est nogu. Dugo mi je trebalo da se
oslobodim tuge kojom me je zadahnula djevojica, elje da
zautim haljinom, potrebe da prstima raeljam i podignem
kosu... Tek me je Husain podsjetio da ovdje nisam radi uitka u
slikama i tako me oslobodio zaaranosti.
- U nju ne mora toliko gledati, ona ga sigurno nije ubila - ree
Husain koji mi je stajao iza lea i kao i ja buljio u sliku, ma
koliko znao da djevojica nije sumnjiva.

- To si mudro zakljuio - pohvalih Husaina gledajui i dalje

djevojicu, ali sada s pitanjem moe li ona ita rei o naem
sluaju. - Ima li jo ijedna normalna slika u kui?
- Nema, sve samo kvadrati.
- Ova je na stalku, znai da je na njoj radio kad je ubijen.
- Ne mora biti, stalak je bio poloen i jo pokriven - pobuni se
Husain.
- Utoliko prije. Ma koliko da je lud, ni on nee ostaviti sliku
licem prema podu, pogotovo ako slika nije dovrena. A ova nije
- vidi li ruku na slabini s desne strane.
- Moda ruku nije ni htio naslikati.
- Nije sigurno, on je jako drao do sebe i svog umijea pa je sve
to slika izdvajao iz svijeta kao da niti na emu stoji, niti je ime
okrueno, niti sa im na ovom svijetu ima veze. Majstor se
ponaao kao da je ono emu se on obrati svojom vjetinom
samo sebe stvorilo, tako da su likovi na njegovim slikama
uvijek izdvojeni iz svijeta i postavljeni na jednobojnu podlogu
koja nije uzeta iz naeg svijeta. Ali je zato bio opsjednut
rukama i slikao ih je s vie ljubavi nego bilo ta drugo.
- A to znai da je ubijen dok je radio ovu sliku. Sve savreno
jasno i oigledno - podrugnu se Husain videi da mi se
raspoloenje popravilo.
- Ba tako. Neko je drao djevojicu i on je naslikao ruku koja je
dri jer tome nije mogao odoljeti. Ali se to nije moglo sloiti s
njegovom potrebom da izdvoji iz svijeta ono to slika, pa je
ostavio ruku nedovrenom i otiao dalje putajui da se
nedoumica oko ruke rijei sama od sebe. Vjeruj ti meni da se to
tako dogodilo.
- S radou ti vjerujem, a jo vie bih kad bismo mi imali neto
od svega toga.
- Imamo. Znamo da je ubijen dok je radio ovu sliku, znai da je
ubijen zbog nje. A onda e nam slika rei zato, pa emo iz toga
valjda dokuiti ostalo.
- Kako, dragi ovjee?! Gdje je djevojica? Gdje je taj to je dri?
ta ako je zamiljao

102
103
djevojicu koju slika? Evo ti cipela s njezine desne noge, bila na
leaju. Zar po tome ne bi rekao da je opremu gledao, a ostalo
zamiljao? Zato bi neko ubio ovjeka zato to je prekrasno
naslikao neku djevojicu? Ja razumijem zbog onih kvadrata, ali
zbog ovakve slike...
Nisam odgovorio jer sam primijetio da oi na slici nisu prazne
nego ispunjene neim to ne pripada ljudskom oku. Priao sam
i sledio se -umjesto duice i zjenice u oku su bili oni njegovi
kvadrati, u bijeloj boji, koji se upisuju jedan u drugi i tako prave
vrtlog. Nije to slijepo oko, to je oko koje se do beskonanosti
uvre u sebe kao da eli zakrenuti svoj pogled unutra i
sagledati vlastitu unutranjost i mo da gleda. Kunem se, Boe
moj, da je ovo bezumlje, da se ni jedno oko ne moe ovako
ponaati niti ovako izgledati, i hvala Ti to je tako. Oko koje
sebe vidi iznutra protivi se Tvojoj volji i u Tvojim svjetovima
nije mogue.
Pa ipak sam osjeao kako mi se po utrobi proliva strah od
naslikanih oiju i osjeao sam potrebu da se od neega branim
ili da bar pobjegnem.
IV
Danima sam se muio da sklopim bilo kakvu cjelinu od onoga
to sam imao, a imao sam tuak, cipelicu, mrtvog Majstora i
sliku djevojice. Imao sam zakljuana kuna vrata i klju u kui,
imao sam ubijenog u kui i ono ime je ubijen van kue. Imao
sam slutnju da je ubijen zbog slike na kojoj je radio i sve razloge
protiv toga da ga neko ubije zbog slike koja je savrena. Imao
104
sam one sulude slike s kvadratima i kvadrate u oima
djevojice, imao sam razloga da povezem te kvadrate sa zlim
dinima i imao sam tuak koji pomisao na zle dine ini
smijenom. Neke veze meu svim tim stvarima ima, zlih dina i
nejasnih poslova u svemu tome ima, tuka u vrtu i mrtvaca u

kui ima, a ima, osjeam sve jae, i nekog uasnog bunila u

meni.
Tuak i cipelicu sam ponio kui, vie kao hamajliju nego kao
korisne tragove koji bi mi mogli jo neto rei, pa sam ih nou
prevrtao u rukama, zagledao i zapitkivao dok ne bih potonuo u
san. A u san sam tonuo tek onda kad bih pristao ui u neku od
onih slika bez dna u kojima bih se vrtio, vrtio... Dok su kvadrati
veliki, to je gotovo lijepo jer se doivljava kao lagano okretanje
od kojeg te hvata neveselo i tromo kikotanje, ali se onda, kako
se kvadrati smanjuju, vrti sve bre, vrti se pomamno,
propadajui u ponor na ijem su dnu zlatne takice iz oiju
naslikane djevojice. Vritao sam kad bih, propadajui, naslutio
te takice, pa me je iz noi u no ena budila i molila me da joj
dam tuak i cipelicu koje sam stezao u rukama i kojima sam,
kae, mahao u snu. Je li imala zlatne takice usred oiju ili sam
ih ja izmislio? Svako mi je buenje poinjalo tim pitanjem i
svako mi je jutro bilo ispunjeno eljom da to provjerim. I dandanas jednom mislim da sam zaista na slici vidio zlatne takice,
a drugi put kaem sebi da ih je dodao moj san, ne bi li uveao
stravu s kojom padam u oi djevojice.
Do Majstorove kue, naravno, nisam odlazio sve te dane jer
nisam mogao skupiti hrabrosti da jo jednom pogledam u one
oi, kao da bi se desilo neto strano ako bih konano
odgonetnuo
105
lee li u njihovom dnu zlatne takice. Zato sam se iz svakog
jutra upao kao iz dubokog bunara, borei se s malaksalou, s
bunilom i sa strahom, tako da mi je malo snage ostajalo za dan
u kojem sam morao istraivati i odgonetati.
Bilo mi je jasno da je srce tajne izlazak ubice iz Majstorove kue,
pa sam se najprije okrenuo tome. Malaksalost i bunilo koji su
me drali od samog poetka naveli su me da lutam i potroim
mnogo vremena i snage na okolie-nje koje ne donosi koristi.
Natjerao sam momke da puzei obiu itav vrt i okolinu ne bi li

nali izlaz iz tunela. Poslao sam najbolje zidare da podrobno

pregledaju Majstorovu kuu i provjere ima li u njoj nagovjetaja
tajnog izlaza. Obiao sam najuenije ljude da se raspitam o
dinima i njihovim moima (moda je neki lukavi din htio
tukom zavarati trag). Sve vrijeme sam znao da od svega toga
nema nita, ali sam znao i da moram tako, jer mi taj nepotrebni
rad omoguuje da se varakam s ludilom koje bi me sigurno
poklopilo da sam sjedio besposlen i pustio strahu da rovari u
meni kako mu je volja.
Sve to vrijeme sam sebi ponavljao da je ono to dugo traimo
uglavnom pred oima. Pred oima mi je i rjeenje ovog
problema, ali ga ja ne vidim zbog bunila i premorenosti, a
odmoriti se i sabrati ne mogu dok me strah svake noi vue na
dno bunara sastavljenog od kvadrata. Sreom, to rjeenje koje
mi je pred oima pokazao mi je Husain kad mi je doveo kovaa
koji je Majstoru najprije napravio bravu za kuu, a onda jo
jedan klju za nju. Kovaa sam vidio kad sam bio ve islabio od
ovog sluaja oko kojeg sam se bjesomuno vrtio dugih
desetak dana. Husain me je tada teko postidio, ali me je vratio
ivotu i dao mi nade da se sve ovo ipak moe rijeiti.
Od tada sam se bezbroj puta pitao kako je mogue da onako
glupo zapnem kod kljua. Objanjavao sam sebi da me je
rjeenje naprosto bolo u oi, ali da bi ga se ovjek ba zbog toga
teko sjetio; govorio sam da je Majstor ivio suvie usamljeno i
osobenjaki da bi ikome dao klju svoje kue; mislio sam da je
mnogo normalnije s Majstorom povezati zle dine nego obinog
ovjeka s obinim kljuem; pravdao sam se bunilom i loim
snovima, ali sada znam da mi je oi zasjenilo moje astoljublje i
da je to jedino krivo za moj propust. Suvie je jednostavno i
suvie obino tajnoviti nestanak ubice objasniti time da je imao
drugi klju. Mislio sam da veliki emir strae poput mene
zasluuje sloeniji i tajnovitiji sluaj. U tome je stvar i to je jo
jedan dokaz koliko je zanat pametniji od svakog meu ljudima.
Postien i ohrabren Husainovim otkriem, otiao sam do
Majstorove kue da jo jednom pogledam sobu, sliku i ostalo

to je moglo sudjelovati u ubistvu. Usput sam ponavljao stvari

koje znam i nastojao ih sloiti u nekakvu cjelinu. Majstor je
nekome dao klju svoje kue i taj ga je zbog neega ubio tukom
za gnjeenje krede. Tada mu je zakovao ruku za pod, prerezao
mu grlo, zakljuao kuu, bacio tuak u grm dvadesetak koraka
od kue i pobjegao. To su stvari koje znam potpuno sigurno i
koje ve imam u rukama. Ne znam sigurno, ali s dosta razloga
mogu pretpostaviti jo neke stvari, na primjer to da je Majstor
ubijen dok je slikao neku djevojicu i da je ubistvo u nekoj vezi
s tom slikom. Neko je, u
106
107
toku slikanja, drao djevojicu i taj neko je mogao ubiti
Majstora zbog neega to se desilo ili zbog neega to je Majstor
rekao ili uinio.
Ali zbog ega? I ko? Neto je udno ili strano jer je ubica bio
jako uzbuen ili uplaen, inae ne bi ubio na dva naina i nosio
sa sobom nepotrebni tuak koji odbaci nakon dvadesetak
koraka. Da nije one ruke, ovjek bi pomislio da je Majstor
kradom slikao neije dijete pa ga otac J ubio kad je otkrio. Ali
otac ne bi opet pokrio sliku onako kako smo je nali i ne bi
ubijao | onako temeljito.
Upozorio sam Husaina da iz slike moramo odgonetnuti zato je
Majstor ubijen ili ko ga je | ubio. Vano je da odgonetnemo
jedno, a onda e nam to jedno samo rei ono drugo.
- Zato si toliko siguran da je to u vezi sa slikom? - pitao je
Husain.
- Nisam siguran, ali to je jedino to imamo, pa se moram
praviti da sam siguran. Radi blaga nije, radi drugih slika nije,
jer ih ne bi bilo onoliko, radi neprijateljstva nije, jer ovdje nije
imao prijatelja, a to znai da nije mogao imati ni neprijatelja.
- Moda je neko iz njegovog kraja? Zato je on dolazio ovamo?
- Taj ne bi imao klju. Ako je bjeao zbog nekih rauna i
neprijateljstva, ne bi davao klju onome ko je doao te raune
srediti. Nemamo drugog naina da sklopimo bilo kakvu cjelinu

i zato se moramo ponaati kao da smo u ovo potpuno sigurni.

Zbog neega to se desilo oko one slike neko je ubio Majstora i
taj je vjerovatno onaj ko je drao djevojicu. Iz slike moramo
odgonetnuti ta se dogodilo ili ko bi to mogao biti.
im sam vidio sliku, bilo mi je jasno da ono prvo neu nikada
odgonetnuti, jer su oi djevojice inile moguim svaki dogaaj
osim onih koje ljudska pamet moe smisliti i smatrati moguim.
U slikanju koje dovede do ovakih oiju ne moe se dogoditi
jedino to da se ljudi u miru raziu, a sve ostalo, pogotovo ono
na ta mi ne moemo pomisliti, i te kako moe. Zato sam se
usredsrije-dio na to da iz slike dokuim neto o onome ko je
djevojicu drao, a taj bi po svemu morao biti njezin otac.
Husainovo ponovno zanovijetanje sa zamiljenom djevojicom
pobio sam bez problema (gdje je haljina, gdje je nakit, gdje je
lijeva cipela, otkud ruka na slabini), a to mi je pomoglo da se
saberem oko najvanijeg pitanja -ko bi mogao biti ovjek koji
dri djevojicu.
Tako sam sebi skinuo s vrata jednu brigu, a natovario drugu. U
razgovoru sa Husainom zakljuio sam da djevojica mora biti
kerka nekog uglednika koji je dijete dobio ve u odmaklim
godinama. ovjek koji ima vie djece, raunao sam, nee jedno
od njih slikati kad mu je sedam--osam godina, pogotovo ako to
slikanje kota bogatstvo (a zna se kako Majstor naplauje). I to
ensko dijete! Ovakvu sliku moe platiti bogat ovjek, a jedino
onaj ko se djeteta naekao pa ga doivljava kao veliki blagoslov
moe pouriti da ga naslika ve u ovoj dobi. Osim toga, sigurno
se radi o ovjeku iz dobre porodice, jer se neki jueranji
bogata ne bi sjetio da nae uitelje ni mukom djetetu, a ova
djevojica je dobila najbolje uitelje kad je progovorila.
Sve sam ovo lijepo i polako objasnio Husainu i sebi, a onda
otkrio pred kakvu sam nevolju dospio. Nije teko u Medini nai
toga ovjeka jer o njemu znam dovoljno da bih ga lako naao i u
108
109

triput veem gradu, ali je teko i preteko, a jo vie opasno,

takvog ovjeka dovesti pred ulemu i rei: Ovaj je ubio, sudite
mu." Ne mogu ga ispitivati i natjerati ga da prizna, ne mogu
skupiti dokaze koji bi sami za sebe govorili dovoljno, a ne mogu
raunati ni na simpatije sudaca jer prema bogatau iz stare
medinske porodice stavljam skitnicu koja je odnekud dola
ovamo da mae slike. To nije bez opasnosti po mene, to
zapravo ne moe na dobro izii.
A ne mogu sluaj ostaviti bez rjeenja. Ne mogu, jer gubim ast,
mir i neto jo vie.
v
Narednih desetak dana, miran ali zabrinut, obilazio sam prve
kue u koje sam imao pristup i oprezno se raspitivao traei
svog ovjeka. Nije mi se urilo jer sam ekao da se neko rjeenje
pojavi samo od sebe, a nisam ni mogao uriti jer nije
jednostavna stvar raspitivati se o djeci koja se raaju u takvim
porodicama. Nikad ovjek ne zna ta takve ljude moe
uvrijediti i navesti ih da upitaju togod neugodno. Osim toga,
vjerovao sam u cjelinu koju sam sklopio i bio sam siguran da je
time sluaj rijeen. Jo samo da nekako svog ovjeka ubijedim
da sve sam ispria i tako mi omogui otkrivanje rjeenja.
Od kue do kue, od razgovora do razgovora, sklopilo se ono
to mi je trebalo i to je potpuno odgovaralo mojoj cjelini:
trgovac Hizani, jedan od najuglednijih ljudi iz plemena
Hazred, dobio je kerku kad je bio blizu etrdesete i kad je ve
povjerovao da ga Bog nee blagosloviti potomstvom. Mala je
rasla kao princeza, odgajana je
kao da e s Poslanikom raditi, a on se evo danima ne pojavljuje i
na sve strane se pria da je ozbiljno obolio. Sve upravo kako
sam zamiljao i kako mi treba.
Pet-est puta sam iao kod Hizanija i nosio poklone kakvi se
nose bolesnicima, ali me nisu pustili kod njega. Ja se, dodue,
nisam ni trudio da me puste, samo sam ostavljao poruke da se
jako brinem za njegovo zdravlje i da se molim za dobro zdravlje
njegove kerke radujui se lijepim rijeima koje se uju o njoj.

Kad su me prvi put pozvali da uem kod njega, nisam htio

nego sam ostavio istu poruku i dodao da emo se mi ve vidjeti,
a ja bih mnogo dao ako bi susret bio radostan za obojicu.
Sutradan su mi rekli da Hizani moli da svakako doem kod
njega jer mi je zahvalan i jako eli da se sa mnom vidi.
Naao sam ovjeka blijedozelenog i drhtavog, bez snage da
ustane i doeka gosta, upalih oiju i runo nateenog lica.
Vidjelo se da taj starac nee jo dugo, pa je bilo teko i zamisliti
da je ba on koliko juer dobij ao pohvale za zasluge u borbi.
Steglo mi se srce kad sam ga vidio, manje od tuge zbog njegove
sudbine, a vie zbog toga to sam se sve ove dane nosio s
mrtvacem. Kako da se radujem svojoj pobjedi kad ga vidim
ovakvog, a moram se bar malo radovati jer me je zaista skupo
kotala.
Hizani mi se zahvalio za brigu koju sam ovih dana pokazivao
govorei o tome kako ovjek nikad ne bi oekivao da se emir
strae toliko brine za zdravlje svojih sugraana, pogotovo zato
to nas dvojica nikad nismo bili ni blizu prijateljstva.
- Nisam ja u ovoj brizi toliko bio emir strae koliko ovjek koji
zna ta je strah i koji te zato
110
111
T
razumije. Znam kako ti je i znam da niko drugi to ne moe znati
jer niko osim tebe ne zna ta je pravi strah. Zato sam ja sve to, a
ne zato to te neto posebno volim.
- A to bi nas dvojica trebali znati ta je pravi strah?
- Zar ti to nisi od straha? E vidi, ja sam bio siguran da si se
razbolio od straha kad si uo da su zli dini poeli ubijati po
gradu.
- Kad su poeli? - upitao je Hizani, a lice mu je bilo jo zelenije,
po emu sam znao da me razumije i da je gotov.
- Ne zna ti? E ba ne moemo naslutiti Boju volju ni
razumjeti puteve Njegove istine. Poeli su, ovjee, nekako ba
onda kad si se ti razbolio, pa sam pomislio da si se razbolio od

straha. Ti si, raunao sam, trgovac i mnogo putuje, a kod kue

ti sa samim enama ostaje dijete kojim se itav grad ponosi, i to
s pravom. Nije to lako, mislio sam, mora ovjeka strah napasti.
ak ti je i bolest ba kao od straha. Znam ti ja o strahu sve, pa
strah mi je posao, ovjee. Ti si legao koji dan nakon to su dini
ubili onog slikara, je li tako. Zna ga sigurno, mislim da je i
tvoju malu slikao, hoe li tako biti.
Hizani je utio jer se guio od neega, a ja sam se paljivo
zagledao u bogate are na perzijskoj svili od koje mu je bila
napravljena posteljina. Oni prave meke are od naih, sa
blaim bojama koje su jedna drugoj blie nego na naim
arama, moda zato to je kod njih vrijeme ljepe i lake za
podnijeti.
- Hoe, tako e biti - progovori konano Hizani gutajui suze
koje su krenule tiho i umorno. - Hajde, vodi me, ne mogu
vie, I prije bi doao da vrijedi koliko se pria.
- Gdje u te voditi? Smiri se, pobogu, nita ti nisam uradio.
- Ne pravi se lud, znamo to si doao i znamo ta nas eka.
Hajde, idemo - pokua Hizani ustati pa se srui nazad u
postelju.
- Neu ja tebe nigdje voditi, samo e pred dvojicom staraca iz
svog plemena rei ta je i kako je bilo, da ne bi kasnije bilo
govora o sluaju koji nisam rijeio. A nema voenja i nema za
tebe suda ni da si sa zdravljem bolje nego to si.
- Slikao je malu - poeo je priati bez poziva i bez pripreme,
kao da je davno spremio priu i jedva ekao da je pred nekoga
istrese - ali je u tome toliko uivao da se to razvuklo preko svih
granica. Kad je slikanje odmaklo, kad je ve poeo dotjerivati
pojedine sitnice i traiti najta-nije nijanse boja na nekim
mjestima, mala poe blijedjeti, zjenice joj se rairie toliko da je
bilo muno pogledati je, postade sjetna i nekako odsutna.
Govor joj nisam razumio, obradovati je nisam znao, a lijenici se
samo ude i uzdiu, ubjeujui me da je sve u Boijoj ruci. Kao
da sam znao da joj je to prema smrti, pourivao sam Majstora
da dovri sliku. Nisam, budala, ni pomiljao da joj slika to i

radi. A Majstor sve udniji, sve vie luta i gubi se, ne moe vie
s njim normalno govoriti. Posljednji put kad smo bili, zabavio
se oko oiju: prie maloj i bulji joj u oi dok se sasvim ne
zanese, a sve vrijeme krgue zubima, neto mrmlja ili se tiho
kikoe. I onda mi u jednom asu dijete ieze iz ruku. Samo mi
ostavi cipelicu s noge za koju sam je uhvatio da je zadrim.
Majstor bulji u sliku, oduzet, sigurno nije ni vidio kad je mala
nestala, a ja, onako uplaen, preplavljen bolom i stravom,
obruih se
112
113
w
na njega, udarih ga prvim to sam zgrabio i ubih ga na mjestu.
Onda mu, bojei se magije, zako-vah desnu ruku za pod i
pobjegoh.
- Prije toga si mu odrezao glavu - rekoh mirno, nastojei da
spustim ton razgovora koji ga je, ovako glasan i uaren, morao
jako iscrpljivati i troiti. - I spustio sliku na pod, pa je pokrio.
- Kako misli?
- Tako. Odrezao si mu glavu, poloio stalak sa slikom i pokrio
ga, pa tek onda pobjegao.
- Nisam valjda?!
- Jesi, ali to nije vano jer to ne oteava djelo - ubio nekoga
jednom ih' dvaput, doe na isto. Moda je ak dobro to je
ovako, bar se vidi koliko si bio izbezumljen.
- Da nije testerom? Otuda mi, znai, testera, teko meni i dui
mojoj.
- On ti je dao klju od kue?
- On, dva-tri puta smo ga ekali pa sam se ja naljutio.
- Tako je, znai, bilo - rekoh spremajui se da odem.
- Tako. I hvala ti to si doao, od svega se ovoga u meni
nakupilo toliko straha da se to vie nije dalo podnijeti. Sad mi je
lake, pa ta god bilo.
- Vjerujem ti, i meni je mnogo lake.

- Dua mi stala potpuno nepomina, zaledila se valjda od

straha, pa umrijeti ne mogu, a ivjeti ne mogu.
- Razumijem te. I meni su oni kvadrati svaki san natopili
strahom. Sada je lake, moda je ak u redu."
114
VI
Iznijeli su itav sluaj pred Poslanika i zamolili ga da presudi u
svemu tome dajui ljudima pravu pouku. On im je, miljenik
Boiji, objasnio da slika, ako nije savrena, unakaava Boiji
svijet i tako vrijea Boga, jer naslikano nikada nee trepnuti niti
uzdahnuti. A ako je slika savrena, ona vidljivi Boiji svijet ini
suvinim, kako pokazuje i ispriani sluaj u kojem je slika na
alost bila savrena. U oba sluaja, kad je slika savrena i kad
nije, ona je grijeh jer nas navodi da iskoraimo iz ovog svijeta.
Slika uvijek nastoji da nas prevede u neki drugi svijet i u neko
drugo oblije u kojem emo biti izvan bola i radosti koji su nam
dosueni u ovom vidljivom svijetu. Taj svijet i to oblije idu
uporedo s ovim vidljivim svijetom i s nama ovakvima,
opominjui nas ponekad da se pogledamo i podsjetimo na
nevidljivi svijet kojeg sigurno ima. Savreno naslikati ovaj,
vidljivi svijet, znai pretoiti ga u neki od nevidljivih, a Bogu to
nije drago jer On voli mnoinu svojih svjetova koji se
meusobno odraavaju, sudaraju i mimoilaze. Da ih sve ne
voli, ne bi ih stvarao tolike.
Tako bi se itava ova pria mogla saeti u pouci koju nam je
Poslanik dao, a sadrana je ve i u Knjizi: ne slikajte one koje
volite jer ih time pretvarate u idole. Ne pravite idole jer su oni
la. Ne eznite za drugim svjetovima dok ste u ovome jer su svi
svjetovi od jednog jedinog Boga i svi su vam sueni. On ih je
sve dao i On ih sve voli, pa ih trebate voljeti i vi. ~>
Razloio i rastumaio u Basri, za kalifata blagoslovljenog Abu
Dafera al-Mansura, Abdullah ibn al-Mukaffa."
115
III DIO: DOGAAJI

Leao je ne otvarajui oi i pokuavao sabrati vrijeme od

Rustemovog odlaska. Pozvao ga je i bez rijei mu pruio svitak
s pismom i s priom o Gazvanu, a onda se pruio ovdje, pored
ognjita, znajui da se, ovako utrnuo, ne bi mogao uspraviti da
se premjesti na leaj. Od tada lei ovdje, nekad pri svijesti a
nekad bez nje, nekad otvorenih a nekad zatvorenih oiju, nekad
mislei a nekad snatrei kao u polusnu. Ali koliko je to od
tada"? Je li otiao maloas, ili je stigao do Begzade, ili se treba
svaki as pojaviti s njezinim pismom? Pomisli da bi prilino
tano mogao izraunati ako bi u sjeanju obnovio sve to je
radio od Rustemovog odlaska do sada. Tako bi ovo vrijeme
dobilo neki oblik i cjelovitost, a tada ga ne bi bilo teko izmjeriti.
Najprije je spavao i bio u nekakvom bunilu, ili samo jedno od to
dvoje. Uglavnom zna da se lijepo ljuljao, kao da jae na divnom
plemenitom konju kroz lijep crvenkast sjaj. Bilo mu je lijepo,
negdje ga je ekala Begzada da produi s njim, a tamo gdje idu
bila je peina u kojoj bi njih dvoje trebali ivjeti dalje. Stalno je
pourivao, htio je da se bre ljuljaju jer mu se urilo do
Begzade, ali onaj drugi nije htio uriti jer najprije moraju
izraunati razliku u vremenima. Taj drugi je, u-stvari, bio opet
on i ubjeivao ga je da on i Bezgada ne mogu nastaviti, da
moda mogu
119
ponovo poeti jer je sve to je medu njima bilo on lino
pomjerio u nevidljivi svijet koji nije za ljude i u kojem ljudi ne
mogu imati svoje, a vrijeme se u ta dva svijeta razlikuje i ta se
razlika mora izraunati da bi se on i Bez-gada mogli sresti. Glas
mu je bio piskav i visok, to bi znailo da taj drugi nije on, ali je
ipak bio i on je sve vrijeme znao da jeste.
Moda je taj drugi bio on iz nevidljivog svijeta ili neto slino
tome, ali nije dolazio tada kad je ovaj Mukaffa spavao nakon
Ruste-movog odlaska, nego mnogo kasnije, kad je ve proitao
primjerak Gazvana koji je ostavio kod sebe. Proitao je i
pomislio kako bi ga neki gluplji italac mogao optuiti da pod
maskom sigurnih istina, kakva je ona o tetnosti slikanja,

protura dualistike ideje, jer se kod njega ustvari suprotstavljaju

vidljivi i nevidljivi svijet, i to ba na dualistiki nain, jer se onaj
predstavlja kao mnogo bolji od ovoga. Istina je da on ezne za
jednim svijetom u kojem no ne bi znaila da e svanuti, a brdo
bilo siguran znak da negdje ima dolina koja bi se njime mogla
zaepiti. Istina je da mu je ve do grla i preko grla ove
prodrljive dijalektike koja nas ui da sve u sebi nosi svoju
suprotnost, ali se valjda vidi da je to jo jedan znak njegove
odanosti jednom Bogu za kojega se zaista opredijelio. Mora
negdje postojati svijet u kojem je no naprosto no i u kojem no
nee biti sigurno obeanje svitanja, mora postojati naprosto zato
to ovaj ovakav svijet govori da je zlo jedno od Boijih imena.
Zato treba mnogo svjetova, zato negdje mora postojati svijet u
kojem e On biti jedino Samilosni, jedino Milosrdni kakvim se
120
kae u Knjizi, a ne i Onaj koji kanjava, kakvim se ipak kae u
ovome svom svijetu.
Pade mu u oi da je, branei se tako od svoga glupog itaoca,
podijelio svjetove na one koji su samo svjetlo i one koji su samo
tama, na samo dobre i samo loe, a to znai da bi se i lica
njihovog Tvorca morala ili bar mogla tako nekako podijeliti. To
ga je zbunilo i navelo na pomisao da treba odustati od rasprave
s glupim itaocem, jer ne moe umoran i bunovan ovjek
raspravljati o tim stvarima. Sigurno je da ne misli onako kako
ispada, a ispada onako kako ne treba i kako bi moglo biti
opasno. Priznajem da ne /nam, moj Boe, pomozi mi.
Tada se pojavio onaj drugi koji je govorio unjkavo i podrugljivo
i koji je sigurno bio Mukaffa iako ni po emu nije liilo na njega.
Ali on mu nije govorio o Begzadi, on za Begzadu ne moe znati
ako je zaista Mukaffa koji obitava u nevidljivom svijetu. A nije
mu osobito ni pomogao, iako se pojavio ba kad je ovaj Mukaffa
molio za pomo. Govorio je neto mutno i nerazumljivo o
raunanju i o razlikama medu svjetovima koje bi se dale
razumjeti kad bi ovjek imao drugaiji razum. Ovaj Mukaffa je,
ini mu se, spomenuo Peinu i Nono putovanje, ali se onaj

podrugljivo iskrivio i odmahnuo rukom ne objanjavajui

prezire li te primjere ili ljudsku sposobnost koja se takvim
stvarima ne moe baviti i zato ih ne treba spominjati.
Ali otkuda u svemu tome Begzada i ko se lelujao?
Trebalo bi u Gazvanu skratiti priu i pojaati pouku. Za priu
nije vano ono to Gazvan misli i osjea, a u tome nema nikakve
pouke. Svojim mudrovanjem i nedoumicama on usporava
priu,
121
a ona se mora odvijati brzo, najbre to je mogue. Ili bi moda
itavu priu trebalo prebaciti da se dogaa meu ivotinjama?
Time bi izbjegao primjedbe zlonamjernih, a i pouka bi se neto
bolje vidjela. Samo to je njemu, iskreno govorei, bilo vie do
prie nego do pouke, ma kako to glupo zvualo. Radi prie je
pisao, a pouku je smislio naknadno, da nekako opravda itav taj
posao.
Da, u bunilu su bile i one zlatne takice, od njih je valjda i
dolazio onaj crvenkasti sjaj. A Begzada je morala ekati negdje
usput, poto on vie ne zna kako ona izgleda. Evo i sada - ako je
pokua zamisliti, nee daleko doi. Teko je, dodue, zamiljati
otvorenih oiju, ali on svoje ne smije zatvoriti, jer bi odmah
zaspao ili ponovo potonuo u bunilo. Ako su mu i sada oi
otvorene, ako sve ovo nije san ili neko blago bunilo.
Kvadrati se sigurno nisu javljali, i ovo sa zlatnim takicama je
valjda sad izmislio ne bi li se ubijedio da neto od svega toga
ipak razumije. Od svega je, reklo bi se, najvaniji onaj dugaki
to se lelujao umjesto da normalno govori. Kad bi ovjek
odgonetnuo njega, sve bi nekako razumio i sklopio bi kakvutakvu cjelinu. On je, u svakom sluaju, jedini sumnjiv, ako on
lino nije izmislio i lelujanje ne bi li neim objasnio i opravdao
svoju zbunjenost. Kosu je sigurno napravio po Begzadinoj, iako
mu to nije palo u oi do sada, ona ima tamnu kosu sa
crvenkastim mjestima. Ali ivotinje ne mogu slikati, iako bi
pouka bila mnogo jasnija kad bi se meu njima dogaalo. Tada
bi morao izbaciti djevojicu kojoj je posudio Begzadinu kosu.

Sigurno je jedino to da se ljuljao i da je to bilo dobro i ugodno.

Bilo bi prirodno da se onako
122
ljulja ovjek koji u ravnici jae plemenitog konja, iako on to ne
moe pouzdano znati jer nikad u ravnici nije jahao plemenitog
konja. Bilo bi lijepo da se ono blago ljuljanje ponovi, ono je ba
dobro i ovjeku vraa neto od snage.
Jedino nije jasno otkuda u svemu tome Begzada kad je se on i
ne sjea, kad ne zna ni kako izgleda, samo pamti da je
prekrasno suha i ista. Nepomina.
Tada su se vrata naglo otvorila.
- Hajde, ustaj, zove namjesnik - viknuo je s vrata straar iza
kojega je virio njegov kuhar i neki nepoznati ovjek, ni nalik na
onoga to se lelujao.
- Kakav namjesnik?
- Onaj koji te moe pozvati i koji bi se mogao naljutiti ako te
dugo eka.
- A ko mene ne moe pozvati? - nasmija se Mukaffa i nastavi
bez imalo razumijevanja zuriti u straara, pa iza njega,
oekujui zbog neega da mu njegov rob koji nikad nije nauio
praviti istinski dobar pilav, pone namigivati.
- Ne pravi se lud, hajde, spremaj se - naljuti se straar pa se
okrenu da otjera sluge iza svojih lea. Tada se vidjelo da su se
svi Mukaffini robovi nagomilali kod vrata.
Mukaffa poe ustajati trudei se da se sabere. Zovu, treba,
dakle, ii, ali kako ii prije nego shvati bar neto od onoga to
mu se otkrilo nakon Rustemovog odlaska s pismom i s priom
o Gaz-vanu. Trebao je izraunati neke razlike u vremenima, to
je ono najvanije. Osjeti bijes to se sve ovo vrijeme bavio
glupostima i odgonetao zlatne takice, a potpuno zaboravio da
srauna razlike, pa u jednom potezu sjede. Najvanije je da se
sjeti ta je trebalo izraunati, ne moe ii prije
123

nego se toga sjeti, makar kasnije raunao. Ako sada izie, nikad
se nee sjetiti. Zavue lice u dlanove, ali se onda sjeti mogueg
objanjenja i 1 ponovo die glavu.
- Jesi li se ono ti lelujao ranije? - upita stra-ara osjeajui u dnu
due da e se sjetiti svega ako uspije odgonetnuti onog
dugajliju.
- Namjesnik eka, a ti zna ta znai kad namjesnik eka odgovori straar zatvarajui vrata da se ogradi od onih vani
koji nisu htjeli otii.
- Kakav namjesnik? Koga eka?
- Na namjesnik, Sufjan ibn Muavija.
- Sufjan?
- Jesi li ti, ovjee, stvarno lud ili se samo pravi? - upita straar
s tihim prizvukom straha. -Na gospodar Sufjan ibn Muavija,
namjesnik Basre po milosti naeg kalifa, Bog mu ivot
produio, poslao me je po tebe i sad nas eka. Ako hoe, ustaj
da idemo, a ako nee, ja u te silom odnijeti do njega, jer se
meni valja pokazati pred novim gospodarom, svi su oni
najopasniji dok su novi.
Mukaffa prui ruku i straar prie da mu pomogne ustati. Nije
bio ba siguran na nogama pa ga je dobri straar, koji se htio
pokazati, jo neko vrijeme pridravao i pomagao mu da proe
nekoliko puta sobom da se razgiba. A onda se Mukaffa, kad se
malo ustalio na nogama, poe zbunjeno osvrtati oko sebe kao
da neto trai, poe uzimati pa isputati stvari, sve dok pored
ploe za pisanje nije ugledao razbacane svitke s priom o
Gazvanu.
- Nita ti ne treba - pokua ga umiriti straar - namjesnik je
rekao da te dovedem onakvoga kakvog te zateknem.
- Da, da, samo da ovo sklonim - mrmljao je Mukaffa spremajui
svitke jedan u drugi, ne pazei na redoslijed. Nije se jo uvijek
sasvim snalazio, ali je ve sasvim isplivao iz bunila u kojem ga
je straar zatekao. Nije razumio ba sve oko sebe, ali je razumio
da nije dobro i da treba negdje skloniti Gazvana, moda ba u
ognjite koje mu vjerovatno vie nee trebati.

Po suncu je, kad su izili, vidio da je popodne ve dobro

odmaklo i da e se za koji sat spustiti na svijet jedna od
ovdanjih brzih noi. Tome se zbog neega jako obradovao,
tako da je poeo straaru priati o prednostima brze noi i o
tome koliko ga je muilo to su tamo gdje je on rastao, u Perziji,
sumraci beskrajno dugi, to nipoto nije dobro, jer se u sumrak
briu granice izmeu svjetova a u ljudima se dogaaju uda i
zamiljeno se ponaa kao zapameno. Zato je sumrak opasan i
zato su ljudi mnogo zdraviji tamo gdje je sumrak kratak i zato je
ovdje dobro i pored svega. Straar niim nije pokazao da ga
dugi perzijski sumraci pogaaju niti je poelio raspravljati o
tome kako se i zato u sumrak stvarni oblici ponaaju kao
utvare a utvare kao stvarni oblici, pa je i Mukaffa zautio
posveujui se onome to je mogao vidjeti.
itava je Basra bila pokrivena crvenkastom kupolom iz koje je
isijavala jarka crvenkasta svjetlost koja je sve pod nebom ovijala
crvenkastim aureolama, tako da su stvari treperile i meusobno
se preplitale tim svjetlosnim okvirima kao da ele dodati neto
jedinstvu i cjelovitosti svijeta. Praina koju su prolaznici dizali
mijeala se sa esticama crvenkaste svjetlosti, izjednaavala se s
njom i ponaala se kao da je i sama svjetlost, pojaavajui
lijepo osjeanje
124
125
jedinstva i cjeline u svijetu kojemu je Mukaffa pripadao jae
nego ikad.
Radost koja se u Mukaffi pojavila na samom izlazu iz kue
stalno je rasla i od ovog prolaska kroz grad napravila jedini
lijep doivljaj u Basri za koju je do danas vezivao jedino
prljavtinu, ubitano runu tamnosmeu boju koja se lijepila na
sve pod nebom i oblake gadne praine koji su se dizali oko
svega i od svega, a padali uglavnom na Mukaffu lino. Sada je
bilo lijepo i razdragano, sada je Basra bila pravi prelijepi grad, a
ne zbrkani vojni logor na ta je sve do sada liila, sada su rupe

na putu i blatnjave lokve napravljene mokrenjem imale u sebi

neto dirljivo.
Nikad jo nije bio ovako prekrasno spojen sa svijetom, nikad jo
nije osjetio ovaj prisni dodir sa zemljanim zidovima u kojima se
zapravo moe prekrasno ivjeti ako ih obasja topla ljudska
dua. Budala je on bio kad je mislio da se do ovjeka ne moe
uspeti onaj ko se sa svojom stokom sklanja iza tamnosmeeg
zemljanog zida, budala je on bio kad je iza toga zida, kao da
gleda kroz njega, vidio znoj, mokrau i zadahtalo guranje ovih i
onih ivotinja. Sada ga je s tim zidovima i sa svim onim to se
iza njih sklanja povezivala neka drhtava struja puna enje i on
je ganutim oima pratio crvenkastu prainu kako se slijee na
njih i pozivao prake na sebe zaklinjui se da e im se radovati.
Pa i ta lica koja su uvijek tako glupo izgledala sa svojim irokim
smeim plohama sada su bila lijepa i crvenkasta kao da se
dozivaju sa svjetlosnom kupolom koja je natkrila grad i obojila
ga ovako boleivo. Da nije muha koje slijeu na njih i koje ljudi
nevoljko otjeraju sporim pokretom ruke ili glave, ne bi ovjek ni
rekao da su to lica Boije stoke, nego lijepe tvo126
revine suhe praine pomijeane sa esticama svjetlosti.
Ispunjen svijetlom radou, iao je Mukaffa kroz Basru i osjeao
da voli svijet jer ga je taj svijet konano primio u sebe. Volio je
ljude, volio zidove i muhe, volio ovoga glupog straara koji
nita ne zna o sumraku i inae ne zna nita osim to da je vano
pokazati se pred gospodarom dok je on nov. Radovao se
svjetlosti i radovao se tome to stoka mokri na put, pravei
lokve na kojima moe pasti, radovao se neopisivoj galami i
zbrci i radovao se ak i tekom mirisu movare koji je turobno
lijegao po njemu.
- Zar me niko nee osloboditi od toga al--Mukaffe?! - zaurlao je
Sufjan ibn Muavija kad su uveli Mukaffu, ne ustajui da ga
pozdravi i ne nudei mu da sjedne. A onda, nakon duge pauze
u kojoj ga je gledao odozdo, zavaljen na jastuk, upita tiho i
gotovo njeno: - Zna li ije su ovo rijei?

- Ne znam - odgovori Mukaffa razgledajui nesnoljivo arenu

sobu okienu zavjesama i zatrpanu jastucima, tepisima,
vezenim minderima. Taj vaar boja bilo je zaista teko podnijeti
nakon jednobojnog i tunog grada kroz koji je prolazio
osjeajui prisnost i razumijevanje za njegovu tugu. Pomisli da
zidovi moraju biti jako prljavi kad su prekriveni s toliko panje,
ali se onda sabra i zagleda se u svog domaina ne bi li otkrio
zato je pozvan.
127
- Kalifove.
- ta kalifove?
- Ili se ali ili ti je od straha mozak omekao? Juer je kalif
pitao hoe li ga neko osloboditi od tebe, ja sam uo kad je to
rekao jer sam primao nalog o namjetenju.
- Sada si ti namjesnik ovdje, to sam uo od straara. Neka ti je
sa sreom, lijep je ovo grad. A ja ga ipak ne volim, ne znam
zato.
- To je dobro, onda e se i ti radovati to nee jo dugo
boraviti u gradu koji ne voli. Dobro je za vladare da se ljudi
raduju.
- Da, iako sam sada osjetio bliskost i ljepotu, prvi put otkako
sam ovdje.
- Ne bacaj me u brigu i tugu, molim te. Uini mi milost i ponovi
da ne voli biti ovdje, mnogo e miuiniti. Meni e biti lake,
razumije?
- ta e ti biti lake? - upita Mukaffa kojemu nije uspijevalo da
se potpuno sabere i pone sa svojim domainom istinski
razgovarati. Umjesto da slua sugovornika, on je zurio as u
prebijele mesnate obraze, as u oblu ruku na kojoj su
podrhtavali jastuii, a as u are na svilenoj odjei koja bi
mogla izazvati silnu udnju kad bi se nala na lijepoj eni. A
onda mu je dolazilo da zamilja Sufjana kako izaziva udnju i
od same pomisli ga je hvatao smijeh.
- Da te maknem odavde i oslobodim kalifa.
- Zato?

- ta: zato?
- to bi ti oslobaao kalifa od mene?
- Zato to on to trai, ovjee. Rekao sam ti ve ta je juer
rekao.
- Zato on to trai?
- Zar se kalifa pita zato?! Tebi su izgleda ptice mozak popile,
ili se toliko boji? - upita
128
Sufjan tiho i Mukaffa opet pomisli kako bi novi namjesnik ipak
mogao izazivati udnju ili bi bar mogao to eljeti. - Nemoj se
bojati, dragi, moe dobiti samo ono to zasluuje.
- Ali ne vidim zato bi on to poelio.
- Ja znam ta je poelio i znam da je moje ispuniti mu elju.
Znam da je poelio osloboditi se od tebe i znam da ti ivi u
Basri kojom ja upravljam po njegovoj milosti. Poelio je, znai,
da ga ja oslobodim od tebe.
- Dobro, ja mogu otii ako ti to neto znai.
- Mi se, dragi, nismo razumjeli. Ti mora otii jer to kalifu neto
znai. Tako to treba rei.
- U redu, reci i tako. Ispunio si, znai, kali-fovu elju - zakljui
Mukaffa i okrenu se da pode osjeajui da se jo uvijek nije
kako valja razumio s novim namjesnikom.
- Ja bih ti napomenuo, gospodaru, ako mi tvoja milost dopusti,
da se odavde izlazi kad ja to kaem - izgovori Sufjan maznim
tonom, na ta se Mukaffa opet okrete prema njemu.
- Oprosti, mislio sam da smo zavrili.
- Jesmo, bar neki od nas. Ti si, naprimjer, svoje zaista zavrio,
ali e opet iz moje odaje izlaziti onda kad ti ja kaem. I nije mi
jasno jesi li ti zaista poludio ili se samo pravi lud ne bi li se
izvukao na ludilo.
- Mislim da nisam lud, da se samo pravim ako tako zaista
izgledam.
- Izgleda, vjeruj mi. Nee u ovom gradu nai ovjeka koji iz
naeg razgovora ne bi shvatio da je osuen, a ti krenuo seliti.
ta je to nego praviti se lud?

Mukaffi se naglo, kao u jednom neugodnom bljesku, sloie

slike i on savreno jasno ugleda sve ono to kao u sumrak sluti i
ega se boji jo
129
od one noi kad mu je Rustem donio od Begzade glupu priu
koja nije ni njegova ni njihova. Objasni mu se njegova udesna
bliskost s gospodarom Isaom, objasni mu se njegov teki umor i
kamena nepominost osjeanja (da on u trenucima onakve
bolei-vosti ne poeli krenuti kui i Begzadi!), objasni mu se
zato se vie ne sjea svoje ene. I sve to u jednom trenutku, u
jednom bljesku koji mu je u glavi proizveo pravi bol, toliko jak
da je posrnuo.
- Zar zaista nisi razumio? - zaudi se namjesnik. - ao
mi je to ti tako tekp pada, ne bih ni ja, vjeruj, da se ne
mora. Trebao si paziti ta radi, dragi moj.
- ta sam to sada uradio?
- Naljutio kalifa.
- ime?
- Ne znam, ja ti mogu rei ta mislim da
je- Kai mi bar to, i to je neki razlog.
- Tvoj aman. Ti si ga napisao, je li tako? Ti si napisao da
se kalifove ene imaju smatrati razvedenim, njegova stoka
ima pripasti vakufu a njegovi robovi imaju dobiti
slobodu prekri li kalif rije i uini li ita naao
Abdullahu ibn Aliju. Ili nisam u pravu?
- Jesi, napisao sam, samo nisam upotrijebio rije robovi", tu
rije ne volim a ni Poslanik je ne preporuuje i
predlae rije
,momci".
- Dobro, uzmi rije koja ti se svia, tvoje je da se nosi s njima a
moje da umirujem kalifa. I ti bi pametnije radio da vie gleda
na njega a manje na rijei.
130
- Nee mi rei da ga je naljutilo to to nisam napisao robovi"!?

- Naljutio ga je, ovjee, itav aman, ne moe onakav aman

donijeti kalifu pod nos. Ti i tvoj mudri gospodar Isa!
- Ja sam napisao najnormalniji aman kakvih je stotine napisano.
Pa to je, ini mi se, najlaka propisana kazna za krenje
zakletve.
- Kalifu se uinila pretekom, a tvoj aman nepotenim i
smiljenim protiv njega.
- Po emu moj? Gotovo svi su isti.
- Ovaj si pisao ba ti.
- Po ugledu na ostale koje su pisali drugi, ja s njim nemam
nita.
- Kako nema ako si ga ti napisao, pobogu?! Ili e se zakleti da
ga nisi pisao?
- Ja sam pisar, ovjee, posao mi je da piem ono to mi se trai.
- Eto vidi: posao. Isto bi tako napisao kali-fovu osudu na smrt
da su pobijedili vai i da su tvoji gospodari proveli ono to su
naumili. Svi ste vi isti, roenu biste majku prodali za aku
vlasti. Ako si ti onakvima mogao slutiti... Ma idi, molim te.
- Bio si esto s mojim gospodarom, a i mene si znao pohvaliti.
- Ni pas ne bi tako lagao, sreom niko ne uje tvoju sramotu.
- Moda se kalif do sada predomislio u vezi sa mnom? Ja sam
ipak samo pisar.
- Moje nije da provjeravam, moje je da uinim po njegovoj volji.
- Da me makne?
- Da njega oslobodim.
- Moda on ne bi volio da me makne zbog amana, to nije
dovoljno valjan razlog.
131
- Kakvog amana?
- Onog to ga je naljutio.
- Nikakav aman njega nije naljutio, zna valjda kalif kako se
piu amani.
- Neto drugo sam, znai, uinio?
- Loe, brate, stoji s vjerom. Nisi se ti oslobodio onoga to su te
tvoji magi nauili, svi ste vi, Perzijanci, u dnu due ostali magi.

- Teko e to dokazati, gospodaru namjesnice.

- Pitam ba nedavno onog mudrog ovjeka, onog velikog
mudraca i uitelja, al-Birunija, ta je, kaem, s onim alMukaffom, ivi ovdje sam kao stijena, on valjda i ne zna da je
Poslanik uvijek prigovarao neenjama govorei da u
islamu nema monatva. Zindik je on, kae mi Biruni nudei mi
da uzmem jo malo betelova lista, zindik je on i kao svaki
zindik - bezbonik je, a kao svaki bezbonik - ne trpi da se iri
vjera i da na svijet padaju blagoslov i djeca.
- Teko je to dokazati, gospodaru namjesnice, teko i preteko,
ak e i al-Biruni to vrlo teko dokazati.
- Pa mi jutros doe jedan ovjek - krasan ovjek, dobar ovjek,
pravi ovjek iz naroda i ovjek sa narodnom duom, sav se
trese od straha i previja od bola. Ja, kae, sluim kod al-Mukaffe i otkrio sam da je on mag, pa to moram prijaviti jer ne
mogu izdrati ove muke.
- Samo se mora odluiti jesam li mag ili zindik, bilo bi mi
previe da budem oboje.
- Vidim da je teko ovjeku jer ne moe prijavljivati gospodara
a ne moe vie trpjeti da gleda lanu vjeru i njezine obrede, pa
ga umirujem i lijepo mu govorim, tjeim ga i ubjeu-jem... Jako
si me namuio danas.
132
- Jo se mora pomuiti da odgonetne ta sam od ono dvoje
to mi stavlja na duu.
- Ima uleme pa nek odluuje, nije moje da raspravljam o tome.
- I mora nai nekog svjedoka i makar trag svega toga u mojim
spisima.
- I onda pitam danas toga estitog narodskog ovjeka, kad sam
ga malo umirio lijepim rijeima i ispravnim mislima o vjeri, bi li
se on mogao zakleti da je vidio svoga gospodara u tim stranim
bezbonikim obredima, a on se jadan previja i drhti, govori o
svom bolu i strahu pred tobom, ali e se, kae, zakleti pred
stotinama ljudi i sa stotinu zakletvi jer je njemu spas njegove
due vaniji i od gospodara.

Tada Sufjan ibn Muavija zapljeska i kroz jedna od vrata

prekrivenih zavjesama ue u sobu Rustem, povijen udesno i
prema naprijed, gledajui po svom obiaju iz glave zabaene
prcima gore, zakovrnutim oima koje jako otkrivaju heonjae i
daju njihovom izgledu neto smijeno i strano istovremeno.
- Eh, gospodaru dobri, dragi gospodaru moj zabrza Rustem
im je kroio u sobu, ne ekajui pitanja i ne doputajui da
ljude mui ekanje na njegove rijei. - Govorio je Rustem na
vrijeme, molio je Rustem da pamet stavi u glavu, ali ko e
Rustema budalu sluati, ko e povjerovati da Rustem neto zna
i moe kad on jadnik ak i izgleda blesavo. Zar je trebalo da se
nas dvojica susreemo ovdje i na ovaj nain, zar je jadni Rustem
morao doivjeti ovakvo neto?! Ali neka, valjda je tako moralo
biti, ta mi sad moemo. Ja vam opet kaem da vas volim i
kaem vam da Rustem ini dobro onima koje voli, da im on
jadnik ini dobro i onda kad bi htio
133
da im ini zlo, eto takav je Rustem i ta mu mi sad moemo.
- Dobro je, ne izvodi ovdje - zaustavi ga Sufjan netrpeljivo kai sad je li radio i gubi se.
Rustem se kratko, kao da je iznenaen, zagleda u Mukaffu, pa u
novog namjesnika, onda zatrese oborenom glavom kao da se
eli otresti neega, pa nastavi nita sporije nego to je poeo.
- Jeste, jeste, gospodaru moj dobri i sunce nae sjajno, jeste,
radio je. Radio je to se ni zamisliti ne bi moglo, radio je strane
stvari, radio je svega toga nepotrebnog i suvinog. Jeste, brate
slatki, kako nije radio, zar bih ja rekao da je radio ako nije radio.
Teko je to i strano, ali ta se sad moe ako je ve radio. Ja
mislim da je sada najbolje da sve to sabere u svojoj dui i da,
kad je ve prihvatio ovu vjeru, umre sada za nju kao muenik,
da ozbiljno umre za svoju novu vjeru i radi nje. To je ipak lijepa
nagrada i tada ne bi sasvim uzalud ivio i radio.
- Smiri se, ovjee, i reci jasno i glasno ta je radio. Ponovi ono
sada - da i on uje.

- Svata je radio, nema ta nije, lijepi moj gospodaru i radosti

naa zajednika, radio je, moglo bi se rei, ta god hoe. Vatru
je palio i tajno joj se molio, meso je na njoj spaljivao, a moda i
djecu ako su se nala negdje u blizini, pravu je vjeru zaturao i
boravio daleko od nje...
- Idi, slobodan si - prekide ga Sufjan ibn Muavija i odmahnu
rukom kao da ga otputa, a onda se zagleda u al-Mukaffu
traei valjda od njega pomo, razumijevanje ili neto
slino. Nakon dugog razgledanja al-Mukaffinog lica, odvratio
je oi od njega i usredsrijedio se na svoju ruku, i dalje utei. Eto, ta da ti kaem.
134
Kod ovih rijei Sufjan preplete prste na kafi i zabaci ih iza glave,
kao da eli dlanovima poduprijeti otealu glavu. Trebalo je da
mu bude udobno, onako zavaljenom na jastuke i s glavom na
dlanovima, ali su mu noge bile smjerno pruene jedna pored
druge, dajui njegovom izgledu neto skromno, tiho i
suzdrano. Moda je njemu bilo zaista najudobnije tako, ali su
te noge, brino pokrivene i pruene jedna uz drugu, navodile
na pomisao da bi njemu bilo istinski lijepo kad bi sad ustao i
sjeo naslonjen uza zid kao to pristojni ljudi i sjede. Nije njemu
bilo dobro onako zavaljenom, kao to ne bi bilo dobro ni
Mukaffi, i on mu ve htjede predloiti da sjedne normalno, ali
se sjeti situacije i upita kao to je red:
- Kad e biti suenje?
- Eto im tamo, to se nas ne tie.
- Kako to?
- Tako, i vjeruj mi da je tako bolje, kao prijatelj ti kaem. Dok se
oni dogovore za ta e ti suditi, dok se sve to pripremi i izvede
kako valja, dok se nau dokazi i svjedoci... Ti bi, ovjee,
poludio. Ovako - nee se ni snai, ni oko sebe se ne stigne
okrenuti, a sve je gotovo. Neka se oni dogovaraju do mile volje,
nas dvojica smo mirni. To ja inim radi tebe, toliko ti jo mogu
uiniti. Recimo zbog onih razgovora koje si, naravno, izmislio.
- Dobro.

- Dobro, nego ta, i ja sam neki ovjek, majka mu stara.

135
Svijet je najljepi, tamo kod nas, u ranu jesen kad dani i noi
traju priblino jednako pa se svijet otprilike podjednako grije i
hladi. Vazduh je dirljivo prozraan i mekan tako da se svi oblici
i boje u njemu izotre i dou do svoga pravog lica, a obilje
svjetlosti sve povezuje i okuplja u cjelinu kao neki blagi i
predobri razum. Tada se svaka stvar vidi savreno jasno
izdvojena, a istovremeno se tako lijepo povezuje s drugim
stvarima, tako se skladno i mirno uklapa u cjeline da ovjek
mora drhtati od radosti sjedei na brijegu okrenutom prema
jugu i gledajui svijet kroz umjereno osuen i umjereno
navlaen vazduh rane jeseni.
Tada su i ljudi najbolji i najljepi, tada ovjekova koa prelijepo
nalijee uz njega, zaokruuje ga i odvaja od svega, ali je tada
ljudska koa najpodesnije upljikava tako da se kroz nju ovjek
izliva i razliva se po svijetu, mijea se s vazdu-hom i jesenjim
travama, priljubljuje se uz plodove i drvee, sobom orosi svaki
kamen na koji naie slivajui se niz junu padinu brda. Nikada
ovjek nije tako izdvojen i toliko svoj, i nikada nije tako snano
spojen sa svijetom.
Tada ni ljubav meu dvoje ljudi nije poudna nego je mirna i
skladna, enjiva i razgovorljiva preko svake mjere. ovjek u
tom trenutku ve zna da e ga nova vjera, koja je sredite svijeta
prenijela na jug, privui i navesti da pie na bedu-inskom jeziku
koji je nekim udom postao svjetski jezik, ali mu tada, dok sjedi
na junoj padini brijega, ne pada na um da sa svojom enom
136
govori o tome. Ne eli to sada ni spomenuti, iako je od prije koji
mjesec svaki njihov razgovor dolazio na to treba li otii dolje ili
ovjek moe, sjedei ovdje, nauiti i rei ono to e ga opravdati
na svijetu. Ne eli jer ga u ovom asu naprosto ne zanimaju
nadmone vjere i mogunosti koje one ljudima otvaraju. U
ovom trenutku mu je dobro, osjea se lijepo cijelim i sebi
dovoljnim, ne treba mu nita osim da sa svojom enom nastoji

naslutiti radost svijeta koji je isto tako cijel i zaokruen u ranoj

jeseni.
Govori joj da je to zato to su se uravnoteili gradivni elementi
svijeta, to je u ovih dvadesetak do mjesec dana podjednako
vlage, vatre, vaz-duha i zemlje, pa ni jedno od njih ne pretee i
ne remeti spokojni sklad svijeta. ena se smije i pita ga kad je
on to mjerio, a on nerado priznaje da je to uo od ljudi koji su
mnogo putovali. Ima, govorili su mu, u Siriji, pogotovo u
Antiohiji, ljudi koji izuavaju spise rumijskih uitelja, pa su im
ti ljudi govorili o gradivnim elementima svijeta i njihovoj
ravnotei, a govorili su im i o geometrijskim oblicima i
njihovim znaenjima, ali on to nije upamtio a rekao bi da ni oni
nisu ba razumjeli. Priali su mu ti ljudi i o sjevernim krajevima,
priali su mu o narodima Jedud i Medud koji jedu djecu i
ope sa ivotinjama, ali se njemu ini da nigdje na svijetu nije
meu elementima stvorena ovako lijepa ravnotea kao u oblasti
Fars i da se nigdje svijet ne moe osjetiti i razumjeti ovako
potpuno kao na ovoj padini njihovog brijega. ena se smije i
raduje se iako zna da on lae i da e o odlasku i putovanjima
priati ve za koji dan, kad vlaga pone prevladavati u svijetu i
kad on izgubi ovo osjeanje da se lijepo preplie sa svijetom.
137
- Jesi li ti nekad doivio ranu jesen, onako pravu? - upita
Mukaffa straara koji se u tiini pripremao i pravio se da njega
nema.
- Ne bih ja s tobom razgovarao, pravo da ti kaem - odgovori
straar i stade kao da je jedva doekao mogunost da progovori
s ovjekom kojega mu je kazniti. A onda nastavi, razgovarajui,
mirno pripremati malu lomau.
- Zato?
- Zato to si mag i zindik.
- ta ti je to?
- Nevjernici i bezbonici.
- Zar ti ja tako izgledam?

- Svi ste vi takvi, iako ne izgledate tako. Kad vas gleda, ovjek
bi rekao krasni i normalni ljudi, ali ste u dnu due pokvareni i
opasni. Dobro se, ovjee, pretvarate i zato ste jo opasniji.
- Zar sam i ja stvarno takav.
- Svi ste vi takvi, svi ste isti.
- Koji mi?
- Vi magi i ostala bagra koja ljuti namjesnika. Vi ste u stanju
ovjeka zavesti prije nego se on snae i onda misli da radi ono
to treba, a u stvari radi ono to vi hoete. Zato ti unaprijed
kaem da u ti oi iskopati ako pone s njima neto izvoditi da
me opini. A ni razgovarati s tobom ne smijem, jer ste vi i sa
rijeima svata u stanju.
- A kako ti sve to zna, molim te?
- Ne znam ja, ja sam obian ovjek i ne mijeam se u to, ali ima
ko zna.
- Ko zna?
- Zna namjesnik, zna ulema, znaju svi kojima je posao da
znaju.
- Mene e ubiti ti, nee ni namjesnik ni ulema.
- Tebe e ubiti tvoja glupost, a ja radim svoj posao, samo radim
svoj posao, kao i ti svoj, namjesnik svoj... Svak svoj.
- Ali ta e ti ako se sutra pokae da ja nisam ni dualist, ni
zindik, ni mag, ni bilo ta od onoga za ta me sudite i za ta me
ti ubija?
- Kako nisi? Kako e se pokazati da nisi kad jesi? Po svemu ti se
vidi, ovjee, da jesi. Pravi pravcati mag i to ostalo, sve to si
nabrojao.
- Po emu se vidi?
- Po svemu. Vidi se po tome to si osuen i po tome to e biti
kanjen, vidi se po tome to ti se sve ovo dogaa, vidi ti se po
licu i po imenu. ovjeku se, jadan ne bio, dogaa ono to lii na
njega, nikome se ne moe dogoditi ono ega u njegovoj prirodi
nema. Tvoja je osobina da ti se ovo dogodi, jer ti se ne bi moglo
dogoditi da nije. Eto ti.

- Vjeruje li da sam i ja mislio neto slino tome, ak sam i pisao

tako.
- Eto vidi, kaem ti ja da jesi.
Mukaffa se zbunjeno pitao kako je mogue da ova biljka ponovi
njegovu misao. Nije njemu smetalo to se njome unakaenom
opravdava njegova besmislena smrt, nije ni pomislio
objanjavati ovome da se ta misao ne moe tako razumjeti i da
stvari stoje sasvim drugaije i zapravo suprotno, nije ga ak
zanimalo je li straar od nekoga uo ovo to je rekao ili se
reenica rodila u njegovoj loptastoj glavi. Sve je to sada
nevano, suvie je on umoran da bi se sada bavio stvarima
ovoga svijeta. Njega zanima jedino nada koju je ovo u njemu
probudilo, lijepa mogunost da smo svojim znanjem ve
boravili u nevidljivom svijetu i da smo tamo onakvi kakvi smo
ovdje u dui.
138
139
- Vjeruje li da se moe znati ono to se nije ulo niti vidjelo? upita straara ne bi li mu izmamio jo neto to bi potvrdilo
njegovu nadu.
- Ne bih ja s tobom razgovarao - odgovori mu straar zauzet
grijanjem irokog sjajnog gvozda. - Sve smo mi jedan
drugome rekli, moda i vie nego to smo imali i trebali. Hajde,
gotovo je.
Prekrio mu je lice crvenom krpom namoenom u neki miris
toliko jak da se dah od njega presijecao, ali se usput glava od
njega lijepo bistrila. Upravo je mislio kako bi dobro bilo da je
ovakvo neto imao u bunovnim jutrima kad nije mogao
rastjerati vlanu maglu iz potiljka, kad ga presijee strahovit
bol. Razjasni mu se da je prejakim mirisom (da nije
eukaliptusovo ulje?) blagoslovljen da se ne bi onesvijestio i tako
izbjegao bolove. Nije vidio ta mu njegov sugovornik radi, ali je
znao da e mu odsjei ruke i noge pa rane zapei vrelim
gvoem da zaustavi krvarenje, a nakon toga, prije nego ga
ubije, zapaliti na lomai njegove nekadanje udove ije

sagorijevanje mora gledati. Radi pouke", rekao mu je Sufjan

ibn Muavija kad mu je objanjavao kaznu, da i u smrti gleda
vatru kad si je u ivotu toliko volio".
Kad ga je namjesnik otpustio, Rustem je otiao kod jednog
Perzijanca u ijem su svratitu odsjedale karavane s kojima je
dolazio dok je bio goni. Zatraio je vina i, sklonjen u tajnu
sobu,
140
pio dok mu nije bilo dovoljno, izazivajui uenje svojom
utnjom. A morao je utjeti jer je mislio brzo i snano: valjalo je
smisliti neto da ovjek ostane u milosti u kojoj je bio do sada, a
valjalo je izii na kraj i s ovom drhtavicom u stomaku od koje
ovjek ne moe normalno ni misliti, ni jesti, pa ni disati i ivjeti.
Vino je ublaavalo drhtavicu i ublaavalo teki, neugodni
mjehur koji mu je iznutra pritisnuo stomak jo u namjesnikovoj
kui. Zato je pio i uporno mislio, pravei se da ne vidi domaina
i njegovog sina kojemu se uvijek radovao, pravei se da ne uje
njihovo saapta-vanje kojim su ga nastojali uvui meu se,
pravei se da je odsutan kao to je, ustvari, i bio jer njemu vie
nije bilo mjesto meu njima. Nema Rustem vie ta rei o
podrepnjacima i o samarima, ne zavravaju se vie Rustemova
pitanja kod ruka s mesom ili ruka bez mesa. Rustemu je sada
na vratu jedna rijetka ljubav i jedna jo rjea ena, Rustemu je
na dui uspomena na jednog muenika, Rustema ve dugo u
jednoj uglednoj kui gledaju kao malog gospodara, nije vie
Rustem, uza svu svoju dobrotu, drutvo ovima ovdje.
Zato je platio i iziao im je popio dovoljno da mu sine rjeenje,
ostavljajui zauenog domaina i njegovog pretunog sina bez
jedne rijei objanjenja i ak bez pozdrava. Primijetio je da je
duboka no, a iz toga zakljui da je sjedio vie sati i popio jako
mnogo, pa se u mislima zadovoljno potapa po leima mislei o
tome kako Rustem ostaje Rustem i kako je Rustem jo uvijek
junaina koji u sebe moe toliko saliti i pored toga to se
pogospodio i to ve dugo, dugo ne ivi pijaim ivotom. Tako
141

je mislio i radovao se svome vrstom karakteru, urei kroz

pustu basransku no koja je ve naginjala svitanju.
U gospodarovu sobu se uvukao bez problema i neprimijeen.
Ne bi on, dodue, imao problema ni da ga je neko vidio jer je
znao ubijediti ukuane da on kod gospodara ulazi kad on misli
da treba, ali se u ovom trenutku i u ovom stanju naprosto ne bi
volio sresti s nekim od kune eljadi. Imao je svoju misao, imao
je plan kako da onu krasnu enu potedi loih vijesti i imao je
lijepo unutranje ozarenje to e uiniti tako dobro djelo, a
Rustem je bio dobar i volio je dobro, ma ta ko o njemu mislio.
On je zaista inio dobro i onda kad je htio zla i kad je sve
izgledalo kao da ini zlo.
Raunao je da bi najbolje bilo kad bi naao ono dugo pismo to
ga je gospodar jutros poslao pa ga on odnio namjesniku, jer je
morao dati i neto napismeno. U svakom poslu sa vlastima
treba biti neto napismeno jer su vlasti, raunao je, vlasti
upravo zato to su pismene i to sve rade napismeno, pa je
namjesniku predao gospodarovo ogromno pismo. A njemu su i
inae, valjda zbog gospodstvenosti i finoe njegove due,
neobino godile te pisane stvari, toliko su mu godile da bi on
sve radio, ak bi i s drugovima razgovarao, napismeno, samo
kad bi mogao. Vidio je da gospodar gleda u druge svitke dok je
pisao ono dugo pismo i po tome je znao da ga zapravo
prepisuje. Sada e on nai te svitke i odnijeti ih onoj dobroj eni
kao novo pismo, po emu e ona znati da je gospodar iv i
zdrav i da joj i dalje pie. A onda e kasnije uzimati stare svitke
i nositi joj ih kao nova pisma, stalno poveavajui razmak
izmeu jednoga i drugog dolaska. U onoj gomili svitaka nai e ih se sasvim dovoljno da
poslue kao pisma do njezine smrti, jer e se u neko doba Bog i
nje sjetiti. I to dosta brzo, sudei po onome to mu je iza zavjese
govorila kad je bio posljednji put i kad ga je nagradila kao to i
prilii njezinoj milosti (da je pravi namjesnik, i on bi ga jutros
nagradio tako ili jo bolje, a ne vikom i jednim loim rukom u
kuhinji, s robovima).

Znao je Rustem da e se pametna ena koja zna itati malo

zauditi pismima svog mua koja nisu ba najsabraniji
odgovori na njezina pisma, ali se nadao i ak je bio siguran, da
e ona iz njih razumjeti ono to njezinoj enji treba, a ne ono
to u njima pie. Bio je siguran da e ona, ma ta pisalo na
svitku, vidjeti da gospodar tuguje za njom i da mu nije dobro
to nije s njom, ali da je inae iv i da eto misli na nju. To je
misao koja mu je sinula dok je sjedio u svratitu i na kojoj
poiva itav njegov plan. Moda je ak bolje da ono to joj
donese bude bez ikakve veze s njezinim pismom koje je nosio
ovamo, jer e tada veze izmeu dva spisa njezina enja traiti i
otkrivati ih u svakom retku, a kad bi ih neto malo bilo u samim
pismima, njezinom bi razumu jako padala u oi ona mjesta u
pismu koja nemaju nikakve veze s njezinim, pa bi mogla neto i
posumnjati. Ovako nee posumnjati, ovako e iz svake rijei,
ba zato to ne govori ni o njoj ni o onome o emu je ona
govorila u svom pismu, proitati njegovu potrebu za njom i
tugu to nije s njom.
Potpuno siguran u istinitost svoje misli i izvedivost plana koji
e mu sauvati ugledno mjesto posrednika izmeu gospodara i
njegove ene, preturao je po svitcima i razmotavao ih nadajui
142
143
se da e po vrljotinama i po rasporedu redaka prepoznati
pismo s kojega je prepisano ono to je sada kod namjesnika.
Bilo bi dobro da ga nae i da provoenje plana poene ba s
njim, jer je ono neobino zbog svoje duine, a jeste gospodarovo
pismo i jeste odgovor na njezino. Nakon ovoga, dugog i
neobinog, nee ni pomisliti da su idua udna, jer ne moe
pismo biti udnije od ovog ovolikog.
Ni jedan od svitaka s gomile koju je pregledao nije liio na onaj,
ali se Rustem nije osobito uznemirio jer ih je u sobi bilo jo
dosta, a i plan mora uspjeti ve zbog dobra koje donosi njegovo
ostvarenje. Bog nee dozvoliti da onu dragu enu stigne tuna
vijest, a ni njega ne bi trebao ostaviti bez glasnikog mjesta koje

mu se tako dopada. Sa gomile pod prozorom, koju je on davno

primijetio, iako je bila lijepo zaklonjena zastorom, uze prvi
svitak i razmota ga, znajui unaprijed da nee biti onaj koji trai
jer je ovaj mnogo bolje izbijeljen. Razmota ga naprosto onako,
bez razloga ili s jedinim razlogom u tome to je pogled na
nizove ulijevo nagnutih vijuga ispunjavao njegovo srce radou
i osjeanjem sveanosti.
Ako zaista nije znao itati, kao to je tvrdio al-Mukaffi kad je
prvi put bio u ovoj sobi, nije mogao prepoznati iroko
razmaknute nizove kva-kica i crtica sa neobino visokim
uspravnim linijama. Da je znao, proitao bi ono to ga je
povezalo s Mukaffom i to ga je prvi put dovelo ovamo: Mili
moj daleki, javi se ivukloni strah ili ga bar potvrdi. Sta se to
dogaa? Sta nije u redu s tobom ili sa mnom? Ve desetak dana
ponavljaju se iste zloslutne stvari: uredim se za tebe kao prije,
dok si bio kod kue, a onda mi se surma
144
razlije po kapcima i obrazima, rumenilo mi se s usana slije niz
bradu u tankim curcima, a kosa mi ugasne kao da nikad ulja
nije vidjela. Ne znam kako se ni zato se to dogaa. Uljepam se
i sjednem da s tobom razgovaram; u mislima ti pjevam i
pokazujem igru s lutkama koju sam smislila za tebe; dozivam
te, volim te i lijepo mi je; a onda se opet pogledam i vidim
obraze srebrene od surme, kao na mrtvacu, crvenu bradu i
ugaslu kosu kao da me ve dugo nema. to je to? Javi se, jesen
je i ljudi dosta putuju. Strano je to mi ne dolazi ni na san ni u
razgovor. Beg-zada." Ovako, ne znajui mogao je samo
promatrati hitru igru linija i takica, osjeajui kako mu pogled
na tu igru raduje srce i kako mu se po tijelu razlivaju milina i
razdraganost. Volio je gledati pisma, uvijek je mislio da ima
neto lijepo i veliko u pogledu na njih.
A onda primijeti da se ispod onih redova ispisuju novi, strano
zbijeni i usitnjeni, neto bljei od onih, ali dovoljno jasni da se
vide i da se pristojan ovjek zaudi. Da nije kako jeste, Rustem
bi mogao proitati i njih:

ime smo zasluili ovo obilje milosti koja pada po nama,

draga Begzada? Trebala bi mi glava prskati od bolova, a ja bola
ne osjeam, trebalo bi mi se srce slediti od pogleda na to kako
mi nekadanje tijelo gori a ja to i ne vidim, trebao bih bjesniti od
mrnje to su me nevinog osudili, a ja sam samo umoran,
strahovito umoran. Mislio sam da sam te zaboravio i da meu
nama vie nije mogu dodir, a sada te ujem i znam da uje i ti
mene. A tu je i udo od milosti koje moda pripada svim
ljudima, ali ljudi to ne znaju kao to ni mi nismo znali - svoje
prie smo proitali prije nego to su nam se dogodile.
145
Nevidljivi svijet nam je stalno govorio, a mi nismo uli i nismo
znali, ali je to ipak milost, i udo, i ja se radujem. ujem da se
raduje i ti. Dobro je.
Zid prema meni poinje se udno ponaati. Pobijelio je i
pretvara se u veliki kvadrat, a u njega se sada upisuje drugi
kvadrat s vrhovima nasred njegovih stranica. Sada znam da mi
nita ne mogu, sada sam ve u nevidljivom svijetu, ma ta to
bilo i ma kako tamo izgledalo. Sve bre se upisuju sve manji
kvadrati od kojih se itav zid zavrtio i vrti se sve bre, uvija se u
sebe i prostire se do u beskonanost u vlastitu dubinu koju
nisam mogao ni naslutiti. ekaju li me na dnu ovog zida neke
oi bez zjenica? Imaju li zlatne takice u sebi? Zna li ti,
Begzada? Ne vidim te, ni sada ne znam kako izgleda, ali znam
da si tu i da me uje. Kai mi ako neto zna. Ovo je tvoj
Abdullah, Rusbeh, ovo sam ja. Bijelo."
Rustem je najprije s radou gledao kako se bjelina ispunjava
gustim redovima, a onda se malo zaudi pa se uplai
razumijevajui da ovdje nisu ista posla. Ne moe se ispisivati
samo od sebe, to u ovom svijetu nije dato i ba je dobro to nije.
Kako je gledao u svitak, strah mu je rastao i pojaavao se dok
mu oi nisu, od drhtanja ruku, poele brkati redove tako da je
on vidio nove redove i kad je upisivanje ve davno prestalo.
Onda je i on vidio da se novi redovi ne upisuju, ali se od neke
zaaranosti (i, treba iskreno rei, od straha) on nije mogao

pomjeriti i jednako je drao svitak pred oima, nepotrebno

buljei u njega.
Kao da mu strah otie kroz oi, umirio se tim zurenjem, a onda
mu se stvari poee objanjavati i on se iskreno naljuti. On je,
znai, arobnjak, a ne mudrac i muenik. On je onu krasnu enu morao
ostaviti bez poroda i pobjei od nje ovamo da ga ne bi otkrila,
jer je mnogo lake kriti se i dalje zavoditi iz daljine. Eh, kako je
Rustem mudar i kako je dobar to ga je predao namjesniku. Sad
e on unititi ove njegove arolije, a njoj e ve neto ispriati.
Svaki put e joj, kad bude dolazio odavde, priati neto novo,
sve vie je oslobaajui sjeanja na onoga, sve bolje i jasnije joj
pokazujui da je ona u ivotu zasluila mnogo, mnogo vie. A
vremenom - ko zna, moda ovjek uspije i neto vie uraditi za
nju i za sebe, mislio je Rustem slaui svitke na Mukaf-lino
ognjite.
146
147
r
Al-Hallag
I DIO: SUMRAK
T
> - Nemoj danas, Rabija, danas to ne bih mogao podnijeti.
- Zato, Gazvane? to me to kanjava? Najprije te danima
nema, a onda nee ni da ti sviram.
- Ne budali, pobogu, kako te kanjavam!? Naprosto ne bih
mogao podnijeti, zaista ne bih. Ne treba mi svirka, bojim se da
bi me dokrajila.
Rabija hitro ustade, ode do prozora i zatvori ga, pa navue
teku crvenu zavjesu od ega se u sobi smrai gotovo kao da je
no. Onda u uglu zapali svijeu i u nju pobode tapi s
jasminovim mirisom, zatim se vrati na svoje mjesto, uze Gazvanovu desnu ruku i poe mu masirati aku sta-vivi je sebi na
koljeno i pritiskajui je objema rukama. Znala je da e mu to
prijati, a i njoj je bilo zgodno da prikrije zbunjenost. Ve danima

ga eka s oima obrubljenim surmom, kako je on volio, sa

svjee oknivenim noktima i kosom, odjevena u bijelu svilu koja
se s njezinim tijelom prelijepo igra otkrivajui ga i sakrivajui,
zaklanjajui i time pokazajui vie nego samim pokazivanjem.
eka ga, boji se za njega i ezne za njim, a on ne dolazi i nita joj
ne poruuje. Za njega je smislila prelijepu i beskrajno sloenu
igru rukama u kojoj samo pokretima ruku, bez muzike i bilo
kakve pomoi izvana, pripovijeda o ljubavi, nesrei i
pomirenju. A zna se koliko je
153
on opsjednut njezinim rukama i ta znai to to za njega smilja
igru u kojoj se one pokazuju.
Poto ga nije bilo nekoliko dana, uplaila se i poela slati
djevojku da se, pravei se da kupuje za kuu, to moe bolje
raspita za dogaaje u gradu. Raunala je da se mora priati o
tako krupnom dogaaju kao to je zatvaranje ili smrt emira
strae. Tako je ula za niz udnih smrti, kao da se ljudi natjeu
u neobinom umiranju, pa se malo umirila. U stvari, zabrinula
se neto drugaije jer je znala Gazvanovu sklonost sanjarenju i
igrama neobinog spajanja stvari. Bog zna kako e sve ovo
djelovati na njega", mislila je, kako e poslagati sve ove udne
smrti i ta e sve iz toga izvesti." Pogotovo ovako nemiran
kakav je u posljednje vrijeme, otkako je zakljuio da ga princ
Hasan mrzi i da mu radi o glavi.
Zato se zaista obradovala maloas, kad je uao. Ovih dana, dok
ga je ekala znajui da nee doi, smislila je da se malo poigra
ljubomorom, da mu prigovori to su mu vaniji njegovi zloinci
od nje pa da se onda pomire uz jasminov kad i njezinu svirku.
Od toga je odustala im ga je vidjela onako zbunjenog i
rastrojenog, pa su joj ruke same dograbile sviralu. Nije se ni njoj
sviralo, nije ni bila svjesna da uzima sviralu, to su ruke same
htjele neto poznato i sigurno, to je bio bijeg od zbunjenosti i
potraga za utoitem. A on je to odbio prije nego se s njom i
pozdravio, tako da se ona potpuno izgubila, ne znajui ni ta ni
kako da uini.

- ta se dogodilo, Gazvane?
- Svata. Svega toliko da nikako ne mogu znati ta zapravo.
- to nee da ti sviram?
- Kakva crna svirka!? Svirka ovjeku treba
154
da ga odvede negdje izvan njega, da ga zavede negdje gdje
stvari nisu sigurne i jasno razgraniene, negdje gdje se na
trenutak moe zaboraviti ovaj svijet i svoje lice. A meni treba
ba suprotno, sve suprotno od toga.
- ta to?
- Jasnog rasporeda i vrstih granica. Svijeta u kojem sam ja - ja
i u kojem ne mogu biti niko drugi. Svijeta u kojem danju
ija sunce a nou mjesec, u kojem se dan i no smjenjuju sigurno
i obavezno, u kojem kue stoje na zemlji a ljudi stanuju u
kuama.
- udne ti stvari trebaju, dragi moj -nasmija se Rabija.
- Hoe li da odgrnem zavjesu i otvorim prozor?
- Ne, vani e uskoro sumrak a tvoj vrt je jadan i zbrkan.
Treba mi svjetla i jasnog rasporeda, treba mi sigurnosti i
dobre vidljivosti.
- Hoe li da donesem jo svijea?
- Nije rije o svijeama, Rabija pobogu, nita se svijeama ne
moe rijeiti.
- Pa kako onda moe? Moe li se sviraici doi po mnogo
svjetla i vrst raspored, ako je ona sama od sebe zbrka i ako je
njezino da stvara zbrku? Pomozi mi da te razumijem, pa u ti
moda i pomoi.
- Nemoj se sada sa mnom aliti, zasta mi nije do toga.
- Ne alim se, samo mi je teko to ti ne mogu pomoi odgovori Rabija svaalaki, pa uuti kao da se uplaila svog
vlastitog glasa. Onda upita, nakon kratke utnje u kojoj je i dalje
masirala zadebljanja na Gazvanovim prstima: - ta ti je ovo s
rukama bilo?
- Zna to vrlo dobro, sada moda ve bolje
155

i od mene - umorno odgovori Gazvan, izvue ruku iz njezinih i

lee licem u jastuk.
Ovo je Rabiju konano uvjerilo da se s njim dogaa neto posve
nepoznato i novo u ovih nekoliko godina to joj ovako dolazi.
Nikada nije bio ovakav, a mnogo puta je bio umoran, zbunjen i
izgubljen. I svaki put kad joj je takav doao, meu njima se
ponovio isti razgovor koji je ve postao njihov tajni obred, neto
poznato i sigurno a samo njihovo, neto u ta se sklanjaju kad
god im je strano ili nesigurno u svijetu. To je razgovor koji je
pokuala zapodjenuti sada, pitajui ga ta mu je s rukama.
Znala je ta e joj odgovoriti, znala je sva pitanja i sve odgovore
u tom razgovoru jer su ga ponovili mnogo puta do sada.
Nadala se da e taj razgovor pomoi sada kao i mnogo puta
prije, da e poznati odgovori Gazvanu biti kao poznato tlo, da
e mu odavno poznati i utvreni razgovor pomoi da prepozna
sebe i nju i tako mu dati bar malo sigurnosti. U ovaj razgovor su
se sklanjali kao u skrivenu peinu za koju samo oni znaju kad
god im nije bilo dobro. Uvijek isto, bez jedne rijei koja bi se
smjela promijeniti. Na njezino ta ti je bilo s rukama?", on
odgovara:
- Zar ne vidi? Kvrge od lomljenja prstiju, zarasline na kostima.
- A otkud ti to? Pogledaj, jedan ti je prst gotovo kao moja ruka.
- Iz Basre. Lomili su mi ruke, prst po prst, pa lanak po lanak.
I noge su mi takve.
- Zato?
- Ne znam, neto je bilo pa su me zatvorili i muili. Ali se onda
razjasnilo, pa me je vezir izvadio i poveo sa sobom ovamo. I od
tada napredujem, stalno, sve dosad. Moji ljudi su mi lomili,
156
oni su i doli po mene. ta e, tSko je to, valjda ni njima nije
bilo lako.
- Je li boljelo?
- Jako.
- Jesi li se bojao?

- Jesam, ali ne bola. Neega drugog sam se bojao, ne znam

ega.
- Sjeti se toga bola. Sav se, molim te, saberi da se sjeti bola u
prstima, zvuka prelomljene kosti i poderane koe, neega to si
tada vidio u sebi ili oko sebe.
- Nije se derala koa, vidi da nema oiljaka. Samo kosti.
- Dobro, onda samo kosti, ali se sjeti neega. Sjeti se nekog lica
koje si gledao, sjeti se kamena u zidu, sjeti se bilo ega to e te
dovesti do bola. Vano je da dozove bol, da ti se tijelo opet
zgri. Hajde, moe to, sigurno moe. A onda si u sebi.
Tako je bilo uvijek, jo od onog razgovora prije tri godine ili
neto manje kad je neoekivano ostao iza ostalih slualaca i
poeo je ubjei-vati da je al-Dunajd sigurno ubijen, ali da to
nije njegov posao i da on zato nita nee dokazivati. I ranije su
oni razgovarali, ali prije njezine svirke i kao uzgred, o nekom
njezinom sluaocu ili poznaniku. A tada, kad je govorio o alDunajdu, razgovarali su posve drugaije, iskreno i tiho, kako
ona nikada ni s kim nije razgovarala. Gazvan je govorio o
strahu, o tome kako je, stojei nad al-Dunajdom, osjetio isti
onaj strah koji je osjeao u podrumu basranske tvrave. Uvijek
je nakon njihovog razgovora govorio o strahu. Strahom se
Gazvan inae mnogo bavio i dobro ga poznavao, o njemu
govorio lijepo i iskreno kad god je bio zbunjen, ali joj nikad nije
uspio rei ega
157
se to on zapravo boji. Kad se dobro prisjeti svega to joj je rekao
o strahu, svome ili tuem, moe sklopiti neku cjelinu kojoj ipak
nedostaju sredite i ime, pa zato i sposobnost da bilo ta objasni.
Strah mu se otkrio kad je u podrumu basran-ske tvrave
naslutio neto runo i opako, neto to mu prijeti, a nije gubitak
poloaja i lomljenje prstiju, nije boravak u podrumu i smrt u
mukama. Nakon toga se taj strah ili suvie ivo sjeanje na
njega javlja povremeno i u raznim situacijama, ali uvijek kao
osjeanje onog to je naslutio u podrumu a o emu ne moe rei
nita osim da stvarima oduzima oblik i njihovo unutranje

svjetlo. Tu slutnju je u njemu svata moglo izazvati - propala

sveanost i al-Dunaj-dova smrt, susret s al-Halladom i muan
razgovor, naglo obruavanje noi i suvie vru vjetar. Ali se
njezinoga runog djelovanja uvijek oslobaao onim njihovim
razgovorom i dugim masiranjem prstiju kojemu se ona
posveivala dok joj on govori o strahu. Sada, evo, ne pristaje ni
na njihov razgovor, ni na njezine ruke koje su mu uvijek
izvlaile strepnju kroz prste, ni na njezinu svirku. Sada je, znai,
uplaen drugaije, a moda samo dublje nego inae.
Bilo bi lako da je ona uspjela razumjeti njegov strah ili bar da su
njegove prie o strahu imale neko sredite. Voli ona Gazvana i
sigurno bi ga znala zakloniti od svega to zna, vidi ili osjea.
Sve do sada znala ga je braniti i od ovoga jer je sve do sada bilo
dovoljno da mu masira prste i slua ga kako govori o strahu.
Nita joj za njega ne bi bilo teko, nala bi ona naina da makne
tog al-Hallada kad bi on zaista bio Gaz-vanov strah. Ali nije,
Gazvan se ne boji ni njega ni princa Hasana, ni mrtvog alDunajda ni bola,
158
ni smrti ni pada. On se boji neega to se skupilo oko tih ljudi i
tih osjeanja.
Kako razumjeti njegov strah kad se skuplja oko svega a nije ni u
emu? Dobro se sjea kako je jednom govorio da se tijelo ne
boji, a da strah ipak poputa kad se tijelo umrtvi umorom,
snom ili opijumom. Po tome bi on, govorio je, morao biti bez
straha jer mu nesanice i stalni umor potpuno omamljuju tijelo, a
ipak se preesto boji. Jedino to su ljudi smislili protiv tijela je
bol koji on odlino podnosi, a ipak se boji nesnoljivo esto i
jako od ega mu se i samo tijelo gri. Kako to sve razumjeti? Od
ega i od koga da ga brani? A mora ga braniti ovako sirotog i
zbunjenog, njezino je da ga zakloni i sakrije pred svijetom.
On je dobar i voli je, potpuno joj vjeruje i jako zavisi od nje.
Radi nje on je maknuo Ibra-hima Basrija, samo zato da bude
jedini koji s njom razgovara. Ne bi da je ne voli i da mu ona ne
treba. Njoj je, dodue, ao zbog Ibrahima Basrija jer je i on bio

dobar prema njoj, ali njega ona nije voljela i on nikad ne bi zbog
nje nekoga maknuo, on nije strahovao i nikad ne bi znao biti
ovako jadan i zbunjen. Moda bi i znao, ali pred njom to ne bi
pokazao, a to je isto kao da i ne bi. Gazvan je radi nje maknuo
ovjeka, a ona mu evo ne moe pomoi i samo ga tupo gleda
kako lei bespomoan i zbunjen. Mora neto uiniti, ko e mu
pomoi ako ne ona.
- Hoe li da ti igram, Gazvane? Sve mogu za tebe, mogu
odjednom svirati i igrati novu igru koju sam smislila za tebe.
- Imaj milosti, Rabija draga. Od kakve bi mi koristi sad mogla
biti igra?
- Kako da ti pomognem? ta ti je?
- Bojim se.
159
- Zar ti koji si s lakoom izaao na kraj sa najgorim zloincima?!
Koji se ne boji najstranijih divljih zvijeri? Koji si umirio ovaj
grad?
- Bojim se, Rabija.
- ega, ovjee? Ja u ii da molim princa Hasana, sigurno e
primiti molbu kad se pro-strem pred njega. Pa nije ni on lud da
izgubi takvog slubenika.
- Ne bojim se njega, ne budi dijete. On mi radi o glavi, ali se ja
toga ne bojim.
- ega onda? Kako te mogu zakloniti? Kai, sigurno mogu sve.
- Ne moe, niko ne moe, ovo je neto u meni. Bojim se da
gubim razum, bojim se neeg u sebi to ne znam i to je strano.
Ja zapravo vie i ne znam ko sam i kakav sam.
- ta ti se dogodilo?
- Zna li priu o ovjeku koji je otiao od kue da nae istinu,
pa se vratio kui s konjskom glavom? Eto, to mi se dogodilo.
- To je smijena i dobra pria, nje se ne bi trebalo bojati.
- Smijena je tebi, ali nije onome jadniku s konjskom glavom.
- Ti nema konjsku glavu, ti si moj Gazvan. Ja to znam, ti znao ne znao. Vjeruj mi, ja se ne bih mogla prevariti.
- Mogla bi, ne moe me ti znati bolje od mene.

- Kako ne? Znam te bolje od sebe, u sebi se mogu prevariti, ali

u tebi ne mogu. Ja te volim, ovjee.
- Boji li se onda moje udnje za tamom koja sve poravnava?
Boji li se moje elje za svijetom bez razlika? Ja da, tek sada sam
to otkrio i uas-nuo se. Sada se bojim sebe, od sebe i za sebe.
160
- Opet ti sa svojim djetinjarijama. Nije to vano, Gazvane dragi,
pusti to. Ja te volim i znam ko si, kakav si, znam da si dobar,
hrabar i moj. Nemaju tame tu nikakva posla. Hajde, ispriaj mi
ta se dogodilo, ja u te masirati dok ti pria i sve e doi na
svoje mjesto. Hajde, priaj.
- Ne moe, ne smijem priati, ako bih priao, poeo bih
tumaiti i tek tada bih se potpuno izgubio. Evo, ovdje sam sve
pribiljeio.
- Pa ispriaj mi to to si pribiljeio.
- Ne, ne mogu, vjeruj mi. im govorim, na neki nain tumaim.
Makar tonom, makar brzinom pripovijedanja. Posljednja
dva-tri dana pokuao sam se sjetiti svega po redu, ne
isputajui i ne dodajui nita, bez ikakvih tumaenja i
objanjenja. Samo dogaaje, kao da se na tuu glavu sve to
sruilo.
- Dobro, i ta sad nije u redu?
- Proitaj, pa emo razgovarati. Moda u kroz razgovor neto i
razumjeti. Pitaj, ako ti neto nije jasno. A onda meni objasni
cjelinu, ako bude u stanju.
161
Q

O
etvrtak, 12.
Ba sam mislio poeti s bademima kad je uao Ibn Tevab i
prekinuo me, iako je znao da ne volim kad mi prekidaju ruak.
Dodue, nije to bilo ni nalik na ruak, ali mi je bilo utoliko gore
sto me je prekinuo i utoliko tee mi je bilo da s njim
razgovaram. On je bio dobar, mislim da mi nikada niko nije bio

odan kao on, a sigurno nikada ni s kim nisam radio tako dobro,
ali mi je tada i to to je dobar i odan smetalo da s njim
razgovaram ili da ga bar sasluam kao to je red.
- U vrtu pred trgovakom damijom nali su itavu porodicu
jednog ribara - enu, tri sina i dvije keri, objeene na palmi.
- Pa ta?
- Svi su objeeni. Na raznim visinama i na raznim granama, ali
svi isto. Mrtvi. Ne zna se ko ni kada. Ni zato. Tek su mi javili,
samo sam odjurio tamo da vidim i da saznam ko je. Odmah
sam doao ovamo.
Jako mi je smetalo da ga sluam onako crvenog, uzbuenog i
marljivog. Ja sam ga podigao do zapovjednika desne strane
strae, ja sam ga postavio za svoga prvog pomonika i od njega
stvorio svoju desnu ruku, ja sam ga uinio straa-rom i nauio
ga da bude odlian straar. Prije toga je bio sitni lopov, nevani
kradljivac sitnica na koje se ne pazi i skuplja otpadaka, ali je
bio jo i djeak koji e jednog dana sigurno biti sjeci165
rr
kesa od ugleda i glasa, a moda i neto vie, ako prije toga ne
zaglavi. Ja sam ga podigao i napravio od njega sposobnog,
brzog i vjernog straara, pa svoga prvog pomonika i odanog
psa koji zna da sam ga ja stvorio i zato je stalno pod rukom.
Tada mi je, kad je doao i prekinuo mi ruak, zbog neega jako
smetalo sve to. Smetalo mi je sve to sam znao o njemu i to to
znam sve o njemu, smetalo mi je to je brz i sposoban straar i
smetalo mi to je meni odan tako bez ostatka. Smetalo mi je i to
to je ovako usrdno jurio do trgovake damije da mene potedi
vruine i runog prizora, smetalo mi je to je sada zbunjen,
zajapuren i sav uurban. Zato nisam mogao razgovarati kako
treba, zato sam samo kratko rezao, da ga jo gore zbunim jer mi
je smetala i njegova zbunjenost.
- Pa ta?
- Nita, samo ti kaem ono to sam do sada saznao.

- Ne kae ti meni nita nego se vrti, meko-lji, premee ruke

i noge, cupka mi tepih i kvari mi ruak. Eto, to ti radi.
- Pa ta bi trebalo? Uvijek ti odmah javim za sve to se dogodi,
a ovo se dogodilo.
- Trebao bi mi, naprimjer, lijepo i po redu ispriati sve. Od
poetka.
- Nema poetka i nema nikakvog reda. Trgovci su klanjali
podne, krenuli iz damije i vidjeli na palmi u vrtu povjeane
ljude. Nikoga nisu znali pa su zvali straare. Nisu ni mogli
znati, to je porodica nekog ribara, a oni, kao to zna, uglavnom
ive uz rijeku i drue se meu sobom. im su mi javili, otiao
sam tamo i, kako si me ti uio, najprije sam se potrudio da
saznam ko su oni to su povjeani. Sreom sam brzo saznao jer
je jedan berid prepoznao najstarijeg sina, a onda su doveli
trojicu ribara koji su potvrdili da je to porodica Husajna ibn
Hasana, njihovoga kolege i komije. Nisu mi znali rei gdje je
sada on poto ga od neki dan nisu ni uli ni vidjeli. To ipak
nita ne znai jer se s njim nikada nisu osobito ni viali, znalo je
proi po nekoliko dana da ga ne vide i ne uju. Poto tamo
nisam imao ta vie uraditi, naloio sam da se tijela skinu i
odnesu, a onda doao ovamo da tebe izvijestim o svemu pa da
vidimo ta emo dalje.
- I ti si meni radi toga prekinuo ruak?
- ta u? Ljutio bi se da ti nisam javio, sam si mi uvijek govorio
da ti moram javiti sve, pa i to da je neko udario neijeg psa, s
razlogom ili bez razloga, a ako nema ni toga, da ti javim to da
nita nema. I to odmah, jer minutu kasnije moe biti kasno. To
su tvoje rijei.
- Znam svoje rijei.
- Eto zato sam doao da ti javim za ovaj sluaj. Pogotovo zato
to ti nisi obini emir strae nego najbolji emir strae i najbolji
reis-ul berid.
- Ti e me uiti ko sam i ta sam!?
- Neu, Boe sauvaj, ja se samo trudim da budem tvoj uenik.

- Uzalud, nita od tvog truda. Da si ti moj uenik, naloio bi da

tijela odnesu u tvravu, a ne bi ih slao sahraniti. Moda ih treba
jo jednom pogledati, moda u ja odluiti da ih pogledam,
moda bi neto otkrio da ih jo jednom vidi.
- Tijela su u tvravi i ekaju da ih tvoja milost pogleda ako
bude htjela. I to sam od tebe nauio.
Tada sam ba pobjesnio, ne zato to mi nije dao da i ovaj put
budem u pravu, nego zato to je tako savren pomonik i to je
tako dobar prema
166
167
meni. Ljutila me je ponesenost s kojom mi je izricao pohvale,
ljutio me odani pogled, ljutilo me to je sve uradio tako dobro.
A iznad svega me je ljutilo to postoji na Bojem svijetu.
- Gluposti, ta imam tu gledati, bar ovdje je sve jasno. To je
neka danguba i lezihljebovi koji je nakotio veliku porodicu, a
nema sree ili ne voli raditi. Kad vie nije mogao podnositi
bijedu ili mu krenulo po zlu pa nije mogao ni prehraniti toliku
porodicu, povjeao ih je i pobjegao ili se negdje sakrio. Nema se
tu ta gledati i nema se tu ta traiti, pametna moja glavo.
- Ti si uvijek govorio da je rjeenje uglavnom ono to ti prvo
padne na um poto ti uvijek na um padne ono to je
najjednostavnije i prirodi stvari najblie. Zato sam i ja, kad su
mi javili, pomislio da je u ovom sluaju tako. Ali sam
promijenio miljenje kad sam vidio tijela. Ovdje ne bi moglo biti
tako jer...
- Napolje! Slobodan si, ako mi bude trebao, poslat u po tebe.
Otiao je a da niim nije pokazao povrijeenost ili barem to da
mu nije pravo to sam se tako ponio prema njemu. Pa me je to
jo gore naljutilo i jo vie mi je poelo smetati to neko takav
postoji na svijetu, a pogotovo to je taj neko on. A najgore mi je
bilo to to sam sve vrijeme savreno dobro znao da svemu tome
nije kriv on nego tihi strah koji se u meni zakotio od neobinoga
jutronjeg razgovora s velikim vezirom.

Veliki vezir mi je jo ujutru najavio da emo zajedno klanjati

podne, to je znailo da prije polaska u damiju trebam doi na
razgovor. A na razgovoru mi je rekao ono to sam ja maloas
ponovio Ibn Tevabu (i naljutio se kad sam primijetio da
naprosto ponavljam vezirove rijei, oponaajui ak i intonaciju, iako sam ja lino to izgovorio bezbroj
puta prije nego sam jutros isto uo od njega). Rekao mi je da
sam ja moan ovjek, a daCmoni ljudi moraju biti oprezni jer
izazivaju zavist koja zna prerasti i u mrnju. Biti oprezan znai
znati ono to se oko tebe dogaa, ono to ljudi u tvojoj blizini
misle i rade, znati ko je s kim i ko protiv koga, znati ta kome
manjka i ta ko eli. U mom sluaju je to malo sloenije poto ja
nisam samo moan ovjek nego sam ujedno emir strae i reis-ul
berid, to je velika ast i velika mo (a sve po kalifovoj milosti,
Bog ga poivio). Ja, dakle, moram sve znati ne samo zato to mi
to nalae oprez, nego i zato to mi je to posao. Vaan je posao
koji ja radim i visoko su mjesta na kojima sjedim. Dodue, ja
sam sposoban, o tome dovoljno svjedoi to to ovako dugo
sjedim na dva mjesta i radim posao dvojice sposobnih ljudi, ali
treba znati da dupli posao duplo umara i daumor esto uspava
ovjeka. Umor otupi tijelo i razum, a to nedopustivo umanji
oprez.^Ja sam, osim toga, imao uspjeha, ak sam se i kalifu, Bog
ga poivio, neobino umilio, a i (jjspjeh uspavljuje i otupljuje
oprez koliko i umor, ako ne i vie. On mi jo jednom napominje:
biti oprezan - to je znati. Znati sve, znati i ono to drugi ljudi ne
mogu znati, to je naprosto - znati/) Kad smo izlazili iz damije,
pitao sam ga zato mi je to govorio, a on mi je objasnio da su
vremena ozbiljna iako se ini da je dobro. Mir je, pa se trguje
bez problema, godine su rodne pa nema gladi, kalif je dobar
(Bog ga poivio) pa nema nereda u svijetu, i zato se ini da je
dobro i da su vremena bez problema. Niko ne vidi da se u
gradu nakupilo svakakva svijeta, propalica i skitnica koji se
pretvaraju da su pjesnici i uitelji
168
169

vjere, da su mislioci i recitatori Knjige, a zapravo?! su lazovi,

skitnice i nevjernici. Uvijek su se zla vremena pripremala u
dobrim i zato uvijek treba biti oprezniji u dobrim nego u zlim
vremenima. U vremenima blagostanja nakote se ovi u grubim
haljinama koji pripremaju ili ak dozivaju nevolje, a nikada se
na vrijeme za njih ne pobrinemo. Tako valjda mora biti, jer se u
dobrim vremenima ljudi ne bore za ivot nego ponu tumaiti i
svata zamiljati ne bi li ubili vrijeme i izbjegli dosadu od
besposlice. I tako svi postanu mudraci i tumai, a ko su vei
mudraci i tumai od varalica i skitnica? Oni su proli mnogo
svijeta, oni su nauili da se pretvaraju i zbunjuju narod, oni
znaju mnogo ljudi i zato znaju ta ljudi ele i ega se boje. S
takvima treba raspraviti na vrijeme, od njih treba istiti i grad i
svijet, jer e biti kasno kad dozovu nesrena vremena. A ulema
ne moe sve, takvima je bolje nai neki zloin pa ih mirno
maknuti nego ih proglasiti krivovjercima, jer neko koga su
prevarili moe u njima tada vidjeti muenike za vjeru. Uvijek je
bolje imati mnogo zloinaca nego mnogo krivovjernih, jer
mnogo krivovjernih moe navesti ljude da misle kako vjera i
nije jedna i sveopa. A narod bez vjere je lo narod, zapravo i
nije narod.
Taj razgovor je u meni zametnuo nekakav tihi strah. Nita mi
nije rekao, a posebno me zvao na razgovor. Nita mi nije jasno
zapovjedio, a svim to je govorio zapovijedao mi je i to neto
veliko i vano. Nita opipljivo mi nije dao, a kao da me je na
neto upozoravao. Kad sam ga pri izlasku iz damije otvoreno
pitao, on je poeo okoliati, objanjavati neke krupne i nevane
stvari, sakrivati misao govorei mnogo i neto mi pokazivati
skrivajui ba to ili moda neto drugo
u njegovoj blizini. Sigurno je samo to da me je na neto htio
upozoriti, i to na neto vano, jer ne poziva veliki vezir na tajni
razgovor radi neke sitnice ili zato to mu je dosadno. Na ta me
upozorava? ta mi prijeti? Koja mi propast lei pod nogama?
Ko me slua i ta sam to nepotrebno rekao?

Od izlaska iz damije strah je u meni tinjao, a nije se htio

razrasti da bar znam ta mi je. Zato sam bio netrpeljiv, zato mi
je ruak bio kao da gutam pijesak, zato mi je Ibn Tevab onako
strano smetao. Njemu je lako, on se osjea velikim i vanim
poto misli da radi velik i vaan posao, on ima mene da ga
titim i da me voli spokojno i psei odano. Naprosto ga nisam
mogao podnijeti poto je zadovoljan i dobar.
Kad je Ibn Tevab otiao, ustao sam od ruka ne okusivi
bademe, stomaka teka kao da sam se prejeo masnog mesa.
Premetao sam se po sobi ne nalazei iva mira, mijenjao mjesto,
zamraivao pa otkrivao prozore, a onda, nakon duge muke,
primijetio da za onoga naeg razgovora tepih nije cupkao on
nego ja, da ruke i noge nije premetao on nego ja. Optuio sam i
iznapadao jadnog momka ni krivoga ni dunog, a on prihvatio
kao da je istina i kao da jedino tako moe biti. Obojici nam je u
redu da mi kod njega smeta ono to sam radim.
Uzalud sam brisao ruke jer su stalno bile mokre, a nije mi
pomoglo ni dobro, dugo umivanje i mazanje mirisnim uljem.
Nelagoda me nije ostavljala, a nije htjela ni narasti do pravog
straha. Kao da me stalno neko gleda, neko zlurad i
podsmjeljiv, neko ko vidi i razumije sve moje pokrete, sve to
inim i mislim, a vjeruje da ja nikada neu razumjeti ono to on
ini, jer ne
170
171
jr
mogu razumjeti njega. Neko ija mi nadmonost ne smeta nego
me postiuje ili me naprosto brie. Neko pred kim se osjeam
kao pred Halladom, neko nadmen i bezobrazan ko hoda
unazad zabaene glave samo radi toga da ljude moe gledati
odozgo. Zato mi je sve ovako nelagodno i uurbano, zato to ne
mogu podnijeti taj podrugljivi pogled koji, nevidljiv, na mene
gleda iz zidova i tepiha, iz svakog ugla sobe i iz mene samoga.
Kakva korist od toga to znam da je to tihi strah koji se u meni
zametnuo od razgovora s vezirom? Ako je taj strah okat i

podrugljiv, nee se osloboditi nelagode time to e znati da te

on gleda.
Kad vie nisam mogao podnijeti sve to, poslao sam momka do
Ibn Tevaba da ga poalje za mnom u tvravu. inilo mi se da e
mi biti bar malo lake ako neto budem radio ili se makar
pravio da radim. Uvijek je tako bivalo, uvijek sam se radom
branio od strahova, nelagoda i nesanica, od ponienja, zlih misli
i loih elja. (Valjda sam zato, a ne zbog svoje sposobnosti,
uspio ovako dugo ostati emir strae i reis-ul berid.)
Jo se nije smrkavalo, ali je bilo ugodno svjee, dovoljno da mi
dva-tri puta niz kimu klizne prijatna jeza. Vani me nije gledalo
kao u kui, iako ne bih mogao rei da mi je bilo prijatno, onako
izloenom i samom. Namjerno sam krenuo sam, elei da se u
neto uvjerim ili neto provjerim, ali ve na dva koraka od kue
nisam pamtio ni ta sam ni kako htio provjeravati i kajao sam se
to krenuh tako. Ali se nisam mogao vratiti po pratnju zbog
nekakve lijenosti i malaksalosti koja me je uhvatila, pa sam iao
dalje, bez nelagode koju sam ponio iz kue, a ipak zgren i kao
uhoen. Veliki problem mi je
bio i Ibn Tevab. Ne znam zato sam poslao po njega, ali sam
raunao da, kad sam ve poslao, moram nekako urediti da on
doe prije mene i da eka on mene a ne ja njega. To bi bilo
dobro radi njega jer bi ga potedjelo nelagode to ga je njegov
emir ekao i omoguilo mu da pripremi sve za moj dolazak, a
bilo bi dobro i radi mene jer tada ne bih ekao svog slubenika.
Osim toga, uobiajeno je da on mene eka, pa bi nas to dovelo
na poznat prostor i omoguilo nam da se pravimo da danas za
rukom nije bilo nita. Tako sam mudrovao dok sam iao, ak
sam dva-tri puta stao da se vratim kui i ostavim mu vremena
za dolazak do tvrave, ali sam odmah nastavljao dalje, i to
dosta brzo.
Ibn Tevab me je, naravno, ekao pred tvravom. On je, kae,
znao da u ja doi i doao je u tvravu jo onda kad sam ga ja
otjerao. Odatle je razaslao ljude da trae Husajna ibn Hasana,
ribara ija je porodica povjeana, i onda sjeo da mene eka.

Suvie sam ja, kae, dobar straar i suvie strastan lovac da ne

bih doao. To mi se nimalo nije dopalo i od te mi je njegove
pohvale jo jednom niz kimu kiiz-nula jeza, ovog puta ne ba
ugodna. Moda jesam ja, mislio sam, ali je oigledno i on suvie
dobar straar i suvie strastan lovac, a to za mene nije dobro.
Istina je da ja o njemu znam sve i da sam ga ja stvorio, ali bi se
evo reklo da i on o meni zna sve, ne znajui izvana nita.
Nikako nije dobro da stvorenje zna kako e njegov stvoritelj
postupiti, tada ne valjaju ni stvorenje ni stvoritelj. Moda me je
na njega vezir danas upozoravao? Moda je mali neim
pokazao da eli postati emir strae? Kako je i
172
173
ime mogao pokazati da vezir to vidi a ja ne vidim? Najgore je
to to je zasluio da postane i to bi bio dobar emir.
- Navratio sam onako - govorio sam odluivi da ih pogledam
samo letimino, ne pokazujui nikakav interes - od duga
vremena. Mislim da se tu nema ta vidjeti i da se o svemu
ovome nema ta osobito razmiljati, ali sam, nemajui ta da
radim, odluio navratiti i pogledati. Vie da tebi uinim nego
radi nekog ozbiljnog interesa. Ipak si ti moj uenik i moj
nasljednik.
- Ti si stvarno dobar prema meni, nekad me postiuje tvoja
dobrota. Ali se ovaj put sigurno nee pokajati i to me raduje.
Ovaj put se sigurno ima ta vidjeti i ima se o emu razmiljati.
Zaista se imalo ta vidjeti. Ribarova porodica je bila poslagana u
tvravskoj gasulhani kao koplja u straari - est tijela
poslaganih uporedo i prekrivenih bijelom plahtom koja otkriva
samo lica, potpuno mirna i blaga, kao da su spokojno usnuli.
Ovdje nisu i ne mogu biti ista posla, tako ne izgledaju lica
objeenih. Nisam mogao sakriti uzbuenje, iako sam maloas
odluio da ne pokaem ni interes. Svukao sam plahtu i paljivo
razgledao tijela, ne osjeajui nelagodu to potpuno gole
gledam tuu enu i keri. Ovo, uostalom, nisu vie ni ena ni

keri, ovo su naprosto tijela, niija pa ni svoja, kojih se vie ne

tie nita iz vidljivog svijeta.
Ne pitajui nita, Ibn Tevab ih je poeo okretati da vidim lea.
Kad je prevrnuo svu trojicu sinova i majku, zaustavio sam ga jer
se tu nije vie imalo ta vidjeti. Nije se, zapravo, nita imalo
vidjeti od samog poetka jer ni na jednom tijelu nije bilo niega
to bi o njihovoj smrti moglo rei bilo ta. Ni jedne ogrebotine,
ni naj174
manje ranice, ni jednog znaka kolik ubod igle. Samo tri mladea
na leima jednog od sinova, rasporeena u lijep pravilan trokut
u ijem bi sreditu bilo srce kad bi ga momak jo imao. Lijepi
plavkasti mladei koji bi mogli govoriti o njegovoj srei, ali
niega to bi govorilo o smrti.
- Oni nisu objeeni, ne moe objeeni imati ovako isto i mirno
lice - govorio sam ljutei se na sebe to govorim ono to svaka
budala vidi, i to malome kojemu danas nisam dopustio da mi
isto to kae. - Mnogo sam ih vidio i znam da ovako ne
izgledaju.
- Drago mi je to si potvrdio moje misli. I ja sam odmah
posmislio da nisu objeeni. Ali ta jesu? Nita ovdje nije jasno.
- Ljudi su ih, kae, vidjeli kad su izlazili iz damije u podne?
- Da, u vrtu ispred trgovake damije.
- To znai da ih nije bilo kad su ulazili u damiju, jer bi ih
vidjeli i pri ulasku. Ili vidi neko drugo objanjenje?
- Obavezno. Bili su na palmi pored samog ulaza, nije mogue
ui ili izii da ih se ne vidi.
- Pojavili su se, znai, za ono vrijeme koje su ljudi proveli u
damiji. Suvie kratko vrijeme da bi ih jedan ovjek povjeao.
- Kako jedan ovjek moe objesiti estoro ljudi, pa i da su
najslabiji?
- Ne budali, lice ti kae da oni nisu objeeni ivi, niko od njih.
Mogao ih je, recimo, otrovati, pa ih onda mrtve povjeati. Ali ne
moe ni to, jedan ovjek to ne moe uraditi ni za itav dan.

Moda nikako ne bi mogao, mrtvo tijelo je teko, mnogo tee od

ivoga. Ovo je zaista dobar sluaj, u pravu si ti. Ima ovdje posla.
- Pokuavao sam, dok sam te ekao, dokuiti
175
zato bi to neko uinio. Ti si uvijek govorio da se moe od toga
krenuti ako nema nikakvoga drugog znaka. I nisam naao nita.
Kako god okrenem, ne vidim zato bi neko pobio i povjeao
porodicu nekog iro tog ribara. Ba nita.
Ba nita, osim maloga koji je zaista dobar uenik, suvie dobar
za moj ukus. Gotovo sam siguran da je prema meni djetinje
iskren, ali u naem poslu to nita ne znai, ak je moda gore
ako je neko iskren, a mlai je i sposobniji od tebe. Pomiljao
sam da bi moglo biti dobro da ga ubacim u ovaj sluaj - neka se
malo zbuni i izgubi, ali mi se to nije dalo poto je sluaj toliko
dobar da ga ne bih dao ni roenom ocu. Osim toga, njegov
neuspjeh ide na moj raun, kako god da se okrene. A uspjeh,
ako bi uspio, na njegov.
est ljudi je mrtvo. ivjeli su uz rijeku, u ribarskom naselju, a
naeni su preko sat hoda odatle, pred trgovakom damijom,
na drugoj strani rijeke. Koja je budala spremna ubiti ljude tamo
i vui ih onako mrtve preko rijeke i preko pola grada, do
trgovake damije? I zato? Zato bi neko vjeao mrtve ljude?
Ako su mu zbog neega smetali, oslobodio bi ih se time to su
mrtvi, dakle nita ne dobija njihovim vjeanjem. A ivi nisu
objeeni, jer im lica nisu ni modra ni zgrena nego lijepa, bijela i
mirna. Jedan ovjek to nije mogao uiniti, ak je i velikoj grupi
teko, ako nije ba mona, dobro uvjebana i spretna. Pa i tada s
dobrom opremom i do sitnica razraenim planom jer valja
objesiti est mrtvih tijela u tako kratkom vremenu. Valja ih prije
toga prebaciti preko rijeke i pronijeti kroz pola grada, a sve to
valja izvesti u pola bijela dana. To bi morala biti velika zavjera
monih i posebnih ljudi. Ali
zato bi se moni ljudi u zavjeri bacili na ribara i njegovu
porodicu?

Recimo da bi oni to mogli uiniti da zbune i zaplae narod ili da

zbog neega stvore malo nemira. Moda da skrenu panju s
neega drugoga to rade u potaji. Ipak su budale ako sve to
rade na ovaj nain, kad im je mnogo manja muka a vei dobitak
ubiju li nekog uglednog i velikog ovjeka. Ne dolazi to u obzir,
to su gluposti, ne udaraju zavjere na ribara, i to ba na porodicu
Husajna ibn Hasana. Ali ko je onda, zato i kako? Ne dam ja
ovaj sluaj malome, ne dam ga nikome. Kasnije u odgonetnuti
na ta me je vezir danas upozoravao, kasnije u ispitati otkuda
mi ona nelagoda, za sada je najvanije nai ribara Husajna.
Odavno nisam prolazio tim sirotinjskim dijelovima grada, a
tamo ima svata zanimljivo za emira strae koji hoe da to i
ostane.
Petak, 13.
. U rano jutro sam otiao do Abu Tanabije, velikog lijenika i
silnog znalca za kojega se govorilo da je napravio eliksir koji
oivljava, ak se govorilo i kojega je meu svojim uenicima
odredio da mu u smrtnom asu ulije taj eliksir u usta i tako ga
povrati u ovaj ivot. Ne znam da li je to istina i nikada nisam ni
pokuao saznati, ak nisam pred Tanabijom htio spomenuti ni
njegov eliksir ni prie o njemu. Ako je istina, ne slaem se s
Tanabijom jer mislim da sve treba ii svojim redom, pa i
prelazak iz jednog svijeta u drugi.
176
177
n
udi me da se Tanabija sa svojim umom upusti u takvo neto,
on mora znati ta ovjeku donosi naruavanje reda. A bojim se
da je istina jer nikada ni Tanabija ni njegovi uenici nisu porekli
te glasove, iako nije mogue da ne znaju kakvim ih opasnostima
oni izlau. Porekli bi ih, raunam, da nisu istiniti ili da u njima
nema bar malo istine, jer moraju znati ta im ti glasovi donose i
moraju znati za njih. Uostalom, ne tie me se, o tome s
Tanabijom neu govoriti kao to ne bih govorio ni o nekoj
drugoj njegovoj sramoti koja nije zabranjena i nije zloin.

Uglavnom, svi se slau da je Tanabija najbolji lijenik u

poznatom svijetu i da o vjetini lijeenja zna sve to se u
vidljivom svijetu moe znati jer je obiao sve zemlje i sve
krajeve kupei ono to o vjetini lijeenja znaju ljudi u njima.
Oni koji ga ne vole s razlogom ga zovu Rumi poto svake
godine ide na neko vrijeme u rumske krajeve da istrauje
njihove biljke i da provjerava ono to oni znaju o lijenikom
umijeu.
Abu Tanabija me je uvijek zadivljavao svojom debljinom, po toj
debljini sam i znao da je zaista najvei lijenik i veliki mudrac.
Ne moe ovjek bez silnog znanja i velikog umijea biti tako
debeo, a ipak ivjeti, govoriti, hodati. Razumijem tako debele
ljude u nekome drugom svijetu, moda emo u dennetu svi
biti tako debeli, ali ovdje naprosto nije mogue biti tako debeo
poto je ovo najnesavreniji od Bojih svjetova. Jutros mi se Abu
Tanabija uinio debljim nego ikada, mnogo debljim nego je bio
kad sam ga vidio posljednji put, a to me je jo jednom uvjerilo
da sam doao na pravo mjesto i kod ovjeka koji e mi rei
pouzdanu istinu i poduiti me onoliko koliko je ljudima dato da
podue.
- Neka ti je na sreu, dobio si dosta mesa otkako te nisam vidio
- rekao sam ne nalazei bolju pohvalu i jai izraz zahvalnosti.
- Svaki dan dobijem poneto, ovjek raste ako ivi dobro sloio se Tanabija svojim priguenim glasom koji zvui kao da
dolazi iz neke dubine.
Ispriao sam mu za ribarovu porodicu i pitao ga kako se
ovjeka moe ubiti a da mu na tijelu ne ostane nikakva traga i
da mu lice ostane isto, bijelo i mirno i da inae sve izgleda kao
da nije ubijen.
- Nikako - odgovorio je kad sam zavrio i po tome sam vidio da
me slua, iako mi se sve vrijeme inilo da spava i da je daleko
od mene i mojih problema.
Onda mi je objanjavao da ovjek ima unutranje i vanjsko
tijelo, zbog ega neki misle da u svemu ima unutranju i
vanjsku stranu. On misli da to nije tano i da su to zablude koje

dolaze iz dualistike greke. Istina je da ovjek ima unutranju i

vanjsku stranu, unutranji i vanjski ivot, ali ima i treu stranu
koja se ne smije previdjeti ako se ovjek eli baviti lijeenjem.
Unutranje tijelo i dua ine ovjekov unutranji ivot. Oni su
prepleteni u jakoj ljubavi i toliko ispremijeani da ih se nikako
ne moe odvojiti. Ti moe ubiti ovjeka ne ostavljajui
tragove na njegovome vanjskom tijelu, udarajui hranom ili
vodom na unutranje tijelo", govorio je Abu Tanabija. Moe
mu, na primjer, posebnim travama uspavati srce ili nagristi
stomak, tako da mu zamre krv ili mu se unutranje tijelo pone
hraniti vanjskim. Ali se od toga pokvari boja koe, jer
unutranji sokovi navru vani poto su ograde
izmeu unutranjega i vanjskog tijela popucale i navele ta tijela
da se hrane jedno drugim."
- Ali nije tako sa svim mrtvacima - pitao sam - bar toga sam se
u ivotu nagledao.
- Naravno da nije, jedno je umrijeti, a drugo je biti ubijen. Onaj
koji se umori, odustaje od trke ovako, a onaj koji slomi nogu,
odustaje onako.
Objasnio mi je da ovjek ivi tako to se naizmjenino sui i
vlazi. Unutranje tijelo je ispunjeno sokovima koji teku i
natapaju ga, a onda ga dua prosuuje i zrai. Ljubavna borba
izmeu due i unutranjeg tijela pokree vanjsko tijelo koje
moe hodati, raditi, vidljivo i vanjski ivjeti. Ali se vidljivi ivot
vidljivog tijela ne moe razumjeti niti zamisliti bez svetog
trokuta koji ine dua, unutranje tijelo i vanjsko tijelo. Bez toga
trokuta nema ivog ovjeka i nema ivota.
ta se dogaa kad ovjek umire? Dogaa se to da je dua
umorna od ljubavne prepletenosti s unutranjim tijelom i od
ljubavne borbe s njegovim sokovima. Ona se u lijepoj dokolici
koju joj namee njezin umor prisjea nevidljivog svijeta u kojem
je obitavala i na koji je bila potpuno zaboravila u ljubavnom
zanosu. Ona se polako zasi-uje ljubavne igre i sve ee tone u
sjeanje na nevidljivi svijet, to znai da ovjek stari i da
njegovome vanjskom i unutranjem tijelu sve manje treba

ljubavne igre jer su i ta tijela sve starija i sve umornija. Tako se

jednom dua naprosto ne probudi iz toga besposlenog
sanjarenja, to znai da se vratila svome nevidljivom svijetu, s
Bojom voljom i s Njegovim pristankom.
Sasvim je drugo kad se ovjek ubija. Ubiti
ovjeka znai silom raskinuti ljubavni zagrljaj izmeu
unutranjeg tijela i due, i to onda kad dua jo uvijek ima
mnogo ljubavnog ara, to znai da se nee dobro osjeati ni u
nevidljivom svijetu, jer za taj svijet nije dovoljno umorna i
ohlaena sokovima unutranjeg tijela. Zato ubi-stvo i jeste
grijeh. Takva se dua uglavnom vraa u ovaj svijet kao din,
dobar ili zao, jer ne pripada do kraja ni vidljivome ni
nevidljivom svijetu.
Nisu me zanimala njegova mudrovanja, pa sam otiao. Ne tie
se mene je li ubistvo grijeh zbog svetog trokuta ili zbog neega
drugog, moje je da znam da je ono zloin i da ga ja moram
kazniti. A ipak se nisam uspijevao osloboditi njegovih rijei i
rune drhtavice koja se u meni pojavila od naeg razgovora.
Nisu mene dirale rijei (bojim se da ih nisam ni upamtio ba
sasvim kako valja) nego neko sjeanje, neto to se u meni
pokretalo od itavoga ovog razgovora, neto puno gaenja i
straha. Toliko je sve to bilo jako da sam stalno zebao iako sam
iao mnogo bre nego to bi trebalo u mojim godinama, tako da
sam znojem potpuno nakvasio odjeu.
- Neka se tvoja milost presvue, nije dobro da se znoj sui na
ovjeku. Lako je meni saekati kad znam koga ekam - govorio
mi je Ibn Tevab koji me je ekao kod kue, klanjajui se nekako
razdragano.
- Dugo eka?
- Dovoljno dugo da se obraujem to si doao i dovoljno
kratko da se ne zabrinem ba previe, ak ni toliko da ponem s
potragom.
- A to bi se uope brinuo?
- Bojao sam se da e ii u ribarsko naselje. Znam da u takve
krajeve uvijek ide sam, a to me

180
181
ne veseli jer tamo ima jadnika spremnih da ubiju za jednu
hurmu. Ili ak ni za hurmu nego iz istog oajanja.
- Tebi mogu vjerovati da zna takve krajeve - bio sam zloban
bez razloga i zapravo bez prave elje da budem takav, moda
ak i bez namjere.
- Moe. Moda bih te i ja, ne dao Bog, ubio za jednog od tih
obilazaka da me nisi izvukao i postavio me gdje sam sada. Ali
mi priamo, a znoj se sui na tebi - odgovorio mi je mali, ne
primjeujui ili se pravei da ne primjeuje moju zlobu.
Znao je dakle da u traiti ribara Husajna. To je dobro, jer znai
da ga je on naao, ali i nije dobro, jer znai da se ponavljam i da
me je momak potpuno proitao. Sada ga moram neim
iznenaditi, ali kako kad se moram boriti s nekim mutnim
sjeanjem koje se uznemirilo od moga razgovora s Abu
Tanabijom. Sav drhtim od ponienja i gaenja (to je sjeanje
koje je Tanabija oivio: strah, ponienje i gaenje), a moram
objanjavati da ribarova porodica nije pobijena, nego se
dogodilo neto mnogo udnije, neto sasvim glupo. Neka je
budala zbog nekoga svog cilja vjeala mrtve ljude pred
trgovaku damiju. A oni su bili mrtvi, oni su umrli lijepo i
mirno, dok im se dua prisjeala nevidljivog svijeta. Tako bar
kae mudri Abu Tanabija, a ja se bojim da nije ba tako, ma
koliko Tanabija bio mudar i ma koliko znao o ljudskoj dui.
- Gdje si ga naao? - pitao sam maloga kad sam se vratio nakon
presvlaenja.
- U luci, na samom kraju luke s one strane rijeke. Objeen na
jedan nosa. Lice mu je isto onako mirno, nigdje nikakva traga
kao ni kod njegovih. Moda je objeen juer, kad i oni,
182
samo ga nisu pronali do jutros. Naravno, eka te u tvravi, ako
bi ga htio pogledati.
- Nema potrebe, znam da si ga dobro pregledao, nemam ta
nai, ako ti nisi naao.

- Tvoje povjerenje mi je drae od svih priznanja. Sve je isto kao

kod ene i djece, kao da su se dogovorili. Po tome mislim da su
poinioci isti, samo mi nije jasno to su njega odvojili. Postigli bi
isto, a bilo bi im mnogo lake da su ih povjeali zajedno.
- Oni nisu pobijeni, oni su normalno umrli. IH je u pitanju neko
udo.
- Sigurno zna da je tako kad tako govori.
- Znam.
- Moda su njega odvojili zato to je umro kasnije?
- Ali ko i zato? Kome moe smetati neki jadni ribar i njegova
porodica? Zato ih mrtve vjeati okolo? Ko od toga moe imati
bilo kakve koristi? Znam, misli da moe biti neka osveta. Ali
kakva je to glupa osveta, koja e se budala svetiti tako naporno
po sebe?!
- Ne znam, nita ne razumijem. Ali ti moram priznati da mi je
lake kad vidim da si ak i ti zbunjen.
- I kako to da svi odjednom umru? Svaka ast umoru i sjeanju
due, ali mi to nikako ne ide u glavu. teta to nam i on izmae,
moda bismo bar neto saznali iz razgovora s nekim od
porodice. Treba poslati beride da saznaju sve to se moe o
porodici, to je jedino to nam za sada ostaje.
- Tako sam i ja mislio, ljudi se ve raspituju kod susjeda. Do
sutra emo o njima znati sve to nam susjedi mogu rei, ali se
bojim da e to biti sasvim malo.
183
- Neto moramo uraditi. Ako se ovo ne rijei, u gradu e se
pojaviti strah i zbunjenost. Ipak se ne dogaa svaki dan da
palme raaju mrtvacima.
V
- Zao mi je to te moram obavijestiti da su se ve pojavili,
barem zbunjenost. Bazar i trgovi su puni pria o tome. O ribaru
Husajnu i njegovoj porodici priaju se najbudalastije
izmiljotine, ljudi se utrkuju ko e izmisliti veu glupost da bi
ve za sat vremena tu svoju glupost sluao od nekog drugog i u
nju sada vjerovao kao u dokazanu istinu jer, eto, i drugi tako

govore. Sve se uglavnom vrti oko toga da je on izvukao iz rijeke

krag sa zarobljenim dinom i da su traili od dina da im
stvori bogastvo. On je obeao, oni su ga oslobodili a onda ih on
pobio o povjeao. Bio je neki zli din, a sada krui gradom i
vreba nove rtve.
- Gluposti.
- Naravno da su gluposti. Dobro je to te gluposti za sada
dolaze od zbunjenosti, ali e biti loe kad budu dolazile od
straha. Radoznalost i zbunjenost su moda i dobre, ali ta sa
strahom?
- Ni zbunjenost nije dobra, uvijek je loe kad narod ne zna
pravu istinu, provjerenu i sigurnu.
- A grad je pun onih koji zbunjuju narod. Danas su u luci,
nakon dume, govorili al-Hal-lad i Abu Said Dunabi. Okupili
hamale i govorili im preko sat vremena.
- ta to, molim te?
- Opet gluposti, ali gluposti koje narod voli uti. Govorili su da
je Bog poklonio svijet ljudskoj zajednici, to znai da je itav
svijet vakuf. Poto je svijet vakuf, vakufsko je i sve to je na
svijetu. Nita nije dato jednom ovjeku, pa jedan
ovjek nema prava ni da ima bilo ta. Zato bi sve na svijetu svu zemlju i sve blago, sve deve i svo voe, sve to je ljudska
zajednica i to ljudi uivaju po milosti Bojoj, trebalo dati
zajednici na upravljanje i podijeliti svima podjednako. To bi
bilo u skladu s bojom milou jer Bog voli ljudsku zajednicu,
sve ljude podjednako i jedino onda kad su zajedno, a ne jednog
ovoliko a drugog onoliko, jednog vie a drugog manje, niti voli
jednog ovjeka samog za sebe. Zato Bog i govori ljudima kao
zajednici, preko imama i bojih prijatelja.
- To bi trebalo baciti u tvravu. Oni ne potuju ni Knjigu ni
obiaj, za njih nema ni granice ni reda. To njihovo bi znailo da
su Bogu jednaki vjernik i nevjernik, poten ovjek i lopov,
najbolji radnik i skitnica.
- Nisam rekao da ih uhvate, zna ta nam se dogodilo kad smo
uhvatili Hallada to pravi nered na bazaru. Ali sam upozorio

beride da upamte sve hamale koji su ih sluali i da kasnije

porazgovaraju s njima.
- Dobro si uinio. Sada si slobodan, sutra emo vidjeti ta emo
dalje.
Jedva sam ekao da ode jer se sve u meni uskuhalo kad je
spomenuo Hallada, a ne bih volio dopustiti da on to vidi.
Zapravo nije uskuhalo nego se samo pojaalo ono komeanje
koje traje jo od razgovora s Abu Tanabijom. Tako mi se
objasnilo ono to se pokrenulo u tom razgovoru jer je na
spomen Halladovog imena isplivalo sjeanje na njega, sjeanje
ispunjeno ponienjem, gaenjem i strahom, sjeanje koje se
stalno vraalo ma koliko se ja trudio da ga potis-nem.
Ponienje, gaenje i strah su u meni potpuno i konano
povezani sa Halladom, kad god
184
185
ih osjetim, pred oi mi ispliva njegov lik i kad god se sjetim
njega, osjetim ponienje, gaenje i strah. Oni su jedno. A on je,
sam za sebe, sve nepoznato i strano, sve uvredljivo i
zabranjeno. I jo neto to ne bih znao, a moda ni smio rei.
Za njega sam uo, a i viao sam ga, prije nego smo se upoznali i
bio mi je strano odbojan ve na prvi pogled. A onda smo se
upoznali na sunnetu moga drugog sina. On se malo prije toga
vratio iz Mekke gdje je proveo godinu dana, a ja sam inio sve
da prema sebi oraspoloim princa Hasana ibn Alija al-Tavdija
pokazujui mu i poruujui na razne naine da ja nisam kriv to
sam ovjek velikog vezira, da to nipoto ne znai da sam protiv
njega, Hasana, da se ja ne bih ni elio mjeriti s prinevima i
vezirima i da sam, ako se poteno gleda, podjednako ovjek
svih onih koji su iznad mene jer ih sve sluam i bdijem nad
njihovim snom i mirom. Darovima i molbama uspio sam ga
ubijediti da doe na sveanost koju sam priredio kad sam
sunnetio sina, pa je doao i doveo Hallada prema kojemu se
odnosio kao prema velikom prijatelju.

Nikad nisam volio mudrace koji se prave da znaju vie od

drugih i o svemu govore podiui oi prema nebu ili prst uvis,
ali mi je ovaj Hallad bio posebno odvratan sa svojim bijelim
ogrtaem, trokutastim licem preirokog ela i picaste brade, sa
svojom zabaenom glavom iz koje svakoga gleda odozgo,
gotovo kao nekoga nieg i nedostojnog. Nije se poklonio ni
pred velikim vezirom (hvala mu na asti koju mi je uinio
doavi bez poziva na moju sveanost, iako je tim dolaskom
princa Hasana konano ubijedio da sam njegov ovjek), sa
svima je govorio u kratkim reenicama a svoje vodnjikave,
gotovo
186
prazne oi ni na kome nije zaustavio due od treptaja. Vezir ga
je pohvalio to je tri puta iao na had, a on se nasmijao,
odmahnuo rukom i rekao: Valja ispisati trokut", kao da se time
dostojno zahvalio za vezirsku pohvalu.
Jako me je odbijao ali sam trpio, trudei se da budem dobar
domain zbog princa, ali i zbog svoje sveanosti koju ne bih
pokvario ni zbog deset onakvih umiljenih mudraca. ak sam,
to je on bio gori, vie truda ulagao da budem dobar i paljiv
prema njemu. Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi put i
iskreno se zaudio: to mi je ovjek odvratniji, vie se trudim
oko njega, to neko jasnije pokazuje da me nee, ja mu se vie
nameem i osjeam jau elju da me prihvati. Najvie sam
nutkao njega, u njegovo erbe sam cijedio najvie slatkog soka
(poto sam za njega lino ja pravio erbe), za njega sam odvajao
i pred njega stavljao najbolje komade hrane, a on niim nije
pokazao da primjeuje tu ljubav i ak me ni jednom nije
pogledao. Kao da on zaista zasluuje tu milost i kao da nita na
svijetu nije normalnije od toga da se prema njemu pokazuje
toliko dobrote.
U neko doba je, ni od koga pitan, poeo tumaiti da je ovjek
kao orah jer ima vanjsku ljusku koja je meka i upotrebljiva ali
otrovna, unutranju ljusku koja je dobra jedino za spaliti i
jezgru koja je blagoslov i ista hrana. Tako i mi", govorio je,

imamo tijelo koje je mekano i moda za neto korisno, ali je

otrovno jer nas zavodi i skree nam panju sa svega vanoga,
odnosno sa jednoga koje je jedino vano. Unutar tijela imamo
ivot koji treba spaliti, koji treba sagorjeti to bre i u to
sjajnijem plamenu ne bi li se makar malo osvijetlio mrak naeg
vidljivog
187
ivota. A unutar te dvije ljuske svi imamo jezgru, imamo duu,
zrno Stvarnosti. U sve nas je Bog pohranio dio sebe, dio istine
koji je jednak sa svom istinom ako se u nju uronimo dovoljno
duboko i ako joj se posvetimo dovoljno iskreno. Toj jezgri, tom
zrnu istine u sebi, mi se trebamo posvetiti. Potonite u sebe
dovoljno duboko, pro-drite kroz one dvije ljuske, i doi ete do
Istine. Ne treba putovati svijetom, ne treba ii daleko da bi se
nala istina. Treba samo ui to dublje u sebe, do istine vodi
putovanje unutra i u dubinu."
- Otkud onda zlo na svijetu, otkud loi ljudi? - pitao sam. - Ako
je u svima nama dio dobrote i istine, ta stvara zlo i loe ljude?
- Stvaraju ih glupa pitanja - odgovorio je ne gledajui me i svi
su se nasmijali, ak i veliki vezir koji nikada nije volio brze
dosjetke. - Ozbiljno govorim. Zlo je glupost i dolazi od
gluposti. Tamo gdje ima znanja nema zla, tamo gdje je ljubav
nije mogue zlo. Zli su oni ljudi koji ostaju na svojim ljuskama,
zli su jadnici koji ne smiju u sebe zaroniti dovoljno duboko,
to znai da dolazi i od kukaviluka. Glupost i nedostatak
smjelosti raaju zlo. Iako ima i onih koji ne mogu zaroniti u
sebe jer nemaju u ta, to moram priznati.
Bog mi je svjedok da sam mu se onim pitanjem samo htio
umiliti, pokazati da sam ga sluao i da elim razgovarati da bih
ga jo sluao. Ali on nije htio razgovarati nego govoriti, on je
htio pokazati da zna i naprosto prenijeti znanje. Valjda me je
zato ismijao. Sigurno je zato, poto me je ismijao nekako usput.
Ne pogledavi me, ne odgovorivi meni nego svima, pokazajui
izrazom lica, tonom, itavim svojim nadmenim biem, da uope
ne eli ismijati mene i da to ne

188
moe eljeti jer ne zna da ja postojim. Strano me je pekao
smijeh ljudi na mojoj sveanosti, ali me je jo gore peklo to to
on ne zna da ja postojim (ne odbija znati nego naprosto ne zna i
kao da ne moe saznati). On me ne vidi i ne uje, a sve mi
govori da me ne moe ni vidjeti ni uti. On kao da misli da
najbolji komadi s moje trpeze i najbolje voke iz mog vrta
prirodno pripadaju njemu i sami dolaze pred njega.
Nisam ja elio u taj njegov svijet oraha u kojem svaki ima istu
jezgru, Bog mi je svjedok da mi se taj svijet ne dopada i da ga se
ak bojim jer ne bih mogao podnijeti tu neureenost u kojoj je
svakome svugdje mjesto. Nije me ak ni zanimalo to to on
govori jer nikada nisam osobito volio mudrovati o tim krupnim
i nevanim stvarima o kojima svi imaju pravo misliti to ih je
volja -jer nikome nita od njih ne zavisi. Obratio sam mu se
samo zato to sam elio (laem, nisam elio nego mi je trebalo,
ali zbog ega, Boe moj) da mi neim kae Vidim te",
Postoji", Znam za tebe", bilo kako da mi kae ili pokae to ili
neto slino. Zato sam se pravio da me zanima ono to govori,
zato sam htio razgovarati s njim, zato sam mu se obratio i zato
sam bio ismijan u svojoj kui.
Najgore je to sam zaista sluao ono to govori, buljei u
njegove prazne oi. Valjda se tako, kroz oi i kroz ui, u mene
uvukla slutnja nekog drugog svijeta, neto to mi je govorilo da
sve moe biti sasvim drugaije, da sve moe biti neureeno,
gotovo prazno i iznad svega strano. Kad sada o tome svemu
mislim, raunam da me nije mnogo kotala sveanost koju je
Hallad upropastio, da me nije mnogo kotao ak ni smijeh na
moj raun, ali me je nepodnoljivo mnogo
189
kotala ta slutnja i nesposobnost onoga napuhanog smutljivca
da me vidi. Kotali su me mira i sna, kotali su me ovog
sadanjeg uasa u kojem se prevrem po sobi dok zapisujem
ove dogaaje, moda e me kotati razuma i ivota.

Subota, 14.
Ibn Tevab me je probudio prije nego se estito razdanilo. Bio je
blijed i nateenih kapaka, prljav i strano umoran. Vidjelo se da
nije spavao jer je stalno mirkao i rukom sakrivao usta, a ipak
se, jadnik, silno izvinjavao to me je probudio i na sve naine se
trudio da izgleda bodro i poletno, kao da e meni biti ta lake
ako je on bodar.
Ispriao mi je da je no proveo u lijevoj strani grada, u naseljima
ribara, hamala i ostale sirotinje, njukajui, razgledajui i
ispitujui. Nadao se da e naletjeti na neki trag, a usput je
provjeravao beride zaduene da razgovaraju sa hama-lima koji
su sluali Hallada i Abu Saida. Nije da se on neega boji,
daleko od toga da je pomislio na pobunu ili nerede, ali je volio
obii i svojim se oima uvjeriti da je sve u redu. Od mene je
nauio da treba vjerovati svakome, ali najvie sebi i da zato
mudar ovjek najvie voli sve uraditi sam ili bar provjeriti kako
je drugi neto uradio za njega.
Kui se vratio dosta kasno, ne naavi nita vrijedno ali prilino
umiren to se tie hamala, i zatekao momka koji mu je doao
javiti za neku zbrku u trgovakom dijelu grada, po svemu
sudei u kui velikog i bogatog trgovca Sufjana. Tako je odmah
otiao tamo i zadrao se evo do sada. Upravo dolazi od
Sufjanove kue jer misli da i ja moram pogledati ono to se
tamo dogodilo.
To mi je ispriao dok sam se spremao za izlazak, a usput me je
obavijestio o onome to se dogodilo i to je toliko vano da me
je morao probuditi. Kad je doao kod Sufjana, zatekao je
neopisivu zbrku i bezbroj ljudi, to poznatih to nepoznatih.
Zatekao je Abu Tanabiju, potpuno izgubljenu porodicu
okupljenu u jednoj sobi, kuu potopljenu svjetlom u svakom
kutku, uplakane i nepokrivene ene, djecu koja vrite i zapliu
se ljudima oko nogu, poslugu koja ne zna kud udara, ali uporno
protrava i jurca okolo nosajui nekakve besmislene i nikom
potrebne stvari. Jedini ovjek s kojim se moglo govoriti bio je
Abu Tanabija i on mu je ispriao da se za veerom Sufjan

rasprsnuo. Izbezumljeni, porodica i posluga su se rastrali po

kui, pa onda istrali na ulicu, upadali kod susjeda i traili
pomo, jurili i vikali po ulici, a njihov prvi susjed, trgovac Ibn
Mahmud, mudar i sabran ovjek bez osobitog bogatstva ali
velikog iskustva, poslao je po njega, Abu Tanabiju, nadajui se
valjda da se tu jo uvijek moe neto uiniti. Kad je on doao
ovamo, vidio je da se Sufjanu vie ne moe pomoi, ali je ostao
bojei se da e uskoro ovdje imati itekako mnogo posla. Kad se
zbrka smiri, raunao je Tanabija, mora biti mnogo ukuana
kojima e trebati njegova pomo, ako i njima svima bude u
stanju pomoi.
I Tevab se uvjerio da se Sufjanu zaista ne moe pomoi, a i ja
kad sam vidio ono to je od njega ostalo. U ivotu sam vidio
svega i svaega,
190
191
ali nita ni blizu tako jezivo i odvratno. Na sredini sobe
bezoblina gomila mesa, ila i crijeva, oblivena krvlju i izmetom
i proarana lokvicama nekakve ukaste vodurine. Iz gomile su
virile kosti, a okolo, po zidovima, bili su zalijepljeni komadi
koe i mesa. Svuda po sobi komadii sala i mesa, komadi loe
savakane hrane i ljudskih iznutrica u raznim bojama.
- Jesi li izdrao? - upitah Ibn Tevaba videi njegovo ukasto
lice kako se gri i osjeajui kako se moja vlastita utroba gri jo
gore.
- Jesam ovdje, ali sam na putu do tebe povraao dva puta.
Inae bih, ini mi se, i ja ovako.
To mi je bilo drago uti jer sam se nadao da u ja izdrati, pa
poeh pametovati kako se iz svega moe izvui pouka, pa i iz
ovakvih stvari. Evo, naprimjer, ovi komadi hrane koje ni
najbolji stomak ne bi mogao preraditi kako valja jer su preveliki
i loe savakani. ovjek koji ovo vidi, a ima malo zdrave
pameti, mora shvatiti koliko je vano imati dobre i zdrave zube,
jesti polako i vakati dugo.

Moje pouno brbljanje bi me slabo ohrabrilo da nisam vidio

Abu Tanabiju i njegovu nadmonu debljinu koja je uvijek bila
iznad ili izvan svih zemaljskih prizora. Po svemu se vidjelo da
bi on i pred gorim prizorom sjedio isto ovako miran i debeo,
zatien svojom debljinom od svih iskuenja, rugoba i opasnosti
ovoga svijeta. Divio sam mu se, volio ga, bio mu zahvalan i
iznad svega mu zavidio.
- Drago mi je da te vidim - rekoh mu umjesto pozdrava,
vjerujui da moj ton govori vie od svih pozdravnih rijei.
- esto se viamo u posljednje vrijeme 192
odgovori Tanabija isto toliko ljubazno. - Daj Boe da izie na
dobro po obojicu.
- Da je sree, stalno bismo se viali. Ja mislim da u mom poslu
ti moe biti od vee koristi nego pedeset dobrih i pouzdanih
straara.
- Mogli bismo se ee viati - sloi se Tana-hija - poslovi nam
se negdje zaista dodiruju, harem u tome to obojica moramo o
ljudima znati ba sve. Dodue, ja tebi mogu pomoi, a ti meni
slabo, ali to nije ni vano, meni ne mogu pomoi ni oni koje
lijeim, pa se ipak viam s njima.
- Mogu ti barem praviti posao - pokuah se naaliti, ali niko
nije primio moju alu. Onda zaokruih rukom po sobi i upitah
ga: - Kako bi ti ovo objasnio?
- Nikako. Bojim se da ovome nema objanjenja.
- A ipak se dogodilo - bio sam uporan.
- Dogodilo se mnogo toga emu nema objanjenja. Ne moe
ljudska pamet ba sve objasniti.
- Bog nam je dao razum da objanjavamo. Znalci su tu zato da
objanjavaju ono to se normalnim ljudima ini neobjanjivim.
- Bog nam je dao razum da objanjavamo i da njime otkrijemo
njegove granice.
- Ipak se moe objasniti, ako se zna.
- Pa evo objasni. Ja ne znam i bojim se da niko ljudske pameti
ne zna.

- Sufjan je za svojim trgovakim poslovima mnogo putovao,

iao je ak do Kabula. Je li mogue da se tamo nekome
zamjerio?
- Nije mogue nego sigurno. Bio sam u tim krajevima i vidio da
su ljudi ponosni preko svake mjere, toliko ponosni da je za njih
uvreda ne jede li za njihovom trpezom koliko i oni, makar
193
ti se ne svialo ono to ti nude. A ne moe ti se sviati jer jedu
jako malo voa i strano mnogo nekoga oporog mesa. U
ljekarstvu im je jaka strana lijeenje rana na vanjskom tijelu, a
mogli bi biti i mnogo bolji jer imaju bogate i krepke trave.
- Je li mogao onaj kome se Sufjan zamjerio spremiti u vidu
poklona neku travu za rasprskavanje tijela? - pitao sam uporno
traei nain da ovo objasnim.
- Nije, jer takve trave nema. Najjae trave te vrste su one koje se
daju za ienje stomaka, ali je njihovo rasprskavanje tako slabo
da se mora uzeti pola ake trave za pokretanje malo veeg
stomaka.
- Pa od ega se onda rasprsnuo?
- Ne znam, dragi ovjee, ne znam. Moda su mu se zbog
neega dua i unutranje tijelo jako sukobili, ali ne znam ta bi
moglo izazvati tako estok sukob.
Primijetio sam da Ibn Tevab neto mjeri po sobi, a onda negdje
odlazi s jednim slugom. Stvarno je dobar taj momak, ma kako
izmuen i umoran bio, on svoj posao radi onako kako sam ga
uio. Ne znam da li vie voli mene ili posao kojem sam ga
nauio, ali znam da se te dvije ljubavi moraju sukobiti i da to
nee biti dobro za jednoga od nas dvojice.
- Ti, znai, misli da on nije ubijen - ispitivao sam dalje Abu
Tanabiju jer mi se zbog neega inilo da on zna ili bar sluti vie
nego to meni govori.
- Rukom nije sigurno.
- Zar se moe jo nekako ubiti?
- Ne znam ba pouzdano, nikad se nisam susreo s takvim
sluajem, ali mi se ovako ini da

moe. Moe na primjer ovjeka ubiti i tako sto e mu duu

sukobiti s unutranjim tijelom. Nekako mu usadi neku snanu
duevnu enju ili strah, pa se dua okrene od tijela ili ak
protiv njega. Zbog toga se unutranje tijelo prestaje suiti tako
da sokovi jako nabujaju i dolazi do unutranjeg guenja ili do
rasprska-vanja. Ponavljam da ne znam ni za jedan sluaj, ali mi
se ini da bi tako moglo. Pa o tome smo i juer razgovarali.
- A bi li moglo sa dinima? Da, naprim-jer, u neko tijesto
zatvori dina pa da ovjeku da pojede to tijesto i tako unese
dina u sebe?
- E to ne znam, to ne spada u moja znanja i nema veze s
ljekarstvom. O tome bih mogao neto misliti, ali to to mislim
ne bih mogao nikome rei.
- Moe meni, sigurno niko nee znati.
- Ne mogu ni tebi.
- Ni kao starom prijatelju?
- to misi da smo mi ba takvi prijatelji?
- Zato to bih ti mogao napraviti bezbroj neugodnosti, a ja ti ih
ne pravim i ne bih ni za ta na svijetu. Mogao bih te sada
odvesti u tvravu, mogao bih te muiti i dobro izlomiti prije
nego veliki vezir sazna i naredi da te pustim. Mogao bih ti
omesti put na koji se sprema, mogao bih upozoriti da jo nisi
iao na had a ve si starac, mogao bih... A ja neu nita od toga
nego u te moliti da mi kae, moliti te toliko da ti dosadim pa
e mi rei ne bi li me se otresao. Kao pravi stari i iskreni
prijatelj.
- Dobro, tebi u rei ako je tako. Tebe ba toliko zanima ta
mislim o dinu u tijestu?
194
195
- Da.
- I nee se jako razoarati ako ti iskreno kaem ta o tome
mislim?
- Neu, vano je da kae.

- Mislim da je to grozna glupost, moda najvea koju sam uo.

Ali ponavljam: nisam o tome mnogo uio i ne znam ba
mnogo.
Okrenuo sam se i poao prema izlazu. Bilo mi je krivo to mi je
tako odgovorio jer sam ga zaista potovao i iskreno elio da
budem njegov prijatelj. Uvijek sam govorio da je Abu Tana-bija
najvei znalac ljekarstva u poznatom svijetu, da je jedan od
naih najumnijih ljudi, da je samo on dovoljan da Bagdad bude
centar svijeta. Ja sam ga odveo i do velikog vezira, moja je
zasluga to lijei i samoga kalifa. Dodue, i zasluio sam da mi
ovako odgovori, bilo je glupo to sam mu poeo prijetiti. Moda
on zaista tako misli, moda ne krije nita nego stvarno ne zna
ta je bilo za Sufjanom, moda stvarno o dinima nita ne zna,
ali sam ja ipak postupio strano glupo i bio sam jako ljut na
sebe.
Na izlazu me je ekao Ibn Tevab, kao da je znao da u naii.
- Ja u te otpratiti dio puta, pa u se onda vratiti do bazara da
se raspitam o Sufjanu. Od tebe sam nauio da o ljudima treba
saznati sve to se moe, jer ljude ubijaju samo njihovi poznanici.
- Znam, ostatak glasi: ubistvo nepoznatog ovjeka nije zloin
nego glupost ili greka, to doe na isto. Dobar si ti uenik i
dobar nasljednik, mogu mirno putovati - prekinuo sam ga
zahvalan to se poziva na mene nakon onog ponienja koje sam
sebi priredio s Abu Tana-bijom.
196
- Ne dao mi Bog da tebe naslijedim ili da budem svjedok tvog
putovanja.
Ove sluajno razmijenjene rijei lijepo su me ganule. Obojica
smo govorili iskreno. Bog mi je svjedok da sam ga pohvalio
iskreno, iz nekakve zahvalnosti, ne draei ga i ne ispitujui
tom pohvalom da li on pomilja na to da me naslijedi. A i on je
odgovorio iskreno, odjednom i bez daha. Vidjelo se to i po tome
to mu se ukasto i umorno lice zacrvenilo kao od bijesa. Bilo
mi je lijepo, ozario me je taj trenutak ljubavi i iskrenosti, postao
sam ranjiv i blago tuan.

Sunce je ve bilo pripeklo, a mi smo ili polako i u tiini, pazei

valjda, onako ozareni, da ne nagazimo suvie jako kaldrmu pod
sobom i da svoju ozarenost ne pokvarimo naglim pokretom ili
glupom rijeju. Ve sam bio zaustio da se ispovijedam, da
tugujem zbog neobjanjivih i runih smrti koje mi se odjednom
sruie na glavu. I to sada, kad je princ Hasan jai nego ikada, a
veliki vezir umorniji i pospaniji nego ikada. Zato ba sada i
zato meni? to je ovakvo neto ekalo da zaem u godine i da
se umorim, sto se nije dogodilo dok sam bio u snazi i eljan
dokazivanja? Ja sam, kad se sve sabere, ipak dobar i napaen
ovjek. Zato ovako runo, neoekivano i neobjanjivo?
Sreom, suzdrao sam se, ne zbog opreza (za njega sada nisam
imao snage, ne moe se istovremeno biti njean i oprezan) nego
zato to sam se na vrijeme sjetio da bih nakon ispovijedi mrzio
maloga. A ne bih mogao podnijeti da ga mrzim, previe mi
ljubav treba kad sam kao sada, tuan i slab. Niim ne smijem
pokvariti ovaj trenutak ljubavi i iskrenosti, suvie mi je vana
moja blaga tuga i osjeanje slabosti, zato moram utjeti i
197
zato se ne smijem ispovijedati makar u tom ispovijedanju i
tugovao. .
- Nita zanimljivo, kao to sam i mislio -progovori najzad Ibn
Tevab - ribar kao svi ribari, porodica kao sve sirotinjske
porodice. Susjedi ga nisu voljeli jer je bio zgren i neugodan,
jedan od onih ljudi koji misle da od sudbine zasluuju mnogo
vie nego to su dobili. Volio je da se pravi mudar i da
raspravlja o uenim i nerazumljivim stvarima. Jo vie je volio
da ga viaju s uiteljima i pjesnicima. Silno se ponosio to je
jednom razgovarao s al-Dunajdom, pa je sve to je govorio o
stvarima koje ne zna pripisivao njemu. Unazad nekih godinu
dana al-Hallad je ponekad ruavao i veeravao kod njih, a on
je tvrdio da ga Hallad neobino hvali, da dolazi njemu kad
god mu zatreba sugovornik s dubokom duom i da jede s njima
kad god poeli da se skloni u neki dom, uz ognjite i u
porodicu. Navraali su i drugi ljudi odjeveni u grubu

odjeu, udni i divljani, navraali su mnogi nepoznati, ali bi

se za sve reklo da su neki pjesnici i isposnici.
Ni do kraja njegovog izvjetaja nije potpuno iezla moja njena
ranjivost i tome sam se radovao. A radovao sam se i tome to
sam mogao, tako iskren i ranjiv, razgovarati o poslu. Bilo je
dobro, sve je bilo lijepo i dobro.
- Treba dobro istraiti ko je sve navraao. Sumnjivi su mi ti sa
vreama i tapovima to u ime Boga nee da rade, nego rone po
sebi i trae istinu. Kao da istinu ne mogu nai i oni koji rade i
ive pristojno. Moglo bi se desiti da iza svega toga stoji neka
zavjera.
- Na to sam i ja jutros pomislio. Dok sam te ekao, na ulazu
Sufjanove kue, palo mi je u oi
198
da bi se njegova kua mogla ravnom linijom spojiti s kuom
ribara Husajna. Stoje na dva suprotna kraja grada, u ravnoj
liniji, a na istoj toj liniji, samo unutar njezinih krajeva, stoje
trgovaka damija i luka, mjesta na kojima su objeeni ribar i
njegova porodica.
Trgnuo sam se od Ibn Tevabovog razmiljanja, ugodno
iznenaen time to se mali osposobio /a takva povezivanja,
zanimljiva i dobra ma koliko ponekad beskorisna. Znao sam da
je odlian straar, ali sam sve do sada mislio da je sposoban
jedino za normalno ispitivanje i praenje ljudi. Sada, evo, vidim
da zna i povezivati, neobino i zanimljivo, onako kako sam i ja
radio u mlaim godinama i zbog ega sam iziao na t^las.
- Znam da ovo lii na mudrovanje pospana i umorna ovjeka,
ne zamjeri to sam ga izloio pred tobom i to u te malo
ubjeivati da ga pretrese. Ako je zavjera, kao to sam pomislio,
zato ne bi sa zloinima krenuli s dva suprotna kraja grada da
strah i zbunjenost posiju odjednom po itavom gradu? Time bi
se moglo objasniti i razdvajanje ribarove porodice i njegovo
vjeanje u luci. Ako mislimo na zavjeru, jasno nam je zato su
njega odvojili i objesili posebno, a ako iskljuimo zavjeru, to ne
moemo niim objasniti. Znam da ovo zvui kao glupost, ali te

ipak molim da bar malo, onako usput, razmisli o ovome to mi

je palo na um dok sam te ekao.
- Nisu gluposti. Zna da sam uvijek govorio da je vano nai
neko objanjenje za zloin kojim se bavi. Makar bilo pogreno,
objanjenje koje si naao daje ti neki okvir u kojem trai i
razmilja. ak i onda kad nema ni jednu jedinu injenicu
kojom potvruje svoje tumaenje, dri ga
199
se jer e ti ono dati okvir u kojem e traiti i rei e ti ta da
trai, pa ak i ta trai.
- Znai doputa mogunost zavjere i tumaenje da oni idu s
dva suprotna kraja grada da bre posiju strah i zbunjenost u
gradu.
- Kako ne. Svi ti pjesnici su nevjernike dualistike budale
kojima bi lako moglo pasti na um da zloinima neto crtaju.
Njima bi jo moglo neto i znaiti da krenu s dva suprotna kraja
grada i idu prema njegovoj sredini. Uvijek zloin ima neku
geometriju i zloinac uvijek crta neku figuru, makar to i ne
znao. A ovi to znaju, oni to rade namjerno, zbog nekih svojih
izmiljotina i uvjerenja.
- Oekuje da se neto desi na sredini izmeu ove dvije
take, naprimjer u rijeci?
- Ne oekujem nita, samo razmiljam u okviru koji imamo.
Imamo liniju na ijim su krajevima ribarova i Sufjanova kua, a
izmeu njih damija i luka. Ako smo u pravu, moglo bi se neto
dogoditi na pola puta izmeu damije i luke, recimo na rijeci.
Imamo, dalje, zavjeru u koju je bio ukljuen ribar i moda neko
iz njegove porodice, moda ak i Sufjan, jer ti bogatai ne znaju
sjediti s mirom i uivati u svom bogatstvu, oni stalno gledaju ili
da ga uveaju ili da ga izgube zbog elje za vlau. Za Sufjana
jo ne znamo, suvie je ugledan da bi ga se olako napalo, ali za
ribara moemo biti sigurni. To nas dovodi do pitanja zato mu
se njegovi tako runo i tako krvavo svete. Moda zato to se
htio izvui iz zavjere, moda je ak nekome neto i rekao. Ako
je tako, ubili su ga da nita ne kae ili da ne kae nita vie od

onoga to je ve izdao, a onda im se pokazalo da bi mogli uda

uraditi ubiju li i Sufjana. Tako e proiriti strah gradom,
provesti
200
svoju nevjerniku igru suprotnostima i sauvati zavjeru od
izdaje, a nas zavesti tako temeljito da im nikad ne uemo u
trag.
- Nema ti ravnoga na svijetu - uzviknuo je mali dok sam jo
traio novu mogunost. Oi su mu sijale iako bi morale biti
mutne od pospano-sti, a lice mu se opet arilo kao ono maloas.
Bio sam mu zahvalan za to divljenje, prijalo mi je i trebalo mi
ovako ranjivom i preplavljenom iskre-nou. Zato sam mogao
biti blag, dobroudan i skroman, lako mi je bilo da posumnjam
u svoje rjeenje jer mi se on iskreno divio.
- Sve to stoji, ako su ove smrti povezane -razmiljao sam dalje,
dovodei u pitanje ono od maloas - ako je sve ovo jedan a ne
dva ili tri sluaja. Mi moramo dalje raditi kao da smo u pravu, a
to znai da mora saznati sve o Sufjanu, a onda ispitati sve
straare i beride, moda je ribar nekome od njih togod lanuo,
pa ga njegovi zato kaznili.
Otpustio sam ga i produio kui gotovo sre-an. Ostala je u
meni ona lijepa iskrenost koju sam osjetio na izlazu iz Sufjanove
kue ali se pojavila i nekakva bodrost, nekakva nada da neto
ipak mogu uiniti i da mi godine nisu popile snagu i pamet.
Istina je da jo uvijek ne znam nita, ali vidim da jo mogu
misliti, mogu zamiljati tok zloina i na kraju dokazati da je on
ba tako tekao. Ne znam kako su ovi ljudi pobijeni, ali mi se ini
da znam zato su mogli biti ubijeni, a to je ve neki okvir koji mi
pomae da razmiljam i traim. Sve je lijepo i sve e biti dobro,
ponavljao sam u sebi, mogu sada u to vjerovati, zaista mogu
vjerovati. Odluio sam da kod kue o svemu jo jednom
razmislim, da sve to znam zabiljeim i da pokuam tano
odrediti okvir u kojem emo
dalje tragati, moda i da nacrtam ovo to do sada slutim.

Nije mi bilo sueno. Nadomak kue sreo sam princa Hasana

ibn Alija al-Tavdija na prelijepoj bijeloj kobili sa crnim cvijetom
na elu i sa crnom grivnom oko prednje lijeve noge. Vraao se
valjda s jahanja.
- Otkuda ti?! Zar si ti jo uvijek u Bagdadu!? - udio se
zauzdavi konja na pola koraka od mene i trudei se da zabaci
glavu na Halladov nain.
- emu se udi tvoja milost kad zna da sam ja uvijek u
Bagdadu?
- Ni pomisliti nisam mogao - dalje se udio princ i smijeno
zabacivao glavu ni nalik na Hallada. - Bio sam siguran da te je
tvoj vezir poslao negdje daleko, daleko, po nekome vanom
poslu.
- Zato je tvoja milost mislila da me je na vezir negdje poslao?
- Zato to on govori da si ti sposoban emir strae, da si toliko
sposoban da moe ujedno biti emir strae i reis-ul berid. I
oboje dobro raditi.
- Zahvalan sam njegovoj milosti to tako govori i srean sam
ako jeste tako - duboko sam se poklonio, a on je naglo krenuo,
zauzdao ulijevo i udario me desnim bokom svoje lijepe kobile.
Pao sam i naglo skoio od straha, od elje da umanjim
ponienje ili od neega treeg, a on se korak od mene opet
zaustavio i okrenuo.
- Zato sam mislio da nisi ovdje - govorio je kao da se nita nije
dogodilo. - Ne moe se u gradu koji ima bilo kakvog emira
strae dogaati ovo to se dogaa ovdje. Ne moe se u gradu u
kojem ivi bilo kakav reis-ul berid raditi
ono to ovdje radi onaj Hallad ili kako se ve zvae onaj s
ogrtaem.
Odjahao je ne dopustivi mi da rije progovorim. Ne bih ni
progovorio, nema nikakva smisla podsjeati ga da je upravo on
urlao na mene i nazivao me glupom batinom kad sam uhvatio
Hallada to pravi nered na bazaru. Ako neto grijei, s njim e
raspraviti ulema, a ne glupe batine kao to si ti", vikao je na

mene i prijetio da se neu nanosati glave ako jo jednom stavim

apu na nekoga od njegovih prijatelja.
Kod kue nisam nita radio i zabranio sam da do mene putaju
bilo koga. itav dan sam drhtao i znojio se, stezao zube i
premetao se po sobi kao mahnit, udarao akama po podu i
valjao se borei se sa suzama. Bilo mi je strano, samo ne znam
ta mi je bilo najgore od mnogo ega to me je muilo. ao mi je
bilo njene radosti koju mi je princ razorio, teko mi je bilo zbog
nezasluenog ponienja, ali pomiljam da mi je najgore bilo
(oprosti mi Boe) to se on pravio da ne zna Hallada. Nakazno
je i pomisliti, ali sam to doivio kao runu i duboku uvredu. To
me je jako, jako boljelo, mnogo jae od ive rane.
Nedjelja, 15.
Opet me je probudio Ibn Tevab koji je morao zaprijetiti noem
da bi ga pustili do moje sobe. Dojurio je da mi kae da sam
neusporediv i jedini, da niko sa mnom ne moe izii na kraj i da
se, naravno, dogodilo onako kako sam predvidio. Bio samu
pravu, udarili su na rijeku!
Malo se smirio pa mi objasnio da oko rijeke vlada neopisiva
zbrka, da se ribari ne usuuju otisnuti na vodu, a i oni to su
bili isplovili vratili su se jer su ih otjerala tjelesa koja plove
rijekom. Ne zna se da li iva ili mrtva, ne zna se ija, otkuda i
zato. Naprosto su, malo nakon svitanja, krenula jedno za
drugim, svako sat do dva, po jedno ili dva-tri u grupi, nekakva
tijela. Oni koji su ve bili izili na rijeku, vratili su se
prestravljeni i rekli drugima za tijela, tako da sada svi ribari to
ih je u gradu stoje u gomilama na obali, broje tijela to licem
prema nebu plove niz rijeku i premiru od straha. Ibn Tevab i
stra-ari su ih nastojali umiriti, podsjeali su ih da treba neto i
pojesti, a to se ne moe dobiti brojanjem pio veih tjelesa,
predlagali im da isplove i neto ulove izmeu dvije grupe
tjelesa, onda kad je rijeka ista, ali uzalud jer ribari i dalje
poskakuju obalom, bulje u rijeku i strahuju.
Razbjesnilo me je to govori razdragano i ponosno kao da su ta
tjelesa njegova lina zasluga i kao da je njihova plovidba

nevien podvig. Zato sam ga otjerao i zaprijetio mu da u ga

svojom rukom bievati do smrti ako ne natjera ribare na rijeku i
ne uhvati barem jednoga od tih to plove. Dosta je meni vie
udesa", vikao sam na njega kad je bio ve daleko od moje kue,
niko mene nee praviti budalom i rasprskavati se iz ista mira,
a onda spokojno ploviti niz rijeku kao da se odmara." Kad sam
se malo izvikao, smirio sam se i jako, itavom duom, zaelio
da uhvate barem jednoga od ovih to plove. Ne bih ga muio,
nita mu ne bih, samo bih ga blago i ponizno molio da mi
objasni sve ovo. Zato plovi iz ista mira? Zato mi prepada
ribare kojima je i bez njega
204
dosta muke u ivotu? Zato sve to rade meni koji ne znam ni
ta u sa sobom?
Dugo sam, jako dugo prekoravao toga uhvaenog, itavu duu
sam izlio pred njega i tako se malo smirio. Onda sam odgrnuo
zastore s prozora i iznenadio se kad sam vidio koliko je dan
odmakao. Bio sam teak i smoren, nita mi se nije htjelo
probuditi, kao da mi tijelo bjei od dana. Zurei upaljenim
oima kroz prozor, osjeao sam da mi sve jo spava pritisnuto
nekakvim umorom i ljepljivom, tekom, plaljivom tugom.
Znao sam da mi ovaj put tuga ne dolazi od toga to sam vikao
na Ibn Tevaba, iako sam sebi prebacivao tu viku. Nisam trebao
vikati, sigurno nisam. Nije mu lako, sav je pobijelio od umora i
oi su mu ve potpuno krvave. I laem da me je naljutila
njegova razdraganost. Bila mi je malo udna, to je istina, ali je
meni smetalo neto drugo, neto mnogo dublje u meni. Moda
mi je zapravo smetalo to to je on razragan tu preda mnom, a
to sam ja negdje drugdje, negdje jako daleko.
Bio sam, i jo sada sam, u snu iz kojega me je Ibn Tevab trgnuo,
u smijenom snu u koji sam upao valjda im sam zaspao. U
tome sam snu bio u dugom bijelom ogrtau i neto sam dugo
govorio Rabiji (moram otii do nje s ovim biljekama, ako me
ona ne izvue ne znam hou li se uope izvui). Objanjavao
sam Rabiji neto nerazumljivo i strano neuredno, a ona nikako

nije uspijevala shvatiti to to joj objanjavam. Ja sam je gledao

odozgo, iz unazad zabaene glave, jako se radujui to nisam
bijesan i to je gledam potpuno praznim oima. Da joj pokaem
to to nije razumjela, uzeo sam komad nesavakane hrane iz
Sufjana i vakao ga dugo i temeljito, a usne su
205
mi se odvratno mrekale i crvenile toliko da je to ve bilo
nepristojno gledati. Rabija je sve to vrijeme slagala velike
trokutne komade plave svile i stalno neto razdragano brbljala
o jezgrama. Onda je prema meni podigla oi - prazne, hladne i
tamne. Znao sam da su i moje takve, pa sam jo jae zabacio
glavu, zaokruio rukom okolo, obuhvatajui pokretom itav
svijet, i zaustavio je pokazujui na prelijepu kobilu bez glave.
Smijean i besmislen san koji je, ini mi se, trajao svu no, od
asa u kojem sam zatvorio oi. Sve se u njemu odvijalo uasno
sporo, svaki je pokret u njemu trajao satima, svaka rije je
ostajala satima nakon to je izgovorena tako da ni jednu jedinu
rije nisam razumio. I sve se ponavljalo po nekoliko puta.
Napravimo Rabija ili ja neki pokret, pa ga ponavljamo do
besvijesti, onda napravimo drugi i ponavljamo ga^, a onda se
vrati onaj proli. Ili nije bilo tako? ini mi se ipak da su se
ponavljale itave radnje, odjeljci sna koji ine neku cjelinu. Ne
mogu se sjetiti kako je bilo, samo se sjeam da se sve ponavljalo
i da je sve bilo u jarkoj plavoj boji od koje su oi pekle. Sjeam se
da je sve bilo strano i neuredno, a da je meni (sauvaj me,
Boe, grijeha i ludila) zbog neega bilo lijepo u tom zbrkanom
svijetu, toliko lijepo da mi se iz njega nije ilo.
Moda se zato to mi je u njemu bilo lijepo taj san zadrao u
meni sve vrijeme Tevabovog izvjetaja, pa i mnogo kasnije. Ili je
bio jai od mene pa me nije putao, ma koliko mu se ja otimao i
nastojao da se probudim i uem u dan u kojem mi je ipak
boraviti? Ne znam, to je svejedno, ali znam da sam se onako
razbjesnio na Tevaba zbog toga sna, zbog mune drhtavice
206

koju je u meni stvarao (a ipak mi je bilo lijepo u njemu, zaista

lijepo) i zato to nisam uspijevao biti budan, onako oteao i
bunovan, sav jo u snu.
Bog sami zna koliko dugo sam se vukao po kui usnuo i dalek,
do gue uronjen u san. Sjeam se da je vani prilo kao vraje
oko kad je sluga uao i rekao da me zove ar-Razi molei da
doem to prije, ako moe odmah. Sreom, bilo je blizu, moglo
se preivjeti i po toj pripeci.
im sam ga vidio, bilo mi je jasno da je ar--Razi novo udo u
nizu mojih udnih nevolja. Bio je zelenkast, kao da je naumio da
se sav prometne u travu, i tako malaksao da nije ustao ni da me
pozdravi. Tako se nismo ni pozdravili, samo je mahnuo rukom
govorei mi time da sjednem ili legnem gdje hou. Dugo je
dahtao, trudei se valjda da uhvati dah i progovori, a kad je
konano progovorio, bilo mi je jasno da emo ostati bez velikog
mudraca i tumaa vjere, a moja djeca bez uitelja za kojim e
sigurno zaaliti, jer se u poznatom svijetu bolji ne moe nai.
Ar-Razi me je podsjetio da je imao sina koji se odao trgovini i
koji se prije etiri godine nije vratio s jednog od svojih
trgovakih putovanja. Iza njega je ostalo troje djece, od toga
jedan sin koji je Raziju nadoknadio sve za ta je bio uskraen
kod svoga sina - mudro i spokojno dijete koje je duhovnim
stvarima okrenuto toliko da je sa est godina sa zanimanjem
slualo rasprave prvih uitelja, a sa deset sudjelovalo u njima ne
izazivajui smijeh. Prije dvije godine al-Hallad je predloio
Raziju da ga poduavaju uporedno dajui mu razliita znanja i
tumaenja, tako da mali bez problema moe birati svoje
tumaenje -znajui sva. To je uenje bilo pravi uitak za svu
207
trojicu: mali je sluao i pitao, suprotstavljao se i dodavao, a njih
dvojica su se prijateljski nadmetali da svoje tumaenje
potkrijepe to jaim dokazima i tako malog privuku na svoju
stranu.
Poetak poduke je pripao Raziju koji je vodio rauna o
djeakovom znanju i godinama, dok je Hallad malome

govorio kao i odraslima -zaneseno, ubjedljivo i nerazumljivo.

Valjda je upravo to presudilo da se u neko doba mali pone
okretati od djeda i sve jae vezivati za Hallada s kojim se
otiskivao u sulude igre izvoenja i pre-metanja. Rastuivao se
ako Hallada ne bi bilo jedan dan, a onda su, kao da ele
nadoknaditi taj dan, govorili o stvarima slobodnije nego ikad
prije toga, poigravali se utvrenim istinama lue nego ikad,
izvodili iz istina koje nisu uspijevali poreci zakljuke od kojih je
Rai imao duge i teke nesanice. Ta je vezanost otila tako
daleko da je mali, po ugledu na Hallada, poeo pisati
nerazumljive i vjeto sroene stihove, to se Raziju nimalo nije
dopadalo. Toliko mu se nije dopadalo da bi prekinuo dalje
poduavanje udvoje kad time ne bi priznao poraz u
prikrivenom nadmetanju s prijateljem i suparnikom.
Prije petnaestak-dvadeset dana ili neto manje otili su suvie
daleko, pa je Rai, nakon obuke, odveo Hallada ustranu i
zamolio ga da bude malo umjereniji i mudriji u razgovorima s
djeakom. Tada su na obuci govorili o nastajanju velikih stvari
sabiranjem malih, a glavno pitanje je bilo kako, kada i gdje zbir
malih stvari prestaje biti mnogo malih stvari i postaje jedna
velika stvar. Kada grupa ljudi prestaje biti grupa ljudi i postaje
demat? Kako, kada i gdje gomila zemlje postaje njiva, mnogo
(hiljadu i jedna) kapi vode postaje rijeka? Da li je rijeka hiljadu
kapi i kap
208
vode u pokretu ili neto posve drugo? Ja sam, naravno, govorio
da je neto drugo, da rijeku podjednako ine veze meu kapima
i kapi, da je rijeka mnogo kapi povezanih na poseban nain, aii
se oni nisu sloili i poeli su sa svojim suludim igrama koje su
ih utoliko vie radovale ukoliko su bile vie lude i zabranjene.
Nikakvih veza tu nema, tvrdili su, sve veze o kojima mi
priamo obino su sabiranje i zato velikih stvari kojima se
bavimo zapravo nema nego smo ih mi izmislili zbog svoga
straha. Nema demata, nema rijeke i nema kamenog brijega, a
postoje prazni beskraj i jedan ovjek, jedna kap, jedan kamen.

Rijeke i demate mi izmiljamo zbog straha od beskraja pred

kojim stojimo, poto nam je ljepe u de-inatu nego samima
pred praznim beskrajem.
Iz jedne kapi, govorili su, moe razumjeti itavu rijeku, ako se
kapljicom bavi dovoljno iskreno i dovoljno mudro, ako dakle
sebe dovoljno otvori toj kapi kojom se bavi. Rijeka nema
niega to nema i kap, samo to je uplaenim i lijenim duama
mnogo lake ploviti po rijeci nego se rastvoriti u jednoj kapi.
Uzalud je bilo upozoravati ih na ludilo koje lei u dubini takvog
razmiljanja, govoriti im da u tom sluaju ne bi bilo niega, jer
Bog, kad bi bilo tako, ne bi stvarao ovoliki svijet nego bi ga
stvorio u veliini zrna praine. Bog ne stvara nita nepotrebno i
preveliko, podsjeao sam ih moleivo, Bog ne bi stvarao mnogo
kapi vode kad bi jedna bila dovoljno za sve. Ni u ta ih nisam
ubijedio, sve je bilo uzalud kad oni krenu sa svojom igrom
izvoenja, kad se pred njima rastvori njihov svijet bezvlaa,
bezgraninosti i bezoblinosti.
- Hvatao me je strah dok sam ih gledao u tom napadu ludila i
najrunije mogue prepute209
nosti. Kako su se tada otisnuli za slobodnim zakljucima, nisu
se mogli zaustaviti. Vidio sam, kunem ti se da sam im na licima
vidio borbu da stanu i zadre se makar na granici zdrave
pameti i ovoga svijeta. Naravno, nisu stali, ludilo je jae od
ovjeka, tako da su na kraju zakljuili... Ne moram ti ni govoriti,
zna i sam ta su na kraju zakljuili - govorio je zelenkasti arRazi, leei nesposoban da digne glavu s jastuka.
- Ne znam, kako u znati ta su zakljuile dvije budale u
nastupu svoga nadahnua. To nema ni mjere ni granice, ni
pameti ni stida, ko e znati ta je ono u stanju zakljuiti govorio sam hrabrei Razija da nastavi, drhtei barem koliko i
on, ako ne vie.
Nikad neu razumjeti ta se tada dogaalo, ali u dok sam iv
pamtiti koliko je bilo strano i nepodnoljivo to u emu smo bili.
Nisam znao ta su ona dvojica zakljuila, nisam ni mogao, kako

u znati kad nisam bio s njima i kad ih nisam sluao, a ipak sam
se sav zgrio i preznojio. Sva tijela, koliko god ih iv ovjek
moe imati, stisla su mi se, a dua mi je krenula na nos od
strave i odbijanja onoga to e Rai izgovoriti, od slasti i elje da
to izgovori to prije i to slinije Hal-ladu. Znao sam ta e
izgovoriti! Nisam mogao znati ta su njih dvojica onda
zakljuili, nisam bio s njima kad su zakljuili i nikad ih nisam
osobito poznavao, nisam mogao ni naslutiti kako misle jer
nikad nisam elio biti mudrac ili tuma vjere... Volim svoj
posao i jedino njega elim raditi otkako znam za sebe, oduvijek
sam elio ivjeti mirno i spokojno kao estit ovjek, a znao sam
ta su zakljuili i ta e ar-Razi sad izgovoriti. Osjeao sam kako
tonem u san u kojem govorim zabaene glave, odjeven u bijeli
ogrta, a itava
210
mi dua odbija to to e Rai izgovoriti, sve mi se opire snu u
koji tonem i u kojem nisam ja nego sve suprotno sebi, a utroba
mi se die od gaenja, straha i otpora, elja i slasti, koji se
istovremeno u meni javljaju od svega toga.
- Zakljuili su da je jedan ovjek - svi ljudi, da je Bog, dajui
ovjeku duu, pohranio u ovjeka dio sebe, to znai da svaki
ovjek u sebi, u najdubljoj dubini sebe, nosi dio Boga. A to
znai... Jasno ti je - prekide se Rai, a po licu mu se vidjelo
koliko ga je muke stalo da kae ovo.
- Mislim da sada slutim - aputao sam jo tise od Razija. Jasno
mi je, bilo mi je jasno i prije, ini mi se da mi je od samog
poetka jasno sla su oni zakljuili, ali sam maloas uasno jako
htio da to izgovori. Sreom, sada to vie nisam htio, sada sam
opet stajao na vrstom. Njihov strani zakljuak visio je iznad
nas, vazduh je bio natopljen njime, bili smo obojica potpuno
uronjeni u njega. Zato sam, valjda, mogao ostati na sigurnom i
odoljeti elji da ga ujem, izbjei strani obred njegovog
izgovaranja i ostati estit ovjek. Hvala ti, Boe, na snazi i
razumu koje si mi dao u posljednji as.

- Eto, sve ti je jasno - proapta Rai nakon duge tunje u kojoj

smo obojica napeto iekivali da vidimo hoemo li pobjei od
izgovaranja.
- Jasno mi je, ali nikakve koristi od toga. Zna i sam da je to
stvar za ulemu a ne za mene. Kad bi i bila za mene, Hallada ne
bih smio uhvatiti, on je prisan prijatelj princa Hasana. A mislim
da bi trebalo i o ulemi dobro razmisliti, poto ni tvoj unuk nije
ba bez krivice, naprotiv. Malo mu olakava to to je je dijete djeca se igraju a ne izvode takve zakljuke. Pa ni ti u tom
211
sluaju nisi ba sasvim ist, pred tobom je tvoj unuk hulio.
Govorio sam mirno i svojim normalnim glasom. Opreznost i
vjetina povezivanja sluilil su me kao i ranije, na uenog Razija
gledao sam s ljubavlju i s osjeanjem nadmonosti, kao i ranije.
Hvala Bogu, opet sam izbjegao napad nereda. Drhtavica i
osjeanje potpune iscrpljenosti nisu me uznemiravali, oni su mi
ak prijali i blago me radovali, kao da bi mi bez njih bila
umanjena radost to sam izbjegao jo jednom iskuenju.
Ar-Razi se dugo borio za dah a zelenkasto lice mu se grilo od
nekakve unutranje napetosti. Ipak mu je, nakon duge borbe,
niz lice kliz-nulo nekoliko suza, to mu je valjda i pomoglo da
progovori.
- On je sada bez ikakve krivice, on je mrtav - konano je
istisnuo, a onda je pria potekla lako kao da je samo ekala da
se izlije, ve davno spremljena i potpuno ureena. Valjda je,
ekajui me, pripremio priu i sada mu lako tee poto je
prebrodio njezin teki i bolni dio. Sada kad vie nema onoga to
ga boli, a izgovorio je i ono ega se boji i stidi, pria tee sama
od sebe.
Rai je, kad se smirio od njihove mahnitosti, a oni se povratili iz
zanosa, zamolio Hallada da bude oprezniji i razumniji s
malim, to mu je Hallad, onako iscrpljen i bezvoljan, od srca
obeao. Meutim, nije se vie pojavio, tako da je ar--Razi sam
nastavio poduavati svog unuka. Poduka je bila mirna i
sabrana, brza i uspjena jer je mali sve razumijevao i o svemu

govorio vjeto i mudro, ali je sve bilo nekako bezvoljno i mlako.

Mali je naprosto predugo bio s Halla-dom da bi mogao
podnijeti mjeru u bilo emu.
212
Ili je sam od sebe bio takav, moda je roen nesposoban da
podnese mjeru.
Juer ga je Rai odveo u etnju izvan kue, nadajui se da e se
time barem neto pokrenuti u tom poduavanju na novi nain.
uo je da su u iiimskim krajevima ljudi nekada tako uili, u
vrijeme kad je u tim krajevima jo bilo blagoslova i sree za
umne ljude, pa je htio probati da maloga poduava na taj nain
-u razgovoru i etnji kroz vrt, u miru i u tiini. etnja je,
meutim, brzo zamorila starca, pa je prilegao da se odmori i
tako ga je ukrao san. A kad se probudio (ako se to moe nazvati
buenjem jer on je samo sklopio oi, ne zna da li due od
trenutka) vidio je okolo komade djeakovog tijela, kao da je u
njemu neto strahovito puklo. Ne krivi on nikoga ni za sta,
njemu se Bog smilovao i on evo nee ostati dugo iza svog
djeteta, ali me moli da otkrijem ta je u svemu tome bilo i da
Hallada obavijestim ta je, ne htijui, skrivio.
- Gdje ste etali?
- U vrtu ispred june kapije, uza samu rijeku.
Raspitao sam se i Rai mi je do sitnica opisao mjesto na kojem
se odmarao. Odmah sam otiao i sve dobro pregledao ne
naavi nita - nikakva traga, ni djelia djeakovog tijela, niega
to bi to mjesto odvajalo od bilo kojeg mjesta na svijetu.
Vraajui se, primijetio sam da je to mjesto u ravnoj liniji s arRazijevom kuom, bez problema bi se konopcem moglo
povezati s njom. Oni, dakle, rade u pravim linijama - jednom su
linijom povezali ribara Husajna i trgovca Suf-jana, luku i
trgovaku damiju, a sada ar-Razi-jevu kuu i mjesto u junom
vrtu na kojem su mu ubili unuka.
213
Jasno je, mislio sam, da je ovo niz ubistava koja ine jedan jedini
sluaj. Sigurno je da su u pitanju ubistva, ma ta Tanabija

govorio, i da ta ubistva grade jednu cjelinu, ali kako naslutiti

obrise te cjeline i kako otkriti onoga ko je gradi? Kako ih ubijaju
kad ni najvei lijenik poznatoga svijeta ne vidi nain i ak tvrdi
da oni nisu ubijeni? Razumijem ja i vjerujem da se moe
sukobiti dua i unutranje tijelo kod Razijevog unuka, razumio
bih ak i kod trgovca Sufjana i pored njegovog trgovakog
uspjeha, ali me niko pa ni Tanabija ne moe ubijediti da je to
mogue kod ribara koji ne bi ni imao due kad ne bi bio boji
rob. Zato ih ubijaju? I kakva im je to igra s linijama?
Uinilo mi se da sam neto naslutio za onog razgovora s Ibn
Tevabom, kad sam primijetio da su jednom linijom spojili
ribarovu i Sufjanovu kuu, istok i zapad. To bi njima moglo
neto i znaiti, svi su ti perzijski pjesnici dualistike budale koje
bi svata mogle otkriti u povezivanju i istovremenom
suprotstavljanju istoka i zapada, bogatog trgovca na zapadu i
siromanog ribara na istoku. Ali to sada na jug? ta im je
smetao siroti ar-Razi? Ne ba bogat, ma koliko ugledan, uitelj
koji ivi povueno i bavi se jedino svojim mislima i svojim
unucima. Ako nisu tim okretanjem prema jugu htjeli pokazati
na dvor? Ali dvor je sjeverno od Razijeve kue, morali su se
zadrati prije Razija i njegovog unuka.
Kad sam doao kui, poslao sam po Ibn Tevaba, a onda sjeo i
nacrtao grad, obiljeivi mjesta zloina crvenim kruiima.
Ohladio sam se od nekakve jeze, od neega nerazumljivog i
stranog to je stajalo iza mog crtea, od neega opakog to
prijeti gradu i svijetu, a ja ga jo ne
214
mogu ni naslutiti. Crvenim linijama sam povezao kruie da
sve bude jasno i Tevabu im pogleda crte. Ribarovu kuu
spojio sam sa Sufjanovom, a onda obje te kue sa mjestom na
kojem je ubijen ar-Razijev unuk. Tako sam dobio pravilan
trokut presjeen rijekom na dvije polovine. ()nda sam primijetio
da slian trokut prave luka, odnosno njezin kraj na kojem je
objeen ribar, ar-Razijeva kua i trgovaka damija, pa sam i
njih spojio crvenim linijama, a onda okrenuo crte da mi jug

bude gore, dalje od mene, a sjever prema meni. Vidio sam dva
savreno pravilna trokuta sa zajednikom osnovom, presjeena
rijekom, koja i osnovu dijeli na dva jednaka dijela. Osnovu,
dakle, ini linija koja spaja ribarovu kuu, luku, trgovaku
damiju i Sufjanovu kuu. Kad se ta mjesta, nanizana na istoj
liniji, povezu s ar-Razijevom kuom i vrtom u kojem je mali
ubijen, dobiju se dva trokuta od kojih vei ine vrt, ribarova
kua i Sufjanova kua, a manji, upisan u njega, Razijeva kua,
luka i trgovaka damija.
ta im sve ovo znai? Zato izvode ovu igru i ko je sada na
redu? ele li ostati u gradu, ne mogu proirivati trokut, jer su
krenuli s krajnjeg istoka i krajnjeg zapada, mogu dakle jedino u
mali trokut upisivati jo manji. Rai e sigurno umrijeti, to
govore i boja njegovog lica i troku-tovi koje zavjerenici ispisuju
ubistvima. Zato su, znai, u ovom naletu preskoili dvor! Na
redu je suavanje na rijeku i dalje povlaenje prema sjeveru da
bi se upisao drugi, jo manji trokut. Tri trokuta jedan u
drugome, svi na zajednikoj osnovi. ta im to moe znaiti? Ba
se i ja svaim bavim.
U tim razmiljanjima zatekao me je Ibn
215
Tevab kojemu sam, nita ne govorei, pokazao crte onako
okrenut naopake. Kad ga je dobro razgledao, zaueno je
klimnuo glavom, a ja sam prstom pokazao tano ispod arRazijeve kue.
- Ovdje je dvor. S dva nova ubistva na samim obalama rijeke
i na dvoru dobio bi se jo jedan, sasvim mali, trokut. Nee proi
bez toga, ako su krenuli s ovom glupom igrom ii e, mislim, do
tri trokuta.
Gledao me je utei, podjednako zapanjeno i oduevljeno.
Najzad promuca:
- Pa eto, ovjee, rijeili smo. Tebi zaista niko nije ravan.
- Nita nismo rijeili. Ne znamo ko je, ne znamo kako, ne
znamo zato. Ali imamo neki okvir i ini mi se da s velikom
mjerom sigurnosti moemo rei gdje e udariti idui put. Ako

se dovoljno dobro pripremimo, moda emo neto i otkriti,

nekoga uhvatiti, nai neki siguran trag.
- Oprosti to ti proturjeim, ali ne bih rekao s velikom
mjerom sigurnosti nego sasvim sigurno. Zar nisi ve
predvidio rijeku i hamale?
- Kakve hamale?
- One to su plovili.
- Da, jutros, rijeka. Pa eto, predvidio sam rijeku i ta smo
dobili?
- Sada moemo dobiti ako dobro obezbije-dimo obale oko luke
i prema naselju hamala. Sam kae da e sada tu udariti,
moemo ih dakle doekati.
- Sta moemo? Bojim se da jo uvijek nita ne moemo. Svi su
do sada ubijeni nekako iznutra, nikoga dakle ne moemo
sauvati makar ga uvali sa itavom vojskom. Treba dobro
prouiti sve dosadanje sluajeve da bar naslutimo kako ubijaju.
Tek kad to otkrijemo, moemo znati
kako da ih sprijeimo da ubijaju dalje, kako da nekoga
sauvamo i kako da zavjerenike pohvatamo.
- Meni jo nita nije jasno, ali ti to moe, sigurno moe.
- Bog te uo. Kai mi jesi li ta saznao danas.
- Nita. Jutros sam od tebe odjurio na rijeku, ali ribare nisam
mogao natjerati da isplove. Zato sam s grupom straara sam
iziao na vodu da pokuamo uhvatiti nekoga od onih to su
plovili, pa smo uhvatili dvojicu i izvukli ih na obalu. Saznali
smo da su prije toga prola sedmorica, to bi s ovom naom
dvojicom bilo devet. Ne znam jesu li prolazili nakon mog
odlaska, a to nam je za sada ionako svejedno. Onu dvojicu sam
prebacio do tvrave, jo te tamo ekaju ako bi ih htio pogledati.
Ja sam ih paljivo pregledao, do najsitnije sitnice. Nita.
Nikakva znaka, nikakva traga, ba kao s ribarom i njegovom
porodicom.
- Znai mrtvi?
- Potpuno. Mirna i ista lica, nigdje rane ni traga otrova i mrtvi
koliko i ribar. Samo to su ovo hamali, ostalo sve isto.

- Dobro.
- Po glasu ti ne bih rekao da je dobro.
5 - Nije, ali nije ni takvo zlo. To smo ve imali s ribarom, dakle
ponavljaju se i oni. Ubili su i ar--Razijevog unuka, rasprsnuo se
kao Sufjan. Ribara i hamale na isti nain, Sufjana i maloga na
isti nain. Nisu, dakle, ni oni ba bez ogranienja, moe se neto
uhvatiti i razumjeti.
- Vidi da e im ipak ui u trag!
- Pusti to, ovo nije ni poetak, ta je dalje bilo?
- Nita korisno. Uspio sam saznati da su ova dvojica to sam ih
izvukao od onih hamala to su
216
217
sluali Hallada i Abu Saida. Bilo je onda medu hamalima i
nekoliko berida, poslao sam ih da gledaju, sluaju i pamte ko
slua. Dobro je o svakome znati poneto, barem to da je sluao
ono to ne treba uti.
- Opet moje rijei i moja glava - nasmijao sam se usred svoje
muke.
- Nastojim biti tvoj uenik, trudim se. Ti beridi su ih poznali.
Ispitivao sam nae ljude i o onome to si mi rekao juer,
razgovarao sam sa svakim beridom i svakim straarom to
postoji u gradu. Mnogi su razgovarali s ribarom Husaj-nom, ali
ni jednome nije rekao nita o nekoj zavjeri ili bilo emu
slinome. Govorio je uglavnom o stvarima koje ne razumije i o
kojima ne bi trebalo govoriti, dva puta je sasluavan, a jednom
je dobio i batine u tvravi zbog nepoeljnog brbljanja. Ali nita
to bi nam sada bilo vano. Tvrdio je da prijateljuje s
Halladom i Abu Saidom, da svaki drugi dan ruaju s njim i da
sve svoje misli kau najprije njemu, da ih ak provjeravaju u
razgovorima s njim. To smijeno razmetanje je jedino po emu
se razlikuje od bilo kojeg ribara na svijetu.
- Sutra isti postupak sa Sufjanom. Saznati sve to se moe, do
toga kad je, koga i kako pozdravio. Sada si slobodan,

pokuaj malo zaspati. Obavezno zaspi, ve mi je tuga da te

gledam.
Otiao je, a ja sam do kasno u no crtao, precrtavao, opisivao i
upisivao crvene trokutove. Bilo mi je lijepo, u isto vrijeme sam
strahovao i radovao se, elio sam pobjei od svojih trokutova i
uporno ih dalje crtao, opirao im se i volio ih.
218
Ponedjeljak, 16.
Od ranog jutra sam razgovarao s ljudima koje mi je Ibn Tevab
poslao, a on je slao sve one koji su o Sufjanu znali bilo ta to bi
mene, po njegovom miljenju, moglo zanimati. Tako sam o
Sufjanu saznao mnogo svega i svaega, ali mnogo vie
nezanimljivoga nego korisnog. Saznao sam da ja na nekome
svom trgovakom putovanju zaglavio u Perziji na punu godinu
dana, nekim poslom ili zbog nekih rauna iju pravu prirodu
nikada niko nije saznao. Zna se da se tamo viao s prvim
ljudima, ali i s oloem, zna se da nije rado gledao nae trgovce
koji su tamo dolazili i zna se da se ovamo vratio barem
udvostruivi svoje bogatstvo. U Perziji se upoznao s ljudima
raznih vrsta, izmeu ostalih s al-Halladom s kojim se ak
sprijateljio, a o ozbiljnosti i snazi toga prijateljstva najbolje
govori to to Hallad kod njega stanuje jo od dolaska iz
Mekke, s treeg hada.
To s Perzijom mi je bilo strano zanimljivo pa sam naloio
svojim ljudima da, kako znaju, to prije saznaju ta je Sufjan
tamo radio, s kim se sve druio i prijateljevao, ta su oni i
Hallad radili sve ovo vrijeme to Hallad kod njega stanuje i
kojim je to poslom Sufjan u Perziji onako uveao svoje imanje.
Posebno su morali ispitati ko je sve dolazio u kuu otkako
Hallad u njoj stanuje, kako esto je ko dolazio i koliko se ko
zadravao. Naglasio sam da je to hitno, da do sutra moram
dobiti taan i iscrpan spisak onih koji su zalazili u kuu, i to sa
svim zanimljivim podacima - ko, koliko puta, u koje doba dana,
koliko se zadravao, po mogunosti ak i to ta je govorio a ta
radio. Vjetim voenjem razgovora

219
i
sve se to moe saznati od posluge i od porodice, a ako ne znaju
vjeto voditi razgovor, oni neka saznaju kako mogu, neka
zaposle itav grad - ali ja do sutra moram imati izvjetaj.
Ako izuzmem ovu Sufjanovu vezu s Perzijom, malo sam
zanimljivoga uo u ovim razgovorima. Uglavnom sam
saznavao svari koje su mi bile manje zanimljive, iako bi se iz
njih neto moglo i iskopati, ako bi se dovoljno vjeto i dovoljno
duboko kopalo. U njegovoj kuci je, na primjer, uvijek bilo
jabuka koje je, raunam, morao dobijati iz Perzije, a svakom je
gostu priao da mnogo vie voli jesti orahe nego hurme, tako da
je kuca uvijek bila puna oraha. Neobine navike i skupe ak i za
prebogatog trgovca. Ta veza s Perzijom je strano vana i
sigurno se ne zaustavlja kod oraha i jabuka. Odmah sam ja
naslutio da bi iza svega ovoga mogla stajati neka zavjera
njihovih ludih pjesnika. Ako se oni ne stide izvoditi lakrdijake
trikove sa probadanjem iglama i hodanjem po eravici, nee se
stidjeti ni da udare na zakonitu vlast, nee se stidjeti naprosto
niega. Oduvijek sam mislio da ovjek, kad jednom izgubi
obraz i otisne se u lakrdijaenje, nikada vie nee biti u stanju
da podnese granice, zakon i estitost.
Najgore mi je bilo to sam svakoga od tih ljudi morao sluati
onoliko koliko je htijela njegova milostiva volja jer nikada
nisam znao kada e i ta zanimljivo iskoiti. Tako sam morao
sluati duge i dosadne pohvale Sufjanovoj dareljivosti (i ne bio
dareljiv kad nije znao koliko ega ima), o bogatstvu i irini
njegove trpeze za kojom je uvijek bilo mjesta i hrane za
siromahe, o blagoslovu koji je leao nad njegovom kuom i o
njegovoj usrdnosti u javnim poslovima (izgleda
da je vie od pola novca za trgovaku damiju dao on sam;
nudio je i sve, ali da se to ne otkrije, jer nije htio da se damija
vodi kao njegov dar). Saznao sam da mu je trea ena
Perzijanka, ali da se ni u kakav posao ne uputa bez

savjetovanja s prvom enom koju, izgleda, i dalje najvie voli.

Treba saznati ko je i otkuda je ta Perzijanka.
Ve sam gubio panju i prestajao sluati iako sam klimao
glavom, jer mi je zaista ve bilo dosta razgovora o Sufjanu, kad
je uao sluga s vijeu da me zove veliki vezir. Odmah sam
otiao oda-slavi Ibn Tevabu glas da sam ispituje i zabiljei ako
uje neto to bi me moglo zanimati, ali da se za sada sabere na
ispitivanje Sufjanovih veza s Perzijom. Izgleda da u tome zaista
ima neto i da emo prekopavanjem po Perziji i Perzijancima
koji su se ovdje namnoili preko svake mjere neke koristi imati
prije ili kasnije. Gotovo sam siguran da oni imaju neke veze s
ovim ubistvima i da nas Sufjanove veze s Perzijom mogu
odvesti do njih.
Veliki vezir me je ekao u svojim privatnim odajama,
raskomoen i razbaruen. Ovako - bez posluge, divanske
ceremonije i pojaseva kojima je inae utegnut, pokazivao je
koliko je zapravo umoran. Njegova starost i umor toliko su se
jasno vidjeli i on se tako malo trudio da ih sakrije (nije valjda
imao snage da ih krije i ovdje, gdje prikuplja snagu za njihovo
skrivanje pred drugima) da me je od pogleda na njega presjekla
neka tuga. Volim ja toga ovjeka/ dugujem mu, zaista mi je
mnogo dobra u ivotu uinio. Pokazao mi je da sjednem lijevo
od njega, gotovo zatvorenih oiju. Uvijek su mu oni kapci,
teki i mnogo deblji nego kod ostalih ljudi, bili napola
zatvoreni, a sada su, valjda zato to se odmarao, bili zatvoreni
220
221
:
gotovo sasvim, tako da se tek paljivim motrenjem moglo
naslutiti oko iza njih.
- Zna li ta mi je neki dan ispriao princ Hasan ibn Ali alTavdi? - obrati mi se vezir nakon duge pauze, tromim i
promuklim glasom koji se jedva uo.

- Ne znam, kako bih znao. Ako tvoja milost dopusti, podsjetio

bih te da ja ne mogu znati prinevske i vezirske razgovore, da
ih ak i ne trebam znati.
- Priao mi je da mu je al-Hallad jednom pripovijedao, sigurno
podrugljivo na svoj nain, ono to je uo od Omera ibn Osmana
al-Mekija koji je to opet od nekoga sluao. Al-Hallad mu je,
veli princ Hasan, pripovijedao o jednoj od malobrojnih
rasprava izmeu blagoslovljenog kalifa Haruna ar-Raida i
njegovoga velikog vezira Dafera Barmakida, mir im
obojici. Veziru Daferu nije bilo ba po volji to je kalif naumio
da za emira strae postavi podmuklog Aliju Zejbaka, a jo
mnogo manje mu je bilo po volji to je naumio da
zapovjednicima lijeve i desne strane uini varalice i sjecikese,
neviene probisvijete i propalice, Ahmeda ad-Danafa i Hasana
umana. Obojica su u Grad mira doli da izbjegnu osvetu
drugih lopova i varalica", govorio je vezir Dafer nadajui se da
kalif ni ovaj put nee ostati gluh na njegove razloge koji su bili
nesumnjivi, oni su sami od sebe nemir i lopovluk, nered i
nesigurnost, pa kako onda mogu bdjeti nad mirom u tvom
gradu, kako mogu uvati red, vjeru, mir i tvoj skupocjeni
ivot?! Oni su nevjera, nered i nemir, oni su od roenja
bjegunci, oni su roeni da bjee i kriju se. Kako sada mogu biti
makar straari, a kamoli zapovjednici strae?" Kalif je na to
rekao da je o
svemu dobro razmislio i zakljuio da upravo tako treba uiniti nered upregnuti u uvanje reda, nemir zaposliti da bdije nad
mirom. Tako e se ono to je protiv nas iscrpljivati u onome to
je za nas, nered stavljen u slubu reda je duplo smanjivanje
nereda. Mudar vladalac moe imati nesposobnog valiju i
vezira", govorio je blagoslovljeni kalif Harun ar-Raid, moe
imati nepouzdanog kadiju i haznadara, ali mora imati
sposobnog i pouzdanog, a iznad svega svog, emira strae. Ova
trojica su sposobni jer su bezbroj puta izvukli glavu iz
svakojakih guvi, izbjegli su nebrojene zamke, preivjeli mnogo
nevolja i doli dovde krenuvi bez igdje iega. A i pouzdani su

jer jedan drugoga nikada nisu izdali. O lopovluku i lopovima

znaju vie od bilo koga, dakle bolje od bilo koga e goniti i
lopove i lopovluk, pogotovo sada kad su od bjegunaca postali
gonii, od lopova ugledni ljudi. Iznad svega e biti moji jer nee
i ne mogu zaboraviti ovjeku koji ih je iz ropske mizerije
uzdigao do emirske asti." Tako je govorio kalif Harun arRaid, a veliki vezir Dafer se jo jednom zadivio pred velikom
mudrou kalifa koji je po milosti bojoj upravljao svijetom.
Potpuno se sloio s kalifom i ostavio poruku nasljednicima: u
svijetu e biti mira ako su emiri strae i straari sposobni i
pouzdani. Od loih vezira moe biti gladi i sirotinje, bolesti i
loe trgovine, ali nee i ne moe biti nemira ako su emiri strae
dobri. Od dobrih vezira i haznadara moe biti obilja i
blagostanja, ali nee biti mira i potivanja vjere ako nisu dobri
emiri strae i straari. Nikakav mula ne moe za vjeru uiniti
koliko dobar emir strae i njegovi potinjeni, zakljuio je
Dafer, mir dui njegovoj, i od toga razgovora je najvie pazio
na to
222
223
koga postavlja za emira strae, a i beride je uglavnom lino
birao. Eto, tu mi je priu, Gaz-vane, neki dan ispriao princ
Hasan ibn Ali al-Tavdi.
Tada je vezir zautio i nastavio utjeti, a ja nisam imao ta rei,
takoda smo jako dugo u potpunoj tiini pili erbe. ulo se
jedino to kako vezir tiho srkue, a od mene se nije ulo ni to jer
sam pio sasvim neujno, kao da se pravim da me nema. Onda
sam se sjetio da bi i vezir mogao pomisliti tako neto, na
primjer da se igram pa se pravim nevidljivim ili neujnim, pa
sam dohvatio zdjelu i glasno srknuo. Vezir niim nije pokazao
da me je uo, samo je zijevnuo i otkrio tamne ostatke zubi. On
bi isto onako prosuo po sobi nesavakanu hranu kad bi se
rasprsnuo", pomislio sam gledajui mu pokvarene zube i naglo
se ohladio od te pomisli.

On me je, naravno, zvao da me upozori na princa Hasana i da

mi pokae svoje nezadovljstvo to ni jednu od niza zagonetnih
smrti nisam razjasnio. A ja ga, kao odgovor na to, mogu
upozoriti da ne udie preduboko, jer bi mu se moglo dogoditi
da se rasprsne. Ako je zaista na redu dvor, i ako je iz dvora on
izabran za rtvu, i ako je za njega predvieno rasprskavanje, a
ne na primjer plovidba rijekom ili vjeanje na neko drvo u
nekom od vrtova. Mogu mu, dodue, i nacrtati nekoliko
trokutova, ali se bojim da bih za te igrarije dobio lijepu
nagradu. Sigurno bi pomislio da se alim s njim ili da sam
poludio, a u oba sluaja bih se lijepo proveo.
- Ne moe nita rei na moju priu, Gaz-vane? - najzad prekide
vezir tiinu, glasom za koji nisam mogao odgonetnuti je li
podrugljiv ili razoaran.
224
- Mogu, ako je po volji tvojoj milosti da uje ono to imam rei.
- Zato sam ti je i ispriao.
- Kao prvo, mislim da je pria pouna, da se iz nje ima ta
nauiti.
- Na primjer to da je po bojoj milosti na svijet uvijek imao
dobru upravu? Ne pravi se budala, Gazvane, dva puta sam ti
napomenuo da mi je tu priu ispriao princ Hasan. Pametnome
dosta.
- Radim, gospodaru, radim, dan i no tragam, ve mi i na san
izlaze.
- Nisam ja gatara, Gazvane, ne zanimaju me tvoji snovi. Ja ti
kaem da je princ Hasan s pravom nezadovoljan tobom, a da
preko tebe udara na mene jer sam te ja postavio tu gdje si sada.
Ja sam te izvadio iz podruma i postavio na ovo visoko mjesto,
Gazvane, to ne bi smio zaboravljati.
Kakva bi smisla imalo napominjati veziru da me je prije toga
upravo on poslao u onaj podrum? Nikakva, to njega i ne
zanima, ima on svoje vezirske brige i raune, on je do danas i
zaboravio i da me je slao i zato me je slao, ako je ikada i znao.
Ja nikad nisam saznao zato je, ali nikada neu zaboraviti da

jeste. Kako onda da nas dvojica razgovaramo? Kako da se

razumijemo kad on zna ono to se mene tie, kad je on
zaboravio ono to je mene obiljeilo za itav ivot, kad bih ga
jedva podsjetio na ono to je u meni evo i sad.
- Ovdje nisu ista posla, gospodaru, ovdje nita nije jasno.
- Ti razjasni, posao ti je da razjanjava.
- Trudim se, ali ta mogu kad niko od tih ljudi nije ubijen na
normalan nain. Abu Tana-bija ak kae da nisu nikako ubijeni.
225
- Abu Tanabija nije emir strae, njemu je lako da pria ta hoe.
- Naravno, ne pravdam se, samo ti kaem koliko je to teak
sluaj.
- I vremena su teka. Sve je danas teko, pa i sluajevi. Nae je
da vjerujemo u Boju milost i da radimo najbolje ta znamo.
Moj robe, ti radi a ja u nadgledati, reeno je. Ne moe se loe
raditi, a dobra nagrada ekati.
- Niko od tih ljudi nema rane na sebi, ni po jednome se ne bi
moglo rei da je ubijen. A niko ne moe dokazati da je bilo koga
od njih ljudska ruka ubila.
- Nisu ni dini sigurno, to, nadam se, nisi ni htio rei. Prvo zato
to dini, barem oni loi koji bi ljudima nanosili zlo, ne mogu
obitavati u gradu mira i vjere kakav je Bagdad. Mi imamo
dobru ulemu i dobre uitelje koji su nas sposobni odbra-niti od
zlih dina. S tim se, nadam se, slae.
- Naravno, Bagdad je grad sree, mira i vjere. S ovom ulemom,
Bagdad je prava tvrava vjere.
- Ako te dobro razumijem, ti nisi htio rei da dini ubijaju ove
ljude?
- Nisam, to nikad ne bih ni pomislio. Htio sam rei da su oni
to ubijaju jako vjeti, da dobro oponaaju dine, da ubijaju kao
da su ubili dini.
- Ba mi je drago to se slaemo. ta nam u ovom sluaju
ostaje? Ovo je, kae, teak sluaj, toliko teak da zbunjuje ak i
tebe i Abu Tana-biju, ljude pametne, ljude koji su se u ivotu

nagledali svega i svaega. To, kae, obini ljudi ne bi mogli

nikako izvesti?
- Nikako, u to sam siguran, potpuno siguran. Ovo je neto
drugo, neto to jo u ivotu nisam vidio.
226
- Znai izvode neki neobini ljudi. Treba se okrenuti njima,
treba malo pretresti neobine ljude kojih se u Bagdadu nakupilo
toliko da se to vie ne moe podnijeti. Razne pjesnike, tumae,
mudrace, isposnike i kako se ve sve zove ta bratija sa
tapovima i vreama. Njih treba pretresti, treba zaviriti u ono
to oni rade po svojim okovima i skupovima, oni bi mogli biti
neobini ljudi kakvi nama trebaju. Ne ini li se i tebi tako? Za
obine ljude nije da hodaju po eravici i da se iz ista mira bodu
iglama, a ovi to rade kao usput. Naravno, ne znam, nita ne
tvrdim, ti e to znati bolje od mene. Samo bih volio da ti
pomognem jer znam da ti nije lako, rekao bih da je ovo velika
zavjera. Ali ja imam povjerenja u tebe, siguran sam da e i s
ovim izii na kraj.
- Hou sigurno, ve imam neke tragove, samo ako bi tvoja
milost imala strpljenja. Svi tragovi koje do sada imam vode u
Perziju, kao Sto si i sam naslutio.
- Pazi dobro ta ti govorim. Ja znam da je ovo velika zavjera,
znam da emo u njezinom razbijanju izgubiti i neke vane
ljude, prijatelje nekih uglednih, ak prvih ljudi dvora, znam da
emo protiv sebe okrenuti neke mone dvorjane. Ali mi tu ne
moemo nita. Bolje na sebe navui bijes nekih naih
dobroinitelja, ak i onih ljudi koji nas poduavaju i opominju
korisnim priama, nego pustiti da zavjera dalje raste. Ti me
razumije? Ali moramo imati jake, neoborive dokaze protiv tih
ljudi, ba zato to su oni vani. Ne mogu se velike zavjere
razbijati slabim i malim dokazima. Sada si slobodan. Idi i radi,
pamti ko ti je prijatelj i ko ti radi o glavi. Jesi li siguran da se
razumijemo?
Otiao sam do vezira zaudo bez straha, samo
227

rr
s blagom tjeskobom, njenom i tunom. Sve vrijeme ovog
razgovora bio sam bez straha, ak bez bilo ega slinog strahu.
Jesam elio da me vezir razumije, jesam se osjeao krivim to
mu umjesto rjeenja mogu ponuditi besmislenu igru i
nagaanja, ali se ni u jednom trenutku nisam bojao onako kako
sam se vezira uvijek bojao, jo u vrijeme kad je on bio upravitelj
Basre a ja njegov emir strae. Moda otuda i dolazi ova tuna
tjeskoba? Kao da sam izgubio i vezira gubei strah od njega, a
za vezira mi je vezano mnogo godina ivota kojih se ne bih
odrekao ma koliko teke bile. Valjda je zato sve ovo bilo nekako
tuno, valjda je zato moja tjeskoba mnogo vie natopljena
tugom nego strahom, kao to sam oekivao. Na neki nain sam
se danas oprostio s vezirom, konano se raziao s njim i tako ga
u sebi izgubio. Ja vie nisam njegov ovjek, ma koliko princ
Hasan to ne vjerovao, a ni on meni vie nije ono to mi je bio.
Zato je moja tjeskoba ovako tugaljiva, ovo je prava tjeskoba
rastanka.
Ibn Tevabu sam poruio da mi ne dolazi i preporuio mu da se
ispava ako mu ostane vremena od ispitivanja Sufjanovih
poznanika. To sam mu poruio radi njega, ali i radi sebe jer mi
je trebalo malo samoe, mira i tiine da se sabe-rem, da sve
nekako poslaem i pokuam razumjeti ovo to mi se u
posljednjih nekoliko dana sruilo na glavu. Razumio sam ja
vezira jako dobro, ini mi se da poinjem razumijevati i ova
ubistva ili sam barem naslutio neto o njima onda kad sam
crtao trokutove preko grada, ali sve manje i sve tee razumijem
samoga sebe. Ili zbog godina, ili pod pritiskom ovih dogaaja,
ili zbog neega treeg, sve ee zbunjujem samoga sebe i
228
sve lake se iznenaujem nad onim to u sebi otkrivam.
Savreno mi je jasno ta je vezir naredio i savreno mi je jasno
da to moram uiniti, ali mi je istovremeno sve jasnije da to
moda neu uiniti, jer neto duboko u meni to nee. Ne zato
to ja to ne bih htio, i te kako bih htio (o, Boe, daj mi snage da

to uinim i da u svemu tome bude onako kako ja hou), nego

zato to me u onome to bih trebao unititi neto privlai kao
zmija mia, opinjava me neto jezivo i oaravajue od ega
svom snagom elim pobjei i u ta se sve nemi-novnije i
beznadnije sunovraujem. Znam ja da mi je princ Hasan
neprijatelj i da bi razotkrivanje zavjere u kojoj i Hallad
sudjeluje jako oslabilo njegov poloaj, ali kako da se ja suoim
sa Hal-ladom kad me od samog njegovog imena preplavi
malaksalost i svi mi se unutranji sokovi ponu hladiti od slatke
obamrlosti. Ne zbog njega, sigurno ne zbog njega jer mi je on
lino odvratan preko svake mjere, nego zbog onoga to se
sabralo oko njega a iza ega slutim svata emu se ne mogu
oteti ma koliko da ga se bojim. Moda bi Tanabija rekao da je to
ono ega mi se dua, ovako umorna, sjea iz nekoga od
nevidljivih svjetova. Moda mi je to to se sabralo oko Hallada
duu podsjetilo na to, pa ona obamire od sjeanja punog straha
i udnje. Samo to Tanabija to nikada nee rei, jer o tome ne
bih mogao razgovarati ni s kim, ni s Rabijom, a kamoli s njim.
Sa Halladom nisam estito razgovarao nakon one moje
sveanosti na kojoj me nije uspio primijetiti, ali sam se njime
bavio vie nego mnogo, a sigurno vie nego to je trebalo i to je
bilo pametno. Ve prije one sveanosti na kojoj
229
sam ga upoznao on je u meni izazivao razdrae-nost i
netrpeljivost, moda ak jednu vrstu mrnje kakvu u nama
uvijek izazivaju ljudi koji dovode u pitanje i nas i itav na
svijet.
Privezao sam mu trojicu najpouzdanijih berida koji su mi
dojavljivali svaki njegov korak i svaku rije koju izgovori javno,
a jo dvojicu sam zaposlio da o njemu saznaju sve to se moglo
saznati, od roenja do danas. Tako sam o njemu saznao mnogo
vie nego to znam o sebi, o njemu sam saznao sve ili barem sve
ono to drugi ljudi o ovjeku mogu znati. Znam kad ga je bolio
stomak i kad je zbog ega imao nesanice, znam ta voli a ta ne
voli jesti (nije li zbog njega Sufja-nova kua uvijek bila puna

oraha i jabuka, ili je zaista uspio natjerati sirotog Sufjana da

zavoli te udne voke?), znam kad je poeo nosati svoj smijeni
bijeli ogrta i znam da je svoj nadmoni pokret desnom rukom
kojim kao da zaokruuje i obuhvata itav svijet nauio od
Omera ibn Osmana al-Mekija. Sa suludom upornou sam
traio neto to ne bi bilo u redu kod njega, neto to bi mi
omoguilo da ga uhvatim ili prijavim ulemi, ali je kod njega sve
bilo u najboljem redu. Tri puta je iao na had, kod prvih
uitelja se obrazovao, sa prvim znalcima je raspravljao o vjeri i
izlazio kao pobjednik. Treba li jaeg dokaza da kod njega ama
ba nita nije u redu? Staro je pravilo da ljudi kod kojih su sve
sitnice ispravne nisu ispravni u temelju, kao cjelina. Kad je kod
nekoga sve u redu, kad je sve to se moe o nekome saznati
ispravno i najbolje to moe biti, sigurno je da on u cjelini nije u
redu i da je ono to se o njemu moe saznati najgore to moe
biti.
Sve ovo vrijeme strasnog uhoenja ubjeivao
230
sam sebe da su moji razlozi ozbiljni i da nimalo nisu lini, da to
inim kao dobar emir strae koji bdije nad mirom u zajednici a
ne kao ovjek kojemu su nepodnoljivi bijeli ogrta i picasta
brada, zabaena glava i trokutasto lice sa nakazno irokim
elom. Mogao sam se zakleti da to ne inim kao ovjek kojega je
Hallad ismijao i povrijedio, to se mogu zakleti i sada, jer i sada
u to najozbiljnije i najiskrenije vjerujem. Meutim, uhoenje se
nastavilo i onda kad sam savreno dobro znao da kao emir
strae od njega nemam nikakve koristi i nikakve opasnosti i da
je to uhoenje samo moja bolesna strast, da uhodim radi sebe ili
radi neega emu ne mogu odoljeti.
Prestao sam ispitivati i uhoditi tek onda kad sam primijetio da
se Hallad uliva u mene kao voda u vodu, onda kad sam poeo
zaokruivati rukom obuhvatajui itav svijet (mogu misliti
kako je to smijeno izgledalo, sada kad znam koliko je
samoljubivosti potrebno za takav pokret, a znam koliko sam

srean to sam samo malter u zidu zajednice) i gledati ljude

zabaene glave kao da ih gledam odozgo.
Tada sam poeo da se obraunavam s Halla-dom i odveo sam
ga u tvravu jednom kad je pravio nered na bazaru. Na alost,
nisam se obraunao ni s njim ni sa sobom, nije se dogodilo
naprosto nita nalik nekom obraunu. On je iao mirno, kao da
ide s nekim drugim, kao da ide s nekim ko je Bilo Ko ili kao da
ide sam, a onaj ko ga vodi kao da je negdje daleko ili uope ne
postoji*. (Sada pomiljam da je moda bilo sasvim drugaije:
moda je Hallad iao mirno kao da sa mnom ide neko sasvim
drugi, moda mi je ta naa etnja do tvrave bila tako udna i
daleka zato
231
to je odsutan bio on, ali je meni, onako sirotom i izgubljenom,
bilo nezamislivo da poreknem ili u drugog pretvorim njega koji
je bio moja najvea muka. Sada je, uostalom, nevano kako je
bilo i ko je od nas dvojice bio odsutan i neko drugi, vano je da
nismo bili obojica na okupu.) Ja sam htio govoriti mirno i
odluno, s obiljem dokaza protiv njega i sa mnogo razloga za
svoj svijet mira i reda u kojem je svakome jasno njegovo mjesto.
Imao sam spremno sve to elim rei jer sam se za taj razgovor
danima pripremao, ali sam samo drhtao, mucao, gubio se.
Jedva sam doekao da me princ Hasan izrui i naredi mi da ga
pustim.
Pao sam u strane nesanice zbog toga sluaja, tako da sam ga
zaista dobro osjetio i strano razumio. Shvatio sam da mi nije
vaan Hallad nego ono to se nakupilo oko njega, ono to sam
moda ja sam oko njega nagomilao. Shvatio sam da ga se bojim
i da ga mrzim, ali ne zato to me je ismijao i to mi rui svijet,
nego zato to nee ili ne moe da udovolji mojoj najstrasnijoj
elji - da me pozove i razgovara sa mnom dugo i iskreno, da mi
objasni kako je i zato patio zbog Omera ibn Osmana al-Mekija,
da mi pria o jabukama iz svoga djetinjstva, da mi se poali na
djetinje nesanice s kojima se morao boriti u mrklome mraku
zbog tednje u kui. Na trenutke mi se inilo, oprosti mi, Boe,

za tu sablanjivu glupost, da bih s njim razgovarao bolje,

iskrenije i dublje nego sa svojom roenom enom, nego sa
samim sobom, bolje ak nego s Rabijom otkako su nam se
otkirli noni razgovori. Shvatio sam da ne znam gdje u meni
prestajem ja a poinje Hallad, gdje prestaje Hallad a poinje
ono to Hallad nagovje232
stava i to se ne usuujem ak ni slutiti, a javlja mi se u runim
snovima i suvie tekim nesanicama.
Zato sam valjda mogao znati ta su on i ar--Razijev unuk
zakljuili, zato sam, ini mi se, to znao im sam vidio arRazijevo zelenkasto lice. Zato mi se i sada soba natapa stravom
i drhtavicom, zato sam izgubio vezira jer sam upoznao mnogo
jai strah i mnogo snaniju ovisnost, zato znam da me eka jo
jedna no drhtave nesanice. Zato me i sada itavoga potapa ono
to sam upoznao u podrumu basranske tvrave, a to sam
upamtio po lomljenju kostiju runih i nonih prstiju (iako se tog
lomljenja nisam bojao, bola se ja inae ne bojim). Nije to bilo
lomljenje prstiju, toga se zaista ni na trenutak nisam bojao, a
nisam ni smrti za koju sam i sada spreman kao za au hladne
vode. S lomljenjem sam ga povezao zato to se jedino po
dogaaju moe neto upamtiti, a meni je to lomljenje prstiju
jedini dogaaj u podrumu. Sve ostalo u podrumu bilo je
prazno, hladno i ravnoduno, kao i ono to mi se tamo otkrilo i
ega se tako uasno bojim, neto posve drugo, posve razliito
od svega to znam i to je moj svijet. Neto nalik Halladovim
oima i uasnom zakljuku koji su izveli on i ar-Razijev unuk, a
koji ja neu, ne mogu i ne smijem ponoviti, ne smijem na njega
ni pomisliti. Kome da se obratim za pomo kad zidovi i jastuci
oko mene apuu: Bog je u svakom ovjeku, svaki ovjek je Bog,
Ja sam Bog?!
Hou li se ove noi spasiti od ludila? Hou li nai snage da se
borim protiv ovoga to me potapa i opinjava, a uasno je i
ludo? Mogu li ono to moram? Kako se boriti protiv onoga to
je u tebi i ime si sav obuhvaen kao davljenik

233
vodom? Uivaju li davljenici dok tonu, sasvim natopljeni
iznutra, i sami ve voda?
Utorak, 17.
im se razdanilo, krenuo sam u tvravu, valjda zato da jo
jednom odgodim rjeenje i da radom jo jednom sakrijem
problem od sebe, kao da od sebe mogu sakriti ono to je u meni
i od ega ne uspijevam pobjei. Ne bih mogao rei da sam ja to
manjerno, da sam shvatio svoju nesposobnost da rijeim
problem pa odluio da ga prikrijem radom. To bi bila
samoljubiva la jer ja tada nisam mogao nita ni shvatiti ni
odluiti, ja sam bio jadno i izmrcvareno tijelo (samo vanjsko
tijelo, rekao bi Abu Tanabija) koje je valjda samo, bez moje volje
i znanja o tome, pobjeglo u tvravu u kojoj ne moe biti
besmislenih pitanja, u kojoj nered ne moe biti privlaan jer je
sve sami red, u kojoj moram biti jak i pribran, u kojoj bih, ini
mi se, bio jak i svoj i kad to ne bih htio. Sada mi se ini da je
tako zaista bilo - da se bijeg u tvravu pojavio sam od sebe, da
mu se malaksalo tijelo uteklo bez moje odluke, ne bi li izbjeglo
krajnje iscrpljivanje nerazumljivom borbom u kojoj ja niti mogu
ta odluiti niti ta sprijeiti.
Radovao sam se to na ulicama nema gotovo nikoga, tako da ne
moe biti svjedoka moga nesigurnog hoda po usnulom gradu
(Bog sami zna ta bi se pomislilo da me sada vidi neko od ljudi
princa Hasana). Iao sam polako i zaista teko, kao da gazim po
mulju ili po sasvim izlomljenom
kamenjaru koji ne doputa normalan hod nego trai posebno i
paljivo odmjeravanje svakog koraka. Kako se sunce dizalo,
rastao je bol u oima koje su me strano zapekle s prvim
korakom koji sam napravio izvan zamraene sobe, ali sam taj
bol usrdno blagosiljao jer mi se s dnevnim svjetlom vraao mir i
povjerenje u red i zakone koje moram braniti ak i protiv sebe
samoga. Na dnevnom svjetlu sve stvari moraju imati jasan oblik
i sigurno mjesto u svijetu, moraju biti pojedinane i samo svoje.
Kad sunce ugrije, vide se granice svijeta, vide se razlike meu

stvarima i vidi se koliko je lijepo i razumno, koliko trajno i

ugodno to je svijet izgraen na tim razlikama. Ne moe biti
onih ludila na jakome dnevnom svjetlu koje donosi dnevnu
mudrost i tako potire mutljage u kojima nema granica, razlika i
jasnog poretka meu stvarima u svijetu. Obasjan dnevnom
svjetlou i vien dnevnim oima, svijet je ispunjen i ogranien,
a ne prazan i neogranien, kako se ini nonim oima koje
gledaju u mraku.
Svratio sam do Ibn Tevaba i ostavio mu poruku da ga ekam u
tvravi. Nisam dao da ga bude, neka se dobro naspava i spremi
za ozbiljan rad i naporan dan. Razgovor s Tevabovim slugom
lijepo me je umirio jer mi se uinilo da on i ne sluti moju
noanju zbrku, tako da sam prema tvravi produio mnogo
lake i sigurnije, najvie zato to sam znao da e se tamo sve jo
bolje sloiti i jo jasnije razgraniiti.
U tvravu sam uao kao u spasenje. To je svijet vrstog i
nepromjenljivog poretka, svijet postojanog rasporeda koji sam
ja odredio rukovodei se razumom i zakonima, svijet u kojem je
sve jasno razgranieno i u kojem se brkanje tih granica kanjava
kao prestup. Volio sam tvravu, odlazak u nju uvijek me je
umirivao i razbijao moje nedoumice. Prvo to sam uinio po
dolasku u Bagdad bilo je da tvravu ovako uredim i ona je jo
uvijek takva, bez ikakve promjene ili poremeaja. Ne znajui ta
da radim prije Tevabovog dolaska, krenuo sam u obilazak, kao
to sam uvijek inio kad mi je trebalo ohrabrenja, mira ili
povjerenja u sebe.
Prvo sam otiao u najdublji sloj gdje ekaju smrt oni koji su na
nju osueni. Svaki je zatvoren u posebnu sobicu da ne moe ni
s kim razgovarati i okovan posebno tekim okovima da se ne
moe micati. Tako je prisiljen ispitati svoj ivot do posljednjeg
detalja i do najsitnije sitnice, prisiljen je sabrati raune i pokuati
da razumije ono to mu se dogaalo. Mislim da je to vano i da
je obaveza svake zajednice da svojim osuenicima na smrt
obezbijedi deset dana potpune tiine i nepominosti u toku
kojih se mogu pokajati za nepravde koje su uinili i oprostiti

nepravde koje su im uinjene, zaaliti za proputenim

prilikama i razumjeti zato su ih propustili, sjetiti se kada su
mogli uiniti neto dobro a nisu i kada nisu morali uiniti loe a
uinili su. Svaki ovjek ima pravo na to ma kako teak zloinac
bio i iskreno sam se, mislim bez samoljublja, ponosio time to
sam isposlovao da svaki osuenik na smrt dobije ovih deset
dana. Straarima sam strogo zabranio da govore s njima, ak da
im upute jednu jedinu rije, a zabranio sam i to da im se daje
bilo kakva hrana osim malo tekuine. Od toga im se tijelo lijepo
iisti, tako da iz njih, u asu smrti, ne moe trgnuti hrana i
oneistiti ih mrtve. Nadam se da im je i bez posebnih
objanjenja jasno zato sam zabranio da ih hrane, nadam se da i
oni vie vole
236
da budu isti i lijepi mrtvaci nego da deru u posljednjih deset
dana ivota.
Iznad njih su obini ubice, oni koji su ubili bez namjere,
grekom ili zbog nekoga svog poremeaja i bunila. Oni su po
trojica u jednoj sobici, dovoljno maloj da jedan drugoga stalno
opominju na sebe izgledom, mirisom, glasom. Nastojim ih
razvrstati po slinosti, tako da se u jednoj sobici nau trojica sa
slinim djelom poinjenim na slian nain, da bi svaki od njih
imao sebe pred oima. Bio sam siguran da e to djelovati, jer e
svaki od njih stalno sam sebe kanjavati, kao da je okruen
ogledalima ali jo bolje, jer nam uvijek tee i pounije djeluju
drugi slini nama nego mi sami sebi. Gledajui drugoga koji je
uradio to i on, udiui njegove smradove i sluajui njegove
gluposti, on e sve vrijeme gledati, sluati i udisati sebe, to
znai da e sve vrijeme kanjavati sebe, poto sve to ne moe
biti nita drugo nego teka kazna. Povremeno biu-jemo
jednoga od njih pred ostalima, bez razloga i povoda, da izgleda
kao sluajnost i greka, tako da svi mogu na primjeru vidjeti
koliko su sluajnosti i greke glupe i nakazne. Njih je doputeno
hraniti svakom hranom, ali rijetko i malo da bi im tjelesna
slabost proirila razmiljanje i osjetljivost, pa i potrebu za

razmiljanjem, a razgovarati s njima doputeno je samo onda

kad ih se biuje i to onoliko koliko treba da im se objasni runa
glupost greke. Siguran sam da ovakav boravak u tvravi moe
i mora popraviti ovjeka, vrsto vjerujem da e svaki od njih,
ako nekada izie odavde, biti mnogo bolji nego to je bio. A i
ako nikada ne izie, kao to veina naravno nee, dobro je da
budu to bolji, jer je zemlji mnogo lake nositi dobre nego loe
ljude.
237
Iznad njih su oni koji su grijeili protiv vjere ali ne toliko da bi
se ulema njima morala baviti. Svima sam namjestio neki
prestup u kojem sam ih uhvatio i onda zatvorio ovdje, znajui
da je po zajednicu mnogo bolje imati mnogo prestupnika nego
mnogo krivovjernih. Hvatanje i osuda jednog prestupnika
opominje, upozorava i poduava, a osuda jednog krivo vjernika
samo zbunjuje i navodi ovjeka na pomisao da vjera moda i
nije konana, jednom utvrena i do kraja zaokruena. Takve
sam stavljao po devet u jednu sobu, pazei na to da se zajedno
nau oni koji su razliito, po mogunosti suprotno, grijeili
protiv vjere. U jednoj sobi se nisu smjela nai dvojica koji isto
misle i na isti nain odstupaju od utvrene vjere, poto bi oni
jedan drugome potvrivali zablude i dalje se uvjeravali u
tanost svoga miljenja i bogougodnost svoga odstupanja.
Ovako, kad su zajedno oni koji razliito misle i u raznim
smjerovima odstupaju od utvrene istine, oni e se meusobno
sporiti, jedan drugoga pobijati i na kraju doi, htjeli ne htjeli, do
jedine prave istine reene u pravoj vjeri. Da bi se to sigurno
postiglo, date su im jako male sobe tako da se moraju sudarati
im se jedan od njih makne, a moraju se micati poto nisu ni
okovani ni vezani. Osim toga, svaki je od njih morao sa sobom
donijeti Knjigu i svaki mora, svakog dana, naglas proitati po
jednu suru. Da bi se izbjegle podvale ili ponavljanja, sure itaju
straaru kad im donese hranu. Prelijepo se pokazala moja
zamisao s okupljanjem razliitih prestupnika u istoj sobi: oni
paze jedan na drugoga, tako brino i s toliko ara da uvijek oni

upozore straara kad neko hoe da proui suru od juer ili da

podvali na neki drugi
nain. Tada prestupnik dobije batinanje po tabanima, a ostali po
dvije hurme.
U etvrtom sloju su nepopravljivi kradljivci kojima je, jo prije
nego su doli ovamo, odsjeena ruka zbog krae. Njih je po
dvadeset i sedam u sobi, a odgajam ih tako to hranu ne mogu
dobiti, kao drugi, nego je moraju ukrasti kao to su u ivotu
krali dragocjenosti. Naravno, straar sjedi pored zdjele sa
hranom i udara onoga koga uhvati u pokuaju krae, tako da se
svi oni trude da straaru odvuku panju od zdjele. Da bi se kod
njih razvijala nesebinost i navika da daju umjesto da kradu,
onaj koji uspije ukrasti neto iz zdjele mora to to je ukrao dati
drugome, a onda sam bira komad koji e uzeti. Nisam ja
naivan, znam ja da se tako ne moe promijeniti karakter, ali
vjerujem da se ni navike ne mogu mijenjati ba lako i da e on,
kad jednom stekne naviku, davati i bez stvarne elje za tim.
Osim toga, kradui hranu i primajui udarce kad god u tome ne
uspije, on mora osjetiti koliko vrijedi tue imanje i dobro e
razmisliti prije nego jo jednom posegne za njim. Dodue, malo
njih doe u priliku da ponovo krade, poto uglavnom umru
ovdje od izgladnjelosti, ali ozbiljno vjerujem da za sve njih, pa i
za one koji umru, ima neke koristi od ovakvog odgoja.
Peti sloj ine sitni kradljivci, posrednici koji su varali na trgu i
slian bezopasni ljam. Poto je takvih uvijek jako mnogo,
dodijelio sam im velike sobe, rasporedivi po osamdeset i
jednoga u svaku sobu. Svakog dana po jedna soba odlazi pod
jakom straom na trg da tamo izvikuje ta su radili i zbog ega
su u tvravi. Svakome od njih se ruke veu na lea, a noge su
im i u tvravi vezane tako da mogu sitno koraati, to njihovu
etnju
238
239
preko trga ini posebno zanimljivom narodu i besposliarima
okupljenim na trgu, moda i zbog ugodnog zveckanja zvonia

objeenih oko vrata svakome od njih. Iz jedne takve grupe

izdvojio sam Ibn Tevaba kad mi se uinilo da mu zvonce i
izvikivanje posebno teko padaju i kad mi je sam priznao da bi
s radou doekao prebacivanje meu ubice ili ak meu
osuenike na smrt.
Na estom sloju nema soba, poto sam zajedno rasporedio sve
one koji su uvrijedili susjeda, gosta ili javno mjesto. Njih se
znalo nakupiti i po dvjesta etrdeset do dvjesta pedest, i tada im
zaista postaje tijesno, ali su mene takve situacije radovale jer
sam mislio da e se tako, naviknuti na tjeskobu, bolje odnositi
prema susjedima, gostima i drugim svetinjama ivota u
zajednici. Njihov odgoj se sastojao od toga da svaki od njih, bar
jednom u toku dana, stane prema ostalima i do najsitnijih
sitnica ispria zato je tu. Mogli su priati i ostalo, na primjer
kako bi sada postupili u onoj situaciji, kako e i ta raditi kad
iziu, mogli su priati ta su htjeli, ali su ono zbog ega su ovdje
morali ispriati stojei licem prema ostalima koji su ih morali
paljivo sluati i gledati.
Na vrhu je sedmi sloj koji se stvarao sam od sebe, bez ikakvog
rasporeivanja, reda ili namjere. U njemu sam doputao zbrku,
ak sam je podsticao time to u njemu nije bilo nikakvih soba,
zidova ili pregrada. Zvao sam ga stajalite, jer mi je zaista liilo
na stajalite do kojega emo svi doi na onom svijetu i u kojemu
emo ekati da nam se sudi i da nas se onda rasporedi u
dennet ili u dehennem. Tako su i ovdje, u ovome mom
stajalitu, bili nabacani svi oni koji su bili dovedeni ovamo, ali
im jo nije odmjerena
240
kazna niti odreen raspored u tvravi, tako da su u neopisivoj
zbrci jedan do drugoga boravili sitni kradljivci i teke ubice,
mali prevaranti i poznati lopovi. Volio sam svoje stajalite i
valjda sam zato uivao prolazei kroz njega, pa sam prolazio i
kad sam morao i kad nisam. Prolazei tuda, osjeao sam da
radim neto korisno i mudro, osjeao sam da u sutra,
razabirui i rasporeujui ovu zbrku zloina i zloinaca, jo

jednom dokazivati da je red u svijetu vjean i neunitiv, da ga

se ne moe dovesti u pitanje ma koliko nereda bilo i da e se
svijet, uvijek iznova, nakon svake noi i svakog mraka, popuniti
i rasporediti razumno i lijepo. Ne moe se porei da sam tome
rasporeivanju svijeta i ja doprinosio rasporeujui svoje
stajalite, a to je bio izvor stalno novog zadovoljstva u mom
radu i mojim boravcima u tvravi.
- Istukao sam slugu to me nije probudio kad si dolazio - ree
mi Ibn Tevab kad sam uao u svoju sobu.
- Nisi trebao, ja sam mu zabranio da te budi jer sam htio da se
odmori.
- Stariji si, molim te da mi oprosti to sam postupio protiv
tvoje rijei, ali oni moraju znati koliko mi je teko kad me ti
eka. To je za mene kazna.
- Nisam te ekao, imao sam posla i bez tebe, sasvim dovoljno.
Kai mi ta ima.
- Noas je umro ar-Razi.
- To sam znao, bilo mi je jasno da e umrijeti im sam ga vidio.
Samo je pitanje jesu li ga oni ubili ili je umro od strave i alosti
zbog maloga.
- Zar nije isto? U oba sluaja su ga oni ubili, zar je vano jesu li
svojom rukom.
- Nije isto. Ako su ga oni ubili, to nam ote241
ava sluaj jer znai da imaju u rukama i trei oblik ubijanja.
- Ne znam da li te razumijem.
- Do sada su pokazali dva naina da ubiju ovjeka. Jedan je da
mu sukobe duu s unutranjim tijelom i tako ga rasprsnu, a
drugi je da ga ubiju bez toga sukoba, moda nekakvim uspavljivanjem due ili zaustavljanjem tjelesnih sokova (ne znam ni ja,
moram opet do Abu Tanabije da pitam moe li se tako). Jedno
su Sufjan i ar--Razijev unuk, a drugo su ribarova porodica i
hamali. Ako Razija nisu ubili samo jad i strah zbog maloga, ako
u njegovoj smrti ima i njihovoga neposrednog udjela, sreli smo
se s treim nainom ubijanja kojim oni vladaju.

- ta bi rekao da je u pitanju?
- Ne znam, sve zavisi od toga moe li ovjek od jada dobiti
zelenkasto lice. Mislim da bi i to trebalo pitati Tanabiju. ta jo
ima?
- Hamali su plovili i nakon moga odlaska s rijeke. Izbrojali su
ih dvadeset i pet, to je s onom mojom dvojicom dvadeset i
sedam. Reklo bi se da su otplovili svi oni to su sluali al-Hallada i Abu Saida, jer smo od svih koji su ih sluali kod kua
nali samo trojicu.
- Zna li kako su primili ono to su sluali? Jeste li obili
porodice onih to su otplovili i objasnili im da je to djelo one
dvojice smutljivaca i da im mi oeve nismo mogli spasiti nakon
to su sluali one gluposti?
- Porodicama nema koristi objanjavati bilo ta jer ne znaju ni
ta e ni kako e ovako, nakon to su ostali bez hranilaca. A ova
trojica to su ostali smiju se svemu tome jer vide da su ono
sanjarije neobuzdanih glava. Zbijaju ale sa svim to su uli i
govore jedan drugome da im je srea
to nisu kakvi ljudi pa ih sigurno nee uzeti ni u vakuf, kao
zajedniko dobro.
- To mi se svia, lijepo je imati pametan narod. Ima li jo
neto?
- Sluajno sam saznao da je al-Hallad u petak otiao od
Sufjana. Bio sam tamo s njihovim susjedom, trgovcem
Masrurom koji je na berid, otili smo i rekli da smo doli
pomoi ako nekako moemo. udili smo se i tugovali zbog
tako alosnog i iznenadnog dogaaja, raspitujui se o svemu i
svaemu. Tako sam saznao da je u petak ujutru bila velika
rasprava izmeu Sufjana i Hal-lada poto je Hallad naumio
otii, a Sufjan ga nagovarao da ostane i ubjeivao ga da ovjek
mora imati krov nad glavom, jer je krov znak Boje milosti i
uvar blagoslova. Hallad je govorio da je nebo njegov krov,
objanjavao da irokoj dui trebaju iroki vidici, da velikoj
ljubavi treba velik svijet i pozivao Sufjana da krene s njim,
ostavljajui prividna blaga koja mu samo smetaju da istinski

duboko potone u sebe. Ne moe vidjeti svijet virei kroz svoj

prozor, niti moe vidjeti sebe do dna ako se osvjetljava
lampom", vikao je Hallad kao da se ljuti na Sufjana, ni bunar
lampom ne moe osvijetliti, a ovjek je mnogo dublji jer je
ovjek Boji bunar". Ukuani ne mogu rei jesu li se prije toga
oko ega sporili i kako je dolo do te rasprave, ali znaju da se
rasprava zavrila tako da je Hallad otiao a Sufjan ostao u
svojoj kui, izgubljen i utuen. Za veerom toga dana snalo ga
je ono to ga je snalo.
- Htio se, znai, izvui iz zavjere, to je jedino objanjenje koje mi
pada na um. Taj izlazak u svijet im je oito neki znak, moda
znak da krenu s djelovanjem, a Sufjan se predomislio ili
uplaio,
242
243
mislio da nije vrijeme ili htio zauvijek odustati, pa ga oni
nagradili prema zasluzi. Treba ispitati kuhare, moda je
Hallad stavio neto u hranu prije nego je otiao od kue.
- To mogu ve danas.
- Dobro. Idemo sad do Razija, moda nam se i tamo neto
otvori.
Vani je sunce prilo kao mahnito, tako da su me neispavane i,
vjerujem, krvave oi pekle kao ive rane. Tek tada sam se sjetio
prethodne noi, svoje muke i strane zbrke kroz koju sam
prolazio, ali se bojim da jo nisam proao. Tako je
blagoslovljeno na mene djelovala tvrava koju sam uredio
prema vlastitoj zamisli i nad ijim redom sam bdio koliko i nad
svojim roenim ivotom. Sada sam miran, jak i siguran, tako da
ni Ibn Tevab, koji me zna koliko i ja njega, nita ne primjeuje.
Samo kad ne bi bilo noi, kad se ne bi smrka-valo, pa makar me
oi ovako pekle do kraja ivota.
U ar-Razijevoj kui vladala je zbrka kakva uvijek vlada u
kuama iz kojih ispraaju mrtvaca. Masa roaka, prijatelja i
susjeda koji su doli pomoi ako se ta moe, bezbroj
potovalaca velikog uitelja koji su doli pokazati alost zbog

njegovog preseljenja, rulja siromaaka koji su doli okusiti neto

s bogatake trpeze. Bio je i Abu Tanabija, ne znam da li kao
lijenik ili kao prijatelj i mudrac ravan ar-Raziju, a u nekim
stvarima i bolji.
- Dobro je da si tu, htio sam navratiti do tebe - rekoh mu im
sam ga vidio, zaboravivi od radosti i da ga pozdravim kako je
red.
- Ako nastavi dolaziti kako si zapoeo, mogao bi se na
kraju i oeniti sa mnom 244
osmjehnu se Tanabija, ne znam da li podrugljivo ili tek da neto
kae.
- Htio sam da neto provjerim, neto to nam je obojici
promaklo.
- Meni nije moglo promai jer ja ni na ta nisam ni pazio.
- ta ti je, to si na kraj srca? Ipak si od poetka sa mnom u ovoj
istrazi i od poetka mi pomae.
- Od poetka moda, ali sada vie ne pomaem. Ne volim kad
mi se prijeti, uplaim se i ne mogu nita, pa ni pomagati. Valjda
sam takav ovjek, plaljiv, ta li.
- Priznajem da sam napravio glupost, oprosti mi, molim te.
Mora priznati da mi zaista nije lako, a uinilo mi se da zna
vie nego to si spreman da mi kae. To me je uvrijedilo, mora
me razumjeti. Neka sitnica, neto to nikome ne bi palo u oi,
moe mi otkriti uda, moda i konano rjeenje.
- To je u redu, ali je problem to si ti spreman i uraditi ono ime
si prijetio. Toga se ja bojim i zato se ne bih volio ni sretati ni
razgovarati s tobom.
- Ne budi dijete, pa ja sam te doveo do kalifa i stavio pod
njegovu zatitu. Zar bih to inio da sam te nekad mislio voditi u
tvravu? Ne bih ve radi sebe, zna li ti ta znai gnjaviti
nekoga koga kalif titi.
- Dobro, to je u redu, to mi se svia. Kai sada ta ti je
promaklo.

- Kod ribarove porodice i kod hamala, ti njih nisi vidio ali je isti
sluaj.
- ta je s tim sluajem?
- Oni su ubijeni bez ikakva vidljivog traga. Da li je mogue
neim uspavati tjelesne sokove ili duu, toliko ih usporiti da
ovjek umre?
245
- Mislim da jeste, ali ne znam ba pouzdano. Naime, ne znam
pouzdano utoliko to nikada nisam to radio toliko da dovede
do smrti, a znam da ima sredstava koja razdvajaju unutranje
tijelo i duu.
- Kai mi, molim te, neto o tome.
- Ima razne opojne biljke, mnogo se gaje u Perziji a jo vie u
krajevima istono od Kabula. Te biljke silno ubrzavaju tok
tjelesnih sokova a omamljuju i blago uspavljuju duu. Tako
dua ne moe suiti unutranje tijelo koje se jako natapa i prilazi
mnogo blie enskom nego mukom naelu. Takav ovjek ima
pojaanu osjeajnost i oslabljen razum, vidi svakakve mutne
slike, a ne vidi raspored stvari i njihove granice, sasvim dobro
razumije zbrku, a slabo ili nikako red koji mu se ini kao zbrka.
Tijelo mu od pretjerane navlaenosti trne i kao da se nadima.
Naravno, moe se dogoditi da taj ovjek i umre od pretjerane
navlaenosti unutranjeg tijela. Prema tome, on je ubijen ako
mu je neko drugi podmetnuo te opojne biljke, ali ti to nikako ne
moe provjeriti i dokazati.
- Jesu li ovi moji mogli biti tako pobijeni?
- Rekoh ti da moda jesu, ali da ne znam sigurno i da ne
moemo znati. Ako i jesu, ne moe dokazati, pa ti je svejedno.
- Razijev unuk je ubijen isto kao Sufjan -onom svaom due i
tijela.
- Ako to nekome bude priao, ne sporni-nji, molim te, moje
ime, nisam ti ja ba tako rekao.
- Nisam ni ja ovako upamtio, ovako tebi govorim da skratimo
jer obojica znamo o emu se radi.
- I za Sufjana sam ti rekao da je moda

tako. Ako se tako moe ubiti, moda su obojica tako ubijeni, ali
nam je opet mala korist od toga.
- A ta je s ar-Razijem?
- Doi da ga vidi.
Otili smo u veliku sobu i on je odgrnuo plahtu s tijela velikog
uitelja, ve spremljenog za ukop. Vidio sam neki dan Razijevo
zelenkasto lice, pa se nisam osobito iznenadio od onoga to sam
vidio, ali sam pomislio da je to ipak malo previe poto su i lice
i itavo tijelo bili naprosto zeleni. Bilo je runo i muno, bilo je
mnogo gore od onoga to je Rai zasluio i svojim ivotom, i
svojom prirodom, i onim to je za ovoga ivota uinio.
- Evo ta je s njim - ree Tanabija zlim glasom, kao da se za
neto sveti. - Jo me samo upitaj kako ovo objanjavam, pa da
krenem za njim.
- Znai ni tebi nije jasno?
- Kome ovo moe biti jasno? I inae, ve mi je preko glave ovih
tvojih sluajeva. Ba kad sam pomislio da neto znam i mogu,
doe ti sa svojim sluajevima i pokaza mi da sam jadna
neznalica i najobinija budala.
- Nisam ja, pokazae ti oni koji i od mene prave budalu. Meni je
jo gore.
- Ba ti hvala, lijepo si me utjeio.
- Moda te nisam utjeio, ali je tako. Oni prave budale od
obojice, a meni rade o glavi.
- Ali od mene ti trai da objanjavam. Da nije tebe, bio bih
budala samo za sebe, ovako sam za dvojicu. A sebe bih moda
natjerao da se i ne pitam.
- Moda bih i ja sebe, ali me drugi pitaju. Stajali smo jedan
pored drugoga gotovo se
dodirujui i osjeali otpor, moda ak i neku
246
247
vrstu meusobne mrnje. Neko razoarenje, neki dubok i jak
gubitak strujali su meu nama tako jako da smo ih koom
osjeali i upijali. Nita ne izmiljam, sigurno je bilo tako i

sigurno je Tana-bija osjeao prema meni ono to i ja prema

njemu jer se tako neto moe doivjeti jedino kad je sve
obostrano. A u naem sluaju se valjda i moralo doivjeti jer
smo previe oekivali jedan od drugoga i previe puta pokazali
jedan drugome svoje slabosti i manjkove. Ljudi, valjda, ne vole
poraze, jo manje vole njihove svjedoke, a nas dvojica u
posljednje vrijeme stalno svjedoimo jedan drugome upravo
poraze. Pa ipak nas je taj trenutak nekako pribliio i povezao,
osjetio sam da je moja glupa prijetnja zaista zaboravljena i da s
Tanabijom mogu opet razgovarati kao prije onog trenutka kod
Sufjana, ak jo bolje, prisnije i iskrenije. Znao sam da u nakon
ovog strujanja netrpeljivosti meu nama biti s Tanabijom blii
nego i s jednim prijateljem do sada.
- Moe li ovjek od jada ovako pozelenjeti? Od samoga, istog
jada.
- Ne moe, ja bih ve bio zelen kao list, sve zbog tebe.
- Ozbiljno pitam.
- ta ti sad to znai?
- Moda je i on ubijen, kao ostali. Ali ako moe samo od jada,
onda moda i nije.
- Ne znam ta bih ti rekao. Neki kau da se u sokovima
unutranjeg tijela mogu nai sve boje koje postoje u svijetu, pa
je zato ovjek saetak svijeta i zato je dragome Bogu najmiliji od
njegovih stvorenja. Ako je to istina, a ja ne znam da li je i ne
znam ta bih o tome mislio, onda moe biti i jedno i drugo.
Moe od jada ili od jakog bola puknuti neki od kanala kojima
teku unutranji
sokovi, pa se sok razliti po vanjskom tijelu i obojiti kou. Ali se
isto tako dua moe otrovati nekim zlim mislima ili neistim
eljama, pa se sama ovlaiti nekim sokom i obojiti njegovom
bojom itavo tijelo. Svata moe, ali nita ne mora biti, eto to je
na najvei problem u itavome ovom poslu - govorio je Abu
Tanabija dok smo se vraali iz velike sobe.
Malo nakon toga krenula je dennaza i svi smo poli da
ispratimo velikog uitelja. Bilo mi je teko i malo krivo to je

tako skonao (oprosti mi, Boe, takve misli, znao sam da je

glupo i zabranjeno, ali sam zaista tugovao i zaista mislio da je
zasluio mnogo bolje). Znatno kasnije, kad je tijelo ve bilo
poloeno u mezar, pomislio sam da moda i nije zasluio i
blaga jeza mi je kliznula niz kimu. ta ako se i njega primilo
ono to su zakljuili njegov unuk i al-Hallad? ta ako se i u
njegovoj sobi aputalo ono to su meni aputali zidovi i jastuci
prole noi? Da li u tom sluaju i mene eka neto slino, ne
uspijem li se izboriti protiv te napasti i ne zadrim li svoju duu
na jasnome dnevnom svjetlu?
Na povratku s dennaze priao mi je Ibn Tevab i rekao da je iz
razgovora sa slugama saznao da je ar-Razi, nakon razgovora sa
mnom, pao u bunilo iz kojega se nije povratio. U bunilu je
stalno neto govorio, neto nerazumljivo a ponekad tako
strano da se to ni ponoviti ne moe. Sve to vrijeme se runo
napinjao, kao da se bori s neim strano jakim i zlim to ga
napinje iznutra, a istovremeno ga je obuhvatilo i stee ga
izvana. Sreom, ispuhao se i poeo opet normalno izgledati kad
je izdahnuo, tako da nije bilo ba sramota pokazati ga pred
stranim ljudima. Ibn Tevab me je upozorio i na to da na
dennazi
248
249
nije bilo Hallada, to mi je sasvim promaklo i to, iskreno
govorei, ne bih ni provjeravao. A vano je i moglo bi mnogo
znaiti. Nije mogue da Hallad ne zna za ovu smrt, za koju zna
itav grad i nije mogue da ne zna koliko je runo ne ispratiti
najveeg ivog uitelja i pomiritelja meu nama.
Pohvalio sam Tevaba i poslao ga kui, a i ja krenuo svojoj.
Treba pribiljeiti sve to znam o svakome od ovih ubistava, pa
sklopiti nekakvu cjelinu, ako tu uope ima bilo kakve cjeline.
Treba pokuati bilo ta, treba neto raditi, treba se barem praviti
da radi ne bi li se nekako pretu-rila no.
Samo kad bi se dogodilo udo i ne dola jo jedna no!
Srijeda, 18.

Proveo sam no ispunjenu munom jezom, ali se, Bogu hvala,

nisam borio sa hladnom prazninom koja me tako snano
privlai kao da usisava i mene i itav moj svijet. Radio sam,
zapravo se pravio da radim, ne bih li zavarao ludilo i svoju
udnju za njim, radio sam bez nade da u neto ozbiljno uraditi
i, iskreno govorei, bez osobito jake elje da uradim bilo ta.
Radio sam s jednom jedinom eljom - da preturim preko glave
jo jednu no.
Nastojao sam odgovoriti na dva pitanja. Prvo: omoguuje li mi
ono to se do sada dogodilo da uinim ono to je veliki vezir
zaelio i to je sigurno najkorisnije i za mene? Tanije: mogu
250
li ono to za sada znam o dogaajima iz posljednjih nekoliko
dana sloiti u uvjerljivu priu koja bi upuivala na veliku
zavjeru u ijem bi sreditu bio Hallad? Drugo: mogu li iz
onoga to znam barem naslutiti stvarne poinioce i doi do njih,
ma ko oni bili? Hrabrilo me je to sve upuuje na to da bih
mogao jednom strijelom pogoditi dvije mete - udarajui na
perzijsku grupu, dakle udovoljavajui vezirovoj elji i svojoj
koristi, pohvatati stvarne poinioce ovih zlodjela. Sve to sam
do sada saznao upuuje na njih, iako moram priznati da sam i
traio ono to na njih upuuje poto sam na njih pomislio ve na
poetku.
Nisam se ni pitao jesu li sve ove smrti jedna cjelina, jer je suvie
oigledno da jesu. Zna se da je nekoliko sluajeva cjelina ako ih
povezuju jedan poinilac, jedan razlog ili jedan cilj, a tada su
sluajevi slini po nainu na koji su izvedeni ili su rtve u nekoj
meusobnoj vezi. Iskustvo me je nauilo da su tada sluajevi
povezani ili malim prostorom ili kratkim vremenom, pa su opet
cjelina, ak i kad po nainu na koji su izvedeni nisu oigledno
slini. Ovdje su se nale ne okupu gotovo sve osobine koje od
niza sluajeva prave jednu cjelinu i jedan jedinstven sluaj: u
jednom gradu je u toku nekoliko dana na neobjanjiv nain
ubijeno nekoliko ljudi. Istina je da se ne mae pronai neka veza
meu rtvama, ali je istina i to da su sve te smrti meusobno

povezane barem time to su sve podjednako neobjanjive. Iako

se jedno rasprsnulo a drugo umrlo mirno i tiho, slino su
ubijeni po tome to je njihovo ubistvo nemogue objasniti
ljudskom pameu. Osim toga, ima neke pravilnosti u rasporedu
tih ubistava, ne moe me niko ubijediti da su oni moji
trokutovi samo moja izmiljotina ili
251
nekakva neobavezna igra. Ja ih ne bih mogao ni primijetiti da ih
nema u rasporedu ubistava.
Na posebne sam table zabiljeio sve to sam znao o svakome od
ubistava, a onda te table poslagao jednu do druge i uporedo ih
itao traei neto to bi im bilo zajedniko da to pribilje-im na
posebnu tablu. Da bih sebi olakao traenje toga zajednikog,
biljeke sam ispisivao po istom redoslijedu i na isti nain. Tako
sam sve table podijelio na etiri dijela u ijim sam vrhovima
napisao: rtva, Oblik smrti, Poinilac, Objanjenje. Odmah sam
na svim tablama u dijelove Poinilac i Objanjenje upisao
Nepoznati, a dio rtva podijelio na dva dijela od kojih sam
jedan nazvao ivot i djela, a drugi Imovinsko stanje i mjesto u
zajednici.
Onda sam ispisivao sve to sam znao o rtvama, od toga kada
su i u kakvoj porodici roeni do toga kako su izgledali poslije
smrti, od toga gdje su putovali i ta su radili do toga s kim su se
viali i ta su voljeli jesti. Kad sam ispisao sve to sam znao,
iitavao sam dio po dio sa svake tablice i prepisivao na
posebnu, zajedniku tablu sve to se ponavlja na dvije ili vie
pojedinanih tablica. Nisam ba mnogo prepisao na zajedniku
tablu jer se na svim pojedinanim tablama nalo samo to da je
sve rtve pobio nepoznat poinilac na nain koji se ne moe
objasniti i da su svi imali neke veze s Perzijom i Perzijancima,
makar to da su jednom u ivotu sluali nekoga od njih, kao to
su hamali sluali Hallada kad je ono ludovao s Abu Saidom
trpajui svijet u vakuf.

Iskreno govorei, vie od toga nisam ni oekivao, ak sam

unaprijed znao da jo uvijek nita ozbiljno ne mogu postii.
Zato sam jutro doe252
kao zadovoljan i vedar vjerujui da mi je moj noni rad donio
barem dvije koristi - zatitio me je od nonih mora kojih se sve
vie bojim i konano me ubijedio da ovaj sluaj, ako ga uspijem
rijeiti, mogu rijeiti jedino na vezirovo zadovoljstvo i na svoju
korist. Samo treba jo malo saekati, prikupiti jo malo znanja o
njima i pogotovo jo malo snage i povjerenja u sebe. Prvi put
nakon mnogo vremena dorukovao sam, i to dobro, uivajui u
svakom zalogaju i u svakom novom ukusu, a posebno u
razlikama meu pojedinim ukusima. Razmiljao sam ak o
tome da za koji sat odem u kupatilo i tamo se razgalim kao
ovjek koji je uradio neto teko i veliko, pa zaista zasluuje
takav uitak i nagradu. Kupatilo je dobro, tamo svata tano i
korisno ovjeku padne na um jer, onako ovijen parom i
vrelinom, potpuno odvojen od svijeta i svega to za sebe vezuje
panju, ovjek mora neto smiljati i mora sabrano misliti. Ba u
kupatilu sam smislio kako treba urediti tvravu, davno jednom,
jo u Basri, mnogo prije onog nesporazuma koji me je odveo u
podrum basranske tvrave koju sam bio naumio preurediti.
U premiljanju o kupatilu zatekao me je vezi-rov ovjek koji mi
je doao javiti da je prole noi, nakon bogate veere, u
privatnim prostorijama princa Hasana, zadavljen Ibn Tevab.
Vezir mi poruuje da slobodno odem tamo, nita loe mi se ne
moe dogoditi jer meu Hasanovim ljudima ima nekoliko
naih, pouzdanih i spretnih ljudi, a mogu povesti i dva-tri
straara da sve izgleda normalnije i ozbiljnije. U mom dolasku
kod princa i nema nita udno, ja naprosto radim svoj posao i u
tome ne moe biti niega loeg. Neka za svaki sluaj saekam
da mi za Tevabovu
253
smrt jave iz prineve kue ili barem preko mojih ljudi, ali ako ne
jave neka odem ovako - da princ ne bi pomislio da se mi

bojimo. Neka odem slobodno i mirno, ali neka ipak budem na

sve spreman i koliko je mogue oprezan.
Bio bih ja oprezan i bez njegovog upozorenja, toliko oprezan da
najradije ne bih ni iao. Iz dna due mi je ao Tevaba, bio je vie
nego dobar slubenik i meni je oigledno bio odan koliko je to
mogue (ne bi on ovako jadno zaglavio da nije), ali mu ja vie
ne mogu pomoi nikako osim tako to u iskreno zaeljeti mir
dui njegovoj. Zasluila ga je, barem zbog ovakve odanosti i
ljubavi kakvu ni na svijet ni mi kao ljudi naprosto ne
zasluujemo. Hvala mu, do dna due sam dirnut njegovom
odanou, ali zaista ne vjerujem da zbog njegove ljubavi i
odanosti ja trebam ii zvijeri u usta, pogotovo ako znam da ga
ne mogu ni osvetiti a kamoli vratiti.
Nita nije zavisilo od mene, ak ni to koliko u i kako biti
oprezan. Prije nego sam smislio koga da povedem i kako da se
ponaam kod princa Hasana, doao je Abdallah ibn Sabah, moj
zapovjednik lijeve strane kojeg mi je princ Hasan nametnuo jo
u vrijeme kad nije otvoreno pokazivao da je protiv mene. Toliko
je vjeto smislio dolazak i ponaanje, ili sam ja bio toliko
zbunjen i odsutan, da smo krenuli odmah, bez pripreme i bez
pratnje, prije nego sam smislio kako da se pozdravim s princom
i prije nego sam kod kue ostavio bilo kakvu poruku.
Abdallah ibn Sabah je sve vrijeme strano mnogo govorio,
udio se svojoj i pogotovo mojoj neopreznosti i Tevabovom
lukavstvu, pitao se kako nas je mogao tako dugo vui za nos,
onako mlad i neiskusan, bijesno se udarao u glavu to je
254
dopustio da ga balavac tako dugo vara... Nije mu bilo jasno
kako se sa svojim krivovjernim uvjerenjima i runim navikama,
sa svojom mrnjom prema pravoj vjeri i svemu to je uva, od
kalifa do posljednjeg straara, uspeo tako visoko i godinama
plivao medu dobrim i ne ba glupim ljudima. Bogu hvala,
govorio je, to nam je nad glavom mudri i oprezni princ Hasan
koji se ne lijepi na slatke rijei.

Ja i danas zahvaljujem Bogu to je Abdallahu dao brbljivost i

samouvjerenost kakvu imaju sve budale, a on pogotovo iako
nije tolika budala. Njegovo brbljanje, kojim je htio da me zbuni i
odvede od bilo kakvih pitanja, omoguilo mi je da se potpuno
saberem i na miru razmislim o mogunostima i nainima da se
izvuem iz prineve kue. Prije nego emo ui kod princa
Hasana, zamolio sam ga da preuzme Ibn Teva-bovo mjesto, a s
njim i ono to sam Tevabu bio namijenio u skoroj budunosti,
dakle da zamijeni mene. Nita se tu ne moe, godine troe
snagu, a mjesta na kojima ja sjedim trae sve vie snage i
vremena. Ja moram priznati da mi on nikada nije bio osobito
drag, ali se eto pokazalo da je pouzdaniji od mog uenika
Tevaba, a u ovoj situaciji, kad se na nas sruila nesrea s
neobjanjivim ubistvima, ne moe se oklijevati i traiti
sposoban slubenik koji nam je istovremeno drag. S radou je
prihvatio i ponudio da od ovog trenutka sudjeluje u istrazi o
neobjanjivim ubistvima, tvrdei da bi i ova istraga otila
mnogo dalje da u njoj nije bio Ibn Tevab koji je istovremeno
radio za mene i za one koje traim.
- Srea je da se otkrio u ovom asu, kad sam naiao na vaan i
velik trag koji mnogo obeava -razmiljao sam glasno stojei na
ulazu. - Jutros
255
sam mu htio otkriti taj trag i naloiti mu da veeras ode na
obalu rijeke, tano prekoputa luke odakle se vidi onaj veliki
nosa, onaj na kojem je bio objeen ribar Husajn.
- Kai meni, mogu ja otii, to mi je sada i posao - urilo se mom
novom pomoniku Abdal-lahu.
- Ne znam je li bolje da ode ti ili ja. Bojim se tvoga malog
iskusva u ovim poslovima - kolebao sam se, nikako ne ulazei
kod princa Hasana.
- Ja u otii, samo kai kada. A iskustvo se stie, bez rada ga se
ne moe ni imati - navaljivao je Abdallah, moda zato to je
zaista tako bezna-deno glup, ali mislim prije zato to mu je
nalo-eno da me to prije makne iz svih mojih poslova.

- Odmah iza ponoi. Doi da niko ne zna, dobro se sakriti i

sluati. A odmah nakon toga doi kod mene i rei mi sve to si
uo. Ako mogne vidjeti, upamti one koji budu tamo, ali se ne
izlazi da oni vide tebe. Vanije je da oni za tebe ne znaju nego
da ti njih vidi.
Uao sam im sam to izgovorio, ali je Abdallah pourio,
pretekao me i sigurno me vodio do odaje u kojoj je ubijen Ibn
Tevab. Vidjelo se da dobro poznaje prinevo obitavalite, da je
u njemu boravio dovoljno esto, a sigurno i noas, ako nije
svojom rukom i ubio.
U odaji su bili princ Hasan, Abu Tanabija, nekoliko
nenaoruanih ljudi ili s orujem tako dobro prikrivenim da ga
ni ja nisam mogao primijetiti, a na velikom, tamnocrvenom
jastuku, uza sami zid desno od ulaza, leao je Ibn Tevab, go do
pojasa, s omom od ice oko vrata. Abu Tanabija jedini pokaza
da me je primijetio, ak se malo pridie s jastuka, valjda u znak
pozdrava, a onda mahnu glavom prema Tevabu.
256
- Eno ti jo jedne smrti koju ne mogu do kraja objasniti progovori ne pozdravljajui me niim drugim.
- Zar ni nju? - pitao sam, klanjajui se preme princu i
Tanabiji, ne pokazujui da mi je jasno ta znai potpuni
izostanak pozdrava ak i kod prineve posluge.
- Ni nju. Nikako da odgonetnem je li zaklan ili je zadavljen, a
moda je i neto tree. Njemu ti je onom icom presjeen
grkljan, a sigurno je i zadavljen, tako da ne zna je li ta ica
posluila kao oma ili kao sablja. Pored toga, neko je tako vjeto
i snano cimnuo omu da je i vratni prljen iskinut iz kime, to
je smrtonosno koliko i davljenje i klanje. Hajde ti sad odgonetni
ta je bilo prvo, a ne moe rei ni da je triput ubijen jer bi to za
jednu ljudsku duu bilo previe, pa makar to bila dua tvoga
zamjenika.
- I ne zna se, kad je on u pitanju - javi se princ Hasan koji me
jo niti jednom nije pogledao i niim nije pokazao da za mene
zna. - ovjek s toliko veza i ljubavi mogao bi imati i etiri--pet

dua. A najjaa veza i najvea ljubav mu je na mudri i oprezni

emir strae.
- Radovalo bi me kad bih razumio ta njegova prinevska
milost eli rei.
- Ne znam, da ti pravo kaem - okrete se princ meni i obrati mi
se, jednostavno i gotovo prijateljski - naprosto ne znam. Kai
mi, za poetak, ali pravo, iskreno, vidi li ti svoj nos.
utio sam i ekao da se neko nasmije, ali se niko ne nasmija.
Valjda nikome jo nije bilo jasno da li se princ ali, moda ni
njemu samome jo nije bilo sasvim jasno pa bi se naljutio na
neiji smijeh.
- Kai vidi li, slobodno kai, ovjee, ega
257
se boji, medu prijateljima si - navaljivao je princ, sada ve
manje prijateljski, a onda nastavio kad je bilo jasno da ja neu
odgovoriti. - Eto vidi, o tome se radi. Da bi se razumjelo ono
to ja govorim, treba vidjeti barem malo dalje od svog nosa, a ti
ni njega ne vidi. I to ga toliko ne vidi da se ne stidi to priznati
svome princu! Ne moe se, moj Gazvane, vidjeti ni svoj nos ako
se za pomonika i nasljednika uzima onaj ko nam svima radi o
glavi.
Princ ustade i bijesno krenu prema mrtvome Ibn Tevabu, pa i ja
krenuh tamo kao da me je pozvao. Skamenio sam se kad sam
na Tevabovim grudima vidio nacrtan onaj trokut koji sam
sklopio neki dan i pokazivao mu ga da mu objasnim kako
zavjerenici rade i kakvu figuru iscrtavaju svojim zloinima. U
dnu grudi bila je osnova obaju trokutova, vrh veega pod
samim grlom, a vrh manjega nasred grudi, tamo gdje bi trebalo
biti srce, tako da mu je linija koja sijee troku-tove i koja je na
mom crteu predstavljala rijeku, dijelila grudi na dvije jednake
polovine. Crte na Tevabovim grudima izgledao je kao
istetoviran, i to nekada davno, pa sam kleknuo i, pravei se da
razgledam ranu na vratu a nakon toga se pravei da nastojim
izvui icu ispod njegovih lea, dobro razgledao crte.
Petljajui oko iane uzice, pokvasio sam prst i malo protrljao

crte, uzgred i sakriveno (lijepo bih se proveo da su me vidjeli).

Odahnuo sam jer sam osjetio glatkou boje. Nije, dakle,
tetovaa i nije odavno, nego imaju svog ovjeka u mojoj kui, i
to meu meni najbliim slugama.
Oni ne znaju ta ovi trokutovi znae, zato je princ Hasan izveo
sve ono sa bijesom i prilaskom Tevabovom tijelu. Nadao se da
u se ja izdati kad
vidim crte na njegovim grudima, a kad se jednom izdam, nali
bi nain da mi izvuku njihovo tajno znaenje. Dok to ne
saznaju, nee me ubiti, osim ako se princ jako naljuti. Dobro je
to su budale i to princu glava jo uvijek zuji od Hal-ladovih
gluposti, oni sigurno misle da su ovo Bog zna kakvi tajni
znakovi. Ne daj Boe da saznaju ta je zaista, ne bi me samo
ubili nego bi me iskasapili od bijesa.
Tada su se u meni opet pokrenula ona ludila. Najprije sam se
htio nasmijati od nekakve radosti i podrugljivosti zbog njihove
glupe greke. Onda sam doao u iskuenje da zatraim boje i
docrtam najmanji, trei trokut, onaj to se treba upisati u drugi.
Htio sam im objasniti da sam taj trokut ja predvidio, da sam ga
nagovijestio upirui prstom mjesto na kojem sam nacrtao dvor.
Nagovijestio ga ba Ibn Tevabu ijom se smru on, evo, poeo
ispisivati i u gradu. Sreom, uzdrao sam se, iako mi je bilo
strano. U meni je bjesnila itava zbrka radosti, podrugljivosti,
straha i mrnje, tuge zbog Tevaba i elje za osvetom. Bilo mi je
smijeno ono to oni zamiljaju iza mojih trokutova i bilo mi je
drago to sam ih odmah razumio; bilo mi je ugodno to sam
nagovijestio ovaj mali trokut i bilo mi je tuno to se ostvaruje
Tevabovom smru zbog mene. Osim toga, privlaila me
mogunost da ja njih zapanjim onako kako su oni zapanjili
mene pokazujui mi ovaj crte na Tevabovim grudima.
Ustao sam i kao sluajno stao uza zid pored kojega je Tevab
leao, ponavljajui u sebi da sam dobro i da jo uvijek vladam
situacijom. Sigurno sam dobro, o svemu mogu voditi rauna,
to se najbolje vidjelo maloas kad sam se suzdrao od lude
elje da ucrtam mali trokut. Bilo bi zaista

258
259
!glupo da sam im docrtao trei trokut, time bih samo pokazao
da mi je njihova igra jasna, a onda bih morao otkriti i to da iza
tih trokutova nema nikakve tajne koju oni oekuju. A time bih
princa prisilio da me ubije, jer mu nita drugo ne bi ostalo, prvo
zato to je ispao budala a drugo zato to mu ni za ta vie ne bih
trebao. Maknuti me ionako mora, sad kad je krenuo s
otvorenim obraunom, samo je pitanje trenutka koji mu
odgovara. A nijedan mu ne bi odgovarao vie od onoga u
kojem bih ga uvrijedio i pokazao da mu vie ne trebam: otkriti
u sitnom uhoenju ovjeka uobraenog kao on znai uvrijediti
ga, a pokazati da su trokutovi moj crte znai rei mu da je bio
budala kad je u tome vidio tajnu. Tada bi ili ubio on mene ili ja
njega, a ne znam ta bi od to dvoje bilo gore po mene.
Nisam uo ba mnogo od onoga to je princ Hasan govorio
hodajui po sobi, esto zastajui pored Tevabovog lesa i
pokazajui na njega. Nisam ga ni mogao uti jer sam razvijao
svoje misli i brinuo svoje brige, pratei pri tome princa oima i
trudei se da to inim kao da ga napeto sluam. Znam da je u
svoj govor nastojao ukljuiti i Abu Tanabiju, a to znam po tome
to je dugo govorio stojei tano iznad Tanabije i maui
rukama kao da ga na neto poziva. Tana-bija, meutim, nije ni
podigao glavu da gleda princa dok govori, a kamoli da se
pomjerio sa svog mjesta.
Spada u udesa da sam, tako sluajui, uope razumio o emu
princ govori, ali mi se ini da sam uglavnom razumio. Mislim
da je nastojao ubije-diti sve nas da sam ja neviena nesposobna
budala poto sam za svoga prvog pomonika uzeo ovjeka koji
je u samom srcu dualistike zavjere.
260
Ta sam sve svoje istrage vodio sa ovjekom koji bi prvi trebao
biti predmet istrage, a to najbolje pokazuje kakva sam ja
smijena nakaza. U Tevaba je sreom posumnjao mudri i

pouzdani Abdallah ibn Sabah kojega sam ja, naravno, ometao u

poslu i progonio koliko sam mogao. Abdallah je noas doveo
Tevaba kod princa na veeru i tu ga laskanjem naveo da se
opusti i prihvati opijum koji mu je razvezao jezik. Htjeli su ga
navesti da sve prizna i onda ga predati meni, a tako bi i uinili
da nije poeo vrijeati kalifa i vjeru, to je za estitoga i odanog
Abdal-laha bilo ipak malo previe.
Ne znam kako je Abu Tanabija izveo to da odjednom ustane i
krene a da time ne uvrijedi princa, ali znam da mi je time uinio
uslugu koju inu naprosto ne mogu vratiti da zajedno proivimo deset ivota. Priao mi je i predloio da me otprati do
kue, a usput e mi ispriati ta mu se razjasnilo u vezi sa
smrtima kojima se bavimo. Doao je do nekih starih spisa u
kojima se na posebno zanimljiv nain raspravlja o raznim
oblicima smrti, pa mu se ini da se neto od toga moe
iskoristiti u ovim naim razmiljanjima, iako su u pitanju
nevjerniki spisi. Tako je nekako brbljao, brzo i lagodno kako
nikad preda mnom nije govorio, a za to vrijeme me je obgrlio i
vodio prema izlazu, mirno i brzo, kao da od njegove volje
zavisimo svi u prinevoj odaji i sve to se meu nama moe
dogoditi. Jedva sam stigao da prema Abdallahu ibn Sabahu
podignem prst podsjeajui ga na dogovor za veeras i da
primijetim potvrdno sklapanje njegovih kapaka.
- Ipak si, znai, otkrio kako su ubijeni ovi nai jadnici? - upitah
Tanabiju kad smo odmakli od odaje s princom Hasanom i
njegovima.
261
- Nisam - odgovori Tanabija zaueno.
- Pa kakve si to stare spise otkrio?
- Nikakve, ne misli valjda da u ovim godinama otkrivam
istinski vane stare spise?!
- Pa ta si ono priao dok si me izvodio?
- Gluposti - nasmija se Tanabija - priao sam gluposti da
pokrijem na izlazak. Loe si mi izgledao, samo sam ekao da
poljubi princa u ruku i zamoli ga da te tom rukom zakolje. On

bi to rado uinio, pa sam te izveo da malo doe do sebe,

raunajui da e on to isto tako rado uiniti i drugi put.
- Nisam ni pomislio da tako izgledam. Niti sam mislio da to
uinim.
- Nisi ti mislio nita - opet se Tanabija smijao - a najmanje si
mislio da princ oko tebe plete mreu dokaza o tvojoj zavjeri s
Te vabom.
- Eto vidi, nisam estito ni uo ta govori.
- Vjerujem ti. Da si uo, ne bi onako buljio nego bi gledao kako
da se izvue. Ne znam jesi li razmiljao o sudbini ljudi koji
sjede na visokim mjestima. Ja jesam i zakljuio sam da se
pametni povuku, a manje pametni ekaju da ih drugi povuku.
- Umoran sam, ve dugo ne spavam.
- Ba se dobro razumijemo, o tome sam i ja govorio - potapa
me Abu Tanabija po ramenu i ode bez pozdrava.
Tek kad je dobro odmakao, shvatio sam ta mi je govorio i
kakvu mi je uslugu uinio, a da mu se ja nisam ni zahvalio.
Krenuh da potrim za njim pa odustah osjetivi koliko mi se
tekog umora nataloilo u tijelu, onda zaustih da viknem za
njim neki izraz zahvalnosti pa odustah i od toga, ne znam da li
zato to mi je na vrijeme sinulo koliko bi to bilo glupo ili zato
to od umora
262
ni to nisam mogao. Stajao sam tako, tup i odsutan, ne miui ni
tamo ni ovamo, ni sam ne znam koliko dugo. ini mi se da sam
sve to vrijeme vjerovao da prebirem po glavi neke vane misli,
ali se sada ne mogu sjetiti niega to sam od Tanabijinog
odlaska do svoga dolaska u tvravu mislio. Ne znam kada sam
se i kako pomjerio s mjesta na kojem me je Tanabija ostavio, ne
znam kako sam i zato doao u tvravu, ne znam da li me je sve
to vrijeme neko pratio i ta je o meni mislio, ako jeste. Sjeam se
da sam sebi pokuavao objasniti koliko je opasno ako je istina
ono to mi je Tanabija rekao i sjeam se da sam bio preplavljen
radou i ponosom to nisam ucrtao trei trokut u ona dva na
Ibn Tevabovim grudima.

Iz tog bunila sam se izvukao dok sam sjedio u svojoj sobi u

tvravi. Po suncu sam vidio da je moje bunilo dosta dugo
trajalo, ve je bilo kasno poslijepodne, a po tome kako sam se
osjeao, zakljuio sam da moda i nije bilo neko strano bunilo
jer u udovima nisam osjeao ni malaksa-lost ni onaj teki umor
koji me je sprijeio da potrim za Abu Tanabijom. Hvala Bogu
da me je sprijeio, ba bi bio lijep prizor emir strae u mojim
godinama i s mojom teinom koji tri po gradu kao djeak. Sada
sam se dobro osjeao (da nije bilo spavanje ono za ta mislim da
je bunilo?) ali sam otiao da se umijem ne bih li se potpuno
sabrao i bistre glave smislio ta i kako dalje.
Leei zatvorenih oiju, obnovljen umivanjem i moda nekim
trenutkom sna, ponovio sam dananji dan od dogaaja do
dogaaja, od rijei do rijei. Svega sam se sjetio, sve obrnuo i
okrenuo u mislima, nastojei da do kraja razumijem
263
svaki dogaaj i svaku rije koju sam upamtio. Tako mi se
razjasnilo da je princ Hasan krenuo u otvoreni napad, za ta
postoje tri mogua objanjenja. Ili je on dovoljno siguran i jak, ili
je po neemu vidio da smo mi sasvim slabi, ili je izgubio ivce
pa nije u stanju da podnese muno nadmudrivanje s vezirom.
Razjasnilo mi se da ja nemam snage za borbu ni s manje
neugodnim ljudima od princa Hasana jer sam strano umoran.
Razjasnilo mi se da je Tanabija vidio moj umor i da mi je zbog
toga govorio o pametnim ljudima koji se sami povuku s visokih
mjesta. Razjasnilo mi se da bih mogao preivjeti i bez svoga
posla, da u mojim godinama pametni ljudi biraju neki mirniji
posao koji im ostavlja malo vie vremena za san. Razjasnilo mi
se da mi se spava, strano spava.
Malo me je zbunila potpuna ravnodunost s kojom sam
obnavljao dogaaje dananjeg dana, kao da sam ve daleko od
svega. Jedino to me nije ostavilo potpuno ravnodunim bilo je
podsjeanje na Ibn Tevaba koji me je zaista volio. Ta ljubav me
je radovala, toliko da nisam ni osjeao neku tugu zbog njegove
smrti. A radovalo me je i to to u ga osvetiti, to e to biti moje

posljednje djelo u ovom gradu za koje e se, sreom, saznati kad

ja ve budem dovoljno daleko.
Pozvao sam petoricu jakih i pouzdanih stra-ara kojima sam
uvijek povjeravao posebno sloene poslove. Objasnio sam im
da e opasan i nepovjerljiv ovjek biti veeras oko ponoi na
obali rijeke, tario prekoputa velikog nosaa u luci. Sigurno e
biti beskrajno tih i dobro sakriven, to znai da dvojica od njih
moraju tamo biti mnogo prije ponoi, dovoljno budni da ga
vide i uju kad doe. Le treba skloniti na dovoljno
264
skrovito mjesto da se to kasnije nae, ako se nae ikada. I neka
pamte da imaju posla s krajnje opasnim ovjekom koji e
gledati desetorim oima i sluati desetorim uima. Taj ovjek e
na obali biti sam, ali e mu lea uvati pratnja koja ne zaostaje
za njim po spretnosti i opreznosti. Neka zato trojica od njih
priu s lea onima koji e uvati lea naem ovjeku. Njih ne
moraju sakriti onako dobro kao njega, njih neka i nau, iako
nam to u ovom trenutku ne treba, dosta je mrtvaca koji
posljednjih dana iskrsavaju odsvu-kud i zbunjuju narod.
Kad sam to sredio, krenuo sam kui miran i siguran u ono to
mi je dalje initi. Prole srijede su mi prijavili neki karavan iz
Jemena koji sutra kree dalje i ide do Konstantinije. Mi emo se
u toku noi prebaciti do sjeverne kapije i umijeati se meu njih,
a onda se u zgodnom trenutku odvojiti i prebaciti se do al
Iskenderije. U mojim godinama bi ovjekovom srcu trebala biti
mnogo blia trgovina nego mir i poredak u svijetu, a ni ovdje
ne ostavljam nesreenih rauna. Ibn Tevaba sam osvetio, a
zaista me se malo tie hoe li nadjaati veliki vezir ili princ
Hasan. Nemire ne moemo izbjei, a im se pojave nemiri,
javljaju se i nesporazumi. im se pojave nesporazumi, emir
strae mora raditi tako da se nesporazumi razjasne u korist
onoga ko je jai. Ako se na vrijeme ne sjeti ko je taj jai, moe
dospjeti u podrum, kao ja u Basri, i to u vrijeme kad nije bilo
nekih velikih nesporazuma, a nemira nije bilo nikakvih. Moda
bih i ostao, moda bih se i borio da nije bilo onoga, ali sada sam

stariji za mnogo godina i za to iskustvo iz Basre. Osim toga,

umoran sam. I Tanabija to kae, a Tanabija je pametan ovjek.
Pametni ljudi se sami
265
hi ipovlae, kae Tanabija, a ja sam pametan ovjek, ja se druim s
Tanabijom, moda bismo bili i prijatelji u neka srenija
vremena.
etvrtak, 19.
Nije mi bila suena jo jedna besana no, valjda zato to sam se
na nju bio pripremio. Probudio sam se, naspavan i lagan kao
dijete, kad je sunce bilo ve dobro odskoilo, po emu raunam
da sam odspavao dobrih desetak sati. ena je zbunjeno gledala
kako se bodro i veselo pripremam za dan, a kad sam zatraio
da mi pripreme kupatilo i sveanu odjeu, pitala je hoe li
raspakovati dragocjenosti koje je noas spako-vala po mom
nalogu, a onda se potpuno izgubila kad sam zatraio da ostane
spakovano.
- Pa kada emo putovati? - pitala je oito nita ne
razumijevajui.
- Sto bismo putovali? - nasmijao sam se raz-veseljen njezinom
izgubljenou i svojom sigurnou. Osjeao sam da vladam
situacijom, osjeao sam da imam snage, osjeao sam da sve
moe biti onako kako ja hou da bude, samo ako to hou
dovoljno jako.
- Valjda zato to smo sve spakovali za put. Ja volim to
neemo, ako neemo, spakovala sam samo zato to si ti to
rekao.
Znam da sam ja rekao, savreno jasno se sjeam svega. U
tvravi sam dao naloge po kojima je trebalo ubiti Abdallaha ibn
Sabaha i ljude koje on povede da ga tite, a onda doao kui i
naloio eni da spakuje sve vrijedno to
266
ima u kui a moe se nositi. Objasnio sam da idemo na put,
moda zauvijek, neka zato ona i djeca do svitanja budu spremni

za takav put. Prije izlaska sunca moramo se prikljuiti

karavanu, ali tako da nas niko ne vidi. Niko ne smije znati gdje
smo i niko ne smije ni pomisliti da smo moda u tom karavanu.
Dok je ena pakovala porodina dobra, ja sam u svojim sobama
prebirao svoje stvari, nastojei da odaberem ono to u ponijeti
od oruja, odjee i opreme. Nesposoban da se odluim,
zakljuio sam da je najbolje prepustiti odluku sluaju - kad
doe vrijeme za polazak samo e se od sebe odluiti ta u
ponijeti, pa sam uzeo prebirati svoje biljeke o raznim
sluajevima, svojim i tuim, rijeenim i nerijeenim. Neugodno
sam se lecnuo to sam na vrhu naao biljeke koje sam napravio
dok sam razraivao plan za Ibrahima Basrija i kalif ovog
haznadara. To je bio dobar posao i pouan sluaj, ali je od mene
neoprezno i glupo to sam zadrao ove biljeke ovako jer ih
niko ne treba vidjeti. O tom sluaju neke stvari mogu znati
samo ja, a zlo oko bi iz njih zakljuilo svata, i o meni i o mom
radu. A to to su princ Hasan i Abdallah ibn Sabah doli do
onih crtea dokazuje da zlo oko ima pristupa i u moje sobe i do
mojih biljeaka.
Posao s Ibrahimom Basrijem i haznadarom sigurno je dobar,
potreban i koristan, a izveden je tako da se njime mogu
ponositi. Haznadar je bio vezirov ovjek, moda veziru najblii
od njegovih ljudi, tako da me je uvijek gledao s visine i pravio
mi silne probleme kad je trebalo malo bolje nagraditi posebno
sposobne ili zaslune beride. Ponaao se kao da je u hazni
njegovo lino blago i kao da ga vezirovo bezgranino pov267
I
Pi
jerenje ini samim vezirom, ako ve ne kalifom. Zato sam se
silno obradovao kad mi je sinulo da on, zajedno s trgovcem
Ibrahimom Basrijem, potkrada vakufe i prisvaja novce date za
javne radove. Istini za volju, to mi je sinulo kad sam traio
nain da maknem Ibrahima Basrija koji je stalno visio kod
Rabije, a kao da se posebno pomamio kad je Rabija meni

postala neophodna zbog naih nonih razgovora. Sinulo mi je,

dakle, sasvim sluajno i samo zbog Rabije, ali je sve uraeno
tako dobro da su i njih dvojica, ma koliko se ne poznavali,
morali ostati sigurni da su zajedno potkradali vakufe i svojim
kraama usporavali javne radove.
Odmah sam zapalio sve biljeke o tom sluaju. Tanabija je u
pravu, umoran sam i treba da se povuem, jedino umoran
ovjek moe biti toliko neoprezan da radi svoga samoljublja
ostavi ovakve biljeke i to na vrhu. Nakon toga su se nizali
sluajevi od kojih sam neke rijeio tako da se i sada, ovako
umoran, dok se opratam sa svojim poslom, zaista ponosim. Za
neke od tih sluajeva vezir me je hvalio javno, na divanu, a za
ovaj sa spisima ukradenim iz centralne medrese kalif me je
obilato nagradio svojom rukom.
Neke sam biljeke bacao, neke odvajao da ih ponesem, a neke
iznova itao kao da njihov sadraj ne znam koliko i svoje ime.
Savreno dobro sam znao da u ih na kraju ponijeti sve i zato
sam se pitao kakav e to biti trgovac koji u al Iskende-riji, gdje
nikoga ivoga ne zna, svake noi obnavlja duu itajui biljeke
o davno rijeenim sluajevima koje ne pamti slabije od svoga
dananjeg dana. Pa ipak sam uporno odmotavao i uporno
odvajao manje zanimljive sluajeve na gomilu
268
koju bi trebalo unititi. Nije li i to znak koliko vie nisam za
ovog posla? Umjesto da rjeavam nove, ja se tjeim i
nadraujem duu starim sluajevima.
Na dnu gomile, zamotane u posebnu kou, naao sam biljeke o
dva sluaja koja nisam rjeavao. Prije tri godine, dok sam jo bio
samo reis--ul berid, umro je al-Dunajd, veliki ejh i pomi-ritelj,
uitelj vjere kakav se jo nije rodio. Umro je iznenada i malo
suvie udno, onako kako se od njega ne bi moglo oekivati,
tako udno da sam nepozvan otiao tamo i malo osmotrio.
Umro je u kupatilu, a zapravo nije umro kao to se umire nego
se rasprsnuo tako runo da je iz njega preraena i nepreraena

hrana, mijeajui se, pljusnula i naprijed i natrag, a raskinuta

koa na trbuhu otkrila mu utrobu kao tek zaklanom ivinetu.
Svi su govorili da je to normalno, da se nikad ne ide u kupatilo
nakon obilatog objeda, a pogotovo se to ne smije u tim
godinama. Ja sam utio, ali sam znao da tu nita nije normalno
jer al-Dunajd nikad nije jeo obilato, a pogotovo ne prije nego
e ii u kupatilo. Ne postaje se uzor pameti i mira uz takvu
oblapornost, a on je uzor pameti, mira i znanja, on je najvei
pomiritelj i tuma vjere kojeg imamo, on je ovjek koji bi sebi
bio dovoljan kad bi to ljudima bilo dato na ovom svijetu. Je li
mogue da on ne zna Poslani-kovu preporuku da se u kupatilo
ide praznog stomaka? Je li mogue da je zaboravi, ma u
kakvom stanju bio? Gim sam doao kui, zabiljeio sam sve to
sam vidio i pomislio, a ispod toga krupno napisao: Ispitati.
Zaposlio sam nekoliko berida da mi saznaju sve o al-Dunajdu,
pogotovo sve o onome to mu se dogaalo i to je on radio u
posljednje vri269
jeme. Bio sam siguran da je al-Dunajd nekako ubijen ili da ga
je neko bar poremetio na neki nain, ali iz svega to sam saznao
nisam otkrio nita to bi me uputilo na neki trag. To me je,
dodue, uvrstilo u uvjerenju da u svemu tome ima neto
muno i runo, ali sam na kraju, nemoan, odloio sve biljeke
o tom sluaju, s jakom eljom i vrstom namjerom da se jednom
vratim tom sluaju.
Sjeam se kako sam bjesnio na sebe i na beride zbog nae
nemoi. Bio sam potpuno siguran da se tu radi o neemu
gnusnom. im sam vidio al-Dunajda onako razvaljenog,
osjetio sam drhtavicu i muninu, istu onu muninu i napetost
koja me je uvijek upozoravala na skrivene poslove i opasnost.
Dobrih dvadesetak dana, dok sam s beridima radio na tome,
drale su me nesanice i danonono me progonile drhtavica i
munina koje sam onda osjetio gledajui Dunajda. A nigdje
nita. Nikakva traga, ni jednog neprijatelja ili sukoba bilo kada
u ivotu, nikoga kome bi bilo kako moglo biti u interesu da na

bilo koji nain nakodi velikom uitelju. Samo jedan mogui

trag koji se rasplinuo malo ozbiljnijim prouavanjem otkrio se
kad smo saznali da se u toku svoga svetakog ivota Dunajd
jednom sukobio s jednim ovjekom. Tu sam biljeku zabiljeio
crvenom bojom i dobro je podvukao.
Jedini sukob u ivotu al-Dunajd je imao s al--Halladom
kojega je otjerao izmeu svojih uenika i prorekao mu da e
zavriti na vjealima. Meutim, paljivim ispitivanjem prijatelja
i poznanika jednoga i drugog, uvjerio sam se da se mjesecima
prije Dunajdove smrti njih dvojica nisu ni uli ni vidjeli.
Hallad je ak imao vjerodostojne svjedoke za svaki trenutak
onog dana u
kojem je Dunajd umro. Izmuen i zbunjen, moda i oajan
zbog nemira koji je taj sluaj u meni stvarao, zavrio sam
biljeke krupno ispisanim rijeima Opasan smutljivac" i
zakletvom koje se sjeam iako je nisam zapisao da u kad--tad
rijeiti ovaj sluaj i spremiti onog smutljivca tamo gdje mu je
mjesto.
itanje ovih biljeaka ispunilo me je dobro poznatom strepnjom
i jako razlilo oblike svega oko mene. Dobro sam znao da nakon
ovoga slijedi razmicanje zidova koji raskrivaju tamnu i hladnu
prazninu, a nakon toga ravnoduni apat (slian zbog neega
Halladovom govoru) koji uporno ponavlja suludi zakljuak
koji sam znao mnogo prije nego mi ga je ar-Razi rekao. Znao
sam da slijedi strani gr koji me oduvijek vezivao za Hallada,
da slijedi tuna i beznadena borba protiv onoga to volim i to
je mnogo jae od mog ivota. Tada mi je sinulo da sam sve ovo,
samo mnogo blae, osjetio jo prije tri godine, gledajui
rasturenog al-Dunajda.
Nastojei da zavaram ono to sam oekivao i ega sam se tako
strano bojao, uzeh itati biljeke o drugom sluaju koji nije bio
moj i koji nisam ni mogao rjeavati. Zabiljeio sam samo ono
to sam uo od ar-Razija kojemu je to ispriao neki njegov
prijatelj iz Perzije o smrti Omera ibn Osmana al-Mekija. To mi je
Rai ispriao prije neto vie od godinu dana, a ja sam sve

zabiljeio i dodao biljekama o Dunajdovoj smrti jer mi se to

to sam uo zbog neega nado-vezivalo na Dunajdov sluaj.
Nije tu zapravo bilo nita korisno o smrti, ni do danas nisam
saznao kako je zaista al-Meki umro, samo mi je priao da
runijeg mrtvaca nikada niko nije vidio i da je to ba udno
poto se radi o dobrom
270
271
ovjeku, velikom znalcu i uitelju, istinskome vjerniku i tumau
vjere. Omera ibn Osmana al-Mekija nali su jednom s koom
neodreene boje, neto izmeu ljubiastoga i zelenog, sa
strano nateenim licem i s izbuljenim, kao krv crvenim oima
koje se nikako nisu htjele zatvoriti. Kao da je umro izbezumljen
od straha, borei se s nekom ogromnom silom koja ga je napela
iznutra i obuhvatila izvana, tako da ga istovremeno mrvi i
razapinje, a on je vidi oko sebe i osjea u sebi. (Proitao sam ovu
biljeku s punim razumijevanjem, udei se kako je u njoj tano
opisano ono od ega sad nastojim pobjei itajui tu istu
biljeku.)
Malo sam se raspitivao o Omeru ibn Osmanu al-Mekiju nakon
onog razgovora s ar-Razijem, vjerujui zbog neega da neto
mogu objasniti u vezi s al-Dunajdom, ako bilo ta objasnim u
vezi s ovom smru. Ponovilo se ono to mi se dogodilo kod
Dunajda. Al-Meki je bio primjeran ovjek kojemu se dini nisu
mogli pribliiti zbog postojane i spokojne vjere a ljudi mu nisu
mogli eljeti loe zbog besprimjerne dobrote i blage due. I on je
imao samo jedan mali sukob u ivotu, i on s al--Halladom dok
mu je Hallad bio uenik. To sam saznao od samog Hallada
koji je jednom, smijui se, pripovijedao o tome princu Hasanu i
njegovom drutvu. Jednom ga je, priao je Hallad, Omer ibn
Osman zatekao kako pokuava sroiti jednu od svojih
nerazumljivih pjesama u kojima se nikad ne zna gdje poinje
zabranjen a prestaje blagoslovljen govor, poto se oba mijeaju
kao dvije vode. Sta to radi?", pitao je al-Meki, a Hallad je,

prema sopstvenom priznanju, odgovorio: Suprotstavljam se

Knjizi", na ta ga je al-Meki otjerao i prorekao mu da e
272
zavriti na vjealima. Biljeke su se zavravale kako bi se i
oekivalo: Opet onaj smutljivac i opet sve neobjanjivo.
Zadrao sam pogled na biljekama dugo nakon to sam
proitao posljednje rijei. Naprosto se nisam usuivao da
podignem oi kao da u ugledati Bog zna kakvu nakazu.
Zapravo, znao sam i kakvu, znao sam da mi se oi ne diu zbog
straha od praznine koja se rastvorila iza razmaknutih zidova, a
duboko u toj praznini nasluuje se zabaena glava s trokutastim
licem. Meutim, nita oko mene nije aputalo zabranjenu
misao, ni slova ni koa na kojoj su ispisana nisu gubili oblik,
utroba mi nije bila napregnuta muninom niti tijelo obuzeto
drhtavicom. Umjesto da me ugrozi i zaprijeti mi ludilom,
itanje biljeaka o davnim Halladovim zlodjelima umirilo me
je i kao da mi je razbistrilo glavu.
Ustao sam i donio jueranje biljeke o novim sluajevima. Nije
mi ni trebalo itanje starih biljeaka po odjeljcima na koje sam
razvrstao nove da bih vidio koliko se sve ponavlja. Sve je,
dakle, poelo prije tri godine, ako ne i ranije. Sve je vezano za
Hallada, svi su ovi ljudi na neki nain bili vezani za njega,
makar tako to su mu na trenutak neto povjerovali. Svi su
preselili iz ovog svijeta na neobjanjiv nain, svaki na svoj ali
svi podjednako nerazumljivo i nekako bez blagoslova.
Tada se poeo sklapati novi trokut. Nisu oni svi otili na svoj
nain, postoje tri puta kojima odlaze razni ljudi, opisi smrti i
mrtvaca to pokazuju vie nego jasno. Ar-Razijev unuk, al-Dunajd i trgovac Sufjan otili su istim putem i na jedan nain, oni
ine jedan vrh trokuta ili jednu njegovu stranicu. Oni su se
rasprsnuli, izgubili
273
svoj oblik, oni su, dakle, na isti nain vjerovali Halladu ili ga
na isti nain voljeli, ili su oni njemu na isti nain bili potrebni. Je
li mogue da je veliki mudrac i uitelj poput Dunajda

povjerovao da stvari nemaju oblike i da je na svijetu sve jedno? Ne znam, nisam ovjeka estito ni poznavao i ne mogu
znati u ta je bio spreman povjerovati, ali se bojim da je
Halladu bar na trenutak vjerovao onako kako su mu vjerovali
Sufjan i ar-Razijev unuk. Ili je on Halladu bar na trenutak
trebao onako kako su mu trebali oni. Nije moje da otkrivam ta
je to i kako su mu vjerovali ili trebali, moje je da vidim slinost i
naem onoga ko ih je onim runim putem uputio.
Drugi vrh ili druga stranica su ar-Razi i Omer ibn Osman alMeki. Je li Rai, prije nekih godinu dana, mogao i naslutiti da
opisuje sebe dok mi je opisivao mrtvoga al-Mekija? Jesu li oni
otili zato to su povjerovali al-Halladu ili zato to su mu se
suprotstavili? To mi nije jasno, ali mi nije ni vano. Vidim da ih
je on uputio, vidim da su otili bez svoje volje, dakle da ih je
Hallad ubio. A to je ono to mi je sada vano.
Trei vrh ili trea stranica su ribarova porodica i hamali, ljudi
lijepe smrti koji kao da su zaspali. Takvih nemam u starim
biljekama, ali sigurno zato to na takve sluajeve nisam obratio
panju. Uostalom, to nije ni vano, sada je vano samo to da je
u sreditu ovog trokuta sasvim sigurno Hallad. Nije vano ni
to je li u zavjeri ili je sam, ubija li uz pomo dina ili nekim
svojim trikovima.
Nacrtao sam ovaj trokut prekidajui crtanje zbog kikota koji me
je povremeno napadao. Osjeao sam beskrajnu snagu i neku
blesavu djetinju radost koja me je tjerala da se kikoem i
274
navodila me na nedostojne elje kao to je ona da skaem po
sobi i igram kao djeak. Bio sam siguran da u pobijediti
Hallada, i sve ono to se nakupilo oko njega i to mi prijeti.
Otkrio sam poredak u njihovom neredu, nacrtao sam jasan
oblik njihove ravnodune provalije. Sada mi vie ne mogu ni
prijetiti, sada mi ne mogu nita.
Usporeujui novi trokut sa starim, pao sam u jo jedan napad
smijeha koji me je natjerao da se valjam po sobi. Dananjim se
smrtima poeo upisivati najmanji trokut, onaj koji sam

predvidio jo neki dan. Tada nisam mogao ni naslutiti da e

njegovo upisivanje poeti jadni Ibn Tevab svojom smru,
moda mu ga ne bih ni najavio da sam to mogao makar
pomisliti. Novim crvenim kruiem obiljeio sam dvor u kojem
je ubijen Ibn Tevab i tako dobio tri kruia na ravnoj liniji. Vrt u
kojem se rasprsnuo ar-Razijev unuk tano je iznad Razijeve
kue, a ona je tano iznad dvora u kojem je zaglavio Ibn Tevab.
To su vrhovi trokuta s jednom zajednikom osnovom -linijom
koja povezuje ribarovu i Sufjanovu kuu. Za sada su na toj liniji
kruiima oznaeni nosa u luci, trgovaka damija i dvije
krajnje kue, a sada se, moda upravo u ovom trenutku, dogaa
ubistvo kojim se upisuje novi krui na desnoj obali rijeke. Ako
je pono, ako je Abdallah ibn Sabah doao na obalu rijeke, na
mjesto koje sam mu oznaio i ako su moji straari vjeti koliko
bi trebali biti, treba upisati jo jedan krui na ovu liniju. Upisao
sam ga. Straari koje sam poslao na obalu nikad me nisu
iznevjerili, a Abdallah je suvie vlastoljubiv i glup da ne bi
doao. Onda sam novi krui povezao s kruiem koji
predstavlja dvor. Eto, upisuje se najmanji trokut s ubistvima
koja se mogu objasniti ljudskom
275
pameu, isti onaj trokut koji sam danas htio pokazati princu
Hasanu. Nedostaje jo samo jedna smrt na lijevoj strani rijeke.
Jedna objanjiva, ljudska smrt.
Tada mi se razjasnilo kako u Hallada uhvatiti u zloinu, kako
u osvetiti sve ove mrtvace i kako u rijeiti ovaj sluaj na
vezirovo zadovoljstvo i na svoju korist. Ako ga tako rijeim,
mislim da u sve nesporazume razmrsiti onako kako odgovara
nama, jer se princ Hasan nee oprati od prijateljstva s
Halladom. Ne putujem ja nigdje, trgovina ipak nije za moju
duu, ma koliko bila za moje godine.
Onda sam potonuo u san bez snova, dubok i spokojan, kakav
ne pamtim jo od ranog djetinjstva. Probudio sam se tek jutros,
samouvjeren i pun snage, razdragan i razigran toliko da sam od
puste radosti morao malo zbunjivati enu.

- Nek ostane spakovano - rekao sam joj, pa se prepustio

kupanju i uitku od njega - jo nita ne znam sigurno, moglo bi
se desiti da ipak putujemo.
Lagao sam, sve sam znao vie nego pouzdano. Znao sam da
neemo putovati, znao sam da u pobijediti Hallada, znao sam
da e vezir biti zadovoljan i da u postati ovjek njegovog
posebnog povjerenja. Ipak sam traio da sve ostane upakovano
kako je jutros osvanulo, dijelom radi igre koja me je veselila a
dijelom i radi uroka. Ne treba pokazati pretjeranu sigurnost,
raunao sam, moglo bi se neto pokvariti. Zato neka ostane
spakovano, nita ne smeta da jo neko vrijeme izgleda kao da
emo putovati. Prije odlaska u tvravu, napomenuo sam eni
da u moda biti odsutan desetak dana. Ako za petnaest dana
ne doem, neka ide s djecom kako zna i gdje zna.
276
im sam doao u tvravu, pozvao sam momke koji su noas
bili na obali rijeke. Sve je u redu, Abdallahu ibn Sabahu je u
utrobu natrpano toliko pijeska da sigurno nikad nee isplivati, a
na mjesto koje je on okrvavio dovuena su dvojica njegovih
pratilaca. Od srca sam ih pohvalio, a onda im naloio da se
pripreme za tei iako manje opasan posao - sutra nakon dume
trebaju uhvatiti al-Hallada, ali tako da to ne pada u oi. Onaj
ko primijeti da ga vode treba pomisliti da ga vode nakratko, tek
toliko da ga na neto upozore ili opomenu. Moe ih zbuniti to
njih petoricu, i to svoje najbolje ljude, aljem na taj posao koji bi
u normalnom sluaju mogla uraditi dvojica obinih straara, ali
e im sve biti jasno ako znaju ko je al-Hallad i ako im posebno
napominjem da se sva petorica moraju dobro pripremiti. On e
im sigurno dati neki razlog, ali i ako se dogodi udo pa on ne
napravi neki izgred, neka ga oni uhvate i dovedu ravno u
tvravu, s bilo kakvim objanjenjem. Ja u ih ekati, siguran u
dobre vijesti kao to sam bio i danas.
Nakon toga sam trojicu pouzdanih i okretnih berida zaduio da
mi do ponedjeljka donesu iscrpan izvjetaj o Abu Saidu
Dunabiju. Nije toliko vaan njegov ivot, ali o njegovoj

prirodi, navikama i sklonostima moraju saznati ba sve, do

takvih sitnica da bolje od samog Abu Saida mogu znati ta voli
a ta ne voli. Pratite mu kretanje, upozorio sam ih, upamtite
njegov dnevni raspored, prouite njegove navike. Kad mi
donesete izvjetaj, morate znati potpuno sigurno gdje se u
kojem trenutku moe nai i ta ga u kojem dijelu dana moe
odvesti na mjesto na kojem ga se eli sresti.
Onda sam krenuo u obilazak tvrave. To sam
277
inio redovno, bez nekoga osobitog razloga i uglavnom bez
ikakvog cilja, ali uporno i redovno, kad god sam navraao
ovamo i kad sam od obaveza mogao proi kroz tvravu.
Uivao sam u tim obilascima, vjerujem onako kako dobar vrtlar
uiva u svom vrtu, oni su me i smirivali i vraali mi povjerenje
u ono to radim ako se ono zbog neega gubilo, a redovno su
mi uvrivali povjerenje u mene samoga. esto sam tvravu
nazivao svojom baom, to je znalo izazvati podsmijeh kod
ljudi koji nisu u stanju shvatiti takve uitke. Danas sam u
obilazak krenuo na poseban nain i prvi put s jasnim ciljem, ne
po smirenje ili uitak nego po ovjeka koji bi odgovarao mojim
zamislima.
ovjeka kakav meni treba bilo bi teko nai u itavom Bagdadu.
Premnogo je uvjeta koje mora ispunjavati i preveliki su zahtjevi
koje u pred njega postaviti, ali sam krenuo miran i siguran da
se i takva biljka moe nai u mojoj bai. Princ Hasan nikada
nije ni pomislio koliko su istinite i po mene pohvalne njegove
ale na raun moje tvrave i mog odnosa prema njoj. Htio je biti
zloban i esto govorio kako Bog ima sedam katova nebesa a ja
sedam katova tvravskog podruma. Govorio je kako je svijet
Boija baa a tvravski podrum moja, pitao me kako mi
napreduju biljke, ime ih zalivam i jesu li mi njihovi plodovi
ukusni. Na sve naine se dovijao da ismije moju tvravu i
mene, a ja sam uivao u tim alama znajui koliko su pohvalne
po mene. I sada sam alio to nije ovdje da vidi koliko je istina
ono to je govorio.

Trebao mi je onii ovjek nepravilne glave -gore pljosnate i

iroke a dolje jako uske, upalih oiju i jako dugih ruku. Trebao
mi je neko ko je
278
ovdje dovoljno dugo da u vanjskom svijetu bude ve
zaboravljen, a po mogunosti dovoljno dugo da je i sam sebe
ve zaboravio ako je to ikako mogue. Neko od koga ne bi bilo
teko napraviti nekoga drugog. Zato sam prvi i sedmi sloj
odmah otpisao, jer su ljudi koji u njima obitavaju ili prekratko
ovdje ili su u suvie ivom sjeanju ili sebi ili drugima.
Krenuo sam od drugog sloja i iznenadio se kad sam vidio
koliko sam ljudi i ja sam zaboravio, a maloas bih se zakleo da
svakoga u tvravi znam u glavu. Mnogi od njih s naporom su
se prisjeali svog dolaska ovamo, mnogi nisu imali pojma o
svojim porodicama, a veina nikada nije ni imala ni porodicu ni
prijatelje. Tako sam se ve u petoj sobi zbunio i stao da dobro
razmislim, poto je svaki trei ili etvrti od ljudi koje sam do
sada vidio gotovo sasvim odgovarao mojim potrebama.
Dodue, jedan nije imao dovoljno iroko elo a drugi je imao
preiroku bradu, jedan je imao prekratke ruke a drugi je bio
previsok, ali se od svakoga od njih moglo napraviti ono to je
meni trebalo ili neto veoma slino tome. Zato sam se vratio do
prve sobe i ponovo krenuo u obilazak drugog sloja, paljivo
zagledajui sve koji su mi se za prvog obilaska uinili
pogodnim. Sada je bilo upravo obrnuto: to je slinost bila vea,
snanije mije padala u oi razlika, ma kako silna bila, tako da
nakon nekoliko trenutaka razgledanja nisam ni vidio nita osim
te razlike.
Zbunjen i sve zabrinutiji, iao sam od sobe do sobe i otpisivao
jednog po jednog momke za koje mi se u prvi mah uinilo da bi
mogli odgovarati mojim potrebama. Ma koliko imao preiroko
elo, brada mu je toliko akasta da se nikada i niim nee
dovoljno upiciti, a ako je i onizak, i
279

picast i pljosnat, ruke su mu toliko kratke da se nikada i

nikakvim trikovima nee postii ni priblina slinost. Tako sam
shvatio da rjeenje i nije u slinosti na prvi pogled i da slinost
koja je oigledna samo jasnije podvlai razlike. Zato sam
odustao od potrage i s reda uzeo jednoga iz este sobe. Odmah
sam znao da mi odgovara jer je imao ravnodune oi koje u
ovjeku ubijaju svaku volju, a istovremeno mu je njuka bila
dirljiva i enjiva preko svake mjere.
Odveo sam ga u svoju sobu da malo porazgovaramo. Raunao
sam da u tako bar naslutiti koga sam odabrao za tako vaan
posao, poto je on bio jedan od onih koje sam zaboravio. A to
to sam ga tako potpuno zaboravio, umjesto da me rastui kao
to bi se dogodilo jo juer, sada me je radovalo - ako je on
toliko neprimjetan da ga ja ne pamtim ni po vienju, jasno je da
se od njega bez velikih problema moe napraviti ono to se eli.
A nakon kratkog razgovora uinilo mi se da ni on nije ba
naisto s tim ko je i ta je. Ne pamti kad je doao ovamo, zna da
je bilo uasno davno i da je doao zato to je ubio neku
slukinju zbog korpe sa hranom. To je bila uasna glupost, nije
bilo nikakvog razloga da je ubije poto mu je dala korpu bez
otpora i zanovijetanja, ali ga je valjda razbjesnio strah koji je
pokazivala i moleivi glas kojim je traila da je pusti. Ne zna ta
ga je navelo da je ubije, moda taj bijes a moda i neto u njoj,
poto bi se on i sada mogao zakleti da je u njoj bilo neto to je
pozivalo da je ubije. Zna da je to glupost, priznaje da je budala,
ali se, eto, dogodilo i sada je kasno. Ne zna ni ime, roenoga ni
oevog koliko mu je poznato nikad nije ni imao, a on se, kad je
morao rei neko ime,
predstavljao kao Mansur. Nasmijao sam se i pitao ga bi li mu
odgovaralo da se zove al-Husajn ibn Mansur.
- Da budem sam sebi otac? - pitao je. -Sasvim bi mi odgovaralo,
ja mislim da sam sebi i otac, i majka, i sin. A isto tako bi mi
odgovaralo i svako drugo.
- Jo jedan tako misli o sebi - smijao sam se - on misli da je sebi
jo i vie od toga. Nadajmo se da nee jo dugo sve to misliti.

Pozvao sam majstore da uzmu potrebne mjere i naloio im da

do sutra naprave obuu i odjeu, s tim da posebnu panju
obrate na bijeli ogrta koji mora izgledati upravo onako kako
sam im nacrtao. Onda sam sluge poslao da mi nabave surmu i
etkice, boju za lice i ljepilo, a ja sam mu lino uzeo ureivati
bradu. Najprije sam je zaotrio na vrhu ne bih li mu lice
napravio bar malo picastijim. Kad sam pogledao, nisam bio
ba bez zadovoljstva, ak sam potpuno povjerovao da emo
uspjeti. Usput sam se raspitivao o njegovom ivotu i s radou
otkrio da nekog ivota on i nema jer je kao malo stariji djeak
dospio ovamo gdje sam ga ja zbog neega sklonio u drugi sloj,
iako po svemu spada u prvi. To me je radovalo, to manje ima
svog ivota, lake e i potpunije primiti prolost koju sam mu ja
namijenio.
Namjerno mu nisam do kraja uredio bradu nego sam naruio
bogat objed uz koji mu mogu pripovijedati o tome ta voli a ta
ne voli jesti. Usput sam mu priao neke zanimljive dogaaje iz
njegovog djetinjstva, nabacivao mu poneto o uiteljima kod
kojih je boravio i koji su mu neko vrijeme bili blii od roditelja i,
ako je to ikako mogue, od njega samoga. Pomalo sam ga uvo280
281
I
dio u odreeni ivot o kojemu sam ja znao sve a on nita. ivot
koji mora dobro upoznati jer sam sve svoje znanje namijenio
upravo njemu. Taj ivot je od danas njegova prolost.
Petak, 20.
Doveli su Hallada upravo kad sam ja sa svojim Mansurom
zavravao ruak i objanjavao mu da je njegov zaviaj blag
prema svojim biljkama, da ima jabuke koje se pune usitnjenom
orahovom jezgrom i koje svi ljudi vole jesti, ako sebi takvo
neto mogu priutiti. Podsjeao sam ga na ono to je govorio o
ljudima i orasima, emu se on od srca smijao i uvjeravao me da
bi uvijek vie volio iskrckati taj orah nego ovjeka, iako orah
nikad nije vidio a ovjeka jeste mnogo puta.

- Skupo se plaa - tumaio mi je, smijui se neemu - a nije ni za

pojesti. Iskrckao sam, eto, jednog ovjeka (i to da sam bar
ovjeka), pa otkad leim ovdje, a nisam se najeo bolje nego to
bih od oraha, ako je zaista tako lijep i velik.
Urlao je od smijeha kao da je izrekao samo srce aljivosti, to
me je dovelo u ozbiljnu nepriliku jer naprosto nisam znao ta s
njim u takvoj situaciji. Moram ga pustiti da se malo raskravi jer
e tada mnogo lake primati ono emu ga moram nauiti, a ne
mogu ga pustiti da ovako budalasa jer naprosto ne mogu
podnijeti ovo glupo lakrdi-jaenje. Nije toliki problem to nam
njegovo lakrdijaenje oduzima vrijeme, vremena e se uvijek
nai, nego u tome to me do bijesa dovodi kad budala pokazuje
da voli sebe, kad lakrdijaenje uiva u sebi kao u vrhuncu pameti. Spasili su me moji
straari koji su me pozvali da smjestim Hallada. To su stvarno
dobri momci, ova petorica mi vrijede za pedeset drugih.
Objasnili su mi da im je Hallad pomogao koliko je bilo do
njega i da su ga doveli s objanjenjem da stvara nemir u gradu.
Na trgu je vikao koliko ga grlo nosi i pozivao ljude da ga ubiju,
ubjeujui ih da je u njegovoj smrti njegov ivot. Momci su se,
naravno, tome smijali i pitali ga, dok su ga vodili, moe li i njih
ubijediti da je njihova vruina zapravo njihova hladnoa ne bi li
se manje znojili, ali ih je Hallad gledao kao da ih ne vidi i ne
uje. Nije se naljutio to mu se rugaju, nije ih pokuavao ni u ta
ubijediti, nije se bunio ta ga hvataju. Naprosto nije nita, kao
da se sve ovo dogaa nekome drugom. Najgore je to je to
osjeanje prenosio na njih, pa je i njima bilo kao da ga vodi neko
drugi i kao da kroz njih govori neko drugi. Ali im to nije
smanjilo nesnosnu vruinu od koje glava vrije.
Znao sam kako im je bilo, ali im to nisam mogao rei. Znao sam
jo od one sveanosti u svojoj kui, toga osjeanja se jo uvijek
nastojim osloboditi i bojim ga se kao nepoznate zvijeri, moda
sam sve ovo i poduzeo ne bih li se oslobodio toga osjeanja.
Zato sam momke otpustio i sam krenuo da se suoim sa
Halladom stalno sebi ponavljajui da to idem ja, da u govoriti

ja, da sam sve ovo smislio ja, da iza mene niti u meni nema
nikoga i da se radi samo o tome da je Hallad lud. Ili se pravi
ludim radi nekih svojih ciljeva.
- Princ Hasan je jako ljut na tebe- rekoh mu - on mi je i naredio
da te uhvatim. ta si mu to uradio?
282
283
Hallad je mirno stajao i utke me gledao svojim praznim
oima, kao da ne uje ta mu govorim i kao da ne zna gdje je.
Nije ovo strani neprijatelj od kojega ve godinama ne mogu
iv* jeti, ovo je sirotan i izgubljen ovjek, ako je ita. Kako
osjetiti zadovoljstvo zbog pobjede nad ovim to stoji preda
mnom, kad ovdje ne moe biti pobjede? Nema pobjede tamo
gdje nema protivljenja, a ovaj ovdje se ne moe protiviti jer je
po svemu sudei dospio negdje izvan ovog svijeta, van
njegovih odnosa i van njegovih sukoba. Ili se pravi da je dospio
ne bi li izbjegao ono to ga eka?
- Nije ti pametno to s princom Hasanom, vei ti je manjak
kad se jedan pokrovitelj okrene protiv tebe nego kad ti se
dva stara neprijatelja udrue - pokuao sam ponovo, opet
uzalud. Trebalo mi je da bude iv, trebao mi je bilo kakav znak
od njega, ovako mi se inilo besmislenim sve to se do sada
dogodilo. A on, kao da je u meni i bolje od mene zna ta mi
treba, upravo to nee, nego stoji i uti kao komad kamena.
- Reci neto, pokuaj neto uiniti - draio sam ga dok smo ili
u sobicu koju sam za njega odredio. - Glupo ti je da se ovako
ponaa, ma ta da uini, ne moe postati nevdiljiv. To nam se
ne da, probao sam.
Nikad neu saznati da li se neto u njemu pokrenulo na rije
nevidljiv, moda samo umiljam nastojei da sve objasnim i
razumijem koliko mogu i koliko je ljudima dato. Ali mi se ini (i
onda mi se uinilo, siguran sam da mi se i onda uinilo) da je na
tu rije koraknuo ivlje, nekako s vie tijela, tee i prisutnije.
Jeste, uinilo mi se i tada jer sam na njegov pokret pou284

rio s brbljanjem ne bih li ga razdraio i natjerao ga da se izda.

- A to bi ti htio - govorio sam uurbano, gurkajui ga u slabinu htio bi da se izmakne u nevidljivost pa da sve to si poinio
ostane kao da se samo od sebe dogodilo. Nee ii, dragi, ne
moe se boraviti u ovom svijetu a biti nevidljiv. Koliko puta bih
ja pobjegao tamo, kad bi se moglo!
Nisam uspio da ga opet pokrenem, tako da sam stalno imao
osjeaj da imam posla s nekim ko vie zaista nije u ovom
svijetu. Zato sam za sada digao ruke od njega. Zatvorio sam ga
samog u jednu sobicu odmah do moje i osigurao ga posebnim
okovima koje sam lino smislio i od ije sam brave kljueve
imao samo ja. Uza sve nevolje koje sam imao pri ovom susretu s
Halla-'dom, osjeao sam se pomalo sveano jer sam prvi put
koristio ovu sobicu i ove okove. Sve do sada nisam imao
razloga da bilo koga ovako odvajam, a iskreno sam se ponosio i
sobicom, za koju nisu znali ak ni u tvravi, a i okovima koje bi
teko odvalio ak i najbolji majstor.
Vratio sam se da obraujem Mansura, ali sa mnogo manje
oduevljenja. Poeo sam s velikom radou i sa mnogo
povjerenja i u sebe i u njega, ali se to nekako istopilo. Valjda me
je otupio ovaj susret sa Halladom, jer sam se u svoga velikog
neprijatelja zaista razoarao, kao da sam sreo nekoga drugog.
Zapravo, kao da nisam sreo nikoga, tako da od sada nadalje
mogu jedino odraivati posao a ne boriti se da spasem glavu i
razum, svijet i njegov red. Kako spaavati svijet od nekoga koga
nema?
U mojoj sobi su ekali majstori s opremom koju sam naruio i
Mansur koji je, onako nade285
ran od ruka, spavao kao u majinom krilu. Glupo sam
prigovorio majstorima to ga nisu probudili i gurnuo ga nogom
u lea naloivi mu da pouri s opremanjem. Ne znam ta je u
meni stvorilo takvu netrpeljivost prema njemu, ne vjerujem da
sam mu toliko zavidio na onom spokojnom snu (iako mu
zavidio jesam, ne vrijedi poricati), ali znam da mi je neto

smetalo u svakom njegovom pokretu i da sam na kraju istjerao i

njega i majstore, prije nego smo kako valja provjerili koliko mu
oprema odgovara. Ubrzo sam se, dodue, malo smirio pa sam
ga pozvao nazad. Jo vie me je umirilo kad sam vidio koliko je
uplaen i zbunjen, kako zvjera oko sebe i kako je potpuno
izgubio potrebu za alom koja me je za rukom onoliko
naljutila. Prijalo mi je to me se boji. Moda e mi to oteati
posao, ali je dobro da se boji, barem zato to e me taj strah
potedjeti njegovih glupih ala i neumjesnog smijeha.
Paljivo sam ga zagledao u novoj opremi traei slinosti sa
Halladom i razlike koje posebno padaju u oi. Slinosti je bilo,
ak dosta, pa me je to umirilo dovoljno da nastavim posao.
Dodue, neto je tanji i vii od Hallada, ali upravo zato izgleda
jo vie kao Hallad, kao da to pojaava nekakvu unutranju
slinost. Uostalom, i sam bi Hallad mnogo vie liio na sebe da
je mnogo tanji i bar malo vii. Kad se brada potpuno zaotri i
kad se iz pokreta izgubi ova nesigurnost, moi e prevariti
svakoga.
Rekao sam mu da sjedne i nastavio obraivati bradu, usput mu
priajui o Omeru ibn Osmanu al-Mekiju kod kojega je u svoje
vrijeme uio. Govorio sam mu o njihovom razdvajanju
vanjskoga i unutranjeg, o njihovom uvjerenju da
286
Knjiga ima sedam raznih unutranjosti koje su sadrane jedna u
drugoj, o dugim raspravama u kojima su se svaali oko toga
kojim je ljudima upuen koji sloj Knjige. Podsjeao sam ga na
njegove prepirke s drugim uenicima, pa i sa samim Omerom,
do kojih je dolazilo zato to je on tvrdio da je prvi sloj upuen
svima, drugi mnogima, trei rijetkima, a etvrti samo
izabranima jer nije dovoljno svjetlo obinog ljudskog znanja da
bi se rasvijetlila naa unutranjost, da bi se u njoj zaista vidjelo
do kraja. Pitao sam ga sjea li se estoke rasprave s uiteljem
kad je izjavio da su iz itave Knjige njemu dovoljne rijei:
Utiem se gospodaru svitanja od zla onoga to On stvara i od

zla mrkle noi kada razastre tmine", a uitelj mu odgovorio da

nije proitao Knjigu, to se najbolje vidi iz ove njegove izjave.
Nije se, naravno, sjeao, ali me je gledao bez zbunjenosti koju
sam oekivao, kao da razumije sve to mu govorim. A ja sam
mu dalje govorio, ne dajui mu da se sredi i upita se ta se
zapravo s njim dogaa. Govorio sam da evo i on pokazuje
koliko je ispravno njihovo razlikovanje vanjskoga i unutranjeg
poto je on unutra mnogo tanji i vii nego to bi se po
vanjskome reklo. Ako bi neko htio da ga oponaa, ako bi se
nala budala koja bi se htjela predstaviti kao Husajn ibn Mansur
al-Hallad, morao bi biti visok i tanak jer je on u sebi takav.
Ovo sam rekao kad sam zavrio s bradom. Dok sam govorio,
paljivo sam ga motrio da mi ne promakne ni jedan pokret na
njegovom licu ili oima, ni jedan trzaj prsta ili usne, ni jedan
znak iznenaenja ili promjene raspoloenja, ni jedan
nagovjetaj pitanja. Nije se pomjerilo nita, nije
287
ak ni oi podigao prema meni, kao da se on zaista tako zove i
kao da sam izgovorio neto to se samo po sebi razumije. Je li
on lud ili je potpuno otupio leei u tvravi u kojoj je, mojim
odgojem, izbrisan itav njegov ivot osim zloina na koji ga sve
podsjea? Je li zaista izgubio sve svoje, osim zloina koji je
uinio sluajno i bez znanja o tome to ini? Jesam li moda ja
lud ili se pred mojim oima dogaa udo? Je li mogue da sam
ovako dobro pogodio i da u bez ikakvih problema provesti
svoj plan? Tako sam se pitao dok me je preplavljala
netrpeljivost prema mome robu.
Subota, nedjelja, ponedjeljak
Uz najvee mogue napore nisam u stanju razabrati nita od
onoga to se dogaalo u danima koji su slijedili, ak ni to kad je
svitalo a kad smrkavalo, kad je prestajao jedan a poinjao drugi
dan. Jo manje mi je jasno ko je koga preobraavao, ko koga
obraivao, ko je koga mrzio i ko je protiv koga radio u tom
ludom vremenu koje sam sigurno proveo van ovoga svijeta. Sve
je to jedno muno bunilo pred kojim bi se izgubio svaki razum,

ma kako bistar i moan bio. Kako onda da se ne izgubi moj,

nakon svega to se dogodilo, nakon zbrke pred kojom sam se i
pod kojom sam se naao, nakon svega onoga to se sruilo na
mene i od ega se mora izgubiti razum. Granica nema, razdiobe
na dane i noi nema, ljudi i stvari ovoga svijeta nemaju lica i
svojih oblika, nemaju imena i namjene. Sve je
288
zbrka u kojoj se sve moe zamijeniti sa svim, svako sa svakim,
sve je praznina u kojoj sam do kraja iskusio sve ono ime mi je
Hallad prijetio i zbog ega sam se morao boriti protiv njega.
Nakon to sam svoga roba opremio da izgleda kao Hallad,
poeo sam ga poduavati da misli i postupa kao on. I bilo bi
dobro da nije moje nesrene prirode koje hoe da sve uradi
najbolje to je mogue i do kraja. Sve bi bilo dobro da ja, budala,
nisam krenuo zaista preobraavati roba, da nisam poeo od
bezimenog roba najozbiljnije stvarati pravog Hallada. A da bih
to postigao, morao sam se na tri-etiri dana zatvoriti s njim u
svoju sobu u kojoj emo biti potpuno odvojeni ne samo od
vanjskog svijeta nego i od svojih sjeanja, od svoje prolosti i
sadanjosti, od samih sebe, jer jedino tako moemo se
preobraziti u nekoga drugoga. Od onog to bi za normalne ljudi
bilo obino maskiranje jednog roba u jednu budalu, ja sam
napravio strani obred preobraa-vanja jednog ovjeka u
drugog (oprosti mi, Boe moj, i samu pomisao na takvo neto, i
samu elju da takvo neto uinim). Sve to sam znao o Halladu morao sam prenijeti njemu, sve to je u meni bilo od
Hallada morao sam preseliti u njega, sve svoje strahove,
munine i mrnje morao sam pretvoriti u njegove osobine. Da li
sam to uinio?
Sada vie ne znam ni ta se sve dogaalo u tom stanom
vremenu. Jesam li se ja zapravo tim obredom lijeio od
Hallada ili sam se tom prilikom i svojim robom koristio da bar
jednom i bar na koji dan do kraja budem Hallad? Jesam li ja od
njega pravio Hallada ili smo ga nas dvojica svojom borbom

stvarali negdje izmeu sebe, pa se mrzili zbog njega i tukli za

njega? Ko je koga
289
!M
tu stvarao? Ko se, s kim i zato obraunavao? ta nam je,
obojici, Hallad radio zaaravajui nas iz susjedne sobe? Ne
znam, mogu jedino zabiljeiti ono ega se sjeam, ako se iega
tano i dobro sjeam.
Ve u petak, nakon to sam smjestio Hal-lada u njegovu
sobicu, zavrio sam s maskiranjem roba. Malo sam, jedva
vidljivo, surmom prevukao elo sa strana, tako da je izgledalo
ire nego to je stvarno bilo. Onda sam mu isjekao bradu na pic
i dobio lice koje je izgledalo kao pravi trokut. S malo plave i
malo sive boje napravio sam kolutove oko oiju, tako da je u
bijelom ogrtau i sa zabaenom glavom rob izgledao kao pravi
pravcati Hallad. Tada sam poeo i priu o Halladovom
ivotu, uenju i uiteljima, o sukobima i nerazumljivim
mislima, o propovijedanju i skitnjama, o prijateljstvima koja je
lako sklapao i jo lake kidao.
Rob je sve sluao s nekom tupom ravnodunou, kao da slua
neto to zna mnogo bolje od mene. Kao da sve razumije, ak
najlue Halla-dove misli, i kao da se udi to oko toga, dakle
oko neega to je sasvim jasno i oigledno, troim vrijeme i
rijei. A ja sam govorio sve tee i osjeao sve jau netrpeljivost
prema njemu. Povremeno sam se morao podsjeati da preda
mnom nije Hallad nego moja tvorevina, napominjao sebi da ja
nisam podnosio Hallada dok je spadao u ovaj svijet i u ive
ljude, a da sam prema ovom stvorenju ravnoduan ili ak
ponosan na njega. I uviao da laem jer sam u tom asu, a samo
on me se ticao, prema Halladu bio potpuno ravnoduan, a svu
netrpeljivost koja me je muila osjeao sam jedino prema svome
robu. Dva puta sam ak iao u sobicu do svoje i oba puta gledao
u
290

Hallada, tupog i odsutnog, kao u stvar. Ako sam u neto

uope gledao i ako se ono u ta se Hallad pretvorio moglo
gledati.
U petak se, ako se dobro sjeam, rob jo zbunjivao. Govorio sam
mu o naem prvom susretu i o njegovoj sposobnosti da ljude
ini odsutnima, a on se uplaeno branio i zaklinjao da to nije
istina i da bih ja to morao najbolje znati. On je, govorio je,
odsutnom uinio samo onu robinju kojoj je oteo korpu sa
hranom i nikoga vie. Ne kae da on da moe ne bi, ali nije ni
mogao poto je odmah dospio ovamo, ubjeivao me je, tada je
bio gotovo djeak, a od tada lei ovdje i ne mie iz sobe u koju
je jo onda legao. Pitao sam se tada s kim to imam posla jer mi
je, prije nego je zavrio, bilo jasno da me nije pogreno razumio.
Je li on budala, ili je gnusni lakrdija ili prepredenjak kojemu
nisam dorastao? To se pitam i sada, nakon svega.
Nakon toga se vie nije zbunjivao. Naprotiv, zbunjivao je on
mene sigurnou i brzinom s kojima je usvajao Halladove rijei
i postupke. Kad sam ga pitao bi li mogao ubiti, odgovorio je da
je ve ubio, a ubiti jednog ovjeka isto je kao ubiti sve ljude. To
je bio Halladov odgovor, izgovoren sa Halladovom
zabaenom glavom i Halladovim tonom ravnodune presude.
Od tog trenutka, od tog odgovora koji nije uo od mene i nije
mogao uti ni od koga drugoga, poeo je udovini obraun
izmeu moga stvorenja i mene. Bjesomuno sam ga mrzio i
zato ga bjesomuno napadao, a on se branio prodrugljivou,
ravnodunou, lakrdijaenjem.
Po tom lakrdijaenju se moglo vidjeti da moje stvorenje nije
pravi Hallad nego neka nakaza. Hallad mi je bio nerazumljiv,
straan i
291
uzvien, a ovaj mi je bio savreno jasan, podrugljiv i pomalo
smijean, uvijek, a pogotovo onda kad na Halladov nain
izgovara Halladove rijei. Hallad me je pomjerao u
odsutnost, od njega mi se inilo da me nema, a ovaj me je
iznutra razarao podsmijehom i ruganjem. Ovaj je govorio isto

to i Hallad, istim onim ravnodunim glasom i s istom onom

snagom ubjeivanja, ali bi uvijek na kraju neim zagrdio i sve
to je govorio pretvarao u sprdnju. Ili bi naglo spustio glas pa
uzvienu besjedu srozao zavravajui je kao razgovor o objedu,
ili bi napravio podsmjeljivi pokret rukom, ili bi nakazno
iskrivio usta kao od runog ukusa. Uglavnom, uvijek bi
Halladov govor, od kojega je svojevremeno ljude podilazila
jeza, pretvorio u jeftinu dosjetku ili sprdnju. To sam jasno vidio
po tome kako je runo preokrenuo kruni pokret rukom koji je
Hallad nauio od svoga prvog uitelja Omera ibn Osmana.
Hallad je sve to je govorio zavravao tim pokretom, sporim i
irokim, kao da njime obuhvata itav svijet, a ova moja nakaza
je taj pokret, koji je poinjala na Halladov nain, od pola naglo
skraivala i zavravala ga brzim obaranjem ruke prema dolje.
Od kruga kojim se obuhvata svijet on je napravio nepristojnu
figuru, kao da vrti neto prema dolje.
Na trenutke sam pomiljao da se ovaj moj zapravo ne razlikuje
od Hallada i da je jedina razlika u tome to ja prije nisam
razumio, a sada razumijem. Hallad je isti ovakav lakrdija,
samo to ja sada to znam i razumijem njegov prazni nered, pa
mi je smijeno ono to mi je prije bilo uzvieno i strano. Ali
nisam uspio u to povjerovati nego sam ak poeo osjeati da me
lakrdija-enje moga roba kojim se Hallad srozava u sprd292
nju duboko vrijea. Tako su se u trokutu u koji smo se ugradili
Hallad, on i ja bezumno pobrkale i totalno preokrenule uloge i
namjere tako da se vie nije znalo ko koga brani i ko koga
napada, ko se kome ruga i ko koga razara, ko koga stvara a ko
se koga boji. Znam da sam urlao i dokazivao da Hallad nikada
nije zasmijavao ljude, da je vjerovao u ono to govori i da je
posljednja besmislica zvuala strano kad je on izgovara, a on
me je na to ubjeivao da je sve sada jo strasnije, samo to sam
ja umoran pa to ne vidim. Onda mi je govorio da sam smijean
ja a ne on, jer je vie od svega smijeno to to ja njega branim od
njega i njemu objanjavam kakav je zapravo on.

Ne znam kada se i kako iz naeg obrauna izgubio i posljednji

trag razuma i kada su iezle sve granice. Samo znam da sam
ga optuio da je on pobio sve one ljude i da se on izbezumio od
smijeha traei da to nekako dokaem. Onda sam dokazivao
crtajui svoje trokutove i tumaei da sami trokutovi dokazuju
da su to on i njegovi, ako nije on sam. Ribar i hamali su ti ljubav
i pokretljivost due, al-Meki i ar-Razi su ti jezik ili trano pero,
a oni to su se rasprsli - oni su ti svjetlost ili znanje u srcu. Tako
sam vikao i prijetio mu da u ga udaviti pokua li ita porei.
To mi se do kraja razjasnilo tek sada, dok sam mu objanjavao
njihove glupe rasprave, a i na-konto sam otkrio trokutove,
dakle jo onda kad mi je sve ve bilo sigurno i poznato pitao
sam se zato ba tako. Jedino nisam znao zato ba tako, a eto i
to mi se objasnilo sada, dok sam mu objanjavao njega samoga.
(Nadam se da e mi Bog oprostiti sve ove gluposti. Sjeam se da
sam ih izrekao, sjeam se da sam ih ak nadugo i nai293
roko objanjavao i dokazivao, ali sada priznajem da ne znam ni
otkuda mi one ni ta sam njima htio dokazati. Naprotiv, stidim
se dok ih zapisujem, ali ih zapisujem zato to je svaka sitnica
vana i to mi jedino potpuna iskrenost moe pomoi.) On se
smijao i oduevljeno se slagao sa mnom, priznavao da su mi
dokazi neoborivi i da bi sve priznao pred svjedocima kad bih
mu jo objasnio zato bi on pobio sve te jadnike. A ja sam opet
vikao i opet govorio nerazumljivo i suludo stvari koje jesam
ponekad sluao i ak ponegdje itao, ali ih nisam razumio i
pogotovo ih nikada nisam prihvatio. Sjeam se, govorio sam da
ih je morao ubiti ako je htio da sam sebi povjeruje, jer je svojim
izjavama i svojom najdubljom eljom sam sebe osudio na
samou. Bog je sam, vikao sam, bez prijatelja i sebi slinih, bez
istomiljenika i sugovornika, bez zaklona i zatitnika, bez
potreba i bez drutva. A ti si tvrdio da svaki ovjek u sebi nosi
dio Boga i da je zato Bog svaki onaj koji dovoljno rasvijetli svoje
srce. Ni sam nisi vjerovao u to, jadnice, ni na trenutak nisi bio u
stanju da sebe ozbiljno shvati, pa si morao provjeriti ima li u

tome makar zrno istine. A da bi provjerio, morao si pobiti sve

koje si volio i koji su ti bilo kako trebali, sve koji su te voljeli,
sluali, hranili i zaklanjali. Eto o tome se radi, tuna duo, o
tome da si htio povjerovati svojim lakrdijama makar na
trenutak, to si morao natjerati sebe da makar na trenutak
bude zaista, potpuno sam. I nisi mogao podnijeti, vikao sam,
nisi izdrao, jer ti nisi Bog nego lakrdija i nisi sam nego
izgubljen.
- ta hoe od mene? - prekinuo me je usred moje vike. - Zato
me ovdje dri zatvorenoga kad sve tako dobro zna?
- Hou da prizna.
- Priznajem.
- Kako si ih pobio?
- Nisam ih ja pobio, sami su se pobili. Ja sam samo davao
sredstvo koje e im otvoriti srca, koje e im pokazati koliko je
istina ono to im govorim.
Ne znam kada smo ovo izgovorili i ne znam ta se dogaalo od
toga do onog asa kad su zalupali na vrata i javili mi da je
doao utorak. S kim sam razmijenio one rijei - sa svojim robom
ili sa pravim Halladom? Jesam li Hallada dovodio u svoju
sobu? Jesmo li uope spavali od petka? Jesmo li jeli? Ko je koga
pobijedio? Ko je od nas ko?
Sada, dok ovo piem, pitanja mi se mnoe i dalje me zbunjuju.
Mogu li odgovoriti i na jedno i hou li ikada moi, Boe moj?
Utorak, 23.
Otvorio sam i momci su me obavijestili da je Abu Said na rijeci,
kao to sam traio, tano preko puta onog mjesta na kojem je
bio Abdallah ibn Sabah. Otiao je od svoje volje, nije trebalo
nikakvog odvoenja niti ubjeiva-nja. Samo su rekli da nose
poruku od Hallada koji ga pozdravlja i moli da ga tamo
saeka.
- Dobro, sada treba tamo odvesti onoga i tamo ga uhvatiti nad
mrtvim Abu Saidovim tijelom - rekao sam pokazujui na svoga
roba. - Treba nai i svjedoke koji e vidjeti da ga je on ubio. A
onda ga odvesti velikom veziru s mojim pozdra-

294
295
vima i s obeanjem da u uskoro pohvatati sve zavjerenike.
Ovdje se radi o velikoj zavjeri.
Ni danas ne znam kako sam se sabrao i koliko mi je vremena
trebalo da momcima sve ovo ispriam. Jedva sam se sjetio da za
ovoga jadnika imam spremljenu kesu dukata i da jo jednom
treba provjeriti koliko ovaj preda mnom odgovara pravom
Halladu. Ovaj mi moe samo smetati kad jednom pravome
Halladu dokaem zloin, neka ga zato to dalje od Bagdada,
ma ko mislio da je i ma koliko razumio od svega to se
dogodilo. Ali treba jo jednom provjeriti, ipak je jedno
zamraena soba i um pomraen umorom, nesanicama i
brigama, a sasvim drugo odmorne oi i puno dnevno svjetlo.
Ne treba mi bolji znak od toga to sam tek sada, kad mi je u
sobu nahrupio dan i dnevno svjetlo, shvatio da preda mnom
nije pravi Hallad i sjetio se svojih namjera s ovim jadnikom.
Zato sam naloio da saekaju i otiao U sobicu da jo jednom
osmotrim Hallada i provjerim mjeru slinosti. Tamo sam
naao samo lijepo sloene i otkljuane okove.
- Ja mislim da je Abu Said mrtav - ree mi rob kad sam se
vratio u svoju sobu, a i danas bih se smio zakleti da me je
gledao podrugljivo.
- Jesi li i njega ubio kao ostale? - pitao sam osjeajui da gubim i
dah i razum.
- I njega.
- Priznaje li da si ih sve ti pobio?
- Priznajem, to smo se dogovorili.
- uli ste, vodite ga veziru.
Utorak, srijeda, etvrtak
Sauvaj mi, Boe, razum ili mi daj lijepu smrt, samo to jo
molim. Tako se molim otkako
su straari otili s robom maskiranim u Hallada ili s pravim
Halladom. Znam da ovo moje stanje traje ve jako dugo, da
povremeno dolazi poneki straar i da neto razgovaramo, ali ne

znam ta, jer nita iz svijeta ne razbija ovo to nije ni ivot ni

san, ni smrt ni normalna ljudska svijest.
I donosili su mi poneto. Ipak najbolje znam da se povremeno
gubim, a da onda, u asovima bistre svijesti, biljeim ovo to
sam upamtio od dogaaja koji su se sruili na mene. Moda
sam neto razumio. Moda u neto razumjeti kasnije, ako
preivim i ne izgubim razum pa uzmog-nem proitati ove
biljeke. Ako nita od svega toga ne bude, nek ostane
zabiljeeno. Da se zna ta se sve dogaalo u ovim vremenima
koja e mnogi s pravom nazvati blagoslovljenima. Moe biti
pouke i u tuoj nesrei, ako ovjeku srce nije zatvoreno za
svaku svjetlost. (Boe moj, ovo su potpuno njegove rijei, ja
nikada ne bih ovako rekao.)
Treba ii kod Rabije! to prije kod nje, ona bi mogla neto i
razumjeti. Ako i ne razumije, zna utjeiti, ona zna sve o nesrei.
Petak, 25.
Probudili su me kad je podne ve davno bilo prolo. Dobri moj
Dafer, donio mi ruak i vijest da je nakon dume objavljeno da
ulema osuuje Hallada. Vezir je, dakle, pobijedio. Moram ga
posjetiti s poklonima. Usput u moliti da mi Dafera postavi za
zapovjednika desne strane.
Uz ruak sam proitao ove biljeke, ne bih li
296
297
se sabrao dovoljno za izlazak u dan. Cjeline nema, iako su mi
neke stvari jasnije. Zato sam pustio Hallada? Jesam li ono o
trokutovima i samoi govorio ja ili on? Ili je pobjegao rob dok
smo Hallad i ja bili zaneseni svojim obraunom? Moram
poslati Dafera do kue, neka se ena raspakuje. A ja s ovim
biljekama do Rabije. Moda mi se s njom neto i razjasni.
III DIO: NOC
298
Sunce je ve davno bilo zalo i brza no je ve potpuno
poravnala svijet kad je Rabija zavrila itanje Gazvanovih
biljeaka. Njezina nevelika soba, dobro uukana zastorima,

jastucima i drugim stvarima koje upijaju svjetlost, bila je

osvijetljena samo jednom svijeom tako da se jedva vidjelo s
kraja na kraj sobe, a i najblie stvari izgledale su zaobljene i
vidjele se jako umekano. Sve se topilo u mekom i
omamljujuem polusv-jetlu u kojem se moe jedino brbljati i
sanjariti, ugodno klizei iz sebe.
Rabija je to primijetila tek kad je zavrila itanje i nimalo se nije
zaudila to je mogla itati pri takvom svjetlu, niti se pitala kako
je to mogla. Samo se radovala to je mogla i u tome vidjela znak
da je ona prava i da je njezina ljubav prava. To je bilo vano,
najvanije, poto je obeavalo da e moi i znati da mu kae sve
ono runo to je imala da mu kae i to je i nju samu boljelo.
Nije smio ovjeku to uiniti ma koliko da ga je on namuio.
Tako kanjavati moe Bog, ne ovjek. Pogotovo ne ovjek
kojega ona voli i koji zaista jeste dobar.
Kradom dohvati ispod jastuka prelijepu boicu od
svijetloplavog stakla i, sakrivajui pokrete ruku Gazvanovim
biljekama, ovlai mirisnim uljem zapea da pojaa njihov
miris. (Uvijek joj je sve bilo lake kad je znala da lijepo
301
mirie i izgleda.) Nakon toga savi biljeke, vrati boicu s
mirisom pod jastuk i privue se Gazvanu koji je izgleda sve ovo
vrijeme preleao sklupan na lijevoj strani. Namjerno se micala
najsporije to je mogla ne bi li ublaila strepnju i nala prve
rijei koje njega nee prejako zaboljeti, a njoj e ipak otvoriti
mogunost da mu kae sve ono to mu mora rei. Ipak je to
suvie strana osveta. Ma kakav da je taj Hallad bio, nije ga
trebalo pustiti u svijet nakon to se sav pogubio. Nije joj briga
za ostale, ali njezin Gazvan to ne bi smio uiniti. I to radi svojih
djetinjarija - radi toga da na kraju ipak pobijedi nekoga i da
njegov vezir ima koga pogubiti.
Odustala je od svega kad mu je na obrazu, odmah pored nosa,
vidjela krupnu muhu. Brzo mu je podigla glavu i stavila je sebi
u krilo, dok su je preplavljali stid i osjeanje krivnje to mu je
htjela govoriti rune stvari kad on nema snage ni da otjera

muhu sa svog obraza (valjda je ula kad je pred zalazak sunca

rastvorila prozore prema vrtu, ne bi li za njega, ako doe, bilo
malo svjeine i mirisa vode u sobi).
- Jadni moj, siroti, kako si se namuio -govorila je Rabija
uurbano mu milujui desni obraz, kao da nastoji ukloniti
tragove muhe. -Strano mi je to ti ne mogu pomoi, a tebi je
tako teko.
- Vidi li kako je meni u ivotu?! - javi se Gazvan nakon duge
pauze, kao da ga je Rabija milovanjem dozvala iz velike daljine.
- A ipak uvijek pobijedi, ti si strano jak -govorila je Rabija
milujui mu obraz i tjeme. -Runo je to to si mu uinio, ali neka
si, nita bolje nije ni zasluio kad te je toliko namuio. Moda
mu nisi trebao to uraditi, ali moda bez
toga ne bi ni pobijedio. Vano je da si ti ivu glavu izvukao i da
si opet kod mene. I neka si mu to uradio kad je budala i kad na
tebe nasre.
- Kome?
- Onome Halladu. ta e mu ti, sam je kriv kad se uputao s
boljima od sebe. Ja mislim da ni ti ne bi tako da te nije toliko
namuio. Trai ta muka da se vrati, ja tebe potpuno razumijem.
- A ta sam mu to po tvome uradio?
- Pie ti tamo, Gazvane dragi.
- Ja ipak ne znam, nita ne znam o tome.
- Podmetnuo si drugog umjesto njega, a njega si pustio da
nestane poto se sav prelio u neto drugo.
- Ne razumijem te ja, Rabija - ustade Gazvan i sviekivanjem
se zagleda u nju.
- ta ne razumije?
- Nita. ta sam podmetnuo? Ko se prelio u neto? Nita mi nije
jasno.
- Nije ni meni ba sasvim jasno, ali mislim da se nisi trebao tako
svetiti. Suvie si ti velik i jak da bi ti oni mogli neto. Veliki su
duni milost, oni moraju imati srca i moraju opratati. Ti zna
da ti svi oni zajedno ne mogu nita, ti si moan, mudar i hrabar.

Nikome ne bih savjetovala da ti stane na put. Eto zato si trebao

biti dobar.
- Jesi li ta razumjela od onoga to se dogodilo?
- Kako ne bih razumjela!?
- Pa kai mi ta je bilo.
- Nita, Abu Said nije ubijen, prole noi je sluao kako sviram,
a ti si evo kod mene.
- Pa ta?
- Nita, kaem ti.
- ta ti to znai?
- Znai da tvoj mali trokut nije zatvoren.
302
303
Znai da je svijet u redu, jer ni ti ni tvoj Hallad ne moete
upravljati njime i ne moete praviti red u neredu niti nered u
redu. Znai da te volim i da je divno to si doao meni kad ti je
teko i znai da e ti biti dobro im se ispava.
- ta je sa Halladom?
- Nema ga, niko ga ve danima nije vidio. Valjda je negdje
nestao onako izgubljen.
- Nita se, znai, nije razjasnilo.
- Kako nije, Gazvane dragi?! Ti si pobijedio, evo nas zajedno,
sve je jasno kao dan.
- Cjelina. Nema tu nikakve cjeline. ak i ako su jasne
pojedinosti, cjelina je nejasna.
- Eh, cjelina. Kao da je ljudskoj pameti dato da vidi bilo kakvu
cjelinu. Nae su oi ureene da vide jednu stranu. im se
okrenu drugoj strani, sakrije nam se ona koju smo do tad
gledali. Ne da se nama cjelina, dragi Gazvane, a to je mislim
dobro. Hvala Bogu to nam nije dao cjelinu.
- Samo da mi je otkriti kako ih je ubijao, pa da Tanabiji
objasnim. U zemlju bih ga ukucao da mu doem sa svim
objanjenjima.

- Ubijao ih je tako to su oni od sebe bili smrtni. Nije teko

ubiti ovjeka. Svirkom ga moe ubiti, utnjom, pogledom, im
god hoe, poto je on jadan smrtan.
- Sve je smrtno kad ga ubije.
- emu se onda udi i ta u tome ima istraivati? ovjek je
smrtan jer je dragi Bog tako htio. A kad je neko smrtan, kako
e znati je li umro od sebe ili ga je neko ubio? Pa i ako zna, ni
tebi ni njemu nije nita bolje.
- Ne priaj tako, pobogu, ipak se zna ta je ubistvo a ta
umiranje.
- Nekad se i ne zna, kao u onoj prii o mojoj prethodnici iz
Basre.
304
I poe Rabija pripovijedati, spustivi opet Gazvanovu glavu
sebi u krilo. Svojim gotovo prozirnim prstima masirala mu je
elo i sljepoonice, ake i prste na rukama, nekako kao uzgred,
naizgled sva sabrana na svoju priu.
- Ibrahim Basri mi je priao, dok je dolazio kod mene, prije nego
si ga ti razotkrio i odveo, da je u svoje vrijeme, kad poee
pohodi na Kon-stantiniju, izila na glas sviraica Rabija iz Basre.
Trgovaki karavani i vojni pohodi pronosili su glas o njoj, a
svirka joj je iz noi u no dovodila nove sluaoce i irila joj glas
do krajeva poznatog svijeta. Govorilo se da su mnogi dolazili iz
Isken-derije i iz Sinda da bi uli njezinu svirku, a da su im
trgovaki poslovi bili samo izlika i opravdanje. Dogaalo se da
takvi danima sjede u Basri, ekajui da se nau meu njezinim
sluaocima, jer su esto snaga i sablja odluivale ko e sjesti
pred zavjesu koja je dijelila sviraicu od slualaea i branila je od
njihovih pogleda. Mjesto pred tom zavjesom bilo je sigurno
jedino Gazvanu, emiru gradske strae, i Husajnu ibn
Abdallahu, bogatom mladiu i vezirovom roaku koji je dane
provodio ekajui Rabijinu svirku, a noi sluajui tu svirku i
razgovarajui s Rabijom kroz zavjesu kad svirka prestane i
ostali se sluaoci raziu.

Zanemario je rodbinu i prijatelje, poeo zanemarivati i sebe

samoga, kao da se sav predao Rabiji i njezinoj svirci. Roaci su,
bojei se da e se razboljeti, ponudili da mu je kupe i poklone
kao robinju, ali je on odbio govorei da bi to ponizilo i nju i
njega. Onda su nagovijestili da bi moda pristali i na njegovu
enidbu s njom, ali se on na to nasmijao i odbio govorei da bi
ih to ponizilo jo gore. A za to vrijeme je gradom, pa
305
svijetom, iao novi glas - o lijepom i bogatom mladiu koji se
razbolio zbog ljubavi prema Rabiji. S tim se glasom kratko
vrijeme sukobljavala pria po kojoj je Husajn ismijao i
izvrijeao sviraicu rekavi da je ne bi ni za robinju, a da je
svake noi slua iz iste dosade i besposlice, ali se ta pria nije
dovoljno dugo odrala.
Nije se ni mogla odrati poto je Husajn i dalje stalno priao o
Rabiji, dane i dalje provodio u iekivanju njezine none svirke,
i dalje je svakoga ko ga je htio sluati ubjeivao da je Rabija
lijepa koliko i njezina svirka, iako je priznavao da je nikada nije
vidio kao ni bilo ko drugi. A pri tome se nije osobito trudio da
pobije glasove da ju je izvrijeao i odbio primiti je za robinju,
kao da to nema nikakve veze ni s njom ni s njim.
Tako je potpuno nadjaala pria o sviraici za zastorom i
lijepom Husajnu (za koga se, kau, ne bi moglo rei da je
naroito lijep, ali je valjda prii trebalo da bude, pa je postao i
prelijep) koji kopni zbog nje, a ne bi je primio ni kao poklon. Od
tih pria ljudi su postajali radoznali i razdraljivi, poeli su
Rabiji nuditi brakove i itava bogatstva samo da se pokae iza
svog zastora, ali se nikada nije dogodilo da neko makar pokua
silom ukloniti zastor ispred sviraice. Naravno, bilo bi mnogo
prirodnije da su pokuali mnogi jer se ispred njezine zavjese
okupljalo svega i svaega - drskih razbojnika i velikih junaka,
hai-ara i propalih ljudi, bogatih trgovaca i monika koji ne
znaju za zabrane, a zavjesu niko vidljiv nije uvao. Potpuno
suprotno ljudskim oekivanjima, nita se nije dogaalo, samo se
dalje irio glas o nevienoj sviraici, dalje su rasle ponude i

uveavale se nagrade za uklanjanje zastora, dalje je Husajn

kopnio i dalje sjedio pred zastorom, na
istom jastuku s emirom Gazvanom koji je i dalje utio.
Jedne noi meu noima Gazvan je na tom jastuku sjedio sam
jer Husajn nije doao. Ljudi su mirno sjedjeli ispred zavjese i
mirno oslukivali, ekajui da uju Rabijinu svirku, pa se u
neko doba razili nita ne doekavi, i dalje mirno kao da je sve
u najboljem redu. Ujutru su robovi nali Husajna u njegovoj
sobi, mrtvog, s pola hurme u desnoj ruci.
Emir Gazvan je odmah pomislio da je mladi otrovan tom
hurmom pa je preostalu polovinu dao jednom robu, ali se
ovome nije dogodilo nita. Tada se Gazvan zbunio i osjetio
kako mu se topi sigurnost i kako mu se razum povlai pred
svijetom. Kad su ga jutros pozvali, bio je siguran da sve zna i da
e sve lako rijeiti, tako da je istinski radostan krenuo
Husajnovoj kui. Kad je vidio hurmu, bio je konano naisto sa
svim i posve siguran da je Rabija prole noi posjetila Husajna.
Bio je siguran i za naredne dogaaje: on e dati robu preostalu
polovinu hurme i robo-vom smru dokazati da se Husajn
otrovao nepanjom svojih robova. Tada e kazniti troje--etvoro
od Husajnove posluge i time zauvijek rijeiti itav sluaj. Nakon
toga e sam sjedjeti na jastuku pred zastorom i razgovarati s
Rabijom kad svi odu, a moda e je i vidjeti, poto on ne misli
da bi ga ponizilo ako se oeni s njom. Ovako se sve mijenja i
postaje nerazumljivo: rob je preivio, to znai da se Husajn nije
otrovao hranom, a to opet znai da je Rabija izvela neto drugo,
neto to on za sada nije u stanju dokuiti. A to znai da je mora
sasluavati i moda kazniti, jer je mnogo bolje bez Rabije i bez
vezirovog gnjeva, nego s oboje.
306
307
Odluio je da odgaanjem pusti stvari da se same razjasne, pa
je razaslao ljude po gradu da pretresaju i sasluavaju, ostavio
nekoliko ljudi u Husajnovoj kui da sasluaju poslugu i susjede
i da pretresu svaki oak, a sam je, tajno, otiao do Rabije da od

nje pokua doznati ta je bilo i kako da sve rijee na vezirovo i

svoje zadovoljstvo. Raunao je da e velikim sasluanjima
zadovoljiti vezira koji e iz opsega istrage vidjeti koliko se trudi,
pa e ga ostaviti na miru bar nekoliko dana, a on e valjda za to
vrijeme smisliti nain da Rabiju natjera da mu pomogne, radi
oboje.
Rabija ga je doekala bez zavjese i ak bez ara, kao nekog svog,
i to ga je ohrabrilo. Nije bila lijepa kako je Husajn priao, nija
ak uope bila lijepa, i to ga je navelo da je pokua uplaiti.
Lijepe ene su ohole", mislio je, kod njih strah ne pomae, one
se od svega brane prezirom, one ak i vole s prezirom, a onaj ko
prezire ne moe se bojati." Zato se radovao to Rabija nije lijepa,
zato je bio siguran da e je dobiti i zato je odluio da njome
odmah ovlada pomou straha.
- Gdje si ti sino bila? - pitao je pokazujui tonom pitanja da sve
zna.
- Zna i sam, gospodaru: svirala sam tebi i ostalima koji su me
doli sluati. Zar neto nije bilo u redu sa svirkom? Meni se
uinilo da je dobra, da je ak posebno dobra, moda bolja nego
ikad. Bila sam raspoloena i ba sam alila to nema Husajna
ibn Abdallaha da me uje.
- Doao sam da ti pomognem, Rabija, i zato se sa mnom nemoj
igrati skrivaa. Sve znam, ali ne znam ako se dogovorimo.
Doao sam samo radi tebe i tvoga dobra. Da li se razumijemo?
- Hvala ti, gospodaru, ti meni pomae ve time to me ovako
redovno i lijepo slua. Kai
308
mi ta nije bilo u redu s mojom svirkom i kunem ti se da u to
veeras ispraviti.
- S tvojom svirkom je sino sve bilo u redu osim jedne sitnice nije se ula. To zna i sama, barem onako dobro kao i ja. A ako
sa mnom bude iskrena, ta e se mana ponoviti i veeras, jer
nee svirati.
- Kako to, gospodaru - nije se ula?

- Kao rika neke zvijeri u ovom trenutku i u ovoj sobi: ne uje se.
Valjda zato to u ovom trenutku u ovoj sobi nema zvijeri koja
rie, a moda i zbog neega drugog, ne znam. Uglavnom: ne
uje se. Isto tako ti sino - nisi se ula. Mislim da e bolje od
mene znati zato, pa e mi i objasniti, jer zna da sam ti
prijatelj.
- Ali ja sam svirala, gospodaru. I to, ini mi se, bolje nego ikad
u ivotu i sve vrijeme mislila na Husajna ibn Abdallaha, alei
to me on ne uje.
- Vjerujem da si mislila na njega, ak sam siguran da si itavu
no mislila na njega, jadnika, moda i malo prejako. U svakom
sluaju, mislila si mnogo jae nego to je on bio u stanju
podnijeti.
- Ti sve zna - osmjehnula se Rabija kao da neto priznaje zaista sam mislila, svu no, a pogotovo dok sam svirala, kao da
sam svirala ba za njega.
- Kai mi ta je bilo dok si svirala, ko je sjedio ispred zastora i u
kakvom rasporedu. Koga si prepoznala i kakvi su bili oni koje
ne poznaje?
- Zato, gospodaru? Kao da mi neto ne vjeruje? Kai mi ta
provjerava pa u ti rei, nita ja od tebe ne elim sakriti.
- Ne vjerujem ti nita, ali to nije vano jer elim da ti
pomognem. Pazi i shvati ta tigovo309
ii
rim: ne mora priznati, ak ne smije priznati, ni ja nikada ne
smijem uti tvoje priznanje, ali se nas dvoje moramo razumjeti,
potpuno. To to si smislila odlino je, bolje od svega drugoga,
ba zato to je besmisleno i nemogue. Svaka bi se budala sjetila
da bude bolesna ili da nae nekoga ko e posvjedoiti da je bila
van grada, ali ti si pametna i mnogo vie nego pametna - ti
tvrdi da si svirala, iako te niko nije uo, to znai da je to
nemogue. Svi e ti povjerovati ba zato to je nemogue. To je
jako dobro, to me raduje zato to ja zaista hou da ti
pomognem, hou da u ovom sluaju budemo zajedno. Ko je,

dakle, sjedio ispred zastora dok si svirala? U kakvom

rasporedu?
Priala mu je bez zastoja, detaljno opisujui sve koji su sjedjeli
ispred njezinog zastora ekajui svirku, a Gazvan se radovao
to gaje shvatila i to je tako mudra da sve predvidi. Poslala je
robinju da gleda i pamti, mislio je, a to znai da razumije njegov
posao i da e mu biti dobar sugovornik i pomonik kad mu
postane ena. Sve je znala, svaki pokret i um je upamtila, kao
da je zaista bila iza zastora i svirala im, kao da je zaista ula
amor iekivanja meu sluaocima i bila povrijeena to bez
dovoljno panje sluaju njezinu svirku o kojoj se toliko govori.
Gazvan se istinski radovao njezinome mudrom oprezu i svemu
to e mu donijeti ovaj razgovor.
- A zato me sve ovo pita, gospodaru? -pitala je Rabija kad je
zavrila. - Da li zaista neto nije bilo u redu ili se ti sa mnom
ali?
- Sve je u redu sada, kad smo se razumjeli. Ti si zaista svirala i
svirala si savreno i ja sam te uo. Ostali, koji te nisu uli,
naprosto su budale ili su gluhi. Niko nee priznati da te nije
uo, kad
310
jednom krene pria o savrenstvu tvoje sinonje svirke. A ostalo
emo ve nekako rijeiti.
- Koje ostalo?
- Ne ispituj ono to nije tvoje, vano je da smo se mi razumjeli.
- Ne ispitujem, ali mi kai ako me se tie. Vidim da neto nije u
redu i eljela bih znati ta, ako nije u redu sa mnom ili oko
mene.
- Kaem ti da u ja to srediti. Jo mi samo kai zna li sva
posluga da si bila kod kue i da si svirala. Jesi li dovoljno
sigurna u njih?
- Naravno, kako bih mogla izii da oni ne znaju.
- Odlino. Ostaje mi da vidim je li bolje da su njegovi robovi ili
da je neki razbojnik sa strane. Moda je bolje da je razbojnik, u

Basru se slilo svega i svaega od posljednjeg pohoda na

Konstantiniju. Samo treba smisliti kako je.
- Ali ta, gospodaru? Kai mi, molim te, o emu se radi.
Gazvan se lecnuo jer mu je njezino pitanje zvualo suvie
iskreno. Ili hoe da i njega prevari ili zaista ne zna o emu on
sve vrijeme govori? A ne zna se ta bi od to dvoje bilo gore po
oboje, pogotovo po njega.
- Nemoj pretjerivati s razumijevanjem, Rabija - rekao je
Gazvan osjeajui kako se u njemu mijeaju bijes i strah. Nemoj pretjerivati, jer je pretjerano razumijevanje uvijek
najgora vrsta nesporazuma.
- Ali ja zaista ne razumijem. Ili moda ne znam neto bez ega
ne mogu razumjeti.
- Zna, kako ne bi znala, sestro draga. Zna da sino nisi
svirala, zna da je Husajn sino ubijen i zna da je rekao da te ni
za robinju ne bi uzeo. Zna i to da vezir ne voli svoga roaka,
311
tako da ne moramo ba tebe kazniti i zato ti ja mogu ponuditi
dogovor i prijateljstvo. ta jo u svemu ovome treba znati?
Rabija se najprije sledila, a onda poela drhtati i rekla: Znaci to
je to." Nakon toga je ustala, uzela sviralu, poljubila je i slomila
kao da s njom vie ne eli nita imati, a onda se okrenula
Gazvanu, mirna kao da je ve umrla i prola konani sud.
- Vodi me, ja sam ga ubila.
- Rabija, budi pametna, rekao sam da ti elim pomoi. I mogu.
- Hvala ti, znam da eli, ali sad vie nita ne moemo uiniti.
Sigurno sam ga ja ubila.
- Znam to, pobogu eno, nemoj me ti uiti mom poslu. Nekoga
emo, naravno, kazniti, ipak je to vezirski rod, ali ne vjerujem
da e vezir po svaku cijenu traiti ba pravog krivca.
Razumije? Ja hou da ti pomognem, hou da te spasim.
- Spaena sam, gospodaru, i divno mi je. Vodi me i radi ono to
treba, a ja u biti zahvalna za sve.
Tada je u Gazvanu pobijedio bijes i odveo je Rabiju u tvravu.
Poto nije priznavala svoj zloin, muena je onako kako

Uputstvo preporuuje, ali je onda vezir pozvao Gazvana i pitao

ga zna li on ita o svom poslu.
- Da li ti zaista misli da emir strae treba zasmijavati narod
umjesto da mu uliva potovanje i strah? - pitao je vezir
Gazvana. - Zar ti zaista misli da neka sviraica moe ubiti
vezir-skog roaka, ak i ako je neto oko toga radila i uradila
svojom rukom? Je li emiru strae vanija ruka od onoga ko tu
ruku pokree? I kakav je to emir? Je li emirov posao da mui
nekakvu svira-icu dok mu po gradu besposlenjaci siju bezbo312
nike misli? Idi, Gazvane, ne pravi budalu od sebe i ne ismijavaj
milost koja te je dovela na mjesto na kojem sjedi. Vezirski
roaci, Gazvane, ne umiru od sviraica, oni umiru po bojoj
milosti ili bivaju ubijeni zbog velikih stvari i u krupnim
zavjerama koje razotkrivaju sposobni emiri strae. Oni dobri
emiri, oni koji e ostati na mjestima na koja su ih veziri doveli.
Gazvan je u narednih nekoliko dana otkrio itavu grupu
zindika, po svemu sudei zabludjele djece koju je u otpadnitvo
zaveo Daad ibn Dirham, bezvjernika koji su izgleda pokuali
zavesti Husajna i ubili ga kad u tome nisu uspjeli. Tako je
pokazao da je Daad s pravom kanjen i da je njegov pogubni
uticaj dopro ak dovde i do danas, ali je pokazao i to koliko je
vezirska krv odana vjeri. I, to je najvanije, razotkrio je i
pohvatao Daadove uenike, a time i osnaio vjeru.
Rabija vie nikada nije svirala, moda zato to joj je Gazvan
izlomio prste u toku sasluanja, a moda i zbog nekih svojih
razloga. Nikad vie nije vidjela Gazvana i nikada nije saznala
da je neoekivana smrt spasila Husajna od muka koje ekaju
sve Daadove uenike, a vezir je lino otkrio da je Husajn ipak
bio Daadov uenik. Nije saznala da je Husajn javno priao o
njoj, a tajno o svom roaku i o tome da nema Boga, nije saznala
ni to da je okolo irio glas da bi on bio mnogo bolji vezir od
svog roaka i da je svojom zanesenou sviraicom i svirkom
krio svoje pravo lice i prave namjere.

Nikada nita od toga Rabija al-Adavijja nije saznala jer se ni s

kim nije ni viala od izlaska iz tvrave. Sjedila je u svojoj kui i
pisala nerazumljive stihove tajno ih, u sebi, posveujui
313
Husajnu, sigurna da je one noi njegova dua otila za njezinom
svirkom koja je bila savrena jer je bila posveena njemu. I ba
zato to je savrena, mogao ju je uti jedino onaj kome je
posveena i ko je sam posveen. A tako je moda i bilo. Moda
je njihova ljubav povezala Husaj-novu duu s njezinom
svirkom onda kad je ta svirka zbog ljubavi dostigla savrenstvo
i odvela duu u nevidljivi svijet u kojem i sama obitava. A ljudi,
bojei se takvog uda, izmislili prie o Husajnovoj uroti protiv
vezira, o uenicima Da-ada ibn Dirhama s kojima se Husajn
povezao, o mutnim ubistvima i zavjerama. Svata izmislili ne bi
li nekako objasnili sve to i svoj strah pred ljubavlju odmaknuli
od sebe. U svakom sluaju, u Rabijinim stihovima,
nerazumljivim i punim ljubavi, u kojima se nikako ne moe
odrediti gdje prestaje Husajn a poinje Istina, nema ni traga tim
ljudskim, suvie ljudskim djelima.
Mnogo prije zavretka Rabijine prie Gazvan je prestao sluati
jer ga je preplavio lijep i blagoslovljen umor. Rabija je to osjetila
po tome to su mu ruke u neko doba oteale, tako da ih je
spustila na pod i poela mu milovati elo. Radovala se
njegovom umoru jer je znala koliko ga on voli. Uvijek je govorio
da je umor dobar, da umor uspavljuje tijelo i tako izvlai strah
iz ovjeka, iako strah nije u tijelu. Njegovo tijelo je ve spavalo i
po tome je znala da u njemu vie gotovo i nema straha. Znala je
i to da je ona izvukla strah, masirajui mu ruke i elo svojim
gotovo prozirnim prstima, ali mu to nikada nee otkriti.
Naprotiv, ona e ga uvjeravati, bude li potrebe, su mu strah
izvukli san i umor. I zbog toga je bila srena.
Nastavila je priati, iako je vidjela da je ne
314
slua. Bojala se da bi se, prestane li priati, neto moglo
pokvariti u prelijepoj tiini koja se spustila po njima i u kojoj se

Gazvan razmekao kao dijete. Voljela ga je i bila mu zahvalna

za ovo blago predavanje umoru i za dobroduno preputanje
njezinim rukama. Zbog te zahvalnosti je poela pred njegovim
oima izvoditi ples rukama koji je bila pripremila za njihovu
ljubavnu igru. Naravno, o toj igri danas ne moe biti govora, ali
im je sada tako lijepo, ona je toliko srena to joj je Gazvan dao
da ga izlijei, da se morala ba sada prepustiti tome plesu i
podariti ga sebi i njemu. Nikada nee iz njega izvui ovoliko
zanosa, nikada ga nee s ovoliko radosti i ljubavi igrati, nikada
nee biti ovoliko njihov, ma koliko Gazvanove potonule oi ne
bile sposobne da ga vide. Preplitala je i razdvajala prste koji kao
da su se produavali do u beskonanost, uvlaila jednu ruku u
drugu, ovijala prste jedne ruke drugom pa ih onda razdvajala i
ostavljala da eznu jedna za drugom. Zbog podrhtavanja
prstiju, zbog njihovih blago povijenih vrhova ili zbog neega
treeg, vidjelo se kako lijeva ruka bolno ezne za desnom i trpi
to ne moe ni da joj se priblii a kamoli da je dohvati i opet se
preplete s njom.
Mnogo prije nego je zavrila s plesom ruku, Gazvan je spavao.
Plamen svijee je podrhtavao, samo to se ne ugasi, a jasminov
miris se jedva osjeao, mnogo laki i od tiine koja se sterala
iznad njih. Bilo je lijepo, bilo je beskrajno lijepo i blagoslovljeno.
Spavaj, Gazvane", aputala je unutranjim glasom, ostavi
svoje djetinjarije, zaboravi na svoje cjeline i spavaj. Spavaj,
dragi, san je mnogo pametniji^ od nas, sve e on sam rijeiti,
samo spavaj". aputala mu je to i jo
315
svata, ubjedivala ga svojim unutranjim glasom da treba voljeti
i biti zahvalan za ljubav, a ostaviti na miru svjetove i njihova
pravila da se oni bave jedno drugim. Najvanija je ljubav. Eto,
ta bi on sada da ne voli nju, Rabiju, i da nije pustio da ga ona
smiri i moda izlijei? Dobro je imati nekoga da ga voli, to je
dobro i vano.

Tako je Rabija u sebi aputala i nakon to se svijea ugasila, i

nakon to je miris jasmina gotovo potpuno iilio iz sobe. Bila je
srena. Voljela je i bila zahvalna za suze koje su joj ispirale oi.
At-Tawhidi
316
Prije svojih dvije godine upitao se zato stalno dolazi u ovo
kupatilo kad mu se u njemu nita ne dopada i kad ima mnogo
bliih a boljih kupatila. Prije svojih godinu dana odluio je da
vie ne dolazi ovamo jer voda nikad nije dovoljno vrela, a on
nema razloga da dalje trpi samovolju, brbljivost i glupost roba
koji ga svaki put opsluuje. Sada se vie nije pitao i uvao se
bilo kakvih odluka, ali mu je i dalje prisjedao svaki dolazak u
kupatilo - zbog prljavih klupa, zbog nedovoljno tople vode,
zbog nepodnoljivo brbljivog i samovoljnog roba Behrama ija
se drska glupost mogla mjeriti jedino sa dinovskim
dimenzijama njegovog tijela. Svaki put je iznova osjeao
gaenje od nagnjile daske, svaki put je iznova sebe ubjeivao
da bi isto ovoliko ili ak manje imao ii do kupatila na samoj
obali rijeke, najljepeg u gradu, u koje pristup imaju samo
zapovjednici dvorske strae, svaki put iznova zakljuivao je da
zaista ne zna zato dolazi ovamo i svaki put je ponovo dolazio.
Kao pripitomljeno pseto.
I sada je, leei na prljavoj klupi i pratei kako osjeanje gaenja
u njemu raste i pojaava se, odluivao da podvikne i upita ovu
budalu je li njegov posao da mu kida meso ili da ga masira,
znajui da nee podviknuti nego e sve otrpjeti utei i bjesnei
na sebe, a onda se kod kue gristi ispunjen bijesom i osjeanjem
dubokog po321
nienja. I danas je, kao svaki put do sada, odluio da uzme
drugog roba za poslugu, ali je, kao svaki put do sada, s
iskeenim licem sasluao loaevo objanjenje da e Behram
evo sad doi, da je trenutno kod druge muterije, ali e on
odmah poslati drugog roba tamo jer on zna da gospodar

Sulejman hoe najbolje, a Behram je sigurno najbolji. Sad je

kod nekog trgovca, ali moe se trgovac zadovoljiti i nekim
drugim mase-rom, on nam i nije stalna muterija, a i da jeste, ja
bih poslao drugoga jer se trgovac ipak ne moe mjeriti s tvojom
milou", brbljao je loa a Sulejman se kesio kao da se smijei
ganut njegovom panjom. Neka tvoja milost jo samo malo
prilegne, sad u ja poslati po Behrema, znam ja ta je pravi
gospodin i navika, znam ja da bi ti traio Behrama i da boljeg
imamo jer si navikao na njegovu ruku, a pravi gospodin ne
mijenja svoje navike kao to se ne mijenjaju zakoni i navike u
svijetu", sipao je loa, a Sulejman je leao onako razgolien
pratei kako mu se tijelom razliva jeza od nezagrijane vode
kojom su ga saprali i pitajui se je li gore trpjeti sve ovo ili
objanjavati ovoj budali zato nee Behrama, zato voda mora
biti vrela a klupa ista, zato... Tako je, odsluavi jo loaevo
razmiljanje o tome kako e estit ovjek prije promijeniti svijet
nego navike i o tome kako se ljudi uglavnom dijele na gospodu
i stoku, iako smo svi mi samo Boija stoka, doekao svoga
stalnog muitelja Behrama koji je izgnjeio trgovca i doao da
mrcvari njega.
Od mirisa ruinog ulja slagala mu se, u nosu i grlu, kao svaki
put do sada, slatkasta i bljutava praina. Uvijek je mislio da je
sladunjavi miris ruinog ulja savim dobro sredstvo za muenje
estitih ljudi, ali je ova budala uvijek mislila da je ruino ulje
upravo ono to stvarno treba gospodinu kakav je on, tako da on
jadnik ve jednu malu vjenost hoda namirisan kao sirotinjski
vrt. Protiv toga se pobunio vie puta, ali je davno odustao
uvjerivi se da ni najea njegova pobuna ne moe nadvladati
Behramovu govorlji-vost. Prvi sukob oko ulja bio je kad je prvi
put pao Behramu u ruke.
- Zar nemate nikakvo drugo ulje? - upitao je tada, osjetivi kako
mu se u nosu slae slatkasta praina od ruinog mirisa.
- Imamo raznih, milosti tvoja lijepa, imamo desetine najboljih
miriljavih ulja - ponosno je odvratio Behram maui ga kao da
nije uo njegovo pitanje. - Imamo ulje od lapuha i narcisa,

imamo od irisa i bijelog ljiljana, imamo od mirte i od ljubiice,

od palminog cvijeta i od slatkog maurana, od naranina i od
limunovog cvijeta, od rumarina i od svih igliastih biljaka.
A imamo, ako ti je po volji, i ruino ulje kojim te ja evo s
ponosom maem.
- A ja ne bih da me njime mae, zato te i pitam. Ja bih
naranino ili mirtino.
- Ne moe to, gospodaru dragi i ponose naeg kupatila, ne
moe to nikako, ja to ni mrtav ne bih dozvolio. Nisi ti izvikiva
ili posrednik na bazaru pa da mirie na mirtu. Ti si pomonik
jednog emira, ovjee, zna li ta je to, zna li ti da je malo
takvih?!
- Taj ti pomonik emira lijepo kae da hoe naranino ulje i da
nee tvojih savjeta.
- Zna li ti, gospodaru, da je Poslanik jednom pitao svoje
drugove kakva je razlika izmeu ulja od ljubiice i ostalih ulja?
Poto oni nisu znali, objasnio im je da je ljubiica od ostalih ulja
322
323
koliko je on od ostalih ljudi. Eto ti, tako je to, mili moj i lijepi
gospodaru.
- Pa ta?
- Nita, kaem ti. A rua je jo bolja od ljubiice, rua je od
ostalih ulja koliko si ti od nekog sitnog lopova. A ti bi mirtu?!
Ko je jo vidio da se ugledan i vaan ovjek namirie mirtom?
- to si ti toliko zapeo protiv mirte? I ta ti uope zna o
mirisima?
- O mirisima ja inae ne znam nita, ali znam da mirta ne moe
valjati jer se njome mae onaj goljavi Husain, onaj to izvikuje
tkanine na bazaru. Goljo i aka kosti, a kad doe ovdje, sve zna
i o svemu pria. Ti uti i radi, a on e priati o svemu i rei e ti
kako da radi.
Sada je, kao i svaki put do sada, Behram utrljavao ruino ulje u
njegovu kou, prejako pritiui i krvniki vukui miie, a on
se umirivao mislei na to koliko je bolje sve ovo utke otrpjeti

nego pokuati da ovome neto objasni ili da, sauvaj Boe, s

njim razgovara. Leao je i trpio tjeei se da bi i u drugom
kupatilu bilo isto ili gore jer se na ove nevolje ve navikao, a
tamo bi ga doekale nove nevolje na koje se tek treba navikavati
i novi ljudi s kojima bi se moda morao i u razgovor uputati.
Behram bar ne oekuje da razgovara, on masira, mae i brblja,
pa je tebi kao da si odsutan.
- Priznaj, mislio si da sam Perzijanac. Jedan mi je lijenik priao
neki dan da se u Perziji svaki drugi ovjek zove Behram, da
tamo nigdje ne moe izgovoriti to ime a da se prema tebi ne
okrene deset ljudi. Odmah sam se sjetio tebe i vidio kakvo e
lice sloiti kad ti kaem da nemam nita s Perzijom, he-he. Ja
sam Berber, samo sam ovdje roen. I roditelje sam upamtio, otac mi je isto
radio o drugima. Takvi smo valjda mi ljudi, da stalno o
drugima radimo. Neko o glavi, neko o tiijelu, neko o odjei. Evo
ja, na primjer, radim o tijelu, ali ja svoj posao volim i ponosim
se kad neko ima lijepo tijelo pa dobro mirie. I onda neki misle
da sam ja glup to radim o drugima i o tuim tijelima. Bio bih,
kao, pametniji da radim o glavama jer su glave pametnije i u
njima je um. A to ti, moj gospodaru, prvo, nije tano i, drugo, ja
nisam glup. Tijelo je kod veine ljudi pametnije od glave jer
veini ljudi glava slui samo da im oi put pokau, da u zid ne
udare kad iziu iz kue, a tijelo svima, pa i takvim ljudima,
kae ta je desno a ta lijevo, ta je toplo a ta hladno, ko je
dobar a ko lo ovjek. Tijelo je iskreno jer ono mirisom kae je li
neija dua dobra ili je pogana, a to se moe vidjeti i po debljini,
po tome je li neko debeo ovako ili onako. Malo koja glava moe
bar naslutiti Milost koju uivamo a samo rijetke joj se priblie, a
svako tijelo osjea tu Milost jer svako tijelo osjea ritam kojim
nas ona upozorava na sebe. Kako bi ti znao ta te boli i od ega
e umrijeti da ti nije tijela? He, sad se ti sigurno pita otkud ja
sve ovo znam i jesam li od svoje pameti doao do ovoga, priznaj
da se pita. uj Milost i ritam, pa ja da o njima priam. A jesam
li ti rekao da ja nisam glup? Svata ja znam i svata volim znati.

Takav sam ja ovjek, to je udo jedno kakav sam ja ovjek.

Odavno sam mislio da onaj to brije tjeme ne mora biti nita
pametniji od onoga to masira tijelo, pa sam se kod pametnijih
ljudi raspitivao o tome i uvjerio se da sam svojom pameu
dobro mislio. Zato sam nedavno pozvao ovamo naeg brijaa
Jakuba kad je kod mene bio
324
325
veliki mudrac Tauhidi i skrenuo razgovor na to. Lijepo sam
rekao: Objasni ti nama je li vanija glava ili tijelo i mora li za
glavu ovjek biti pametniji nego za tijelo." Tada nam je on
ispriao ono za Milost i za ritam, pa je Jakub otiao kao udaren
po glavi.
- A ta ti je s tim Tauhidijem, otkud on tebi?
- upita Sulejman sa zakanjenjem, kad mu je dolo do svijesti
jedino to je prepoznao u dugoj Behramovoj pripovijesti.
- Zna ti njega, mora ga znati, on je veliki mudrac, emir meu
mudracima, ima ti taj pristupa i u vezirske kue. A sa mnom je
veliki prijatelj, mi smo kao braca, o svemu razgovaramo i
savjetujemo se kao najroeniji. On doe ovamo kad mu neto
nije u redu, legne ovako i kae: Hajde, Behrame, lijei svog
Hajjana, jo si mu samo ti ostao", pa ga ja masiram i maem ga
ovim tvojim uljem jer ja raunam da i on, kao veliki ovjek,
zasluuje ruino ulje, a on samo otpuhuje, uzdie i hue. Veliki
je on ovjek i dobre je due, a to kako zna o svemu govoriti, to je
neto nevieno i milina ga je sluati. Nedavno je doao s
gomilom novca i platio za sve to je ovdje sluen, a onda me je
odveo kuci na veeru i astili smo se kao emiri. Do kasno u no
priali smo o svemu, a najvie o naukama i o tome kako ne
bismo ni znali koliko su datule dobre da nam nije nauka. Veliki
je on ovjek, evo ti si isto veliki ovjek pa pravo kai ima li
veeg mudraca u Bagdadu i u cijelom svijetu - zavri Behram
svoje razmiljanje i poe Sulejmana lupkati po leima kao da ga
podstie na brz i iskren odgovor.
- Da, da, sigurno je on velik i mudar ovjek

 promrsi Sulejman steui zube da ne vrisne, iako se od

poetka masae priprema za Behra326
movo lupkanje (Sve bi se u ovom uasnom kupatilu dalo
podnijeti, ak i ulje, ak i sam Behram, samo kad bi se oslobodio
pretrebe da ovjeka lupka kad mu neto govori").
- Veliki, veliki, to si dobro rekao - strasno uzviknu Behram,
pljesnuvi Sulejmana da je sve odjeknulo - veliki ovjek kojim
se ja od srca ponosim. I za vas u strai on e uraditi velike
stvari, on je ve otkrio jednog velikog emira strae kojega samo
treba dozvati pa da se sve rijei kako valja. Samo ti saekaj da
on oko toga uradi to ima, pa e vidjeti kako ivot moe biti
lijep.
- Kakvog emira strae? ta ima njega otkrivati?
- Nije ovoga sada, starog jednog, nekadanjeg, Gazvan se zove.
Samo ti on vie nije ovdje pa ga Tauhidi mora dozvati i nekako
ispostaviti, a tada e on doi i srediti sve da pjeva kao ptiica.
Nije to lako, moj dragi, davno je on bio, jo za prvih kalifa, ali je
bio veliki ovjek i prava blago-det za vjeru i za dravu.
- Gluposti.
- Samo se ti nemoj brinuti, ljepoto naa i ponose itavog naeg
kupatila - potapa Behram svoju rtvu - nisu to gluposti nego
velika stvar, kad ti Behram kae. Tauhidi je to uzeo na svoju
glavu, ovjee, a to ti odmah kae da e sve biti dobro, vidio si
kolika je to glava i kakva je. Ve je on uradio poneto od toga,
ali nije sve jer nije ni lako, zna ti ta znai dovui ovjeka iz
onoga vremena, i to vrijednog ovjeka kojeg e svi svjetovi
jedva doekati.
- ta je uradio?
- Ve se taj Gazvan ponekad javlja, ali za sada samo u
Tauhidiju, to ti je ono kad Tauhidi
327
za sebe govori da je Gazvan i kad uzme ugoniti u red ljude koje
nikad ranije nije vidio. Ali ja raunam da on nee stati na tome i
da e se truditi sve dok pravi Gazvan ne doe cijel cjelcat i

uzme sreivati stvari. Ne bih ja rekao nita loe ni o sadanjem

emiru, ne daj Boe, ali se nakotilo, brate, svega i treba to srediti.
Ti si dobar i najvei si meu ljudima koje ja poznajem, ali treba,
ovjee, obnoviti veliinu svijeta, to nam je svima za sada
najpree, a ba tu je Gazvan pravi lav.
- To Tauhidi kae?
- On. Kakav ti je to svijet u kojem sam ja ogroman? Nekad je
svijet bio velik, a sada ti svaka budala pije vino i govori ti kako
e raditi svoj posao. Deset puta te od Sabura dovde napadaju
razni lopovi, a ti se i ne uznoji branei se. Nema ono tebi ta
priati onako sitno i jadno, a kamoli jo da se eni i ostavlja eni
da radi ta joj padne na um. Zna se ta spada enu i ta spada
roba, a zna se i koliko mesa na svijetu moe biti. U svemu ima
jedna vaga i ona kae koliko ega treba. Ona kae koliko mesa
ima i koliko ga moe biti, a ti onda to rasporeuj kako zna i
kako ti je tvoja gospodska volja. Zato nam je sve ovako kako
nam je. Zato smo sve manji to nas vie ima i zato nam se sve
smanjuje i smanjuje jer se mi mnoimo i mnoimo. Sve mora na
vagu, moj sklatki brate, jer se mazga srui kad je preto-vari. A
sada ti svaki osloboenik misli da je gospodin i da moe dijeliti
savjete kako mu padne na um.
uo je Sulejman za tog Tauhidija i ne bi mu bilo krivo da o
njemu malo vie sazna, ali mu ne bi ni na um palo da pokua
saznati od ovog ludog Behrama koji ni o sebi ne bi imao rei
vie od toga da nije Perzijanac. Jednom ga je i sluao kad
328
je sa svojim emirom otiao kod vezira al-Arida gdje se
razgovaralo o prijateljstvu, ali ga nije uspio vidjeti u gomili ljudi
koji su zaklanjali jedni druge. Ubjeivao je emira da bi s
Tauhidijem trebalo malo ozbiljnije porazgovarati jer u
njegovom sumornom predavanju o prijateljstvu ima dosta
slinosti s miljenjima onih smutljivaca iz Basre koji sebe
nazivaju Iskrenom braom, ali emira nisu zanimala, jer mu nisu
bila sumnjiva, ni sama Iskrena braa a kamoli ovaj probisvijet
koji modalii na njih i moda ima neke veze s njima.

- to da ja znam neto o njima ako oni ne znaju nita o meni? A

jo da istraujem oko njih!?! Ti nisi normalan, ko su mi oni da se
njima bavim? Ako nekom uine neko zlo, ako mi vezir kae da
su oni njegovi neprijatelji, ako udare na mene, onda u se ja
njima baviti i znam kako u -rekao mu je emir kad mu je drugi
ili trei put govorio o Iskrenoj brai i opasnosti koja bi od njih
mogla doi. - Dok nema niega takvog, oni se mene ne tiu.
- Zato kriju svoja imena? to nisu potpisali one svoje
Rasprave"?
- Valjda ozbiljni ljudi. Reci svoje ime da se zna za njega i da se
pamti ako si uradio neko junatvo, reci ime i ako zaradi veliko
bogatstvo u trgovini, ali gdje e ime govoriti ako pria ta je
na nebu a ta na zemlji, slatki moj brate?! Da se ljudi sprdaju s
tvojim imenom, ta li? Nego ti popriaj sa svojima, moda bi ti
bolje bilo u ulemi ili negdje tako, nije straa ba posve za tebe.
Dobar si ti i ja u te trpjeti dokle bude trebalo, ali si, brate,
dosadan i mnogo ita.
- Ja mislim da bi njima trebalo rezati jezike -vrati Sulejmana
Behramu u ruke poznati glas. -Dok je on rob, s njim se nekako
moe jer zna
329
svoje mjesto i mora ga znati. Ali ako ga oslobaa i daje mu da
se osamostali, odrei mu jezik da bi utio umjesto da bez
prestanka govori i ui potene ljude njihovom poslu, kao onaj
goljavi Husain. On, dodue, nije bio rob, ali je isti kao da je bio
i svakako bi mu trebalo odrezati jezik jer stalno brblja, a ni rob
ne bi bio onako jadan i goljav. Ja njemu kaem...
Tada se vrata otvorie kao da ih neko razvaljuje i u sobu upade
onizak mrav ovjek s nakrivljenim turbanom i u pohabanom
ogrtau, urei toliko da se upetljao u plahtu koja je leala
skupljena do vrata i jedva se odrao na nogama.
- Ti si, Behrame? Hajde brzo da mi pomog-ne, samo pouri
koliko moe.
- Gdje emo, dragi moj brate i prijatelju?
- Na bazar, pouri, vano je. Ili nee?

- Kako neu, slatki moj?! Zna ti da Behram hoe s tobom u

vatru, Behram tebe voli i uvijek e s tobom - ostavi Behram
Sulejmana i uze brisati ruke plahtom iz koje je jedva ispetljao
svog brata i prijatelja.
- ekaj, ludo, zavri sa mnom - pobuni se Sulejman shvativi
ta se dogaa.
- Samo ti nita ne brini, mili moj gospodaru i ljepoto naa umiri Behram Sulejmana, pritisnuvi ga izmeu pleaka i
pokrivi ga istom onom plahtom - ne bi Behram tebe ostavio ni
zbog svoje ruse glave. Evo Behrama nazad dok ti koa upije ulje
i jo malo omeka, a onda e te Behram izmasirati da bude
milina. Veliki je ovo ovjek, Hajjane, veliki, vidi ti samo kako je
ovo meka i bijela guziica. Ponosim se to si ovako mek i bijel,
gospodaru - potapa ga Behram po stranjici i ode s onim.
330
Negdje je on vidio onoga malog, suhonjavog, i to ga je vidio ba
u vezi s bazarima, trgovima ili neim slinim. Sigurno zna taj lik
i sigurno ga zna iz neke situacije s trga. Nisu esta i ne
zaboravljaju se lako lica koja su tako uska i istovremeno tako
enski mekana u donjem dijelu. Negdje je on njega vidio, ma
koliko se to inilo nemoguim, poto on na trgove i na bazare
uglavnom ne zalazi ili zalazi dovoljno rijetko da ne moe
upamtiti nekoga koga tamo susree.
Bavei se suhonjavim ovjekom koji je odveo Behrama,
Sulejman se nije stigao naljutiti i osjetiti povrijeenim koliko je
red. Leei onako kako je ostavljen - namazan uljem, a onda
pokriven ne ba istom plahtom, primijetio je da se ne ljuti pa
zakljuio da je zapravo dobro to se sve ovo i ovako dogodilo
jer nakon ovoga zaista ne moe nastaviti s glupostima koje je do
sada inio. Ovaj je smijeni dogaaj sve zbrke rijeio onako
kako ih treba rijeiti i mnogo bolje nego to bi on sam bio u
stanju. Doe li jo jednom ovamo, zaista nije zasluio nita bolje
od toga da ga mue kao to ovdje ine, a zahvaljujui ovoj
gluposti, moe otii bez obaveze da bilo kome bilo ta
objanjava, pa i bez obaveze da sa samim sobom raspravlja i

trai razloge. Najprije je mislio dati da dobro izbatinaju

Behrama i tako mu objasne, bolje nego to bi on mogao, ta je
zapravo uinio, ali je onda odustao i od toga jer bi bilo glupo
naknadno se baviti svim ovim na bilo koji nain, pa makar i
preko straara. Najbolje je da se jednostavno pokupi, ode kui
uzeti drugo odijelo
331
i onda ode u drugo kupatilo gdje bi ga oprali i izmasirali kao
ovjeka.
Tako je zakljuio dosta davno, malo nakon to su ona dvojica
odjurila, ali se onda prepustio mislima na onog malog i potrazi
za svojim sjecanjem na njega, i evo ga kako jo uvijek lei na
svojoj vlanoj klupi kao oduzet. Nije ga davno vidio, ba mu je
u sjeanju svjee njegovo lice s mekom i picastom bradom, ali
to znai da nije moglo biti na trgu ni na bazaru. Iako je smijeno
to je toliko zapeo da se sjeti, kao da je to ko zna kako vano.
Behramom i drugim ljudima iz ovog kupatila naprosto se nee
vie baviti. Jednom e poslati Bakira da onom velikom
budalau, koji se ponaa kao da su oni ve gotovo prijatelji ili
barem rod roeni, zaprijeti ako bi pokuao da mu prie ili mu
se obrati na drugi nain. I tako se sjetio: Bakir je onog
suhonjavog htio batinati to stalno izaziva nerede na trgu.
Napao je nekog prodavaa erbeta da tajno prodaje vino i onda
se poeo tui kad mu je ovaj odbrusio.
Dobro je i sreno tada pridobio Bakirovu naklonost, to se mora
priznati. Sa mnogo vie sree nego pameti. Zabranio je Bakiru
da batina ovjeka samo zato to je htio braniti zakon, a to je
stvorilo munu situaciju u kojoj su se osjetile sve njihove
meusobne netrpeljivosti. Nije Bakir nita rekao i uinio je ono
to mu je nareeno, ali je u njegovoj poslunosti i utnji bilo
toliko bijesa, toliko netrpeljivosti prema emirovom pomoniku i
toliko gorine da se to moglo noem rezati. Sve je to bilo glupo i
muno, ali se moralo trpjeti jer bi bilo jo gluplje, i uz to
naporno, objanjavati se sa svojim straarom kojega, iskreno
govorei, ne trpi. A najgluplje bi bilo

332
poslati ga da nae onog ovjeka i izbatina s tvojim naknadnim
blagoslovom. A pri svemu tome, malo mu je i prijalo to se
Bakir ljuti jer mu je uvijek smetala njegova uurbanost,
pretjerana revnost u poslu, sklonost da govori suvie glasno i
suvie ispravno, a iznad svega mu je smetalo to je uvijek tu
kad ga trai. Ne moe se podnijeti ovjek koji ne samo da
nema mana, nego ima sve vrline i to ih ima tako da ih svi vide.
A imati vidljive vrline, po miljenju estitih ljudi, upu-ujena
manjak ukusa.
itav taj dan Bakir je utio i trudio se oko njegovih naloga vie
nego ikad (zar nije za ubiti ovjek koji mrnju na svog
zapovjednika pokazuje vikom revnosti, kao da se kanjava za
tako normalnu stvar?!), pojaavajui time munu napetost
meu njima i draei Sulejmana da ispo-lji svoju netrpeljivost.
Zato je ve bio odluio da ga poalje negdje iz tvrave kad se
pojavio Ismail i ispriao da je neki mali suhonjavi ovjek, takav
i takav, maloas napravio guvu u radnji nekog Jevrejina, viui
o tome kako je kraj svijeta blizu, jer mukarci putaju da im
raste kosa koju onda kovrdaju i rade druge sramote s njom.
- Jesi li ga doveo? - upitao je Sulejman Isma-ila ne radujui se
njegovom izvjetaju, a pogotovo Bakirovom prisustvu.
- Nisam, pobjegao je, prosto nestao u guvi koja se stvorila.
- To ti je dvostruki propust. Prvo nisi smio dopustiti guvu, a
drugo nisi smio pustiti onoga ko je guvu stvorio. I ne znam
koji je tei.
- On je svoje ispriao vukui za kosu nekog mladia, onako iz
ista mira. Svi smo bili zbunjeni, a onda su mladia poeli
braniti njegovi prijatelji, pa ovoga neki njegovi ljudi... Zna
333
kako to ide. Znam da je propust - dodao je Ismail videi kako
Sulejman vrti glavom - ukori me, kazni, ja samo priam kako je
bilo.

- Pa i nije neki veliki propust, ako smijem rei - javio se Bakir,

prvi put u toku toga dana -ovjeka je moda trebalo pustiti,
napravio je guvu branei zakon.
- Hvala ti, prijatelju, ali jeste propust, ne brani se zakon
guvom i ja jesam za kaznu.
- Neki propust jeste, ali ima starijih i mlaih zakona - bio je
uporan Bakir - i ja bih uvijek pustio da se mlai kre ako se time
uvaju stariji. A najstariji su oni zakoni koji propisuju ljudsko
ponaanje, na primjer oni koji zabranjuju vino i ivotinje, pa oni
koji zabranjuju da se mukarci lickaju. Je li tako?
Tada se Sulejman nasmijao i otpustio Ismaila da moe s
Bakirom na miru porazgovarati. Bio je bijesan i zato siguran da
e govoriti mirno, razlono, ubjedljivo i, to je najvanije,
uporno. Morao se konano objasniti s ovim divnim ovjekom
koji sve moe i na sve stigne, koji je toliko dobar da svog
zapovjednika brani od sebe samoga i koji, evo, za nepravdu
koju mu je Sulejman jutros nanio nae opravdanje bolje od svih
to bi ih Sulejman mogao smisliti. Jer on je jutros batinanje
zabranio zato to je znao koliko to Bakir voli raditi. On ljude
tue sa mnogo vrline i s prekrasnom odmjerenou, on im
najprije podrobno objasni zato ih tue i ta time treba postii,
pa ih onda udara tumaei im ta i kako ini, kolika je snaga
udarca i zato je ba tolika, kakvo batinanje ne treba biti i zato
ne treba. Da je neko drugi htio tui sasvim nevina ovjeka, on se
ne bi umijeao i zato zapravo nikad ne bi saznao da je ovjek
nevin. Ovako je morao sprijeiti, jer bi se bar pola dana ljutio znajui da je Bakir s uitkom i
sa mnogo dubokih razloga prebio blinjeg svoga kojega je
trebalo prebiti. A kako podnijeti toliko ispravnosti u danu do
kojega ti nije i u kojemu ti nije ni do samog sebe?
- Ja sam tebi, Bakire - rekao mu je kad je Ismail iziao - jutros
nanio nepravdu i pogrijeio sam. Rekao bih da je onaj to sam
ga ja pustio napravio ovu Ismailovu guvu, a ne bi da si ga ti
poduio kao to zna.

- Imao si ti svoje razloge da ga pusti i zato mislim da tvoja

milost nije pogrijeila. A mi emo njega lako uhvatiti i poduiti
ako ti misli da je to potrebno - govorio je Bakir zaueno
izvijajui vratom kao da ga neto stee. - im pomisli da treba,
on e dobiti poduku.
- Sigurno sam pogrijeio, ali je ljudski pogrijeiti i to priznati nastavio je Sulejman gledajui utu koulju svog sugovornika i
mislei da je kod Bakira najvei problem to to nosi svilenu
koulju utu kao limun, to to je nosi bez loih namjera prema
drugim ljudima i to to se ljudska djela trebaju suditi ba prema
namjerama. -Vano je da svi mi radimo isti posao i da ga
radimo s istom namjerom, a svaki na svoj nain. Na emir misli
da ja previe itam i nekad se ne slae s mojim nainom. Nekad
je u pravu on, a nekad ja, jer nekad i on pogrijei. Nekad se ja ne
slaem s tvojim nainom i nekad ja pogrijeim. Moda mene
na emir ne podnosi, ali me trpi jer radimo isti posao, moda ja
tebe ne podnosim ali te trpim jer i ti radi na posao. Razumije
li ti mene?
- Ti si mudar i dobar ovjek - ganuto je izgovorio Bakir nakon
due pauze u kojoj je samo nijemo gutao - ti zasluuje da
bude i emir
334
335
i vezir, ti zasluuje da ba daleko dogura. Ja bih sad poao da
uhvatim onoga ako ti je to elja, nai u ga ja za tebe, ne brini.
- Poi ti kui da se odmori, ima vremena za njega - otpustio ga
je Sulejman osjeajui se sasvim glupo i ne znajui ta da misli o
svemu. Htio je ovjeku rei da ga ne podnosi, a ovjek je to
shvatio kao prijateljski izliv u kojem mu je zapovjednik
pristupio onako toplo i ljudski jednostavno. Kakva su to
vremena u kojima su nesporazumi meu ljudima tako duboki?
ta je to s jezikom kad se ljudi tako potpuno ne razumiju? Ili se
treba pitati kakvi su to ljudi ije izjave netrpeljivosti ganu
njihove blinje jer ih razumiju kao razotkrivanje sklonog srca u
dubokom prijateljstvu?

Dugo se osjeao glupo preko svake mjere, pitajui se nije li on

preveliki smetenjak, ali mu se nakon nekoliko dana uinilo da je
sve ispalo ba dobro, zapravo najbolje to je mogue. Bakir je,
dodue, i dalje bio marljiv, neljudski taan i pun vrlina, ali je
sada pred Sulejmanom tako drhtao i tako zaljubljeno ga gledao
da je bio sasvim podnoljiv. Kao da je stekao neku slabost i
postao ranjiv, a to je sasvim dovoljno da se jednog ovjeka
pone smatrati pristojnim ili bar podnoljivim. Osim toga,
korisno je imati nekoga ovako besprimjerno odanog, pogotovo
ako ovjeka njegov emir ne voli ba osobito.
Sad mu je sinulo da ima priliku od Bakira napraviti psa ili neto
jo odanije. Ako mu dovede onog suharka i kae mu da ga
dobro podui, jer on eli ispraviti svoju ondanju greku i
nepravdu koju je Bakiru nanio, njegov e dobri Bakir naplatiti
sve guve koje je onaj nesrenik ikad napravio i jo desetak
unaprijed, a njemu e
se prepustiti kao zaaran. To bi bilo dobro i mudro, a time bi se
uzgred i on naplatio za glupu situaciju u kojoj se sad nalazi.
Mislio je da ulje sa sebe moe obrisati onom Behramovom
plahtom, ali mu se lijepo ivot smuio kad je vidio u koje stanje
je ta plahta dospjela. Zato je odijelo navukao na masnu kou,
trudei se da ne misli na to kako e se tkanina lijepiti za njega i
kako e gadna biti nakon toga, onako masna, ljepljiva i
namirisana ruom rumenom. Odvratno. Svijet je pun odvratnih
stvari, a meu njima su najodvratnije one kojima ljudi nastoje
sebi uljepati ivot ili sebe same. Bez ljepota koje bi trebalo da
raduju ljudsko srce, svijet bi moda bio i podnoljiv. Ali nije
vano to, vano je smisliti neto to e odvui misli od odjee
koja se lijepi za masnu kou od koje postaje masna, pa se masno
priljubljuje uz masno i ovjeku utrobu okree prema vani.
Razmiljajui o tome kako da ne osjeti zalijepljenu odjeu i
objanjavajui sebi da je izbjei to osjeanje mnogo vanije od
razmiljanja o nepodnoljivosti svijeta jer su njegove zasluge za
tu nepodnoljivost, kao i za svijet u cjelini, dosta male, Sulejman
je navukao odijelo i krenuo prema bazaru, trudei se da pouri,

iako je morao ii sasvim ukoeno jer mu se inilo da se odjea

najmanje dodiruje s ukoenim tijelom. U jednom trenutku je
pomislio da mora izgledati jako smijeno sada, dok se trudi da
istovremeno postigne dvije stvari koje jedna s drugom naprosto
ne idu. Mora pouriti ako eli da onu dvojicu zatekne na
bazaru i odvede ih u tvravu da obraduje Bakira, a pri tome
mora tijelo drati nepokretno da ne bi svojim pokretima njihao
odjeu i tako je lijepio za sebe. Mislei o tome, urio je i
336
337
udio se to umovi ulice ukoenom ovjeku smetaju mnogo
manje nego ovjeku koji ide normalno i bez straha od svog
odijela. Strah je dobar jer odmie stvari od nas, zakljuio je
nadomak bazara. Izmie, valjda, i ugodne stvari zajedno s
neugodnima, ali je u cjelini dobar jer je neugodnih mnogo vie.
Na bazaru je zatekao neopisivu zbrku koja je sama za sebe
sasvim dovoljna da pristojan ovjek zakljui sve to treba o
ljudima i njihovom okupljanju na jednom mjestu, a pogotovo o
vlastitom mijeanju s njima. Rulja kupaca, trgovaca i
besposliara, izvikivaa, posrednika i prosjaka, prolaznika,
namjernika i onih to bi da malo osmotre, mjeraa, lopova i
nadglednika, guvala se, uvijala i valjala, lomei daske i udove,
cijepajui tkanine i gazei trud ljudskih ruku u tui za kakvu je
samo ljudski nakot sposoban. Ta se gomila irila prijetei da se
izlije na ulice, pa se opet suavala u zbrkano klupko ruku, nogu
i tjelesa, derui se gore od neistih dina na mukama. Sulejman
je to gledao s ulaza na bazar, pitajui se ta estit ovjek ovdje
moe uiniti i kako u ovoj gomili nai ba onu dvojicu koju
trai. Ovdje sigurno ima i straara, ali oni nee biti u stanju da
pohvataju krivce kad se sve ovo smiri, ako uope budu u
nekom stanju osim onoga koje im on ne eli. A ne moe ni on,
ovako mastan, sad krenuti da juri gradom i trai stra-are koji
e raspremiti stvari kad se ova zbrka raisti. Iako bi neto
trebalo uiniti, on je pomonik emira strae i ne moe ostaviti

gomilu da na miru razvaljuje bazar koji gradu zbog neega ipak

treba, inae ga niko ne bi ni gradio.
Utjeno je, dodue, ipak to to nikakva straa ne moe vie
sprijeiti tetu, straa jedino moe
338
pomoi da se krivci pohvataju i kazne, to tetu nee umanjiti,
ali se on i pored toga ne moe naprosto okrenuti i otii kao da
se ovdje nita ne dogaa. Kad ovjek dobro razmisli, bolje bi
bilo da se straa ne nae ovdje na kraju guve, jer u tom sluaju
ne bi bilo krivaca koje bi dovodili njemu i on se ne bi morao
baviti ovim izubijanim mesom kao da mu je malo njegovih
muka u ivotu. Ali bi isto tako dobro bilo kad bi ovjek izbjegao
emirove pouke koje su dosadne i sasvim nepotrebne. Bilo bi
dobro, jer je sluanje nepotrebnih pouka napor ravan bilo kojem
drugom nepotrebnom naporu.
Stojei tako na ulazu na bazar i udei se svojoj sklonosti da
upada u situacije iz kojih naprosto nema izlaza, Sulejman je ve
bio odluio da na sve to odmahne rukom, kad se iz gomile
izdvoji ogromna Behramova glava, a onda i ramena na koja je
dinovski rob nabacio svog suhonjavog brata i prijatelja.
Sulejman se zbog neega obradova i poe mahati kao da je
ugledao svoga najroenijeg i mahao je sve dok ga Behram nije
ugledao i poeo se probijati prema njemu. Radovao se gledajui
Behrama kako se pod pljuskom udaraca gura prema izlazu,
nosei svog prijatelja kojemu je razmotani turban vukao glavu
prema dolje i cimao je kao da je eli otkinuti kad god bi se
zategao izmeu Behramovog i drugih tijela. Radovao se bez
razloga i djetinjasto, radovao se onako kako se on sasvim rijetko
raduje, nekako povrinski i pjenuavo, itavom svojom
masnom koom, tako lijepo i iskreno da je osjetio kako
Behramu oprata sve gluposti i bezobra-zluke, pa ak i
neljudsku ljubav prema ruinom ulju i sklonost da ljude lupka
dok im govori. Ne moe u ovjeku ovakvu radost izazvati neko
koga
339

je Boija milost potpuno zaobila i ne moe se prema svakome

osjetiti ova ista i blaga zahvalnost koju on, evo, sasvim jasno
osjea prema Behramu. Ne zna on, dodue, ta e s ovom
dvojicom sada, kad dou do njega, ali zna da je dobro i lijepo
to se ovjeku ponekad, bez razloga, raduje itavo tijelo. Kao da
se u njega prenio kovitlac sa bazara ili kao da mu je Behram,
samom namjerom da se probije do njega, prenio neto od svoje
razdragane i nepotrebne snage koja u tijelu budi radost i slina
osjeanja.
- Velik si, Boe, i ja Te slavim - vikao je Behram kad mu je
priao blizu, razdragano se i glasno smijui, klikui i
podvriskujui, udarajui povremeno glave koje bi mu se nale
nadohvat onako, iz iste radosti. Sada se vidjelo da njegov
prijatelj ima veliku modricu na lijevom obrazu, da su mu usta u
desnom uglu rasjeena i da su iz njega iezli i posljednji
tragovi one uurbane strasti s kojom je upao u kupatilo.
- Brzo za mnom - viknu Sulejman Behramu i krenu prema
tvravi zaboravljajui da pripazi na pokrete koji bi mu mogli
zalijepiti odijelo za kou - da se sklonite.
Nakon desetak koraka uo je da ga Behram sustie, brbljajui, i
pomislio, bez one radosti od maloas, da on ni u toku tue nije
uutio ni na jedan trenutak.
- Veliku si stvar uradio, gospodaru i gospodine moj, veliku
stvar kakvu jedino ti na ovom bijelom svijetu moe uraditi
ovako gospodski i kao ne htijui - govorio je Behram
izravnavajui korak s njegovim, pa se nasmija i lupnu ga meu
pleke slobodnom lijevom rukom jer je desnom drao svog
prijatelja kojeg je jo uvijek nosio na
340
ramenima. - Mudar si ti i vjet kao malo koji meu ljudima,
vjet i mudar toliko da samo rijetki to vide. Sve kao sluajno,
sve nema pojma, a krene za nama i spasi najveeg mudraca u
cijelom Bagdadu i u svijetu.

- To ti je Tauhidi? - upita Sulejman uzdrh-tavi od pomisli na to

kako se stvari slau sreno po njega, a bez njegove volje i rada
na tome.
- To - s ponosom poloi Behram lijevu ruku na glavu svog
prijatelja koji je izgleda bio dobro pretuen i omamljen
udarcima pa je na Behra-movim ramenima visio kao neka stvar.
- Samo je danas bio Gazvan sve dok nije ovako iscurio.
- A ta ste to radili?
- Mi smo radili to da smo im dali po brnjici, svima - nasmija se
Behram oduevljeno i ne bez ponosa. - Dobro smo ih poduili
ta je red a ta nered, ba dobro i uiteljski. Ho-ho, to je to bila
poduka!
- Ne vii, lijepo mi ispriaj - zatrai Sulejman kojemu je ve jako
smetala Behramova buna razdraganost.
- Nema se tu ta priati, mili moj. Njemu je Tauhidi lijepo rekao
da ne moe prodavati svilu jer Poslanik ne preporuuje da
mukarci nose svilu, i to je rekao da mu Gazvan to poruuje. A
on, budala, takvog mudraca odgurne kao da je bala platna
progovorila i upozorava ga. E onda smo mi doli na bazar i ja
mu lijepo dva amara i pitam je li dosta ili trebamo jo
razgovarati. Tu bio onaj Husain to dolazi kod nas u kupatilo,
pa ja i njega po potiljku jer znam da e odmah uzeti da neto
objanjava, a ja ne volim ljude koji mnogo priaju, pogotovo
ako su neznalice i budale. A ovaj ovdje, Tauhidi, da ne bi sve
ostalo na praznoj prii, uzme cijepati bale svile.
341
Zna ovjek ko e je pokupovati i zna koje e muke dangube
sebi od svile odjeu praviti, a zna da se to ne smije i da nam je
sve ovako malo i jadno ba zato to mukarci nose svilu. E to ti
neke budale ne mogu mirno gledati pa nasrnu na njega, a ja
njega ne dam, pa ti onda pone veselje. Ali sam ja takav ovjek
da uvijek neto uim i svugdje neto nauim, pa sam i ovdje
nauio da se u svakom soju nae potenih ljudi jer su neki dobri
mladii priskoili naoj strani pa je svata bilo. I jo sam nauio,
moj gospodaru, da nije dovoljno biti mudar i uen ovjek, ako

eli budale neemu poduiti, jer ovi nita ne bi razumjeli da ja

nisam pomagao ovom naem Tauhidiju. ak ti mogu javiti da
sam ja ovog mog Tauhidija teko izvukao ispod nogu kad sam
se sjetio da ga spaavam, jer iv se ovjek neemu i moe
nauiti a mrtav ne moe niemu, bar u ovome naem svijetu.
Svata ga je moglo snai u onom veselju da ga ne izvukoh na
vrijeme. Pa sam jo smislio da ne moe ovjek sve znati dok ne
iskusi, jer ja eto nisam budala pa ne bih mogao pomisliti da oni
jadnici mogu pogaziti ovu pamet i glavu i da mi je neko priao
ne bih vjerovao i nikad ne bih povjerovao da nisam svojim
oima vidio.
Sulejman je iao pored Behrama ne sluajui ga i urei najvie
to je mogao ne bi li se oslobodio drutva koje mu je sve tee
padalo. Osjeao je kako se u njega uvlai muni nemir i po tome
je znao da je sumrak ve poeo prekrivati svijet. Znao je i ono
to slijedi. Znao je da e nemir u njemu rasti kako sumrak bude
napredovao, a kad sve postane nepodnoljivo, kad ga nemir u
njemu ve pone boljeti i kad svijet sav posivi od sumraka, sve
e se u njemu rastvoriti u neugodnu
boleivu tugu. Tada e zakljuiti kako je proao jo jedan meu
danima i kako opet nije nita uradio, kako se nita nije
dogodilo, kako opet nije osjetio nita prema bilo kome ili bilo
emu to ga okruuje, kako je neim odvojen od svijeta i kako
mu ta odvojenost ne pomae da lake podnese bilo svijet bilo
ivot u njemu. Sve je to znao i bilo mu je strano to e biti tako,
a jo strasnije to zna.
Od kue do tvrave brzo ga je prenijela lijepa razdraganost
kojoj nije trebalo razloga i koja se nije vezivala ni za ta izvan
njega, kao da dolazi iz samog tijela. On joj nije ni traio razlog
jer mu je bilo dobro i znao je zato mu je dobro. U novom i
sasvim istom odijelu koje je jutros odjenuo prvi put, nakon
dobrog i temeljitog kupanja kod svoje kue, ovjek se mora
osjeati isto i dobro. Savreno jasno osjea svoje ruke, noge i
lea, kao da se dodiruje s njima, neobino mu prija njegova
koa koju doivljava kao meku, istu i suhu tkaninu, ugodno

mu je da prati kako se miii zateu i oputaju dok hoda i

ugodno mu je to osjea to tijelo koje ima svoju teinu, oblik i
snagu. Znao je da mu razdraganost dolazi od toga to se dobro
osjea i zato joj se prepustio ne traei druge razloge, a znao je i
to da nee jo dugo trajati jer pred svojim emirom nije mogao
biti razdragan ni kad bi to htio.
On je svog emira volio ili je barem ranije bio sklon misliti da ga
voli. Sada se ne bi zakleo da ga
342
343
voli, ali bi se mogao zakleti da mu je on najvaniji meu
ljudima koje poznaje. Nije mu jako loe kad su zajedno i tada se
trudi da bude pametan, zanimljiv i dobar, volio bi da se
dopadne i da ugodi. Dok mu je otac bio iv, inio je sve to je
mogao da neka od njegovih loih navika ne ostane skrivena, a
pred emirom nastoji pokazati i one dobre osobine koje smatra
nepodnoljivim kod drugih ljudi. Kad mu je emir prigovorio da
mnogo ita, bilo mu je kao da gole stranjice, prolazi kroz grad,
a kad ga je enin otac podsjetio da je malo jedno dijete za
ovjeka koji je preao tridesetu, zakljuio je da je zaista
odvratno eati bradu iznad zdjele s voem kao to radi otac
njegove ene. Nije mu na um palo da se zabrine to zanemaruje
enu i to ga njezin otac upozorava na to, nije se postidio i nije
poelio bilo ta objasniti s tim u vezi, nego se otisnuo raspredati
o loim ljudskim navikama meu kojima ima ugodnih i
odvratnih, a meu odvratnima se posebno istie navika da se
brada ee pred drugima i pogotovo nad tuim zdjelama. A
kad mu je emir prigovorio pretjerano itanje, i to vjerovatno
samo da bi opravdao vlastitu neupuenost, postidio se i osjetio
krivicu toliko jaku da bi prestao itati bilo ta kad bi smislio
neto to moe nadomjestiti itanje ili kad bi se bar ubijedio da
je ivot podnoljiv i bez itanja. Ali kako bez itanja? Kako
samim ljudima ispuniti dan koji je i bez njih teko podnijeti?
Ali radosti pred emirom nije mogao osjeati. Neto u tom
ovjeku bilo je protiv ljudske radosti ili bar protiv njegove, to

njemu doe na isto. Savreno dobro je znao da e se ova lijepa

razdraganost u emirovom prisustvu pretvoriti u trud i u glupu
elju da bude dobar, pametan i oprezan.
344
Valjda je krivo to to on emira ne voli nego eli liiti na njega,
eli ga ubijediti da je i sam onako ogranien na svoju kou i
zadovoljan u njoj. Znai ne eli liiti nego eli emira ubijediti da
lii? Ili zaista eli liiti, jer mu se ini da je od svih mjesta na
svijetu najudobnije u svojoj koi, a emir je uspio da se smjesti
ba u svoju? Kako god bilo, susret s emirom e ga kotati ove
razdraganosti koju bi ba volio zadrati. A ne moe je ni
produiti jer e se ona, razvue li put od kue do tvrave koliko
bi se moglo, rastopiti u znoju koji je moda gori i od emira i od
njegove potrebe da pred emirom bude dobar.
- Zna li za jueranju tuu na bazaru? -upita ga emir im se
pojavio na vratima njegove sobe, a onda nastavi na
Sulejmanovo klimanje: -I ta si uradio?
- Doveo dvojicu glavnih, one koji su poeli.
- To, brate, volim - ozari se emir i pokaza mu da sjedne. Kratko, jasno i tano. Eh, to bi ti bio dobar kad bi se oslobodio
svoje potrebe da sve uvrne. Kad si ih doveo?
- Juer.
- Odmah nakon tunjave?!
- Odmah.
- Gdje bi ti, ovjee, bio kraj kad bi htio stvari ostaviti na miru i
pustiti da bude onako kako je, a ti da prosto radi svoj posao
kako je i red.
- Pa ta ja to radim?
- Neu sad o tome, danas te hvalim i pusti da te hvalim, ovo
sam samo uzdahnuo kad sam pomislio kakav bi mogao biti. A
mogao bi.
Sulejman se spusti na lakat i zagleda se u ugao izmeu desnog
zida i stropa. Dobro zaobljeno i majstorski ispisano, zaista se
ranije gradilo
345

bolje nego sada. Danas ti nee nai majstora koji e ovako

zaobliti uglove, nema on volje ni vremena, niti ga ima ko tjerati
da na ugao potroi onoliko koliko treba. A sada, kad pone
ubjeivanje oko Tauhidija, emir e se ohladiti i sve e krenuti
po starom. ta se tu moe, on mora provaliti u tu umiljenu
druinu koja sabire sve postojee znanje i vjeruje da e svojom
kupusarom objasniti sve svjetove bolje nego to je to uraeno u
Knjizi. Ne mogu s tom druinom biti ista posla, a i ako su sada
ista, uskoro nee biti ] jer ne moe sve to proi bez neke
zavjere, a i ako '] moe, treba im bar malo zagorati ivot jer
suvie dobro misle o sebi.
- Ovaj jedan traga za Gazvanom - progovori j Sulejman ne
gledajui u emira, sasvim neoekivano i za sebe. Tek kad je
izgovorio, pomisli da ] gluplji poetak ne bi smislio ni da ga je
danima smiljao.
- Ko za kim traga?
- Jedan od ove dvojice hoe da u ovaj svijet 1 dozove Gazvana,
emira strae iz vremena prvih | kalifa - objasni Sulejman i
postidi se kad vidje | kako izgleda njegovo objanjenje i itav
njegov J uvod u veliku raspravu s emirom.
- Dobro, daj da ga Bakir dobro preslia, a onda ga otpravi u
bolnicu.
- Sto e u bolnici?
- Bolje da tamo doziva nego u gradu, meu ljudima. Moe to
uznemiriti.
- Nije on lud.
- A doziva emira iz vremena prvih kalifa? Ko J je onda lud?
- On ima neke veze s Iskrenom braom.
- E oni ili lau ili dozivaju, za njih mi je sve jasno i bez
objanjenja.
- Ja sasvim ozbiljno govorim.
- I ja. Ako lau da su iskreni, u redu je, znai pretvaraju se i
neto smiljaju. Ali ako su zaista iskreni, oni nekoga dozivaju, a
to se mene tie, mogu dozivati koga hoe, pa i mog oca

rahmetli ako im je do toga. Nego ti meni kai ta je to juer bilo

i kako si tako brzo sve sredio.
- Govorio sam ti ja ve za njih. To to oni piu naizgled je u
redu i sve to s njima izgleda sasvim u redu i ispravno, ali su mi
duboko sumnjivi, osjeam da je iza toga neka zavjera ili neki
slian lo naum.
- Ja sam, Sulejmane, ovdje, po milosti velikog vezira, emir
strae. To znai da ja ovdje po milosti velikog vezira nisam onaj
jcoji ispituje ta ko misli i kakve su mu namjere. to me onda ne
ostavi na miru, iako ti ovako jasno pokazujem da mi je to elja?
- Zato to volim svoj posao.
- Ba te briga, nisi sam, svijet je pun neuzvraene ljubavi.
- Jesi li ti siguran da je ova ba toliko neuzvraena? Hoe li da
ja odem?
- Nemoj se ljutiti, ja te tjeim.
- Ne ljutim se, samo bih otiao ako si toliko nezadovoljan
mojim radom.
- Nisam ja toliko nezadovoljan, ali mi ti, brate, nisi po mom
ukusu. Stalno neto ita, otkriva velike zavjere, gonio bi ljude
prije nego to neto urade. Ti bi da sprijei zloin a ne da
kanjava za uinjeni, jer to to ima zloina pokazuje da mi ne
radimo svoj posao kako valja. Jesu li ovo tvoje rijei ili ja
izmiljam?
- ta ne valja u tim rijeima?
- Ne valjaju one. Ti si, Sulejmane pametan ovjek, ti mnogo
misli pa ima sve mane ljudi
346
347
koji mnogo misle. Stalno misli i zato nita ne radi, pa ti onda
treba da se stalno dogaa neto krupno i da ti radi samo neto
veliko. Ti bi da otkrije veliku zavjeru jer od silnog miljenja ne
vidi lopova koji ti krade iz oiju. A na posao je da hvatamo
lopove. Svijet je prekriven lopovima i ine ga lopovi a ne
zavjerenici. Ako se u deset, u dvadeset godina, i dogodi neka
zavjera, tada emo gledati ta emo s njom. Pa i ako nita ne

uradimo, nije veliki problem jer svijet poputa zbog lopova i

zbog lopovluka a ne zbog zavjera, moj Sulejmane. Eto to je ono
zbog ega ti nisi meni po ukusu, ti ne radi posao jer stalno
misli o njemu. Ti si meni doao priati kako je na posao da
sprijeimo zloin, a pred nosom ti prolazi stotinu lopova,
sjecikesa i badavadija. Ti si i ovu dvojicu doveo zato to ih
povezuje sa zavjerom, inae ne bi. Jaki zavjerenici koji
izazivaju tuu na bazaru da skrenu panju na sebe. Nemoj me,
brate, molim te, radi posao umijesto da toliko misli o njemu.
- Zar zaista ne radim, emire moj? Ili toliko loe radim?
- Ma ne, ne ljuti se, dobar si ti. Ali previe, brate, misli, a to
onda jako oteava ivot ljudima oko tebe. Mi smo ti kao grnari,
oni loiji, to rade za sirotinju. Doe ti ovjek s loncem koji
puta, ti nalije vode i vidi gdje puta, zalijepi s jedne i s
druge strane, naplati to je tvoje i pozdravi se s ovjekom. Ali
ti nee tako, ti e pustiti ovjeka da skapa ekajui sa svojim
loncem a ti e misliti, misliti i na kraju ga poduiti da lonci ne
trebaju biti takvog oblika, da nije u redu da se prave od zemlje i
da je tvoj pravi posao popraviti zemlju od koje se lonci prave ili
nekako postii da se lonci pot348
puno izbace iz kua, a ljudi nek se snau za dranje vode.
Tada je emir uutio kao da mu se grlo steglo pa ne proputa
glas. Valjda zbog toga, poeo je odmahivati rukom kao da neto
udara, govorei Eh!", a Sulejman se opet spustio na lakat kao
da e leei lake podnijeti raspravu u kojoj samo emir govori.
Sve to mora uti, a ne eli ili mu je neugodno, ovjek mnogo
lake podnese ako slua leei.
- Bi li mi jo neto objasnio, molim te? -upita najzad Sulejman
trudei se da mu glas zvui gorko i povrijeeno.
- Nita ja tebi ne objanjavam, ovjee, ja ti samo govorim zato
mi nisi pomonik po ukusu. Dobar si ti, ne alim se ja na tebe i
ne bih te mijenjao, ali me dua boli kad pomislim kakav bi
mogao biti.

- Mijenjao bi ti mene, emire moj, i znam za koga bi me rado

promijenio kad bi moglo. Zar ne bi volio da ti Bakir bude
pomonik umjesto mene?
- Eh, Bakir, silan je on, njega bih ba volio. Znam ja da ti njega
prezire, ti misli da smo nas obojica manji od tebe, ali mi smo
dobri, mi radimo svoj posao i u drugo se ne mijeamo, a
pogotovo ne bismo popravljali svijet.
- Ne mislim ja o vama loe, tu grdno grijei. Ja vam samo
zavidim to vam je u ivotu dobro, to ste tako prekrasno
podudarni sa sobom i to vam je sve jasno.
- Ba tako - nasmija se emir. - A to u tvojim ustima znai da
smo glupi, jer kakav mi je to ovjek koji je zadovoljan to mu je
u ivotu dobro. Ali eto ima i takvih i vjeruj mi da nisu glupi.
349
- Vjeruj i ti meni da ne mislim tako. I ne znam kako doosmo
do itavog razgovora -odgovori Sulejman uspravljajui se. Bio
je nezadovoljan sobom jer je sve ispalo glupo i
nespretno, bio je ljut jer je unaprijed znao da e sve ispasti
glupo i nespretno, a ipak je poeo, i bio je zbunjen jer od emira
ovakvu osjetljivost nikad ne bi oekivao. On je, istina, osjeao
blagi prezir prema zadovoljnim ljudima jer je zaista mislio da
jedino glup ovjek moe biti zadovoljan, ali je pred njima uvijek
osjeao i munu nelagodu, a tu nelagodu je mnogo bolje znao i
snanije osjeao nego prezir. Dok je s njima, nelagodno mu je i
to jasno osjea, a onda kasnije, mnogo kasnije, kad je sam i
daleko od njih, javi se prezir, ali mutan i mnogo vie nalik na
slutnju nego na osjeanje. A emir govori o preziru, on je osjetio
prezir, kao da nelagodnost koju izaziva u Sulejmanu nikad nije
ni naslutio i kao da ona s njima dvojicom nema nikakve veze.
Dobar i plemenit ovjek, nema ta.
- Zato, brate mili, to me ti eli ubijediti da sasluamo ovoga
tvog, pa da preko njega doemo do te Iskrene brae, pa da njih
natjeramo da sklope zavjeru ili bar da misle onako kako treba a
ne onako kako misle - odgovori emir na njegovo pitanje, trudei
se da to zvui podrugljivo, a zvualo je gorko i umorno. - Znam,

sve znam: to je velika zavjera, oni rade o glavi velikom veziru, i

kalifu, i meni, pa sve to treba razotkriti i sprijeiti. Zovi ga i
sasluavaj, radi ta hoe, samo te molim da mene ostavi na
miru i da malo pripazi. Ne diraj ugledne ljude, nemoj da se
digne velika buka i nastoj da ni glasak o tome ne doe do
velikog vezira i do uleme, to bi nam napravilo veliku guvu i
mnogo posla, bez razloga.
350
Kod ovih rijei emir naglo ustade i krenu, pa Sulejman
doslovno poskoi da ga zaustavi.
- Nemoj ii, ostani bar ovaj razgovor. Vano mi je da uje radi
savjeta, moda ja sve izmiljam, ba je vano da i ti bude, ne
bih bez tebe poinjao.
Emir se spusti nazad umorno i oklijevajui, ali mu se neto
vedro vratilo na lice kao da mu Sulejmanova pohvala prija vie
nego to bi htio pokazati pred njim. A njegov pomonik je, kao
da nastoji iskoristiti svoju priliku, naloio da mu hitno privedu
onog suhonjavog to ga je doveo juer u sumrak.
- Samo ga neto upitaj, bilo ta, i onda sluaj. Iskusniji si, bolje
zna te stvari, ne zanosi se kao ja - sipao je Sulejman pohvale
iekujui Tauhi-dija. - Vano mi je da kasnije porazgovaram s
tobom da se ne bih zaletio a i da se lake snaem.
Tauhidi je bio ureen koliko je mogao biti i oigledno umoran,
a sve poslijedice svoga jueranjeg poduhvata mogao je znati
jedino on sam. Ipak su se i vidjele, toliko jasno da mu je emir
odmah ponudio da sjedne, iako se inae drao reda i ostavljao
krivce da stoje dok on razgovara s njima.
- ta je to bilo juer na bazaru? - upita emir kad se Tauhidi
nekako namjestio.
- Prodavao je svilu. Lijepo sam mu govorio da to ne ini jer se
svijet iskvario toliko da mukarci troe vie svile nego ene pa
je to postalo slabunjavo i sladunjavo, odalo se prvim uicima
bez imalo smisla za neto jae i dublje. Ono danas gleda je li mu
ugodan dodir i je li mu hrana zainjena ba koliko treba, a

nikome ne pada na um da misli o potenju, o mudrosti, o

muenitvu. Nema vie junaka i nema velikih
351
ljudi jer se sve to usitnilo i rastvorilo na male i kratke uitke u
dodiru, u pogledu, u mirisu. Pogledaj ljubav! Ko ti danas umire
od ljubavi? Ko je spreman uzdisati mjesec dana, a da i ne
govorimo o tome da se razboli, da se odbije od hrane, da
desetak dana stoji na istome mjestu izloen suncu!? Nema toga,
mili moj, nema vie ljubavi i nema vie duevne snage. Dananji
ljudi nisu junaci tijelom i nisu junaci srcem, ne mogu jednim
udarcem presjei devu i ne mogu skapati od ljubavi, od bijesa,
od uvrede. Sve sam mu to lijepo rekao, objasnio mu, potvrdio
primjerima, a on me je odgurnuo i nastavio prodavati.
- A je li tvoj posao da se brine o prodaji svile? - upita emir bez
nestrpljivosti.
- Svijet je jedan, mili moj, jedan i cijel. Mi ga vidimo u
razlikama i odsjecima, ali ima Onaj koji, boravei u svemu,
svemu daje jedinstvo.
- Pa se ti mora brinuti o prodaji svile? Ako taj ve boravi u
svemu i svemu daje jedinstvo, nai e se valjda i u svili i brinuti
se za njezinu prodaju. Ili misli da ne bi mogao bez tvoje brige?
- Govorim ti o tome da se vanjski svijet udaljava od
unutranjeg - nastavi Tauhidi govoriti poneseno kao da mu je
od ivotne vanosti da objasni emiru to to ima. - Mi smo
ispustili iz ruku i iz oiju taj vanjski svijet, on se rasipa i gubi
snagu, gubi veliinu i razlog jer je sve dalji i od nas i od
unutranjeg svijeta. Nema vie cjeline, nema razloga i nema
vjere. Mi moramo zaustaviti to osipanje, moramo makar silom
vratiti bar privid cjeline i privid razloga.
- Pa emo to uraditi tako to e svaki bespo-sljenak uzeti da
ureuje prodaju tkanina i ostalo to mu se ureuje? - upita emir
jo uvijek mirno,
352

iako se po glasu moglo osjetiti da se ve ljuti. -Daj, ovjee, da

lijepo razgovaramo, ne pravi ludim ni sebe ni mene. Kakvog ti
posla ima na bazaru i s kojim pravom si iao da ga ureuje?
- Vidio sam u Kufi enu kako klei na grobu svog mua, a
nakon deset dana vidio sam ih desetak. Znao sam u Basri
ovjeka, Abu Kutajba se zvao, kojem se poela oduzimati lijeva
ruka, pa ga ena lijeila tako to mu je oko vrata vezala upalj
orah u koji je ubacila pauka. Dobar je i pametan ovjek bio
inae, ali je eto pristao na enin lijek. Povjerovao, valjda, jadnik
da e ovladati svojim tijelom kao pauk mreom bude li
dovoljno dugo nosao o vratu svog pauka. Znam u istom ovom
Bagdadu berbere koji ljudima samo iaju kosu, a znam ak i
one koji su spremni enama kosu iati i s njom uda izvoditi.
Znam da ima ljudi koji do svojih ena putaju takve berbere i
znam da nam takvi sluajevi svima izmiu svijet i rade nam o
glavi. Takvim se sitnicama stvaraju pukotine u svijetu i on se
raspada kao stijena.
- I ta u svemu tome Gazvan moe popraviti? - upita Sulejman
raunajui da e ovako iznenadnim pitanjem zbuniti Tauhidija,
moda ga uplaiti i navesti ga na pomisao da on zna sve ili bar
mnogo.
- I ti zna za njega?! - ozareno poskoi Tauhidi. - Onda zna ta
moe.
- Ne znam koliko ti, a emir zna jo manje, pa je najbolje da nam
ti sve kae - zatrai Sulejman i jedva se suzdra od smijeha kad
primijeti da nastoji zvuati i izagledati jako lukavo, iako
uspaljeni Tauhidi ne bi u ovom trenutku primijetio ni zamku za
slonove pred svojim nogama.
- Ja mislim da je on mene potraio, iako bi se
353
na prvi pogled reklo da sam ja njega otkrio lijepom voljom
sluaja. A zapravo je, vjeruj mi, on traio ovjeka koji mu
odgovara i meni se javio kad me je naao.
- Priaj nam sve od poetka, i nama je to vano - ohrabri ga
Sulejman.

- Povjerovao sam nekim prijateljima da bi na svijet vratio

svoju veliinu ako bi obnovio svoju vjeru i svoju unutranju
popunjenost. Zato sam odluio napisati adabe o velikim
ljudima koji su znali reci ta svijet popunjava iznutra, koji su
znali nabrojati razloge za povjerenje u svijet i za djelovanje u
njemu, koji su znali reci ljudima ta ih vee sa svijetom i zato
ih vee upravo ovako. Tako sam, spremajui se za pisanje tih
adaba, otkrio da je posljednje to je u ivotu napisao Adbullah
ibn al-Mukaffa - jedna pria, jedina koju je on napisao. Uradio je
on to je mogao da to izgleda kao adab, naao je pouku i
posvetio dosta redaka osudi nesloge meu ljudima, napisao je
dosta pounih misli o liku i mjestu emira meu ljudima i
posebno liku i mjestu emira strae, ali je ovjeku jasno, kad sve
proita, da je to pria i da je napisano radi jednog jedinog emira
strae koji se u prii zove Gazvan i koji savreno dobro zna
vezu izmeu vanjskog i unutranjeg kod ljudi, stvari i
dogaaja. Ako neko meu ljudima nije za pisanje pria, to je
siroti Mukaffa, i zato mi je ovjek koji ga je na to natjerao a
kojeg on zove Gazvan, ma kako se on u stvarnosti zvao i ma ko
on bio, izgledao kao neki simpatini udak, jer je udatvo
navoditi ljude da rade ono to nije za njih. itao sam tu priu i
prepisao je i kaem da nije dobro to se za nju ne zna, iako ona
nema velike veze s Mukaf-fom. Vremenom sam smetnuo s uma
priu, i
354
Gazvana, i samog Mukaffu jer sam prouavao druge ljude, a i
za ivot se valja pobrinuti, i sam Bog zna kad bih se sjetio svega
toga da nisam uo za raspravu oko Husaina al-Bajdavija al-Hallada. Abu Said Sejzafi mi je priao da su Hal-lada morali
maknuti, jer mu u ovom svijetu vie zaista nije bilo mjesto i da
su dugo raspravljali o tome da li da ga maknu kao
krivovjernika ili kao razbojnika. Tadanji emir strae Gazvan",
priao mi je Abu Said, sloio je sve dokaze da je Hallad
razbojnik i natjerao ga da prizna sve to, a Hallad je ipak
osuen kao krivovjernik. Mislim da je Gazvan bio mudriji od

onih koji su odluili." Abu Said mi je opirno priao kako je

Gazvan lovio Hallada i kako je iz unutranjeg sadraja
dogaaja izveo dokaze da je Hallad ubio ljude koje nije ni
rukom dotakao. Dao mi je i Gazvanov dnevnik o tom sluaju,
oni su se sprijateljili nakon svega iako on nije ranije bio osobito
drag Gazvanu. Eno dnevnika kod mene, uvam ga zajedno s
Mukaffinom priom i nosim ga od grada do grada kao dio svog
tijela, a svojih sam spisa izgubio da im broja ne znam. Sada
mnogo /nam o njemu, znam sve to se moglo saznati i /nam da
nam upravo on treba u ovom naem jadnom vremenu u kojem
su se unutranje i vanjsko tako pogubno razdvojili. On je znao
vezu meu njima, znao je da se jedno bez drugog ne mogu
razumjeti i da se jedno uva uvanjem drugog. On nije dao da
se kvari vanjski svijet jer je znao da se unutranji moe sauvati
jedino u vrstom i jasnom obliku.
- Pa ti odluio da ga vrati ovamo kad nam ve toliko treba? upita emir elei valjda da mu pitanje zvui podrugljivo, a bilo
je samo zaueno.
355
- Odluio - odgovori Tauhidi tako uvjereno i mirno da za
podrugljivost nije ostavio mjesta ni mogunosti. Nakon toga i
takvog odgovora dosta dugo su ostali u tiini, svaki sa svojim
mislima, pitanjima, uenjem i nadom. Vidjelo se da svaki od
njih eli jo razgovarati i jo poneto objasniti, ali se jo bolje
vidjelo kako svaki za sebe odustaje od razgovora jer osjea da
razgovor ne moe objasniti ono to je meu njima i da je
nepotreban kod onoga to je pred njima.
II DIO: TVRAVA
356
Iao je za njim preodjeven u nosaa i radovao se to je ovaj put
tako dobro pogodio. Nekoliko puta mu se dogodilo da usred
dana mora odustati od praenja jer je pogreno odjeven i tada
se vraao kuci udei se ljudima koji normalno i na isti nain
idu u vezirsku kuu i na trg, meu mudrace i meu robove, u
najbolju kolu i meu ribare. U tim se danima ljutio na ljude

bez lica i na svijet u kojem su takvi ljudi mogui, a pogotovo se

ljutio na sve one udake koji ne znaju svoje mjesto meu
ljudima ili ga se ne dre ako ga znaju, to je moda jo gore.
ovjek je, zakljuio je u tim danima, ogranien svojom koom i
obiljeen svojim oblikom pa se zna kako on moe a kako ne
moe izgledati, ta se na njemu moe a ta ne moe vidjeti. Taj
oblik ini ovjekovo vanjsko lice i po tom licu zna moe li od
ovjeka oekivati veliki stomak i moe li on nadjaati mazgu.
To je tako i u redu je sto je tako. Ali se prema tome mora imati i
neko unutranje lice po kojem ti zna ta jedan ovjek moe a
ta ne moe uiniti, ta od njega moe a Sta ne moe
oekivati. S jednim ovjekom od reda, koji ima svoje unutranje
lice i koji ga se ci ri, ti moe mirno sjesti za ruak jer zna da
on nee zatraiti da jede iznutrice i sline stvari, da nee pojesti
voku koja ne raste u njegovom vrtu i da nee popiti nita to bi
mu moglo zatamniti
359
razum. Smiljaj ti razloge kakve hoe i nudi mu uda kakva
niko nije vidio, on e ostati kod svoga, jer on ima svoje
unutranje lice i zna ta to lice doputa a ta ne doputa, on zna
da mu ne pripadaju ove voke iz sjevernih krajeva kao to mu
ne pripadaju debele mesnate usne ili velike ruke. S takvim je
ovjekom lijepo razgovarati jer unaprijed zna ta e ga naljutiti
i ta e pohvaliti, dovoljno ti je vidjeti kakvo mu je odijelo da bi
znao kako e mu se obratiti i o emu e s njim najugodnije
razgovarati. A nekakvo lice je i tvoje mjesto meu ljudima. Ne
moe ti biti ovjek od reda ako si trgovac i drui se s
nosaima kao da su ti braa roena, ili si ribar a gura se meu
vezire. uvaj svoje mjesto i brani ga, za tebe je najbolje im je
tebe zapalo ma koliko ti se inilo da su neka druga bolja. Svi se
mi slaemo da je bijelo lice ljepe od tamnog, ali e pametan
ovjek vie voljeti tamno lice ako je ono njega zapalo, jer zna da
bi bijelo lice s oblikom tamnog bilo i smijeno i nakazno.
Dodue, s ovim Tauhidijem je sve to malo drugaije, kao i s
drugim ljudima koji svoj ivot obezbjeuju biljeei i

poduavajui svoje i tue znanje. Ta ljudska sorta ne moe

imati svoje unutranje lice jer se taj ovjek vie bavi onim to
misle drugi nego onim to misli on. Njegovo je da zna ta je o
mlijeku reeno u hadisima i ta je koji mudrac o njemu mislio,
pa ne stigne odgonetnuti voli li on mlijeko i kako ono prija
njegovoj utrobi. Njegove sklonosti zavise od prilike a njegove
misli od potrebe, on se jednom oblikuje prema onome to ita
drugi put prema onome ko ga slua. A svoje mjesto meu
ljudima nikad ne otkrije jer ga on jadnik ne moe imati. On ne
pripada zanatlijama i trgovcima jer prezire zanat
360
i trgovinu, on ne spada u emire i u vezire jer njega preziru i
emirska i vezirska ast. On nije sluga ili rob, a slui kao i oni jer
govori ili pie onda kad mu se kae o onome to mu se odredi.
On moe imati sluge i robove, a nije gospodar jer nema moi ni
imanja na kojima bi izgradio gospodarski poloaj. Zato ovaj
Tauhidi ne moe imati svoje lice i svoje mjesto meu ljudima,
zato on moe u toku jednog dana dospjeti meu ribare i
trgovce, nosae i mudrace, a dan zavriti za vezirskom trpezom,
tako da pristojan ovjek bez velike sree ne moe ostati na
njegovom tragu itav dan, jer nema toga ovjeka koji moe u
jednom danu promijeniti etiri maske, pogotovo ako tri od njih
miriu ovako neugodno.
Ovako je ili slino Sulejman mudrovao svaki put kad bi se
vratio kui u pola bijela dana jer mu maska koju je izabrao nije
doputala da dalje prati Tauhidija. Svaki put je bio zadovoljan
svojim razmiljanjem i onim to je zakljuio, i svaki put mu je
od tog razmiljanja u utrobi ostajalo neto gorko i muno to
mu je smetalo da veera i spava a nije se htjelo uobliiti i otkriti.
Vie puta je sebe ubjeivao da mu tu gorinu stvara izgubljeni
dan i tupo osjeanje da je svijet izgubio oblik jer je naseljen
ljudima bez lica, to je pouzdan znak da za estite ljude ovdje
uskoro nee biti mjesta, ali je svaki put odustao od tog ubjeivanja prije nego ga je do kraja sroio jer mu je bilo jasno da lae
im bi poeo tako mudrovati. A gorina mu se taloila po utrobi

i kvarila mu san sve do juer kad mu se otkrilo otkud ona

dolazi i kad se zakleo da e neto promijeniti u sebi i u svom
ivotu.
Juer je na Tauhidijev izlazak iz kue ekao maskiran u ribara, s
izblijedjelim i malo nakriv361
'fl\
Ijenim turbanom, nogu omotanih u krpe i sav sabran na misao
da mora hodati trapavo kao da se ljulja. Doekao je da onaj
izie i otpratio ga do damije, pa do ruba unutranjeg grada u
koji ribar ne bi mogao ui ni kad ga sprovode. Zato se vratio
kui bijesan i poraen, s namjerom da praenje prepusti nekom
drugom a za sebe smisli neki korisniji i manje glupav posao.
Pomislio je na Bakira koji bi se ovog praenja prihvatio s
radou, kao to bi se prihvatio bilo kakvog posla vezanog za
Tauhidija koji je od one tue na bazaru povezao Bakira i
Sulejmana na najljepi mogui nain, sluei im kao predmet
razgovora i kao neto samo njihovo, neto to u svim
pojedinostima samo oni znaju i razumiju, spajajui ih, dakle,
onako kako ljude moe spojiti samo zajedniki neprijatelj. Ali je
odmah odustao od svoje pomisli jer se sjetio da bi Bakira, onako
utog kao limun, primijetio i upamtio slijepac, a Tauhidi ne
smije znati da ga prate, jer ih samo tada moe dovesti do svojih
istomiljenika iz bratstva. I onda mu je sinulo da Bakira moe
zamisliti jedino onako utog, a onda je krenulo da se odmotava
i izvlai jedno iz drugoga sve ono to se slagalo kao gorina po
njegovoj utrobi u ove dane razmiljanja o redu i ljudima od
reda. Najprije mu je palo u oi da je sve to je u ovakim danima
pomislio o ljudima od reda, o ljudima sa licem i o ljudima koji
svoju linost dre u njezinom ispravnom stanju, pomislio
zapravo o utom Bakiru. Onda je primijetio da bi se sve to
moglo rei i za njihovog emira, a tome se nije mogao radovati.
Nije to dobro, neto nije u redu s redom i sa svijetom ako su
takve ljudske nevolje ljudi od reda. Ali su, bez njegove volje,
jedno za drugim ila sjeanja kojima se mogao

radovati jo manje. Kako je jeo ptiije eluce u medu, jer su mu

govorili da su mekani i da se samo rastope u ustima, da je htio
svisnuti za jednom tamnom robinjom svog brata samo zato to
je tamna, da stalno ide u kupatilo koje je za trgovce a ne za
njegovo drutvo i da nema pojma zato tamo ide... No mu je
bila runa i gorka, puna nezadovoljstva i nejasne brige, ali je
ustao vedar i pun snage jer se zarekao da e neto promijeniti u
sebi i oko sebe, da e u svoj ivot uvesti reda i de e od sada biti
ovjek od reda ma koliko mu njegov podrugljivi din
priaptavao da je za potivanje reda prije svega potrebno dosta
gluposti i duevne tromosti.
Red je poeo zavoditi tako to je odluio dovesti do kraja posao
u koji se upustio, pa se preruio u nosaa i krenuo da eka
Tauhidijev izlazak iz kue. Raunao je da je najbolje poeti time
to e se natjerati da zavri sve to pone i da uini sve to
odlui. Tako e se u neko doba zavriti i jasno pokazati i
njegova lica kojih, poteno govorei, jo nema, koja nisu do
kraja uobliena i koja se na mnogim mjestima razlivaju u mutne
obrise koji bi mogli izgledati svakako, a najprije onako kako on
ne bi elio. Zato je pourio u Tauhidijev kraj i zato se kao niko
njegov naekao da ona danguba izie iz kue.
Nije mu bilo krivo to je Tauhidi preskoio odlazak u damiju,
ak mu je dolo kao neka utjeha jer mu je pokazalo da ima gorih
i bezobli-nijih od njega, i to takvih koji jo nisu odluili da
neto promijene u sebi i u svom ivotu. Pratio ga je na
pristojnom rastojanju kroz grad, pa kroz junu kapiju izvan
grada, u naselje na samoj obali rijeke u kojem su se skupili sitni
i krupni lopovi, sjecikese i trgovci ljudskim mesom,
362
363
nepriznata djeca i njihove odbaene majke, odvani ljudi
spremni da za dvije datule nekome prerezu vrat i jadnici koji su
njima sluili bez naknade, iz puke potrebe da budu blizu snage
i odvanosti da bi im se mogli diviti. Dobro e tom naselju
pristajati njegova oprema nosaa, ali neka Milost Boija zna

kako e tome naselju pristajati on i Tauhidi koji eto i tamo ima

nekakva posla. On je prije nekih dvije godine ubjeivao emira
da to naselje spale a njegove stanovnike pobiju i rastjeraju, ali
emir nije dao govorei da im ono olakava posao i ivot ini
jednostavnijim, jer uvijek znaju da e sitne krivce koje trae nai
tamo, pa ih ne moraju ni traiti, a tamo e nai i besplatne
radnike za vezirove graevine kad god vezir od njih zatrai
takvih radnika. Ode tamo i hvata koga stigne, siguran da je
sve to vidi za neto krivo i bez straha da e se o nekoga
ogrijeiti. Sada se, slijedei Tauhidija, pitao hoe li i kako e to
naselje pomoi da on prepozna svoje unutranje lice i ta o tom
licu govori gaenje koje osjea prema svemu ovdje.
Put su zavrili u rupi nekog Jevrejina koji je prodavao vodu,
erbe i ajeve, a tajno sigurno krmio nekakva vina i rakije to
se lako moe vidjeti po zdjelama iz kojih gosti piju a jo lake
po samim gostima. Sjeo je blizu Tauhidija da moe uti ono to
govori, pa se morao potuliti da ga zbog neega ne bi paljivije
zagledao i prepoznao. Zato je u sebi prokleo jevrejskog lopova
koji je najprije, iskreveljivi se, pitao kakvo erbe a onda ga,
donosei mu pravo erbe od ruinih latica, jer je samo njega
imao, gledao tako zaueno da je na njega skrenuo oi svih
svojih prekrasnih gostiju. Tauhidi je, sreom, bio obuzet
razgovorom s nekim sitnim, smeuranim 364
ovjekom kojega je u neto ubjeivao govorei, kao uvijek,
strasno i sa malo previe vjere u to to ima rei.
Kad se od strepnje da e biti prepoznat oporavio dovoljno da
moe sluati s razumijevanjem, Sulejman se jedva suzdrao od
smijeha. Tauhidi je svog sirotog sugovornika uvjeravao da smo
mi i da su nae due samo odrazi jedinstvene svjetske Due,
tako da smo svi mi, kao pojedinci, nevani i gotovo bi se moglo
rei sasvim zanemar-ljivi.
- Svaki od nas moe biti bilo ko i moe biti svako - govorio je
Tauhidi poneseno, kao da mu neto veliko zavisi od toga hoe li
u svoju vjeru ubijediti svog zguvanog sugovornika.

Dovoljno je znati ono to neki ovjek zna, dovoljno je

saznati kako se i koliko svjetska Dua odrazila u njemu, da
bude on ako to eli. Zato su naa imena nevana, zato je
potpuno svejedno kako je kome ime. Svi smo mi svako i zato je,
vjeruj mi, tvoje pitanje nevano i zapravo nemogue.
Smeurani ovjek ga je zapanjeno i sa strahom gledao, a onda
proapta kao da se pravda:
- Kunem ti se Bogom velikim da nita loe nisam mislio, samo
sam pitao koji si jer te viam ovdje a ne znam ko si ni ta si.
Nita vie.
Nakon toga se ovjek izmae u drugi kraj sobe i uze se
saaptavati s nekim ljudima, a Tauhidi ostade sjediti na svome
mjestu kako je i sjedio, bez pia pred sobom i kao u prolazu. Ne
bi se reklo da ga je pogodio bijeg ovjeuljka s kojim je
razgovarao, niti bi se reklo da je on makar na trenutak pomislio
da se meu njima dvojicom dogodio kakav nesporazum. Sjedio
je kao ovjek koji je uradio svoj posao, onaj posao
365
koji radi svakodnevno i koji odrauje ve po navici, a to je
Sulejmana jo jednom uvjerilo da Tauhidiju treba stati u kraj.
Dalo bi se podnijeti to on porie imena i pojedinane ljude, to
rade i njegova Iskrena braa koja kriju svoja imena i objavljuju
svoje spise bez potpisa, ali se ne bi dalo podnijeti da neko
istrese one gluposti na ovakvome mjestu i na ovjeka ni krivog
ni dunog, samo zato to je upitao za ime, a onda ostane sjediti
kao da je uradio neto sasvim normalno ili kao da nije uradio
nita. Ne moe to biti pristojan ovjek, pristojan ovjek nikad ne
sjedi meu ljudima ovako oputeno i odsutno, a pogotovo ne
sjedi ovako nakon to je izgovorio sve one uase.
U neko doba je gazda Jevrejin priao Tauhi-dijevom stolu
pravei se da to ini kradom, iako nije stvarno krio nita i ak je
progovorio u trenutku pune tiine, apatom ali dovoljno glasno
da uju svi kojima je do toga da uju.
- Ti sigurno do Sadide? Slobodna je, moe.

Tauhidi ga je pogledao kao da ne zna o emu govori, kao da se

udi neemu to vidi kroz njega, a onda mu pruio punu aku
novia i krenuo prema jednoj zavjesi na zidu prema ulaznim
vratima.
- Sigurno e ti se obradovati, jadnica, neto si ti njoj uradio, ali
ja ne znam ta - do viknu gazda za njim namigujui onako,
nikome, pa se ogleda po prostoriji, ali su njegovi gosti sjedili i
buljili kao i prije, kao da on nije napravio dosjetku i kao da je
nije napravio upravo za njih.
- Doi - pozva ga Sulejman i rukom naloi da uho prisloni uz
njegova usta. - Ja bih da malo gledam. Ovoga.
Ne uspravljujui se, gazda okrenu lice prema Sulejmanu i
zamaha glavom, pravei se, valjda, da ne razumije njegovu
elju ili bar ne razumije ta gost govori.
- Kako to misli?
Sulejmanu se utroba zgri od gazdinog vlanog daha i on naglo
okrenu lice od njega, bjesnei na sebe zbog odluke da dovrava
sebe i svoj ivot, zbog elje da uhodi Tauhidija i razotkrije
Iskrenu brau, a pogotovo bjesnei na gadove koji ne peru usta i
diu ljudima ravno u lice. Ipak suspregnu elju da udari njuku
koja mu se pred nosom krivila i treptala oima, pa izvadi dinar i
postavi ga izmeu svog i gazdinog lica.
- A to bi gledao, milosti tvoja - zauta gazda svojim vlanim
dahom u Sulejmanovom uhu. - Takav gospodin, pa da samo
gleda, gdje si to vidio? Hajde ti neto radi, blago meni, a nai e
se kod tvog sluge neto i za takvog gospodara.
- Njega - pokaza Sulejman na zavjesu iza koje je otiao Tauhidi,
nadajui se da u ovakvim rupama treba razgovarati i
postupati upravo ovako, dakle slagati opasnu njuku,
govoriti kratko i odsjeno, stalno se pravei da zna jo neto
vano to krije od ostalih. - Da gledam i sluam, ako bude ta.
- Razumijem, sigurno razumijem, dragi gospodaru, ti si
gospodin i ne bi se naprezao, ali imam ja i za to rjeenje - brzao
je Jevrejin kao da je njegov posebni interes da Sulejmana uvali u
ljubav.

- Rekao sam ti - ree Sulejman strogo, pa se nemarno dopuni,

pruajui prste prema gazdinom licu: - Moe mi to i vratiti ako
ti je do toga. Pa da ne priamo.
- Ne, ne, nita ja nisam rekao, ne mislim ja
366
367
ni na ta nego na gledanje, ni na ta drugo ne bih ni pomislio. Ti
si gospodar, ti si gospodin ovjek, a pravi ovjek gleda, pravi
ovjek nee da se znoji i rilja poput roba. Samo smiljam
najbolje za tebe, mili moj gospodaru, smiljam i smislio sam
udo nevieno. Imam jednu kao mlijeko, a za njom je jedan rob
iz grada poludio toliko da se kua trese kad skupi neku
crkavicu i doe. Da poaljem po njega, on je u trgovakom
kupatilu, pa da ima ta vidjeti, blago meni?
- ta si ti zapeo da neto smilja? to ne da da gledam ono to
ja hou?
- Ne branim ja, mili moj gospodaru, za itav dinar moe
gledati i mene s onom mojom ako ti je do toga, ne branim ja, ne
daj Boe da branim. Ali se bojim, jadan, tvog bijesa, hou da te
zadovoljim.
- Kakvog bijesa?
- Pravednog, priznajem. Za ovaj novac ima pravo neto i
vidjeti, a kod onog jadnika nema ovjek ta vidjeti. On se
dovezao one Sadide, sirotice jedne koju ja drim vie iz
samilosti nego zato to se isplati, pa doe ovako ponekad i
pria joj neto. On nju zove Rabija a ona ga slua kao da joj time
ukazuje neku ast, gleda u njega kao u zlatno tele i tako oni
prosjede dok im ne dosadi, pa on ode. Eto, to je sve to ima
vidjeti, a to je malo za itav dinar, moj gospodaru. Doi e i
traiti da ti vratim, a otkud meni da ti vratim, mili ovjee, ja
sam ovjek siromaan i jadan, ja hranim desetine usta i sve ove
dangube ovdje ja hranim, u mojim bi rukama i vezirsko blago
zaas nestalo a kako nee tvoj dinar?!
- Dobro, nita neu traiti, vodi me. Jevrejin se uspravi, odahnu
iz dubine stomaka i vrsto krenu prema ulaznim vratima.

368
Sulejman za njim, umirujui stomak koji se snano trzao od
Jevrejinove rupe, od njegovog daha, od vlanog uha koje jo
uvijek zuji, od tekog zadaha neokupanog naroda i od bijesa
zbog svoje gluposti i svoje sklonosti prema velikim odlukama.
Obili su kuu i uz jednu gomilu zemlje uzverali se do malih
vrata zaklonjenih koom. Jevrejin pusti Sulejmana da se prvi
provue pa ga zaustavi rukom, a onda se i sam uvue i namjesti
kou kako je bila, tako da se naoe u mrklome mraku.
Sulejmanu sinu u glavi da je ova budala mogla smisliti da on sa
sobom vue itavo bogatstvo pa ga dovela ovamo da ga ubije i
opljaka, a odmah zatim ga itavog proze potreba da se brani
pa se cimnu da odskoi u stranu i izbjegne Jevrejinov udarac i
tako nemilice tresnu glavom o zid. Zadra jauk ugrizavi se za
jezik, jer nije smio otkriti gdje je, ako je onaj gad ve izvukao
no, ali se taj junaki napor pokaza nepotrebnim jer ga onaj gad
potapa po slabini i pokaza da ga slijedi.
- Samo polako, gospodaru - aputao je Jevrejin - pazi da se
o neto ne udari i pazi da nas ne uju. Dolje su oni, pod nama,
svi.
- Na vrijeme si se sjetio da me upozori -odbrusi Sulejman,
steui oi od bola i bubnjanja u glavi - ve sam udario i to
krvniki.
- Vidio sam, ali ta u, jadan, nisam ja kriv to si poskakivao.
Nisi, dodue, ni ti kriv, nije za tvoje gospodstvo da se vue
po sirotinjskim tavanima, ali ta e, potreba nas na svata
navede. v
- ta to pria? - upita Sulejman kojem su se oi ve navikle na
manjak svjetla, tako da je vidio istu i ureenu prostoriju punu
jastuka, ne
369
razumijevajui zato je Jevrejin naziva sirotinjskim tavanom.
- Nita, nita, nemoj se ti brinuti, mnogo sam ih ja vodao po
svom tavanu pa niko za to ne zna. Iz prvih kua ih je bilo,
svakakvih se elja javi kad ljudi dobro ive, ak ih je najvie bilo

iz dobrih kua. I svi su bili, kao i ti, nosai, ribari, sirotinja.

Neka, i treba tako.
- Ne vjeruje, znai, da sam ja nosa?
- Viao sam ja nosaa, milosti tvoja, vidio sam ih mnogo vie
nego to mi srce trai. Evo ti ovaj jastuk da ti bude meke, oni
su dolje, ispod ovog otvora. Ne boj se, nee te vidjeti ako se ti ne
potrudi.
- Dobro, idi sad - proapta Sulejman nagi-njui se nad otvor.
- Idem, ne bih ja gledao, nije to za mene. Treba li ti jo neto?
Hrane kakve ili pia da duu okrijepi i srcu da olaka malo?
Sulejman rukom mahnu Jevrejinu da se udalji i nadvi se nad
otvor probijen ukoso u stropu sobe. Na leaju, tano pod njim
tako da ih je mogao vidjeti tek kad uvrne pogled prema nosu,
bili su Tauhidi i jedna debeljukasta ena, moda ne
najpoeljnija meu enama, ali sigurno ni sirotica koju bi onaj
gad drao iz samilosti. ena je savila noge u koljenima i donji
dio tijela oslonila na listove a gornji na laktove, tako da je
izgledala kao neka zvijerka koja se odmara ili se potajno sprema
da skoi. Tauhidi se desnom nadlakticom naslonio na njezina
lea, podupirui dlanom i podlakticom te ruke glavu, a lijevom
rukom je lupkao enu po stranjici kao da time daje takt svom
govoru. Ipak se ovdje ima ta vidjeti, pomisli Sulejman, vrijedi
dinara ovako slavan poloaj za koji ne zna je li manje podesan
za razgovor s voljenom ili za ljubav. A onda se sabra na to da
slua.
- Nema vie prave ljubavi - govorio je Tauhidi tuno, kao
da je lino skrivio tu alosnu pojavu - valjda zato to nema vie
pravih ena sposobnih da izazovu takvu ljubav, niti pravih
ljudi spremnih da je nose, osjeaju je i slue joj. A kako je to
nekad bilo, ovjee! Kako se u pustinji nekad borilo za ljubav,
kako se bolovalo od nje i kako se radosno umiralo za nju. A
pogledaj sad ono to ivi u pustinji. Ono je sposobno da
napadne usamljenog putnika i da ukrade nekome stoku, ni za
ta drugo ga nije Bog dao. A /a ljubav ono niti je ulo, niti je za
nju sposobno, niti bi je poeljelo.

- Nema, pa ta e, nae je da trpimo -uzdahnu ena koju je

Jevrejin zvao Sadida.
- I treba, mi nismo sposobni za ljubav i zato moramo trpjeti. Mi
nismo do nje dorasli - presudi Tauhidi i uuti gledajui ravno
preda se, vjerovatno u zavretak enine kime. - Jesam li ti ja
nekad govorio o jedinoj eni sposobnoj za ljubav koju sam
poznavao? Onoj koja je zasluivala ljubav, koja je znala da je
izazove i da je nosi kako treba?
- Nisi nikad, mili moj. Priaj mi, molim te, ba bih voljela
sluati.
- Lae, Rabija, mnogo sam ti puta priao ali u ti opet priati.
Samo to ti i mogu priati, to je jedino to nekoj eni mogu
govoriti s razlogom.
370
371
- Ona se isto zvae Rabija, ako se dobro sjeam?
- Nemoj se ponaati ko da sam lud. Ti se ne zove Rabija, ali te
ja tako zovem jer je to nevano i jer ti samo tada mogu govoriti
o ljubavi, mogu biti iskren i mogu misliti da te volim. Ti bi
mogla biti ona ako bi se sabrala na to i tada bih te ja zaista volio
i ili bismo zajedno svijetom, do kraja. Ali ni to nije vano.
- Vano je - uzviknu ena i sjedne. - Htjela bih da budem ona i
da me voli, to je jako vano. Ali bi mi morao objasniti kako da
to bude.
- Jasno je to i jednostavno, mila moja, to ti je kao s brojevima.
Svi se oni prave pukim dodavanjem ili oduzimanjem jedinice
koja im je svima u osnovi i svima nalik, a da sama pri tome nije
broj kao drugi. Tako je Milosrdni u osnovi svega postojanja, ali
sam nije to postojanje i ne postoji na ovaj nain. On je nama
blii od nae vratne ile, to znai da je u nama i da smo mi
dobili neto od Njega. Mi smo znai kao broj, s vie ili manje
jedinica u sebi, ali su sve jedinice iste i to je ono to je vano.
Nee mi valjda rei da se jedan Njegov dio razlikuje od drugog
ako je On jedan i jedno?! - prijetei povika Tauhidi, kad se sjetio

da bi ena mogla dovesti u pitanje to to on govori i do ega mu

je, izgleda, jako stalo.
- Neu, neu, ni na um mi nije palo - razoarana odgovori ena
i vrati se u raniji poloaj, smijean koliko i neugodan ali njoj
zbog neega prirodan. Tauhidi se, meutim, ne nasloni na nju
kao ranije, nego ostade sjedei kao da mu je u tom poloaju
lake govoriti o brojevima.
- Mi smo, znai, svi isti kao to su i brojevi isti, samo s vie ili s
manje jedinica. Zato svaki od nas moe postati bilo ko, samo ga
treba upoznati
372
i izjednaiti se s njim po mjeri onog Jednoga koju sadri ili, da ti
bude jasnije, po broju jedinica koje on ima kad ga vidimo kao
broj. Zato i ti moe biti Rabija ako se sva sabere na to da je
upozna, kao to ja mogu i hou biti Gazvan, pa u stvari
ponekad ve jesam. Je li tako, mila moja?
- Jeste, jeste, zna i sam da u se truditi. De mi sad priaj o njoj,
iv bio, mnogo je ljepe nego da ovako razgovaramo i
dangubimo.
- Ona je kerka mog strica kod kojeg sam odrastao. Kad sam ja
bio mladi od svojih dvanaest godina, ostali smo mu samo nas
dvoje i ja sam mogao poeljeti, kao muko dijete, da budem
vaniji od nje, ali nam je svima, pogotovo meni, jedino mogue
bilo da prema njoj budem kao neko slue. Bila je lijepa, ali nije
stvar u tome, viali su ljudi ena za koje su mogli pomisliti da
su i ljepe. Ona je znala izazvati ljubav, znala je primati izraze
ljubavi i divljenja bolje nego iko meu ljudima, znala je da je
udo i znala je to biti pa je sve zakone i sve zabrane mjerila
prema svojim eljama. Ona se pokrivala samo kad ide vani, da
joj sunce ne potamni kou, u dvanaestoj godini ona je jo sjedila
s nama i ne pomiljajui da se pokrije pred gostima ili da se
ukloni u svoj dio kue. Moja je ljepota Boiji dar", odgovorila je
ocu svog budueg mua, ,,i nije moje da je sakrivam. Zar je
ovjekovo da krije Boije davanje, jadan ti ne bio?! to ne
sakrije palmu, to ne pokrije mjesec, to rijene vode ne

prekrije zastorom? Sve to raduje ljudsko srce, sve to zbu-nuje

oi svojom ljepotom, a ti bi samo mene siroticu pokrio."
Svi smo znali da nije tako kako ona govori, znali smo da krivo
ini i da ne smije biti meu nama otkrivena, a bilo nam je drago
to je tu, to
373
je otkrivena i to tako govori. Bilo jerago ak i starome koji joj
nije ni prigovorio ozbiljno nego zato to je red ili ak samo zato
da se naali jer se njoj ne moe i ne smije prigovarati. Tajjjjp*
je poela izlaziti na glas sa svoje ljepote i pameti i tako nam je
navratila u kuu rijeku gostiju,-jer su svi koji dre od sebe
mislili da je moraju vidjeti i dobiti. Ona nije morala izii iz kue
da bi stalno bila u probranom drutvu i da bi vidjela sve to
vrijedi vidjeti u cijelom kraju. Objedi, gozbe i zabave nastavljali
su se jedno na drugo i trajali po cijeli dan svaki dan. A to je
kotalo.
Mi nismo bili bogati, ali stric nije ni pomiljao da joj bilo ta
prigovori. Samo je jednom njegova druga ena meni rekla da je
zabrinut i sve umorniji jer se ono imanja topi a nas dvojica ne
uspijevamo zaraditi ni za porodicu a kamoli za onolike goste,
pa sam ja to prigovorio Rabiji i postigao da je vidim bijesnu,
moda jedini meu ljudima.
Nisam ja njoj prigovorio zato to bih mislio da ona na neto
nema pravo, nego zato to sam bio bijesan i gorak pa se htio
osvetiti i njoj i sebi. Te veeri je kod nje na zabavu doao neki
magarac iz Damaska, Abu-Kasim se zvao, koji se neobino
ponosio svojim majmunom. Majmuna je zvao Dahiz i hvalio se
da ga je lino nauio da pije, pa je sve vrijeme tjerao jadnog
majmuna da pije, a ostale majmune da se smiju i uivaju kao da
vide udo nevieno. Podnio bih ja to to se oni smiju i uivaju,
podnio bih da majmun ispija moj trud njima na veselje, podnio
bih i njuku onog iz Damaska, nateenu od debljine i zaista
odvratnu, ali nisam mogao podnijeti da se Rabija onoliko
oduevljava majmunom, da razdragano vriti gledajui kako se

sirota ivina mrti nakon to ispije rakiju i onda ga ljubi kao da

joj je rod roeni. Ne
374
moe ona^to raditi, to nije zabava za nju i nije njezino da.se
tako ponaa, pa valjda zato nisam mogao podnijeti sve to.
J|ad su se gosti razili, Rabija je pola spavati i rukOl^mi
pokazala da za njom ponesem up s nabidhom po ijem se
mirisu vidjelo da je dobro uzavrio, da je star i dovoljno jak da
skrene razum i starijem i jaem od Rabije. Ni to mi nije bilo
pravo i to se osjeanje slilo u jedno s ranijim ogorenjem pa su
me, tako ujedinjeni, preplavili takvim bijesom na Rabiju i na
sebe, na majmuna i pogotovo na onoga nateenog glupana, da
sam svom snagom udario nogom u zid da ne bih pre-svisnuo.
Dok sam skakutao na lijevoj nozi, Rabija se okrenula i s
nevoljkim osmijehom rekla da je on bolji.
- Kako je bolji? - pitao sam.
- Majmun. Mnogo je simpatiniji i smjeniji - odgovorila je
Rabija bez veselja i odsutno, kao da joj nije ni do majmuna, ni
do mene, ni do nje same.
- Koji majmun? Bilo ih je majmanje dvojica i ne zna se kojem si
se vie radovala.
- Pusti, molim te - odmahne Rabija i krene. Tada vie nisam
mogao izdrati. Skoio sam
za njom, stao na desnu nogu i pao na up s njezinim piem koji
se razbio i smoio me kao budalu, ali sam se odmah podigao,
ustremio sa na nju kao lav i rekao joj sve to mi je bilo na srcu,
ne tedei ni nju ni sebe, iako mi je vie od svega trebalo da
zavijam od bola, bijesa i ogorenja.
- Lako u ja pustiti njih - rekao sam joj -samo nek oni puste
mene. Tvoj otac i ja radimo koliko moemo, a oni sve pojedoe,
raznesoe, kuu rasturie i tvoj miraz popie. ta e ti sutra bez
miraza?
375

- Ostavi to, Hajjane, ja sam svoj miraz -umorno me je zamolila

Rabija i pokazala na moje odijelo. - Hajde, sui se, nije vano za
pie.
- Nije za pie ali jeste za hranu - uporno sam nastavljao, da
izlijem srce. - ta emo mi sutra jesti ako oni nastave ovako? Ne
moemo stric i ja nahraniti sve besposlenjake koji bi da se
zabavljaju s tobom.
- Sada me ostavi na miru, a od sada neete hraniti nikoga nego
e vas hraniti samim udesima koja u ja za vas izmiljati prosiktala je Rabija, istrgnula ruku i otila drhtei od bijesa i jo
neega to nikad nisam razumio.
Gozbe su se nastavile i postale jo mnogo lue, samo to su
sada hranu i pie donosili oni koji su dolazili da se dive Rabiji i
sluaju je. Ona je odreivala ta e se donositi, a oni su donosili
toliko toga da bi svega bilo u obilju za tri kue jednake naoj ili
jo vee. A to to je ona izmiljala ne bi ovjeku na um palo ni u
napadu najlue obijesti, kao da se u nju uselio neki zli din pa
joj pomae da smilja i zahtijeva neviene stvari. Odredila je da
joj donose ptice kljukane nerazbijenim orasima, bademima i
mlijekom, i teko onome ko bi donio drugaije hranjenu pticu.
Ona je na neki svoj nain znala to prepoznati po ukusu mesa,
iako nikad ranije nita slino nije jela, pa je jednom jadniku
zabranila da joj izlazi na oi kad joj je donio prepelicu
drugaijeg ukusa. Zaklinjao se da ju je hranio svojom rukom, ne
dodue onako kako je ona odredila, ali zato mnogo bolje eerom, krvlju mlade stoke i sitno sjeckanim ribljim mesom, ali
to nije umanjilo Rabijin bijes. Samo je rekla da ona dovoljno
dobro zna ta je za nju
376
bolje i ponovila da joj vie ne izlazi na oi, jer bi mogao ostati
bez svojih.
Niim ona nije pokazivala da pamti onaj nas razgovor i
ponaala se kao da ga nije bilo, ali ini se ini daje to njezino zlo
u nju ulo ba one noi. Nikad prije ona nije pokazivala nita
osim vedrine, ljepote, bistrog uma i neviene ljupkosti, a od

onog naeg razgovora pojavila se neka opaina, sklonost

pretjerivanju svih vrsta i nekakva bijesna potreba da neto
dokae. Ona je uvijek htjela da je svi vole i zato je prema svima
pokazivala ljubav ili bar sklonost, a sada je znala biti
netrpeljiva, okrutna i zla preko svake mjere, i to uvijek prema
dobrim ljudima kao da su je oni ispunjavali bijesom. Tako je
jednog starog Perzi-janca, koji je bio na proputovanju pa ostao
mjesecima opinjen njome, natjerala da sjedne na koaru s
jajima i kvoca, ne bi li time nasmijao njezino drutvo u kojem
nije bilo jednog ovjeka dostojnog potovanja. Nisam se usudio
pitati o tome, ali bih se smio zakleti da ga je ismijala samo zato
to joj iskazivao potovanje i molio je da poe s njim u Sidistan
kao njegova ena, ili kao kerka, ili kako god hoe, samo neka
poe i uini mu podnoljivim ovo ivota to mu je ostalo.
Njezin bijes je traio da ga zbog toga ismije, da ga natjera na
majmunisanje za zabavu onim majmunima to su se skupili oko
nje i to su je potovali koliko i mene ili koliko crknutog psa.
Njezin bijes traio, a on jadan uinio kao da se tome raduje, ali
je nakon toga nestao i vie se nije ni javio ni pojavio.
Znalo je biti dobrih, smijenih i lijepih dogaaja u njezinim
bijesnim igrama. Tako je jednog naeg trgovca, prebogatog ali
ogranienog ovjeka, koji je slao neviene darove a dosta rijetko
377
i dosta bahato se pojavljivao, oekujui valjda zahvalnost,
divljenje ili neto slino, pozvala jednom da doe bez darova i
bez pripreme, onakav kakav se zatekne. Poslala je po njega kad
se drutvo tek poelo skupljati, posebno naglasivi da doe
odmah i ba onakav kakav se zatekne, a on se pojavio kad je
zabava ve bila odmakla, namirisan i ureen, s velikim
smotkom svile za Rabiju. Pravei se da je razdragana zbog
njegovog dolaska, Rabija ga je posadila uvrh sobe, zatraila od
prisutnih da mu izraze potovanje, a onda izjavila da e mu sad
sjesti u krilo i poigrati se s njim jer je neodoljiv i jer ona vie ne
moe suspregnuti elju. Stvarno je dola do njega i stvarno mu
je sjela u krilo, ali se istog trenutka uz nju naao rob sa zdjelom

punom vode u kojoj je ona, smijui se od srca, oprala trgovcevu

bradu.
- Boe mili, koje je ovo udo!? - uzvikivala je nakon toga stojei
nasred sobe i krivei se kao da je zapanjena. - Ti si me varao, a
ja se jadna zaljubila, ti si bojio bradu, a ja mislila da si mlad i
lijep pa uzdisala za tobom vrtei se nou u postelji po cijelu
besanu no.
Bilo je smijeno i strano. Stajala je pred nama onako otkrivena,
lijepa i bezumna, krivei se da se bolje pokae, a mi smo buljili,
smijali se i drhtali. Svima nam je trgovac bio smijean i svi smo
se radovali njegovoj sudbini, ali smo i drhtali zbog njega jer
smo svi bili on. Voljeli smo je onako lijepu i onako surovo
pokazanu, udjeli je i umirali za njom, drhtali od udnje i od
straha, jer smo znali da e svaki od nas biti trgovac pokae li joj
da mu je vana i poeli li uiniti joj neto lijepo. I, zbog tog
straha, voljeli smo je jo vie i bili jo spremniji trpjeti od nje.
- Zna li, teko tebi, da je zabranjeno bojiti
bradu? Zna li da je to prevara i da te ja sad moram prijaviti
emiru strae? A kako u, jadna, kad te volim?! Evo i sad mi se, s
ovom arenom bradom, toliko svia da mi opet nema sna,
sirotici zaljubljenoj. I otkud ti samo luda misao da krije sijede
kad si mi ovako sivkast jo ljepi -govorila je Rabija povlaei se
prema vratima pa sjela na pod naslonivi se na dovratak i
pruivi noge po podu.
Svi smo utjeli. Neki bi se od nas na asak nasmijao, ali bi
odmah uutio kad bi uo kako zvui njegov vlastiti smijeh u
tiini ove vrste. Rabija je, kad je sjela, prestala izigravati skrenu
siroticu i namjestila se da lijepo izgleda pogledima koji su leali
na njoj, a trgovac je, kao da se nita nije dogodilo, nepomino
sjedio i buljio u nju kao i svi mi. Je li njegova samoljubiva
glupost bila tolika da mu se inila nemoguom situacija u kojoj
bi on bio smijean ili je i njemu bilo prirodno da ga ona ismije,
kao to bi bilo svakome od nas, tako da nije mogao osjetiti da se
dogodilo bilo ta runo, nije mogao osjetiti ili pomisliti da ima
razlog za bijes, pobunu ili osvetu? Bio je isti kao mi, kao bilo ko

od nas, jer nas je sve koji smo se u toj sobi okupili, ujedinjavalo i
izjednaavalo osjeanje da Rabija ima pravo i da moe. Bili smo
ovisni o njezinom ludilu i po tome smo bili isti, ma ta se
nekom od nas dogaalo i ma ta neko od nas inio da se izdvoji.
- Dobro, da se dogovorimo - javi se Rabija glasom kakvim se po
mome miljenju sklapaju trgovaki poslovi, a onda ustade i
nastavi naslonjena na zid pored vrata. - Neu te prijaviti za
bojenje brade i niko te odavde nee prijaviti. Svima ovdje
zabranjujem da ikada vie spomenu ovaj dogaaj, a i ja u ga
zaboraviti ako mi to
378
379
moja ljubav i tvoja ljepota dopuste. Ali treba neim platiti
utnju, lijepi moj sjedobradi, ni tvoja ljepota nije dovoljna da
nam svima nadoknadi utnju.
- Kai, ja je mogu platiti, sve to eli ja u platiti - progovori
trgovac prvi put od ulaska ovamo.
- Mi emo utjeti kao ribe i biti kao ribe, jezici e nam, znai,
biti riblji, je li tako - upita pokrenuvi tijelo prema trgovcu, a
onda nastavi jer odgovor nije ni oekivala. - Zato e donijeti
ribljih jezika dovoljno da se napravi objed za mene, za ovog
mog hranitelja i za tebe ako hoe. ula sam da je to ukusno i
dobro, da su ranije ljudi esto jeli takve stvari i da su zato bili u
svemu bolji od nas. A i da nisu stari jeli, mi bismo morali, jer se
slae uz utnju a i uz mene. Ili ti ne misli tako, lijepi moj?
Ne znam zato je mene umijeala, moda zato to me je prejako
pogodila ala s trgovcem, moda zbog onog naeg sukoba koji
smo do sad svakako mogli zaboraviti, a najprije zato to je
njezinoj udljivosti u tom trenutku tako dolo. U svakom
sluaju, meni je taj as sinulo da tako vie ne ide i da se bez
obzira na njezine razloge sve to mora zaustaviti i okrenuti u
drugom smjeru. Zato sam odluio, zato se u tom trenutku za
mene odluilo, da na konanu kunju stavim i nju i svoju ljubav
i da tako uinim koliko mogu za njezin spas i za spas svoje
due.

Odluio sam se da na jednome mjestu stojim deset dana izloen

suncu. Ako uspijem da u tih deset dana ni na jedan trenutak ne
izgubim iz unutranjeg oka njezin lik, ako u svakom asu u tih
deset dana budem osjeao radost pri pomisli da to inim za nju
i ako svaki put budem zahvalan
380
to mogu s radou to initi za nekoga za koga bih i sve drugo
inio upravo tako, ja je volim i sve je u redu. Tada u joj rei ta
sam uinio i rei u joj da mogu tako sve dane koji su mi
preostali i pitali je izaziva li to njezin bijes i elju da me
povrijedi, kao to izazivaju drugi izrazi panje i divljenja.
Raunao sam da je to mora slomiti, da to ne moe primiti kao
poklon, kao lijepu rije, kao izjavu ljubavi i potovanja - s
bijesom i sa priguenom mrnjom. Ovo e je sigurno ganuti i
opet e postati dobra i vedra kao prije, a ja u se s njom oeniti i
sve e biti dobro. Pa i ako nekad iskoi njezin bijes, ja u znati
kako da ga otrpim jer je volim i jer za nju mogu odstajati deset
dana na vrelom suncu. Sve u joj rei i njezino e se srce opet
otvoriti prema dobroti i sve e biti u redu.
Ali nisam izdrao deset dana. Sedmog dana sam je, nakon
odlaska gostiju, pitao primjeuje li ona ita na meni, a ona mi je
odgovorila: Kako ne." Tada sam joj sve ispriao i dugo sam joj
govorio o tome koliko je strano to dobrota, ljubav i panja
vrijeaju njezino srce, i upozorio sam je da je njoj ve etrnaest
godina a jo je neudata i pet godina vjerena, a meni osamnaest i
jo sam zbog nje neoenjen, i ubjeivao sam je da e sve biti
dobro i prelijepo ako uspije razumjeti sve to joj govorim, a
govorim joj samo ono to je istina.
- Mali znakovi dobrote tebe su ljutili - rekao sam na kraju veliki znakovi ljubavi tebi su bili malo jer nisu dovodili u
pitanje onoga ko ih daje, pa su ti zato moda bili jadni i navodili
te na bijes. Ovo sada je konani znak jer dalje od ovoga ovjek
ne moe ii prema drugome. Ako na ovo ne pristane, ti si
osuena da ivi protiv
381

7!!
dobrote i ljubavi, a zna valjda i sama ta bi to bilo.
- Zato si ti tako potamnio - zakljui ona iz itave moje prie
toliko, pa krenu prema svojem dijelu kue.
- ekaj, nisam ti sve ovo zato priao - povi-kah da je
zaustavim, ne znajui pravo da li bih vie volio da stane ili da
produi jer sam se jako bojao nastavka.
- Kai - okrenu se ona i stade ne pokazujui nikakvo
iekivanje.
- Ja te, enska glavo, volim i hou da se oenim s tobom, zato
se ovako borim za tebe.
Na to nije odgovorila, samo je stajala zbunjena i zauena.
Kunem se svim na svijetu da je bila zauena preko svake
mjere, a uenje je pokazala samo time to je malo rairila oi.
Nije se naljutila, nije se obradovala, nije se uvrijedila, nije
pokazala da se to to sam rekao na bilo koji nain tie nje. Samo
se zaudila, i to se zaudila onako kako bi se udila rijeci koja
tee uzbrdo.
- Vidi kako sunce isui kou - rekla je kad se potpuno pribrala.
- Trebao bi neto uiniti.
I otila je. Bilo mi je drago to ode, bilo mi je u redu to tako
ode, a nikad u ivotu nisam bio tako zgromljen. Ona se, ovjee,
samo zaudila. Nema vie ljubavi i nema vie pravih ljudi,
kaem ti.
- Zar ona nije prava, mili gospodaru? - upita ena koju je
Jevrejin zvao Sadida, a Tauhidi je, zbog sebe, nazivao Rabijom.
- Meni je divna i ba prava.
- Eno je kako slui drugim enama svog mua, bez djece, bez
snage i bez ponosa. Nismo mi vie tako graeni da moemo
podnijeti veliku ljubav i veliku snagu, valjda smo od loe grae.
Pomislio bi ovjek da je njezin ponos velik, kao kod onih
nekadanjih ljudi, a ona se sasula u hrpicuda to vie ne moe
gledati. Ne znam.
- ta e joj vie ponos? Imala je ljubav, takvu ljubav, ovjee.
-Kakvu?

- Tvoju, vau.
- Nisam izdrao deset dana, rekoh li ti. Tugo moja.
Na Sulejmana se od Tauhidijeve prie natalo-ila mrzovolja
koja mu se inila guom i prljavijom od nosake opreme koju
itav dan vue na sebi, iako je ne zna nositi. Jastukom koji mu je
Jevrejin podmetnuo pod lakat prekrio je otvor kroz koji je
sluao i gledao, osjetivi da e viknuti ili napraviti neku drugu
glupost nastavi li sluati to bezumlje, toliko smijeno i toliko
alosno u isti mah. Uspravio se i sjeo, pa ponovo vidio niz istih
ovakvih jastuka postavljenih vjerovatno pored istih ovakvih
otvora koji se ne vide, pa u sebi, nevidljivo, rukom zaprijetio
Jevrejinu koji je sasvim sigurno nevien podlac kad moe od
ljudi raditi ovakvo neto. Krenuo je prema izlazu da Jevrejina
odmah uhvati i u tvravi prepusti Bakiru i normalnom
postupku, ali se, im je dospio s one strane koe kojom se ulaz
zatvara, sjetio da je on ovdje nosa a ne pomonik emira strae,
da jedino on moe posvjedoiti ta Jevrejin radi od ljudi i da je
on lino traio da Jevrejin od njega to uradi, dajui mu za to
itav dinar. Sve
382
383
je to pomislio u jednom trenutku i u istom trenutku pomislio da
se ne radi o tome to on sebi govori, nego o tome to se s ove
strane one koe misli i osjea sasvim drugaije nego s one.
Moda Jevrejina treba kazniti to od ljudi pravi podlace, ali oni
to trae od njega i dobro mu za to plaaju, neki ak i previe ako su pomonici emira strae. Mi smo, znai, podlaci, a ona
nakaza naplauje da nam to pokae. to vei podlac, to vie on
naplati, a ako je istovremeno veliki podlac i budala, on mu
naplati itav dinar.
Krenuo je prema gradu postien, oblijepljen svojom
mrzovoljom i okien nosakom opremom koju je sada osjeao
kao rogove ili kao rep. Onaj podlac je odmah vidio da on nije
nosa i odmah je znao da se u njegovu rupu zavukao radi
neprilinih poslova, kao da mu se na licu ita kakav je

pokvarenjak i neurednik. A on se, budala, jutros ponosio svojim

preobraajem i sreom koja mu se konano ukazala, a posebno
vrstinom svog karaktera koja mu je, evo, dala da izdri u
uhoenju i pored svih poraza i muka. Jedino onaj budalasti
Tauhidi nije vidio kako se nosau to klipe za njim njuka
gadljivo krivi od opreme namoene znojem, a i on nije vidio
samo zato to inae ne vidi nita osim svojih utvara. Ili je vidio,
pa ga namjerno vue po ovakvim rupama da mu pokae kako
izgleda ivot marljivog pomonika kad se poduhvati posla oko
velike zavjere.
Vue ga i smije mu se, kao to je i red, jer se budala nakitila
oznojenim krpama i vjeruje da je dobila nosaku duu i da se
preobrazila, ako ne u nosaa, onda bar u njegovog brata
roenog. Posebno je traio pravo nosako odijelo i zabranio da
ga operu, ma koliko mu se gadilo navui ga na sebe. Sada je kao
posebno duboku uvredu
384
doivljavao nain na koji mu je ona nakaza rekla da mu maska
nije uspjela, onako uzgred i moda podrugljivo, a sasvim
sigurno kao neto sto bi trebalo biti jasno i budali. On se,
budala, jutros htio rasprsnuti od ponosa to tako smrdi tekim
znojem, to oko sebe vue pravi oblak turobnog zadaha,
vjerujui da je to samo za sebe dovoljno da maska bude dobra i
uvjerljiva. Kao da ljudi nita drugo i ne rade nego idu okolo i
njue nosae. Nije stvar u zadahu nego u neemu to on ne zna i
ega se sigurno ne bi na vrijeme sjetio ni kad bi znao, jer je
budala i podlac. Ide on, usmren kao nosa, pratiti ovjeka u
ovakvu rupu ne bi li doznao neto o Iskrenoj brai!? Da je deset
puta lui, ne bi Tauhidi na ovakvom mjestu govorio o tim
stvarima, pogotovo ne bi govorio onoj sirotici koju je as prije
platio onom gadu. On je to znao, on je to morao znati im je
provirio kroz otvor i vidio s kim je Tauhidi u sobi, ali je sluao i
gledao muni i smijeni obred koji se njega ne tie, sluao i
gledao kao svaki podlac, a sada sebe ubjeuje da je mrzovoljan
zbog odjee usmrene tuim znojem. Moda je zbog toga, ali je

sigurno i zbog osjeanja svoje podlosti, a jo sigurnije zbog

udne i mune prie koju Tauhidi vjerovatno ve godinama
ponavlja u ovom istom obliku, od rijei do rijei ovako, moda
ak ovim tonom i ovoliko jakim uzvicima na ovim istim
mjestima, kao nekakvu zakletvu ili kao znak za prepoznavanje
samoga sebe. Muno, smijeno i strano.
Sulejman se, i ne primijetivi to, poeo baviti Tauhidijevom
priom kao da se ona zavukla izmeu njega i svega onoga
neugodnog to je na njega naleglo, od smrdljive odjee i
mrzovolje do osjeanja da je podlac i tekog stida to je saslu385
ao tuu sramotnu ispovijest. Jesu li se njih dvoje voljeli ili se
nisu voljeli? Je li se meu njima dogodio jedan od onih
nesporazuma, estih u ovakvim vremenima, koji ljude
beznadeno odvajaju jednog od drugog ili je sve to od samog
poetka bilo onakvo kakvo je ispalo na kraju -smijeno i
beznadeno, jadno i jezivo?
Tauhidi je, naravno, budala jer se ne pokazuje ljubav tako da
stane na sunce. Po tome bi on sada trebao progutati ivu ribu i
time svoju enu osloboditi osjeanja da je zanemaruje. Ne ide
to, ne radi su tu o ivoj ribi ili bilo kakvoj drugoj rtvi. Radi se o
tome da ona ve beskrajno dugo u istoj sobi ponavlja iste rijei i
da se od tog ponavljanja ve davno umorila ona, a pogotovo on.
Moe on gutati ribe i lavove, moe stajati na suncu i na mjesecu
dok se ne okameni, meu njima se nee promijeniti nita, jer
njegova ena u njemu izaziva samo tuno osjeanje da bi sve
bilo isto i kad on ne bi bio tu. Radi se o tome da se njegova
linost ne sabire vie oko nje, valjda zato to se njezina ne sabire
vie oko njega, pa je on ne uspijeva vidjeti kako valja. Uvijek joj
se lice rasplinjava i pretapa se s licem njezinog oca, njegovog
emira ili s licem neke ene koju je nekada gledao i koje se vie
ne uspijeva sjetiti. Njih dvoje su valjda umorni, a umora se
nee osloboditi tako to e se posaditi na sunce. Al--Nadim
spominje spise koji poduavaju porobljavanju volje, gutanju
maa i vakanju stakla, pa je i on, ako je znao raditi i radio sve

to, sigurno stajao u neko doba pred svojom enom i pitao se to

e on tu. Pa doveo drugu enu i onda se dvostruko pitao. O
umoru se radi, radi se o mogunosti da se jasno vidi oblik
neijeg lica, a ne o vaarskim vjetinama i junakim djelima.
386
Dobro je emir govorio", pomisli Sulejman prolazei kroz junu
kapiju i skreui prema tvravi. Sutradan nakon onog
razgovora s Tauhidi-jem razgovarali su njih dvojica, a poeli su
Sulcj-manovim pitanjem ta emir misli o svemu.
- Nije on lud - odmah je odluio emir - bilo bi u isti mah i malo
i mnogo rei da je on lud, jer on je otiao dalje od ludila a ipak
nije lud. Sigurno je da se ne pretvara i da ne lae, on vjeruje
ono to govori i radi ono to kae, ali je mimo toga normalan i
uredan ovjek.
- Mislim da njemu ipak treba stati u kraj, nije mi ba u redu to
to on govori.
- S njim ti je kao i sa svim drugim ljudima -uzdahnu emir moe ga goniti ako ti je do toga, jer sigurno nije ba potpuno u
redu, a moe ga pustiti ako ti se ne goni, jer ipak nita ozbiljno
ne radi.
- Njegove misli nisu tako potpuno bezopasne. Mi dobro
znamo ta je s duama umrlih, a on se naao da ih doziva i
vraa u ovaj svijet, pa o tome pripovijeda okolo. Moe misliti
kako je tek s njegovom Iskrenom braom.
- To je njegov posao, moj Sulejmane. Svi mudraci i ti to piu u
ovom su svijetu radi toga da stvaraju zbrku, kao to smo mi
ovdje da stvaramo red. Zato sam ti ja jednom i govorio, ako se
sjea, da je od svih poslova ovdje na najvaniji i najvie od
ovog svijeta, a ti se smijao i mislio da zbijam ale. Pogledaj ti
neto napisano. Vidi jednu izuvijanu liniju, vidi neke take i
crtice, gleda to i kao da unutranjim uhom uje glas koji ti
govori te napisane rijei, recimo glas onoga koji je to zabiljeio.
Eto ti odmah zbrke: on je odsutan, glasa nigdje i rijei nigdje, a
ti neki glas kao da uje i rijei su ti tu. Tu je glas i tu su
387

rijei, samo ne idu preko ovoga nego preko unutranjeg uha,

ravno u njega. Kao da ti on odsutan govori, a ti ponavlja
njegove rijei. Ve ti je samo pisanje, znai, zbrka jer glas
odsutnog ovjeka ini vidljivim. Pa onda pogledaj ime se ono
bavi i o emu pie, brate moj slatki. Nee on govoriti o tebi i o
meni, o onima koje vidi i uje, nego o nekim davnim ljudima ili
ak o ljudima koji nikad nisu ni ivjeli, ili e te poduavati ta
brojevi mogu, ili e neto mudrovati o dinima i njihovim
navikama, iako nikad nije sreo niti vidio dina. Moe neko
misliti da su oni budale ili prevaranti, a ja mislim da je to
naprosto njihov posao. Oni iz nevidljivog svijeta dovlae ovamo
neke odsutne ljude, kao to ti, na primjer, kad ita iz
odsutnosti dovlai njihov glas i recimo njih, cijele. Ne znam,
dodue, emu to slui, ali raunam da za neto treba im se
dogaa. Jedino mislim da smo mi mnogo vaniji od njih jer mi
uvamo i ureujemo ovaj svijet, a oni u njega dovlae dijelove
nekih nevidljivih svjetova i trude se da se ovaj na pobrka s tim
njihovim svjetovima. Mi ovaj na branimo od njih i zato je
dobro to smo u ovom svijetu mi vaniji od njih, jer se ipak ivi
u ovom svijetu. Ja to tako razumijem i zato mi ne smeta jako
kad oni rade svoj posao. Neka svak radi svoje.
- Ne smeta ni meni ako svoju zbrku ne prodaju drugima.
- Ovdje je prodaju uglavnom tebi - nasmija se emir. - Ti meu
nama ita ono to oni piu i ti se ljuti kad ne piu po tvome i
onako kako se tebi svia.
- Ja bih ovog Tauhidija pratio neko vrijeme. Da vidim ta radi,
ta i kome govori, s kim se i zato via. Prije ili kasnije, on e
me odvesti do
388
Iskrene brae ili mi bar otkriti ta oni spremaju i ta stvarno
misle.
v
- Sto ne bi pitao njih ta spremaju i misle? To ti je jednostavnije
nego da njega uhodi.

- Ne znam ko su, ne znam nikoga od njih. Govorio sam ti ve

da oni kriju imena.
- Dobro, to pitaj njega, rei e ti ovjek ako zna. Silno e se
umoriti pratei ga, izgubiti vrijeme i snagu, nai se mnogo puta
u smijenoj situaciji, osjetiti neki put da ti je on postao vaniji od
tebe... I zato sve to? Da bi se igrao uhoenja. Ne vrijedi.
Sulejman se nije sloio s emirom jer je smatrao da zvijer treba
tajno pratiti pa je iznenaditi kad tebi odgovara, ali mu to nije
mogao objasniti jer ga emir nije htio sluati nego mu ostavio da
radi po svome. Sada je, vukui se po najveoj egi kroz grad,
zakljuio da je emir bio u pravu jer je on, pratei tajno svoju
zvijer da je iznenadi kad mu bude odgovaralo, postigao jedino
to da se nahoda po gradu koji ga ne zanima i to u
najnezgodnijim vremenima, nanosa se prljave i usmrene
odjee i gotovo zaboravi svoj normalni ivot. U vezi s tajnama,
saznao je toliko da je Tauhidi, vie ili manje tajno, volio kerku
svog strica i da sada, pod stare dane, okolo o tome pripovijeda.
Dobra nagrada za tako mali trud i nikakve neugodnosti.
On je to govorio brzo i naviknuto, kao to govore recitatori. Ko
zna koliko je puta ponovio svoju priu i ko zna pred koliko
slualaca. Njemu je valjda to postalo navika, kao drugim
ljudima molitva ili povremena putovanja u hladnije krajeve.
Kad te od ovoga ovdje pone hvatati amotinja, kad ti prijatelji,
ena, hrana, tvoj vrt, vie ne donose radost a posao ti lei na
leima kao
389
tovar koji vue bez razloga i cilja, ti se spremi i ode negdje
visoko, gdje ima trave i vjetra, gdje razno drvee pravi hlad a
potok tee onako, sam od sebe. Tako povremeno odlazi da bi
spasio svoju duu, i to ti odlaenje postane navika bez koje vie
ne moe i bez koje ti ne bi bio ti, i ono se ponavlja u pravilnim
razmacima, tanim i pouzdanim kao smjena sunca i mjeseca.
Izgleda da isto tako onome u odreenim razmacima dolazi da
pripovijeda o svojoj ljubavi i o tome kako je deset dana stajao na
suncu, odnosno nije stajao jer nije izdrao. Jedino to estit

ovjek sasvim dobro zna zato neko ide u hladnije krajeve, a ne

moe ni naslutiti zato bi neko pripovijedao o stajanju na suncu.
Zato bi neki ovjek, pored svega podnoljivog to na ovom
svijetu moe raditi, izabrao to da kao molitvu ponavlja priu o
ljubavi koja je propala zato to on nije odstajao deset dana?
Dok je po glavi premetao to pitanje, sinula mu je misao od koje
je poskoio kao udaren. Nije to, u stvari, bila misao nego itav
niz misli sloenih u razne figure, ali ih je on vidio sve odjednom
i kao jednu misao, upravo onako kako, po nekim miljenjima,
dragi Bog vidi svijet - sve stvari u svim krajevima sa svih strana
odjednom, i to u svakom trenutku i prolost, i sadanjost, i
budunost svega. Tako su njemu odjednom sinule mnoge,
razliito rasporeene misli, a on ih je u jednom trenutku sve
vidio, sve razumio i krenuo prema Tauhidijevoj kui.
Razumio je da Tauhidi pria svoju priu zato to mu ona ne
doputa da zaboravi svoje lice. Ako u njegovom ivotu ima
neto to je zaista, neporecivo i konano on i ba on, to je ona
ljubav koje nije bilo i ono stajanje na suncu, tako da on
moe, kad god ne razumije to to mu se dogaa, kad god je
izgubljen pa ne zna ta bi i kako bi htio, ispriati nekome svoju
priu i prisjetiti se ko je i kakav je. Razumio je da je Tauhidi
mudar, da je mudar bar oboliko koliko misli onaj ludi Behram,
jer zna da ovjek moe uvati svoja lica jedino ako ona imaju
neki oblik i zna da ih on moe sauvati jedino ako zna taj oblik,
pa je sebi, kao oblik svog lica, zadao unutranje lice dalekih
starih junaka. Kad god mu se uini da mu to njegovo lice
izmie, da se rastae u neto bez oblika ili neto s mutnim
oblikom koji on ne bi mogao prepoznati, kad god osjeti da mu
stvarnost izmie i da ne stoji na svome mjestu u svijetu, on se
podsjeti na svoj poraz, nanovo se postidi zbog onog sluaja kad
je iznevjerio svoju junaku prirodu ne izdravi zadatih deset
dana i tako ponovo zadobije lice koje prieljkuje, junako lice
koje pamti kao svoje, koje zna, koje njegovoj linosti i njegovom
ivotu daje jasan, vrst i poznat oblik.

Taj izbor, dodue, ne govori dobro o njemu jer ko danas, osim

budale, moe eljeti da bude junak i ko, osim najnitavnijeg
licemjera, moe eljeti da tako izgleda? Danas o sebi pouzdano
znam jedino to da sam napravljen radi kvarenja i izvrgavanja u
gadost lijepog Boijeg svijeta. Znam da se u meni lijepa i bistra
voda pretvara u mokrau, znam da najljepe darove vrta
pretvaram u najgori smrad, znam da su najvea djela mojih
starih puke rijei i znam da se ljubav pretvorila u teki umor
otkako se srela sa mnom. Pa da ja budem junak o kakvom
Tauhidi pria?! A znam da nisam najgori i najnedostojniji meu
svojim blinjim.
Ali je mudro, preko svake mjere je mudro,
nai neki oblik za svoju rasprenu linost, sabrati to siroto lice
koje se stalno mijenja prema sugovorniku, prema situaciji,
prema mirisu koji se nataloio okolo. Tu je Tauhidi mudar.
Ja ne mogu znati kakav sam jer sam oduvijek svakodnevan, a
ne moe u svakodnevici stei, prepoznati i sauvati bilo kakvo
jasnije lice. Izmeu oca i ene, izmeu vrta i posla, izmeu elje
da ti bude ugodno i obaveze da bude dobar prema blinjem
svome, ti ne moe otkriti kakav si i ta ti stvarno treba,
pogotovo kad su ti blinji uvijek na oima i kad oni to znaju
mnogo bolje od tebe. E zato sebi mogu zadati oblik. Ako ne
mogu navui grubu haljinu i krenuti sa zdjelom za milostinju
prema kraju svijeta, poput onih veseljaka to trae svoje lice i
pravu vjeru uz pomo milostinje koju im ja moram dati (a to
stvarno ne mogu, neudobno je i sasvim lieno dobrog ukusa),
mogu nai nekog ovjeka koji mi se dopada, upoznati ga kako
trai Tauhidi i zadati ga sebi kao svoje pravo lice, kao konani
oblik moga Ja. Poto sam lijen i raspren, ja ne znam ta bih
rekao bratu koji je za mene priredio skupu i neukusnu veeru,
pokvarivi mi svojom veerom odmor ili neki stvarni uitak, pa
mu govorim ono to on oekuje jer mi je mnogo manji napor
rei mu to nego se sabrati, odgonetnuti ta ja stvarno osjeam i
mislim, pa mu rei to to osjeam i mislim, objasniti mu da na to
imam pravo i da to nije protiv njega, pa odgonetnuti ta sve to

znai za njega, za mene i za na odnos, pa... Ovako, kad imam

neki zadati oblik, ja znam ta bih trebao osjeati i misliti, pa
odgovaram brzo, kratko i jasno, upravo onako kako stvari stoje,
kako bi trebale stajati i kako ja hou da stoje.
A moe li za njega biti boljeg lica i udobnijeg oblika od onog
Tauhidijevog Gazvana? On, ovjek, nije bio junak nego je samo
znao da unutranje i vanjsko trebaju biti u nekakvom skladu i
da on treba raditi vodei rauna o tom skladu. Ako bi upoznao
tog ovjeka i usvojio bar neto od njegovog oblika, ivot bi mu
mogao postati mnogo jednostavniji i neto podnoljiviji.
Sve je ovo i jo mnogo toga manje mutnog sinulo Sulejmanu u
glavi onog trenutka kad je poskoio i skrenuo korak prema
Tauhidijevoj kui. Znao je da Tauhidi ivi kod jednog trgovca,
u lijepoj kuici u vrtu, znao je da e mu tamo biti lijepo, jer
itava kua mirie na naranu ili na suho lie jedne besplodne
palme iji miris nije uspio prenijeti dovde iz ranog djetinjstva.
Znao je da e jo jednom pregledati hrpu Tauhidijevih spisa
nee li nai neki trag o Iskrenoj brai i znao je da e dva spisa o
Gazvanu nai pored leaja, izmeu dvije lijepo izrezbarene
drvene ploe sa prekrasno uraenim paunima od bjelokosti.
III DIO: KUCA
- Ti zna najvee kupatilo u trgovakoj etvrti, ono blizu
bazara? - pitao je Sulejman Bakira. - Tamo je onaj ogromni rob
kojeg sam ja nedavno doveo u tvravu.
- Behram se zove, za sebe kae da je prijatelj ovog Tauhidija to
ga ja pratim. Priljiv ovjek, jedino pred Tauhidijem zna utjeti,
sreli su se dvaput u posljednjih deset dana.
- Za tebe nema tajni - zakljui Sulejman trudei se da mu glas
zvui pohvalno. - A zna li ono naselje uz rijeku, van grada,
kroz junu kapiju.
- Ne, estit ovjek tamo ne zalazi. Ali ako bi trebalo.
- Ako bi trebalo?
- Imam jednog berida, dobrog prijatelja, koji je zbog svog
posla tamo varen i peen, moe nam rei i uiniti sve to treba.

- Treba nam nekoliko ljudi, recimo petorica. Jakih, spretnih i

spremnih.
- To kota. A u tvravi takvih imamo besplatno, ako ti smijem
napomenuti.
- Trebaju nam oni koji su u gradu nepoznati, moda neki
stranci kad bi se nali.
- Ako bi mi objasnio.
- Treba ubiti Behrama, on je u dosluhu s Tauhidijem, a onda
nam trebaju i svjedoci.
- Kakvom dosluhu? Zar nije bolje da ga
dobro pretuemo i zabranimo mu taj dosluh? Sigurno e
posluati nakon dobrih batina i lijepog razgovora.
- Kasno. Ko bi vie od mene volio da moe tako, ali je sasvim
kasno.
- ta su uradili?
- Za sada malo ili nita, ali bi htjeli mnogo i hoe ako im se ne
stane u kraj - odgovori Sulej-man i posegne za Raspravama"
koje su mu trebale biti dokaz pred Bakirom. - Hoe da srue
svijet i da, kad ovog ovakvog svijeta vie ne bude, izgrade svoju
Dravu pravednih i u njoj Duhovni grad koji bi bio svuda jer ne
bi bio ni na kopnu, ni na debelome moru. Evo, ovdje ti je to,
jasno pie.
- Njih dvojica? - udio se Bakir, pitajui pokretima ruku i
izrazom lica je li sve ovo Sulej-manova prijateljska ala,
oigledno spreman da se od srca nasmije.
- itava tajna grupa, govorio sam ti za Iskrenu brau. Za
sada samo priaju, evo ovo priaju - pokaza Sulejman knjigu ali zna se ta dolazi nakon prie.
- Samo to je njihova pria malo udna, ko e povjerovati u
grad koji je svugdje, pa i na debelom moru i u vazduhu. Slabo
e oni proi s tom priom.
- Ti e prvi povjerovati ako ti najprije napune ui
pravednou, a onda ti za leda postave dvojicu s batinama.
Ti bar zna kako dobro batina ubjeuje.
- Kako oni misle sve to izvesti?

- Stvarajui zbrku. Raznim e opsjenama ubijediti ljude da su

meu nas doveli davno umrle i da su ovaj svijet ispunili
stvarima iz nevidljivih svjetova. Moda e to ak i raditi, moda
su
otkrili neki nain. im ono govori o pravednosti, zna da je na
sve spremno a pogotovo na svaku vrstu lopovluka i lai. uo si
da Tauhidi govori o Gazvanu? To ti je emir strae iz vremena
prvih kalifa kojeg on nastoji vratiti u na svijet, ne valjamo mu
valjda na emir i ja. A kad tako pobrka svjetove, kad zbuni ljude
i oduzme im povjerenje u stvarnost, njemu su sva vrata
otvorena i on moe raditi ta hoe. Jesmo li se razumjeli, dragi
moj Bakire?
- Potpuno. Ali ta mi moemo uiniti da ih zaustavimo?
- Ono to i inimo, ba ovo to ti govorim. Nai e pouzdane
ljude da ubiju Behrama i nestanu, a onda emo uhvatiti
Tauhidija. Prijatelji su, imamo sve razloge da sumnjamo u
njega. Iskrena braa e sigurno neto uiniti, nekako se javiti, a
tada emo znati ko su i s kim imamo posla. Ili e on, da spasi
svoju duu, kazati o njima sve to ga pitamo, a moda e nas
uputiti i kako da ih do kraja razotkrijemo.
- Samo ja ne bih u to mijeao nepoznate ljude. Hajde se zakuni
da taj to ga uzme nije ve njihov.
Sulejman je jedva suspregao smijeh i elju da izljubi Bakira za
ove rijei. Zamislio je one njuke koje je vidio kod Jevrejina
kako sjede i raspravljaju s uzvienom Braom o tome zato je
saznanje preko uitelja vie od saznanja istim razumom, pa mu
je itavo tijelo uzdrhtalo od potrebe za smijehom. Ipak se
suzdrao, jer se na vrijeme sjetio da je na tu suludu zamisao
Bakira naveo upravo on svojom priom o namjeri da se svijet
srui uz Behramovu pomo. A ne moe se svijet ruiti bez rulje
kakvu je gledao u onoj rupi. Bakir je, znai, samo razumno
zakljuivao, a na Sulejmanu je da njegovo razumno
zakljuivanje dalje uputi kamo treba. Zato se ne smije smijati i
zato niim ne smije pokazati da mu kod Iskrene brae vie
smeta njihova prazna umiljenost i nedostatak ukusa u onome

to rade, a pogotovo u namjerama, nego njihova sklonost

zavjeri, iako se ni sklonost zavjerenikim poslovima zaista ne
moe previdjeti. On, dodue, nema dokaza za takve njihove
namjere, ali razloga da u njih vjeruje ima vie nego dovoljno. A
pogotovo ima razloga da se zgraava nad njihovim ispraznim
brbljarijama meu kojima Duhovni gradovi koji su istovremeno
svugdje i nigdje nipoto nisu najgora.
- Ti, znai, misli da ih trebamo pustiti da rade ta im je volja? upitao je kad se oslobodio potrebe za smijehom, namjerno
draei Bakira.
- Ne daj Boe! - uzviknuo je Bakir povrijeeno. - Ja bih, ovjee,
ubio roenog brata ako bi se odao takvom poslu i poeo raditi
protiv mene i mojih emira, a sada samo smiljam ono to je
sigurno da nam ovoliki posao ne ispadne jalov. Ne moe ti
svakome dati da ubije, pogotovo ako ti je vano da to bude
sigurno i da za to crna zemlja ne sazna. A to je gad, to e danas
za dinar ubiti svog brata, a sutra e za pola potkazati svoju
majku roenu.
- Jedini nain da to bude sigurno, a tajno, bio bi da ga ubije
jedan od nas dvojice - zabrinu se Sulejman. - A to ne moe, zna
i sam.
- To moe, ba o tom ti ja i govorim - podvi-knu Bakir. - To
mora, ba to.
- Nije to lako, prijatelju moj mili, treba stisnuti pa ubiti ovjeka.
- Nije to ubiti ovjeka, gospodaru - oduevljeno poe
objanjavati Bakir - to je ukloniti
nevolju. Je li mi poeo raditi o glavi? Jeste. Je li moj posao da
uklanjam one koji ne potuju red? Jeste. Ja znai samo radim
svoj posao, a on se ne bi ni uputao u to da je kakav ovjek.
- Ne znam, bojim se da ja ne bih mogao.
- Ti nemoj, zar mi nisi sam govorio da mi radimo svaki na svoj
nain. Ja u ga ubiti, a i on i ja znamo zato ga ubijam pa mu
nita ne moram govoriti.
- Misli da bi ti to mogao? - upita Sulejman oklijevajui i
premiljajui se i nakon to je Bakir potvrdio. - Pazi, nije to

jednostavno, mnogo toga treba pripremiti i namjestiti, nije onu

budalu lako ubiti. Svjedoke treba nai, sve treba namjestiti
da bude uvjerljivo.
- Sve imam. Neki dan sam ih pratio kroz junu kapiju, Tauhidi
ima tamo nekakvu enu, a kad god moe platiti, povede i
Behrama koji je poludio za nekakvom bijelom. Kod jednog
Jevrejina, koji je pola sata uivao priajui ta Behram radi i
kako se on i ta ena vole. Lako mi je urediti da Behram dobije
novac, a kad odjuri do svoje ljubavi, ja ga saekam na
izlazu i ubijem ga. Nije teko srediti umornog i zanesenog
ovjeka, a sve se slae kako nama treba. Zna se ko ga je spojio s
tom enom, zna se ko mu je plaao za nju, zna se ko ga moe
oekivati na tom mjestu. Sve se zna. S dva berida koji e mi
odmah povjerovati da sam vidio Tauhidija i koji e rado
posvjedoiti sve to uju od mene, dobili smo ono to nam
treba.
- Prekrasno, prekrasno, prijatelju moj -ganuto je
proaptao Sulejman. - Sva je mudrost u tome da se na
istom poslu nau
ljudi koji razliito misle i razliito rade, pa se onda oni
dopunjavaju i posao mora biti uspjean i s blagoslovom. Idemo
raditi, mili moj, neka te Bog prati.
Otpremivi Bakira, Sulejman se vratio u svoju sobu zadovoljan i
razdragano uznemiren. Bio je siguran da je ovo uradio onako
kako bi i Gazvan uradio u svojim najboljim trenucima. Sve je
savreno smislio, sve je uredio vodei rauna o skladu vanjskog
i unutranjeg, sve je vodio onako kako bi vodio najvei majstor.
Nije on poslove dijelio otprilike nego je vodio rauna o
karakteru, navikama i sklonostima ljudi, tako da e svaki od
njih svoj posao raditi kao svoju linu potrebu. On je dao Bakiru
da Tauhidija prati nekoliko dana, koliko je trebalo da pobjesni
na tog ovjeka bez reda i dostojnog svake kazne, ovjeka koji ne
ide u damiju, koji ne zna s kim se drui, koji ne jede kad treba i
ne spava kad treba. Onda je Tauhidija prepustio Ismailu znajui
koliko e on pobjesniti na nekoga ko ne prestaje govoriti o

velikim i mudrim stvarima, o raznim krajevima i stranim

ljudima, a Bakira je povukao da mu povjerljivo i zabrinuto pria
o Iskrenoj brai i njihovoj zavjeri protiv svijeta, dajui mu ak
da ita Rasprave" i upozoravajui ga na pojedina mjesta. Sada
e Bakir ubiti Behrama iskrenije i radosnije nego to bi poljubio
uenu enu, osjeajui da za to ubistvo ima toliko line i toliko
duboke razloge da se nema prava premiljati. A tek emo
vidjeti s koliko e radosti i linih razloga Ismail dovesti
Tauhidija, onako bijesan i uzdrhtao od elje da se osveti za sve
mudre razgovore kojima je bio izloen.
To je taj sklad vanjskog i unutranjeg o kojem siroti Tauhidi
toliko pria, a da nije ni
naslutio ta bi to moglo biti u ovom stvarnom svijetu. To bi
moglo biti, i jeste, ono to je on otkrio i ime se ve koristi, to bi
moglo biti da upozna ovjekovo unutranje lice, da iz toga
predvidi kako e se on u kojoj situaciji ponaati, pa da sklopi
njega i situaciju tako da dobije od njega ono to ti treba i da on
sam izmijeni situaciju u koju si ga uklopio onako kako tebi
odgovara. Eto to je ono to je otkrio upoznajui Gaz-vana, a to
Tauhidi nije otkrio i nee, iako mu je ba on ukazao na
Gazvana.
S posebnim ponosom je Sulejman mislio na to koliko je siguran
u uspjeh svog poduhvata. On je poslao Ismaila da uhvati
Tauhidija i odvede ga u tvravu prije razgovora s Bakirom, kad
jo nije mogao znati hoe li Behram biti sreen i kako e biti,
ak i ako bude. Poslao ga je s jasnim i konanim uputstvima,
siguran da e biti onako kako on predvia i siguran da e i s
Bakirom izii na kraj onako kako mu odgovara, ma koliko s
Bakirom teko bilo sve, na primjer pozdraviti se, a kamoli izii
na kraj. I onda je, evo, kao jo jedan dobar znak, ispalo s
Bakirom ak lake i s manje problema nego sa svojeglavim
Ismailom.
- Jesi li ti nekad bio u Basri? - pitao je Ismaila jutros kad je
doao.
- Nisam i time sam prilino zadovoljan.

- to si zadovoljan, nije to neki veliki uspjeh.

- Nije, ali nije ni neuspjeh. Raunam da je nisam duan vidjeti
jer bih se rodio tamo, a ne ovdje, da je dragi Bog htio da je
vidim. Ako nisam duan a ipak je odem vidjeti, morao bih
vidjeti neto osobito da to ne bude neuspjeh, a Basra mi vala
nije neto osobito.
- Kako zna da nije ako nisi bio?
- Nije to teko znati. Jesi li ti bio? I je li neto osobito?
- Nije, iskreno govorei.
- Eto vidi. ulo bi se ono da ima nekog uda, pa onda ovjek i
da ode, ako je radoznao i ako nema iva mira sa sobom, a ovako
ba ne znam to bih.
- Ti znai ne bi volio otii do Basre?
- Ne bih, ako ne moram. A ako moram pa ne mogu izbjei, ta
u nego otii. Iako opet ne vidim to bih morao, prometnuli bi
se nekako i Basra bez mene i ja bez nje. Ali ti e, raunam, ipak
bolje znati.
- Ne znam ni ja, jedan od nas dvojice svakako e morati na
neko vrijeme.
- Onda bolje ti, ako si ve bio, mnogo e se lake snai i inae ti
je bolje.
- Ti i ne pita kakav je posao? - primijeti Sulejman muei se da
nekako pree na stvar koju je Ismail zaobilazio kao i sve drugo
to je mogao zaobii.
- Raunam da e mi ti kazati ako bih trebao znati. A ne vidim
opet to bi mi kazivao i to bih ja znao, ako ve ti ide to obaviti.
- Ide jedan od nas, jo uvijek se ne zna koji, jer imaju dva posla.
- Ja bih onaj drugi, ako mi da da biram i ako ne treba nigdje
ii.
- Dobro, ti e ovaj drugi - nasmija se Sulejman - ali opet mora
sve znati.
- Volim ja znati sve to se mora pa te molim da mi objasni pristade Ismail uurbano, kao da se boji Sulejmanovog
mogueg premiljanja.

- Radi se o tome da se u Basri pojavila nekakva tajna grupa,

Iskrena braa se zove. Izgleda da oni sudjeluju u velikoj zavjeri,
moda
je ba oni vode, a reklo bi se da je jedan od njih ovaj tvoj
Tauhidi.
- Odmah sam znao da je s tim jadnikom neto tajno u pitanju.
Ne zna ti on dvije ljudske sastaviti, a jako se trudi da ko ne
razumije ta govori - sloi se Ismail.
- Mislio sam da jedan od nas ode do Basre i tamo oslukuje ta
se pria, pronosei glas da je Tauhidi uhvaen zbog veza s
Iskrenom braom, a drugi da ovdje uhvati Tauhidija i nastoji ga
natjerati da mu kae neto o njima. Ako neto saznamo od
njega, dobro je, a i ako ne saznamo, onaj koji bude u Basri
sigurno e vidjeti koga je posebno uznemirila vijest o Tauhidiju,
pa e po tome znati ko ima veze s Iskrenom braom i ko im
pripada. Je li tako?
- Dobro si ti to smislio, idem ja odmah njega hvatati da se ne bi
ta promijenilo.
- Pazi, molim te, ima posla s opasnim ovjekom spremnim na
sve - govorio je Sulejman, zaboravljajui da Ismaila prijateljska
briga nee ganuti kao Bakira - a kasnije mu govori da emo mu
ubistvo natovariti na vrat, da emo ga lopovom napraviti, da
emo svata smisliti ako nam ne kae togod o njima.
Uskoro bi se Ismail mogao i pojaviti s vijeu da je Tauhidi u
tvravi, isprepadan ili bar zbunjen i spreman na povjerljiv,
prijateljski razgovor. Ako ga Ismail ne bude obradio, on e mu
rei za Behrama, a tada e, s mrtvim prijateljem na dui,
Tauhidi sigurno rei sve to ga bude pitao, pa i ono to ne bude
i to nikad ne bi ni pomislio da pita. A onda e umiljenu
basransku gospodu sazvati i priupitati ih za Duhovni grad i za
zbir svih znanja u jednoj knjizi, moda dobro napisanoj ali
zamiljenoj bez imalo ukusa i osjeanja mjere. Kakva je to,
molim te, elja da objasni sve i sakupi sve na jedno mjesto?
Na ovom se mjestu Sulejmanovo nizanje lijepih prizora
usporilo, a onda sasvim prekinulo jer ga je zbunilo pitanje kojeg

se sve ovo vrijeme nije sjetio. Sve je na trenutak stalo, a onda je

Sulejman, govorei glasno kao da se obraa drugom, ponovio
svoje pitanje proirujui ga pretpostavkama. Otkrijem ja ko su
Iskrena braa, i upadnem na njihov skup, i sve ih pohvatam. I
ta u onda s njima? Recimo da su sklopili zavjeru i da je ja
otkrijem i ak dokaem. ta s tim? To nije moj posao, to bi
rekao emir, a pogotovo nije moje da itav taj napor i zbrku koja
e poeti kasnije uzimam sebi na vrat. Koji je moj razlog za sve
to? Istina je da itava zamisao Iskrene brae i sve to njihovo
okolino brbljanje kod pristojna ovjeka mora izazvati
netrpeljivost, ali netrpeljivost prema njima nije razlog da sebi
natovarim toliku nevolju na vrat.
Zbunjen ovim otkriem, Sulejman ustade i, vrtei se po sobi,
uze sebi objanjavati da se negdje dogodila neka greka, pa
poe od poetka nabrajati sve injenice, ne bi li otkrio svoju
greku i otklonio je dok jo ima vremena. Najprije je itao
Rasprave" Iskrene brae koje su ga naljutile svojim ogromnim
ciljevima i mutnim tekstovima punim zaobilaenja kojim bi da
ostvare te ciljeve. Poelio je da im se osveti nekom zlobom pa je
smislio zavjeru, ali emir nije pristao da se u to uputa. Onda je
sluao Tauhi-dija i jo jednom pobjesnio na mutnu brbljivost
kojoj je sve jasno, pa je zato sama sasvim nejasna, ali je emir jo
jednom ostao miran. A onda su se bez ikakva razloga nanizali
susret s Tauhidijem, nerazumljiva osjetljivost prema
Bakiru i elja da ga vee za sebe, nepotrebna rasprava s emirom
i bolna elja da raskrinka zavjeru koja ga se nimalo ne tie i koju
je moda lino on izmislio zbog netrpeljivosti prema mutnim
tekstovima koji bi da obuhvate sve.
Ovo danas je on prekrasno smislio i sve je rasporedio tako da
mora uspjeti, jedino jo da smisli ta e s tim uspjehom. Nauio
je od Gaz-vana kako da spoji vanjsko i unutranje kod Bakira i
kod Ismaila, kod Tauhidija i kod raznih situacija, jo jedino da
naui kako da to dvoje spoji kod sebe. Jedina greka je, znai, u
njemu, i to u tome to je poduzeo ovoliki posao bez ikakva svog
razloga. Ili, to bi moglo biti jo gore, zbog razloga koji je

izmislio iz nepotrebne mrzovolje. Trebalo bi jo malo itati

Gazvana, moda ukae na neki put da se naknadno otkriju
razlozi za jedan veliki posao i moda objasni kako izii na kraj s
uspjehom s kojim ne zna ta bi.
Da nekako razbije ili bar prikrije od sebe zbunjenost koja mu je
teko padala nakon onog razdraganog samoljublja, Sulejman
uze opet prelistavati tekstove o Gazvanu koje je ukrao iz
Tauhidijeve kue. Mora ga pitati jesu li ovo stvarno pisma koja
su razmjenjivali Mukaffa i njegova ena ili je to on napisao. Ovo
bi inae mogla biti neka njegova pria o Mukaffi, pisana po
uzoru na Mukaffinu priu o Gazvanu, ali bi sve ovo moglo biti i
materijal koji je on sa raznih strana skupio za pisanje onog svog
adaba o Mukaffi. Ali bi se o odnosu unutranjeg i vanjskog iz
svega ovog malo ta moglo nauiti ili bi se barem teko nalo
neto to bi njemu sada pomoglo.
S ovim drugim dijelom su stvari neto jasnije,
ovo bi zaista mogao biti Gazvanov dnevnik. Malo e njih,
moda samo on i ona Jevrejinova Sadida, znati da je sve one
razne Rabije u dnevnik utrpao Tauhidi raspravljajui sa svojom
Rabijom i naknadno prepravljajui njihov odnos na razne
naine. Da je budala proitao kako valja ono to je svojom
rukom dopisao Gazvanovom dnevniku, ne bi se morao ovoliko
muiti, jer bi mu bilo jasno da s njim i s njegovom Rabijom nije
moglo biti drugaije. Pa oni se ni kasnije, ni do danas, ni u
njegovim zakanjelim potragama i pokuajima da se makar dok
pie nae s Rabijom, nisu sreli lijepo, potpuno i istih oiju.
Kako mu nije jasno da njima naprosto nije dato? I je li zaista
istina da ljubav ovjeka ne moe umoriti dok se ne ostvari? Evo
ak i sada, kad je pie i kad mu se mora initi da je sva u
njegovim rukama, oni se zaobilaze, susreu preko treeg i
uzalud se dozivaju. to ne usporedi svoje Rabije s Mukaffom i
njegovom enom, to ne vidi kako se oni uju i kad se ne zovu?
Zar mu se zaista nije objasnilo nita od svega ovoga i zar mora
izvoditi sva ova uda i jecati za svojom Rabijom kad god nema
pametnijeg posla?

I onda sve to pripie Gazvanu koji se vie ne moe braniti. To

nije tano. Nije se Gazvan susretao sa sviraicama i jecao im o
svojoj unutranjoj tajnoj boli dok mu kod kue sjedi sama ena,
niti je bilo koji Gazvan bilo kada lomio ruke sviraicama. Zna se
ko ide kod Jevrejina i obilazi takve ene, a zna se i da je Gazvan
ovjek od reda, ovjek sa jasnim i konanim licem, ovjek koji e
prije iznevjeriti svoj ivot nego svoj red. On, ovjee, brani red,
on ga odrava, on ivi od njega, pa da on obilazi kojekakve
Rabije i jeca od njihovog razumijevanja. Nema toga, dragi moj
Tauhidi.
Sulejmanovu bijesnu raspravu s odsutnim Tauhidijem prekinuo
je Ismail tako to je naprosto odgurnuo roba koji je uao da ga
najavi i upao u sobu s licem uarenim od ponosa, radosti i
nestrpljenja. Sulejman se nije ba obradovao ovom upadu, jer se
normalan ovjek nee i ne moe obradovati kad mu neko
uskoi u sobu i zatekne ga nad rastvorenim rukopisom, ali ga je
preplavila prava mrzovoljna netrepljivost dok je gledao kako se
Ismail gui, kako mu se rijei kotrljaju i sudaraju po jeziku, a
uti i trpi ekajui da Sulejman progovori jer zna da nije red
progovoriti prije svog zapovjednika. Ipak su uredni ljudi
najgora sorta jer ti prave neprijatnosti i gnjave te kao niko, a ti
im ne moe ak ni prigovoriti, poto su oni ispravni. Upadne
on tebi ovako u sobu, prekine te u itanju da bi ti rekao ono to
ti oekuje, da ti kae i to zna bolje od njega, a ti slazi
razdragano lice jer je on u svemu tome ispravan toliko da ga ne
moe izbaciti, ne moe viknuti, ne bi se smio ak ni ljutiti na
njega. Jedino to moe, to je pustiti ga to due da uti ne bi li
se uguio svojim rijeima koje su sigurno ispravne i pohvalne
za njega. Pusti ga da uti i on e utjeti jer je tako red. Zato je
Sulejman sporo, najsporije to je mogao, sklopio Tauhidijeve
rezbarene ploe ponaajui se kao da je to neki njegov obred, pa
onda paljivo
osmotrio paune od bjelokosti koji prekrivaju sredinju povrinu
obiju ploa, pa onda odloio rukopise o Gazvanu pravei se da
ih smjeta na njihovo stalno mjesto koje najprije treba osloboditi

... I onda odjednom osjetio koliko je sve to glupo. itavo ovo

odugovlaenje njemu nije pomoglo i nije ga oslobodilo
netrepljivosti prema ispravnim ljudima inae i prema Ismailu
posebno, netrepljivosti koju svaki ovjek mora osjetiti kad ga
prekinu u snatrenju nad rukopisom, a sigurno nije ni Ismaila
nauilo pameti jer e on i nakon ovoga biti ispravan, taan i
uredan, a ako ikad pomisli da ga je Sulejman ovim oklijevanjem
kanjavao, iskreno e se zauditi to ima i takvih udaka koji
svoje slubenike kanjavaju za potivanje reda.
Odmahnuvi u sebi rukom na sve to i osjetivi blago kajanje to
ovako mrcvari blinjeg svoga, Sulejman razvue lice prema
Ismailu, duboko uzdahnu i napree se da progovori vedro i
srdano, znajui unaprijed da e sve ispasti umorno, tugaljivo i
nepotrebno.
- Znam, dragi, ne treba ti sva ova jurnjava. Uhvatio si ga,
odveo, smjestio. Tako smo se i dogovorili, a ti si pouzdan i
dobar slubenik, ti uvijek radi svoj posao upravo onako kako
treba i kako je dogovoreno.
- Bolje, mnogo bolje, dragi moj gospodaru -provali iz Ismaila
dugo susprezani govor.
- Dobro, to se mene tie, mnogo bolje. Ja mislim da je najbolji
slubenik onaj koji radi onako kako se dogovori, a ti eto radi i
bolje od toga, ali si ipak dobar slubenik. Je li ti sad srce na
mjestu?
- Ma ne to, sada je ispalo bolje od naeg dogovora, to sam htio
rei.
- ta je ispalo bolje?
- S Tauhidijem - ponosno uskliknu Ismail i uzvi glavom u
pravom pobjednikom zanosu. -Ispalo je bolje nego to smo se
dogovorili, ispalo je najbolje.
- Dobro, hajde, ispriaj sve po redu - popusti na kraju Sulejman
pomislivi da e ovim trpljenjem ispraviti sve nepravde koje je
u ivotu nanio Ismailu, a usput spasiti vlastitu glavu, jer e
ispravni Ismail do prekosutra ekati da izvijesti onako kako
treba izvijestiti, dakle opirno, nepotrebno i dosadno. Moe se

njegov zapovjednik praviti blesav koliko ga volja, Ismail e

ekati, kratko odgovarati na uzgredna pitanja i na kraju
doekati da izvijesti onako kako je red.
- Doao sam kod njega i zatekao ga kako se pakuje - doeka
Ismail svoje. - ta radi ti, takav i takav, teko tebi, rekao sam
mu odmah s vrata da ga zbunim i isprepadam. Emira ljuti,
strau na vrat navlai, vikao sam a on me je gledao zbunjeno i
uplaeno, sto znai da sam uspio u svojoj prvoj namjeri. ta to
radim to ne treba, pitao je bez one njegove uobiajene vjere i
sigurnosti, pa sam ja udario strogo, kratko i jasno, ne
doputajui da se sabere. Pria okolo, zbunjuje ljude,
povezuje se s tajnim grupama. Ne valja to, ovjee. Mudar
si ti, uen, bavi se ti naukama, ali nemoj priati okolo.
Dobra je nauka, ne kaem ja nita protiv, uo sam ja dok sam te
uhodio kako objanjava da ivotinje diu glave prema nebu
zato to im je vrue i zato to im je ega dodijala, ali nemoj o
tome sa svakim i nemoj tako da te se ne razumije. Ja sam eto
doao da te vodim u tvravu, a to e ti to?
- to u ti ja u tvravi, dragi ovjee? - zaueno je pitao
Tauhidi.
- Za svaki sluaj, na primjer da ne bi koga ubio - nisam ja
poputao.
- Kako si to smislio, pobogu? Ja da nekog ubijem?!
- to? Svata si ti u stanju, po emu je vee udo nekoga ubiti
nego priati ono to ti pria onima kojima pria? Ne bih se ja
zakleo da nisi ve nekoga.
- Ja se bih zakleo da nisam ni pomislio. Ja to, ovjee, naprosto
ne bih mogao.
- Svata bi ti mogao, svi ste vi isti. Hajde se ti, blago meni,
spremaj - nastavljao sam ja strogo i ne poputajui mu da se ne
stigne snai.
- Ja bih trebao na put, dobri ovjee. Abu Ahmed ide u Damask
za namjesnika i pozvao me je da poem s njim. Tako me moe
pustiti na miru, nikog ovdje neu ubiti ako nisam ovdje. Je li
tako?

- Nee ti iz grada maknuti dok ne prizna sve to zna o

Iskrenoj brai. Teko tebi ne kae li, moemo protiv tebe ta
nam na um padne.
Tada je rekao to je znao o njima, ali se ja nisam zadovoljio time
nego sam ga natjerao da sve to zapie i potpie se sa zakletvom
da je sve napisano cista istina. ekali su ga i zvali, ali ga ja
nisam pustio dok nije zavrio. Evo njegovog priznanja, a eno i
pun grad svjedoka da ga vie neemo viati u ovom gradu jer je
on ve na putu za Damask. Tako je s Tauhidijem ispalo mnogo
bolje nego to smo se nadali i ja sam tako svoj posao uradio, a ti
idi u Basru da uradi svoj, ako ti je jo do toga, to e ti bolje
znati.
Sulejman je pruio dlan da uzme papir koji mu je Ismail
pruao, pa je povukao, pa opet pruio i opet povukao. Nije
uspijevao odgonetnuti kako doivljava ovo to mu je Ismail
ispriao. Znao je da bi trebao biti ljut jer je glupi slubenik loe
razumio njegova uputstva i radio na svoju ruku, ali nije osjetio
bijes nego olakanje, samo nekakvo gluho i prazno olakanje u
kojem nije bilo ni traga radosti i ugodne lakoe koja bi trebala
ii s pravim olakanjem. Znao je i to da mu olakanje dolazi
otuda to ga ovakav ishod oslobaa svih onih nepotrebnih
obaveza koje je sebi htio natovariti na vrat. Oslobaa ga dugih i
nepotrebnih razgovora s Tauhidijem, oslobaa ga daljih
rasprava s emirom o Iskrenoj brai, oslobaa ga posla s onim
budalama iz beridske slube, oslobaa ga svega nepotrebnog za
im se bio pomamio u svojoj gluposti. A ipak nema radosti i
ovo mu je olakanje tako prazno.
Uzme konano papir od Ismaila i otpusti ga pokretom ruke, a
onda poe hodati po sobi da pokua odgonetnuti gdje je sad i
ta ga jo eka u itavom ovom nepotrebnom poslu. Ipak se nije
dogodilo nita loe. Nema, dodue, radosti, ali nema ni
Tauhidija, ni nepotrebnog posla, ni zbu-njujueg uspjeha. Sve u
svemu - nema, a to nipoto nije lo rezultat. Sada neto zna o
Iskrenoj brai pa e mu biti lake da im zagorca ivot ako budu
jo neto pisali i u njemu stvarali onu teku netrpeljivost, a ni to

nije lo rezultat, iako ne vidi to bi bio tolika budala da se jo

nekako bavi njima, to bi bio najmanje lo rezultat.
Poe citati Tauhidijevo priznanje o Iskrenoj brai pa se sjeti
Bakira i posla kojim se on u ovom asu bavi. Izmahnu rukama
da pljeskom dozove roba, pa pusti da padnu niz tijelo i ispuste
Tauhidijevo priznanje. Ne bi, dodue, bilo loe poslati roba s
vijeu da odustaje od plana i s nalogom da mu se Bakir javi, ali
bi bilo i te kako loe sad razgovarati s robom, pa smiljati
objanjenja za odustajanje, pa razgovarati s Bakirom i
zadovoljiti njegovu elju za radom. Bilo bi to loe.
Vrati se na svoje mjesto, sjede i, umjesto Tauhidijevog
priznanja, uze njegove spise o Gaz-vanu. Listajui ih bez
razloga i elje, mislio je o tome kako sve ipak ispadne na dobro.
Glupo je, istina, to se sav ovaj posao sveo na to da Behram
zaglavi, ali je i to neko rjeenje. Tauhidijev Mukaffa bi rekao da
je sve ovo moda i pokrenuto da se ispuni Behramova sudbina.
A tek to bi bilo glupo. Da su Iskrena braa pisala gluposti, da ih
je on itao i smiljao zavjere, da je Bakir hvatao a Ismail izgonio
Tauhidija - sve radi Behrama. Iako se mora priznati da Behram
nije bolje ni zasluio sa svojom neprirodnom sklonou prema
ruinom ulju.
Sad mu valja mijenjati kupatilo i navikavati se na udi nekog
drugog roba, to moe biti loe, a ne mora. Treba s tim novim
od poetka strogo i po svome, ako to ne bude suvie naporno i
on suvie tvrdoglav. Behrama vie nema, a to moe i ne mora
biti problem. Pa ivot estitog ovjeka i prolazi u tome da rijei
jedan problem i tako stvori dva nova. ta se tu moe.

REGISTAR IMENA I POJMOVA

adab - izvedenica iz da'b, rijei koja se javlja u Kur'anu gdje
znai zgoda", situacija", nain ivota". Charles Pellat smatra
daje spoetka da'b imalo konkretno znaenje put", staza" i da

je njegov dublet adab trebao izraziti apstraktnije znaenje ili,

tanije, jednu od konotacija tog pojma. Te rijei, primjeuje
Pellat, nema u Kur'anu, ali se javlja u hadisima gdje znai
obuiti", odgojiti". Danas se termin adab esto koristi kao
ekvivalent evropskog literatura", ali se u klasinoj retorici
njime oznaavao samo jedan, jasno definiran, knjievni anr. U
toj retorici pojmom adaba se nije mogao obuhvatiti tekst pisan u
stihu, kao ni bilo koji prozni spis ako je religijskog ili naunog
karaktera. Na to dovoljno jasno upozorava Dahiz, jedan od
najvanijih pisaca adaba, suprotstavljajui parove pojmova Hm
(religijska nauka) i mu'alim (uitelj) sa adab (vaspitanje) i
mu'addib (vaspita). Mi znamo", kae, strukturalizmu skloni,
Dahiz, da je religijska nauka deblo, osnova, dok je adab
grana, nadgradnja. Adab je moralno usavravanje ili predaja
tradicije." Zato bi se adab mogao definirati kao knjievni oblik
koji poduava ne zamarajui i obrazuje zabavljajui", dakle
kao beletris-tiko-didaktiki anr predvien za obrazovanje
adiba -intelektualca, ovjeka koji bi trebao biti upuen u cjelinu
humanistikih znanja. Uz malo pretjerivanje, moglo bi se rei da
je esej evropski ekvivalent adabu. Prvi pisac adaba je Abdullah
ibn al-Mukaffa (720-756) koji je smatrao da se adabom moe
rei sve ono pohvalno to ovjek prouava i zahvaljujui emu
se usavrava".
al-Adavija, Rabija (Rabi'a bint Isma'il al-Adawiyya, osmo
stoljee, datumi roenja i smrti nisu utvreni a pretpostavlja se
da je umrla 801). U djetinjstvu je prodana u roblje, kau za est
dirhema. Sluila je kao sviraica. Jedne noi je
gospodar gledao kako se moli i vidio iznad njezine glave
svjetiljku koja visi bez lanca, pa joj je dao slobodu upozoren tim
znakom. Najvei dio ivota je provela u Basri opijevajui svoj
doivljaj boanstva kao ljubav. Jednom su je pitali mrzi li Iblisa
(Sotonu), a ona je odgovorila: Ljubav prema Bogu potpuno
ispunjava moje srce, tako da ga ne moe posjesti mrnja prema
Iblisu." Nema znakova koji bi posvjedoili Rabijine levitacijske
sposobnosti niti ima dokaza o nekom boanskom vjereniku, ali

bi se sigurno mogla napisati lijepa parabola na osnovi Rabijine

usporedbe sa sv. Terezijom Avilskom (XVI st.). Na primjer: sv.
Terezija veze, a konci joj se, protiv njezine volje i mimo crtea
na platnu, slau u smirenu arabesku; a ponekad, dok u sumrak
snatri nad erefom, sjea se mladosti u kojoj je bila sviraica.
Sjea se mladosti koju nije proivjela, ali je pamti i razumije
zahvaljujui istoj onoj ljubavi kojom razumije i prima svog
boanskog Vjerenika.
ibn Ali, Abdullah (VIII st.), stric Abu al-Abbasa, prvog kalifa
abasidske dinastije. U januaru 750. pobijedio je Marwana alHimara, posljednjeg umajadskog kalifa, pa njegovu glavu,
zajedno sa znakovima kalifske asti, poslao svom roaku. Tada
je zapoeo istragu pripadnika umajadskog plemena: pozvao je
njih osamdeset na sveani ruak i dao ih pogubiti kad je veselje
dostizalo vrhunac. Nakon pokolja su on i njegovi ljudi nastavili
slavlje prekrivi mrtvace i ranjene konim pokrivaima, valjda
zato to je Abdullah smatrao da je dovoljno oznaiti odsustvo
umiruih da bi oni i bili odsutni. Isto to patetino povjerenje u
mo oznaavanja, ta vjera da je oznaeno jednako stvarnome,
dola je glave Abdullahu nekoliko godina kasnije. Njegov
roaki al-Mansur pobijedio ga je u natjecanju za kalifski
prijestol (zahvaljujui abu Muslimu, horasanskom namjesniku,
ija je vojska pobijedila Abdullahovu kod Nasibina 754), a onda
ga zatoio u luksuznu palau s temeljima izgraenim na
naslagama soli u koje je prodirala voda. Ta palaa je svojim
ruevinama sahranila Abdullaha koji je ve na onom slavlju
pokazao da ne priznaje idealno rastojanje izmeu oznaenog i
stvarnog, rastojanje u kojemu se proizvodi smisao, kako kau
neki autori. Abdul-lahov brat Isa ibn Ali bio je pokrovitelj i
poslodavac Abdullaha ibn al-Mukaffe, znaajnog pisca i
prevodioca.
aman - ar. uzvik preklinjanja i vapaja; milost, oprotenje,
pomilovanje; dokument o oprotaju i pomilovanju
berid- ar. kurir, glasonoa, potar; dounik, uhoda; pota; tajna
policija, obavjetajna sluba. Utemeljitelj potanske slube je

Mu'awija, osniva umajadske dinastije. Ta sluba je itavo

carstvo prekrivala mreom ureda i puteva, a du svakog puta
postojao je sistem relejnih stanica u kojima su se mijenjale
mazge, konji ili deve. Svako provincijsko sredite imalo je
potanski ured i bilo povezano s prijestoni-com putem uz koji
su bile razmjetene relejne stanice sa hanovima, karavanskim
svratitima i cisternama. Osnovna funkcija berida bila je da
slui interesima drave (na primjer da prevozi namjesnike
provincija u njihova sjedita, zajedno s njihovim trupama i
vojnom opremom), ali su se njime mogli koristiti i privatnici uz
pristojnu naknadu. U slubi su bili ljudi, mazge, konji, deve i
golubovi pismonoe za specijalne zadatke. Na elu slube stajao
je sahib al-berid (koji se bez vidljivog razloga ovdje zove reis ulberid) sa titulom sahib al-berid wa 1-akbar to bi znailo
nadglednik pota i obavjetajne slube. Naime, pijunaa je
spadala u vane zadae pote, a svaki je provincijski upravnik
pote izvjetavao glavnog upravnika ili direktno velikog vezira
o ponaanju dravnih inovnika u provinciji, pa i samog
namjesnika. Tako je jednom kalifu podnesena prijava protiv
upravitelja Bagdada koji je sa hada doveo jednu lijepu robinju
pa se s njom zabavljao svaki dan od podne do mraka, a sve na
tetu dravnih poslova". Za pijunsku slubu koriteni su,
pored profesionalnih berida, | trgovci, torbari i putnici, stare
ene i lijenici. Kau da je I al-Ma'mun u obavjetajnoj slubi
samo za Bagdad imao
; 1700 starih ena. Rumijske zemlje bile su preplavljene
beridima oba spola preruenim u trgovce, putnike, lijenike
(vid. ovdje pod abu Tanabija).
i
\ Bagdad - vid. Grad mira
I
1 tlivvan - ar. i pers. vijee, skuptina, savjet; dvor, kua; sofa,
seija; zbornik, zbirka tekstova; razgovor, besjeda, rije
dehennem - ar. pakao
416

417
demat - ar. optina, grupa ljudi; podruje jednog naselja, jedne
damije, jednog izama; grupa ljudi koji zajedno obavljaju
molitvu u damiji ili na drugom mjestu
denaza - ar. sprovod, pogrebna povorka dennet - ar. raj
din - ar. nevidljivo, duhovno bie, koje moe da se javi i u
ljudskom liku ali obavezno sa fizikom manom. Div. Demon.
Postoje dobri i zli dini - svjetlost i vatra.
duma - ar. podnevna molitva petkom uz koju redovno ide
hutba - propovijed imama, najee o vjerskoj temi a nekad i o
aktualijama.
al-Dunaid, Bagdadi (Abu-1-Qasim al-Gunaid, umro 910),
Gospodar sufija" i Uitelj nad uiteljima", jedan od
Halladovih uitelja koji je svome ueniku zamjerao da je od
ezoterikog uenja napravio zabavu za rulju poto je o
odricanju od sebe propovijedao javno, po trgovima i ulicama.
Smatrao je da se jedinstvo Boijeg bia ne moe razumjeti samo
racionalno i objasniti logikim argumentima, nego se
razumijeva i individualnim doivljajem. Provjeravajui jednom
svoje uenike, naloio im je da uhvate po jednu pticu i ubiju je
tamo gdje niko ne vidi. Samo jedan od njih, onaj kojega je
Dunaid najvie volio, vratio se sa ivom pticom. Samo je taj
voljeni uenik shvatio da se ne moe uiniti to to uitelj trai jer ima Onaj koji svugdje vidi.
emir - ar. prvak; voa; zapovjednik; vladar
emir. strae - ef policije. Policijsko odjeljenje upravnog sistema
zvalo se diwan-shurtah a na elu mu je stajao ef policije i
zapovjednik dvorske garde s titulom sahib al~ shurtah (ovdje:
emir strae) koji je imao rang vezira. Svaki grad carstva imao je
svoju policiju, uglavnom dobro plaenu, kojom je zapovijedao
ef s nazivom muhtasib, odgovoran jedino glavnom
zapovjedniku. U dunosti efa policije spadalo je, pored
odravanja reda, niz inspekcijskih dunosti kao to je
nadgledanje utega i mjera u trgovini, uredno plaanje zakonito
sklopljenih zajmova, progon kartanja, javne prodaje alkoholnih

pia i drugih po zakonu kanjivih radnji. Sef policije morao se

brinuti i o javnom moralu, na primjer spreavati nedostojne
radnje kojima se mukarci slue u dodvoravanju enama kao
to su minkanje, bojenje brade, ukraavanje tijela i slino.
gasulhana - ar-perz. sloenica: prostorija u kojoj se kupa i
oprema mrtvac za sahranu
Grad Mira - (Madinat as-Salam) - izvorno ime Bagdada, grada
koji je izmeu 762. i 766. podigao kalif al-Mansur (vid.) da u
njega prenese prijestonicu iz Haimijje (vid.). Al-Mansur je
mjesto za grad izabrao nakon to je obiao itav kraj, objasnivi
svoj izbor injenicom da je mjesto veoma pogodno za vojni
logor". Uz to je, kae kalif, Tigrisom povezano s drugim
zemljama sve do Kine, Eufratom sa Sirijom i sjevernim
zemljama, a dobrim putevima s junim zemljama sve do
Jemena. Grad je podignut u ravnici koja je upamtila Ur i travu
besmrtnosti, Babilon i jeziku pometnju, Ninivu i vrtove
izmeu neba i zemlje, tako da su se u njegovim vrtovima i
kupatilima ljudi normalno susretali s duhovima svih vrsta i
enili se sa princezama ptiijeg carstva. U svome dugom
pamenju prostor Bagdada je upamtio mnoge svjetove koji su
se u njemu nuno sudarali i susretali, mijeali i povezivali, pa je
mogao posluiti i kao pozornica za Hiljadu i jednu no.
Hadad (al-Haggag ibn Yusuf jal-Thaqafi), uitelj iz Tajifa u
Hidazu koji se proslavio kao vojskovoa kalifa Abd-al-Malika.
Najprije je (692) pobijedio pretendenta na kalifsku titulu
Abdullaha ibn Zubajra, a onda je (694) otiao u Irak iji su
stanovnici bili raskolnici i licemjeri". U veliku damiju u Kufi
doao je jednog petka sa samo dvanaest jahaa u pratnji, a onda
se s propovjedaonice obratio ljudima proglasom koji je poeo
stihovima: Ja sam onaj koji rastjeruje tamu i die se u visine.
/Kad skinem s glave turban, vi ete me upoznati." Tada je,
poput loeg glumca koji gestom ponavlja rijei, skinuo turban
koji mu je pokrivao lice i nastavio: Narode Kufe! Ja sam
uvjeren da gledam glave zrele za sjeu, a ja sam onaj koji e to
uiniti. Kao da ve vidim krv izmeu vaih turbana i brada..."

Ljudi koji su sluali nisu mu odmah povjerovali, pa je uitelj iz

Tajifa i ljubitelj starinske poezije zaradio
nadimak alim, uvjeravajui ih da je mislio ozbiljno moe
vidjeti unaprijed.

Hallad (Husavn ibn Mansur al-Baydawwi al-Hallag, Tur u

oblasti Fars 858/9. - Bagdad 922), mistik i pisac. Svojim uenjem
i svojim spisima ostavio i do danas dilemu: heretik ili muenik
na Boijem putu. Ova nedoumica poiva prije svega na
njegovom iskazu: Ana l-haq - ja sam Istina, odnosno Bog. Za
jedne interpretatore to je najvee mogue svetogre, krenje
osnovnog naela islama o nepri-spodobivosti bilo ega Bogu, a
za druge to je dokaz dostignutog nivoa savrenstva do kojeg
moe dovesti Ljubav -sjedinjenje s Istinom (wahdet-i-wugud),
to izraava identitet transcendentalnog boanskog principa s
ljudskim samo-svojstvom. Hallad je, kao pravi Istonjak,
znanja i iskustva, kolu ivota", sticao putovanjima po irokom
prostoru Istoka. Upoznao se i s grkom filozofijom, to je
vidljivo iz njegova djela. Posljednje godine proveo je u
Bagdadu. Njegove propovijedi po bagdadskim trgovima, ve
spomenuta izreka, kao i izreke: Mi smo dva duha u jednom
tijelu, Ti nisi niko drugi nego ja, i sline, dovele su ga u tamnicu
u kojoj je proveo osam godina. Nakon osmomjesenog suenja
osuen je po fetvi Ibn Davuda al~ Zahirija kao heretik na
strano muenje i smrt. Njegovu sudbinu dijeli i njegovo djelo.
Ostalo je u fragmentima: 150 stihova, knjiga Kitab at-tavasin
koja predstavlja zbir njegovog mistikog iskustva, 27 predanja i
400 fragmenata proze. Ovi spisi ne prestaju da zanimaju
istraivae. Za razliku od ostalih sufija, odijevao se u bijeli
ogrta slian dananjem mantilu.
harem - ar. zabranjeni (ograeni) prostor; neto sveto,
nedodirljivo; enska eljad, ena; ograeno damijsko dvorite;
groblje; prostor intime

hariije - pobunjenici protiv kalifa Alija poslije rascjepa u

islamskoj dravi na dvije stranke: Alijevu i Muavijinu
Harun ar-Raid - Ibn Muhammad al-Mahdi ibn Abu Gafar alMansur (766-809) najugledniji vladar iz dinastije Aba-sida. Za
dvadesettrogodinje vladavine izdano pomagao i podsticao
umjetnike i mislioce te tako stekao ime jednog od najveih
mecena meu arapskim vladarima. Nije stoga
udo to ga Hiljadu i jedna no" uzima za svog junaka mudrog, uspjenog, raskonog, dareljivog, pravednog. Zapad
ga je upoznao preko ovih pria, a veliko zanimanje pobudio je
sat na principu tekue vode koji je ovaj vladar poklonio
franakom caru Karlu Velikom koji je i sam, pod imenom
Carolus Magnus, veliki junak knjievne predaje. Nije
objanjeno zato knjievnost nije reagirala na njihove stvarne
kontakte, pogotovo to bi loginije bilo da stvari stoje obrnuto.
Haimija (al-Hashimiyah), grad nazvan po Haimu, pretku
abasidskog plemena. Izgradio ga je al-Saffah (750-754) da
sjedite kalifata prenese iz Kufe u kojoj se nije osjeao sigurnim.
haznadar - ar. perz. sloenica: uvar riznice. Otuda, vjero-vatno,
i naziv za uvara blagajne u naem jeziku - kaznac.
Hendek - mjesto u blizini Medine. Nazvano po opkopima
(hendecima) iskopanim u bici koju je u 5. godini po Hidri
vodio Muhammed.
Hira - naziv stjenovitog podruja u okolini Meke. U peini toga
podruja Muhammedu je dola prva objava.
imam - ar. titula uenih ljudi; uitelj u znaenju veoma
obrazovanog ovjeka, pa prema tome pridjevak uz imena
velikih mislilaca; predvodnik molitve
Iskenderija - Aleksandrija
Iskrena braa (Ihwan as-Safa) - tajna grupa slobodnih mislilaca
osnovana u Basri. Puno ime grupe (Braa ista srca i iskuane
vjernosti", odnosno Pravi prijatelji, vjerni drugovi, ljudi koji
zasluuju pohvalu i sinovi slave") formulirao je, nekoliko
stoljea unaprijed, Abdullah ibn al~ Mukaffa u poglavlju
Golubiina ogrlica" svoje knjige Kalila i Dimna". Svoju

filozofiju Braa su izloila u enciklopedijski zamiljenim

Raspravama" u kojima se obrauju epistemologija,
propedeutika, matematika, logika, prirodna filozofija,
psihologija, metafizika, astrologija, mistika... U knjigu je
ukljuena 51 (17 X 3) rasprava, s tim da one ine cjelinu s
kasnije dodanom Sveobuhvatnom
raspravom koja je summa itave knjige, tako da ih ima 52 (5 + 2
= 7). Iskrena braa su nastojala stvoriti sintezu grke filozofije,
osobito njezinog pitagorejskog toka, s islamom, to je rezultiralo
jednom izrazito ezoterinom varijantom islama. To bi, u stvari,
trebala biti jedna duhovna doktrina koja bi imala mjesto medu
historijskim religijama i koja bi zadovoljila svakoga, a nikog ne
bi vrijeala". Pita-gorejski segment njihovog uenja dao im je
vjeru u mo brojeva tako da su se sastajali svakih 12 dana (1, 2,
1 + 2 = 3), organizirali svoje lanove u etiri razreda... Platonistika eda njihovog doivljaja svijeta (razne oblike
savrenog drutva kao to su Duhovni grad, Drava pravednih
i slini socijalni projekti) njihova naglaena ezote-rija pomjerila
je iz stvarnog u unutranji svijet".
Jeud i Medu - sinonimi za narod patuljastog rasta koji e
se, po legendi, pojaviti neposredno pred propast svijeta
kalif - ar. nasljednik, namjesnik. Prvotno epitet etvorice
Muhammedovih nasljednika: Abu Bakra, Omera, Osmana i
Alija. Nakon toga titula vrhovnog islamskog autoriteta, te
svjetovnog vladara. Ova titula danas ne postoji ni u vjerskom ni
u svjetovnom znaenju. Nekim svojim nosiocima ova titula nije
donijela osobitu sreu. Tako je, na primjer, Abdullah ibn alMutaz bio kalif, pod imenom al-Murtad, samo jedan dan (17.
decembar 908), nakon ega je svrgnut i ubijen, dok je al-Kahir
(932-934) oslijepljen i svrgnut, nakon ega je vian kako prosi
na ulicama Bagdada.
kasida - ar. vrsta poezije u arapskoj, turskoj i perzijskoj
knjievnosti. Nalazimo je i u stvaralatvu bosanskohercegovakih Muslimana u vrijeme osmanske uprave. Po sadraju
kaside su najee ode.

Knjiga - Kur'an
Konstantinija - Konstantinopolis
kupatilo (hammam) - nezaobilazni element arapskog grada. AlKutib tvrdi, vjerovatno pretjerujui, da je Bagdad imao 27000
javnih kupatila, a u svojim najboljim vremenima znao ih je
imati i do 60000. O znaaju kupatila
422
govori i to to je, kako kau, Poslanik naglaavao da je istoa
vaan dio vjere". Kupatilo je imalo veliku sredinju sobu s
bazenom i vijenac malih soba oko nje, s podom od mozaika i sa
zidovima prekrivenim mramornim ploama. Iznad sredinje
sobe je kupola s nizom zastakljenih otvora kroz koje prodire
svjetlost. Okolne sobe sluile su za odmor, osvjeavanje piem i
za masau. Naravno, svako je kupatilo snabdjeveno toplom i
hladnom vodom.
Ljudi u grubim haljinama - ova odredba odnosi se na mistike
(sufije), odjevene u grubu, neuglednu odjeu. Njihove
propovijedi i asketski stil ivota, a u ime ljubavi prema Bogu, u
direktnoj su opreci, bolje reeno direktna su opasnost, po dvor i
njegovu okolinu, odnosno njihov nain ivota. Zato su redovno
uhoeni, nerijetko hapeni, proglaavani licemjerima i
protivnicima drave, te stradavali. A radi se samo o tome da su,
kao svi sveci i asketi, tati ljudi s naglaenim egzibicionistikim
kompleksom. Isto: Pjesnici koji se probadaju iglama i hodaju po
eravici.
al-Mansur (754-775) - abasidski kalif koji je uvrstio dinastiju i
gotovo se moe smatrati njezinim osnivaem. Prije-stol je
zauzeo uz pomo horasanskog namjesnika Abu Muslima koji je
pobijedio al-Mansurovog roaka i konkurenta Abdullaha ibn
Alija. Izraavajui zahvalnost svome namjesniku i
pobjedonosnom vojskovoi, Mansur ga je dozvao u goste i
ubio. Ubio je Abdullaha ibn al-Mukaffu, pisca i prevodioca, ali
mu se intervencije u knjievnost ne zaustavljaju na tome:
izgradio je Bagdad (762-766) i tako ponudio pozornicu za vaan
ciklus pria iz Hiljadu i jedne noi; uveo je u upravni sistem

perzijsku titulu vezira i tako pripremio pojavu Dafera

Barmakida, jednog od vanih likova iste knjige; smislio je za
svog roaka Abdullaha ibn Alija podvalu s kuom, podvalu
koja upozorava na to koliko je vano razumjeti dvostrukost
oznaiteljskog djelovanja, dakle i dobro itanje knjievnosti. U
tome se Mansur pokazao najmanje uspjenim jer neka
tumaenja knjievnosti ne mogu, na alost, sahraniti svoje
autore onako kako je njegova kua sahranila Mansurovog
roaka. Umro je 775. blizu Mekke. Oko grada je iskopano
stotinu grobova za njegov le koji je pohranjen u tajni,
stotinuprvi, grob da bi se sprijeilo skrnavljenje njegovih
ostataka kakvom je on izloio ostatke ljudi iz umajadske
dinastije.
423
mezar - ar. grob mous - vrsta mirisa
mula - ar. titula visoke vjerske uleme; pridjevak uz imena vrlo
obrazovanih. Ova je titula dodjeljivana i kao nagrada.
Mukaffa (Abdullah ibn al-Mukaffa, 720-756, priblino), arapski
pisac perzijskog porijekla iz naselja Dur u provinciji Fars. Do
prelaska na islam zvao se Rusbeh i bio zoroa-strijanac. Otac mu
se, prema ibn Hallikanovom biografskom leksikonu, zvao
Daduja i radio kao inovnik poreske uprave u Farsu. Bio je
optuen za neke finansijske zloupotrebe i podvrgnut malo
energinijem ispitivanju pri kojem su mu slomili ruku okolnost kojoj duguje nadimak Mukaffa (Bogalj). Tim
nadimkom se (iz inata?, zbog pojaanog mazohistikog
kompleksa?, radi izgradnje drutvene svijesti?, u svrhu
stvaranja pravilnog odnosa prema drutvenoj pravdi?) okitio
njegov sin Rusbeh, kasnije Abdullah, koji je moda njime
dozvao sudbinu: kad je kalif Mansur naloio da se Mukaffa
ukloni, basranski namjesnik Muavija dao je da mu se odreu
ruke i noge, ne ostavivi, dodue, vremena da piev nadimak
opravda svoju tridesetogodinju vezu sa svojim nosiocem.
Mukaffa nije istraivao kob koja napada udove mukih lanova
njegove porodice nego je pisao adabe i traktate (najpoznatiji

Veliki adab", Mali adab", Traktat o suborcima"), prevodio

(sastavio i preveo na arapski zbornik Kalila i Dimna"), radio
kao sekretar. Mukaffino djelo se u potonjoj arapskoj
knjievnosti razgranalo itavim nizom utjecaja: anr adaba,
kojim su obuhvaeni veliki pisci kakvi su Dahiz, Tauhidi,
Hamazani i Hariri, zainje se upravo u Mukaffinom djelu;
veoma popularan anr poune prie iji se dogaaj zbiva meu
ivotinjama (zastupljen i u jednom ciklusu Hiljadu i jedne
noi") zainje se u njegovom zborniku Kalila i Dimna"; mnogi
sufije, meu kojima Husein al-Hallad nije najmanje znaajan,
proglaavaju Mukaffu svojim pretkom po tome to je pojmom
Boijeg jedinstva, koji korelira sa sufijskim pojmom ljubavi,
brisao granice meu ljudima i religijama. Mnogi meu onima
koji su ga izabrali za svog pretka nali su smrt slinu njegovoj.
Jesu li dozivali sudbinu birajui ga za pretka, onako kako je on
dozivao svoju birajui oev nadimak za svoje ime?
424
nabidh - pie koje se pravi od vode i iscijeenog soka groa,
groica i datula, s malim procentom alkohola jer se putalo da
sok samo malo uzavri. Neki su pravnici nastojali ovom piu
obezbijediti legalitet tvrdei da ga je i Poslanik pio ako nije bilo
starije od dva dana.
najnesavreniji od Boijih svjetova - aluzija na ivot na ovom
svijetu; Bog je stvorio mnotvo svjetova, a na je najnesavreniji
ve zbog mogunosti grijeha.
Poslanik - Muhammed
putovanje - uglavnom se misli na smrt. U islamu, ovjek je na
ovom svijetu na proputovanju do svog vjenog stanita, po
emu je ovaj ivot samo jedna faza u ljudskom trajanju. Smrt je
seoba, putovanje iz jednog svijeta u drugi, iz jednog stanja u
drugo. Zato se ni na pokop ne eka dugo jer dua eli to prije
odseliti da bi se smirila. Zato se esto za umrloga kae da je
preselio.
Rai (Abu Bakr Muhammed ibn Zakariva ar-Razi, 865-925),
roen u Perziji, bio je moda najvei i najorigi-nalniji od svih

muslimanskih lijenika", po miljenju Edwarda G. Browna.

Birajui mjesto za veliku bolnicu u Bagdadu, povjeao je na
razliitim krajevima grada komade sirova mesa i bolnicu
izgradio tamo gdje se meso najdue odralo. Njegovu
alkemiarsku raspravu Knjiga tajni" preveo je na latinski
Gerard iz Kremone. Kao svi pravi alkemiari, mogao je umrijeti
ranije ili kasnije, pa se u nekim romanima njegova smrt pomjera
koju godinu naprijed.
Rumi, rumske zemlje - Rimljani, Rimsko Carstvo; Bizant;
ponekad: sve pravoslavno i ak sve evropsko; esto: prostor
utjecaja grke nauke i umjetnosti
sabah - ar. prva od pet obaveznih molitvi
Sabur (Shapur) - grad u Perziji, poznat po proizvodnji mirisa i
miriljavih ulja
sunnet - ar. islamska tradicija; tradicija koja slijedi
Muhammedove preporuke, ono to je on govorio ili inio;
425
ono to nije obavezno (propisano Kur'anom), ali se preporuuje
sura - ar. jedno od 114 poglavlja Kur'ana
surma mjeavina praha antimonitove rude i ulja u raznim
bojama, najee crnoj, za minkanje oiju
Tauhidi (Abu Hayyan at-Tawhidi, 932-1036, priblino), filozof
meu knjievnicima i knjievnik meu filozofima" prema
rijeima Delaludina Rumija, tegobno se prometao kroz ivot
idui s dvora na dvor, loe razumijevan i ne ba uvaavan. Kao
pisac, neposredni je nasljednik Dahiza, jednog od najvanijih
pisaca adaba od Mukaffe do danas. Pesimizam i esto turoban
ton Tauhidijevih spisa navode profesore da ga smatraju dubljim
od Dahiza kojega su, zbog njegovog humora, skloni smatrati
frivolnim, a zbog irine interesa povrnim. Bilo je miljenja da je
Tauhidi radikalni ateist, iako bi se njegov doivljaj svijeta
tanije nazvao panteistikim (na str. 161. Filozofskih
predavanja" za Boga kae da prebivajui u svemu, svemu daje
jedinstvo"). U tom panteistikom doivljaju svijeta utemeljen je i
Tauhidijev prirodni moral" o emu dovoljno govori jedno

mjesto iz prepiske. U pismu ibn Miskavajhu Tauhidi pita: ta

pobuuje zindika i dahrita (zagovornika uenja o vjenosti
svijeta i nezavisnosti njegovih pojava od bilo kakvog
metafizikog poela, op. M. M.) da ine dobro, da vie vole
dobra djela, da ispoljavaju asnost, da ne odstupaju od pravde,
da budu samilosni prema onima koji pate, da pomau onima
koji trae pomo, da daju podrku svakome ko im se obrati sa
svojim brigama i nevoljama? Pa postupajui tako, oni se uope
ne nadaju nagradi na onom svijetu, ne oekuju priznanja i ne
boje se kazne." Napisao je mnogo, a u nae vrijeme sve vie
panje privlae: Filozofska predavanja", Knjiga povjerljivog
prouavanja" i Boiji znaci".
Ugovor na Hudejbijji - odnosi se na sporazum koji je
Muhammed sainio s Mekancima na Hudejbijji, u neposrednoj
blizini Meke. Tim sporazumom Mekanci su izjednaeni sa
onima to su primili islam
ulema - ar. pojam za pojedinca (grupu) vrhunskog
intelektualnog sloja i po kolovanju i po stvarnim potencijalima;
ingerencije uleme obuhvatale su domen uprave, vlasti,
organizacije visokog kolstva, vjerskih pitanja; ta se titula mogla
stei jedino obrazovanjem i znanjem, nipoto drutvenim
zaslugama" i na sline naine; ulema je esto izvrni organ koji
sudi i presuuje, na primjer Halladu.
valija - ar. namjesnik
vezir - ar. ministar; veliki vezir: glavni ministar, premijer
alim - ar. tiranin, nasilnik, zulumar
Zakopavanje enske djece - Kod arapskih plemena u
predislamskom periodu bio je rasprostranjen obiaj
zakopavanje tek roene enske djece. Islam je to strogo
zabranio i dokinuo.
Priredila Minka Memija
427
BILJEKA O PISCU
Devad Karahasan, roen 1953. u Duvnu, kolovao se u Duvnu,
Sarajevu i Zagrebu. Radio je kao dramaturg u zenikom

Narodnom pozoritu, kao urednik revije Odjek", a sada radi

kao profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti.
Objavio: Kazalite i kritika", Svjetlost, Sarajevo, 1980; Model u
dramaturgiji", CEKADE, Zagreb, 1987. (teorijske i kritike
studije); ,,O jeziku i strahu", Veselin Maslea, Sarajevo, 1987.
(eseji); Kraljevske legende", Veselin Maslea, Sarajevo, 1980.
(proza); Kralju ipak ne svia se gluma", Zajednica
profesionalnih pozorita, Sarajevo, 1986; Misionari", Svjetlost,
Sarajevo, 1989. (drame). U tampi su mu knjige proze Stid
nedjeljom", August Cesarec, Zagreb i Stidna itija", Bratstvo
jedinstvo, Novi Sad.
ZAGREB
DEVAD KARAHASAN istoni diwan izdava sour svjetlost"
oour izdavaka djelatnost sarajevo za izdavaa GAVRILO
GRAHOVAC likovna oprema MUSTAFA IBRULJ tehniki
urednik LJUBOMIR PILJA lektor EMIRA TANOVI korektor
DUBRAVKA URI tampa mladinska knjiga" Ijubljana
tampano u 5.000 primjeraka 1989.
ISBN-86-01-01446-1
Q .H a S iS