VISOKA RENESANSA

Visoka renesansa (ili Razvijena renesansa, tal. cinquecento) je kasna faza

renesanse koja se odvija do prve polovice 16. st. Visoka renesansa je vrijeme
kada se prestaju utvrivati gradovi jer su nastali topovi s eksplozivnim punjenjem
i obrambeni zidovi postaju suvini.
Vojska izlazi iz gradova i okraji se deavaju na otvorenom prostoru. Jaaju
monarsi koji postaju moni, snani, bogati i sposobni braniti teritorijalni integritet
cijele drave. Grade se kulturne i znanstvene institucije, knjinice, galerije,
muzeji. Razvija se znanost, posebice matematika, fizika i astronomija (Nikola
Kopernik, Galileo Galilei, Giordano Bruno govore protiv geocentrinog sustava).
Jaaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali i
demokratskim izborima meu vlastelom, te zahvaljujui prevlasti na Sredozemlju
postala najjaom silom u Europi. Dakako, 1500. g., na vrhuncu moi Venecije,
nitko nije slutio da je to i poetak njenog kraja jer se trgovina ve prebacivala na
relaciju Europa-Amerika (Kristofor Kolumbo je otkrio Ameriku 1492. g.).
Tijekom 16. st. "Visoka renesansa" je u Firenci nastavila producirati velike
umjetnike; ali centrom talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni
pape Leon X. i Julije II. slavili grad slavei sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante
(1444.-1514.) koji gradi Tempietto (mali hram) objekt je mali (visina 9m), kruni
sa esnaest stupova, dva kata s kupolom, lanternom i apsolutno je simetrian. Po
skladu i simetriji nazivaju ga "Partenonom" novoga vijeka.
U vrijeme kada se izrazito tovao subjektivizam i individualizam svakoga
umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su eljeli da se izraavaju
posebno i da pri tome ostavljaju poseban dojam na promatrae djela. To je
vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od
Boga, koji je bio uspjean u razliitim vrstama umjetnosti univerzalni ovjek (tal.
hommo universalis). Visoku renesansu personificiraju tri najvea umjetnika svih
vremena: Leonardo da Vinci, Michelangelo i Raphael Sanzio de Urbino.
Renesansni ideal univerzalnog ovjeka utjelovio je Leonardo (1452.-1519.). U
njemu su znanstvena radoznalost i mona inteligencija bile skladno spojene s
ljubavlju prema prirodi i jasnim osjeajem za njene tajne. Inenjer, znanstvenik,
glazbenik, slikar i kipar - Leonardo je studirao sve, od kretanja vode do
unutarnjeg sklopa ljudskog tijela, napravio je crtee leteih maina, brana,
zgrada, opsadnih oruja, sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovim
biljenicama.
Na slici Majka Boja s Djetetom, sv. Anom i janjetom moemo prepoznati sve
karakteristike njegovog slikarstva: likovi su uvijek rasporeeni u nekom
geometrijskom odnosu - piramidalna kompozicija, postupno modeliranje likova
koji kao da izlaze iz neke magle (tal. sfumato), valersko slikanje uz uporabu
kontrasta svijetlo-tamnog (tal. chiaro-scuro). Leonardo je naslikao i najpoznatiju
sliku na svijetu Mona Lisa. To je udesan portret ene koja se tajanstveno
smijei (arhajski osmjeh) ispred rastaljenog pejzaa kamenja i rijeka. Portret ene

je jako idealiziran iako je nastao po stvarnom modelu i u toj ravnotei lei

tajanstvenost ove slike.
Drugi vani arhitekt cinquecenta, jo slavniji kao kipar i slikar, je Michelangelo
(1475.-1564.). Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima uinili
su ga idolom mnogih generacija umjetnika.
Monumentalnost postie zarana ve svojom skulpturom Davida koji je bio simbol
slobodarske firentinske republike. Strahovita snaga i napetost zrae iz tijela ove
skulpture. U svojim djelima je izraavao svoja filozofska i etika stajalita. To se
najbolje vidi u njegovom ciklusu skulptura Robovi, gdje je ljudsko tijelo shvaeno
kao tamnica duha. Michelangelova umjetnost je dramatina, napeta i napadna.
On je odgovoran za preureenje Bramanteovog nacrta crkve Sv. Petra u Rimu i za
izvedbu njene kupole koju je napravio tako da dominira graevinom. Ona
predstavlja vrhunac Visoke renesanse, prijelazno razdoblje manirizma i izrazite
elemente budueg stila baroka. Papa Julije II. povjerava Michelangelu oslikavanje
stropa Sikstinske kapele 1508.-1512. Freske na stropu Sikstinske kapele u
Vatikanu omoguile su mu da izrazi svoju viziju. To je panorama Biblijske povijesti
od Nastanka svijeta nadalje. Trideset godina
kasnije Michelangelo je naslikao Posljednji sud iznad oltara kapele napadno i
grozniavo djelo koje je posjedovalo kolorizam Manirizma i bilo je ispunjeno
snanim oblicima podcrtavajui kontekst prokletstva.
Rafael (1483.-1520.) je majstor sklada, njegova je umjetnost lirska i dramska. Kao
mladi otiao je u Firencu i na njega su veliki utjecaj izvrili Leonardo i
Michelangelo. Rafael je najreprezentativniji slikar renesanse koji je u svoje
slikarstvo uklopio sve dotadanje spoznaje i iskustvo umjetnosti (npr. chiaroscuro, sfumato i proraunate kompozicije od Leonarda, te karakternost i
voluminoznost likova od Michelangela). Upravo zbog toga, njegova umjetnost e
biti najvie kopirana kroz stoljea koja slijede kao istinska renesansa.
Dok je Michelangelo radio na stropu Sikstinske kapele, Rafael je slikao freske u
Vatikanskim polu-javnim sobama, tzv. Stanze (oko 1510.). Atenska kola, Sveti
razgovor i Poetika su slavna remekdjela koja predstavljaju vrhunske discipline
koje su se tovale u renesansi: filozofiju, religiju i umjetnost. Predivno
komponirani, jasni i mirni, oni zrae spokojnou. Bio je i izvrstan portretist.
Razvio je svoj nain slikanja Gospe - istu i idealiziranu. Naslikana na njegov
nain koji sublimira iskustva renesanse postat e modelom generacija slikara koji
slijede.
*Neki govore da je razvoj Visoke renesanse datirao od 500, 506, 510., od kraja
15.st. kad je Leonardo radio Posljednju veeru, do 519, do 520.-do smrti Rafaela
i Donatela, tj.i cijela polovina 15.st. kad je djelovao i Ticijan. Visoka renesansa je
vrijeme visokih intelktualca koji su snani i jaki u svom stvaranju, vrijeme kad se
sintetizira sve to je 15.st. ustanovilo (svih kola i istraivanja pojedinaca), i
vrijeme u kojem djeluju i arhitekti, i kipari, i projektanti, i slikari...

To je vrijeme velikih linosti, nema snanih i velikih imena koja se neto posebno
istiu ispred drugih. Kasnije se javlja vrijeme Manirizma-stanje duha i umjetnosti
u kojem se reflketiraju vrijednosti Visoke renesanse. U preiodu Visoke renesanse
dolazi do jaanja Milana kao centra, upad Francuza prema Firenci, Italija je o
uvijek bila razjedinjenja.
Jako vane linosti za ovaj period historije umjetnosti su bile pape: Aleksandar
Borija VI, papa Julije II, Lav X (Leone-firentinski kardinal), papa Klemenaj, Paole
III... Oni su zasluni (naroito Julije II) to su od Rima napravili glavni centar
Visoke renesanse, jer prije su to bile Firenca i Venecija. Visoka renesansa poinje
istovremeno i u arhitekturi i slikarstvu; s dva velika majstora Donato Bramanteom
i Leonardo da Vinijem.
DONATO BRAMANTE
Donato "Donnino" di Angelo di Pascuccio poznat kao Il Bramante (Fermignano,
1444.-Rim, 11. travnja 1514.) bio je talijanski arhitekt i slikar, meu najboljima u
renesansi. Obrazovanje je stekao u Urbinu, jednom od kulturnih centara italije 15.
stoljea. Ranije je djelovao u Milanu utjecavi tako na razvoj lobardijske
renesansne umjetnosti, potom u Rimu gdje je projektirao baziliku Sv. Petra. Bio je
najznaajniji arhitekt na prijelazu iz 15. u 16. stoljee i u sazrijevanju klasicizma
cinquecenta toliko da su arhitekti onoga doba njegovo djelo usporeivali s
arhitekturom starog Rima i njega smatrali "izumiteljem i svijetlom dobre i prave
arhitekture".
Roen u Monte Astrualdu 1444. (danas Fermignano) u blizini Urbina, a svoje
umjetniko obrazovanje stekao je u Montefeltru. Razdoblje kolovanja i prva
djelovanja nisu dokumentirana. Skoro je sigurno da je do 1476. ostao u Urbinu
gdje je vjerojatno bio uenik Fra Carnevalea i postao slikar "prospectivo", to
znai da se specijalizirao u geometrijskoj konstrukciji prostora, najee
arhitektonskog, koji ini pozadinu oslikane scene[3]. Vjerojatno je takoer bio
uenik pomonik Piera della Francesce i upoznao je Melozza od Forlija koji e
kasnije utjecati na njegovo slikarstvo[4]. U Urbinu je zasigurno upoznao Lucu
Sgnorellija, Perugina, Giovannija Santija, Pinturicchija i Francesca di Giorgia
Martinija s kojim je vjerojatno suraivao i od kojeg je puno nauio o arhitektonskoj
umjetnosti[5]. Moda je na putovanjima u Lombardiji doao u kontakt s djelima
Mantegne i Leona Battista Albertija i takoer s umjetnikim djelima centara kao
to su Perugia, Ferrara, Venecija[6], Mantova i Padova. Malo to je poznato o
Bramanteovom umjetnikom
djelovanju dok je u svojoj mladosti boravio u Urbinu. Postoji mogunost da je
radio na izgradnji dudeve palae vojvode Federica od Montefeltra koju je
projektirao Lucijan Vranjanin.
Pripisuje mu se projektiranje crkve sv. Bernardina od Zoccolanti (talijanski: San
Bernardino degli Zoccolanti), postavljene izvan gradskih zidina, po narudbi
vojvode Federica III. i namjenjene da postane mauzolej Montefeltra. Sadri upravo
grobnice Federica III. i Guidobalda I., vojvode Urbina. Meutim, trenutno
prevladava miljenje da se projektiranje pripie Francescu di Giorgiju Martiniju,

iako se uzima u obzir mogua izravna suradnja s mladim Bramanteom barem u

fazi izgradnje mauzoleja[7].
Pripisuje mu se jedan prikaz bievanja Krista postavljen unutar Oratorija dei
Disciplinati od Sv. Franje u Perugi[8]. Pretpostavlja se njegovo sudjelovanje u
izgradnji Kapele Oprosta (talijanski: Capella del Perdono), postavljene unutar
dudeve palae u Milanu, iako je to malo vjerojatno[9].
Postoji dokumentacija o Bramanteovom djelovanju u Lombardiji 1477., kada je
oslikao fasadu palae del Podest (s figurama antikih filozofa u arhitektonskim
kadrovima od kojih je ostalo malo tragova u kojima se primjeuju slinosti s
Melozzom od Forlija)[10]. Po Vasarijevom miljenju Bramante je u tom razdoblju
radio i u drugim gradovima osim Bergama.
Pretpostavlja se da je 1478. prvi puta boravio u Milanu, moda poslan od Federica
od Montefeltra kako bi pratio radove na njegovoj palai u Porti Ticinese, koju je
nedavno dobio na dar od Galeazza Maria Sforze ili moda u pratnji Giovannia
Antonia Amadea, kojeg je upoznao kod izgradnje kapele Colleoni.
Preselio se u Milano kako bi se bavio slikarstvom i ostao je sve do 1499. veinom
radei kao arhitekt za Ludovica Sforze. Dospio je u Lombardiju kad je ve imao
trideset i tri godine, s ve steenom irokom i zaokruenom kulturom koja sadri
majstorstvo u perspektivi, nauenom od Piera della Francesce, poznavanjem
mnogih elemenata klasine arhitekture ivitruvijskog koncepta, prihvaanjem
albertijanskog klasicistikog modela. Takvo bogatstvo znanja omoguilo mu je da
izvri veliki utjecaj i autoritet na lombardijsku kulturu, paralelno s Leonardom da
Vincijem prisutnim u Milanu poevi od 1482. s kojim nalazimo razmjene i
meusobne utjecaje. Krajem 15. stoljea Milano je bio centar kulture gdje se
lokalna umjetnost gotikog otiska susretala i djelom sukobljavala s arhitektima i
umjetnicima potpuno renesansnog karaktera, podrijetlom iz sredinje Italije,
meu kojima je Bramante ostavio najdugotrajniji otisak.
Iz prvih godina Bramanteove milanske aktivnosti potjee takozvana Prevedarijeva
grafika iz 1481.[12] Radi se o arhitektonskoj viziji koja predstavlja velianstvenu
unutranjost klasine arhitekture koju je ugravirao Bernardo Prevedari po
Bramanteovom crteu, ije se ime pojavljuje na jednom natpisu velikim tiskanim
slovima (BRAMANTUS FECIT IN MEDIOLANO). Ta grafika dokazuje kako su mnoge
teme Bramanteove arhitekture vezane za odnos s antikom i gradivom Leona
Battiste Albertija, ve zrele, ak dvadeset godina prije rimskih djela, primjerice
koritenje lukova na potpornjima a ne na stupovima.
Bramanteu se pripisuje jo jedna grafika koja predstavlja cestu u centralnoj
perspektivi, s karakterima idealnog grada i koja sadri mnoge arhitektonske
motive koji pripadaju milanskoj arhitekturi toga razdoblja dominiranu sada ve
potpuno renesansnim stilom. U toj perspektivi nalazimo u centralnom dnu jedan
slavoluk i jednu brunelleschijevsku kupolu, dok na bonim dijelovima nalazimo
dvije graevine s razliitim karakteristikama: jednu s korintskim stupovima i
trabeacijom u prizemlju, paraste i prozori s polukrunim lukom na prvom katu;

druga ima pilastre koji podupiru lukove u prizemlju, dok na prvom katu prikazuje
prozore u obliku timpanona i okule.
SLIKARSTVO-Bramante je u Lombardiji bio aktivan i kao slikar, iako naalost
ostaju samo poneke freske u Milanu i Bergamu. Sauvani su dijelovi fresaka koji
prikazuju Heraklita i Demokrita i vitezove (danas u pinakoteci u Breri), oslikani
izmeu 1486. i 1487. za kuu pjesnika Gasparea Viscontija, mecene i zatitnika
umjetnika, i drugi gotovo neprepoznatljivi dijelovi koji prikazuju antika antike
filozofe naslikane za palau del Podest u Bergamu[13]. Freske na fasadi palae
Fontana Silvestri koji su u cijelosti uniteni, takoer se pripisuju Bramanteu.
Tradicionalno mu se takoer pripisuje jedna slika na dasci, Krist na stupu, u opatiji
Chiaravalle i freska poznata kao Od Arga u sobi blaga u dvorcu obitelji
Sforza[14].Njegov uenik je bio slikar Bartolomeo Suardi poznat kao Bramantino i
imao je vaan utjecaj na slikarsku kulturu Lombardije i openito sjevera,
proirujui osjetljivost za prikazivanje perspektive[15][16]. U sljedeem razdoblju
boravka u Rimu ini se da je Bramante zapostavio slikarsku aktivnost, moda
zbog zauzetosti na velikim papinskim graevinskim zahvatima. Godine 1487.
Bramante je sudjelovao, kao i Leonardo, Francesco di Giorgio Martini, Giovanni
Antonio Amadeo i drugi na natjeaju za kupolu milanske katedrale, predstavivi
projekt s kvadratnim tlocrtom i s izravnim naslanjanjem na stupove, za kojeg je
izradio danas izgubljeni drveni model i koji je moda prikazan na grafici u traktatu
njegovog uenika Cesarea Casariana. O tom pitanju Bramante je napisao izvjee
poznato kao "Opinio super Domicilium seu Templum Magnum". Radi se o jedinom
sauvanom Bramanteovom teoretskom spisu o arhitekturi, u kojem u skladu s
Vitruvijevim tumaenjem naznauje "snagu, sklad s okolnim strukturama, lakou i
ljepotu kao karakteristike arhitekture"[17]..
Tijekom svog boravka u Milanu Bramante je u dvorskom ambijentu izrazio i svoju
strast za knjievnou. Bio je hvaljen upravo i kao pjesnik i glazbenik i, kako je
1521. zabiljeio Caporali, "bio je vrlo plodan u pisanju stihova" (starotalijanski:
"...fu di facundia grande ne versi"). Ostavio je jedan mali kanconijer od 25 soneta,
15 od njih ljubavno petrarkijske tematike i ostale burleskijskog karaktera, meu
kojima jedan u kojem se ali na svoju lou novanu situaciju[18]..
*Sveta Marija kod Sv. Satira (1482.-1486.), Milano
Slijed radova na ovoj graevini bio je sloen i jo danas nejasan. Dokumenti koji
su do sada pronaeni ne ukazuju na to da rijeenje apside treba biti pripisano
Bramanteu, meutim ta je interpretacija najprisutnija u strunoj literaturi, usprkos
tome to u ugovoru iz 1486. uglavnom nalazimo Amadeovo ime.
Isto tako nemamo dovoljno dokaza da je tzv. oktogonalna "bramantijevska
sakristija" Bramanteovo dijelo. U vanjskom dijelu kompleksa nalazimo prvi primjer
klasinog reda prisutnog u Milanu. To je drugo veliko djelo Bramantea u Milanu,
narueno od Ludovica Sforze i njegovog brata Ascania Sforze. Oni su zahtjevali
dva razliita zahvata: upni dio za svjetovni red i dva samostana za cistercite
smjetena na jugu, izmjenivi tako i ostale prostore spojene za samu baziliku.[19]

upni dvor je bio projektiran oko kvadratnog trijema s etri slavoluka dvostruke
visine, u kojem nalazimo vitruvijansku vezu s antikim rimskim forumom.
Bramante je izmeu 1492. i 1499. uspio sagraditi samo jednu od predviene etri
strane i postaviti stupove za drugu koja nikad nee biti dovrena. Trijem otkriva
brunelleskichijevski utjecaj i predstavlja se kao niz lukova od cigle na stupovima,
spljoenih kapitela i pulviniranog friza prekinutog s ulaznim lukom. Na trijemu
nalazimo takoer i etri stupa "laboratas ad tronchonos", iji bi izgled trebao
podsjeati na grubo otesano deblo, povezujui se tako na vitruvijansko podrijetlo
drvenog arhitektonskog reda. Prostor izmeu trijema i crkve Bramanteu daje
mogunost da dobije nove kapele izmeu potporanja Sv. Ambrozije, pokrenuvi
tako i izgradnju jedne sakristije u apsidalnom dijelu. Na sjevernoj strani, sruivi
dijelove spojene za romaniku crkvu Bramante je takoer ostvario dodatne
kapele. Za cistercitski samostan, Bramante je projektirao dva nova klaustra, koja
su se poela graditi oko 1497. ali su zavrena tek nakon njegovog odlaska u Rim,
slijedivi drveni uzorak kojeg je ostavio[20].
Karakteristike tih velianstvenih klaustara koristiti e se kao uzor tijekom itavog
cinquecenta. Krakterizirani su dorskim i jonskim redom (u ono vrijeme jo
neobinim), i neobino visokim lukovima, visine 7,5 metara. Takvo rjeenje e se
pokazati kao veliki uspjeh zbog priline pogodnosti upotrebe prostora s
dvostukom visinom kao to su knjinice i menze, ili za prostore na dva kata,
namjenjene redovnicima. Tijekom 16. stoljea u dijelu izmeu dva klaustra
ostvaren je jedan veliki refektorij. U tom se kompleksu danas nalazi sjedite
katolikog sveuilita.
*Tribuna crkve Svete Marije Milostive u Milanu (1463.-1490.)
Godine 1490. Guiniforte Solari je zavrio izgradnju crkve kasnogotikog oboljeja.
Tada je Ludovico Sforza naredio ruenje tek sagraenog kora s dvije bone kapele
kako bi dao mjesta prostranoj renesansnoj tribuni koju neki pripisuju Amedeu a
mnogi drugi Bramanteu, zbog nedostatka detaljne dokumentacije[21][22].
Arhitekt je postavio dvije bone apside dvostruko vee od ve postojeih kapela i
jako izdueni kor koji zavrava s jo jednom apsidom. Amadeo-bramantijevski
projekt je dvostruko vei od onog Solarijevog i zavrava najveom izgraenom
hemisfernom kupolom nakon one u firentinskoj katedrali (Santa Maria del Fiore).
Tribuna je dovrena nakon Bramantijevog odlaska, to se moe primijetiti u
kontrastu izmeu tipino renesansnog geometrijskog reda i lombardijske
pretjerane dekoracije, ostvarene kasnije i sigurno pripisane Giovanniju Antoniju
Amadeu, na osnovi postojee dokumentacije.
Druga lombardijska djela
Bramanteu se sigurno pripisuju brojna djela u mnogim lombardijskim gradovima,
projektirana tjekom njegovog boravka u Milanu. esto je na graevinama teko
odrediti da li se radi o njegovoj izravnoj intervenciji kod izgradnje, da li o
koritenju njegovih nacrta ili jednostavno o utjecaju kojeg je majstor ostavio u
irokom kulturnom djelokrugu. Upravo se izmeu 15. i 16. stoljea formirao jedan
renesansno-arhitektonski identitet ali konkretno lobardijski s linostima kao

Cristoforo Solari koji su usvojili bramantijevski jezik. Kao primjer za to imamo

svetite Blaene Djevice Marije od udesa (talijanski: Santuario della Beata
Vergine dei Miracoli) u Saronnu za kojeg ne postoje dokumenti koji potvruju
Bramanteovo sudjelovanje na poetnom projektu, iako postoje stilski elementi
koji upuuju na to[23] .
Za druga dijela pak postoje dokumenti, ali s velikim nedostacima:
*Pavija- Bramanteu se suglasno pripisuje planimetrijski projekt velianstvene
katedrale u Paviji, s oktagonalnom unutranjou koja sadri kupolu i
longitudinalno tijelo s tri broda, kao u firentinskoj katedrali ili u bazilici Svete Kue
(talijanski: Santuario della Santa Casa) u Loretu, tada u izgradnji i koju je
Bramante imao prilike upoznati[24]. Bramanteu, koji je sudjelovao u izgradnji, se
osim ope planimetrijske sheme, pripisuje i kripta (dovrena 1492.) i podrumski
dio apsidalne zone. Nakon Bramanteovog odlaska u Milano, izgradnja se polako
nastavlja po projektima nekolicine arhitekata meu kojima je i Pellegrino
Tibaldi[25].
U tom projektu iz Pavije nalazimo mnoge naznake Bramanteove iroke kulture,
meu kojima slinosti s originalnim projektom Brunelleschijeve bazilike Sv. Duha,
s polukrunim kapelama koje se niu du perimetra vanjskog zida. S tim
projektom Bramante postaje nasljednikom inovativnih prijedloga i
Brunelleschijevog uenja, i "utemeljiteljem renesansne arhitekture"[26]. Jo jedno
vano ukazivanje Bramanteove iroke kulture bile su ondanje studije Leonarda
da Vincija o graevinama s centralnim tlocrtom, koje pokazuju slinosti s
katedralom u Paviji[26].
U Paviji mu se jo pripisuje izgradnja crkve Sv. Marije u Canepanovi, za koju danas
prevladava miljenje da bi se trebala pripisati Amedeu[27].
*Vigevano- Bramante je 1492. i izmeu 1494. i 1496. radio u Vigevanu po
zaduenju Ludovica Sforze i tjekom tog boravka je moda postavio urbanistiko
obikovanje Vojvodskog trga (talijanski: Piazza Ducale), osim intervencije na
dvorcu[28].
U Rimu
Novo stoljee je obiljeilo pad Ludovica Sforze (1499.) koji je Bramantea uinio
vojvodskim umjetnikom Milanskog Vojvodstva, i isto tako karakterizirano smru
Gasparea Viscontija. Bramante se tada odluio preseliti u Rim gdje odmah dobiva
vane poslove, kao oslikavanje bazilike Sv. Ivana Lateranskog, Klaustar Mira
(talijanski: Claustro della Pace), palau Caprini i Mali hram Sv. Petra (talijanski:
Tempietto di San Pietro in Montorio)[26].
Papa Aleksandar VI. imenovao ga je pomonim arhitektom. Radio je i za Julija II.
kao glavni arhitekt, pobjedivi u konkurenciji s Giulijanom od Sangalla. Ne zna se
da li je Bramante prije 1499. ikad bio u Rimu, ali sigurno su ostaci rimske
arhitekture imali veliki utjecaj na njega, uzrokujui duboku evoluciju usprkos tome
to je majstor tada ve imao 55 godina, toliko da su se ve prvi njegovi radovi u
Rimu uvelike razlikovali od onih u Milanu[26].

*Klaustar sv. Marije od Mira (1500.-1504.)- Vrlo je vjerojatno da je crkva

Svete Marije od Mira (talijanski: Santa Maria della Pace) jedan od prvih
Bramanteovih djela u Rimu, projektirana upravo 1500., nedugo nakon njegovog
dolaska u Rim, po narudbi Olivijera Carafe[29].. Arhitektura te graevine govori
strogim jezikom bez ikakve dekoracije. U tome se Bramante odvaja od milankog
razdoblja, tijekom kojeg, moda zbog utjecaja lokalnog majstorstva, ostvaruje
djela bogatog dekorativnog repertoara.
Klaustar ima kvadratni tlocrt i ostvaren je upotrebom arhitektonskih elemenata i
kompozicijom uzetih iz rimske arhitekture. Prvi je red sastavljen od polukrunih
lukova prislonjenih na pilastre, oukvirene potpornjima i trabeacijom. Radi se o
jednoj od prvih serijskih primjena takvog arhitektonskog rjeenja. Gornji red je
isto tako inovativan zbog nedostatka struktura s lukovima, ve se sastoji od
naizmjence postavljenih pilastra i stupova koji podupiru trabeaciju.
Skica klaustra pokazuje preklapanje klasinih redova: dorski na pilastrima u
prizemlju, jonski na parastama i kompozitni na gornjoj galeriji, sljedei
karakteristike preuzete od klasinih monumenata kao to je koloseum.
*Mali hram Sv. Petra (1502.), u Montoriju
Tlocrt Malog hrama
Mali hram Sv. Petra je hram monopter, malih dimenzija, izgraen po uzoru na
rimske antike peripterne i monumentalne hramove (tzv. martyria, jer su
podignuti u ast muenicima). Hram ima cilindrino tijelo koje izraava
renesansno divljenje prema savrenom krunom obliku i izdubljeno je niama koje
ine prostor laganijim. Okrueno je dorskim stupovima (peripter), iznad kojeg
nalazimo trabeaciju ukraenu triglifima i metopama liturgijske tematike grkog
podrijetla. Vanjski niz stupova okruuje prostoriju iji su zidovi ispunjeni
parastama kao projekcijama stupova peristila. Stupovi su postavljeni na bazama
kao i rimski (dok su grki bili postavljeni izravno na stilobat). Unutarnji prostor
ima promjer od 4,5 metara, tako da nema dovoljno mjesta za liturgijska slavlja,
to vjarojatno znai da nije bio sagraen za crkvenu namjenu ve kao pravi
komemorativni spomenik, u ovom sluaju u ast mueniku sv. Petru. Hram se
nalazi na Janikulumu, mjestu na kojem je po tradicionalnom miljenju svetac bio
pribijen na kri.
Na originalnom projektu, dvorite koje je sada kvadratno bilo je kruno i time
naglaavalo sredinjost hrama. Bramante u ovom projektu ponovo koristi
savreni broj koji sainjava kruni tlocrt s dva periptera od 16 stupova (kao i u sv.
Mariji od Mira). Kupola koja je izgraena od betona (na antiki nain), ima
polumjer jednak svojoj visini, i visini tambura na kojeg se naslanja, u tome vidimo
jasnu vezu s Panteonom, u kojem je kupola, evidentno hemisfernog oblika, visoka
tono polovicu cijele graevine.
*Novi projekt Bazilike Sv. Petra
Bramanteov projekt bazilike sv. Petra u Rimu

Desetljeima su pape razmiljali o renoviranju stare paleokranske bazilike, koja

je sve manje bila u stanju podnositi viestruke funkcije, izmeu ostalog i zbog
statikih problema zbog prilino tankih zidova i krovne reetke kojoj je prijetilo
ruenje. Papa Nikola V. zapoeo je radove za dodavanje novog kora i transepta
starom glavnom brodu, prekrivanje crkve kupolom i renoviranje broda, ali ih nije
zavrio. Nakon dugog vremena neaktivnosti gradilite je ponovo otvorio Julije II.
namjeravaui nastaviti radove zapoete od Nikole V. Meutim 1505. kada je
Crkvu i kuriju obuhvatio ve potpuno renesansni duh, Julije II. se odluio za
izgradnju nove monumentalne bazilike, koja bi sadrala i velianstveni mauzolej
namjenjen vlastitom pokopu povjeren Michelangelu Buonarrotiju.
Meu najboljim umjetnicima toga doba Julije II. je radove povjerio Bramanteu.
Ostalo je svega nekoliko njegovih projekata za ovu graevinu, meu kojima i
poznati "piano pergamena" u kojem je predloio savren centralni tlocrt s grkim
kriem, karakteriziran hemisfernom kupolom postavljenom u sreditu kompleksa i
jo etiri manja grka kria postavljena simetrino (a quincunx) oko velike
sredinje kupole.
Projekt predstavlja presudan trenutak u evoluciji renesansne arhitekture,
predstavljajui vrhunac raznih intelektualnih i projektantskih iskustava. Velika
kupola inspirirana na panteonsku projektirana je da bude betonska. itav projekt
se povezuje s antikom rimskom arhitekturom u dijelovima gdje zidovi koncipirani
kao plastine mase uspijevaju oblikovati prostor u dinamikom smislu. Izgradnja
bazilike je takoer trebala predstavljati najveu primjenu teoretskih studija
zapoetih od Francesca di Giorgija Martinija i Leonarda da Vincija za crkve sa
sredinjim tlocrtom, jasno nadahnutih oktagonalnom kupolom Firentinske
katedrale. Nalazimo takoer i druge poveznice s firentinskom kolom, naroito s
Giulianom iz Sangalla koji je upotrijebio tlocrt s grkim kriem i takoer predloio
projekt s centralnim tlocrtom za baziliku sv. Petra[30].
Meutim, nisu svi Bramanteovi crtei prikazivali rjeenje savrenog centralnog
tlocrta, to bi moglo znaiti da krajnja konfiguracija crkve jo nije bila do kraja
odreena. Tijekom 1505. razraene su mogunosti da se jedan novi dio to je ve
bio izgraen uklopi s jednim novim brodom s transeptom i kupolom.
Kod izgradnje je zadrano ono to je sagradio Rossellino za apsidalni kor, i
dovreno s dorskim lezenama u kontrastu s projektom "piano pergamena". Jedino
to je sigurno o poetnim namjerama Bramantea i Julija II. bila je izgradnja etiriju
velikih pilastra spojenih meusobno s etiri velika luka koja su trebala podupirati
veliku kupolu, dakle temeljnom elementu nove bazilike[31].
Usprkos nizu intervencija od strane Raffaella Sanzija,Michelangela Buonarrotija i
Carla Maderna, bramantijevski projekti su ipak utjecali na razvoj graevine
koritenjem bavastog svoda i etiriju stupa nadvienih s isto toliko dijagonalnih
pandantiva koji podupiru veliku kupolu. Iako vanjski i dobar dio unutarnjeg djela
govore jezikom Michelangela, bili su Julije II. i Bramante pravi stvaratelji novog
duhovnog i materijalnog sredita Rima.

Radovi koje je vodio Bramante zapoeli su 1506. ruenjem apside i transepta

stare bazilike, izazvavi polemike unutar i izvan Crkve[32]. Bramante je dobio
nadimak "maestro ruinante" (majstor ruevina), bio je ismijavan u satirikom
dijalogu "Simia" (majmun) Andree Guernea, objavljenog 1517. u Milanu. U ovoj se
satiri, naime opisuje kako se Bramante kao mrtav pojavljuje ispred sv. Petra i biva
od njega izgren zbog ruenja stare bazilike i on odgovara ponudom
rekonstrukcije itavog Raja[33].
*Dvorite Belvederea
Bramante je po narudbi Julija II. od 1505. poeo s projektiranjem i izvoenjem
ureenja jednog velikog prostora (oko 300 x 100m) na padini imeu male palae
pape Inocenta VIII., poznatoj kao Casino del Belvedere zbog svoje izdignute
pozicije, i ostatka vatikanskog kompleksa (tonije Sikstinske kapele i papinskih
odaja). Dvorite je bilo podjeljeno na tri terase na razliitim visinama, spojene
rampama, i bono zatvorene tjelima zgrada. U najdonjem dvoritu, smiljenim u
obliku kazalita i izvedenim kao eksedra, bila su postavljena tri reda razliitih
loa, dorskih,jonskih i korintskih, koji se prekidaju na prvom stubitu s niskim i
lagano zakoenim stepenicama. Na vanjskom djelu istone strane dvorita nalazi
se Porta Giulia od bunje. Drugo dvorite manje povrine, bilo je dovreno
zidovima u samo jednom arhitektonskom redu. Stranje dvorite kojem se
prilazilo putem dvostrukog stubita u obliku leptira, sadri zidove u dva niza s
parastama sloenim tako da stvaraju oblik serliana. Perspaktiva dvorita je
zavravala jednom velikom niom, ostvarenom 1565. od arhitekta Pirra Ligoria
kako bi starom Casinu del Belvedere dao konani izgled.
Iza velike nie realizirano je jo jedno oktogonalno dvorite, takoer zvano
"dvorite Belvederea", koje je dugo vremena uvala zbirku papinih antikih
kipova, ukljuujui i Belvederskog Apolona i Laokonta. Pokraj tog dvorita
Bramante je sagradio jedno spiralno stubite koje je ugraeno u novi kompleks
zvan Casino Inocenta VIII. (izvorna Vila Belvederea). Bramante nije doivio
zavretak izgradnje ovog komlpeksa, kao izmeu ostalog i svih velikih papinskih
graevina. Radovi su se nastavili kroz itavo 16. stoljee. Cjeloviti Bramanteov
projekt je ipak kroz daljnja razdoblja bio izmjenjen. Izmeu 1585. i 1590. dvorite
Belvedera je bilo odvojeno od poprenog dijela Biblioteke Siksta V., prekidajui
tako vizualni kontinuitet velikog terasastkog prostora. Godine 1822. ostvarena je
dodatna poprena graevina, gdje su danas smjeteni Vatikanski muzeji. Od tada
dakle postoje tri otvorena dvorita: Dvorite borove ike (koje je dobilo ime po
golemoj bronanoj skulpturi u obliku ike), dvorite biblioteke i dvorite
belvederea. Taj se graevinski kompleks koristi uglavnom za muzejske svrhe.
*Palaa Caprini (unitena)-Ova palaa koju je projektirao Bramante oko 1510.,
bila je poznata i kao palaa od Raffaella, zato to je umjetnik tamo ivio i umro.
Bila je preureena u 16. stoljeu i naknadno unitena u 17. stoljeu. Usprkos
tome bila je temeljni uzorak civilne arhitekture renesanse, predstavljajui model
graevine koja e mnogo puta biti oponaana u Rimu i drugim gradovima.
Fasada palae bila je okarakterizirana visokim temaljima u lanoj bunji stvorenoj
oplatom, koja se nastavlja na itavom prizemlju, namjenjenom trgovinama i na

sredinjem katu (mezzanino). Gornji kat je sastavljen nizom parova dorskih

stupova s cjelovitom trabeacijom koja se podudara s potkrovljem do kojeg je
svijetlo dopiralo kroz metope u obliku otvora.
Ostala dijela u Rimu
Via Giulia: osim ostalih arhitektonskih djela Bramante se za Julija II. brinuo i o
jednom urbanom ureenju, prilagoenje ulice "magistralis" kako bi postala uzor
novim pravilima gradnje i smjerenica za irenje i obnavljanje grada. Ulica je
paralelna s Via della Lungara traenom od Aleksandra VI. projektirana tako da
budu spojene novim mostom koji je bio realiziran tek nakon pada Papinske
drave.
-Projekt za crkvu sv. Celza i Julijana
-Kor crkve sv. Marije od naroda
-Projekt za palau sudova (talijanski: Palazzo dei Tribunali) u Rimu
-Palaa Castelessi
-Dvorite sv. Damasa u Vatikanu
-Druga djela u papinskim posjedima
Bramanteu se pripisuju razna djela u Laziu i na podruju svih papinskih posjeda
kao npr. crkva u Capranici Prenestini, tzv. Ninfeo di Ganazzano i opinsku palau
u Tarquiniji.
Utvrde
Kao glavni papinski arhitekt Bramante je bio zaduen za sve papinske tvornice, i
vjerojatno je sudjelovao u projektiranju utvrda, kao to su utvrda zvana "od
Bramantea" u Civitavecchi, utvrda u Civita Castellani (oko 1506.), i drugih.
Loreto- Kao papin arhitekt Bramante je od 1507. do 1509. radio na Svetitu sv.
Kue u Loretu. Svetite je od prije ve bilo izgraeno te se Bramante brinuo za
projektiranje fasade koja nije realizirana, za trg ispred oblinje Apostolske palae,
te za mramonu oblogu koja sadri "sv. Kuu iz Nazareta", ostvarenu kasnije pod
vodstvom njegovih nasljednika u Loretu: Cristoforo Romano (1509.-1512.),
Andrea Sansovino (1513.-1525.), koji je ostvario niske reljefe i skulpture), Ranieri
Nerucci i Antonio iz Sangalla mlai.
upna crkva u Roccaveranu- Osim temeljnih doprinosa u vraanju klasinih
arhitektonskih redova, istraivanju centralnog tlocrta i opeg arhitektonskog
jezika zrele renesanse Bramante se uhvatio u kotac s tekim problemom kako
prilagoditi crte fasade klasinog hrama bazilikalnoj grai crkava s brodovima na
vie razina. Bramante se u crkvi sv. Marije od Navjetenja u Roccaveranu susreo s
tim problemom kojeg je rijeio jo prije Paladijevih venecijanskih crkvi. Fasada,
projektirana oko 1509. pripisuje se Bramanteu i uklapa se s unutarnjim dijelom
crkve.

Klaustar Montecassina
Bramanteu se pripisuje projekt klaustra na ulazu u opatiju od Montecassina.
Kapela od Succorpa u Napulju
Kapela od Succorpa, kripta koja je smjetena ispodapside datirana izmeu kraja
15. i poetka 16. stoljea okarakterizirana shemom s tri broda naglaena
mramornim stupovima. Projekt se pripisuje Bramanteu a smatra se da ju je
realizirao Tommaso Malvito.
LEONARDO DA VINCI
Leonardo da Vinci bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar,
mislilac, matematiar i inenjer.
Ukratko - najvei genij renesanse, ovjek koji utjelovljuje renesansni ideal
svestrana ovjeka - viestruko nadarena ovjeka neutaive znatielje i udnje za
novim spoznajama. Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, botanici,
geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji,
tehnici proizvodnje oruja, urbanistici.
Njegove Posljednja veera (1495-97) i Mona Lisa (1503-06) spadaju meu
najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odraavaju duh
znanstvenog istraivanja i mehanike inventivnosti koja je bila stoljeima ispred
svoga vremena. Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku
slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek djelima.
U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena
kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Leonardova svestranost bila je njegova
duhovna snaga, koja je u njemu generirala neogranienu udnju za znanjem i
koja je vodila njegova razmiljanja i ponaanje. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je
da su njegove oi bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio
ovjekovo najvie osjetilo zato to vid sam pretvara injenice u iskustva, odmah,
korektno, i sa sigurnou. To znai da svaki promatrani fenomen postaje predmet
znanja. Saper vedere ("znati kako vidjeti") postaje glavna tema njegovih
prouavanja ovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost sezala je u
svako podruje u kojem se koristilo grafiko predstavljanje: bio je slikar, kipar,
arhitekt, ali i inenjer. Njegov velianstven intelekt, neuobiajena snaga
opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u promatranje same prirode, koju
je prouavao metodino i konzistentno, pri emu su umjetnost i znanost bile
jednako zastupljene.
Leonardovo je djelo saetak toga izvanrednog perioda ljudske povijesti koji je
poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih
projekata. Leonardova djela odraz su ovjeka toga doba, onoga to je osjeao i
inio, strojeva koje je gradio kako bi moglao podizati crkve, palae, zamkove;
strojeve za voenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba ija je
dostupnost bila od vrlo velike vanosti za vladare i njihove dvorove. No kako bilo,
jo vanije, Leonardovi izumi svjedoe tko je i to on bio - ovjek kojeg je

oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba, Firenca. Njegove ideje

sadrane su u vie od 6.000 Leonardovih zapisa.
Leonardov najraniji poznati crte koji prikazuje dolinu rijeke Arno, (1473.) - Uffizi.
Leonardo je roen 15. travnja 1452. u malenom gradiu Vinci, blizu Firence u
Toskani.Bio je sin bogatoga firentinskog biljenika i seljake ene. Sredinom 1460tih obitelj se preselila u Firencu, najvaniji intelektualni i umjetniki centar Italije,
gdje je Leonardo uio kod najboljih uitelja u gradu. Brzo je napredovao, socijalno
i intelektualno. Bio je naoit, uvjerljiv u razgovoru te dobar glazbenik i
improvizator. Oko 1466. otiao je u nauk u atelje Verrocchija, vodeeg
firentinskog slikara i kipara toga vremena. U Verrocchiovoj radionici Leonardo se
upoznao s mnogim aktivnostima, od slikanja oltarnih slika i slika na platnu, do
kreiranja velikih kiparskih projekata u mramoru i bronci. Godine 1472. primljen je
u ceh firentinskih slikara. U to vrijeme (oko 1473.) nastaje njegov prvi poznati
crte doline Arna, a sve do 1476. je smatran Verrocchiovim pomonikom. Na
Verrocchiovoj slici Krtenje Kristovo (1470.-1475., Uffizi, Firenca), pozadinski
pejza i kleeeg anela na lijevoj strani slike, najivotnije dijelove slike, naslikao
je upravo Leonardo. Tu je po prvi put iskazao svoju znanstvenu radoznalost i
odvanost uporabom tada novih uljenih boja koje je Leonardo upoznao sa slika
sjevernjakih umjetnika koje su dole u vlasnitvo bogate firentinske vlastele.
God. 1478. Leonardo postaje samostalnim umjetnikom. Njegova prva narudba
da naslika oltarnu sliku u kapeli Pallazo Vecchio, firentinskoj gradskoj vijenici,
nikada nije ostvarena. Njegova prva znaajna slika, Poklonstvo kraljeva (Uffizi),
zapoeta 1481. godine, no nedovrena, naruena je za samostan San Donato a
Scopeto u Firenci. Leonardov izraz bio je jo uvijek vrlo nalik Verrocchievom, ali se
postupno odmaknuo od uiteljevog ukoenog, tijesnog i ponekad rigidnog
tretmana figura, do evokativnog i atmosferinog odnosa
prema kompoziciji. Poklonstvo kraljeva uvelo je novi pristup kompoziciji, u kojem
su glavni likovi grupirani u prednjem planu, dok pozadina sadri duboki prodor u
prostor i pogled na imaginarne ruevine i scene bitaka.
Godine u Milanu
Bogorodica na stijenama, Nacionalna gaelrija, London, oko 1505.1508., pokazuje
Leonardov interes za prirodu.
Oko godine 1482. Leonardo je uao u slubu kod Ludovika Sforze, milanskog
vojvode. Napisao je vojvodi zadivljujue pismo u kojem je tvrdio da moe
sagraditi visee mostove; da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova; da
moe izgraditi brodove tako dobro kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne
strojeve; da zna izraivati skulpture u mramoru, bronci i glini. Sluio je kao
istaknuti graditelj strojeva (inenjer) u vojvodinim brojnim vojnim pothvatima, a
bio je aktivan i kao arhitekt. Oko 1496. upoznao je talijanskog matematiara Lucu
Paciolia s kojim prouava Euklida. Leonardo mu je asistirao u njegovu slavnom
djelu "Divina Proportione" (1509.), raspravi o estetskom centriranju pravila
(koncepta) zlatnog reza. Ve tada se nazire Leonardova izuzetna nadarenost i

zainteresiranost za iroki spektar djelatnosti, od arhitekture, dizajna i mehanike,

preko matematike i fizike, sve do kiparstva i slikarstva.
Izvori ukazuju na to da je Leonardo imao asistente i uenike u Milanu, za koje je
vjerojatno napisao razliite tekstove kasnije izdane pod naslovom Rasprava
(monografija) o slikanju (1651.; prevedeno 1956.). Najvanija od njegovih slika iz
ranog Milanskog perioda je Bogorodica u peini i to u dvije verzije (1483. 1485.,
Louvre, Pariz; 1490-te do 1506. 1508., Nacionalna galerija, London). Radio je na
kompoziciji dugo vremena, naoko mu se nije dalo dovriti zapoeto, to mu je bio
obiaj (do kraja ivota dovrio je tek nekoliko djela). Leonardo je meu prvima
uveo atmosfersku perspektivu (efekt atmosfere koji bojom i definicijom doarava
udaljeni krajolik); pozadinski krajolik oslikan na ovaj nain posebno je uoljiva
karakteristika Leonardovih slika. Najvei majstori kasne renesanse u Firenci
Rafael, Andrea del Sarto i Fra Bartolomeo, uili su od Leonarda; potpuno je
preobliio milansku kolu, a Parmu, umjetniki centar Correggia, usmjerio je
Leonardov rad.
Posljednja veera , 1498., Santa Maria delle Grazie, Milano.
Od 1495. do 1497. godine Leonardo je radio na svom remekdjelu, Posljednjoj
veeri, zidnoj fresci u blagovaonici samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu.
Naalost, njegovo eksperimentalno koritenje ulja na suhoj buci (tanak vanjski
zid prostora konstruiranog za serviranje hrane) dovelo je do tehnikih problema,
pa je do godine 1500. zidna freska poela propadati. Do 1726. pokuavalo se,
bezuspjeno, restaurirati fresku; zajedniki konzervacijski i restauracijski
program, temeljen na najmodernijoj tehnologiji, zapoet 1977. godine uspio je
sanirati dio oteenja. Iako je mnogo izvorne plohe propalo, velianstvenost
kompozicije i prodorna karakterizacija figura daju prolaznu viziju svoje iezle
raskoi.
Leonardove stilistike inovacije u slikarstvu jo su uoljivije u Posljednjoj veeri u
kojoj je rekreirao tradicionalnu temu na potpuno nov nain. Umjesto prikaza
dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po troje u
dinaminu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike.
Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na
zidu, Krist koji nasluuje da e ga jedan od prisutnih izdati predstavlja mirno i
spokojno sredite, dok ostali likovi reagiraju ivahnim gestama. U velianstvenosti
scene i ozbiljnosti figura, Leonardo nam ponovno predstavlja stil kojeg je utvrdio
vie od jedne generacije prije Masaccio. Leonardova originalnost i inventivnost
bila je, a i danas je primjer fantastine kreativnosti i upornosti.
Za vrijeme svog dugotrajnog boravka u Milanu, Leonardo je takoer izveo druge
slike i crtee (od kojih je veina danas izgubljena), nacrte kazalita, arhitektonske
crtee, modele za kupolu Milanske katedrale, te ak dizajnirao stroj za letenje.
Njegova najvea narudba bila je za kolosalnu bronanu konjaniku statuu
Francesca Sforze, Ludovikova oca, za dvorite Castella Sforzesca.
Zbog injenice da ni jedan Leonardov skulpturalni projekt nije dovren, njegov
pristup trodimenzionalnoj umjetnosti moe se prosuditi samo po njegovim

crteima (nacrtima). Slina se zamjerka moe uputiti njegovim arhitektonskim

projektima; ni jedan od njegovih graevinskih projekata nije zapravo ostvario
njegove naume. U svojim arhitektonskim nacrtima, ipak, demonstrirao je
velianstvenost u upotrebi masivnih formi, istou izraza i posebice duboko
shvaanje starovjekovnih Rimskih izvora i antike openito.
U prosincu 1499. godine, ipak, obitelj Sforzu odvele su iz Milana francuske snage.
Leonardo je napravio glineni model, ali igrom sluaja odlueno je da se metal
namijenjen za statuu utroi za proizvodnju topova. Model su unitili francuski
strijelci, koji su ga koristili kao metu. Leonardo 1499. naputa Milano da bi se
vratio u Firencu, ali ostaje neko vrijeme u Mantovi i Veneciji.
Povratak u Firencu
Godine 1502. Leonardo je uao u slubu kod Cesara Borgia, vojvode od Romagne
i sina vrhovnog generala pape Aleksandra VI. U okviru svojih mogunosti, kao
glavni vojvodin arhitekt i inenjer, Leonardo je nadzirao radove na gradnji utvrda
papinske vojsku u centralnoj Italiji, te dizajnirao ratne strojeve i crtao topografske
mape.
Godine 1503. postaje lan komisije umjetnika koji su trebali odrediti prikladnu
lokaciju za smjetaj Michelangelovog Davida (1501. 1504., Akademija, Firenca),
a takoer je sluio kao inenjer u ratu protiv Pise. Pred kraj godine Leonardo je
poeo dizajnirati dekoraciju za velianstvenu dvoranu Pallazzo Vecchio. Tema je
bila Bitka kod Anghiaria, firentinska pobjeda u ratu protiv Pise. Tijekom 1505.
godine napravio je mnotvo crtea i zavrio predloak u punoj veliini, ali nikada
nije dovrio zidnu sliku. ini se da je Leonardo bio viniji skiciranju i pravljenju
nacrta od konstruiranja pravih modela i slikanja pravih djela. Predloak je uniten
u 17. stoljeu, a kompozicija je sauvana samo u kopijama, od kojih je
najznaajniju (1615., Louvre) napravio Peter Paul Rubens.
Za vrijeme drugog firentinskog perioda, Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali
samo jedan je sauvan do dana dananjeg uvena Mona Lisa (1503. 1506.,
Louvre, Pariz), jedan od najslavnijih portreta ikada naslikanih. Portret je takoer
poznat kao "La Gioconda". Leonardo je, ini se, imao posebnu sklonost tom
portretu, jer ga je nosio na sva svoja kasnija putovanja. Ovaj Leonardov
najslavniji rad je poznat kako po velianstvenosti tehnikih inovacija, tako i po
misterioznosti legendarnog osmijeha. Taj rad je savren primjer dvije tehnike
sfumata i kjaroskura (rasporeda svjetla i sjene, svijetlih i tamnih dijelova na slici)
koje je Leonardo primijenio meu prvima. Sfumato (zaaeno) je delikatan
atmosferini "magloviti" ili "dimni" efekt nainjen finim, vrlo malenim prijelazima
izmeu podruja boje; to je posebice uoljivo na njenoj prozranoj odjei i
zagonetnom osmjehu. Kjaroskuro (talijanski: Chiaroscuro, svjetlo i sjena) je
tehnika modeliranja i definiranja forme pomou omjera kontrasta izmeu
svjetlosti i sjene; senzitivne ruke modela su portretirane jasnom modulacijom
svjetlosti i sjene, dok je kontrast boja oskudno upotrebljavan.
U isto vrijeme Leonardo prouava let ptica, dizajnira stroj za letenje, i pokuava
rijeiti kvadraturu kruga, te prouava fluidne elemente: vodu, zrak i vatru. Do

danas sauvani Leonardovi crtei, koji otkrivaju njegovu briljantnu nadarenost za

sastavljanje nacrta i njegovu velianstvenost u otkrivanju anatomije ljudi,
ivotinja i biljaka, mogu se pronai u najvanijim europskim zbirkama. Najvei dio
nalazi se u dvorcu Windsor u Engleskoj. Zanimanje za ljudsku anatomiju
svojstveno je mnogim znanstvenicima renesanse, uzevi u obzir da je znanje o
anatomiji tijela u to vrijeme bilo vrlo oskudno.
Starost i smrt
Godine 1506. Leonardo se vratio u Milano, na poziv francuskog guvernera,
Charlesa d'Amboisea. Sljedee je godine imenovan dvorskim slikarom Luja XII.,
koji je tada prebivao u Milanu. Sljedeih est godina Leonardo je dio vremena
provodio u Milanu, a dio u Firenci, gdje je esto posjeivao svoju polubrau i
polusestre i vodio brigu o svom nasljedstvu. Tada je nastala i slika Sv. Ana,
Bogorodica i dijete, a poduzima i detaljna anatomska istraivanja. U Milanu je
nastavio svoje inenjerske projekte, a radio je i na konjanikoj statui za spomenik
Giana Giacoma Trivulzia, komandanta francuskih snaga u gradu; iako projekt nije
dovren, crtei i studije su ouvani. Njegov najpoznatiji crte vjerojatno je
velianstveni Autoportret u staroj dobi (1510. 1513., Knjinica Reale, Torino).
Od 1514. do 1516. Leonardo je ivio u Rimu pod patronatom Pape Lea X.: bio je
udomljen u Palazzo Belvedere u Vatikanu i izgledalo je da je zaokupljen
prvenstveno znanstvenim eksperimentima. Godine 1515. konstruira mehanikog
lava za krunidbu Franje I., kralja Francuske, a ve sljedee godine je otputovao u
Francusku s ciljem da ue u njegovu slubu. Proveo je svoje zadnje godine u
Chteau de Clouxu, u blizini Amboisea, gdje je dizajnirao palau u Romorantinu.
Preminuo je u Amboiseu, 2. svibnja 1519. u 67. godini.
Kao znanstvenik Leonardo se uzdizao iznad svih svojih suvremenika. Njegove
znanstvene teorije, kao i njegove umjetnike inovacije, bile su bazirane na
paljivom promatranju i preciznom dokumentiranju. Shvaao je, bolje nego bilo
tko u njegovom ili sljedeem stoljeu, vanost preciznog znanstvenog opaanja.
Naalost, kao to esto nije uspijevao ostvariti svoje umjetnike projekte, tako
nikada nije dovrio planirane rasprave (monografije) na temu razliitih
znanstvenih tema. Njegove teorije sadrane su u brojnim biljenicama, a veina
ih je sauvana u rukopisima. Budui da ju se ne moe lako deifrirati, Leonardova
ostavtina nije raznesena tijekom njegova ivota. Kada je u 16. stoljeu
objavljena dovela je do revolucije u znanosti.
Leonardo je zapravo preduhitrio mnoga meteoroloka i geoloka otkria,
razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovjetavao je moderno
shvaanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih
ljutura. Bio je meu prvim osnivaima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio
hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala rijenih sustava jo i danas ima
praktinu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmiljenih strojeva, od
kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, izmeu njih i ronilako odijelo.
Njegove letee naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvune
zakone aerodinamike.

*Znai, bio je slikar, kipar, graditelj, izumitelj, strunjak za tehniku, dijete

biljenika, notara, gosp. Pjera da Vinija koji ga je ozakonio. Od 1466.-69. je uio
kod Andrea del Verokija. Gorski pejza je njegovo najranije registrovano djelo.
(1473.). Radio je i Blagovijesti (imaju 2 slike), enski portret, Poklonjenje
kraljeva... 1482.-83- poslao je pismo Ludviku Sporsi u kojm je naveo sve svoje
sposobnosti. Nakon toga je bio prihvaen i pozvan u Milano (1483.-1499.).
U svojoj zreloj fazi imao je puno narudbi, sauvana su 2 djela i to Madona u
peini (1483.) i Posljednja veera (1495.-1497.). Napisao je poznati Traktat o
slikarstvu.
Blagovijesti-jedno od ranijih djela, prikazuje uticaj Pjera dela Franeske.
Prikazuje kako je mladi Leonardo bio u stanju da odmah na poetku dobro
realizira djela kad su svi ostali bili ve u poznim godinama. Prisutna je
perspektiva u slici, okvir od zelenila iza figura, priroda je sugestivno data...
Poklonjenje mudraca-jedno od nezavrenih djela. Pomalo je bilo uzrok i to
to je morao napustiti Firencu. Bio je genijalac, ali je naputao poslove jer je
stalno istraivao jedan problem za drugim. Sam sakralni dio (sadraj) je u prvom
planu-Madona s djetetom, a ostali prave jedan okvir i izlau se oduevljenju. Iza,
nevezano, je sjajna demonstracija linearne perspektive, arhitekture, prirode,
konjanici... Naslikao je veliki broj figura oko sredinje grupe sa Bogorodicom, ali je
svakoj obezbjedio znaaj i vidljivost. Sve figure oko centralne grupe imaju
raznovrsne pokrete i izraze i obavijene su sjenkama i polusjenkama koje ih
utapaju u prostor. To je Leonardov sfumato koji u prvi plan istie svijetlo-tamno,
ali bez otrih granica.
(Sfumato su meki i fini, skoro fluidni prelazi svjetlo-tamnog, koji obezvrjedjuju
konturu, uranjaju figuru u prostor, stvarajuci njihovo novo jedinstvo. Oblici su
meki i nedovrseni, kao da su obavijeni izmaglicom. Do punog izrazaja sfumato je
dosao na Leonardovim dovrsenim slikama, od kojih je najcuvenija MONA LIZA.)
Sv.Jeronim- takoer je nedovren; kontrast okvira pozadine, priguene su
boje, stvara meke sjene, to je njegova karakteristika sfumata, sjajno je
demonstrirana i anatomija. Madonna s djetetom u peini je
njegovo rano djelo u Milanu. Vidi se prigueno svjetlo, tamna pozadina, likovi su
svijetli, prikaz peine kao simbola...
Dvorac Sforcesko (Castello Sforzesco) je bio rezidencija vladara u Milanu. Nalazi
se u centru Milana. Ima jako visoke zidove, ali uprkos tome Milano je ipak pao kad
su ga Francuzi osvojili.
Posljednja veera-tu je rijeen jako karakteristian problem; mnogo je
promiljao-radio je eksperiment (ulje i temperu na fresko podlozi) . Tema je
zamiljena da iz izraza lica vidimo ta se deava (kad Krist govori jedan od vas
e me izdati). Kompozicija je horizontalna, u tri grupe, po 4 apostola,
perspektiva je naglaena... Posljednja veera Leonarda da Vincija jedno je od
najveih svjetskih umjetnikih remek-djela. Unato jadnom stanju ova slika je
postala ikonom kranskog slikarstva i jedna od najpoznatijih slika na svijetu.

Njezin uspjeh potjee iz Leonardove sposobnosti prikazivanja karaktera i

dramatine napetosti, te njihovim smjetanjem u dominantan i ujedinjujui
arhitektonski interijer. Poput Masacciovog "Svetog Trojstva", Leonardova
Posljednja veera je smjetena na razinu gledateljeva oita i iluzionistiki
ispunjava zid tako da nam se ini kako se prostor otvara iza postojeeg prostora.
Leonardo je prikazao nekoliko pokreta likova koji su uslijedili nakon to je Isus
najavio kako e ga jedan od njegovih uenika izdati[2]. Svaki od apostola je
reagirao u skladu sa svojom osobnosti koje su opisane u Bibliji. Petar, koji se
nalazi kao peti s lijeva, u bijesu je zgrabio no kojim e kasnije odsjei uho
jednom od vojnika. Ivan, najmlai apostol, pada u nesvijest prema Petru. Toma,
Isusu prvi s desna, upire svojim nevjernim prstom u vis. Dok se Juda, koji je
odmah Petru s lijeva, kao zlikovac na slici, nezainteresirano oslanja laktom na stol
udaljivi se to vie od Isusa. U Leonardovoj izvedbi Posljednje veere, Juda sjedi
na istoj strani stola kao i Isus i Apostoli, a ne - kao po tradicionalnoj shemi - njima
nasuprot. Leonardo ga je istaknuo tako to je on jedini lik ije je lice u tami i koji
ne reagira jasnom gestom na Isusove rijei.
Likovi su takoer organizirani u jasnu geometrijsku kompoziciju izduenog
pravokutnika koji je podijeljen na 5 piramida (dvije grupe po tri apostola i Isus s
rairenim rukama u sredini). Isusova trokutasta forma ponavlja tri prozora iza
njega to simbolino predstavlja Sveto Trojstvo. Polukruna luneta iznad
sredinjeg prozora, zajedno s svjetlou prozora, slui kao arhitektonska aureola.
Dominacija Krista je istaknuta i linijama perspektive arhitekture koje se radijalno
ire iz njegove glave poput "zraka" boje svjetlosti koja se iri od "Svjetla svijeta"
izvan slike.
Mona Liza- (76,8 x 53 cm), ulje na drvetu, (proljee 1503. - ljeto 1505.), muzej
Louvre, Pariz, Leonardo da Vinci. Tradicionalno identificiranje nepotpisanog i
nedatiranog portreta danas poznatog kao Lisa del Giocondo stavlja se osobi pod
imenom Giorgio Vasari, ovjeku koji je bio vaan biograf novovremenske povijesti
umjetnosti iz 16. stoljea. injenica je da je Leonardo da Vinci, po svom povratku
u Firencu, dakle u godinama izmeu 1500. i 1506., nacrtao jedan portret Lise del
Giocondo, ene firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Dalje biograf
ustanovljava, da Leonardo jo i nakon etiri godine nije dovrio portret u
potpunosti. Leonardo takoer nije nikada predao nedovrenu sliku svom
poslodavcu Francescu del Giocondu, ve je zadrava kod sebe.
Kako jedino Vasari spominje ime Mona Lisa, mnogobrojni povjesniari sumnjaju u
tonost imena i trae druge izvore. Tako se pretpostavlja da se radi o ljubavnici
Giuliana de' Medicija, neka Pacificia Brandano ili jedna od prilenica Charlesa d'
Amboise, ili ak i Isabella d' Este, Markiza od Mantove. Neki istraivai idu tako
daleko, da tvrde kako nije uope postojao model, ve da je Leonardo naslikao
idealnu enu. Neki ak i primjeuju da Mona Lisa slii svom tvorcu (tj. njegovoj
predodbi samoportreta), da je sam sebe naslikao (puno je vjerojatnija u tom
pogledu teorija da je Leonardo portretirao svoju majku).
Kau da kad je Leonardo zavrio fresku koju je radio Francuzi su prodrli u Milano i
on je otiao u Veneciju gdje je susreo Jeronimusa Boa. Tada su nastale neke

karikature pod njegovim uticajem. Onda je otiao u Rim i radi na utvrenju Rima.
Vraa se u Firencu i 4 godine je radio portret Mona Lize. U prednjem planu su topli
tonovi, srednji plan hladni,ta neka vazduna perspektiva, degradacija tonova...
Nepostoji otra granic izmeu jedne i druge forme, lice...
MIKELANELO BUONAROTI
Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (Caprese Michelangelo, 6. oujka
1475. - Rim, 18. veljae 1564.) je bio renesansni slikar, kipar, arhitekt i pjesnik.
Jedan od najvanijih i najsvestranijih umjetnika svih vremena. Njegov genij i
njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima uinili su ga idolom mnogih
generacija umjetnika. Opisuju ga kao genija boanskog nadahnua, nadljudske
moi, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko
njihove osobe.
U trinaestoj godini zapoinje umjetniki put na kojem e slijediti jedino
neogranienu snagu vlastitoga duha. Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje
nove stvarnosti, slino boanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore,
konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj
snani egzaltirani gr oslobaanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora.
Michelangelova umjetnost je dramatina, napeta i napadna. Opsjednut ljudskim
tijelom, stvorio je monumentalnu sliku ovjeka kao Herkula i heroja, centralni lik
Bojeg svemira.
Michelangelo je, pored Leonarda da Vincija, jedan od najinspirativnijih umjetnika
talijanske kasne renesanse, kao i svijeta umjetnosti openito, s uzorom u svom
prethodniku Donatellu.
Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slino boanskom
stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture
vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snani egzaltirani gr oslobaanja iz
nedefinirane gromade kamena ili mramora. Godine 1496. otiao je u Rim gdje je
stvorio svoje prvo znaajnije djelo Oplakivanje (Piet), koje je predstavljalo novinu
budui da je sjedinjavalo dvije mramorne figure u jednu cjelinu.
Vrativi se u Firencu 1501. isklesao je svog uvenog Davida, zavrni izraz
naturalizma 15. stoljea. David, najranija monumentalna skulptura visoke
renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Nasuprot
osloboenoj energiji izraenoj kroz oputeno tijelo Donatellove statue, kod
Michelangelovog Davida dobija se utisak da se energija sabija, a ne da se
oslobaa. Otuda osjeaj napetosti u jednom tijelu shvaenom kao "tamnica
due". Savrenu ljepotu miiavog tijela, koje je uz to jo u stanju izraziti i
emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26
godina. U to vrijeme Michelangelo je slikao i svoju Svetu obitelj.
U krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija oivjela je ljubav za
Platonovu filozofiju-neoplatonizam. Platonova filozofija o dualizmu tijela i due
nije imala utjecaja na grku skulpturu, jer ona izraava sklad tijela i due, ali je na
skulpturu Michelangela, koji je bio veliki potovalac antike, ba ta strana grke
misli imala jak utjecaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i

Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a jo vie kipovi nadgrobnih spomenika
Lorenca i Giuliana Medicija.
Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u Palai Vecchio naslika
ogromnu fresku. Prikazujui jedan dogaaj iz rata sa Pisom kada je vojnike
neprijatelj iznenadio za vrijeme kupanja, mogao je uvesti veoma raznovrsno
mnotvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela. Michelangelo je bio prvi umjetnik
koji je prikazao tijelo u njegovom cjelokupnom opsegu akcije. Michelangelov
Mojsije je centralna skulptura grobnice Julija II. Svod sikstinske kapele u Rimu
najvei je pothvat renesanse.
Poslije toga papa Julije II. mu je povjerio izradu svoje grobnice, posao kojim se
bavio, sa prekidima, etrdeset godina. Uskoro je zapoeo i oslik svoda Sikstinske
kapele. Michelangelo je za nevjerojatno kratko vrijeme zavrio tu "ogromnu
biblijsku simfoniju". Prvobitni nacrt za grobnicu Julija II. nikada nije izveden.
Michelangelo je napravio samo velianstvenu skulpturu Mojsija.
Michelangelova karijera arhitekta poela je 1520. kapelom obitelji Medici u crkvi
San Lorenzo u Firenci, gdje je trebalo da se arhitektura i kiparstvo upotpunjuju.
Svojim neortodoksnim tretiranjem klasinih tema Michelangelo je napravio put
baroknom stilu. Grobnica Medici sastoji se od statue pokojnika u sljedeem
poloaju smjetene u nii zida iznad sarkofaga i od poluleeih statua Dana i Noi
na poklopcu sarkofaga. Skulpturalne mase su ralanjene i sloene u najveoj
moguoj mjeri, ali usprkos tome, cjelina ini jasnu
vizualnu cjelinu, jer sve tri statue oblikuju trokut i vrsto dre sloenu mreu
vertikala i horizontala. Dualizam tijela i due izraen je kroz kozmiku suprotnost
smiraja Dana i Noi.
Kupola Crkve svetog Petra bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela.
Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Strani sud, na oltarskom zidu Sikstinske
kapele, pokazalo je svojim vladanjem pokretom u prostoru tok kojim ce se
razvijati talijanska umjetnost u sljedeem stoljeu.
Michelangelova grobnica u Bazilici Santa Croce u Firenci.
Tada ve star i bolestan, Michelangelo, kao uvjereni kranin i skrueni
hodoasnik, obilazi i posjeuje uobiajenih sedam rimskih bazilika, u potrazi za
oprostima i milostima. Obino je rimske crkve obilazio pjeice, s prijateljem
Vasarijem, koji je od pape Julija III. uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju
smije obilaziti hodoasnikim putem naznaene bazilike. No, ini se da je stari
umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obuen u siromano
hodoasniko odijelo, izmijean s obinim pukom, sa svojim velikim eirom i
visokim izmama, koje nije skidao ni nou (zbog bolnih smetnji). Spomenuti mu
prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor izmeu Michelangela i neaka,
kojega Michelangelo potie da pronae neku siromanu osobu potrebnu pomoi,
naglaavajui kako se ponajvema dobrim djelima kranske ljubavi mogu
izmoliti jubilejski oprosti.

Umro je 18. veljae 1564. u Rimu, a sutradan je uz velike poasti sahranjen u

crkvi Santa Croce u Firenci.
Michelangelo je najznaajniji kipar visoke renesanse. Iako je bio slikar, arhitekt i
pjesnik, najradije je volio da ga zovu kiparom. Njegovo prvo potpisano djelo,
dakle prvo zrelo djelo bila je Rimska Pieta, mramorna skulptura njenih linija i
smirene boli, koja se danas nalazi u crkvi Sv. Petra u Rimu.
David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je
cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savrenu ljepotu miiavog tijela, koje je
uz to jo u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je
stvorio u dobi od samo 26 godina.
U svojim djelima je izraavao svoja filozofska i etika stajalita. To se najbolje vidi
u njegovom ciklusu skulptura za grobnicu pape Julija II. - Robovi, gdje je ljudsko
tijelo shvaeno kao "tamnica duha".
Radove na grobnici Julija II. prekida zbog neoekivane papinske narudbe, koju
prihvaa nerado i protiv koje se bori svim silama svoga neobuzdanog
temperamenta, no stvara djelo koje se jo i danas kao remek-djelo slikarske
vjetine prvo vezuje uz spominjanje njegova imena freske u Sikstinskoj kapeli.
Cijeli je svod Michelangelo, pod naletom gnjeva i borbe s okolinom, a prije svega
u zanosu nadahnua, oslikao za manje od etiri godine (1508.-1512.). U
stotinama je likova opisao gotovo sve od postanka ovjeka do njegova pada,
stvaranje i unitenje svijeta. Trideset godina kasnije Michelangelo je naslikao
Posljednji sud iznad oltara kapele napadno i grozniavo djelo koje je posjedovalo
kolorizam Manirizma i bilo je ispunjeno snanim oblicima podcrtavajui kontekst
prokletstva.
Michelangelo je dizajnirao kupolu bazilike sv. Petra koja je dovrena tek nakon
njegove smrti.
Uz brojne njegove projekte jo se najmanje dva mogu mjeriti s epohalnom
vanou fresaka iz Sikstine. Oba su arhitektonska i potjeu iz posljednjih
tridesetak godina njegova ivota. Preureenje trga na vrhu kapitolskog breuljka
(Campidoglio) najvei je posao njegove karijere. Od trga doslovno pravi
velianstvenu pozornicu, kao uostalom i od svojega ivota, na kojoj scenu
uvruje kolosalnim redom stupovlja. Taj e kolosalni red primijeniti ponovno u
dovrenju crkve Svetog Petra u Rimu, ime je jo vie naglasio kompaktnost,
veliinu i monumentalnost graevine s Bramanteova nacrta, osobine koje je
cijelog svoga dugog ivota traio u umjetnosti i ljudskome rodu sve do smrti.
Michelangelov tlocrt zadrava centralni tip, grki kri, os simetrije, centralnu
kupolu, dvije male pobone kupole i plitki narteks. Kupola posjeduje dobro
odmjeren visoki tambur, i istaknut plasticitet podvojenim stupovima. Ona
predstavlja vrhunac Visoke renesanse, prijelazno razdoblje manirizma i izrazite
elemente budueg stila Baroka.
Jo jedno njegovo impozantno arhitektonsko djelo je stubite Laurentinske
biblioteke u Firenci. Statinost koja je vladala u renesansi mijenja za jedan
dinamizam voluta koji je svojstveniji baroku. On je donekle

zaetnik Manirizma, ako ne i Baroka u arhitekturi. Piet Rondanini je posljednja i

nedovrena skulptura na kojoj je kipar radio pet dana prije svoje smrti. Nalazi se u
dvorcu obitelji Sforza u Milanu. Pred kraj ivota vratio se kiparstvu nainivi Pietu
Rondanini intimnu ispovijed usamljenog genija.
*Mnogo vie je bio skulptor i arhitekta (ak i slikar) nego Leonardo da Vinci. U
svom ivotnom rasponu je zahvatio i kraj 15.st. kao i da Vinci i na samom poetku
(ve izaao iz radionice Girlandaja) veoma mlad radio jako dobre radove /djela
kao i svi veliki majstori. Bio je sjajan poznavalac anatomije, bavio se muzikom,
poezijom, finim pismima... Zna se da je bio jako raspoloen prema damama to je
iskazivao poezijom. Kad je izaao iz radionice Girlandaja ve kao formiran slikar
bio je pozvan u dvor Mediija. Tu poinje njegova karijera.
Poinje s batom antikih skulptura (on je bio oduevljen tim skulpturama) i trajno
ostaje pod uticajem antike. Kentauromahija-njegova je znaajna skulptura (jedna
zgusnuta skulptura ljudskog tijela) sl. antikim sarkofazima. Napravio je i figuru
Kupidona kao orginal.
Madonna na stepenicama-prepoznaje se uticaj/stil ne previe iroke, ali antike
umjetnosti. Krajem 15.st. Mediiji su propali i tada je bio pozvan u Rim da napravi
skulpturu Pjete, (Velicanstvene Pjete predstavljaju motiv Hrista na rukama
Bogorodice. Ima ih cetiri: Pjeta Palestrina, Rondanini, Pjeta iz crkve sv.Petra i Pjeta
iz firentinske Katedrale.). Na tom djelu mu se zamjerilo. uva se u katedralnoj
crkvi Sv.Petra u Rimu i ve tu je majstorski izvedena draperija-prikaz na
monumentalnoj figuri.
Madona Tondo-okrugli okvir, iz ranog vremena. Radio je cijeli niz tih likova koji
prikazuju savremenu estetiku i anatomiju. Nakon boravka u Rimu ponovo se
vraa u Firencu i bio je pozvan da pokua napraviti neto u velikom
bloku/kamenu. Prvo se preplaio kad je vidio veliki kamen (oko 4,30 m) i tada je
uradio Davida (trebala je biti izloena ispred Palazzo Vecchio), radio ga je 1-5
godina.
David- se uzima kao simbol pobjede Firence i Signore protiv drugih saveznih
gradova u Italiji npr. Piza. David je narucen 1501. kada je Michelangelo imao 36
godina. To je statua tijela oslobodjenog iz mermerne tamnice. Prividno spokojan,
Davod izgleda kao da ga raspinje neka ogromna psihicka energija koja nema
oduska u fizickoj snazi. David je simbol obnove repunlikanske slobode Firence.
5,17 metara visok mramorni kip portretira Biblijskog lika Kralja Davida u trenutku
kad se jo, kao mladi, sukobio s divom Golijatom.
Povijest Michelangelovog kipa Davida prethodi njegovom stvaranju od 1500. to
1504., sve do davne 1464. kada je veliki projekt zadan Agostinu di Ducciu, koji je
uspio izraditi samo noge, stopala i prsa figure. Iz nepoznatih razloga, njegova
veza s projektom prestala je nakon smrti njegova uitelja Donatella 1466. te je
projekt prema dogovoru preuzeo Antonio Rossellino, no i njegov ugovor brzo je
prekinut.
U meuvremenu, komad mramora iz Carrare u sjevernoj Italiji ostao je zaputen i
izloen elementarnim nepogodama u vrtu radionice katedrale ak dvadeset pet

godina. Kasnije je, nakon inventure radionice katedrale, odlueno da se odabere

kipar koji bi taj komad mramora pretvorio u dovreno umjetniko djelo. Iako su
mnogi dotada poznati umjetnici bili u izboru kao i Leonardo da Vinci, ipak je
odabran tek dvadesetestogodinji Michelangelo koji je uvjerio Operai da je
zasluio takav zadatak. Dodijeljen mu je i slubeni ugovor o preuzimanju ovog
izazovnog zadatka. Zapoeo je klesati kip ujutro ponedjeljka 13. rujna, mjesec
dana nakon to mu je dodijeljen ugovor. Na golemom kipu biblijskog heroja raditi
e jo neto vie od tri godine.
Michelangelov David razlikuje se od ostalih po tome to prikazuje Davida prije
nego to je krenuo u borbu, dok ga ostali prikazuju nakon slavne pobjede nad
divom (kao npr. Donatellov i Verrocchijev David prije). Umjesto da je prikazan
pobjedonosno nakon to je porazio mnogo krupnijeg neprijatelja, prikazuje se
njegovo nestrpljenje i spremnost za borbu. Na sputenoj desnoj ruci vide se
izboene ile a zakrivljen poloaj tijela pokazuje kako je u pokretu. Glavna je
nakana kipara bila da prikae Davida nakon to je odluio stupiti u bitku ali prije
same pobjede; dakle, nakon svjesne odluke ali prije svjesnog djela.
25. sijenja 1504., kad je kip bio gotovo zavren, odbor firentinskih umjetnika
ukljuujui Leonarda da Vincija i Sandra Botticellija sastao se kako bi odabrao
prikladno mjesto za izlaganje Davida. Veina, s
Giulianom da Sangallom na elu i s potporom Leonarda i Piere di Cosima smatrali
su da bi kip trebao biti (pogotovo zbog svoje mramorne izrade) postavljen pod
sigurnost krova Loggie dei Lanzi na trgu Piazza della Signoria. Manjina u potpori
Botticellija smatrala je da bi kip trebao biti postavljen na ili kraj Katedrale.
Konano, David je postavljen ispred ulaza Palazzo Vecchia, takoer na trgu Piazza
della Signoria zamijenivi Donatellove bronane Juditu i Holoferna, koja je (Judita)
utjelovljivala ensku hrabrost i herojski otpor. Bilo je potrebno etiri dana da
prenesu kip Davida iz Michelangelove radionice do trga. Iste 1504. stanovnici
Firenze dodali su pozlaeni vijenac na glavu kipa i bronani pozlaeni pojas da
prekriju njegovu golotinju; takoer su pozlatili i potpornju kladu (koja je drala
kipa).
Kako bi se zatitio od oteivanja kip je 1873. premjeten u firentinsku
Akademsku Galeriju, gdje stoji i danas i privlai mnoge posjetitelje. Kopija kipa
postavljena je na trg Piazze della Signorie 1910. godine. 1991. vandal je napao
kip s ekiem, otetivi prste lijevog stopala prije nego to je odstranjen. No
dogaaj i nije bio u potpunosti koban, jer je omoguio znanstvenicima da saznaju
da mramor kojim je Michelangelo radio dolazi sa kamenoloma Fantiscrittija u
Misegliji, sredinje od tri male doline u Carrari. Blok mramora vaen je iz
kamenoloma 40 godina prije izrade Davida. U tom vremenskom periodu Duccio i
Rossellino trebali su ga iskoristiti no oboje nisu imali dovoljno iskustva da isklesu
takav komad mramora te su odustali.
Mramor od kojeg je izraen David zapravo sadri puno mikroskopskih rupica od
kojih se kvari bre od ostalih mramora. Vjeruje se da ga je, zbog osrednje
kvalitete mramora, Michelangelo dobio besplatno. Zbog propadanja mramora u
2003. dogodila se kontroverza za vrijeme prvog velikog ienja kipa jo od 1843.

Naime, neki su se strunjaci protivili koritenju vode zbog daljnjeg propadanja

mramora.
Tada je na prijestolju ve bio papa Julije II. On je znao za njega i naruio da mu
Mikelanelo izvede grobnicu. Mikelanelo je bio zadivljen idejom, papa je bio jako
ambiciozan-vie vojnik nego papa. ak su se jednom i posvaali i Mikelanelo je
bio napustio projekat, ali se vratio. Kasnije je papa umro i skulptura je prebaena
na njegovu grobnicu jer nije uspjela za ivota da se uradi velika monumentalna
grobnica. (Sv.Petar u lancima-prebaena skulptura).
Ostali su i robovi koji su nedovreni (neki se uvaju u Luvru)-oni su simboli
provincija koje je papa uzeo pod svoju vlast. Kad je radio papin portret pitao je ta
da mu stavi u ruke, a papa je odgovorio da stavi ma.
Radio je i jednu sakristiju uz crkvu Sv.Lorenco u Firenci. Prvo je projektovao s
lijeve strane Bramante, a Mikelanelo je drugu stranu uz glavnu arhitekturu
crkve, a njegova je i arhitektura i enterijer i skulptura...
Entrijer je uraen u dvobojnom mramoru, kupola je smjetena na pandatifima. U
donjem dijelu sakristije je oltar s jedne strane, s jedne je grob Mediije (grobnica
ulijana Mediija), a s druge strane je sarkofag Lorenca Mediija, i tu su uraene
2 alegorijske figure dana-noi, zore i sumraka koje simbolizuju vrijeme moi
Mediija. Figura sove simbolizuje no. Na grob ulijana Mediija je postavio
njegov kip u mramoru visok 173 cm, a uz sarkofag su postavljenje 2 figure
uvara: Dana i Noi.
Skulptorska ostvarenja:
Poslije sakriste je bilo jo skulptorskih cjelina u kojima se osjea jedno novo stanje
duha u Mikelaelovom radu pod kraj ivota. U usporedbi s Davidom i
Madonnama-gdje je predstavljeno divljenje fizikoj ljepoti, stanju prirode, ovdje u
kasnijim fazama na temu Pijeta (predstava Mrtvog Krista) nema vie te ljepote,
optimizma, trijumfa snage... ve osjeanje blisko smrti, prolaznosti ljepote i
ivota...
Palestrina-napravio je u Firenci ovu skulpturu na grobnici, a prikazao je i svoj
autoportret. Sad je tijelo gotovo apstrahovano, demterijalizirano, primjer kraja
velikog i sjajnog umjetnika... Sahranjen je u Rimu, a onda je u crkvi Santa Kroe
(Santa Croce) u Firenci nakon to su ga Firentinci ukrali i sahranili.
Tondo Doni-je njegovo rano djelo gdje je ve prikazao sklonost ka irokim
povrinama i fresko tretmanu.
Sikstinska kapela-Oslikavanje svoda Sikstinse kapele papa Julije II je 1508.
povjerio Mivhelangelu koji je ogromni svod izdjelio na odvojene odjeljke i zone koji
predstavljaju i sastavne dijelove jedinstevene strukture. Na deset slika u
sredisnjem dijelu prikazani su dogadjaji pri stvaranju svijeta, ljudski grijesi i
nihove kazne. Stvorena je idealna veza izmedju Starog zavjeta i Novog zavjetakoji
su predstavljeni kroz prizore na svodu. Sveta porodiva je slika koja predstavlja

Isusa sa rukama polozenim na Marijinu glavu, aludirajuci na njegovu bozansku

nadmocnost u odnosu na Mariju. Svaka od fresaka Sikstinske kapele je oko 5 m
duine, a friz fresaka je iao cijelim krugom okolo kapele. On je oslikao zapadni
zid i tavanicu. Radio je od 1508.-1512. i prikazao je na tvanici ciklus Geneze
(stvaranje svijeta, u 9 slika-fresko tehnika).
Potop- jako zanimljiv s mnotvom detalja. Od 1536.-41. dobio je zadatak da
oslika zapadni zid i tad je friz prekinut, a naslikana je cijela kompozicija s
mnotvom detalja gdje preovladava novo stanje duha i religioznost, i izgleda da
mu je to bilo jedno od velikih posljednjih djela u slikarstvu (kasnije je radio jo na
arhitekturi u crkvi Sv.Petra.).
Najznacajnija djela:
-Kupola bazilike sv.Petra u Rimu
-Trg Kampidoljo
-Predvorje biblioteke Laurencijana
Kupola je radjena po uzoru na kupolu crkve sv.Marije u Firenci, visoka oko 133m i
precnika oko 42m. Gradjena je od betona sa manjim kupolama i tornjevima na
sva cetiri ugla osnove. RTadovi na kupoli traju sve do njegove smrti, pa i tada nisu
privedeni kraju
Trg Kampidoljo, koji se nalazi u Rimu, je sa tri strane zatvoren palatama, cetvrta
strana je otvorena i uradjena u obliku terase koja gleda prema gradu. U srdedinu
trga postavljena je statua Marka Aurelija. Citav projekat zasnovan je na principu
nosaca i grede.
Velicanstvena biblioteka Laurencijana cuva bibliografsko blago porodice
Medici u kojoj su sacuvani anticki i humanicki rukopisi. Prostorija je horizintalno
podjeljena u razmjerama koja ne dopusta nijedno praviko arhitekture. Dvostruki
stubovi stoje u zidu i nista ne podupiru. Kontrasti svetlog i tamnog koji su
ostvareni arhitektonskim sredstvima su do bola gotivni.
Raffaello Santi da Urbino
Rafael, pravog imena Raffaello Santi da Urbino, bio je talijanski slikar i arhitekt
Visoke renesanse. U Rafaelovu slikarskom djelu doao je do punog izraaja duh
visoke renesanse sa svojim zanosom za klasinu harmoniju i idealnu ljepotu. Kao
objektivna vrijednost u slikarskoj umjetnosti ostaju istoa njegovih crtea,
jasnoa kompozicije, vedrina kolorita i neposredna ljudska realizacija portreta.
Rafael je izvrio golem utjecaj na svoje uenike i suradnike. Njegov crte i
kompozicija bili su uzor mnotvu njegovih sljedbenika.
Bio je uenik kod svog oca zlatara i kipara Giovannija Santija koji je radio za
humanista i ljubitelja umjetnosti, vojvodu Urbina, Federico III. Montefeltro. Rafael
je roen i odrastao u njegovoj palai u Urbinu koju je dizajnirao Franjo Vranjanin.
Daljnju naobrazbu pruio mu je njegov stric, slavni arhitekt Donato Bramante. U
poetku slika svoje prve Bogorodice, a dolaskom u Firencu na njega utjeu

toskanski majstori, te radi velike oltarne slike Bogorodice s djetetom, djelomice u

pejzanim ambijentima.
Od jeseni 1504. Rafael boravi i radi u Firenci na svojim prvim slikama. Tu se
upoznaje sa radovima ondanjih slikara, Leonarda da Vincija, Andree del Sarta,
Michelangela i Fra Bartolomea. U Firencu je doao sa namjerom da ostane
nekoliko mjeseci i da proui radove tih slikara, meutim tu ostaje etiri godine i
21. travnja 1508. potpisuje pismo koje je poslao svom stricu sa "Rafaelo. Slikar u
Firenci". U meuvremenu boravi nakratko u svom rodnom mjestu Urbino i u
Perugiji. U tom vremenu nastaju njegove poznate slike Bogorodice: Madonna u
zelenom (1505, Sveta Obitelj (1507), Vjenanje Djevice (1504.).
Raphael je vodio "nomadski" ivot, radio je u raznim centrima u sjevernoj Italiji,
ali je proveo dobar dio vremena u Firenci, moda oko 1504. Meutim, iako je
tradicionalno pozivanje na "firentinskog razdoblja" oko 1504-8, on vjerojatno
nikada nije bio stalni stanovnik. Moda je posjetio grad kako bi osigurao
materijale. Kao i ranije s Perugino i drugima, Raphael je bio u mogunosti da
asimilira utjecaj firentinske umjetnosti, uvajui svoj originalni stil. Freske u
Perugia oko 1505 pokazuju novu monumentalnu kvalitetu u kompoziciji koje
mogu predstavljati utjecaj Fra Bartolomeo, za kojeg Vasari kae da je bio prijatelj
Rafaela. No najupeatljiviji utjecaj u radu tih godina je Leonardo da Vinci, koji se
vratio u grad 1500 - 1506. Raphael je poeo koristiti dinamiane i sloene
kompozicije, a iako jo njegovi slikani predmeti su jo uvijek uglavnom mirni, on
je napravio izvuene studije borbe golih mukaraca, jedan je od opsesije
razdoblja u Firenci. Drugi crte je portret mlade ene koja koristi tri etvrtine
duljine piramidalnog sastav samo-zavren "Mona Lise", ali jo uvijek izgleda
potpuno Raphaeleski. Jo jedna od Leonardo kompozicijske izuma, piramidalna
Sveta Obitelj, ponovljen u nizu radova koji ostaju meu njegovim najpoznatijim
tafelajnih slika. Tu je crte Rafaela u Rojalnoj zbirci Leonardovog izgubljenog
Leda i labud, iz koje je prilagoena kontrapost poza u vlastitoj Saint Catherine u
Aleksandriji. On je takoer usavravaju svoju verziju Leonardo sfumato
modeliranja, daje suptilnosti njegovom slikarstvu ljudi, a razvija interakciju
izmeu pogleda njegovih skupina, koje su mnogo manje zagonetne od onih
Leonarda. Ali on uva lagano jasno svjetlo Perugino u njegovim slikama. Leonardo
je vie od trideset godina stariji od Rafaela, ali Michelangelo, koji je bio u Rimu u
tom razdoblju, bio je stariji samo osam godina. Michelangelo nije volio Leonarda,
a kad je doao u Rim Rafaela voli jo i manje, pripisujui zavjere protiv njega u
mlaem mukarcu. Rafael bi bio svjestan svojih djela u Firenci, ali u svom
najizvornijem radu tih godina, on odlazi u drugi smjer. Njegovo Taloenje Krista
oslanja se na klasino irenje figure preko prednjeg djela slike i nije u potpunosti
uspjeno postigla cilj. Wllflin prepoznaje utjecaj Madonne u Michelangelova Doni
Tondo u kleeoj figuri na desnoj strani, ali ostatak sastava je daleko od njegovog
stila, ili Leonardovog. Iako visoko cijenjenih u to vrijeme, a mnogo kasnije prisilno
udaljen iz Perugie sa strane Borghese, to stoji kao pojedinac Raphaelovog rada.
Njegov klasicizam kasnije prati manje doslovan primjer.
Krajem 1508. po preporuci Bramantea Rafael dobija poziv od pape Julija II. da
doe u Rim da bi ukrasio privatne odaje sa freskama u Vatikanu. Oslikao je tri

odaje u Vatikanu freskama s povijesnim, mitolokim, alegorijskim i biblijskim

temama (Rafaelove sobe). Devet godina je radio na te tri ekaonice (Stanze) u
Vatikanu: od 1509. - 1511. na prvoj sali Stanza della Segnatura, od 1511. - 1514.
Stanza d'Eliodoro, te od 1514. - 1517. Stanza dell'Incendio di Borgo.
Godine 1511. Rafael upoznaje Michelangela koji je radio na osliku svoda poznate
Sikstinske kapele. Kroz poznanstvo sa Sebastijanom del Piombom, koji je takoer
u to vrijeme radio u Rimu, Rafael se upoznaje sa venecijanskim slikarstvom. Kod
svih fresaka koje je Rafael izveo za Vatikan, pomagali su mu uenici iz njegove
radionice kao i ostali suradnici koje je zaposlio.
Kod programa za Sala di Costantino za koju je Rafael napravio idejnu skicu
oigledno je malo dijelova koje je on sam svojom rukom nacrtao, dalje izvoenje
preuzeli su njegovi uenici od 1520. do 1524., Giulio Romano i Giovanni
Francesco Penni.
Tijekom radova na stanzama umire papa Julije II. 21. veljae 1513. i papa postaje
Giovanni de Medici pod imenom Lav X. 11. oujka. I novi papa je takoer bio
privren Rafaelu i nakon smrti Bramantea 11. oujka 1514. proglaen je za
nasljednika, i ve 1. travnja te iste godine Rafael postaje arhitekt i izvoa radova
na bazilici Sv. Petra.
Godine 1515. postaje konzervator antikih spomenika u Rimu, a pri tom ga
podrava njegov prijatelj Baldasare Castiglione. U studenom te godine Rafael
kupuje kuu u Borgu. Dana 20. travnja 1519. prvih sedam tapiserija koji su tkani u
Flandriji su objeeni na zidove u Sikstinskoj kapeli. Na veliki petak 6. travnja
1520., u 37. godini ivota Rafael umire od neprekidne visoke temperature.
Pokopan sljedeeg dana uz veliku poast, a sahranjen je u Panteonu.
*Djela:
Atenska kola, Stanza della Segnatura, Vatikan (1513.-14.)
Isusovo preobraenje, (Vatikanski muzeji, iz 1516.-20.) je ostala nedovrena po
Rafaelovoj smrti i dovrili su je njegovi uenici.

Rafael je majstor sklada, a njegova umjetnost je lirska i dramska. On je bio

najreprezentativniji slikar renesanse koji je u svoju umjetnost uklopio sve
dotadanje spoznaje i iskustvo umjetnosti (chiaro-scuro, sfumato i kompozicije od
Leonarda, te karakternost i voluminoznost likova od Michelangela). Njegova rana
slika Vjenanje djevice (Vatikan) pokazuje lirski ugoaj; hram je u pozadini,
komplicirana izvedba perspektive nagovjetavaju Rafaelove kasnije radove kao
arhitekta. Dok je Michelangelo radio na stropu Sikstinske kapele, Rafael je slikao
freske u Vatikanskim polu-javnim sobama stanze (oko 1510). Tri od ovih fresaka,
Atenska kola, Sveti razgovori i Poetika, su slavna remekdjela koja predstavljaju
vrhunske discipline koje su se tovale u renesansi: filozofiju, religiju i umjetnost.
Predivno komponirane, jasne i mirne; one zrae spokojnou.

Bio je i izvrstan portretist te je razvio svoj nain slikanja Bogorodice kao istu i
idealiziranu. Ona e postati modelom generacija slikara koji slijede.
Gospa od eljugara, Ermita, Sankt Petersburg, Rusija.
Skidanje s kria, 1507., ulje na dasci, 184 x 176 cm, Galleria Borghese, Rim
Galatea, freska iz vile Farnese, Rim (1511.).
Rafaelov autoportret u desnom kutu Atenske kole, Vatikan 1514.
Sikstinska Madonna, Vatikan (1513.-14.).
Francesco Maria della Rovere (1514), Muzej Czartoryski, Krakov.
Madonna della Seggiola, palaa Pitti, Firenca (1514.).
Portret Baldassarea Castiglionea, Louvre, Pariz (1515.).
Kapela Chigi, Santa Maria del Popolo, Rim, 1516.
Papa Lav X., Uffizi, Firenca (1518.-19.).

On se smatra jednim od najveih portretista u historiji umjetnosti. Na prvi pogled

radi se o sakralnoj tematici, ali su neki od tih portreta postali kao Leonardova
Mona Liza. Pjetro Perudini (Pietro Perugino) je jako uticao na kvalitetu njegovog
slikarstva, a naroito u valeru, tonalitetu...
Njegova druga faza rada je bila u Firenci (1504.-1508.). , a trea faza u Rimu
(1508.-1520.) Radio je izvan Vatikanskog dvora isto neke fresko cikluse ( u 2
navrata). Njegova umjetnost je prefinjenja, njena, delikatni su mu likovi..., a kau
da je i u karakteru bio jako prijatan, obrazovan, lijepe rijei...
Arhitektonski okvir i ansambl koji je okvir za kompoziciju. Isto je bilo i kod
Perudina koji je jako uticao na Rafaela, a tako je i sa slikom zaruke Marijine, koja
je ista i kod Rafaela. zapravo varka - ali to je samo finalni efekat, jer je prethodno
sve dobroisplanirano.
LA BELLE JARDINIERE
(Lepa batovanka)Proetost tri forme ovde je vea, a piramida jo oblija.
Gracioznost je takoeprisutna - linija je graciozna, ali nije ornamentalna.
Leonardov uticaj je opetnajprisutniji i kroz vazduast dubok pejza, neno
osvetljen. Leonardov kjaro-skuro nije bio ni tako otar, kao u XV veku, niti tako
dramatian, kao u baroku,ve je podrazumevao nene, sofisticirane prelaze iz
svetlog u tamno (kako ga je iRafael usvojio).Ova slika je dugo bila uzor
akademskom slikarstvu, pre svega zbog svog"savrenstva" postignutog bez
napora (failita). Sve je kasnije bilo istoepigonstvo, sve do Engra koji je umeo da
pronikne u Rafaelovu slikarsku logiku.
MADONA DI KAZA KANIANI

(Sveta porodica)Dok je radio pripreme za ovu kompoziciju, Rafael nije ukljuio

svetog Jospia, vesamo svetu Jelisavetu i Jovana Krstitelja, ali s obzirom na porast
kulta Sveteporodice, prikljuio ga je finalnom reenju. Ovde je prisutan uticaj
Mikelanelovogtonda Doni, naroito u pokretu Bogorodice i njenoj poziciji - ona
sedi na travi. Ovaslika, iako manje snana od "Lepe batovanke", proeta je
emocijama i ima formumodelovanu svetlou.
MADONA DEL BALDAKINO
Bez Leonardove slike kao uzora, ovde je predstavljena tradicionalna forma
"sacraconversazione", veoma popularna od polovine XV veka u Firenci. Ovde je
Rafaelmogao imati za uzor Fra Bartolomea. Meutim, ova slika se po svojim
odlikamasmatra upravo isto Rafaelovom invencijom - figure nisu smetene u
arhitekturukao u tvrd okvir, nego slobodno "diu" i komuniciraju sa
posmatraima. Toslobodno rasporeivanje monumentalnih figura Rafael e razviti
do vrhunca uRimu, u Stancama (Atinska kola). Ova slika je, stoga, zaetak
takvog pristupa ugrupnom predstavljanju monumentalnih figura.
RIMSKA FAZA (1508-1520)
Madona di kaza AlbaMadona di FolinjoMadona SistinaMadona dela SediaMadona
del'ImpanataMadona dela Tenda
Godine 1508. Mikelanelo i Rafael odlaze u Rim - papa Julije II eli da od
Rimaponovo, kao nekad u antici, napravi sredite hrianskog sveta (papina
patronaau vezi sa ovom idejom mogla bi se okarakterisati i kao "kulturni
imperijalizam").Umetnici XV veka imali su arheoloku strast prouavanja antike
umetnosti ikulture. Od kraja XV veka antika umetnost shvata se kao idealni uzor,
kaoumetniki vrhunac. Rafael je od jeseni 1508. poeo da oslikava Stance (najpre
uStanci dela senjatura), tako da njegovu aktivnost u periodu od 1508. do
1512.obeleava tzv. "faza senjatura".
MADONA DI KAZA ALBA
(Alba Madona)Rafael ovde preuzima mikelanelovsku formu tonda, esto
korienu zapredstave Madone u Firenci od druge polovine XV veka, a kod
Mikelanela konkretno na primerima tonda Doni i nekih tonda u reljefu. Obrazac,
takoe,odgovara okruglim predstavama vrlina sa svoda Stance dela
senjatura.Figure su voluminoznije, ali nema bitne razlike u odnosu na Rafaelove
firentinskefigure. Patos je, ipak, dublji - nije vie u pitanju domaa, intimna
atmosfera, vedublji, jai izrazi. On ovde pokazuje sposobnost da izrazi
kontrolisanuemocionalnost (kao i na sceni Disputa iz Stance dela senjatura). Radi
se, dakle, osnanoj ali kontrolisanoj emociji.
MADONA DI FOLINJO
(1511)Poruio je Sigismondo de Konti, istoriar i lini sekretar kardinala ulijana
delaRovere i kasnije pape Julija II. Trebalo je da bude u njegovoj grobnoj crkvi
kaoizraz zahvalnosti Bogorodici koja je spasila njegovo rodno mesto Folinjo
odmeteorita. To je oltarska slika za rimsku crkvu Aracoeli, gde je Sigismondo

trebalo da budesahranjen.Sibila Tiburtina ukazala je caru Oktavijanu Avgustu na

Bogorodicu sa detetom-Hristom; Avgust tada na Kampidolju podie rtvenik, koji
je pretvoren u crkvu.Ova sibila je najpopularnija na Zapadu. Ona je ugledala
Bogorodicu u svetlojmandorli na nebu, kako se vidi i na ovoj slici. Gore je
harmonian prikaz, ali dole -gde su donatori koje predstavlja sveti Jeronim, sveti
Jovan Krstitelj i sveti Franja -te harmonije nema. Putto u sredini dri tablu sa
natpisom koji je trebalo daobjasni.Svetitelji su obraeni mnogo tvre od Madone,
kao do trenutka kada se vratio natafelajnu sliku (ulje), kao da nije uspeo i ostaje
tvrd, linearan, jer koristi obradukao na fresci (u Stanca dela senjatura).
Rastoavanje pejzaa
u dubinu smatra se posledicom poznavanja Venecijanaca -tada u Rim dolazi
Sebastijano del Pjombo. Drugi smatraju da je to uticaj slikarstvaantikih kua
(impresionistiki stil) koje su se tada iskopavale po Rimu (Rafael jebio nadzornik
arheolokih radova).*Oko 1514. godine poinje rad na vatikanskoj Heliodorovoj
stanci - faza Eliodoro.
MADONA SISTINA
(1513-14)Poruilac je benediktinska crkva San Sisto u Pjaenci. Dok je papa Julije
II jo biokardinal dao je veliki prilog obnovi te crkve. Uspeo je da povrati Pjaencu
upapsku dravu. Ovo je stoga jedna trijumfalna slika.Na ogrtau svetog Siksta je
izvezen motiv ira, a u liku Sikstovom predstavljen jepapa Julije II. To je OLTARSKA
slika na visokom zidu apside (zamenjena je kopijomkada je preneta u Drezden).
Rafael je imao na umu njen visoki poloaj kada ju jeslikao. Stavio je zavesu
okaenu o vrpcu (postoji gornja
horizontala slikem, idonja) Zavesa je prastari simbol (pokrov), i na Zapadu i u
Vizantiji. Sliku je Rafaelpredstavio kao prozor, a figure su postavljene ispred
zavese: sveti Sikst (kaozatitnik porodice Rovere) i sveta Barbara (kao simbol
osloboenja ljudske due),i putti. Nebo i oblaci su predstavljeni iza zavese, kao i
Bogorodica sa Hristom(idealna majka i idealno dete) - ona se u trijumfalnom vidu
pojavljuje na oblacimapred vernicima.Ovde opet imamo maksimalno objedinjene
forme i tu karakteristinu proetost.Kompozicija u obliku kruga daje iluziju rotacije
- psiholoki efekat u komeBogorodica plovi na oblacima i tako ulazi u svet
vernika. Ovde Madona nijepuka, narodna (kao Madona di Folinjo), ve je ozbiljna
- kontakt sa vernicima jepostignut, kao i utisci boanskog, drugog sveta,
odvojenog od obinog sveta(vizantijska umetnost) > hijeratska linost
Bogorodice.
Mogu je uticaj Mikelanelovog svoda Sikstinske kapele i njegovog
"iluzionizma"(Bog Otac koji izvire iz boanskog prostora).
MADONA DELA SEDIA
Tondo. Potpuno drugaija od Sikstinske Madone, snanija po svom izrazu.Svedena
je na sutinske forme, detalji su samo na marami Bogorodiinoj
(nisuornamentalni). Opet vidimo objedinjenost, krug kao pojam savrenstva,
formekao da su ispupeni efekat konveksnog ogledala (maniristi). Sve do ove

slike kodRafaela postoji tendencija (od Albertija - slika kao prozor) ka unutra, ka
dubini.Sada se javlja jo jedna inverzija Albertijevih pravila. Rafael ovde daje
psiholokiefekat disanja figure i njenog prikljuenja naem, ljudskom svetu ljubav majke ioseanje sigurnosti u majinom krilu. Tome doprinosi i deo stolice
koji vidimo naslici - drka kao oslonac - ija vertikala spreava jednu nestabilnu
kompozicijukoja bi rotirala. Rafael to svesno organizuje na ovaj nain, da bi
podvukaostabilnost i sigurnost Bogorodiinog naruja.*
MADONA DEL IMPANATA
(zavrio je ulio Romano), oltar svete Cecilije -kree graciozna linearnost*
MADONA DELA TENDA
etvorougaona kompozicija, ali proistekla iz krune forme. Bliska je Madoni
delaSedia po psiholokom odnosu i oseaju bliskosti izmeu figura, ali su
ovdeBogorodica i Hrist kompoziciono u razliitim dijagonalama, zbog ega ova
slikanosi odreenu napetost. Ta tenzija je ve poetak maniristike faze koja
ekarakterisati Rafaelovih poslednjih 4-5 godina. U piktoralnom smislu ovde je
idalje prisutna putenost, mekota, koja e ostati do kraja na Rafaelovim
delima.Madona del' Impanata i Madona dela Tonda ukazuju na poetak Rafaelove
maniristike faze.
*Stanca dela Senjatura-(senjo-peat) to mu je najvanija slika, sastavljena je iz
4 kompozicije: Atenska kola (filozofija), Diskuta (rasprava o prieu), Poezija
(parnas), Justicija (pravda). Oslikana je od 1508./509.-1511.
Njegova druga stanca je raena od 1511.-1512. i isto je sastavljena iz 4
kompozicije: Heliodora-izgon, Misa Ubosen, Susret pape Lava I i Atile i
oslobaanje Sv.Petra.
Sljedea stanca je isto raena u 4 kompozicije: (neke od njih) Konstantinov san,
Bitka kod Nimbijskog mosta, Darovi Rima...
Portret Baltazara Kastiljone-rijetko se spominje, ali je jako znaajan. Nalazi se
odmah pored Mona Lize u Luvru. Jo jedan jako vaan portret je Anjola. Radio je i
Madonne: Madonna Teranova, Madonna u zelenom, Madonna lijepa vrtlarko...
Zaruke Bogoodice- (i jo djela San Viteza, Tri gracije su mu iz ranog perioda.) Tu
je savladao perspektivu, prostorne elemente, a posebno valere, jasno su
predstavljeni tonaliteti prvog i zadnjeg plana. Fine su geste, stavovi, odjea,
izvanredna je perspektiva i vidi se kako je pravio okrugli hram na stepenitu gdje
se u nivou ulaza nalazi horizont posmatraa.
Portret mukarca-ne zna se koga je slikao, mogue njegovog uitelja
Perudinija.
Madonna s djetetom- prikaz sfumata i Leonardovog uticaja, vide se njene
linije i fascinantno izvedeno tijelo djeteta. Takoer Leonardov je uticaj tonaliteta
tj. toplih i hladnih tonova.

Atenska kola (filozofija)-prva je kompozicija najvanije Stance della

Senjatura. Freska se razvija na cijelom zidu. Teoretiari kau da je ovu arhitekturu
sugerisao njegov stric Bramante (koji ga je i doveo tu i preporuio ga papi Juliju
II). U sredini je sjajna perspektiva lukova. Lijevo je Sokrat odmah uz Leonarda.
Dole prema nama lijevo je skupina, a ima i njegov autoportret na desnoj strani
kompozicije. Na stepenitu je Diogen. Prikazan je i djeak. Ostali okolo sjede i
zapisuju ta se govori. ovjek s bijelim turbanom je Arap i vjerovatno predstavnik
Islamske filozofije.
Rasprava o prieu (diskuta)-prikazuje sabor u Nikeu. Tu je oltar i 2 grupe
sveenika koji raspravljaju o nevjeri i vjeri.(arijanstvo, suenje o tome...)
Trea kompozicija-POEZIJA-prikazuje muze, u sredini je Apolon, lijevo Homer,
Dante... etvrta-JUSTICIJA-prikazuje najvie uticaj Mikelanela. Stanca izgonjenja
Heliodoma iz hrama, kad je kranstvo priznato iz bazilika su izgnali trgovce i sve
je pretvoreno u crkve...
ORONE
Giorgione (orone) pravog imena Giorgio da Castelfranco (roen oko 1477.
godine - umro 1510. godine, Venecija, Italija), jedan od najznaajnijih umjetnika
visoke renesanse u Veneciji. Girgione je poznat po mistino poetskom kvalitetu
svojih djela. Zbog oskudnog opusa i manjka podataka o njegovom identitetu i
ivotu, Giorgine je jedna od namisterioznijih figura u historiji evropske umjetnosti.
Godine njegovog roenja i smrti zabiljeio je Giorgio Vasari u svom djelu "ivoti
slavnih slikara, skulptora i arhitekata". Vasari spominje da je Giorgione umro mlad
u Veneciji od kuge i da je "...bio odgojen u Veneciji i trajno se bavio stvarima
ljubavi".
Slikarstvo je uio, zajedno sa Titianom, u radionici Giovanna Bellinija u Veneciji.
Kod Bellinija preuzima i razvija boju kao glavno sredstvo poetskog izraza i
dubokih maglovitih prikaza pejzaa, obogaenih mitolokim prizorima.
U svom kratkom ivotu Giorgione je izradio niz remek djela koja su obiljeila
period procvata venecijanskog renesansnog sliakrstva. Pored tehnike vjetine,
ove slike se odlikuju poetskom fantazijom i darom za odabir kolorita. Bio je prvi
umjetnik koji je slikao figure upejzau i anr scene bez vjerske ili historijske
pozadine. Bogata simbolika njekih njegovih djela ostaje neobjanjiva ("Oluja", "Tri
filozofa").
Danas mu se sa sigurnou moe pripisati samo nekoliko slika, niti jedno njegovo
djelo nije potpisano. I legendarna slava i zagonetnost stvorile su od njega mit i
sasvim krivu sliku, pripisujui mu neke radove koji su bili ispodd njegove razine.
Zbog njegovog znaaja i uticaja koji je ostavio na Titiana, kao i na cjelokupno
renesansno slikarstvo, napori mnogih historiara kretala su se upravo s ciljem da
se pouzdano utvrde Giorgionovi radovi. Neke od negovih slika dovrili su drugi
umjetnici, a njegov manir slikara je esto kopiran. Veoma je teko razlikovati
Giorgionov stil od stila mladog Titiana, koji je nakon smrti Giorgiona dovrio
njegove radove. Sve ovo je doprinjelo da je teko izvriti atribuciju njegovih djela.

1504. godine izradio je oltarsku sliku "Madone sa djetetom i svecima". Godine

1505. vratio se u Veneciju gdje je izradio brojne freske na fasadama, ukljuujui i
oslikavanje proelja Fondaco dei Tedeschi, koji je sve do 16. vijeka bio velika
likovna senzacija, no od njega su danas ostali samo fragmenti u djelima kasnijih
grafiara.
Danas mu se sa sigurnou mogu pripisati: "Oltarna slika Madona na prijestolju sa
sv. Liberaleom i sv. Franjom" (u crkvi u Kastelfranku); "Salamonov sud"; "Tri
filozofa"; "Portret mladia"; "Portret mlade djevojke"; "Oluja"; "Koncert u prirodi".,
"Usnula Venera" (koju je vjerovatno zavrio Titian zbog Giorgionove iznenadne i
prerane smrti).
Usnula Venera, ulje na platnu, oko 1501. godine
Solomonov sud, ulje na platnu, oko 1505.

Laura, ulje na drvetu, oko 1506.

Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom, crkva u Kastelfranku,
1504.
Tri filozofa, ulje na platnu, 1507-08.
Oluja, 1508. godine
Kocert u polju, ulje na platnu, oko 1510.
Poklonstvo pastira, ulje na platnu, 1500-1510.

*Vrnjak s Tizianom. Roen je u kastel Franku 1477.-1510., nije ostavio veliki

opus, ali je ostavio nekoliko izuzetnih djela s kojima se svrtava u period Visoke
renesanse. Postoji dosta nepoznanica o njemu.Doao je u Veneciju kod Belinija
ovanija (Giovanni Bellini) i tu se kolovao s Ticianom. Bili su vrlo kreativni i
uglavnom su se razvili u Veneciji, najvie ostvarenja imaju u fresko slikarstvu i u
oblasti tafelajne slike.
Madonna-predstavlja misteriju, ne izlazi iz kanona sakralne teme kompozicije. U
pozadini je pejza izmiljen kastel Franka u Veneciji, a u prednjem planu su brojni
svetitelji koji pozdravljaju Madonu s djetetom ( u crnom) i svecima, ona stoji
pored prijestolja, ali ne stoji kao kod ostalih slikara, ve je to kao sasvim
normalna situacija. Neki svetitelji priaju jedni s drugima kao da je to
svakodnevni dogaaj.
Madonna sa Sv.Franjom i Sv.orotem (Liberaleom)-iza je pejza Sjeverne Italije, a
prijestolje ima pano koji se susree kod Belinija. Ima krasne valere i tonovi su mu
topli. Ove slike su nastale jo dok su bili kod Belinija.

Poklonjenje pastira- ima tople tonalitete, u pozadini je pejza, isto rodni kraj
Betlehemska peina se tu nalazi, dva pastira se klanjaju. Slika je bez oreola kao
da su to obini ljudi.
Alegorija-Dafne
Oluja-ima zagonetnu temu. S jedne strane je ena, a s druge strane je pastir koji
je posmatra (alegorija vanbranog djeteta), asocijacije na njegov ivot, sudbinu,
prikaz i alegorije prirode. Vidi se Venecija u pozadini.
Tri filozofa-ima neto od Leonarda gdje su prednje figure zatvorene stijenama, a
pejza je bistar. No, ne moemo tvrdit da je to kopirao jer su djelovali na razliitim
mjestima. Desni starac je predstavnik antike, filozofije, sredina je arapski-Averojs
ibn Rud (sljedbenik Aristotela), dok je lijevo renesansni filozof koji prouava
prirodu
Portret starice
Venera iz Kastel Franka-slii na Ticianovu samo to je ova u pejzau raena.
Koncert-on je zapoeo, a zavrio je Ticijan.
Koncert u polju-koji se vie pripisuje Ticijanu, ima gustou tonaliteta i jainu
materije, to je blie oroneu tada, ali je to djelo sporno, mada toplina tonaliteta
upuuje na Ticijana. Slobodni su likovi u prirodi, slino kao to je Mane radio
'Doruak na travi'. To je jako smjela slika, a radi se o 500.g. prije 'Doruka na
travi'.
TIZIAN
Tiziano Vecelli ili Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, kraj Belluna (Veneto), 1490. Venecija, 27. kolovoza, 1576.), bio je voa kole venecijanske renesanse u 16.
stoljeu. Tizian je bio jedan od najsvestranijih slikara, podjednako vjet u
portretima kao i u pejzaima (dva motiva koja su ga proslavila), mitolokim i
vjerskim temama. Najvaniji je i najutjecajniji umjetnik na prijelazu iz renesanse u
barok.
Tizianov autoportret iz oko 1512. se dugo krivo smatrao likom Ariosta;
kompoziciju je kasnije posudio Rembrandt za svoj autoportret. Trebalo je Tizianu
dvije godine (1516.-1518.) da dovri ovu veliku oltarnu palu Uznesenje Djevice,
ali odvanom kompozicijom i prelijepom shemom boja ustoliio se kao najvei
europski slikar.
Nitko nije siguran o datumu njegova roenja iako je on sam tvrdio, u svom pismu
panjolskom kralju Filipu II. da je to bilo 1477., no to nije potvreno.[1] Bio je
najstariji od etvero brae, sinova Gregorija Vecellija, priznatog savjetnika i
vojnika, i majke Lucije. Otac mu je bio zapovjednik dvorca Pieve di Cadore u
slubi Mletake Republike. U dobi od deset godina poslali su ga stricu u Veneciju
da se obui za slikara. Osrednji slikar Sebastian Zuccato smjestio ga je u
radionicu staroga Bellinija, odakle se premjestio u radionicu njegova sina

Giovannija.[2] S njim su naukovali: Giovanni Palma da Serinalta, Lorenzo Lotto,

Sebastiano del Piombo, i Giorgio da Castelfranco, bolje znan kao Giorgione.
Tizian se pridruuje Giorgioneu kao asistent, ali mnogi suvremenici smatraju da je
njegov rad upeatljiviji, to je dovelo do svojevrsnog rivalstva izmeu njih dvojice.
Njegovo najranije poznato djelo Ecce Homo u koli sv. Roka dugo se smatralo
Giorgioneovim djelom. Ista stvar se dogaa s vie slika s temom svetih razgovora
(sacra conversazione).
Godine 1512. Tizian se iz Padove vraa u Veneciju gdje 1513. stjee majstorski
naslov La Sanseria (ili Senseria) koji se davao samo slavnim umjetnicima. Iste
godine postaje upravitelj dovrenja nedovrenih slika Giovannija Bellinija u velikoj
vijenici dudeve palae i otvara atelje na Canalu Grande. Njegovo imenovanje
mu je donosilo dobrih 20 dukata i imao je izvjesne porezne olakice sve dok je
slikao portrete svih dudeva koji su uslijedili po unaprijed utvrenoj cijeni od 8
dukata po slici (uradio je pet takvih portreta za svog ivota).
Giorgione je preminuo 1510., a ostarjeli Bellini 1516., ostavljajui Tiziana kao
vodeeg i neprikosnovenog slikara venecijanske kole. Dobivi titulu dravnog
slikara Mletake republike, ezdeset godina je uivao taj status. Godine 1525.,
nakon neurednog ivota, oenio je Ceciliju i ozakonio svoju djecu s njom (poznati
su Pomponio i Orazio). Nakon smrti svoje ene u kolovozu 1530. se seli u Bin
Grande (otmjeno predgrae) i dovodi svoju sestru Orsu da se brine za
domainstvo.
Tizianov portret Cara Karla V. u bitci za Mhlberg (1548.) ustanovio je novi anr
slikarstva konjaniki portret. Nakon to je 1532. naslikao Karla V. u Bologni,
proglaen je grofom i vitezom zlatne mamuze. Na njegovu veliku ast, i njegova
djeca su proglaena plemiima.
Nezadovoljna njegovim angamanom izvan Venecije, mletaka vlada je otpustila
Tiziana 1538., da bi ga ponovno angairali da naslika bitku Cadore, koja je nestala
u poaru 1577. g. kada su izgorile sve slike u dudevoj palai. U to vrijeme
smatran je ravan Rafaelu, Michelangelu, a kasnije i Rubensu. God. 1540. primio je
mirovinu D'Avalosa, markiza del Vasta, i godinju plau od 200 kruna (koja je
uskoro udvostruena) od Karla V. koje je tedio u Milanskoj blagajni. Tizian je bio
dovoljno bogat da skrbi za grad Cadore, gdje je bio dareljiv i utjecajan, ali i da
kupi vilu na susjednom brdu Manza, s kojega je promatrao pejza za svoje slike.
[3]
Posljednjih dvadeset pet godina svog ivota (1550.-1576.) radio je za Filipa II. i
postao opsjednut portretist (samokritian, neke slike nikada nisu ugledale svjetlo
dana iako im se desetljeima vraao i doraivao ih). U to vrijeme dovravao je
mnoga djela svojih uenika, te tako zakomplicirao autorizaciju slika koje su vie
puta kopirane jo za njegova ivota.
Primao je narudbe sve do svoje smrti. Za svoje poivalite odabrao je kapelu
Raspela u franjevakoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari u kojoj je besplatno
radio svoje posljednje djelo - Oplakivanje Krista, danas u Gallerie dell'Accademia
u Veneciji, na kojoj je naslikao sebe i svog sina Orazia ispred Krista, ali nije ju

dovrio (dovrio je njegov uenik Palma Mlai. Bio je veoma slavan i star kada je
bubonska kuga poharala Veneciju i odnijela i njegov ivot. Preminuo je 27.
kolovoza 1576. Bio je jedina rtva kuge koja je dobila
crkveni pogreb na mjestu koje je sam odabrao, te lei blizu svoje slike - Madonna
di Ca' Pesaro. Neposredno nakon njegove smrti preminuo je i njegov sin, i
slikarski asistent, Orazio, od iste epidemije. Njegove bogate vile opljakane su za
vrijeme poasti. U 19. st. Austrijski vladari Venecijom naruili su veliki nadgrobni
spomenik koji je napravio slavni kipar Antonio Canova.
Da je preminuo u svojim etrdesetima, opet bi bio slavan kao jedan od
najutjecajnijih umjetnika svog doba. No, poivio je do svojih devedesetih,
strahovito mijenjajui svoj nain slikarstva, tako da su neki kritiari tvrdili kako
njegova rana djela i njegova kasna djela ne mogu nikako biti djelo istog ovjeka.
Ono to ujedinjuje obje krajnosti je njegov interes za boju, a potez kista i suptilna
viebojnost modulacije nema presedana u povijesti Zapadne umjetnosti.
Od 1507.-1508. Giorgione je radio freske u obnovljenoj Fondaco dei Tedeschi.
Tizian i Morto da Feltre su mu pomagali, i neki fragmenti su i danas vidljivi kao
Tizianov rad. Njegov talent u slikanju fresaka se pokazao i 1511. u karmelianskoj
crkvi u Padovi i u Scuola del Santo, od kojih su ouvane Sastanak kod zlatnih
vrata i scene iz ivota sv. Antuna Padovanskog - Ubojstvo mladenke, Dijete
svjedoi u korist majke i Sv. Antun mladiu lijei odsjeenu nogu.
U vrijeme svoje slikarske zrelosti (1516.-1530.) oslobodio se tradicija i upustio se
u zahtjevnije teme i po prvi puta pokuao uspostaviti jedan vrst, monumentalan
stil. Godine 1518. naslikao je oltarnu palu u venecijanskoj franjevakoj crkvi Santa
Maria Gloriosa dei Frari poznatu pod nazivom Madona Pesaro koje je jo uvijek na
istom mjestu. Ovo je njegovo najstudioznije djelo na kojemu je preciznom
planiranju suprotstavljen slobodni stil i originalnost. Ovdje se tradicionalni prikaz
donatora i svetaca stavlja u slubu dubokog prostora razliitih planova i
stupnjeva arhitektonskog okvira.
Otmica Europe, 1562., ulje na platnu, 185 x 205 cm, Muzej Isabelle Stewart
Gardner (Boston). Ova slika ima odvanu dijagonalnu kompoziciju kojoj se Rubens
divio i esto ju kopirao. Za razliku od njegovih ranijih radova, ovo djelo je skoro
barokno sa svojim mutnim linijama, vijugavim bojama i ivahnim potezima.
Danaja, jedna od nekolicine slika (ili "poema" kako ih je on zvao) koje je naruio
Filip II. 1554. g.
Umjetnik je vjeto istovremeno slikao vie malih Madonna koje se veliaju zbog
prekrasnih pejzaa u stilu genre slika i poetskih pastorala. Djeva sa zecom u
Louvreu se smatra vrhuncem ovakvog slikarstva. Iz istog vremena je njegovo
Polaganje u grob, takoer u Louvreu, ali i velike mitoloke scene u studiolu
Alfonsa d'Este u Ferrari kao to su slavne Bakanalije u muzeju Prado i Bakho i
Arijadna u Londonu. To su moda ponajbolja djela novo-poganske kulture ili tzv.
"Aleksandrizma" renesanse; toliko puta kopirani od Rubensa, ali nikada
prevazien. [4]

U slijedeem periodu (1530.-1550.), Tizian se posvetio vie dramatinom stilu koji

se naalost ne moe vidjeti jer su slike u dudevoj palai unitene u 1577. g., ali
njihov stil je ouvan u Prikazanju Blaene Djevice u hramu (Venecija, 1539.),
jednom od njegovih najpopularnijih platana, i na Ecce Homo (Be, 1541.),
njegovom najivotnijem i najosjeajnijem remek-djelu.
Akteonova smrt, 1562., ulje na platnu, Nacionalna galerija, London. U Tizianovim
kasnijim radovima oblici gube svoju vrstou i tope se u bogatoj teksturi
sjenovitih, treperavih boja i atmosferi nestalnih efekata. Kau da je u zanosu
slikanja ak nanosio boju vrhovima prstiju.
Piet, 1576., ulje na platnu, 353 348 cm, Galerija Akademije, Venecija. Kao
mnoge njegove kasne slike, ova njegova posljednja slika, koju je naslikao za svoju
grobnu kapelu, je dramatina scena patnje u nonom ambijentu.
Nakon posjeta Rimu, zapoeo je seriju slika leeih Venera (Venera od Urbina i
Venera i Ljubav u galeriji Uffizi, te Venera i svira orgulja u Madridu). U njima je
otkrio oaranost drevnim skulpturama koje je jo Giorgione imao za inspiraciju, ali
Tizianove su imale novu dubinu i smisao scene. U kasnim portretima pokazao je
nevjerojatnu vjetinu prijenosa karaktera osobe na njihovoj fizionomiji (La Bella Eleanora od Gonzaga, vojvotkinja Urbina u palai Pitti; ili portret Pavla III. od
Napulja; ili serija portreta Karla V.).
Svakom novom slikom usavravao je svoj novi stil koji je ekspresijom
tajanstvenog, poeziji herojske snage najoitiji na slikama: Krunidba trnovom
krunom (Louvre), Hodoasnici iz Emausa, Dud Grimani oboava Sudbu (Venecija,
Dudeva palaa), Sveto trojstvo u Madridu, i mitoloki: Danaja iz Napulja, Antiopa
iz Louvrea, te Otmica Europe (Boston, Gardner kolekcija). Okuao se i u nonom
chiaroscuro slikanju (Muenitvo sv. Lovre u Veneciji i Sv. Jeronim u Louvreu), i
naslikao je vie realistinih portreta Filipa II. i svoje keri Lavinije.
Grafike
Tizian se nije nikada mislio baviti grafikom, ali mu je to bilo jedno od bitnih
sredstava za jaanje ugleda. U razdoblju od 1517. do 1520. izradio je brojne
drvoreze, ukljuujui slavne Prijelaz preko Crvenog Mora, a u suradnji s
Campagnolom napravio je brojne grafike po uzoru na svoje slike. Napravio je i
mnoge crtee za grafiara Cornelius Corta iz Nizozemske koji ih je pretvorio u
sjajne bakroreze.
Djela:
Noli me tangere - 1512., ulje na platnu, 109 91 cm, Nacionalna galerija,
London.
Profana i tjelesna ljubav - 1515., ulje na platnu, 118 279 cm, Galerija
Borghese, Rim.
Bakanalije - 1518., ulje na platnu, 175 193 cm, Muzej Prado, Madrid.
Portret mladia s rukavicama, 1523., ulje na platnu, 100 89 cm, Louvre, Pariz.

 Venera od Urbina - 1538., ulje na platnu, 119 165 cm, Galerija Uffizi, Firenca.
Marija Magdalena - Ulje na platnu, 85 x 68 cm, Palaa Pitti (Firenca).
Portret duda Andrea Grittia - 1540., ulje na platnu, 133 103,2 cm,
Nacionalna galerija, Lonodon.
Saloma - Ulje na platnu, 87 x 80 cm, Muzej Prado (Madrid).
Polaganje u grob - Ulje na platnu, 137 x 175 cm, Muzej Prado (Madrid).
Venera i Adonis - Ulje na platnu, 186 x 207 cm, Muzej Prado (Madrid).
Portret ene (La schiavona) - Ulje na platnu, 117 x 97 cm, Nacionalna galerija,
London.
Car Karlo V. - Ulje na platnu, 205 x 122 cm, Alte Pinakothek (Minhen).
Filip II. - Ulje na platnu
Portret Pavla III. s kardinalom Alessandrom Farnese i vojvodom Ottaviom
Farnese, 1546., ulje na platnu, 210 176 cm, Napulj.
Venera i svira orgulja - 1550., ulje na platnu, 136 220 cm, Muzej Prado,
Madrid.
Portret pape Pavla III. - Ulje na platnu, Galerija Farnese, Rim.
Alegorija vremena - 1565.-70., ulje na platnu, Nacionalna galerija, London.
Krunidba trnjem - 1570., ulje na platnu, 280 182 cm, Muzej Louvre (Pariz)...

*Njegovo itavo djelo se smjeta u nekoliko perioda. O njegovo ivotu se gotovo

nita ne zna, rano je doao kod Belinija i tu se dugo zadrao. Zavrio je
nedovrena oroneova i uiteljeva djela. Njegovu ranu fazu dijelimo na
slikarstvo:
RANE MLADOSTI- (506.-516.), vrijeme slika koje je zavravao, koje stoje, prikazi
zemaljske i nebeske ljubavi
516.-530.-period druge mladosti
Mantovski period (doba portreta)
V decenija (doba zrelosti)
VI I VII decenija (doba starosti)

Ticijan se jako sporo razvijao, ali je odmah na poetku bio ako zreo slikar i
zavravao je ozbiljna djela. Nije imao nikad potrebu da mijenja svoj stil i da radi

inovacije. Radi sloene figurativne kompozicije, sakralne teme, alegorijske,

mitoloke i sjajn je portretista.
Alegorijska predstava Flore- (njegova supruga), u vrijeme kad je bio kod
Belinija, ima sjajn osjeaj za kolorit, mletaka kola-gdje je osjeaj za boje i
toplinu veliki, dok je kod Firentinaca istaknuta vrstoa linije... Iako je strogo
definisana forma, sve izgleda nekako meke.
II faza (530.god.)
Asunda-najmarkantnije djelo ranog opusa (crkva Sv.Maria del Frari) u bonom
oltaru, vidi se uticaj mletakih mozaika iz susjedne crkve bizantske (zlatni
mozaik). Tri su nove kompozicije , dole su apostoli na tlu, koji ispraaju lik
Bogorodice, a nju uznose prema nebu aneli, dok je ona okrenuta prema Bogu. To
sve podsjea na bizant. estoke su gestikulacije likova (moda lii na Poklonjenje
mudraca). Nekonvencionalna je figuracija na slici, ali je Ticijan ipak majstor boje,
svjetla i anatomije.
II faza
BAHANAL-kad je zavravao uiteljev bahanal htio je i svoj vlastiti da uradi.
Dionizije (Bahus) s pratiocima (Bog vina). Radi se o mitskoj temi. Satiri su naga
ljudska tijela i trude se da opiju dame i da im se prepuste, a Bahus je u gornjem
dijelu ve pijan, a dole desno je njegova supruga kao akt. Prisutno je svjetlo, a
ovo je prikaz alegorije razuzdanog, bogatog svijeta Venecije na vrhuncu moi.
PORTRET MUKARCA- bio je jedan od najveih portretista.
MADONNA KUCHE PEZARO-odstupanje, dijagonalna kompozicija, prikazana je
Madona s djetetom, a dole lanovi porodice koji su se poklonili...
MAGDALENA POKAJNICA- kosa je izvrsno uraena
IZABLA D'ESTE-Mantovski period
UVOENJE MADONE-dok je bila djevojica
URBINSKA VENERA-slina je oronovoj Veneri, ista je poza, ali je ton topliji,
sjajna je realizacija putenosti.
KARDINAL-novina portreta, dato je vie tijela, figure, dok je u ranoj renesansi bio
samo amfas ili samo glava, to nagovjetava barokni portret.
PIETRO ARETINO-pjesnik 5..decenija; na poziv pape je1533. prozvan u grofa i bio
Karlov V zvanini dvorski slikar
PAPA JULIJE II-1545., naslikao ga je po jednoj Rafaelovoj slici
PAPA PAVLE III
ALBERT DRER

Albrecht Drer (Nrnberg, 21. maj 1471. - Nrnberg, 6. april 1528.), njemaki
slikar i kipar
Jedan je od najveih predstavnika renesanse. Uio je crtanje u radionici
nurnberkog slikara M. Wolgemota gdje je boravio 4 godine, a 1495. prvi put
odlazi u Italiju i kopira italijanske majstore. Ujedinio je italijansku ranu renesansu
s ekspresivnim stilom njemakog reformatorskog doba te doao do novih oblika
izraavanja. Posezao je mitologijskim, alegorinim i religioznim temama ali se
bavio i prirodom. Njegovi akvareli krajolika, studije biljaka i ivotinja svjedoci su
njegovog dubokog razumijevanja prirode. U radionici svog oca obuen za zlatara
Drer je do vrhunca razvio drvorez i bakrorez te svojim grafikama odluujue
utjecao na populariziranje reformatora i humanista. Kao prvi njemaki umjetnik
posvetio se teoriji umjetnosti te izmeu ostalog napisao temelje nauke o
proporcijama.
Nakon povratka u Nrnberg otvara radionicu i izvodi oltarne slike i portrete, prve
bakroreze i niz drvoreza Apokalipsa i Velika muka. Nakon povratka s drugog
putovanja u Italiju nastaju njegovi najvredniji
bakrorezi Vitez, avo i smrt, Melanholija i Sveti Jeronim u eliji. U
posljednjoj fazi naslikao je svoj najbolji Autoportret i etiri apostola, te pisao
traktate o slikarstvu. Njegovo ukupno djelo obuhvaa 70 slika, 900 crtea, 100
bakroreza i 350 drvoreza.
To je najznaajnije ime Visoke renesanse na Sjeveru (tj. Njemaka i Nizozemska).
Bio je veliki umjetnik, slikar i grafiar. Roen je 1471. u Nrnbergu u Njemakoj u
pokrajini Bavariji, a umro je 1528. Otac mu se zvao Albrecht, koji je bio u Dreru u
Maarskoj, pa odatle i prezime. Otac mu je bio zlatar pa je on uio zlatarstvo kod
oca. Bio je trei od 17-ero djece.
Vrlo rano pokazuje smisao za slikarstvo. Ve u 14-oj godini je napravio portret kao
jedno znaajno djelo koje se biljei. 1486. je uao u radionicu Nrnberskog slikara
Mihaila Wolgemuta (Michael Wolgemut). 1490. poinje portret svoga oca, u toku
svog boravka u toj radionici.
1490. prelazi u Kolmar u vicarsku i to je putovanje trajalo negdje oko etiri
godine, a elja mu je bila da doe do radionice Martina ongauera (Martin
Schongauer). U Bazelu, u Strazburgu je takoer boravio i radio je autoportret koji
se danas uva u Luvru.
1494. opet je u Nrnbergu gdje se oenio, a kasnije ide za Veneciju. Htio je da
upozna mletako slikarstvo, ta je to boja, kako se slika... U njegovim djelima
reprodukuju se njegovi krasni akvareli od Nrnberga do Venecije. (Jakobo di
Barbari-autor je velike mape Venecije iz 1500. koja se sastoji od 20 i vie tabli,
crtea Venecije)
1495. se vratio u rodni grad. Tada je otvorio svoju umjetniku radionicu. Iz tog
vremena potie nekoliko djela: Apokalipsa-drvorez, etiri jahaa (1498.-1511.),
Velika pasija (ciklus Hristovih muka) iz 1496.-1511.-drvorez, Mali ciklus Hristovih
muka (1509.-1511.) drvorez, Marijin ciklus (1502.-1511.)-drvorez...

Od pojedinanih listova znaajna je Melanholija, neki su izgubljeni. Znaajni su

mu i autoportreti (jedan je iz 1493., drugi iz 1498.- uva se u Pradu u Madridu, a
1500. je prikazan kao Krist.)-uradio je preko 100 autoportreta.
Bio je u njemakoj koloniji. Tada je naslikao uvenu sliku Praznik krunice
(Madonna s djetetom na prijestolju), gdje su jedne strane lanovi te njemake
kolonije, a sebe je nacrtao pored njih, dok su s druge strane sakralni likovi. Iz tog
vremena je i portret mlade Venecijanke.
1507.-1513.-ciklus Male pasije radio je u bakrorezu. 1514. radi Sv.Jeronima i
Melanholiju, a takoer i Portret majke. Tada je radio za Larn Maximilliana.
Djela:
1493. Drer je uradio portret u Bazelu, kad je tragao za ongauerom, najboljim
grafiarem 15.st. U rukama na portretu dri cvijet koji simbolizuje neto.
Drugi autoportret se uva u Pradu u Madridu. Pokazuje Delinijev nain
komponovanja enterijera kad stavlja lik, pa kroz prozor na slici daje neki pejza.
Madonna s djetetom-pokazuje uticaje Martina ongauera gdje je sadrano
dosta elemenata gotike i to kasne internacionalne gotike koja i jeste odlika
renesanse na Sjeveru. (Gotiki elementi se na Sjeveru due zadravaju, ak oko
100 godina kasnije. Vide se u toj izlomljenosti draperije na ovom portretu.)
Negdje oko 81./82. odrana je velika izloba Drerovih orginala u Sarajvu. Malo su
vei od obinog A4 formata. On kao umjetnik fascinira bogatstvom reza,
preciznou reza, detaljnjou, perfekcijom...
Put na golgotu- jedan od dijelova Velikog ciklusa muka Hristovih.
Blagovijesti-iz Marijanskog ciklusa (ima i drvorez i bakrorez). Vidi se sjajna
prezentacija arhitekture.
Smrt Marijina (Marijanski ciklus)-vidi se ta gustoa linija na draperijama. Susreo
je Manjetu A. (Andrea Mantegna) koji je uradio frontalno predstavljanje Krista i
Drer je to uradio kao i on.
Imitirao je oltarnu sliku Marije na prijestolju s djetetom. Takoer je slikao rjeenje
kataklizme i simboliku velikih poasti (nepogoda).
Jedan od pojedinanih listova Melanholija- vidi se gustoa linija, reza
(bakrorez), simbolika zemlje, planete, odnosno melanholija tj. etiri elementa.
uveni vitez 'avo i smrt'-primjer nekog portvovanja na Hristovom putu.
Vitezovi su se slavili na Zapadu kada bi putovali na Kriarske pohode na Istok.
Sv.Jeronim-pod uticajem Mletakog slikarstva. elija Sv.Jeronima podsjea na
mletake sobe, enterijer, perspektiva, svjetlost i predmeti.
'Praznik krunice'-1506. god. Tokom svog drugog boravka u Veneciji je uradio
ovo djelo. uva se u Pragu. Madonna s djetetom je na prijestolju, a ona zastava

zelena iza nje je tipian primjer Delinijeve kompozicije. Nama desno su car
Maximillian i iza predstavnici njemake kolonije. A s druge strane su sakralni
likovi. Pored drveta je u pozadini i autroportret Durera.
Erazmo Roterdamski (filozof)- u svakom oku kao i na ovom je pisao A.D. kao
svoj potpis. Portret E.Rotedamskog je takoer uradio i Hans Holvajn.
*Jo znaajna imena predstavnika Visoke renesanse na Sjeveru su: Matijas
Grinvald, Luka Kranah, Albreht Adolfer, Holvajn Hans stariji...
Matijas Grinvald (Matthias Grnewald)- ili Mathis Gothart Nithart (pod
pseudonimom Grnewaldr. 1470. 1528. godine) bio je znaajna linost
nemakog renesansnog slikarstva i predstavnik pozne gotike ekspresivnog
spiritualizma.
Posle godine 2002. istraivake publikacije od Karl Arndta su otkrile da se
umetnik zvao Gothart a po prezimenu Nithart i da je njegov monogram bio M.G.N.
(Mathis Gothart Nithart). U istoriju umetnosti je uao kao Matijas Grinenvald to
moemo zahvaliti Joahimu Sadrantu njegovom prvom biografu i biografiji koja je
nastala 1675. - 1679. godine i ovakovo ime se upotrebljava i u nemakom
prostoru i internacionalno je prihvaeno.
Drugi veliki slikar pored Direra bio je Matijas Gothart Nithart nazvan Grinevald,
umetnik koji je preko jedne zablude nazvan Grinevald rodio se oko 1470./1480. u
Vircburgu i 1528. umro je u Hale na Sale. Postao je poznat iskljuivo u 20. veku.
Gde je stekao svoje obrazovanje je danas nepoznato ali je izvesno poznavao dela
od Mantenje, Leonarda, Rafaela, Hijeronimusa Boa i Holbajna. Odrastao je u
Vircburgu i izmeu godina 1501. i 1521. je bio vlasnik radnje u Seligentatu.
Veinu svog ivota je proveo u Majncu. Bio je protestant i odobravao je uenje
Martina Lutera.
Od njegovih prvih dela je poznato Krist na kriu 1502./1503. godine.1510.
nastupio je kao graevinar u slubu kod biskupa u Majncu. U ta vremena on slika
viedelne table oltara za crkve i katedrale stvarajui svoja oltarska dela po kojima
je poznat.
Godine 1516. je postao dvorski slikar plemia- kurfirta Albrehta Braniburskog. Iz
nepoznatih razloga i verovatno zbog svojih ubeenja kao luterana morao je ovo
radno mesto da napusti 1520. godine.
Grinevald se preselio u Hale i radio je ponovo kao inenjer graevinar za vodene
gradnje i fontane i ubrzo je tu umro. Umetnikovi prijatelji u slubi kardinala
Albrehta podpisali su njegovu smrtovnicu. Kasnijih vesti o njemu nema. Veina
njegovih dela je izgubljena morala bi da nas zadovonji a sauvan je i jedan red
crtea u mekoj kredi i u stvari su studijski radovi za oltarsko slikarstvo koje je
slikao i pokazuju njegovo poznavanje italijanske grafike. Njegovi crtei su pod
uticajem jednog mistino- vizionarskog stila sa naglaenim gestom koji nosi
odjeke u kasnoj gotici.

Detalji njegova ivota prilino su nerazjanjeni za slikara tako velikog znaaja

kakvog je bio Grinevald. Verovatno je roen u Vircburgu. iveo je u stilu slikara
koji je bio i arhitekta i preduzima i pokoravao se pravilima esnafa. Nije iveo
nigde dugo vremena. Imao je naklonost za Martina Lutera a zavisio je od
mnogih mecena za koje je radio a koji su bili katolici. Bio je nadahnut
individualistikim duhom renesansnih umetnika u Italiji. Njegovo ime sigurno nije
bilo Grinevald, to je pogreka autora iz 17. veka Joahima von Sandrarta, od kojeg
nam potiu podatci o ovom slikaru, koji ga je pomeao sa drugim umetnikom a
koji je Grinevalda uporivao sa Koreom. U starim dokumentima nalazimo ga pod
imenom Mathis der Maler, znamo da je koristio dva prezimena Gothart i
Nithardt, i da je jedan od monograma koji je upotrebljavao na svojim delima bio
"M.G.N." (Mathis Gothard Nithart).Pored ovog monograma koji se pojavljuje dva
puta u njegovim delima"M.G.N." upotrebio je i monograme "M.G." i "m.g.". Umro
je u Haleu 1528. godine. Sauvana su samo malobrojna njegova dela. On ne
duguje italijanskoj umetnosti takorei nita a nauio je da upotrebljava
perspektivu i niske horizonte koje moemo otkriti u njagovim delima kao i fiziku
bujnost njegovih likova koje prikazuje.Renesansa je moda najsnanije ostavlla na
njega utiske u psiholokom smislu. Poznato je i da je njegov ak je bio Hans
Grimer.
Trostruki portret "Trias Romana", crte kredom 1525. Dravni muzej, Berlin
Grinevaldov stil je bio naturalistiki i fantazijski, forme koje upotrebljava su
neuobiajene i pribliava se renesansnom slikarstvu. U svom naturalizmu se
Grinevald iivljava na izranjavljenom telu Krista i alou ojaenih lica Marije i
Jovana.
Za razliku od idealizma i humanizma razvijene renesanse Grinevald je
upotrebljavao nasilje i tragediju u svetlosno visokim kontrastnim oblastima.
Upravo ovi elementi koji se mogu uoavati u njegovim ranim radovima od njega
prave majstora individualnog stila puno razvijenoga i uoljivog u njegovom
oltaskom delu, i sa pravom je smatrano da je predhodnik ekspresionizma.
Upotrebljava razliite intenzitete svetlosti, od puno osvetljenog, kada Krist ustaje
iz mrtvih do stapanja sa senkom u otkrovenju. Delo se odlikuje i odskae
jedinstvenou u koloritu i snalaljivou slikara. Neuobiajeno je upotrebljavao
dugine boje i celina je uvek upeatljiva i velelepna.
Od njemakih umjetnika mu je bio najblii Balding Grin, sa kojim je esto bio
zmenjivan. Znaajan deo njegovog dela je nestala i danas poznajemo samo 13
njegovih dela.
Njegovo glavno delo je Isenhajmski oltar nastao izmeu 1513. i 1515. godine koji
kombinuje slikarstvo i vajarstvo sa savrenim izobraenjem izraza i ljudskog tela
u pokretu. Sada se moe videti u muzeju u Kolmaru u Francuskoj. Bio je naruen
od strane praeceptora Guida Guersija kao glavni oltar za manastirsku crkvu sv.
Antonija u Isenhajmu u Alzasu u Francuskoj. Ovo delo je tokom dugog vremena
pripisivano Albrehtu Direru a deluje na nas snagom kojom je oslikana Sikstinska
kapela od strane jednog Mikelanela. Ova rezbarena krinja ima dva para krila

koja se pokreui stvaraju tri pozornice. U sklopljenom stanju se vidi Raspee koja
je verovatno najimpresivnije koje je ikada naslikano. Raspee je po svome
delovanju ozbiljno dok je kada se otvore spoljanja krila dalje scene ve mnogo
vedrije. Na krilima ovog skladnog oltara se nalazi Sv. Antonije i Sv Sebastijan i red
velikih pojava na licu i zadnjim stranama pojedinih krila; Devica Marija
oslavljivana anelima u gotskoj arhitekturi i Madona- Marija kao mati sa malim
Kristom u naruiju, na zadnjoj strani su takoe ; prikazi iz ivota svetaca Antonija
i Pavla, Kristovo ustajanje iz mrtvih i otkrovenje Marijino a na drugoj strani i
razapinjanje Krista na kri sa Marijom i Jovanom Reljef u sredini predstavlja
stavljanje Kristovog tela u grob.Ovde je najupadljivije postavljanje pokreta koji
proima ove slike koje konfrontira sa shvatanjima iz pozne gotike. Svetlost koju
upotrebljava je bogata u prelivima boja i karakterizirana je besprimerenom
smelou i moe se meriti i uporeivati samo sa bojom u slikama u Veneciji.
Djela: Ruganje se Kristu 1503. godine, drvena ploa 109 x 74
Razapinjanje Krista, dovreno oko 1505. godine, drvena ploa 179 x 92
Krila Helerovog oltara, oko 1510.- 1512. godine platno na drvu 185 x 150
udo sa snegom, 1517.- 2519. godine drvo 179 x 92
Devica Marija sa detetom, oko 1518. godine 62 x 46
Sv. Erazmus i Mauricius oko 1521.- 1523. drvena ploa 226 x 176
Oplakivanje Krista, oko 1524.- 1523. drvena ploa 36 x 136

Luka Kranah-Luka Kranah Stariji (nem. Lucas Cranach; *Kronah, oko 1472
Vajmar, 16. oktobar 1553) je bio nemaki slikar i grafiar i otac slikara Luka
Kranaha Mlaeg.
Koliko je poznato prvo obrazovanje dobio je od svog oca. Od 1501. do 1504. bio je
u Beu. Od 1505. radio je kao dvorski slikar kod izbornog kneza Saksonije Fridriha
III i rukovodio velikom radionicom u Vitenbergu. Osim toga bavio se trgovinom
vinima i nekretninama, imao je krmu i apoteku. Godine 1523. u Vitenbergu gde
je kao najbogatiji graanin privremeno bio i gradski venik, rizniar,
gradonaelnik, vodio je tamparsku i knjiarsku delatnost. Kao lini prijatelj
Martina Lutera promovisao je protestantske ideje svojim drvorezima. Kao pratilac
saksonskog izbornog kneza Johana Fridriha bio je sa njim od 1550. do 1552. u
zatoenitvu a potom ga je pratio u Vajmar.
Luka Kranah Stariji je pored Albrehta Direra i Albrehta Altdorfera glavni majstor
nemake umetnosti reformacije. Zahvaljujui svom snanom izrazu u oblikovanju
pejzaa postao je saosniva dunavske kole. Posle putovanja u Nizozemsku 1508.
godine u njegovim radovima mogu se prepoznati maniristiki elementi kao i
prihvatanje enskog akta. Meu njegovim slikama (oko 1000 dela) nalaze se
izmeu ostalog, oltarske slike i uveni portreti reformatora. Izradio je i drvoreze

za Luterovu Bibliju (od 1521. godine) i crtee za molitvenik cara Maksimilijana I.

Na grobu mu pie Viktor Celerimus-najbri slikar.
Albreht Altdorfer-predstavnik je Dunavske kole. Najznaajnije djelo mu je
Aleksandrova pobjeda koja se uva u Minhenu.
Hans Holvajn-(stariji) bio je blii gotici po stilu, a Hans Holvajn mlai je njegov
sin. Roen je 1497. umro 1543. u Ausburgu. Bio je i slikar i grafiar. Bio je
kraljevski slikar uvenog Henrika Osmog.
NACIONALNA HISTORIJA UMJETNOSTI U BIH-Vrijeme 16.stoljea
U 16.st. na naem teritoriju, i teritoriju Balkana, vlada vrijeme Osmanske vlasti.
Ve u 1462. Isa-beg Isakovi (sandak beg)-guverne Osmanske vlasti izdao vakuf
namu o osnivanju nekih objekata koji se smatraju utemeljenjem Sarajeva.
U 16.st. javlja se neka vrsta nae renesanse, vrijeme intenzivne izgradnje ili
djelatnosti u razvoju gradova, posebno Sarajeva, Mostara, Foe i dr. Kasnije
dolaze Banja Luka, Tuzla, Biha...
To je vrijeme nastanka grada u modernom (svjetskom) smislu (do tada je grad bio
na brdu, u tvravi). Tada se mijenja pojam o gradu uope, naputaju se tvrave,
gubi im se smisao, seli se u dolinu u grad. Odmah tu u gradu je njegova damija
koju je osnovao (Careva damija) , a njen dananji izgled potie iz 16.st. Osnovao
je i tekiju, duane, hamame... Stvorio je nukleus grada i taj period se naziva
zlatnim dobom Sarajeva.
Bio je i Gazi Hurev-beg i njegov vakuf. Kod nas su se od monumentalnih objekata
gradile damije, sebilji, esme, tekije, hamami, hanovi, medrese... Uglavnom
neto to je bilo potreba zajednice. Osim monumentalne javne arhitekture treba
imati na umu i kuu, i to stambenu bosansku kuu.
Ima ih odreenih vrsta koje su posljedicom naina ivota, duhovnih i kultorolokih
potreba i pogleda porodice razliito nastajale. Period moderne arhitekture su
oznaili kao neto to nema u modernoj u stambenoj arhitekturi. Kurbizje je pisao
u djelu Arhitektura BiH i put u savremeno da bosanska kua moe posluiti za
put u savremeno doba...
Sarajevo je bilo centar sandaka, a kasnije i paaluka. U 16.st. se moe govoriti i
o katolikoj i pravoslavnoj umjetnosti. U BiH nema monumentalne arhitekture
(osim u Milama kod Visokog) u tom vijeku, ni
katolikih i pravoslavnih objekata, osim u Milama gdje su nastajale pod uticajem
Kriarskih ratova. Tek u 16.st. nastaju ti objekti, u vremenu robovanja.
Gradile su se dvije vrste damija:
sa kupolama
sa etverovodnim krovom-mahalske damije (imaju ili drvenu ili kamenu
munaru)

Dijele se na jedno i vie prostorne.

Jahja-paina damija - s etverovodnim krovom. Jahja je ustvari Ivan Krstitelj
po kranskoj terminologiji. Nastala je u periodu 1480.-90. na uia brijegu (jer
je porodica uia obnovila).
Bekil Hardan damija- ima vrlo visoku munaru, kao dio ovakvih mahalskih
damija se nalaze mala groblja, da bi kasnije nastala ona velika groblja kao npr.
na Kovaima.
Od talpi (drveta) damije-Okruglice vie Varea, gdje nema naselja ni kua,
obino su to neka dolita, mjesta okupljanja duhovnog. Bilo je do rata nekih
krianskih kua koje su odravale damiju.
Damija u Dindi mahali- podsjea na stambenu arhitekturu, nije
monumentalna, vie je narodna tradicija uticala na obil ove damije.
Rekonstruisana je. Tu je primjer obnove jedne damije koja ima crijep. Graena je
po skeletu ili osaturi.
Travnika damija (arena) etverovodni krov, ima portal s natpisom
(tarihom). Takoer ima adrvan, esmu, slikarstvo na zidu dosta je realistino i
stilizovano. Obnovljena je 1812.godine tj. u 19.st.
Prusac damija-Handanija damija, ima turbe Hasana Kafije Pruaka. U
Mostaru se nalazi, ima kamenu strukturu, kamene przore tj. perforiran kamen.
Poznate su jo eluekajina damija i Fethija u Bihau koja je bila crkva.
Kupolne damije:
Gazi Husre-begova damija-1537.god., Projektirao ju je Aemir Asir Ali,
Carigradski arhitekta. Ima osnovni molitveni prostor nad mihrabom, a sa strane
su tetime. Sve je prekriveno kupolom i podkupolama. Ima i otvoreni trijem sa
stubovima naprijed-vieprostorna je damija u pitanju. Osim damije ima i
Kurumli medresa koju je on podigao, nastavljajui plan Seldukih medresa. Oko
trijeme su sobe za softe (studente). Pored je Hanikah za dervie. Kasnije se gradi i
Sahat kula za raunanje vremena. Tada su izgraena i dva turbeta : jedno je Gazi
Husrev-begovo, a drugo pripada Murat Tardidu-njegovom glavnom oficiru
(kranin koji je primio Islam).
Oko 1900. Austrijanci su je dekorirali, a oko 2003. je dobila dananju dekoraciju.
Fasada je gruba, nije fini tesani kamen.
Damija ekakije Muslihudina- na Baariji, u Visokom je ostavio vakuf jer
je tamo roen. Pravio je kolske tokove za kola (ekrke)-odatle ime.
Alada u Foi- ne postoji vie, minirana je iz temelja, a imala je najtanju i
najelegantniju munaru. Ime je dobila alada jer je arena (alada-arena). Radio
je Ramadan aga (neimar) za Hasan Nezira. Jedina ima svoju monografiju, napisao

ju je Andrej Andrejevi. Dio slikarstva u trijemu ima u sebi dva stila-hataj i rumi.
Hataj simbolizuje plasticitet, a rumi-ploni stil.
Alipaina damija- 1526.god., nije neto velikih dimenzija, ali je najskladnija to
se tie proporcija. Turbe je iz izmeu dva svjetska rata.
Karaoz begova damija- vrlo lijep kapitel (izgled), izgraena je 1557.god.
Neki autori smatraju da je gradio isti majstor koji je gradio Aladu. Stalaktiti su
savreni, daju izgled geometrije, apstraktne plastike...
Careva damija-1562., 100 godina poslije prvobitne Careve damije. Neki
smatraju da e vie prostorna, a neki da su ti dijelovi dodati kasnije.
Gradila su se tri tipa turbeta:
podkupolna i zatvorena
baldahin na 4 stuba

Sinan begova damija u ajniu-sjajan je primjer konteksa.

STAMBENA ARHITEKTURA:
Ne projektuju je arhitekti ve zanatlije. Bosanska kua je graena od lokalnih
materijala porijeklom s Istoka, male Azije, Carigrada... Slinih kua bilo je i do
Bugarske, Hrvatske, Srbije... Od tih kua bolje ouvane danas su Svrzina kua
(koncepcija bosanske kue-uglednije kue).
Imunija porodica je gradila kuu da imaju dva dvorita. Jedno je muko-selamluk,
a drugo je porodino/ensko-haremluk.
U prvo dvorite su se primali gosti, a u drugi samo ui dio porodice. Rasporeene
su iz arije zrakasto po mahalama (koncept odvojenog poslovanja, odvajanja
javnog ivota od porodinog). Npr. tako je bilo u Bagdadu-princip krunog
koncepta grada.
Kua nije bila uvuena u ulini dio ve zavueno u porodini intimni dio, nema
javne fasade, ve vrlo jednostavan likovni jezik, kubine forme, geometriju...
nema nikakve raskoi, sve je jendostavno, prilagoeno ovjeku, namjenjeno za
potrebe...