Sretni Ivica

Sedam je godina Ivica sluio kod jednoga dobra gospodara. Po isteku sedme godine, ree
Ivica gospodaru:
Vjerno sam te i poteno sluio. No sad bih poao kui, da vidim majku. Molim te da mi
dade ono, to sam zasluio.
Kakva sluba, takva i nagrada, kaza dobri gospodar, i poda mu grumen zlata. Ivica mu
zahvali, umota grumen u maramu, maramu zabaci preko ramena, i krene na put.

Putem pripeklo sunce, teret oteao, a staza

krivuda. Ali Ivica je koraao veseo, i pjevuio od radosti. Zamalo, i susretne konjanika, koji je
jahao iloga vranca.
Gle divote! kliknu Ivica. Sjedi kao u stolici, niti se znoji, niti spotie, putuje, a da ni
sam ne zna kako.
uo to konjanik, pa zaustavi konja.
Kuda si namjerio? upita.
Moram odnijeti kui ovaj grumen zlata, ree Ivica. Povelik je, i ulja mi rame. Potrajat e
dok stignem u svoje selo, majci.
Zna li to, ree konjanik. Daj ti meni taj grumen da se ne mui po ovoj ezi, a evo tebi
mojega dobroga konja.
Drage volje, uzvrati Ivica. Bolje da konj nosi mene, nego da ja prtim ovaj grumen.
I tako se razmijenie: ovjek uze grumen zlata, a Ivica zajaha konja. Krenu dalje kasom, jo
veseliji.
Poslije nekoga vremena prohtije mu se brega jahanja, pa podbode konja. Ovaj se propnu,
njisnu, i pojuri galopom. Ivica se nae u jarku, nepovrijeen. Konj otra u polje, gdje ga
uhvati jedan seljak, koji je pred sobom gonio kravu.
Uh, ree Ivica ustajui i otresajui prainu, dobro li sam proao. Bolje je imati kravu, koja
te nikada nee zbaciti, a svaki ti dan daje mlijeko.
Evo tebi krave, a ja u uzeti konja, ree tada seljak.

Ivica potjera pred sobom kravu, veselo pjevuei.

Uskoro je oednio. Sjetio se da mlijeko tai e. unu da pomuze kravu, a kao kabli je
poturio svoju kapu. No kako je bio neznaja u tomu poslu, krava se ritnu, i odalami ga po
glavi.
U tomu asu naie mesar, koji je gurao kolica s prasetom.
Ivica mu ispria to se dogodilo. Ree mesar:
Evo ti, pa se napij! I prui mu plosku s vodom. Ivica se napije, i zahvali mesaru.
Ovaj mu tada predloi da se zamijene: Ivica e mesaru kravu, a mesar Ivici prase. Tako i
uinie.
Veseo i raspjevan, Ivica nastavi putem prema svojemu selu. Usput mu se pridrui neki
momak, koji je pod pazuhom nosio gusku. Pozdravie se, i Ivica stade momku priati kako se
svaki puta mijenjao na svoju korist i veselje.
Momak mu tada povjerljivo priapnu da je to prase vjerojatno ukradeno iz oblinjega obora, i
da
su
iz
sela
razaslali
ljude
u
potjeru
za
kradljivcem.
Nee se dobro provesti, ako te uhvate s tim prasetom, dometnu momak, ogledavajui se na
sve strane.
Dobri se Ivica zamisli.
Pa to u sad? zapita samoga sebe. Prase sam poteno zamijenio za kravu.
Uinit u ti uslugu, ree momak. Uzet u to prase, a zauzvrat u ti dati gusku.
Divno! ree Ivica. I razmijenie svoja dobra.
Opet je Ivica grabio putem, pjevuei sebi u bradu.
Ba imam sreu, mislio je. Kako e se majka obradovati, kad joj donesem gusku!
Prolazei kroz selo, koje se nalazilo nadomak njegovu, naie na jednoga otraa noeva.
Okretao je kota za otrenje, i glasno pjevao. Ivica zastade da bi razgledao njegov posao.
Milo mi je to ste tako dobre volje, ree djeak.

Kako da ne budem? Otrim noeve, kare, kose... i vazda

mi je u depu pokoja para.
I ja bih volio tako, primijeti Ivica.
To je lako, priklopi otra. Potrebno ti je samo jedno tocilo. Evo, ja imam jedno. Dodue,
malo je oteeno, i zato ti za nj ne traim nita vie nego tu gusku, koju nosi. Hoe li?
Dakako, ree Ivica sav sretan. Prui ovjeku gusku, i zauzvrat primi tocilo. Uprti ga na
lea, i krenu dalje. Otra mu bijae dao jo i jedan kamen za ispravljanje starih avala.
Oznojio se Ivica vukui tocilo i kamen. Doe do jednoga bunara, i naumi da se napije.
Oprezno poloi kamen i tocilo na rub bunara, i nagnu se da bi spustio vjedro u vodu. Ali nagla
kretnja uini, te tocilo i kamen bunue u bunar.
Kad na njegove oi potonue, Ivica poskoi od radosti.
Hvala Bogu! kliknu, oslobodio sam se tereta, a ba sam premiljao kako to uiniti i sebe ne
prekoriti!
Nema sretnijega djeaka od mene! kliknu Ivica, i pouri kui, lagan kao ptica.