MEMORIA I DAMNATIO MEMORIAE Manipulacija narodom putem manipulacije

sjeanjem
Polazei od fenomena zatiranja sjeanja to su ga narodi na ovim prostorima na svojoj koi osjetili nakon
raspada Jugoslavije, filolog Sinan Gudevi napisao je odlian ogled o kanjavanju zaboravom. Ovu kaznu damnatio memoriae - prakticirali su stari Rimljani, a autor se pita: Da li bi kanjavanje zaboravom danas
valjalo unijeti u zakone, pa na taj nain kazniti glaveine koji su na alostan nain vladali naim ivotima?
Ogled je 2005. godine objavljen u Glasilu graanskog samoosloboenja Republika
"DUBOKA JAMA OVJEKOVOG JA"
Nasilje nad pamenjem, nad sjeanjem i nad uspomenama, koje se na podruju nekadanje
Jugoslavije u posljednjih petnaestak godina sistematski izvodi, a ponegdje i zavodi, ini neophodnim
da latinska rije memoria bude izvuena iz zapeka. Primjera za brisanje sjeanja na jedne stvari i
dogaaje, kao i nametanje spominjanja na druge ima mnogo.
U posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj je srueno vie od 3.000 spomenika na dogaaje i ljude iz
antifaistike borbe, a izgraen je velik broj spomenika linostima ija je uloga u prolosti bila ili sporna i
nauno neraiena ili, pak, nedvosmisleno zloinaka. Ime drave Jugoslavije, one iji je dio bila i
Hrvatska, u dananjoj je Hrvatskoj pod jednom vrstom preutne javne zabrane; kad se mora spomenuti uje
se biva drava, a ima i uvrjedljivih sintagmi, kao raspala pokojnica, jedno vrijeme stalan izraz jedne
zagrebake radio-stanice.
U Srbiji je vlada usvojila izmjenu zakona prema kojoj se pripadnici etnikog pokreta, poznati kao poinioci
velikog broja masovnih zloina nad civilnim stanovnitvom u II svjetskom ratu a i poslije njega,
izjednaavaju s pripadnicima antifaistikog pokreta, koji je zemlju oslobodio od okupatora i samih
etnikih zloinaca. Slian zakonski akt je jo poetkom devedesetih godina minulog vijeka usvojen i u
Hrvatskoj. Njime su u pravima socijalnih i novanih naknada partizani stavljeni u slabiji poloaj u odnosu
na pripadnike drugih vojski, pa tako i na one iz zloinakog ustakog pokreta. Zakonodavac je za te
pripadnike uveo naziv domovinska vojska, koji nije postojao ni za vrijeme prve Jugoslavije, ni za NDH, ni
ikada poslije.
Slina tim je i akcija pokrenuta u Sloveniji kojom se trai simbolika rehabilitacija vojnika koji su se u II
svjetskom ratu borili na strani njemake vojske. Preimenovanja ulica, trgova, kulturnih institucija, sportskih
drutava pojava je takva i tolika da se smatra skoro za obinu. Zanimljiv je, a moda u svom lingvistikom
aspektu i jedinstven, sluaj s preimenovanjem grada Duvna, u Bosni: od 1990. godine je preimenovan u
Tomislavgrad, onako kako je bio prozvan i 1925. po Tomislavu, sinu kralja Aleksandra Karaorevia, ije
je ime nosio neko vrijeme prije II svjetskog rata.
Povrat imena, meutim, nije znak nikakve namjere imenodavca da uva uspomenu na kraljeva sina, po
narodnosti Srbina, ve na istoimenog hrvatskog kralja Tomislava, koji je ivio u desetom stoljeu, a 925.
godine bio krunisan na Duvanjskom polju.
Retuiranje vlastitih i tuih ivota, ivotopisa i dogaaja masovna je pojava. Manipulacija narodom putem
manipulacije sjeanjem, dakako, nije posebnost samo junoslovenskih naroda. Cijeli svijet nudi skoro
beskonaan niz primjera za najrazliitije probleme s memorijom. Jedan od najsvjeijih je diskusija u

Njemakoj oko pitanja ta uiniti s berlinskim bunkerom u kojem se krio i umro Adolf Hitler zajedno sa
svojim najvjernijim ministrima za posljednjih dana Treeg rajha.
Memoria je srodna s grkom rijeju (mnme) i njen je latinski prevod. U naem jeziku trag joj ima u glagolu
mniti, i njegovim izvedenicama mnijenje i mnjenje. U grkom je antonim rijei (lthe) koja oznaava
zaborav. Negacija rijei u obliku (altheia) oznaava u grkom istinu, o emu je mjerodavnu raspravu
napisao Martin Hajdeger. Polazei od prvog elementa rijei, od privativnog prefiksa a - koje negira element
leth -, Heidegger u pogledu znaenja rijei izvodi rije istina kao neto to je nepokriveno, neskriveno, a
potom i nezaboravljivo i nezaboravno.
Filolog Harald Weinrich, autor briljantne rasprave o umijeu i kritici zaborava, tvrdi da je evropska
filozofska misao stoljeima tragala za istinom u predjelima pamenja i nezaborava, a da je tek u novije doba
bojaljivo krenula s pokuajima da i zaboravu prizna izvjesnu istinu i istinitost. Mnema ima vrst status u
grkoj mitologiji. Osim znaenja zaborava, ova apstraktna imenica ima i mitoloki vanu personifikaciju u
rijeci zaborava, kod nas poznatoj pod imenom Leta. To je rijeka u donjem svijetu, s koje sjeni umrlih piju da
bi zaboravile pozemljarski ivot. U naem jeziku derivat joj je voda zaboravka, dosta esta u drugom
dijelu deseterca. Leta ima i latinski derivat u pridjevu letalis, u znaenju smrtonosan, kod nas najee u
upotrebi letalan, kao i u pridjevu latentan. Latinska rije za kao zaborav jeste oblivio, a pjesnici Letu zovu
flumen oblivionis. Zaborav je u mitolokoj predstavi smjeten pod zemlju, njegova je slika provalija, Hegel
ga zove dubokom jamom ovjekova ja, a Thomas Mann bunarom prolosti. I na izraz pasti u zaborav
ukazuje na uvrijeenost da se zaboravu stanite nalazi ispod tla na kojem pozemljari ive ivot. U naem je
jeziku zaborav topiki markiran: predstavlja negaciju glagola boraviti, koji je vezan za bivanje na nekom
prostoru.
Grka i rimska mitologija jedva da imaju etabliranu personifikaciju Sjeanja. U Pausanijinom Opisu Grke
pominje se, dodue, vrelo Mnema u Beotiji na kojemu piju muze, no ono nema nikakvu presudnu mitoloku
ulogu. Ovo nije lako prihvatljivo, jer klasina mitologija poznaje mnogo personifikacija ije su uloge, reklo
bi se, manje vane od Sjeanja, iako su, kao i ono, na istom stupnju apstraktnosti ili pak stoje na sredini
izmeu stvarnog i apstraktnog, kao Glad, ili Zavist. to je sjeanje ili pamenje ostalo bez svoga snanijeg
mitolokog otjelotvorenja, na to, koliko ja znam, nema pisanih pokuaja odgovora niti doktorskih rasprava.
Jedno od rijetkih mjesta u grkoj knjievnosti koje Mnemu i Letu dovodi u vezu jeste 67. epigram iz desete
knjige Palatinske antologije pjesnika Makedonija Konsula: Slavim vas, Mnemo i Leto: jer sa mnom si,
Mnemo, u dobru; Tebe pak, Leto, to drug dobar si meni u zlu. Epigram nije lak za tumaenje. Diskretnu
poantu izvedenu od zahvalnosti Mnemi to pomae da zadri uspomenu na dobre stvari, a Leti da odalji one
loe, ini upitnom biljeka nekog od grkih prireivaa distiha dopisana kao mogunost za naslov: u snu.
Vrelo Mnemino nalazi se na zemlji, a naa rije sjeanje u svom obliku ne uva nikakav trag topike, iako
je prostornost jedna od vanih osobenosti umijea sjeanja.
Meu antikim svjedoanstvima koje sjeanje i zaboravljanje stavljaju jedno naspram drugog svakako je
najpoznatija atenska anegdota iz petoga stoljea prije nae ere o vojskovoi i politiaru Temistoklu, koji
pjesniku Simonidu, kad mu se ovaj ponudi da ga naui umijeu pamenja, ako slijedimo Kikeronovo
svjedoenje, odgovara: Ja bih radije uio umijee zaboravljanja nego umijee pamenja. Temistokle je
imao izvanredno pamenje, o emu je najbolje svjedoanstvo ono Plutarhovo, prema kojem je lino
poznavao svakog graanina grada Atene, a Simonid je sa svoga izvanrednog pamenja i vladanja njime
nazvan ocem mnemotehnike.
UMIJEE ZABORAVLJANJA KAO SUPROTNOST PAMENJU

Iako ovdje, svakako, nije mjesto za raspravu o tome pristaje li vojskovoama i politiarima umijee
zaboravljanja, a pjesnicima umijee pamenja, valja rei da i o jednoj i o drugoj vjetini postoje svjedoenja
i pjesnika i politika koja ih zovu ovdje blaenima, ondje prokletima. Umijee pamenja, od Simonida i
Temistokla naovamo, nije izgubilo nita od svoje privlanosti. Od prirunika i savjetnika sastavljanih za
ovladavanjem vjetinom nazvanom ars memoriae mogla bi se sastaviti prilina biblioteka, a teoretiari bi
mogli od nje uspostaviti i knjievnu vrstu. Umijee zaboravljanja nije dalo ni debelih prirunika niti svojih
praktinih teoretiara. Ovdje valja izuzeti antiku ljubavnu liriku koja je zaboravljanje ljubavnih jada
smatrala lijekom, te razvila didaktiku vrstu sa savjetima ljubavnicima. Ta oblast, iji je jedan od najvanijih
predstavnika rimski pjesnik Ovidije, nije predmet ovoga teksta.
Umijee zaboravljanja svega to se eli zaboraviti bilo bi predmet mogue ars oblivionis, ili ars oblivialis
ili, imajui na umu Letu - letotehnike. Mogunost zasnivanja takve discipline nije ostala bez rasprave,
svakako i zato to nije mogla ostati neraspravljena elja za zaboravljanjem koja obuzima nikoga manjeg
nego Temistokla.
Najpotpuniji ogled o nemogunosti zasnivanja umijea zaboravljanja nainio je italijanski semiolog i
knjievnik Umberto Eco. On je u jednom svom prilogu za jedan nauni skup iz godine 1966. primjenjujui
strogo semiotiki metod pokazao da je umijee zaboravljanja kao suprotnost umijeu pamenja - nemogue.
Semioloko obrazloenje ove tvrdnje nalazi se ve u Ekovoj tezi da svi znakovi ve kao takvi proizvode
prisustvo, a nijedan odsustvo. Kako bi ars oblivionalis bila vjetina brisanja, a ne zadravanja, onda bi, kad
bi u nekom aspektu i bila mogua, takva vjetina bila neka vrsta ispusnog ventila (Weinrich) na vjetini
pamenja.
Zaboravljanje je, bez obzira na svoj beznadean poloaj meu naunim granama, imalo u politikim
zajednicama veliku vanost kroz historiju. U srednjem vijeku je, po rijeima Umberta Eca, umijee
zaboravljanja izvoeno ne putem pasivnog brisanja objekata iz pamenja, ve putem stvaranja lanih
sinonima. U tom sloenom postupku znaajnu ulogu imalo je stvaranje preobraenika i dvojnika i aktivno
zaboravljanje samoga akta zaboravljanja. Tako je pamenje imalo status bolesti, a zaboravljanje status
ozdravljenja. Jedan od drutvenih fenomena kompleksnog nametanja zaborava pravnim sredstvima nazvan
je latinskim imenom damnatio memoriae.
POJAM KOJEG NEMA - A IMA
Ova sintagma je jedna od onih koje izazivaju najveu zbunjenost. Mnogi je upotrebljavaju uvjereni da
predstavlja rimski isto pravni pojam, a rijetki znaju da je rimsko pravo i ne poznaje. U nae vrijeme izraz
ima dva znaenja: jedno, iroko usvojeno, preneseno i metaforino, skoro posve odvojeno od polaznog
istorijskog konteksta, a koji se, moda, preutno, podrazumijeva; u njega idu sluajevi razliitih obiaja
brisanja sjeanja na odreene linosti, vie ili manje slini s gore navedenima iz novije postjugoslovenske
stvarnosti.
Istoriar Johannes Schmidt smatra damnatio memoriae uobiajenom pojavom jo u starom Rimu, iako
izrazitih svjedoanstava za najranije razdoblje nema. Charles W. Hedrick Jr. smatra da, je istorijski gledano,
imaju i primjenjuju sva drutva, ukljuujui i moderne zapadne liberalne demokratije. Imaju je, jer imaju
potrebu za selekcijom u pogledu onoga to treba pamtiti, a ta zaboraviti. On podvlai da se ne smije
podcijeniti razlika izmeu antike damnatio memoriae i brisanja spomena u totalitarnim reimima kakav je
bio onaj Staljinov: ovaj drugi je bio potpuno surov u nastojanju da zatre svaki trag javnog spomena na
linost kojoj je odredio zaborav, dok je cilj antikog politikog napada na sjeanje bilo obeaenje
uspomene na linost u nemilosti, koje je, opet, na posredan nain bilo svojevrsna potvrda sjeanja na nju.
Drugo je znaenje ue, i moglo bi se nazvati pravno-istorijskim. Studije pokazuju da diskusija o njemu nije
zavrena i da esto izaziva nesporazume i sporove. Standardna studija o fenomenu damnatio memoriae je

pedesetak godina bila ona Friedricha Vittinghoffa - "Staatsfeind in der rmischen Kaiserzeit", o fenomenu
dravnog neprijatelja u carskom Rimu, iz 1936. godine. Njoj prethode tri studije, odavno nestale s trita
knjiga i dobavljive tek u najboljim bibliotekama: sve tri su na latinskom, prva iz 1689, autora Johanna
Heinricha Gerlacha, druga iz 1776, autora Johanna Gottloba Solbriga, a trea iz 1885. autora Gottfrieda
Zedlera. U novije vrijeme znaajan prilog nainio je pomenuti Charles W. Hedrick Jr. sa svojom
izvanrednom studijom History and Silence, iz 2000. godine, u kojoj je etvrto poglavlje naslovljeno
"Remembering to forget" posveeno istorijskom aspektu pojma damnatio memoriae u Rimu, od Tiberija do
Teodosija.
O pravnom aspektu pojma najbolja je i do sada nenadmana rasprava Andreasa Pescha "De perduellione,
crimine maiestatis et memoria damnata", iz godine 1995, koja svojim obimom i akribinou nadmaa sve
dosadanje, i uspostavlja se kao standardna monografija koja prethodne gura u stranu. Pesch kritiki i
besprekorno argumentovano pokazuje nedostatke Vittinghoffove studije, a nedostatnost i netanost
enciklopedijskih lanaka pokazuje na neosporiv nain. U ove posljednje ide natuknica u "Realenzyklopdie
der Altertumswissenschaften" iz pera austrijskog historiara prava Stephana Brassloffa, potom ona u "Der
kleine Pauly" autora Thea Mayer-Malyja, kao i nekoliko mjesta iz "Rmische Geschichte" i "Rmisches
Strafrecht" Theodora Mommsena. Peschovom knjigom ispunjena je velika praznina za studijom o politikoj
represiji nad socijalnom i kulturnom memorijom staroga Rima.
Tekst koji slijedi u najveoj se mjeri oslanja na Peschov pristup problemu. O kakvom se pristupu radi vidi se
ve iz prve reenice studije: Tekoa pri raspravljanju o damnatio memoriae lei u tome to valja obraditi
neto to nije postojalo. Neto to nije postojalo u rimskom pravu postojalo je, meutim, i u rimskom
carstvu i u rimskoj republici. Pod njime se razumije brisanje imena s javnih natpisa, uklanjanje statua,
zabrana ostavljanja testamenta, ruenje kua, slavljenje godinjice smrti, zabrana slavljenja roendana,
zabrana davanja osuenikovog imena novoroenoj djeci. Tekoa u odreivanju statusa fenomena damnatio
memoriae sastoji se u tome to krivica za koju je kazna primjenjivana nije bila jedna, ve ih je bilo vie, a
praksa kanjavanja poinioca za svaku od njih nije bila ni jedinstvena ni ujednaena, pa se, budui da je
postojala dobrih 800 godina, dodatno opire sistematizaciji. Prije nego to se pozabavimo samom sintagmom,
valja rei neto o statusu pojma damnatio.
PROKLETSTVO ZATIRANJA JAVNOG SJEANJA
Damnatio je termin rimskog privatnog, a potom i krivinog prava. Oznaava tetu koju neko pretrpi na svom
imanju. O etimologiji rijei nema saglasnosti meu filolozima. Jedni u njoj vide glagol deminuere,
umanjivati, zakidati, a drugi je veu za grku rije (dapne), troak, izdatak. Bliski su mu termini damna i
damnare, u znaenju teta i tetiti, otetiti, ali i odtetiti. Znaenje koje nas ovdje zanima moda bi se u
naem jeziku najbolje nalo u stilski obiljeenom glagolu tetovati koji, imajui u vidu imenicu memoria,
omoguava konstrukciju tetovati sa sjeanja, to jeste u svojstvu osuenika biti odreen na zatiranje
javnog sjeanja na sebe. Valja rei da u junim tokavskim krajevima postoji i rije damla, kao i izraz
damla ga pogodila ili damla ga bilo, koje svakako treba traiti u vulgarnoj verziji rijei damna.
Za razliku od same damnatio, pojam damnatio memoriae ne poznaje ne samo rimsko pravo, ve ni rimska
knjievnost. Ovo zvui skoro neprihvatljivo, ak i za nekoga ko se dugo bavi rimskom starinom. Jer se, ak i
u nekim mjerodavnim monografskim i enciklopedijskim publikacijama, nailazi na tragove uvjerenja da su i
memoria damnata i damnatio memoriae pojmovi sa vrstim statusom u antikom Rimu. Sintagma je
moderna tvorevina i upotrebljava se najee u oputenom znaenju za razne mjere s ciljem zatiranja
sjeanja ili na umrle vladare, ili na uklanjanje glavnih tragova sjeanja na nekoga ko je umro, ili na neto to
se smatra zavrenim, a na koga se ili na ta se sjeanje smatra ili proglaava drutveno tetnim ili
nepoeljnim.

POJAM O KOJEM NEMA JEDINSTVA

ini se da je prvi put upotrijebljena u jednom filolokom komentaru iz 1574. godine. Autor ovoga je Just
Lipsije, komentator Anala rimskog historiara Takita, poznatijeg kod nas kao Tacit. U komentaru mjesta u
estoj knjizi, gdje izvjetava o smrti Tiberijeve neake Livije, koja je bila ubijena po naredbi Tiberijevog
sina Drusa, Takit pie da je nakon njene smrti bilo zakljueno kako moraju biti uklonjeni svi njeni kipovi i
sve to je nosilo spomen ili sjeanje na nju. Tu Lipsije dodaje: Ime joj je izbrisano iz svih svjedoanstava,
njeno zvanje je svuda zatrto, a njeni kipovi uklonjeni sa svih javnih trgova, e kako bi odumrlo osueno
sjeanje na nju (ut exolesceret damnata memoria).
KAZNA ZA CAREVE
Prvi tragovi zatiranja sjeanja brisanjem imena nalaze se ve na opekama od nilske gline, ili na natpisima
egipatskih kraga. Tutmosis Trei je naredio da se uniti svaki pomen imena kraljice Hatepsut, a Amenofis
etvrti je zapovijedio da se unite sva obiljeja starih bogova, a posebno Amona od Tebe. Ono to se
uvrstilo kao pojam damnatio memoriae nije neto to je pogaalo obinog rimskog graanina. Kazna je bila
namijenjena najviim linostima rimske zajednice, prije svega carevima, pretorima i konsulima, i to ne
ivima, ve umrlima. Za takvo post mortem zatiranje sjeanja na umrloga okrivljenika bilo je nuno da ovaj,
reeno ne bez velikog uproenja, bude okrivljen za jednu od slijedee dvije optube:
a) za perduellio, to jest za krivino djelo veleizdaje;
b) za crimen maiestatis, to jeste za krivino djelo povrede majesteta.
PERDUELLIO
Perduellio je pojam rimskog krivinog prava. Nalazi se u Digestama i u Justinijanovom kodeksu,
nezaobilaznim izvorima rimskog prava, s poetka treeg vijeka nae ere. Oznaava veleizdaju, oruani
pohod na rimsku dravu. Polazite za kaznu zbog perduellio predstavlja poznati lex Iulia de maiestate iz
klasinog doba, to najbolje ilustruje ovo mjesto iz Ulpijana: Jasno je da, prema julijskom zakonu o
majestetu, nije svaki optueni u ovom poloaju, ve samo onaj ko bude optuen za perduellio, to jeste onaj
ko je opsjednut neprijateljskom namjerom prema dravi ili njenim vojskovoama. Ko je, pak, po julijskom
zakonu, optuen iz kakvog drugog razloga, taj e svojom smru biti osloboen optube.
Pretpostavka optube za perduellio, dakle, jeste hostili animo adversus rempublicam vel principem
animatus. Hostis je u latinskom jeziku, dakako, neprijatelj, ali u rimskom pravu nije to bilo kakav
neprijatelj (za takve ima oznaka inimicus) ve samo onaj koji dolazi izvan granica rimske drave, dakle,
bojni neprijatelj, onaj koji se ustremljuje na Republiku kao cjelinu. Vanjski neprijatelj je od klasinog
vremena smatran za perduellis. Sve do treeg stoljea nae ere perduellis je automatski znaio i hostis. Gaj u
Institucijama pie: One koje mi zovemo hostes, nai su preci zvali perduelles.
Uopteno gledano, u rimskom pravu je smrt okrivljenog optuenika znaila i njegovo automatsko
oslobaanje od krivice i obustavljanje postupka. Perduellio je, meutim, ona krivica za koju smrt
optuenoga ne znai ni njegovo osloboenje od krivnje, niti obustavu postupka. Pravni nasljednici
optuenika su se morali suoiti sa nastavljanjem procesa. Za vrijeme trajanja sudskog postupka po optubi
za perduellio, nasljednik optuenikove imovine nije mogao primiti nasljedstvo. Izuzetak je mogla biti
situacija kada sin, u svojstvu osamostaljenoga od kue oeve, trai obustavu postupka protiv oca u iju je
nevinost uvjeren. Osuenik za krivino djelo perduellio ne moe, dakle, imati nasljednike, ni one na osnovu
testamenta, ni one koje rimsko pravo zove sui heredes. Sve osuenikove oporuke su pravno nitavne, ukida
mu se i pravo na grob, zabranjuje se alost za njime, a njegova udovica ne smije se udati u prvih 10 mjeseci

od mueve smrti. Nasljedstvo osuenikovo ide u dravnu blagajnu. Ukoliko je imao djece, njima moe
pripasti polovina imovine, u posebnim sluajevima im se moe ostaviti i sva. Umanjenje osuenikove
imovine nastalo uinjenim darovanjima nakon poinjenog krivinog djela, a na tetu dravne blagajne
postaje nevaee. Prava data osloboenicima ostaju djeci osuenika.
Zabrana ukopa je kazna koja ima svoju kulturnu pozadinu u kultu mrtvih kod starih Rimljana. Prema
njihovoj predstavi, dua umrloga ne lebdi negdje u nekakvoj nepojamnoj onostranosti, ve u blizini
ovjekovoj, u grobu. Valja zakljuiti da je perduellio krivino djelo upravljeno ne protiv rimske drave kao
puke svjetovne organizacije, ve je teite neprijateljskog djelovanja upravljeno na rimsku kultnu zajednicu.
Religijska komponenta ovoga sloenog pravnog pojma daje narodnim tribunima polazite da tubu za
perduellio upotrebljavaju za odbranu svojih slubenih ovlatenja, koja su u rimskom pravnom sistemu bila
sacrosancta.
CRIMEN MAIESTATIS
Maiestas dolazi od komparativa maior i oznaava poreenje dviju veliina, pa je time ona relativan pojam,
odnosno prije izraz nekog odnosa nego osobine. Da bi se pojmu dao politiki sadraj, esto se potee za
Kikeronovom definicijom: Maiestas est amplitudo ac dignitas civitatis (Majestet je uzvienost i dostojanstvo
rimskog graanstva). Za sadrajno omeenje pojma krivinog djela nazvanog crimen maiestatis polazite su
dva mjesta iz Ulpijana. U prvom se kae da je najblie krivino djelo vjerskom zloinu ono koje se zove
crimen maiestatis, a na drugom se mjestu kae da je crimen maiestatis ono krivino djelo koje se poini
protiv rimskog naroda ili njegove bezbjednosti.
NAPADI NA SJEANJE SVAKODNEVNA POJAVA
Za razliku od pojma perduellio, ija je definicija sauvana samo kao opta klauzula, za crimen maiestatis
navodi se itav niz pojedinanih injeninih stanja. Tako, na navedenom mjestu kod Ulpijana stoji:
Po ovome zakonu bie optuen onaj ko s predumiljajem preduzme neto ije su posljedice ubijanje talaca
bez zapovjednikovog nareenja, boravak u gradu ljudi naoruanih orujem ili kamenjem, njihovo
udruivanje protiv drave, zaposijedanje trgova ili hramova, to dovodi do velikih skupova i ujedinjavanja
ljudi za nemire i pobune. Optuen e biti i onaj ko svjesno preduzme neto ija je posljedica ubijanje
slubenika rimskog naroda, ili bilo koga ko ima zapovjedniku, ili slubenu mo. Optuen e biti i svako ko
digne oruje protiv rimske drave, i onaj ko neprijateljima rimskog naroda prenese poruku ili preda zapis ili
kakav drugi znak, ili tajno preduzme neto to za posljedicu ima pomaganje ili davanje savjeta
neprijateljima rimskog naroda. Optuen e biti i onaj ko pobunjuje ili podstie nemire meu vojnicima
kojima se izazivaju pobune protiv drave. Optuen e biti i onaj ko ne napusti svoju provinciju kad mu bude
odreen nasljednik, ko napusti svoju vojsku u nevolji, ko svjesno u javne dokumente upie neto lano pa ih
takve upotrebljava...
Kao i kod krivinog djela perduellio, tako i kod crimen maiestatis sudski postupak ne biva prekinut smru
optuenoga. Kazna za crimen maiestatis nije uvijek bila jedna te ista i nije bila jednaka za sve. Osim toga, u
doba principata ona je dopunjena, o emu svjedoi Ulpijan: Osuenicima je nekada bila uskraivana vatra
i voda. Danas, meutim, oni niega ranga bivaju baeni pred zvijeri ili ivi spaljeni, a oni viega bivaju
kanjeni smrtnom kaznom. Ovo krivino djelo biva tee ne samo na osnovu samog ina, ve i na osnovu
bezbonikog govora i psovanja.
Protiv osuenoga za povredu majesteta esto su primjenjivanje dodatne kazne koje su imale za cilj da i
nakon smrti osuenikove izbriu ili pokvare sjeanje na njega. Te su kazne bile: unitavanje kipova, brisanje
imena, zabrana ukopa i alosti za osuenim, a zavisile su, ponekad, i od socijalnog i politikog poloaja

osuenika. Nakon presude, najvanija stvar je bila unitavanje spomenika podignutih za ivota osuenika,
kao i odstranjivanje njegovog imena sa javnih ili poasnih mjesta. Moe se, dakle, zakljuiti da je memoria
damnata kao kazna obavezno slijedila osuenom za krivino djelo perduellio, i to samo kao dio osude
interdictio aqua et igni, dok je osuenome za crimen maiestatis kazna mogla uslijediti kao jedna od dodatnih
kazni. Ovo sve se ne moe rei bez velikog uproavanja. Ni perduellio ni crimen maiestatis nijesu kroz
stoljea svoga krivinog statusa, svako za sebe, znaili ni isto ni jednako, a esto ni ujednaeno. Koliko su
ovi pojmovi iroki moe se vidjeti ve iz injenice da neki autori smatraju kako je perduellio u svom
znaenju slina s parricidium, koje se kao krivino djelo kasnije odvojilo. A Erich Pollack ide i dalje, pa,
raspravljajui o uvenom izvjetaju o smrti Horatijinoj, poznatom iz Livija, smatra da su i perduellio i
parricidium izrazi ideje maiestatis, te krivina djela po toj osnovi smatra povredama kategorije maiestas
populi Romani, koja e se, kako smo vidjeli, u posebnu pravnu kategoriju razviti tek kasnije.
Perduellio je vrlo rano imala ne samo status delikta, ve i status pravne posljedice. Valja, takoe, znati da se
iz crimen maiestatis izdvojilo krivino djelo hostis, to jeste optuba za neprijatelja rimskog naroda. Ako se
ima na umu i da je lex Iulia maiestatis Gaja Julija Kajsara formulisao samostalno injenino stanje same
perduellio kao podsluaj criminis maiestatis, onda se moe imati barem polazna predstava o kompleksnosti
pojmova krivinih djela koja su ukljuivala i memorijalne kazne. Memorijalna kazna je, kao svaka dodatna
kazna, u odreenoj mjeri bila posljedica samovolje kanjavaa. Formula tibi perduellionem iudico imala
je za posljedicu velik niz kazni: smrtnu kaznu, oduzimanje imovine u korist dravne kase, zabranu
ostavljanja testamenta, zabranu legata, relegaciju, deportaciju, osuda zabranom vatre i vode, oduzimanje
graanskog prava, zabranu ukopa umrloga osuenika i zabranu alosti za njime. Imala je za posljedicu i da
se smru osuenikovom proces ne zavrava ve se okrivljenik, to jest reus perduellionis, ima braniti i poslije
smrti i to e initi njegovi nasljednici, successores. Ulpijanov izraz u Digestama za takvog osuenika je
nisi a successoribus purgetur, u znaenju osim ako ga nasljednici ne oiste od krivice.
Pored memorijalne valja spomenuti i nominalnu kaznu. Ova se sastojala u brisanju imena sa konsulskih lista
i sa javnih natpisa. Slijedila je osuenome za krivino djelo hostis, a jedan od pouzdanih dokumenata za
njenu primjenu je i Ciceronov govor "Za Sestija", i to mjesto 14,33, koje se odnosi na Aula Gabinija i Lukija
Kalpurnija Pisona Kajsonija, koji su konsulsku dunost obavljali 58. godine prije nae ere: Konsule, ako se
tako smiju nazvati, svako treba da izbrie ne samo iz sjeanja, ve i sa spiska.
Memorijalne i nominalne kazne kao posljedica proglaenja za hostis pogodile su Marka Antonija, Tiberija,
Kaligulu, Nerona, Galbu, Ota, Vitelija, Domitijana, Hadrijana, Komoda, Pertinaka, Didija Julijana, Peskenija
Nigra, Klodija Albina, Septimija Severa, Karakalu, Helagabala. Proglaenje visokih linosti za hostis
donosio je Senat. Neron je jedini koji je za ivota proglaen neprijateljem rimske drave. Velik je broj
njegovih kipova na kojima su vidljivi tragovi oteenja i pokuaji pretapanja ili preureenja njegova lika u
kakav drugi. Tragovi nasilja nalaze se i na likovima Nerona na metalnom novcu. Iz Svetonija znamo da je
Vitelije, nakon izricanja presude, baen u Tibar, a da su u sluaju Domitijanovu, koji nije bio proglaen za
hostis (jer se Senat bojao da bi proglaenje moglo pobuniti vojnike), svi njegovi kipovi bili pretopljeni, a
slavoluci porueni.
Smrtna presuda za careve nije postojala. Postupak oko sjeanja na umrle careve na sjednicama Senata
povodom smrti, svaki put je bio odreen jedinstvenom istorijskom situacijom. Ponaanje i odluka Senata bili
su uvijek odreeni raspodjelom moi izmeu Senata, vojske, rimskog naroda i nasljednika.
AKTUELNOST DAMNATIONIS MEMORIAE
Legitimno je postaviti pitanje: bi li danas valjalo unijeti u zakone ono to Rimljani nijesu bili unijeli, a jesu
primjenjivali? Napadi na sjeanje su svakodnevna pojava, moda je dvadeseti vijek, sa dva svjetska rata i sa
stranim nacistikim genocidom, sa logorima, s Auschwitzom, ono razdoblje u kojem je sazrela potreba za

zakonskim uvoenjem zaborava na strane zloince, nakon to je uvelo nezaborav i sjeanje na strane
zloine i njihove rtve.
Legitimno je i veliko pitanje kako bi se moglo odravati sjeanje na zloine bez pitanja o poiniocima.
Moda bi, govorei rijeima Umberta Eca, imalo smisla otvoriti raspravu o tome da li bi danas bila mogua
ako ne ars oblivionalis, a ono, moda, kakva lex de oblivione.
Ko ovo pie uvjeren je da bi, kad bi, nekim razvojem stvari, na prostoru ovoga jezika takav zakon bio
usvojen, veina onih koji ovaj list itaju imala i svoj zajedniki predlog za uvoenje zakonskog zaborava,
barem na nekoliko glaveina koji su na alostan nain vladali njihovim ivotima, u posljednjih petnaestak
godina.
Sinan Gudevi (Republika, 2005. godina)