Professional Documents
Culture Documents
Isak Asimov - Kamicak Na Nebu
Isak Asimov - Kamicak Na Nebu
KAMIAK NA NEBU
ake.
Moda je, onda kada je podigao nogu, njegov um skrenuo sa dobro
utabane i podmazane staze koju je tako dugo verno sledio... Ako je, u
stvari, tri meseca kasnije, u jesen, ili godinu i tri meseca ili deset
godina i tri meseca kasnije spustio nogu i obreo se na ovom udnom
mestu, ba kada mu se razum vratio... pa, to bi izgledalo kao jedan
jedini korak, a onda sve ovo... Dakle, ako je tako, gde je bio i ta je u
stvari radio izmeu ta dva koraka?
"Ne!" Re mu izlete poput divljeg urlika. Nemogue! varc pogleda
u svoju koulju. Da, tu koulju je obukao tog jutra, ili onda kada je
trebalo da bude to jutros, i koulja je bila ista. Priseajui se, on
posegnu u dep jakne i izvue jabuku.
On divlje zari zube u nju. Bila je svea, i s obzirom na to da ju je
pre samo dva sata izvukao iz friidera, jo pomalo hladna. Pre dva
sata!
A krpena lutka, ta s njom?
Oseao je kao da e pomahnitati. To mora da je san, ili on zaista
jeste poludeo.
Primetio je, najzad, i da je drugo doba dana. Bilo je kasno
popodne, odnosno, u najgorem sluaju, senke su postajale sve due.
Iznenada, postade svestan duboke tiine i melanholine skrovitosti
mesta, to namah uini da se sav najei.
Nespretno se uspravivi, on napokon stade na noge. Razumljivo,
morao je da pronae ljude, bilo koga. Ili, bar, neku kuu. Najbolji put
do kue je put. Mora, dakle, nai nekakav put.
Nesvesno se uputio tamo gde je izgledalo da je drvee manje
gusto. Lagana veernja sveina uvue mu se pod jaknu, dok se nije
koja ubrzo, poto zvonca nigde nije bilo, zalupa iz sve snage i povika
poput kakvog bespomonika.
Zau se neko kretanje iznutra i onaj predivan, blagosloveni zvuk
ljudskog glasa, i to ne njegov sopstveni, ve tui. I on ponovo povika:
"Hej, vi unutra!"
Usledilo je slabo kriputanje podmazanih arki i vrata se otvorie,
otkrivi enski lik koji mu uputi pogled pun zebnje. ena je bila visoka i
mrava, a iza nje stade muka prilika suvonjavog ali grubog lica u
radnom odelu... Ne, ne radnom. U stvari, takvo odelo varc nikada
nije video, ali je ono, ipak, na neki neobjanjiv nain izgledalo kao
odelo u kome ljudi rade.
No, varc u ovom trenutku stvarno nije bio ispitivaki raspoloen.
Njih dvoje, zajedno sa svojom odeom, bili su mu predivni - kao to su
dvoje prijatelja predivna slika nekom usamljenom oveku.
ena konano progovori. Imasla je mek glas, ali ton zapovedniki, i
varc se za trenutak uhvati za vrata, kako bi ostao vrsto na nogama.
Usne mu se pokrenue, ali bez ikakvog efekta; istog asa, u
magnovenju mu se javie najledeniji strahovi za koje je ikad znao, i
koji kao da ga stegoe za grlo i priguie otkucaje njegovog srca.
Jer, ena je govorila jezikom koji varc nikada do tada nije uo.
2. OTARASITI SE TUINCA
Loa Maren i Arbin, njen ne ba preterano bistri suprug, igrali su
karte te svee veeri. Stariji ovek, smeten u invalidska kolica na
motorni pogon u uglu prostorije, ljutito zauta novinama koje je drao
u ruci i pozva:
"Arbine!"
pristojnosti.
"Planirate li da se zadrite ovde izvesno vreme, dr Arvardane?"
upita Enije.
"Ne mogu vam tano odgovoriti, gospodaru Enije. Ovde sam kao
prethodnica svog istraivakog tima, da bih se upoznao sa zemaljskom
kulturom i da bih obavio uobiajene zakonske pripreme. Na primer,
potrebna mi je vaa zvanina dozvola da podignem logore na
predvienim lokacijama, i tako dalje."
"Oh, razume se! Ali kada poinjete sa kopanjem? I ta oekujete
da pronaete u dubinama ove bedne gomile kra?"
"Pa, ako sve bude ilo po planu, verujem da e logori biti podignuti
najdalje za nekoliko meseci. to se tie 'bedne gomile kra', iznenadie
vas ako kaem da je ovaj svet apsolutno jedinstven u Galaksiji."
"Jedinstven?" odvrati gorko namesnik. "Nimalo! Ovo je sasvim
obian svet. Jazbina od sveta, prava septika jama, nazovite ga kako
god hoete, samo da bude u tom stilu. ak i sa svim prefinjenim
grozotama koje nudi nije u stanju da kao takav bude jedinstven, ve
jednostavno i neizmenjivo, divljaki i prostaki svet."
Arvardan se nae zbunjen, te ustuknu pred silinom neodrivih
stavova koje mu je sagovornik sasuo u lice. "Ali ovaj svet je
radioaktivan!" ree on.
"Onda, ta s tim? Hiljade planeta u Galaksiji su radioaktivne, neke i
primetno vie od Zemlje."
U tom trenutku panju im odvue lako doklizavanje pokretnog
ormania.
"elite li da popijete neto?" upita Enije, mahnuvi rukom u pravcu
ormania.
"Pa, rekao bih, malo odavde, malo odande. Nije ba bilo lako, te je
ni dan-danas nemam u celini. Ipak, iako sasvim nenaune, sve te
drevne informacije o ne-radioaktivnosti mogu i te kako da mi pomognu
u ovom mom poduhvatu... A zbog eta to pitate?"
"Zato to je ta knjiga u stvari Sveta knjiga jedne radikalne
zemaljske sekte. Vasioncima je zabranjeno da je itaju. Ne bih se ak
usudio ni da razglasim da ste vi to ve uinili - bar ne dok ste ovde.
Jer, Doljaci, kako vas oni iz Carstva nazivaju, bivali su linovani i zbog
mnogo manje vanih stvari."
"Kao da smatrate da su carske policijske snage ovde gotovo
beskorisne."
"U sluajevima skrnavljenja, da. Shvatite ovo kao opomenu
pametnima, doktore Arvardan!"
U savrenom saglasju sa aputanjem lia na granama razlee se
najednom mekani, melodiozni, vibrantan zvuk zvona. Polako je
zamirao, kao da nikako ne moe da se odvoji od okoline u kojoj se
oglasio.
Enije se pridie. "Mislim da je ve vreme za veeru. Pridruiete mi
se, zar ne, gospodine, i prihvatiti gostoprimstvo koje ovaj mali deli
Carstva ovde na Zemlji moe da vam prui?"
Prilike za ovakve sveane veere ukazivale su se srazmerno retko,
te je, stoga, valjalo iskoristiti i najmanji povod. Jela su bila
neuobiajeno raznovrsna, ambijent raskoan, mukarci uglaeni a
ene naprosto opinjavajue. Pri tom se mora priznati da je doktor Bel
Arvardan od Barona, Sirijus, bio u sreditu panje gotovo do
neverovatnosti.
Pred kraj veere, Arvardan pokua da iskoristi priliku da prisutnima
"I dok god je prilino raireno, i dok god na nas sa Zemlje gledaju
kao na parije, biemo upravo onakvi kakvim nas i vidite. Ako nas tako
neuviavno odbacujete, ta moete za uzvrat oekivati? Moete li nam
zameriti to to vas mrzimo, ako i vi mrzite nas? Verujte, mnogo vie
bismo mi, Zemljani, trebalo da se zbog toga naemo uvreeni nego
vi."
Enije je poprilino alio zbog navale gneva koju je sam izazvao.
ak su i izuzeci meu Zemljanima, kao to je ekt, potpuno
zaslepljeni, razmiljao je on: ak i oni suprotstavljaju Zemlju svim
spoljnim svetovima. Ipak on nastavi, pomalo uvreeno:
"Molim vas, ekte, da mi oprostite zbog ove male neotesanosti.
Pogledajte me ovakvog kakav jesam, mladog i emernog. Imate pred
sobom jadnika, mladia od etrdeset godina - a etrdeset godina je
jo utokljuno doba u razmerama profesionalne upravne slube - koji
tekom mukom izuava svoj zanat ovde na Zemlji. Proi e godine i
godine pre no to se oni ludaci u Birou za Spoljne Provincije sete da
me prebace na neki mirniji svet. Obojica smo, stoga, zatoenici ove
planete, a ujedno i pripadnici jednog velikog civilizovanog sveta u
kome se ne prave razlike kako po pitanju porekla, tako ni po telesnim
neistovetnostima. Pruite mi, stoga, ruku i ostanimo prijatelji."
Namrgoene ektove crte namah se razvedrie, otkrivi da je
doktor sada mnogo raspoloeniji, te se on otvoreno nasmeja:
"Lo ste glumac, Namesnie. Molite za moju dobru volju, ali i dalje
zvuite kao pravi diplomata Njegovog Velianstva."
"Poduite me, onda, kako da glumim, pa mi recite neto o toj vaoj
napravi, sinapsifajeru."
ekt se vidno tre i natuti. "ta ste o njoj uli? Mora da ste, osim
izvinite."
"Naravno. Koliko predviate da e ogled trajati?"
"Mislim da je to pitanje vie sati, namesnie. Da li ste moda voljni
da i sami prisustvujete opitu?"
"Dragi moj ekte, nita groznije od toga, verujte mi, ne mogu da
zamislim. Biu jo sutra u Gradskoj kui, pa vas molim da mi dojavite
rezultat."
ekt ispolji vidno olakanje. "Naravno, naravno."
"Dobro... I razmislite o onome o emo smo razgovarali. Pred vama
je irok, carski drum sa vratnicama novih saznanja."
Enije napusti doktora jo uznemireniji nego to je bio pre
razgovora; jer nije saznao sve to je hteo, a neka udna zebnja mu i
dalje nije davala spokoja.
5. PRINUDNI DOBROVOLJAC
Kada je napokon ostao sam, dr ekt lagano pritisnu pozivno
dugme. U prostoriju urno ue mladi, tehniar, briljivo zalizane,
duge smee kose, obuen u laboratorijski mantil bletavo bele boje.
"Da li vam je Pola ve rekla..." poe ekt.
"Jeste, doktore ekt. Posmatrao sam tog oveka kroz telegled i,
bez obzira to je doveden, umesto da je doao sam, izgleda kao neko
ko sasvim lepo moe da poslui."
"ta mislite, da li bi trebalo da celu stvar ipak prijavim Savetu?"
"Ne znam ta da vam preporuim. U ovom sluaju, ipak, Savet
sigurno ne bi prihvatio bilo kakvo turo referisanje." Tehniar zastade,
pa onda ivo nastavi: "A ta da ga se jednostavno otarasimo? Mogu
neko pitao..."
"Nadajmo se da je na sigurnom. Idemo sada da uvezemo kola u
nau garau u prizemlju. Potrudiu se da niko ne sazna da je on ovde,
osim mene i mojih pomonika. I uveravam vas da sa Bratstvom neete
imati nikakvih problema."
On prijateljski potapa farmerovo rame, te se Arbin grevito naceri,
uz oseaj da se ue oko njegovog vrata naglo olabavljuje.
6. NO PUNA ZEBNJE
ak ni nou namesnikova palata nije gubila nita od svog vilinskog
izgleda. Veernje cvee vanzemaljskog porekla otvaralo bi svoje sone
bele krunice i njihov miris ispunjavao bi vazduh sve do zidina koje su
okruivale palatu. Pod polarizovanom meseinom, vetake silikatne
ice, domiljato utkane u nerajuu aluminijumsku leguru, odavale su
vidi samo njenu tamnu siluetu naspram neba koje je postajalo sve
svetlije. "Tvoja naivnost je stvarno dirljiva! Naravno da on sigurno
jeste ba toliko osetljiv! Zna li samo ta se dogodilo... pa pre otprilike
pedeset godina? Rei u ti, a ti onda prosudi sama.
Zemljani tvrde da su zakoniti vladaoci Galaksije; stoga ne
prihvataju i ne ele nikakve spoljne manifestacije toga da je Carstvo,
objektivno, pravi gospodar sveta. Desilo se, meutim, da je mladi,
maloletni i mentalno zaostali vladar Stanel Drugi - ako se sea, onaj
koji je ubijen i svrgnut posle dvogodinje vladavine - naredio da se
obeleje Carstva postavi u Kabinetu Saveta u gradu Vainu. To je bio
razuman potez, budui da se takvo isto obeleje nalazi u svakom
Kabinetu Saveta na svakom svetu u Galaksiji, predstavljajui simbol
imperijalnog jedinstva. ta se, meutim, desilo? Tog istog dana kada
je obeleje u Vainu postavljeno, gradom su zavladlai masovni neredi.
Fanatici Vaina zbacili su obeleje i ukrstili koplja sa garnizonom.
Ludilo Stanela Drugog bilo je toliko da je naredio da se obeleje vrati
na ustanovljeno mesto, makar i po cenu da celokupno oveanstvo
bude zbrisano sa lica Zemlje. No, ubijen je pre nego to je nareenje
bilo izvreno, a Edvard, njegov naslednik, povukao je naredbu, pa je
mir bio ponovo uspostavljen."
"Hoe rei", s nevericom upita Flora, "da carsko obeleje nije
vraeno u Kabinet?"
"Upravo to. Tako mi zvezda, Zemlja je jedina meu milionima
naseljenih planeta koja nema obeleje imperijalnog jedinstva u
Kabinetu Saveta. Upravo ova, bedna planeta na kojoj sada stojimo. A
ako bismo danas ponovo pokuali istu stvar, oni bi se borili do
poslednjeg oveka da nas spree. Pita me jesu li osetljivi? Kaem ti:
oni su ludi."
Usledi tiina - u trenutku kada je zora svojom sivkastom svetlou
ve podosta osvojila. Tada se zau slab i nesiguran Florin glas:
"Enije?"
"Molim?"
"To to bi eventualna pobuna naruila tvoj ugled kao namesnika
nije jedino zbog ega te ona toliko zabrinjava. Ne bih ti bila ena kada
ne bih umela da tako dobro prodrem u tvoj tok misli. Mislim da
oekuje neto veoma opasno... po Carstvo... Enije, ne krij nita od
mene. Boji se da e Zemljani definitivno pobediti."
"Flora, ne mogu sad o tome." U oima mu se ogledao nekakav bol.
"To ak nije ni puka slutnja... Mada, moda etiri godine na ovoj
planeti predstavljaju prekrupan zalogaj za bilo kog normalnog oveka.
Ali kako je samo mogue da su ti Zemljani toliko samopouzdani?"
"Kako zna da jesu?"
"Oh, jesu. I ja imam svoje izvore informacija. Napokon, potueni su
ve tri puta. Oni vie nemaju iluzija. Opet, suoeni su sa dve stotine
miliona svetova, od kojih je svaki ponaosob jai i naoruaniji od
Zemlje. A opet, puni su samopouzdanja. Mogu li, zaista, biti toliko
vrsti u toj svojoj veri u nekakvu Sudbinu ili natprirodnu silu - u neto
to samo za njih ima nekakvo znaenje? Moda - moda - moda..."
"Moda ta, Enije?"
"Moda imaju nekakvo svoje oruje."
"Oruje koje bi posluilo jednom svetu da potue dvesta miliona
drugih? Sluaj, panii. Takvog oruja nema."
"Ve sam ti pomenuo sinapsifajer."
"I ja sam te posavetovala kako da se pobrine oko te stvari. Zna li
7. RAZGOVOR SA LUDACIMA
Jedino to je Arvardanu tih dana bilo 'u kadru' bilo je pitanje kako
da se to lepe odmori i prijatno provede vreme. Ostatak ekipe trebalo
je da se, zajedno sa Ofijukusom, njegovim brodom, pojavi tek kroz
nevreme. Nikad nisam video tako jaku kiu. Iao sam da ga otpratim znate i sami da oveku treba drutvo tog dana - i moj se otac celim
putem vajkao zbog takvog vremena. Kola nisu imala krov, znate, i bili
smo mokri do gole koe. Rekao sam mu: "Tata, ta ti ima da se ali?
Ja jo treba da idem celim putem natrag do kue!"
Ovo izazva buru smeha, kojoj se pridrui i slavljeniki par. Svi su se
smejali, osim Arvardana, koji odjednom oseti kako ga spopada jeza pri
pomisli na tamnu slutnju koja mu prolete kroz um.
On pokua da je potvrdi obraajui se oveku do sebe. "Ta
'ezdeseta', o kojoj priaju - koliko sam razumeo, to je neka vrsta
prinudnog zavretka ivota, zar ne? Hou rei, nestanete kad navrite
ezdeset godina ivota, je li tako?"
Arvardan skoro proaputa poslednje rei svog pitanja jer primeti
kako se smeh njegovog suseda naglo prekida i kako se ovaj okree u
svom seditu da bi Arvardanu uputio dug, prodoran i sumnjiav
pogled. Napokon, ovek progovori:
"Pa, ta mislite da, osim toga, moe biti po sredi?"
Arvardan, zbunjen, napravi neki neodreeni pokret rukom i
nasmeja se blesavo. Taj obiaj mu je bio poznat, ali samo kao teorija.
Neto to pripada pisanoj rei. Neto o emu se piu duge, akademske
rasprave. Tek sada je shvatio da se to odnosi na ive, postojee
stvorove, kojima je upravo bio okruen. Svi e oni iveti samo do svoje
ezdesete godine.
Njegov sused, meutim, uporno je i dalje netremice gledao u
Arvardana. "Hej, momak, pa odakle ste vi? Zar je mogue da tamo ne
znaju nita o ezdesetoj?"
"Mi to zovemo 'Vreme'", gotovo proapta Arvardan. "Ja sam
unog negodovanja.
"Nikome ja ne zameram", nastavi momak, odbijajui dim cigarete i
ujedno ga usmeravajui tako da otrese pepeo, "ni mukarcu ni eni
koji bi poeleli da produe svoj vek do sledeeg Saveta, naroito ako
imaju jo neki vaan posao koji treba zavriti. Gnuam se, meutim,
onih pokvarenih parazita koji ele da se provuku do sledeeg Popisa,
otimajui sledovanje hrane nekom mnogo mlaem od sebe." Govorio
je sa estinom koja je moda ukazivala i na neko lino iskustvo.
Arvardan se uljudno umea u raspravu. "Ali zar ne postoji neki
registar u kome su popisani svi datumi roenja ljudi? Ne bi, u tom
sluaju, tako lako izbegli Popisu, zar ne?"
Odjednom u avionu zavlada opta tiina, a mnogi prezirni pogledi
uputie se ka doktoru zanesenjaku. Neko zatim ree, pokuavajui da
pogura razgovor sa neprijatne take i ujedno da zakljui predmet: "Pa,
skoro da i nema neke svrhe iveti posle ezdesete, zar ne?"
"Samo ako ste seljak", odmah dolete neiji ustar odgovor. "Poto
ste pola veka radili u polju, jedva ekate da vam doe rok, i to je u
redu. A ta emo sa administracijom i poslovnim ljudima?"
Konano, postariji ovek, ija je godinjica braka i otpoela itav
razgovor iznese svoj stav, verovatno uz pomisao da, kao najblii
ezdesetoj, nema ta da izgubi. "to se toga tie, zavisi imate li dobre
veze." Namignuvi znaajno, on nastavi: "Jedan moj poznanik napunio
je ezdeset upravo godinu dana nakon osamstodesetog Popisa, a
iveo je sve dok ga nije zakaio osamstodvadeseti. Otiao je tek sa
ezdeset devet godina! Zamislite samo, ezdeset devet!"
"Pa, kako mu je to uspelo?"
"Verovatno je odvojio u tu svrhu i neto novaca, a drugo, brat mu
8. SUSRET U IKU
Pola ue u radnu sobu svog oca i zatee ga kako, po svoj prilici,
ve dvadeseti put prelazi pogledom preko svojih beleki. Saplevi se o
laboratorijski mantil, ona se lako namrti i ree:
"Oe, pa ti jo nisi jeo."
"Mm? Ma, naravno da jesam. A ta ti je to?"
"To se zove ruak. Odnosno, vie moda i nije ruak. Ono ega se
ti sea da si jeo bio je doruak. Vidim da nema smisla da naruujem
dobro..."
U to se pored njih stvori nekakav oveuljak, mali mravi ovek
svetlih, prodornih oiju i piskutavog glasa. Kao da je izronio pred nih.
"ta to ujem, momci? Ko to ima Radijacionu Groznicu?"
Taksisti mu uputie netrpeljiv pogled. "A ko ste vi?"
"Oh, vi bi ba da znate, je li? Eto, ja sam sluajno obavetajni
agent Bratstva, a ovo e vas potpuno uveriti." I on pokaza malu,
sjajnu znaku na unutranjoj strani revera. "E, sada, u ime Bratstva,
pitam vas ta je to sa Radijacionom Groznicom?"
Mester odgovori tiho i potiteno: "Ja ne znam nita. Tu je neka
bolniarka koja trai nekog ko je bolestan, a ja sam se upitao da nije
sluajno posredi Radijaciona Groznica. To nije protiv Uredbi, zar ne?"
"Pazi njega, on meni pria o Uredbama! Mani to, poi svojim
poslom i pusti mene da se ja sa njima bakem."
oveuljak protrlja ruke, baci brz pogled oko sebe i urno krete ka
severu.
Masa ljudi kao da uvek ima neku svoju nepredvidljivu i udljivu duu.
Arvardan tiho i lagano obie oko kase, ne isputajui varca iz vida
- kao da eli da na njega naglo baci mreu za hvatanje leptira. Najzad
mu se toliko priblii da isprui ruku i dohvati ga za rame.
varcu izlete neka nerazumljiva reenica i on pokua da se otrgne,
uz izraz najvee panike. No, Arvardan ga je drao stiskom kome ne bi
umakao ni mnogo snaniji ovek od varca. Da bi izbegao neprijatnu
scenu, on progovori lagano, uz osmeh:
"ao, matorko, gde si, nismo se videli mesecima. Kako je?"
"Klopka", pomisli varc, no u to prie i Pola.
"varc", proapta ona, "vrati se nazad s nama."
Za trenutak, varc se jogunasto odupre, no, na kraju, ipak popusti.
"Ide-on-sa-vama", ree on slomljeno, no ponovo se tre na gromki
zvuk koji se razlegnu sa razglasa:
Panja! Panja! Panja! Uprava moli sve prisutne da u redu i miru
napuste objekat kroz izlaz prema Petoj Ulici, uz obavezno pokazivanje
isprava nadlenim na vratima. Vrlo je vano to izvesti brzo. Panja!
Panja! Panja!
Naredba se zau jo dva puta, na kraju gotovo zaguena topotom
nogu ljudi koji su urili da zauzmu mesto u redu na izlazu, uz sveopti
amor na temu: "ta je to bilo? ta se to dogodilo?"
Arvardan slegnu ramenima i ree: "Hajdemo, gospoice, da
zauzmemo svoj red. Ionako ovde vie nemamo posla."
Ali devojka odmahnu glavom. "Mi ne moemo... ne moemo..."
"Ali zato?" namrti se arheolog.
Devojka odstupi od njega. Kako je mogla da mu objasni da varc
nema isprave? Na kraju, ko je on? Zato joj pomae? Mozak koj je bio
9. KONFLIKT U IKU
Porunik garnizona u iku, Mark Klodi, zevnu i zagleda se u neku
taku, sve uz oseaj neizdrive dosade. Dve godine su ve prole
otkako je stacioniran na Zemlji i njegovo bie je udelo za
premetajem.
Nigde u Galaksiji se nije postavljao toliko veliki problem u vezi sa
odravanjem normalnog ivota u kasarni kao na ovom jezivom svetu.
Normalan, otvoren i drugarski odnos izmeu vojske i civilnog
stanovnitva bio je stvar koja se podrazumevala u itavom Svemiru.
Itekako se osealo prisustvo slobode i spontanosti.
Ovde je, meutim, garnizon znaio zatvor. ivelo se u barakama
otpornim na radioaktivnost, u briljivo preienom vazduhu,
osloboenom nepoeljnih estica. Naravno, obavezna je bila i upotreba
odela impregniranih olovom, koja su se mogla, dodue, skidati - ali uz
velike rizike. I najgore od svega, prijateljevanje sa lokalnim
stanovnitvom nije moglo predstavljati ni taku 'razno' - ak i pod
pretpostavkom da oseaj oajnike usamljenosti na kraju i natera
ponekog vojnika da potrai drutvo devojke sa Zemlje - 'Zemke'.
Jedini izlaz je, po svemu sudei, bio - dobra aica, zatim dobra
lice. Kao da joj je lice obasjano udnim sjajem. Uinilo mu se... No, on
ubrzo odbaci pomisao. Zemljanka!
Tako usledi njegov odgovor, manje predusredljiv no to je planirao.
"Bel Arvardan." On prui svoju preplanulu aku, u kojoj devojina
tanana ruica skoro potpuno nestade - za trenutak.
"Moram vam zahvaliti za sve to ste uinili", ree ona.
Arvardan pree preko toga. "Pa, hoemo li da krenemo? Hou rei,
moemo da krenemo poto je va prijatelj na sigurnom - nadam se,
bar."
"Pa, uli bismo buku na izlazu da je bilo nekih problema, zar ne?"
Njene oi su molile za bilo kakvu potvrdu ovoga to je rekla, no
Arvardan odoli iskuenju da zapadne u nenost.
"Idemo li?"
Pola kao da se sledi. "Da, zato da ne", odvrati ona otro.
Meutim, upravo u tom trenutku zau se pribliavajue zavijanje,
te se devojine oi nanovo rairie i ona klonu.
"ta nije u redu?" upita Arvardan.
"To su vojnici Carstva."
"Zar se i njih bojite?" Bio je to ponovo onaj stari Arvardan,
Vasionac, samopouzdani arheolog sa Sirijusa. Moda je to bila
predrasuda, ali inilo mu se da pribliavanje carskih vojnika, ma koliko
to zvualo nelogino, znai ovenost i normalu. To uini da ponovo
povrati izgubljenu ljubaznost.
"Ne brinite za Vasionce", ree on, nesvestan da upotrebljava
zemaljski termin za ne-Zemljane. "Mogu ja s njima, gice eket." Ona
odjednom zazvua vrlo zabrinuto za njega. "Ne, ne pokuavajte nita
slino. ak, nemojte ni razgovarati sa njima. Samo uinite kao to
obliku dima.
"Pola", promrmlja on.
Usledio je priguen usklik zadovoljstva. "Jeste! Kako se oseate?"
"Kao pri povratku iz smrti", uspe da prokreti, "bez anse da mi
proe bol... ta je to bilo?"
"Odvezli su nas u vojnu bazu. Porunik je bio ovde. Pretresli su vas
- ne znam ta im je na umu - ali, g. Arvardane, nikad vie ne udarajte
jednog porunika. Mislim da ste mu slomili ruku."
Bled osmejak zaigra na Arvardanovom licu. "Odlino! to li mu
nisam slomio i vrat!"
"Ali suprotstaviti se carskom oficiru - to je teak prekraj." Njen
glas se spusti do uasnog apata.
"Ozbiljno? To emo jo videti."
". Evo ih, vraaju se."
Arvardan zatvori oi i opusti se. Do njega, kao iz tree sobe, dopre
slabaan Polin uzvik, ali bilo je kasno da bilo ta uini kada je osetio
ubod igle.
No, ubrzo oseti kako bol otie venama i nervima. Kao da su mu se
ruke razmrsile iz vorova, a lea ispruila. On lako zatrepta, pogura se
laktovima i sede.
Pukovnik ga je zamiljeno posmatrao. Pola, pak, bojaljivo, ali ipak
nekako radosno.
"Pa, doktore Arvardan, ba i nismo imali neki provod veeras u
gradu", progovori pukovnik.
Doktore! Pola shvati koliko u stvari malo zna o tom oveku, ak ni
ime se bavi... Nikada se tako nije oseala.
Arvardan se nasmeja. "Ba i nije neki provod, kaete... To ba i
"Na alost, ne mogu. Ako biste mi dali vau adresu, poslau vam
ve sutra novac uputnicom."
Arvardan iznenada postade grub. "Vi meni dugujete mnogo vie no
to je stotina kredita."
Pola se ugrize za usnu i spusti glas. "To je jedino to vam, od svog
velikog duga, mogu isplatiti. Vaa adresa je?..."
"Vladina palata" dobaci joj on preko ramena i izgubi se u noi.
Pola shvati da plae.
Arvardan u pitanju?"
Visoki ministar napeto protrlja nos. "On ree da je Arvardan
predvodnik neke arheoloke ekspedicije pod pokroviteljstvom Carstva,
te da je zatraio dozvolu za ulazak u zabranjene teritorije iz naunih
pobuda. Garantuje da nee biti skrnavljenja. Kada bismo uspeli da
spreimo Arvardana u tome, i Enije bi priloio svoj glas u nau korist
kod Carskog Saveta. Eto, rekao je neto otprilike u tom smislu."
"I tako, znai, na Arvaradana treba dobro paziti, ali emu to? Da
bismo spreili da ue u zabranjene teritorije! avola! Pred nama je
glava arheoloke ekspedicije bez ljudi, brodova, opreme. On se ne
zadrava na Everestu, gde mu je mesto, ve tumara po planeti iz
nekog razloga. I naravno, odmah kree u ik. A kako je pri tom na
panja skrenuta sa svih tih sumnjivih podudarnosti? Kako? Pa tako to
nam se mamac prua sa potpuno nevane strane.
Ali obratite panju, vaa ekselencijo, na to da je varc dran u
zatvorenom, skrivenom prostoru Instituta za nuklearna istraivanja
punih est dana. A onda se daje u bekstvo. Zar to nije udno?
Odjednom, vrata nisu zakljuana, hodnik nenadziran. Kakav bizaran
propust! A kog dana bei? Istog dana kada Arvardan stie u ik. Druga
udna podudarnost."
"To e rei..." zapoe Ministar napeto.
"To e rei da je varc vasionski agent na Zemlji, ekt ovek-veza
sa Asimilacionim pokretom, takoe na Zemlji, a da je Arvardan veza sa
Carstvom. Gledajte samo kako je uprilien kontakt izmeu varca i
Arvardana: varcu se omoguuje bekstvo, a u razumnom vremenskom
intervalu za njim kree bolniarka - u ovom sluaju ektova kerka to i nije podudarnost za uenje. Da je bilo ta krenulo nizbrdo,
"Ali, gde?"
"I to smo proverili. varca je u Institut doveo neki ovek, oigledno
farmer. To potvruju i Neter i ektov tehniar. Prokontrolisali smo
registracione podatke o svim farmerima u krugu od oko sto kilometara
oko ika i zakljuili smo da se taj farmer zove Arbin Maren. Opisi koji
su Neter i ektov tehniar nezavisno jedan od drugog pruili u
potpunosti slau. Pokrenuli smo istragu oko tog oveka i ispostavlja se
da on izdrava svog tasta, koji je nepokretan, u kolicima, i pri tom
izbegava ezdesetu."
Ministar ponovo lupi pesnicom o sto. "Takvih sluajeva je, Balikse,
sve vie i vie. Treba pootriti zakone..."
"To je trenutno bez znaaja, vaa ekselencijo. Ono to je sad za
nas bitno, to je da se ovaj ovek vrlo lako moe ucenjivati, s obzirom
na to da ga drimo u aci jer kri Uredbu."
"Oh!"
"ektu i njegovim vasionskim prijateljima upravo treba ovakva
pomo - to jest, utoite gde bi varc mogao biti smeten mnogo due
nego u Institutu, a da ostane prikriven. Taj farmer je, po svemu
sudei, bespomoan i nevin, tako da je idealna linost za ono to im u
ovom trenutku treba. Pa, posmatraemo ga. varca ni sekund neemo
isputati iz vida... Samo emo ekati na sledeu priliku za susret
izmeu Arvardana i varca, ali emo tada biti vie nego spremni. Da li
vam je sada sve jasno?"
"Jasno."
"Odlino, hvala ti Zemljo. Ostavljam vas onda samog." I sa
izvetaenim osmehom, on dodade: "S vaim doputenjem, naravno."
A visoki ministar, potpuno svestan podrugljivog sekretarovog tona,
11. IZMENJENI UM
Nadolazak udne promene u mozgu Dozefa varca za njega
samog predstavljao je potpunu enigmu. Mnogo puta, u aspolutnoj
nonoj tiini (koliko li su sada noi bile tie! Jesu li uopte ikad i bile
bune, svetle i pune ivotne energije miliona ljudi?) razmiljao je o
tome, okruen tim novim mirom. eznuo je za tim da tano odredi taj
varc je u sebi oseao pritajen i tih odjek svake rei koje je Gru sa
estinom izgovarao, dok su one, kao strelice, hrlile od jednog ka
drugom umu. varc je oseao kako njegovi mentalni kontakti s drugim
ljudima jaaju iz dana u dan. Moda e, uskoro, te rei moi da oseti u
sebi ak i ako uopte nisu izgovorene.
A sada je, po prvi put, pomislio da moda i nije lud. On je,
jednostavno, proao kroz vreme, nekako. Da ga nije prespavao?
On najzad rei da otvori karte. "Koliko dugo je tako, Gru? Mislim,
koliko je prolo od vremena kada je postojala samo jedna planeta?"
"Kako to misli?" U Gruovom glasu javi se opreznost. "Da nisi
sluajno lan Drutva Stareina?"
"lan ega? Ne, nisam lan niega. Ali zar nije nekada Zemlja
zaista bila jedina planeta?... Pa, zar nije?"
"Tako Stareine kau", odgovori Gru nevoljno, "ali ko to zaista
moe znati? Ko? Svi ti svetovi postoje otkad je sveta i veka, bar koliko
ja znam."
"A koliko je to, od sveta i veka?"
"Hiljadama godina, pretpostavljam. Pedeset hiljada, sto... ne znam
tano."
Hiljade godina! varc s mukom proguta knedlu. I sve to samo
izmeu dva koraka? Daak, trenutak, najmanji deli vremena - i on je
preskoio hiljade godina? Oseao je kako ga ponovo ophrvava
nestanak seanja. To to je upamtio broj planeta u sistemu bila je
samo svetlost koja se probila kroz tamu.
No sada je Gru bio na potezu. Odneo je protivnikog lovevog
peaka i varc potpuno spontano oseti da to nije bio dobar potez.
Usledi zatim niz poteza u koje nije bilo neophodno uloiti mnogo
bei li ti to od ezdesete?"
"Ali ja uopte ne znam ta znai ezdeseta!"
To je, izgleda, zazvualo ubedljivo, te usledi duga tiina. varc je
oseao Gruov Dodir Misli: zloslutan, ali ne sasvim razgovetan.
Gru na kraju prozbori: "ezdeseta je upravo ezdeseta godina tvog
ivota. Planeta moe da izdri populaciju od dvadeset miliona, ne vie.
Da bi iveo, mora proizvoditi. Ako ne moe da proizvodi, nema ti
ivota. A kad napuni ezdeset, ne moe vie proizvoditi."
"To znai..." varc ostade otvorenih usta, bez rei.
"To znai da te sklone. Bezbolno."
"Ubiju te?"
"Nije to ubistvo", procedi Gru. "To naprosto mora da bude tako. Na
druge svetove nemamo pristupa, a podmladak stie i treba ga nekako
zbrinuti. Stariji ustupaju mesto mladima."
"A ta ako neko preuti da je navrio ezdesetu?"
"Zato bi to iko uinio? Na kraju krajeva, ivot posle ezdesete nije
vie nimalo lak. Osim toga, postoji i Popis, svakih deset godina, upravo
zato da bi otklonio mogunost da bude ludaka koji bi sebi produili
ivot. Napokon, svi podaci su sreeni i kontroliu se."
"Mojih podataka nema", omae se varcu, ali istog asa dodade:
"Osim toga, meni je tek pedeset, sa sledeim roendanom."
"To nema veze. Uvek su u stanju da ti provere starost putem
ispitivnaja kotane strukture. To ne zna? Tu nema izvrdavanja.
Sledei put e me uhvatiti... no, tvoj je potez."
varc pree preko pourivanja. "To znai da e oni..."
"Naravno da hoe. Meni je samo pedeset pet, ali, pogledaj me. Ja
ne mogu da radim, proizvodim, zar ne? Troje nas je ubeleeno u
12. UBISTVENI UM
Taj zakljuak je bio luk i voda za sistematini varcov um. Morao je
napustiti farmu, jer bi u suprotnom morao umreti. Doao bi Popis i,
zajedno s njim, smrt.
Dobro, napustiti farmu. Ali gde otii?
Bila je ona - ta li to bee, bolnica? - u iku. Tu su se ba lepo
brinuli o njemu. A zato? Jer je bio 'medicinski sluaj'. Ali zar to nije i
dalje? Pri tom, sada ume i da govori, moe i sa svoje strane da im
pomogne u leenju, to ranije nije mogao. ak moe da im kae i za
Dodir Misli.
Moda, u stvari, svako ima taj Dodir Misli? Kako da to prethodno
proveri? Ne, ne, niko ga zasigurno nije imao, ni Arbin, ni Loa, ni Gru. U
to je bio suguran. Nisu mogli da odrede gde se on nalazi, sem ako ga
ne uju i ne vide. Naravno, kad bi Gru imao Dodir Misli, ne bi ga on
tako lako pobeivao u ahu...
ek', ek', ah je vrlo rairena igra. Da protivnici imaju Dodir Misli
ne bi uopte mogli da ga igraju. Stvarno, ne bi mogli.
Znai, on je izuzetak - psiholoki primer. To i nije ba veseo ivot,
Ali varc je tako malo znao o tom uasnom svetu. Kada bi se, na
primer, jedne noi iskrao, i u stilu ampionskog maratonca poao
treim korakom, bio bi samo upleten u nove tajne, zabasao bi
zasigurno i u zabranjene radioaktivne oblasti o kojima nita nije znao.
No, izbora nije imao. On stoga krenu na put jednog ranog popodneva.
Niko ga nee traiti pre veere, a dotle e ve daleko stii. A oni
nemaju Dodir Misli kojim bi ga pratili i nali.
Prvih pola asa hoda oseao je olakanje, oseanje koje je skoro
potpuno zaboravio otkako je sve ovo poelo. Napokon, u akciji je; on
neto preduzima; bori se protiv usmerenja koje mu natura okolina.
"To je uradio?"
"Da, to je uradio... I tako, moemo iz svega izvui dve mogue
pretpostavke. Prvo: informaciju je ve preneo dalje, bilo ektu, bilo
Arvardanu, i sada puta da bude uhvaen kako bi nam skrenuo panju
i zameo trag. Drugo: ima jo ljudi koji su u igri i koje on sada pokriva.
U oba sluaja ne treba da budemo ba preterano samopouzdani."
"Ne znam, ne znam", primeti visoki ministar bespomono, lepog
lica pokrivenog senkom nemira. "Suvie je to komplikovano za mene."
Baliks se nasmei s neprikrivenom dozom prezira i udostoji svog
sagovornika sledeim reima: "Za etiri sata imate zakazan sastanak
sa profesorom Belom Arvardanom."
"Zaista? Ali zato? ta ja da mu kaem? Ne elim da ga vidim."
"Samo mirno, vaa ekselencijo. Morate se nai s njim. Oigledno
je, poto se blii dan kada treba da otpone njegova izmiljena
ekspedicija, da on mora nastaviti sa tom igrom traenja dozvole za
istraivanje Zabranjenih oblasti. Enije nas je na to upozorio, tako da on
sigurno i zna sve pojedinosti itave te melodrame. Pretpostavljam da
moete da mu vratite lopticu i da na izgovor odgovorite izgovorom."
Visoki ministar spusti glavu.
"Pa.. pokuau."
upravo ocrtavala isto tako sumoran, skoro divlji nain ivota. Jo jedan
dokaz da je ovde svaki par oiju bio uperen ka prolosti.
Arvardanove misli jo jednom odlutae. Njegova dvomesena
turneja po zapadnim kontinentima Zemlje nije ba slavno prola. U
stvari, za to je ponajvie bio kriv onaj prvi dan. Primetio je ve i sam
da se u mislima esto vraa tom dogaaju u iku.
I ponovo se zbog toga naljuti na sebe. Ona je, jednostavno,
neotesana, neverovatno nezahvalna, prava Zemljanka. to bi se on
oseao krivim? A opet...
No, moda on zaista zaboravlja na ok koji je devojka morala
doiveti kada joj je saoptio da je Vasionac, ba kao i taj oficir koji ju
je unizio i za to kasnije platio slomljenom rukom? Uostalom, kako je on
mogao znati koliko je ona ve do sada propatila od ruku Vasionaca? I
onda jo saznaje da je i on sam Vasionac...
Da je samo bio malo strpljiviji... Zato li je tako naglo i grubo
prekinuo taj odnos? Nije joj se seao ni imena. Pola - ili tako nekako.
udno. Obino je bolje pamtio. Nije li to podsvesno potiskivanje
seanja?
Pa, to je imalo smisla. Zaboraviti! ega i ima da se sea? Devojke
sa Zemlje. Obina Zemljanka.
Bolniarka. Moda kada bi pokuao da pronae tu bolnicu? One
noi kada su se rastali zgrada je bila potpuno zamraena, te bi je
stoga teko prepoznao. No, nikako nije mogla biti daleko od onog
Hranomata...
On shvati o emu ponovo razmilja te ljutito raspri misao koja mu
se upravo vrzmala po glavi. Mora da je lud. ta bi mu to trebalo? Ona
je Zemljanka. Ljupka, slatka, privlana...
Aman, Zemljanka!
Visoki ministar ue upravo u tom trenutku i Arvardan oseti
olakanje. To e mu skrenuti misli s onog dana u iku. No, ve tada je
znao da su se te misli samo povukle dublje u skrovitost njegovog uma
i da e jednom ponovo isplivati na povrinu. To se, sa mislima,
uostalom, uvek deava.
Visoki ministar se presvukao i njegova sadanja odea naprosto je
odisala sveinom. Na elu mu nije bilo ni traga od briga ili sumnje; bez
trunke znoja.
Osim toga, i razgovor je sam po sebi bio zaista prijatan. Arvardan
je bio obavezan da prenese sve dobre elje nekih znamenitih ljudi iz
Carstva narodu Zemlje. Shodno tome, visoki ministar izrazi svoju veliku
zahvalnost predusretljivosti i velikodunosti carske vlade.
Razgovor se dalje nastavi u ovom smeru: Arvardan istaknu vanost
arheoloke nauke za ideoloku filosofiju Carstva, kao i njen doprinos
utemeljenju ideje o bratstvu svih ljudi, ma gde se u Galaksiji nalazili.
Visoki ministar se s tim odmah sloi i dodade da je Zemlja ve dugo
predmet upiranja prstom i da se njeni itelji nadaju da e za ostatak
Galaksije re uskoro postati delo.
Na to se Arvardn ovla nasmei i ree: "Moe se rei, vaa
ekselencio, da je upravo to razlog to dolazim k vama. Razlike izmeu
Zemlje i nekih Imperijalnih Dominiona u njegovom susedstvu
uglavnom su zasnovane na drugaijim nainima razmiljanja. A pri
tom, dobar deo razmimoilaenja dao bi se izbei ukoliko bi se moglo
pokazati da Zemljani nisu razliiti, rasno, u odnosu na ostale itelje
Galaksije."
"Pa, ta biste vi u tom smislu predloili, gospodine?"
nesvesno obazre iza sebe. Ulica je bila prazna. On podie ruku kako bi
kroz prozori izbacio suludu poruku, no, predomisli se u poslednjem
trenutku i strpa je u dep.
Nema sumnje, da je imao bilo kakvog drugog posla te veeri, i da
je uradio bilo ta drugo, a ne ono to je poruka nalagala, to bi sigurno
bio kraj, izmeu ostalog, i nekoliko triliona ljudi. No, pokazalo se da je
te veeri potpuno besposlen.
I kako se jo pokazalo, upitao se u nekoliko navrata da li je,
moda, poiljalac te poruke bila upravo... Neto pre osam Arvardan se
nae u dugom nizu kola usmerenih prema Zgradi zabave, du puta
krcatog serpentinama koji je, oigledno, vodio upravo tamo. Samo
jednom je morao da pita za put, i upitani prolaznik se sumnjiavo
zagleda u njega (to izgleda da je poslovini gest svakog ivog
Zemljanina) i ree: "Samo pratite kuda ostala kola idu."
Zaista je izgledalo da se sva kola kreu upravo prema Zgradi, jer,
kada je konano stao pred nju, opazi kako zjapei ulaz u podzemno
parkiralite guta sva vozila, jedno za drugim. On se izdvoji iz kolone i
prounja se pored Zgrade, ekajui ni sam nije znao ta.
Neka vitka figura stra niz peaku rampu i pokuca mu na prozor.
On se zagleda u nju, zabezeknuto, no ona odjednom otvori vrata i
istog asa se srui na suvozaevo sedite.
"Izvinite", ree on, "ali ja..."
"!" Prilika se uuka duboko u sedite. "Prati li vas neko?"
"Zar bi trebalo da me iko prati?"
"Bez izmotavanja. Vozite pravo napred i skrenite kad vam kaem...
Hajde, gospode, ta ekate?"
On najzad prepozna glas. Kapuljaa joj skliznu na ramena i ukaza
svoje kockice. "Nisam vas zbog toga dovela ak ovamo. Vi ste jedini
Vasionac kog sam upoznala a koji se pokazao ljubaznim i
dostojanstvenim - i zbog toga mi je potrebna vaa pomo."
Arvardan se najei. Znai, zbog toga ga zove? On odgovori jednim
hladnim: "Oh!"
No, ona uskliknu: "Ne! Ne traim pomo za sebe, doktore
Arvardan! Traim je za itavu Galaksiju. Nita za sebe. Nita!"
"U emu je stvar?"
"Prvo i prvo - mada mislim da nas niko nije pratio - ali ako zaujete
neki zvuk, da li biste... biste li..." Ona spusti pogled. "Ovaj, zagrlite me
i... i... znate ve."
On klimnu i suvo odvrati: "Mislim da u moi da to odglumim bez
problema. Zar uopte treba ekati na neke zvuke?"
Pola pocrvene. "Molim vas, ne alite se s tim i nemojte me
pogreno shvatiti. To bi bilo jedino to bi moglo da zavara one koji nas
trae. Jedino bi to bilo dovoljno ubedljivo."
"Znai, stvari su vrlo ozbiljne?" upita meko Arvardan.
On je radoznalo pogleda. Izgledala je tako mlaahno, tako krhko.
Na neki nain bi to bilo nepravedeno. Nikada u ivotu nije uinio nita
bez valjanog razloga, i time se ponosio. Bio je ovek strasnih emocija,
no, s tim se borio i pobeivao. A sada je, samo zato to je devojka
delovala tako slabano, oseao nerazumnu potrebu da je zatiti.
"Stvari su zaista vrlo ozbiljne", odgovori Pola. "Rei u vam neto.
Znam da mi iz prve neete poverovati. Ali elim da pokuate da mi
poverujete. elim da znate da govorim istinu. Poto vam sve budem
rekla i poto razmislite o tome, elim da se odluite da zbijete redove
sa nama. Hoete li pokuati? Dajem vam petnaest minuta, i ako i posle
trag svetlosti ili zauje taj prvi bat koraka, no, zakratko, ponovo utonu
u zanos uzbuenja. Zaslepljen zvezdama, zagluen otkucajima
sopstvenog srca.
Proe jo dosta vremena pre no to im se usne rastavie, no on ih
ponovo potrai - i pronae. Njegov se stisak pojaa i ona se sva istopi
u zagrljaju, sve dok im srca ne zakucae u istom ritmu.
Arvardan nikada ranije nije bio zaljubljen, i ovog puta se ne
nakostrei na takvu svoju pomisao.
Pa ta? Devojka sa Zemlje ili ne, Galaksija jo nije rodila njoj slinu.
On napokon prozbori, gotovo sanjivim glasom: "Mora da je to bio
samo huk saobraaja."
"Nije", proapta ona. "Nije bilo nikakve buke."
On se odmaknu, no devojka ne posustade.
"Ti, prepredenjakuo. Ozbiljno govori?"
"Htela sam da me poljubi", ree ona iskriavih oiju. "I nije mi
ao."
"Misli li da meni jeste? Poljubi me onda, jo jednom, ovog puta
zbog toga to ja to hou."
Ponovo, duga pauza, i onda se ona odjednom povue, popravi
kosu i podesi opasa na haljini mirnim i pribranim pokretima. "Mislim
da je bolje da sada krenemo. Ugasi svetla. Ja imam depnu lampu."
On iskoi iz kola i, u tami koja ih je sada okruivala, ona je bila
samo blaga senka u slabanom svetlu baterijske lampe.
"Uhvati se za moju ruku", ree ona. Sad nailaze stepenice uz koje
se moramo popeti."
Njegov glas bio je tek apat: "Volim te, Pola." Tako mu je lako bilo
da to izgovori - i zvualo je tako iskreno. I on ponovi: "Volim te, Pola."
uvamo kao neto samo nae i niije vie. I na kraju, naravno, ono to
se deava sa biljnim i ivotinjskim svetom deava se, razumljivo, i u
svetu mikroorganizama."
Arvardan se tek sada zbilja protrese od hladnog uasa.
"Mislite - bakterije?"
"Mislim na sve oblike primitivnog ivota. Protozoe, bakterije i
samoobnavljajue belanevine koje se nazivaju virusima."
"Na ta ciljate?"
"Mislim da i sami nasluujete, doktore Arvardane. Odjednom ste
vrlo zainteresovani. Vidite, postoji verovanje u vaem narodu da su
Zemljani donosioci smrti, da druenje sa Zemljaninom podrazumeva
smrt, da to donosi nesreu, da su Zemljani urokljivih oiju..."
"Sve to znam. Praznoverice."
"Ne ba sasvim. To i jeste najcrnje od svega. Kao i sva verovanja,
koliko god u pitanju bile praznoverice, izobliene, preuveliane, i ova
se negde u dubini dodiruju s istinom. Ponekad, znate, Zemljanin u
svom telu nosi neke mutirane oblike mikroskopskih parazita kojih
nigde drugde nema i kojima, ponekad, Vasionci lako podlegnu. Sve to
sledi je ista biologija, doktore Arvardane."
Arvardan ostade nem.
"Ponekad smo i mi sami rtve", nastavi ekt. "Ispili se, ponekad, iz
radioaktivnih maglutina, neka nova bakterija i epidemija zbrie pola
planete, no, Zemljani su, ipak, relativno otporni. Zajedno sa
bakterijama menjamo se i mi, i sa svakom novom generacijom
razvijamo veu otpornost. I tako, preivimo. Vasionci, meutim,
nemaju tu mogunost."
"Znai li to", poe Arvardan, oseajui blagu vrtoglavicu, "da ovaj
To drugo troje ljudi bili su u toj prostoriji ve skoro ceo as. Odaja
znate. Oni ele moju smrt, ali zato to misle da sam jedan od vas, od
onih koji su u stanju da jednim dahom unite itavu planetu, da je
obaviju prezirom, da je malo-pomalo ugue svojom nedodirljivom
nadmenou. E pa, sami se zatitite od tih crva i buva koji nekako
uspevaju da ugroze svoje boanske gospodare. Ne traite pomo
jednog od njih."
"Govorite ba kao to govore fanatici", primeti zaueno Arvardan.
"Zato? Jeste li i vi, kao oni, toliko propatili? Vi ste bili stanovnik velike,
slobodne planete, kako sami kaete. Bili ste Zemljanin onda kada je
Zemlja bila jedina kolevka ivota. Vi ste jedan od nas, ovee. Jedan
od vladara. Zato biste se poistoveivali sa oajnikom bulumentom
ovde? Ovo nije planeta koje se seate. Moja rodna planeta mnogo vie
nalikuje staroj Zemlji nego ovaj bolesni svet ovde."
varc se nasmeja. "Ja sam jedan od vladara, kaete? Pa, vidite, u
to ne bih ulazio. To nije ak ni vredno rasprave. Uzmimo, nasuprot
tome, vas. Vi ste odlian primer onoga to nam je Galaksija poslala. Vi,
tolerantni i beskrajno velika srca, vi koji potujete sebe zbog toga to
doktora ekta smatrate ravnim sebi. No, ispod toga - ali ne toliko
duboko ispod a da ja to ne mogu da osetim - vama je, s njim u
drutvu, nelagodno. Ne dopada vam se nain na koji on govori, niti
onaj na koji se ponaa. U stvari, vama se on uopte ne svia, ak iako
je spreman da izda Zemlju... Da, a osim toga ste poljubili devojku,
nedavno, i sada na to gledate kao na svoju slabost. Toga se, potajno,
stidite..."
"Tako mu zvezda, nije tako. Pola", viknu on oajno, "ne verujte
mu! Ne sluajte ga!"
"Ne porii to, Bele", odvrati Pola mirno, "i nemoj se gristi zbog
vam pomognem?"
"Do koje razdaljine se rasprostiru vae moi?" upita urno
Arvardan, gotovo pohotljivom brzinom, kao da se jo plai da varc u
poslednjem trenutku ne promeni miljenje.
"Ne znam. Neki umovi su napolju. Verovatno straari. Mislim da
mogu da doprem ak do ulice, ali to dalje idem, oseaj je sve
mutniji."
"Naravno", prihvati Arvardan."Ali ta je sa sekretarom? Moete li da
doprete do njega?"
"Ne znam..." promrmlja varc.
Tiina... Minuti su se gotovo nepodnoljivo otegli.
"Vae misli mi stoje na putu", izjavi odjednom varc. "Ne gledajte
me. Razmiljate o neem drugom."
Pokuali su. Opet tiina. A onda: "Ne... Ne mogu... ne mogu."
Odjednom, Arvardan glasno progovori: "Gle, mogu da se
pomeram! Sasvim malo, dodue. Galaksijo! Mogu da pomerim
stopala!... Ah!" Svaki pokret znaio je bezuslovno i divlji bol.
"varce, do koje mere moete da povredite oveka? Moete li da
postignete i vie od onoga to ste meni uinili malopre?" upita
Arvardan.
"Mogu i da ubijem."
"Ozbiljno? Kako?"
"Ne znam. To se naprosto desi. To je... To je..." varc je delovao
gotovo komino u svom naprezanju da reima objasni neto to se na
taj nain ne da iskazati.
"A moete li da delujete na vie ljudi u isti mah?"
"Nisam nikada pokuao, ali ne verujem. Ne mogu da delujem
18. DUEL
varcove misli kuljale su poput kluale vode. Na neki udan,
grozniav nain, oseao se prijatno. Izgledalo je kao da jedan deo
njega apsolutno vlada situacijom, a drugi, vei, jo u to ne moe da
poveruje. Njega su paralisali neto kasnije u odnosu na ostale. Sada je
ve i dr ekt mogao s lakoom da sedi, dok je on bio u stanju tek da
jedva pomeri ruku.
zastao i ostao u tom poloaju nije mu, tog trenutka, nita kazivalo.
varc promuca s mukom: "Imam ga... Oduzmite mu revolver. Neu
moi jo dugo..." Glas mu pree u krkljanje.
Tek tada Arvardan shvati. Naglim naporom uspe da se uspravi u
puzei stav, a onda, polako, napreui svaki mii, podie se do
nesigurnog stojeeg poloaja. Pola takoe pokua da ustane, no to joj
ne poe za rukom. ekt samo skliznu sa klupe na kolena. Jedino je jo
varc leao, lica izoblienog od napora.
Sekretara kao da je oinuo Meduzin pogled. Grake znoja klizile su
niz njegovo glatko, neizborano elo, a ni lice mu nije odavalo nikakvo
oseanje. Samo je njegova desna ruka, kojom je drao revolver,
pokazivala slabane znake ivota. Trzala se gotovo neprimetnim
pokretima; prst mu je leao na obarau - nije to bio pritisak od
neposredne opasnosti, no, trzaji su se nastavljali...
"Drite ga vrsto", izusti Arvardan uz gotovo razuzdano veselje.
Pridravao se za naslon stolice, trudei se da skupi dovoljno snage.
"Dajte mi vremena da ga dohvatim."
Jedva je pomicao stopala. Oseao se kao usred none more, kao
da napreduje kroz testo, pliva kroz katran - oslanjajui se samo na
svoje umorne miie, tako polako... tako polako.
Nije bio - niti je mogao biti - svestan uasnog duela koji se pred
njim odvijao.
Sekretarov jedini cilj bio je da svu svoju snagu usmeri u svoj prst samo nekoliko grama pritiska, preciznije, poto je to bio donji prag sile
na koju je obara reagovao. Trebalo je samo dati nalog poremeenom
podlaktinom miiu, skoro poluukoenom, a onda...
varc je takoe imao samo jedan cilj, naravno, da predupredi taj
poslednji trzaj. No, u svoj toj masi oseanja koja mu je pruao Dodir
Misli, nije nikako mogao da otkrije koja je oblast naroito zaduena za
taj prst. Stoga je upro svu snagu da izazove optu ukoenost,
potpunu... bez ostatka!
Sekretarov Dodir Misli trudio se, prirodno, da umakne tom zahvatu.
varcovoj kontroli suprotstavljao se hitar i zastraujue inteligentan
um. U jednom trenutku bio bi potpuno miran, u iekivanju, a onda bi
naglo izveo straan, rascepljujui pokuaj da se oslobodi, da istrgne
neki mii...
varc je, pak, imao utisak da dri svog partnera u rvakom
zahvatu, i da mora da ga dri po svaku cenu, dok ovaj mahnito njime
vitla unaokolo.
No, sve se ovo odvijalo skriveno od pogleda; jedini znak bilo je
nervozno stezanje i labavljenje varcovih vilica. Podrhtavanje usana,
okrvavljenih od brojnih ugriza - i taj, povremeni, meki pokret
sekretarovog prsta koji pokuava, pokuava... Arvardan, i protiv svoje
volje, zastade za trenutak da se odmori. Njegovi isprueni prsti ve su
dodirivali sekretarovu odeu, no on oseti da dalje ne moe. Njegova
preumorna plua nisu vie primala dovoljno vazduha, onoliko koliko su
miii na nogama zahtevali. Oi su mu bile zamagljene suzama, od
napora, a u itavom umu oseao je straan bol.
"Samo jo nekoliko trenutaka, varce. Drite ga, samo jo malo,
drite ga..."
varc lagano, sasvim lagano, odmahnu glavom. "Neu moi... Neu
moi..."
varc je oseao kako itav njegov svet uranja u tup, zamagljen
haos. Hvataljke njegovog uma postajale su sve krue i manje osetljive.
Sekretarov prst pokua ponovo. Nije odustajao. Pritisak se, malopomalo pojaavao.
varcove oi kao da iskoie iz duplje, vene na elu snano su
pulsirale. Oseao je kako se protivniki um polako blii trijumfu.
A onda se Arvardan naglo otisnu napred. Njegovo se kruto i
neposluno telo strovali, dok su mu ispruene ruke mahnito
pokuavale da uhvate cilj. Zarobljeni sekretar srui se zajedno s njim.
Blaster odlete i u se zvonak zvuk njegovog pada o tvrdi pod.
No, sledeeg trenutka, varcova glava klonu i sekretarov um se
slobodi. No, sekretar je i dalje leao na podu, potpuno blokiran
Arvardanovim tekim obamrlim telom. On s podmuklom snagom zabi
koleno u slabinu svog protivnika i njegova se pesnica srui na
Arvardnaovu slepoonicu. Arvardan se otkotrlja u stranu.
Sekretar nesigurno ustade, poluuguen i raupane kose, ali
ponovo je bio zaustavljen.
Oi u oi, sada sa ektom, naslonjenim na zid. U njegovim
drhtavim rukama nalazio se blaster, uperen, iako nesigurno, put
sekretara.
"Vi, budale", podvrisnu sekretar, zamucavi od besa, "ta mislite da
postignete? Treba samo da glasno viknem..."
"I da odmah umrete", dopuni ekt slabanim glasom.
"Time nita ne dobijate", odvrati gorko sekretar, "i to vrlo dobro
znate. Niti ete time spasti Carstvo, niti sebe same. Dajte mi taj blaster
i slobodiu vas."
On prui ruku, no ekt se samo nasmei. "Nisam toliko lud pa da
vam poverujem."
"Moda ne, ali i dalje si napola oduzet!" Sekretar naglo odskoi
put do njih - i tako je i iskusio ljutitu gorinu odlune osvete koja ima
da se sprovede ukoliko njegova kontrola popusti makar samo za deli
sekunde.
Tajnovite struje misli po kojima je bio primoran da rovari zauvek su
ostale samo njemu poznate. Kasnije naioe mnoga bleda, siva jutra i
nevine zore u kojima je ponovo proivljavao kako vodi korake jednog
ludaka preko neprijateljskog minskog polja.
varc dahui poe da govori kada stigoe do kola; nije se usudio
da svoju kontrolu popusti makar za onoliko koliko bi bilo neophodno
da izgovara tene reenice: "Ne mogu... da vozim... ne mogu... da ga
nateram... da vozi... teko je... ne mogu..."
ekt ga umiri blagim glasom. Nije se usuivao da ga dodirne, da
mu govori normalnim glasom, da uznemiri njegov um makar za tren.
Samo je proaptao: "Neka sedne pozadi, varc. Ja u voziti. Znam
kako. Od sada neka samo bude miran, i uzeemo mu oruje."
Sekretarovo vozilo bilo je poseban model, razliit, i stoga je
privlailo panju. Zeleni farovi su se okretali ulevo i udesno u pravilnim
potezima, te se tako i svetlo, u smaragdnim odsjajima, pojaavalo i
slabilo. Ljudi su ih posmatrali; kola koja su im ila u susret brzo bi se,
u izraz potovanja, sklanjala u stranu.
Da kola nisu bila toliko primetna, toliko upadljiva, prolaznik bi
moda mogao da uoi bledu, nepokretnu figuru Stareine na zadnjem
seditu - moda bi se zaudio, moda bi osetio opasnost...
No, svi su gledali samo u kola. Vreme je prolazilo...
Jedan vojnik je stajao pred sjajnim, hromiranim vratnicama koje su
se uzdizale ponosno, sveobuhvatno, to je bila odlika svih graevina
Carstva, nasuprot nezgrapno masivnim i oniskim arhitektonskim
on, zbilja bio u njemu. Neki su tvrdili da je on vozio, no, sve se zavri
samo na nagaanjima.
Oko pola tri se ve sa sigurnou moglo rei da je automobil uao
u bazu Fort Diburn.
A neto pre tri asa, konano je odlueno da se komandantu baze
uputi poziv. Javio se neki porunik. On, meutim, saopti da mu nije
odobreno da daje nikakva obavetenja, da je njegovo Carsko
Velianstvo naredilo da se nita van normalnih procedura za sada ne
preduzima, kao i da se vesti o nestanku jednog od stareina za sada
ne putaju u javnost.
To je bilo savreno dovoljno da se na drugoj strani proizvede
sasvim drugaija reakcija.
Jer, ljudi umeani u izdaju ne mogu da se kockaju sa injenicom da
je jedan od voa zavere u rukama neprijatelja, i to etrdeset osam
asova pre povlaenja obaraa. To je moglo znaiti samo to da je
zavera otkrivena, to, dabome, uvek predstavlja drugu stranu medalje.
I jedno i drugo znai smrt.
I tako se glasine ipak rairie.
Stanovnitvo ika se uznemiri...
Govornici i profesionalni podbadai ve su bili na ulicama. Tajni
arsenali oruja su otvoreni i ruke zagrabie u njih. Masa krenu prema
tvravi, i negde oko est asova popodne nova poruka biva upuena
komandantu baze - ovog puta preko glasnika.
na sekretarovom opasau.
"Uzimam vam ovo", ree on kratko.
"Neka mu ga doda, varce", dobaci ekt.
Sekretarova ruka izvue blaster i prui ga vojniku. Ovaj ga prihvati i
odnese, a varc se, uz oseaj velikog olakanja, srui nazad u sedite.
Ali zato je Arvardan bio spreman: sekretar je, za trenutak, poskoio
kao osloboena elina opruga, a arheolog ga epa i udarcima
pesnice primora da ostane miran.
Oficiri izdadoe nareenja i vojnici se rastrae tamo-amo. Neije
grube ruke epae Arvardana za okovratnik i povukoe ga iz kola.
Sekretar ostade oamuen na seditu. Tamna krv curkala mu je iz ugla
usana. Arvardanov, ve ranije povreeni obraz, ponovo je bio u krvi.
On drhtavim prstima proe kroz kosu. Uperivi zatim prst, ree
vrstim glasom: "Optuujem ovog oveka za zaveru koja za cilj ima
obaranje carske vlade. Moram odmah da vidim komandanta."
"To emo tek da vidimo", odvrati oficir leerno. "Ako nemate nita
protiv, poite za mnom. Svi."
Stvar je tapkala u mestu nekoliko narednih asova. Uveli su ih u
privatne prostorije, prilino iste. Po prvi put za poslednjih dvanaest
asova mogli su da jedu, to su, dodue na brzinu, i uinili. Mogli su
ak da zadovolje i drugu svoju civilizacijsku potrebu - kupanje.
Soba je ipak bila nadgledana, i kako su asovi prolazili Arvardan
konano izgubi strpljenje i povika: "Opet smo u pritvoru, samo na
drugom mestu!"
Tupav i jednolian tok ivota u jednom vojnom logoru promicao je
pored njih, Arvardan pogleda varca - ovaj je spavao. ekt zatrese
glavom.
"Ne moemo", ree on. "To ovek ne moe da izdri. Ovaj ovek je
potpuno isceen. Pustite ga neka spava."
"Ali imamo na raspolagnaju samo jo trideset devet sati!"
"Znam. Ipak moramo ekati."
Zau se hladan, pomalo podrugljiv glas: "Ko se to od vas kune da
je iz Galaksije?"
"Ja. Ja sam..." Arvardan krenu napred.
Zamukao je kada je prepoznao onog ko je postavio pitanje. Ovaj se
ukoeno nasmeja. Leva ruka mu je nekako udno visila niz telo,
nekako suvie pripijena uza nj. Uspomena na njihov prvi susret. Pola
se nae uz Arvardana. "Bele", progovori ona slabim glasom, "to je
onaj - oficir iz robne kue!"
"Onaj kome je slomljena ruka", stie otra dopuna. "Porunik Klodi.
A vi ste onaj ovek. Onaj sa Sirijusa, jel'? I jo se petljate s ovima
ovde! Galaksijo, na ta sve ovek moe da se spusti! A i devojka je jo
s vama." On umuknu, a onda dodade posle krae stanke: "Naa mala
'Zemka'!"
Arvardan se najei na ovo, no uspe da se savlada. Nije jo smeo...
ne, ne.
On pokua da zazvui ponizno: "Mogu li, molim vas, da razgovaram
sa pukovnikom, porunie?"
"Bojim se da je zauzet."
"Hoete rei da nije u gradu?"
"Nisam mislio na to. Do njega se moe - ali samo ako je stvar
dovoljno hitna."
"Jeste... A deurni oficir?"
"Ja sam deurni oficir."
ekt i Pola ostadoe sami, jer je varc i dalje bio u dubokom snu.
"Oh... oh, da." varc se u udu zagleda oko sebe, i namah se seti
da od traenja oima nema nikakve koristi. On odasla svoje hvataljke i
njegov um zaokrui odajom, u potrazi za oseanjem Dodira Misli koji je
taka dobro poznavao.
Ubrzo ga nae, no izbee neposredan Dodir s njim. Njegov
dugotrajan Dodir sa njim samo ga je odvraao od toga da se ponovo
susretne s tolikom trulei.
"Na drugom je spratu", promuca varc. "Razgovara s nekim."
"S kim?"
"Ni sa kim iji sam Dodir ikad ranije osetio. ekajte - dajte da
ispitam. Moda e sekretar... Da, da, naziva ga pukovnikom."
ekt i Pola se brzo pogledae.
"Ne moe biti izdaja, zar ne?" proapta devojka. "Mislim, jedan
oficir Carstva ne bi spremao zaveru protiv cara u dosluhu sa jednim
Zemljaninom, zar ne?"
"Ne znam", odgovori ekt oseajui se bedno. "Bio bih spreman da
poverujem u sve."
tolerantan kao car, mislim na te njihove blesave uredbe i obiaje naravno, pod pretpostavkom da sam ja car. No, to je u redu. Jednog
dana e ve zrelije..."
"Sluajte me sada, vi", prasnu Arvardan, "nisma doao ovamo da
bih sluao..."
"Sasluaete, jer jo nisam zavrio. Hteo sam ba rei da mi nikako
ne ide u glavu kako uopte funkcionie mozak nekog ko ljubi Zemlju.
Onda kad ovek - pravi ovek, pretpostavlja se - moe da se spusti
tako nisko u prljavtinu, da puzi u potrazi za njihovim enturaama,
moje potovanje za njega prestaje. Takav ovek je gori od njih
samih..."
"Do vraga, onda, sa vama i vaim jadnim rezonovanjem!" prodera
se Arvardan. "Znate li da je na pomolu zavera protiv Carstva? Znate li
koliko je situacija ozbiljna? Svaki minut koji protraimo ugroava
svakog oveka od kvadriliona u Galaksiji..."
"Ne znam, doktore Arvardna. Doktor ste, zar ne? To ne smem da
zaboravim. Vidite, imam ja jednu svoju teoriju. Vi ste jedna od mojih
teorija. Moda i jeste roeni na Sirijusu, no imate pokvareno zemaljsko
srce, i koristite se time to ste iz Galaksije da biste pogurali njihovu
stvar. Kidnapovali ste tog njihovog oficira, stareinu. (to i nije tako
loa stvar, rado bih mu prerezao grkljan.) No, njega i Zemljani ve
trae. Poslali su poruku u bazu."
"Jesu li? Ve? to li onda priamo ovde? Moram da se vidim s
pukovnikom, ako..."
"Oekujete nerede, nevolje bilo koje vrste? Moda ste ih i sami
pripremili kao prethodnicu velikoj pobuni, a?"
"Ludi ste! to bih ja to uinio?"
"Ne moe se tako lako uticati na mene", odsee Enije. "A o emu ja
razmiljam?" upita on varca.
"ak i u sluaju da sasvim jasno vidim unutranjost ovekove
lobanje, ne mogu bezuslovno rei ta vidim", odgovori varc.
Namesnik iznenaeno podie obrve. "U pravu ste, sasvim ste u
pravu. Drite li istinitim iskaze dr Arvardana i dr ekta?"
"U potpunosti."
"Tako! Ipak, poto se ne moe nai jo neko sa vaim
sposobnostima, ko bi od ovog sluaja bio sasvim po strani, va dokaz
na sudu ne bi mogao biti prihvatljiv ak i kada bismo sa sigurnou
mogli rei da ste zaista telepata."
"Ali ovde nije re ni o kakvom suenju!" povika Arvardan. "U
pitanju je sigurnost Galaksije!"
"Vaa ekselencijo", ustade sekretar, "imam jedan zahtev. Molim
vas da ovog oveka, Dozefa varca, izvedete napolje."
"Zato?"
"Zato to on, pored itanja misli, poseduje i druge mentalne
sposobnosti. Zahvaljujui njemu bio sam paralizovan. Strahujem da bi
mogao ponovo da svoju aktivnost usmeri protiv mene. Ili, ak, vas."
Ustade i Arvardan, no sekretar nastavi: "Nijedno sasluanje nije
regularno uz prisustvo oveka koji putem mentalnih moi moe da
utie na sudiju!"
Enije brzo odlui. Ue slubenik i varc, ne pruajui otpor, niti
odajui ikakvu nelagodnost, bi izveden napolje.
To je za Arvardana bila poslednja kap.
to se sekretara tie, on se sada uspravi i za trenutak ostade da
stoji tako - zdepast, mraan ovek u zelenom odelu. vrst u svom
samopouzdanju.
On otpoe, ozbiljno i zvanino. "Vaa ekselencijo, sva verovanja i
sve izjave dr Arvardana poivaju na svedoenju dr ekta. Dalje, izjave
dr ekta poivaju na mucanjima jednog oveka na samrti. I sve to,
vaa ekselencijo, sve to nekako nije doprlo do javnosti sve dok se
Dozef varc nije podvrago sinapsifajeru.
Ko je, uopte, taj Dozef varc? Dok on nije stupio na scenu dr
ekt je bio normalan ovek, ovek bez nevolja. I vi ste sami, vaa
ekselencijo, proveli jedno posle podne s njim, onoga dana kada je
varc stigao na opit. Da li se i onda ponaao nenormalno? Da li vas je
onda obavestio o zaveri protiv Carstva? Ili o brbljarijama umirueg
biologa? Da li je izgledao kao da ga neto titi? Ili da u neto sumnja?
On tvrdi da mu je visoki minstar naloio da krivotvori rezultate testova
sa sinapsifajerom, da ne zavede imena onih na kojima su vreni opiti.
Da li vam je to i tada rekao? Ili to tek sada tvrdi, dakle, posle svog
susreta sa varcom?
Jo jednom, ko je uopte taj Dozef varc? Nije govorio nijednim
poznatim jezikom u vreme kada je doveden. To smo ustanovili kasnije,
kada smo prvi put posumnjali u mogunost zdravog rasuivanja dr
ekta. Doveo ga je neki farmer koji nita nije znao o njegovom
identitetu, niti, uopte, bilo ta o njemu. Ni dan danas nemamo
potpunije podatke o tome.
A taj ovek ima udne mentalne moi. U stanju je da oamuti
oveka, samo svojim mislima, na stotinak metara udaljenosti. S vee
blizine je sposoban i da ubije. I mene samog je paralizovao. Rukovodio
je pokretima mojih ruku, mojih nogu; mogao je da vodi moj um kako
mu drago.