Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Odsjek za kroatistiku
Katedra za stariju hrvatsku knjievnost

Zagreb, 26. veljae 2014.

PASTORALA KAO DRAMSKI ANR U DUBROVAKOJ

RENESANSNOJ KNJIEVNOSTI

DIPLOMSKI RAD
8 ECTS bodova

Mentor:
Dr. sc. Dunja Falievac, red. prof.

Student:
Ana Jeli

SADRAJ
SADRAJ .................................................................................................................................. 1
1.

UVOD ................................................................................................................................. 2

2.

PASTORALA / PASTIRSKA IGRA / PASTIRSKA DRAMA ......................................... 3

3.

DRAMSKI IVOT DUBROVNIKA U 15. i 16. STOLJEU ........................................... 5

4.

HRVATSKA PASTIRSKA DRAMA ................................................................................ 6

5.

POETAK PASTIRSKE DRAME U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI ........................... 7

5.1

dramski potencijal Radmila i Ljubmira ....................................................................... 9

MAVRO VETRANOVI (1482.-1576.) .......................................................................... 12

6.

6.1

ISTORIJA OD DIJANE ............................................................................................. 13

6.2

LOVAC I VILA ........................................................................................................... 14

7.

NALJEKOVIEV PASTORALNI SVIJET U ETIRIMA KOMEDIJAMA .............. 16

8.

NAJPLODNIJI RENESANSNI PISAC PASTORALA - Marin Dri ............................ 19

8.1

TIRENA ...................................................................................................................... 20

8.2

VENERE I ADON ...................................................................................................... 25

8.3

GRIULA / PLAKIR .................................................................................................. 28

8.3.1
8.4
9.

problem anrovskog odreenja Griule ............................................................. 33

PROLOZI DRIEVIH PASTORALA ................................................................... 35

POSLJEDNJI RENESANSNI PISAC PASTORALA - Antun Sasin .............................. 40

10.

PRIJEVODI I PRERADE TALIJANSKIH PASTORALA .......................................... 42

11.

ZAKLJUAK ............................................................................................................... 44

SAETAK ................................................................................................................................ 46
POPIS LITERATURE ............................................................................................................. 47

1.

UVOD

Pojam pastoralnog podrazumijeva neto idilino, odnosi se na idilian pejza,

pastirsko arkadijsko okruenje, vee se uz pastirski ivot i ivot u skladu s prirodom, a
svojstven je mnogim anrovima (idilama, eklogama, pastirskim dramama, lirici). Taj idilian
krajolik bogat prirodnim ljepotama u kojem vlada vjeno proljee, prostor udaljen od urbane
sredine/ grada jest prostor arkadije. Bijeg iz urbanog civiliziranog prostora u prostor prirode,
svojevrsne arkadije u potrazi za sreom, obiljeje je pastirske drame, a do izraaja e doi u
dubrovakim renesansnim pastirskim dramama. U dubrovakoj renesansnoj pastorali likovi
odlaze u prostor dubrave kako bi u njoj pronali utoite, ostvarili svoju sreu i ideale, stoga
dubrava podsjea na utopiju - idealnu zemlju ili zajednicu u kojoj vladaju blagostanje i srea
te savreni drutveni odnosi, mjesto gdje se uiva mir i spokojstvo. Bijeg nekog lika s
frustrirajueg mjesta u potrazi za utoitem i osobnom sreom nalazimo u svim dubrovakim
renesansnim pastoralama od pastirske ekloge Radmio i Ljubmir Dore Dria, preko
Vetranovievih i Drievih pastorala, do prijevoda i prerada talijanskih pastorala Aminte i
Vjernoga pastijera. U pastoralama pastiri i vlasi trae sreu u idilinom prostoru netaknute
prirode. Tako pastir Ljubmir Dore Dria po planinama tragajui za vilom trai ljubavnu
sreu, ali kraj ostaje otvoren pa ne znamo je li sreu ostvario dok su u Drievoj Tireni pastiri
ostvarili svoje ideale dobivi vile kao svoje druice, a u Veneri i Adonu srea je takoer
realizirana. No, to nee biti sluaj u jo jednoj njegovoj pastorali - Griuli. Njeni likovi ne
bjee u arkadijski prostor, nego prostor pustinje, a cilj im nije potraga za ljubavi, ve bijeg od
loeg ivota u gradskoj sredini ime se aludira na onodobne drutvene odnose u Dubrovniku.
Osim pastira u Drievim pastoralama u idilian krajolik dubrave iz prostora seoskog svijeta
dolaze vlasi, ali ne kako bi pronali vjenu idealiziranu ljubav, ve oni ude za tjelesnom
ljubavi.
Pastorala je kao dramski i knjievni anr doivljavala u nekoliko navrata sjajne procvate,
stoga zauzima ugledno mjesto u opem razvoju knjievnosti kako u europskoj, tako i u
hrvatskoj knjievnosti. Donosim pregled jednog knjievnog anra u dubrovakoj renesansnoj
knjievnosti, osnovne etape njegova razvoja od pastoralne ekloge do prijevoda i prerada. U
radu u se baviti strukturnim i anrovskim obiljejima pastorala Dore Dria (Radmio i
Ljubmir), Mavra Vetranovia (Istorija od Dijane, Lovac i vila), Nikole Naljekovia
(Komedija I., Komedija II., Komedija III., Komedija IV.), Marina Dria (Tirena, Venere i
2

Adon, Griula), Antuna Sasina (Flora, Filide) te prijevodima Dominka Zlataria (Ljubmir),
Savka Guetia Bendevievia (Raklica) i Frana Lukarevia Burine (Vjerni pastijer).
Pastorala se kao zasebna knjievna vrsta uvrstila u hrvatskoj historiografiji, struktura je
dugog trajanja jer je stoljeima ivjela kao specifina pojava, stoga postoji valjan razlog za
njeno prouavanje.

2.

PASTORALA / PASTIRSKA IGRA / PASTIRSKA DRAMA

Pastorala ili pastirska igra dramski je oblik nastao u Italiji u 16. stoljeu. Radnja
inspirirana idilinou ivota pastira opisuje ivot u skladu s prirodom, a javljaju se i
mitoloki likovi i likovi satira. Konvencionalni mitoloko-pastoralni svijet tematizira ljubav
pastira prema vili (nimfi), jezgru ini razgovor pastira, a kao tipini motivi javljaju se :
iznenadni susret pastira s vilom, oaranost njenom ljepotom, vilin bijeg, boj suparnika i
potraga za vilom. U toj potrazi vila postaje objektom udnje. Pastoralni prostor je idilina
arkadija, idealan krajolik bogat prirodnim ljepotama gdje vlada vjeno proljee, srea i ljubav,
prostor udaljen od gradske vreve i svih nedaa koje donosi urbani ivot (usp. Falievac 2009:
27). Arkadijski prostor je mitski prostor ovjekove sree i utopijskog prostora idealne
drutvene zajednice. Sredinje mjesto pastoralnog prostora predstavlja kladenac, tj. izvor vode
(locus amoenus) na kojem se susreu prirodno i natprirodno (zemaljski i mitoloki svjetovi), a
cilj jest da se na njemu ostvari i realizira ljubav.
Pastorala temelj nalazi u antikoj knjievnosti. Tematski se naslanja na dugu tradiciju
bukoliko-idilike knjievnosti koja see sve do grkog pjesnika Teokrita. Teokrit (o. 310. o. 245. pr. Kr.) se smatra kanonizatorom idiline/ arkadijske knjievnosti. Bio je pristaa
malih lirskih oblika, a u svojim Idilama, pastirskim i bukolskim pjesmama u monolokom ili
dijalokom obliku, daje lirske opise ivota pastira i slike prizora iz prirode. Od trideset idila
koliko ih Teokrit pie, desetak ih je bukolikog sadraja u kojima opisuje priprosti pastirski
svijet gdje se pastiri nadmeu u pjevanju, sviranju i igrama te se jadaju jedan drugome.
Po uzoru na Teokrita rimski pjesnik Vergilije (70.-19. pr. Kr.) spjevao je svoje Bukolike,
poznate i kao Vergilijeve ekloge, gdje je s izraenom alegorinou opisan pastirski svijet koji
nije teokritovski priprost, ve ima oznake uenosti i uglaenosti. Njegovi pastiri nisu vie
priprosti, ve postaju obrazovani, a Vergilije u idilian svijet unosi i elemente suvremene
3

svakodnevice, tj. na skriveni nain u djelo unosi politike probleme i kontroverze ondanjice.
Ta inovacija bila je odluujua za kasniji razvoj pastoralne poezije omoguivi alegorinost
anra. Vergilije je prvi bukolsko pjesnitvo upotrijebio kao sredstvo za moralnu kritiku
suvremenog drutva. Pastoralno pjesnitvo javlja se i u srednjem vijeku, u humanistikoj
poeziji i renesansi. Procvat pastoralnog anra u renesansi najavljen je slavnim trolistom
talijanskog 14. stoljea: Francescom Petrarcom (1304.-1374.) koji pie ekloge pod nazivom
Bucolicum carmen, Danteom Alighierijem (1256.-1321.) koji pie dvije latinske ekloge
(Egloghe) i Giovannijem Boccacciom (1313.-1375.) koji pie esnaest ekloga pod nazivom
Eclogae. Djela navedenih autora bila su recitirana, meutim nisu bila namijenjena scenskom
izvoenju, stoga govorimo o nescenskim eklogama koje spadaju u lirski anr. Iz takvih se
pastirskih razgovora razvijaju kompleksniji i razvijeniji dramski oblici.
Pastorala dramski oblik dobiva krajem 15. stoljea kada nastaju scenske ekloge. Postanak i
razvoj scenskih ekloga pripisuje se 70-im i 80-im godinama 15. stoljea. Zaetkom
pastoralnog teatra smatra se djelo talijanskog pjesnika Angela Ambrogina Poliziana (1454.1494.) Favola d`Orfeo (izvedeno 1471. godine). Nakon Poliziana Jacopo Sannazaro (1481.1486.) pie Arkadiju (1485. godine), pastirski roman pisan u prozi i stihu u kojem je prikazan
sretan i idilian pastirski ivot u prirodi, netaknutoj civilizacijom i nedaama urbanog ivota
(usp. Falievac 2009: 28). Iz ovih poetaka razvila se prava pastirska igra u Italiji iji je
sadraj postao sloeniji, a u idilian krajolik ulaze zabavni i satiriki elementi. U poetku su
pastirske igre bile sasvim jednostavne, bez podjele na inove, a kasnije dobivaju odlike
cjelovitog teatarskog djela (imaju najmanje tri ina, velik broj likova i razvijenu radnju).
Meu mnogim renesansnim pastoralnim dramama u Italiji koja su utjecala na razvoj pastorale
u ostalim europskim knjievnostima istiu se Egle Giralda Chinthija (1545.), Il sacrificio
Agostina de Beccarija (1554.) i Aretusa Alberta de Lollija (1563). Talijanska pastirska drama
razvila se do svog konanog oblika u drugoj polovini 16. stoljea o emu svjedoe dvije esto
prevoene i imitirane pastorale: Aminta (1573.) Tarquata Tassa i Vjerni pastijer (1585.)
Giambattiste Guarinija (usp. Bogii 1989: 23). Pastorala je bila izrazito popularan anr u
europskim knjievnostima, a vrlo brzo nakon njene pojave u Italiji nastaje i u naoj
knjievnosti.

3.

DRAMSKI IVOT DUBROVNIKA U 15. i 16. STOLJEU

U Dubrovniku, gradu imunih plemia i graana, kazalini se ivot poeo razvijati ve

u 15. stoljeu. U kazalinom ivotu renesansnog razdoblja istiu se dva sredita - Dubrovnik i
Hvar. Dubrovaka Republika zaokruit e svoj teritorij, Filip de Diversis osnovat e
humanistiku kolu i time stvoriti temelj obrazovanja. Poet e rasti interes za kulturu, a time
i za kazalite. Dubrovnik je zbog svoje razvijenosti, demokratinosti i otvorenosti prema
drugim kulturnim dobrima od druge polovice 15. stoljea bio u stanju prihvatiti humanistiki
utjecaj iz Italije. Kao izrazito urbana struktura imao je sve preduvjete da u nizu drugih
kulturnih djelatnosti razvije i kazalite. Dubrovnik urbanizacijom svoga stanovnitva,
oplemenjivanjem obiaja i ivotnih navika, emu pridonose brojni kontakti sa zapadnim
zemljama, osobito s Mlecima, omoguuje procvat kazalita. Meutim iz razdoblja humanizma
ne postoje zapisi o postojanju organiziranih kazalinih oblika. Ilija Crijevi (1463.-1520.) u
Rimu se upoznaje s antikom dramom, prije svega rimskom komedijom (Plautom i
Terencijem) te po povratku u Dubrovnik nastoji na scenu postaviti neka klasina djela, ali
nema podataka je li u tome i uspio (usp. Batui 1978: 26-30). Obrisi kazalinog ivota javit
e se tek u posljednjim desetljeima 15. st., a jasnije konture dobiti u prvoj polovici 16.
stoljea. Scenski prostori na kojima se odvijao kazalini ivot jesu komorne pozornice u
gospodskim kuama i ljetnikovcima, gradske palae, vrtovi, parkovi, ulice i trgovi dok su
pirovi, zaruke, karnevali i proslave svetaca bile prilike da se djela postave na scenu (usp.
Prosperov Novak 1977: 5-14).
U srednjem vijeku crkvena su prikazanja u junoj Dalmaciji, pa tako i u Dubrovniku, bila
najrasprostranjeniji dramski anr. Tradiciju nastavljaju i u renesansi, osobito u prikazanjima
Mavra Vetranovia (1482.-1576.): Uskrstje Isukarstovo, Suzana ista, Prikazanje od poroda
Jezusova, Kako bratja prodae Jozefa i Posvetilite Abramovo. Razvijeni teatar u Dubrovniku
nastaje dramskim stvaralatvom Marina Dria (1508.-1576.), a u razdoblju prije Dria
postoje pojedini tekstovi koji mogu biti nazvani dramskima: Radmio i Ljubmir Dore Dria,
sedam Komedija Nikole Naljekovia, navedena crkvena prikazanja Mavra Vetranovia te
njegova mitoloka drama Orfeo i dvije pastirske igre Istorija od Dijane i Lovac i vila, Robinja
Hanibala Lucia te anonimni prijevod Pirne drame Antonia Ricca. Navedena djela pisana su
na hrvatskome jeziku te su najvjerojatnije u svoje vrijeme bila izvoena. Postoji podatak da je
Vetranovievo Prikazanje od poroda Jezusova izvedeno 1537., a Posvetilite Abramovo
5

1546. godine. Renesansna knjievnost za razliku od srednjovjekovne obrauje nove teme, a

jedna od njih je ljubav prema eni (iz muke perspektive). Upravo Dore Dri u djelu
Radmio i Ljubmir uvodi motiv poznat iz europske knjievnosti - opsjednutost vilom i
uzaludna potraga za njome. Dore Dri prvi u naoj svjetovnoj knjievnosti pie djelo
namijenjeno scenskom izvoenju i to u vrijeme kada originalnih teatarskih oblika, osim onih
izvan poklada i crkvenih prikazanja, nije bilo. Iako u navedenom djelu nije u potpunosti
iskoristio dramski potencijal, svojom teatarskom svijeu predstavlja poetak prvog razdoblja
hrvatskog teatra.

4.

HRVATSKA PASTIRSKA DRAMA

Hrvatska renesansna pastorala zapoinje eklogom Radmio i Ljubmir Dore Dria

(1461.-1051.), pastirskim prizorima Nikole Naljekovia (1505.-1587.) i Mavra Vetranovia
(1482.-1576.), vrhunac doivljava u djelu Marina Dria, a zavrava Raklicom Savka
Guetia Bendevievia (o. 1531.-1603.). U hrvatskoj knjievnoj prolosti pastorala je
stoljeima ivjela i razvijala se kao jedan od najvanijih oblika knjievnog ivota. U naoj
tradiciji ona predstavlja strukturu dugog trajanja, a nastanak i vrhunac doivljava u renesansi.
Kako su pastirske igre bile vrlo dobro prihvaene od dubrovake publike, moemo vidjeti u
prologu Drievu Skupu gdje se satiru inilo da su njeke od ena nezadovoljne komedijama
pitale: Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenih? Gdje su vienci, rue, hladenci
i Kupido s lukom i strielami? (usp. Kombol 1948: 137). U baroku Dubravka Ivana
Gundulia (1589.-1638.) pokazuje odlike anra pastorale dok se Atalanta Junija Palmotia
(1607.-1657.) smatra posljednjom originalnom pastirskom igrom. Pastirske razgovore piu
Ivan Buni Vui (1592.-1658.) Razgovori pastijerski, Ignjat urevi (1675.-1737.) osam
Egloga aliti razgovora pastijerskih u zbirci Pjesni razlike i Matija Petar Katani (1750.1825.) tri pastirska razgovora u knjizi Fructus autumnales, meutim oni se uvelike razlikuju
od renesansnih pastorala, ve se vraaju prvobitnom obliku - eklogi.

5.

POETAK PASTIRSKE DRAME U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI

Po prvi puta nimfa je pastirski mir naruila u scenskoj eklogi Radmio i Ljubmir
dubrovakog renesansnog pjesnika Dore Dria (1461.-1501.). Nastala je na samom kraju
15. stoljea u posljednjim godinama pjesnikova ivota. Toan datum njezina nastanka nije
nam poznat, prema hipotezi Josipa Vonine kao godinu nastanka mogli bismo uzeti 1489.,
meutim jedino to je sigurno to je 1501. godina, godina pjesnikove smrti (usp. Rapacka
1998: 67). ezdesetih godina 20. stoljea u Marsh biblioteci Sv. Patricka u Dublinu otkrivena
je Dorina zbirka pod naslovom Gjorete Dria pjesni ke stvor dokle kroz ljubav bjesnjae.
Zbirka sadri devedeset i sedam naslova od kojih je vie od dvadeset prije toga nepoznatih
pjesama, a meu njima i scenska ekloga Radmio i Ljubmir koja je zapoela put hrvatske
pastorale (usp. Franievi 1983: 251). S obzirom da se Dore Dri smatra zaetnikom ovoga
anra na hrvatskome jeziku, nije imao uzore u naoj knjievnoj tradiciji pa mu kao izvori
posluie talijanski renesansni pisci ekloga (Baldassare Taccone, Egloga pastorale; Serafin
Aquilano, II. ekloga; Angelo Poliziano, Favola d`Orfeo; Antonio Tebaldeo, Ekloga II.).
Nakon pronalaska Dublinskog rukopisa Radmio i Ljubmir u literaturi se navodi kao prva
autorska drama na hrvatskom jeziku i najstarije svjetovno dramsko djelo hrvatske
knjievnosti, no ne moemo sa sigurnou utvrditi zapoinje li zaista njome hrvatski svjetovni
teatar.
Sredinji motiv Drieve ekloge jest ljubav pastira Ljubmira prema nedostinoj vili. Presudni
trenutak za pastira jest susret s vilom i magini proplanak kao mjesto susreta. Svijet Drievih
junaka idealni je rustikalni prostor. Pastir nakon duge potrage za vodom dolazi do izvora na
koji se naginje kako bi ugasio e. Na izvoru poiva nimfa/ vila ijom ljepotom pastir biva
oaran (Jer sebi protiva vidih pri studencu/ Gdi vila poiva pod vrbom u vencu/ Kraj bistra
jezera, slaega od meda). Izvor vode, tipino mjesto u pastoralama (locus amoenus), tako
postaje izvorom ljubavi i ivota, mjesto uitka pa i autorova poetskog nadahnua. e za
vodom simboliki se pretvara u e za ljubavlju. Oaran Ljubmir ne slua savjete prijatelja te
odlui napustiti svoje stado (Da bih ju iznaal, obiteu saj svit vas/ Jer bih za njom saal sred
pakla u propas). Potpavi pod vlast svojih osjeaja Ljubmir ne prihvaa Radmilove pokuaje
da ga vrati na put razuma. Radmio ne nalazi naina kako bi odvratio zaljubljenog Ljubmira od
njegova nauma. Zbog ljubavne opijenosti Ljubmir ne razmilja racionalno i pristaje svoj ivot
staviti u slubu viline ljepote (Ci toga jur ina gospoja ni meni/ Razmi ti jedina, kej sam rob
7

kupljeni). Radmio zaljubljenog prijatelja pokuava pridobiti opisujui mu ljepotu sela u

proljee naglasivi kako su gizdavih seljanka sada sve hore. Meutim Ljubmir svjestan
prolaznosti zemaljske ljepote djevojaka iz sela (Kratka je taj slados, sve asom toj mine/
Ljetnja je sva rados do zimnje godine) odbacuje seljanke, a osim njih i gradske gospoje
svjestan da je i njihova ljepota prolazna. Traenje nimfe u gradu u okviru zatvorenog
predstavljanja svijeta krilo bi naelo anrovske vjerodostojnosti ekloge i liilo tekst
koherentnosti (Rapacka 1998: 80). Sve su one manje vrijedne od njegove nimfe jer se njena
ljepota ne pokorava zakonu prolaznosti i umiranja. Vila bjei od Ljubmira jer ljuvenoj
vlasti nije dano da upravlja vilom, ve se ona nalazi u slubi iste Dijane.
Ljubmir opisuje vjenu nimfinu ljepotu koristei petrarkistiki stil. Mnogim epitetima,
usporedbama i metaforama slavi vilinu ljepotu na nain na koji su petrarkisti ljepotu voljene
ene uzdizali do boanske:
Kakva je uresa i rusijeh jo vlasa,
Ke rukom rastresa niz bil vrat do pasa!
Tuj sunce gorute mnih da je nje lice,
A oi svitlue dvi zvizde danice.

(55-58)

Osim petrarkistikog stila Dri uvodi i svakodnevni govor kojim je ispriana Ljubmirova
povijest prije presudnog susreta s vilom (pjesnik koristi trivijalne uzreice, obine predmete
doaravajui tipian ivot na selu u skladu s prirodom). Meutim obian predmet u eklogi
nikada nije obiljeen petrarkistikim atributom. Rije je o supostojanju dvaju jezika, a ne o
dekonstrukciji jednoga drugim (Rapacka 1998: 83). Oba stila funkcioniraju unutar iste
strukture, petrarkistiki u slubi isticanja vilinske ljepote, a svakodnevni kao seoski govor. U
djelu nailazimo na nekoliko naglaenih opreka, tj. suprotstavljanja vjene i prolazne ljepote,
opisanih pomou dvaju godinja doba (proljea i zime), realnog seoskog svijeta i idilinog
vilinskog, elemenata visokog stila i leksika seoskog govora te gradskog i seoskog prostora.
Radmio istie ljepotu boravka u prelijepoj prirodi doaravajui prirodu u proljee,
predstavljajui posebnosti seljakoga ivota (seljanke na livadama pleu uz diple i bubnjeve).
To je prostor seljakoga ivota u kojem seljaci/ pastiri bivaju tovani. S druge strane gradski
je prostor za pastire posve tu, u njemu se osjeaju izgubljeno i postaju predmetom
izrugivanja. Radmio u treoj replici upozorava Ljubmira na gospoje iz publike:
8

Svaka sih gospoja oholih je dila

I lisih ner tvoja gortica taj vila,
Nut kako sve tobom smijehom se potaju
I hvale meu sobom tuj er te skonaju!

(167-170)

te svjestan oholosti gradskih gospoja nagovara zaljubljenog prijatelja da se s njime vrati

svijetu kojem pripadaju. Do ismijavanja dolazi zbog nerealnih oekivanja zaljubljenika koji
za sebe eli djevojku koja ne pripada njegovu svijetu. Dri je na taj nain u djelo uveo
suvremene odnose urbanog prostora i priprostog sela. Takoer uvodi socijalnu otuenost
junaka u gradu (Sa mnom se tim vrati, ka selu pomo van/ Gdi nas e tovati kako sve na
stan), a ujedno aludira na neprimjerenost mijeanja stalea (seljaka i graanki). Na taj nain
se uspostavlja drutvena granica meu likovima te se gradski prostor odvaja od seoskog
prostora, kao i pastoralnog prostora nimfe. Iako Dri u djelu aludira na gradske gospoje i
drutvenu raslojenost, Slobodan Prosperov Novak smatra da djelo nema alegorijskog prizvuka
koji postoji u vergilijanskoj eklogi te pastoralama Marina Dria (usp. Prosperov Novak
1977: 54). Djelo je pisano u 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca, tj. est replika dvaju
pastira, Radmila i Ljubmira. No, unato malenom broju replika, Dore Dri je konstruirao
sloeni prostor koji se sastoji od triju razliitih prostora (seoskog, gradskog i pastoralnog
prostora).
5.1

dramski potencijal Radmila i Ljubmira

Radmio i Ljubmir u strunoj se literaturi ne naziva pastoralom ili pastirskom igrom, ve

eklogom. Pod eklogom podrazumijevamo tekst koji ima neke osobine dramskoga djela,
osobine to su latentne, ali nisu razvijene pa stoga ne moemo kazati da je svaka ekloga i
drama. Ona je neka vrsta dramske poeme koju karakterizira stanovita akcija, pri emu akcija i
karakterizacija proizlaze iz razgovora ili monologa osoba (Prosperov Novak 1977: 49).
Postanak i razvoj scenskih ekloga pripisuje se osamdesetim i devedesetim godinama 15.
stoljea, tako da Drieva ekloga spada u svojevrsnu novinu europske knjievnosti. S obzirom
na njenu jednostavnost, kratkou i minimalan broj likova (dva muka lika) postavlja se pitanje
je li rije o scenskoj eklogi imajui na umu da su se Vergilijeve Bukolike i Teokritove Idile
recitirale, a da time nisu automatski postale scenske ekloge. Moramo rei da granice scenske
9

i ne scenske ekloge nisu vrste, a sam pojam scenske ekloge nije jasno definiran. Da bi
konkretno djelo svrstali u tu kategoriju, potrebna su dva kriterija koja se esto primjenjuju
nezavisno jedan od drugoga: zapis o postavljanju djela i dramski elementi u strukturi djela
(Rapacka 1998: 69). S obzirom da ne postoje zapisi o izvedbi Radmila i Ljubmira, pozornost
emo posvetiti dramskim elementima u djelu.
Iako je Drievo djelo nainjeno od est replika, u njemu nalazimo elemente scenskog ve u
prvim stihovima kojima se signalizira postojanje realnog prostora izvedbe i realnog
recipijenta:
Moj dragi Ljubmire, to tuj meu knezovi?
A ovce tve tire po gorah vukovi?

(1-2)

Radmio upozorava Ljubmira da je stupio u prostor drugoga, tj. meu knezove ime se
publika neposredno uvodi u igru. U potrazi za vilom Ljubmir je stigao u Dubrovnik gdje ga
zatjee Radmio te ga nagovara da se opameti. Posljednji stihovi pak aludiraju na rastanak od
publike:
Htijah ti darovat mijeh s bedre svjesivi,
Nu ni mo putovat grla ne skvasivi.

(307-308)

Josip Vonina pretpostavlja da se ova ekloga izvodila i da je Dore glumio Ljubmira. Autor
se u djelu poistovjeuje s Ljubmirom preko njegova krsnog imena (Mjesec je sad travan,
prolitja jur vrime/ Skoro je urev dan, moje krsno ime). Ljubmir iznosi injenice koje se
mogu povezati s pjesnikovim ivotom, a osim urev dana i krsnog imena spominje bolesnog
strica kojem alje pozdrave i trideset ovica, a baki ostavlja vepra Bakoja. Na taj nain Dore
Dri unosi autobiografske elemente u eklogu (usp. Rapacka 1998: 79).
Osim scenskog karaktera ekloga ima i prilino izrazitu fabularnu strukturu, to je sa stajalita
oblikovanja dramskog anra puno vanije od dijalokog iskaza. Prevladavajui monoloki i
dijaloki iskazi kojima je ostvarena statinost djela pokazatelji su kako nije razvijen njegov
dramski potencijal. Meutim jasno je vidljiva fabularna linija koja se zasniva na potrazi za
nimfom gdje pastir pokuava uhvatiti nimfu, a prijatelj ga nastoji sprijeiti. Okosnicu djela
ini nekoliko osnovnih situacija: nagli susret (oaranost)ljubavna izjavanimfin
10

bijegpotraga za nimfomsusret s prijateljemdaljnja potraga (usp. Rapacka 1998: 70).

Jezgru ekloge ini razgovor pastira Radmila i Ljubmira, a likovi u djelu vre odreene
funkcije: subjekt je zaljubljeni pastir, objekt vila, poiljatelj ljubav/ eros, a primatelj ljubavi
Ljubmir. S obzirom na Ljubmirove ljubavne jade, tj. uzaludno zaljubljenikovo traganje, uvodi
se i drugo lice na scenu, pastir Radmio. Radmilova je zadaa pak uvjeriti prijatelja u
neispravnost njegovih postupaka i vratiti ga na pravi put. U ovoj situaciji on je realan i voen
razumom, za razliku od Ljubmira kojeg vodi srce i ljubavna opijenost. Prvi Radmilov
argument ine rijei o ljepotama prirode u proljee gdje gizdave seljanke pjevaju i pleu
tance. Postupak uvjeravanja jedino je rjeenje kako Ljubmira odvratiti od njegovog ljubavnog
nauma. Ljubmirovi jadi mogu se rijeiti na dva naina, Ljubmir nikada nee pronai svoju
vilu, ali unato tome slijedit e je do smrti ili e je uloivi veliki napor ipak pronai. Autor ne
doputa da se vila pojavi na sceni, stoga Ljubmir nastavlja potragu za neprolaznom ljepotom
uene vile. U eklogi Radmio i Ljubmir Ljubmir donosi odluku, a ona uslovljuje nastanak
itavog prizora i njegove uvjetne sceninosti da svoje traenje vile, svoj slid ne prekida
(Prosperov Novak 1977: 25).
Sceninost Radmila i Ljubmira moe biti naslijeena od talijanskih pisaca Serafina Aquilana
(1466.-1500.) i Baldassarea Tacconea. Prototip je Drieve ekloge Egloga pastorale B.
Tacconea koja se kao ekloga potrage naslanja na Poliziana, premda posjeduje elemente ekloge
ljubavne patnje kakva je prva ekloga u Sannazarovoj Arkadiji. U Aquilanovoj II. eklogi pastir
Silvano pokuava uvjeriti pastira Ircana da mu je uzaludan trud slijediti nimfu. Tacconeov
tekst predstavlja kostur za Drievo djelo koje je on nadogradio. Meutim djela se razlikuju
po duljini, Driev je tekst znatno dulji (dvostruko vie stihova 316:105) (usp. Rapacka 1998:
74). Na Doru Dria vjerojatno je utjecala i scenska bajka Favola d`Orfeo A. Poliziana. U
jednoj epizodi Aristej, naglo ugledavi Euridiku, ostavlja svoje stado i odlazi za njome, a u
njegovu naumu ne moe ga sprijeiti razumni Mopso. Ta epizoda funkcionira kao samostalna
pastoralna ekloga ija shema u potpunosti odgovara shemi koju je u eklogi Radmio i Ljubmir
upotrijebio spomenuti autor, a ujedno je parafrazirao i neke njegove stihove. Meutim
odreenje podrijetla sheme kojom se koristio Dore Dri ne znai i pronalazak neposrednog
izvora hrvatske ekloge (usp. Rapacka 1998: 70). Takoer treba naglasiti da iako je vila
sredinji motiv Drieva djela, ne pojavljuje se kao lik na sceni, ve o njoj doznajemo iz
Ljubmirova prepriavanja susreta i opisa viline ljepote. Iako za Dria na sceni nema mjesta
za stvarnu vilinu pojavu, on je svim kasnijim vilama otvorio put ka sceni. Kod Dore Dria
11

nailazimo na elemente scenskog, meutim dramski potencijal djela nije u potpunosti razvijen.
Unato tome Drieva je ekloga utemeljila dubrovaku pastoralnu knjievnost i izvrila
znatan utjecaj u mnogim pastoralama 16. stoljea Marina Dria, Nikole Naljekovia, Mavra
Vetranovia.

6.

MAVRO VETRANOVI (1482.-1576.)

Nakon ekloge Dore Dria hrvatsku pastoralu u prvim desetljeima 16. stoljea
obogauju Mavro Vetranovi i Nikola Naljekovi. Ne postoje podaci kada su njihova
pastoralna djela nastala (osim Vetranovievih prikazanja Od poroda Jezusova 1537. i
Posvetilita Abramova 1546. te jedne Naljekovieve farse 1541. godine). Gledajui
kronologiju moemo pretpostaviti da su Vetranovieve pastorale nastale prije onih Nikole
Naljekovia. Mihovil Kombol smatra da moemo pretpostaviti da su Vetranovievi pastirski
prizori nastali prije 1507. godine kada Vetranovi odlazi u samostan, a pastirskom su se
tematikom bavili najvie pisci u mlaim danima. U prvoj fazi svoga stvaralatva u prvim
desetljeima 16. stoljea, Vetranovi je napisao tri svoja svjetovna djela: mitoloku dramu
Orfeo i dva pastirska prikazanja Istoriju od Dijane i Lovca i vilu (usp. Pavekovi 2012: 231).
Pastirska prikazanja zapisana su u rukopisu Biblioteke male brae u Dubrovniku, a rukopis
potjee s kraja 17. ili poetka 18. stoljea. Iako je rukopis sauvan, ne sadrava potpun tekst
jer svi sauvani stihovi nisu cjeloviti. U rukopisu su igre naslovljene Prikazanje sloeno po
neznanu pisaocu u kom govore Vila i Dijana i Drugo prikazanje takoer sloeno po neznanu
pisaocu, govoru Lovac i Vila. Armin Pavi na temelju stilskih osobina zakljuuje da pripadaju
Dubrovaninu Mavru Vetranoviu, a do istih zakljuaka dolaze i Petar Kolendi i Mihovil
Kombol (usp. Djami 1968: 191-192). Prvo prikazanje - dijalog Vile, Satira i Dijane
naknadno e biti prepoznato kao jedan dio drame Istorija od Dijane iji se cjeloviti tekst
sastoji od 1741 stiha. Potpuni tekst ove pastirske drame u Milanu je otkrio Slobodan
Prosperov Novak, a sa svojim ga je suradnicima objelodanio 1982. godine u asopisu Forum
(usp. Pavekovi 2012: 241).

12

6.1

ISTORIJA OD DIJANE

Vetranovi u Istoriji od Dijane sloenom dramskom radnjom ini vaan korak u

razvoju hrvatske pastorale. Osnovni motiv drame jest sukob Dijane i Kupida. U prostor
idiline dubrave nailazi Dijana kako bi se odmorila sa svojom druinom, a jedna vila odlazi
potraiti izvor vode za pie. Vila upadne u Kupidovu mreu, a njenu tualjku uju satiri koji
je oslobode i vrate Dijani. Dijana se odlui osvetiti Kupidu i kazniti ga smru, stoga vile
Kupida zarobe u lugu. Sukob biva rijeen voljom bogova, Merkurij nareuje da se Kupidov
ivot potedi, a Dijana dobiva pobjedniki vijenac. Vile kazne Kupida ibanjem pa bijeli
cvjetovi na ruama kojima su ibale kanjenika postaju crveni i od tada cvjetaju crvenim
cvjetovima. Iako Vetranovi uvodi mitoloke likove u djelo (Dijana, Kupido, Merkurij,
jedanaest vila i satira), dramu ne odreujemo kao mitoloku jer ne obrauje odreenu
mitoloku priu, mitoloki su samo likovi i sukob koji Vetranovi prilagoava konceptu
kranskog ivota u djevianstvu, stoga Dijana trai od nebesa da brane ast njezinih
slubenica. U Vetranovievoj drami sueljavanje nije ostvareno kao sukob konkretnih
geografski konkretiziranih protivnika, ve je sukob oko zarobljene djevojke apstraktan i
verbalan, ak se i smjetanje radnje u Dubrovnik obavlja na planu verbalizacije Vod te ,me
bratjo, sad tako vam ljubavi, u oni slavni grad Dubrovnik gizdavi (Prosperov Novak, Lisac
1984: 102).
Dramu Vetranovi nije podijelio na inove i prizore, no uoavamo njenu dvodijelnu strukturu.
U prvom dijelu javlja se motiv robinje1 tako to nimfa upada u mree koju bjee prije toga
Kupido skroveno spleo i svezao joj ruke naopako. U drugom dijelu situacija je obrnuta, sada
je zarobljen Kupido, a sudjeluju isti likovi kao u prvome dijelu, osim satira. U
Vetranovievim pastoralama vila je prisutna na sceni, zarobljena je i uje se njezin cvil.
Vilina tualjka uzrokovana je tjeskobom zbog izgubljene slobode, a popraena je i tjelesnom
boli pa se njena patnja vidi na licu:
Sad bl`jede u mene rumena ma lica
jakino kad vene prid mrazom ljubica.

(21-22)

Smatralo se da je Vetranovi prvi ovim djelom u nau knjievnu tradiciju uveo motiv robinje, no otkriem

spomenutog zbornika Dore Dria saznajemo da je on taj motiv upotrijebio prije njega u pjesmi udni san iji
sredinji dio sadri vilinu tualjku

13

Vetranovi osim vile na scenu dovodi i likove satira tipine za pastoralni svijet. Satiri imaju
vanu ulogu, vijeaju o nimfinoj sudbini treba li je prodati ili osloboditi. Vetranovi je
nastojao ugoditi gledateljima, stoga u pjesmi koju pjevaju satiri hvali Dubrovnik i njegovu
vlastelu:
Da vlasteli i vladike
Dubrovnika slavna grada
pogledaju nae dike,
Igraju li lijepo sada,
Neka sude tko e bolje
poplesati ovo polje.

(1075-1080)

Vila svezana moli satire da je oslobode ili, ako to ne ele, neka je odvedu u oni slavni grad
Dubrovnik koji je spreman otkupiti i osloboditi roblje. Sredinja strukturalna osobina
Vetranovieve Dijane jest viekratno ponavljanje poetnog dijela radnje. Vila tri puta
ponavlja kako je bila zarobljena, a ponavlja se i opsjednutost satira vilom jer nekoliko njih
eli vilu zadrati za sebe (usp. Pavekovi 2012: 245). Vilu zarobljava Kupido i odlazi sa
scene te njeno oslobaanje preputa satirima.
Nakon vilina osloboenja Dijana poziva vile neka igraju i pjevaju (I tamo u tancu igrom se
diite/ i slatku pjesancu iz glasa kliknite), a pridruuju im se i satiri iji ples sadri elemente
moreke. Meutim borba Crnih i Bijelih umrtvljena je i zamijenjena natjecanjem i
dogovaranjem satira o vilinoj sudbini i dogovoru vila o Kupidovom kanjavanju. Slikom sa
svretka drame u kojoj bijela rua od Kupidove krvi postaje rumena ublaena je grubost i
bojovnost oruanog plesa (usp. Prosperov Novak, Lisac 1984: 101-102).
6.2

LOVAC I VILA

Isti motiv Vetranovi upotrebljava i u Drugom prikazanju, motiv robinje. Ovo je

Prikazanje mnogo krae od Istorije od Dijane, a lovac i vila jedini su likovi koji govore. Vila
u dugakom govoru, ve na poetku definira svoju situaciju. Opisuje trenutak zarobljavanja
kraj jezera te poziva mjesec, zvijezde, dubravu, graane i graanke, seljane i seljanke te
gizdave gospoje da uju njenu tugu zbog oduzete joj ljuvene mladosti. Vilu iz ovoga
prizora nije svezao apstraktni i mitoloki Kupido, nego stvarni lovac s ciljem da je proda na
trnici. Vila se obraa Bogu neka uzme njen ivot jer eli sauvati svoje djevstvo priisto.
14

Tjeskoba zarobljenosti i ovaj se put iznosi publici standardnom tualjkom, ali ovaj put
enina molba je upuena stvarnim scenskim kupcima i stvarnim knezovima, stvarnim
oslobodiocima, sa stvarne dubrovake trnice (Prosperov Novak, Lisac 1984: 107).
Vila odbija doi k lovcu kui opisujui razliku ivota u idilinom prostoru dubrave koja ju je
odgojila i seoskog/ vlakog ivota lovca (ona ne zna nositi opanke, ovce na pau goniti, musti
krave, vunu tkati, ve s lukom i strijelom loviti zvijeri po gorama, bisere i vjenie od cvijea
viti). Vetranovi tako stvara opreku izmeu visokog, mitolokog svijeta vila i niskog,
kominog svijeta priprostih seljaka. Vila lovca prikazuje kao seljaka koji dolazi iz svijeta
kojem ona ne pripada. U zavrnoj replici lovac svoj svijet prikazuje kao idealizirani seoski
svijet, mjesto bogatstva u prirodi (velika imanja, hrana, stoka, vino, dvori), njihove ene su
odjevene po gospodski, oni su seoska vlastela. Ovu vilu Vetranovi ne oslobaa
natjecateljskom eklogom satira, ve je lovac prodaje Knezu nakon to ju dubrovaki trgovci i
vlastela nisu otkupili zbog previsoke cijene koju je postavio. Knez ima ulogu spasitelja, ali se
ne pojavljuje na scenskom prostoru. Vetranovi je konkretiziranjem itave situacije osjetio, i
to jo vie od Dore Dria iskoristio, da korelativ robinje lako moe ponijeti politiki
sadraj (Pavekovi 2012: 240). Vila u svom govoru hvali dubrovako bogatstvo, slobodu,
trgovinu i razumnu vlast te moli da ju otkupe:
O slavni vlastele, nu me sad slia`te,
po svijetu svud vele u slavi da sjate,
Poten glas imate i pravdom jo pravom
razumno vladate ovi grad s dravom.
Sej mjesto obilno jo vele zadosti,
gdi je ito i vino i svake radosti.
Maslo, med i mlijeko i pitnje sve sprava,
jedinstvo veliko i mlados gizdava
I ravno jo polje sred grada ovoga
gdi je blaga dovolje i trga svakoga.

(481-490)

Istorija od Dijane razvedena je i razvijena drama dok je igra Lovac i vila sastavljena od
jednog prizora ostvarenog u dijalogu vile i vlaia. U objema dramama Vetranovi uvodi
motiv zarobljene vile, tj. motiv robinje koji iskoritava kako bi progovorio o svom
15

Dubrovniku, iznio pohvalu svome gradu, njegovoj slavi, moi i vlasteli te se obratio i samome
Knezu ime u dramu uvodi i motiv rodoljublja:
Jo neka da znate po svijetu svak pravi
da ste sve Dalmate natekli u slavi;
ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg jo sve Hrvate skupivi jednaga.

(509-512)

Mavro Vetranovi u svojim pastirskim igrama stvara prave dramske tekstove s radnjom koja
se zbiva na sceni (dok su kod Dore Dria pastiri pripovijedali o radnji koja se ve zbila ili
se tek treba dogoditi), uvodi mnotvo didaskalija koje ne nalazimo u eklogi Dore Dria, a
njegov put slijedit e i Nikola Naljekovi u svojim etirima pastirskim igrama, no on e vie
panje posvetiti realistikom aspektu prikazivanja pojedinih pojava uvodei aljive,
zabavljake motive u djela.

7.

NALJEKOVIEV PASTORALNI SVIJET U ETIRIMA KOMEDIJAMA

Dubrovanin Nikola Naljekovi (1505.-1587.) napisao je sedam drama bez naslova koje
rukopisi oznaavaju komedijama. Drame su pisane u stihu, dvostruko rimovanim
dvanaestercima, a zapoinju prolozima u kojima se gledaoci pozivaju neka prate djelo, nakon
to im je ukratko iznesen sadraj. Nema oznaka tko govori prologe, ali na taj nain
Naljekovi izravno komunicira s itateljima i gledateljima. Ne zna se kada su drame nastale
jer nijedna nije datirana, a za ivota Naljekovi nije objavio ni jedan knjievni tekst. Prve
etiri komedije anrovski se odreuju kao pastirske igre, peta i esta komedija kao farse, a
sedma se jedina po obliku pribliava tadanjoj komediji (usp. Tatarin 2009: 533).
Najizrazitija drama, ujedno i najvea, jest Komedija I. koja dramatizira tipino pastoralnu
tematiku s prepletanjem arobnjakih elemenata podsjeajui na Tassovu Amintu, ali i na
pastirsku eklogu Dore Dria Radmio i Ljubmir. Dramska radnja je razvijenija nego kod
Naljekovieva prethodnika. Pastoralno se iscrpljuje u prizorima koje prepoznajemo kao
najeu i najtipiniju ljubavnu priu. Vila odbija ljubavne ponude zaljubljenog i oajnog
pastira Radata upozoravajui ga da ona nije pastirka od vaieh dok ga prijatelj Ljubmir
nastoji odvratiti od uzaludne ljubavi. U drami je izraen odnos izmeu sela i grada, odnosno
16

nepovjerenje koje seljaki svijet osjea prema urbanom svijetu to je vidljivo u Ljubmirovim
upozorenjima Radatu kako vila nee s njim na slamu lei, krave musti, ni kola mijesiti.
Naljekovi seljaka ne izvrgava ruglu, ve ga ini smijenim jer mu takav ljubavni odnos ne
pristoji, stoga njegove pastorale imaju svojevrsnu vedrinu, zabavni smisao i svrhu. Nailazimo
i na motiv samoubojstva zaljubljenog pastira koji e biti spaen arobnom biljkom (ruicom
rumenom) njegove oajne vile. Vila ovdje fiziki sudjeluje u radnji i ljubavnom zapletu dok
je zabavni aspekt potenciran lascivnim savjetima starice vraare. Zanimljivost Naljekovieve
pastorale nije u konvencionalnoj igri, ve u komino-realistinim umetcima koji najednom
raskidaju sentimentalni ugoaj djela prethodei u tom Drievim pastirskim igrama. Starica
uvi Radatovo lelekanje pomisli da ga boli zub, a shvativi prave razloge njegova jada daje
mu savjete koji su proeti kominim elementima i lakrdijakim motivom kojim se asocira na
spolni in. Starica predlae zaljubljenom da sa enom u koju je zaljubljen nastoji to prije
ostvariti ljubavni odnos:
Imaju te vile, neka zna, sinko moj,
svaka njih dvije spile, bila sam u jednoj..
ako bi t`taj vila moli ju, nu kuaj,
u nju dopustila uljesti jednom daj.

(389-394)

Nadalje starica savjetuje zaljubljenom ako ne ostvari svoj put, neka se poslui tajanstvenim
sredstvima i arolijama (nokte, listove brljana i zrnca tamjana treba zakopati na mjesto kojim
vila prolazi). Uloga starice odvaja Naljekovievu pastoralu od slinih pokuaja u naoj i
talijanskoj pastirskoj poeziji. Detaljan i slikovit opis ljubavnog ina izmeu mukarca i
ene, i to u pastirskoj igri, unio je samo Naljekovi. Naljekovieve pastirske igre koriste
klasino-mitoloke, pastirsko-seljake sve do komino-lakrdijskih motiva. Naljekovieve
drame nisu klasini primjerci pastirskih igri, u njima nalazimo natruhe realizma i komikolakrdijske elemente. Alegorijski okvir dinamiziran je izmjenom realistinog i fantastinog
(Radatovo oivljavanje), lascivnog i sentimentalnog (Radatovi sentimentalni stihovi),
naturalizma i humora (usp. Bogii 1971: 87,89).
Komedija II. pak obrauje motiv iz klasine mitologije, tj. Trojanskog ciklusa: svau triju
boginja o tome kojoj e pripasti zlatna jabuka kao najljepoj (poznatoj i kao Parisov sud). Tri
vile, jedna za drugom, pojavljuju se u dubravi, a trea pronalazi zlatnu jabuku koja treba
17

pripasti najljepoj. Odlaze do pastira koji vlada dubravom, tj. suca da presudi kojoj pripada
jabuka. Svaka vila mu nudi neto da ga potkupi: prva zlato i imanje, druga razum i znanje, a
trea djevojku. Sudac daruje jabuku treoj vili opravdavajui se kako nije potkupljiv.
Vjerojatno ovdje Naljekovi aludira na sudstvo i upravu u Dubrovniku. Naljekovi s
namjerom za svoju dramu bira temu s odreenim natjecateljskim nabojem. Njega zanima
natjecanje oko jabuke i sud, a ne ratna zbivanja i Parisova sudbina, stoga likovima ne daje
mitoloka imena (Merkur, Junona...), ve posve uobiajena za pastirske igre: Vila I., II. III.,
pastir, sudac. Naljekovi pastoralizira dramske situacije unutar mitoloke igre. Radnja se
odvija u idilinoj dubravi, a vile dolaze na scenu jedna po jedna pokuavajui svaki put na isti
nain jedna drugu preplaiti, stoga je rije o stiliziranoj igri bez nagovjetaja sukoba, tj. nema
pravoga sukoba, nego je rije o eklokom nadmudrivanju (usp. Prosperov Novak 1977: 7980). Osim teme mira i slobode, djelo se bavi i temom pravednosti, a mudri sudac jest
presuditelj koji uspostavlja poremeen mir na poteni nain tako to daje jabuku vili koja ju je
i pronala, a nakon presude pastiri i vile uine tanac. Sudac presuuje tako da se onemogui
bilo kakav nemir ili uzbuenje u dubravi.
Komedija III. razlikuje se od Komedije II. jer nema mitoloke elemente i pripada nizu
tekstova u hrvatskoj knjievnosti u kojima se nalazi motiv zasunjene djevojke, tj. robinje.
Meutim Naljekovi nije mjesto radnje smjestio na gradski trg gdje bi trgovci kupovali
robinje, kao to je Vetranovi uinio u Lovcu i vili te Hanibal Luci u Robinji, ve u dubravu
kamo vila bjei u elji da se odmori od progona satira. U njenom poloaju ima jedna novost:
ona je prva hrvatska robinja koja nije svezana i ulovljena u vrijeme dok tui i na taj nain
Naljekovi robinjin poloaj svjesno razblauje. Iako nije svezana, vila se tui na nemir zbog
satira od kojieh svuda bje tjerana. Satiri opkole vilu elei joj sluiti, a kao antagonisti
etirima satirima javljaju se etiri mladia ija e pojava uzrokovati natjecanje nalik moreki.
Sukob meu njima kulminira u didaskaliji (Odi satiri i mladii udare i bijui se), a povratak
u anrovske zadatosti pastoralne igre Naljekovi ini uvodei lik suca starca, svojevrsnog
deus ex machina (usp. Prosperov Novak, Lisac 1984: 169-170). Starac ne doputa nemir i
nesklad u dubravi (to je toj rogobor u ovoj dubravi?) pa svojom presudom daje vili slobodu i
uvodi ponovno stanje ravnotee.
Necjelovita Komedija IV. fragment je veega teksta koji dramatizira temu mira i slobode u
dubravi. etiri mladia bjee od gospoja kod kojih su sluili jer su bile okrutne, meutim
18

napadaju ih gusari i putem gube dio druine. Vila im otkriva da su njihovi prijatelji u drutvu
s vilama i svih osam mladia igraju tanac. Naljekovi je panju posvetio zabavljakoj
funkciji djela, igre je obogatio pjevanjem, sviranjem i plesom, tako njegove vile i satiri esto
poje, svire i ine tanac. Neprestane napomene autora u krtim didaskalijama to
potvruju, ali i izbor stiha pridonosi opem veselju jer su potencijalne pjevne dionice pisane
osmercima. Broj lica koja se pojavljuju na sceni je simetrian. U Komediji I. igraju etiri vile i
etiri pastira, u Komediji II. tri vile i tri pastira, u Komediji III. vila i sudac, etiri pastira i
etiri satira, a u Komediji IV. osam mladia i osam vila.
Tematika, atmosfera, likovi te pjevne dionice dio su pastoralnog ugoaja. Mogli bi se tomu
pridruiti mitoloki elementi koji nisu dominantni, nego odabrani nenametljivo i u skladu s
pastoralnim potrebama. Razvijenou radnje Naljekovievi su tekstovi bliski pastoralnoj
vrsti, ali nemaju potpunu strukturu razvijene pastoralne drame koja je mogla slijediti i
paralelne dramske radnje, a ne samo jednu razvojnu liniju. Razvijenu pastoralu s razdiobom
po inovima, prizorima, veim brojem likova i kompleksnijom strukturom dramske radnje u
hrvatskoj knjievnoj tradiciji zapoet e Marin Dri.

8.

NAJPLODNIJI RENESANSNI PISAC PASTORALA - Marin Dri

Pastorala e kao dramski anr vrhunac doivjeti u djelu Dubrovanina Marina Dria
(1508.-1567). Dri shvaa vanost ovog dramskog anra te mu pridaje jednaku panju kao i
komedijama koje pie istodobno s pastirskim igrama. Dri prihvaa pastoralne elemente koje
su mu ostavili njegovi dubrovaki prethodnici (Dore Dri, Mavro Vetranovi i Nikola
Naljekovi), nastavlja njihov rad, no vrativi se iz Italije donosi i nove poticaje za svoja
djela. Nauke je uio na sveuilitu u Sienni gdje 1541. godine postaje i rektorom. U Sienni se
najvie njegovala la dramma pastorale. Osobiti se stil ove drame razvijao u prvoj polovici 15.
stoljea, a Dri ga odatle prenosi u dubrovaku knjievnost. Sienska dramatska kola
prihvatila je zametke pastirske igre koji su se razvijali iz ekloga i stvorili novi tip drame,
drammu rusticale, seljaku dramu u kojoj ima elemenata klasine ekloge i lakrdije. Tipina
lica u eklogi su nimfa, pastir zaljubljen u vilu, zapreke stavljene pred ljubavnika i vjerni
prijatelj koji tjei zaljubljenika. Sienska kola uvodi neke nove elemente: arolije, umjetnike
plesove i komine intermedije, osobito iz seljakog ivota. Kada je Dri doao u Siennu ova
19

je drama bila u najljepem cvjetanju te su je izvodile druine. Utjecaj talijanske knjievnosti

vidljiv je na djelu Marina Dria koji ovu vrstu drame razvija u stilu sienske kole (usp.
Vodnik 1913: 159). Dri pie tri pastoralne drame: Tirenu, Griulu i Pripovijes kako se
Venere boica uee u ljubav lijepoga Adona u komediju sastavljena (Venere i Adon).
8.1

TIRENA

Tirena je primjer razvijenog pastoralnog anra koji sadri mnogo elemenata

konvencionalne pastorale. Prvi je puta prikazana Prid Dvorom 1548. godine, meutim
vremenske su neprilike omele njeno prikazivanje, stoga je izvedba ponovljena na piru Vlaha
Dria i Marije Allegretti 1551. godine. U drugom prologu kae se da je izvedena u palai
Dula Pjorovia. Ne zna se koja je druina izvela Tirenu, ali Nikola Batui pretpostavlja da
je sva Drieva djela od Pometa do Dunda Maroja izvodila Pomet-druina. Prvi je puta
objavljena 1551. godine u Veneciji. Tirena se mnogo prepisivala i doivjela je nekoliko
izdanja. Podijeljena je u pet inova, pisana dvostruko rimovanim dvanaestercem (1690
stihova), a posveena je vlastelinu Maru Makulji Puciu (usp. Falievac 2009: 803).
Osnovni pokreta radnje jest ljubav prema vili Tireni kojoj ne mogu odoljeti ni uzmnoni
pastir (Ljubmir), ni ubogi pastiri (Radat, Miljenko, Dragi), ni satiri. U drami se javljaju dvije
skupine likova. Oni koji pripadaju mitoloko-pastoralnom svijetu (Tirena, pastiri Ljubmir,
Radmio, Ljubenko, Kupido, tri satira) i oni koji pripadaju svijetu vlaha (Radat, Miljenko,
Dragi, Dragi dijete, Stojna, Vueta, Obrad). Ljubenko i Radmio zabrinuti su za prijatelja
uzmnonog pastira Ljubmira koji luta magijskim proplankom kon jezera2 traei Tirenu
(tipian lik pastorale) i smrt kako bi skratio ljuvene muke (tipino mjesto u pastorali).
Ljubmirov monolog o ljubavnoj muci proet je retorikim sredstvima ljubavne lirike
(antiteze, hiperbole). Od loeg nauma odvraa ga vilin glas i kada se ini da je njegova
agonija zavrila u radnju se uplee satir uplaivi vilu koja bjei pred njime. Za Tirenom se
uee i ubogi Miljenko, ali mu ona utekne u vodu. Osvijestiti ga pokuavaju vlah Radat
rugajui se njegovoj uzaludnoj ljubavi i majka Stojna podsjeajui ga da vile ljube samo
uzmnone pastire. No, ljubav pobjeuje i staroga Radata kojem se Kupido osveuje
2

Joanna Rapacka u Tireni kladenac odreuje kao axis mundi, tj. mjesto susreta prirodnog s natprirodnim, a oni

koji se nau u njegovoj blizini ulaze u svijet u kojem vladaju posebni zakoni koji prisiljavaju likove na
sudjelovanje u igri, pri emu e likovi izgubiti svoj dosadanji identitet

20

ranjavajui ga ljubavnom strelicom. Radat postaje opijen vilinom ljepotom i njenim

pogledom ljuvenim na uas suseljana koji s nerazumijevanjem sluaju nepriline izjave o
ljubavi iz usta ovjeka ki njekad svakoga uae ivit. Kupido zbog oholosti kanjava i
njegova sinia Dragia i time stvara jo jednog patnika u ljubavi prema vili:
Nainom, kim dosad nitkor ni ljubio
udit e, a, veomi mlad, nee znat, to bi ktio.

(1243-1244)

U borbi satira i Ljubmira, Ljubmir biva ranjen, a Tirena vidjevi ga pomisli da je mrtav i
poinje ga oplakivati (jedino mjesto u djelu gdje se koriste osmerci) te izgubi svijest. Ljubmir
dolazi svijesti, no vidjevi mrtvu Tirenu htjede se ubiti, ali ga spaavaju vjerni prijatelji
Radmio i Ljubenko. Posebno mjesto u djelu pripada liku Remete (pustinjaka) koji uz Boju
pomo i molitvu pastira oivi Tirenu. Tirena pripadne Ljubmiru, a pastirima vila daruje vas
razum od svita i znanje, satirima pamet, um i ljucko spoznanje, ostalima svis da znaju na
sviti, kako je u nesvis gruba stvar iviti. Svakom od njih daje i jednu od svojih sestara vila s
kojima e vik uivat. U pastoralama vila predstavlja objekt udnje, meutim Tirena se
udaljuje od tog koncepta i postaje olienje moi ljubavi, stoga nakon uskrsnua drugim
likovima dijeli darove boanske milosti. Iz tog razloga Leo Kouta smatra da je ona olienje
nepolatonistike Caritas (milosti) (usp. Kouta 2008: 242). Tirena jest personifikacija ideala i
potrage za sreom. Ona je vodena vila, a voda je smatrana enskim elementom. Superiorno
vlada mukarcima i dokazuje da je ljubav kao ispunjenje ideala mogua. Ljubav je ta koja
pobjeuje svako bie, ona je vjeni zakon prirode i nitko joj se ne moe oduprijeti. To
dokazuju Miljenkovi stihovi: Hotjee toj zvizde, vinji sud hotje toj/ nje lipos i gizde da slidim
vas vik moj. Do izraaja dolazi platonistiki koncipirana ideja o trijumfu ljubavi i ljepote koje
dolaze od Boga, o ljubavi koja spaja boansko i zemaljsko i sebi podvrgava sva bia, to se
istie ve u prvim stihovima (Lipota zgar s nebes, vinjega prilika,/ na saj svit dana je rados
lovika).
U radnji pastirske idile Dri preuzima tipinu shemu ekloga i ne udaljava se od pastoralne
radnje (potraga za izgubljenim prijateljem kraj izvora vode, nesretna ljubav, idealizirani junak
u potrazi za ljubljenom vilom, satir koji prekida sreu, vilin bijeg, smrt). Takvu shemu
nalazimo i u Sannazarovoj Arkadiji (usp. Falievac 2009: 807). Meutim u djelu se ostvaruje
spoj sentimentalne pastirske igre i seljake lakrdije kakvu je Dri mogao vidjeti u Sienni
21

gdje su se njegovale te dvije vrste scenskih djela. U svojoj pastirskoj igri kraj idealiziranih
pastira, kakve nalazimo u svakoj pastirskoj igri, Dri na pozornicu dovodi prave realistiki
prikazane pastire sa seljakim imenima koji se takoer zaljubljuju u vile. Prikazom realnog
seljakog svijeta koji se komino upleo u ljuvena zbivanja na popritu arobne dubrave,
suprotstavljanjem idilino-arkadijskog svijeta s banalno-seljakim unutar zadanog modela,
istie se osobitost naeg pastirskog teatra. Uplitanjem realnog seljakog svijeta Dri otkriva
smisao za stvaranje prizora nadahnutih promatranjem situacija i ljudske naravi u stvarnome
ivotu (likove vlaha nalazimo u talijanskim pastoralama Egle G. Chinthija, Il sacrificiju A. de
Baeccarija, Aretusi A. de Lollija i Aminti T. Tassa). Svojim ponaanjem i govorom vlasi u
dramu unose ivost i znatan dio zabavnog karaktera djela treba zahvaliti njima. Meutim u
sienskoj je pastorali omiljeno lice seljak koji biva ismijavan jer dolazi u grad ili se natjee s
ostalim zaljubljenim seljacima za nimfinu ljubav. Autori se u njima grubo rugaju seljacima
stvarajui djela s protuseljakom tendencijom dok je Driev odnos prema seljacima
drugaiji, simpatian i dobroduan. U komino-realistikim seljakim prizorima Dri je
predstavio domae ljude iz dubrovakoga zalea koji govore o sebi i suvremenim pojavama.
A to ne kazuju biranim petrarkistikim jezikom, nego svojim slikovitim govorom punim
poslovica, tj. govorom dubrovake okolice (npr. Radatov stav o uzroku ljubavne enje
ondanjih mladia Ah, boe mili/ to ini bieli kruh i dobra ljetina/ do grla pun trbuh
najboljega vina! (usp. Vodnik: 159).
Na scenu vlah prvi put stupa u drugom prizoru drugog ina. Rije je o ubogom pastiru
Miljenku koji iskazuje ljubav vili petrarkistikim leksikom proetim elementima folklora
(poslovice, zaklinjanja). Od tog prizora elementi klasine pastorale poinju se prepletati s
rustikalno-farsinim elementima (usp. Falievac 2009: 805). Komine elemente ine likovi
seljaka koji ele prekoraiti granice svoga svijeta. Svjetonazor seljaka drugaiji je od onoga
uzmnonih pastira. Na taj nain dolazi do mijeanja visokog i niskog registra. Miljenkov
priprost karakter vidljiv je u treem prizoru drugoga ata u kojem nastoji pridobiti vilu nudei
joj materijalne stvari (mlijeko, sir, brano) i fiziku ljubav dok vila traga za duhovnom
ljubavi. Taj Miljenkov monolog u slubi je parodije ljubavne lirike, tj. hrvatskog petrarkizma
s kraja 15. i poetka 16. stoljea. Ubogi Dragi takoer vili nudi svoja priprosta znanja: umije
svirati diple, puhati svrake, loviti ptice i lisice. Realistiki intoniran dijalog vode Radat i
Stojna nakon to Stojna pronae sina Miljenka kako se u vodi hladi jer mu je vila srdace

22

zanijela. Radat lamentira o suvremenoj mladosti, ali se kako se ivi naopako, nije stida
meu ljudmi nikako, ne tuju se stariji, mladost je postala obijesna te iznosi argumente za
skladan i miran ivot (savjetuje Stojni neka oeni sina). Stojna se pak tui na nevjeste koje
nita po kui ne rade, ve na gizde nastoje, ne znaju presti i tkati samo znaju gizde tuj
smierat vazadan do veera, tance vode s pastirima od gore i sinove u nemir s majkama
nastoje uiniti. Stojnina kritika modernih nevjesti odnosi se na gradske gospoje i sa seljake
pozicije dobacuju se kritike primjedbe gradskoj sredini. Stoga Stojna pokuava sina uvjeriti
da vile pripadaju uzmnonim pastirima, ne ubogim:
Moj sinko, tej vile ohvaone su udi,
ni ljube ni mile nae ruke ljudi,
pastirom ubozim one se rugaju,
tim ruzi i mnozim tuicu zadaju.
Uzmnone pastire i ljube i mile,
Radmile i Ljubmire, ohole tej vile;
a tobom rug tvore i tebe
u nemir stavljaju

( 731-738)

Radat pak kritizira starije ene nalazei im mane (kvocaju po kui, zavide djevojkama, imaju
dug jezik, ele biti mlade, bezrazlono psuju nevjeste te uvijek ele zapovijedati) te nastoji
uspostaviti ravnoteu meu mlaima i starijima. Na taj nain dolazi do kontrastiranja
perspektive likova. Drieva kritika vlastitoga vremena poiva na odnosu staro-mlado. Ne
treba zaboraviti da je rustikalna prostota izvrsno karakteriziranih i izdiferenciranih pastira
esto paravan iza kojeg se krije ironino lice satirika to pogaa navike i obiaje sredine u
kojoj djeluje (ale 1979: 79). Argumenti razumnog priprostog pastira zavravaju
sarkastinom izjavom da e Miljenka izlijeiti od ljubavi batinom (Zla pamet hoe toj, a ovi
bat hoe/ da ovdi taj bies tvoj ostavi sve zloe). Zbog Radatova ruganja kako Kupido gaa
samo one punog trbuha te da je ljubav iviti s druinom junaci/ rujno vince piti s dobrim
veseljaci, potonji mu se osveuje pa Radatovu razumnost nakon ljuvene strelice zamjenjuje
uvjerenje da je mlad i spreman za ljubav. Ljubavno mahnitanje nekada razumnog starca
izaziva zgraanje kod priprostih pastira. Lik oholog starca koji izaziva Kupida pa ga ovaj
kanjava Dri preuzima iz sienske pastorale. Zbog oholosti i prijetnji da bi ljubav batiem
23

zlom sriom domome poslao tja, istu kaznu dobit e i sin mu Dragi. Time se potvruje
stanovita deviza amor omnia vincit (ljubav sve pobjeuje) koja se prenosi u pastorali i kojom
likovi objanjavaju situacije i svemo ljubavne udnje:
Oto ima takuj mo ognjena ljubav taj
da vrha moe do i mudru na svit saj.

(187-188)

(usp. Bojovi 2009: 14)

Ljubmir i satir biju boj za vilu, a u petom prizoru petoga ina boju se pridruuju Miljenko,
Radat i Dragi, uto izau tri satira i na njih udare (tipino mjesto u pastorali). Specifino
mjesto u drami zauzima lik starca Remete, svojevrsnog deus ex machina, posrednika izmeu
neba i zemlje koji dolazi kako bi pomogao u raspletu recitirajui stihove o tamnosti svita.
Uzmnoni pastiri prinose rtvu bogovima, Radmio daruje liru, a Ljubenko prinosi svoje
pjesme. Leo Kouta smatra da je rije o prinoenju rtve na oltar apsolutne ljubavi u smislu
neoplatoniara. Remeta oivljava vilu i njeno priklanjanje Ljubmiru smiruje kaos nastao iz
ljudskih ludosti poticanih istom strau. Vila e se prikloniti ljudskom biu kako bi ga
oplemenila, a ostalima e dati darove boanske milosti. Razdor meu pastirima, vlasima i
satirima svrava pomirenjem i plesom. U posljednjem prizoru Kupido se oprata od puka, to
nije uobiajen zavretak, sentencioznim rijeima u kojima Dri indirektno cilja na svoje
neprijatelje i klevetnike naglaavajui kako e sunce uvijek ostati svjetlo i rua ni zbog ega
ne moe izgubiti ljepotu svojih boja, a to se metaforiki moe odnositi na netom dovreno
djelo:
Za drugo nitor ja, o pue, neu rit,
za sunce, koje sja, svitlo e vazda bit;
nenavis ne more uinit nemila
da rua od gore ni rumena ni bila.

(1687-1690)

Sienna je neminovno ostavila trag u djelu Marina Dria. Motive iz sienskih drama Dri
koristi kada u radnju uplee vlahe, lik seljaka koji izaziva Kupida i staroga remete kao
posrednika izmeu pastira i neba. Tirenino uskrsnue pak proizlazi iz predstava u ast
plodnosti ili dolaska novog godinjeg doba. Meutim utjecaj Sienne nije toliko jak kao to se
esto tvrdilo. Kouta Drievu Tirenu odreuje kao pravu dramu zbog razvijene radnje i
24

dramskog zapleta dok su djela sienskih autora bila kratka i siromanog zapleta. Pored toga,
Dri pokazuje odmak od Sienne u odnosu prema likovima seljaka koje ne ismijava, ne
izvrgava ih ruglu i ne svodi na karikature, ve je njegov stav prema njima dobronamjeran
(sienski likovi seljaka najee su preuzimani iz farsi i maskerata i svoeni na karikature)
(usp. Kouta 2008: 242-245). Dri takoer radnju prilagoava lokalnim dubrovakim
uvjetima, njegovi seljaci vlasi (pastiri koji potjeu iz okolice Dubrovnika) realistiki su
ocrtani to je vidljivo u opisu odnosa starih i mladih, obiljejima suvemenih djevojaka i ena,
spominjanju stvarnih lokaliteta te hvaljenju dubrovake vlastele. Sam autor u prvom prologu
naznauje da mu je poticaj za pisanje dala domaa dubrava, divan predio na izvoru Rijeke i
time potvruje da je ostao vezan uz dubrovako tlo.
8.2

VENERE I ADON

Pripovijes kako se Venere boica uee u ljubav lijepoga Adona u komediju sastavljena
kratka je mitoloko-pastoralna igra u jednom inu pisana u 347 dvostruko rimovanih
dvanaesteraca s izuzetkom od nekoliko osmeraca. Tiskana je tri puta 1551., 1607. i 1630.
godine, sva tri puta u Veneciji. Od osam prizora u prvom, petom i osmom prizoru javljaju se
vlasi (Vukodlak, Kojak, Grubia i Vlade), a u ostalim prizorima mitoloki likovi (Venere,
Kupido, Adon, vile i satiri).
U prvom prizoru prije nego se ena otkrije nastupaju vlasi: pripiti Vukodlak koji sam sebe
naziva Grizivino hvalei vino kao izvor uitka te Kojak koji se uzajamno vrijea s
navedenim. Vlasi se nalaze u Dubrovniku gdje Vukodlak sudjeluje na piru Vlaha Dria
(Juer me vlastelin, / Vlahe Dri, rui, vlasteoski pravi sin, / da u pjan i sit bit za vas mjesec
ovi. () eni se taj mladi i vodi vladiku / roda Sinevi aneosku priliku). Grubia pak
dolazi u Grad kako bi pronaao godinicu koja za njega pita i oenio se njome. Vukodlak i
Kojak pogrdno govore o godinici koju Grubia eli oeniti nazivajui je grbavom kozom.
Od udaje ga odgovara i majka Vlade govorei loe o gradskim godinicama kao
rasputenicama. Vlade iznosi ivopisnu sliku o ivotu godinica koje kradu, dangube, piju i s
gosparima lijegaju. Sirovosti opisa pridonose i augumentativi kuetine, lonine, glavine,
kravine kojima Vlade nastoji predstaviti godinice kao razbludne i razvratne djevojke te
uvjeriti Grubiu da e mu pronai gizdavu Veselu djevojku sa sela. Govorom majke Vlade
Dri iznosi primjedbe o odnosima gospara i slugu u Dubrovniku u 16. stoljeu.
25

Raspravu vlaha prekinut e otkrivanje ene kojom zapoinje pripovijest o Veneri i Adonu.
Vlasi se pripadnu mitolokih bia, ali ostaju pozorno gledati to e se dalje zbivati na sceni.
Nakon to se ena zatvori i mitoloki svijet ode, vlasi ostaju u udu ne znajui ali `e bilj ali
san (zbilja ili san). Vlasi ostaju uvijek vidljivi gledalitu i onda kada ne nastupaju. Oni
mitoloki prizor gledaju sa strane prizorita (tzv. proscenija), meutim nikada ne ulaze u
prostor Venere, Adona i vila jer mitoloki i realni svijet u drami ive i djeluju u odvojenim
prostorima. Vezu dvaju prostora ostvaruje jedino Grubia koji se jedini nije prepao, nego se
zaljubio u Veneru, ali do njihovog izravnog susreta nikada ne dolazi.
Mitoloko se prizorite nalazilo u sreditu scenskog prostora i njegova se ena otkrivala i
zakrivala. Izmeu ena javljaju se intermediji 3 u kojima vile poju i tancaju. Na tom
prizoritu odvija se Venerina nesretna ljubav prema Adonu koja e se ostvariti tako to e
Kupido na majinu zamolbu pogoditi Adona zlatnom strelicom u trenutku kada njegov duh
bude u snu osloboen svih osjetila. Adon ranjen ljubavnom strelicom obeava Veneri da e
liposti vik tvoje slidit ma mlados, a ona se zaklinje da e ga vjeno ljubiti. Venere u djelu ne
upravlja svijetom, ona je samo zaljubljena ena koja se nastoji domoi ljubljenoga Adona.
Ona simbolizira potragu za ljubavlju koja vlada cijelim svijetom. Na taj je nain predstavljen
kranski dualizam - ovjek je i tjelesno i duhovno bie kojim vladaju visoki eros (ljubav koja
dolazi od Boga) i niski eros (tjelesna, seksualna ljubav). Alegorijsko vjenanje Venere i
Adona uvod je u vjenanje stvarnih mladenaca za iji je pir Dri dramu i napisao.
Nakon svakog zakrivanja ene vlasi ostaju u udu mislei da je neposredno vieno njeto s
nebesa. Od straha ne umiju nita kazati, a Kojak se u strahu prisjea kako su vile zatravile
Radata i Miljenka, aludirajui na likove u prethodno prikazanoj Tireni4. Vlasi shvate da ne
pripadaju svijetu u kojem za njih ovdi stana ni, a nije ni zdravo mjesto ovo, stoga
Vukodlak poziva vlahe na svadbenu veeru. S obzirom da je ova pastirska igra zasnovana na
opoziciji seljakog, groteskno-realistinog, banalnog i uzvienog mitolokog svijeta, Dri
sukladno tome postupa i u nainu izraavanja likova. Tako su vlasi okarakterizirani kao
priprost svijet sa svojim realistinim govorom, niskim leksikom punim vulgarizama (kozo,
svinja, hlapina, jare, govna li ovoga, po` s vragom). Vukodlakov je nastup prije svega
3

Glazbeno-scenska kratka igra koja se izvodila izmeu inova dramskih djela od 15. do 17. st.

Intertekstualne poveznice djela

26

podrugljiv, on se ruga Grubii vitezu s Krajine i njegovoj namjeri da se oeni godinicom,

slae mu da poznaje njegovu godinicu, opscenom primjedbom (I ta gospara tre!) naglaava
kako godinice uzvraaju gosparima na udvaranja, a njegova e podrugljivost dominirati do
kraja drame. Kojak pak na petrarkistiki izvjetaen nain svojstven vlasima smilja ime za
boga ljubavi Kupida nazivajui ga malom sjetom koja vazda opi s vilami. Vlade je
primjer zabrinute i brine majke koja e se esto javljati u Drievim pastoralama (Stojna u
Tireni, Vukosava u Griuli), a Grubia jest tipian smijeno naivan enik koji najprije eli
pritilu enu koja je esto bila ideal seljacima, a nakon to ugleda vilu ostaje zapanjen
njezinom ljepotom.
Dio drame u kojem nastupaju mitoloka bia pisan je visokim stilom pa tako uzvienim
tonom i s mnotvom deminutiva vile hvale Veneru kao krunu svih liposti i kraljicu svih
gospoja te istiu da je ljubav izvor uitka. Venere u svojoj tualjci ponavlja uzvik oto, a tim
ponavljanjem naglaava svoju sentimentalnu albu:
Oto me liposti zemaljske smamie,
oto sve kriposti me rajske stravie,
oto sam sad sluga pastira od gore..

(173-175)

U drugom prizoru Dri varira i Petrarkin sonet koji je najvjerojatnije preuzeo iz obrade ika
Menetia Blaeni as i hip u kojem uoavamo brojna ponavljanja:
Blaen je vjeni raj koji te uiva
blaen je i cvitak zaj ki tvoj pram odiva
i zemlja blaena ku plee stupaj tvoj
i trava zelena, kraljice svih gospoj.

(usp. ale 1979: 329).

Dri je teatrom u teatru razbio konvencionalnu formu pastirske igre, uveo likove iz
dubrovakog zalea s njihovim obiljejima i time udario vlastiti peat djelu.
27

8.3

GRIULA / PLAKIR

Griula je pastirska igra podijeljena u pet inova, pisana prozom s umetnutim

stihovima iji naslov nije sauvan pa joj se pridaju dva imena prema dvama likovima, Griuli
i Plakiru. Prikazana je na piru Vlahe i Kate Sorkoevi 1556. godine.
Starac Griula jadikuje opinjen gorskom vilom (Jaoh, moja srana tuice, moji uzdasi i moje
plane oi kad se ete utjeiti). Vlahinjica Gruba pak sjetna luta planinom traei Dragia,
takoer omamljenog vilinom ljepotom. Griula nastoji zavesti i Grubu, ali Gruba zaokupljena
voljenim pastiriem odbija starca. Seljaki par Rade i Miona pokuava Dragia osvijestiti i
vratiti stadu, no zaludu (Rade, ohaj besjede, ni me zovi vee! to odluih, odluih za bijelom
vilom idoh.). Na kraju e Plakir oteti vilu, a Dragi prestraen pobjei, a kad uje oca Staniu
kako savjetuje Grubinoj majci Vukosavi neka odvede ker, poboji se da e ostati bez Grube
(Kudi mi Grubu vodite?) te ozdravi i ode s njom kui. S Radom i Mionom poigrava se ljubav,
meutim ona zemaljska u koju se ne upleu mitoloka bia. Miona vjeto izbjegava Radatova
udvaranja objanjenjem da joj majka ne doputa vezu s njime. Trei par ine Griula i
Omakala koji bjeei od zle sudbine odlaze u pustinju. Griula slatkim rijeima pridobija
djevojku, meutim i dalje udi za vilom koja ga na prevaru zatvara u vreu. Ljubavni zapleti
izmeu triju parova odvijaju se usporedno sa sukobom iste Dijane (simbol nevjeste) i Kupida
(koji alegorino predstavlja mladoenju). Na kraju nakon to Dijana Kupidu vrati zarobljenog
sina Plakira, dolazi do pomirbe meu parovima, a na zemaljskome planu takoer dolazi do
mirenja i uspostavljanja ravnotee: Dragi se vraa Grubi, Miona poputa Radatovim
udvaranjima, a Griula se zadovolji Omakalom.
Pastoralne elemente u djelu ine oaranost vilom, potraga za njome, nastojanje razumnih
prijatelja da vrate zaljubljenika na pravi put, ali Dri priu o traganju za idealom premjeta iz
arkadijsko-fantastinog svijeta u zemaljske okvire. Prisutna su tri svijeta: mitoloko-pastoralni
svijet, svijet seljaka bez uzmnonih pastira te gradski svijet koji Dri prvi puta uvodi u
pastoralu. Pojedini autori djelo nazivaju Plakir (Mihovil Kombol, Pavle Popovi, Petar Skok)
smatrajui da je u sreditu radnje sukob na mitolokom planu: borba izmeu Kupidova sina
Plakira i Dijaninih istih vila koji jedni drugima postavljaju zamke. Dok drugi (Frano ale,
Milan Reetar) smatraju da je mitoloko-vilinski svijet ostao na razini svoje puke alegorijskostrukturalne funkcije, a im pjesnik dovodi junake izravno iz zbilje, oni postaju likovi s
vlastitim obiljejima pa djelo nazivaju Griula (usp. ale 1971: 27). Milovan Tatarin slae se
28

da je sve proeto eksplikacijama o stvarnom ivotu koji je daleko od idilinog (to dokazuju
Staniini lamenti o pogrenoj mudrosti, Vukosavina zdvajanja o sadanjim djevojkama,
Omakalina slika o poloaju godinica i Mionina predbacivanja zbog neravnopravnosti ena i
mukaraca) (usp. Tatarin 2009: 287).
Na obje strane postoje zarobljenici uhvaeni u zamku, na jednoj strani vila, na drugoj Plakir,
ali zarobljenici e se jo isto vee izmijeniti i nastat e mir izmeu Dijane i Kupida s jasnom
aluzijom na pir Vlaha Sorkoevia za koji je drama pisana i pri kojem se valjaju zdruiti
istoa i ljubav. Ova je pastorala alegorija kojom se izravno apostrofiraju Vlaho Sorkoevi i
njegova zarunica. Simboliki par Dijane (isti ivot u kojem nastoji sauvati djevianstvo) i
Kupida oznaava nevinu mladenku i njezina zarunika kojem se ona predaje u braku. Kupido
e Dijani vratiti istu vilu, a ona njemu sina Plakira (od lat. placere - naslada, uitak) i kada se
uspostavi mir moe doi do vjenanja pa se smisao alegorije ispunjava (usp. ale 1979: 120).
Mitoloka bia u djelu ne pokree ljubav, nego mo pa je u njihovu svijetu osnovna
motivacija postupaka elja za postizanjem svemoi ljubavi.
Osim mitolokih bia u igru se upleu i likovi iz stvarnog ivota: seljai Dragi, njegova
vjerenica Gruba, seljaki par Rade i Miona, godinjica Omakala. Meutim mitoloki i zbiljski
svijet se ne susreu i ne prepleu se. U vlakome svijetu komika se postie uvoenjem lika
smijenog starca (svojevrsnog senex comicusa) zaljubljenog u vilu zbog ega postaje
predmetom vilinske poruge. Licemjeran i pokvaren ismijava Grubu rijeima Da kad si gruba,
gruba poi tja od mene lijepa, k meni! nakon to odbija njegova dodvoravanja. Zatim e
Omakalu pohotno zvati k sebi i zavoditi je svakidanjim govorom, zoometaforama i
umanjenicama (moja jarebiice, koutice, ovice, kokoice), ali kada sretne vilu ponizit e ju i
predstaviti je kao neuko bie (eljade je, rozice - dobra je ovako, ne umije nita, putenica je,
promjenjuje gospoe). Griula je stari pohotnik koji ne traga za idealnom uzvienom ljubavi
(kao Dorin Ljubmir), nego samo eli zadovoljiti svoju tjelesnu / seksualnu poudu, stoga u
djelu komunicira samo sa enskim likovima: Grubom, Omakalom i vilom udvarajui se
svakoj od njih. U drami je u prvom planu zemaljska, a ne nedostina vilinska ljubav. Sve je u
znaku plakijera, sve trepti od uenja, ljubavnog zanosa i naslade. Griulina motivacija je
svjetovna, a ne duhovna i zbog toga ne moe biti pravi remeta.
Komika poiva na peripetiji oko Griule zatoenog u vrei kojeg vila naivnog prevari, a
nakon to ga Omakala oslobodi zadovoljit e se njome kao svojom domaom. Joanna
29

Rapacka zapaa naturalistiko-burlesknu prirodu Griule koji pronalazei Omakalu nalazi

runou svog vlastitog svijeta pa e se vratiti na mjesto s kojeg je krenuo. Griula i
Omakala odlaze u pustinju kako bi pobjegli od Grada i neugodnog sustava zakona koji im se
tamo nametnuo, stoga dubrava prestaje biti znakom mira i pravednosti kao to je to u Tireni.
Griula se odmetnuo u pustinju bjeei od zle godinice (godulje) jer mu ne dadijae ni s
susjedom razgovorit, troi novac, polijeva ga juhom i neprestano mu zanovijeta. Omakala
nam je poznatija po svojoj povijesti iz doba kada je ivjela u Gradu kao slukinja, nego nakon
bijega od zle gospoe. U slikovitom Omakalinom tuenju Dri iznosi podatke o svome
Gradu (S tugom ti u, nesrjena, spovjedit, ma t` neu stoti dio kazat od tuga kojijeh sam
njom imala). Omakalina pria o tekom ivotu slugu u Dubrovniku u 16. stoljeu ima realnu
podlogu u kojoj se spominju stvarni likovi iz Drieve suvremenosti (postolar ile, prodava
igala Fidino) i lokaliteti (Podmirje, Garite). Sluge su bile dane na milost i nemilost svojih
gospodara koji su se loe odnosili prema njima pa se poneki odluuju na bijeg. Omakala
ivopisno govori o svom loem poloaju prekidajui gospoine rijei svojim komentarima,
potonja ju stalno kori, fiziki se obraunava s njom kada neto pogrijei (onome mekom
rukom ljusne nos) te nabraja itav repertoar poslova to ih u jednom danu mora obaviti.
Takoer pri susretu s vilom ali se kako ih gospoe biju bakjelom, a bivaju izloene
seksualnim napadima gospara kada bi gospodarice otile na misu. Njeni monolozi o
nevoljama dubrovakih godinica duhovitou i svjeinom oivljuju scenu. Tunu Omakalinu
sudbinu u Gradu nee zamijeniti puno bolji ivot jer e dobiti staroga pohotnika. Dri
ismijava i tatinu suvremene mode koja je slijedila europske dvorove (opisom raskonih
gospodariinih oprava). Gospar je utekao od godinice, a godinica od gospoe u emu je
vidljiva simetrija s viestrukim antitezama u skladu s renesansnom simetrinom ravnoteom
(usp. ale: 628). Drama je uspostavljena na antitezama mitoloko / realno, uzvieno /
komino, grubo / lijepo, alegorino / stvarno.
Gruba je ozbiljna djevojka koja iskreno voli svoga Dragia (..a ja sam njegova, ni mogu neg
njegova bit, ni se moje srce moe smirit, bijedna). Dragi se prema njoj odnosi usluno,
meutim paralizirala ga je via sila pa je Gruba bespomona u svojoj nesrei. Dragi je
tipian lik pastorale zatravljen vilinom ljepotom, ali na kraju biva izlijeen i vraa se svojoj
vjernoj Grubi. Poput Grube vjerna je dua i Rade. Rade i Miona jedini su skladan par jer se u
njihov odnos ne upleu mitoloka bia. Rade ne udi za vilom, stoga nema unoenja nemira u
30

njihov odnos. Meutim njihova ljubav se ne realizira odmah jer je za Mionu ljubav prema
mukarcu zdruena sa eljom da njime zavlada. Miona Radi lukavo uzmie, igra ljubavnu
igru enje i zavoenja kako bi se uvjerila u postojanost njegove ljubavi. Samouvjerena je i
lojalna prema Grubi, svjesna da su ene ljudska bia traga za ravnopravnim partnerom kojem
e se predati te svjesna vlastite vrijednosti eli biti cijenjena:
Tko ljudem vida obrok? ene! Tko ih pua od buha? ene! Tko ih krpi? ene! Tko im
o kui radi? ene! Ko im uprede i koulje kroji? ene! Goli bi bez nas hodili, a nut, a nut
kakvi su.
Nosei obiljeja emancipirane ene Miona e svojim protofeministikim iskazima stati u
obranu ena (Po` s tozijem bogom toliko ropstvo.), isticati muku slabost bez enske potpore
i upuivati na mizoginiju u dubrovakom drutvu. Ona je kompleksni lik, istovremeno
emocionalni, racionalni i buntovno-aktivni. Dri ulazi u psihu enskih likova i iako one ne
sudjeluju u dramskom agonu, stvara njihove portrete.
Primjetna je razlika u izraavanju mitolokih i zbiljskih likova. Tako seljaci koriste
svakodnevni leksik s mnogo ponavljanja, nabrajanja seljakih rikvizita i elementima
narodnog izraza iz pastirskog ivota (Gruba: Dragiu nevjerni, Dragiu nemili, Dragiu
nedragi da li ide za drugom, a tvoju ljubu ostavi). Griula navodi stihove u duhu
petrarkistike poezije, upotrebljuje petrarkistike formule u skladanju ljubavnih vapaja i na taj
nain autor postie komine efekte u drami. Griulini su stihovi antipretrarkistiki jer on
ljubavnu poeziju koristi bilo u neprimjerenim situacijama, bilo da iskrivljava petrarkistike
stihove. Tako Griula u trenutku kada mu vila stavlja vreu na glavu ne odustaje od svoje
ljubavne poezije, to izaziva smijeh kod publike:
Umiru, a poju ne kako kuf pribil,
a to je jer moju ne vidim bielu vil;
a ivem, er am rob i bit u, vilo tvoj,
dokoli tamni grob pokrije tijelo ovoj.

Osim este uporabe tipinih petrarkistikih motiva (motiva ljubavne strijele, ognja, glagola
uei) i postupaka (metafora, antiteza, nabrajanja, ritminih ponavljanja i nizanja atributa i
epiteta), Dri iskrivljeno citira stihove hrvatskih petrarkista. Navedeni stihovi Umiru, a poju
31

ne kako kuf pribil nadahnuti su pjesmom Umiru, a poju, kako kuf pribil anonimnog autora iz
Ranjinina zbornika dok su stihovi suanjstvo jur ovoj toli mi jes milo/ er dragi ja pokoj ne
elim, ma vilo slini stihovima pjesme Koliko jes godi da ljuto i vrlo iz istoga zbornika (usp.
Tatarin 2009: 288). Griula postaje smijean zbog toga to se u neprimjerenim situacijama (u
pustinji ili zatoen u vrei) slui izrazom koji mu (zbog dobnog i socijalnog statusa) ne
pristoji. Petrarkistike formule u Drievim pastoralama koriste i drugi likovi, kao to su
mitoloka bia (npr. Plakir nie epitete Bijele vile, drage vile) i pastiri uzmnoni (njima je
sluenje izrazom petrarkistiike lirike primjereno jer im vile uzvraaju ljubav). Meutim oni
zbog toga ne ispadaju smijeni jer njihov petrarkizam nema parodijsku funkciju u djelu.
Antipetrarkizam je kod Dria dramaturki i komediografski postupak kojim autor ostvaruje
komiki uinak5.
Griula i Dragi odustaju od potrage za idealnim, dolazi do svojevrsnog otrijenjenja te svi
zaljubljeni bivaju izlijeeni i svatko dobiva para iz svog svijeta. U djelu je naglaena binarna
antitetika kompozicija: nije mogue mijeanje razliitih svjetova, stoga se odbacuju iluzije i
shvaa se da je bolje zadovoljiti se s moguim, nego uditi za nemoguim (to nije bio sluaj
u dosadanjim pastoralama). Dri stoga poruuje da se srea ne nalazi u arkadijskom svijetu,
nego u stvarnosti u kojoj ivimo.
Kompozicija djela je sloena, a u njoj usporedno teku etiri prie. Dri je u Griuli stopio
vie planova i stvorio scenu u sceni (tj. teatar u teatru) jer sukob mitolokih bia promatraju
zemaljski likovi iako do njihovog izravnog susreta ne dolazi. Dri je viestruke dimenzije
djela disciplinirano strukturirao u jedinstveni sklad koji je unaprijedila prigodna alegorijska
funkcija igre (ale: 1979: 120).

Snjeana Husi i Tomislav Bogdan iznose tezu kako se Drieva parodija petrarkizma ne moe svesti na

izrugivanje citiranim petrarkistima te da se ona ponajvie temelji na komici lika i njegove situacije (usp. Husi
2008: 688-704); (usp. Bogdan 2009: 61-78); takoer supostojanje petrarkizma (u zbirci ljubavne lirike
objavljenoj u knjizi Pjesni Marina Dria ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi) i antipetrarkizma u
Drievim tekstovima otkriva nam visok stupanj literarne svijesti pisca (Husi 2008: 700)

32

8.3.1 problem anrovskog odreenja Griule

O problemu anrovskog odreenja Griule svjedoe mnogi termini kojima se djelo
odreuje: pastorala, mitoloka pastirska igra, rustikalna ekloga, pastoralna komedija,
komedija. Razlog tome je Drievo udaljavanje od konvencionalne pastirske igre u Griuli
ime se u pitanje dovode knjievne i teatarske konevncije. Griula je primjer netipine
pastorale, odnosno dolazi do dekonstrukcije tog anra.
Dri nas ve prvim stihovima u prvom prologu uvodi u arkadijski ugoaj, tj. idealni
renesansni krajolik. Stihovi imaju funkciju oblikovanja idilinog krajolika i upuuju na locus
amoenus i ljetni solsticij:
Cti drago prolitje, dadi med nebesi,
razliko jur cvitje livade uresi,
danica vodi dan jur drai neg ikad,
a sunce gora van najsvitlije svitli sad.

Meutim u petom inu petoga prizora u Omakalinoj tualjci arkadijsko pada u drugi plan
(Rasuta, sjetna, tuna u pustinju ila! Neki divji ovik doe na me.). Takoer divji ovik kojeg
Omakala spominje je satir koji u pastoralama voen naelom niskog erosa remeti idilu. U
djelu se javljaju pastiri i vile. Konvencionalni lik pastorale je pastir Dragi koji zatravljen
vilinom ljepotom ostavlja svoje stado, luta po planini traei vilu kako bi joj sluio, a ni
savjeti prijatelja Grube, Rade i Mione ne mogu ga odgovoriti od njegova uzaludnog nauma,
ali na kraju ipak dolazi do otrijenjenja. Upletanjem mitolokog svijeta u radnju (Dijana i
njezine vile, alegorije kreposti: Pravda, Hitros, Jakos, Tihoa; Kupido i sin Plakir) Dri
slijedi tradiciju pastirskih igara. Boj priiste Dijane koja nastoji sauvati divstvo svojih
druica i boga ljubavi Kupida obradio je jo Mavro Vetranovi u Istoriji od Dijane. Meutim
u Griuli se pastirski i mitoloki svijet ne susreu izravno, ve se radnja tih dvaju svjetova
odvija odvojeno. Dri je takoer imao na umu dogaaj povodom kojeg pie djelo (svadba)
pa je u drami koristio pastoralne elemente, no ako dramu odredimo kao pastoralu moemo
rei da je to pastorala u kojoj se najvie pribliio komediji. Meutim nekoliko fabularnih
linija (tri ljubavne prie i dvoboj na mitolokom planu), dominacija proze nad stihovima
(mijeanje visokog i niskog stila), realistinost pojedinih prizora i nadasve komika
33

pribliavaju Griulu sloenijim dramskim oblicima i udaljavaju djelo od konvencionalne

pastirske igre.
Elemente komedije ini glavni muki lik - starac, a ne mladi koji za razliku od njega traga za
tjelesnom ljubavi i zbog toga biva izvrgnut ruglu. Griula je svojevrsni senex comicus,
pohotni starac koji jedino eli zadovoljiti tjelesno uenje (plakir) i jada se nad svojom
sudbinom uzdiui petrarkistikim frazama (Jaoh, moja srana tuice, moji uzdasi i moje
plane oi, kad se ete utjeit?). Tranje mladih pastira za vilom je razumljivo dok Griulina
zaljubljenost izaziva smijeh zbog dobne neprimjerenosti. Griulin monolog na poetku ne
odie sveanim tonom kojim se odlikuje molba za sluenje dragoj, ve on postavlja konkretan
zahtjev s izrazitim komikim prizvukom:
ako neete za me ljubav molit, molite moju vilu makar da me uzme, neka me uzme,
neka me uzme, neka me uzme, i da se vee zovem vilenik i da reku: Vile ga uzee, oh,
oh! Ah, da bi me uzela, da bi me uzela!

Meutim mijenja nain izraavanja kada se obraa vili koristei petrarkistike fraze jer se
samo tako smije razgovarati s vilama dok e se prema Omakali i Grubi odnositi drugaije.
Dogaaji oko Griule svezanog u vrei (koji naputa klasine dvanaesterce i petrarkistiki
ton) izazivaju komini efekt i njihova je funkcija dobro nasmijati i zabaviti publiku:
Ah, ah! Ne tegni, ne prti se u zlo!
Uzma ga uze
tko ovi uze;
ne vadi noi,
zao ti boi!

Mjesto radnje nije idealni pejza s kladencima, ve spilja u koju likovi dolaze kako bi
pobjegli od loeg ivota. ivot nije idilian, ve ispunjen strahom (od zle gospoe i
godinice). Takoer prostor Griule je prostor zarobljenosti koji ne prua utoite onima koji
tee za skladom, nego postaje mjesto nespokoja (Griula tri za vilom, a Omakalu na kraju
dopadne upravo pohotni starac). Griula obiluje kominim elementima kojima se postie
zabavljaka funkcija djela, a likovi sudjeluju u stvaranju dramske napetosti to je vidljivo u
34

Griulinim postupcima (kada se naivno dadne vili vezati, a nakon to shvati prevaru i cvili u
vrei svojom slatkorjeivou okree se Omakali) i aljivim prizorima (kada se Dragi naivno
oprata s Grubom stihovima Tvoj sam njekad bio, sad nijesam tvoj ni moj!, a kasnije joj se
iskreno ispovijeda).
Komediju situacije nalazimo u treem prizoru prvog ina u Griulinom i Grubinom razgovoru
u kojem se Griula Grubi obraa rijeima vilo vilice, tvoj rob, tvoj sluga, ali kada shvati da
govori Grubi (ije ime znai runa) trai da poe od njega, a lijepa da mu doe. Komino
proizlazi iz Griuline opsjednutosti enjom za enom pa upotrebljava svu svoju rjeitost
kako bi postigao cilj (Vile, gizdave vile, planinski razgovoru, slatke, dobre, drage, medene
jabuice vam rodile..). Smijena i lakrdijska je i posljednja scena u kojoj e Omakala
osloboditi Griulu iz vree, meutim to osloboenje na zadovoljstvo publike traje due jer
Omakala najprije istrauje od kuda dolaze glasovi, a kada shvati da su to Griulini jauci
odbija mu pomoi jer ju je ranije prevario, ali na kraju ponovno poputa pod njegovom
slatkorjeivou s razlikom da je ovaj put Griula odrao obeanje i uzeo Omakalu za svoju
domau.
S obzirom da se Dri u djelu bavi stvarnim ivotnim pitanjima (poloajem godinica u
drutvu, ponaanjem ondanje mladei, ljudskim slabostima i manama), izraz komedije
prikladniji je medij kojim e se obratiti sugraanima. Upravo likovi prikazani u trenucima
svojih slabosti i nagona izazivaju smijeh, meutim Dri u tome ne pretjeruje i ne pretvara
likove u karikature, ve na alegorian nain upuuje gledateljima poruku da je ovjek
nesretan kada trai ideale onkraj svijeta u kojem ivi te da prava ivotna srea stoji blie nego
to mislimo. Zakljuujem da je rije o dvojnom anru s elementima pastorale i komedije pa bi
Griulu mogli odrediti kao pastoralnu komediju ili kominu pastirsku igru.
8.4

PROLOZI DRIEVIH PASTORALA

Prolozi sadre izuzetno mnogo obavijesti, osvjetljavaju vaan aspekt dramske radnje, nude
interpretaciju koja ne bi proizila iz samoga teksta. Uz pomo prologa autor osigurava svojim
dramama znaenjski kontekst, daje uputu za gledanje i nudi vlastito miljenje o temeljnim
knjievnim pitanjima. Potonje ine Drievi prolozi u kojima se autor bavi poetikom svoga
djela (usp. Pavlii 1988: 149). U Tireni Dri pie dva prologa. Prvi prolog napisan je za
prvu izvedu 1549. godine, a drugi nastaje za ponovljenu izvedbu 1551. godine.
35

Drieva slava nije od poetka tekla glatko. Prvo izvedeno Drievo djelo jest izgubljena
komedija Pomet. Da je Pomet nastao prije Tirene Armin Pavi zakljuuje iz drugog prologa
negromanta Dugog nosa 6 u kojem progovara o dva djela, prvom iji je dramski prostor bila
Placa i drugom u kojem se radnja zbivala u zelenoj dubravi. Iako se ne moe sa sigurnou
tvrditi, u struci je prevladalo miljenje da je Dri u Pometu iznio odreenu drutvenu kritiku
pa je zbog toga stekao neprijatelje u Gradu. Koga i to je Dri javno kritizirao moemo samo
pretpostavljati. Milovan Tatarin smatra da nije bilo Pometa ne bi bilo ni Tirene iji prolog
moe pomoi u pojanjenju onoga to se dogodilo nakon Drieva kazalinog nastupa s
Pometom. Tirenom je Dri nastojao pokazati da zna pisati onako kako se pisalo u njegovo
doba, brani se od napada te stvara klasinu, ali opet inovativnu pastoralnu dramu u stihovima
(I sve se e to t`rieh govorit u pjesan!) (usp. Tatarain 2009: 143).
U prvom prologu izlaze likovi koji se ne oekuju: vlasi Vueta i Obrad. Sastavljen je od
nekoliko cjelina: susreta dvaju vlaha, pohvale Dubrovnika, njegovog blagostanja, pravednosti,
politikog poloaja, najave dramske fabule, opisivanja dubrave (leksikom uvrijeenim za
locus amoenus opisuje Rijeku dubrovaku kao arkadiju), prepriavanja sadraja, pohvale
Marina Dria, njegovih prethodnika i jednog suvremenika te zavrne apostrofe Dubrovnika.
Dri se stihovima Tko doma ne sidi i ne haje truda,/ po svietu taj vidi i naui svih uda brani
od napada da je uei u inozemstvu gubio vrijeme i daje do znanja da je njegovo ivotno, pa i
knjievno, iskustvo bitno drugaije. Uzrok nerazumijevanja moe biti i taj to je Dri na
dubrovaku scenu unio inovativne dramske tehnike (stvara scenski razvijeno djelo s veim
brojem likova i sloenim dramskim zapletom; povezuje glazbene elemente sa scenskom
izvedbom ime postie snaniji utisak kod gledatelja, uvodi plesne dionice i moreku) i
izvankazaline poruke. U prvom prologu Dri mnogo stihova posveuje sebi predstavljajui
se samouvjereno kao umjetnik dostojan pozornosti i ravnopravan pripadnik knjievne
republike. Ne ustruava se samodopadnih atributa nazivajui se mladiem i doivljavajui se
kao pjesnika (Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike/ da ljudem duh biesni od slasti tolike)

Ja to jesu tri godine, ako se spomenujete, putujui po svijetu srjea me dovede u ovi va estiti grad, i od

moje negromancije ukazah vam to umjeh. Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u as
glavom ovamo obrnuh i ukazah prid oima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu, od ta plakijer
imaste; i zahvaliste mi, i platu imah, to katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono to im se za
dobro ini. (Tatarin 2009: 145)

36

te istie da potjee iz stare kue Dri. elei vlastiti talent povezati sa slavom Grada na
vie mjesta kae:
Ki mu su na glavu stavili za ures
da ovu dravu proslavi do nebes,
taj sloi im e sad izabrana mlados
proslavit ovi grad i puku dat rados.

(usp. Tatarin 2009: 143-144).

Vuetinim velianjem starih pjesnika ika Menetia i Dore Dria kao slavnih Drievih
prethodnika te isticanjem pjesnikog umijea Mavra Vetranovia, uvode se autoreferencijalni
iskazi u drami. Prolog zavrava pozivom protagonista da pogledaju predstavu. Nakon prve
izvedbe Tirene Drievi neprijatelji ne staju optuujui ga da je plagirao djelo Mavra
Vetranovia, a Dri se brani u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu
stihovima:
Lupetvom ah time ne tvore me nikome
neznano er ime slavno bit more.

Napadi su bili toliki da mu u pomo priskae i sam Vetranovi pjesmom Pjesanca Marinu
Driu upomo u kojoj odbija tvrdnju da je on autor Tirene. Drugi prolog nastaje nakon
izvedbe djela 1549. godine te sadri mnogo autoreferencijalnih iskaza, autobiografskih
elemenata i podataka o izvedbi djela. Dri ponovo progovara o sebi, naglaavajui da je
pjesnik, ali bez tolike ogorenosti. Obrad i Pribat zatekli su se u kui u kojoj se priprema
raskona svadba gdje se oekuju glumci koji e uveliati pir. Obrad hvali mladenkin plemeniti
rod, njenu ljepotu te estitost mladoga para. Uvoenjem tih dvaju likova koji komentiraju
vieno, Dri mijenja stvarni prostor u prostor iluzije kreirajui tako kazalini prostor (usp.
Falievac 2009: 803).
U prolozima Dri raspravlja o stvaranju kazalinog prostora te brie granice zbilje i iluzije.
Pavao Pavlii u prvom prologu Tirene uoava tri dramaturke osobine: prolog je organiziran
kao dijalog, ima cjelovitu radnju i susret se ne zbiva na istom mjestu kao i sama radnja
(Vueta i Obrad susreu se u Dubrovniku, a radnja Tirene odvija se u dubravi, meutim djelo
37

se izvodi u Dubrovniku). Na taj nain Dri Vuetu i Obrada postavlja u zbilju iako se
likovi kasnije javljaju u djelu i tako istovremeno bivaju i stvarni i fiktivni. Tako dolazi do
umnaanja perspektiva. Zbilja se pojavljuje tako to se u prolog uvode stvarne osobe
(Meneti, Dri, Vetranovi) te se problematizira prostor za igru jer se vlasi as ponaaju
kao da su se sreli na dubrovakoj ulici, a as kao da su svjesni prisutnosti publike. Tradicija se
pojavljuje spominjanjem dubrovakih pjesnika te je ona u metatekstualnoj funkciji jer Dri
komentira svoje djelo i na taj nain govor o tekstu i sam postaje tekst koji moe stajati
zasebno. Pavlii ta tri motiva u prolozima: odnos umjetnike iluzije i zbilje, odnos prema
tradiciji i odnos prema samome sebi smatra obiljejima maniristike poetike. To nam
dokazuje koliko su sloena znaenja Drieve drame (usp. Pavlii 1988: 151-160).
U Veneri i Adonu Dri nije naznaio prologe, no s obzirom na to da se scena otkriva tek u
drugom prizoru, prvi funkcionira kao svojevrsni prolog u kojem ponovno do izraaja dolazi
Drieva namjera da zbivanja na sceni vee uz Dubrovnik. Tako Vukodlak spominje imena i
lokacije u Dubrovniku - Ploku ulicu, Rusu Milaicu i Orlanda, a recitira i puku zagonetku
Sedmi mu.
Griula zapoinje dvama prolozima odijeljenima glazbenim umetkom. U prvom Slava
Nebeska u stihovima blagoslivlja vladavinu iste Dijane i proljetni dan u kojem su se zdruila
dva mila, tj. Vlaho Sorkoevi i njegova zarunica. U drugom prologu pisanom prozom
Vila hvali mladoenju, gledateljima otkriva scenu, najavljuje radnju spominjui remetu i
njegovo smijeno udvaranje vilama, etiri kriposti i priistu Dijanu koja sa uenjem boj bije.
Ulogu scenske iluzije Dri naglaava u drugom prologu u vilinom govoru:
I ja sam sama dola sada ovdi za navijestit vam da su nae planine vee neg je va
grad, nae ravnine vee neg vae Pile; moemo vam ukazat kudije lov lovimo i koliko
daleko trke inimo. I sve to moemo se ukazat u malu mjestu.

S Marinom Driem renesansna je pastorala doivjela vrhunac u Dubrovniku, ali i u hrvatskoj

knjievnosti uope. Dri nasljeuje svoje prethodnike (Doru Dria, Mavra Vetranovia i
Nikolu Naljekovia), ali i siensku dramu. Osnovne karakteristike sienske drame, u kojoj
seljak poinje prodirati u pastoralnu grau (ali Drievi vlasi samo su djelomino nasljee
rustikalne ekloge jer posjeduju identitet koji im daje njihovo dubrovako podrijetlo), dijalekt
38

u knjievni jezik, a proza u stihove, nai emo u Drievim pastoralama. Meutim utjecaj
sienskih djela na naeg autora manji je od onoga kolikim se do sada smatrao (usp. Kouta
2008: 260). Dri unosi i svoje inovacije iskazujui tako vlastitu osobnost. Dri je iskoristio
sve potencijale kazalinog ina, osvijestio gledanje, stoga ispituje granice gledatelja i onoga
koji je gledan (umnaanje perspektiva u Veneri i Adonu), tj. problematizira kazalini tekst, a
specifian je i njegov odnos prema literaturi i zbilji jer publici osvjeuje teatarsku iluziju.
Njegovi likovi tragaju za savrenom ljepotom, a sam Dri tei izmirenju ideala i stvarnosti.
Osebujnost Drieve pastorale ine aluzije na negativne pojave u dubrovakom drutvu pa
tako autor kadto upuuje dobrodune kritike na raun neozbiljne mladosti i ljudskih slabosti
(Tirena) ili aludira na domae prilike, tj. okrutan odnos bogatih gospodara prema slugama
(Griula7, Venere i Adon). Osim odnosa meu ljudima u dubrovakom drutvu spominjanje i
aluzije na stvarne ljude (uro cjrevjar, kroja an Fidino, ile crjevjar, sentalija iz Garita,
Rusa Milaica) i lokalitete (Podmirje, Meu crevjare) pokazatelji su svakidanjeg
dubrovakog ivota. Drievi su pastiri realistiki ocrtani sa seljakim imenima i govorom
dubrovake okolice s obzirom na to da je svrha njegovih komada osim alegorije izazivanje
smijeha kod publike. Taj smijeh nije u funkciji parodije, ve publici prenosi moralnu poruku
da kada ljudi prijeu granicu koja im je odreena, postaju komini i rtve nesporazuma. Iako
Drieve pastorale nisu konvencionalne, pastoralni prizori jo uvijek ine jezgru njegovog
hibridnog komada, a o popularnosti njegovih pastirskih igara najbolje govore stihovi Mavra
Vetranovia u Pjesanci Marinu Driu upomo:
s razgovorom od pastira
da se udi sva dubrava,
od kud slados tak izvira,
kojoj nijedna nije zabava.
7

(33-36)

Leo Kouta smatra da se upravo u Griuli Dri udaljio od sienskih uzora jer mitoloki sloj djela odgovara

srednjovjekovnim mitolokim igrama razvijenim na svim europskim dvorovima. Dri uvodi i likove iz stvarnog
ivota, a to mijeanje stvarnih i idealnih likova mogao je vidjeti u tzv. venecijanskim mommarijama. Prema
Kouti lik godinice originalna je pieva tvorevina, a Omakalina kritika na uvjete ivota dubrovakih slukinja
sigurno je vjeran odraz dubrovake stvarnosti. Meutim motiv slukinje koja trai i nalazi svog gospodara bio je
poznat u Sienni. Starac Griula nije preuzet iz stvarnoga ivota, ve je rije o lakrdijskom tipu, on je senex
comicus uzet iz venecijanskih mima i pastoralnih komedija kakve pie Andrea Calmo (usp. Kouta 2008: 251258)

39

9.

POSLJEDNJI RENESANSNI PISAC PASTORALA - Antun Sasin

Antun Sasin (o. 1520.-1595.) posljednji je predstavnik8 dubrovake renesansne

pastorale zapoete u djelima Dore Dria, Mavra Vetranovia, Nikole Naljekovia, a koja
svoj vrhunac doivljava u pastirskim dramama Marina Dria. U dvjema Sasinovim
pastoralama, Flori i Filidi, nedvojben je utjecaj hrvatske pastorale (Dore Dria, Nikole
Naljekovia, Marina Dria).
Tako ve na poetku prvog ina Filide podsjea na eklogu Dore Dria Radmio i Ljubmir. I
ovdje Ljubmir naputa stado zbog vile, izrie ljubavnu tualjku nebesima (vik vazda u tuzi
ljuveni/ srdace moje jada eljahno u meni), a prijatelj Radoje (kod ore Dria Radmio)
nastoji ga vratiti na pravi put. Ljubav pastira prema vili ostvaruje se na konvencionalan
pastoralni nain: vila je u proljee blizu hladne bistre vode darovala Ljubmiru vijenac
nainjen od cvijea te ga rumenim licem, gizdavim hodom i zlatnom kosom smamila.
Ljubmir eli postati njezin sluga, odjeljuje se od svoga stada (Radoje mu ve dva dana uva
goveda) i ne sluajui savjete prijatelja (Radoje, strica Radovca, babe Jelae) skita se po
dubravi lijepu vilu itui. Meutim Sasinova je pastorala sloenija od Dorine, on uvodi
likove vlaha Radovca, babe Jelae, djeaka Ljubenka, kuma Stanca i seoskog kneza
Vukaina. Iako je radnja usmjerena na Ljubmirovu ljubav prema Filidi (s kojom se na sceni
susree samo jedanput), u sreditu dramske radnje jesu vlasi. Sasin ovdje uvelike slijedi
dramaturgiju Marina Dria pribliavajui pastoralni svijet komediji to potvruju kominorealistini elementi. Tako kum Stanac kritizira dananje mladie oarane vilom koji ostavljaju
stada da ih vukovi gone, zaboravljaju na obitelj, vinograd, vrt i njive, a nije blai ni prema
vilama koje srca kamena bjee od mladia dok su u dane njegove mladosti tanac vodile s
pastirima. Komino proizlazi iz savjeta babe Jelae koja predlae neka zaljubljenika vode k
vilenici da ga izlijei, a taj motiv nalazimo u Naljekovievoj Komediji I. Vukain pak
savjetuje neka zaljubljenika oene jer e ga ena ozdraviti od te ljubavi (isto predlae Radat
Stojni u Tireni), a Stanac neka ga batinom izlijee (Radat je na isti nain htio u Tireni izlijeiti
Miljenka).9 Utjecaj Marina Dria (osobito Tirene) najee se spominje u vezi s Filide zbog
8

Joanna Rapacka smatra da Filide oznaava kraj jednoga anra

Franievi Marin stoga Sasinove pastorale naziva igrama naljekovievsko-drievskoga tipa bez mnogo
izvornoga

40

postojanja dvaju svjetova (pastirskog i vilinskog) te mijeanja vlaha s mitolokim biima.

Meutim Sasinova je pastorala skromnija od Drieve, nema kominih prizora, primjedbi o
ljubavi, mladosti i starosti te enskom svijetu, stoga pojedini povjesniari knjievnosti ne
gledaju blagonaklono na nju (npr. Milorad Medini i Pavle Popovi predbacuju Sasinu to to u
Filide ne nalaze nita originalno jer je autor napisao pastoralu s njezinim konvencionalnim
zakonitostima: arkadijski krajolik, zatravljeni pastir, potraga za vilom, pokuaji razumnih da
opamete zaljubljenika, prepletanje vlakog i vilinskog svijeta) (usp. Tatarin 2009: 82). U
drami nema pravog zapleta, fabula je jednostavna, a radnja se svodi na razgovor o ljubavnim
jadima zaljubljenika.
Filide je napisana u tri ina dvostruko rimovanim dvanaestercem dok Flora ima sloeniju
strukturu, sastoji se od pet inova, ima dva ljubavna para, lik Kupida i vie vlakih susreta.
Flora zapoinje prologom pastira Miljenka o vilinoj ljepoti i ljubavi koja e obuzeti pastire
Miljasa i Radoja te satire Silvana i Silena. uma je prostor mnogobrojnih susreta ljubavnika i
mjesto je njihova zaljubljivanja. Pastir Miljas zaljubljuje se u vilu Floru, a Radoje osjea
ljubav prema vili Filidi. Silvano i Sileno zaljubljuju se u bezimene vile. U prvom inu u
sreditu je razgovor vlaha Vulee i Radata o tekim vremenima. U drugom inu opisan je
susret vlaha Silvana i vile koja vodi Kupida za ruku. U treem inu Silvano i Radoje opisuju
jedan drugome susret s vilom. Silvanu se nakon grmljavine stoka razbjeala po gori pa je
ostao prenoiti u njoj, a ujutro je na kladencu ugledao vilu dok je Rade nakon bezuspjenog
lova na jelena takoer ostao noiti u gori i ujutro ugledao vilu. U etvrtom inu susreu se vile
Flora i Filide koje hvale jedna drugu. Njihovog sjaja, dike i slave pune su planine i sve ove
dubrave, polja i ravnine. U vilinskom obliku dolazi Ljubav koja e svojom ognjenom
strijelom omekati njihova srca, stoga se sve zavrava plesom vila i satira, Milatovom
pjesmom i slavljenjem ljubavi.
Stavljajui u prvi plan seljaki svijet Sasin razbija idilinu atmosferu i u kominom ruhu
donosi prie o dubrovakoj svakidanjici. Tako vlah Radat govori o dvolinosti i nepravdi, a
Vulea se sloi s njime:
Zli su dni postali, ive se naopako;
ini se lupetvo, i svem zla mjera,
nenavidos, latvo, u svakom nevjera.

(213-215)
41

Na Dria podsjea i Radatov savjet da puste zaljubljenog pastira neka ogladni pa e se

opametiti. U posljednjem inu Radat govori kako mu je od vila drae meso, nisu mu mile jer
je ostario te iznosi poruku da se mladi trebaju veseliti s vilama, a nije primjereno da stari tre
za njima.
U Sasinovim pastoralama nailazimo na intermedije. Nakon prologa pjeva se pjesma Andrije
Zlatara ubranovia, nakon prvog ina poje se u lugu pjesma kojom se slavi Florina ljepota,
nakon drugog ina vila ponovno pjeva pjesmu Andrije ubranovia, nakon treeg ina opet se
poje u lugu. I u Filide se nakon najave radnje, tj. to u toj pjesni Sasin stari sloi pjeva
pjesma Andrije ubranovia (udim se ka sila) koja se nalazi u Zborniku Nike Ranjine.
Tona godina nastanka Sasinovih pastorala nije nam poznata, ali se sa sigurnou moe rei
da su nastale nakon pastorala Marina Dria, 80-ih godina 16. stoljea. Ne zna se jesu li se
izvodile, ali obje posjeduju didaskalije (osobito obilne u Flori) koje odaju prikazivake
namjere djela.

10. PRIJEVODI I PRERADE TALIJANSKIH PASTORALA

Nakon pastirskog stvaralatva Antuna Sasina koje se uvelike oslanja na djelo Marina
Dria, u renesansi ne nastaju nove originalne pastirske drame. Dubrovaki su pisci stoga
posegnuli za djelima talijanske pastorale koja se do svog konanog oblika razvila u drugoj
polovini 16. stoljea u djelima Tarquatta Tassa (1544.-1595.) Aminta i Giovannija Battiste
Guarinija (1538.-1612.) Vjerni pastijer. U Dubrovniku ih prevode Dominko Zlatari, Savko
Gueti Bendevievi i Frano Lukarevi Burina.
Tassovu Amintu s klasinim pastoralnim motivom neuzvraene ljubavi pastira Aminte prema
nimfi Silviji, prevodi u Padovi Dominko Zlatari (o. 1558.-1613.). Zlatari je svoj prijevod
nazvao Ljubmir pripovijes pastijerska. On je prvi u Europi Amintu preveo iz rukopisa i tiskao
u Veneciji 1580. godine. Zanimljiva je injenica da je njegovo izdanje tiskano godinu dana
prije originala na talijanskom jeziku. No, nezadovoljan prvim prijevodom (u posveti Mihi
Menetiu Matufiu naglaava kako mu je izostalo vrjemena) dotjerao je Ljubmira i
ponovno ga izdao 1597. godine, takoer u Veneciji. U novom izdanju Zlatari uvodi domau
terminologiju (predgovor, skazanje, govor) i pohrvauje sva imena, odnosno slijedei domau
42

tradiciju, glavnim likovima daje imena Radmio i Ljubmir, a Silvija postaje Dubrovka. Zlatari
pie slobodnim stihom kombinirajui osmerce, dvanaesterce i esnaesterce. Takoer koristi
stil dubrovake petrarkistike lirike. Koliko je Tassova pastorala odjeknula u hrvatskoj
knjievnosti vidi se po tome to ju je preradio i Savko Gueti Bendevievi (o. 1531.-1603.)
pod nazivom Raklica.
Za razliku od Zlataria koji se dosljedno drao originala, Savko Gueti Bendevievi u
Raklici odstupa od predloka smjetajui radnju u dubrovaki kontekst, uvodei dramska lica
Lovorka i Dubravka (aktivni u etvrtom inu kada povedu opsean razgovor o enama i na
svoj seljaki nain hvale drai priprostih seljakih djevojaka) koji su zajedno s Radmilom
zabrinuti za zaljubljenog Ljubmira. Bendevievi zanemaruje pastoralne norme jer se udaljio
od svog predloka. Poetni pastoralni ugoaj zamijenio je onim aljivim uvodei vlaki i
seljaki svijet (time je jo jednom dokazano kako je u dubrovakoj pastorali bio udomaen
svijet vlaha i seljaka), uvodei slojeve kominog, pukog, duhovitog ,erotskog i svagdanjeg,
zamijenjujui vile (kao ista bia) raskonim golim djevojkama u seljakom obliju (usp.
Paljetak 1999: 75). U posljednjem inu Tassove Aminte Aminta konano stjee naklonost
okrutne Silvije odlukom da poe u smrt i zbog toga mu ivot biva poteen. Bendevievi
Amintin zavretak u potpunosti preskae i stvara vlastiti kojim e se najvie udaljiti od
originala. Posljednji in nema vie veze s Tassovim, ve prikazuje zbivanja oko prave
seljake svadbe na kojoj sve vrvi od pjesme, plesa i veselja. Autor uvodi i muki i enski kor,
likove Remete, vilenjaka Miljasa i vatala koji se dosljedan svojoj prodrljivosti na kraju
obraa publici upozoravajui ju da svoju veeru ne namjerava podijeliti s njima i na taj nain
najavljuje zavretak drame (usp. Bogii 1989: 89). Zbog jezino-stilskih obiljeja i novih
dramskih lica Bendevievi e iznevjeriti original i svoj tekst pribliiti formi rustikalne drame
ili puke igre dok e se Zlatari pokazati boljim renesansnim prevodiocem iako je on ostao
samo na prepjevu. Mihovil Kombol nesumnjivo Zlatarieva Ljubmira smatra najuspjelijim
prepjevom u starijoj hrvatskoj knjievnosti.
Il pastor fido Giovannija Battiste Guarinija takoer brzo pronalazi svog prevodioca - Franu
Lukarevia Burinu (1541.-1598). Burina prevodi pastoralnu tragikomediju vrlo sloena
zapleta u pjesni slovinske 1592. godine, dvije godine nakon njena objavljivanja, stoga se
pretpostavlja da je to ujedno i najstariji prijevod Guarinijeva djela (usp. Batui 1978: 78).

43

Kasnije ju je preveo Petar Kanaveli, pod istim nazivom, 1688. godine. Lukarevi pastirskomitoloku igru koja se pribliava melodrami (glazba ima vanu ulogu) i tragediji, golemog
scenskog aparata, s osamnaest glumaca, preko 6 700 stihova, posveuje Gionu Gradiu.
Burina prati original, ali ponegdje izostavlja ili krati pojedine dijelove, npr. opise prirode,
osobne autorove refleksije i u skladu s domaom pastirskom tradicijom uvodi poznata imena
(Radmio, Ljubmir, Miona, Milat) i neka nova (Zagorka, Vojin, Nedjeljko, Raen).
Ne znamo jesu li se prijevodi i prerade talijanskih pastorala u Dubrovniku u 16. stoljeu
prikazivali, ali njihova je pojava omoguila da se u Dubrovniku pastoralni sloj odri na sceni i
prenese u razdoblje baroka u ovim djelima: Dubravki Ivana Gundulia, Atalanti Junija
Palmotia i pastirskim razgovorima Matije Petra Katania, Ivana Bunia Vuia i Ignjata
urevia.

11. ZAKLJUAK
Pastoralna knjievnost stoljeima je u hrvatskoj knjievnoj prolosti postojala kao
jedan od najpopularnijih knjievnih oblika. Jedan od razloga tome zasigurno jest idilinost
ivota kojoj tee likovi pastirskih drama. Pastorale se bave jednom od temeljnih tenji
svakoga ovjeka tenjom za sreom. Ljudska potreba za bijegom u svojevrsnu idilu je
bezvremenska, a ivot u dubravi predstavlja tu idilu. U renesansnim pastoralama idilu
predstavlja skladan i sretan ivot u suglasju s prirodom, nepomuen ivot ispunjen sreom,
veseljem, pjesmom i plesom. Priroda postaje simbolom slobode, sree i utjehe, stoga se
upravo njoj obraaju zaljubljenici u pastoralama, npr. Griula rijeima Goro pusta, goro i
gluha, tebi govorim, tebi se tuim, er ljudi ogluhoe, u Tireni Ljubmir u svojoj tualjci Bolje
je, vaj, meni prieku smrt sad zvati/ u gori zeleni ka mi se ce ozvati/ ka me ce izbavit ljuvene
gorkosti/ a mira dobavit i vjecne radosti (343-346) ili satir kojeg takoer mue ljubavni jadi
O zeleni luzi, o vode studene/ u ljuvenoj tuzi pomozte sad mene..mnokrat ste ljuvenim utoite
bili/ i granam zelenim radosti njih krili (1361-1369). Radnja pastorala najee je smjetena u
idealan krajolik koji se sastoji od nekoliko prepoznatljivih obiljeja: to je proplanak u kojem
vlada vjeno proljee, sunce ga u zoru obasipa svojim zrakama, polja su ureena travom i
raznolikim opojnim cvijeem, a u zelenoj umi nalazi se izvor bistre vode (locus amoenus) na

44

kojem se satiri i pastiri zaljubljuju u nimfe. U takvom pejzau sve je podreeno plesu, pjesmi,
veselju i ljubavi. Idilino vienje prirode kao mjesta uitka, mira, sree i arkadijskoga ugoaja
osnovno je obiljelje pastirskih drama. Smisao pastorale jest svojevrsni eskapizam, bijeg iz
urbane, civilizirane sredine i svijeta stvarnosti u idilian krajolik netaknut civilizacijom. Zbog
potrage za idealnim ivotom, vjenom sreom i ljubavlju pastorala se esto naziva i idilom.
Hrvatska pastorala razvija se netom nakon talijanske, stoga nailazimo na njezin utjecaj u
djelima hrvatskih renesansnih pisaca pastorala (J. Sannazaro, B. Taccone, A. Poliziano, T.
Tasso, G. Guarini) koji se oituje u preuzimanju temeljnog motiva pastorale (nesretnog
zaljubljenika, potrage za vilom, arkadijskog ugoaja). S druge strane autohtonost nae
pastorale istie se uvoenjem domaih hrvatskih imena (Radmio, Ljubmir, Dragi),
specifinim folklornim ugoajem, pastirima koji imaju svoje obiaje i jezik, a seljaci nisu
izvrgnuti ruglu, ve se njihove mane prikazuju dobroudnim humorom. Pastorale Nikole
Naljekovia i Mavra Vetranovia opeg su domoljubnog karaktera u kojima se progovara o
srei to Dubrovnik ivi u miru i slobodi. Dubrovnik je stalan i u pastoralama Marina Dria
koji ga slavi u Tireni te opisuje drutvene prilike Grada i okolice (opisuje odnos selo-grad,
odnose u dubrovakoj obitelji, poloaj slukinja te odnos stari-mladi).
Pastirska je drama bila iznimno popularan anr u hrvatskoj renesansnoj knjievnosti kada i
nastaje, a svoj vrhunac doivljava u djelima Marina Dria koji se prologu Skupa pravda to
veeras ne prikazuje pastoralu, nego komediju i istie da Tirenu nije sloio za stat zaludu,
ve za ajardat prijatelje. Da je pastorala imala znaajni literarni domet u renesansi,
potvruju imena velikih pisaca koji su se okuali u toj dramskom anru (Mavro Vetranovi,
Nikola Naljekovi, Marin Dri). Za njezinu dobru prihvaenost zasluni su unutarknjievni
(oslanjanje na antiku i talijansku tradiciju) i izvanknjievni razlozi (pokuaj bijega iz
stvarnosti u idilian arkadijski prostor kojemu je svatko od nas jednom teio).

45

SAETAK
Pastoralna knjievnost afirmirala se jo u razdoblju antike knjievnosti. Grki pjesnik
Teokrit (oko 310.-245. p.n.e) pie Idile, tj. pastirske pjesme s tematikom iz pastirskog ivota i
ljubavi. Teokritovu tradiciju nastavlja rimski pjesnik Vergilije (70.-19. p.n.e) svojim
Bukolikama ili Eklogama. Pojam pastoralnog vezan je uz idilian pastirski ivot u
arkadijskom

ugoaju,

skladu

prirodom.

U hrvatskoj

se

knjievnosti,

u rasponu od 15. do 18. stoljea, pastoralno realiziralo u mnogim anrovima. Ovaj se rad bavi
pastoralom kao pastirskom dramom, tj. anrom nastalim u Italiji krajem 15. stoljea
namijenjenom scenskom izvoenju. Bitna obiljeja pastorale jesu opis ljubavnog ivota
pastira, tj. ljubav pastira prema vili, vila kao objekt udnje, sredinje mjesto jest locus
amoenus, izvor vode na kojem ive vile i gdje se sreu prirodno i natprirodno, radnja se
odvija u idilinom, arkadijskom okruenju, bije se boj izmeu suparnika, ponekad vila umire
te na kraju uskrsne. Ispod pastoralnog vela kadikad su skrivena razliita drutvena i moralna
znaenja. Pastoralnu knjievnost u hrvatskoj knjievnosti utemeljila je pastorala Radmio i
Ljubmir Dubrovanina Dore Dria (1461.-1501). Mavro Vetranovi (1482.-1576.) pie
pastirske igre Lovca i vilu i Istoriju od Dijane, Nikola Naljekovi (1505.-1587.) autor je
etiriju pastirskih drama: Komedije I., Komedije II., Komedije III. i Komedije IV. Osebujnu
varijantu pastoralnog anra ostvario je Marin Dri (1508.-1567.) prepletanjem idilinog
svijeta pastira sa svijetom seljaka u pastorali Tireni. Dri je napisao jo dvije pastirske drame
Venere i Adon i Griulu. Griula je primjer netipine pastorale, tovie ona se u njoj
dekonstruira. Antun Sasina (oko 1520.-1595.) pie dvije pastirske drame - Floru i Filide. U
renesansi se piu i prijevodi i prerade talijanskih pastirskih igri: Domniko Zlatari (1558.1613.) pie Ljubmira - prijevod Aminte; Sabo Gueti Bendeevi (1531.-1603.) Raklicu preradu Aminte; Frano Lukarevi Burina (1541.-1603.) Vjernog pastijera - prijevod djela
Pastor fido.

Kljune rijei: drama, pastorala, renesansa, Dubrovnik, Marin Dri

Keywords: drama, pastoral, renaissance, Dubrovnik, Marin Dri

46

POPIS LITERATURE
1. BATUI, Nikola (1978) Povijest hrvatskoga kazalita. Zagreb: kolska knjiga.
2. BOGDAN, Tomislav (2009) Driev antipetrarkizam. U: Marin Dri - svjetionik
dubrovake renesanse: zbornik radova s meunarodnoga znanstvenog skupa, (Pariz,
23.-25. listopada 2008.): 61-78. Zagreb: Disput.
3. BOGII, Rafo (1971) Nikola Naljekovi. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti
i umjetnosti.
4. BOGII, Rafo (1989) Hrvatska pastorala. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
5. BOJOVI, Zlata (2009) Drievi likovi kao nosioci ideja. U: Marin Dri - svjetionik
dubrovake renesanse: zbornik radova s meunarodnoga znanstvenog skupa, (Pariz,
23.-25. listopada 2008.). Zagreb: Disput.
6. ALE, Frano (1971) Marin Dri. Zagreb: kolska knjiga.
7. ALE, Frano (1979) Djela / Marin Dri. Zagreb: Sveuilina nagrada Liber.
8. DRI, Dore (1968) Radmio i Ljubmir U: Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Knjiga
5, Zbornik stihova i proze XV. i XVI. stoljea. Zagreb.
9. DJAMI, Antun (1968) Dva pastirska prizora Mavra Vetranovia. Zagreb: Izdavaki
zavod Jugoslavenske akademije.
10. FALIEVAC, Dunja (2009) Arkadija. U: Leksikon Marina Dria. Uredili: Milovan
Tatarin, Slobodan Prosperov Novak, Mirjana Mataija, Leo Rafolt. Str. 27.-31. Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
11. FALIEVAC, Dunja (2009) Tirena. U: Leksikon Marina Dria. Uredili: Milovan
Tatarin, Slobodan Prosperov Novak, Mirjana Mataija, Leo Rafolt. Str. 803.-807.
Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
12. FALIEVAC, Dunja (2010) Tema bijega u staroj dubrovakoj knjievnosti. Dani
hvarskoga kazalita. Graa i rasprave o hrvatskoj knjievnosti i kazalitu, Vol.36
No.1 Travanj 2010. Str. 11.-46.
47

13. FRANIEVI, Marin (1983) Povijest hrvatske renesansne knjievnosti. Zagreb:

kolska knjiga.
14. HUSI, Snjeana (2008) Antipretrarkizam Marina Dria suprotiv ljudima nahvao. U:
Putovima kanonizacije. Zbornik radova o Marinu Driu 1508-2008: 688-703.
Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
15. KOMBOL, Mihovil (1945) Poviest hrvatske knjievnosti. Zagreb: Matiin tiskarskonakladni zavod.
16. KOUTA, Leo (2008) Siena u ivotu i djelu Marina Dria. U: Putovima
kanonizacije. Zbornik radova o Marinu Driu 1508-2008: 220-262. Zagreb: Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti.
17. LUKAREVI BURINA, Frano (1878) Vjerni pastier. U: Djela Frana Lukarevia
Burine, Stari pisci hrvatski, Knjiga 11, urednici: epi Stjepan, Raki Franjo. Zagreb:
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
18. MUHOBERAC, Mira (2008) Flora. U: Leksikon hrvatske knjievnosti: djela. Uredili:
Dunja Detoni-Dujmi, Ana Lederer, Tea Beni-Rimay, Jagna Poganik, Davor alat,
Darko Novakovi, Dunja Falievac, Julijana Matanovi. Str. 183. Zagreb: kolska
knjiga.
19. MUHOBERAC, Mira (2008) Filide. U: Leksikon hrvatske knjievnosti: djela. Uredili:
Dunja Detoni-Dujmi, Ana Lederer, Tea Beni-Rimay, Jagna Poganik, Davor alat,
Darko Novakovi, Dunja Falievac, Julijana Matanovi. Str. 180. Zagreb: kolska
knjiga.
20. NALJEKOVI, Nikola (1873) Komedija I, II, III, IV. U: Pjesme Nikole Dimitrovia
i Nikole Naljekovia, Stari pisci hrvatski, Knjiga 5, priredili: Vatroslav Jagi i Gjuro
Danii. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
21. PALJETAK, Luko (1999) Guetieva Raklica sljednica Tassove Silvije. U: Hrvatske
teme. Str. 74.-88. Dubrovnik: Matica hrvatska Dubrovnik.
22. PAVEKOVI, Antun (2012) Mavro Vetranovi. Zagreb: Ex libris.

48

23. PAVLII, Pavao (1988) Drievi prolozi. U: Poetika manirizma. Zagreb: August
Cesarec.
24. PAVLII, Pavao (2009) Pastorala ili pastirska igra. U: Leksikon Marina Dria.
Uredili: Milovan Tatarin, Slobodan Prosperov Novak, Mirjana Mataija, Leo Rafolt.
Str. 575.-576. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
25. PROSPEROV NOVAK, Slobodan (1975) Dramska svijest Dore Dria. U:
Dubrovaki eseji i zapisi. Str. 5-17. Dubrovnik: Centar za drutvene djelatnosti
omladine Dubrovnik.
26. PROSPEROV NOVAK, Slobodan (1977) Teatar u Dubrovniku prije Marina Dria.
Split: akavski sabor.
27. PROSPEROV NOVAK, Slobodan, LISAC, Josip (1984) Hrvatska drama do
narodnog preporoda. Split: Logos.
28. PROSPEROV NOVAK, Slobodan (1997) Povijest hrvatske knjievnosti. Knj. 2, Od
humanistikih poetaka do Kaieve ilirske gramatike 1604. Zagreb: Izdanja
Antibarbarus.
29. RAPACKA, Joanna (1998) Zaljubljeni u vilu: studije o hrvatskoj knjievnosti i kulturi.
Split: Knjievni krug.
30. SASIN, Antun (1888) Flora, Filide. U: Djela Petra Zorania, Antuna Sasina, Savka
Guetia Bendevievia, Stari pisci hrvatski, Knjiga 16, Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.
31. VELEC, Franjo (1968) Komiki teatar Marina Dria. Zagreb: Matica hrvatska.
32. TATARIN, Milovan (2009) Dva prologa Tirene. U: Prostor u jeziku; Knjievnost i
kultura ezdesetih: zbornik radova 37. seminara Zagrebake slavistike kole. Zagreb:
Filozofski fakultet, Zagrebaka slavistika kola, Hrvatski seminar za strane slaviste.
33. TATARIN, Milovan (2009) Griula. U: Leksikon Marina Dria. Uredili: Milovan
Tatarin, Slobodan Prosperov Novak, Mirjana Mataija, Leo Rafolt. Str. 281.-290.
Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
49

34. TATATRIN, Milovan (2009) Naljekovi Nikola. U: Leksikon Marina Dria.

Uredili: Milovan Tatarin, Slobodan Prosperov Novak, Mirjana Mataija, Leo Rafolt.
Str. 533.-534. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
35. TATARIN, Milovan (2009) Rekonstrukcija drame Filide Antuna Sasina. Graa i
rasprave o hrvatskoj knjievnosti i kazalitu. No. 37. Svibanj 2010. Str. 79.-128.
36. VETRANOVI, Mavro (1982) Historija od Dijane. U: Forum: asopis Razreda za
suvremenu knjievnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. God. 21, knj.
43, br. 1-3., str. 116.-132. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
37. VODNIK, Branko (1913) Povijest hrvatske knjievnosti. Knj. 1, Od humanizma do
potkraj XVIII. stoljea. Zagreb: Matica hrvatska.
38. ZLATARI, Dominko (1899) Ljubmir pripovijes pastijerska. U: Djela Dominka
Zlataria, Stari pisci hrvatski, Knjiga 21, priredio: P. Budmani. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.

50