BOIJA PRAVDA ('Adle ilahi)

Murteza Mutahhari

Uvod
Vrijeme u kojem ivimo, gledano sa religijskog aspekta, a pogotovo za mlade generacije,
jeste krizno vrijeme; puno nedoumica i tjeskoba, a pogotovo za mlade narataje. Savremeno
doba je nametnulo itav niz pitanja i dvoumljenja, te iznova otvorilo neka ve zaboravljena i
zapostavljena pitanja.
Da li treba aliti i tugovati za ovakvim vremenom, ispunjenim sumnjama i znatieljom s
kojima se ponekad i pretjeruje?
Po mom miljenju nije potrebno! Sumnja je preduvjet sigurnosti; pitanje je uvjet postizanja
cilja, a nemir i tjeskoba uvod u mir i spokoj. Sumnja je dobra i potrebna kao usputna stanica,
ali ne i kao krajnja odredite. Islam, koji ovjeka toliko poziva na razmiljanje i postizanje
sigurnosti, uzgred mu daje do znanja da je njegovo prvotno stanje sumnja, neznanje i
nedoumica, te da to svoje stanje, posredstvom jednog ispravnog poretka misli i razmiljanja,
treba pretvoriti u stanje sigurnosti i nepokolebljive spoznaje.
Jedan filozof je rekao: Dovoljna ti je korist od naih [filozofskih] kazivanja to to te ona
bacaju u nedoumicu i postavljaju ti pitanja pa te onda tjeraju na razmiljanje i nalaenje
rjeenja!
Sumnja jeste nemir, ali svaki nemir nije obavezno bolji od spokoja. ivotinja, naprimjer, ne
sumnja, ali da li to znai da se izdigla do razine pravog vjerovanja? Takav spokoj je naivan
spokoj koji je ispod razine sumnje, dok je spokoj onih koji su postigli sigurnost iznad te
razine.
Osim malog broja onih koje je Bog pomogao, ostali su prolazili kroz stanje sumnje pa tek
onda stigli do nepokolebljivog vjerovanja i sigurnosti. Dakle, nae vrijeme ne treba smatrati
nazadnim i izopaenim samo zato to je razdoblje sumnji sumnji i nedoumica. Jasno je da ova
vrsta sumnje nije prostija od naivnog duevnog spokoja s kojm se ovjek esto susree.
Za aljenje je injenica da sumnja ovjeka ne podstie na traganje za istinom ili da
potekoe drutva ne pokrenu njegove pripadnike da na sebe preuzmu odgovornost
pronalaenja rjeenja.
*
Jo od prije dvadesetak godina, otkako je moja malenkost uzela pero u ruke i otkako se
poela se baviti pisanjem, jedina stvar koju sam u svim spisima postavio za cilj bilo je traenje
rjeenja i davanje odgovora na pitanja koja se u naem vremenu nameu u vezi islama.
Pisao sam u podrujima: filozofije, sociologije, morala, etike, prava i historije. Iako se ova
pisanja tematski razlikuju, ipak je njihov glavni cilj bio samo jedan.
Sveta islamska religija nije spoznata. Istina o islamu tokom vremena u oima naroda je
iskrivljena i osnovni razlog bijega nekih ljudi od islama jesu upravo pogrena uenja koja se u
ime islama podastiru ljudima. Ova sveta religija trenutno zadobija najtee udarce upravo od
strane onih koji tvrde da je brane i podravaju. Zapadno imperijalistika agresija sa svojim

vidljivim i nevidljivim pijunima, s jedne strane, te sputanost ili osjeanje krivice mnogih
zatitnika islama u naem vremenu s druge, doveli su do pojave da islamska misao na
razliitim poljima, od osnovnih vjerovanja pa sve do formi njegovog ispovijedanja, bude
predmetom agresije i napada. Stoga je moja malenkost vidjela sebe obaveznom da, u
granicama svojih mogunosti, na ovom polju ispuni svoju dunost.
Ovdje bih napomenuo, kao to sam to inio i u nekim drugim svojim djelima, da se naa
religijsko-izdavaka djelatnost, s obzirom na razinu ureenosti, nalazi u nezavidnom
poloaju. Zanemarimo li neka djela i knjige koje su iz temelja tetne i sramotne, nai emo da
i naa vrlo korisna djela nisu unaprijed isplanirana, tj. nisu nastala na osnovi potreba i
redoslijeda vanosti; svako po svom vlastitom ukusu pie i objavljuje ono to sam smatra
korisnim. Koliko je pitanja o kojima je neophodno da se pie, a nema ni jedne knjige napisane
o njima, dok se o nekim pitanjima malovanim redovno izdaju nove knjige, iako nema
nikakve potrebe za njima.
U ovom pogledu smo poput zemlje koja nema drutveno utemeljenu privredu, pa svako
proizvodi ili uvozi iz inostranstva ta mu je volja, bez prethodnog planiranja nadlenih
organa koji bi, prema dravnim potrebama, odredili koliinu proizvodnje ili uvoza robe.
Drugim rijeima, sve je preputeno sluaju. Jasno je da e u takvim okolnostima neke robe
biti previe, dok neke uope nee biti na tritu.
Rjeenje ovog pitanja je vrlo jednostavno. Primarno jezgro ovog reformatorskog posla
moe initi saradnja i sporazumijevanje odgovarajuih autora i uenjaka.
Ali, naalost, mi smo tako zaljubljeni u svoje metode da svako od nas misli da je jedini
pravi nain onaj koji je sam pronaao. Nekim autorima sam ovo i predlagao; meutim,
umjesto da prihvate, oni bi se vrijeali i moj prijedlog uzimali kao neku vrstu osporavanja
njihovog metoda.
Moja malenkost nipoto ne tvrdi da su najpotrebnije teme koje je sama odabrala i o kojima
je pisala. Jedino to tvrdi jeste da nije zanemarila naelo da, u okvirima vlastitih mogunosti,
rjeava sloena islamska pitanja i da ih, koliko god je to mogue, predstavlja onakvim kakva
jesu. Ukoliko nije u stanju sprijeiti praktina odstupanja, onda se barem moe boriti protiv
idejnih zastranjenja, a pogotovo je vano raspravljati pitanja koja su postala oruje u rukama
protivnika islama, uvaavati pravilo vanije od vanijeg u najmanju ruku po vlastitoj
ocjeni.
U posljednje tri-etiri godine, velik dio svoga vremena posvetio sam islamskim pitanjima
vezanim za enu i njena prava; veina radova na ovu temu objavljeno je u vidu lanaka u
asopisima i novinama, ili pak u obliku knjige.
Ovim pitanjima sam se posvetio zato to sam uoio da ta zastranjenja nisu ograniena
samo na praksu, ve je stvar takva da jedna skupina profesora u kolama i pisaca u njihovim
knjigama, islamski stav o eni i njenim pravima i dunostima predstavlja na pogrean nain,
a onda po pravilu sam ubij, sam oplakuj, iste te stavove uzima kao sredstvo propagande
protiv islama, dok u isto vrijeme nae muslimanske mase, naalost, uope nisu upuene u
islamsku logiku oko ovih pitanja, kao, uostalom, oko mnogih drugih pitanja. Stoga su uspjeli
da mnogi muslimani postanu razoarani u islam. To je bio razlog to sam smatrao
neophodnim da logiku islama na ovom segmentu i takvima dam do znanja da ne samo da se
ne moe nai nikakvog nedostatka u islamskoj logici, ve je snano potkrijepljena i
argumentovana logika islama o eni i njenim pravima i dunostima najbolji dokaz njene
originalnosti, autentinosti i nadnaravnosti.

*
Ono to mogu rei o raspravama koje se vode u ovoj knjizi jeste injenica da su sve one
birane i nijedna od njih nije sluajno pomenuta. To su pitanja koja mi postavljaju razliite
skupine ljudi, a naroito mlai narataji. Ono to sam naveo u ovoj knjizi ustvari je jedan
openit odgovor svima onima koji su mi vie puta na ovu temu postavljali pitanja. Pitanja su
bila toliko brojna da se ukazala potreba za jednim openitim odgovorom.
Navedene rasprave imaju kako tradicionalni tako i intelektualni aspekt. Jasno je da su
rasprave s tradicionalnog aspekta potkrijepljene ajetima i hadisima. S druge strane, sa
intelektualnog aspekta raspravi bi bilo mogue pristupiti putem dva metoda: teolokog i
filozofskog. Ali poto argumentacionu dispoziciju teologa u ovakvoj vrsti rasprava ne drim
ispravnom, ve dispoziciju islamskih teozofa, openito sam nastojao da zaobiem tu metodu
i da se koristim metodom teozofa. Gdje god je bilo potrebno, ukazivao sam na dispoziciju
teologa, a ponekad i neke druge dispozicije, poput one od tradicionalista i senzualista.
Upueni znaju da islamski teozofi za razliku od teologa u teolokoj tematici nisu
otvorili pitanje zvano pravda. Miljenja teozofa o ovom pitanju treba iznjedriti iz ostalih
njihovih rasprava. Stoga mi ova rasprava nije bila nimalo jednostavna.
Meu djelima teozofa do sada nisam naiao na poslanicu, lanak ili neko poglavlje knjige
u kojem bi direktno bio postavljen problem Boija pravda i na teozofski nain raspravljana
ova tema. IbnunNediim u El-Fehrest-u pie: Ja'qb ibn Ishk Kindi je napisao jednu
poslanicu o Boijoj pravdi.
Ne znam da li ova poslanica jo uvijek postoji? A ne znam ni kojom metodom ju je on
napisao. Neki teozofi, poput Hde Nasiiru-d-Diin Tusija teolokom metodom zavravali su
ovu raspravu, ali ako cijenimo po njihovim teozofskim miljenjima, treba rei da im je bila
namjera retoriko, a ne demonstrativno dokazivanje.
Ja'qb ibn Ishk Kindi najstariji je islamski filozof, a poto je Arap, poznat je kao Filsful
Arab [Arapski filozof]. Malo je mogue da je on raspravljao u teolokoj metodi, vjerovatnije
je da je raspravljao u filozofskoj.
Nedavno sam od jedne istaknute linosti uo da je veliki islamski filozof, Ibn Sina, napisao
malu poslanicu na ovu temu i to kao odgovor na pitanje koje mu je na tu temu bilo
postavljeno, ali moja malenkost, naalost, jo uvijek nije dospjela do te poslanice ili lanka.
Uprkos nedostatnosti teozofa u pogledu razmatranja ovog pitanja, teolozi su, kao rezultat
posebnih religijsko historijskih povoda, raspravu o Boijoj pravdi uzeli kao svoju glavnu
raspravu. Rasprava o pravdi je u teologiji vremenom postala tako principjelna da su se
islamske grupe po njoj prepoznavale.

Prisila i sloboda izbora

U historijskim izvorima nalazimo da teoloke rasprave poinju u prvoj polovini prvog
stoljea po Hidri. Najstarija teoloka rasprava je, izgleda, ona o prisili i slobodi izbora.
Rasprava o prisili i slobodi izbora je u prvom redu humanistika, pa tek onda bogoslovna i
prirodoslovna. Sa stanovita sa kojeg je ljudsko bie predmet rasprave, tj. da li je slobodno ili
prisiljeno, ovo je rasprava humanistike naravi, a sa stanovita u kojem se na drugoj strani
ovog pitanja nalazi Bog ili priroda, tj. da li su Boija volja i odredbe, ili obavezujui inioci

uzrono-posljedinog poretka prirode ovjeka ostavili slobodnim ili ga primorali, ulazimo u

jednu bogoslovnu ili prirodoslovnu raspravu. A poto je to, u svakom sluaju, jedno
humanistiko pitanje i tie se ovjeka i njegove sudbine, moda ne postoji niko ko je iole
upuen u nauna i filozofska razmiljanja, a da sebi nije postavio ovo pitanje, kao to nema
nijedne zajednice koja je ula u neku od razina promiljanja, a da nije razmatrala ovo pitanje.
U islamskom drutvu koje je, iz mnogo razloga, vrlo brzo ulo u fazu naunog
razmiljanja, nezaobilazno pitanje bilo je, izmeu ostalih, i pitanje prisile i slobode izbora.
Nema potrebe da tragamo za nekim drugim uzrocima brzog iskrsavanja ovog pitanja u
prvom stoljeu; njegova pojava u islamskom svijetu je posve oekivana jer u protivnom nalo
bi se mjesto pitanju: Kako se u jednom takvom drutvu ovakvom pitanju nije posvetila
panja?
Islamsko drutvo je bilo religijsko drutvo i u vjerskoj knjizi muslimana, tj. u Kur'anu,
nailazimo na mnoga pitanja vezana za prisilu i slobodu izbora i, Boije odreenje i sudbinu
(kada i kadr), nagradu i kaznu. Pomna panja muslimana usmjerena ka promiljanju o
kur'anskim ajetima, to je sam Kur'an isticao, neizostavno je dovela do rasprave o prisili i
slobodi izbora..
Pitanje pravde

Rasprava o slobodi i prisili, sama po sebi, dovela je do rasprave o pravdi zato to postoji
izravna veza izmeu slobode i pravde, s jedne i prisile i nepravde, s druge strane. Drugim
rijeima, , obavezivanje i nagrada, odnosno kazna za ovjeka dobijaju smisao samo u sluaju
postojanja slobodne volje. Ukoliko ovjek ne bi bio slobodan i ako bi spram Boije volje ili
prirodnih inilaca bio svezanih ruku i bio pod prinudom, tada bi obavezivanje, nagrada i
kazna izgubili svaki smisao.
U ovom pitanju islamski teolozi dijele se u dvije skupine: jedna je u samom poetku
nazvana mu'tezilije i zastupa pravdu i slobodu, a drugu ine tradicionalisti, koji su poslije
prozvani e'arijama i zagovaraju prinuenost i prisilu. Naravno, protivnici naela pravde nisu
izriito kazali da poriu Boiju pravdu, jer Kur'an asni, u koga obje skupine vjeruju,
nedvojbeno odrie bilo koji vid nepravde a dokazuje Boiju pravdu. Oni su Boiju pravdu
tumaili na jedan poseban nain, tvrdei da pravda po sebi nije zbilja koju je mogue
unaprijed odreditii potom je uzeti kao mjerilo Boijih djela. Procjena i vrednovanje Boijih
djela kau oni ustvari znai jednu vrstu nametanja obaveze i dunosti Bogu, te
uslovljavanje i ograniavanje Njegove volje. Zar je mogue Boijem djelu pretpostaviti zakon i
onda uiniti da taj isti zakon vlada Njime i Njegovim djelima? Svi zakoni su proistekli od
Njega i Njemu su podreeni. On je Neogranieni Vladar svega i bilo kakav vid podreenosti
u suprotnosti je sa sveobuhvatnom prevlau i prvenstvom Boije Svete Biti. To to je Bog
Pravedan, ne znai da slijedi unaprijed postavljene zakone pravednosti, ve injenicu da je On
sam izvor pravde. Drugim rijeima: da je ono to On ini ista pravda, a ne ono to je pravda
da On i ini. Pravda i nepravda slijede Boijem djelu, a ne prethode mu.. Pravda nije mjerilo
Boijeg djela, ve je Boije djelo mjerilo pravde. Ono to Husrev ini slatko je.
Mu'tezilije, za razliku od a'erija, a u svojstvu branitelja pravde, kau da je pravda sama
po sebi jedna injenica i da na Gospodar, budui da je Mudar i Pravedan, svoja djela ini po
mjerilima i kriterijima pravde. Kada uzmemo u razmatranje bilo koje djelo kao takvo, bez
obzira na to da li je ono predmet genetike ili legislativne volje Istinske Biti, nalazimo da se
neka djela u biti razlikuju od nekih drugih. Neka djela su u svojoj biti pravedna, kao to je

nagraivanje dobroinitelja, dok su neka u svojoj biti nepravda, kao to je kanjavanje

dobroinitelja. Poto se djela u svojoj biti meusobno razlikuju i poto je Sveta Preuzviena
Bit apsolutno dobra, savrena, mudra i pravedna, svoja djela ini po mjerilima i kriterijima
pravde.

Bit lijepog i runog

Ovdje se neizbjeno namee drugo pitanje, koje je ustvari otvara iri kontekst pitanja
pravde, a to je ljepota i runoa djela u njihovoj biti. Da li su djela u svojoj biti, openito,
lijepa ili runa? Da li su, naprimjer, istinoljubivost i povjerenje, dobroinstvo i slina djela u
svojoj biti dobra i obavezujua? A la, nepovjerenje i slino u svojoj biti runa i nepoeljna?
Da li osobine poput dobrote i dostojanstva predstavljaju jedan niz stvarnih i sutini osobina, i
da li svako djelo, bez obzira na njegovog vrioca i bilo kakvu objektivnu okolnost, samo po
sebi ima neku od ovih osobina, a njenu suprotnost ne posjeduje, ili su ovo ipak samo
zdogovorne i konvencionalne prirode?

Neovisni umni sudovi postulati

Kada je doao na red govor o sutinskim osobinama djela, samim tim i razum je dobio
ulogu u otkrivanju tih osobina. Ova rasprava postavljena je tako da je izneseno pitanje o tome
da li je razum u shvatanju ljepote i runoe stvari neovisan, tj. da li je u stanju da ih sam
razumije i razlui jedne od drugih, ili mu je potrebna zakonodavna uputa? Zato je bit lijepog i
runog djela prozvana jo i razumskom ljepotom i runoom.
Mu'tezilije su vatreno podrale ljepotu i runou koja proistie iz biti djela i razuma te
afirmisale neovisne razumske sudove ili postulate, rekavi da mi sasvim jasno vidimo da
su djela u svojoj biti razliita i da jasno vidimo da na razum, bez potrebe za vjerozakonskom
uputom, shvaa te nedvojbene injenice.
E'erije su, meutim, upravo onako kako su postupile s pravdom, kao sutinskom i
pretpostavljenom osobinom, porekli unaprijed odreenu sutinsku i intelektualnu ljepotu i
runou djela. Oni su lijepe i rune stvari, kao prvo, uzeli relativnim, tj. pojavama koje su
posljedica posebnih prilika ili su pak nastale pod uticajem odreenog niza slijepog slijeenja
i savjeta; a kao drugo, oni su drali da razum, u svojoj ocjeni ta je lijepo a ta runo, prati
vjerozakonsko upuivanje.
S obzirom na injenicu da su odbacivali neovisni razum ili, drugim rijeima, neovisni
sudovi razuma, i da su vjerovanje mu'tezilija u to da ljudski um, bez potrebe za
vjerozakonskom uputom, razumije ta je lijepo, a ta runo, ta je poeljno, a ta nije, drali
pogrenim i tvrdili da to ta je pravda, a ta nepravda, ta je dobro, a ta zlo, openito, treba
traiti u vjerozakonu i da se u ovim pitanjima treba okrenuti i povinovati prema islamskoj
tradiciji (sunnetu) i niem drugom a'erije su sebe prozvali sunitima ili
tradicionalistima (ehle sunnet ili ehle hadiis). Zajedno sa ovim zvanjem, e'erije su u
narodnim masama za sebe izgradili vrst i postojan drutveni status. Drugim rijeima,
neslaganje mu'tezilija i e'erija oko prihvatanja, odnosno neprihvatanja intelektualnih
postulata, u oima obinog svijeta izgledalo je kao prihvatanje ili neprihvatanje sunneta i

hadiisa, odnosno kao netrpeljivost izmeu razuma i tradicije, to je upravo imalo za

posljedicu da drutveni status e'erija u narodu ojaa, a status mu'tezilija oslabi.
Mu'tezilije nisu nikad bili ravnoduni prema sunnetu, ali su ih e'erije ipak, nazivajui
sebe sljedbenicima sunneta, a mu'tezilije njegovim protivnicima, vrlo spretno prevarili. Nema
sumnje da je ova injenica s poetka treeg stoljea imala velikog udjela u porazu mu'tezilija.
Ovo pogreno shvatanje veine dovelo je do toga da su neki orijentalisti, svjesno ili nesvjesno,
predstavili mu'tezilije intelektualcima koji se protive sunnetu. Meutim, upueni znaju da
razliita vienja mu'tezilija i e'arija nemaju nikakve veze sa veliinom njihove privrenosti
islamu. tavie, mu'tezilije su praktino bile odanije, revnosnije i portvovanije za islam nego
e'erije.
Sljedbenici intelektualnih pokreta bivaju u narodu esto izloeni ovakvoj vrsti optubi od
strane onih koji pokazuju svoju pobonost i predanost, pa makar bili i potpuno iskreni, a
namjere ovih potonjih potpuno neiskrene.
Iako je neslaganje mu'tezilija i e'arija poelo oko razuma i njegove ovisnosti, odnosno
neovisnosti u pitanjima vezanim za pravdu, tj. sutinsku ljepotu i runou djela, ipak se
domen ove rasprave proirio i na polje monoteizma. Mu'tazilije su i u ovom pitanju smatrali
da razum ima pravo da se mijea, dok su e'arije smatrale da se i tu treba pobono drati
vanjske forme hadisa. O ovom a kasnije biti vie rijei.
Svrha i cilj u Boijim djelima
Postepeno je doao red i na etvrto pitanje, koje takoer spada u teoloku problematiku i
proizlazi iz prethodnih, a glasi: Da li su Boija djela prouzroena svrhama i ciljevima ili nisu?
Kao to znamo i kao to je jasno, ljudi u svojim poslovima uzimaju u obzir neki cilj ili
svrhu. ovjek u svakom svom poslu ima po jedno zato. Zato ui? Zato da bi bio uen i
sposoban. Zato radi? Zato da bi imao prihod i osigurao ivotne potrebe. I tako, spram
svakog zato ovjek ima po jedno zato, i upravo ovo zato ini ovjekovo djelo
osmiljenim. Svaki posao koji se ini u razumom opravdane svrhe, tj. radi neke dobrobiti,
smatra se osmiljenim djelom. Posao koji nema svrhe slian je rijei bez znaenja ili upljem i
sasuenom stablu. Naravno, svako zato i svaki smisao mogu sami po sebi imati neko
drugo zato i neki drugi smisao, ali na kraju krajeva mora se okonati neim to je samo
po sebi cilj i smisao, ili kako to teozofi kau: neto to predstavlja apsolutno dobro.
Bilo kako bilo, ovjek je u svojim racionalnim i logikim poslovima svrsishodan i za svako
zato ima po neko zato, i ako u svom poslu spram svakog zato ne bi imao zato,
njegov posao bi se smatrao besmislenim i uzaludnim.
Teozofi su dokazali da istinski uzaludan in u kojem je djelo izvan svake svrhe i cilja
ovjek nikad ne ini niti je mogue da se takvo ta dogodi. Sve uzaludnosti su relativne.
Naprimjer, djelo koje je podstaknuto nekim izmatanim oduevljenjem i zapaanjem i koje
ima svrhu proporcionalnu tom ushienju i tom opaanju, s obzirom na injenicu da nema
racionalnu svrhu, nazivamo uzaludnim. Dakle, ono nije uzaludno u odnosu na izvor iz kojeg
potjee, ve je uzaludno u odnosu na izvor odakle nije poteklo, a bilo je dostojno da potekne.
Spram besmislenosti stoji mudrost. Mudro djelo je ono koje ak ni relativno ne gubi cilj i
svrhu. Drugim rijeima, mudro djelo je ono koje ima racionalnu svrhu i koje je uz to jo
nastalo i kao posljedica boljeg i svrsishodnijeg odabira.
Dakle, da bi ljudsko djelo bilo mudro, treba da ima cilj i svrhu i to takvu koja je razumna i
zasnovana na dobrobiti. Prema tome, mudar ovjek je onaj koji u svom poslu kao prvo ima
svrhu i cilj, a kao drugo, meu svim svrhama i ciljevima odabire one najbolje i

najsvrsishodnije i kao tree, da bi doao do svoje dobrobitne svrhe odabire najbolja i

najizravnija sredstva. Tanije, mudrost ovjeka se sastoji u tome da na osnovu savrenog
znanja i upuenosti odabere najbolje ciljeve i najbolje mogue uvjete. Drugaije kazano, biti
mudar znai da ovjek na svako zato ima po jedno zato, bilo da se svako od tih zato
tie odabira cilja ili odabira sredstva:
Zato si tako i tako uinio?
Da bi postigao taj i taj cilj.
A zato si taj i taj cilj odabrao, a ne neki drugi?
Zbog te i te odlike.
Zato si koristio to i to sredstvo?
Zato to sam ga naao najboljim.
Svaki posao u ljudskom ivotu se mjeri po tome da moe dati racionalan odgovor na
brojna pitanja koja ukljuuju zato, pa ukoliko je nepotpun sa ovog aspekta, utoliko se
pokazuje ljudska mudrost nepotpunom.
A ta kada je Bog u pitanju? Da li su Boija djela, jednako kao i ljudska, potaknuta
svrhama? Da li Boija djela, kao i ljudska, imaju svoje zato i zato i da li se odabiraju
prema onom to je korisnije i vanije? Ili su ovo pak sve pojave koje se tiu iskljuivo ovjeka,
te da li je njihovo pripisivanje Bogu neka vrsta usporeivanja Stvoritelja sa stvorenjem?
Mu'tezilije su ovdje, naravno, podrale opciju da Boija kreacija ima cilj i svrhu, i Boiju
mudrost, koja se u asnom Kur'anu spominje u vie navrata, tumaei to tako da su Njegova
djela svrsishodna na osnovu Svoga savrenog znanja, a slijedei tano utvrene ciljeve, ini
najbolja i najkorisnija djela.
Meutim, a'erije su porekle svrsishodnost Boijih djela i koncept mudrosti, koji se u
Kur'anu vie puta spominje, opisali onako kako su to uinili sa pravdom, tj. rekli da je
mudrost ono ta Bog ini, a ne to da Bog ini ono to je mudrost.
Boija djela su, sa stanovita mu'tezilija, zasnovana na jednom nizu dobrobiti. S druge
strane, ovakav stav je po miljenju a'erija, potpuno pogrean. Po njima je Bog Uzvieni isto
onako Stvoritelj svih stvorenja kao to je i Stvoritelj svega onoga to se naziva dobrobit. Dakle,
On nije stvorio neko stvorenje radi toga to je u tome bila neka dobrobit, niti radi toga to
postoji neka genetika, esencijalna i uzrono-posljedina veza izmeu stvari i dobrobiti koje
im se pretpostavljaju.

Grupisanje

Postavljanjem pitanja o razumskoj ljepoti i runoi, pa onda raspravom o uzrokovanosti

Boijih djela svrhama, pored one dvije prethodne rasprave, tj. rasprave o pravdi i rasprave o
slobodi i prisili, dolo je do formiranja razliitih teolokih pravaca. Mu'tezilije su odluno
pristale uz naela pravde, razuma, slobodnog odabira i mudrosti, tj. da su Boija djela
prouzrokovana svrhama, dok su a'arije - koje su se do tada jo uvijek zvale sunitima ili
tradicionalistima - odluno stale spram mu'tezilija i njihovog naina razmiljanja.
Mu'tezilije su prozvane adlijama, tj. pobornicima pravde. Ova rije nije predstavljala
samo pravdu ve je, pored pravde u mu'tezilijskoj koncepciji, ukazivala na poimanja slobode,
razumske ljepote, odnosno runoe te obrazloenost Boijih djela.

Pravda ili jednobotvo?!

Zamjerka koju su tradicionalisti upuivali mu'tezilijama, a na koju mu'tezilije nisu imale
odgovarjui odgovor, sastojala se u tvrdnji da naelo pravde (u smislu u kojem ono obuhvaa
slobodu odabira, razumsku ljepotu i runou, te svrhovitost Boijih djela) nije u skladu sa
tevhidom u djelima (tewhiide af'lii), pa ak ni sa monoteizmom u biti (tewhiide ztii), jer je
mu'tezilijska sloboda odabira neka vrsta preputanja, tj. takva sloboda izbora predstavlja
neku vrstu poricanja slobode Boijem bitku i kosi se s monoteizmom u djelima, koji je i
logiki utemeljen, a koja se provlai kroz itav Kur'an. Oni kau: Kako je mogue da, pod
izgovorom da Boga smatramo istim od djela koja mi drimo runim, Njemu pripisujemo
sudruga u izvravanju djela?! Ako mi budemo vjerovali u neovisne i same sebi preputene
izvrioce, tj. subjekte kojima nije potrebna Istinska Bit u njihovom djelovanju, znai da smo
Bogu pripisali druga, iako se u Kur'anu asnom izriito kae:
I reci: Hvaljen je Allah, Koji Sebi nije uzeo djeteta i Koji u vlasti nema ortaka, i Kojem ne treba
zatitnik zbog nemoi i hvalei Ga veliaj![1]
Isto tako, mudrost i dobrohotnost, koje mu'tezilije pretpostavljaju Boijim djelima, u
suprotnosti su sa Jednoom i Neovisnou po biti, kao to su u suprotnosti i sa injenicom da
Istinska Bit nema sebi nieg slinog ili da nije niim prouzroena. Jer, ako ovjek svoja djela
ini zato to vidi svrhu i cilj, to ustvari znai da je potpao pod utjecaj i pokrenut tom svrhom i
tim ciljem. Zar nije tano da je svrsishodni uzrok, uzrok djelatnom uzroku. Dakle,
svrsishodni uzrok je uzrok djelovanju initelja, i u sluaju da ga nema, initelj ne bio initelj.
ovjekom upravlja neka vrsta prisile, koja proizlazi iz svrhe i cilja koje on vidi u svojim
poslovima. Bog Uzvieni slobodan je od svakog vida prisile cilja i svrha.
E'arije su ustvrdile da pitanja ljepote i runoe po biti i potvrda toga da djela Uzvienoga
nuno trebaju biti usklaena prema kriterijima za ljepotu i runou, predstavljaju neki oblik
nametanja obaveze Bogu; to je isto kao kad bismo kazali da je Bog obavezan svoja djela
izvravati u okvirima koje mu postavlja ljudski razum. Sveobuhvatnost Boije volje ne
dozvoljava ovakva ogranienja.
Ukratko reeno, e'arije su ustvrdile da ono to mu'tezilije govore o pravdi, razuma,
slobodi volje i mudrosti, odnosno svrsishodnosti Boijih djela, kao prvo, predstavlja
poreenje Stvoritelja sa stvorenjima, a kao drugo, kosi se sa tevhidom o biti i djelovanju.
Mu'tezilije su, zauzvrat, smatrale da vjerovanja e'arija idu nautrb ina slavljenja i
uzdizanja Boga, koji se u asnom Kur'anu u vie navrata ponavljaju. Mu'tezilije kau:
e'arijska vjerovanja podrazumijevaju pripisivanja Bogu takvih stvari, od kojih je Istinita Bit
vrlo visoko, na to Kur'an asni izriito ukazuje, poput nepravde, besmislenosti i runih
djela. Mu'tezilije su govorile: Kad ne bi bilo pravde i slobode, onda bismo Boga morali drati
nepravednikom, u smislu da je stvorio robove takvim da su prinueni na injenje djela pa ih
onda obavezao slijediti zakon, a ta bia pod prinudom, s obzirom na injenicu da nemaju
slobode izbora, ine grijeh, a On ih usljed toga kanjava. To bi dalje znailo da runa i zla
djela potjeu od Boga, a ne od ljudi, jer u tom sluaju bilo koje djelo koje rob uini ustvari ne
ini on ve Bog. Nadalje, s obzirom na okolnost da je, po vjerovanju a'erija, Boije djelo izvan
bilo kakve svrhe i cilja, slijedi da je Bog Onaj ije djelo je uzaludno i besmisleno. Prema tome,
e'arijska vjerovanja podrazumijevaju da Bogu pripisujemo stvari koje, kako logika
dedukcija, tako i Kur'an, smatraju vrlo niskim, a Boga uzdiu od nepravde, uzaludnost i
runih djela.

Svaka od ovih dviju kola miljenja, kako e'arijska tako i mu'tezilijska, imala je po jednu
pozitivnu i jednu negativnu ili po jednu dobru i jednu slabu taku. Pozitivna taka svake od
ovih dviju kola miljenja ogleda se u iznoenju prigovora svome suparniku, a negativna
taka im je bila u nastojanju da su htjeli svoju doktrinu prikazati i odbraniti kao
besprijekornu. Sljedbenici svake od ovih doktrina htjeli su da afirmisanjem svoje dokau
bezvrijednost suprotne, iako nisu na valjan nain mogli odgovoriti na primjedbe sa kojima su
se i sami suoavali. Sljedbenici obje doktrine dobro su poznavali slabe take suprotne strane i
estoko se uzajamno napadali.
Poznat je sluaj kada je Gejlan Dameqi, koji je podravao stanovite u slobodu izbora,
jednog dana susreo Rebii'aturRa'ja, koji je to poricao, i onda stao pred njega i rekao: Ti si
onaj koji misli da Bog voli da ljudi grijee! Ovim je Gejlan htio ukazati Rebii'aturRa'jau da
iz takvog njegovog uvjerenja proizlazi da robovi grijee po volji Boijoj te da On voli i eli da
ljudi grijee.
I ne pokuavajui da brani svoje uvjerenje, Rebii'aturRa'j se latio slabe take u
Gejlanovom vjerovanju i rekao: Ti si onaj koji misli da Bog jedno hoe, a ljudi drugo, to bi
znailo da ljudi grijee usprkos Boijoj volji.
Qdi AbdulDabbar, uenjak mu'tezilijskog opredjeljenja, sjedio je jednog dana kod
Shiba ibn Ubbada kad im je doao Abu Ishq Asfar'inii. Abu Ishq je bio e'arija i vjerovao
u naelo prisile, za razliku od Qdija, koji je bio mu'tezilija i pobornik naela slobode izbora.
im je ugledao Abu Ishaqa, Qdi je uzviknuo: Slava Onome Koji je vrlo visoko iznad svega
runoga!, ukazujui Abu Ishaqu da smatra da sve pojave, pa i loa djela, potjeu od Boga.
I ne pokuavajui da brani svoje miljenje, Abu Ishq je u isti mah rekao: Slava Onome u
ijem carstvu se nita ne deava, osim ono to On hoe!, ukazujui na to da Qdi,
vjerovanjem u slobodu izbora, Bogu pripisuje sudruga u Njegovom carstvu, te da ljude i
njihova djela smatra neovisnim od Boga.
Mu'tezilije su sebe nazivale sljedbenicima pravde i jednobotva, mislei pritom na jednou
Boijih osobina. A'erije su zagovarale osobine koje su izvan biti i razliite od nje. Naprimjer,
osobine Boije: znanje, mo ili ivot su smatrali zbiljama koje se razlikuju od Boije Biti i
smatrali ih, kao i Boiju Bit, vjenim, za razliku od mu'tezilija, koji nisu vjerovali u
razlikovanje Boijih osobina i Njegove Biti.
Mu'tezilije su smatrale da je e'arijsko vjerovanje o osobinama Uzvienoga neka vrsta
mnogobotva. Oni kau: iz govora a'erija proizlazi da pored Biti Uzvienoga postoji i niz
drugih vjenih bia, a budui da je biti vjean i bespoetan jednako sa poricanjem vlastite
posljedinosti i stvorenosti vjenost ili bespoetnost znai poricanje posljedinosti, i
nerazdvojivo je od nepotrebitosti po biti za bilo im; iz reenog slijedi da po vjerovanju
a'erija postoji onoliko vjenih i nepotrebitih po biti bia, koliko ima Boijih osobina, a to
nadalje znai da koliko ima Boijih osobina, toliko ima i bogova. Ali poto mu'tezilije nisu
vjerovale u osobine izvan Boije biti, jasno je da su vjerovale u samo jedno Vjeno Bie. To je
bio uzrok da su mu'tezilije sebe nazivale sljedbenicima pravde i jednobotva, a pod tim su
mislili na jedinstvo Boijih osobina i Biti.
Kod tevhida u djelima, uenje mu'tezelija nije bilo dovoljno utemeljeno, dok su e'arije u
toj dionici monoteizma sebe nazivali jednobocima.
Istina je, meutim, da je i mu'tezilijsko uenje iako su njeni sljedbenici imali osnovane
zamjerke e'arijama s obzirom na Boije osobine u ovom pogledu bilo slabo; jer mu'tezilije,
iako nisu vjerovale u osobine koje se razlikuju od Boije Biti, ipak nisu bili u stanju dokazati

istovjetnost Biti i osobina. Oni su postavili pitanje zamjene osobina s Biti, to se smatra
velikom slabou u mu'tezilijskom uenju.
E'arije su imale jo nekih slabih taaka u svome uenju. Osim toga to nisu bili u stanju
obrazloiti pitanja pravde, razuma, slobode izbora i svrsishodnosti, i pristup jednobotvu
prema kojem su pokazivali znaajnu mjeru osjetljivosti takoer je bio nedostatan.. E'arije
su bile primorane da, zbog svog stava o tevhidu u djelima, poreknu i poredak koji je u svojoj
biti ustanovljen na povezanosti uzroka i posljedice te da sve stvari smatraju proisteklim
neposredno iz Boije volje, bez ikakvog uvjeta i posrednika. Upueni znaju da je takvo
miljenje u potpunoj suprotnosti sa nedjeljivou i uzvienou Svete Boije Biti.
Obje kole nale su se u dilemi izmeu naela pravde i tevhida u djelima. Mu'tezilije su
smatrale da su tevid u djelima rtvovali zarad pravde, a e'arije da su pravdu rtvovali za
tevhid u djelima. Meutim, niti su mu'tezilije mogle na ispravan nain obrazloiti naelo
pravde niti su e'arije razumjele sutinu tevhida u djelima. Iako su nesuglasice izmeu
e'arija i mu'tezilija brojne, ipak, dvije glavne odnose se na tevhid i pravdu. Teoloke rasprave
su, kao to smo ranije naveli, poele pitanjima vezanim za pravdu, da bi se onda proirile i na
pitanja vezana za jednobotvo. Jednobotvo ima nekoliko razina: jednoa Biti, jednoa
Osobina, tevhida u djelima i tevhida u bogosluenju. U pogledu jednoe Biti - tj. u jednoi
Svete Biti na razini Biti, tj. da njoj nema nita slino, kao to i ajet glasi: Nita mu nije
slino[2], nita nije na razini Njegove Biti, sve je Njegovo stvorenje i ima potrebu za Njim, a
On je Tvorac svega i sam po sebi dostatan - meu muslimanima nema nikakvih nesuglasica.
U pogledu jednoe Osobina dolo je meutim do nesuglasica. E'arije su porekle jednou, a
podrali mnotvo; dok je u djelotvornom monoteizmu bilo obrnuto, e'arije su se okrenule
jednoi, a mu'tezilije mnotvu. Kada je rije o tevhidu u bogosluenju, meu muslimanima
nije bilo ni najmanjih nesuglasica, tj. niko u ovom pogledu nije vjerovao u mnotvo. Neki od
islamskih uenjaka su, meutim, na elu sa Ibn Tejmijom Handelijom, vjerovali da su mnoga
vjerovanja i djela tadanjih muslimana u suprotnosti sa ovim vidom monoteizma, kao to je
vjera u efat [posredovanje kod Boga] ili uzimanje uzorno pobonih za pomo na putu do
Boga. Ova miljenja su kasnije ishodila pojavu mezheba zvanog vehabijski mezheb.

[1] El Isra, 111

[2] E ura 11
Uticaj islamske teologije na islamsku filozofiju
Iako islamske teoloke rasprave nisu dovele do konanih rezultata, ipak umnogome su
pomogle islamskim filozofima u rjeavanju teolokih pitanja. Jedan od aspekata na osnovu
kojega je islamska filozofija na polju teologije u uem smislu[1] [ilahijjt bi ma'nal akhass],
osvojila nova podruja i na osnovu kojih je daleko prevazila grke i aleksandrijske filozofije,
jeste nasljee koji je preuzela od islamske teologije. Teolozi kod filozofa imaju velike zasluge
jer su filozofima otvorili nove vidike i postavili neka posebna pitanja, iako sami nisu bili u
stanju da ih rijee.
Teolozi su, svojim predstavljanjem niza pitanja, ne samo otvorili put filozofima ve su im i
na drugi nain napravili veliku uslugu, a ta je da su zbog svog neslaganja s grkim
miljenjima, pisanjem knjiga, ustali protiv filozofa i filozofije. Upravo su oni otvorili put
sumnje i nevjerice spram filozofskih miljenja. Suoavanje teolokih sa filozofskim

10

miljenjima i mukotrpna nastojanja filozofa da izau iz tjesnaca, teolokim pitanjima je u

islamskoj filozofiji dalo jednu posebnu svjeinu. Iskrice rjeenja i nova podruja saznanja se
zaista otkrivaju samo uz veliki trud.
iijska kola uenja
Vrijedno je obratiti panju na iitsku teoloko-filozofsku kolu u smislu dosadanjeg
izlaganja. Mu'tezilijske i e'erijske kole miljenja, o kojima smo govorili, pripadaju sunijskom
svijetu. iije su bile neovisne, kako u pogledu vjerskih propisa i naela tako i u pogledu
teoloko-filozofskih pitanjima, tj. takozvanih islamskih uenja.
U teolokoj i filozofskoj doktrini iija razmatraju se pitanja pravde i jednobotva, o emu
su izneseni najobuhvatniji sudovi. U etiri poznata pitanja, tj. u pitanjima pravde, razuma,
slobode izbora i mudrosti, podrana je strana mu'tezilija, pa su upravo iz tog razloga iije
svrstane u red sljedbenika pravde. Meutim, u iijskoj se doktrini koncept svakog od ova
etiri pitanja, unekoliko, razlikovao od onoga u ta su mu'tezilije bile uvjerene. Naprimjer, u
iijskoj doktrini se sloboda odabira nikada nije tumaila u smislu preputanja [tafwiid],
koje je ustvari neka vrsta poricanja iste te slobode Istinskoj Biti i neka vrsta neovisnosti u
djelovanju te uporeivanje ovjeka s Bogom, to prirodno podrazumijeva mnogobotvo. U
ovoj koli uenja su isti imami, koji su je i nadahnjivali, po prvi put uspostavili naelo:
Emrun bejnel emrejn, to je postalo poznato u vidu reenice:
L dabre we l tafwiide bel emrun bejnel emrejn. [Nije posrijedi ni prisila ni preputanje, nego
neto izmeu toga dvoga!]
Bez i najmanjeg nanoenja tete tevhida u djelima i tevhida u biti, pitanje pravde u ovoj
koli miljenja potvreno je u svom punom smislu, tj. pravda se nala zajedno sa tevhidom i s
pravom je reeno: Pravda i monoteizam su alevejski, a prisila i antropomorfizam emevijski.
Dakle, u ovoj se doktrini dokazuje vjerodostojnost pravde, uvaavanje razuma i slobodna
linost ovjeka u mudrom poretku univerzuma, bez i najmanjeg umanjenja vanosti tevhida
po biti i tevhida u djelima; ljudska sloboda je afirmisana bez toga da se ovjek predstavlja
suparnikom u Boijem carstvu i da se Boija volja smatra savladanom ljudskom voljom;
Boije odreenje i sudbina su potvreni u cijelom Univerzumu, a da iz toga proistie
ovjekova prisiljenost.
U teolokoj koli miljenja iija, u pitanjima vezanim za monoteizam, sva nastojanja su bila
monoteistika; tj. kod pitanja tevhida i brojnosti svostava, iije su podravale jedinstvo svih
osobina, pobijajui time miljenje e'arija, a slaui se sa mu'tezilijama, s tom razlikom da je
konaan mu'tezilijski stav bio poricanje osobina i zastupanje Biti umjesto osobina, dok su iije
zagovarale jedinstvo osobina i Biti, te istovjetnost Biti sa osobinama, to je jedno od najdubljih
uenja o Bogu. U tevhidu u djelima iije podravaju stranu e'arija, s tom razlikom da ne
poriu poredak uzroka i posljedica. U teolokoj koli iija, sva tri oblika tevhida, po biti, po
svojstvima, po djelima bitni, objanjeni su na nain kakvom nije bilo premca u svijetu.[2]
Mi smo u uvodu petog sveska knjige Naela filozofije i metod realizma govorili o
nadahnutosti islamskih teozofa kur'anskim uenjima i ostalim islamskim tekstovima:
hadisima, govorima i moljenjima pa ovdje ne vidim potrebu za opirnijim objanjenjima.

11

S jedne strane, upueni u ispravna naela dokazivanja, a s druge, nadahnuti islamskim

uenjima, te kao dostignue svog hiljadugodinjeg napora, islamski filozofi su uspjeli
postaviti teologiju u uem smislu na vrlo vrste oslonce.
Sa stanovita islamskih teozofa, pravda se tumai kao jedna zbiljska injenica, a da pri
tome ne podrazumijeva ogranienost Svete Boije Biti nekom prisilom i zakonom, te da se
nikako ne umanjuje Njena sveobuhvatna prevlast. Ljepota i runoa po razumu takoer su
protumaene na drugi nain; izvedene su iz reda teorijskih inteligibilia - ija vrijednost lei u
injenici da otkrivaju i pokazujju zbilju - te postale dijelom konvencionalno neophodo
praktinih promiljanja, i upravo iz tog razloga nipoto nisu prihvaene kao mjerila i kriteriji
Boijih djela. Za razliku od teologa, teozofi ove pojmove nikada nisu koristili na razini uenja
o Bogu.
Pitanje svrhe i cilja je nalo svoj pravi odgovor nakon podjele istih na svrhu djela i svrhu
djelatnika te nakon poistovjeenja koncepta Boije mudrosti s konceptom Njegove briljivosti
i dovoenja stvari do njihovih ciljeva... Sa stanovita teozofa, svako djelo ima svoju svrhu,
dok je Sveta Boanska Bit krajnja svrha tj. svrha i cilj svih svrha i svih ciljeva; sve stvari su od
Njega i sve se kree ka Njemu:
...i sve se tvome Gospodaru uistinu vraa.
Naravno, svaka od spomenutih rasprava ima svoje iroko podruje, a u ovom uvodu se vie
od izloenog ne moe govoriti.

[1] Spram termina: teologija u irem smislu (ilahijjt bi ma'nl a'am) o.p.
[2] Ovu problematiku smo razjasnili u knjizi Sejrii dar NehdulBelaghe, u poglavlju
Tawhiid, kao i u petom tomu knjige Usule falsafe we rawee realism. U knjizi Insan we
sarnevet sam imao jednu raspravu u vezi predodreenja i ljudske slobode odabira.
Razmatranje naela pravde na polju islamskoga prava
Porijeklo pitanju pravde u islamskom svijetu ne treba traiti samo u teologiji i meu
teolozima ve i u drugoj oblasti islamskih nauka, a to je pravo.
Islamsko drutvo je od poetka utemeljeno na osnovama Knjige i Predaje. Ovo drutvo je
svoje zakone i pravila, kako one u vezi sa bogosluenjem tako i one u podruju trgovine,
graanskih prava, kaznenog zakona i politike, trailo u izvorima Boanske objave. Kada je
trebalo pronai pravilo u vezi sa nekim dogaajem koji je u Kur'anu jasno objanjen, ili kada
se u vjerodostojnoj predaji moglo nai rjeenje zadatog pitanja, ili je pak bilo mogue upitati
Boijeg Poslanika ili iste imame (sa stanovita iija), obaveza je bila jasna. Meutim, u
sluajevima gdje nije bilo izriitog ajeta ili vjerodostojne predaje i kada autoriteti nisu bili
dostupni, naravno da se prilo idtihadu i zakljuivanju islamskog zakona.
Pitanje poetka idtihada i kakvoe promjena koje je donio u redovima pripadnika
sunizma i iizma predstavlja opsenu raspravu kojoj ovdje nije mjesto. Nema sumnje da je
ovaj postupak zapoeo u vrijeme Boijeg Poslanika, ili u najmanju ruku od njegove smrti. O
tome da li je ovaj postupak od samog poetka obavljan na ispravan nain pitanje je o kojem
smo raspravljali na drugom mjestu.[1] Islamsko pravo, kao i ostale islamske znanosti,
doivjelo je svoj brzi procvat i naravno da su se u njemu pojavili razliite kole ili pravci.

12

Meu sunijama su se pojavila dva pravca miljenja: tradicijski, iji metod je bio prihvaen
meu pravnicima Medine, i analogijski, koji je vie bio raireniji meu pravnicima Iraka.
Tradicionalisti bi se pri suoenju sa novim pitanjima najprije obraali Kur'anu, pa ako ne
bi nali odgovarajui propis, onda bi traili odgovor u Poslanikovoj predaji, a ako bi predaje
bile razliite, davali bi prednost onoj kod koje je lanac prenosilaca jai. A ako ne bi mogli da
nau nijedan hadis u vezi sa postavljenim, i ako postojei hadisi ne bi bili dovoljno
dokumentovani, obraali bi se izrekama i pravnim rjeenjima Poslanikovih drugova. Ako ni
ovako ne bi iznali rjeenje, nastojali bi da na neki nain iskoriste naznake Knjige i vrlo rijetko
bi se deavalo da pribjegavaju vlastitom miljenju i analogiji.
Metoda analogista bila je, meutim, razliita. Ukoliko u Kur'anu ili nepobitnoj tradiciji ne
bi pronali rjeenje, oni ostalim predajama ne bi pridavali poseban znaaj, jer su smatrali da
su veinom izmiljene ili iskrivljene. Oni su vjerovali da jedan pravnik, predanom primjenom
neospornih islamskih odredbi, stie uvid u duh islamskih zakona i postaje sposoban da na
osnovu slinih primjera, iznae pravilo u vezi sa datim pitanjem.
Pobornici analogije vjerovali su da dobra uputa pravniku mogu biti naela pravde i
dobrobiti. Usljed toga pravnik se vidio obaveznim da razmilja u skladu sa zahtjevima
pravde i dobrobiti. Termini poput istihsana i istislaha pojavili su se upravo iz takvog
pristupa.

[1] Ova rasprava je publicirana u knjizi Deh goftr od istog autora.

Rasprava izmeu tradicionalista i analogista
Tradicionalisti su smatrali da je metoda analogista neka vrsta pretjerivanja u obraanju
razumu i neka vrsta nedosljednosti u primjeni hadisa, drugim rijeima, neka vrsta povrnosti
u iznalaenju stvarnih dobrobiti. Oni su govorili da se vjerozakon temelji na sakupljanju
onoga to se rasipa [dem'ul mutafrriqt] i razdvajanju onoga to se saplie [tafriiqul
mudtemi't] te da je vjerozakon daleko iznad razine obinog razuma. Za razum se ne moe
smatrati da je u stanju dokuiti osnove i duh Boijeg zakona. Zauzvrat, analogisti su
tradicionaliste optuivali za nefleksibilnost i okamenjenost.
U metodologiji prava postoji pravilo koje je poznato kao pravilo inherentnosti tj.
suvislosti razumskih i vjerozakonskih sudova. Ovo pravilo je interpretirano sljedeom
reenicom:
Kullu m hakeme bihil aqlu hakeme bihi-er'u, we kullu m hakeme bihi-er'u hakeme bihil
aqlu. [Sve to dosudi razum to dosudi i vjerozakon, a to dosudi vjerozakon to dosudi i razum
takoer.]
Ovom milju eljelo se naglasiti da gdje god na razum otkrije neku sigurnu dobrobit ili
sigurnu tetu, na osnovu apriorne demonstracije i putem dokazivanja od uzroka ka
posljedici, donosi sud da islamski zakon tu ima pravilo koje nalae ispunjenje te dobrobiti ili
spreavanje tete, pa makar to pravilo i ne mogli pronai u prenesenoj tradiciji. Takoer, gdje
god imamo neko pravilo koje obavezuje, preporuuje, zabranjuje ili odvraa, na osnovu
aposteriorne demonstracije i putem dokazivanja od posljedice ka uzroku, razotkrivamo da

13

je po srijedi neka dobrobit ili neka teta, pa makar na razum trenutano i ne mogao da sazna
za postojanje te dobrobiti ili tete.
Sa stanovita islamskih pravnika, pogotovu onih koji su vie bili skloni miljenju i
analogiji, postoji potpuna saglasnost izmeu razuma i vjerozakona. Islamski propisi ne
predstavljaju jedan niz tajnovitih, nespoznatljivih i neshvatljivih propisa kojima sto
procentualno dominira pobonost, ve razum takoer ima svoju ulogu u shvatanju i
dedukciji prava.
Ovi uenjaci su na polju metodologije prava uveli pitanje razumske ljepote i runoe
koje se prije toga razmatralo u teologiji, i one ljepote i runoe koje su tamo dokazane
priznali kao mjerila i kriterije prava, rekavi da meu svim mjerilima i kriterijima
razum najjasnije i najoitije shvaa ljepotu pravednosti i dobrote, odnosno runou nepravde
i nasilja. Na ovaj nain su, dakle, pravda i nepravda uzeti kao jedno mjerilo pri izuavanju
islamskog prava.
Tradicionalisti su islamsko pravo crpili iz tri izvora: Knjige (Kur'an), sunneta i konsenzusa
islamskih pravnika [idm']. Meutim, sljedbenici miljenja i analogije uzeli su etiri izvora
islamskoga prava,i to uz pomenuta tri i miljenje samog pravnika na osnovu analogije.
Navoenjem jednog niza primjera, tradicionalisti su kritikovali analogiste i objanjavali da
oslanjanje na miljenje i analogiju ovjeka odvodi u stranputicu pri iznalaenju
vjerozakonskih propisa. Sa druge strane, analogisti su optuavali tradicionaliste zbog
njihovog oslanjanja na jedan niz predanja ija vjerodostojnost i ispravnost nije razjanjena.

iitska pravna metoda

iijsko pravo i idtihad su se neovisno razvijali, kao to je to uostalom bio sluaj i sa

iijskom teologijom i teozofijom. U iijskom pravu prihvaen je princip da vjerski zakoni
prate istinske dobrobiti i tetnosti, kao to je prihvaeno i pravilo o suvislosti razumskog
suda i vjerozakona, te sauvano pravo razuma u dedukciji pravnih sudova (idtihad).
Meutim, metoda dedukcije prava putem miljenja i analogije kritikovana je od strane iija
vie nego to je to injeno od strane tradicionalista meu pripadnicima sunizma.
Kritika analogije u iizmu nije bila upuivana sa istog onog aspekta odakle su je upuivali
tradicionalisti meu sunitima a sastojala se u tome da su opovrgavali razum kao jedan od
izvora izvoenja vjerozakona ve je bila upuivana sa druga dva aspekta. Jedan je bio taj da
miljenje i analogija predstavljaju rad na osnovu pretpostavke, a ne na osnovu znanja, to
predstavlja slijeenje imaginacije, a ne slijeenje intelekta. Drugi je pak objanjavao kako je
njihovo obraanje razumu i analogiji bilo obrazloeno nedostatnou islamskih opih
principa i zakona, to je ustvari nepravda ili je nepoznavanje islama. Istina je da u islamu nisu
dati propisi za svaku pojedinost i to nije ni mogue, jer su pojedinosti beskonane, meutim,
opa islamska naela tako su ureena da odgovaraju na sve bezbrojne pojedinosti i razliita
stanja u prostoru te promjenjive uvjete u vremenu. Prema tome, jedan islamski pravnik nije
obavezan da se okameni uz rije teksta i da svaki pojedini sluaj trai u Kur'anu i hadisu; kao
to nije ispravno da, pod izgovorom nenalaenja pravila u vezi nekog pitanja, pribjegava
umiljanju i analognom rjeavanju problema. Islamski pravnik je duan da razgranjuje i
usklauje forme sa osnovama. Osnove islamkog zakona postoje u Kur'anu i sunnetu. Samo je

14

potrebno jedno umijee, a to umijee je idtihad, tj. savjesno i pametno usklaivanje

islamskih opih zakona sa prolaznim i varijabilnim strujanjima.
U knjizi Usle Kafi postoji jedno poglavlje koje nosi upravo ovaj naslov: Nema niti jednog
pojedinanog pitanja, a da nema svoje osnove u Kur'anu i sunnetu.
Prema tome, naelo pravednosti i injenica da islamski propisi prate istinske dobrobiti i
tetnosti te, naravno, princip o intelektualnoj ljepoti i runoi kao i princip o kompetentnosti
intelekta, predstavljaju priznate i vjerodostojne temelje islamskog prava u iizmu. Tako je,
dakle, princip pravde konano zauzeo svoje mjesto u islamskom pravnom sistemu.
U iijskom pravu postavljena je jasna granica izmeu intelekta i imaginacije, drugim
rijeima, izmeu intelektualne demonstracije i predrasudne analogije koja je ustvari isto to i
logiko poreenje. Zakljueno je da postoje etiri izvora islamskoga prava: Knjiga, tradicija,
konsenzus i intelekt. Iako su u ovoj pravnoj doktrini miljenje i analogija odbaeni, intelekt i
logika demonstracija priznati su kao vjerodostojni
Princip pravde u domenu drutva i politike

Ono to smo do sada kazali bilo je vezano za naunu postavku pitanja pravde u idejno
naunom ambijentu islamskog svijeta. Uglavnom se rasprava svodila na to kako se desilo da
je pitanje Boije pravde unutar sistema stvaranja i legislacije, od prvih stoljea islama, ulo u
islamske znanosti i do te mjere postalo znaajno da su neki pravci sebe nazivali adlijama
pobornicima pravde i pravdu smatrali jednim od principa svoga vjerovanja te znaajkom
po kojoj su se razlikovali od ostalih pravaca, poput iija koji pravdu ubrajaju u temeljna
vjerovanja.
Pored naunog razmatranja, ovo pitanje u islamskom drutvu od samog poetka bilo je i
na jedan drugi nain na dnevnom redu i to na razini obinog svijeta i u vezi izvrenja pravde.
Jedna od osnovnih drutvenih misli jednog muslimana jeste da voa drutva treba biti
pravedan, da osoba koja zauzima poloaj sudije treba da bude pravedna, da svjedok treba da
bude pravedan, a sa stanovita jednog muslimana iita imam dume, jednako kao i imam
demta, takoer, treba da bude pravedan. Svaki je musliman sebe smatrao odgovornim
spram onih drutvenih pozicija koje je trebalo da zauzme pravedna osoba. Kratka reenica
Boijeg Poslanika: Afdalul dihd kelimetu adlin 'inde immin d'irin., koja u prijevodu glasi:
Najvredniji dihad je rije pravde pred liderom tlaiteljem., bila je ope poznata i prihvaena i
proizvela je mnoge hrabre poduhvate.
Razmatranje problema pravde sa praktinog i objektivnog stanovita na razini drutva
ima dosta dug historijat, ali poto je izvan teme ove knjige, neemo ulaziti u tu raspravu.
Glavni razlog
Kada italac stekne uvid u nauno praktina strujanja na koja smo ukazali, jedno temeljno
pitanje ostane mu nerijeeno, a to je: Zato se islamska teologija najvie bavila problemom
pravde i zato se u islamskom pravu prije svega nametnulo upravo to pitanje' Zato se u
svijetu islamske politike najvie uje rije pravda? injenica da se na svim poljima govorilo o
pravdi, mora da ima neki poseban razlog.
Sada se postavlja pitanje da li je postojala neka druga bitna struja koja je podsticala i
napajala sva ova strujanja.

15

Po naem miljenju, glavni razlog naunog i praktinog razmatranja pravde u islamskom

drutvu, u prvom redu, treba traiti u samom Kur'anu. Kur'an je taj koji je zasadio zamisao
pravde u srca ljudi pa je onda kultivisao i u duama proizveo brigu za njom, kako sa idejno
filozofskog, tako i sa praktinodrutvenog stanovita. Kur'an je taj koji je postavio pitanje
pravde i nepravde u njenim razliitim oblicima: genetike, zakonodavne, moralne i drutvene
pravde.
U Kur'anu se izriito navodi da se poredak univerzuma i kreacije zasniva na pravdi,
proporciji i na temeljima zasluga i kompetencija. Pored brojnih ajeta u kojima se izriito
strogo Njegovoj Uzvienoj Svetosti porie nepravda i pored ajeta u kojima se pokazivanje
pravog puta i upotpunjenje dokaza smatra Boijim poslovima s onog aspekta odakle je
postojanje toga neka vrsta pravde, a propast ovjeka usljed nepostojanja istog neka vrsta zla i
nepravde, te pored ajeta koji ukazuju na inenicu da su osnove kreacije postavljene na istini,
koja je u suvislosti s pravdom, dakle, pored svega toga, u nekim ajetima se pozicija Boije
subjektivnosti i sveupravljanja navodi kao pozicija odranja pravde:

[1]

Allah svjedoi da nema drugog boga osim Njega, - a i meleki i ueni -, i da On postupa pravedno...

Ili se u nekim ajetima pravda dri kao Boija terezija:

...a nebo je digao. I postavio je terezije[2]
Upravo kod ovog ajeta se u komentaru navodi da je Boiji Poslanik rekao:
Po pravdi se odravaju nebo i zemlja.[3]
Zakonodavna pravda, tj. potivanje principa pravde pri ustanovljavanju zakona, takoer je
izriito spomenuta u Kur'anu. Tamo se jasno navodi da je svrha i mudrost slanja poslanika da
u ljudskim ivotima i drutvenim sistemima zavlada pravda i pravinost:
Mi smo izaslanike Nae s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi
pravedno postupali,...[4]
Jasno je da uspostavljanje principa pravde u drutvenim sistemima ovisi o stanju u kojem
je, kao prvo, sistem zakonodavstva jedan pravedan sistem i da, kao drugo, praktino bude
proveden u djelo.
Pored ovog opeg principa kojim obavezuje sve vjerovjesnike, o zakonodavnom sistemu
islama Kur'an kae sljedee: Reci: Gospodar moj nareuje pravednost.[5] u drugom ajetu o nekim
propisima kae sljedee: ...to vam je kod Allaha pravinije...[6]
Kur'an asni dri da je imamet i vodstvo jedan boanski zavjet i jedan antizloinaki i
pravedni sistem. Kada Kur'an govori o sposobnosti Ibrahima da zauzme poloaj imama ili
voe, to ovako interpretira: A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskuenje
stavio pa ih on potpuno izvrio, Allah je rekao: Uinit u da ti ljudima bude imam, - I neki moji
potomci - zamoli on. Obeanje Moje nee obuhvatiti nevjernike: L jenlu ahdijez zlimiin. [7]
Moralnu osobu Kur'an naziva pravednom. Ovaj naziv se spominje na nekoliko mjesta u
Kur'anu i to kada se govori o suenju ili svjedoenju ljudi koji su odgojno, moralno i

16

duhovno pouzdani. Naprimjer, u sljedeem ajetu:...iju e vrijednost procijeniti dvojica vaih

pravednih ljudi...[8]; ili u ajetu u kojem se kae:...i kao svjedoke dvojicu vaih pravednih ljudi
uzmite...[9].
Nakon prevoenja grkih djela, u islamskom svijetu postala je poznata sljedea Platonova
reenica: Pravda je majka svih moralnih vrijednosti. Meutim, oko dva stoljea prije nego
to e ova Platonova izreka biti poznata muslimanima, oni su se s takvim rijeima ve
upoznali putem kur'anskih uenja.
Osovinu svih kur'anskih uenja ini pravda, uzevi od monoteizma pa do vjere u Onaj
svijet; od poslanstva do vostva; od individualnih ideala pa sve do opedrutvenih ciljeva.
Kur'anska pravda je, zajedno s monoteizmom, oslonac vjere u Onaj svijet, cilj slanja
poslanika, filozofija vostva, mjerilo savrenosti pojedinca i kriterij zdravog drutva. Tamo
gdje se kur'anska pravda dotie monoteizma ili vjere u Onaj svijet, ljudskom vienju
univerzuma ili kreacije daje jednu posebnu formu, drugim rijeima, daje mu neku vrstu
svjetonazora, a tamo gdje se dotie vjerovjesnitva, zakona i zakonodavstva, predstavlja
mjeru i kriterij pravne nauke, tj. predstavlja platformu za intelekt, kako bi se mogao nai
u istom redu s Knjigom i sunnetom i biti smatran jednim od izvora iz kojih se napaja
islamsko zakonodavstvo. Tamo gdje se, pak, dotie vostva, pravda predstavlja
mjerodavnost, a kada se tie morala ona je onda jedan humani ideal, dok je unutar drutva,
jedna odgovornost.
Zar je bilo mogue da pitanje kojem se u Kur'anu daje ovoliki znaaj tj. pitanje koje je
ujedno i svjetonazor i kriterij nauke o zakonu i mjerilo sposobnosti u vostvu i jedan humani
ideal i drutvena odgovornost, muslimani zanemare uprkos njihove velike panje i
osjetljivosti prema Kur'anu?
Zbog toga mi vjerujemo da nema razloga da tragamo za nekim drugim uzrocima i da svoj
um zamaramo pitanjima zato se od samog poetka idejno praktinih pokreta meu
muslimanima, posvuda moe zapaziti rije pravda. Nema sumnje da je Kur'an bio glavni
razlog osjetljivosti muslimana prema ovom pitanju i glavni razlog pojave ovoga naela u
teologiji, islamskom pravu i drutvenim poljima. Meutim, uzrok razliitih stavova prema
ovom pitanju jeste itav jedan niz razloga od kojih su neki psiholoke, neki socioloke, a neki
pak politike prirode. Ovo je, dakle, nae miljenje o glavnom razlogu razmatranja ovog
pitanja u islamskom drutvu.
Mogue je, naravno, da neko drugi sa jednog drugog stanovita pristupi razmatranju i
analizi ovog pitanja. Kao to znamo, sljedbenici nekih doktrina, drutvena strujanja openito
analiziraju na jedan posve drugi nain. Sljedbenici tih doktrina imaju jedan niz
predodreenih kalupa i na svaki mogui nain ele sva zbivanja u drutvu oblikovati prema
tim kalupima.
U ovakvom tipu doktrina osnovnu ulogu u svim kretanjima igraju klasne razlike i
drutvene borbe zasnovane na bogatstvima i oskudnostima. Sa stanovita sljedbenika tih
doktrina, sve manifestacije ljudskog duha, misli, talenta i emocija predstavljaju odraz
materijalnih potreba i ekonomskih odnosa; ekonomija je po njima temelj, a sve ostalo su
nadgradnje i ogranci ekonomije. Idejne, emocionalne i umjetnike osobenosti svakog
pojedinca treba traiti u njegovim klasnim orijentacijama. Ako je Sdi rekao: Trbuh je
osnovno sredstvo fizikog preivljavanja., sa stanovita njegovih istomiljenika trbuh je ne
samo osnova preivljavanja ve je i osnova miljenja, osjeanja i emocija i konano ono to se
naziva svetim jeste trbuh, svi putevi vode ka trbuhu!

17

Prema miljenju sljedbenika ovakvih doktrina, ako vidimo da se u nekom drutvu najvie
govori o pravdi, razlog tome treba traiti u drutveno-ekonomskim nejednakostima, a ne
negdje drugdje. Ako vidimo da se neke dvije skupine meusobno napadaju i optuuju oko
prava i teologije pa jedna ozbiljno podupire autentinost pravde kao svoj svjetonazor ili kao
jedan kriterij zakona, a druga ini obrnuto i porie sve te autentinosti, treba da znamo da su
sva ta intelektualna, misaona, teoloka i pravna prepiranja pokazatelji jednog skrivenog
postrojavanja kojeg je izvela skupina vezana za obespravljene slojeve drutva spram
dobrostojeih i bogatih slojeva. Misao, po ovoj doktrini, proizilazi iz trbuha. Nemogue je,
prema tome, da jedan bogata brani naelo pravde, ba kao to je nemogue da jedna
obespravljena i potlaena osoba porekne to naelo!
Sa naeg stanovita, meutim, ovakav tip obrazlaganja povijesti ne moe razrijeiti
potekoe. Nema sumnje da je materijalna potreba jedan veoma vaan inilac u ljudskim
opredjeljenjima i ponekad se trag ekonomskih interesa moe nai i u islamskim idejnim,
drutvenim i politikim opredjeljenjima i postrojavanjima. Meutim, ne mogu se sve one
atraktivnosti koje privlae ovjeka i sve vane faktore koji su utjecali na strukturu ljudske
povijesti, svesti samo na ekonomske potrebe; i moda je jo uvijek rano da se iznose decidna
miljenja o sveukupnim osnovnim faktorima koji dominiraju ivotom pojedinca i drutva.
Ono to je sasvim jasno jeste injenica da se materijalne potrebe ne mogu priznati kao
osnovne i jedine potrebe ovjeka.
Ne znam kako, uz pomo ovakvih principa, objasniti zato su naprimjer Ma'mun,
Mu'tesim i Wsiq vrsto podravali mu'tezilijsku doktrinu i prihvatali princip pravde, za
razliku od Mu'tevekila koji je pripadao istoj toj klasi i bio iste te krvi, a koji je krenuo u
obrnutom pravcu i inio sa pobornicima pravde isto ono to su njegovi prethodnici inili s
njenim protivnicima!
S druge strane, kako je mogue obrazloiti stav Sahib ibn Ubbada koji je, iako jedan od
najbogatijih i dobrostojeih ljudi u islamskom svijetu, bio vatreni pobornik pravde i to u isto
vrijeme dok su veina obespravljenih uenjaka toga vremena bili protivnici ovoga principa i
promicatelji e'arijskog uvjerenja!
Sahib ibn Ubbad je bio jedan od vrlo imunih vezira i u ovom pogledu mu rijetko ko moe
parirati. On je, za razliku od veine vezira koje bi na kraju njihovi pretpostavljeni ipak omrzli
i koji bi obino neprirodno umirali, do kraja svoga ivota ostao vezir, a na denazi mu je
prisustvovao veliki broj pratilaca
Ibn Khallakn kae:
Niko se nije usreio kao Ibn Ubbd; kako prije tako i poslije smrti.
Sahib ibn Ubbd je, kao vezir i naunik, svoj ivot proveo na u savrenoj udobnosti i
zadovoljstvu i za razliku od onih koji omraeni naputaju ovaj svijet i kojima se sa odlaskom
gubi svaki spomen, ostao slavan i voljen.
Pored toga to je Sahib ibn Ubbd do kraja ivota ostao na poloaju ministra i pored svoga
ulemanskog ugleda, takoer je imao i jednu drugu izvanrednu odliku i to da je, kako kau,
bio jedini vezir u povijesti iji su i otac i djed takoer bili veziri.
Njegovo je ime bilo Ism'iil, a otac mu se zvao Ubbd dok mu je ime djeda bilo Abbas.
Uprkos svemu tome, Sahib ibn Ubbd je vatreni pobornik pravde i time se ponosi. U
sljedeim stihovima Sahib ibn Ubbd veli:

18

Da mi se srce otvori u sredini bi se ugledala,

dva retka koja su se sama od sebe napisala
Pravda i jednobotvo bi se vidjeli na strani jednoj,
a ljubav prema rodu Poslanikovom, na strani drugoj
Kada je rije o islamskom pravu, takoer, nailazimo na potpuno iste sluajeve. Naprimjer,
Abu Jusuf, kao vrhovni sudija u vrijeme halife Haruna, postaje ozbiljni pobornik principa
pravde, dok Ahmed ibn Hambel, iako zatvaran i bievan, estoko osuuje taj metod.
Obrazlaganje misaono vjerskih opredjeljenja ovjeka sa ovakvom vrstom mjerila i kriterija
kao iskljuivom i jedinom, po naem miljenju dokaz je naivnosti.
Naa glavna namjera u otvaranju ove rasprave u uvodnom dijelu je, s jedne strane da
pokaemo ulogu Kur'ana u podsticanju ideja i miljenja, a s druge strane da rasvijetlimo njen
znaaj i autentinost sa kur'anskog stanovita.
Ova knjiga, naravno, ne tvrdi da je raspravu o pravdi postavila sveobuhvatno i onako kako
to prilii Kur'anu; ono to vjerovatno moe da ustvrdi jeste injenica da ovu raspravu, sa
stanovita genetike i boanske pravde to predstavlja jedno od otvorenih kur'anskih
pitanja o ovoj temi donekle postavila u novom ruhu i razmotrila iz jednog novog ugla.

29, hordad 1352. godine

17 demdil lla 1393.
Murteza Mutahhari

[1] Ali Imran, 18

[2] Ar Rahman, 7
[3] Tefsir: Safi, u komentaru na navedeni ajet, tom 2, str. 638
[4] Al Hadid, 25
[5] Al A'raf, 29
[6] Al Baqara, 282
[7] Al Baqara, 124
[8] Al Maida, 95
[9] At Talaq, 2

Pravda ljudska i pravda Boija

Mi kao ljudska bia za nekoga od nas koji je prema drugima dobar i dobronamjeran, koji
potuje prava drugih i ne pravi podvajanje meu ljudima, koji ne postupa pristrasno prema
onima koji su u njegovoj nadlenosti i na sve gleda podjednako, koji, kada se pojave sukobi
meu ljudima, podrava stranu slabih i obespravljenih a protivi se silnicima i zloincima,

19

kaemo da posjeduje neku vrstu savrenosti; njegov postupak drimo vrijednim hvale, a
njega samog nazivamo pravednim.
S druge strane, lice koje ne potuje prava drugih, koje, kada se dokopa moi diskriminira
ljude, podrava nepravedne a protivi se slabima i nemonima ili, u najmanju ruku, zauzima
ravnoduan stav prema sukobu izmeu potlaenih i tlaitelja, smatramo da ima odreen vid
nedostatka kojeg nazivamo nepravednost. Takvo lice drimo nepravednim, a njegov
postupak smatramo vrijednim prijekora.
ta moemo rei o uzvienom Bogu kada je rije o ovom pitanju?
Kao prvo: Da li u istom onom smislu u kojem kaemo da osobina pravednosti predstavlja
savrenost za ovjeka, a osobina nepravde manu i nedostatak, moemo rei da pravednost i
za Boga predstavlja savrenstvo, a nepravda manu i nedostatak? Ili su, pak, pravda i
nepravda, u svom popularnom poimanju, moralni i socijalni pojmovi koji se, terminoloki
kazano, ubrajaju u ugovorene koncepte i spadaju u red poimanja praktinog razuma[1], a
ne u red poimanja teorijskog razuma [2], to znai da ne prelaze okvire ljudskog ivota i
okvire njegovih slobodno odabranih djela?
Kao drugo: Pod pretpostavkom da pravdu i nepravdu uzmemo kao moralne i
humanistike pojmove te da ih, kao takve, moemo pripisati i Uzvienom Bogu, tj. ako
pretpostavimo da moralna pravda predstavlja osobinu koja ukazuje na savrenost u Bogu, a
moralna nepravda osobinu, koja ukazuje na manu i nedostatak, da li bi, u tom sluaju,
nepravda koja bi eventualno proistekla od Boga bila praktino mogua? Ali ne s onog
stajalita s kojeg je nemogue da Bog uini nepravdu, i ne s onog stajalita odakle se pojmovi
lijepoga i runog, pravednoga i nepravednog smatraju zakonodavnim (erijatskim), kako to
earije tvrde, a ne racionalnim jer ova dva stajalita predstavljaju jednu drugu temu o kojoj
emo kasnije govoriti ve sa onog stajalita odakle ne uzimamo u razmatranje mogunost
da Bog uini zlodjelo ili ne i odakle prihvatamo stav prema kojem su ljepota odnosno
runoa svakog djela njegove sutinske osobine, a pravda i nepravda stvarna znaenja; dakle,
sa onog stajalita odakle se pravda posmatra kao potivanje prava drugog, a nepravda
krenje istog. Drugim rijeima, tamo gdje postoji neko pravo i gdje neko bie ima privilegiju u
odnosu na isto, svaki vid aspiracije prema tom pravu od strane nekog drugog bia
predstavlja vrstu nepravde prema posjedniku privilegije na to pravo.
Jasno je da u odnosima meu ljudima, kao i meu ostalim Boijim stvorenjima,
posjedovanje nekih stvari i pravo prvenstva na iste od strane jednih, odnosno neposjedovanje
i neimanje tog prava od strane drugih bia, ima smisla. Naprimjer, osoba pod A[3] ima prava
na posjed i pravo prvenstva u odnosu na svoj ivot i imovinu koju je sama stekla, kao to i
osoba pod B ima to isto pravo u odnosu na svoj ivot i imovinu. Napad svake od ovih dviju
osoba na imovinu i pravo druge jest nepravda i zloin.
Kada je rije o odnosu izmeu Stvoritelja i njegovog stvorenja onda moemo rei da svaki
vid posjeda to ga jedno stvorenje moe da ima, posjeduje ga zahvaljujui svom Stvoritelju.
Pravo prvenstva i posjed jednog stvorenja nalazi se u vertikali prava i posjeda njegovog
Stvoritelja, a ne u horizontali tog prava, tj. naporedo s vlasnitvom Stvoritelja nema drugog
vlasnitva, niti pak pored njegove privilegije [neovisno] postoji neka druga privilegija. Da
bismo napravili usporedbu izmeu Boijeg prava i vlasnitva i onog ljudskog, uzet emo za
primjer odnos prava i imovine oca prema pravu i imovini djeteta. Otac svojoj djeci kupuje
igrake. Svako njegovo dijete sebe smatra vlasnikom prava na te igrake i kada ih neko drugo

20

dijete koristi smatra ga neprijateljskim i napadom na granice svoga prava. Meutim, ovdje se
moe postaviti pitanje da li vlasnitvo i privilegija djeteta moe ponititi vlasnitvo i
privilegiju oca ili je pak vlasnitvo djeteta u vertikali vlasnitva oca pa, prema tome, nema
nikakvog meusobnog ponitavanja, tj. ako otac uzme igrake uzeo je neto to njemu
pripada?
Uzvieni Bog Apsolutni je Vladar svega, u svom vlasnitvu nema ortaka; za Njega se
uistinu i bez imalo metafore moe rei: Njemu pripada sva vlast i svaka hvala[4] i Njemu se sve
vraa.[5] Dakle, bilo ta da Bog uradi sa svijetom, uradio je sa onim to pripada iskljuivo
Njemu. Niko spram njega ne posjeduje nikakvo pravo, vlast ili privilegiju. Za Njega se, dakle,
nikada ne moe rei da je nepravedan, ali ne zato to je nepravda neto runo pa to Bog ne
ini i ne zato to je apsurd opisivati Boije djelo kao lijepo ili runo, ve zato to, ako
pretpostavimo da je runoa sutinska odlika nepravde i da sutinska ljepota odnosno
runoa dominira nad svakim djelom, pa i Boijim, praktino nijedno Boije djelo ne moe
biti opisano kao nepravedno jer niko, sam za sebe, ne posjeduje nita od onoga to kod sebe
ima kako bi nepravda bila praktino mogua.
Pria se da je jedan od Hamdanskih kraljeva po imenu Sejfu-d-Dewle Hamdni, koji se
inae zanimao za knjievnost i poeziju, jednog dana meu knjievnicima, od kojih je jedan
bio i Abu Furas, pronicljivi arapski pjesnik iitskog opredjeljenja, rekao: Sroio sam jedan stih
ali mislim da mu niko ne bi mogao nai parnika, osim Abu Furasa. Potom je, obraajui se svome
Voljenom [tj. Bogu], izrekao slijedei stih:
Tvoje je tijelo moje koje pomalo naruava
a nee najedanput da ga unitava
Abu Furas je u isti mah sroio stih koji odgovara ovome, a kao da mu Voljeni odgovara:
Ako sam Ja vlasnik tijela tvojega
onda i sve tvoje Meni pripada
Ako bismo pravdu i nepravdu poimali onako kako se to obino ini tj. kao jedan moralni
pojam utemeljen na razumski lijepom i runom te ako bismo Boija djela pokuali obrazloiti
na isti ovaj nain, tj. na osnovi potivanja prava drugih, onda moramo priznati da Bog, u
pogledu ovog omasovljenog poimanja, nije ni pravedan niti nepravedan. Jer neko ko bi bio
prei od Njega prema neemu drugom nije ni zamisliv da bi onda (hipotetiki posmatrano)
potivanje prava i prednosti koje pripadaju drugom mogli biti smatrani pravdom, a
nepotivanje istih nepravdom.
Kao tree: Ako zanemarimo ovo opeprihvaeno poimanje pravde i nepravde i shvatimo
ga kao jedno ugovoreno poimanje koje se tie iskljuivo drutvenog domena, moemo se
zapitati da li postoji neko poimanje bolje od ovoga, tj. da li postoji poimanje koje bi pravdu i
nepravdu moglo da uvrsti u red pojmova teoretskog razuma i razlui ih od domena
praktnog razuma, tj. domena ugovorenih pojmova, te kao rezultat toga omogui nam da
pravednost uvrstimo u potvrdne osobine Boije savrenosti kao to je naprimjer Znanje i Mo
ili barem kao to je Stvaralatvo i Skrbnitvo, a nepravednost u odrene Boije osobine, kao
to je sloenost, tjelesnost, ogranienost i drugo. Da li se, na toj osnovi, mogu obrazloiti
pojave zla u svijetu, ili to sve pak treba da prihvatimo kao jedan poboni in?

21

Kao etvrto: Pored svega ovoga, nalazimo da Kuran asni posebno naglaava pojmove
pravde i nepravde. ta je, dakle, kuranska interpretacija ova dva pojma?
Ovo su neka pitanja na koja treba dati jedan taan i ispravan odgovor. Ono to je sasvim
jasno i nedvojbeno jeste injenica da spoznaja Boga kao Onoga Koji nareuje pravdu i Onoga
Koji odrava pravdu, predstavlja najosnovnije uenje na kojem je u nebeskim religijama
uvrena veza izmeu ovjeka i Boga. Ako pretpostavimo da Bog u interpretaciji nekih
filozofa, kao to je naprimjer Aristotelov Prvi Pokreta, kojega se tie samo ovjekov
intelekt i misao, ali ne i njegova osjeanja i emocije,ne moe biti predmet rasprave o pravdi i
nepravdi, onda sa sigurnou moemo tvrditi da pravednost zacjelo predstavlja jednu od
osobina Boga u interpretaciji Njegovih Poslanika i Vjerovjesnika tj. u interpretaciji po kojoj je
Bog ne samo u jednoj logikoj, argumentnoj i intelektualnoj vezi s ovjekom, ve ima i jednu
vrstu i neraskidivu vezu s njegovim intimnim i duevnim osjeanjima, vezu uzajamne
ljubavi i simpatija. To je veza izmeu jednog potpuno siromanog i potrebitog bia s Jednim
Neovisnim i Bespotrebitim Znalcem svega postojeeg, Svemonim i Samilosnim.
Da vidimo sada kako treba da tumaimo Boiju pravednost.
Pravda u socijalnom smislu predstavlja cilj vjerovjesnitva, a u filozofskom, razlog povratka u
novi ivot. asni Kuran na slijedei nain obznanjuje svrhu slanja poslanika i vjerovjesnika:
Mi smo izaslanike Nae s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi
pravedno postupali[6]
O ponovnom proivljenju, Sudnjem danu i nagradi odnosno kazni za ljudska djela,
Kuran kae:
Mi emo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome nee krivo uiniti; ako neto
bude teko koliko zrno goruice, Mi emo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to emo Mi raune
svoditi. [7]
U brojnim kuranskim ajetima stoji da se Bogu ne moe pripisati nikakva nepravda. U
jednom od takvih ajeta reeno je:
Allah im nije nikakvu nepravdu uinio, ve su je oni sami sebi nanijeli[8]
U nekim ajetima pravednost i postupanje po pravdi navodi se kao potvrdna Boija
osobina, tj. Kuran se ne zadovoljava samo odricanjem nepravde, ve i neposredno potvruje
osobinu Boije pravednosti, kao to je npr. ajet koji kae:
Allah svjedoi da nema drugog boga osim Njega - a i meleki i ueni - i da On postupa pravedno.
(Ali Imran, 18)
Nema, dakle, nikakve sumnje da je, sa islamskoga stanovita posmatrano, Boija pravda,
sama po sebi, jedna injenica, a pravednost osobina koju zasigurno treba pripisivati Bogu.

22

Metodi i dispozicije

Openito gledano, postoje razliiti metodi i dispozicije u pogledu iznalaenja odgovora na

pitanja vezana za poetak i kraj svijeta. Tradicionalisti, teolozi, filozofi, gnostici i sljedbenici
prirodnih znanosti, svaki posebno, imaju sebi svojstvene stavove o ovom pitanju.
U svim pitanjima vjere, kako u osnovama tako i u formama njenog ispovijedanja,
tradicionalisti [ehlul hadiis] podravaju predanost i pobono prihvaanje svih vjerskih uenja
bez ikakvog vida razmiljanja, razumijevanja i logikog dokazivanja. Ni o jednom pitanju
koje ulazi u okvire vjere, bilo da se radi o osnovama ili formama, prema njihovom miljenju,
nije dozvoljeno raspravljati, dokazivati i pitati ta i kako, ve treba biti potpuno posluan i
uzimati sve zdravo za gotovo. U Kur'anu i sunnetu stoji da je Bog iv, Sveznajui, Svemoan,
Pravedan i td. S obzirom na injenicu da mi istinski vjerujemo u ispravnost kazivanja
vjerovijesnika, treba sve da ih prihvatimo bez pogovora. Nema potrebe da razmiljamo ta je
pravda i na osnovu kojeg logikog argumenta je Bog pravedan, ta vie, razmiljati o
ovakvim stvarima je novotarija i grijeh!
Za ovu skupinu, problem zvani pravda i ne postoji, tj. oni sebe nipoto ne vide obaveznim
da trae odgovor na neke primjedbe koje se nameu o Boijoj pravdi.
Meutim, njihov stav je neosnovan. Mi smo u predgovoru petog toma knjige Principi
filozofije i metoda realizma[9] dovoljno govorili o neosnovanosti ovakvog stava i ponovnu
raspravu ovdje ne vidimo potrebnom.
Osim tradicionalista, sve ostale skupine mislilaca smatraju da je razmiljanje o ovakvim
pitanjima dozvoljeno i na razne naine su pristupali raspravi i prouavanju istih.
Teolozi se, po ovom pitanju, dijele u dvije skupine. Jedni su (e'arije), u svojim
razmiljanjima doli do zakljuka da je pravda osobina koja se uzima iz Boijeg djela kao
takvog. Prema miljenju ove skupine teologa, nijedno djelo u svojoj biti nije ni pravedno niti
nepravedno, ve je svako djelo pravedno zbog injenice da je Boije. Osim toga, budui da ni
u kom sluaju ne postoji nijedan drugi subjekt osim Boga, bilo ovisno ili ne, slijedi da je,
sudei po ovim dvjema postavkama, nepravda neto besmisleno! S obzirom na injenicu da
oni pravdu predstavljaju samo kao Boije djelo, slijedi da e svako djelo biti pravedno zato to
je Boije djelo, a ne zato to je pravedno pa tek onda Boije.
Prema miljenu ove skupine, prirodno je da po srijedi nisu nikakvi kriteriji. Oslanjajui se
na princip pravednosti, naprimjer, ne moemo sa sigurnou tvrditi da e Bog nagraditi
dobroinitelje, a kazniti zloince, kao to ne moemo sa sigurnou tvrditi da e Bog ispuniti
obeanje koje je u tom pogledu dao u Kur'anu, ve je stvar takva da, ukoliko Bog nagradi
dobroinitelje, a kazni zloince, postupio je po pravdi, ba kao to je isto postupio i ako uini
suprotno. Ako Bog odri svoje obeanje pravda je, a i ako to ne uini, opet je pravda. Ako Bog
neemu to je steklo mogunost postojanja uini da postoji, pravda je, a i ako to ne uini, opet
je pravda jer pravda je ono to On ini. Sve to Husref (Vladar) ini slatko je
Iako sami ne opovrgavaju pravdu, ipak, imajui u vidu obrazloenje koje navode,
pristalice ovog miljenja praktino je poriu. Upravo je to razlog to su oni koji se protive
e'arijskom shvaanju tj. ije i mu'tezilije, postali poznati kao adlije (pobornici pravde),
ime se hoe ukazati na injenicu da ono to e'arije tvrde nije obrazloenje pravde ve njeno
poricanje.

23

Jasno je da se ni prema ovom miljenju ne moe postaviti pitanje o Boijoj pravdi, ta vie,
ova skupina mislilaca je, u odnosu na onu prvu (tradicionaliste), slobodnija u ovom pitanju.
Njihove namjere bile su da idu putem tanziiha[10] [uzdizanja i slave] i da tako Bogu
poreknu sudruga u stvaranju te da Ga predstave daleko iznad nepravde i zla, pa su stoga, s
jedne strane porekli subjektivnost svakom drugom biu mimo Njega, a s druge strane,
osobinu pravednosti postavili iza Njegovog djela i na taj nain iz temelja porekli
intelektualnu ljepotu odnosno runou svakog djela, rekavi da koncept pravednog djela nije
nita drugo doli njegova izvornost u Bogu. I konano, na osnovu ovih postavki, izveli su
zakljuak da Bog, niti ima ortaka u svojoj subjektivnosti, niti ini zlo i nepravdu.
Meutim, e'arije su, ustvari, zlikovcima meu ljudima, umjesto Bogu, posvetili slavu i
zapravo, njih proglasili nevinim. Jer prvi zakljuak koji se namee kao posljedica ovakvog
naina razmiljanja jeste injenica da zlo koje ini neki zloinac nije njegovo, ve Boije djelo!
A poto je Boije ne moe biti nepravedno, ve je ista pravda. Poimanje pravde, prema ovom
stanovitu, nije nita drugo doli ubjeenje da je neko djelo Boije djelo. S druge strane, poto
ni u kom sluaju i ni pod kojim uvjetima ne postoji neko djelo koje bi imalo izvor u nekom
drugom subjektu, a ne u Bogu, slijedi da u leksikonu egzistencije nepravda ni u kom vidu
ne postoji!
Razlog to su nepravedni vladari, poput abasidskog khalife Mutewekkila, pruali podrku
e'arijama, moda lei upravo u ovom poeljnom zakljuku.
Odgovor na pitanje ta je uloga obespravljenih u odbrani vlastitih prava i kakvu im zadau
vjera nalae u tom pogledu, s obzirom na ovakvu logiku i ovakav nain razmiljanja vrlo je
jasan. Nadalje, ta ova skupina teologa ima da kae o svim onim zlodjelima koje Kur'an
pripisuje zlikovcima meu ljudima i o zadai koju nalae ljudima u pravcu borbe protiv zla i
zloinaca, pitanje je na koje odgovor treba da daju sami e'arije.
Ostali su teolozi i istaknute linosti meu njima - logiku e'arija odluno odbacili i
ponizili. Oni nisu negirali subjektivnost drugima sem Boga, niti su, pozivajui se na
djelotvorni monoteizam, negirali zla koja ljudi ine. Nee'arijski teolozi tj. iitski i
mu'tezilijski pravdu u univerzalnim tokovima dre kao jednu realnu Istinu, bez obzira na
pripisivanje ili nepripisivanje istih Bogu, te vjeruju u intelektualno i sutinsko dobro i zlo.
Ovi teolozi ubjeenja su da je princip sutinskog dobra i zla kriterij i mjerilo ljudskih djela
te da na istoj osnovi moe biti kriterij i Boanskih djela. Stoga se ova skupina teologa, u
teolokim pitanjima, esto poziva na taj princip. Imajui u vidu taj princip i oitost injenice
da je pravda neto lijepo i dobro, a nepravda neto runo i loe, ova skupina teologa problem
postavlja u obliku jednog moralnog principa ali na Boanskom nivou i kau: pravda je
neto to je u biti dobro i lijepo, a nepravda ono to je u biti loe i runo. Bog kao Sveopi Um
i kao Darivatelj umova, nikada nee propustiti da uini djelo koje razum dri lijepim, niti e
Sebi ikada dopustiti da uini neto to razum smatra runim.
Meutim, iako teozofi razmatrajui problem na jedan drugi nain, a o kojem e kasnije
biti vie rijei, sa stanovita djelotvornog monoteizma, Bogu poriu sudruga u Stvaranju, pa
ipak, subjektivnost ne ograniavaju samo na Istinsku Bit. Iako sutinsko dobro i zlo vide na
poziciji iza Boanskog djela i kao izvedenicu egzistencijalnog poretka, ipak Boga smatraju
potpuno istim od nepravde. Istina je da teozofi ne poriu razumsku dobrotu i runou i da
odbacuju stav e'arija, meutim, smatraju da se domen tih pojmova ne protee dalje od
granica ljudskog ivota. Prema miljenju teozofa, poimanja dobra i zla ne mogu doprijeti do
Boanske Svete Uzvienosti kao mjerila i kriteriji. Djela Stavaralake Biti se ne mogu
interpretirati mjerama i kriterijima koji su sasvim ljudske prirode.

24

Po miljenju teozofa, Bog jeste Pravedan, ali ne zato to je pravda neto dobro i to je Boija
volja uvijek usmjerena ka dobru, a ne zlu. Bog nije nepravedan i ne ini nepravdu, ali ne zato
to je nepravda runa i to Bog nee da ini runa djela. Mjerilo Boanske pravde, pa ak i
sam koncept Boije pravde, jeste neto sasvim drugo o emu e kasnije biti govora.
Ideja o razumski lijepom i runom, dobrom i loem u ljudskim djelima od ega je
obrazovana moralna savjest u ovjeku po miljenju teozofa, predstavlja jednu hipostaziranu
[popredmeenu], a ne istinsku misao. Hipostazirana misao ima praktinu, a ne nauno
istraivaku vrijednost. Sva vrijednost je u tome to ona koristi kao sredstvo i instrument.
Potencijalnom subjektu nita drugo ne preostaje nego da, u svrhu instrumentalizacije,
proizvodi i upotrebljava ovakvu vrstu misli, da bi postigao svoju eljenu perfekciju u
voluntativnim djelima. Apsolutno Jedna Sveta Bit, koja je Sm egzistencija, Savrenstvo i
Aktuelnost, jest ista i vrlo visoko iznad ovakve vrste subjektivnosti, ovakvih ideja i potrebe
za korienjem bilo kakvog instrumenta.
Pitanje razlike izmeu hipostazirane i realne misli, te kako razum pravi misli poput one o
sutinski lijepom i runom, sainjava jednu veoma vrijednu i delikatnu raspravu koja se
spominje u islamskoj filozofiji, ali o kojoj mi ovdje ne moemo raspravljati.[11]
Teozofi ne poriu subjektivnost drugih bia sem Boga, onako kako to e'arije
podrazumijevaju, i naravno priznaju ljudsko zlo i obavezu koju ljudi imaju u pogledu borbe
protiv zla i nepravde u drutvu. S druge strane, budui da princip o sutinski lijepom i
runom ne dre ispravnim kao mjerilo Boijih djela, vidimo da se u islamskoj teozofiji nikada
ne poziva na nj, jer ono u svojoj osnovi, zapravo, predstavlja nalaganje Bogu neke vrste
obaveze i dunosti.
Prema miljenju teozofa i nee'arijskih teologa, postoje neke nejasnoe u pitanju Boije
pravde koje emo naknadno navesti u vidu jednog niza pitanja a koje treba pojasniti i za
njih nai adekvatan odgovor.
Osim navedenih, postoji i skupina mislioca koji tvrde da su teoloke i filozofske metode
isto intelektualne, te da se ne oslanjaju ni na kakvo objektivno i praktino svjedoenje te su
stoga bezvrijedne. Oni kau da se u pitanjima vezanim za osnove vjerovanja tj. u pitanjima o
postanku i kraju svijeta, treba kretati istim onim putem kojim su ili uenjaci prirodnih
nauka. Problem Boije pravde i odgovor na nejasnoe vezane za nj, takoer, treba rjeavati na
temelju prouavanja pojava u svijetu i tekuih sistema te mudrosti koje se u njima kriju.
O ispravnosti odnosno neispravnosti ovog miljenja takoer smo govorili u predgovoru
petog dijela knjige Principi filozofije i metoda realizma, pa ovdje ne vidimo potrebu da
ponovo raspravljamo o istoj temi.
Nejasnoe u vezi s Boijom pravdom a koje emo poslije navesti i ovoj skupini
nameu se kao jedan niz pitanja na koja treba dati adekvatan odgovor. tavie, ovima se
navedena problematika namee na jedan ozbiljniji nain, jer metoda prouavanja strogo
ureenih i mudro rasporeenih sistema u prirodi, predstavlja samo jedan od naina putem
kojih teolozi i filozofi dokazuju Boga i neke od Njegovih osobina, tj. oni se ne ograniavaju
samo na jedan metod. Zato, ako pretpostavimo da logiki i ne mogu rijeiti problem pravde i
nepravde, to nimalo ne ugroava temelje njihovog vjerovanja, jer oni svoju sigurnost i
nepokolebljivu spoznaju u Boije postojanje postiu i na druge naine, a ne samo metodom
analize prirodnih sistema. S takvom sigurnom vjerom u Boga, koju im obezbjeuju
spomenuti metodi, oni u principu vjeruju da prirodnim tokovima vlada Boija pravda, pa
makar to i ne mogli detaljno da opiu. Meutim, oni se ograniavaju samo na jedan metod tj.

25

analizu prirodnih tokova, pa ako u tim tokovima naiu na neka pitanja koja su posmatrano
sa stanovita idealnog sistema pravde teko obrazloiva, njihova vjera i miljenje o Bogu iz
temelja se poljulja.
Prema miljenju ove skupine mislioca, ne moe se iznijeti jedan nepokolebljiv stav o
Boijem postojanju sve dok se ne rijei zagonetka pravde i zla, jer kako tvrde primjedbe
koje se nameu o Boijoj pravdi slabe argument o postojanosti Boga, tj. savrenosti i
potpunosti prirodnog poretka.
U svom komentaru na djelo Tadriidul-I'tiqd u poglavlju u kojem se govori o Boijem
znanju, Allame Hilli naglaava da e pojave zla i nedostaci u prirodi biti uzeti kao slaba taka
u Boijem znanju i mudrosti, ako se ne iznau odgovarajua rjeenja.

ta je pravda?
Prvo pitanje koje treba razjasniti jeste ta je pravda [el-'adl], a ta nepravda? Sve dok se
potpuno i precizno ne razjasni pravi koncept pravde, svaki pokuaj uzaludan je i neminovno
emo zapadati u pogreke. Postoji ukupno etiri znaenja ili etiri sluaja upotrebe ove rijei:
1) Ravnomjernost. Ako uzmemo u obzir jedan stroj sastavljen od razliitih dijelova i
namijenjen u posebne svrhe, nalazimo da e ispravno funkcionirati i opravdati svoju
namjenu samo onda kada su svi njegovi dijelovi koliinski, kvalitativno i u svim svojim
meusobnim vezama ispravno podeeni. Da bi jedno ljudsko drutvo opstalo, mora biti
uravnoteeno, tj. u njemu treba da ima svega prema potrebi (a ne podjednako). Jedno
uravnoteeno drutvo treba da se bavi brojnim poslovima, kao to su ekonomija, politika,
kultura, sudstvo, pedagogija i sl. Za svaki od tih poslova treba da se obezbijedi upravo
onoliko lica koliko je potrebno. Sa stanovita socijalne ravnotee, nuno je da se potrebe
drutva uzmu u obzir i u skladu s tim potrebama da se odreuje budet i radna snaga.
Pritom se namee pitanje zvano dobrobit, tj. sveopa ili opedrutvena dobrobit, dobrobit
u okviru koje se opstanak cjeline i njeni ciljevi uzimaju u obzir. Sa ove take gledita, dio
cjeline ili pojedinac samo je instrument, a ne neovisni faktor.
Isti je sluaj i kada se radi o mehanikoj ili fizikoj ravnotei. Ako se, naprimjer, pravi neki
stroj u neke posebne svrhe, potrebno je u nj' ugraditi upravo onoliko materijala i razliitih
elemenata koliko taj stroj iziskuje da bi bio jedan uravnoteen stroj i da bi sluio svojoj
namjeni.
Ovo takoer vrijedi i za hemijsku ravnomjernost. Svi hemijski spojevi imaju svoju
specifinu formulu i meu konstituirajuim elementima tih spojeva postoji specifian odnos
pa je iskljuivo putem odranja te formule i odnosa meu elementima mogue proizvesti
odreeni hemijski spoj.
Svijet je srazmjeran i uravnoteen. Da nije tako, ne bi ga ni bilo. Ne bi bilo ni ustanovljenog
reda i kretanja. Kur'an asni o ovj temi govori sljedee:
I nebo je podigao i terezije postavio[12]
Ovdje se, kako to i komentatori Kur'ana kau, misli na injenicu da je u strukturi svijeta
uvaena ravnomjernost; u njemu je od svake materije upotrijebljeno upravo onoliko koliko je

26

bilo potrebno, a tamo gdje neto nije trebalo, nije ni postavljeno. U jednom predanju stoji da
je Vjerovjesnik rekao:
Po pravdi (ravnomjernosti) postoje nebesa i Zemlja[13]
Spram pravde u ovom smislu stoji neravnomjernost, a ne nepravda. Prema tome, pravda u
ovom znaenju nije predmet nae rasprave.
Mnogi koji su imali namjeru da odgovore na primjedbe vezane za Boiju pravdu u
pogledu diskriminacija, razlika i pojava zla, umjesto da problem razmatraju sa stanovita
pravde i nepravde, oni su ga razmatrali sa stanovita proporcija i disproporcija,
zadovoljavajui se, na taj nain, demonstracijom da su postojea podvajanja, razlike i pojave
zla u svijetu nezaobilazni ako se posmatraju generalno i sa stanovita univerzalnih potreba.
Nema sumnje da je postojee stanje, sa stajalita univerzalnog sistema i sveopih
proporcija u strukturi svijeta nuno i nezaobilazno, meutim, ova injenica ne rjeava
problem nepravde.
Rasprava o pravdi u smislu proporcije spram disproporcije, predstavlja jednu raspravu o
cjelini univerzuma kao takvoj, dok je rasprava o pravdi spram nepravde, rasprava o svakom
pojedincu i svakom pojedinom dijelu univerzuma, neovisno o drugim dijelovima. U prvom je
shvaanju pravde po srijedi sveopa dobrobit, dok je u drugom, pravo pojedinca. Zato e
se prigovara osvrnuti i rei: Ja ne poriem princip proporcionalnosti u cjelokupnosti
univerzuma, ve kaem da odravanje tih proporcija, htjeli mi to lili ne, nuno uzrokuje neku
vrstu podvajanja. To podvajanje jeste umjesno ako se univerzum posmatra kao cjelina, ali je
neumjesno i neadekvatno ako se posmatra pojedinac u njemu.
Pravda u smislu proporcija ili ravnomjernosti jedna je od dimenzija Boanske
sveobuhvatne mudrosti i sveznanja. Sveznajui i Svemudri vrlo dobro zna koliko je svakoj
stvari potrebno drugih stvari i u kojoj mjeri treba da je obezbjedi.
2) Jednakost. Drugo znaenje pravde jeste jenakost i poricanje svih vrsta podvajanja. Kad
ljudi kau da je neko pravedan onda misle da takav ovjek ne pravi nikakve razlike meu
ljudima. Prema tome pravda znai jednakost.
Takvo je odreenje potrebno vie objasniti. Ako pretpostavimo da je imperativ pravde da
se na sve i svata gleda podjednako ne vrednujui pri tome nikakve zasluge, onda je takva
pravda nita drugo doli ista nepravda. Ako bi jednako davanje trebalo da bude pravda,
onda bi i jednako nedavanje trebalo biti pravda. Poznato mnijenje u narodu da je jednakost
u nepravdi pravda proizilazi upravo iz ovakvog jednog shvatanja pravde.
Ali ako se pod ovom definicijom misli na potivanje jednakosti kod jednakih zasluga,
onda je to, naravno, jedna ispravna definicija. Imperativ pravde jeste ovakva jednakost i
ovakva jednakost jedna je od nezaobilaznih implikacija pravde. Meutim, u tom sluaju ovo
znaenje pravde vraa se na jedno tree znaenje o kojem emo poslije govoriti.
3) Potivanje individualnih prava i obezbjeenje svakog posjednika prava s pravom koje mu
pripada. Prema tome, nepravda e znaiti: svako krenje ili gaenje prava drugih. Istinsko
znaenje socijalne pravde u ljudskim drutvima, dakle pravde koja treba da je zakonskim
mjerama odreena i koju svi ljudi treba da potuju, jeste upravo ovo znaenje. Ova pravda
temelji se na dvije osnove:

27

Jedna je skup prava i privilegija, tj. svi ljudi meusobno imaju neka prava i privilegije.
Ako neko, naprimjer, proizvodi neki proizvod, jasno je da stie izvjestan vid privilegije u
odnosu na isti privilegije koja proistie iz njegovog rada. Novoroene, takoer, ima
pravo i privilegiju u odnosu na majino mlijeko. Izvor te privilegije svrsishodno je prirodno
ustrojstvo koje to mlijeko proizvodi i namjenjuje djetetu.
Druga osnova jeste jedna bitna osobina ovjeka da u svojim poslovima obavezno koristi
jedan niz pojmova koje nazivamo ugovorenim pojmovima a koje, kao sredstvo djelovanja,
koristi da bi postigao svoje prirodne nakane. To je jedna vrsta imperativnih ideja koje se
manifestuju u rijeima treba ili mora. Meu takvima je i imperativ koji kae: Da bi se za
sve lanove drutva mogao obezbijediti to sretniji ivot, treba da se potuju prava i
privilegije. Ovo je upravo onaj koncept drutvene pravde koju savjest svakog pojedinca
potvruje i spram koje se nalazi nepravda koju svako osuuje.
Delaludin Rumi u svojim poznatim stihovima kae:
ta je pravda? To da se sve na svoje mjesto stavi
A ta nepravda? Gdje mu nije mjesto da se postavi
ta je pravda? Da se korisna stabla natope
A ta nepravda? Da se korov i trnje napoje
S obzirom na injenicu da je ovaj smisao pravde i nepravde, s jedne strane zasnovan na
prednostima, a s druge strane na jednoj bitnoj osobini ovjeka da nuno koristi jedan niz
ugovorenih pojmova i odreuje ta se smije a ta ne smije, pa onda razluuje ono ta je
lijepo i valja, a ta runo i nevalja, treba rei da je ovaj smisao pravde i nepravde
svojstven samo ljudima i ne dohvaa se Boanske Uzvienosti. Jer, kao to smo i ranije rekli,
On je apsolutni Vlasnik svega i nijedno bie ni prema emu nema nikakvog prava prednosti u
odnosu na Njega. On je isto onako apsolutno privilegovan kako je i apsolutni Vladar svega.
S bilo im u univerzumu da On postupi i kako god to da uini, uinio je sa onim to cijelim
svojim biem pripada iskljuivo Njemu i nikom drugom. Prema tome, nepravda se u ovom
smislu, tj. u smislu krenja prava drugog i napada na tuu privilegiju, ne moe odnositi na
Boga, jer ovakva koncepcija nepravde, ustvari, nije mogua.
4) Potivanje mjerodavnosti u blagodarivanju [emanaciji] egzistencije i neustezanje u
blagodarivanju bia koje moe da postoji ili da usavri svoje postojanje. Govorit emo o injenici da
se bia u univerzumu razlikuju prema mogunostima preuzimanja dara [emanacije] sa Izvora
postojanja. Svako bie, na bilo kojem nivou postojanja da se nalazi, ima sebi svojstvenu
mogunost u pogledu prijema nadarenosti. Istinska i Sveta Bit Boija koja je apsolutno
Savrena, Dobrostiva i neogranieno Dareljiva, svakom biu daruje onoliko egzistencije ili
savrenosti koliko je mogue da to bie primi, i uope se ne ustee. Boija pravda u sistemu
geneze, prema tome, znai da svako bie dobije onoliko egzistencije ili savrenosti koliko
zasluuje i koliko je mogue. A nepravda znai odbijanje blagodarnosti i ustezanje od
darivanja biu koje je toga zasluno.
Ovaj smisao pravde se, prema miljenju teozofa, afirmira i pristaje kao osobina savrenosti
Gospodareve Jedine Biti. Kao to je i osobina nepravde, koja je nesavrenost i nedostatak, i
koja se odrie od te Biti, u istom ovom smislu.

28

Po miljenju teozofa, nema niti jednog bia koje kod Boga ima jedno takvo pravo koje bi,
kada mu se udovolji, moglo biti smatrano kao vrenje obaveze i plaanje duga od strane
Boga i po kojem bi On onda bio pravedan zato to tano i na vrijeme izvrava svoje obaveze
prema drugima. Osobina Boije pravde potpuno je indentina Njegovoj osobini plemenitosti
i dareljivosti, tj. Boija pravda jeste u injenici da On Svoju milost ne udaljuje ni od jednog
bia, na ma kom nivou mogunosti prijema Boanske milosti to bie da se nalazilo. Ovo
znaenje pravde, zapravo, odraava smisao hazreti Alijevih rijei u Stazi rjeitosti u govoru br.
215. gdje kae:
Niko nema prava u drugoga, a da i taj drugi nema prava u njega. Ako bi trebalo da neko
ima prava u drugoga, a da drugi nema prava u njega, to onda pripada iskljuivo Bogu
Jedinom, a ne i njegovim stvorenjima.
Ako sudimo prema ovom kriteriju kao jedino isparavnom, treba da vidimo da li meu
svim onim stvarima koje se dre kao zlo, podvajanje, nepravda i sl., zaista ima neko
bie koje je u cjelokupnom sistemu univerzuma moglo da postoji, a nije postalo? Ili je moglo
da usvoji neku savrenost postojanja, ali mu se ona uskratila? Da li je nekom biu dato neto
to mu se nije smjelo dati? Tj. da li je Istinita Bit namjesto da daruje milost, dobrotu i
savrenstvo, dala zlo, kob i nedostatak?
U drugom tomu Asfr-a, u raspravi o arhetipima Sadrul Muteallihin u odjeljku pod
naslovom: Kako postoje mogua bia (tj. bia nastala u vremenu)?. ukazuje na koncept i
znaenje Boije pravde onako kako je teozofi tumae i veli:
...rekli smo da su materija i forma dva bliska uzroka prirodnih pojava, a kroz raspravu o
njihovoj koherentnosti, doli smo do zakljuka da je po srijedi i jedan nadmaterijalni subjekt.
Poslije emo, u raspravi o opim kretanjima, dokazati da kretanja imaju svoja natprirodna
odredita. Natprirodni uzrok i natprirodno odredite jesu dva daleka uzroka materijalnih
egzistencija. Da su ta dva uzroka bila dovoljna za postanak materijalnog svijeta, materijalna
bi bia ostala zauvijek i bila bi neunitiva, postigavi, odmah u poetku svoga postojanja, sve
savrenosti za koje su kompetentna i poetak bi im bio identian kraju. Meutim, ta dva
uzroka nisu dovoljna: dva bliska uzroka (materija i forma) takoer su uticajna. S druge
strane, meu formama vlada meusobno oprean odnos i primarni kvaliteti se troe, dok
svaka materija ima mogunost da poprimi uzajamno oprene forme. Zato, svako bie u sebi
nalazi dvije vrste sposobnosti i u njemu se pojavljuju dvije vrste meusobno oprenih tenji:
jadna od strane forme, a druga od strane materije. Forma iziskuje opstanak i odranje
postojeeg stanja dok materija iziskuje promjenu tog stanja i preuzimanje nove forme
oprene onoj prvoj. Poto ove dvije kompetencije i dvije oprene tenje u istom trenutku nisu
mogue, jer materija u isto vrijeme ne moe imati vie oprenih formi (...) i poto Boija
dareljivost nalae usavravanje materije Ovoga svijeta kao najnieg od svih ostalih
svjetova putem formi, slijedi da imperativ Boije mudrosti odreuje ciklino kretanje,
neprestano vrijeme i promjenjivu materiju, tako da se forme tokom vremena konstantno
mijenjaju i da, po pravilu nunosti, svako stanje i forma ima svoje odreeno razdoblje
postojanja i svoj udio u egzistenciji. Takoer, poto je materija zajednika, svaka forma kod
one druge ima svoje pravo koje treba da se vrati svom vlasniku. Pravda nalae da se
materija jedne forme d onoj drugoj. a one druge ovoj i da se tako materija sekvencirano
predaje iz ruku jedne forme u ruke druge. Upravo zbog ove pravde i potivanja zasluga,
sistem univerzuma stoji na opstanku vrsta, a ne pojedinaca.

29

Ovdje se namee jedno drugo pitanje, a to je da, s obzirom na jednak odnos svih bia
prema Bogu, On uope i nema zasluga u mogunosti da koncept pravde, u smislu potivanja
prava, ima svoju uptrebu. Jedini pravi koncept pravde koji se moe pripisati Bogu jeste
pravda u smislu potivanja jednakosti, jer, kao to smo rekli, meu stvorenjima nema razlika
sa stanovita zasluga. Prema tome, poimanje pravde u smislu potivanja zasluga i u smislu
potivanja jednakosti, to se tie Boga, daje istu posljedicu. Boija pravda, dakle, nalae
ponitenje svih vidova diskriminacije i razlika meu stvorenjima, iako, u isto vrijeme, vidimo
razne vrste nejednakosti. sve je ustvari sama raznolikost, raznovrsnost i razliitost razina i
poloaja.
Odgovor na ovo pitanje lei u injenici da se koncept prava i zasluge stvorenja u odnosu
na Boga sastoji u njihovoj potrebitosti i mogunosti postojanja ili savrenosti postojanja.
Svakom biu koje moe da postoji ili da preuzme neki vid savrenosti postojanja, Uzvieni
Bog, s obzirom na Njegovu potpunu subjektivnost i neizostavnu blagodarnost, dodjeljuje
postojanje ili usavrenje postojanja. Boija pravda je kako smo naveli od Sadrul
Muteallihina sveope blagodarivanje koje zaokriljuje sve ono to moe da postane ili da
usavri svoje postojanje, bez ikakvog ustezanja ili podvajanja.
Pitanje u emu lei osnovni uzrok razlika u mogunostima i zaslugama te kako se stvari u
pogledu svoje sposobnosti primanja mogunosti i zasluge meusobno razlikuju, uprkos
sveobuhvatnosti i beskonanosti Boijeg blagodarivanja [emanacije], predstavlja jednu
nedoumicu koju emo, kroz odgovor na prigovore i primjedbe, uz Boiju pomo, razjasniti.

Prigovori i primjedbe

Da vidimo sada koji su to zapravo prigovori i primjedbe koji se o ovoj temi nameu?
Prvi prigovor postavlja pitanje zato u svijetu uope ima razlika i podvajanja meu
stvorenjima? Zato je neko bijel, a neko crn, neko ruan, a neko lijep, neko zdrav, a neko
bolestan? ta vie, postavlja se pitanje zato neka bia treba da budu stvorena kao ljudi, a
druga kao ivotinje; neka kao neorganske tvari, a druga kao organske; neki kao ejtani, a
drugi kao meleci? Zato svi nisu jednaki? Zato svi nisu bijeli ili svi crni? Zato svi nisu lijepi
ili svi runi? I ako ve treba da bude razlike, zato onaj koji je bijel nije bio crn, a onaj koji je
crn nije bio bijel? Zato onaj koji je ruan nije bio lijep, a onaj koji je lijep nije bio ruan?
Druga primjedba odnosi se na pojave unitenja i nestjanja. Tu se postavljaju sljedea
pitanja: Zato stvari nastaju da bi nestale? Zato je data smrt? Zato se ovjek, nakon to
okua slast ivota i nakon to u njemu oivi elja za vjenou, ponovo alje u svijet mrtvih?
Veza ovog pitanja s temom pravde i nepravde jeste u tvrdnji da je isto nepostojanje bolje
od manjkavog. Sve dok neto ili neko ne postane, nema ni prava, ali im postane, ima pravo
da ostane. Stvorenja bi bila sretnija da ih se uope nije izvelo u postojanje, nego da im se d
da postoje, pa ih se onda, nautrb njihove volje, vrati u nepostojanje. Takvo je, dakle, davanje
postojanja nepravda.

30

Trea primjedba glasi: Ako zanemarimo kratkotrajnost postojanja, unitavanja i nestajanja,

zato su nam onda potrebne manjkavosti poput neznanja, nemoi, slabosti i siromatva?
Veza ovog pitanja s problemom pravde i nepravde lei u shvatanju da je nedavanje znanja,
moi, snage i bogatstva biu kojemu sve to treba, nepravda. Ova primjedba daje se pod
pretpostavkom da sve dok neko ne postane, nema ni prava, ali im postane, prirodno je da
nalazi pravo da bude opskrbljen svim onim to mu je potrebno za ivot. Prema tome, pojave
neznanja, nemoi, slabosti, siromatva i sl., jesu neka vrsta uskraivanja prava.
etvrta primjedba je: Ako zanemarimo podvajanja i razlike te previdimo injenicu da su
sva stvorenja nuno osuena na propast i to se nekim biima, po dolasku na Ovaj svijet,
uskrauju neke ivotne potrebe, zato onda postoje nevolje i nesree koje jedno stvorenje u
pola puta njegova postojanja obaraju s nogu ili mu postojanje ine vrlo tekim i
nepodnoljivim? Zato postoje mikrobi, bolesti, tlaenja, krae, poplave, oluje, zemljotresi,
razdvajanja, nesretni sluajevi, ratovi, netrpeljivosti, duevni prohtijevi i sl.?
Ovo su samo neka pitanja koja se postavljaju na temu Boije pravde. Naravno, ista ova
pitanja je, s neznatnim izmjenama, mogue uvrstiti i u neke druge tematske cjeline koje,
jednako kao i problem pravde i nepravde, spadaju u pitanja teologije, kao to je, naprimjer,
pitanje svrhovitosti, koje se razmatra na temu uzroci i posljedice, te pitanje Boanske
briljivosti, koje se razmatra na temu Boiji atributi. Prigovor je ovdje naime u obrazloenju
koje kae da bi sve stvari trebalo da koriste nekoj svrsi - ako je ve u procesu stvaranja bilo
besprijekorne mudrosti. Trebalo je dakle da se ne da izvesti u postojanje niti neto beskorisno
niti tetno, ba kao to nije trebalo da se izostavi postojanje nijedne korisne pojave. Postojanje
nejednakosti i razlika, nedostataka, neznanja i nemoi, ukazuje na injenicu da potrebne
pojave koje su trebale da postoje tj. jednakost, kontinuitet postojanja, znanje, mo i sl., nisu
stvorene, a s druge strane stvorene su pojave od kojih nema nikakve koristi ili su tetne,
poput bolesti, zemljotresa i sl. To su sve stvari koje se nimalo ne slau s besprijekornom
Boanskom mudrou, niti s pravdom u smislu ravnotee i proporcija.
Iste ove prigovore je, uz neznatne izmjene, mogue postaviti na temu o dobru i zlu, a u
okviru rasprave o monoteizmu. Problem bi tu izgledao ovako: Iz dominirajue dvovrsnosti u
svijetu, treba zakljuiti da svijet ima dva ishodita. Problem dobra i zla teozofi nekad
postavljaju u okviru rasprave o monoteizmu protiv dualizma, a nekad u okviru rasprave o
Boanskoj briljivosti, a u vezi s besprijekornom mudrou. Tu se tvrdi kako Boija panja i
briljivost iziskuju da sve to postaje bude dobro i savreno te da postojei poredak bude
besprijekoran, iz ega slijedi da sve ono to predstavlja zlo i manu ne bi trebalo da postane,
meutim, injenica je da toga ima.
Mi emo ovaj problem razmatrati samo sa stanovita pravde i nepravde, iako e i neki
drugi njegovi aspekti uzgred biti razmatrani i rijeeni. Nadalje, rekli smo da pojam pravde,
kada stoji spram nepravde, znai potivanje zasluga i sposobnosti, a ne ravnomjernost ili
jednakost; s tim da je smisao pojma potivanje zasluga i kompetencija od strane Boga, onakav
kako su ga teozofi shvatili, a ne onakav kako drugi misle da jeste.

31

[1] Praktini razum (practical reason hikmete 'ameli), kapacitet argumenta ili
demonstrativnog zakljuka, razmatran u svojoj primjenjivosti na zadatak propisivanja ili
odabira [praktinog] ponaanja (The Cambridge Dictionary of Philosophy, Robert Audi ).
(o.p.)
[2] Teoretski razum (theoretical reason - hikmete nazary), u svom tradicionalnom smislu,
sposobnost ili mo ije podruje djelovanja je teoretsko saznavanje ili ispitivanje; u irem
smislu, sposobnost za postizanje istine bilo kojeg tipa. U estoj knjizi svoje Metafizike,
Aristotel predstavlja matematiku, fiziku i teologiju kao predmetnu materiju teorijskog
razuma. (The Cambridge Dictionary of Philosophy, Robert Audi ). (o.p.)
[3] Autor ovdje spominje imena lica kao primjere. Ali poto to u naem jeziku nije obiaj, ja
sam stavio A i B. (o.p.)
[4] At-Tagabun, 1
[5] Hud, 123
[6] Al-Hadid, 25
[7] Al-Anbiya, 47
[8]At-Tawba, 70
[9] Usle falsafe wa rawee realism
[10] Tanziih je infinitiv od arapskog glagola nezzehe, to znai: (Boga) smatrati istim od
svakog zla. o.p.
[11] O spomenutoj raspravi pogledati u djelu: Principi filozofije i metoda realizma (
) , poglavlje peto, od istog autora.
[12] Ar-Rahman Milostivi, 7.
[13] Tafsiire Sfii u komentaru na prethodni ajet.
Pravda spada u osnove vjere

Ako u drugim teolokim oblastima ima nekih nejasnoa i prigovora, isti se nameu
teolozima, filozofima i upuenima u tu problematiku. Ma koliko pomenuta pitanja i
primjedbe bile teke, lako ih je postaviti jer se razmatraju na jednoj razini shvatanja vioj od
razine shvatanja obinog svijeta. Meutim, pitanja na temu Boije pravde takoer se
postavljaju i na jednoj nioj razini tj. u irokim masama ljudi. O ovom pitanju razmilja i
nepismen ovjek, a i filozof mislilac.
Stoga je problem pravde od izuzetne vanosti i upravo ta injenica moe posluiti kao
obrazloenje to je pravda stavljena u red osnova vjere od strane islamskih uenjaka (iz
reda iija i mu'tezilija, a ne e'arija). Pravda je Boija osobina kao i sve ostale i ako bi trebalo
da se Boije osobine ubrajaju u osnove vjere, onda bi to trebalo uiniti i sa ostalim Boijim
osobinama kao to je: Znanje, Mo, Volja itd. Glavni razlog to je pravda kod iija ubrojena u
osnove vjere jeste injenica to se iije i sunije nisu razilazili po pitanju ostalih Boijih osobina,
a ako i jesu, takve razlike nisu bile poznate, meutim, kada je rije o pravdi bilo je
intenzivnih neslaganja i to tako uvenih da se vjerovanje odnosno nevjerovanje u pravdu
uzimalo kao znak pripadnosti ovm ili onom mezhebu tj. da li je neko iija ili sunija, i ako je
sunija, da li je mu'tezilija ili e'arija. Samo vjerovanje u pravdu znailo je da neko nije e'arija.
Vjerovanje u pravdu i vostvo [immet] bio je znak pripadnosti iizmu. Zato se zna rei da su

32

osnove islamske vjere tri stvari, a osnove iijskog mezheba iste te tri stvari plus naelo pravde
i vostva.

Pravda i mudrost

Ranije smo ukazali na dvije Boije odlike koje su, u pogledu zamjerki koje se na njih
odnose, meusobno veoma sline, tj. osobina pravede i osobina mudrosti.
Pod pojmom Boije pravde misli se na injenicu da Bog ne zapostavlja zaslunost i
sposobnost niti jednog bia te da svakom daje onoliko koliko zasluuje; dok se pod pojmom
Boije mudrosti misli kako je postojei sistem kreacije najbolji i najdobrobitniji mogui sistem.
Implikacija Boije mudrosti i panje svjedoe da svijet i egzistencija imaju svoju svrhu i
smisao. Ono to postoji u svijetu ili je samo po sebi dobro ili pak koristi nekom dobru.
Osobina Boije Mudrosti jedan je od aspekata Njegovog sveznanja i htijenja i ona
demonstrira princip krajnje svrhe svijeta, dok Njegova Pravda nema nikakve veze s tim
svojstvima, ve spada u aspekte Boije subjektivnosti tj. u osobine Njegovog djela, a ne
osobine Njegove Biti.
Zajednika zamjerka na pravdu i mudrost jeste injenica o postojanju tegoba, nesrea,
i openito problem zla. Problem zla se, pod izgovorom nepravde, moe uzeti kao
prigovor na Boiju pravdu, a moe i pod izgovorom pojava od kojih nema koristi, uzeti kao
zamjerku na Boiju besprijekornu Mudrost, i jo ih, sljedbeno tome, smatrati jednom od
uzdizanja sklonosti ka materijalizmu. Naprimjer, ako odbrambeno-preventivne sisteme u
organskim tvarima, namijenjene za sluaj opasnosti navedemo kao primjer i svjedok Boijeg
reda i mudrosti, u isti mah se namee pitanje zato uope trebaju postojati opasnosti koje
nameu potrebu za postavljanjem takvih ureenja u ive organizme? Zato nam trebaju
mikrobi koji navaljuju s bolestima, pa da onda budu potrebna i bijela krvna zrnca koja e da
ih odbijaju? Zato postoje mesoderi sa otrim zubima koji stvaraju potrebu za brzim
nogama, rogovima i drugim sredstvima za odbranu kod onih ivotinja koje mesoderi
napadaju? U ivotinjskom svijetu s jedne strane postoji instinkt bjega od opasnosti kod slabih
ivotinja koje postaju lovina, a s druge strane kod jakih ivotinja koje love, postoji instinkt
zvjerstva i deranja. Ljudskom biu se namee pitanje: zato uope postoji faktor agresije i
nasilja pa da se osjeti potreba za odbrambenim sistemima?
Ovi prigovori i zamjerke, za ije je rjeenje potrebno poduzeti tane i podrobne analize,
lie na dubok i straan vir u kome su se mnogi udavili. Filozofije dualizma, materijalizma i
skepticizma su se uglavnom formirale u ovom stranom drijelu.

Dualizam

Narodi svijeta su, a pogotovo rasa arijevaca, jo od davnina, pojave u svijetu dijelili na dva
polariteta tj. pojave dobra i pojave zla. Svjetlost, kiu, sunce, zemlju i mnoge druge stvari,
ljudi su ubrajali u pojave dobra, dok su mrak, sune godine, poplave, zemljotrese, bolesti i sl.,
ubrajali u red zlih pojava. Naravno, u ovoj podjeli ovjek je sebe stavio kao kriterij, tj. sve to

33

je nalazio da mu koristi nazivao je dobrim, a to bi vidio da mu ide na tetu, nazivao je

zlim.
Drevnom ovjeku se nametalo pitanje: Da li pojave zla stvara isti Onaj Naredbodavac Koji
stvara i pojave dobra ili je pak pojave dobra dolaze s jednog, a pojave zla s drugog izvora? Da
li je tvorac dobra i zla jedan, ili pak svijet ima dva stvoritelja?
Jedni su smatrali da Stvoritelj moe biti samo jedno: ili je dobar i dobronamjeran ili pak
zao i zlonamjeran. Ako je dobar onda nee stvarati zlo, a ako je zao onda nee stvarati dobro.
Ovakvom argumentacijom oni su zakljuili da svijet mora imati dva poetka i dva stvoritelja
(dualizam). Vjera starih Iranaca u tvorca dobra i tvorca zla, koji e poslije biti predstavljeni
imenima Jazdan i Ahriman zasniva se upravo na ovim razmiljanjima.
Sudei prema historijskim podacima, arijevci su, nakon naseljavanja podruja Irana, poeli
oboavati prirodne pojave, kao to su vatra, sunce, kia, zemlja i vjetar. Historiari nalaze
podatak da arijevci nisu oboavali zle sile, iako je bilo nekih nearijevaca koji su pod
izgovorom zadovoljenja zlih duhova, takoer oboavali i pojave zla. U starom Iranu
postojalo je vjerovanje u dva tvorca, a ne dvovrsnost u oboavanju tj. Iranci su bili politeisti u
pogledu stvaranja, a ne u bogosluenju.
Kasnije se pojavio Zaratustra. Historijski gledano, nije sasvim jasno da li je Zaratustrova
religija bila monoteistika ili dualistika. Postojea Avesta ovu nejasnou ne otklanja, jer se
razliiti dijelovi ove knjige meusobno drastino razlikuju. Dio Vendidad izriit je u
dualizamu, dok u dijelu Gataha dvovrsnost nije ba primjetna, ta vie, sudei po tvrdnjama
nekih istraivaa, iz ovog dijela se shvaa jednoa. Ova razliitost jeste razlog to istraitelji
smatraju da Avesta, koju danas imamo na raspolaganju, nije djelo jednog ovjeka ve svaki
njen dio pripada drugoj osobi.
Historijska istraivanja ovdje su nepotpuna, pa ipak, na osnovu islamskog vjerovanja o
Medusijama, religiju Zaratustre moemo u osnovi smatrati jednom monoteistikom
religijom, jer veina islamskih uenjaka zaratustrovce smatra sljedbenicima Knjige.
Historiari smatraju da je dualizam naao upliva u religiju Zaratustre putem ostataka
dualistikog vjerovanja arijevaca jo prije njega.
Naravno, treba naglasiti da samo iz pobonosti, tj putem islamskih izvora moemo
smatrati da je vjerozakon Zaratustre monoteistiki. A inae, sa historijskog stanovita tj. sa
stanovita onih dijela koja se pripisuju Zaratustri, njegovu religiju ne moemo smatrati
monoteistikom, ak i ako samo Gataha uzmemo kao kriterij. Uenjaci koji su se bavili
pitanjem Zaratustrovog monoteizma, pozivajui se na Gataha, u najboljem sluaju, kazali su
da je Zaratustra branio bitni monoteizam, tj. samo jedno bie je smatrao da samo po sebi
opstoji i da nije stvoreno tj. Ahuramazda te da su sva ostala bia, pa ak i sam Ahriman
stvoreni od Ahuramazde. Drugim rijeima, Zaratustra nije drao da stablo egzistencije ima
vie od jednog korijena. Moemo, takoer, pozivajui se na tvrdnje nekih istraitelja,
Zaratustru smatrati i pobornikom sluilakog monoteizma tj. monoteistom u oboavanju.
Meutim, da bi jedna religija mogla biti smatrana monoteistikom, pored sutinskog i
sluilakog monoteizma, potreban je i monoteizam u stvaranju. Na osnovu historijskih
dokumenata religija Zaratustre je, u pogledu stvaranja, bila potpuno dualistika, jer iz njenih
uenja moe se zakljuiti da postoji pol Angremnija (zlog duha) i spram njega pol
Sepentmnija (dobrog duha). Prema njihovom uenju, Sepentmnio stvara dobro tj. stvari
koje treba da postoje, dok Angremnio stvara zlo tj. stvari koje ne treba da postoje iz ega
zakljuuju da Ahuramazda ili Sepentmanio nije odgovoran za njihovo stvaranje, ve
Angremanio. Prema ovom miljenju univerzum nema dva korjena, ali ima dvije grane tj. po

34

Ahuramazdinom stvaranju rava se u dva ogranka: ogranak dobra, kojega predstavlja

Sepentmanio sa svojim dobrim djelima i ogranak zla kojeg predstavlja Angremanio i sva
njegova zl stvorenja i zlodjela. Ako Gataha, koje je najvjerodostojnije monoteistiko djelo
preostalo od Zaratustre uzmemo kao kriterij, u njemu nalazimo protuslovna kazivanja o
izvoru dobra i zla te da postojei sistem univerzuma nije najbolji mogui i da se kosi sa
neprikosnovenom mudrou. Ovaj aspekt Zaratustru potpuno odvaja od Vijesnika Nebeske
objave.
Upravo zbog ovih i slinih razloga, religija Zoratustre nije uspjela da izae na kraj sa
dualizmom, to je imalo za posljedicu da se dualizam, u smislu dvojnosti u korijenu
univerzuma, nakon Zaratustre, iznova pojavi meu Irancima. Zoroastijanci iz doba
Sasanidske dinastije, kao i Manihejci i Mazdaci, koji se smatraju nekom vrstom ogranaka
Zoroastrianizma, u mnogome su bili dualisti.
Ustvari, treba rei da Zoroastrianizam, ak ni u okvirima Gataha uenja, nije mogao da
potisnuti dualizam iz srca Iranaca, ve je i sam pao pod uticaj ovog sujevjernog miljenja i
postao devijantan.
Jedino je islam uspio da iskorijeni ovo viemilenijumsko sujevjerje iz srca Iranaca. To je
jedna od potvrda velianstvene moi islama i njegovog dubokog uvrijeenja u duhu Iranaca,
jer je imao dovoljno snage da narod s ijim duhom i tijelom je dualizam ve bio duboko
srastao toliko da neki orijentalisti tvrde kako Dualizam predstavlja osnovu iranskog
razmiljanja izbavi i otkloni od njega opasnost ovog porobljivakog umiljanja. Naravno da
je islam bio taj koji je od Iranaca-dualista napravio ljude-monoteiste koji su pouivi se
istinom da: Sve hvale pripadju Jednom Bogu, stvoritelju svih nebesa i Zemalja i davaocu tmina i
svjetala[1] i uvjerivi se u injenicu da je: On Taj koji je sve u najljepem skladu stvorio[2] te uz
vjerovanje i shvatanje injenice da je na Gospodar Taj koji je svakoj stvari dao kreaciju koju
zasluuje i potom je uputio na put kojim treba da ide[3] tako postali opijeni ljubavlju za Bogom,
Njegovom kreacijom, svijetom i prirodom, da su u slavu univerzalnog reda i poretka spjevali
sljedee stihove:
U svijetu sam ovom sretan, jer je svijet sretan od Njega
u svemir sam cijeli zaljubljen, jer cijeli svemir je od Njega
U slast pijem otrov, jer me voljeni moj napaja
od milja podnosim bol, jer i lijek mi je od Njega[4]
Iranski ovjek, po dolasku islama, ne samo da zlu porie porijeklo ravno Bogu, ve s
jednim visoko spoznajnim nazorom, zlo u sistemu univerzuma iz njegovog vida potpuno
nestaje, pa veli: u svijetu nema niega loega ili loe je ono ega nema. Tako e nam Gazali,
o ovoj temi, rei:
Lejse fil imkani abda'u mimma kane
Svijet bolji od postojeeg nije mogu.
ovjek koji je odgojen u islamu moe dokuiti ovako jednu visoku i profinjenu misao te
shvati da su nesrea i tegoba, iako u nekom smislu nepoeljne i loe pojave, pa ipak, gledane
s jednog uzvienijeg i dalekovidnijeg stajalita, sve sama ljepota i milost Boija.

35

ejtan

Moe se pomisliti da, ako u zoroastrianizmu imamo ideju dualizma tj. Jazdana i Ahrimana,
u islamu takoer imamo slino vjerovanje o dva oprena pola tj. Boga i ejtana. Dakle, ta je
razlika izmeu ova dva vjerovanja?
Razlika izmeu islamskog poimanja o ejtanu i onog zoroastrijanskog o Ahrimanu
ogromna je i skoro neusporediva.
U Avestanskim uenjima spominje se bie po imenu Angremanio ili Ahriman kojemu se, a
ne njegovom suparniku Sepentmaniju niti Ahuramazdi koji se dri kao veliki bog, pripisuje
stvaranje svih zala i nepovoljnih pojava poput bolesti, zvjerstava, zmija i akrepa te neplodnih
zemljita, sunih godina i sl.
Iz nekih Avestanskih uenja moe se zakljuiti da je Ahriman kao i Ahuramazda
bespoetna supstanca koja oduvjek postoji i ni na koji nain nije proizvod Ahuramazde;
Ahuramazda ga je otkrio, a ne stvorio. Meutim, iz nekih drugih Avestanskih uenja,
pogotovo dio Gataha koji je najvjerodostojniji, postaje jasno vjerovanje da je Ahuramazda
stvorio dva bia: jedno je Sepentmanio ili sveti duh, a drugo Angremanio ili zli duh.
U svakom sluaju, ono to je jasno iz Aveste i to je bilo i jeste dio zoroastrijanskih
vjerovanja jeste injenica da se sva stvorenja svijeta dijele u dvije skupine: skupina dobrih i
skupina zlih. Dobra su ona koja jesu i koja treba da budu, i ije postojanje je potrebno u
cjelokupnom ustrojstvu univerzuma, dok su zla ona koja jesu, ali ne bi trebala da budu;
njihovo postojanje je proizvelo manjkavost u univerzumu i ona nipoto nisu stvorenja
Ahuramazde ve stvorenja Ahrimana, bilo da je on sam stvornje Ahuramazde ili ne.
Ahriman se, dakle, u oba sluaja dri kao stvoritelj mnogih bia svijeta, jedan dio svijeta
kreacije spada u njegov domen, dok je on sam ili nuno i oduvijek postojei suparnik
Ahuramazde ili njegovo stvorenje koje mu je suparnik u stvaranju.
Meutim, prema islamskom svjetonazoru, svijet i stvorenja u njemu ne dijele se u dvije
skupine dobrih i zlih; u svijetu nema stvorenja koja nisu trebala biti stvorena ili koja su loe
stvorena. Sve je lijepo stvoreno i sve je stvoreno umjesno i proisteklo iz samo Jedne Biti.
Domen djelovanja sotone je legislacija, a ne geneza, tj. domen sotonskog djelovanja su
zakonodavno obligatne aktivnosti ovjeka. Nadalje, sotona moe da vri uticaj samo na
ovjeka, a ne i na ostala bia. Uticaj na ovjeka se opet ograniava na njegove misli, a ne i na
njegovo tijelo. Uticaj na ljudske misli jo se ograniava na opsesiju i unoenje neke zle misli u
srce ovjeka. Ova znaenja Kur'an opisuje izrazima poput aranje, navoenje na grijeh,
opsijedanje i sl. Pretpostavka da ejtan neto stvori u univerzumu ili da ima genetiku
dominaciju nad ovjekom, tj. da ima neku nesavladivu mo kojom moe da ovlada ovjekom
i da ga prisili na neki in pogrena je jer je takvo ta iznad sotonine moi. Vlast etjana nad
ovjekom uvjetovana je mogunou da sam ovjek hoe da ga uzme za svoga prijatelja i
zatitnika:
ejtan doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju;
njegova je vlast samo nad onima koji ga za svog prijatelja i zatitnika uzimaju.[5]
Kur'an prenosi rijei ejtana kad e na Sudnjem danu, onima koji e mu prigovarati i
smatrati ga odgovornim za svoju stranputicu, rei:

36

Allah vam je pravo obeanje dao, a ja sam svoja obeanja iznevjerio; ali ja nisam nikakve vlasti nad
vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene ve sami sebe...[6]
Tajna ogranienosti ejtanovog uticaja na ovjeka lei u ljudskoj slobodi odabira.
Imperativ egzstencijalnog poloaja ovjeka takav je da on moe odabrati svoj put. Slobodno
bie uvijek mora da stoji na raspuu dvaju puteva i dvaju poziva, kako bi moglo da postigne
svoju savrenost i aktuelnost koja se postie iskljuivo putem slobode i slobodnog
odabira.
Prema islamskom svjetonazoru nijedno stvorenje nema neovisnu ulogu u procesu
stvaranja. Kur'an nijedno stvorenje ne smatra neovisnim. Sva bia, ma koju ulogu imala, svoju
ulogu tumae kao posrednici i izvritelji Boije volje. Kur'an melecima daje ulogu posrednika
u izvravanju Boije volje, meutim, ejtanu ne daje ak ni toliku ulogu, a kamoli da ga
smatra neovisnim u stvaranju, onako kako se to ini u Avesti pri opisu Ahrimana kao
neovisnog tvorca pored Ahuramazde.
Sotona, sa kur'anskog stanovita, nipoto nije neka velika sila spram Boga, nije ak ni sila
spram meleka koji su po dozvoli Boijoj rukovodioci svijeta i izvritelji Boije volje u inu
stvaranja.
Islamski pogled na svijet je, za razliku od onog zoroastrijanskog i manihejskog,
monopolan. ejtan je sa kur'anskog stanovita aplikacija koncepta: Bog je onaj koji sve savreno
stvara.[7] Kao i koncepta: Gospodar na je onaj koji je svemu onom to je stvorio dao ono to mu je
potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.[8]
Samo postojanje ejtana i ejtanskog nagovaranja na stranputicu zasnovano je na mudrosti
i nekoj dobrobiti te upravo zbog toga sotona je jedno relativno, a ne stvarno i zbiljsko zlo.
to je najzanimljivije sam Bog je, po kur'anskoj logici, ejtanu dodijelio ulogu
zavodniara i demagoga. O tome Kur'an kae sljedee:
I zavodi glasom svojim koga moe i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pjeadiju, i budi im ortak
u imecima, i u djeci, i daji im obeanja, a ejtan ih samo obmanjuje.
ini se da ejtan objelodanjuje svoju spremnost preuzimanja uloge zavoenja, tamo gdje
kae:
E zato to si me u zabludu odveo, kunem se da u ih na Tvom pravom putu presretati, pa u im i
sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i ti e ustanoviti da veina njih nee zahvalna biti.[9]
Moramo napomenuti da se ovdje ne radi ni o kakvoj prisili. niti natjerivanjeu, sve se sastoji
samo u nagovaranju, aranju i navoenju na grijeh.
Ako kaemo da avo nema genetikog utjecaja, ne znai da nema nikakve uloge u genezi.
Zar je mogue da neko bie postoji u svijetu geneze, a da nema nikakve uloge i da ne ostavlja
nikakvog traga iza sebe?! Ovdje se misli na injenicu da ejtan nije niti neovisni tvorac nekih
bia i sila spram Boga, niti mu je u hijerarhijskom poretku svijeta dodijeljena uloga kao to je
dato melecima u rukovoenju stvarima u svijetu, niti je pak njegova nadmo takva da
ovjeka moe prisiliti na ono to mu je volja. Kur'an potvruje da sotona i demon [din]
imaju izvjesnu ulogu u genezi svijeta, meutim, ta uloga uopeno nije vea od one koju ima
ovjek.

37

Na glavni cilj kojeg elimo postii u ovom dijelu rasprave jeste da ukaemo na injenicu
da Kur'an pitanje sotone postavlja tako da ni najmanje ne ugroava sutinski monoteizam i
naelo da Bogu niko i nita nije slino[10], kao ni Jednou u stvaranju i principe: Samo On stvara
i upravlja;[11] reci Allah je Stvoritelj svega;[12] On u vlasti nema ortaka.[13]

[1] al An'm, 1
[2] al Sedda, 7
[3] T-h, 50
[4] Sdi
[5] An-Nahl, 99 100.
[6] Ibrahim, 22.
[7] Padanje niice As-Sadda, 7.
[8] Taha, 50.
[9] Bedemi Al-A'raf, 16 - 17.
[10] A-ura, 11.
[11] Al-A'raf, 54.
[12] Ar-Ra'd, 16.
[13] Al-Isra', 111.

Filozofski skepticizam

Jo jedna posljedica problema zlo jeste filozofski skepticizam. Skeptici meu filozofima
obino dolaze iz reda materijalista. Postoji neka neraskidiva veza izmeu materijalizma i
filozofskog skepticizma. Zato? Postoji sasvim jasan razlog koji kae da materijalizam nije u
stanju da rijei pitanje zla.
Postojanje se, po teozofskoj doktrini, poistovjeuje s dobrom, a zlo je neto relativno i
ispod svakog vela zla stoji pokoje dobro. Meutim, u materijalistikom vienju takvo ta ne
postoji.
Imati sumnju u cijeli svijet strahovito je bolno. Kada ovjek, koji sebe vidi malim djeliem
svijeta, shvati da je stvoren sa svrhom te da ima svoj cilj, on onda teko zapada u oaj. S
druge strane, onaj koji misli da u svijetu nema pravde, da u prirodi vlada diskriminacija i
nepravda, sva blaga svijeta da mu daju on bi opet bio sumnjiav i nezadovoljan.
Napori takve osobe za postizanjem sree sebi i drugima, nisu praeni nikakvom nadom i
entuzijazmom. Ako je univerzum u biti zasnovan na nepravdi, onda je svako traganje za
pravdom besmisleno. Ako svijet kao cjelina nebi imao cilja, pojedinano posjedovanje cilja
bilo bi poput pisanja po vodi, neto suludo.
Razlog to vjernici uivaju najbolji duevni mir i spokoj lei u injenici da svijet ne vide
besmislenim, smetenim i besciljnim ve svjesnim i svrsishodnim. Smatraju ga pravednim i
takvim da promie istinu, a ne nepravednim i da podupire zlo ili ravnodunost. Monoteisti
vjeruju da nita, pa ni pojave zla, nisu date nasumice. Zla koja se dogaaju ili su pravedne
kazneno popravne mjere ili su pak svrsishodno iskuenje koje donosi nagradu.

38

Mnogi nevjernici, meutim, svoj mir nalaze u samoubistvu. Prema izvjetajima

Meunarodne organizacije zdravlja broj samoubistava, pogotovo meu intelektualcima, sve
vie raste. Spominju se brojni razlozi samoubistava: poraz u ljubavi, privlaenje panje, poraz
u drutveno ekonomskim nastojanjima, siromatvo, droga, depresija i drugo, meutim,
glavni razlog je samo jedan nevjerstvo.
U prvom poglavlju svoje knjige Religija i psiha, Vilijam Dejms o piscu materijalisti
Marku Urelu, kao i o Nie-u i openhawer-u kae sljedee:
Rijei Urela pokazuju uvrijeenu tugu i alost u njegovom srcu. Njegovi jauci su poput jauka
svinje koja se kolje. Neraspoloenost i moralna nastranost Niea i openhawera pokazuju svu gorinu
njihovog duevnog stanja. Ljuta cviljenja ove dvojice Njemakih pisaca, ovjeka podsjeaju na cviljenje
mia na izdisaju. Meu rijeima ove dvojice pisaca ne moe se nai onaj proiavajui znaaj kojega
religija daje tegobama i nevoljama.[1]
Nie - kojeg Wilijam Dejms naziva skeptikom i koji ima poznatu filozofiju zasnovanu na
autentinosti sile - veli:
Milost i saaljnje treba odbaciti. Milost je posljedica nemoi. Skromnost i poslunost dolazi od
podlosti i bezvrijednosti. Podnoljivost, strpljenje i pratanje su rezultat neambicioznosti i aljkavosti....
Zato ubijati duevne prohtjeve? Duevne prohtjeve treba razvijati. Zato oboavati drugoga? Sebi
treba htjeti i sebe treba oboavati, a slabog i nemonog treba pustiti da nestane sa lica zemlje...[2]
Nie je sa ovakvim mislima, naravno, sebe uinio taocem svijeta u kojem ivi. Potkraj
ivota ove misli su mu se obile o glavu. U jednom pismu kojeg je pri kraju svoga ivota
napisao svojoj sestri, kae sljedee:
to vrijeme vie prolazi to mi i ivot postaje tei. Iako sam u godinama bolesti bio krajnje depresivan
i ispaen, pa ipak, nikad kao sada nisam bio tako tuan i izbeznaen. ta se desilo? Desilo se ono to se
moralo desiti. Nesuglasice koje sam imao s narodom dovele su do toga da izgubim povjerenje u njih i sa
obje strane nalazimo da smo bili u krivu. Boe, kako sam ja danas samo usamljen! Nikog nemam s kim
bih mogao da se nasmijem i popijem olju aja. Niko nema da me prijateljski pozdravi.[3]
openhawer, o kome je Wiliam Dejms takoer pisao, veli sljedee:
ivot je pun bola i patnje, uitak i zadovoljstvo slue samo za smirenje bolova, a inae nisu neta
pozitivno, ve negativno; to je bie na veem stepenu ivota to je i patnja vea, jer moe vie da osjea
i da se vie podsjea na prole nevolje, te da bolje predvidi budue patnje i nedae... Jedan tren
zadovoljstva iza sebe povlai cijeli ivot nevolja. Da se ne oeni u neprilici si, a je li se oeni, hiljade
problema ti se natovari na glavu. Ljubav je velika nesrea, a ena je, iako se dri kao povod sree i
radosti, osnova svake alosti i tuge. Ukratko, dok je dua u tijelu, ovjek se ne moe osloboditi ove
tegobe i patnje. ivot je sve sami jad i patnja, ta vie, ivot je smrt koja se iz trena u tren odlae i tako
sve do smrtnog asa kad ovjek shvaa da nikakve koristi od ivota nije imao, niti ikakvog valjanog
ploda sebi ubrao.[4]
I u islamskom svijetu bilo je, a i danas ima, onih koji svijet vide mranim pa uvijek
smrknuto i ljutito gledaju na prirodne pojave. Poznati arapski filozof i pjesnik Abul 'Ala al-

39

Ma'arri bio je jedan od takvih kao i perzijski pjesnik Hajam. Ovdje kaemo pjesnik Hajam
iz razloga to nauni istraitelji ne vjeruju da je uvene pesimistike stihove spjevao onaj isti
Hajjam koji je bio filozof i matematiar. Ono to Hajamu pjesniku nije bilo jasno i to ga je
muilo, Hajamu filozofu bilo je sasvim jasno i rijeeno.[5]
U naem vemenu nailazimo na neke autore koji zbog svog slijepog slijeenja nekih
europskih pisaca, kao i zbog nekih drugih razloga o kojima ovdje nije umjesno da govorimo
svojim knjigama truju nau omladinu i na taj nain ih ine nemarnim prema vlastitoj sudbini
to nekad uzrokuje i samoubistva koja se jo i potpomau od strane javnih i tajnih agenata.
Spram Niea, openhawera, Abul 'Ala al-Ma'arre, Hajama i njima slinih, ponosno stoje
optimistiki mudraci i filozofi. Svi ili skoro svi teisti pripadaju ovoj skupini. Veliki gnostik
Rumi njihov je glasnogovornik. Sve njegove rijei odiu ljubavlju, poletom i entuzijazmom.
ovjek je u biti, arite sree, zadovoljstva i uitka, ali pod uvjetom da hoe da iskoristi to
besplatno arite. Nema niti ijedne tuge u svijetu koja se ne moe pretvoriti u radost i
zadovoljstvo. Ljude koji uitak trae iskljuivo u vinu, seksu i pjesmi, Rumi smatra zalutalim,
a onda obraajui se ljudskom biu, kae:
Vino koje u kotlu potajno vrije
zato je to za tobom eljno je
O ti koji more cijelo ima
zato za vlagom stalno traga
O ti koji si sve bie samo
zato te zaokuplja nitavilo
U tebi je srea i riznica svakoga dobra
zato podnosi da ti vino sreu odreuje
Kerremna[6] ti razdjeljak okrunila
ogrlica a'tejnke[7] o vrat okaena
teta to znanje vidi u knjigama
za slau traga u halvi od mekinja
ta to vino, seks ili pjesma predstavlja
pa u tome trai radost i zadovoljenja
On takoe veli:
I milost i srdbu Njegovu ja volim uistinu
nije li udno to to volim oboje!
Sdi, Hafiz i drugi pjesnici gnostikog opredjeljenja imaju isti nain razmiljanja. Istina, u
nekim rijeima Hafiza i ostalih moe se naii na neke dvosmislenosti, meutim, oni koji
poznaju njihov nain izraavanja, znaju da u njihovoj koli miljenja nema niega drugoga
doli dobrote.

40

Takvo ta nije specifino samo za gnosticizam i sufizam, ovo je karakteristika vjerovanja

uope. Nevjera je neka vrsta nedostatka koja na svoj nain podupire depresiju, a depresija
proizvodi bol i patnju. Vjeru odlikuje injenica da moe preobraati i mijenjati tugu i bol u
radost i zadovoljstvo.
Muslimani se, prilikom deavanja nekih nemilih dogaaja i nesretnih sluajeva podsjeaju
injenice da svi mi pripadamo samo Jednom Bogu i samo Njemu se vraamo.[8]
Vjera u ovjeku brie svaki vid tegobe i nesree te umesto njih donosi neto to
zadovoljava i usreuje.
U spomenutoj knjizi Wilijam Dejms raspravlja o razlikama izmeu religije i istog morala
(morala bez religije), i veli:
Osnova religije ili morala je u nainu kako shvaamo kreaciju i svijet postojanja? Da li ova
bia i postojanje prihvaamo tegobno i teko pa neka priznajemo, a neka ne? Ili je pak
obrnuto, pa cijeli univerzum prihvatamo irokogrudno i s puno ljubavi u srcu? isti moral se
univerzalnim zakonima svijeta pokorava svjesno; meutim, ovo pokoravanje praeno je
nekom vrstom tegobe i nevoljkosti koja u sebi nema nikakvog vida topline i ara. Religijski
moral je, meutim, potpuno drugaiji: ona hladna i alosna pokornost ovdje ustupa mjesto
toplom prihvatanju koje sve u ivotu ini punim milosti, elje, bliskosti i raspoloenja. Dua
svih dua svijeta kojoj se Stoiki filozof predaje, oekuje potovanje i velianje, dok mesijanski
Bog (Bog religije) trai bliskost i ljubav. Ovdje je to mjesto gdje vidimo da se obje ove skupine
nalaze u dvije razliite sredine emocija i osjeanja: jedna je tako hladna kao dva pola, a druga
topla kao toplina ekvatora. Kao da je zakljuak do kojeg dolaze obje ove grupe tj. ista i
bespogovorna predanost, jedan.

[1] Sejre hikmet dar orupa (Razvoj filozofije u Evropi), glava br. 3
[2] Ibid
[3] Ibid
[4] Ibid
[5] Pogledati u knjizi: Khadamate muteqbele islam wa Iran Uzajamne usluge islama i
Irana, peto izdanje pa nadalje, pod naslovom: Khadamate falsafije iranijan be islam
Filozofske usluge iranaca islamu.
[6] Dio ajeta 70. sure al-Isra' (o.p.)
[7] Dio ajeta 1. sure al-Kawser (o.p.)
[8] Baqara, 156.
Dio drugi
RJEENJE PROBLEMA
Islamska filozofija

41

Pitanje besprijekornog reda i paradoks zla spadaju u najznaajnija pitanja islamske

filozofije i kao to smo u prvom dijelu ove knjige rekli, pomenuto pitanje i na Istoku i na
Zapadu izazvalo je pojavu filozofija: dualizma, materijalizma i skepticizma. Malo ko
ima a da nije obratio panju na ovo pitanje i rekao neto s tim u vezi. Filozofi i Istoka i
Zapada razmatrali su ovaj problem ali, koliko ja znam, zapadni filozofi nisu dali jasan
odgovor na nj. Islamski filozofi su, meutim, podrobno iscrpili i analizirali ovo pitanje i vrlo
dobro uspjeli da na nj odgovore, te da razotkriju jednu vrlo vanu tajnu.
Nije na odmet da se ovdje malo pozabavimo pitanjem o boanskoj mudrosti Istoka i
pohvalimo tu golemu riznicu duhovnog blaga. Teozofija Istoka jedan je izvanredan i
skupocjen kapital nastao u sjeni svijetle zrake islama i doao na dar ljudskom rodu. Ali,
naalost, vrlo je malo onih koji su podrobno upoznati s ovim velikim blagom, a nije malo ni
fanatinih neprijatelja koji na nj nemilosrdno i nepravedno napadaju. Meu takvima su i oni
koji jedva da neto malo znaju o drevnoj mudrosti i to samo o devet sfera i deset intelekata,
pa poto su im samo ime uli ili u knjigama vidjeli a nisu razumjeli, misle da i islamska
filozofija nije nita vie od rasprave o tim temama, pa zamiljaju da mogu da se prse i da se
smatraju boljima od Farabija, Ibn Sine i Sadrul Muteallihina, jer je danas dokazana
neosnovanost teze o sferama. Oni misle da islamska teozofija nije nita drugo doli drevna
grka mudrost koja je bespravno ula u islam.
Na ovaj nain, svjesno ili ne, ine veliki zloin prema islamu i islamskim uenjima.
Islamska mudrost razlikuje se od one antike grke isto onoliko koliko se i Ajntajnova fizika
razlikuje od iste. Postoje injenice koje pokazuju da ak ni Teologija Ibn Sine nije potpuno
preneena u Evropu, a evropljani su jo uvijek nedovoljno upoznati s ovom dragocjenom
riznicom. Kao dokaz dovoljno je navesti slijedei primjer:
U fusnotama drugog toma knjige Principi filozofije i metoda realizma, spomenuli smo da je
Dekartova izreka: Mislim, dakle postojim koja je u evropskoj filozofiji prihvaena kao
sasvim nova misao i vrlo vrijedna ideja ustvari jedna puka i nejezgrovita izreka koju je Ibn
Sina u treem poglavlju Iarata sasvim jasno predstavio i onda je vrlo jakim dokazima pobio.
Da je filozofija Avicene bila ispravno prevedena na evropske jezike, Dekartova izreka ne bi
postala osnovom nove filozoije, kao nova inicijativa i svjea misao. Naalost, sve to ima
euro predznak dobija na kvaliteti, pa makar to bila i neka zastarjela izreka koju smo mi ve
odavno prevazili.
Sada emo pristupiti odgovorima na pitanja o kojima smo u prvom dijelu knjige govorili.
Ta pitanja podijelili smo u etiri skupine i to pod naslovima: nejednakosti ili diskriminacije,
unitenja, nedostaci i tete. Na prvi niz pitanja odgovorit emo u treem dijelu knjige pod
naslovom Diskriminacije, a na preostale tri u etvrtom poglavlju kojeg smo naslovili
Pojave zla. Meutim, prije nego se upustimo u raspravu, nalazimo da je neophodno
najprije ukratko ukazati na razliite metode i dispozicije pri rjeavanju ovakve vrste pitanja.

42

Metode i miljenja
Postoje razliite metode i miljenja pri iznalaenju odgovora vezanih za pitanje Boije pravde.
Poboni se zadovoljavaju jednim kratkim odgovorom, i obino razmiljaju ovako: Dokazi o postojanju
Boga Svemonog, Sveznajueg i Mudrog neporecivi su,,dakle nema razloga da On, sa takvim
neogranieno dobrim osobinama, ini nepravdu. Bog nije nikome neprijatelj da bi mu, iz
neprijateljstva, uskratio pravo koje zasluuje, niti mu ta treba da bi to oduzimao od drugog i
zadravao za sebe?! Motivacije zla su ili duevni kompleksi, ili su to pak potrebe i nedostaci, a poto
nijedno od toga nije zamislivo o Bogu, slijedi da je besmisleno govoriti o Boijoj nepravdi. On ima
apsolutnu mo, znanje i mudrost. On zna koji je najbolji poredak, a ima i mo da ga provede u djelo.
Prema tome, nema razloga da Bog stvori svijet koji ne posjeduje takav poredak. Da je ono to se naziva
zlom bilo protivno najboljem moguem poredku univerzuma, zasigurno ne bi bilo ni stvoreno.
Kada se vjernici susretnu s pojavama koje su u datom trenutku za njih neobjanjive, obrazlau ih
nekom vrstom mudrosti ili dobrobiti o kojoj zna samo Uzvieni Bog. Drugim rijeima, oni to nazivaju
tajnom predodreenja.
Nema sumnje da je ovakav nain razmiljanja i zakljuak koji se njime dobija, sam po sebi
jedna vrsta dokaza i to ispravnog. Oni mogu jo da kau sljedee: ako se neke pojave zla i ne
mogu objasniti, razlog tome je nemo ovjeka da shvati tajne svijeta, a ne poredak stvari u
njemu. ovjek koji sebe nalazi u svijetu punom tajni i mudrosti ne treba optuivati cijeli svijet
i prirodu, ako neke tajne ne moe da shvati.
Ako ovjek paljivo prouava neko vrijedno djelo i uvjeri se u pronicljivost autora za
reenice koje mu ostanu nejasne rei e nisam shvatio ta je pisac ovdje htio da kae. Nee
rei kako je pisac neuk jer su mu neke reenice nejasne, dok su preostale sluajno napisane
kako valja. Krajnju aroganciju predstavlja in da se autor, ija se nauna linost dokazuje kroz
cijelo njegovo djelo zbog toga to su neki dijelovi njegovog djela ostali nejasni smatra
neznalicom i da se sav preostali pametno i mudro ispisani sadraj njegove knjige dri kao
puka sluajnost.
Kad god obini ljudi meu pobonima naiu na ovakva pitanja, za sebe ih rjeavaju na
pomenuti nain.
Kao to smo i ranije rekli tradicionalisti su, u pitanju teolokih doktrina, pobornici utnje i
pobonog prihvatanja. Prema tome, jasno je da izbjegavau davati svoja miljenja o ovim
pitanjima. Oni ustvari slijede put obinog svijeta, a ne neki drugi. Takoer su i e'arije meu
teolozima zauzeli takav stav da nijedno pitanje nisu ostavili na koje bi trebalo dati odgovor.
Meutim, ostali teolozi, kao i pobornici osjetilno-praktinog metoda u teologiji, iznalaenje
odgovora na pitanja koja se nameu o Boijoj pravdi, kao i istraivanje o tajnama razliitih
fenomena u svijetu te o njihovim koristima i dobrobitima, smatraju obaveznim.
Teozofi, meutim, s jedne strane, raspravi daju oblik apriorne demonstracije, onako kako
smo to prethodno naveli, tj. vele da je svijet Boije djelo i kao takvo moemo ga posmatrati
kao Boiju sjenu, a poto je Bog sve sama ljepota, slijedi da je i sjena Lijepoga lijepa. S druge
strane, teozofi ispituju i analiziraju sutinu zlih pojava pa kau da su fenomeni zla
neegzistencijalne pojave i da nastaju akcidentalno, a ne supstancijalno. Teozofi, nadalje,
dokazuju nezaobilaznost fenomena zla u procesu stvaranja i njihovu neodvojivost od
fenomena dobra, drugim rijeima, oni dokazuju neralanjivost kreacije. Oni jo raspravljaju i
o korisnim efektima pojava zla.

43

Mi ovdje neemo raspravljati o apriornoj demonstraciji onako kako su to teozofi inili, jer
je razina te rasprave kudikamo visoija od od one razine koju koristimo u ovoj knjizi, ali emo
ostale dijelove rasprave protumaiti.
Kao to smo i ranije rekli, prigovori na Boiju pravdu mogu se svesti na dva openita
problema tj. problem diskriminacija i problem zlih pojava. Poet emo s raspravom o
diskriminacijama pa emo onda u posebnom dijelu knjige analizirati pojave zla u svijetu
Dio trei
***DISKRIMINACIJE***
Prigovor koji se odnosi na diskriminaciju glasio je ovako: Zato su bia, iako u jednakom
odnosu prema Istinitoj Biti, stvorena nejednako? Zato je neko crn, a neko bijel? Neko lijep, a
neko ruan? Zato jedna skupina bia treba da su meleci, druga ljudi, trea ivotinje, etvrta
biljke, peta neive tvari? Zato nije moglo biti obrnuto? Zato ivotinje nisu mogle biti meleci,
a meleci ivotinje? Zato je izmeu svih ostalih bia samo ovjek stvoren kao ovjek, tj. kao
bie koje moe biti nagraeno ili kanjeno, dok to ostala bia ne mogu? Ako je to dobro, zato
onda svi nisu tako stvoreni, a ako je loe, zato je onda samo ovjek tako stvoren?
Odgovor na ova pitanja moe se dati saeto ili opirno. Saeti odgovor dali smo u
odjeljku Metode i miljenja, gdje smo rekli da se obini religiozni svijet zadovoljava jednim
vrlo kratkim objanjenjem. Obini poboni ljudi vele: Ta pitanja predstavljaju jedan skup
nepoznanica, a ne prigovor na jedan niz opovrgnua. Ako nita, onda mi jednostavno
kaemo da ne znamo. Mi Boga poznajemo kao Sveznajueg, Svemudrog, Sveimunog,
Savrenog, Pravednog, Dareljivog i s obzirom na takvo znanje o Njemu i Njegovim
osobinama, znamo da je ono to se deava zasnovano na mudrosti i dobrobiti, iako sve te
mudrosti i dobrobiti ne moemo da shvatimo. Mi nemamo uvida u takozvanu tajnu
predodreenja. Mislimo da je veoma sebino i preambiciozno od ovjeka ako, uprkos svojim
viemilenijumskim zajednikim nastojanjima nije uspio da potpuno razotkrije ak ni tajne
svoga fizikog postojanja, a hoe da zna tajnu egzistencije i tajnu predodreenja. ovjek
koji svjedoi svu ovu izvanrednu mudrost rukovoenja prirodom i svemirom, treba priznati
da mu je razlog neke pojave nepoznat zbog njegove ograniene moi shvaanja, a ne zbog
nekog nedostatka u procesu stvaranja.
Takvi ljudi sebe nikada ne zaokupljaju ovakvom vrstom pitanja, ve svoje vrijeme troe na
rjeavanje onih pitanja koja su im, s jedne strane shvatljiva, a s druge, primjenjiva u praksi.
Nema sumnje da je ovakav stav i ovakvo rjeavanje problema, sasvim ispravno. Ljudi koji
vjeruju nisu obavezni da ulaze u pojedinosti ovakvih problema. Obini svijet nije ni spreman
da takvo ta ini. ta vie, neupuenima se i ne preporuuje da ulaze u ovakvu vrstu
rasprava. Ustvari, to jednostavno obrazlaganje je samo po sebi jedan argument tj. da se putem
savrenosti uzroka prizna savrenost posljedice.
Meutim, ovdje ne treba izgubiti iz vida jednu stvar, a to je da veina svijeta Boga poznaje
putem efekata, tj. putem sistema univerzuma. Njihov oslonac spoznaje jeste svijet koji ih
okruuje. Ovakva spoznaja o Bogu nepotpuna je, jer prilikom nailaska na nepoznanice u
svom osloncu spoznaje, jasno je da e, manje ili vie, postati uznemireni i odgovor nee nai
sem putem analize svakog pojedine nejasnoe. Obini ljudi Boga ne poznaju neovisno o
svijetu kako bi ih spoznaja Njega kao Apsolutne Savrenosti, Imustva i Apsolutne Ljepote,
dovela do spoznaje o svijetu kao besprijekorno lijepom i savrenom efektu od Apsolutno
Lijepog i Savrenog Subjekta. Oni sa svijetom kontaktiraju samo jednim putem tj.

44

uobiajenim putem osjetila. S obzirom na injenicu da Boga svjedoe kroz zrcalo svijeta koji
ih okruuje, jasno je da mrlja koju uoe na povrini zrcala, s njihove take gledita, kvari sliku
onoga koji se u zrcalu promatra. Kada bi mogli svijet da vide u zrcalu Boga, drugim rijeima,
da mogu svijet promatrati odozgo, svi nedostaci i runosti koje se ine gledajui svijet
odozdo potpuno bi nestali i postalo bi jasno da su sve magline koje se priviaju, rezultat
slabog vida. pomenuto gledanje odozgo, Hafiz naziva vienjem tarikatskog pira pa veli:
Na uitelj je rekao da nita krivo nije stvoreno
blago li onom pogledu koji sve vidi ispravno
Ljudi koji Boga upoznaju iskljuivo putem prirode i koji Boije znanje, mudrost, pravdu i
savrenstvo gledaju samo na razini materijalnog svijeta, jasno je da e nejasnoe koje im se, u
tom smislu ukau u prirodnim pojavama, htjeli to oni ili ne, pred njihove oi postaviti jedan
tamni veo od kojeg nee moi jasno da vide injenice.
S druge strane, u nae vrijeme se pogotovo od strane materijalizmu sklonih lica puno
piu i postavljaju ovakve vrste prigovora i zamjerki. Moja malenkost esto se susree sa
ljudima koji postavljaju ovakav tip pitanja. Ti ljudi su ili iz temelja ateisti, ili im vjerovanje u
Boga nije toliko vrsto da bi se mogli zadovoljiti jednostavnom potvrdom Mudrosti. Stoga je
neophodno da se razmotre neka korijenita pitanja, kako bi se dolo do rjeenja ovih
problema.
Postoji jo jedna vana primjedba na pitanje mudrosti i dobrobiti koja se, istini za volju,
manjedaje i ako joj se valjano ne odgovori, pomenuti saeti odgovor gubi vrijednost. Rjeenje
te primjedbe ovisi o utemeljenju jednog vanog naela na koje se oslanja na budui opirni
odgovor, a na koji se i teozofi vie pozivaju. Jedino uz prihvatanje tog naela ranije pomenuti
saeti odgovor kao i budui opiran odgovor dobija svoju pravu vrijednost i smisao. Ta
primjedba glasi:
Da li pojmovi mudrosti i dobrobiti, kada se mjeri Boije djelo, u osnovi imaju smisla?
Da li se moe rei da je Bog uinio neko djelo iz neke dobrobiti ili je mudrost nekog Boijeg
djela odreena dobrobit? Nije li takvo razmiljanje o Bogu proisteklo iz poreenja Boga sa
stvorenjima?
Neko moe ustvrditi da koncepti mudrosti i svrsishodnosti, kada se odnose na Boga,
nemaju nikakvog smisla, ve da su to sve poimanja nastala kao posljedica poreenja Boga sa
stvorenjima. Kada kaemo da je neto trebalo tako da bude jer to mudrost i dobrobit iziskuje,
onda to znai da je za postizanje datog cilja bilo neophodno koristiti zadata sredstva. Odabir
tog sredstva jeste dobrobit jer pomae postizanju datog cilja, dok odabir nekog drugog nije
dobrobit jer od tog cilja udaljava. Naprimjer, kaemo da je dobrobit pojava da postoji patnja i
bol, kako bi uitak i zadovoljstvo imali smisla. Mudrost se nalazi u injenici da majka ima
dojke kako bi beba imala spremnu hranu. Mudrost je stvaranje rogova kako bi se jedna
ivotinja odbranila od druge.
Zar se ne moe rei da je sve ovo isto poistovjeivanje Boga s ovjekom i drugim
nesavrenim biima? Za ovjeka, ili bilo koje drugo nesavreno bie, mudrost i dobrobit
imaju smisla, jer se nalaze unutar jednog sistema koji je sainjen od jednog niza uzroka i
posljedica. Da bi dolo do eljenog cilja, to bie nema drugog izbora nego da se koristi
sredstvima koja tome cilju vode. Ukoliko onda, prilikom odabira sredstava, to bie odabere
upravo ono sredstvo koje je u sistemu prirode i svijeta i namijenjeno za postizanje zadatog
cilja, onda je to bie postupilo mudro i svrsishodno, a inae ne.

45

Meutim, postavlja se pitanje kakvog smisla ima mudrost i dobrobit za Bie koje je iznad
ovog sistema i Koje mu je ustvari dalo postojanje. To Bie uope i nema potrebe da se
potpomae ovim ili onim sredstvima da bi dolo do odreenog cilja, a o tome da li mu je
neko djelo mudro ili ne, ne moramo ni raspravljati. Prema tome, nije ispravno rei da je Bog
stvorio bol i patnju da bi uitak i zadovoljstvo imali smisla ili da je kod majke stvorio dojke
da bi beba imala ime da se hrani. Bog moe da nahrani bebu i bez majinih dojki, a moe
uiniti i da ovjek shvati smisao zadovoljstva i bez da mu prethodno daje da iskua patnju i
bol.
Sistem uzroka i posljedica je sa naeg stanovita neto vrlo ozbiljno, dok je sa Boijeg
stanovita neto sasvim ceremonijalno. Prema tome, nama se moe pripisati mudrost a ne
Bogu! Nae djelo moe da bude mudro tj. u skladu s postojeim sistemima u prirodi a ne
djelo Boije koje je, zapravo, sam sistem. Sam sistem nije stvoren po uzoru na neki drugi.
Ukoliko neko, nakon Boijeg stvaranja sistema, upozna taj sistem i svoje djelo uskladi s njim
postupio je mudro.
Kada bismo zamislili da je Bog stvorio svijet i uredio ga na principu uzroka i posljedica
kako bi Svoje znanje i mudrost razotkrio Svojim robovima te kako bi to uinio sredstvom
njihove spoznaje jer da nije reda i rasporeda i da dominira sluajnost, tj. kad bi bilo tako da
se iz svakog uzroka moe oekivati bilo kakva posljedica, onda ne bi bilo ni naina da ovjek
doe do spoznaje o Bogu odgovor koji se namee glasio bi: Sama injenica da postizanje
spoznaje ovisi o razmatranju mudrog ureenja kreacije znai da cijelim univerzumom
dominira jedan potrebni i neizbjeni poredak, dok je, na osnovu navedenog naela,
potpomaganje sredstvima radi postizanja cilja posao robova a ne Boga. Bog tu istu spoznaju
moe da proizvede u Svojim robovima bez da radi na ovaj nain.
Dakle, onima koji pojave zla i podvajanja obrazlau na osnovama mudrosti i
dobrobiti moe se prigovoriti da takvo obrazlaganje ne moe biti utemeljeno na ovakvim
osnovama, jer je Bog mogao stvoriti sve one koristi koje se kriju u podvajanjima i zlim
pojavama, bez da se pribjegava ovako zamornim sredstvima.
Ovo je ta velika primjedba koju najprije treba rijeiti, kako bi se onda dobrobit mogla
uzeti u obzir u odgovoru na problem.

Da li je sistem univerzuma ujedno i njegova bit?

Ovdje ulazimo u glavni dio odgovora. Osnovna nakana nam je da upoznamo sistem
univerzuma. Da li je sistem univerzuma jedan ustanovljeni ili esencijalni sistem? ta u ovom
pogledu znai kreacija? Da li to znai da Bog stvara jedan niz stvari i pojava na takav nain
da izmeu njih nema nikakve realne i esencijalne veze, pa onda ustanovljuje njihove poloaje
i redoslijed, tako da iz te ustanove proistekne sistem i tradicija, uzrok i posljedica, svrha i cilj?
Da li je pak veza izmeu uzroka i posljedica takva da je nalaenje svake posljedice iza svoga
uzroka i svakog rezultata iza svog povoda isto to i njihova egzistencija? Terminoloki
kazano: pozicija svakog pojedinog bia u vertikalnom i horizontalnom sistemu univerzuma
jest initelj substancije toga bia, onako kako su to pozicije brojeva. Evo objanjenja i
primjera za brojeve:

46

Kod brojeva vidimo da je broj jedan ispred broja dva, a broj dva ispred broja tri, a
nakon broja jedan i tako redom vidimo da je svaki broj osim broja jedan iza nekog broja, a
ispred drugog. Svaki od brojeva zauzima jednu od pozicija i na svom poloaju ima odreene
zakonitosti i efekte. Tako cijeli skup brojeva, kojemu nema kraja, proizvodi jedan sistem.
Kakva je priroda brojeva? Da li je egzistencija i esencija brojeva jedno, a njihovi stepeni i
pozicije na kojima se nalaze neto drugo? Da li svaki od brojeva ima egzistenciju i esenciju
neovisnu o svom poloaju tj. da li moe da zauzme bilo koji poloaj i stepen? Npr. Da li je
broj pet u svakom sluaju pet i da li nema nikakve razlike je li se nalazio izmeu broja etiri i
broja est ili izmeu broja est i broja osam, a izmeu etiri i est da se nae broj sedam? Da
li je zaista mogue da se bilo koji broj u nizu brojeva nae na bilo kojoj poziciji, a da u isto
vrijeme ouva svoju bit? Da li su brojevi poput pojedinaca unutar ljudske zajednice, gdje
svako zauzima po neki drutveni poloaj koji nema nikakvog uticaja na njihovu sutinu i
identitet, niti s druge strane, njihova sutina i identitet ovise o tim poloajima ili je pak stvar
potpuno drugaija? Broj pet je u svojoj biti pet i to njegovo bivanje brojem pet tj. da se nalazi
izmeu broja etiri i broja est potpuno je identino njegovoj poziciji i stepenu na kojem se
nalazi tj. pozicija broja pet i njegovo bivanje brojem pet nisu dvije stvarnosti ve jedna.
Pretpostaviti da se broj pet nae izmeu broja est i broja osam znai da pet nije pet, ve
sedam, tj. nae pretpostavljeno i umiljeno pet nije pet ve isti onaj broj sedam koji se nalazi na
svome mjestu, samo to smo ga mi pogreno i iluzorno nazvali brojem pet. Drugim rijeima:
pretpostavka da se broj pet nae na mjestu broja sedam ista je mata, a ne neto racionalno.
To je zamisao koju proizvodi na instinkt za matanje i stvaranje iluzija.
Pogledajmo sada kako izgleda sistem uzroka i posljedica, povoda i rezultata? Da li se te
stvari u prvi mah stvore pa im se onda, u drugi mah, dodjeljuju mjesta i pozicije ili je pak
njihovo postojanje identino poloaju na kojem se nalaze? Sdi[1] se, naprimjer, nalazi na
jednom odreenom stepenu i poloaju geografskih i vremenskih uvijeta pa je prema tome,
vremenski gledano, ispred nas. Da li je Sdi najprije bio stvoren pa tek onda postavljen u one
specifine okolnosti u kojima je bio ili je pak postojanje Sdija identino s njegovim posebnim
stepenom egzistencije zajedno sa svim onim okolnostima i uvijetima? Vrijeme, mjesto,
poloaj i veze koje je Sdi imao sa ostalim biima jesu dio formule njegovog postojanja
postojanje Sdija znai postojanje svega ovoga. Prema tome, odvajanje Sdija od njegovog
prostora i vremena znai odvajanje Sdija od njega samoga. To bi znailo da Sdi nije Sdi,
ve Dmii[2] koji je ivio poslije, a kojem smo samo dali ime Sdija.
Zanimljiva je rasprava o sistemu egzistencije. Ako neko smatra da sistem egzistencije i
svaka posljedica zauzima sebi svojstveno mjesto u univerzumu i da to sve skupa sainjava
jednu neophodnost, to ne znai da je povjeravao u neku vrstu ogranienosti Boije apsolutne
volje i moi. Takvi ljudi, meutim, zanemaruju injenicu da nije rije o tome da u svijetu ima
neto to pored bia nuno mora postojati i to upravo taj sistem univerzuma i raspored bia u
njemu, ve je rije o tome da sistem i raspored bia u univerzumu nije nita drugo doli sama
egzistencija tih bia koju im Istinita Bit dodjeljuje. Boija je volja da bia stvara sistemski, ali
ne tako da ih jednom voljom stvori pa ih onda jednom drugom sistematizira, kako bi se onda
moglo zamisliti da ukoliko ne bi bilo volje da bude sistema, da bi osnovna volja njihovog
stvaranja ostala. Jer su postojanje bia i njihov egzistencijalni poloaj jedna, a ne dvije stvari.
Volja koja daje egzistenciju identina je onoj koja daje sistem, kao to je volja koja daje sistem
identina onoj koja daje egzistenciju.
Prema tome, Boija volja da neto postoji ostvaruje se samo putem volje da postoji uzrok
te stvari, a volja da postoji uzrok te stvari realizira se putem volje da postoji uzrok tog uzroka

47

i drugaije nije mogue. U vertikali egzistencijalnog sistema, lanac bia okonava se uzrokom
na kojega se Boija volja neposredno ispoljila. Boija volja da postoji taj uzrok ustvari je volja
da postoje sva bia, sve stvari i svi sistemi. Nae nareenje je samo jedno, poput treptaja oka.[3]
Kako god, dakle, kaemo da je Boija mo i volja neograniena i da On nije podvrgnut
sistemu kojega je Sam stvorio, u isto vrijeme ispravno je da kaemo kako je On Mudar i da
pazi na dobrobiti. Moramo, meutim napomenuti da je smisao Boije mudrosti da On [ne
Sebe ve] stvari u svijetu vodi ka njihovim konanim odreditima i egzistencijalnim
savrenostima, dok je smisao ljudske mudrosti da ovjek uini neto to njemu samom
pomae u ostvarenju vlastite dobrobiti.
Poto postojanje posljedice i njena veza s vlastitim uzrokom predstavljaju jednu a ne dvije
stvari i poto dvojnost nije zamisliva, slijedi da je Boije htijenje da ona postoji zapravo
Njegovo htijenje da postoji veza izmeu nje i njenog specifinog uzroka, a htijenje da postoji
taj uzrok opet isto to i htijenje da postoji veza izmeu njega i njegovog posebnog uzroka i
sve tako do ishodita ije htijenje da postoji je isto to i veza sa Istinskom Biti. Htijenje Istine
da postoji to ishodite jednako je htijenju da postoje sve stvari, sve veze i sistemi.
Iako je nakana rasprave o pitanju Boije Pravde u poetku bila da se razmotri na
jednostvnijoj razini, pa ipak dovela nas je na sami prag dubokih filozofskih razmiljanja.
Meutim mi emo u ovoj raspravi, nastojat da izbjegnemo takva filozofska promiljanja i u
korist ireg kruga italaca, koliko je mogue, drati se jednostavnosti.
Saeti odgovor na paradoks o podvajanjima i pojavama zla u svijetu koji kae da
postojanje jednog niza dobrobiti i koristi koje impliciraju te pojave, ukazuje na injenicu da
one nisu isto, ve zlo pomijeano sa dobrom, a poto dobra strana prevagnjuje, slijedi da u
svijetu, openito gledano, dominira dobro a ne zlo, zasnovan je na injenici da sistem
uzroka i posljedica predstavlja bit univerzuma, neto to je nezaobilazno i potrebno, a ne
neto ugovoreno i protokolarno. Takvo saznanje priprema podlogu za nau narednu
raspravu o tome da ono to u svijetu postoji jesu razlike, a ne podvajanja.

Razlike a ne podvajanja

Ono to u stvaranju postoji jest razlika, a ne podvajanje ili diskriminacija. Podvajanje

predstavlja in gdje se pod jednakim uvijetima i pri jednakim zaslugama meu stvarima
pravi razlika, dok se kod razlikovanja to ini pod nejednakim uvijetima. Drugim rijeima,
podvajanje dolazi od davaoca, dok je razlika neto to se tie primaoca.
Stvar e postati jasna ako je sagledamo kroz jedan jednostavan primjer: Ako uzmemo dvije
posude sa jednakom zapreminom od recimo deset litara i stavimo ih pod vodu, pa u jednu
uspemo deset a u drugu pet litara vode u tom sluaju dolo je do podvajanja. Uzrok ovog
podvajanja se nalazi u sili koja je usula vodu u posude. Ali ako uzmemo dvije posude sa
razliitim zapreminama, jednu recimo od deset a drugu od pet litara i onda ih obje uronimo
u more, opet emo imati razliku, meutim, uzrok ove razlike je raznolikost samih posuda u
pogledu zapremine koju mogu da prime, a ne more i sila koja ulijeva vodu u te posude.
Ako uitelj svim svojim uenicima daje razliite ocjene iako se podjednako zalau i na
istom su nivou znanja dogodilo se podvajanje. Ali ako isti uitelj na sve svoje uenike gleda
podjednako i podjednako ih poduava i ispituje, ako su njegova kontrolna pitanja za sve

48

jednaka, a onda neki od njegovih uenika, zbog slabe inteligencije ili aljkavosti ne uspiju na
ispitu, a drugi usljed dobrog talenta i zalaganja uspiju pa im onda uitelj na osnovu njihovih
odgovora na pitanja da odgovarajue ocjene koje e biti raznolike u tom sluaju se desila
raznolikost, a ne podvajanje. Nebi bilo pravedno da uitelj sabere sve ocjene pa ih onda
podjednako podijeli na sve uenike. Pravda je da svakom od svojih uenika da ono to
zasluuje. Ne praviti razliku u ovakvim sluajevima predstavlja isto podvajanje.
Ovdje se, naravno, namee sljedea primjedba: Boga se ne moe usporediti s jednim
uiteljem. Bog je tvorac bia i svaka razlika dolazi od Njega. Ako su neki od uenika manje
inteligentni ili se manje zalau od drugih, to nema nikakve veze sa uiteljem. Ali kada je rije
o Bogu i univerzumu treba priznati da su sve razlike i raznolikosti Njegovo djelo. Bog djeluje
u dvije etape: u prvoj stvara bia s razlikama, a u drugoj prema njima postupa adekvatno
njihovim raznolikostima. Tako svakom daje ono to zasluuje. Primjedba se usmjerava na
prvu etapu Boijeg stvaranja tj. zato odmah nije sve podjednako stvorio? ta je, dakle, tajna
razlika?

Tajna razlika

Tajna razlika nalazi se u sljedeeoj reenici:

Raznolikost bia jeste svojstvo njihove biti i implikacija sistema uzroka i posljedica
Ovdje smo primorani da uemo u jednu pomalo filozofsku i podrobniju raspravu s
nadom da, kao nadgradnju dosad steenog, doemo do jednog zadovoljavajueg rezultata.
U teozofiji ova rasprava sadrana je u poglavlju naslovljenom Kakvoa ishoenja bia iz
Biti Gospodara. Tema rasprave sadrana je u pitanju da li Bog bia stvara odvojeno, tj. da li
za nastanak svakog pojedinog bia postoji jedna zasebna Boija volja? Da li, naprimjer,
jednom voljom stvori osobu a, drugom osobu b, treom osobu c itd, Ili pak sve stvara
samo jednom i jednostavnom voljom?
Skupina teologa koji povrno shvaaju teoloke doktrine, podravaju prvo miljenje.
Meutim, na osnovu neospornih intelektualnih i filozofskih dokaza, kao i nekih kur'anskih
ajeta, druga pretpostavka je ispravna. Prema tome, cijeli svijet i sve u njemu nastaje samo
jednom Boijom voljom, tj. nastaje beskonaan broj bia, ali ne sa odvojenim Boijim voljama,
ve sa jednom i to jednostavnom, kao to Kur'an asni veli:
Mi sve s mjerom stvorismo i naa naredba je samo jedna, kao treptaj oka[4]
Prema ovom uvjerenju, stvaranje se odvija po jednom odreenom redoslijedu i zakonu.
Boija volja koja daje egzistenciju biima identina je onoj koja stvara sistem. Upravo odavde
proishodi zakon uzroka i posljedice tj. uzrono-posljedini sistem koji znai da svaka
posljedica ima svoj zaseban uzrok, kao i svaki uzrok sebi svojstvenu posljedicu. Jedna
odreena posljedica ne moe neposredno nastati iz bilo kojeg uzroka, niti neki odreeni
uzrok moe neposredno proizvesti bilo koju posljedicu. Svako bie i svaka pojava u sistemu
uzroka i posljedica ustvari ima svoje odreeno mjesto i poloaj, tj. svaka posljedica jeste

49

posljedica samo jedne odreene stvari i uzrok samo jednoj odreenoj stvari i upravo to i jeste
precizan smisao ajeta: Mi sve s mjerom stvorismo.[5]
Da bi ova stvar bila to jasnija, poredak stvari u univerzumu podijelit emo u dva dijela:
vertikalni i horizontalni poredak.

Vertikalni poredak

Pod vertikalnim poretkom uzroka i posljedica podrazumijeva se redoslijed stvaranja bia

ili tzv. redoslijed Boije subjektivnosti prema stvorenjima, tj. redoslijed nastanka stvari od
Njega. Visost Gospodarske Biti i Njegova Svetost iziskuju da se bia nalaze u jednom
hijerarhijsko podreenom redoslijedu u odnosu na Njega, tj. da bude prvi uzrok, pa drugi,
trei itd., da nastaju jedan iza drugoga, te da svaki posljednji bude posljedica prethodnog.
Jasno je da se ne misli na vremensku prethodnost, na toj razini vrijeme nema smisla, ono je
samo jedno od stvorenja.
Ono to u terminologiji religije nalazimo kao Boije vojske i meleci, Boiji izaslanici (generiki
a ne zakonodavni), djelioci i provodnici Boije naredbe te pojmovi kao to je Boije prijestolje,
pero i ploa to predstavlja jedan niz duhovno boanskih formacija sve se to navodi radi
objanjenja injenice da Uzvieni Bog hoe i rukovodi kreacijom u okviru jednog posebnog
sistema. Takvo ta teozofi su objasnili njima svojstvenom terminologijom, dok je to u
islamskim uenjima objanjeno na jedan drugi nain izraavanja. Mi emo ovdje odabrati
upravo islamsku terminologiju koja je nama blia i razumljivija:
U ovom poretku, Istinita Bit nalazi se na elu svih bia, a meleci su provodioci Njene
odredbe. Meu samim melecima, takoer, postoji hijerarhija: neki zauzimaju poloaj
predvoenja i zapovijedanja, a neki su na poloaju provodnika odredbi i pomagaa. Mikail je
melek skrbi, dok je Azrail melek smrti tj. ima zadatak da uzima due, a obojica imaju svoje
vojske i svoje pomagae. Svaki melek ima svoje odreeno mjesto i svoju odreenu poziciju:
We m minna illa lehu meqmun ma'lmun.[6]
I nema nijednog od nas (meleka), a da nema svoj poloaj odreeni.
Nemojmo zaboraviti da je odnos izmeu Boga i ostalih bia, odnos stvaranja, izvoenja u
postojanje i geneze. Njegove formacije i strukturu vlasti ne treba smatrati kao drutvene
formacije i ugovorene odnose koji su raireni u ljudskim drutvima. Hijerarhijski poredak
nareivanja i izvravanja koji vlada izmeu Boga i njegovih meleka, ima genetiki i istinski
karakter, a ne ugovoreni i akreditivni. Boija naredba nije slovo ve stvaranje, pokoravanje
meleka takoer je odlika stvaranja. Kada kaemo da je melecima naredio da ine neko djelo,
to znai da ih je stvorio tako da budu uzrok i subjekt tog djela i te posljedice, a njihova
pokornost znai upravo tu genetiku uzronost i posljedinost. Nnavedene formacije, dakle,
objanjavaju jedan genetiki sistem.
Upravo iz tog razloga upravljanje kreacijom u Kur'anu asnom nekad se pripisuje Bogu, a
nekad melecima. Kur'an spominje sljedei ajet:
Judebbirul emre mines sem'i ilal erdi.
On upravlja svima od neba do Zemlje,...[7]

50

ali navodi i sljedei:

Fel mudebbirti emra.
Tako Mi meleka koji sreuju i upravljaju poslovima.[8]
Nekad se uzimanje ljudskih dua pripisuje melecima, nekad posebno odreenom meleku
smrti, a nekad samom Bogu.
Nekad se objava pripisuje jednom meleku:
Nezele bihir Ruhul emin ala qalbike.[9]
Donosi ga povjerljivi Dibril na srce tvoje.
A nekad se pripisuje Svetoj Jedinstvenoj Biti, pa kae:
Inna nahnu nezzelna alejkel Qur'ane tanziila.[10]
S vremena na vrijeme Mi tebi objavljujemo Kur'an.
Tajna ovoga jeste da se Boije djelo provodi putem sistema i pod odreenim redosljedom,
te da je Boija volja, koja kreira i upravlja svijetom, ista ona koja daje poredak.
Nepostojanje poretka meu biima implicira stanje u kojem svako bie moe proizvesti
bilo ta i da bilo ta moe proizii iz bilo ega. Moralo bi, naprimjer, biti mogue da iz jedne
slabe sile nastane velika eksplozija koja odgovara nekoj velikoj sili, i obrnuto, tj. da neka
velika sila od sebe da malu silu. Trebalo bi biti mogue da efekat koji proizvodi plamiak
jednog drvceta ibice bude jednak efektu kojeg proizvodi Sunce. Trebalo bi biti mogue da
jedna posljedica zauzme mjesto svoga uzroka, a uzrok da doe na njeno mjesto. Prema takvoj
logici trebalo bi biti mogue da Bog bude stvorenje, a stvorenje Bog.
Neophodnost postojanja potrebnog i mogunost postojanja mogueg bia jesu njihove
esencijalne karakteristike, tj. nije se moglo desiti da mogue bie bude nuno, a nuno da
bude mogue. Mogue bie je obavezno mogue, a nuno je obavezno nuno.
Isto vrijedi i za hijerarhijski niz pozicija meu moguim biima. Za svaki poloaj moguih
bia, na bilo kojoj egzestencijalnoj razini da se nalazila vrijedi isto. Bie koje je zadueno za
skrb naprimjer ili ono koje je zadueno za preuzimanje dua, ima taj poloaj iz razloga to je
on implikacija njegovog naina egzistencije i egzistencijalnog stepena koji mu je darovan. Nije
mogue da npr. jedan komarac s jednom zapovijedi zauzme mjesto Mikaila, mrav s jednom
drugom zapovjedi zauzme mjesto Azraila, a ovjek da stane na mjesto Dibrila.
Sva ona pogrena shvatanja gdje se umilja da jedno savreno bie zauzme mjesto
nesavrenog a nesavreno doe na mjesto savrenog proizilaze iz injenice da ljudi ne
shvaaju obaveznost i nunost esencijalnih odnosa meu biima i to poloaje istih u
univerzumu uzimaju kao ugovorene i akreditivne poloaje ljudi u drutvenim sistemima. Sva
pogrena shvatanja proizilaze kao posljedica usporeivanja Boga s ovjekom i
supstancijalnog poretka svijeta sa ugovorenim poretkom drutva. Meutim, takvo ta nije
mogue, jer uzronost nekog odreenog uzroka spram neke odreene posljedice i
posljedinost neke posljedice usljed nekog odreeog uzroka nije neto to se dogovorom
ustanovljava. Ako je A uzrok za B, to je zbog supstancijalnog svojstva kojega A u sebi ima i
koje je uinilo da A bude uzrok za B. Isto tako, ako je B posljedica A, to je zbog svojstva koje B
u sebi ima i koje ga povezuje sa A. To svojstvo nije nita drugo doli nain njihovog postojanja

51

i upravo iz tog razloga to svojstvo je neto realno, a ne akcidentalno, akreditivno i

transmisiono. Veza, dakle, izmeu svakog pojedinog uzroka i njemu svojstvene posljedice i
veza izmeu svake posljedice sa njoj svojstvenim uzrokom proizilazi iz njihovih biti.
Posljedica je cijelom svojom biti vezana za uzrok, a i uzrok je cijelom svojom biti ishod
posljedice.
Prema tome, ovdje postaje jasno, kako smo to ve ranije ukazali, da je egzistencijalna
razina svakog bia identina sutini toga bia i ne moe biti drugaije. Isto pravilo vrijedi i za
nivoe brojeva. Moe se promijeniti redosljed ljudi koji u redu ekaju autobus, meutim,
pozicije brojeva se ne mogu mijenjati. Broj 5, koji se nalazi na poziciji iza broja 4 nemogue je
da se nae ispred njega. Prije broja 4, ne moe biti nita drugo doli broj 3; ak i ako mu damo
ime broja 5 samo smo mu ime promijenili, nemogue je da stvarnost promjenimo.
Meu svim biima svijeta vlada ovako bitan i korjenit sistem. Kur'anski ajet o melecima u
kojoj se kae: we ma minna illa lehu meqmun ma'lm.[11] - Svaki od nas ima svoje mjesto i poloaj
odreeni..., vrijedi za sva bia. Svaka stvar ima svoje posebno mjesto i njeno zamiljanje na
nekom drugom mjestu isto je to i ponitenje njene biti.[12]

Horizontalni poredak

Pored vertikalnog poretka koji odreuje redoslijed bia spram subjektivnosti, stvaranja i
izvoenja u postojanje, postoji i jedan drugi poredak koji dominira u svijetu prirode i koji
odreuje materijalne uvjete i okolnosti nastanka neke pojave.[13] Ovaj poredak se naziva
horizontalnim. Usljed postojanja ovog poretka historija svijeta poprima svoj konani
odreeni oblik. Svaka pojava nastaje u posebnim prostornim i vremenskim uvjetima i svako
pojedino vrijeme i prostor postaje polje nastanka odreenih pojava i fenomena.
Iako je svaka pojava, bila ona dobra ili loa, posljedica jednog niza uzroka i ovisna o
odreenim okolnostima, pri razmatranju neke pojave mi obino svoju panju usmjeravamo
samo na tu jednu pojavu, a ne razmiljamo o mjestu ili poloaju koje zauzima ta pojava u
cjelokupnom univerzumu. Nikada se ne dogodi neki, recimo poar, a da nije u vezi sa
drugim faktorima i fenomenima, kao to ni njegovo spreavanje, takoer, nije izvodivo bez
jednog niza uzroka i faktora to materijalnih to duhovnih. Nijedna pojava u svijetu nije
jedinstvena i neovisna o drugim pojavama; svi dijelovi svijeta meusobno su tijesno
uvezani. Ova uvezanost zaokriljuje sve sastavnice svijeta i stvara jednu openitu suvislost i
integritet. Princip meusobne ovisnosti stvari u svijetu ili, drugim rijeima, princip zbiljskog
jedinstva svijeta tj. organskog jedinstva predstavlja jedan princip koji se u teozofiji veoma
naglaava. Princip integralnosti stvari u teozofiji pronalazi jedan ozbiljniji smisao, a taj je
neralanjivost univerzuma. Poslije emo o ovom principu dati podrobnije objanjenje.
U filozofiji se kae: Kullu hdisin masbqun bimddetin wa muddetin. Svaka pojava se ostvaruje
u okvirima jednog posebnog vremena i prostora. Svaka pojava ima sebi svojstveno vrijeme i
mjesto. Nije mogue da se sva vremena i svi prostori jednako odnose na jednu te istu pojavu.
Naa objektivna iskustva takoer potvruju tu injenicu. Ako se dogodi poar u nekom
mjestu dogaa se tano u odreenom vremenu, prostoru i u posebnoj materiji. Nastanak
poara ovisi o uvjetima koje odreuje vrijeme i prostor. I ti sami uvjeti imaju svoje posebno
vrijeme i prostor i ovise o posebnim uzrocima i faktorima. Ako nastavnimo ovo nae
razmatranje, zakljuujemo da je jedan niz dogaaja povezan poput niza prstenova u jednom

52

lancu: svaka pojava je u vezi sa pojavom koja joj prethodi i koja joj slijedi. Drugim rijeima,
svaka pojava ovisi o svojoj prolosti i budunosti i ova suvislost stvara jedan iskonsko
beskonani niz.
to je jo zanimljivije, kada stvar malo pomnije razmotrimo, nalazimo da postoji veza i
ovisnost ak i izmeu pojava koje se deavaju naporedo i istovremeno.
Zamislimo jednog tepisara koji popravlja tepih i hirurga koji operie bolesnika.Letimino
gledajui, izmeu ova dva posla nema nikakve veze, ali ako opazimo da je jedan poar
proizveo rane na tijelu bolesnika i progorio tepih, onda emo se sloiti da su oba posla
proistekla iz istog izvora da se nije dogodio jedan isti sluaj, nijedna od ove dvije osobe ne
bi bila uposlena.
Svi su ljudi nastali od jednog praoca. Njihovo dakle postojanje ovisi o postojanju tog
praoca u njegovom specifinom vremenu i prostoru to nadalje znai da su svi ljudi u
meusobnoj ovisnosti.
Dogaaj odvajanja Zemlje od Sunca predstavlja polazinu taku svih djelovanja i kretanja
koja se zbivaju na Zemlji. Da nije bilo tog dogaaja, ne bi bilo ni ostalih dogaaja na Zemlji.
Nastanak tog dogaaja ponukao je nastanak drugih.
U filozofiji postoje termini poput: wudbun bil-qijas usporedna nunost i imknun
bil-qijas usporedna mogunost.
Povod upotrerbe ovih termina jeste usporedba dviju pojava. Ako pod pretpostavkom
postojanja prve druga nuno postoji, onda kaemo da ta druga pojava ima usporednu
nunost u odnosu na prvu, ali ako je pod pretpostavkom prve, postojanje odnosno
nepostojanje druge mogue, onda za drugu kaemo da ima usporednu mogunost u
odnosu na prvu.
Letimino gledajui, moe se zakljuiti da izmeu nekih pojava dominira usporedna
nunost, a da ima i sluajeva gdje izmeu dvije pojave nema nikakve nune povezanosti ve
da meu njima vlada usporedna mogunost. Meutim, kada malo bolje pogledamo,
nalazimo da izmeu te dvije pojave vlada usporedna nunost i da usporedna mogunost
objektivno ne postoji, jer sve pojave na koncu imaju jedan zajedniki glavni uzrok, a poto
izmeu svakog uzroka i posljedice postoji nuna veza, onda slijedi da u svim pojavama
dominira nunost.
Ova openita nuna povezanost oslanja se na sljedee principe:
1.
sveobuhvatni zakon uzroka i posljedica,
2.
nunost uzroka i posljedice,
3.
srodnost uzroka i posljedice i
4.
ishodinost cijelog univerzuma u jednom prauzroku.
Prvi princip jeste upravo onaj osnovni i aksiomatski zakon na kojem se zasnivaju sve
nauke i ije poricanje implicira poricanje svega i davljenje u vidu sofistike.
Drugi princip ukazuje na injenicu da svaka posljedica nastaje samo onda kada njeno
postojanje od strane uzroka pronae svoju nunost, a ne samo da joj uzrok postoji. Sve dok
jedna posljedica ne postane neophodna od strane svoga uzroka, za nju nije mogue ni
postojanje i obrnuto, tj. kada se upotpuni uzrok neke posljedice, to je uini nunom i u tom
sluaju nije mogue da posljedica ne nastane. Iz ovog principa moe se zakljuiti da je sve
ono to je postalo imalo nunost postojanja, a ono to nije, da je imalo nunost nepostojanja.

53

Trei princip garantuje tano odreeni odnos izmeu uzroka i posljedice. Prema tome,
nijedan uzrok ne moe proizvesti neku drugu sem sebi svojstvenu posljedicu, kao to nijedna
posljedica ne moe proistei iz nekog drugog uzroka sem svog.
Iz ova tri principa zakljuuje se da univerzum posjeduje jedan nepromjenjiv i konstantan
poredak. Ako ovome dodamo i etvrti princip, koji govori o jednoi prapoetka,
zakljuujemo da postoji jedna vrsta i sveopa veza izmeu svih fenomena u svijetu.
U nastavku knjige o ovoj temi govorit emo malo vie i to u poglavlju naslovljenom:
Razlike u kompetencijama.

[1] Glasoviti iranski pjesnik

[2] Jedan drugi iranski pjesnik
[3] Sura Qamer, ajet 50.
[4] Sura Qamer, ajeti 49 i 50
[5] Qamer, 49
[6] As Saffat, 164
[7] As Sadda, 5
[8] An Naziat, 5
[9] A uara, 394
[10] Ad Dahr, 23
[11] As Safat, 164
[12] Radi opirnijeg upoznavanja obratiti se na knjigu Usule falsafe we rewee realism
Principi filozofije i metoda realizma, lanak 8 i 9.
[13] Materijalni i vremenski uzroci su poput uzronosti oca i majke spram djeteta, te
uzronost vode, zraka i topline spram biljke. Sa filozofskog stanovita, ovakve vrste
uzronosti jesu kondicionalne a ne kreacione. Ovi uzroci nisu stvaratelji onih posljedica, ve
su u svojstvu kanala i samo obezbjeuju uvjete za nastanak i postojanje neke stvari od strane
stvoritelja i kreacionog subjekta.
Ove uzroke - koji su, glede egzistencijalnog nivoa, naporedo sa svojim posljedicama a
ponekad one zauzimaju jedan savreniji stepen, iako su vremenski iza svojih uzroka -, filozofi
nazivaju horizontalnim uzrocima. Dok stvaralake uzroke koji se, obuhvatajui ovaj
svijet i dominirajui njime, u pogledu egzistencijalnog nivoa nalaze na jednom viem stepenu
, nazivaju vertikalnim uzrocima.

Boanska tradicija (sunnet)

Ono to se u terminologiji filozofa naziva poredak univerzuma i zakon uzroka u

vjerskoj terminologiji naziva se boanskom tradicijom. U Kur'anu asnom na nekoliko
mjesta kae se:
...a ti nee u Allahovu sunnetu (tradiciji, zakonu) izmjene nai.[1]

54

Boije djelo ima svoj poseban nain i konstantnu formu koja se nikad ne mijenja.
U suri Fatir ovo upozorenje navedeno je u nekoliko navrata:
Felen tedide lisunnetillahi tabdiilan we len tedide lisunnetillahi tahwiila.[2]
U Allahovom sunnetu ti nikad nee nai promjene (tj. boanska tradicija se nikad ne mijenja u
neku drugu tako da se neki zakon opovrgne, a na njegovo mjesto stavi drugi). U Allahovoj
tradiciji ti nikad nee nai odstupanja (U svjetovnom zakonu moe se na jedan ugovoreni zakon
staviti amandman ili se neki njegov dio staviti van snage i na neki nain se izmjeniti, ali mu
osnova ostaje ista).
Kako je samo velianstven Kur'an! Unapreditelj nauka, prijatelj bogobojaznih.
Veliki um filozofa godinama istrauje i otkriva zakon ope uzronosti i univerzalni sistem.
Taman kada hoe da se u sebe ponese i pohvali kako je veliku tajnu otkrio i kako je
velianstven zakon spoznao, najedamput pred sobom vidi Kur'an gdje u jednoj veoma jasnoj,
a istovremeno saetoj reenici, objelodanjuje veliku istinu: Boija tradicija (zakon) se nikad ne
mijenja.
Ne samo da Kur'an asni ukazuje na opu zakonitost i tradicionalnost kreacije, ve u
nekim sluajevima i predstavlja neke od tih tradicija.
O drutvenoj nesrei kae:
Innallahe la jugajjiru ma bi qawmin hatt jugajjir ma bi enfusihim.[3]
Bog ne mijenja stanje jednog naroda sve dok taj narod ne izmijeni sebe.
Ovaj asni ajet objanjava tajnu napretka i nazatka naroda. Nijedan narod iz stanja nesree
ne prelazi u stanje sree sve dok od sebe ne ukloni one inioce koji ga unesreuju i obrnuto, tj.
Bog ne dozvoljava da jedan narod koji ivi u srei bude unesreen, sve dok sam taj narod ne
proizvede uzroke svoje nesree.
U svom zapomaganju postavljamo sljedea pitanja: Zato Bog dozvoljava da jedna aica
idova u svojstvu amerike andarmerije zavlada nad sudbinom oko milijarde muslimana i
to na razliite naine: vojno, politiki, idejno i ekonomski? Zato je sto miliona Arapa
pretrpjelo poraz u ratu petoga juna? Zato Bog muslimanima ne daje dostojanstvo? Zato
prirodne zakone ne upravlja u korist muslimana? Ljutimo se, od tuge ne spavamo, patimo i
jadikujemo, molimo se i prizivamo u pomo, ali nam se molba ne prima. Odgovor koji nam
Kur'an daje saet je u jednoj raenici:
Innallahe la jugajjiru ma bi qawmin hatta jugajjir ma bi enfusihim.
Bog svoj zakon nee promijeniti. Mi sami treba da se mijenjamo. Mi se guimo u neznanju i
moralnoj iskvarenosti. Nikakvog jedinstva i slonosti nemamo, a u isto vrijeme oekujemo da
nam Bog bude pomaga i Zatitnik! Za najmanju sitnicu hiljade vrsta glasina napravimo,
laganje i nepravdu uzimamo kao nain svoga ivota i od svake plemenitosti bjeimo, a u isto
vrijeme elimo imati respekt u svijetu! To je jednostavno nemogue.
U prethodnim nebeskim knjigama, jevrejskom narodu su koji je zbog svoje sklonosti ka
zastranjenju imao vie vjerovjesnika nego bilo koji drugi narod predskazana dva drutvena
prevrata i oba su se obistinila. Kur'an navodi oba ova predskazanja u povijesti jevreja. U ovim

55

predskazanjima stoji da e oni u dva navrata praviti nered na Zemlji i da e ih Bog zato teko
kazniti.
Kur'an zatim napominje jednu opu formulu koja kae da svako zastranjenje predstavlja
uvod u poraz i nesreu, a svaka reformistika promjena miljenja, obnavlja Boiju milost. A
sada evo i teksta ajeta:
I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: Vi ete doista dva puta nered na Zemlji uiniti i
preko mjere oholi postati. I kada doe vrijeme prve od dvije prijetnje poslat emo protiv vas robove
Nae, silno mone, oni e uzdu i poprijeko zemlju vau pregaziti i prijetnja e se ispuniti. Zatim emo
vam dati pobjedu protiv njih i pomoi emo vas imecima i sinovima i uiniti emo vas brojnim. Sve to
inite inite sebi, dobro i zlo. A kada doe vrijeme druge prijetnje, poslat emo ih da na licima vaim
tugu i jad ostave i da u hram kao i prvi put, ponovo provale i da sve to osvoje do temelja porue. I
Gospodar va e vam se opet smilovati; ako vi ponovo zaponete, zapoet emo i Mi. A dehennem smo
tamnicom za nevjernike uinili.[4]
Ovi su ajeti ustvari opirnije objanjenje upravo one ope formule koju smo naprijed naveli tj:
Innallahe la jugajjiru ma bi qavmin hata jugajjir ma bi enfusihim.
ta je zakon?
Iz svega navedenog saznali smo da su pojave u svijetu podreene jednom nizu stalnih
zakona i nepromjenjivih boanskih tradicija. Drugim rijeima, Bog u svijetu ima odreene
metode djelovanja i nikad Njegova djela ne izlaze van okvira tih metoda.
Pogledajmo sada ta je to zakon; ta znai tradicija; da li boanski zakon i tradicija spadaju u
red ustanovljenih zakona, tj. da li su poput drutvenih sporazuma, ugovora i mentalnih
obveza, Ili je to neko posebno Boije stvorenje. Moda pak nijedna od ove dvije interpretacije
nije ispravna. Da li je uope mogue da Bog ne stvori ili ne ustanovi zakon? Zato promjena
Boijeg zakona i tradicije nije mogua?
U odgovou treba rei da zakon i tradicija nisu neto to iziskuje neko posebno stvaranje.
Zakon je jedan opi pojam i mentalna apstrakcija, i kao takav u vanjskom svijetu ne postoji.
Ono to objektivno postoji jeste upravo taj sistem uzroka i posljedica, stepeni i nivoi
postojanja koji se u naem mentalnom svijetu apstrahiraju i odraavaju u vidu zakona.
Egzistencija ima svoje razine, a svaka od tih razina ima svoj stalan i odreen poloaj. Nema
smisla da neki uzrok d svoj poloaj nekom drugom ili da se neka posljedica premjesti sa
svoga mjesta. Upravo na osnovu ove injenice kaemo da svijet ima zakon.
Zakon kreacije, dakle, nije ni protokol niti akreditiv, jer je deriviran iz postojeeg stanja
stvari, pa je upravo zbog toga njegova izmjena nemogua.
Izuzeci
Da li u zakonima kreacije ima izuzetaka? Da li su udna i nadnaravna djela stvari koje
opovrgavaju Boiju tradiciju?
Odgovor na oba pitanja je negativan. Niti su zakoni kreacije izuzimljivi niti natprirodna djela
izuzeci u skupu zakona kreacije.
Ako u univerzalnim tradicijama uoavamo neke promjene, one su posljedica promjene
uvjeta, a s obzirom na injenicu da se svaka tradicija odvija pod tano odreenim uvjetima,
jasno je da e se s promjenom uvjeta promjeniti i tradicija, s tim to i ta nova tradicija u svojim

56

specifinim okolnostima ima svojstvo openitosti. Dakle, promjena zakona i tradicije odvija
se po pravilu zakona i tradicije, ali ne na nain da jedan zakon derogira drugi, ve tako da se
mijenjaju okolnosti u kojima vrijedi jedan zakon i dolaze nove u kojima vrijedi drugi zakon.
U svijetu nema nita drugo doli konstantni zakoni i tradicije. Ako se misteriozno oivi
mrtvac, to se opet odvija po tano odreenom zakonu. Ako se rodi neko dijete bez oca, kao
to je to bio hazreti Isa Mesih, neka je Boiji mir s njim, to nije neto to se kosi s boanskom
tradicijom i prirodnim zakonom.
ovjek ne poznaje sve zakone i tradicije stvaranja, pa zato im vidi neto to je protiv onog
zakona ili tradicije koju on poznaje, misli da je to fenomen koji je apsolutno protiv zakona i
da predstavlja njegovo krenje i krenje opeg zakona uzronosti. Ono to ovjek, meutim,
poznaje kao zakon u mnogim sluajevima predstavlja njegovu formu, a ne njegovu stvarnost.
Mi, naprimjer, mislimo da je tradicija u stvaranju ivota takva da ivo bie uvijek nastaje od
oca i majke, meutim ovo je forma tradicije a ne sama tradicija. Stvaranje Mesiha sina
Merjeminog je, neka je mir s njima, poremetilo formu tradicije, a ne samu tradiciju. injenica
da su stvarni zakoni stvaranja nezaobilazni, predstavlja jednu stvar, a pitanje da li su zakoni
koje smo mi spoznali stvarni zakoni univerzuma ili njihove forme, predstavlja neto sasvim
drugo.
udo [mudiza] ne znai da je neto van zakona ili iznad njega. Materijalisti su zapali u
ovakvu jednu greku kad su samo onaj dio prirodnih zakona koje nauka objelodani, uzeli
kao jedino stvarne zakone, a udne pojave onda predstavili kao neto to opovrgava ope
zakone. Mi kaemo da je ono to nauka potvruje istinito u posebnim uvjetima i okvirima, i
da se pri izvrenju nekog nadnaravnog djela od strane nekog Boijeg Poslanika, mjenjaju
okolnosti, tj. mijenja ih jedan snani duh koji je povezan s beskonanom Boijom silom.
Drugim rijeima, na pozornicu dolazi jedan novi inilac. Sasvim je jasno da u novim
okolnostima, nastalim usljed pojave jednog novog faktora tj. snane nebeske volje Prijatelja
Istine, na snagu stupa jedan novi zakon.
Isto vrijedi i kada je rije o uticaju molitve i davanja milostinje na otklanjanje nesree i nevolje.
U predanju se prenosi da je Boiji Poslanik upitan o tome kakve koristi moe imati moljenje i
lijeenje, s obzirom na injenicu da je svaka pojava u svijetu odreena Boijom prosudom i
predodreenjem? U odgovoru na ovo pitanje on je rekao da je i moljenje, takoer, dio
predodreenja i sudbine.[5]
U jednom drugom predanju prenosi se da je estiti Alija sjedio pored jednog zida i kad je
uoio da je zid napukao i da bi se mogao sruiti, odmah je ustao i udaljio se. Jedan od
prisutnih mu je prigovorio: Bjei od Boije sudbine? Mislio je, ako je sueno da umre,
umrijee, bez obzira da li se sklonio od napuklog zida ili ne, a ako je sueno da se nita ne
desi, nema smisla ima bjeati od napuklog zida. Hazreti Alija je na to odgovorio sljedeim
rijeima:
Efirru min qad'illahi ila qaderihi.
Od Boije sudbine bjeim Boijem predodreenju.[6]

57

Ova reenica znai da je svaka pojava koja se u svijetu dogodi predmet Boijeg
predodreenja i sudbine. Ako sebe neko stavi u opasnost pa nastrada, to je Boiji zakon i
sudbina, a ako izbjegne opasnost i spasi se i to je Boiji zakon i predodreenje. Ako neko ue
u sredinu zagaenu mikrobima pa usljed toga oboli nije izbjegao Zakon. Ako nakon toga
popije lijekove pa ozdravi i to znai da se sve odvijalo prema Zakonu. Prema tome, ako neko
ustane ispod napuklog zida i skloni se u stranu, nije uinio nita to se kosi s Boijim
zakonom i Boijom odredbom i u takvim okolnostima Boiji zakon je da se sauva od
pogibije, a ako ostane sjediti ispod zida, pa se zid srui i on pogine i to je zakon kreacije.
Kur'an asni je ovu injenicu objelodanio na jedan zanimljiv nain. U suri AtTalaq itamo:
...a onome koji se Allaha boji on e izlaz nai i opskrbie ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha
uzda, On mu je dosta. Allah e, zaista, ispuniti ono to je odluio; Allah je svemu ve mjeru i veliinu
odredio.[7]
U ovom ajetu kao da se objelodanjuje jedan zakon koji dominira nad svim ostalima, a to je
zakon samoouvanja [taqw] i pouzdanosti [tawakkul].
Iz pomenutog ajeta zakljuuje se da pouzdanju neminovno slijedi panja Gospodara. Svako
onaj koji se istinski pouzda u Boga sa sobom ima i Njegovu panju, a posjedovanje Boije
panje to samo po sebi ima jednu tradiciju i jedan niz uzroka i posljedica znai sigurno
postizanje cilja. Ovo je zakon koji vlada nad svim ostalim zakonima. Pa ipak, da se ne bi
zaboravilo da Boije djelo ima svoj sistem i zakon izvrenja, reeno je ...Allah je svemu ve
mjeru i veliinu odredio. Isto tako je rekao: ...a onome koji se Allaha boji On e izlaz nai... tj.
Njegovo djelo se ne vri van zakona i bez ikakvih sredstava iako je mogue da sredstva ne
budu uobiajena ve ...obskrbie ga odakle se i ne nada...

Sudbina, predodreenje i pitanje prisile

S obzirom na injenicu da Boije predodreenje znai da svijet ima zakon i tradiciju, to
ujedno rjeava i problem prisile koji se namee sa stanovita vjere u predodreenje i sudbinu.
Mi smo o ovome opirno raspravljali u knjizi Insan we sarnevet [ovjek i sudbina]. Ovdje
emo samo ukratko rei da se ovaj problem pojavio tamo gdje su neki zamislili da je znaenje
Boijeg predodreenja da On neposredno i izvan zakona prirode ispoljava Svoju volju na
svaku pojedinu pojavu u svijetu. Pripisuje se Hajjamu da je spjevao sljedee stihove:
Vinom se opijam ja i svakom ko je kao ja
moje opijanje nita udno ne predstavlja
Opijanje je moje Istiniti od iskona znao
kad ja ne bi pio, Bog bi neznalica bio
Onaj koji je ove stihove sroio misli da je volja ovjeka da izvri neko djelo u suprotnosti sa
Boijom voljom, pa je zato pomislio da bi pijanici bilo nemogue da se kani vina sve i kad bi
to htio, jer Boija volja je bila ta da pije vino, a poto je Boija volja i znanje neto neizostavno,
htio to ovjek ili ne, mora da pije.

58

Ove prljave misli proizilaze iz krajnjeg neznanja, zato je vrlo teko povjerovati da je Hajjam
sroio ove stihove. Svaki filozof i polufilozof zna barem toliko da Bog direktno ne eli niti ije
pijenje niti nepijenje. Bog je svijet stvorio na osnovu zakona i poretka i nita se u svijetu ne
deava van zakona, ba kao to nijedan prirodni fenomen ne nastaje bez prirodnog uzroka.
Ljudska slobodno odabrana djela, takoer, ne nastaju bez ljudske volje i odabira. Boiji zakon
koji se odnosi na ovjeka kae da je ovjek sam posjednik volje, moi i odabira te da dobra
odnosno zla djela sam odabire. Sloboda odabira je konstitutivna dimenzija ovjeka. ovjek
koji nema slobodne volje nije mogu, Tj. to to se zamislilo kao ovjek bez slobodne volje
samo je jedna zamisao, a ne stvarnost, a poto nije ovjek nije ni odgovoran; to je neto poput
krave ili magarca koji zagnjure glavu u posudu s vinom i piju. Dakle, sudbina i
predodreenje koji su htjeli ovjeka takoer su htjeli i njegovu slobodu odabira. Prema
navedenim stihovima, ovjekovo pijenje vina nije proisteklo iz njegove slobode odabira ve je
zasnovano na jednoj boanskoj prisili.
Savremeni nauni istraitelji sumnjau u pretpostavku da je Hajjam pjesnik bio isti onaj
Hajjam koji je bio i filozof. Oni predpostavljaju pa ak i dokazuju da su postojale dvije
osobe, ili vie njih, sa istim imenom samo to ih je povijest izmijeala. U svakom sluaju, bilo
da se radi o nekoliko osoba sa istim imenom ili o jednom Hajjamu sa dvije kontraverzne
linosti, stav da Boije znanje i predodreenje treba smatrati uzrokom injenja grijeha tako
to e se negirati odgovornost ovjeka koji je odabirajui faktor u svemu tomejeste jedan
pogrean i nevaljao stav. Kao odgovor na ovaj stav kazani su sljedei stihovi
Uzrokom grijeha smatrati iskonsko znanje
razumni dre da je teko neznanje.[8]

Ukratko

Na kraju duge i moda zamorne rasprave koju smo imali u ovom dijelu knjige, odgovor na
primjedbe u pogledu podvajanja i razlika prikazat emo u nekoliko sljedeih taaka:
1.)
Univerzum se upravlja jednim nizom esencijalnih i konstantnih sistema i
zakona usljed ega svaka stvar i svaka pojava ima svoje zasebno mjesto i poloaj i ne moe
doi ni do kakve izmjene niti premjetanja.
2.)
Implikacija sistematiziranosti egzistencije jeste postojanje razliitih razina i
egzistencijalnih stepeni iz ega upravo proizilaze razlike, suprotnosti i pojave unitenja i
nedostataka.
3.)
Razlike i suprotnosti se ne stvaraju ve su esencijalna implikacija stvorenja,
pa je pogreno shvatanje da je Stvoritelj dopustio diskriminaciju meu stvorenjima.
4.)
Ono to moe opovrgnuti pravdu i mudrost jeste podvajanje i
diskriminacija, a ne razlikovanje, meutim, u svijetu postoji razlika, a ne diskriminacija.

[1] Al Ahzab, 62

59

Al Fath, 23
[2] Fatir, 43
[3] Ar Ra'd, 11
[4] Al-Isra', 4 - 8
[5] Bihrul - Anwr, tom 5, str.78
[6] Tewhide Saduq, str. 337
[7] At-Talaq, 2-3
[8] Obratiti se na Insan we sarnewet od istog autora, zadnje poglavlje.

Dio etvrti
POJAVE ZLA
Rasprava u tri pravca
Do sada smo raspravljali o podvajanjima i razlikama. Kao to smo ranije iznijeli, zamjerke na
Boiju pravdu navode se u nekoliko domena i to: podvajanja, nestajanja, nedostaci i tete.
Rekli smo da emo prvu vrstu primjedbi razmatrati u poglavlju Diskriminacije, a preostale
tri u poglavlju pod naslovom Pojave zla. Sada kad smo zavrili sa raspravom o
podvajanjima zapoet emo raspravu o pojavama zla.
Odgovor koji filozofi daju na problem zlih pojava podijeljen je prema tri skupine pitanja:
a)
ta je sutina zlih pojava? Da li su zle pojave egzistencijalne i realne stvari
ili neegzistencijalne i relativne?
b)
Bilo da su pojave zla egzistencijalne ili ne, pitanje je da li su odvojive od
pojava dobra ili ne? I ako nisu, da li je svijet u cjelini, sa svim svojim dobrom i zlom, dobar ili
zao? Tj. da li pojave dobra nadmauju pojave zla ili pojava zla u svijetu ima vie od pojava
dobra, ili pak nijedno od ovoga dvoga ne prevazilazi drugo ve imaju jednak odnos?
c)
Bilo da je zlo neto egzistencijalno ili ne, neto odvojivo od dobra ili ne,
pitanje je da li je ono to predstavlja zlo uistinu zlo u kojem nema nikakve strane dobra, tj. da
li moe biti osnova i uvod jednog ili vie dobarai ili pak unutar svakog zla postoji po jedno ili
vie dobara, a da svako zlo proizvodi po jedno ili nekoliko dobara?
U prvom dijelu dat emo odgovor dualistima koji zagovaraju dvovrsnost prapoetka
univerzuma. U drugom dijelu odgovorit emo na primjedbu materijalista koji pojave zla
uzimaju kao zamjerku na boansku mudrost, a i na primjedbu onih koji takve pojave dre
kao zamjerku na Boiju pravdu. Trei dio odgovora demonstrira izvanredan poredak
univerzuma i moe se smatrati neovisnim odgovorom, ali ne kao jedan argument, ve kao
jedna korisna dopuna prvom odgovoru.
Naa metoda
Koristei se istim gradivom kojega su islamski filozofi pripremili o ovoj temi, mi smo sa
jednim novim metodom pristupili odgovaranju na paradoks zla. Na odgovor u ovoj knjizi
sutinski je jednak odgovoru koji se navodi u knjigama islamske filozofije pogotovo
knjigama Sadrul Muteallihina. Posebnost naeg odgovora je u metodi pristupa koju smo u
ovoj knjizi odabrali, tj. pitanje zla ovdje smo postavili sa stanovita Boije pravde, dok je

60

meu islamskim filozofima bilo uobiajeno da se ono razmatra u okviru rasprave o

monoteizmu i kao odgovor na paradoks dualista ili u raspravi o boanskom znanju i panji
tj. o pitanju kakva je veza izmeu Boije sudbine i zlih pojava. Poto su oni ovo pitanje
razmatrali sa jednog posebnog stanovita, slijedi da je i njihov odgovor neposredno usmjeren
na pobijanje paradoksa o dvojnosti prapoetka ili na kakvou odnosa izmeu Boije
sudbine i pojava zla, dok se tek posredno moe iskoristiti u raspravi na temu Boije
pravde.
Problem dvovrsnosti egzistencije
Osnova paradoksa dualista i njihovih pristalica na koju smo i ranije ukazali sastoji se u
pretpostavci da su bia u svojim bitima dvovrsna tj. dobra i zla, a poto su takva, onda nema
druge nego da su proistekla sa dva izvora, tako da svako od ove dvije vrste bia moe da ima
svog posebnog stvoritelja. Ustavri, dualisti su htjeli da Boga ograde od zla, ali su ga optuili
za ortatvo. U oima dualista koji svijet dijele na stranu dobra i stranu zla i koji postojanje
zla smatraju suvinim, pa ak i tetnim, te nuno proisteklim ne od Boga, ve od neke druge
sile koja Mu se protivi jer prema njihovom miljenju bog je poput ovjeka koji ima lijepu
narav i namjere ali je jadan i nemoan; pati od postojeeg stanja i nezadovoljan je njime,
meutim, naao se spram jednog zlobnog i zlonamjernog dvojca koji, uprkos njegovoj volji,
stvara nered i neprilike.
Dualisti nisu mogli da ouvaju istodobno vjerovanje u beskonanu Boiju mo, dominantnu
volju, neopozivu sudbinu i predodreenje s jedne strane i vjeru u Boiju mudrost,
pravednost i dobroinstvo, s druge. Meutim, u isto vrijeme dok Boga smatra izvorom
svakog postojanja, posjednikom beskrajne milosti i neprikosnovene mudrosti, Islam ne
skrnavi Njegovu nesavladivu volju i neodoljivu mo, ve sve to postoji pripisuje Njemu pa
ak i ejtana i njegovo zavoenje.
Sa islamskog stanovita se problem zla rjeava se na jedan drugi nain. Premda moemo
stvari u svijetu vidjeti kao dobre i zle, takva podjela sa jednog drugog stanovita posmatrano,
u sistemu kreacije potpuno nestaje, gube se pojave zla, a ono to postoji jeste samo dobro.
Postojei poredak jeste najbolji mogui, tj. bolji i ljepi od stvorenog nije mogu.
Ovaj tip odgovora na pitanje zla se, sa intelektualnog aspekta, oslanja na jednu posebnu
filozofiju u kojoj se iscrpno razmatraju pitanja egzistencije i nitavnosti. Odgovor koji ova
filozofija daje dualistima jeste da zle pojave nisu realna i originalna bia kako bi imale
potrebu za svojim stvoriteljem i svojim izvorom. Ovo se moe objasniti na dva naina:
nitavnost zla i relativnost zla. S objanjenjem ove dvije postavke paradoks dvovrsnosti
univerzuma bit e potpuno rijeen.
Zlo je nitavno
Jedna jednostavna analiza pokazuje da je sutina zla nitavnost, tj. sve zle pojave jesu
neegzistencijalnog tipa. Ovo objanjenje ima dugu povijest. Ideja ovog rjeenja potjee jo od
starih Grka. U filozofskim knjigama ona se pripisuje starogrkim filozofima, a pogotovo
Platonu. Meutim, savremeniji filozofi su je i vie i bolje obrazloili i analizirali. Poto mi
takvo rjeenje nalazimo ispravnim i temeljitim, ovdje emo ga, u granicama koje dozvoljava
ova knjiga razmotriti, ali prije svega od potovanih itatelja, uz izvinjenje zbog teine
rasprave, traimo da se malo strpe i pokuaju shvatiti namjeru. Mislimo da ova problematika

61

vrijedi panje i pomnog razmatranja, a mi emo nastojati da je pojednostavimo u granicama

datih mogunosti.
Objanjavajui zlo kao neto nitavno, ne misli se na to da ono to je poznato kao zlo ne
postoji, jer je oigledno da postoje pojave kao to su sljepilo, gluhoa, bolest, nepravda,
neznanje, nemo, smrt, zemljotresi i sl. Ne moe se porei da ove pojave ne postoje, niti da su
dobre. Takoer se ne misli da u svijetu nema zla jer je ono nitavno. Ne moemo rei da
ovjek nije odgovoran, prema pomenutom miljenju, jer je njegova obaveza da se bori protiv
zala i zlikovaca, te da ini dobro i bodri one koji ga ine. On se takoer ne treba povinovati i
zadovoljiti postojeom situacijom ili je drati najboljom moguom, budui da je - prema
pomenutom miljenju - svaka situacija dobra, a ne zla.
Ne urite sa predrasudama, niti elimo da poreknemo postojanje sljepila, gluhoe, nepravde,
siromatva, bolesti i sl., niti da poreknemo njihovu zlobnost, a ni da negiramo odgovornost
ljudi i ulogu ovjeka u promjeni svijeta i usavravanju drutva. injenica da se svijet
usavrava a pogotovu ovjek i poslanstvo ovjeka da ureuje ono to mu je dato na
dunost predstavlja dio lijepog univerzalnog poretka. Nije, dakle, rije o tome, ve se nastoji
rei da su sve te pojave neka vrsta nitavnosti i nedostataka te da njihovo postojanje
spada u vrstu postojanja nedostataka i praznina, a zle su s onog aspekta to su ili same
nepostojanje, nedostaci i praznine, ili sve to izazivaju. Uloga ovjeka u nuno usavravajuem
poretku svijeta je nadomijetanje nedostataka, popunjavanje praznina i unitavanje njihovih
korijena.
Ako se ova analiza prihvati, onda je to prvi korak i prva etapa. Njena korist je u tome to ona
iz glave brie misao i pitanje ko je stvorio zle pojave i zato su neka bia dobra a neka zla.
Rasvjetljava injenicu da zle pojave nisu egzistencijalne prirode ve da spadaju u praznine i
nitavnosti, te unitava platformu dualistikog miljenja koje zagovara da univerzum ima dva
ogranka, pa ak i dva korijena.
Meutim, sa stanovita Boije pravde i besprijekorne mudrosti, postoji jo nekoliko etapa
kroz koje trebamo proi nakon ove prve.
Pojave dobra i zla u svijetu nisu meusobno odvojene u dvije skupine bia kao to su to npr.
neorganske i organske tvari, ili biljke i ivotinje koje su meusobno odvojene i ine zasebne
redove bia. Pogreno je da mislimo da zle pojave predstavljaju jedan odreeni red stvari iju
sutinu ini zloa i u kojima nema nikakvoga dobra i da spram njih stoje pojave dobra u
jednoj potpuno odvojenoj skupini pojava. Dobro i zlo se meusobno mijeaju; neralanjivi
su i nerazdvojni. Tamo gdje u prirodi ima zla ima i dobra, a gdje ima dobra ima i zla. Dobro i
zlo su u prirodi izmijeani tako da predstavljaju jednu integralnu cjelinu, ali ne poput nekog
hemijskog spoja, ve je po srijedi jedan dublji i profinjeniji spoj, spoj izmeu egzistencije i
neegzistencije.
Egzistencija i neegzistencija objektivo ne ine dva niza stvari. Neegzistencija je nita i
nitavilo i spram egzistencije nemoe imati zasebno mjesto, meutim, u svijetu prirode tj. u
svijetu potencijalnosti i aktualnosti, kretanja i usavravanja, kontrarnosti i netrpeljivosti, za
iste one stvari za koje moemo rei da su egzistencije, moemo rei i da su neegzistencije.
Kada govorimo o sljepilu ne trebamo ga uzimati kao da je neka odreena i opipljiva
stvarnost koja postoji u oima slijepca. Sljepilo nije nita drugo doli nedostatak vida, prema
tome, samo po sebi nema neku posebnu realnost.
Primjer dobra i zla je poput primjera postojanja i nepostojanja: ta vie, dobro se poistovjeuje
s postojanjem, a zlo s nepostojanjem. Gdje god se govori o nekom zlu, sigurno je po srijedi
neko nepostojanje i nedostatak. Zlo je ili samo po sebi nitavilo ili je egzistencija koja

62

implicira neku vrstu nitavila, tj. bie koje je samo po sebi dobro, ali je zlo sa onog stanovita
odakle implicira nepostojanje i samo je s tog aspekta zlo, a ne s nekog drugog. Pojave
neznanja, siromatva i smrti smatramo zlima. One su u svojoj biti nitavilo i neegzistencija.
Divlje zvjeri, zmije, mikrobe i tetoine takoer smatramo zlima, meutim, ove pojave u biti
nisu nitavne ve su egzistencije koje izazivaju nitavnost i neegzistenciju.
Neznanje je nedostatak znanja. Znanje je jedna realnost i istinska savrenost, meutim,
neznanje nije realnost. Kada kaemo da je neznalica onaj koji nema znanja to ne znai da
on ima jednu posebnu osobinu koja se zove nedostatak znanja, a znalci je nemaju. Prije
nego uenjaci postanu ueni, budu neznalice, a kada steknu znanje nita ne gube ve
iskljuivo pridobijaju. Da je neznanje jedna istinska stvarnost, stjecanje znanja bi, poto ide u
korak s gubljenjem neznanja, bilo ista zamjena jedne osobine s drugom, poput tijela koje
gubi jedan oblik i kvalitet, a drugi pridobija.
Siromatvo je, takoer, nemanje a ne posjedovanje i postojanje. Siromana osoba nema neto
to se zove bogatstvo, a to njeno nemanje nazivamo siromatvom. Ona, dakle, ne posjeduje
neku vrstu imovine poput bogataa.
I smrt, isto tako, predstavlja gubljenje, a ne stjecanje. Tijelo koje gubi ivot i koje se pretvara u
neivu tvar degradira, a ne napreduje.
Gmizavci koji ujedaju, divlje zvijeri, mikrobi, poplave, zemljotresi i tetoine zli su zato to
izazivaju smrt, ili skrnavljenje tijela ili snage, ili pak sprjeavaju razvoj i usavravanje talenata.
Da zmije ne izazivaju smrt i bolest ne bi bile zle, da biljne tetoine ne izazivaju pomor drvea
ili njihovog voa ne bi bile zle, da poplave i zemljotresi ne izazivaju tete u ljudskim ivotima
i imovini ne bi bile zle. Zlo se nalazi upravo u tim tetama i gubljenjima. Ako divlju zvjer
nazivamo zlom, to nije zbog toga to je ona u svojoj biti takva, ve stoga to izaziva smrt i
unitenje ivota drugog bia. Ono to uistinu predstavlja bitno zlo jeste upravo to gubljenje
ivota. Ako zvijer postoji, a ne ini zvjerstvo, tj. da nikoga ne liava ivota, onda nije zla, a ako
postoji i izaziva liavanje ivota onda je zla.
Sa uzronoposljedinog stanovita gledano, veinom su to stvarni nedostaci, tj. siromatvo i
neznanje, koji uzrokuju pojave poput mikroba, poplava, zemljotresa, ratova i sl., to spada u
drugu vrstu zala tj. u red bia koja su zla posmatrano iz onog ugla odakle izazivaju
nedostatke i unitenje. Da bismo se mogli boriti sa ovom vrstom zala, najprije treba da se
borimo sa onom prvom vrstom zala i da popunimo praznine poput neznanja, nemoi i
siromatva kako bismo izbjegli zle pojave druge vrste.
Isto vrijedi i ako posmatrano runa djela i moralne osobine. Nepravda je zla zbog toga to
kri pravo obespravljenog. Pravo je ono to neko bie zasluuje da ima i treba da mu se d.
Npr. znanje je za ovjeka jedna perfekcija koju ljudski talenat iziskuje i kojoj tei i upravo
zbog toga je zasluuje. Ako se nekome osporava pravo na obrazovanje i kolovanje, to je onda
nepravda i zlo, jer spreava red i izaziva gubitak. Nepravda je zla i po samoga nepravednika,
jer se kosi s njegovim uzvienim talentima. Da nepravedna osoba nema nikakvog drugog
fakultativa osim srdbe, nepravda za nju ne bi bila zla ve ne bi imala smisla.
Sada, kada smo saznali da su sve pojave zla neegzistencijalnog tipa, odgovor na paradoks
dualista je potpuno jasan. Paradoks dualista je glasio: Poto u svijetu postoje dvije vrste bia,
nuno mora da postoje dvije vrste ishodita i stvoritelja svijeta.
Odgovor na ovaj paradoks kae da u svijetu nema vie od jedne vrste bia i to dobrih bia:
ono to je zlo spada u nitavnost, a nitavnost nije stvorena. Nitavilo proizilazi od
nestvaranja, a ne od stvaranja. Ne moe se rei da svijet ima dva stvoritelja, jedan je stvoritelj
egzistencija, a drugi neegzistencija. Primjer egzistencije i neegzistencije je poput primjera

63

sunevih zraka i sjene. Kada postavimo neki zaklon na udar sunevih zraka, onaj dio tla koji
je, usljed zaklona, ostao neosvijetljen nazivamo sjenom. ta je sjena? Sjena je tmina i mrak, a
tmina nije nita drugo doli nedostatak svjetla. Kada kaemo da svjetlost isijava iz sunca onda
ne treba pitati odakle isijava sjena i gdje se nalazi ia tmine? Sjena i tmina niodakle ne
isijavaju i nemaju neovisnog izvora.
Ovo je smisao teozofske izreke koja kae: Zle pojave nisu stvorene supstancijalno ve
akcidentalno.
Zlo je relativno
Dvije su vrste osobina kojima se stvari opisuju: realne i relativne. Ako neka osobina pripada
nekoj stvari u ma kojem stanju i bez obzira na bilo ta drugo, onda takvu osobinu nazivamo
realnom ili istinskom osobinom. Istinska osobina je ona za iju je mogunost da se neka bit njom
opie dovoljno zamisliti tu osobinu i tu bit. Meutim, relativna osobina je ona kod koje nije
dovoljno zamisliti predmet i osobinu kako bi bilo mogue taj predmet opisati tom osobinom,
bez uzimanja u obzir neke tree stvari koja je posrednik odnosa i usporedbe. Prema tome,
kad god je istinitost pripisivanja neke osobine nekoj stvari uslovljena uzimanjem u obzir
neega treeg, za takvu osobinu kaemo da je relativna.
Naprimjer, ivot je jedna istinska stvar. Jedno bie je samo po sebi, bez obzira na to da li se
usporeivalo s neim drugim ili ne, ivo ili neivo. Isto tako su i bjelina i crnilo (pod
pretpostavkom da su boje realne stvari) istinske osobine. Neto to je bijelo, bijelo je bez
obzira na bilo ta drugo, a neto to je crno samo po sebi je takvo i nije potrebno usporeivati
ga s neim drugim da bi se vidjelo kakvo je. Isto pravilo vai i za brojne druge osobine kao
to je kvantitet i koliina.
Meutim, veliki i mali su relativne osobine. Kada za neko tijelo kaemo da je malo, treba da
vidimo s im ga usporeujemo. Svaka stvar moe biti i velika i mala: ovisi o tome ta smo
uzeli kao mjerilo.
Naprimjer, za jednu kruku ili jabuku kaemo da je mala, a za drugu da je velika. Ovdje nam
je mjerilo obim drugih jabuka i kruaka: tj. zadata jabuka ili kruka ima manji ili vei obim u
odnosu na ostale jabuke ili kruke. Za jednu odreenu lubenicu kaemo da je mala. Ta njena
osobina je nastala u poreenju s drugim lubenicama.
Ista ova lubenica koju mi vidimo malom, vea je od one velike jabuke, ali poto je mi mjerimo
sa lubenicama, a ne s jabukama, kaemo da je mala.
Uzmite u obzir obim jednog veoma velikog mrava ijoj se veliini udimo i obim jedne veoma
male deve koja je zadivljujue mala, vidjeete da je veoma mala deva nebrojeno puta vea od
veoma velikog mrava. Kako je onda mogue da je neto to je veoma malo vee od tako
veoma velikog? Da li je ovo kontradikcija? Nije. Ono veoma malo je malo meu devama i po
mjerilu to ga razum gradi s obzirom na svoje ranije znanje o devama, a ono veoma veliko je
veliko meu mravima i s obzirom na kriterij to ga je razum konstruisao imajui u vidu svoje
ranije znanje o mravima.
Ovo je smisao onoga to kaemo da su velikost i malost relativni pojmovi, dok je sam
kvantitet tj. broj i koliina kao to smo rekli istinska stvar. Ako imamo jedan broj jabuka i
recimo da ih ima stotinu, ova osobina jabuka da ih ima stotinu jeste jedna njihova istinska
osobina, a ne relativna. Isto je ako uzmemo u obzir da je zapremina tih jabuka pola kubnoga
metra.

64

Broj i koliina spadaju u kategoriju kvantiteta, dok malost i velikost spadaju u kategoriju
odnosa. Biti jedan, dva, tri, etiri itd. predstavlja istinstke stvari, meutim biti prvi, drugi,
trei itd. jesu relativne stvari.
Veliina jednog drutvenog zakona je u tome da uzima u obzir dobrobiti kako pojedinaca
tako i drutva i da pravo drutva stavlja ispred prava pojedinca te da, koliko je to mogue,
obezbjeuje individualne slobode. Meutim, potpuno obezbjeenje svih individualnih
sloboda nije mogue pa je stoga dobrota jednog zakona s ovog stanovita relativna, jer je
mogue obezbijediti samo neke od njih. Dobar zakon je onaj koji obezbjeuje to je mogue
vie sloboda, iako implicira negiranje nekih od njih. Dobrota nekog zakona se, sa stanovita
obezbjeenja individualnih sloboda, mjeri u odnosu na druge pretpostavljene zakone koji su
manje od ovog zakona kadri da ouvaju i obezbijede te slobode.
Da bismo izbjegli pogreno shvatanje, ovdje je potrebno da napomenem jedno, a to je da se,
upravo onako kako se moglo i zapaziti, reenicom zlo je relativno, misli na relativnost
spram realnosti relativno je znai: poredbeno je. Relativnost se nekada koristi spram
apsolutnosti. U tom sluaju relativnost znai da realnost neke stvari ovisi o jednom nizu
uvjeta, a apsolutnost znai neuvjetovanost tim nizom uvjeta. Ako relativnost razmotrimo u
ovom smislu, sve materijalne i prirodne stvari su relativne, jer ovise o jednom nizu
ogranienih vremenskih i prostornih uvjeta i da samo u okviru tih uvjeta imaju svoju
posebnu stvarnost. Jedino apstraktne stvari imaju apsolutno postojanje, ta vie, jedina
zbiljska apsolutnost koja je stvarnost osloboena svih uvjeta i uzrokovanja, jeste Sveta
Istinska Bit. Upravo stoga nunost Njegove Biti jeste iskonska nunost, a ne tzv. esencijalna
nunost. Sada kada je rasprava o relativnosti zlobe bia koja izazivaju sutinska zla tj.
nitavila, misli se na relativnost spram realnosti, a ne relativnost spram apsolutnosti, jer su i
mnoge dobrote u ovom smislu relativne.
Sada treba vidjeti da li je zloba zlobnih jedna istinska ili relativna osobina. Ve smo rekli da
postoje dvije vrste zala: zla koja su sama po sebi neegzistencijalne stvari i zla koja su
egzistencijalne stvari, ali se nazivaju zlom zbog toga to izazivaju jedan niz unitenja. Zle
stvari koje su same po sebi nitavne, kao to je neznanje, nemo i siromatvo jesu realne
osobine ali su neegzistencijalne; meutim, ona zla koja su egzistencijalna i koja su zla zbog
toga to izazivaju nitavnost, kao to su poplave, zemljotresi, mesoderi, mikrobi koji
izazivaju bolest jesu, bez sumnje, relativna zla. Ono to je loe u ovim stvarima, takvo je u
odnosu na neku ili neke druge odreene stvari. Zmijski otrov za zmiju nije zlo ve je zlo za
ovjeka i ostala bia koja od toga trpe tetu. Vuk je za ovcu zao, ali za sebe i za biljke nije, ba
kao to je ovca u odnosu na bilje koje jede i unitava zla, dok sama po sebi ili u odnosu prema
ovjeku ili vuku nije zla. Rumi je o ovoj temi izrekao sljedee stihove:
Otrov je za zmiju ivot,
dok je za ovjeka smrt
U svijetu apsolutnog zla nema.
Zlo je relativno, to treba da se zna
S druge strane, zbiljsko postojanje svake stvari koja moe da bude predmet kreacije i koja je
realno postojanje jeste samo za sebe a ne i za druge stvari. Sve ono to postoji za neku drugu
stvar, zamiljeno je i neistinsko postojanje i ne moe biti predmet stvaranja i kreacije.

65

Drugim rijeima, svaka stvar ima jedno vlastito i jedno odnosno postojanje, ili jo preciznije,
postojanje svake stvari ima dva aspekta: aspekt prema sebi i za sebe i aspekt prema neemu
drugom. Sve stvari gledane kao takve, tj. sa onog aspekta odakle same za sebe postoje, jesu
istinske i s ovog aspekta nisu zle. Svaka je stvar sama za sebe dobra, a ako je zla, onda je
takva u odnosu na neto drugo. Zar se moe rei da je korpion sam za sebe zao!? Ili vuk sam
za sebe!? Nema sumnje da je postojanje korpiona i vuka za njih same neto dobro, oni su
sami za sebe isto kao to smo mi za sebe. Prema tome, zlobnost neke stvari u univerzumu ne
nalazi se u njenoj vlastitoj egzistenciji, ve u odnosnoj. S druge strane, nema sumnje da ono
to je istinsko i to je stvarno jeste upravo vlastito postojanje svake stvari, odnosna postojanja
su relativne i popredmeene stvari, a poto su takva, nisu realna tj. stvarno se ne nalaze u
sistemu egzistencije i nemaju stvarno postojanje kako bi se moglo raspravljati o tome zato im
je takva egzistencija tj. relativna data. Drugim rijeima, nijedna stvar nije dva puta postala i
nijednoj stvari nisu date dvije egzistencije: jedna vlastita i druga odnosna.
Pretpostavite da se nalazite pred uenicima kojima objanjavate neko gradivo, i onda dva, tri
ili etiri puta ponovite isto. Vi ste etiri puta ponovili jednu te istu stvar. Drugim rijeima,
vae objanjenje u sva etiri navrata bilo je jednako, pa ipak, sva etiri ova objanjenja imaju
posebna svojstva, jedno je prvo, drugo je drugo, tree je tree, a etvrto je etvrto. Da
li ste vi za svako ovo objanjenje izvrili po dvije radnje jednu da ste izloili gradivo, a
drugu da ste svakom od objanjenja dali osobinu primarnosti, sekundarnosti,
tercijarnosti, itd., ili je ovo jedan niz odnosnih i popredmeenih osobina nastalih usljed
vaeg obnavljanja posla koji je u svakom navratu dobio po jedan oblik uz meusobno
poreenje istih? Ovakva vrsta osobina jesu popredmeene osobine koje su, u isto vrijeme,
nezaobilazne implikacije svojih istinskih i stvarnih subjekata.
Prema tome, o ovim stvarima se ne moe raspravljati kao o nekim neovisnim stvarima, tj. ne
moe se postaviti pitanje zato je subjekat i prapoetak stvorio ova relativna i popredmeena
postojanja. Jer su to postojanja koja, kao prvo, nisu stvarna da bi se moglo govoriti o
njihovom stvaranju, a kao drugo apstrahirana su i popredmeena te predstavljaju implikacije
stvarnih egzistencija pa se ne mogu neovisno uzeti u razmatranje. A ako ih se ovisno uzme u
razmatranje, onda e pitanje glasiti: zato su stvorena stvarna bia kojima su ovakve stvari
nezaobilazne, apstrahirane i popredmeene implikacije? Ovo je pitanje koje emo razmatrati
u slijedeem dijelu knjige i na nj' dati odgovor.
Uzgred treba da napomenemo i injenicu da ako kaemo da su primarnost, sekundarnost,
itd. apstraktne i hipostazirane stvari i da nemaju realnog postojanja, pa stoga ne mogu biti
predmet stvaranja i kreacije te da se ne moe zamisliti njihovo stvaranje, to pitanje ne treba
mijeati sa jednim drugim, a to je pitanje priornosti i posteriornosti, tj. da ovjek ili bilo koji
drugi svjesni subjekt odabere jednu od dvije stvari pa jednu uini prvom. Ovo je jedna druga
problematika o kojoj emo kasnije raspravljati. Paljivo razmatranje gore navedenog primjera
dovoljno je da stvar bude jasna.
Bilo kako bilo, pripisivanje popredmeenih pojava uzroku predstavlja jedno akcidentalno i
metaforino pripisivanje. Iz tog razloga filozofi su kazali da zle pojave supstancijalno ne
mogu biti predmet stvaranja. U biti nisu posljedice i stvorenja. Njihova stvorenost i
posljedinost akcidentalna je, ba onako kao to smo i ranije kazali. To je upravo kao da
kaemo da je: Sunce uzrok postanka sjene. Istina, kada ne bi bilo Sunca, ne bi bilo ni sjene,
meutim postoji razlika izmeu suneve uzronosti spram sjene i njegove uzronosti spram
svjetlosti. Sunce stvarno i zbiljski daje svjetlost, meutim istinski ne daje sjenu. Sjena nije
neto to se moe stvoriti. Sjena je nastala usljed ogranienosti svjetla, ta vie, sjena je sama

66

ogranienost svjetla. Isto vrijedi i za pojave zla, bilo da se radi o pojavama zla prve vrste ili
onim druge vrste. Zle su stvari neegzistencijalne i popredmeene. Sljepoa kod slijepog
ovjeka nije neka neovisna stvarnost kako bi se moglo rei da je slijep ovjek postao sa jednog
izvora, a njegova sljepoa s drugog. Sljepoa je neegzistencija i svako zlo je neegzistencija.
Neto to je nitavilo ili neegzistencija ne moe imati stvoritelja.

Pojave zla sa stanovita principa pravde

Sada nestaje paradoks dualista i iluzija o dvovrsnosti egzistencije i njenoj dvoizvornosti, jer
nakon ovih izlaganja jasno je zato tvrdimo da se egzistencija ne moe dijeliti u dvije vrste,
kako bi za svaku od njih bio potreban zaseban izvor.
Meutim, rjeenje problema Boija pravda iskljuivo putem postavke o neegzistencijalnosti
zlih pojava, kao to smo to i ranije kazali, nije dovoljno, to je tek prvi korak i prva faza
odgovora. Zakljuak, koji se aktuelno izvodi iz ove rasprave, kae da se egzistencija ne dijeli u
dva tipa, prema emu bi jedan tip bio egzistencije koje su dobre, ako ih posmatramo sa
stanovita egzistencija, a drugi tip egzistencije koje su zle s onog aspekta odakle su opet
egzistencije. Nije tako, ve je egzistencija kao takva dobra, a neegzistencija je sama posebi
loa. Egzistencije su zle sa onog stanovita odakle su pomijeane sa neegzistencijama ili
odakle izazivaju unitenja. Samom egzistencijom, dakle, ne dominira dvovrsnost, kako bi se
u nama pojavila misao o njenoj dvoizvornosti. Isto tako, nitavilo, kao takvo, ne iziskuje
zasebni izvor i ishodite.
Meutim, sa stanovita Boije pravde, problem zla ima jedan drugaiji oblik. S ove take
gledita, nije rije o dvovrsnosti stvari, rije je o tome zato su nedostaci, mane, unitenja i sl.,
uope uli u sistem postojanja, bez obzira na to da li su stvari dvovrsne ili jednovrsne? Zato
je neko slijep, neko gluh, neko uroeni invalid? injenica da su ovo nitavne stvari nije
dovoljno da se rijei problem jer ostaje pitanje: Zato namjesto tih neegzistencija nije data
egzistencija? Nije li to neka vrsta uskraivanja blagodati? Nije li uskraivanje blagodati neka
vrsta nepravde?. U svijetu postoje neke praznine i upravo su one nedae ovoga svijeta.
Imperativ Boije pravde jeste da se ove praznine popune.
Postoji takoer jedan niz egzistencijalnih stvari koje, kao to smo ranije na njih ukazali,
nastaju od nitavila kao to je neznanje, nemo i siromatvo i koje opet na svoj nain uzrokuju
jedan niz skrnavljenja, nedostajanja i nestajanja. U ovu vrstu stvari spadaju bolesti, oluje,
poari i zemljotresi. Imperativ Boije pravde je da ove stvari takoer ne postoje, kako njihovi
efekti tj. upravo ona skrnavljenja i unitenja ne bi postojala.
Kada stvar razmotrimo sa ove take gledita treba da odgovorimo na dva pitanja:
1)
Da li je odvajanje ovih nedostataka i manjkavosti od stvari ovoga svijeta neto mogue
ili ne? Tj. da li je svijet bez ovih nedostataka mogu, ili su to nezaobilazne implikacije ovoga
svijeta te je stoga njihovo nepostojanje jednako nepostojanju svijeta?
2)
Da li je ono to se naziva nedostatkom i manom, isto zlo i da li moemo rei da u
njima nema nikakvog dobra, ili iz njega ipak mogu proizii mnoge koristi,? Da li bi se
poredak svijeta poremetio i da pojave dobra uope ne bi ni nastale da nema takvih pojava?
Ova dva pitanja predstavljaju drugi i trei dio nae rasprave na temu zlih pojava. Drugi i tei
dio rasprave poprilino smo razjasnili, meutim u nastavku knjige ponovo emo se doticati i
ovih pitanja tako da e ona biti jo jasnija. Trei dio iziskuje vie rasprave i u narednom dijelu
knjige emo se opirno pozabaviti njime.

67

Dio peti

***KORISTI OD POJAVA ZLA***

U prethodnom dijelu knjige smo imali jednu raspravu koja je bila jedna filozofska rasprava i
intelektualna analiza zla, meutim, u ovom dijelu emo pitanje razmotriti sa jednog drugog
stanovita.
Oni koji na zle pojave u svijetu gledaju s podozrenjem, obino ne razmiljaju o tome ta bi
bilo i kako bi izgledao svijet bez ovih zala. Oni vrlo jednostavno kau: kamo sree da je svijet
pun udobnosti i zadovoljstva i da svako moe ostvariti svoje elje te da nema nikakvih
nevolja i potekoa. Hajamu se pripisuje da je spjevao:
Da sam ja vladar vasione, poput Boga,
sklonio bih ja nju sa svijeta ovoga
Iznova bi jedan tako krasan svemir sazdao,
da bi svaki slobodnjak elju due postigao.
Da vidimo sada kako je mogue izgraditi univerzum bolji od trenutnog, univerzum kojega
pjesnik eli? Ako elimo da se upustimo u ovaj posao izgradnje univerzuma, da sklonimo
svemir i drugi iznova napravimo nema sumnje da se trebamo kloniti ogranienih misli i
djetinjastih umiljanja koja pristaju ogranienom ivotu jedne osobe ve treba da razmislimo
o jedom velikom i irokom projektu. Ne vjerujem da bi ovaj ininjering bio ba jednostavan, a
moda se i ne bismo mogli odluiti.
Bilo kako bilo, bolje je da najprije razmotrimo postojee stanje i da ga bolje upoznamo, pa tek
onda da se zamaramo idejom o novom projektu. Moda nam se, kroz jednu ozbiljniju
analizu, postojei poredak stvari i dopadne. Da bismo prostudirali postojei univerzum
potrebno je da pojave tegoba i nesree razmotrimo sa dvije take gledita:
1) Kakav status imaju pojave zla u cjelokupnom sistemu univerzuma?
2) ta je vrijednost zlih pojava kao takvih?
U prvom pitanju se raspravlja o tome da li se pojave zla mogu iskljuiti i izostaviti iz
cjelokupnog sistema univerzuma? Drugim rijeima, da li je univerzum bez zla mogu? Ili je
pak stvar takva da je, uprkos onome to se na prvi pogled zamilja, nemogue njihovo
iskljuenje iz univerzuma? Da li se nepostojanje tegoba poistovjeuje s nepostojanjem
univerzuma, drugim rijeima, da li su pojave zla neodvojive od pojava dobra?
U drugom pitanju se raspravlja o tome da li je tako da su tegobe samo tetne? Da li, da tako
kaemo, imaju samo negativan predznak? Ili pak one imaju i pozitivnih efekata pa su ak
njihovi negativni efekti u poreenju sa onim korisnim i pozitivnim efektima jednaki nuli?

Princip [ne] razdvojivosti

68

Iz onoga to smo rekli u raspravi pod naslovom Diskriminacije i u raspravi Zlo je

relativno, u mnogome je postalo jasno da su pojave zla neodvojive od pojava dobra, jer zle
pojave tipa nedostataka i nitavnosti, drugim rijeima, postojee praznine poput neznanja,
nemoi i siromatva, dokle se tiu sistema geneze, predstavljaju nedostatak kompetencija i
nepotpunost mogunosti. Tj. svako bie koje u sistemu geneze ima odreeni stepen
nesavrenosti, to je zbog nepotpunosti kompetencije prijemnika, a ne zbog uskraivanja
dareljivosti davaoca, pa se ne moe uzeti kao nepravda ili podvajanje. Ono to u tim
stvarima nema veze s neimanjem kompetecija i nepotpunim mogunostima, jesu upravo one
stvari koje spadaju u domen slobode odabira, odgovornosti i volje ovjeka, a obzirom da je
ovjek bie koje ima slobodu odabira i da je odgovorno za izgradnju sebe i svoga drutva,
treba da to sve izgradi i da popuni praznine i nedostatke, jer je to upravo jedan od aspekata
boanskog namjesnitva ovjeka. To to je ovjek ovako stvoren i to ima jednu ovakvu
odgovornost, sainjava dio projekta besprijekornog univerzalnog sistema. Meutim, aspekt
zlobnosti onih pojava zla koje su egzistencijalnog tipa i koje su u svom sopstvenom
postojanju pojave dobra a u odnosnom pojave zla, obzirom da je, kao to smo rekli, poredben
i da predstavlja dio neizostavnih implikacija njihovog istinskog postojanja, nije odvojiv od
aspekta njihove dobrostivosti.
Ovdje je potrebno da dodamo jo neto, a to je princip o meusobnoj suvislosti i organskoj
prirodi komponenti univerzuma. Univerzum je jedna neralanjiva cjelina.
Jedno od veoma vanih pitanja u filozofsko naunim vienjima svijeta, jeste to kakav je svijet
glede povezanosti i meusobne ovisnosti njegovih elemenata? Da li je to jedan niz
nepovezanih i rasprenih stvari? Ako pretpostavimo da neki dio svijeta uope nikad nije ni
nastao, ili da neka bia svijeta potpuno nestanu, da li je takvo to mogue sa stanovita
ostalih komponenti u univerzumu? Ili su sve komponente univerzuma na neki nain
meusobno povezane i ovisne jedne o drugima?
O ovoj stvari mi smo govorili u petom tomu knjige Principi filozofije i metoda realizma.
Ovdje emo rei samo toliko da je od drevnih perioda povjesti filozofije ovo pitanje bilo na
dnevnom redu. Aristotel je podravao organsko jedinstvo univerzuma. U islamskom svijetu
je ovaj princip uvijek bio afirmisan. Mir Fendereski, glasoviti gnostik iz safevidskog perioda
je u jedoj poemi ovako sroio:
Istina je dua svijeta a svijet poput tijela
razne grupe anela u svojstvu njegovih ula .
Organi su mu galaksije, prirodni elementi i stanja tjelesna,
ovo je monoteizam isti, a ostalo su samo vjetaenja
uveni je njemaki filozof Hegel u svojoj filozofiji obratio panju na ovaj princip. Dijalektiki
marksizam Marksa i Engelsa je, pod velikim uticajem Hegelove logike i filozofije, ovaj princip
prihvatio pod nazivom Princip uzajamnog uticaja. Mi ovdje ne moemo ulaziti u opirnu
raspravu na ovu temu. S tim da ni svi oni koji su govorili o organskoj vezi i suvislosti
komponenata univerzuma, to naravno nisu inili na istom naunom nivou.
Pod ovim principom mi mislimo na to da je svijet jedna neralanjiva jedinica; tj. odnos meu
pojedinim dijelovima univerzuma nije takav da bi se moglo pretpostaviti da neki njegovi
dijelovi mogu biti izostavljeni a drugi da ostanu na svom mjestu. Dokidanje nekih njegovih

69

dijelova implicira, pa se ak i poistovjeuje s dokidanjem svih njegovih dijelova, ba kao to je

ostavljanje nekih identino ostavljanju svih.
Prema tome, ne samo da su nitavnosti neodvojive od postojanja i da su relativna postojanja
neodvojiva od istinskih, sama istinska postojanja takoe nisu odvojiva jedna od drugih.
Dakle pojave zla su, pored gore navedena dva aspekta i bez obzira na njih, neodvojive od
pojava dobra. Kako ree Hafiz, svjetiljka Poslanikova i zlobnost Ebu Leheba su
meusobno izmjeani:
Cvijee sa ove livade niko bez bodljike ubrao nije
svetiljka Poslanika se pored zlobe Lehebove krije
On isto tako ukazuje na princip neralanjivosti komponenata univerzuma i kae:
U fabrici se ljubavi nevjerstvo ne moe izbjei
da Ebu Leheba nije, koga bi pakao imao pei.

Generalni poredak

Do ovdje smo govorili o egzistencijalnoj koherentnosti stvari i neralanjivosti univerzuma.

Bez obzira na ovaj aspekt, treba imati u vidu i jednu drugu stvar, a ta je da stvari u svijetu,
ukoliko se posmatraju sa stanovita dobra i zla, i neovisno od drugih stvari, onda poprimaju
jedan sud, a ako ih se uzme u obzir kao dio sistema i kao jedan organ u organizmu sistema
onda poprimaju jedan drugi sud koji je ponekad u kontrastu s prvim. Sasvim je jasno da, isto
onako kako je stvarno postojanje realno-individualnih stvari, ako se uzmu u obzir kao sistem,
individualno a njihovo organsko postojanje popredmeeno [zamiljeno, hipostazirano]; tako
je isto i stvarno postojanje stvari koje su realne i genetike komponente jednog sistema, ako se
neovisno uzmu u obzir, organsko a njihovo individualno postojanje hipostazirano. Sada
emo rei:
Ako nas neko upita da li je bolja prava linija ili kriva, mogue je da odgovorimo da je prava
linija bolja od krive. Ali ako je data linija dio jednog kompleksa, u svom sudu treba da
uzmemo u obzir proporcije istog. U jednom projektu ni prava linija nije apsolutno dobra niti
kriva; kao to je na licu dobro da obrve budu malo zaobljene a ne ravne, da nos bude prav i
nezaobljen, da zubi budu bijeli a trepavice crne. Dobro je izreena ona izreka:
Da su krive obrve bile prave, bile bi krive.
U jednom je sistemu svaki njegov dio postavljen na svoju odreenu poziciju i na osnovu te
pozicije mu pristaje odreeni kvalitet:
Lavu pristaje da napadne, a gazeli da pobjegne.
Na jednom slikarskom platnu mora da postoje razne boje i sjene. Jednobojnost i jednakost tu
nije ispravna. Ako bi trebalo da cijela slika na platnu bude jednolina onda to ne bi bila slika.
Kada svijet uzmemo kao cjelinu nema druge nego da priznamo da je u cjelokupnosti sistema

70

univerzuma i u okviru sveope proporcije, postojanje visina i nizina, padina i uspona,

ravnina i neravnina, tmina i svjetala, tegoba i uitaka, uspjeha i neuspjeha, sve to zajedno
potrebno i neophodno.
Razlike su svijeta poput crta na licu, obrva i oiju
sve one na svom mjestu upravo lijepo izgledaju
U principu, kada ne bi bilo razlika onda ne bi bilo ni mnotva ni raznovrsnosti; razna bia ne
bi ni postojala; projekat i sistem u tom sluaju, ne bi imali smisla (ni lijep ni ruan). Da je
trebalo da u svijetu nema razlika onda bi svijet bio sainjen od jednog prostog elementa kao
to je npr. karbon. Velelepnost svijeta se krije u njegovoj irokoj raznovrsnosti i raznobojnosti.
Na razlike boja, jezika, smjene dana i noi, razlike meu ljudima itd., Kur'an asni ukazuje
kao na znakove i pokazatelje mudre, dominantne i beskrajne moi.

Runoa razotkriva ljepotu

Pojave runoga su neophodne ne samo zato to predstavljaju sastavni dio univerzalnog

projekta i to generalni sistem o njima ovisi, ve i zbog toga to je njihovo postojanje potrebno
radi ispoljavanja i ukazivanja na pojave lijepoga. Da nema usporedbe izmeu lijepoga i
runoga niti bi lijepo bilo lijepo niti runo, runo; tj. ako u svijetu ne bi bilo runoe ne bi bilo
ni ljepote; da su svi ljudi lijepi niko ne bi bio lijep; ba kao to niko ne bi bio ruan da su svi
runi. Da su svi ljudi lijepi poput Jusufa istinoljubivoga, ljepota bi nestala; a isto tako bi u
svijetu nestalo runoe da svi ljudi izgledaju poput Dhiza. Takoe bi nestalo i heroja, da
su svi ljudi posjednici herojske moi. Razlog ushienja i pohvala koje se upuuju herojima
lei u tome to ih ima malo. Ustvari su osjeanja i shvaanja koja ovjek ima u glede pojava
lijepoga, mogua samo u onim uvjetima u kojima spram ljepote postoji i runoa. To to se
ljudi povode za lijepima i to im se dive, drugim rijeima, to to se u ljudima pojavljuje
sklonost i tenja za ljepotom, razlog je taj to vide rune i to se od njih okreu. Da nije
visokih brda i visoravni ne bi bilo ni ravnica i nizija, i voda se ne bi slijevala niz padine.
Atraktivnost lijepih svoju energiju, ustvari, crpi od runih. Magina i basnoslovna snaga
ljepote izvire iz dareljivosti manje ljepote i runoe. Runi imaju najvie prava kod lijepih.
Da nije bilo runih pojava, ljepote uope ne bi bile ni primjetne. Lijepi svoju vrijednost i
smisao dobijaju od runih. Da je sve jednako, u svijetu ne bi bilo ni pokreta ni sklonosti, ni
ustanka ni ljubavi, ni lirske pjesme, ni bola, ni uzdaha, ni udnje ni enje, niti entuzijazma i
topline.
Vrlo je bezvrijedna misao u kojoj se kae da bi svijet bio bolji, ako bi u njemu bilo sve
izjednaeno. Oni koji imaju takvu misao zamiljaju da je imperativ Boije pravde i mudrosti
taj da svi budu na istom nivou, a previaju da bi upravo u sluaju izjednaavanja nivoa, sve
pojave dobroga i lijepoga, sve pojave elja i poleta, sva pokretanja i premjetanja, putovanja i
usavravanja, nestala. Da se brda i doline izjednae, vie ne bi bilo ni brda ni dolina. Da nije
padine ne bi bilo ni uspona. Da nije bilo Muavije ne bi bilo ni Ali ibn Ebi Taliba, sa svom
svojom izvrsnou i ekselencijom. U fabrici ljubavi se nevjerstvo ne moe izbjei.
Naravno, ovo ne treba shvatiti tako kao da je Mudri Tvorac, da bi postojei sistem uinio
savrenim i da bi ouvao cjelinu, neka bia koja su jednako mogla biti i lijepa i runa, jedne

71

od njih koji su mogli biti lijepi dao runima a druge koji su mogli biti runi dao lijepima, i
onako na lutriju ili usljed neke neodreene volje, svako od tih bia postavio na njegovu
poziciju.
Ranije smo rekli da je sistem univerzuma, kako u svom vertikalnom tako i horizontalnom
poretku, jedan nuan i nezaobilazan sistem. Uzvieni Bog svakom biu daje upravo onu
egzistenciju i onu koliinu savrenosti i ljepote koju moe da prihvati; nedostaci dolazi od
samih njihovih esencija a ne od blagodarnosti Uzvienoga.
Ako se kae da runoa npr. ima tu i tu korist, to ne znai da je neko ko je mogao biti lijep
namjerno stvoren ruan, kako bi vrijednost ljepote drugoga bila manifestovana, pa da bi se
onda moglo rei: zato stvar nije bila obrnuta. Ve to znai da, u isto vrijeme dok je svako bie
preuzelo najvei stepen savrenosti i ljepote koji je moglo preuzeti, ova raznolikost ima i
dobre efekte, kao to je to da ljepota dobija svoju vrijednost, da se pojavi elja, privlanost,
pokret i sl. Usporedba koju emo u nastavku navesti, moda e stvar uiniti jasnijom.

Drutvo ili pojedinac

Uenjaci imaju jednu raspravu pod naslovom autentinost pojedinca ili drutva, gdje
raspravljaju o tome da li je autentian pojedinac ili drutvo? Nekada se ovo pitanje razmatra
sa filozofske take gledita, a misli se na to da li je pojedinac neto zbiljsko a drutvo neto
imaginarno i apstrahirano; ili je pak obrnuto tj. drutvo neto realno a pojedinac imaginarno i
apstraktno? Naravno, pogotovo je ovdje mogue zamisliti i treu opciju, a ta je da su obje ove
stvari autentine i realne. Po naem miljenju, jedina ispravna opcija je upravo ova trea.
Nekada se ovo pitanje razmatra sa stanovita prava i filozofije zakona, a podrazumjeva se
to da li cilj zakona treba da bude srea pojedinca ili mo drutva. Pobornici autentinosti
pojedinca kau da zakonodavac treba, koliko god je to mogue, imati u vidu udobnost,
komfor i slobodu pojedinaca u drutvu, i po njima, srea pojedinca je u prvom planu tj. ne
smije se pod izlikom drutvenih interesa unitavati srea pojedinaca, izuzev u sluajevima
kada je u opasnosti opstanak cijeloga drutva. Jedino tada se, vele oni, mora dobrobit drutva
staviti ispred dobrobiti pojedinca, jer ako se drutvo raspadne i ivot pojedinca nuno
nestaje, a ustvari je i ovdje dobrobit pojedinca uzeta u obzir. Meutim, pobornici
autentinosti drutva kau: Ono to je od prvorazrednog znaaja jeste mo i ugled drutva pa
prema tome, zakonodavci i politiari treba da se brinu o podizanju nivoa drutvene moi i
dostojanstva.
Po njima, ponos, srea, sloboda i sve ono to se tie pojedinca treba rtvovati za drutvo;
drutvo treba da je ponosno, pa makar svi njegovi pojedinci ivjeli u nesrei i bjedi.
Da bismo napravili usporedbu izmeu ova dva sistema miljenja, uzeemo u obzir dravni
budet. Ako su dravni rukovodioci pobornici autentinosti pojedinca, onda e nastojati da
dravni budet troe za sprovoenje onih programa koji e obezbjediti udobnost lanova
drutva i popraviti ope ekonomsko stanje naroda, pa makar to usporilo opedrutveni
razvoj; ali ako rukovodioci razmiljaju na osnovama autentinosti drutva, onda e manju
panju obraati na potrebe pojedinaca, a vie nastojati da sprovode one programe koji e u
budunosti to vie obezbijediti drutveni razvoj i povode njegovog ugleda i ponosa meu
ostalim drutvima. Programi svemirskih letjelica, koje sprovode velike zemlje svijeta,
proizilaze iz ovakvog naina razmiljanja. Kao to znamo, ti projekti imaju privilegiju nad

72

zdravstvenim, odgojnim i obrazovnim projektima. Onih koji prave ove programe nije briga
da li e neki pojedinci iz njihove zemlje prebivati u gladi, bolesti, neznanju i
neinformisanosti; ono to je njima bitno jeste ugled njihove drave. Sprovoenje ovih
programa je tako skupocjeno da najveu teinu plaa narod tih drava, i uprkos tome to te
zemlje raznim intrigama zaplijenjuju vie od pedeset posto svjetskog blaga, opet se ale na
manjak budeta.
Problem je dakle u tome kako troiti golemi dravni budet? Ako se kroz ekonomske,
zdravstvene i drutvene programe bude troio u opedrutvenu korist, to bi moglo da
proizvede udobnost i veliku slobodu za sve pojedince u narodu, ali ako se taj budet bude
troio na spomenute programe pa makar to i tralo sve pojedince proizvodi ponos i
gospodstvo tog drutva.
Pobornici autentinosti drutva kau: u prvi plan treba staviti mo i ugled drutva; a
pobornici autentinosti pojedinca vele: u prvi plan treba staviti interese, udobnost i slobodu
pojedinca u drutvu.
Ovu raspravu smo ovdje naveli zato da bismo ukazali na injenicu da se razmatranje
komponente razlikuje od razmatranja cjeline. Mogue je da neto to je za komponentu tetno
i runo, u isti mah, za cjelinu bude korisno i lijepo.

Razlike u kompetencijama

Kada je rije o ljudskim drutvima, u nekim sluajevima, kao to smo rekli, dolazi do
netrpeljivosti izmeu lana i cjeline, tj. nekad je nuno da, radi dobrobiti drutva, nekom
pojedincu bude uskraeno njegovo pravo. Meutim, ovo ne vrijedi za prirodne sisteme, u tim
sistemima nijednoj komponenti nije uinjena nepravda da bi svijet bio lijep.
Iz onoga to smo u treem dijelu knjige kazali pod naslovom Tajna razlika, postalo je jasno
da su raznolikosti koje su sistem univerzuma napravile poput jednog savrenog i lijepog
slikarskog rada, sutinske raznolikosti; pozicije i statusi koji su odreeni biima u sklopu
kreacije nisu poput drutvenih pozicija koje se mogu mijenjati i zamjenjivati.
Ove pozicije su, poput osobina geometrijskih tijela, sutinske osobine svih bia. Kada kaemo
da je osobina trokuta ta da je zbir svih njegovih uglova jednak zbiru dvaju pravih uglova, i
ako kaemo da je osobina etverougla ta da je zbir svih njegovih uglova jednak zbiru etiri
prava ugla, to ne znai da je trokutu data osobina da ima zbir uglova od 180 stepeni a
etverouglu da ima zbir uglova od 360 stepeni. Stoga nije ispravno postaviti pitanje zato je
trokutu uinjena nepravda i zato mu nije data osobina etiri prava ugla? Ne, nije tako, trokut
sem one svoje osobine ne moe imati neku drugu; trokut niko nije uinio trokutom tj. trokut
nije bio prije u nekom drugom stanju i imao neke druge osobine pa da je neko doao i
pretvorio ga u trokut; ili nije tako da su trougao, etverougao itd. u jednoj fazi svoga
postojanja i na jednom stadiju svoje stvarnosti bili bez svojih osobina pa onda dola neka
dominantna sila i podijelila im te osobine, s tim da je eljela da zbir uglova trougla bude
jednak zbiru dvaju pravih uglova, a zbir uglova etverougla jednak zbiru etiri prava ugla,
kako bi se moglo postaviti pitanje: zato je dolo do diskriminacije? Pa da onda trokut,
jezikom svoga stanja, protestuje to mi je uinjeno zlo i da kae: Zato i meni nisu date
osobine poput onih koje ima etverokut?
Razlike mee biima svijeta su upravo ovoga tipa. To to neorganske tvari nemaju ni razvoja

73

ni osjeanja, i to se biljke razvijaju a nemaju osjeanja, a ivotinje imaju i razvoj i osjeanja,

predstavlja bit egzistencijalnog poloaja neorganskih tvari, biljaka i ivotinja. I nije tako da su
sva ova bia najprije bila jednaka pa onda Stvoritelj jednima dao osobinu razvoja i percepcije,
drugima nijednu od ovoga a treima dao jedno a drugo ne. Ibn Sina ima jednu poznatu
reenicu koja rasvjetljuje upravo ovu injenicu. On kae:
M de'alallahul-mimiete mimieten, bel ewdedeha.
Bog zerdeliju nije uinio zerdelijom, ve je iz nitavila izveo u postojanje.
Zerdalija je navedena kao primjer, a inae misli se na sva bia, tj. Bog je stvorio bia koja se u
biti razlikuju. Bog je stvorio zerdeliju, jabuku, ipak itd., ali nije bilo tako da su bia najprije
bila jednaka pa onda Bog napravio razliku meu njima.
Bog je stvorio vrijeme s tim svojstvom da ima prolost, sadanjost i budunost. Kako je Bog
stvorio vrijeme? Da li je prvo stvorio vrijeme u vidu jednog klupka tj. kao jedan sistem iji svi
dijelovi su najedanput stvoreni, pa onda to klupko razmotao i vrijeme ispalo ovako kako je
sada? Bog je, takoe, stvorio tijelo. Da li je prvo stvorio tijelo bez dimenzija i zapremine, pa
mu tek onda dao zapreminu i dimenzije? Ili je pak stvaranje tijela identino stvaranju
njegovih dimenzija, zapremine, priornosti i posteriornosti, tj. da li je tako da nema dvojnosti
izmeu stvaranja tijela i dimenzija?
U asnom Kur'anu na ovu temu ima jedna veoma zanimljiva reenica. Naime, prenosi se da
je Musaa ibn Imran, kada je faraon njega i njegovog brata Haruna, upitao: Ko je va
gospodar?, odgovorio:
Rabbuna llezi a't kulle ej'in halqahu sume hed.
Gospodar na je onaj koji je svakoj stvari dao njoj svojstvenu kreaciju pa je prema cilju uputio.

Zanimljiva poenta se ovdje moe izvui iz rijei halqahu. Genitivna veza izmeu zamjenice
[hu] i imenice kreacija [halq], navodi na zakljuak da svaka stvar ima sebi svojstvenu kreaciju
koja je iskljuivo njena i koju joj Bog upravo i daje, tj. svaka stvar moe da preuzme samo
odreeni vid postojanja i nema druge. Ne treba umiljati da su stvari bile drugaije, pa ih je
onda Bog uinio ovakvima kakve jesu; ili da su, u najmanju ruku, mogle biti drugaije i imati
neku drugu kreaciju, bolju ili loiju od sadanje, samo je Bog odredio ovu specifinu, uprkos
tih razliitih opcija. Istina je, meutim, da je svijet bio mogu jedino ovakav kakav jeste i da je
svaka pojedina komponenta u njemu, takoe, mogla da ima samo svoju odreenu kreaciju
koju joj je Bog upravo i dao.
Kur'an je ovu injenicu razjasnio s jednom veoma suptilnom usporedbom. Kur'an navodi
primjer kie koja se slijeva i postepeno sakuplja da bi se onda slila u razne rijeke i potoke:
Enzele mines sem'i m'en fe saalet awdijetun bi qaderih.
On sputa kiu s neba pa rijeke teku koritima s mjerom.
Tj. Gospodareva milost ni jedno bie ne zanemaruje, ali se prijemljivost i kompetencija bia
meusobno razlikuje; talenti se razlikuju; svaka posuda se puni Boijom milou u onoj mjeri
u kojoj moe da je preuzme.
Ova poenta je upravo ono o emu smo govorili u treem dijelu knjige pod naslovom Tajna

74

razlika. Ovdje smo to ponovili zato da pored koristi upotpunjavanja otklonimo moguu
iluziju da je u kreiranju svijeta autentinost cjeline uzeta u obzir, i da je nekim dijelovima
uinjena nepravda radi njenog uljepavanja. Ne, nije to tako, ve je ovdje nastao jedan lijepi
poredak koji svoju ljepotu duguje raznolikostima, a koje u isto vrijeme nisu tipa
diskriminacije i nepravde; ispotovano je i pravo jedinke kao i pravo cjeline.
Oni koji u svom odgovoru na paradoks zla obraaju panju samo na nunost raznolikosti u
korist generalnosti sistema, njihov odgovor je nepotpun, jer nesavreni dio sistema ima pravo
da protestuje i kae: Sada kad je neophodno da u sistemu stvaranja neko bude savren a neko
ne, zato sam ba ja trebao biti taj nesavreni dio a ne neki drugi? Zato nije bilo obrnuto?
Ako treba da neko dobije manji dio egzistencija a neko vii, po kom mjerilu npr. bie pod A
dobija vie egzistencije a ono pod B manje?
Prema tome, rei da je u okviru generalnosti univerzuma neophodno istodobno postojanje
runoe i ljepote, savrenosti i nesavrenosti, ne rjeava problem. Ovdje, takoe, treba
pridodati i to da je svako bie u univerzumu i svaki njegov dio istovremeno preuzeo upravo
ono pravo i udio koji je bilo mogue da preuzme.
Drugim rijeima, pitanje koristi, dobrobiti i mudrosti, kojima se obrazlau pojave zla,
ovisi o tome da shvatimo zbilju nunog odnosa i veze izmeu uzroka i posljedica, postavki i
rezultata, i konstantnost boanske tradicije.

Tegoba je majka sree

Osim toga to loe pojave imaju vanu ulogu u isticanju lijepih i nastajanju jednog odlinog
sistema, postoji jo jedna vrlo bitna stvar glede povezanosti dobra i zla. Izmeu onoga to
nazivamo zlom i nesreom, i onoga to poznajemo kao savrenstvo i srea, postoji uzrono
posljedina veza. Pojave zla su majka pojava dobra. Ovo je trei korisni efekat zala.
Prvi efekat je bio taj da je postojanje zala i runoa nuno za nastanak perfektnog
univerzalnog sistema. Drugi efekat je bio taj da ak i pojave lijepoga svoju manifestaciju
dobijaju od pojava runoga, te da nije onoga to je loe i runo, ljepota i dobrota takoe ne bi
znaili nita; u smislu da je ljepota lijepoga, glede shvaanja, pod kaucijom postojanja
runoe runoga i pojave poreenja izmeu toga dvoga.
Sada emo razmotriti i trei efekat zlih pojava i nesrea, tj. da su runoe uvodni dio
postojanja ljepota i njihov kreator. Unutar tegoba i nesrea se krije zadovoljstvo i srea, ba
kao to se nekad iz sree raa nesrea. I to je formula materijalnog svijeta:
Jliidul lejle fin nahr we jlidun nahre fil lejl.
Allah smjenjuje no danom, a dan noi,...
Poznata poslovica: Na koncu mrkle noi je svitanje., objanjava sigurnu uzajamnost izmeu
podnoenja tegoba i postizanja sree. Kao da se bjeline raaju iz mrklina, ba kao to bjeline,
u devijantnim okolnostima, raaju crnila.
uveni njemaki filozof iz 19. stoljea Hegel, u vezi s ovim, ima jedan govor vrijedan panje:
Sukob i zlo nisu negativno iluzorne stvari; ve su to potpuno realne stvari, i filozofski
gledano su stepenice dobra i usavravanja. Sukob je zakon napretka. Ljudske naravi i osobine

75

se javljaju i usavravaju na poljima nereda i smutnje u svijetu, i jedino putem podnoenja

tegoba, odgovornosti i prinude, ovjek postie vrhunac svoje odlinosti. Tegoba je jedna
razumna stvar, znak ivota i motivacija reforme. Strasti, takoe, imaju svoje mjesto meu
razumnim stvarima; nijedna velika stvar nije postigla svoju savrenost bez strasti, pa ak je i
Napoleonova samovolja i vlastoljublje, i bez njegove volje, pomogla progresu i napretku
naroda. ivot nije radi sree (tj. spokoja i zadovoljstva koje ona proizvodi), ve radi
usavravanja. Povjest svijeta nije pozornica sree i uivanja; sreni periodi u njoj sainjavaju
njene bezdune stranice, jer su ti periodi bili periodi suglasja, a takvo jedno skupocjeno
zadovoljstvo i srea, nije dostojno ovjeka. Historija je graena u onim periodima u kojima su
kontradikcije realnoga svijeta rjeavane putem napretka i usavravanja.
U asnom Kur'anu je o uzajamnosti tekoe i olakice, reeno:
Fe inne meal 'usri jusr, inne meal 'usri jusra
Uistinu s tegobom dolazi olakica, uisinu s tegobom dolazi olakica.
Kur'an ne kae da nakon tegobe dolazi olakica; kur'anski izraz je da tegoba ide zajdeno s
olakanjem, tj. olakica se nalazi unutar tegobe i zajedno je s njom. Kako ree Rumi u jednom
stihu: Suprotnost je jedna u drugoj skrivena i poredana.
ivot se krije u smrti i tegobama,
voda je ivota u dubokim tminama.
U navedenom ajetu se nalazi jedna fina poenta za ije razumjevanje je potrebno da navedemo
i ostale ajete ove sure. Ovo poglavlje Kur'ana se specijalno obraa asnom Poslaniku:
U ime Allaha Milostivog Samilosnog
Zar grudi tvoje nismo prostranim uinili,
i breme tvoje s tebe skinuli,
koje je plea tvoja titilo,
i spomen na tebe visoko uzdigli!
Ta, zaista, s mukom je i last,
zaista, s mukom je i last!
A kada zavri, trudu se predaj
i samo se Gospodaru svome obraaj.
Ovo poglavlje jednim tonom punim emocionalnosti tjei asnog Poslanika, koji je izgleda
zbog nevolja koje su ga snalazile bio potiten, i napominje kako mu je Bog skinuo veliki teret
s vrata i njegovu tegobu pretvorio u olakicu; a onda, metodom praktinih znanosti, iz
jednog dogaaja koji se ranije bio dogodio i koji je bio osvjedoen, izvodi zakljuak i kae:
dakle s mukom je i last, tj. iz injenice da si u prolosti bio optereen i da smo te Mi
rasteretili i spomen ti uzdigli, i dali ti mogunost da podnosi i da se strpi, treba da izvue
zakljuak da je: uistinu sa svakom tegobom olakica.
Radi jaanja zakljuka i ubjeenja u njegovu neizostavnost, potom ponavlja: uistinu, s
mukom je i last.
Zanimljivo je da nakon zakljuka ove ope formule, na istim ovim osnovama, takoe,
odreuje smijer kretanja u budunosti i kae:

76

A kada zavri trudu se predaj.

Znai, poto je last data unutar tegobe, onda kad god zavri s jednim poslom opet se daj u
nove napore i trudi se.
Ova karakteristika uvjetovanosti usavravanja i razvoja tegobama, vezana je za sva iva bia,
a pogotovo za ovjeka. Neiva bia se udarcima unitavaju i troe, dok se iva bia stimuliraju
i jaaju. Nevolje i potekoe su nune za razvoj i usavravanje ovjeka; da nije muke i tegobe,
ovjek bi propao. U Kur'anu asnom stoji:
Le qad khaleqnal insane fi kebed
Mi smo ovjeka stvorili da se trudi.
ovjek mora podnositi tekoe i nevolje kako bi postigao egzistenciju koje je dostojan.
Kontrarnost i sudaranje su bi usavravanja; iva bia ovim biem nastavljaju put ka svojoj
krajnjoj perfekciji. Ovaj zakon vrijedi za svijet biljaka, ivotinja a pogotovo za svijet ljudi.
U jednom od svojih pisama Osmanu ibn Hunejfu, svom namjesniku u Basri, imam 'Ali
napominje taj bioloki zakon da: ivot u uicima i blagodatima i bjeg od tegoba, izaziva
slabost i nemo, dok ivot u tekim uvijetima ovjeka ini snanim i supstancu njegove
egzistencije kali i jaa. Ovaj veliki voa u ovom pismu kori svoga namjesnika zato to je uzeo
uea u jednoj plemikoj proslavi u kojoj siromani nisu imali mjesta. Istim povodom,
objanjava jednostavan nain svoga ivljenja i od svojih sljedbenika, a pogotovo lanova vlade
trai da ive ivotom kojim on ivi.
Potom, da bi zatvorio sva vrata izlike, objanjava da nepogodni uvjeti i prosta ishrana nimalo
ne umanjuju snagu ovjeka veli da: Pustinjsko drvee koje ne uiva panju i redovnu njegu
batovana ima vre stablo i otpornije je na udar od drvea u batama koje se redovno
njeguje, a koje je krhkije i neotpornije.
Uzvieni u Kur'anu asnom kae:
Mi emo vas dovoditi u iskuenje malo sa strahom i gladovanjem, i time to ete gubiti
imanja i ivote, i ljetine. A ti obraduj izdrljive.
Dakle, tegobe i nevolje su za otporne i ustrajne, korisne i u njima proizvode dobre efekte, zato
ih u takvom jednom stanju treba obradovati.
Za razvoj i odgoj ljudskih dua Bog ima dva programa od kojih je jedan zakonodavni a drugi
je genetiki. I u svaki od ta dva programa je ukljuio tegobe i nevolje. U zakonodavnom
programu je naredio sluenje, a u genetikom postavio nevolje na putu ovjeka. Post,
hodoae, borba, milosre i molitva jesu potekoe koje su date ovjeku u obavezu, a
strpljenje u njihovom izvravanju uzrokuje usavravanje dua i razvijanje uzvienih ljudskih
talenata.

Iskuenja Bogu bliskih

Dakle, to je ono zbog ega Bog nekog od svojih robova, kada ima posebnu panju i milost
prema njemu, zaokupi iskuenjima. U jednom predanju se kae da je imam Baqir rekao:

77

Uzvieni i Velianstveni, uistinu, pazi na vjernika i obavezuje mu se iskuenjem, ba kao to

se ovjek obavezuje svojoj porodici da e donijeti poklon s putovanja.
U jednoj drugoj predaji stoji da je imam Sadik rekao:
Kad Bog zavoli nekog od Svojih robova, onda ga obaspe brojnim iskuenjima.
Prema tome, isto onako kako uitelj plivanja svoga novog uenika uranja u vodu da bi se sam
trudio i kao rezultat toga se izvjebao za plivanje, tako isto i Bog one robove Svoje koje voli i
koje eli da dovede do savrenstva, uranja u obilje iskuenja i nevolja. Da ovjek cijeli ivot
ita knjigu o plivanju, sve dok ne ue u vodu od njega nema plivaa; samo onda e nauiti
plivati kada sebe stvarno vidi u vodi i kada iskusi opasnost utopljenja, ukoliko kasno reaguje.
ovjek na ovome svijetu treba da vidi potekoe kako bi nauio iz njih da izae, treba da se
suoi sa nevoljama da bi se usavrio.
Kau da neke ptice, kada hoe svoju mladunad da naue letenju, izvade ih iz gnijezda i
ponesu visoko u zrak pa ih onda puste; mladune se trudi i neuredno mlati krilcima sve dok
se ne umori, a kada gotovo padne, milostiva majka ga uzima i stavlja na svoje krilo da bi se
odmorilo. im se malo odmori opet ga puta u zrak i tjera da se trudi sve dok se opet ne
umori i dok ga opet ne uzme. Ovu radnju ponavlja sve dotle dok njeno mladune ne naui
letijeti.
asni Poslanik je bio pozvan u kuu jednog od muslimana. Kada je uao, na zidu je ugledao
jednu pticu kako je snijela jaje koje nije palo na zemlju ili je palo ali se nije razbilo. Boiji
Poslanik se zaudio kada je to vidio. Domain mu je tada rekao: Zato se udi?, tako mi
Boga koji je tebe odabrao za Svoga vjerovjesnika, ja nikada u ivotu nisam pretrpio nikakvu
tetu. asni Poslanik je odmah ustao i izaao iz kue rekavi da osoba koja nikada ne doivi
nikakvu nevolju, nije u okrilju Boije milosti.
Prenosi se da je hazreti Sadik rekao:
Najvea iskuenja meu ljudima doivljavaju vjerovjesnici, pa onda osobe koje su im
najblie po plemenitosti, pa oni koji su na niem stepenu i tako redom.
U zbirkama hadisa je otvoreno jedno posebno poglavlje o teini iskuenja koja je doivljavao
imam Alija i ostali imami iz njegovoga potomstva.
Tegoba je za Bogu bliske milost u vidu ljutnje, ba kao to je mogue da blagodati i udobnosti
za zalutale i one koji nemaju Boiju blagoslov nad sobom, budu patnje u vidu blagostanja i
srdbe u vidu milosti.

Odgojni efekat iskuenja

Potekoe i nevolje s jedne strane odgajaju pojedince, a sa druge bude narode. Tegoba je
budilnik i upozoritelj usnulih ljudi i motivacija volje i ambicija. Tegobe su poput sjaja koji se
daje eljezu i eliku; to vie dolazi u kontakt s duom ovjeka to ga ini odlunijim i
aktivnijim, jer je svojstvo ivota to da se odupire nevoljama i da se, svjesno ili ne, spremi
protiv njih.

78

Nevolja, poput alkemije, ima svojstvo preinaivanja esencije; ona duu ovjeka mijenja.
Eliksir ivota su dvije stvari: jedna je ljubav a druga iskuenje. Ovo dvoje stvaraju virtuoznost
i od uvelih i blijedih materija stvaraju briljantne i sjajne supstance.
Cijeli je ivot Sdi proveo u gorinama
da bi slatko mu ime postalo na usnama.
Narodi koji ive s tekoama i nelagodnostima postaju jaki i snane volje. Narod koji traga
samo za udobnou i leernou, osuen je na nesreu. Kako je divne stihove Rumi sroio u
vezi prie o Jusufu i njegovom boravku u tamnici:
Dobri drug iz kraja dalekoga
doao kod Jusufa istinoljubivoga
Jo od dana djeakih se poznavali
na seiji drugarstva se zabavljali
O onoj grubosti i zavisti brae ga izvjesti
Ree:To su bili okovi dok smo mi lavovi
Lav se ne srami svojih okova
na presudu Istine nemamo prigovora
Da je na vratu lava lanac uvijek bio
svaki bi landija ve preminuo
Ree: Tvoj boravak u tamnici i bunaru
ba je kao boravak mjeseca u zaklonu
Ako se mjesec tvoj na kraju prepolovi,
zar se u sredini punim sjajem ne pojavi?
Iako se dragulj u stupi istue
sjaj oka postane i spas od muke
Zrno penice se zemljom zagrne
potom iz njega bujno klasje nikne
A onda se opet mlinom izmelje
pa dragocjen i ukusan kruh postane
Kruh se onda opet zubima smrvi
i na koncu postane dua i razum fini
Poto dua zatim u ljubav utone
usjev postane koji sijaa zadivljuje

79

Da bi objasnio ovu zbilju on na jednom drugom mjestu navodi primjer svojstva jedne
ivotinje da se sve vie deblja to se vie iba:
Jedna ivotinja po imenu dikobraz ima
to se vie iba to se vie deblja
im se ipkom oine bolje stoji
od udara ipke ona se jo goji
Dua je vjernika ba poput dikobraza
ipkom je bola jo jaa i punijeg obraza
Stoga su kunje i tegobe velike
najvie pokaale vjerovjesnike
Sve dok im duh nije postao najodgojeniji
nijedan narod drugi, tolikih nije imao patnji

Zadovoljstvo sudbinom

Osobina zadovoljstva Boijom sudbinom se u ovjeku javlja samo onda kada je svjestan
skupocjenih i vrijednih koristi koje mu pruaju nevolje i iskuenja.
S ovim u vezi nam Sdi veli:
Kratkovidi za udobnostima tragaju
gnostik udobnost trai u iskuenju
Svega se kloni to ima i znaj da nita nije
ovih pet dana ivota to se smrt iza njih krije
Nek ne ali onaj koga strijela ljubavi pogodi
jer carstvo je nebesko otkup sve njegove krvi
to god da uzme od ljubljenog je sve sama kocka eera
u sebi zadovoljstvo ne tri Sdi, jer je zadovoljstvo svo u Njega
U nekim moljenjima se kae:
allahumme innii es'eluke sabre kiriin
Boe, molim te da mi da strpljenje zahvalnih.
Strpljenje zahvalnih nije gorko, ve je poput meda slatko. Oni koji znaju da nevolje uzgajaju
ovjekov duh, ne samo da ih svesrdno prihvataju, ve je mogue ak i sami da se stavljaju na

80

udar iskuenja. Oni sebi stvaraju more i virove da bi u njima nauili da plivaju.
Sdi jo veli:
Skupocjeno se biserje ispred krokodilskih usta uzima
ali se plaljivac od smrti, moru ne pribliava

Nevolja i blagodat su relativne stvari

Ne treba izgubiti iz vida injenicu da nevolje predstavljaju blagodat samo onda kada ih
ovjek dobro iskoristi, i kada svoj duh usavri strpljenjem i ustrajnou. Meutim, ako ovjek
odabere bijeg, kukanje i jadikovanje, onda je nevolja za njega zaista nevolja.
Istina je da ovosvjetske blagodati, kao i nevolje, mogu da budu uzrok sree, a mogue je da
budu i uzrok nesree. Niti je siromatvo apsolutna nesrea, niti bogatstvo. Koliko je
oskudnosti koje su dovele do odgoja i usavravanja ljudi, a koliko izobilja koja su izazvala jad
i nesreu. Bezbjednost i nesigurnost, takoe, imaju ovaj karakter. Kada se neki pojedinci ili
narodi domognu bezbjednosti i komfora, odaju se uicima i leernostima tako da na koncu
padaju u provaliju srama i ponienosti, dok se mnogi drugi narodi, usljed bieva nesree i
gladi, bude i postiu gospodstvo i dostojanstvo. Zdravlje i bolest, ugled i ponienost, i ostale
prirodne blagodati i nesree, isto tako, podilaze pod ovaj zakon. Blagodati i nevolje su s
jednog aspekta darovi, jer se iz svakog od njih mogu izvui izvrsne koristi, ali ih se, isto tako,
moe smatrati tegobama i nesreama, jer svaka od njih moe da izazove poniznost i jad. Do
sree se moe doi kako putem siromatva tako i putem bogatstva, isto kao to oba ova puta
mogu dovesti do nesree.
Dakle, da li je blagodat zaista blagodat ovisi o tome kako je ovjek vidi i reaguje prema njoj,
tj. da li je zahvalan ili nezahvalan. Da li e nesrea zaista biti nesrea, takoe, ovisi o tome
kako se ovjek postavi prema njoj tj. da li e da reaguje sa strpljenjem i samouzdranjem, ili s
nevoljom i jadikovanjem. Prema tome, jedna te ista stvar spram dvije osobe pronalazi dva
razliita stanja, tj. spram jedne osobe je blagodat a spram druge, mogue da bude jad. To je
razlog to kaemo: Nevolja i blagodat su relativne stvari.
Istinska nesrea je ona koja dolazi kao kazna od Boga za ljudska djela. Ovakva nesrea je
stvarna zbog toga to je, kao prvo, posljedica volje i odabira samog ovjeka, a kao drugo, to
ne proizvodi nikakvo dobro ni savrenstvo. Surovost i bezosjeajnost, naprimjer, za ovjeka
predstavljaju nesreu, kao to je spomenuto u predanju:
M dareballahu 'abdan bi uqbetin eedde min qaswetil qalb. Bog nijednog roba nije
pogodio kaznom eom od bezosjeajnosti i srane okamenjenosti.
U biografijama vjerovjesnika se prenosi da je neki ovjek rekao poslaniku uajbu: Zato me
Bog ne kanjava kad mu inim ovolike grijehe? Odgovor je bio: Pogoen si najteom kaznom,
iako je sam nisi svjestan. Rumi ovako opisuje ovaj dogaaj:
Neki ovjek u vrijeme uajba govorio
da je Bog u meni puno grijeha vidio

81

esto me u grekama i grijesima via

al' me iz blagosti Svoje ne kanjava
Istina Uzviena izvjesti na uho uajba
odgovor ovome jasan iz svijeta gajba
Kae da mnoge si grijehe poinio
iako te Bog, iz plemenitosti, nije kaznio
Naopako veli i iskrivljeno o maloumni
O ti to pravi put ostavi i oda se krivdi
Nimalo ne pazi da povremeno iskuavam te
pa stalno u okovima ostaje od glave do pete
Ra tvoja je, o kotlu crni, od tvoje krivde
potpuno upropastila izgled tvoje nutrine
Na srcu ti se debeli slojevi slagali prljavtine
sve dok nije potpuno postalo slijepo na tajne

Tj. ti krivo misli, jer da te Bog kaznio formalnom kaznom, koju bi sam osjetio, i da si bio
dostojan te kazne, tada bi bilo mogue da tvoja kazna ne bude kazna ve milost i panja, jer
bi moebitno u tebi izazvala pokajanje i budnost. Meutim kazna koja te je sada snala i koja
je implikacija tvoga djela, predstavlja jednu stopostotnu kaznu.
Stvarne nesree su one koje dolaze kao rezultat ovjekovih djela, i upravo se o takvim
kaznama i posljedicama u Kur'anu kae:
We m zalemnhum we lkin knu enfusehum jazlimn
Mi im nismo nepravdu uinili ve su oni sami prema sebi bili nepravedni.
Ruso ima jednu zanimljivu knjigu u oblasti pedagogije i to pod naslovom Emil. Emil je
zamiljeni djeak koga on u svojoj knjizi odgaja i pazi na sve aspekte njegova bia; kako
tjelesne tako i duevne. U svim fazama toga odgoja, ideja Rusoa je da Emila odgoji kroz
prirodna iskuenja i nedae.
On vjeruje da su najnesrenija djeca ona iji roditelji ih odgajaju u medu i mlijeku, i ne
dozvoljavaju da ih se dotakne ovosvjetska ega i studen, i ovosvjetski usponi i padovi.
Ovakva vrsta djece postaje osjetljiva na nevolje a spram uitaka su ravnoduna; postaju poput
tanke stabljike koja se povija pred i najmanjim povjetarcem. Takvu djecu nervira i
najbezazlezniji dogaaj i to do te mjere da pomiljaju na samoubistvo. S druge strane, koliko
god im se dopusti da uivaju, opet ne osjeaju zadovoljstvo i radost. Ovakva vrsta ljudi
nikada ne osjeti ukus blagodati, a kako da i osjeti kad ne zna ta znai glad pa da shvati
vrijednost i ukus hrane; najbolje vrste jela su im bezvrjednije i neukusnije od jemenog hljeba
to ga jede neko dijete sa sela.

82

U prvom poglavlju svoga Ruinjaka, Sdi je prenio priu u kojoj kae kako je neki
gospodin zajedno sa svojim slugom, laom krenuo na putovanje. Poto sluga do tada nije
vidio more, poeo je paniiti do te mjere da je uznemirio sve putnike na brodu. Meu
putnicima je bio i jedan mudrac koji je rekao da zna kako da ga smire, pa je naredio da ga
treba baciti u more. Kad se sluga naao meu snanim i nemilosrdnim morskim talasima, i
kad se suoio sa smru, svom snagom je nastojao da se domogne lae i da se spasi. Kad je
mudrac vidio da se on trudi, pustio je da se pokua sam spasiti, ali kad je uoio da e se
skoro utopiti naredio je da ga izvade iz vode. Nakon ovog dogaaja sluga se smirio i vie nije
pravio probleme. Poto su saputnici upitali mudraca zato je tako uinio, on im je odgovorio:
Bilo je potrebno da iskusi kako je u vodi pa da shvati vrijednost lae.
Da, tako je to, uvijet uivanja u blagodatima je poznavanje nevolja. Sve dok se neko ne nae
na dnu doline ne shvaa velianstvenost planine. To to su samoubistva ea meu
dobrostojeim i u materijalizmu ogrezlim slojevima drutva, jedan od razloga je taj to se
nevjera obino nae upravo u takvim slojevima drutva, a drugi je razlog to to ti slojevi ne
shvaaju slast ivota i vrijednost ivljenja; ne osjeaju ljepotu svijeta i ne razumiju smisao
ivota. Prekomjerno uivanje i komfor, ovjeka uini bezosjeajnim i glupavim. Takav jedan
ovjek posee za samoubistvom zbog vrlo sitnih stvari. Nihilizam je u zapadnjakom svijetu,
s jedne strane, rezultat gubljenja vjere, a s druge strane, rezultat pretjerane odanosti
materijalizmu.
Jedno vrijeme sam poznavao osobu za koju sam smatrao da je najsrenija na svijetu. Uivala
je u gotovo svim materijalnim sredstvima: novac, bogatstvo, poloaj, slava. Kad smo poeli da
razgovaramo o djeci, ta osoba mi je rekla da nije htjela niti hoe da ima djece. Kad sam je
upitao zato, dobio sam odgovor: Dovoljno je to to sam ja sam zapao u nevolje ovoga svijeta,
zato da jo jedno bie bacam u nevolje? Zato da ono podnosi tegobe koje sam ja podnosio?
Najprije sam se zaudio, ali kad sam se malo vie upoznao s njegovim duhom, shvatio sam
da taj jadnik u tim svim svojim blagodatima ne vidi nita drugo doli tegobu. Oni koje
smatramo da su od sebe udaljili sve nevolje, obino pate vie od drugih.
Da, tako je to, tegobe i nevolje su blagodati na kojima se treba Bogu zahvaliti; to su blagodati
koje se ispoljavaju u liku ljutnje; ba kao to se ljutnje nekada javljuju u liku milosti. Na ove
ljutnje treba biti zahvalan, iako naravno treba imati na umu da o naem vlastitom stavu ovisi
da li e blagodat biti zaista blagodat a nevolja zaista nevolja. Mi sve nevolje moemo
pretvoriti u blagodati, a kamoli da ne moemo vie iskoristiti blagodati koje se jo i javljuju
kao takve. Isto tako, moemo sve blagodati pretvoriti u nevolje i nesree, a kamoli da ne
moemo nevolje i nesree koje nam se javljaju kao takve, sebi uiniti jo veim nevoljama.

Skup suprotnosti

Iz rasprava koje smo imali u ovom dijelu knjige zakljuujemo da je osnovna formula kreacije
kontrarnost i da ovaj materijalni svijet nije nita drugo doli skup suprotnosti. Na ovom svijetu
se zajedno nalaze egzistencija i neegzistencija, ivot i smrt, opstanak i propadanje, starost i
mladost, i konano srea i nesrea. Kako ree Sdi:
Blago se i zmije, rue i trnje, radost i alost nalaze jedno uz drugo.
Promjenjivost materije svijeta i fenomen usavravanja proizilazi iz kontrarnosti. Da nije bilo
kontrarnosti nikada ne bi dolo do raznovrsnosti i evolucije, i univerzum ne bi svakog trena

83

bio u novoj ulozi niti bi se na svjetskoj sceni pojavljivale nove slike.

Ako bismo htjeli da ovom pitanju damo filozofsku boju treba da kaemo: sposobnost materije
da preuzima razne forme i meusobna suprotstavljenost formi, predstavlja kako destruktivni
tako i konstruktivni faktor; sklanjanje starih i donoenje novih formi. Unitenje je, takoe,
proizvod suprotnosti, kao to je to i raznovrsnost i usavravanje; jer da se nita ne unitava ne
bi imalo smisla novo formiranje komponenti jednih s drugima i njihovo usavravanje. Sve
dok komponente i elementi ne dou u sukob jedni s drugima, i dok ne naprave uzajamni
uticaj, zajedniki spoj i nova kompozicija se nee pojaviti. Dakle, ispravno je ako kaemo da
je: kontrarnost izvor svih dobara i okosnica svijeta, na koju se oslanja sistem univerzuma. U
prvom dijelu ove knjige, kada smo raspravljali o tome ta je sutina pravde, naveli smo
jezgrovite rijei Sadrul Muteallihina iz drugog toma njegovog Asfara u kojem je on objasnio
da u materijama i formama postoje dvije suprotstavljene tenje iji imperativ je upravo taj da
se forme konstantno mijenjaju. Ovdje emo navesti jo jednu reenicu od njega. Sadrul
Muteallihin na jednom drugom mjestu svoga Asfara kae:
Lew lat-tezddu m sahha dawmul fejd 'anil mabda'il dewd Da nije kontrarnosti, ne bi
bio ispravan kontinuitet blagodarnosti [emanacije] s Dareljivog Izvora.
Svijet prirode je prepun odvajanja i spajanja, krojenja i ivenja; to je nezaobilazna implikacija
specifine strukture ovoga svijeta. Materija svijeta je poput kapitala koji krui, a profiti koje
proizvodi su rezultat tog kruenja. Da je svijet statian i nepromjenjiv bio bi poput mrtvog
kapitala od kojega nema ni dobiti niti tete. Kada uzmemo u obzir jedan odreeni kapital koji
krui na tritu, nalazimo da nekada dobija a nekada gubi; meutim, ako sve kapitale
zajedno uzmemo u obzir, onda emo nai da teta vie ne postoji ve da je tok kapitala
sigurno unosan.
Strujanje ili kretanje svih materija svijeta koje se stvara po formuli receptivnosti materije i
kontrarnosti formi je, takoe, zasigurno unosno i svijet vodi ka savrenstvu. U dijalektikoj
logici pitanje kontrarnosti je uzeto kao izvanredo vano i kao platforma dijalektikog
svjetonazora. Meutim, mnogo prije pojave ove filozofije, islamski filozofi i gnostici su
razmatrali sistem kontrarnosti i na ovu temu objasnili vrlo zanimljive teze; ak se moe nai,
na osnovi nekih predanja o grkoj mudrosti, da je ovaj princip bio razmatran i meu grkim
filozofima.
U tefsiru El-Dewhir Tantwi prenosi da je Sokrat princip kontrarnosti uzimao kao jedan
argument u dokazivanju ivota nakon smrti.
Tantavi pie: Kada su Sokrata htjeli da likvidiraju, u poslednjim trenutcima svoga ivota je
kazao sljedee kao dokaz ivota poslije smrti:
Mi vidimo da se u svijetu oprene stvari raaju jedne iz drugih: iz runoga lijepo, iz
nepravde pravda, iz sna budnost, iz budnosti san, mo iz nemoi i obrnuto...: svaka stvar
nastaje od svoje suprotnosti.... Smrt i ivot, postojanje i nepostojanje, takoe, ulaze u ovo
pravilo; zato iz smrti obavezno nastaje novi ivot, u protivnom bi opi prirodni zakon bio
opovrgnut.
O tome kako se suprotnosti raaju jedne iz drugih, Rumi kae:
Poto se osvjestio, ree: O moru sree
o Ti koji postavi svijest u besvijee

84

U snove si budnost stavio

a elju s brigom svezao
Imustvo skriva u ponienju neimatva
prsten gospodstva u okove siromatva
Suprotnosti su jedne u drugima skrivene
vatra su i vrela voda tijesno pomjeane
Bata se jedna pojavi u Nemrudovoj vatri i plamenu
dohoci se u dareljivostima i davanjima rascvjetaju
Zato je po rijeima Odabranog kralja spasenja
Dareljivost, o imuni, trgovina veoma unosna
M naqasa mlun mines-sadaqti qattu
Innemal khajrtu ni'mel murtebitu
Pod liem su na grani skriveni plodovi slatki
a vjeni ivot se sakrio odmah ispod smrti
*
U dubini mora su biseri meu stjenama
dostojanstva se kriju meu ponienjima
*
Od onog dana kad si postao
vatra si ili zemlja ili zrak bio
Poto se promjenilo, prvo bie nije ostalo
al' je na tom mjestu drugo bie nastalo
I tako sve redom bia na stotine tisua
jedno za drugim bolje od prethodnoga
*
Ovaj svijet je sukobljenost kad se u cjelini razmotri
estica s esticom se poput vjere s nevjerom bori
Ona jedna estica poleti na lijevo
a ona druga tei da leti na desno

85

Ovaj svijet je uspravljen na ovim sukobima

elemente pogledaj da stvar bude jasna
etiri su elementa, etiri stuba snana
plafon ovoga svijeta se na njih oslanja
Svaki je stub razbija onog drugog
stub vode je razbija plamena svakog
Kreacija je, dakle, na oprenostima utemeljena
naravno da se desi rat s koristima i tetama
Tvoja su stanja meusobno oprena
svako se protivi drugom u efektima
Talas stanja svojih vojski vidi
svako je s drugim u ratu i kivnji
Ibn Haldun u knjizi elMuhzala, a po navodu Alija el Verdija, veli:
Sukob je zaista jedan temeljni elemenat ljudske prirode.
Poznati njemaki filozof Hegel, koga smo i ranije citirali, ima jedno specifino miljenje o
suprotnostima a poznato je kao Hegelova dijalektika. On kae:
Svako stanje misli ili stvari i svaka zamisao i situacija u svijetu se intezivno privlai ka svojoj
suprotosti, pa se onda s njom sjedinjuje i formira jednu bolju i vru cjelinu... Svaka situacija
i efekat nuno iziskuje jedan kontrast i kontradikciju, a razvojni proces onda ovo dvoje treba
da pomiri i pretvori u jedinstvo.
Imam Ali je u svojim govorima u vie navrata ukazivao na zakon kontrarnosti. U govoru 185
imam je, koristei se principom nita Njemu nije slino, napravio negacionu komparaciju
izmeu Boga i svijeta. Znaenje tog govora je:
injenica da je Bog dao ula daje do znanja da On sam nema takvih organa i aparata.
Drugim rijeima, to to je za percepciju i ula u stvorenjima odredio mjesta i sredstva,
dokazuje da se Njegovo shvaanje ne odvija putem sredstava. Iz kontrarnosti koju je dao
meu biima se saznaje da On nema oponenta. Iz ortatva koje je dao meu biima se saznaje
da On nema ortaka. On je svjetlu suprotstavio tminu, jasnoi nejasnou, sui vlagu, toplini
studen. Izmeu neprijateljskih i protivnikih je naravi uspostavio simpatije i strance
meusobno spojio; udaljene je pribliio a bliske meusobno udaljio.
Poto je objasnio da je Bog Adema sazdao od razliitih dijelova zemlje, pa onda u nj duh
udahnuo, u prvom govoru Staze rjeitosti, opisujui tako stvorenog ovjeka, imam 'Ali kae:
ovjek je pomjean s raznovrsnim naravima; u njegovom stvaranju su koriteni kako
jednaki i meusobno slini dijelovi tako i nejednake i meusobno suprotstavljene stvari.

86

Filozofska platforma kontrarnosti

U svijetu iji konstitutivni element je kretanje i gibanje, dominacija kontrarnosti je

nezaobilazna, jer je, upravo onako kako to i filozofi potvruju: kretanje bez postojanja
oponenta je nemogue. Kretanje je traganje i zalaganje, a zalaganje se uozbiljuje onda kada
postoji trenje i sudaranje.
Drugim rijeima, moe se rei da nijedno prirodno kretanje nije mogue bez prinude. Tijelo
se kree prema svom prirodnom mjestu onda kada se nae izvan tog mjesta, ali kada je na
svom prirodnom mjestu onda ostaje nepokretno. ovjek takoe uri ka savrenstvu samo
onda kada mu ono nedostaje; srea ovjeka je uvijek u tome da ima ono to eli, a imati elju
je mogue samo onda kada postoji nedostatak i nepotpunost.
Dijalektika metoda je sa naeg stanovita prihvatljiva do one mjere dokle se oslanja na
princip kretanja, kontrarnosti i meusobne ovisnosti i povezanosti komponenata prirode.
Ovo su naela koja su jo od davnina bila predmet panje teozofa. Ono to nas odvaja od
dijalektiara i to, ustvari, predstavlja glavnu jezgru dijalektikog miljenja od Hegela pa na
ovamo, jesu neke druge stvari; meu takvima je i to da i misao, poput materije, potpada pod
uticaj zakona kretanja, kontrarnosti itd. Zakoni kretanja, kontrarnost i uzajamni uticaj su
ispravni sve dok se tiu prirode i jesu filozofski principi, meutim onda kada oni hoe da
kau da i ljudska spoznaja slijedi ove zakone i upravo zbog toga dijalektiku nazivaju
logikom to onda nije prihvatljivo; ali sada o ovome nije prilika da raspravljamo.

Saetak i opi zakljuak

Ovdje privodimo kraju nau raspravu o pojavama zla sa stanovita Boije pravde. Za
pitanje smrti smo ostavili poseban dio knjige uz jedno posebno razmatranje. Ovdje vidimo
potrebnim da u kratkim crtama, pored onoga to smo rekli na kraju etvrtog dijela knjige,
iznesemo saetak i ope principe koje smo do sada naveli:
1) Mudrost kao osobina ima razliito znaenje glede Boga i ovjeka. Kada kaemo da je
ovjek mudar onda to znai da u svakom poslu ima racionalanu svrhu, najplemenitije i
najuzvienije ciljeve, te da odabire najadekvatnija sredstva za postizanje tih ciljeva. Meutim,
Bog je apsolutno imuan, ne traga za svrhom; ne moe se zamisliti niti jedna savrenost koja
bi Njemu nedostajala da bi On onda za njom tragao; Njegova mudrost znai da On svoja
stvorenja upravlja ka savrenstvima kojih su dostojni. Njegov posao je izvoenje u postojanje,
i to u smislu dovoenja bia do savrenosti ili u smislu upravljanja, dopunjavanja i
stimuliranja stvari da se kreu ka svojim narednim savrenostima, to predstavlja jednu
drugu vrstu dovoenja stvari do njihovih savrenstava.
Neka pitanja i primjedbe nastaju usljed pogrenog usporeivanja Boije osobine mudrosti sa
onom ljudskom. Kad se postavlja pitanje zato je neto postalo, obino se misli ta je Bog time
imao za cilj? Obino se zanemaruje injenica da ako bismo smatrali da Bog ima cilj, onako
kako ga ima ovjek, onda bi to znailo da i Bog, poput ovjeka, svoja djela ini da bi
nadoknadio svoje nedostatke i dospio do vlastitog savrenstva. Ako odmah u poetku

87

obratimo panju na to da Boija mudrost znai da On svoje djelo upravlja ka cilju a ne

samoga sebe, i da je mudrost svakog stvorenja svrha koja je skrivena u prirodi njega samoga,
te da je Boija mudrost u tome da stvorenja pokree ka njihovim konanim prirodnim
ciljevima, unaprijed smo pronali odgovor.
2) Boanska blagodarnost, tj. blagodarivanje egzistencije koje se rasprostire po cijelom
univerzumu ima sebi svojstven poredak; priornost i posteriornost, razlonost i obrazloenost,
uzronost i posljedinost dominira svim biima i to je neminovan poredak, u smislu da
nijednom biu nije mogue da napusti svoj poloaj i zauzme poloaj nekog drugog bia.
Evoluciono kretanje bia, pogotovo evoluciono kretanje ovjeka, ne znai zaobilaenje vlastite
pozicije i zauzimanje neke druge, ve znai egzistencijalno irenje ovjeka. Implikacija
stepenitosti i rangiranosti egzistencije, jeste ta da nad tim stepenima dominira neka vrsta
razlike i nejednakosti glede savrenosti i intenziteta postojanja, a ovakva vrsta razlika nije
diskriminacija.
3) Boija kreacija je generalna a ne partikularna, nuna a ne sluajna.
Jo jedan razlog greaka na ovom polju, jeste pravljenje usporedbe izmeu Boijeg i ljudskog
stvaranja, gdje se umilja da je mogue da i Boije stvaranje, poput ljudskog, bude
partikularno i sluajno.
Obzirom da je ovjek jedno od stvorenja i da je dio univerzalnog poretka, te da mu volja
potpada pod uticaj pojedinanih i sluajnih uzroka, odluuje da u odreenom vremenu i
prostoru, i naravno pod odreenim okolnostima, naprimjer, pravi sebi zgradu za stanovanje;
sakuplja odreenu koliinu cigle, cementa, armature, krea i sl. Izmeu ovih stvari nema
nikakve prirodne povezanosti, ali ih ovjek vjetaki povezuje i spaja, i od njih pravi jedan
poseban sklop kojeg naziva stan.
A kako Bog stvara? Da li je besprijekorno Boije stvaranje tipa vjetakog povezivanja i
spajanja nekoliko meusobno potpuno stranih stvari?
Stvaranje vjetakih spojeva pristaje stvorenju kao to je ovjek, koje je, kao prvo, dio
postojeeg sistema i podreeno postojeim zakonima, a kao drugo, moe da se koristi
snagama, energijama i karakteristikama stvari samo u odreenim granicama; kao tree,
njegova volja potpada pod uticaj pojedinanih uzroka (kao to je zatita od studeni i vruine
putem gradnje stana), a kao etvrto, njegova subjektivnost se ograniava na subjektivnost
pokretanja a ne tvorenja, tj. ovjek nita ne izvodi u postojanje, ve pokretanjem bia i
njihovim premjetanjem, stvara vezu meu njima. Bog je, meutim, genetiki subjekt; On je
tvorac stvari sa svim njihovim snagama, energijama i karakteristikama koje jednako
funkcioniu u svim sluajevima.
Bog, naprimjer, stvara vatru, vodu i elektricitet, dok ovjek, uspostavljajui neku vrstu
vjetake veze, iskoritava te ve postojee stvari. Ovu vjetaku vezu ovjek pravi tako da mu
u jednom sluaju koristi (npr. upali prekida za struju), a u drugom da mu ne koristi (npr.
ugasi prekida za struju), dok je Bog tvorac svih ovih stvari sa svim njihovim
karakteristikama i efektima. Implikacija postojanja vatre je da zagrijava ili sagorjeva.
Implikacija elektriciteta je da osvjetljava ili pokree. Vatru ili elektricitet Bog nije stvorio ni za
koga napose, i nema smisla da bude tako da, naprimjer, jednom ovjeku grije kolibu a da mu
ne moe sagorjeti odjeu. Bog je vatru stvorio takvom da ima svojstvo spaljivanja. Prema
tome, sa stanovita besprijekorne boanske mudrosti, vatru treba uzeti u obzir u njenoj
generalnoj ulozi koju ima u poretku egzistencije i kao takvu vidjeti da li je njeno postojanje u
cjelokupnosti univerzuma korisno i potrebno, ili suvino i tetno? A ne razmatrati je u njenoj

88

partikularnosti, pa da se onda kae zato je u jednm domu prouzrokovala toplinu a u

drugom izazvala poar?
Drugim rijeima, ne samo da svrhe stvari trebamo smatrati svrhama Boijih djela a ne
svrhama Njegove Biti, ve treba da znamo da su same te svrhe generalne a ne partikularne,
nune a ne sluajne.
4) Da bi neka stvar nastala, subjektivna potpunost Boga nije dovoljna, ve je potrebna i
dostatna usvojivost usvojitelja. Neusvojivost usvojitelja proizvodi oskudjevanje nekih bia
glede nekih darova. Zle pojave tipa nitavnosti, o kojima smo ranije govorili, tj. nemoi,
slabosti, neznanja i sl., ako se posmatraju u odnosu na Svetu boansku Bit, dakle ako se
posmatraju u generalnosti sistema (a ne sa aspekta koji se tie ljudi tj. ne sa partikularnih i
sluajnih aspekata sistema) proizilaze iz krnjavosti i nepotpunosti usvojiteljstava boanske
emanacije.
5) Isto onako kako je Bog u Biti nuno postojei, tako je nuan i u svim Svojim aspekatima;
prema tome je i nuno blagodarei. Nemogue je da neko bie pronae mogunost postojanja
ili savrenosti postojanja, a da mu od strane Boga bude uskraena potrebna egzistencija. Ono
to je, izgleda, razlog da u nekim sluajevima jedno bie ima mogunost usvajanja neke
perfekcije ali ostane uskraeno, jeste to da se radi o mogunosti glede partikularnih i
sluajnih uzroka, a ne mogunosti glede opih i nunih uzroka.
6) Zle pojave su ili nitavila, ili bia koja ih izazivaju u drugim stvarima, a predstavljaju zlo sa
onog aspekta odakle izazivaju to nitavilo.
7) Zlobnost zlih pojava druge vrste lei u njihovom odnosnom i relativnom postojanju, a ne u
njihovom sopstvenom postojanju.
8) Ono to stvarno postoji i to je predmet kreiranja i uzronosti, jeste istinsko i zbiljsko
postojanje, a ne relativno.
9) Pojave zla su apsolutno usputna i akcidentalna stvorenja a ne bitna i supstancijalna.
10) Univerzum je jedna neralanjiva cjelina; oduzimanje nekih njenih dijelova od nje a
ostavljanje drugih je ista iluzija i igra mislima.
11) Pojave zla i pojave dobra ne spadaju u dva reda stvari ve su zajedno pomjeane;
nitavnosti su nerazdvojne od postojanja a relativna postojanja neralanjiva od zbiljskih.
12) Ne samo da su nitavila nerazdvojna od postojanja i relativna postojanja nerazdvojna od
zbiljskih, ve su i sama zbiljska postojanja, na osnovu principa neralanjivosti univerzuma,
meusobno povezana i nerazdvojna.
13) Ako se bia uzimaju u obzir pojedinano i neovisno jedna od drugih onda za njih vrijedi
jedan sud, a ako se posmatraju kao komponente i organi jednog organizma onda za njih
vrijedi drugi sud.
14) Tamo gdje dominira princip organske povezanosti, pojedinano i neovisno postojanje je
apstrahirano i popredmeeno.
15) Da nema zla i runoe, dobro i ljepota ne bi imali smisla.
16) Pojave zla i runoga razotkrivaju i ukazuju na pojave dobra i lijepoga.
17) Pojave su zla vrelo dobra, a nevolje majka radosti i sree.
DIO ESTI
Smrt i umiranje

Fenomen smrti

89

Jedna od stvari koja je uvijek muila ovjeka jeste pomisao na smrt i kraj ivota. ovjek se
pita: Zato smo doli na ovaj svijet ako treba da umremo? ta se hoe s ovim pravljenjem i
ruenjem? Nije li sve ovo besmislica i glupost?
Hajjamu se pripisuju slijedei stihovi:
Kad se pehar jedan fino izlije,
ni pjan ga ne voli da razbije.
Jablana vitkih i glava nekoliko,
zato je pravio, a to li poruio?
*
Peharu se jednom krasnom razum divi
stotine ga puta iz elje u elo poljubi
Ovako jedan divan pehar svemira grnar
napravi i onda ga opet o zemlju omlati
*
Slikar koji je slike fino poredao,
zato ih je nepotpune ostavio?
Ako su lijepe, zato ih se onda razbije,
a ako ne, zbog ije je to onda mahane ?

Strah od smrti je jedan od uzroka pojave filozofskog skepticizma. Skeptini filozofi ivot i
postojanje vide besciljnim, besmislenim i nesvrsishodnim. Ova predodba o svijetu ih teko
uznemirava, buni a ponekad ak navodi na samoubistvo. Oni misle da: ako treba da umremo
i nestanemo, onda nismo trebali ni doi na ovaj svijet, ali kad smo sada ve tu bez vlastite
volje, u najmanju ruku moemo odabrati da skratimo ovu besmislenost, jer je spreavanje
besmislenosti samo po sebi jedan razuman in.
Hajjamu se takoe pripisuju i ovi stihovi:
Da mi je dolazak po meni bio, nikad ne bi ni doao,
a i postanak mi da je do mene bio, ne bi ni postao.
Nita ne bi bilo bolje od toga da se u hrabatiji ovoj,
nikad nisam ni rodio, ni postao, niti kad u njoj bio.
Poto ovjeku u ovom kru druge nema,
doli brige ta e jesti do preseljenja,

90

sretna li je dua koja odavde brzo ode,

a jo sretnija ona koja nikada i ne doe.

Briga za smrt

Prije nego razmotrimo pitanje smrti i paradokse koji se sa ovog aspekta nameu sistemimu
univerzuma, potrebno je da obratimo panju na to da je strah od smrti i zabrinutost u tom
pogledu specifina za ljudska bia. ivotinje o smrti ne razmiljaju. Ono to kod ivotinja
postoji jeste instikt bijega od opasnosti i tenja za ouvanjem trenutnog ivota. Naravno, elja
za opstankom je, u smislu ouvanja postojeeg ivota, apsolutna aplikacija ivota, meutim,
pored ovoga, u ovjeku postoji i obzir prema budunosti i buduem opstanku. Drugim
rijeima, u ovjeku postoji elja za vjenim postojanjem koja je svojstvena samo ljudskom
biu. elja je derivativ predodbe budunosti, a elja za vjenim postojanjem derivativ ideje i
predodbe o vjenosti koja je specifina ljudskim biima. Prema tome, ljudski strah od smrti
koji uvijek okupira njegovu misao predstavlja neto odvojeno od instikta bjega od opasnosti
koji je jedna trenutana i nejasna reakcija kod svake ivotinje u opasnim situacijama. Dijete,
takoe, prije nego se u njemu razvije elja za opstankom u obliku jedne ideje, sebe uva od
opasnih situacija, to je upravo rezultat spomenutog instikta.
Briga za smrt je rezultat elje za vjenim opstankom, a s obzirom na to da u sistemu
prirode niti jedna sklonost nije besmislena i nesvrsishodna, slijedi da se ova elja moe uzeti
kao jedan dokaz opstanka ljudskog bia i nakon smrti. To to nas mui pomisao na smrt,
samo po sebi je dokaz da neemo nestati. Da je na ivot ogranien i kratkoroan, kao to je
ivot cvijea i biljaka, onda elja za vjenim postojanjem, u vidu jedne snane i originalne
sklonosti, u nama ne bi postojala. e je dokaz da postoji voda. Svaka druga sklonost i
autentini talenat je takoe dokaz postojanja jedne savrenosti prema kojoj su taj talenat i
sklonost usmjereni. Izgleda da je svaki talenat jedan mentalni memoar i sjeta za perfekcijom
koju treba osvojiti. elja i briga za vjenou koji uvijek ovjeka obuzimaju, predstavljaju
manifestacije njegove prirode i neunitive stvarnosti. Simbol ovih elja i briga je identian
simbolu snova koji su manifestacija fakultativa i osvjedoenja ovjeka u svijetu budnosti. Ono
to nam se javlja u svijetu snova je manifestacija stanja koje nam je ranije u svijetu budnosti
obuzelo na duh. A ono to se u naem duhu manifestuje u svijetu budnosti, u vidu elje za
vjenim postojanjem, to ni u kom sluaju nije srodno sa kratkotrajnim ivotom na ovome
svijetu, predstavlja manifestaciju i ispoljenje nae vjene stvarnosti koja e se zasigurno
osloboditi strane Aleksandrove tamnice i koja e sigurno da se uzdigne i ode u
kraljevstvo Salamonovo. Ovu istinu je Mevlana Delaluddin Rumi veoma zanimljivo opisao
kada kae:
Slon treba da zaspe poto tovar skine,
pa u snu da vidi podruje Indije
U snovima magarca Indije nema,
jer domovina magarca nije Indija

91

Slon se Indije sjea iz elje,

pa onda tu sjetu u noi usnije
Ovakva vrsta predodbi, miljenja i elja jeste pokazatelj one zbilje koju filozofi i gnostici
nazivaju nostalgijom ili nehomogenou ovjeka u ovom zemljanom svijetu.

Smrt je relativna

Paradoks smrti je nastao zbog toga to je smrt izjednaena s nitavilom, meutim, smrt za
ovjeka ne znai unitenje, to je promjena stanja i preobraaj; to je zalazak u jednoj a izlazak u
drugoj kreaciji; drugim rijeima, smrt jeste nestajanje, ali ne apsolutno ve relativno, tj.
nestajanje u jednoj i postajanje u drugoj kreaciji i egzistenciji.
Za ovjeka nema apsolutne smrti. Smrt je gubljenje jednog stanja a dobijanje drugog; kao
svaka druga transformacija i preobraaj, i smrt takoe predstavlja relativno iezavanje. Kad
se zemlja pretvara u biljku, deava se njena smrt, ali ta smrt nije apsolutna; jeste da zemlja
time gubi svoj raniji oblik i karakteristike, i da vie ne posjeduje onaj izgled koji je imala kad
je bila u neorganskom stanju, ali ako je jednom stanju preminula u jednom drugom je
oivjela.
U svijetu neivog sam preminuo pa u biljni svijet doao,
onda u biljnom svijetu umro pa se u animalnom naao.
U svijetu sam animalnom onda opet umro i ovjek postao,
zato da se smrti bojim, kad sam se uvijek usavravao?
Opet u da umrem i ostavim bia ljudska
da u svijetu anela dobijem polet i krila
I u tom svijetu mi valja do utoita boljega
jer sve propada osim Lica Njegovoga

Materijalni svijet maternica due

Prelazak iz ovoga u onaj svijet donekle je slino roenju djeteta iz majine utrobe. Ova
usporedba je s jedne strane neumjesna dok je s druge umjesna. Neumjesna je zbog toga to je
razlika izmeu ovoga i onoga svijeta dublja i bitnija od razlike izmeu svijeta maternice i
svijeta poslije nje. I maternica, a i izvan nje, predstavljaju dijelove svijeta prirode i ivota na
ovom svijetu, dok su ovaj svijet i onaj svijet dvije kreacije i dva ivota sa fundamentalnim
razlikama. Meutim, ova usporedba je s druge strane umjesna i to stoga to pokazuje
raznolikost uvijeta. Beba se u maternici hrani putem pupane vrpce, ali im kroi na ovaj
svijet, taj put ishrane se zatvara i poinje da se hrani putem aparata za varenje. U maternici se
formiraju plua, iako ih dijete tada ne koristi, ve ih koristi tek kada izae iz tog svijeta.

92

Zanimljivo je da beba unutar maternice ni najmanje ne upotrebljava plua i disajni sistem, i

ako bi se desilo da u tom stanju ovaj sistem samo za tren proradi, umrla bi. Ovo stanje traje
do zadnjeg trenutka boravka u maternici, ali im se dijete rodi sistem disajnih organa
iznenada stupa na snagu i od tog momenta je i najkrae zaustavljanje rada ovog aparata
opasno po ivot.
Na ovaj nain se sistem ivota prije roenja zamjenjuje sa onim poslije; beba prije roenja ivi
unutar jednog ivotnog sistema a poslije roenja unutar drugog.
Iako se disajni organi formiraju u tom periodu, pa ipak, u osnovi nisu stvoreni za ivot u
maternici; oni predstavljaju jedno predvianje i prethodnu pripremu za period ivota nakon
maternice. Organi vida, sluha, okusa i mirisa, sa svom svojom sloenou, nisu dati za taj
ivot ve za ivot u periodu koji tek dolazi.
Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput maternice u kojoj se stvaraju psihiki organi i aparati
ovjeka, i u kojoj se on priprema za jedan drugi ivot. Duevni talenti ovjeka, jednostavnost i
apstraktnost, nedjeljivost i relativna stabilnost ovjekovog ja, beskrajne elje, njegova iroka
i beskrajna miljenja, sve su to sredstva i instrumenti koji odgovaraju jednom opirnijem i
duem ivotu pa ak i vjenosti. Ono to ovjeka ini nostalginim i nehomogenim u
ovom prolaznom i materijalnom svijetu jesu upravo ove stvari. Ono to je dovelo do toga da
ovjek u ovom svijetu ima stanje naja to ga otkinue iz nejestana, i to je dovelo da od
jauka njegova i muko i ensko cvile i da uvijek traga za grudima uznemirenim zbog
rastanka kako bi opisao bol enje, jeste upravo to. Ono to je dovelo do toga da ovjek
sebe smatra visokozornim kraljem ije je mjesto u proelju i da svijet u odnosu na sebe
naziva ureenom zabiti tuge ili da sebe vidi pticom boanskog ruinjaka a svijet
klopkom zbivanja, jeste upravo ovo.
Kur'an asni kae:
Efe hasibtum ennem khaleqnkum abesan we ennekum ilejna l turdi'n.
Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se neete vratiti.
Ako ovjek sa svom ovom opremom i instrumentima ne bi imao povratka Bogu, i jednom
svijetu koji je prostrano i adekvatno polje za ovo opremljeno bie, to bi bilo upravo poput
tvrdnje da nakon svijeta maternice nema ovoga svijeta i da svi zameci na kraju tog perioda
nestaju, te da su svi ovi aparati tj. ulo vida, sluha i okusa, te mozak, nervi i plua, koji ne
koriste u maternici i koji su viak u odnosu na biljni ivot u njoj, stvoreni uzalud i da
neupotrebljeni odlaze u nitavilo.
Da, smrt je kraj jednog dijela ovjekovog ivota i poetak novog perioda njegovog ivljenja.
Smrt je u odnosu na ovaj svijet zaista smrt, ali je u odnosu na onaj roenje; ba kao to je
roenje novoroeneta u odnosu na ovaj svijet, zaista roenje, dok je u odnosu na njegov
prijanji ivot zaista smrt.

Ovaj svijet - kola ovjeka

Ovosvjetski je ivot za ljudsko bie, u odnosu na onosvjetski, faza pripreme i usavravanja.

Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput kolskog i studentskog doba za jednog mladia; on je
uistinu kola odgoja.

93

U Stazi Rjeitosti, u odjeljku Kratkih izreka, stoji da je neko doao kod imama Alija i poeo
mu se tuiti na ovaj svijet govorei kako on ovjeka vara, kvari i sl. Taj ovjek je bio uo da
velikani zaziru od ovoga svijeta pa je pomislio da se pod tim podrazumjeva zaziranje od
stvarnosti ovoga svijeta, a nije znao da je loe u ovom svijetu to da ga se oboava; ono to je
loe jeste kratkovidnost i usko htijenje koje se kosi s ovjekom i njegovom sreom. Imam Ali
mu je na to rekao: Ti sam sebe vara, a ovaj svijet ne vara; ti se nepravedno ponosi prema
ovome svijetu a ne ovaj svijet prema tebi... Ovaj svijet se prema onome koji je prema njemu
iskren ponosi iskreno i za onoga koji ga shvati je izvor dobra; ovaj svijet je mjesto sluenja
Bogu bliskih, mjesto molitve Boijih meleka, mjesto silaska Boije objave, trite Boijih
prijatelja...
Feriduddin Attar je u jednoj svojoj poemi ovako sroio ovaj dogaaj:
Onaj jedan pred Lavom pravednim,
korio ovaj svijet stilom pretjeranim
Svijet nije lo, 'Ali mu veli
lo si ti, jer se od razuma udalji
Ovaj svijet je poput plodne oranice,
dan i no u njoj treba da se radi i sije
Jer se dostojanstvo i ugled vjerska,
u cjelosti ubire sa ovoga svijeta
Sjeme koje se danas posije ve sutra nikne
a ako se ne posije, kakva teta! nikne
Ako sa ovoga svijeta nita ne ponese,
ivotom protraenim e da umre
S tobom e uvijek da ostane tuga,
teak posao, ljenost i duina puta

U asnom Kur'anu stoji:

Ellezi haleqal mewta wel hajte li jebluwekum ejjukum ahsenul amela.
(Bog je) Onaj koji je dao smrt i ivot da bi iskuao koji od vas e bolje postupati.
Drugim rijeima, ovaj svijet je, kao smjesa smrti i ivota, laboratorija dobrostivosti ljudskog
bia.
Treba imati na umu da je svrha boanskog ispitivanja pokazivanje talenata i sposobnosti.
Pokazivanje jednog talenta je ustvari njegovo uzgajanje i usavravanje. Ovo iskuavanje nije
namjenjeno zato da bi se otklonili zastori sa postojeih tajni, ve je namjenjeno aktueliziranju
talenata koji su skriveni poput tajni. Ovdje sklanjanje zastora znai stvaranje. Boije

94

iskuavanje, ovjekova svojstva izvodi iz skrivenog svijeta potencije i talenta na scenu

aktuelnositi i perfekcije. Boije iskuenje ne znai odreivanje teine ve njeno uveavanje.
S ovim objanjenjem postaje jasno da spomenuti ajet rasvjetljava upravo tu injenicu da je
ovaj svijet laboratorija talenata i odgajalite ljudi.

Povod protesta

S obzirom na interpretaciju sutine smrti o kojoj smo govorili, postaje jasna neosnovanost
protesta po ovom pitanju. Ti protesti ustvari proizilaze iz nepoznavanja prirode ovjeka i
svijeta; drugim rijeima, proizilaze iz nepotpunog i krnjavog svjetonazora.
Da je smrt kraj ivota, elja za vjenim postojanjem bi uistinu bila izuzetno zamarajua, bolna
i u ogledalu svijetle i dalekosene misli ovjeka, beskrajno runa i strahovita.
Razlog toga to neki ljudi ivot vide besmislenim lei u tome to s jedne strane u sebi nalaze
elju za vjenou a s druge je vide neostvarivom. Da nije te elje, oni ivot ne bi smatrali
besmislenim i apsurdnim, pa makar se i okonao apsolutnim nitavilom. U najmanju ruku bi
ivot mogli da smatraju jednom kratkotrajnom sreom. Tada nikad ne bi mislili da je
nepostojanje bolje od takvog postojanja, jer je pretpostavka da je nedostatak ovog postojanja
njegova kratkoa; mana mu je ta to za sobom ima nepostojanje. Prema tome, sve mane
proizilaze iz nestajanja i nedovoljnosti; zar moe biti bolje ako se i ovo malo egzistencije
zamijeni nitavilom!?
Da, mi u sebi nalazimo elju za vjenim opstankom. Ta elja je zasnovana na predodbi
mogunosti vjenoga postojanja; tj. mi imamo predodbu o vjenosti, njenoj ljepoti i
privlanosti; ta privlanost je u nama proizvela jednu veliku elju da zauvijek ostanemo i da
se zauvijek koristimo blagom ivota.
Ako na na mozak nasrne jedan niz materijalistikih ideja koje nam nameu da su sve ove
nae zamisli i elje apsurdne i da nema nita od vjenosti, onda imamo pravo da se
uznemirimo i zabrinemo, i da se u nama pojavi jedan veliki strah i trepet; imamo pravo da
elimo: kamo sree da na ovaj svijet nikada nismo ni doli i da se nikada nismo ni suoili sa
ovom stravom i tegobom. Dakle, predodba o besmislenosti i apsurdnosti egzistencije dolazi
kao posljedica neusklaenosti jednog prirodnog instikta i jedne vjetake sugestije; da nije
bilo tog instikta onakvu jednu predodbu mi ne bismo ni imali, ba kao to ni ovakvu jednu
predodbu ne bismo imali, da nam se ne sugeriraju one potpuno pogrene materijalistike
ideje.
Stvarna i skrivena struktura ovjeka je takva da je njegovu elju za vjenou uinila
sredstvom postizanja savrenosti za koju je nadaren, a poto ta graa i postojei talenti u njoj,
nadilaze ogranieni ivot na ovome svijetu i poto bi svi ti talenti bili besmisleni i apsurdni,
ako bi ivot bio ogranien samo na ovosvjetski, osoba koja ne vjeruje u vjeni ivot izmeu
grae svoga bia, s jedne strane, i elje za vjenim opstankom, s druge, vidi neusklaenost,
pa kae: Kraj postojanja je nepostojanje i svi putevi se okonavaju u nitavilu, pa je i sam na
ivot besmislen i apsurdan. Meutim, jezikom svojih prirodnih darova, koji su openitiji i
dosljedniji, kae: Nepostojanja nema; beskrajan put je pred nama; kad bi moj ivot bio
ogranien onda ne bi bio stvoren sa eljom da vjeno ostanem.
Stoga Kur'an asni negaciju proivljenja, upravo onako kako smo to i ranije kazali, dri
sinonimom apsurdnog vienja kreacije:

95

Efe hasibtum ennema khaleqnkum abesan we ennekum ilejna l turda'n.

Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se neete vratiti.
Da, to je tako, osoba koja ovaj svijet smatra kolom i mjestom usavravanja, i koja vjeruje
u drugi ivot i drugu kreaciju, vie ne zamjera i ne govori da nismo trebali biti dovedeni na
ovaj svijet ili da sada kad smo dovedeni ne trebamo umrijeti; kao to nije razumno da neko
kae da dijete treba ili neslati u kolu ili ako se ve poalje da je nikad ne treba ostaviti i
zavriti.
Veliki uenjak Baba Afdal Kaani, koji je bio profesor ili profesor Nasirudin Tusijevog
profesora, u jednom je izvanredno lijepom etvercu objasnio filozofiju smrti; ovaj etverac se
moe uzeti kao odgovor na poznati Hajjamov etverac, a moda i jeste izreen u odgovoru na
nj. etverac koji se pripisuje Hajjamu je slijedei:
Pehar koji se fino izlije,
ni pjan ne voli da razbije.
Jablana vitkih i glava nekoliko,
zato je pravio, a to li poruio?
Baba Afdal veli:
im se dua spoji sa koljkom tijela
iz vode ivota postane lik ovjeka
Kad se biser upotpuni koljka se otvori
pa se onda na kraljevskoj kruni pojavi
U ovom etvercu je tijelo ovjeka uzeto poput koljke koja u sebi uzgaja skupocjeni ljudski
duh. Razbijanje ove koljke je u vrijeme kada se biser usavrava, nuno, da bi se skupocjeni
biser popeo sa svog niskog poloaja do uzvienog poloaja ovjeka. Filozofija ovjekove smrti
je upravo ovakva, tj. da se ovjek prenese iz tamnice svijeta prirode u otvoreni prostor
uzvienih rajskih vrtova, to se prostiru svim nebesima i Zemljom, u blizinu vladara monog
i Boga Uzvienog, u ijoj blizini se stie svaka savrenost. Upravo je ovo znaenje kur'anske
reenice koja kae:
Inna lillahi wa inna ilejhi radi'uun.
Mi, uistinu, samo Bogu pripadamo i jedino Njemu se vraamo.
Prigovor na to Zato umiremo?, i odgovor na nj je spomenut u jednoj od pripovjesti
Mesnevije:
Musa ree o Boe koji najbolje rauna,
kad si fino naslikao, zato unitava?
Muko si i ensko divno naslikao,

96

na kraju ih, ipak, porui, zato?

Ree Istina: Znam da ovo pitanje tvoje
iz prkosa, nemara i strasti proizalo nije
U protivnom bi te kaznom tekom ukorio,
zbog pitanja bi te ovog prilino namuio
Ali ti hoe da u naem djelu
nae mudrost i sudbine tajnu
Da to proslijedi do svijeta cijeloga,
da ispee time svakog sirovoga
Bog mu onda ree: O ti koji si dalekozor,
poto si upitao, doi da uje i odgovor
O Musa! Posij neko sjeme u zemlji,
pa ti sam na ovo poteno odgovori.
Poto je Musa posijao i sa sjetvom zavrio,
svoj usjev je ubrzo urednim i krasnim naao.
Uzeo je srp pa plodove ponjeo,
a onda je najedamput glas odnekud uo.
Veli mu: Zato sije i uzgaja,
pa im se usavri poodsjeca?
Ree: O Gospode, ja gledam da se pokosi ova trava,
zato to se u njoj zajedno nalo klasje i slama.
Klasju nije mjesto u ostavi slame,
i u silosu penice slama propadne.
Nije mudro da se spoje ovo dvoje,
dvojnost iziskuje da se prosije
Ree: Od koga si to znanje nauio?
Svjetlo si te svijee odakle upalio?
Razluivanju si me Ti poduio, o Boe. Musa odgovori.
Pa zato onda Ja ne znam razlikovati? Bog mu veli.
Meu ljudima ima dua istih,
a ima ih mranih i prljavih.

97

Ove koljke nisu istog veza,

u jednoj su biseri, a u drugoj prikaza.
Obaveza je da se objelodane te dobrote i truhlotine,
ba kao to je obaveza da se penica odvoji od slame.

Smrt je ekspanzija ivota

Kad se raspravlja o fenomenu smrti treba obratiti panju i na to da pojave smrti i ivota u
svijetu egzistencije stvaraju jedan uzastopni poredak; uvijek smrt jednih priprema teren
ivota za druge. Le ivotinje ne ostaje neiskoriten ve od njega nastaju nove biljke i
ivotinje. koljka se rastvara i predaje sjajan biser; ponovo se od iste one materije pravi nova
koljka i u njoj se razvija jedan drugi skupocjeni biser. Cijepanje koljke i njeno davanje bisera
se beskrajno ponavlja i tako se blagodat ivota produuje uzdu vremena. Da su narodi koji
su ivjeli tisuu godina prije jo uvijek ivi, ne bi doao red na ivot dananjih ljudi, ba kao
to ni budui narodi nee moi da ive ako im sadanji ne isprazne prostor. Da lanjsko cvijee
nije uvelo i nestalo sa lica zemlje, novo i svjee cvijee ovogodinje ne bi pronalo mjesta da
samo sebe pokae. Kapacitet materije za prijem ivota je, glede prostora, ogranien, ali je
neogranien u pogledu vremena. Zanimljivo je da se svijet, kako prostorno tako i vremenski,
izvanredno mnogo iri.
Kao jedan od onih koji zamjeraju fenomenu smrti, Hajjam (naravno ovo se njemu pripisuje)
ukazuje na jednu zanimljivu poentu koja je ujedno i odgovor na same njegove prigovore. On
kae:
S podnoenjem tegobe ovjek na koncu do slobode doe,
kao to kapljica biser postane, poto pretrpi zatoenje koljke.
Glavnica ostaje, iako te imetak ostavi,
pehar se napuni, poto se jedmput isprazni.
Zbog pranjenja pehara ovjek ne treba da tuguje, jer e krmar opet da ga napuni. Hajam
nadalje veli:
Ustaj! Za svijetom prolaznim ne tuguj!
Sjedi! Malo se veseli i raduj!
Da je u naravi svijeta bilo odanosti,
na tebe red, od drugih, ni stigao ne bi.
Pjesnik ovaj aspekt pripisuje nevjernosti ovoga svijeta. Da, to je tano ako bi mjerilo bilo samo
individua iji je sada red. U tom sluaju bi se to zaista trebalo nazvati nevjernost, ali ako
uraunamo i druge koji treba da dou i prou kroz svoj period, onda se naziv mijenja i treba
rei da je to potenost, pravednost i potivanje reda.

98

Ovdje bi neko mogao prigovoriti i rei da je Boija mo neograniena. ta bi falilo da i oni koji
su sada ostanu zauvijek, a i za one koji e poslije doi da se napravi mjesto i predvidi
ishrana?!
Ovi ne znaju da ono to je mogue da postoji, da se blagodariva od strane Gospodara, a ono
to ne postoji da je upravo ono to nije mogue. Pod pretpostavkom mogunosti nekog novog
mjesta i nekog drugog povoljnog okruenja, to samo priprema teren za postojanje drugih
ljudskih bia na tom istom mjestu, i opet, i tamo i ovdje primjedba ostaje na snazi, tj. da
opstanak pojedinanih entiteta zatvara put postojanju i dolasku buduih.
Ovu poentu smo naveli kao dopunu odgovora kojeg smo dali pod naslovom Smrt je
relativna. Rezultat zbira ove dvije poente je u tome da materija svijeta sa svojim prirodnim i
supstancijalnim kretanjem formira svijetle supstance aneoskih dua; aneoska dua naputa
materiju i nastavlja jedan uzvieniji i intenzivniji ivot, a materija iznova u sebi pone da
razvija jednu drugu svijetlu supstancu. U ovom poretku, ne postoji nita drugo doli evolucija
i ekspanzija ivota koje se obavlja putem prijenosa i transmisije.
Prigovor na smrt i njeno poreenje s razbijanjem vreva od strane grnara, te elja da se
prapoetak egzistencije i reiser sistema kreacije podui lekcijom grnara, tako je djetinjasta
da ne vrijedi o njoj raspravljati. Takva vrsta ideja predstavlja samo pjesniko vjetaenje i
neku vrstu profinjenog umjetnikog matanja koje ima iskljuivo umjetniku vrijednost. Vrlo
je vjerovatno da je osoba koja je sroila spomenute stihove, a koji se pripisuju Hajjamu, imala
upravo ovakvu namjeru, ili su pak proizili iz omeenih materijalistikih misli. Meutim, u
filozofiji onoga koji kae da Onako kako u san utonete tako i umirete i onako kako se iz sna
budite tako ete biti i proivljeni , svi problemi su rijeeni. Takva jedna osoba ne samo da se
ne boji smrti ve je, kako ree hazreti Ali, edna nje i smatra je uspjehom.
Mirdamad, taj veliki teozof, veli:
Ne boj se gorine smrti jer je njena gorina u strahu od nje.
Veliki islamski teozof, iluminacionist Suhravardi, kae:
Mi filozofa ne smatramo filozofom sve dok vlastitom voljom ne mogne izai iz svoga tijela.
Tj. da ima takvu perfekciju da je odvajanje due od tijela za njega neto vrlo lako i
jednostavno.
Slino ovome se prenosi i od Mirdamada, filozofa, naunog istraitelja i osnivaa Islamskog
univerziteta u Isfahanu.
Ovo je dakle logika onih koji poznaju skupocjeni biser to nastaje unutar tijela. Meutim, onaj
koji se zapleo u skuene i omeene materijalistike misli, naravno da se boji smrti, jer je sa
njegovog stanovita smrt nitavilo. On pati zbog toga to se ovo tijelo (koje je po njegovom
miljenju cijeli njegov entitet i njegova linost) raspada, pa zbog toga pomisao na smrt u
njemu proizvodi skepsu prema cijelom svijetu. Takva jedna osoba treba iznova da razmotri
svoje vienje svijeta i treba znati da je njen protest rezultat potpuno pogrene vizije o svijetu.
Ova rasprava me podsjea na priu jednog naivnog knjiara u medresi Fejziji:
U onim godinama kad sam studirao u Qomu, u Fejziji je radio jedan naivni prodava knjiga.
On bi pred medresu dovozio svoj tand i tu bi prodavao knjige. Nekad bi inio udne radnje i
izgovarao smijene rijei koje bi se prepriavale. Jedan od studenata pria kako mu se jednog
dana obratio da bi kupio neku knjigu. Veli, kad sam knjigu pregledao pitao sam ga za cijenu.

99

On mi je rekao da knjigu ne prodaje. Upitao sam zato? Odgovorio je da e, ako mi je proda,

morati da kupi drugu za izlog.
Kao da ovaj prodava knjiga slijedi poetsku doktrinu Hajjama tamo gdje kae:

Otkako se venera i mjesec na nebu pojavi,

bolje od istog vina ljudi nisu vidjeli.
Ba se udim onima koji vino prodaju,
bolje od svoje robe ta ima da kupuju!?

On zamjera krmaru, zato prodaje vino? Naravno, ovo zamjeranje je poetsko a ne zbiljsko;
svoju profinjenost i ljepotu dobija upravo s tog aspekta. Meutim, ako ovu logiku odmjerimo
ozbiljnim kriterijima, vidjeemo kako onaj koji pije vino svoje djelo mijea sa djelom
krmara. Za onoga koji pije vino, ono samo je cilj, dok je za krmara ono sredstvo. Posao
krmara je kupoprodaja, ubiranje zarade, i tako redom. Onaj iji je ovo posao, ne brine za tim
to mu iz ruku odlazi roba, ve se raduje, jer je to dio njegovog velikog cilja.
Kreacija je poput trgovine. Trite svijeta je trite nabavke, prodaje, i opet to isto. Sistem
ivota i smrti je sistem razmjene, evolucije i dopune. Onaj koji kritikuje razmjenu kreacije,
nije shvatio zakon svijeta i njegov cilj.
DIO SEDMI

Onosvjetske nadoknade

Nadoknada za djela

Jedno od pitanja koje se u raspravi o Boijoj pravdi treba razmotriti jeste pitanje onosvjetske
nadoknade za ljudska djela. Povratak u novi ivot i ravnanje dobrih i loih djela te
nagraivanje dobroinitelja i kanjavanje zloinaca je samo po sebi jedna od manifestacija
Boije pravde. Jedan od dokaza proivljenja je obino taj da Bog, obzirom da je mudar i
pravedan, ovjekova djela ne ostavlja nesvienim, tj. bez nagrade ili kazne.
Hazreti Ali kae:
We le in emhela-llahuz-zalime fe len jefte akhzuhu we huve lehu bil mirsaad ala medzi
tariiqihi we bi mewdi'i-eda min mesgi riiqihi.
Mogue je da Bog nepravedniku da vremena, ali ga nikad nee ostaviti nekanjenog; On je na
putu njegovom u zasjedi, poput koske koja zastane u grlu i zatvara mu put.
U ovom dijelu knjige ne elimo raspravljati o dokazu proivljenja putem injenice da je Bog
pravedan. Ne, ovdje emo raspravljati o primjedbi koja se, sa aspekta Boije pravde,

100

usmjerava prema kakvoi onosvjetskih nadoknada i kazni za djela. Kae se da su onosvjetske

kazne, onako kako se opisuju, u protivnosti s Boijom pravdom! Jer u njima nema
adekvatnosti izmeu grijeha i kazne, te da je nain njihovog izvrenja nepravedan.
U ovoj primjedbi se pitanje nadoknade, koje se uzima kao dokaz Boije pravde, predstavlja
kao zamjerka na pravdu i neka vrsta opovrgnua mudrosti. Ovaj prigovor se zasniva na
naelu da prilikom ustanovljavanja kaznenog zakona, treba da postoji adekvatnost izmeu
prekraja i kazne; npr. ako neko na sred puta prospe smee, pravda zahtjeva da se za njega
uzme u obzir kazna. Nema sumnje da kazna za ovakav jedan prekraj ne moe biti veoma
teka, kao to je recimo pogubljenje ili doivotna robija. Na osnovu principa adekvatnosti
izmeu prekraja i kazne, za takav jedan prekraj je dovoljno najvie sedam dana zatvora. Ali
ako bi tog prekrioca zbog ovog malog prekraja kaznili progonstvom i kamenovanjem, onda
bi to bila nepravda. Imperativ pravde je da se prekraji kazne, ali ako se ne ispotuje
adekvatnost izmeu grijeha i kazne, onda e samo kanjavanje biti neka vrsta nepravde.
Grijesi poput ogovaranja, lai, preljube, ubistva i sl., jesu prekraji i iziskuju kaznu, meutim,
nisu li predviene kazne za takve grjehe na onom svijetu pretjerane? Kao kaznu za ubistvo
nevine osobe, Kur'an odreuje vjeno ostajanje u paklu. Za ogovaranje se kae da je to lajanje
dehennemskhih pasa ; a isto tako i za ostale grijehe se navode teke i nepodnoljive kazne;
kazne koje su u pogledu kakvoe, izuzetno estoke a vremenski gledano preduge. Zamjerka
je u tome kako se ova neadekvatnost slae s Boijom pravdom?
Da bismo odgovorili na ovu primjedbu, potrebno je da analiziramo vrste nadoknada i da se
upoznamo s tipom onosvjetskih kazni. Ovo implicira da najprije razmotrimo onosvjetski
poredak stvari u skladu sa onim to moemo zakljuiti iz vjerodostojnih islamskih izvora i
racionalnih dokaza te da razmotrimo razliku izmeu poretka stvari na onom i ovom
svijetu.

Razlike izmeu dva svijeta

Da li onim svijetom dominiraju prirodni zakoni koji dominiraju ovim svijetom? Da li postoje
neke razlike u ivotu ovoga i onoga svijeta? Da li je onosvjetska kreacija identina
ovosvjetskoj, s jedinom razlikom da dolazi nakon ove?
Sasvim je jasno da izmeu ova dva svijeta postoje neke razlike; ako postoje slinosti, razlike
su takoe neminovne.
Radi se o dvije kreacije, dva univerzuma i dva naina ivljenja s razliitim zakonitostima. Ne
urite, neu da kaem da je Boija pravda dio ovosvjetskih zakona a ne dio onosvjetskih,
kako bi onda bio zakljuak da je tamo nepravda mogua; ne, hou da kaem neto drugo,
malo se strpite.
Da bismo pokazali razlike izmeu ove dvije vrste ivota, ne moemo nai nijedan adekvatan
primjer, jer je svaki primjer koji navedemo sam dio ovoga svijeta i njegovih zakonitosti. Pa
ipak, radi pojanjenja se moe s malo tolerancije ovaj i onaj svijet usporediti sa svijetom
maternice i svijetom prirode. Ranije smo takoe navodili ovaj primjer, ali s jednom drugom
primjedbom.
Beba u majinoj utrobi posjeduje neku vrstu ivota, a kada se rodi zakorauje u jednu drugu.
Zajedniki aspekt ova dva ivota jeste to da u oba postoji ishrana, s tim to se nain ishrane

101

fetusa razlikuje od one poslije roenja. Dijete u utrobi majke ivi poput biljke, hrani se
majinom krvlju putem pupane vrpce, ba kao to se biljka hrani putem svog korjena; niti
die uz pomo grudnog koa, niti mu radi aparat za varenje, ali im kroi na ovaj svijet,
sistem ranijeg ivota se remeti i ulazi u novu kreaciju, tako da novi sistem zadominira
njegovim ivotom. Ovdje vie ne moe ni za tren ivjeti kao u bivem ivotu; ovdje treba da
die i da se hrani na usta. Da zrak ue u plua djeteta prije roenja i hrana u stomak, dijete bi
umrlo. Sad je meutim obrnuto, za nekoliko trenutaka da se zaustavi dotok vazduha u plua
i da nekoliko sati ne jede, dijete bi umrlo. Nakon roenja vie nije mogue da se nastavi bive
stanje ivota djeteta; jer je sistem po kojem dijete sada ivi sasvim drugi i treba da se koristi
novim sistemom.
Odnos onoga svijeta prema ovome je upravo ovakav. Stanje ivota na onom svijetu se
razlikuje od ovoga. U oba svijeta postoji ivot, ali ne istovjetan. Tamo ivotom dominiraju
zakonitosti i sistemi koji se razlikuju od ovdanjih. Drugim rjeima, ovaj i onaj svijet su dvije
vrste univerzuma i dvije kreacije. Da bismo saznali o razlikama koje postoje izmeu njih,
trebamo se obratiti na opise koje u vjerskim tekstovima nalazimo po ovom pitanju.
Evo nekoliko razlika:
1) Konstantnost i promjenjivost. U ovom svijetu egzistira kretanje i promjena. Dijete postaje
djeak, pa mladi, onda sazrijeva i dospijeva u doba starosti i konano umire. U ovom svijetu
mladi stare a stari odlaze; meutim u onom svijetu nema ni starosti niti smrti. Tamo je svijet
opstanka a ovdje svijet odlaska; tamo je dom stalnog opstanka a ovdje dom nestanka i
iezavanja.
2) Potpunost i nepotpunost ivota. Druga razlika je ta da je u ovom svijetu smrt pomjeana sa
ivotom, dok je na onom svijetu sve sami ivot. Na ovom svijetu postoje neorganske i
organske tvari i svaka od njih se pretvara u drugu. Tijelo koje mi imamo i koje sada ivi,
nekad je bilo mrtvo i spadalo u neive stvari, i opet e ivot biti odstranjen od njega, i tako se
ponovo vratiti u stanje neorganskih tvari. Na onom svijetu, meutim, nema smrti; tamo je sve
sami ivot; onosvjetska Zemlja, njeni biseri i kamenice, drvee i voe, sve to tamo ima ivot;
vatra je tamo iva, osjea i aktivna je. Kur'an asni kae:
Wa inned-drel hireti lehijel hajewn.
Uistinu je jedino onaj svijet isti ivot.
Onaj svijet je ivo bie. Organi i dijelovi tijela su na onom svjetu svjesni i mogu da govore. Na
sudnjem danu e se usta zapeatiti i svaki organ e sam govoriti o djelima koja je poinio.
Tamo se jezik ne pita pa da laganjem skriva injenice. Svaki organ tamo ima sposobnost da
govori, zato e sam da opisuje djela koja je poinio.
Kur'an asni kae:
Al jawme nakhtimu ala afwhihim wa tukellimun ejdiihim wa tehedu erduluhum bima
knu jeksibn.
Danas emo na usta njihova peat staviti a govorie nam ruke njihove i svjedoiti e noge
njihove o onom to su inile.
Na jednom drugom mjestu se navodi prepirka ljudi s vlastitim organima:

102

Wa ql li duludihim lime ehidtum alejn ql entaqanallahul-lezii entaqa kulle ej'in.

I svojim koama e rei: zato svjedoite protiv nas? One e odgovoritii: govorom nas je
obdario Allah koji je svakoj stvari dao sposobnost da govori.
Da, ivot je na onom svijetu sve sami i isti ivot, bez imalo primjesa smrti; tamo nema
faktora trenja, starenja i odumiranja; onim svijetom dominira vjenost.
3) Sjetva i ubiranje. Trea razlika izmeu ovoga i onoga svijeta je u tome to je ovdje mjesto
sjetve a tamo mjesto ubiranja plodova. Na onom svijetu nema zaraivanja. Sve to tamo
postoji jeste produkt i posljedica, to je kao dan kada se objavljuju rezultati studentskih ispita.
Ako neki student u vrijeme kada se daje ispit zatrai da mu se da vremena da ui ili kada se
objavljuju rezultati zatrai: Sada me pitajte i ja u vam odgovoriti., na to e mu se rei da je
vrijeme ispita prolo i da je sada vrijeme ocjenjivanja. To to vjerovjesnici dozivaju: O ljudi,
prionite za dobra djela i pripremite za sebe zalihu za svoj konani dom, razlog je taj to je
vrijeme ogranieno.
Imam Ali je rekao:
Wa innel jewme amelun wa l hisbe wa gaden hisbun wa l amele.
Danas je vrijeme rada a ne obrauna dok e sutra biti vrijeme obrauna a ne rada.
Na jednom drugom mjestu kae:
Ibadallahi el'ane fa'mel wal elsunu mutlaqatun wal abdnu sahiihatun wal a'dh'u
ladnetun wal munqalebu fasiihun.
O robovi Boiji, trudite se sada dok su jezici slobodni i tijela zdrava, dok organi sluaju i dok
je polje za rad na raspolaganju.
Drugim rijeima, tvoje tijelo je orue za rad, zato radi s njim prije nego ti se oduzme i prije
nego se raspadne, kako bi ti bilo korisno. A poto rok proe i poto, po Boijoj odredbi, dua
pone da se odvaja od tijela, tada e sve biti gotovo; koliko god da bude dozivao: vratite me
da uinim koje dobro djelo., jedini odgovor koji e uti bie: nije mogue. Ako bi bilo
mogue da se nedozrelo voe koje je otpalo s drveta ponovo vrati na drvo i postane dio
drveta, da bi na kraju sazrelo i postalo sladak plod, onda je i povratak na ovaj svijet mogu,
meutim zakon kreacije je neto drugo.
Kako je samo divna reenica koju je Boiji Poslanik na ovu temu izgovorio:
Ad-dunj mazra'atul hira.
Ovaj svijet je njiva onoga svijeta.
U ovom se hadisu cijeli period ljudskog postojanja usporeuje s jednom godinom, gdje se
ovaj i onaj svijet poredi s jednim od dva godinja perioda; ovaj svijet je period sjetve dok je
onaj svijet period etve.
4) Drutvena i osobna sudbina. etvrta razlika koju nalazimo izmeu ovosvjetskog i
onosvjetskog poretka je u tome da su sudbine ljudi na ovome svijetu donekle zajednike, dok
na onom svijetu svaki pojedinac ima svoju neovisnu sudbinu. Misli se na to da je ivot na

103

ovom svijetu socijalne prirode. U socijalnom ivotu dominira meusobna ovisnost i

kompaktnost; dobra djela dobroinitelja imaju uticaja u srei drugih, kao to i zla djela
zloinaca imaju uticaja na drutvo, pa upravo zbog toga postoje drutvene odgovornosti.
Pojedinci u drutvu, poput tjelesnih organa, manje vie, moraju da podnose teinu jedni
drugih; u sluaju da se neki od organa tijela poremeti i ostali organi trpe; npr. ako jetra dobro
ne radi tetu moraju da trpe i ostali tjelesni organi.
Razlog tome to se treba sprijeiti injenje grijeha, jeste upravo zajedniki ivot pripadnika
drutva. Boiji Poslanik je uticaj grijeha kojega poini pojedinac na drutvo objasnio kroz
jednu priu o grupi putnika koji su putovali brodom kad je jedan od njih, na mjestu gdje je
sjedio, poeo da bui rupu. Mislei da je to njegova privatna stvar, ostali putnici nisu nita
reagovali i tako se brod potopio; ali da su ga sprijeili i zabranili mu da ini to to je inio i
sami sebe bi spasili a i samog prekrioca.
Suho i sirovo na ovom svijetu zajedno sagorjeva, ili se zajedno uva od gorenja. U
zajednikom drutvenom ivotu ljudi, postoje i dobroinitelji i zloinci; nekad zloinci koriste
plod rada dobroinitelja, a nevini ljudi nekad trpe grijehe grenika.
Onaj svijet, meutim, nije takav. Tamo nije mogue da neko uestvuje u plodovima rada
drugoga, niti pak da trpi grijehe neke druge osobe. Onaj svijet je dom razdvajanja izmeu
dobra i zla; on razdvaja neiste od istih. Tamo e grenici biti prozvani rijeima:
wamtaz-l-jewme ejjuhal mudrimuun.
i odvojite se danas o grenici.
Tamo e otac biti odvojen od sina a sin od oca, svako e dobiti nadoknadu svoga djela:
Wa la teziru wziretun wizre ukhra.
Niko nee nositi tovar drugoga.
Ova razlika se pojavila zbog toga to je onaj svijet isti aktualitet, dok je ovaj svjet promjene i
kretanja, tj. svijet pomjeanosti potencije i aktuelnosti. isti aktualiteti ne potpadaju pod
uticaj jedni drugih; jedni s drugima se ne komponiraju, dok nepotpuni aktualiteti primaju
uticaj i mogu se komponovati. Stoga, na ovome svijetu nastaje drutvo kao neka vrsta
kompozicije i jedinstva ljudi, dok na onom svijetu drutvo nema smisla. Na ovom svijetu
postoji uzajamni postepeni uticaj, te akcija i reakcija, dok toga na onom svijetu nema; ako se
neko na ovom svijetu drui s dobroiniteljima od njih poprima dobrostivost a ako se drui s
loima zaluta. Rumi u vezi s ovim kae:
Stazom se tajnom od grudi do grudi,
stalno prenose dobre i loe udi
Firdowsi, takoe, veli:
Pored amber prodavca kad proe,
sav se amberom uzmirie.
A kada proe pored ugljara,
od njega dobije samo crnila.

104

Meutim, blizina dobrih ili loih na onome svijetu uope ne utjee na ovjeka niti ta u njemu
mjenja, pa makar i dovijeka da ostane s dobroiniteljima odnsno zloincima; tamo blizina
nema nikakvog efekta i nita ninato ne utjee. Tamo se dobrostivost i zloba ne prenosi iz
jednih grudi u druge. Tamo se ne moe poprimiti miomiris prolazei pored prodavca ambera
niti se moe uprljati pored ugljara. Tamo ne postoji nikakva razmjena, ni prirodna niti
ugovorena; razmjena i kupoprodaja su specifinosti ovoga svijeta.
Naravno, to to kaemo da ivot na onome svijetu nije socijalan, ne znai da tamo svako ivi
sam za sebe i da nikog sem sebe ne vidi, te da nema nita ni s kim; misli se na to da tamo ne
postoje meusobna utjecanja, ovisnosti, pomaganja i protivnosti, davanja i uzimanja
duhovnih i moralnih karakteristika koja na ovom svijetu postoje i usljed kojih se uozbiljuje
ovosvjetsko drutvo, tj. stvarna kompozicija pojedinaca usljed koje su sudbine povezane,
nita od toga na onom svijetu nema. A inae, kako u rajskim vrtovima tako i u paklenim
provalijama, postoji zajednica i zajedniki ivot, s tom razlikom to zajedicom dobroinitelja
dominira bliskost ili, kako ih se u Kur'anu asnom opisuju, da kao braa sjede na divanima
okrenuti jedni prema drugima , meutim, zajednicom zloinaca i loih vlada odvratnost,
meusobna odbojnost i psovanje.

Veza izmeu dva svijeta

S obzirom na ranije izlaganje iz kojeg smo stekli uvid u razlike izmeu ovosvjetskog i
onosvjetskog sistema, sada treba da vidimo ta povezuje ova dva svijeta?
Nema sumnje da izmeu ovoga i onoga svijeta postoji veza i to veoma snana. Toliko je jaka
da lii na vezu izmeu dvije polovine ivota i dva godinja doba; jedno je doba sjetve a drugo
etve; ta vie, jedno je u osnovi sjeme a drugo njegov plod. Raj i pakao nastaju upravo ovdje.
U jednom predanju stoji:
Dennet je najprije prazna pustinja bez usjeva i plodova, pa se onda ispuni zelenilom i
drveem nastalim usljed slave i hvale Bogu, i svjedoenjem Njegove jednoe, te svjedoenjem
da je On najvei i da nema snage niti moi osim u Njega; to drvee je ovdje rije a tamo je
djelo.
U jednoj drugoj predaji se prenosi da je Boiji Poslanik rekao:
U noi mi'rada sam uao u Dennet. Naao sam meleke gdje su zauzeti gradnjom; nekad
stavljaju blok od zlata, nekad od srebra a nekada nita ne stavljaju. Upitao sam ih: Zato
nekada radite a nekada ne? Oni su mi odgovorili: ekamo da nam doe graevinski
materijal. Upitao sam: ta je taj graevinski materijal kojega oekujete? Oni su mi rekli:
To je sjeanje vjernika koje na donjem svijetu ini i izgovara: Slava Allahu i svaka hvala
Allahu, nema drugog boga osim Njega i Allah je najvei. Kad god on ovo kae mi gradimo, a
kad prestane i mi prestanemo.
U drugom predanju stoji da je Boiji Poslanik rekao:

105

Tko god kae: slava Bogu, Bog mu u dennetu zasadi jedno drvo, a ko kae da sva hvala
pripada Bogu, On mu u dennetu zasadi drvo; ko kae: samo je jedan Bog i nema drugoga,
Bog mu u dennetu zasadi drvo; ko kae da je Bog najvei, On mu u dennetu zasadi drvo.
Jedan od kurejevia ree: Onda to znai da mi u dennetu imamo puno drvea. Poslanik
mu je na to rekao: Tano, samo pazite da na njih vatru ne poaljete pa ih spalite, na osnovu
rijei Uzvienog i Velianstvenog tamo gdje kae: O vi koji vjerujete! Bogu i poslaniku
Njegovu se pokoravajte i svoja djela ne kvarite.
Dakle, isto onako kako svojim dobrim djelima proizvodite dennetsko drvee na onom
svijetu, tako isto je mogue da svojim loim djelima dehennemsku vatru rasplamsate pa
njome unitite svoja dobra djela.
Prenosi se da je Poslanik, takoe, rekao:
Zavist vjeru zaista izjeda, ba kao to vatra izjeda glavnje.
Prema tome pakao je, kao i raj, prazna pustinja; vatra i patnje su zapravo utjelovljenje upravo
onih grijeha koje je ovjek poslao; zmija, akrep, kljuala voda i paklene zekumske pomije
nastaju od neistoa i podlosti, ba kao to rajske ljepote i vjene blagodati u njemu nastaju od
samouzdranja i dobrih djela. Bog o paklenicima kae:
Ul'ike lehum azbun min ridzin eliim.
Oni su ti kojima pripada kazna od bolne poganosti njihove.

Tri tipa kazne

Dvije prole rasprave, u kojima smo razmotrili razlike izmeu dva svijeta i vezu izmeu
dva svijeta, predstavljaju uvod u ovu raspravu u kojoj emo razmotriti vrste kazni. Ovdje
elimo dokazati da se kazne na onome svijetu, po svojoj naravi, razlikuju od ovosvjetskih
kazni. Odgovor na primjedbu o neusklaenosti izmeu grijeha i kazne, ovisi o shvaanju ove
razlike.
Postoje tri vrste kazni:
1) Ugovorene (opomena i pouka).
2) Kazne koje su u prirodnoj i genetikoj vezi s grijehom (odmazde materijalnog svijeta).
3) Kazne koje su nita drugo doli utjelovljenje samoga grijeha (onosvjetske kazne).

Opomena i pouka

U prvu vrstu kazni spadaju upravo one kazne koje se u ljudskim drutvima nazivaju
kaznenim zakonima i koje ustanovljavaju vjerski ili nevjerski zakonodavci. Ove kaznene
mjere imaju dvije koristi: Jedna je spreavanje da se grijeh ponovi u budunosti, posredstvom
samog prekritelja ili drugih, i to putem straha to ga kazna proizvodi, zbog ega se ova vrsta
kazni moe nazvati opomenom. Druga je korist smirenje osobe nad kojom je uinjena

106

nepravda, i to u sluajevima kada je grijeh tipa krivinog djela i krenja prava drugih.
Osjeaj elje za osvetom je u ovjeku veoma jak. Izgleda da je u prvim periodima ljudskih
drutava bio jo jai. Ako zloinac ne bi bio kanjen putem zakona, to bi izazivalo veliki
nered u drutvu. Ovaj osjeaj i danas postoji, s tim to je u civilizovanim drutvima neto
slabiji i skriveniji. ovjek nad kojim je uinjena nepravda, zadobija jedan duevni
kompleks i, ako mu se taj kompleks ne rijei, mogue je da svjesno ili ne jednog dana
posegne za krivinim djelom. Ali kada zlikovca pred njegovim oima kazne, oslobaa se
kompleksa, kivnje i nezadovoljstva kojeg je imao u dui.
Kazneni zakoni su nuni za odgoj prestupnika i uspostavljanje reda u drutvu; nita drugo
ne moe da ih zamjeni. To to neki tvrde da umjesto kazne, prestupnike treba preodgojiti a
umjesto zatvora treba sagraditi popravni dom, jest sofistika. Odgoj i gradnja popravnog
doma je, nema sumnje, potrebna i neophodna, i naravno da ispravan odgoj umanjuje krivina
djela ba kao to je i socijalna nesreenost jedan od uzroka krivinih djela, a uspostavljanje
reda u drutvu, ekonomiji i kulturi takoe uzrok da se krivina djela smanje meutim,
nijedno od ovoga ne moe zamjeniti ono drugo. Pravilan odgoj i pravedni sistemi ne mogu
zamjeniti kaznene mjere, ba kao to ni kaznene mjere ne mogu zamjeniti ispravan odgoj i
zdrav drutveni sistem.
Ma koliko odgoj bio ispravan i drutveni sistem pravedan, pa ipak, uvijek se nae
tvrdoglavih i drskih pojedinaca koje je mogue smiriti iskljuivo putem kazni koje ponekad
moraju biti i izuzetno otre.
Jaanjem vjerovanja, ispravnim odgojem i drutvenom reformom, te unitavanjem uzroka
prestupa, mogue je uveliko smanjiti broj prekraja i krivinih djela, i naravno da se svim tim
metodama treba koristiti, ali se ne moe porei da su i kaznene mjere na svom mjestu
potrebne i da nita drugo nema njihov efekat. ovjek jo uvijek nije uspio, a moda nikada
nee ni uspjeti da putem davanja savjeta, uputa i ostalih odgojno-obrazovnih sredstava sve
ljude ispravno odgoji. A nama izgleda da dananja civilizacija i materijalni ivot budu kadri
proizvesti takvo jedno stanje u kojem zloin nikada nee biti poinjen. Ne samo da
savremena civilizacija nije smanjila zlodjela ve ih je u mnogome i uveala.
Krae koje su se u starim vremenima deavale u vidu krai ibrika, depova ili hajduenja,
danas se ine pod tisuama vrsta vela i zastora.
Na osnovu navedenih dokaza, treba priznati da je ustanovljavanje kaznenih mjera i zakona
neto neophodno i korisno za ljudska drutva. Ali je, kao to smo to i ranije napomenuli,
potrebno da oni koji ustanovljuju kaznene mjere, potuju adekvatnost kazne i prekraja.
Meutim, zanimljivo je da ova vrsta kaznenih mjera na onom svijetu nije razumna, jer tamo
nije ni spreavanje ponovnog prekraja po srijedi niti smirenje obespravljene osobe. Onaj
svijet nije mjesto akcije da bi kanjavanje ovjeka bilo u svrhu da se sprijei loe ponaanje,
niti je Bog sauvaj me Boe eljan osvete i smirenja pa hoe da se sveti da bi se oslobodio
svoga kompleksa. Takoe, nije po srijedi ni smirenje obespravljenih dua, pogotovo ako su ti
obespravljeni iz reda Bogu bliskih, iz reda manifestacija sveope boanske milosti, jer je
sasvim jasno da e i oni koji nisu na nivou Boijih prijatelja, u ovom svijetu tegobe, radi malo
vie dobra, milosti i oprosta, zanemariti svu svoju elju za osvetom.
Osim toga, sve kazne nisu u vezi s pravima ljudi, pa se i ne moe rei da je imperativ Boije
pravde zadovoljenje obespravljenih dua putem osvete nad zlikovcima. Veliki dio kazni se
tie politeizma, pretvaranja, nesluenja Bogu i sl., to predstavlja boansko pravo a ne
ljudsko pravo. U ovakvoj vrsti sluajeva, ne postoji niti jedan od dva navedena svojstva
ovosvjetskih kazni.

107

Ovosvjetske odmazde

Druga vrsta kazni su one koje su u uzrono posljedinoj vezi s prekrajem, tj. njegova
posljedica i prirodni rezultat. Ova vrsta kazni se naziva odmazda djela ili objektivni
efekat grijeha. Mnogi grijesi za sobom povlae veoma nepovoljne objektivne efekte po
onoga koji ih ini. Naprimjer, ne samo da pijanstvo proizvodi drutvene tete ve nanosi tetu
i na tijelo samog pijanice. Pijanstvo uzrokuje poremeaj nervnog sistema i oboljenja jetre.
Ovo su supstancijalne posljedice grijeha, a ne zakonske mjere. Prema tome, ne moe se
govoriti o potrebi potivanja adekvatnosti izmeu prekraja i kazne. Ako neka osoba popije
otrov i odbije savjet savjetodavca, sigurno e umrijeti. Smrt je prirodna posljedica i objektivni
efekat pijenja otrova. Takva jedna tvrdoglava osoba e umrijeti, meutim, veoma je pogreno
da se postavlja pitanje zato je taj jadnik kanjen smru, iako je inio grijeh samo pet minuta?
Ako se nekome kae da se ne baci s vrha planine, jer e u protivnom poginuti, on nema pravo
da se usprotivi pa da kae: Kakve veze ima izmeu moje tvrdoglavosti i tako teke kazne?.
Ovdje je po srijedi uzrok i posljedica. Pad s vrha planine ili pijenje otrova je uzrok a poginue
posljedica. Efekat tih uzroka je taj i ne moe biti drugi.
Pitanje adekvatnosti izmeu prekraja i kazne se tie ugovorenih kaznenih mjera, koje su s
prekrajima u jednoj zamiljenoj, a ne stvarnoj i esencijalnoj vezi. Meutim, prirodne
odmazdne su posljedica i implikacija samoga djela. Na osnovu onoga to smo u drugom
dijelu ove knjige objasnili, svaka stvar u univerzalnom sistemu uzroka i posljedica ima sebi
svojstvenu posljedicu i ni u kom sluaju nije mogue da stvarni uzrok ne povue za sobom
stvarnu posljedicu.
Kada smo imali raspravu o razlikama izmeu ovoga i onoga svijeta, rekli smo da je ovaj svijet
sezona sjetve a onaj etve. Pa ipak, neka djela rezultiraju jo na ovom svjetu tj., djela koja smo
zasadili jo ovdje sazrijevaju. Naravno, ovo ubiranje plodova naega djela je, neka vrstu
boanske kompenzacije, ali nepotpune. Precizna raunica i potpuna kompenzacija e se
izvriti na onome svijetu. Iako je ovaj svijet dom akcije, pa ipak je ponekad i dom nadoknade,
dok je onaj svijet sve sama nadoknada i rezultat minulog rada. Djela koja se tiu Boijih
stvorenja, bilo da se manifestuju u sluenju ljudima ili nanoenju tete, obino se jo na ovom
svijetu nadoknauju, bez ikakvog umanjivanja od onosvjetske nadoknade.
injenje zla roditeljima, jo na ovom svijetu je praeno kaznom, pogotovo ako je to zlo
sauvaj nas Boe ubistvo. ak i ako su roditelji grenici ili nevjernici, pa ipak, injenje zla
prema njima nee biti bez reakcije.
Muntesir Abbasi je ubio svoga oca Mutewekkila i nedugo zatim i sam bio ubijen. Mutewekkil
je bio jedan veoma pokvaren i zao ovjek; on je na svojim zabavama i sjelima ismijavao
hazreti Alija i sricao pjesme u kojima ga je klevetao. Kau da je Muntesir, kad je uo kako on
grdi hazreti Fatimu, jednog uenjaka upitao ta mu je kazna za to? Ovaj mu je na to
odgovorio da ga je obavezno ubiti i dodao: Ali znaj da e svako onaj ko ubije oca kratko
ivjeti. Muntesir mu je na to rekao: Ja se ne bojim da mi se ivot skrati u pokornosti Bogu.
Muntesir je ubio oca i nakon njega nije ostao iv vie od sedam mjeseci.
O reakcijama na dobroinstvo i sluenje ljudima jo na ovom svijetu hazreti Alija kae:
L juzahhidenneke fiil ma'rfi men l jekuruhu leke, fe qad jekuruke alejhi men la

108

jestemti'u bi ej'in minhu wa qad tudriku min ukri kirin ekthere mimma adh'ehu-lkfiru, wallahu juhibbul muhsiniin.
Ne dozvoli da te odvrati od injenja dobra onaj ko ti na njemu ne zahvaljuje, jer je mogue da
ti bude zahvalan onaj kome nikakvo dobro nisi uinio; nekad od zahvalnosti zahvalnika
dobije vie od onoga to je nezahvalnik i nevjernik zanemario i upropastio, a Bog voli one
koji ine dobra djela.
U svakom sluaju, univerzum je takav da e te nagraditi pa makar i odakle se nikad nisi ni
nadao.
O akciji i reakciji Rumi veli:
Ovaj svijet je proplanak, a nae djelo jek,
znaj da e do nas stii od planine odjek.
Jedan drugi pjesnik kae:
Ova su mi dva oka u prolazu vidjela
kako je ptiica jedna mrava pojela
Jo ni kljun nije obrisala od svoga ulova
a vidio sam kako je pojede jedna ptiurina
Ako zlo uini pripremi se za tetu
jer je zakon prirode da donese odmazdu
Naravno, ne treba misliti da je svaka teta i nesrea koja se desi pojedincu ili grupi, obavezno
odmazda za njihova djela, jer ovosvjetske nevolje imaju i svoje druge razloge; ono u to mi
vjerujemo jeste da na ovom svijetu, u principu, postoje i odmazde za djela.

Onosvjetska patnja

Onosvjetske nadoknade imaju jednu jau i genetiku vezu s grijesima. Relacija izmeu djela i
njegove kompenzacije na onome svijetu nije kao ona prva vrsta relacije tj. ugovorena, niti kao
ona druga tj. uzrono posljedina, ve je na jo viem stepenu povezanosti. Tu dominira
odnos identinosti i sjedinjenosti; tj. ono to se na onom svijetu daje dobroiniteljima kao
nagrada, odnosno zloincima kao kazna, predstavlja utjelovljenje samoga njihovog djela.
Kur'an asni kae:
Jewme tedidu kullu nefsin ma 'amilet min khajrin muhdaran we ma amilet min s'in
teweddu lew enne bejneha we bejnehu emedan ba'iid.
Onoga dana kada ovjek pred sobom nae dobro djelo koje je uradio i ravo djelo koje je
poinio poeljee da se izmeu njih i njega nalazi razdaljina velika.
Na drugom mjestu kae:

109

We weded m 'amil hdiran we l jezlimu rabbuke ehad.

I pred sobom e nai ono to su inili, a Gospodar tvoj nikome zlo ne ini.
U jednom ajetu stoji:
Jewme'izin jesdurun-nasu etatan lijurew a'mlehum fe men ja'mel mithkale zerretin
khajran jereh we men ja'mel mithkle zerretin erran jereh.
Tog Dana ljudi e se odvojeno pojaviti da im se pokau djela njihova; onaj ko bude uradio
koliko trun dobra vidjee ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla vidjee ga.
U ajetu koji je po miljenju nekih komentatora posljednji ajet Objave, kazano je:
Wet-taquu jewman turda'ne fihi ilal-lahi thumme tuweff kullu nefsin ma kesebet we
hum la juzlamn.
I uvajte se Dana kad ete se svi Allahu vratiti kad e se svakome ono to je zasluio vjerno
isplatiti i nikome nepravda nee biti uinjena.
O iskoritavanju sirotinjskog imetka, u Kur'anu asnome se kae:
Innel-leziine je'kulne amwlel jetm innem je'kulne fii butunihim nr we sejaslewne
sa'iira.
Oni koji bespravno jedu imovinu siroadi, oni uistinu u svoje utrobe unose vatru i ubrzo e
dospjeti u oganj...
Dakle, jesti sirotinjsku imovinu je, prema Kur'anu, isto to i jesti vatru, s tim to oni koji to
ine ne osjeaju ta rade, jer se nalaze u svijetu koji im ograniava spoznaju, ali im izau iz
okvira ovoga svijeta shvatit e da su zapravo u vatri.
Kur'an asni ovako savjetuje vjernike:
J ejjuhalleziine menuu ittequllahe wel tenzur nefsun ma qaddemet li gadin vet tequllah.
O vi koji vjerujete, Allaha se uvajte, i neka svako gleda ta je za sutra pripremio i Allaha se
uvajte...
Zanimljiva je direktnost i odmjerenost ovog ajeta; u imperativnom vidu kae da svako treba
gledati ta je za sutra pripremio. Radi se o pripremanju budunosti, tj. iste one stvari koje
danas aljete, sutra ete pred sobom nai, zato treba dobro da pazite ta u svoju budunost
aljete.
U ovom asnom ajetu se dva puta spominje sintagma uvajte se Allaha, a izmeu se nalazi
samo jedna kratka reenica: i neka svako gleda ta je za sutra pripremio. U asnom Kur'anu
moda nema slinog primjera u kome se ovako, dva puta uzastopno, ovjeku nareuje da se
uva.
Kur'an asni nadalje kae:
Kad Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone
kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje ivotinje saberu, i kada se mora zapale, i kada se

110

due s tijelima spare, i kada iva sahranjena djevojica bude upitana zbog kakve krivice je
umorena, i kada se listovi razdijele, i kada se nebo ukloni, i kada se dehennem raspali, i
kada se dennet priblii svako e saznati ono to je pripremio.
Dakle, ono to se s ovjekom zbiva na onome svijetu, bilo da ue u raj ili u pakao, sve su to
stvari koje je on sam pripremio, samo to te stvari na ovome svijetu ne poznaje, ve e ih na
onom svjetu upoznati. Ovo predstavlja rezime mnogih kur'anskih ajeta u kojima se govori da
e nas Bog na Sudnjem danu izvjestiti o onome to smo inili. Drugim rijeima, mi sada ne
znamo ta su nai stvarni uinci, to emo saznati nakon ponovnog proivljenja.
Reci: Smrt od koje bjeite, zaista e vas snai, zatim ete Onome koji poznaje i vidljivi i
nevidljivi svijet, vraeni biti i On e vas o onome to ste radili obavjestiti.
Onosvjetske kazne su, ustvari, utjelovljena ljudskih djela. Tamonje blagodati i patnje su nita
drugo doli ovdanja dobra odnosno zla djela koja e se nai utjelovljena, poto se zastori
sklone; itanje Kur'ana e se nai kao bie veoma lijepog izgleda s kojim e ovjek da ivi;
ogovaranje i muenje naroda e se utjeloviti u lajanje paklenih kerova.
Drugim rijeima, naa djela imaju jedan ovosvjetski ili materijalni izgled koji je prolazan i
privremen, kao to je lik kojega mi proizvodimo u vidu govora ili nekog djela, a sa druge
strane imaju i jedan nebeski i astralni izgled koji je neunitiv i koji je poput naeg
nerazdvojnog poroda. Naa djela koja imaju onaj nebeski i okultni izgled ostaju i jedog dana
emo se nai zajedo s njima i suoiti se s istim onim izgledom koji imaju; ako su to lijepi i
ugodni likovi onda e nam biti blagodat a ako su runi i odvratni onda e nam biti pakao.
Jedan od drugova Boijeg Poslanika, po imenu Qajs ibn Asim, kae da je jednog dana s
grupom prijatelja iz plemena Beni Temim doao Poslaniku i rekao mu:
ivimo u pustinji i imamo malo prilike da se okoristimo vaim prisustvom, zato nas
posavjetujte.
Boiji Poslanik mu je na to, izmeu ostalih, rekao i ovaj koristan savjet:
Znaj da e imati susjeda koji e ti biti nerazdvojan; s tobom e da bude pohranjen i dok si ti
mrtav on e biti iv. Ako tvoj susjed bude astan, poastit e te, a ako ne, bacit e te u nevolje.
Na kraju e taj susjed, zajedno s tobom, biti izveden na scenu onoga svijeta i ti e biti
odgovoran za nj'. Zato pazi koga uzima za prisna prijatelja, jer ako je dobar onda e biti
kapital tvoga dobra, u protivnom e biti razlog tvoje strave i uasa. Taj susjed i taj prisni
prijatelj je tvoje djelo i tvoje ponaanje.
U jedom predanju stoji:
Innema hije a'mlukum ruddet ilejkum.
Kazne koje e vas snalaziti nisu nita drugo doli vaa djela koja vam se vraaju.
Bravo Sdiju, kako je samo divno spjevao:
Svakog trena se od ivota po dah oduzime
kad malo bolje pogledam, nesta mi vrijeme

111

O ti koji si pedesetu prevalio a jo u snovima

pazi da ugrabi bar ovih nekoliko dana
Sramota za onoga koji je otputovao a nita nije uradio
trube se polaska oglasile a on svoj tovar nije pripremio
ivot je poput snijega spram sunca julskoga
jo malo ostalo a hadija zaokupljen nadama
Tko god je doao po neto novo bi sagradio
potom bi otiao i svoju zgradu drugom prepustio
Spisak namirnica u svoj grob jo sada poalji
niko ti ih poslije nee slati, unaprijed ih alji
Svako onaj koji usjev svoj pojede u klasju
u vrijeme etve mu valja prebirat slamu
O ti koji praznih ruku poe do trita
bojim se da se vrati s praznim cekerima

Ukratko

Odgovor na primjedbu adekvatnosti grijeha i kazne se moe ukratko izloiti tako da

kaemo da je potivanje adekvatnosti pitanje koje se moe postaviti na nivou drutvenih i
ugovorenih kaznenih mjera. Naravno da u ovakvim vrstama kazni, zakonodavac treba da
uzme u obzir adekvatnost prekraja i kazne, meutim, kada se radi o kaznama koje su u
vrstoj genetikoj vezi s djelom tj. kada su njegova stvarna i realna posljedica ili kada se radi
o kaznama koje su u odnosu identinosti i sjedinjenosti s grijehom, tj. kaznama koje su,
ustvari, samo djelo, tu vie ne ostaje mjesta da se raspravlja o adekvatnosti ili neadekvatnosti.
Kada Bertrand Rasel kae: Kako je mogue da ima takvog jednog Boga koji nas spram
veoma malih grijeha kanjava veoma velikim kaznama., ne shvaa da odnos izmeu ovoga i
onoga svijeta nije poput drutvenih i ugovorenih odnosa.
Osobe kao to je Rasel su vrlo daleko od islamskih uenja i injenica, a ne znaju ni osnove
teologije. Rasel i njemu slini poznaju samo kranski svijet i sasvim neznatno su upueni u
islamsku mudrost i gnozu. U oima onoga koji bar malo poznaje islamsku doktrinu, Rasel se
u filozofiji u njenom islamskom i orjentalnom smislu ne moe ubrojati ni meu prvaie.
Islam je u svome okrilju odgajao tako velike linosti koje su se jo na ovome svijetu
upoznavale sa onosvjetskim zbiljama, i dotaknuli se istina koje su nepojmljive za Rasela i
njemu sline.
Uenici kur'anske kole su dobro upoznati s injenicom da je onosvjetska kazna upravo isto
to i ovosvjetsko djelo, a ne neto drugo. Delaluddin Rumi ima nekoliko strofa koje

112

objanjavaju ovu istinu pa je umjesno da ih ovdje navedemo, on kae:

O ti koji razdire koe Jusf
vuk e se dii iz tog tekog sna
Zle naravi e tvoje u vukove da se pretvore
u srdbi ljutoj e da razdiru organe tvoje
Svakog dana ima da oblai ono to plete
a svake godine da se hrani onim to sije
Ako te trn umorio, sam si ga posijao
a i svilu ako si dobio sam si je ispreo
Ako ti od ruke na tijelu obespravljenog rana ostane
ta rana se u drvo pretvori na kojem zekkm nikne
Te tvoje rijei e poput zmije i akrepa
zmija i akrep postati i stezati te oko grla
*
Lik niskog i pohlepnog leinara
postaje svinja na Dan proivljenja
Smrad organa e se irti oko poronika
a pijanicama zaudarati smrad iz usta
Skriveni se smrad koji je do srca dospjevao
na Dan proivljenja sasvim objelodanio
Zeleni je vonjak i ruinjak bie ovjeka
zato pazi na nj' ako je u tebi priroda ljudska
Ako su isti u ovjeka spoljanjost i nutrina
nema sumnje da e stii do spasenja
U biu naem na tisue vukova i svinja
ispravnog i krivog, dobra i zla ima
ovjek se mjeri po naravi koja nad njim dominira
jer se tvar s vie zlata od bakra, zlatom smatra
Narav koja ti biem cijelim preovladava
tvoj e izgled initi na Dan proivljenja

113

Svaka ast Kur'anu i njegovim uenicima. Da nije bilo Kur'ana ne bi bilo ni Rumija, Hafiza,
Attara, Sdija i njima slinih. Talentovanost iranska je uspjela da se rascvjeta s dolaskom
islama i dovoljan ponos za Iran je taj da je uspio islamska uenja shvatiti bolje od bilo kog
drugog naroda. Na govor emo zavriti Sdijevim lijepim savjetima.
Datule se ne ubiru s ovog trna to smo posijali
niti svila plete od ove vune koju smo ispreli
Ploa naih grijeha nije prekriena crtom izvinjenja
niti dobra djela napisana pored velikih grijeha
Starost mladosti doe kao no danu
no pade i dan svanu, a mi jednako u snu
udno bi bilo da nas u Drugom danu ko zatiti i pomogne
kad naa ruka danas nit' koga titi niti pomae
Ako se gospodin za nas ne zauzme na Dan suda
na frizera se nemamo ta ljutit, jer nam je pojava runa
DIO OSMI
Posredovanje (ef'at)
Jedno od pitanja o kojima treba raspravljati u okvitu teme o Boijoj pravdi jeste pitanje o
posredovanju kod Boga ili pitanje efta. O posredovanju postoje brojni dijalozi, a pogotovo
su rasprave o ovom pitanju uestale s pojavom vehabijskog pokreta. Vehabizam se pripisuje
Muhammedu ibn Abdul Vehabu i trenutno se smatra zvaninim mezhebom saudijskih vlasti.
To je jedan pravac u islamu koji veoma povrno brani monoteizam u bogosluenju i upravo
zbog toga porie mnoge vrlo precizne i uzviene islamske doktrine. Monoteizam kojega
vehabije promiu je, kao uostalom i monoteizam e'arija, u suprotnosti s mnogim islamskim
principima.

Problem i prigovor

Ono to se moe uzeti kao prigovor na vjeru u posredovanje, sastoji se u slijedeim

stavovima:
1)
Vjera u posredovanje kosi se s bogoslunim monoteizmom [at-tawhiid fil-ibde] tj.
predstavlja neku vrstu politeizma. Ovo je upravo ona primjedba koju iznose vehabije i neki
simpatizeri vehabizma meu iijama.[1]
2)
Posredovanje kod Boga kosi se ne samo s bogoslunim monoteizmom ve se
protivi i bitnom monoteizmu [at-tawhiid az-ztii], jer je neposredna implikacija takvog
vjerovanja da saaljenje i samilost posrednika budu vei od onih Boijih, zato to se
pretpostavlja da bi grenik bio kanjen da nije zagovornika.

114

3)
Vjera u posredovanje ohrabruje due sklone grijehu, ta vie, to ih jo bodri na
grijeh.
4)
Kur'an asni posrednitvo dri nevaljalim. Dan suda se u Kur'anu ovako opisuje: To je
dan kada niko ni za koga nee moi nita uiniti, kada se niiji zagovor nee prihvatiti.[2]
5)
Vjera u posredovanje kosi se s principom ustanovljenim u Kur'anu asnom, po kojem
se smatra da je srea svake osobe ovisna o zaslugama nje same: ...ovjeku pripada samo ono
to sam uradi...[3]
6) Nezaobilazna implikacija ispravnosti vjere u posredovanje jeste vjera u mogunost Boijeg
''potpadanja pod uticaj'' zagovornika te da se time moe promijeniti Boija srdba u milost.
Meutim, Bog ne potpada pod uticaj i nita ne moe promijeniti Njegova stanja
promjenjivost se protivi boanskoj bitnoj nunosti.
7)
Posrednitvo je neka vrsta vjere u podvajanje i mogunost izuzimanja iz opeg zakona
pravde, meutim, u sistemu boanske vlasti nepravda ne postoji. Drugim rijeima,
posrednitvo je izuzetak iz opih Boijih zakona koji su neizuzimljivi i nepromjenjivi: ...u
Boijim zakonima ti nikad nee nai promjene.[4]
Ovo su primjedbe koje vjeru u posredovanje povezuju s Boijom pravdom, te je upravo zbog
toga pitanje posrednitva jedna od naih rasprava u ovoj knjizi.
U objanjenju primjedbe treba rei da je sasvim jasno da posredovanje kod Boga ne moe
obuhvatiti sve poinioce grijeha, jer u tom sluaju vie ni zakon ne bi imao smisla niti
posrednitvo. Priroda posrednitva implicira izuzimanje i podvajanje, i upravo odatle dolazi
zamjerka tj. kako je mogue da se grenici dijele u dvije skupine: jedni koji se spaavaju kazne
i to zbog toga to imaju ''vezu'', a drugi bivaju kanjeni zbog toga to je nemaju?
Drutva u kojima se zakoni skrnave korupcijom smatramo iskvarenim, nazadnim i
nepravednim te se stoga pitamo kako je mogue da u sistemu boanske vlasti vjerujemo da
postoji takvo ta. Jasno je da u drutvima koja su pogoena korupcijom nema pravde.

Slabost zakona

Kad u nekom drutvu zavlada uticaj tri inioca: novca, veze i sile, to je pokazatelj
nemoi i slabosti zakona. Kad je zakon slab, ne moe kontrolisati jake ve se ispoljava samo
na slabima. Slab zakon u klopku hvata samo nejake prekritelje i nesposoban je da sputa
velike grenike.
Boije odredbe se u Kur'anu predstavljaju snanim i neopozivim zakonima koji opovrgavaju
svaki uticaj novca, veze i sile na boanskom sudu pravde. U Kur'anu se novac
spominje leksikom adl (od korjena udl u znaenju zastranjenja, jer kad se daje kao mito
izaziva zastranjenje od prava; ili je iz korjena adl u znaenju otkupa i protuvrjednosti), a
''veza'' se spominje leksikom ef'at, u znaenju zagovaranja ili posredovanja, dok se sila
spominje rijeju nusret u znaenju pomoi. U etrdeset i osmom ajetu sure El-Baqara ovako
itamo:
Wettequu jewman l tedzii nefsun 'an nefsin ej'an we l juqbalu minha ef'atun we l ju'khazu
minha adlun we la hum junsarn.

115

I uvajte se dana kada niko ni za koga nee moi nita uiniti, kada se niiji zagovor nee prihvatiti,
kada se ni od koga otkup nee primiti i kada im niko nee u pomo pritei.
Sistem drugog svijeta nije poput vjetakog drutvenog sistema u kojem ovjek, da bi
izbjegao zakon, ponekad pribjegava vezi i potkupljivanju pa poziva svoje poznanike i roake
u pomo, kako bi ga zatitili zakonskih mjera.
U poetku je islama zakon u muslimanskom drutvu bio vrlo jak; pozivao je na odgovornost i
najblie roake i poznanike odgovornih u vlasti. Kad je hazreti Alija, neka je mir na njega,
saznao da mu je kerka iz dravne blagajne muslimana posudila ogrlicu i to pod
garancijom i koristila je na blagdan, vrlo strogo ju je ukorio a zatim rekao:
Da je nisi uzela kao garantovanu posudbu, prste bih ti odsjekao.[5]
On, takoer, svome amidiu, uenom pomagau Ibn Abbasu, kada je napravio jedan
prekraj, pie pismo u kojem ga estoko kritikuje sljedeim rijeima:
Ako se ne okani svoje nepravednosti, ja u ti presuditi svojom sabljom kojom nikoga nisam
udario a da nije uao u pakao.
TPotom, da bi stavio do znanja da njegova pravednost ne izuzima nikoga kae:
Tako mi Boga! Da su Hasan i Husein poinili ovaj prekraj ne bi im popustio.[6]
Rije je o poecima islama i izvritelj zakona je Zapovjednik vjernika te se prema tome
nemamo emu uditi. Da bismo saznali do kog uspona je dospio aparat vlasti kojega je
pokrenuo Boiji Poslanik, mir neka je na njega, i koje linosti je privodio pred sud pravde,
obratimo panju na sljedee predanje:
'Amru 'Aas je bio Omerov namjesnik u Egiptu. Jednoga dana njegov je sin oamario nekog
od graana. Ovaj je otiao do namjesnika i poalio mu se. Meutim 'Amru 'Aas nije
reagovao. Taj vrijedni graanin je onda krenuo prema Medini i poto je doao Omeru,
ispriao mu je to se desilo. Omer je odmah pozvao 'Amru 'Aasa i njegovog sina da im sudi.
U ovom sudskom procesu je od Omera prenesena jedna historijska reenica. Obraajui se
'Amru 'Aasu i njegovom sinu, on je rekao:
Met ista'bedtumu-n-nase we qad weledethum ummehtuhum ahrr. Od kad ste to
ljude poeli smatrati svojim robovima, kad su ih majke njihove rodile slobodnima.
Potom je naredio da se izvri odmazda.
Omer je i sa svojim sinom isto ovako postupio; kad je postalo jasno da mu je sin pio alkohol,
kaznio ga je kaznom koja je za to predviena u vjerozakonu.
Ovo su primjeri pravde kojoj je Boiji Poslanik poduio muslimane i koju oni jo nisu bili
zaboravili, drugim rijeima, to je bio toak kojeg je Boiji Poslanik pokrenuo i koji se dugo
vremena okretao, manje vie istom onom prvobitnom brzinom.

Vrste posrednitva

116

injenica je da postoji vie vrsta posredovanja. Neka od njih su neispravna i nepravedna i u

boanskom sistemu ih nema, dok su neka ispravna i pravedna i ima ih. Pogreno
posredovanje remeti zakon i protivi mu se, dok je ispravno, njegov uvar i osnaitelj.
Neispravno posredovanje deava se onda kada neko putem ''veze'' eli da izjalovi zakon. Na
osnovu takvog zamiljanja o posredovanju, prekritelj ide nautrb volje zakonodavca i svrhe
zakona, da bi putem korupcije zavladao voljom zakona i njegovom svrhom. Ovakva vrsta
posrednitva je na Ovom svijetu nepravda, a na onom je neto nemogue. Zamjereke koje se
upuuju na posrednitvo upuuju se upravo na ovu vrstu posrednitva i upravo je ova vrsta
ona koju asni Kur'an negira.
Ispravno posredovanje jeste jedna druga vrsta posrednitva u kojem nema ni izuzimanja niti
podvajanja, niti osporavanja zakona, niti je pak njegova implikacija premo nad
zakonodavcem. Ova vrsta posrednitva se u asnom Kur'anu izriitio afirmie. Ispravnog
posrednitva takoer ima vie vrsta, o kojima emo u daljnjem tekstu opirnije govoriti.

Opovrgnue zakona

Neispravna vrsta posredovanja koja se negira i odbacuje, kako racionalnim tako i

tradicionalnim dokazima, sastoji se u tome da grenik moe upotrijebiti neko sredstvo koje je
u stanju onesposobiti Boiji zakon, upravo onako kako se to deava u vezama primitivnih
ljudskih drutava.
Veliki dio obinog svijeta misli da je posreditvo vjerovjesnika i imama ovakvog tipa, misle
da su asni Poslanik, Zapovjednik vjernika, hazreti Fatima, isti imami, a pogotovo imam
Husein, tako uticajni u sistemu boanske vlasti da mogu da mijenjaju Boiju volju i opovrgnu
Njegov zakon.
Predislamski arapi su o idolilma koje su drali boanstvima, imali upravo takvu zamisao; oni
su govorili da je in stvaranja iskljuivo u boijim rukama i niko u tome nije Bogu sauesnik,
ali su mu idoli sauesnici u upravljanju i vladanju svijetom. Politeizam predislamskih Arapa
nije bio u stvoriteljstvu ve u vladanju.
Znamo da meu ljudima ima onih koji osnivaju neku organizaciju, a njenu upravu
preputaju drugima ili dopuste i drugima da budu uesnici u njenom upravljanju. Vjerovanje
politeista o Bogu, svijetu i upravljanju svijetom imalo je sline predodbe. Kur'an asni se
estoko protivi ovome i u vie navrata daje do znanja da Bog nema ortaka ni u stvaranju ni u
upravljanju. On sam je izvoditelj svijeta u postojanje, a i Njegov upravitelj; vlast i carstvo
univerzuma pripada isljuivo Njemu i samo je on Gospodar svih svjetova.
S obzirom na injenicu da su politeisti smatrali kako je vlast nad univerzumom podijeljena
izmeu Boga i drugih, nisu se smatrali obaveznim da porade na stjecanju zadovoljstva i
blagonaklonosti Jednoga Boga Allaha. Umjesto toga govorili su: u zamjenu za rtve i
obrede koje vrimo pred idolima, moemo stei zadovoljstvo drugih gospodara pa makar
to bilo i protivno zadovoljstvu Allaha, a ako njihovo zadovoljstvo steknemo oni sami e
nam srediti odnos sa Allahom.
Ako i meu muslimanima ima nekih koji vjeruju da pored Boijeg sistema vlasti postoji i
neki drugi, njemu oprean, to onda nije nita drugo doli politeizam. Ako neko misli da se do

117

Boijeg zadovoljstva moe doi jednim, a do zadovoljstva npr. imama Huseina drugim
putim, te da svaki od ova dva puta moe neovisno da obezbijedi sreu za ovjeka, taj je
daleko odlutao s pravoga puta. Takvo mialjenje kae da e Bog biti zadovoljan sa nama ako
inimo obaveze kao to je molitva, post, hodoae, trud, ienje imovine, pravinost,
ispravnost, sluenje ljudima, dobroinstvo roditeljima i tome slino te naim izbjegavanjem
grijeha kao to je laganje, nepravda, ogovaranje, pijanenje i preljuba, dok se imam Husein
zadovolji time da plaemo ili se, u najmanju ruku, napravimo da plaemo za njegovim
mladim sinom Ali Akberom. Prema ovom umiljanju raunica imama Huseina je jedno a
raunica Boija neto drugo. Nakon takve podjele namee se zakljuak da je postizanje
Boijeg zadovoljstva neto vemo teko, jer iziskuje mnoga djela kako bi se udovoljilo
Gospodaru, dok je postizanje zadovoljstva imama Huseina neto vrlo jednostavno! Nakon to
se postigne zadovoljstvo imama Huseina on sam e se za nas zaloiti, jer ima uticaja u Boijoj
vlasti, a to to nismo obavljali molitve, to nismo postili, hodoasatili, trudili se i dijelili na
Boijem putu, to sve e biti poravnato i grijesi e nestati kao da ih neko otpuhne!
Ne samo da je ovakva vizija o posredovanju kriva i neispravna ve predstavalja politeizam u
vjerovanju i skrnavljenje istote i estitosti imama Huseina, iji je najvei ponos upravo
sluenje i pokoravanje Bogu ba kao to se i njegov vrijedni otac veoma srdio na gulate
koji su ga uzdizali na nivo boanstva i utjecao se Bogu Uzvienom od njihovih rijei. Imam
Husein, neka je mir na njega, nije ubijen zato da bi sauvaj nas Boe nastao jedan novi
sistem vlasti spram onog Boijeg, ili da spram vjerozakona njegovog djeda, Boijeg Poslanika,
pokae put bjega od Boijeg zakona. On se rtvovao i postao ehidom, ne zato da bi oslabio
praktine programe islama i zakon Kur'ana, nego je upravo radi molitve, ienja imovine i
ostalih islamskih propisa, zanemario ivot na Ovom svijetu i prepustio se ehadetu.
Imam Husein o svrsi i filozofiji njegovoga ustanka kae:
We inni lem akhrud eiran we l batiran we l zhliman we innema kharedtu li talabi
islhin fi ummeti deddi. Uriidu en mure bil ma'ruf we enha 'anil munker.
Ja ne ustajem iz strasti ili elje za poloajem, moj ustanak je samo zbog toga da bi napravio
reformu u umetu moga djeda. Hou da upravljam na dobro i da odvraam od zla.[7]

Ouvanje zakona

Ispravno se posrednitvo, koje podrava zakon i uva sistem te koje je dokazano putem ajeta i
brojnih predanja bilo iijskih ili sunijskih dijeli u dvije vrste i to:
1)
posredovanje vostva ili posredovanje djela,
2)
posredovanje oprosta ili posredovanje plemenitosti.
Prva vrsta jeste ono posredovanje koje obuhvata izbavljenje iz patnje i dokuenje
dobrostivosti, pa ak i uzdizanje poloaja, a druga je posredovanje koje utjee na ponitenje
patnji i pratanje grijeha i, u najboljem sluaju, moe pomoi u postizanju dobrote, ali ne
moe uzdii poloaj osobe. Za ovu vrstu posredovanja Boiji Poslanik je rekao sljedee
Iddekhartu ef'ati liehlil keb'iri min ummetii ammal muhsinn fe m alejhim min sebiil.
[8]

118

Svoje posredovanje sam ostavio za velike grenike iz moga ummeta a dobroiniteljima nema
ta da se prigovori.

Posrednitvo vostva
Da bismo objasnili ovu vrstu posredovanja, potrebno je da se prisjetimo onoga to smo
precizno razmotrili u prethodnom dijelu knjige pod naslovom Onosvjetska patnja. Tu smo
rekli da se djela koja ovjek poini na Ovome svijetu na Onome svijetu utjelovljuju i da se
tamo manifestuje njihova objektivna zbilja. Ovdje emo dodati da se na Onome svijetu
utjelovljuju ne samo djela ve i relacije. Ovosvjetski duhovni odnosi meu ljudima, na
Onom svijetu poprimaju jedan neobino lijep izgled. Kad je osoba posrednik u upuivanju
neke druge osobe na pravi put, na Onom svijetu se izmeu njih pojavi veza vostva i
slijeenja u jednom konkretnom obliku. Ovo isto vrijedi i za odvraanje od pravog puta i
slijeenje tog odvraanja.
U Kur'anu asnom se kae:
Jewme ned' kulle unsin bi immihim.[9]
Na Dan kada pozovemo sve ljude s voom njihovim...
Dakle, svako e biti proivljen sa svojim voom tj. sa istim onim koji mu je bio uzor u ivotu.
O utjelovljenju faraonovog upravljanja Kur'an kae sljedee:
Jaqdumu qawmehu jewmel qijameti fe awredehumu-nnr.[10]
Na Sudnjem danu on e svoj narod predvoditi i u vatru ih uvesti...
Budui da je faraon na Ovom svijetu bio voa zalutalih i da su ga iz njegova naroda slijedili
zalutali, na Onome svijetu bit e proivljen kao njihov voa. Faraon je posrednik i zagovornik
svoga naroda, kako na Ovom tako i na Onom svijetu; zagovornik koji ih je na Ovom svijetu
navodio na grijehe, na Onom e biti posrednik uvoenja u Dehennem. Njegovo
posredovanje u uvoenju naroda u Dehennem na Onom svijetu nije nita drugo doli
utjelovljenje njegovog posredovanja u zavoenju svoga naroda na Ovom svijetu.
Pomenuti ajet upozorava da e faraon svoj narod na Onom svijetu uvoditi u Dehennem.
Kur'an ovim ajetom aludira na utjelovljenje faraonovog uticaja u zalutalosti njegovih
sljedbenika i kae kako god ih je faraon na Ovom svijetu uveo u zabludu tako e ih i na
Onom svijetu uvesti u Dehennem ta vie, njihovo uvoenje u Dehennem na Onom
svijetu, nije nita drugo doli ista manifestacija i utjelovljenje njihovog uvoenja u zabludu na
Ovom svijetu.
Obje vrste vostva tj. i pozitivno i negativno, i na Ovom svijetu, a i na Ahiretu imaju nekoliko
podjela. Naprimjer, svi oni koji su se uputili svjetlom upute Muhammeda, a.s., na Onom
svijetu e slijediti njega, a on e biti predvodnik svih dobroinitelja, koji e na Sudnjem danu
sa sobom nositi znak zahvalnosti.
To je znaenje posrednitva po kojem je Boiji Poslanik zagovornik hazreti Alije i hazreti
Fatime, a njih dvoje zagovornici Hasana i Huseina i svaki imam zagovornik drugog imama i

119

zagovornik svojih uenika i sljedbenika. Takav poredak je na snazi. Ostali isti imami sve to
imaju od Muhammeda je.
Na osnovu takvog reda i uenjaci e da posreduju za one koje su poduavali. Nastat e jedan
povezani i razgranati niz u kojem se manje skupine prikljuuju veima, a na vrhu reda je
Boiji Poslanik Muhammed, mir neka je na njega i njegovu porodicu.
On je posrednik i Ovoga i Onoga svijeta,
na Ovom vjere a na Onom rajskih vrtova.
Ovaj svijet mu govori: Idi uputa im budi,
a Onaj svijet: Idi sjajni mjesec im budi.
I javno mu je i tajno dato zaposlenje:
Upuuj svijet Moj, da skloni im neznanje.
Dahom se njegovim obje kapije otvaraju,
na Oba svijeta se njegove molitve usliavaju.
Peat je postao zato to u dareljivosti,
niko nije kao on bio niti e biti
Stotine tisua pozdrava neka je dui njegovoj,
pozdrav njegovom dolasku i svoj djeci njegovoj
Oni njegovi prinevi sreni
od njegove su asne due i krvi
Bili oni iz Bagdada, Harija ili Reja,
iz bilo kojeg kraja su njegovoga soja
Ako sa zapada bude sunce granulo
opet je upravo sunce, a ne neto drugo
injenica da u predanjima nalazimo kako e imam Husein biti zagovornik za mnoge, razlog
nalazi u tome to je uenje imama Huseina na Ovom svijetu najvie utjecalo na oivotvorenje
vjere i upute ljudi na pravi put.
Posredovanje imama Huseina, kao to smo rekli, ne znai da on kod Boga trai neto to je u
suprotnosti s njegovom voljom. On ima dvije vrste posredovanja jedna je ona koja se sastoji
upravo u ovosvjetskim uputama na koje je ukazao ljudima i koje e se na Onom svijetu
utjeloviti, a druga je ona o kojoj emo ubrzo govoriti.
Imam Husein je zagovornik onih koji su se uputili na pravi put kroz njegovu doktrinu, a ne
onih koji su njegovu doktrinu uzeli sredstvom odvraanja s pravog puta.
Ne treba zanemariti injenicu da, isto onako kako su se neki uz pomo Kur'ana uputili na
pravi put, a neki skrenuli s njega, tako isto su se neki doktrinom imama Huseina uputili, a
neki zalutali. Zato su odgovorni sami ljudi.
Za kur'anske primjere Bog kae:

120

Judhillu bihi kethiira we jehdii bihi kethiira we m judhillu bihi illal fsiqiin. [11]
Tim On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na pravi put ukazuje; ali, u zabludi ostavlja samo velike
grenike.
Rumi je sainio jednu izvanredno lijepu sliku ovog sadraja. On kae:
Od Boga trai da se kod ovih taaka
ne spotakne i da dospije do kraja
Jer je puno onih koji se Kur'anom zavedoe,
niz ovo ue se mnogi narodi na dno stropotae.
Ali znaj, o prkosni, da ue krivo nije,
jer samom tebi uspon namjera nije.
Uz pomo ueta moe se i izvui iz bunara, a i spustiti u bunar; ovisi o nama ta odaberemo.
Kur'an i Huseinovo uenje su ueta koja su toliko vrsta da mogu ljudski rod izvui iz bunara
nesree na vrhunac sree; jedno od ovih dvaju ueta je hablun minallahi, a drugo je
hablun minenns tj. jedno je od Allaha a drugo od ljudi. Ako neko meutim
zloupotrijebi jedno od ovih dvaju boanskih ueta, krivica se ne moe pripisati uetima, ve
onima koji se nisu htjeli izbaviti i uspeti. Ova istina na Onom svijetu obistinit e se tako to e
njihovo srozavanje u Dehennem biti po naredbi Kur'ana i imm. I upravo je ovo znaenje
rijei: qasiimul denneti wen nar (djelitelj denneta i vatre). U jednom predanju kae se da je
Boiji Poslanik rekao:
Innel Kur'ane fi'un muaff' we mhilun musaddaq. [12]
Kur'an je posrednik ije posredovanje se prihvaa i ogovaratelj ije ogovaranje se potvruje.
Kur'an asni je i zagovornik vjernika i dobroinitelja na putu ka rajskim vrtovima, a i
protivnik i neprijatelj nevjernika i grenika u njihovom srljanju u Pakao; to je posrednik koji
jedne uznosi u rajske visine, a druge obara u paklene provalije.
Ova vrsta posredovanja moe se nazvati posrednitvom vostva, a moemo je nazvati i
posrednitvom djela, zato to je osnovni inilac koji je ovdje bio razlogom spasenja
odnosno propasti, upravo djelo dobroinitelja ili zloinca.
Jasno je da nijedna od zamjerki na posredovanje ne moe biti iznesena na ovu vrstu
posrednitva, a pogotovo se posrednitvo u ovom smislu ni u kom sluaju ne kosi sa
Boijom pravdom ve je potvruje.
Posrednitvo oprosta
Druga vrsta posredovanja jeste posredovanje za oprost grijeha. Na ovo znaenje posrednitva
pristizali su mnogi prigovori i kritike. Meutim, uz objanjenje koje emo, ako Bog da, u ovoj
knjizi dati, postae jasno da ne samo da nema nikakve zamjerke na nj. ve predstavlja jednu
od visoko vrijednih islamskih uenja zasnovanih na jednim posebnim osnovama, a koje
ukazuju na dalekosenost i dubinu islamskih doktrina.

121

Nadmo samilosti
Prije svega treba da obratimo panju na injenicu da u postizanju sree, pored znaajne uloge
ljudskih djela i koraka koje poduzima sam ovjek, u svijetu uvijek postoji jo jedan, takoer,
znaajan inilac tj. inilac sveobuhvatne i prioritetne samilosti Gospodara. U vjerskim
tekstovima moe se nai sljedea dova:
J men sabaqat rahmetuhu gadhabeh
O Ti ija samilost ima prednost nad srdbom.
Hafiz je u svojoj poznatoj gazeli, rekao:
Usjev zelenog neba sam vidio i srp mjeseca mladog,
pa se svoga usjeva sjetio i vremena etvenog.
Rekoh: O sreo usnula na jutarnjoj svjetlosti!
Pa ipak, ree, ne gubi nadu u prednosti
Pod pojmom prethodnosti Hafiz misli na prioritetnost Gospodareve samilosti, a mogue je
da misli i na neto o emu se govori u asnom ajetu: Innelleziine sabaqat lehum minn el-husn,
ul'ike 'anh mub'adn[13]
U svakom sluaju, nema sumnje da je u univerzumu primarna milost i srea, dok su
nevjerstva, grijesi i pojave zla neto akcidentalno i neoriginalno, a ono to je akcidentalno
uvijek se usljed milosti i u granicama mogueg, ponitava. injenica da se ljudskom rodu
ukazuju pomoi iz skrivenog svijeta, jedan je od svjedoka primata Boije milosti nad
srdbom. To to Gospodar prata grijehe i ponitava njihove implikacije, jo jedan je svjedok
preovladavanja Njegove milosti i oprosta nad srdbom i kaznom.

Princip ienja
Jedna od pojava Boije milosti u sistemu univerzuma jeste proienje. Sistem kreacija ima
odliku pranja. Vodene povrine i biljni svijet upijaju tetne gasove u zraku i tako ga
proiavaju. Da se zrak koji je zagaen izdisanjem ivih organizama i sagorijevanjem ne
proisti putem rafinerijskog sistem biljnog svijeta i vodenih povrina, zemljina atmosfera bi
za kratko vrijeme izgubila mogunost odravanja ivota, jer bi disanje u njoj bilo nemogue.
Raspadanje leeva od ivih organizama kao i raspadanje suvinih tvari koje one izluuju,
predstavlja jo jedan primjer proienja kreacija.
Jednako kako u materijalnom svijetu i zakonima prirode nailazimo na procese proiavanja,
tako i u duhovnom svijetu nalazimo pojave pranja i ienja. Ovdje spada pratanje i
ponitavanje zlih posljedica grijeha. Oprost znai pranje dua u granicama za koje su se
one pripremile od implikacija i uinaka grijeha.
Neke due toliko zastrane i izgube mogunost proienja da ih se vie niim ne moe oprati.
Takve due kao da se pretvore u samu neist. Kada se nevjerstvo i politeizam uvrijee u srcu,

122

potpuno mu unite mogunost proienja. Ovaj in nevjerstva u dui jezikom asnog

Kur'ana nazvano je zatvaranjem i zapeaenjem srca.

Princip zdravlja
Jedan od svjedoka prevladavanja Boije milosti nad srdbom u sistemu univerzuma jeste
injenica da je u njemu uvijek zdravlje originalno, a bolest neto izuzetno i sluajno. Unutar
grae svakog ivog bia krije se odbrambeni mehanizam koji odrava njegovu egzistenciju.
Postojanje bijelih krvnih zrnaca, s jednom zadivljujuom odbrambenom snagom, svjedok je
ovoj tvrdnji. Napuklost kosti, posjekotina, nedostatnost hranjivih materija, sve se to
nadoknauje unutarnjim aktivnostima ivog bia.
Prema vjerskim uenjima, svako novoroene raa se u prirodnoj vjeri:
Kullu mewldin jledu 'alal fitra hatta jekne abawhu juhawwidnihi ew junassirnihi.
Svako dijete se rodi s prirodnom vjerom, sve dok ga roditelji ne uine idovom ili kraninom.[14]
U prirodi svakog bia koje skrene sa svoje prave putanje postoji tenja da se vrati svom
prvobitnom stanju. Filozofi kau kako u svakoj prirodi koja se oskrnavi postoji elja za
povratkom u prirodno stanje; tj. u svijetu uvijek postoji sila koja tei ka ispravljanju i upravlja
ka zdravlju i dobroti. Sve su to injenice koje potvruju prevlast milosti nad srdbom.
Postojanje oprosta proizilazi upravo iz ovog principa.

Sveopa milost

Princip oprosta nije neka izuzetna pojava ve jedna opa formula koja prioizilazi iz milosti i
njene prevlasti u sistemu univerzuma. Odavde zakljuujemo da je Boiji oprost sveobuhvatan
i da zaokriljuje sva bia u granicama njihovih mogunosti prijema istog. Ovaj princip je
efektivan za sve izbavljenike u njihovom postizanju sree i izbavljenju od patnje; zato Kur'an
asni kae:
Men jusraf 'anhu jewme'izin fe qad rahimehu.
Onaj koji toga Dana bude poteen, Bog mu se ve smilovao.[15]
Dakle, da nije milosti patnja nikoga ne bi zaobila.
Boiji Poslanik je u jednom govoru, to ga je odrao muslimanima potkraj svoga asnog
ivota, ukazao na injenicu da su za uspjeh i izbavljenje potrebna dva kljuna faktora: djelo i
samilost. Jedan dio tog govora glasi:
O narode! Izmeu Boga i bilo kog pojedinca nema ni rodbinske niti koje druge veze koja bi
uzrokovala primicanje koristi ili odmicanje tete, sem ovjekovog rada i djela. Pazite! Neka
niko nita besmisleno ne tvrdi i neka u dui svojoj ne gaji puste elje. Tako mi Boga, koji me je
uistinu poslanikom uinio, nema nita to bi moglo biti razlogom uspjeha i spasenja doli

123

djelo pomijeano s Boijom milou; ak bi i ja propao ako bi grijehe inio. A onda je dodao:
Boe moj, da li sam dostavio svoju poslanicu?[16]
Tajna Poslanikovog traenja oprosta kao i ostalih vjerovjesnika i istih imama, takoer lei
upravo u ovoj sveobuhvatnosti i openitosti principa pratanja. Ustvari, moe se rei da onaj
koji je blii Bogu taj se vie i koristi ovim principom i openito, to je vea bliskost to se ovjek
vie i koristi lijepim Boijim imenima i osobinama Njegove savrenosti. asni Poslanik kae:
Innehu lejughnu ala qalbii we inni le'estagfirullahe kulle jewmin sab'iine merreten.
U srcu, zaista, osjetim potitenost i molim Allaha za oprost svakog dana sedamdeset
puta.[17]

Odnos pratanja i posredovanja

Kakva je veza izmeu Boijeg oprosta i posredovanja? Boiji oprost se, kao i svaka druga
milost, manifestuje putem sistema i zakona. U drugom dijelu knjige opirno smo govorili o
sistematiziranosti univerzuma i rekli da je imperativ univerzalnog sistema, razlika meu
biima. Rekli smo takoer da meusobna razlika bia nije ni ustanovljena niti stvorena, ve je
implikacija njihove biti tj. implikacija njihovog identiteta i naina postojanja; nepostojanje
ovih razlika identino je nepostojanju njih samih, a ako se pretpostavi njihovo postojanje, teza
o nepostojanju razlika je nepojmljiva.
Iz onoga to smo tamo rekli, jasno se da zakljuiti da nijedna milost Gospodara ne tee izvan
sistema. Upravo zbog toga i oprost Gospodara treba da dospije do grenika preko velikih
dua vjerovjesnika i Boijh prijatelja, jer je to imperativ postojeeg reda i univerzalnog
sistema. Iz istog onog razloga prema kojem Objava ne tee neposredno, ljudi neposredno od
Boga ne dobijaju vjerovjesnito, te zbog toga to se nijedna druga milost ne ostvaruje
direktno, ni milost pratanja direktno nije mogua.
Ako pretpostavimo da u predanjima nema niti jednog dokaza kojim bi potvrdili
posrednitvo, onda bismo to morali da prihvatimo putem jasnih i nepobitnih prikaza poput
onih o mogunosti plemenitijeg[18] i sistematiziranosti univerzuma.
Kad se prihvati postojanje Boije milosti, nepobitni razumski temelji ovjeka primoravaju
priznati da milost obavezno tee kroz jedan univerzalni razum ili univerzalnu duu tj. razum
i duu koji su na poloaju univerzalnog boanskog starateljstva [weljete kullijeje ilhi];
nemogue je da Boija blagodarnost do bia dospijeva neplanski i van zakona.
Na svu sreu, Kur'an asni nas i ovdje usmjerava. Kada tome pridodamo islamsku tradiciju,
pogotovo ako imamo u vidu ono to je preneseno u vjerodostojnim iijskim predanjima o
temi starateljstva Boijeg Poslanika i istih imama te o stupnjevima starateljstva na niim
razinama vjernika, moemo zakljuiti da posrednik oprosta nije samo jedan univerzalni duh
ve da univerzalne i individualne ljudske due, sa svim svojim razlikama u stepenima na
kojima se nalaze, imaju udjela u posredovanju. Ovo je jedno od najznaajnijih uenja islama i
Kur'ana, koje je dobro objanjeno jedino u iizmu od strane istih imama i uenika njihove
doktrine.

Uslovi posrednitva

124

S obzirom na injenicu da posrednitvo nije nita drugo doli Boiji oprost, koji se naziva
pratanjem kada se pripisuje Bogu, a posredovanjem kada se pripisuje posrednicima i
kanalima kroz koje tee Boija milost, postaje jasno da sve ono ime se uvjetuje
sveobuhvatnost oprosta ini isto ono to uvjetuje i sveobuhvatnost posrednitva. Razumski
gledano, uvjet oprosta nije nita drugo doli kompetentnost osobe za nj. Ako neko bude izuzet
iz sveope Boije milosti, razlog za to je on sam a ne sauvaj nas Boe pretpostavka da je
Boija milost ograniena. Boija milost nije ograniena poput bankovnog kredita nekog
trgovca. Kredit Boanske milosti je neogranien, ali se sposobnosti ljudi razlikuju. Mogue je
da neko bude potpuno nekompetentan i da tako ne dobije ni najmanje od boanske milosti.
Iz vjerskih tekstova se potpuno jasno vidi da nevjerstvo i mnogobotvo spreavaju oprost.
Kur'an asni izriito naglaava:
Innelllahe la jagfiru en jureke bihi wa jagfiru ma dne zalike limen je' [19]
Allah sigurno nee oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostie onome kome hoe ono to je
manje od toga.
Ukoliko ovjek izgubi vjeru, njegova veza s pratanjem se najedamput prekida i vie se ne
moe koristiti ovom velikom milou. Kad se srce ovjeka zapeati, postaje poput hermetiki
zatvorene posude koju u sve okeane da urone ni kapi vode ne upije. ivot takvog lica postaje
poput neplodne zemlje u kojoj kia Boije milosti namjesto cvijea daje korov.
Ako vidimo da u jalovom zemljitu ne raste cvijee, to se ne deava zbog manjka kie ve,
zbog neplodnosti zemljita.
Jezikom nosica Prijestolja, Kur'an asni ovako opisuje obilatost Boije milosti:
Meleki koji dre prijesto i oni koji su oko njega veliaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole
se da budu oproteni grijesi vjernicima: Gospodaru na, Ti sve obuhvata milou i znanjem; zato
oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede tvoj put i sauvaj ih patnje u vatri!...[20]
Iz ovog asnog ajeta moe se razumjeti kako neogranienost Boije milosti tako i glavni uvjet
stjecanja kompetentnosti za korienje Boijim oprostom.
Iz kur'anskih ajeta zakljuuje se da je vjerovanje potreban i nezaobilazan uvjet dokuenja
posrednitva i oprosta, ali ne i dovoljan. Niko i ne moe decidno objasniti sve uvjete. To zna
samo Bog i niko vie. U ajetu u kojem se nagovjetava oprost za sve grijehe sem politeizma,
postoji prilog li men je' onome kome hoe, a u ajeteima koji govore o posredovanju postoji
i prilog we l jefa'ne illa limen irted[21] -...posrednici e posredovati samo za one kojima Bog
bude zadovoljan. Oba ova priloga su u istom znaenju doima se kao da Kur'an nee izriito
da pojasni sve uvjete sveobuhvatnosti posrednitva, nego eli da srca zadri u stanju izmeu
straha i nade. Odavde se moe razumjeti da ne stoji prigovor po kojem vjera u posredovanje
uzrokuje smjelost u injenju grijeha.

Posrednitvo je u Boijim rukama

Osnovna razlika izmeu istinskog i lanog posredovanja je u injenici to istinsko
posredovanje polazi od Boga, a zavrava se kod grenika, dok je lano posredovanje obrnuto.

125

U istinskom posredovanju, onaj kod koga se posreduje tj. Bog jeste inicijator posrednika; dok
je u lanom posredovanju onaj za koga se posreduje tj. grenik, njegov inicijator. U
neispravnim posrednitvima, ije primjere nalazimo na Ovom svijetu, zagovornik dobija
osobinu posrednitva od prekritelja, jer je on taj koji ga je pozvao na posredovanje.
Meutim, u ispravnim i istinskim posrednitvima, koja se mogu pripisati vjerovjesnicima i
Bogu bliskim ljudima, posrednitvo posrednika dolazi sa Boije strane i On je taj koji sredstvo
ini sredstvom. Drugim rijeima, u pogrenom posredovanju, posrednik potpada pod uticaj
onoga za koga posreduje (grenika), a onaj kod koga se posreduje (vlastodrac) podpada pod
uticaj posrednika, meutim u ispravnom posredovanju stvar je upravo suprotna; onaj kod
koga se posreduje (vladar tj. Bog) je uzrok koji inicira posrednika i posrednik po Njegovoj
volji pravi uticaj na grenika. Pokreta samilosti u neispravnom posrednitvu je grenik, dok
je to u ispravnom, onaj kod koga se posreduje (tj. Bog).
U svom komentaru sure ElHadiid, Sadrul Muteallihiin ima jedno prihvatljivo nauno
objanjenje u pogledu razluivanja izmeu neispravnog i ispravnog posredovanja, i toga
kako u sistemu Ovoga svijeta postoji ono to nazivamo neispravnim posredovanjem, dok to u
sistemu Onoga svijeta ne postoji i nemogue je da takvo to bude.
On tu raspravu proiruje i na bitne i sluajne uzroke, kao i na bitne i akcidentalne svrhe.
Zatim raspravlja o tome da na Ovome svijetu (nije specifino za ljudsko drutvo) sluajni
uzroci ponekad odreuju sudbinu neke stvari ili spreavaju da dospije do svoje bitne svrhe
ve da stigne tek do usputne, dok na Onom svijetu sluajni uzroci i akcidentalne svrhe
nemaju nikakvog efekta. S Obzirom na injenicu da je ovo rasprava koja iziskuje malo dublje
razmatranje, ovdje se neemo u nju uputati, a oni koji to ele neka se obrate na objanjenja
samog Sadrul Muteallihina na razliitim mjestima njegovog tefsira.
Kur'anski ajeti u kojima se govori da je nemogue posredovanje bez Boije dozvole, ukazuju
upravo na ovu poentu. S tim u vezi u Kur'anu nalazimo jedan veoma zanimljiv ajet:
Qul lillahi ef'atun demii'an
Reci: Sva posredovanja pripadaju samo Bogu. [22]
Ovaj ajet sasvim izriito potvruje posrednitvo i jasno daje do znanja da su sva
posredovanja od Boga i da su u Njegovim rukama; jer Bog je taj koji posrednika ini
posrednikom. Mogue je da se ovaj ajet odnosi samo na posredovanje koje e se dogoditi na
Dan suda, tj. na tzv. uzlazni luk, a mogue je da obuhvaa i apsolutno posrednike i
posrednitva milosti, tj. da obuhvaa i silazni luk. Drugim rijeima, mogue je da obuhvaa
cijeli uzrono posljedini sistem univerzuma. Bilo kako bilo, s onog stanovita odakle se tie
onosvjetskog posrednitva, znai da grenik nema tu mo da, bez Boije volje, inicira
posrednika i da posrednik, bez Njegove volje, nema moi da posreduje.
Racionalni dokaz za to je princip koji se dokazuje u teozofiji tj. da je bie koje je u svojoj biti
nuno, takvo i u svim svojim aspektima, tj. isto onako kako je nemogue da nuno bie u
svojoj biti bude posljedica neeg drugog, pema istom principu nemogue je da u svojim
osobinama i djelima potpadne pod uticaj bilo kojeg uzroka. On je apsolutno uticajni i ne
potpada ni pod iji uticaj, niti ta u Njemu stvara reakciju.

Monoteizam i prizivanje u pomo

126

Iz reenoga moemo donijeti veoma vaan zakljuak u pogledu obrednog jednobotva.

Naime, pri traenju posredovanja od Bogu bliskih, kao prvo, treba pronai istinskog
posrednika tj. onoga koga je Bog uinio posrednikom. Kur'an asni kae:
J ejjuhalleziine ment-tequllahe wab-tag ilejhil wasiile.[23]
Openito gledano, pribjegavanje sredstvima i posrednicima, budui da je sam Bog dao
sredstva i da je sam On sredstvo uinio takvim te da On od nas zahtijeva da se koristimo tim
sredstvima, ni u kom sluaju nije politeizam ve isto jednobotvo. U tom smislu, nema
nikakve razlike izmeu materijalnih i duhovnih, formalnih i idejnih, ovosvjetskih i
onosvjetskih sredstava, izuzev to se materijalna sredstva mogu spoznati putem prakse i
naunog eksperimenta, dok se duhovna sredstva trebaju spoznati putem religije, tj. putem
Objave, Knjige i tradicije.
Kao drugo, kada se ovjek kod Boga poziva na posrednika, treba svu svoju panju da
usredsredi na Boga, pa tek onda na posrednike i zagovornike, jer je stvarno posredovanje,
kao to smo rekli, ono u kojem je onaj kod koga se posreduje inicirao posrednika na
posredovanje, dakle, zato to to Bog hoe i to je On time zadovoljan, posrednik moe da
posreduje. Kada je rije o krivom i pogrenom posredovanju, tu se sva panja usmjerava na
posrednika, ne bi li utjecao na onoga kod koga se posreduje. Zato je grenik u ovom sluaju
zaokupljen posrednikom od kojeg trai da ode kod svoga pretpostavljenog i da ga zadovolji.
Dakle, ako se pri traenju posredovanja glavna panja i nada ne polae u Boga, ve u
zagovornika, takvo ta moe se smatrati kao politeizam u bogosluenju.
Boije djelo se odvija sistematski. Ako neko hoe da zaobie sistem kreacije, taj je zalutao.
Upravo zbog toga Uzvieni Bog grenike upuuje da odu kog Boijeg Poslanika i da, pored
svojega traenja oprosta kod Boga, od plemenitog Poslanika, takoer, zatrae da se za njih
moli Bogu. U Kur'anu asnom stoji:
...a da oni koji su se sami prema sebi ogrijeili dou tebi i da zamole Allaha da im oprosti i da Poslanik
zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.[24]
Prema tome, ovjek se ne moe osloniti samo na svoje dobro djelo i samoodranje [taqw],
ve se treba drati upravo onoga to je Boiji Poslanik u posljednjim danima svoga asnog
ivota izrekao, tj. da: ovjeka spaava samo njegovo dobro djelo i Boija milost.

Odgovori na primjedbe

Na osnovu navedenog tumaenja o posrednitvu dobili smo odgovore na primjedbe i to

slijedeim redoslijedom:
1)
Posrednitvo se ne protivi ni bogoslunom monoteizmu niti bitnom, jer samilost
posrednika nije nita drugo doli odsjaj Boije samilosti, a i samo pokretanje posrednitva je,
takoer, dolazi od Gospodara. (odgovor na prvu i drugu zamjerku).
2) Isto onako kako vjera u Boiji oprost ne bodri na grijeh, ve ulijeva nadu, tako i vjera u
posrednitvo ne podstie na grijeh. Obraanje panje na to da je uvijet sveobuhvatnosti
oprosta i posrednitva Boija volja i Njegovo zadovoljstvo, rasvjetljava injenicu da je efekat

127

ovog vjerovanja tako velik da srca izbavlja iz razoaranja i beznaa, a ujedno ih uva na
granici straha i nade. (odgovor na treu primjedbu)
3)
Dvije su vrste posredovanja: krivo i pravo. Razlog to se u nekim kur'anskim ajetima
posrednitvo odbacuje, a u nekim afirmie, jeste postojanje dviju vrsta predodbi o
posredovanju; Kur'an hoe da odvrati umove od krivog posredovanja i upravi ih ka pravom.
(odgovor na etvrtu primjedbu)
4)
Posrednitvo nipoto ne ponitava ulogu ljudskog djela, jer je djelo u svojstvu
prijemnog [qbelii], a milost Gospodara u svojstvu subjektnog [f'e'li] uzroka. (odgovor na
petu primjedbu)
5)
U ispravnom posrednitvu ne postoji predodba da Bog potpada pod uticaj, jer se
ispravno posrednitvo odvija hijerarhijski, odozgo prema dolje. (odgovor na estu primjedbu)
6)
U posredovanju, kao i pratanju, podvajanje i nepravda ne postoje; samilost Gospodara
je neograniena, a razlog zbog kojeg Boija milost ne dopire do nekoga jeste u
nekompetentnosti njega samoga, kao prijemnika milosti. (odgovor na sedmu primjedbu)

[1] Zaudno je da u zemlji kao to je Iran, gdje su kazivanja iz Staze rjeitosti manje vie u
opticaju i gdje su se pojavili filozofi poput Ibn Sine, Nasiruddin Tusija i Sadrul Mutealihina
koji su na najviem nivou razmotrili monoteistika pitanja, zaudno je da danas nalazimo
neke koji tek hoe da ue lekciju monoteizma i to od Ibn Tejmije, Ibn Abdul Vehaba i njima
slinih.
[2] Al Baqara, 48 i 123
[3] An Nedm, 39
[4] Al Feth, 23
[5] Bihrul anwr, tom 9, str. 503
[6] Staza rjeitosti, pismo 41
[7] Nefsulmahmum, str.45
[8] Bihrulanwr, tom 8, str. 34 i 62
[9] Al Isra, 71
[10] Hud, 98
[11] Al Bakara, 26
[12] Tefsir Ajjii, tom 1, str. 2
[13] Al Anbija, 101
[14] Bihrulanwr, tom 2, str. 88
[15] Al An'am, 16
[16] Komentar na Stazu rjeitosti od Ibn Ebil Hadida, tom 2, str.863
[17] Al Mizan, tom 18 u komentaru na blagoslovljeno poglavlje Muhammed (a.s)
[18] Mogunost plemenitijeg (Imkne araf) stoji spram mogunosti oskudnijeg (Imkne akhass). Pod
pojmom mogunost plemenitijeg misli se na to da: kad god postane mogue jedno oskudnije
bie, to implicira da prije istog mora da postoji jedno plemenitije mogue bie kao njegov
uzrok. Obrnuto ovome je takoe ispravno, tj.: kad god postanu plemenitija mogua bia,
treba da postoje i mogua oskudnija bia. Asfr, tom 7. str. 244 i 245. (o.p.)
[19] An Nisa, 116
[20] Al Mu'min, 7

128

[21] Al Anbija, 28
[22] Az Zumer, 44
[23] Al Maida, 35
[24] An Nisa, 64
DIO DEVETI
Dobra djela nemuslimana
Plan rasprave
Jedno od pitanja koje se razmatra na temu Boije pravde, jeste pitanje dobrih djela
nemuslimana.
Danas ovo pitanje krui u razliitim slojevima drutva; meu uenima i neukima,
obrazovanim i neobrazovanim itd. Naime, postavlja se pitanje da li su dobra djela
nemuslimana kod Boga primljena ili ne? Ako su primljena, kakve onda ima razlike u tome da
ovjek bude musliman ili ne? Vano je da ini dobra djela na Ovome svijetu, pa ako i pod
pretpostavkom nije musliman i ako je potpuni laik, nee nita izgubiti, a ako mu djela nisu
primljena i ako se potpuno ponitavaju tj. ako nema nikakve nagrade kod Boga, kako se onda
to slae s Boijom pravdom?
Isto ovo pitanje se moe postaviti unutar islama sa stanovita iizma tj.: da li je dobro djelo
muslimana neiita prihvaeno kod Boga ili ne? Ako jeste, kakve onda ima razlike izmeu
toga da ovjek bude musliman iija ili musliman neiija; vano je da bude musliman, a pod
pretpostavkom da i nema iitsko miljenje i ako nije pod starateljstvom Poslanikove porodice,
nita ne gubi. Ako mu pak djelo nije prihvaeno, kako se onda to slae s Boijom pravdom?
U prolosti je ovo pitanje bilo razmatrano samo meu filozofima i u filozofskim knjigama,
meutim, u nae vrijeme ono je ulo u sve slojeve drutva, malo ko ima a da barem samom
sebi nije postavio ovo pitanje.
Teozofi su ovaj problem razmatrali na sljedei nain: Ako bi trebalo kazniti sve ljude koji su
van vjere paklom, onda bi to impliciralo dominaciju zla u sistemu univerzuma; meutim, na
osnovu nepobitnih principa, savim je jasno da su srea i pojave dobra autentine i
dominantne, a ne nesrea i pojave zla.
Sve ostalo stvoreno je radi ovjeka kao najprofinjenijeg stvorenja u univerzumu (naravno u
ispravnom smislu tj. onako kako ovu stvar shvaaju teozofi, a ne kako je obino kratkovidi
poimaju). Ako bi ovjek trebalo da bude stvoren za pakao, tj. da stjecite veine ljudi bude
pakao, onda bi se moralo priznati da Boija srdba dominira nad Njegovom milou, jer je
veina svijeta izvan prave vjere; ta vie, i oni koji su poaeni da slijede pravu vjeru, na
djelu su obino devijantni. Dakle, teozofi su ovako postavljali ovu raspravu.
Ima oko pola stoljea otkako, usljed razvoja komunikacija meu muslimanskim i
nemuslimanskim narodima, ovo pitanje krui unutar svih slojeva, a pogotovo meu slojem
tzv. intelektualaca. Naime, postavlja se pitanje: Da li je islam i vjerovanje, obavezni uvjet
prijema dobrih djela kod Boga?
Kada ovi proue biografije nekih naunika iz reda nemuslimana koji su u zadnje vrijeme dali
veoma vrijedne usluge ljudskom rodu i kad ih nau zaslunima nagrade, a s druge strane
kad razmotre od ranije steeno miljenje da je djelo nemuslimana uzaludno, teko se
uznemire i zapadnu u nedoumicu. Ovako je, dakle, ova rasprava, koja je godinama bila u

129

specifinom domenu filozofskog istraivanja, ula u iroke krugove drutva i postavila se u

vidu zamjerke na Boiju pravdu.
Naravno, ova primjedba se ne odnosi direktno na Boiju pravdu; ona se tie islamskog
vienja o ovjeku i njegovim djelima, a s pitanjem Boije pravde povezuje se zato to izgleda
da je ovakva vrsta zauzimanja stava prema ovjeku i njegovim djelima i ovakvo ophoenje
Uzvienog Boga prema njemu, suprotno kriterijima Boije pravde.
U svojim kontaktima koje odravam s omladinom i studentima, esto se susreem sa
ovakvom vrstom pitanja. Nekad pitaju da li e izumitelji i veliki naunici, uprkos svim onim
vrijednim uslugama koje su doprinijeli ljudskom rodu, ipak ii u pakao? Da li e Paster,
Edison i njima slini biti stanovnici pakla, a pseudo sveci, koji cijeli ivot provedu u oku
mesdida ne pruajui nikakvu korist ljudskom rodu, ipak ui u raj? Je li to Bog raj stvorio
samo za nas muslimane ili iije?
Prije nekoliko godina bio pozvan sam da odrim govor u jednom udruenju. Tu je od
uesnika zatraeno da svoja pitanja zapiu pa da im se odgovori. Sva pitanja su zapisali u
jednu svesku i predali je meni, kako bih ja odabrao temu svoga govora na osnovu jednog od
tih pitanja. U toj svesci sam primjetio da se jedno pitanje najvie ponavlja, a ono je: Da li e
Bog svakog nemuslimana uvesti u pakao? Da li e Edison, Paster, Njutn i drugi veliki
naunici biti stanovnici pakla?
Tada sam shvatio znaaj ovog pitanja u pogledu zaokupiranosti ljudskih misli njime.
U ovom dijelu knjige posvetit emo vie panje ovom pitanju, ali prije nego uemo u
raspravu, potrebno je da rasvijetlimo dvije stvari kako bi tema rasprave bila potpuno jasna.

1) Opi aspekt rasprave

Cilj ove rasprave nije da sudimo ljudima, naprimjer, da odredimo da li je Paster stanovnik
raja ili pakla? Mi ne znamo u ta je on stvarno vjerovao i ta je mislio? Koje su mu bile
namjere? Kakva je imao duevna svojstva i narav? ak ne znamo ni kakva su njegova djela u
cjelini? Sve to mi znamo o njemu jeste u granicama njegovih naunih radova koji su doli
kao usluga ovjeanstvu.
Ovo nije specifino samo za Pastera, lini rauni su u Boijim rukama i niko nema prava da o
drugome iznosi miljenje da li e biti stanovnik raja ili pakla. Ako bi ns pitali: Da li je ejh
Murtez Ansri (da mu Bog uzvisi poloaj), sa svim onim njegovim poznatim isposnitvom,
bogobojanou i dobrim djelima, zasigurno stanovnik raja ili ne, na odgovor bi bio da ono
to mi znamo o njemu jeste to da u okviru njegovog nauavanja i prakse nismo nali nita
loe, ve smo dobro. Meutim, nemamo to pravo izbora da sto procentualno kaemo da je
on stanovnik raja; samo je Bog taj koji poznaje nutrine ljudi i sve njihove tajne i samo On ima
taan i precizan uvid u raune Njegovih stvorenja. Decidna miljenja u ovom pogledu mogu
se iznositi samo o onima ije su krajnje sudbine obznanjene od strane prvaka vjere.
Obini svijet nekad raspravlja o tome ko je bolji uenjak i koji od njih je blii Bogu?
Naprimjer, da li je to Sejjid ibn Tws ili Sejjid Bahrul Ulm, ili pak ejh Ansri? Nekada
pitaju koji je od potomaka imama plemenitiji? Npr. da li je plemenitiji hazreti Abdul Azim ili
hazreti Ma'sma? Jedanput su od vjerozakonskih autoriteta zatraili da izda fetvu o tome da
li je bolji hazreti Abul Fadl ili hazreti Ali Akber? Da bi pitanje postavili u vidu jednog
praktinog problema, kako bi autoritet vjerozakona bio primoran da odgovori, upitali su

130

sljedee: Ako se neko zavjetuje da e zaklati kurban na ime najboljeg i najplemenitijeg

potomka imama, ta treba da uini? Da li je hazreti Abul Fadl bolji ili hazreti Ali Akber?
Jasno je da su ovakve rasprave iz temelja neispravne i da odgovor na ovakva pitanja nije
dunost ni vjerskog pravnika niti bilo koga drugog. Mi nismo duni da odreujemo poloaje
Boijih robova, to je stvar koju treba prepustiti Bogu i niko sem Njega u ovom pogledu ne zna
nita, osim ako je izvjeten od strane Njega samoga.
U poecima islama bilo je nekih sluajeva gdje su neki muslimani iznosili ovako neumjesna
miljenja, na to je Boiji Poslanik reagovao s negodovanjem.
Kad je Osman ibn Maz'n umro, jedna ena je po imenu Umm 'Al iz reda Ansrija, u
prisustvu Boijeg Poslanika, a obraajui se umrlom, rekla:
Hanii'an lekel denne!
Neka ti bude ugodno u Dennetu.
Iako je Osman ibn Maz'n bio vrlo plemenit ovjek i iako je Boiji Poslanik za njim veoma
plakao i poljubio njegovo mrtvo tijelo, ipak se naljutio na ovo neumjesno iznoenje miljenja i
obraajui se ovoj eni, s negodovanjem rekao: Otkud ti zna? Zato neosnovano sudi? Zar
ti prima Objavu?! Je li to ti zna raune Boijih stvorenja?! ena je rekla: O, Boiji
Poslanie, on je bio va drug koji se zajedno s vama borio na Boijem putu. Kao odgovor,
Boiji Poslanik je izrekao jednu veoma zanimljivu reenicu, na koju treba obratiti posebnu
panju. On je rekao:
Inni reslullah we m edrii m juf'alu bii. [1]
Ja sam Boiji Poslanik a ne znam kako e se postupiti sa mnom.
Ova reenica vrlo slii sadraju jednog od ajeta Kur'ana asnog, u kojem se kae:
Qul m kuntu bid'an miner rusul we m edri m jufa'lu bii we l bikum.[2]
Reci: Ja nisam prvi poslanik i ne znam ta e biti sa mnom i s vama.[3]
Slian dogaaj prenosi se i u vezi sa smru Sd ibn Mu'za. Kada Sdova majka na njegovoj
samrtnoj postelji izrie slinu reenicu, Boiji Poslanik joj veli: L tahtamii 'alallah - Nemoj
Bogu da predodreuje. Tj. nemoj da donosi krajnje presude po svom nahoenju i u
stvarima koje se tiu Boga.[4]

2) Jedino prihvatljiva vjera je islam

Jo jedna stvar koju treba razjasniti prije nego uemo u glavni dio rasprave jeste da se
diskusija o dobroinstvima nemuslimana moe voditi na dva naina. Ustvari, mogu se
napraviti dvije rasprave: jedna se odnosi na pitanje da li je neka druga vjera pored islama
prihvatljiva ili se prihvaa iskljuivo islam. Drugim rijeima, da li je dovoljno da ovjek
pripada jednoj od nebeskih religija nije bitno da li je ovjek musliman, kranin, idov pa
ak i zoroastrijanac, ili je pak u svakom vremenu istinski vrijedna samo jedna vjera?
Druga stvar koju treba da razjasnimo, nakon to prihvatimo da je prava vjera uvijek jedna,
jeste pitanje da li je nagrada za dobra djela uvjetovana pravovjerstvom ili ne.
Ono o emu emo u ovom dijelu knjige raspravljati jeste ovo drugo pitanje.

131

O prvom pitanju emo ukratko rei da je prava vjera u svakom vremenu samo jedna i da su
svi obavezni da je slijede.
Nije valjana ideja koja se u novije vrijeme pojavila meu nekim zagovornicima
intelektualizma, po kojoj su sve nebeske religije, u pogledu kredibiliteta, u svim vremenima
jednake.
Istina je da nema protivnosti i nesuglasja meu Boijim poslanicima. Svi oni pozivaju jednom
cilju i Jednom Bogu. Oni nisu doli da meu ljudima naprave razlike. Ali to ne znai da u
svakom vremenu ima nekoliko istinskih religija i da, prema tome, ovjek moe u svakom
vremenu slijediti bilo koju od njih; naprotiv, znaenje toga je da ovjek treba da prizna sve
Boije poslanike i da ima na umu da su prethodni nagovjetavali dolazak narednih, pogotovo
dolazak poslednjeg i najplemenitijeg meu njima, te da su ovi naredni potvrivali
prethodne. Dakle imperativ vjerovanja u sve vjerovjesnike jeste da se u svakom vremenu
povinujemo vjerozakonu onog poslanika koji predstavlja to vrijeme, to nadalje znai da u
savremenom dobu budemo pokorni zapovijedima koje su nam od Boga dole preko
posljednjeg poslanika. Ovo predstavlja nezaobilaznu implikaciju islama tj. predanosti Bogu i
prihvatanja poslanica koje su donosili Njegovi poslanici.
Mnogi su danas pristali uz pomenutu ideju [religijski pluralizam] i misle da je dovoljno to da
ovjek tuje Boga i da pripada jednoj od nebeskih religija tj. da izvrava zapovijedi te religije,
a forma ispovijedanja iste nije bitna. Oni kau da je Mesih Boiji poslanik, ba kao i
Muhammed, pa prema tome, ako budu jednom sedmino ili u crkvu ispravno su postupili,
kao to e ispravno postupiti i ako, po zapovijedima Muhammedove religije, svakodnevno
pet puta budu obavljali molitvu. Ovi kau da je najbitnije da ovjek ima vjere u Boga i da se
dri nekog od Njegovih programa.
Dord Dordak, autor knjige El-Imam 'Ali i poznati kranski pisac iz Libana Halil
Dubran te njima slini, predstavljaju nosioce pomenute ideje.[5]
Ovi vjeruju da ovjek nije obavezan da ispovijeda neku posebnu religiju, ve je dovoljno da
bude vjernik. Stoga, odreujui se kao krani, u isto vrijeme dre da su prijatelji hazreti Alija
i ak vjeruju da je on sam imao ovu njihovu ideju. Dord Dordak kae: Ali ibn Ebi Talib je
iznad toga da narodu nametne obavezno prihvatanje jedne posebne vjere.[6]
Mi ovu ideju, meutim, smatramo pogrenom. Tano je da u vjeri nema prisile: L ikrhe
fid-din.[7], meutim to ne znai da je Boija vjera u svakom vremenu mnotvena i da
moemo birati kako hoemo. To nije tako, u svakom je vremenu samo jedna vjera ispravna a
ne vie njih; svako vrijeme je imalo svoga poslanika koji je donosio vjerozakon a narod je bio
obavezan da ga slijedi i da svoje zakone i propise, to u obredoslovlju to u drugim oblastima,
uskladi s njegovim uenjima, sve dok nije doao red na posljednjeg Boijeg poslanika. Ako
neko u ovom vremenu hoe da trai put do Boga, treba to initi u propisima Njegove vjere. U
asnom Kur'anu je, s tim u vezi, reeno:
We men jabtagi gajrel islami din fe len juqbale minhu we huwe fil khireti minel khsiriin.[8]
A onaj ko eli neku drugu vjeru osim islama nee mu biti primljena i on e na Onom svijetu
nastradati.
Ako bi se prigovorilo da se pod islamom ne milsi iskljuivo na nau vjeru ve openito na
predanost Bogu, odgovor bi glasio da je islam zapravo predanost i da je vjera islama vjera
predanosti. Meutim, sutina predanosti je u svakom vremenu imala svoj oblik, a u naem

132

vremenu je to vrlo cijenjena vjera iji vjesnik je posljednji meu Boijim vjerovjesnicima i
sigurno da se rije islam odnosi na ovu vjeru i ni na koju drugu.
Drugim rijeima, imprerativ predanosti Bogu jeste prihvatanje Njegovih zapovjedi. Jasno je
da se uvijek treba drati posljednjih Boijih zapovjedi, a posljednje Boije zapovjedi jesu
upravo one koje je ljudima prenio posljednji Njegov poslanik.

Dobro djelo bez vjere

Naa rasprava ima openiti karakter i o pojedinim sluajevima ne elimo suditi. S druge
strane ne elimo raspravljati o tome da li je prava vjera samo jedna ili ih ima vie? Ve smo
prihvatili da je Istina samo jedna i da je svako duan da je prihvati.
Nastojimo se posvetiti pitanju da li e neka osoba koja uini neko dobro djelo koje se i u
pravoj vjeri dri dobrim, a ne drei se prave vjere, biti nagraena za to ili ne?
Prava vjera savjetuje i naglaava injenje dobra ljudima. Dobrotvorna djela na kulturnom
planu, poput osnivanja kola i obrazovnih ustanova, pisanja knjiga i poduavanja ili
zdravstvene usluge, poput lijeenja, bolnikih usluga i osnivanja zdravstvenih ustanova;
socijalne usluge, poput pomirenja ljudskih odnosa, pomaganja siromanima i nemonima,
zatite prava obespravljenih, suprostavljanja silnicima i agresorima, jaanja redova
potlaenih, te uspostavljanje pravde u drutvu, to je i svrha slanja poslanika; zatim, stvaranje
uvjeta za smiraj i utjehu unesreenih i mnoga djela slina ovima, preporuuje svaka vjera i
svaki vjerovjesnik. Osim toga, ovakva djela odobrava i afirmie razum i savjest svakog
pojedinca.
Sada se pitamo: Ako neki nemusliman uini ovakvu vrstu djela, da li e i za njega biti
nagrade ili ne? Prava vjera, naprimjer, kae: Budite vjerni i nemojte lagati. Da li e
nemusliman, ija su djela u skladu sa ovim propisom, biti nagraen za to ili ne? Da li je za
nemuslimana svejedno je li porok inio ili se Bogu molio? Ovo su pitanja koja emo ovdje
razmatrati.

Dva naina razmiljanja

Oni koji zagovaraju intelektualizam obino sa sigurnou tvrde da nema nikakve razlike
izmeu muslimana i nemuslimana, pa ak i izmeu monoteiste i onoga koji to nije. Bilo ko
da je uinio neko dobro djelo, neku uslugu poput osnivanja dobrotvorne ustanove ili doao
do nekog otkria, ili pak na neki drugi nain dao doprinos ljudskom rodu, taj je vele oni
zasluio nagradu kod Boga.
Oni kau: Poto je Bog pravedan, nema smisla da pravi razlike meu svojim robovima. Bogu
je svejedno da li Ga Njegov rob poznaje ili ne, da li u Njega vjeruje ili ne. Bog nikada nee
zanemariti dobra djela nekog Svoga roba i ostaviti ga bez nagrade samo zato to Ga taj rob ne
poznaje i ne prijateljuje s Njim, Naroito ako Ga neki rob potuje inei dobra djela, ali ne
poznaje Njegove poslanike niti je s njima u nekom prijateljskom savezu, logino je da ga Bog
nee zanemariti i da mu dobra djela nee biti ponitena.
Nasuprot ovoj skupini jesu oni koji gotovo sve ljude smatraju zaslunima kazne i malo koga
vide dobrim i dobronamjernim. Njihova se razmiljanja kreu u sljedeem pravcu: Ljudi su ili
muslimani ili ne; nemuslimani ine tri etvrtine stanovnitva svijeta, a poto su nemuslimani,

133

znai da su stanovnici pakla. Poto se muslimani, sa ove strane, dijele na iije i neiije i poto
neiije ine, otprilike, tri etvrtine ukupnog muslimanskog stanovnitva u svijetu, to znai da
su stanovnici pakla. Poto se veina iija, opet oko tri etvrtine samo vode kao iije dok ih
manjina poznaje tek samo prvu svoju obavezu tj. slijeenje mudtehida, a ostale obaveze
ija ispravnost i potpunost ovisi o ovoj ne poznaju, a i oni koji prihvate slijeenje veinom to
u praksi ne ine, slijedi da je malo onih koji e biti spaeni.
Ovo je bila logika dviju strana, onih za koje moemo rei da su zagovornici opeg mira i
logika ovih drugih koju moemo nazvati manifestacijom boanske srdbe tj. moemo rei da
oni Boijoj srdbi daju prednost nad Njegovom milou.

Trea logika
Ovdje postoji i trea logika i to logika asnog Kur'ana. Stav Kur'ana se ne slae ni s
pretjeranom idejom naih pseudointelektualaca niti sa uskim vienjem naih tvrdih svetaca.
Stav Kur'ana se oslanja na jednu posebnu i vrstu logiku koju svako onaj koji se s njom
upozna nalazi jedino ispravnom. Ovo razmiljanje uveava nae vjerovanje u ovu
zadivljujuu i velianstvenu Knjigu i daje do znanja da njena uzviena uenja ne ovise o
zemaljskim idejama ve imaju nebesko ishodite.
Sada emo navesti dokaze obje protivnike skupine (pseudointelektualci i pseudosveci) i
kritiki ih razmatrajui postepeno se pribliili treoj logici tj. logici Kur'ana o ovom pitanju i
njegovoj specifinoj filozofiji.

Pseudointelektualci
Ovaj tip ljudi donosi dvije vrste dokaza: racionalni i tradicionalni.
1)
Racionalni dokaz: Ovaj njihov dokaz koji ide u prilog tvrdnji da e svaki dobroinitelj
biti nagraen bez obzira na to kakvo ima vjerovanje, oslanja se na dvije postavke:
a)
Uzvieni Bog jeste u potpuno jednakom odnosu prema svim biima. Bog se potpuno
jednako odnosi prema svim mjestima i vremenima; Bog je jednako i na istoku i na zapadu, i
gore i dolje. Bog je i sada, a i u prolosti je bio i u budunosti e biti. Prolo, sadanje i budue
vrijeme za Boga ne postoji, ba kao to je za Njega gore, dolje, istono i zapadno potpuno
jednako. Njegovi robovi i Njegova stvorenja za Njega su potpuno jednaka. On ni s kim nije u
nekoj posebnoj vezi. Prema tome, Boiji stav milosti i srdbe je prema svim Njegovim
robovima potpuno jednak, sem da od strane samih robova bude nekih razlika.[9] Dakle, niko
nije neosnovano kod Boga ugledan niti je ko neosnovano odbaen i ponien. Bog nije ni s kim
u rodbinskoj vezi, niti je iji sunarodnjak. Poto je odnos Boga spram svih bia potpuno
jednak, onda nema razloga da dobro djelo jedne osobe bude primljeno, a druge ne. Ako su
djela jednaka i nagrade za ta djela su takoer jednake, jer pretpostavka je jednakost Boijeg
odnosa prema svim ljudima. Prema tome, pravda zahtjeva da Bog jednako nagradi sve
robove dobroinitelje, bili oni muslimani ili ne.
b)
Druga postavka kae da se dobra odnosno zla djela ne odreuju ugovorom, ve su to
stvarne osobine. U terminologiji teologa i metodologiara prava, ljepota i runoa djela je
njihova sutinska osobina, tj. dobra i loa djela se sama po sebi razdvajaju. Dobra djela su
sama po sebi dobra, a loa su opet sama po sebi loa. Pravinost, istinoljubivost, dobrostivost,

134

sluenje ljudskom rodu i sl. jesu dobra djela koja su u biti takva, a la, kraa i nepravda su po
naravi zla djela. Odobravanje istinoljubivosti i odvraanje od laganja, nije zato to je Bog
jedno naredio, a drugo zabranio, ve je obrnuto. Bog je naredio istinoljubivost zato to je
dobra, a la zabranio zato to je zla. Krae reeno, Boija naredba i zabrana slijedi sutinsku
dobrotu i runou djela, a ne obrnuto.
2)
Iz ove dvije postavke zakljuujemo da e svaki dobroinitelj obavezno biti nagraen
dobrom jer Bog ne razdvaja ljude i dobro djelo je u svojoj biti dobro ma od koga ono dolazilo.
3)
Tradicionalni dokaz: U brojnim ajetima Kur'an uzdie princip nepodvajanja meu
ljudima u nagraivanju dobrih i kanjavanju zlih djela kojega smo upravo u pomenutom
racionalnom dokazu pojasnili. Kur'an se energino suprotstavio jevrejima koji su imali
diskriminatorsku ideju. Jevreji su vjerovali a i danas tako vjeruju da je izraelska rasa
Bogu omiljena. esto su govorili: Mi smo boiji sinovi i prijatelji Njegovi, pa ako nas Bog i
uvede u pakao to e trajati samo jedno neznatno vrijeme. Ovakvu vrstu ideja Kur'an u
brojnim ajetima naziva pustim eljama i estoko se bori protiv njih. Kur'an, takoer,
opovrgava i miljenja nekih muslimana koji su zadojeni ovakvom vrstom samoljublja. Evo
nekoliko kur'anskih ajeta o ovoj temi:
Oni govore: Vatra e nas doticati samo neko vrijeme. Reci: Da li ste o tome dobili od Allaha obeanje
jer Allah e sigurno ispuniti obeanje svoje ili na Allaha iznosite ono to ne znate. A nije tako oni
koji budu zlo inili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli oni e stanovnici dehennema biti i u
njemu e vjeno ostati.[10]
Kao odgovor na ovo umiljanje jevreja, na jednom drugom mjestu, u Kur'anu se kae:
Lai koje izmiljaju u vjerovanju njihovom obmanjuju ih. A ta e biti onoga Dana, u koji nema
nikakve sumnje, kad ih sakupimo i kada svako dobije ono to je zasluio, kada im nee biti uinjeno
naao.[11]
U jednom ajetu priduruju im se i krani pa ih Kur'an sve zajedno opovrgava:
Oni govore da e u dennet ui samo jevreji, odnosno samo krani. To su puste elje njihove! Ti
reci: Dokaz svoj dajte ako je istina to to govorite! A nije tako! Onoga koji se bude Allahu pokoravao i
uz to dobra djela inio, toga eka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se nee niega bojati i ni za
im nee tugovati.[12]
U poglavlju AnNisa i muslimani se pridodaju jevrejima i kranima. Kur'an asni estoko
pobija ideju diskriminicije, ma od koga ona dolazila. Izgleda kao da su muslimani potpali
pod uticaj ideja sljedbenika Knjige i kao da su se spram njihovih tvrdnji neosnovano smatrali
dostojnima pa i sebe vidjeli vrijednim takvih. Opovrgavajui ovakva nezrela umiljanja
Kur'an asni veli:
To nee biti ni po vaim eljama ni po eljama sljedbenika Knjige: onaj ko radi zlo bie kanjen za to i
nee nai, osim Allaha, ni zatitnika ni pomagaa, a onaj ko ini dobro, bio mukarac ili ena, a vjernik
je, ui e u dennet i nee mu se uiniti ni koliko trun jedan nepravda.[13]

135

Pored ajeta koji osuuju neosnovane ideje o povlaivanju, postoje i drugi ajeti koji govore da
e Uzvieni Bog sva dobra djela nagraditi. Ti ajeti su takoer dokaz prihvatanja dobrih djela
bilo od koga ona dolazila muslimana ili ne. U poglavlju Ez-Zilzal itamo:
a onaj ko bude uradio koliko trun dobra vidjee ga, a i onaj ko bude uradio i koliko trun zla vidjee
ga.[14]
Na drugom mjestu stoji:
Allah zaista nee dopustiti da propadne nagrada dobroinitelja. [15]
Kao to veli:
Inna l nudii'u edre men ahsene amel.
Mi doista neemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela inio.[16]
Ton ovih ajeta ini ih tako openitim da ih se ne moe usloviti. Znanstvenici metodologije
prava kau da su neki openiti izrazi neizuzimljivi i neuslovljivi. Kad se kae Mi nagradu
dobroinitelja neemo upropastiti, to znai da boanska pozicija nalae da se dobro djelo
sauva. Prema tome, nije mogue da se Bog u nekim sluajevima odrekne svoga poloaja pa
zanemari dobro djelo.
Postoji jo jedan ajet koji se u ovakvim prilikama esto koristi i za koji se kae da je izriit u
ovom pitanju:
Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i sabejci, i krani oni koji su u Allaha i u onaj
svijet vjerovali i dobra djela inili, - niega se oni nee bojati i ni za im oni nee tugovati.[17]
U ovom ajetu se za postizanje sree i izbavljenje od Boije kazne navode tri uvjeta: vjera u
Boga, vjera u Sudnji dan i dobro djelo nikakvog drugog priloga nema.
Neki pseudointelektualci otili su jo dalje pa rekli da je cilj vjerovjesnika pozivanje u pravdu
i dobroinstvo te da na osnovu pravila: dri se glavnih stvari, a ostavi sporedne, treba rei
da je dobroinstvo i pravda kod Boga prihvaena ak i od onih koji u Njega ne vjeruju. Prema
tome, ateisti i oni koji ne vjeruju u Sudnji dan, ali ine velike usluge ljudskom rodu na
poljima kulture, medicine, ekonomije, politike i drutva, imat e veliku nagradu.
Kao dokaz za ovu svoju tvrdnju mogu se pozivati na one ajete koji su u znaenju dva
pretposljednja ajeta, ali se ne mogu pozivati na ajete kao to je ovaj posljednji, jer dokazuje
suprotno njihovoj tvrdnji.
Pogledajmo sada dokaze one druge skupine.

Pseudosveci
Spram irokogrudnih pseudointelektualaca, koji zagovaraju da Bog prihvaa bilo koje dobro
djelo od ma koga dolazilo, nalaze se tvrdokorni pseudosveci koji zauzimaju stav upravo
suprotan ovima. Oni kau: Nemogue je da djelo koje uini nemusliman bude prihvaeno
kod Boga. Djela nevjernika, kao i muslimana koji nisu iiti, nisu ni vrijedna. Nevjernik i

136

musliman neiija sami su odbaeni, prema tome jasno je da su im i djela odbaena. I ova
skupina kao dokaz navodi dva tipa dokaza: racionalni i tradicionalni.
1)
Racionalni dokaz: Ako bi trebalo da Bog prima dobra djela od
nemuslimana i muslimana neiita, u emu bi onda bila razlika izmeu muslimana i
nemuslimana ili iija i neiija? Razlika mora postojati ili u tome da su dobra djela muslimana
i iija prihvaena, a djela nemuslimana i neiita neprihvaena, ili da loa djela iitskih
muslimana ne budu kanjena, a da takva djela drugih budu kanjena. Ali ako bi trebalo da
dobra djela i jedne i druge skupine budu nagraena, u emu bi onda bila razlika meu njima
i ta je uloga islama i iizma u ovom sluaju? Izjednaavanje nevjernika s muslimanima kao i
iita s neiitima, ne znai nita drugo doli pretpostavku da su islam i iizam u osnovi neto
suvino, uzaludno i nepotrebno.
2)
Tradicionalni dokaz: Pored pomenutog racionalnog dokaza, ova skupina se poziva i na
dva kur'anska ajeta i nekoliko hadisa. U nekoliko ajeta Kur'ana izriito se navodi da su dobra
djela nevjernika uzaludna, ba kao to je u mnogim predanjima navedeno da su djela neiita,
zato to nisu pod starateljstvom Poslanikove porodice, takoer uzaludna. U Kur'anu, u suri
Ibrahim Bog djela nevjernika usporeuje s pepelom kojega vihor raspri:
Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; nee moi
da oekuju nikakvu nagradu za djela koja su uinili, to e teka propast biti![18]
U jednom ajetu u suri EnNur, djela nevjernika se usporeuju s fatamorganom koja ednom
iz daleka izgleda voda, ali kad joj se priblii vidi da tu nema niega.
Taj ajet kae da velike usluge kojima se ljudi dive i koje su u oima nekih ljudi vee ak i od
usluga koje su vjerovjesnici doprinijeli ljudskom rodu, ako nisu praene vjerom u Boga, ne
predstavljaju nita i njihova velianstvenost je, poput fatamorgane, samo iluzija. Evo i teksta
[prevoda] tog ajeta:
A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj edan vidi vodu, ali kad do tog mjesta doe nita ne
nae, a zatei e da ga eka kraj njega Allahova kazna i On e mu potpuno isplatiti raun njegov jer
Allah veoma brzo obraunava.[19]
Ovo je primjer kako se Svevinji odnosi spram nevjernikih dobrih djela. Primjer kanjavanja
za njihova loa djela itamo u narednom ajetu:
Ili su kao tmine nad dubokim morem koje prikrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci,
sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, - a onaj kome Allah ne da svjetlo nee svjetlo
ni imati.
Iz pomenutih ajeta moglo bi se zakljuiti da su dobra djela nevjernika, uprkos formalno
lijepom izgledu, nita drugo doli privienje, dok su njihova loa djela zlo jedno gore od
drugog i tmina nad tminom.
Navedeni ajeti opisuju djela nevjernika, meutim, pitanje kako izgleda djelo muslimana
neiija, sa stanovita nas iija, moemo vidjeti u predanjima koje prenosi Poslanikova
porodica.
Po ovom pitanju su prenesena brojna predanja, poput onih u zbirci ElKfi u prvom tomu, u
knjizi ElHudde, kao i u drugom tomu knjige El-Iman wel Kufr, zatim Ves'ilu ii'a prvi

137

tom u poglavlju Muqaddematul 'Ibdt, pa onda Mustedrekul wes'il, u prvom tomu u

poglavljima Mukaddematul 'Ibdt, zatim Bihrul Anwr, rasprave o proivljenju, poglavlje
18 i jo neki. Za primjer navodimo jedno predanje iz zbirke Wes'ilu-ii'a:
Muhamed ibn Muslim veli: uo sam imama Bakira gdje kae: 'Svako onaj koji Boga tuje i
koji se trudi da izvrava vjerske obaveze, a u isto vrijeme ne priznaje imama koga mu je Bog
odredio, djelo mu nee biti prihvaeno, on sam je u zabludi i Bog njegova djela ne voli..., ako
u tom stanju umre nije umro u islamu ve u nevjerstvu i licimjerstvu. O Muhammed ibn
Muslime, znaj da su predvodnici nepravde i njihovi sljedbenici van Boije vjere; sami su u
zabludi i druge takoer u zabludu uvode; djela koja ine poput pepela su to ga u olujnom
danu vihor pogodi, jer im nita od onoga to su inili nee koristiti i to je jedna velika
zabluda.'[20]
Pojedinci iz ove skupine znaju ak rei da samo isto zagovaranje vjere ili isto naimenovanje
jeste presudni inilac u konanoj srei. Naprimjer, murdije su u vrijeme Umejeveia promicali
upravo ovu ideju, ali su sa iezavanjem Umejada i sami nestali. U to vrijeme je stav iizma,
nadahnut uenjima Poslanikove porodice, bio okrenut protiv murdijske ideje. Pa ipak, u
zadnje vrijeme je, naalost, ova njihova ideja u jednom drugom ruhu prodrla meu obini
iijski svijet. Jedna skupina obinog iijskog svijeta, tek nominalno i formalno izjanjavanje
nekog lica sljedbenikom Zapovjednika vjernih smatra dovoljnim za njegovo spasenje. Moe
se rei da je ova ideja glavni razlog stagnacije iija u posljednje vrijeme. Dervii i sufije su u
zadnjim vremenima na jedan drugi nain i pod jednim drugim izgovorom omalovaili ulogu
djela. Oni unutarnju istotu srca uzimaju kao izgovor, iako je istinska blistavost srca ona koja
motivie i podstie na djelo, a ne ona koja ga negira.
Naspram ovih skupina, pojavili su se i neki koji vrijednost djela uzdiu do te mjere da su
kazali kako je poinitelj velikog grijeha nevjernik. Kharidije su imali takvo uvjerenje. Neki
teolozi su poinetelja velikog grijeha smatrali licem koje stoji izmeu dvije strane ni
vjernikom ni nevjernikom i vjerovali u tzv. menziletun bejnel menziletejn.
Sada trebamo vidjeti koje je od ovih miljenja je ispravno. Da li treba podrati autentinost
vjerovanja ili autentinost djelovanja, ili pak postoji i trea mogunost?
Prvo emo razmotriti vrijednost vjere i vjerovanja.

Vrijednost vjerovanja

Vrijednost vjerovanja razmotrit emo dajui odgovore na sljedea pitanja:

1) Da li nedostatak temeljnih vjerovanja kao to su jednobotvo, vjerovjesnitvo, povratak u
novi ivot i po islamsko-iijskom ubjeenju, ovo troje plus vjera u vostvo i pravdu, u bilo
kojim uvjetima izaziva Boiju kaznu ili moda postoji mogunost da neki ljudi budu
opravdani i nekanjeni iako nemaju takvog vjerovanja?
2) Da li je odreeno vjerovanje nezaobilazni uvjet prijema dobrih djela, tj. da li se prihvataju
dobra djela nemuslimana ili ak muslimana neiija?
3) Da li nevjerstvo i poricanje istine izaziva ponitenje dobrih djela?
Sva tri ova pitanja razmotrit emo u nekoliko narednih rasprava.

138

Kazna za nevjerstvo
Nema sumnje da postoje dvije vrste nevjerstva: jedno je nevjera iz inata i prkosa i naziva se
prkosno nevjerovanje, a drugo je iz neznanja i neupuenosti u Istinu. U vezi s prvom vrstom
nevjerstva, neporecivi dokazi svjedoe u prilog tvrdnji da je osoba koja se svjesno i prkosno
suprostavlja istini i koja namjerava da je sakrije, zasluila kaznu. Meutim, kod druge vrste
nevjerstva treba rei da e, ukoliko nije proizalo iz nemarnosti same osobe, neznanje biti
oproteno kod Boga.
Da bismo razjasnili mogue nedoumice potrebno je da razmotrimo ta je to predanost, a ta
prkos. U asnom Kur'anu reeno je:
Jewme l jenfa'u mlun we l benn illa men atallahe bi qalbin seliim.
Na dan kada nee nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo e onaj koji Allahu srca ista doe
spaen biti.[21]

Stepeni predanosti
Najtemeljitiji uvjet istote srca jeste da ovjek bude predan Istini. Postoje tri stepena
predanosti: tijelesna, umna i srana predanost.
Kada se bore dvojica protivnika, pa jedan od njih osjeti da e izgubiti, mogue je da se preda.
U ovakvoj vrsti predanosti, protivnik obino digne ruke uvis u znak da se predao i da nee
da ratuje ve eli da se pokori suprotnoj strani tj. da radi onako kako mu protivnik nalae.
U ovoj vrsti predanosti, tijelo ovjeka se predaje, ali ne i njegova misao, ve on stalno planira
da se oslobodi i razmilja kako bi mogao da stvori priliku da savlada protivnika. Ovo je stanje
njegovih misli i razuma, a u osjeanjima stalno proklinje svoga neprijatelja. Ova vrsta
predanosti tj. predanost tijela, predstavlja najvei domet koju materijalna sila moe da osvoji
u ovjeku.
Drugi stepen predanosti je intelektualna i misaona predanost. Ono to moe zavladati
intelektom jeste mo logike i dokazivanja. Sili tu nemaju mjesta. Nikada se jednom ueniku
ne moe batinom dokazati kako skup uglova trougla iznosi 180. stepeni. Matematike iskaze
treba dokazati logikim izvoenjem, drugog naina nema. Ako postoji dovoljno dokaza koji
se predoe razumu i on to shvati, razum e se predati pa makar i sve sile svijeta zabranile da
se preda.
Poznato je da se Galilo Galilej javno odrekao svoga naunog ubjeenja da se Zemlja okree
oko Sunca i da je ono sredite, bojei se da ga ne spale, ali je u isto vrijeme na zemlji napisao
sljedeu misao:
Zemlja se nee zaustavitii zbog Galileovog pokajanja.
Silom se moe ovjeka natjerati da se verbalno odrekne svoga uvjerenja, meutim, ovjekova
misao se nikada nee predati, osim ako se suoi s jasnom logikom i vrstim dokazom.
Qul htu burhnekum in kuntum sdiqiin. [22]
Reci: Dokaz svoj donesite ako istinu govorite.

139

Trei stepen predanosti jeste srana predanost. Istinsko vjerovanje ispoljava se upravo u ovoj
vrsti predanosti; a ako verbalna, misaona i intelektualna predanost nije praena sranom
predanou, onda ona nije vjerovanje. Srana predanost izjednauje se s predanou
cjelokupnog ljudskog bia i negiranju svake vrste prkosa i inata.
Mogue je da neko ak i umno prihvati neku misao, ali da mu srce ipak ostane uzdrano.
Tamo gdje se neka osoba iz fanatinosti ili zbog linih interesa ne eli povinovati Istini, misao
i razum su mu predani, ali je dua neukroena i prkosna i nee se predati te je upravo zbog
toga nevjerna, jer je zbilja vjerovanja upravo u predanosti srca i due.
Uzvieni Bog kae:
Ja ejjuhalleziine men fis-silmi kffeten we l tettebi' khutuwti--ejtn.[23]
O vjernici, smirite se i ne idite stopama ejtanovim.
Pomenutim ajetom eli se poruiti sljedee: Neka se vae due ne suprotstavljaju vaim
umovima i neka se vaa osjeanja ne kose s vaim shvaanjima.
Dogaaji oko sotone koji se prepriavaju u asnom Kur'anu primjer su nevjerstva srca i umne
predanosti. Iako je sotona imao spoznaju Boga i vjerovao u Sudnji dan; poznavao i priznavao
vjerovjesnike, njihove nasljednike i njihov poloaj, pa ipak ga je Bog u isto vrijeme nazvao
nevjernikom i o njemu rekao sljedee:
We kne minel kfirin. [24]
I bio je nevjernik.
Dokaz da je ejtan poznavao Boga jeste injenica da on u jednom ajetu priznaje Allahovo
stvaranje. Obraajui se Bogu, sotona je rekao:
Khaleqteni min nrin we khaleqtehu min tiin.
Mene si stvorio od vatre, a njega (ovjeka) od ilovae.[25]
A dokaz njegove vjere u Sudnji dan jesu rijei:
Enzirni ila jewmin juba'sn. [26]
Daj mi vremena do dana njihova oivljenja.
Dokaz njegovog poznavanja vjerovjesnika i njihovih namjesnika, nalazimo u sljedeem ajetu:
Fe bi izzetike le ugvijennehum edme'iin illa ibdeke minhumul mukhlesiin.
E tako mi asti Tvoje ree sigurno u ih sve na stranputicu navesti osim Tvojih meu njima
robova iskrenih. [27]
Pod iskrenim robovima misli se ne samo na one ljude koji imaju iskrena djela ve i na to da
im je cijelo bie ispunjeno samo Bogom; to su Boiji prijatelji; ljudi isti od grijeha; sotona je i
njih poznavao i vjerovao u njihovu bezgrenost.
Iako Kur'an avola predstavlja kao poznavaoca svih ovih injenica, ipak ga naziva i dri
nevjernikom. Prema tome, postaje jasno da samo poznavanje tj. predanost misli i shvaanja,

140

nije dovoljno da bi neko bie moglo biti priznato kao vjernik, ve je potrebno da ima i neto
drugo.
Zato se ejtan, sa stanovita kur'anske logike, ubraja meu nevjernike, iako je bio posjednik
spoznaje?
ejtan se, u isto vrijeme dok je shvaao Istinu, emocijama i osjeanjima protivio; srcem je
ustao protiv onoga to je razum shvatio; uzoholio se i nije htio da se povinuje, tj. nije imao
sranu predanost Istini.

[1] Usdul Gabe Osman ibn Maz'n

[2] Al Ahkaf, 9
[3] Mogue je da se ovdje pojavi paradoks tj. da se sadraj ovoga ajeta kosi sa onim to je
uzeto kao sasvim jasno i nedvojbeno meu muslimanima, a to da je Boiji Poslanik izvjestio o
svom hvaljenom poloaju na Sudnjem danu i o tome da e posredovati za neke grenike. ta
vie, kosi se sa obeanjem koje je dato u nekim drugim ajetima, kao to je: we le sewfe
ju'tiike rabbuke fe terd ili lijagfire lekallahu m taqaddame min zenbike we m
ta'akhkhare.
Odgovor na ovo je taj da ajet asni, kao to se to vidi i iz sadraja gore spomenutog hadisa,
hoe da kae da rezultat ljudskih djela, i na koncu sudbina ovjeka, nikome nije stopostotno
jasna te da je samo Bog taj koji zna krajnju sudbinu, a ako drugi i spoznaju neto od toga,
onda se to se odvija iskljuivo putem Boije Objave. Dakle, ajet koji porie obavjetenost o
konanoj sudbini, zapravo, negira mogunost Poslanika, ili bilo koga drugog da, oslanjajui
se na sebe i vlastito djelo, predvidi ta e biti s njim. Meutim, oni ajeti koji pokazuju da je
asni Poslanik obavjeten o svojoj krajnjoj sudbini, ili sudbini drugih, govore o obavjetenosti
na osnovu Boije Objave.
[4] Bihrul-anwr, izdanje Akhundii, tom 6. str. 261.
[5] Logika Dord Dordana o Muhammedu (a.s) pokazuje da on vjeruje u njegovo
vjerovjesnitvo i to da je nosioc Boije objave. Za hazreti 'Alija potpuno vjeruje da je jedna
boanska linost i dri ga na nivou Mesiha a.s., ali pored svega ovoga on ostaje vjeran
kranstvu. Halil Dubran o hazreti Aliju kae: We fii aqidetii enne Alijje-bne-ebii Talibin
ewwelu arebijjin dwerer ruhe el-kullijjete wa smereh. - Ja sam uvjeren da je Ali ibn ebi
Talib prvi Arap koji je dosegao univerzalni duh svijeta i s njim govorio.
On prema hazreti Aliju iskazuje veu ljubav ak i u odnosu na Poslanika. O hazreti Aliji ima
vrlo zanimljivih reenica. Jedna od takvih je i ova: Mte wes salatuhu bejne efetejni - Ali je
umro u stanju dok mu je molitva bila na usnama. On takoe veli: 'Ali je ivio prije svoga
vremena; ja ne znam koja je to tajna da historija nekad ispoljava pojedince koji su ivjeli
ispred svoga vremena.
Ova reenica je sadraj jedne reenice koju je izrekao sam hazreti 'Ali. U govoru broj 148.on
kae: Sjutra ete gledati u moje dane pa e vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat ete
me nakon to mjesto moje ostane prazno i drugi ga zauzme nakon mene. (Staza Rjeitosti,
str. 120, Islamska zajendica Zagreb, 1994.)
[6] Al Imam 'Ali, pogavlje pod naslovom La ta'assube we l itlaq (Ni fanatizam ni potpuna
sloboda)
[7] Al Baqara, 256
[8] Ali Imran, 85

141

[9] Naravno ovo ne znai da i sve stvari imaju jednak odnos prema Bogu, i da je njihova
kompetentnost jednaka. Stvari se jednako ne odnose prema Bogu, iako je Njegov odnos
prema stvarima jednak. Bog je prema svim stvarima jednako blizak, a same stvari se razlikuju
po tome koliko su bliske odnosno udaljene od Boga. U moljenju naslovljenom sa Iftith
postoji jedna zanimljiva reenica po ovom pitanju, tu itamo: Ellezi bau'de fe la jur we
qarube fe ehide nedw, u ovoj reenici Bog se ovako opisuje: To je Onaj koji je daleko pa je
stoga nevidljiv, i Onaj koji je blizak pa stoga svjedoi i apat.
Ustvari, mi smo daleko od Njega dok je On nama blizak. Ovo je jedna zagonetka. Kako je
mogue da dvije stvari, sa istog aspekta tj. bliskosti i udaljenosti imaju dvije razliite relacije?
Da, ovdje je to tako. Bog je stvarima blizak, ali stvari nisu bliske Njemu, tj. daleke su ili bliske,
s obzirom na razliite relacije. Ono to je zanimljivo u ovoj reenici je to da, kada se Bog u njoj
opisuje daljinom onda se kao svjedok tog opisa uzima jedna od osobina Njegovih stvorenja tj.
gledanje: Niko nije u stanju da Ga vidi, a kada se Boga opisuje sa bliskou onda se za
demonstraciju uzima jedna od Boijih svojstava tj. Njegova sveprisutnost i sveznanje. Kada
govorimo o nama onda Bogu pripisujemo daljinu, a kad govorimo o Njemu onda Mu
pripisujemo bliskost. Sdi je s ovim u vezi sroio divne stihove:
Prijatelj kod mene i blii od mene samoga
cudno mi je to sam tako daleko od Njaga
Kome mogu rei i ta da se ini,
Dragi pored mene a ja u tuini

[10] Al Bakara, 80 82
[11] Ali Imran, 24 25
[12] Al Bakara, 111 112
[13] An Nisa, 123 124
[14] Az Zilzal, 7 8
[15] At Tawba, 120
[16] Al Kahf, 30
[17] Al Maide, 69
[18] Ibrahim, 18
[19] An Nur, 39
[20] Ves'ilu ii'a, izdanje Mektebetu muhammedi, prvi dio prvog toma na str.90
[21] A uara, 88 89
[22] An Naml, 64
[23] Al Bakara, 208
[24] Isto, 34
[25] Al A'raf, 12
[26] Isto, 14
[27] As Sad, 82 83

142

DIO DEVETI
Realni i regionalni islam
Kada govorimo da je neko musliman odnosno nemusliman, obino zanemarujemo stvarno
stanje. One koji, geografski gledano, ive u odreenoj regiji i koji su svoje muslimanstvo
naslijedili od oeva i majki nazivamo muslimanima, a druge,koji su ivjeli u nekim drugim
uvjetima i koji, slijedei roditelje, pripadaju nekoj drugoj religiji ili su potpuno nereligiozni,
nazivamo nemuslimanima.
Takvo zakljuivanje nema vrijednosti i ne moe se po njemu cijeniti ni da li je neko musliman
niti da li je nevjernik. Mnogi od nas pripadaju ovoj grupaciji samo geografski muslimani
smo zato to su nam roditelji muslimani i to smo se rodili i odgojili u regiji gdje ive
muslimani. Ono to je stvarno vrijedno jeste realni islam, a to je da se osoba srcem prikloni
istini; da kapiju srca otvori prema svemu onome to je istina i da radi na osnovu toga te da joj
islam koji je prihvatila s jedne strane bude zasnovan na istraivanju, a s druge na odbacivanju
fanatizma i tvrdoglavosti.
Ako neko ima osobinu da se rado priklanja i predaje istini, ali mu je iz nekih razloga istina o
islamu ostala nepoznata i ako u ovom pogledu nije kriv, Bog ga nikada nee kazniti i on e
sigurno biti spaen pakla. Uzvieni Bog kae:
We m kunna muazzibiine hatta neba'ase resla
I Mi nismo takvi da kanjavamo prije nego poslanika poaljemo. [1]
Nemogue je, dakle, da asni i Mudri kazni nekoga kome nije upotpunio Svoj dokaz.
Uenjaci metodologije prava su sadraj ovog ajeta, koji uzvisuje razumski sud, oznaili
sljedeim terminom qubhul 'iqb billa bejn runoa kazne bez objanjenja. Sve dok
Uzvieni Bog potpuno ne razjasni Istinu nekom od svojih robova, runo je da ga kazni.
Da bismo pokazali injenicu da postoje ljudi koji posjeduju duh predanosti, pa makar
nominalno i ne bili muslimani, moemo navesti primjer francuskog filozofa Dekarta i to na
osnovu njegovog izjanjavanja.
U njegovoj biografiji stoji da je on svoju filozofiju poeo od sumnje u sva svoja saznanja,
dakle, poeo je od nule. Uzimajui svoje miljenje i misao kao poetnu taku, on je rekao:
Mislim, dakle postojim.
Nakon to je dokazao svoje postojanje, dokazao je postojanje duha i tijela, a takoer se
potpuno uvjerio i u postojanje Boga. Malo po malo, stigao je do pitanja odabira vjere pa je
odabrao kranstvo koje je u njegovoj zemlji bilo zvanina religija.
Meutim, on ima jednu vrlo zanimljivu izjavu u kojoj kae: Ja ne kaem da je kranstvo
obavezno najbolja religija u svijetu; ja kaem da je kransvo najbolja od onih religija koje ja
poznajem i koje su mi dostupne. Ja se ne kosim sa istinom; moda u nekim drugim
dijelovima svjeta postoji neka vjera koja je bolja i naprednija od kranstva.

143

Zanimljivo je da Iran navodi kao zemlju koju ne poznaje i kojoj religiji pripada njen narod.
Pominjui Iran Dekart je rekao: Otkud ja znam? Moda, naprimjer, u Iranu postoji neka
religija bolja od kranstva.
Ovakve ljude se ne moe nazvati nevjernicima, jer ne prkose i nisu nevjernici avanturisti,
Ovakvi ljudi uope nemaju namjeru da skrivaju Istinu. Sutina nevjerstva nije nita drugo
doli prkos i sklonost ka skrivanju Istine. Oni su prirodni muslimani muslimun fitrijjun.
Ove ljude ne moemo nazvati ni muslimanima niti nevjernicima zato to opozicija izmeu
pojmova musliman i nevjernik nije binarna [opozicija afirmacije i negacije] ili fakultativna
[opozicija izmedu postojanja i nepostojanja neke osobine za neto] prema terminologiji
logiara i filozofa ve je to kontrastna vrsta opozicije, tj. vrsta opozicije dviju
egzistencijalnih stvari, a ne opozicija jedne egzistencijalne i druge neegzistencijalne.
Dekartov primjer kojeg smo naveli ne znai da smo se odrekli prvog naela kojeg smo
prethodno spomenuli. Odmah u poetku postavili smo uvjet da neemo suditi o tome kakav
je ko. eljeli smo rei sljedee: Ako pretpostavimo da je istina ono to je on rekao i da je
spram istine zaista onoliko predan koliko se za to iskazuje te da mu sa druge strane nije bilo
dostupno istraivanje u ovom pogledu, trebamo rei da je takvo stanje stanje jednog
prirodnog muslimana.

Iskrenost uvjet prijema ljudskih djela

Postavljajui drugo pitanje o vrijednosti vjerovanja eljeli smo razluiti kakvog ono udjela
ima u prijemu dobrih djela.
Ranije smo navodili dokaze onih koji kau da su dobra djela kod Boga primljena bilo da su
uinjena od strane vjernika ili nevjernika, jer su u svojoj biti takva, a isto se deava i sa zlom
u svojo biti je zlo.
Sada elimo rei da je navedeno dokazivanje ispravno, ali je jedna bitna stvar zanemarena. To
je stvar za ije objanjenje smo ovdje prinueni objasniti jo jedan od termina metodologije
prava, i to da postoje dva tipa ljepote i runoe - opusna i subjektivna.
Svako djelo ima dva aspekta i svaki od njih se zasebno uzima u obzir pri ocjeni tog djela.
Mogue je da neko djelo u jednom svom aspektu bude dobro, dok to u drugom nije.
Suprotno ovome takoer je mogue, kao to je mogue i to da neko djelo u oba aspekta bude
dobro ili loe.
Pomenuta dva aspekta su sljedea: jedan je sfera korisnog ili tetnog uticaja djela u
objektivnom svijetu i ljudskoj zajednici, a drugi je sfera relacije djela sa samim subjektom i
psihike odnosno duhovne motivacije koje su izazvale to djelo, tj. ciljevi i svrhe subjekta koje
je on nakanio postii tim djelom.
U prvom aspektu treba vidjeti dokle se protee korisni odnosno tetni efekat djela. U drugom
pak treba vidjeti kojom se putanjom kree subjekt u svom duhovno idejnom sistemu i kom
odreditu se usmjerava?
Djela ljudi se, sa stanovita korisne odnosno tetne sfere uticaja, biljee u memoarima
povijesti pa im ona onda sudi i pohvaljuje ih ili ih kori, meutim, sa stanovita sfere odnosa
ljudskog djela sa njegovim duhom, ono se biljei samo u uzvienim nebeskim memoarima.
Povijesni memoari zahtijevaju veliko i uticajno djelo koje e pohvaliti, dok uzvieni nebeski i
boanski zapisi, pored ovog aspekta, tragaju za djelom koje je ivo i produhovljeno.
U Kur'anu stoji:

144

Ellezi khaleqa mewta wel hajta lijebluwekum ejjukum ahsenu 'amel.

Onaj koji stvara smrt i ivot da bi vas iskuao koji od vas e bolje djelo uiniti.[2]
Reeno je bolje a ne mnotvenije djelo, jer je vano da znamo da smo i sa duhovnog
stanovita u pokretu i da prevaljujemo jednu putanju onda kada inimo neko djelo, osim
forme toga djela koja se sastoji od jednog niza pokreta i stanaka i koja posjeduje svoje
odreene uinke i drutvene vrijednosti.
Vanost ideje i namjere nije manja od vanosti djela. Ovakav nain razmiljanja tj.
autentinost djela koje misao, namjeru i uvjerenje smatra nebitnim i pod naslovima
objektivnosti i mentaliteta im daje tek pripremnu i uvodnu vrijednost, predstavlja jedno
materijalistiko razmiljanje. Osim to je pogreka ovog naina razmiljanja na svom mjestu
potpuno razjanjena, sasvim je jasno da se kur'anska doktrina ne moe obrazloiti ovakvom
vrstom miljenja.
Na stvarni identitet i nae istinsko ja, sa kur'anskog stajalita, jeste upravo na duh. Na
duh, sa svim svojim slobodno odabranim djelima, iz potencijalnosti zakorauje u aktuelnost, i
u sebi zavreuje uinak i svojstvo adekvatno svojoj namjeri i cilju. Ovi efekti i svojstva postaju
dio nae linosti i vode nas u onaj svijet egzistencije koji im je adekvatan.
Dobrota i runoa djela u prvom aspektu ovisi o njihovom objektivnom uinku, dok u
drugom ovisi o kvaliteti izviranja djela u svom subjektu. U prvoj procjeni mi sudimo kakvo je
neko djelo sa stanovita svog objektivnog i socijanog uinka; dok u drugoj sudimo o tome
kakvog unutarnjeg i psihikog uticaja ima djelo na osobu koja ga ini tj. subjekat.
Kada neko gradi neku zdravstvenu ustanovu ili poduzme neko drugo dobrotvorno djelo na
kulturnom, zdravstvenom ili ekonomskom planu, nema sumnje da je njegovo djelo, sa
socijalno-povijesnog stajalita dobro, tj. da koristi Boijim stvorenjima. U ovoj ocjeni nam vie
nije bitno ta je bio cilj subjekta pravljenjem recimo bolnice ili neke druge dobrotvorne
ustanove. Bilo da mu je cilj elja za samoisticanjem i udovoljenje prohtjevima ili pak imao
jedan human, uzvien, neindividualan i nadmaterijalni cilj, u svakom sluaju, u drutvu se
pojavila jedna dobrobitna ustanova. Sud povijesti se o djelima ljudi, uvijek zasniva na ovom
aspektu i na ovoj dimenziji. Povijest nema nita s namjerama pojedinaca. Kad se govori o
umjetnikim remek djelima u Isfahanu, nikoga ne zanima kakvu je namjeru imao graditelj
mesdida ejh Lutfullah ili Mesdidaha ili pak Siose pola povijest samo razmotri formu
djela i onda ga ocijeni dobrotvornim.
Meutim, u procjeni dobrote subjekta objektivni i socijani efekat djela nije predmet
razmatranja; u ovoj procjeni gleda se na kvalitet odnosa izmeu djela i njegovog izvritelja.
Korisnost jednog djela ovdje nije dovoljna da bi se mogla nazvati dobrim djelom. Ovdje se
gleda na namjeru i cilj s kojim je subjekat poduzeo neko djelo; ako je imao dobru namejru i
cilj, i ako je dobro djelo uinio kao rezultat dobre motivacije, njegov posao je dobar, tj.
posjeduje izvrilaku ljepotu i djelo mu je dvodimenzinalno; tj. razvija se u dvije ekstenzije: u
jednoj povjesnodrutvenoj i drugoj nebeskoduhovnoj. Ali ako mu je motivacija bila
samopokazivanje, ili probijanje vlastitog materijalnog interesa, djelo mu je jednodimenzijalno
i protee se samo u povjesti i vremenu, ali nema nebeskoduhovnog prohoda ili, kako je to
reeno u islamskoj terminologiji, djelo mu se nije uspelo u gornje svjetove. Drugaije kazano,
subjekt je u ovakvim sluajevima napravio uslugu drutvu i pomogao ga, ali nije pomogao
sebi ve se ak, u nekim sluajevima i prevario; umjesto da duu svoju s ovim djelom
uzdigne, on ju je jo i srozao.

145

Naravno, ne elimo rei da je raunica subjektivne dobrote potpuno odvojena od one opusne
i da ovjek u pogledu duhovnog sistema i duhovnog usavravanja ne treba da pazi na
korisnost svoga djela u drutvu, ovim elimo istai da je drutveno korisno djelo samo onda
korisno i sa duhovnousavravajueg aspekta, kada duh ovjeka, izvrenjem tog djela,
napravi jedan duhovni pomak navie; kada se sa niske razine samovolje i pohote popne na
visoki nivo iskrenosti i duhovne blistavosti.
Odnos izmeu opusne i subjektivne dobrote je poput odnosa izmeu tijela i duha. Kako god
su iva bia kompozicija sainjena od duha i tijela, tako i dobro djelo ovjeka, da bi zaista bilo
ivo, sem opusne, treba da bude nadahnuto i subjektivnom ljepotom.
Dakle, racionalni dokaz tzv. pseudointelektualaca zasnovan na tome da se Bog jednako
odnosi prema svim Svojim stvorenjima, i da je, s druge strane, ljepota i runoa djela njihova
sutinska osobina pa je, prema tome, dobro djelo jednako vrijedno od bilo koga da dolazilo i
da je implikacija ove dvije jednakosti jednakost onosvjetske nagrade vjernika i
nevjernika... jeste nepotpun i nedovoljan. U ovom dokazivanju u obzir je uzeto samo djelo
i jedanakost Boijeg odnosa prema svim stvorenjima, dok se zaboravlja izvritelj djela,
njegova linost, cilj, motivacija i duhovna putanja, a sve to nuno izaziva nejednakosti
ljudskih djela i meu njima stvara odreenu razliku. Ovi ljudi kau: Kakve razlike za Boga
ima izmeu onoga koji inio dobro djelo i zna za Boga i onoga koji Ga ne poznaje? Da li je
neko djelo uinio radi Njegovog zadovoljstva ili je imao neku drugu namjeru? Da li mu je
namjera bila da se Njemu priblii ili nekom drugom?
Sve ovo za Boga nema nikakve razlike, ali ima razlike za samu tu osobu, jer ako ona poznaje
Boga onda e imati jednu vrstu duhovnog putovanja, a u protivnom, jednu drugu. Ako nema
spoznaju Boga, djelo joj je jednodimenzionalno i ima samo opusnu ili povjesnu ljepotu, ali
ako Ga poznaje djelo joj postaje dvodimenzionalno i poprima izvrnu i nebesku ljepotu. Ako
ga poznaje, ona sama i njeno djelo se uzdiu ka Bogu. Drugim rijeima, to u Bogu ne pravi
nikakvu razliku, ali je pravi u samome djelu u jednom sluaju djelo je ivo i uznosee dok
je u drugom sluaju mrtvo i srozavajue.
Kau da Pravedni i Mudri Bog nee odbaciti dobro djelo svoga roba samo zato to mu ovaj
nije prijatelj.
I mi vjerujemo da to Bog nee uiniti, meutim, treba vidjeti da li neka osoba koja Boga ne
poznaje zaista ini stvarno dobro djelo tj. djelo koje ima kako opusnu tako i odnosnu ljepotu
djelo koje je dobro kako sa stanovita drutvenog sistema tako i sa stanovita duhovnog
ustrojstva izvritelja. Sve nae pogreke su proizale iz procjene dobrog djela samo prema
jednom kriterijumu, tj. da ima opedrutvenu korist. Jasno je da Bog nee vratiti nikoga ko s
dobrom namjerom u izvravanju dobrog djela zakorai prema Njemu, ne poznavajui Ga,
meutim, istina je da onaj koji Boga ne poznaje i ne sklanja veo sa svojih oiju, ne usavrava
svoju duu i ne uspinje se ka Bogu posjeduje djelo koje nije onosvjetsko i nebesko, niti
poprima takav jedan oblik koji bi mu na Onom svijetu bio glavni kapital zadovoljstva, uitka,
radosti i sree. Jedna bitna razlika izmeu Boijih i ljudskih zakona jeste da su Boiji zakoni
dvodimenzionalni, a ljudski jednodimenzionalni. Ljudski zakoni nemaju nita s duhovnousavravajuim ustrojstvom pojedinca. Kada jedna vlast, radi dravnih interesa, ustanovljuje
poreze, cilj joj je samo podmirenje dravnih trokova. Dravu puno ne brine pitanje kakvu
namjeru ima onaj koji plaa porez. Da li ga plaa sa zadovoljstovm ili iz straha? Cilj drave je
samo da naplati porez. Isto tako, kada drava vri mobilizaciju ljudi radi odbrane zemlje, nije
je briga za namjere vojnika; ona hoe da se vojnik na bojnom polju bori protiv neprijatelja; za
dravu nije bitno da li joj se vojnik bori iz zadovoljstva i vlastite elje ili iz straha od

146

mitraljeza uperenog mu u zatiok; da li se bori radi elje za samoisticanjem, avanturom, iz

fanatizma ili se bori radi odbrane prava i istine.
Toga, meutim, u Boijim zakonima nema. Porezi i sluenja se u ovim zakonima ne trae
apsolutno i bezuvjetno, ve se trae zajedno sa iskrenom namjerom i tenjom za bliskou s
Bogom. Islam trai djelo koje je proeto duhom, a ne djelo u kojem nema duha. Stoga se
porez onog muslimana koji ga daje sa izvjesnom dozom elje za samoisticanjem, kod Boga ne
prima. Za borca vai isto pravilo. Boiji zakon trai onog vojnika koji je svim svojim duhom
vojnik, vojnika koji je uo i eljno se odazvao na mobilizirajui glas: Innellahe tera minel
mu'miniine enfusehum we emwlehum bi enne lehumul-denne. - Allah je od vjernika kupio ivote
njihove i imetke njihove u zamjenu za dennet koji e im dati. [3]
Prenosi se da je Boiji Poslanik u potpuno vjerodostojnim hadisima, kojega prenose i iije i
sunije, rekao sljedee:
Innemal a'amlu bin nijjt. Djela se, uistinu, mjere prema namjerama. [4]
Li kulli mri'in m new. Svakom pripada ono to naumi. [5]
L 'amele illa bin nijje. Nema djela osim s namjerom. [6]
U jednom hadisu se ovako prenosi:
Djela ljudi, zaista, ovise o njihovim namjerama; svako e imati ono to je naumio i ta cilja,
pa onaj ko se okrene prema Bogu i Poslaniku Njegovu on e i imati Boga i Poslanika Njegova,
a onaj ko se okrene prema ovosvjetskim draima ne bi li ih priskrbio ili eni da bi je oenio,
njegovo e biti samo ono prema emu se okrenuo.[7]
Imam Sadik je rekao:
Svoja djela inite u ime Boga, a ne u ime naroda, jer sve ono to se ini u ime Boga ono je
kod Njega a to se ini u ime naroda ono se Bogu ne uspinje.[8]
Namjera je dua svakog ljudskog djela. Isto onako kako je tijelo ovjeka poaeno duom,
tako je i ast ljudskog djela ovisna o njegovoj dui. A ta je dua ljudskog djela je iskrenost.
U asnom Kur'anu stoji:
We l umir illa lija'budullahe mukhlisiine lehud din.
A nareeno im je samo da se Allahu klanjaju i da mu iskreno vjeru ispovjedaju.[9]

Kvalitet ili kvantitet?

Na osnovu prethodne rasprave izvlaimo jedan zanimljiv zakljuak i to da se, prema

Boanskom odreenju, djela vrednuju po valjanosti a ne prema njihovom izgledu i veliini.
Zanemarivanje ove injenice dovelo je do preuveliavanja onoga to se smatralo vrijednim,

147

naroito kada su u pitanju djela Poslanikovih ashaba. Naprimjer, nakon to je hazreti Ali
poklonio prsten jdnom siromahu u toku molitve, to je bilo povod za objavu jednog
kur'anskog ajeta, neki ljudi su, da bi dali vei drutveni znaaj ovom inu, rekli da je taj
prsten bio vrijedan koliko sav porez koji se ubirao iz Sirije; a zatim to, da bi narod
povjerovao, prepriali u vidu jednog hadisa. Prema miljenju ovakvih osoba, bilo je zaudno
da se zbog darivanja jednog obinog prstena objavi jedan velianstveni kur'anski ajet pa
nemogavi to da shvate poeli su izmiljati bajke i stali uveavati njegovu materijalnu
vrijednost, a nisu mislili na injenicu da prsten koji vrijedi koliko cijeli porez Sirije i ama u
siromanoj Medini nee ukraavati Alijevu ruku. Ako i pretpostavimo da je takav jedan
prsten bio na Alijevoj ruci, on ga ne bi dao jednom siromahu ve bi cijelu Medinu oporavio i
sve siromahe u gradu izbavio iz nevolje.
Bajoslovni um ovakvih osoba ne shvaa da se veliko djelo kod Boga ne mjeri materijalnim
vrijednostima. Kao da ovaj tip ljudi mislili da je skupocjenost prstena sauvaj nas Boe
toliko zadivila Boga da Ga je ponukala da pohvali hazreti Alija i pokae kako je veliko djelo
uinio!
Ne znam ta bi tek pomislili ovi ljudi o jemenim pogaama koje su hazreti Ali i njegova
porodica dali siromasima, a onda u njihovu ast objavljena sura [Ad-Dahr].
Vanost djela hazreti Alije i njegove porodice nije na materijalnoj osnovi ve se mjeri po tome
to je bilo jedno potpuno isto djelo i to je uinjeno iskreno u ime Boga, djelo koje je bilo na
takvom stepenu iskrenosti da nismo u stanju da je opiemo, iskrenosti koja se odrazila u
uzvienim nebeskim krugovima i proizvela hvalu i velianje.
Znaaj njihovog djela je upravo u onome to Kur'an prenosi:
Innema nut'imukum liwedhillahi la nuriidu minkum dez'an we l ukr.
Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni nagrade ni zahvalnosti ne oekujemo.[10]
To je, dakle, ono to je bilo u njihovim srcima i to je Bog razotkrio; tj. ovom svojom
portvovanou oni od Boga nisu traili nita drugo doli Njega samoga.
Razlog zato Kur'an asni nevjernika djela naziva nitavnim privienjem, jeste da njihova
djela imaju jednu ukraenu varljivu formu, ali poto se ine u ime niskih, individualno
materijalnih ciljeva, a ne u ime Boga, nemaju nebeskog izgleda.
Supruga Haruna Raida, gospoa Zubejda je u Meki izgradila jedan vodovod koji od toga
vremena pa sve do danas koristi hodoasnicima Boije Kue. Ovo djelo veoma lijepo izgleda.
Upornost i ambicioznost Zubejde su doveli do toga da se potok provede iz Taifa u sunu
mekansku zemlju i ve je blizu dvanaest stoljea otkako se hodoasnici njime koriste.
Ovo djelo je zaista velianstveno u svom svjetovnom izgledu. Meutim, moemo se zapitati
ta se deava ako ga posmatramo sa duhovne take gledita. Da li i Meleci ocjenjuju onako
kako to mi inimo? Da li se i njihove oi zadivljuju formalnim obimom ljudskih djela?
Meleci raunaju prema drugim kriterijima. Imajui Boanska mjerila u rukama, oni
procjenjuju jedne druge dimenzije ljudskog djela oni raunaju na to odakle je Zubejda
podmirila sredstva za izvrenje ovog projekta? Zubejda je bila supruga uvenog vladara
Haruna Raida. Dravna blagajna muslimana je bila u njegovim rukama i kako im se
prohtjelo, tako su i troili. Zubejda nije vlastito bogatstvo utroila u to dobro djelo, ve je ono
to je pripadalo narodu utroila za narod; razlika izmeu nje i ostalih ena njenog ranga je u
tome to su ostale narodnu imovinu troile za svoje prohtjeve, a ona dio iste potroila za

148

opedrutvenu korist. Kakvu je namjeru ona imala sa ovim djelom da li je htjela da se

povjesno proslavi, ili je zaista imala na umu Boije zadovoljstvo samo Bog zna i niko drugi.
Upravo se na osnovu ovoga u narodu prepriavalo da su neki usnuli Zubejdu i pitali je:
Kako te Bog nagradio za onaj vodovod kojeg si sagradila? Ona je odgovorila: Nagradu za
to je podjelio pravim vlasnicima sredstava.

Bohlulov mesdid
Pria se kako su neki ljudi gradili mesdid pa im usred gradnje doao Bohlul i upitao: ta
radite? Oni mu odgovore: Gradimo mesdid. A zato? - on ih upita. Nema tu zato!
Zato to hoemo da Boga zadovoljimo naim djelima. - odgovorie mu oni.
Da bi im dao do znanja koliko su iskreni u svom dobrom djelu, Bohlul je potajno naruio
spomen plou na kojoj je bilo napisano Bohlulov mesdid, a onda je nou, dok nije bilo
nikoga, postavio na zgradu mesdida. Kad su narednog dana graditelji mesdida stigli i
vidjeli spomen plou na kojoj je pisalo Bohlulov mesdid veoma su se naljutili i onda otili
u potragu za Bohlulom da ga iibaju to tue zasluge stavlja na svoje ime!? Bohlul ih je
meutim upitao: Zar vi niste rekli da ste mesdid sagradili u ime Boga? Ako ljudi pogrijee
i pomisle da sam ja sagradio mesdid, Bog valjda zna i ne grijei.
Vjerovatno postoje mnoga velika djela koja su samo u naim oima velika, a koja kod Boga
nisu ni najmanje vrijedna. Moda mnoga veleljepna zdanja hramova, mesdida, bolnica,
mostova, kola i sl., imaju takvu jednu sudbinu to samo Bog zna.

Vjera u Boga i Onaj svijet

Odnos Ovoga i Onoga svijeta je poput odnosa izmeu tijela i duha, tj. odnos izmeu
egzoterije i ezoterije. Ovaj i onaj svijet nisu dva potpuno odvojena univerzuma. Ovaj i Onaj
svijet ili, drugim rijeima, Zemaljski i Svijet meleka predstavljaju jednu cjelinu, poput cjeline
lista knjige s dvije stranice. Zemlja Ovoga svijeta ima svoje nebesko lice na Onom svijetu.
Neorganske i organske tvari Ovoga svijeta se na Onom svijetu javljaju u njihovim
melekanskim likovima. Onaj svijet je u osnovi duhovni lik ovoga svijeta.
Da bi neko djelo poprimilo dobar melekanski i illijjnski karakter, potrebno je da bude
obavljeno uz svijest o Bogu i radi uspinjanja do Boijeg nebeskog carstva. Ako neko ne vjeruje
u proivljenje i ako je bezobziran prema Bogu, djelo mu nee poprimiti duhovni karakter; tj.
nee se uzdii meu illijjiine. Melekanski karakter nekog djela je gornji, a zemaljski je donji.
Sve dok neko djelo ne zablista iskrenom namjerom i vjerovanjem, do uzvienog nebeskog
carstva nee ni dospjeti; samo djelo koje je proeto duhom dospjeva do uzvienog nebeskog
carstva. Duh jednog djela je zapravo ona njegova onosvjetska i melekanska dimenzija.
U Kur'anu asnom reeno je:
Ilejhi jesa'dul kelimut tajjib wel 'amelus slihu jerfa'uhu.
K Njemu se diu lijepe rijei i dobro djelo ih uzdie.[11]
Ovaj ajet se moe protumaiti na dva naina i oba naina su spomenuta u tefsirima. Jedno
tumaenje kae da dobro djelo uzdie lijepe rijei i lijepo vjerovanje, a drugo da lijepe rijei i

149

lijepo vjerovanje uzdiu dobro djelo i ine ga dostojnim nebeskog carstva. Oba ova tumaenja
zajedno a oba su ispravna i oba se podrazumijevaju dokazuju princip da vjerovanje ima
uticaja na prijem ljudskog djela i njegovo uznoenje u vie sfere, kao to i djelo ima uticaja u
napajanju vjere i njenom poboljanju i uvrivanju. Ovaj princip je u islamskim uenjima
veoma jasan. Pozvat emo se na drugo tumaenje ajeta, iako kao to smo na to ukazali
mislimo da nema nikakve prepreke da asni ajet istovremeno ukazuje na oba znaenja.
Ako nam se kae da je neko iz Teherana otiao prema sjeveru, ne moemo oekivati da u
odrenom vremenu stigne na jug u Qom, Isfahan ili iraz. Smijeno bi bilo pretpostaviti
takvo ta, jer da je htio da doe u Qom, Isfahan ili iraz trebalo je na junoj magistrali da
izae iz Teherana.
Raj i pakao su dvije krajnje stanice duhovnog putovanja ovjeka. Svako e se na Onom svijetu
nai na kraju svoje putanje; neko e biti gore, a neko dolje, neko meu a'l illijjiinima a
neko meu esfele sfilinima.
Inne kitabel ebrari lefi illijjiin[12]
Inne kitabel fuddari lefi siddiin.[13]
Knjiga estitih je u Illijunu.
Knjiga grenika je u Siddinu.
Kako je mogue ii u suprotnom pravcu od odreenog cilja, a onda stii do istog?! Kretanje
prema illijiinima je derivativ volje i namjere stizanja do njih, a volja i namjera su, s jedne
strane derivativ spoznaje i vjerovanja, a s druge povinovanja i predanosti. Kako je mogue
oekivati da onaj koji u takav jedan uzvieni cilj ne vjeruje ili vjeruje ali se ne povinuje i ne
preda, i koji ga, konano, niti eli niti ima imalo motivacije da poduzme i najmanji korak na
tom planu, kako je mogue da onda postigne taj cilj? Nema sumnje da svaki put vodi samo
svome cilju. Sve dok odredite nije boansko, do Boga se ne moe ni stii.
Kur'an asni nam veli:
Onome koji eli ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo to hoemo i kome hoemo, ali emo mu poslije
dehennem pripremiti u kojem e se osramoen i odbaen pei. A onaj koji eli drugi svijet i trudi se da
ga zaslui, a vjernik je, trud e mu hvale vrijedan biti.[14]
U ovom ajetu, dakle, Bog daje do znanja da je nemogue da osoba koja razmilja samo na
razini materijalnog svijeta i koja nema uzvienijeg cilja, dospije do uzvienih onosvjetskih
odredita, iako boanska ast i plemenitost nalau da mu se d neto od onoga to eli na
Ovom svijetu.
Ovdje ima jedna poenta: Ovaj svijet je svijet prirode i materije, svijet uzroka i posljedica.
Materijalni uzroci su u meusobnom sukobu i netrpeljivosti; na Ovom svijetu ima i prisile.
Prema tome, onaj kome je cilj Ovaj svijet, nema garancije da e sto postotno postii cilj. Kur'an
u vezi s tim kae sljedee:
...dajemo to hoemo i kome hoemo...
Meutim, lice koje u svom duhovnom ustrojstvu ima uzvieniji cilj i koje svoju duu ne
prodaje niskim porivima ve se okree Bogu i s vjerom kree naprijed, izvijesno e stii do
cilja, jer Bog cijeni i vrednuje i dobra djela koja Mu se upute prima i nagrauje.
Ovdje je kao uvjet, izmeu ostalog, postavljeno i zalaganje, jer je nemogue da neko bude u
pokretu i postigne cilj, a da nita od sebe ne poduzme.

150

U narednom ajetu stoji:

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu
nikome zabranjeni.[15]
Pomenutim ajetom htjelo se rei sljedee: Mi smo apsolutno dareljivi i svijet smo za
aktivnost pripremili. Svakom onome koji posije neku sjemenku obezbijedimo plod. Svakog
emo dovesti do cilja prema kojem se uputio.
Razmarajui ovo pitanje teozofi kau sljedee: Bie koje je u biti nuno, takvo je i u svim
svojim aspektima, pa je i nuno blagodarno. Prema tome, svako onaj koji neto trai, od Boga
dobije pomo u tome. Bog nee nekome materijalisti koji eli samo Ovaj svijet rei da je
zalutao i da radi suprotno Uputi te ga stoga ne podrava. I onaj ko eli Ovaj svijet je, u svom
materijalizmu, a opet u okviru granica koje zacrtava priroda Ovoga svijeta uzronoposljediniog sistema i meusobne iskljuivosti stvari potpomognut i podran od Boga i
uiva Njegovo neogranieno rasipanje blaga i dareljivost.
Drugim rijeima, svijet je plodno i prilagoeno tlo za sijanje, nicanje, razvijanje i ubiranje; na
ovjeku je da odabere koje sjeme e posijati i uzgajati, i kakav plod eli ubrati; bilo koju
sjemenku da odabere, upravo ta sjemenka se u plodnom polju Ovoga svijeta raa i razvija.
Postoji, meutim, jedna posebna podrka onima koji slijede Istinu a zove se samilost
[rahiimijjet] od koje su okorjeli materijalisti izuzeti, jer je i ne ele. Meutim, milostivska
[rahmanijjet] Boija podrka se podjednako protee meu svim ljudima i u svim pravcima.
Ovu vrstu podrke cijelom svijetu Sdi je opisao u sljedeem stihu:
Lice je Zemlje Njegova trpeza razastrta
Za njom je jagma prijatelja i neprijatelja
Pojasnili smo da sama opusna ljepota za onosvjetsku nagradu nije dovoljna, ve je potrebna i
ljepota subjekta; opusna dobrota je poput tijela, a subjektivna poput duha i ivota. Takoer
smo objasnili da je vjera u Boga i u Dan proivljenja osnovni uvjet subjektivne dobrote i da
ovo uvjetovanje nije ugovoreno ve jedno bitno i genetiko uvjetovanje, ba kao to je
uvjetovanje odreenog puta do odreenog cilja.
Ovdje se, meutim moe postaviti sljedee pitanje: Da li je dovoljno da se uini neko dobro
djelo iz savjesti, osjeanja i milosti ili je neophodno da se obavezno ima namjera pribliavanja
Bogu kako bi neko djelo poprimilo dobrotu subjekta? Drugim rijeima, da li je tek humana
motivacija dovoljna da djelo potvrdi dobrotu izvrioca i da li je dovoljno da motiv ovjeka ne
bude zadovoljavanje vlastitih poriva, kako bi poprimilo karakter dobrog subjekta, bez obzira
na to da li je njegov stvarni motiv bio Bog ili humanost.
Ovo je pitanje koje trai pomnije razmatranje. Iako navedenu tezu ne potvrujemo i ne
mislimo da razlike izmeu boanske i humane motivacije nema, pa ipak, ozbiljno vjerujemo
da djelo koje se uini iz elje za dobroinstvom ljudima i iz humanih pobuda, nije isto kao i
djelo koje se uini iz linih interesa. Sigurno je da Bog takve osobe nee ostaviti
nenagraene. U nekim predanjima stoji da pojedini idolopoklonici, kao to je Hatam T'i,
nee biti u paklu ili e im se ublaiti kazna zbog njihovih dobrih djela.
Pomenut emo samo neka predanja koja su do nas stigla:
1)
Merhum Medlisi iz ejkh Sadukovog Sawbul a'mala od Ali ibn
Jaqtiina, a ovaj od imam Musa Kazima, prenosi da je rekao: Meu Israilianima je bio jedan

151

vjernik koji je imao susjeda nevjernika. Taj nevjernik se prema svome susjedu vjerniku uvijek
odnosio lijepo i pristojno. Kad je umro, Bog mu je sagradio dom od neke vrste gline koja ga je
titila od vatre, a opskrba mu je stizala izvan pakla. Raeno mu je: Ovaj poloaj ti je dat zbog
dobra i lijepog ponaanja prema tvom susjedu vjerniku.[16]
Nakon prenoenja ove predaje, Medlisi kae: Ova predaja i njoj sline dokaz su da e neki
stanovnici pakla iz reda nevjernika, zbog dobrih djela koja su inili, biti poteeni patnje. A
oni ajeti koji govore da se patnja nevjernika nee ublaiti, odnose se na one nevjernike koji ne
ine dobra djela.
2)
Od imama Bakira takoer se prenosi sljedee kazivanje: Jedan je vjernik
ivio u zemlji nekog zlog vladara. Jedanput se taj okrutni vladar okomio na ovog vjernika te
on pobjegne u drugu zemlju gdje je naiao na nekog idolopoklonika koji ga je veoma lijepo
primio i ugostio. im je idolopoklonik umro, bilo mu je reeno: Tako mi nepobjedivosti i
velianstvenosti Moje, da u rajskim vrtovima ima mjesta za idolopoklonike, tu bih te uveo,
meutim, vatri sam naredio samo da te plai ali da te ne pri. Imam je potom rekao: 'Svakog
jutra i veeri bi mu se donosila opskrba izvan te sredine.' Kad je upitan: 'Je li to iz rajskih
vrtova?', imam je odgovorio: 'odakle Bog hoe.'[17]
3)
asni Poslanik je za Abdullaha ibn Ded'na, jednog od poznatih
nevjernika u vrijeme dahilijeta i jednog od kurejiskih poglavara, rekao: Kazna Ibn
Ded'na je u paklu vrlo blaga. Kada su ga upitali zato, on je odgovorio: Zato to je bio
dareljiv i hranio narod.[18]
4)
O nekim ljudima koji su ivjeli u predislamskom razdoblju govorio je: U
vatri sam vidio onog vlasnika batine to je tjerao hodoasnike i onu enu koja je imala maku
i drala je svezanu ne dajui joj nita da jede da bi to vie sebi ugrabila; potom sam uao u
rajske vrtove i tamo naao onog ovjeka to je jednog psa napojio i spasio da ne crkne od
ei.[19]
Takvim ljudima, kojih ima u svim vremenima, kazna e se u najmanju ruku olakati ili e u
cjelosti biti poteeni patnje.
Ako ima ljudi koji ine dobroinstvo drugim ljudima, pa ak i drugim ivim biima bez
ikakvog linog interesa i koji u dubini svoje savjesti to ak ne ine zato to se vide u ogledalu
nemonih, tj. ako ima ljudi ija motivacija nije bojazan da ih jednog dana moe stii slina
sudbina, ve da je njihov motiv za dobroinstvom tako jak da, ako bi znali da nikakve line
koristi od toga nee imati i da ak niko nee saznati za to dobro djelo, ipak uine i uz to ne
budu pod uticajem svakodnevice, obiaja i sl., onda za takve osobe, po mom miljenju, zaista
treba rei da u dubini svoje due nose svjetlost boanske spoznaje. Pod pretpostavkom da to
verbalno i poriu, u dubini srca se slau. Njihovo poricanje je zapravo poricanje jedne iluzije
koju su zamislili namjesto Boga, ili poricanje jedne druge iluzije koju su zamislili namjesto
povratka Bogu i proivljenja, a ne stvarno poricanje Boga i povratka u novi ivot.
elja za dobrom, pravdom i dobroinstvom, kad se uzme kao takva, pokazuje elju za
Apsolutno Lijepom Biti; prema tome, nije ne mogue da neke osobe zaista i praktino ne
budu proivljene meu nevjernicima, iako, sudei po njihovom verbalnom izjanjavanju,
spadaju u poricatelje. Pa ipak, Bog najbolje zna.

Vjera u poslanstvo i vostvo

152

Ovdje emo razmotriti drugi dio ove rasprave koji se odnosi na pitanje kakav status imaju
nemuslimani monoteisti, koji vjeruju u proivljenje i rade u ime Boga?
Meu sljedbenicima Evanelja ima dosta onih koji ni Mesiha niti Uzejra ne smatraju Bogom,
niti na neki drugi nain ispoljavaju politeizam, kao to to ine dualisti i vatropoklonici; ne
govore El Mesiihu ibnullah, niti govore Uzejru ibnullah, a ni to da je Ahriman bog zl;
uz to jo vjeruju u proivljenje i Sudnji dan. Postavlja se pitanje kakav je onda njihov status
kod Boga i ta e biti s njihovim djelima.
Mi ovdje, zasad, ne elimo raspravljati o nekim ateistiki orijentiranim znanstvenicima koji
praktino ne mogu imati uzviene ciljeve, a koji su imali nauna otkria i tako doprinijeli
ljudskom rodu. Na stav, zasnovan na islamskoj logici o takvim osobama razjanjen je u
prethodnoj raspravi. U ovom poglavlju mi raspravljamo o onim dobroiniteljima koji vjeruju
u Poetak i Povratak i koji, naravno, u praksi mogu imati uzviene ciljeve i da rade u ime
nadmaterijalnih ciljeva. Kau da su Edison i Paster bili ovakvi; kau da su bili poboni ljudi i
imali teistike motivacije, tj. ba poput pobonih meu muslimanima radili u ime Boijeg
zadovoljstva. Oni su meu kranima, ustvari, bili nekrani, jer da su bili stvarni krani i da
su vjerovali u postojee principe kranstva, Mesiha bi smatrali Bogom i tako ne bi mogli biti
stvarni monoteisti. Moe se rei da dananji kranski uenjaci rijetko vjeruju u postavku o
trojstvu.
Da bismo dali odgovor na ovaj dio pitanja, potrebno je vidjeti u kom pogledu je potrebna
vjera u poslanstvo i vostvoi i zato je uvjet da bi se primila dobra djela?
Prijem dobrih djela uvjetovan je vjerom u poslanike i Boije ljude iz dva razloga:
Jedan je injenica da se spoznaja njih vraa na spoznaju Boga. Ustvari, spoznaja Boga i
Njegovih osobina se ne usavrava bez spoznaje Njegovih ljudi, drugim rijeima, spoznaja
Boga je u cjelosti spoznaja upute i vostva.
Drugi razlog sadran je u injenici da bez spoznaje poslanstva i vostva, i onih koji to
zastupaju, nije mogue doi do jednog savrenog i ispravnog programa.
Velika razlika izmeu jednog muslimana dobroinitelja i nemuslimana dobroinitelja jeste u
tome to nemusliman dobroinitelj, budui da nema jedan ispravan program, ima vrlo malu
ansu da uspije. Meutim za muslimana koji se predao vjeri koja ima potpun, savren i
ispravan program ivota i koji taj program pravilno i ispravno izvrava, uspjeh je siguran.
Dobro djelo nije samo u injenju dobra ljudima. Sve naredbe, zabrane, pokuenosti i
preporuke jesu dio programa dobroinstva. Poboni kranin je, zbog udaljenosti od islama,
uskraen za jedan potpuno ispravan program, pa prema tome i za jedan veliki dio blagodati
koje taj program prua. On ini neka djela koja ne bi smio, a misli da su dozvoljena, kao to je
npr. pijenje alkohola. Znamo da je svrha zabrane pijenja alkohola izbjegavanje individualnih,
socijalnih i psiholokih teta koje taj in nanosi, a onaj ko ga pije prirodno je da trpi i ozljede
koje on nanosi.
U islamskom programu postoji jedan niz propisa ije je potivanje uvjet duhovne evolucije.
Jedan nemusliman, ma koliko bio tolerantan i daleko od fanatizma, usljed nekoritenja
savrenog programa ovjenosti, ostaje uskraen za njegove odlike.
Takva osoba nema blagodat bogosluenja, poput dnevnih namaza, posta tokom jednog
mjeseca u godini i obavljanja hodoaa Boije Kue. Njegov primjer je poput primjera
zemljoradnika koji nema agrarnih planova, a sije usjeve; plod kojeg ubere takav
zemljoradnik, nikada nee biti onako rodan kao kod onog zemljoradnika koji sije prema
jednom ispravno zamiljenom agrarnom planu i programu.

153

Razlika izmeu muslimana dobroinitelja i nemuslimana dobroinitelja moe se objasniti

tako to bismo rekli da je musliman dobroinitelj poput bolesnika koji se lijei prema
unaprijed odreenim receptima vrsnog lijenika, dok je jedan dobroinitelj nemusliman
poput bolesnika koji se lijei neplanski i proizvoljno jede to mu se svidi i uzima one
lijekove koji mu prijaju. Mogue je da takav bolesnik i popije neki koristan lijek, pa da usljed
toga doe do dobrih rezultata, ali je isto tako mogue i da popije neki tetan lijek koji mu
ugroava ivot; ba kao to je mogue da pojede neku vrstu hrane, ali da usljed kasnije
nesmotrenosti u odabiru hrane poniti i korisni efekat one prve.
Ovim postaje jasno da je razlika izmeu muslimana i religioznog nemuslimana u tome to
poboni musliman ima jedan ispravan program pobonosti, dok to jedan poboni
nemusliman nema drugim rijeima, musliman je pravilno upuen dok to nemusliman, pa
makar bio i poboan, nije. Kur'na asni u vezi s ovim kae:
Fe in eslem feqad ihted[20]
Pa ako se predaju Muhammedovom programu (tj. prime islam) onda su se zasigurno uputili na pravi
put.
Iz onoga to smo kazali u dva posljednja poglavlja postaje jasno da svi nemuslimani
dobroinitelji nee podjednako biti nagraeni za svoja dobra djela; postoji velika razlika
izmeu nemuslimana dobroinitlja koji ne vjeruju u Boga i Onaj svijet i nemuslimana
dobroinitelja koji u to dvoje vjeruju ali im nedostaje velika blagodat vjere u poslanstvo
Muhammeda. Nemogue je da prva skupina uini neko djelo u ime Boga, pa je prema tome
nemogue i da bude primljeno, dok je to za drugu skupinu mogue. Mogue je da ova druga
skupina, pod odreenim uvjetima, bude uvedena u rajske vrtove, dok to prva grupa nee
moi. Razlog zbog kojeg Kur'an pravi razliku izmeu idolopoklonika i sljedbenika Evanelja
u pogledu suivota s muslimanima lei u injenici da idolopoklonik ili ateista, zbog svoga
idolopoklonstva ili poricanja, pred sobom zauvijek zatvara vrata spasa, jer se stavlja u takve
uvjete pod kojima se zauvijek ograuje u granice materijalne prirode i nikad nee moi prei
u svijet nebeskog carstva i vjenog rajskog mira. Sljedbenici Evanelja nalaze se u takvim
uslovima da mogu, pa makar i nepotpuno, raditi u skladu s boanskim programima i pod
odreenim uvjetima ostvariti dobre rezultate tog svog dobroinstva. Obraajui se
sljedbenicima Evanelja Kur'an asni kae:
Te'lew ila kelimetin sew'in bejnena we bejnekum en l na'bude illallahe we l nurike bihi ej'an we
l jettakhize ba'duna ba'dan arbban min dnillah.[21]
Doite da se okupimo oko jedne rijei i jednog uvjerenja, zajednikog i nama i vama, a to je da sluimo
samo jednom Bogu i da mu ne pripisujemo ortaka te da niko od nas sem Jednoga Boga nikoga drugoga
ne uzima za svoga gospodara kojem bi bio pokoran i povinovan.
Kur'an asni poziva na takvo zbliavanje sa sljedbenicima Evanelja, dok to sa
idolopoklonicima i ateistima ne ini.

Skrnavljenje

154

Tree pitanje koje je ovdje, u povodu rasprave o vrijednosti vjerovanja, potrebno pomnije
razmotriti jeste tetnost poricateljsva i prkosa; tj. treba da vidimo da li su poricanje Istine i
inat tetoine koje kvare i ponitavaju uinak dobrog djela? Drugim rijeima, da li e dobro
djelo koje je u svojoj biti dobro tj. djelo koje ima, kako opusne tako i one subjektivne, lijepe
odlike dok je njegov izvritelj spram Istine, pogotovo one koja se smatra temeljom vjere,
prkosan i inadija, da li e, dakle, usljed tog inata i prkosa i jednog stanja poricateljstva ili
nekog drugog devijantnog duhovnog stanja biti upropateno ili ne? Prema tome, na
problem rasprave je ovdje: zaraenost dobrih djela.
Mogue je da neko djelo ima i opusnu i subjektivnu ljepotu. Drugim rijeima, mogue je da
ima i zdravo tijelo i zdrav duh, tj. da je s materijalnog i duhovnog stanovita dobro, ali da u
isto vrijeme sa duhovnog stanovita izblijedi i postepeno se upropasti, ba kao to se zdravo
sjeme posije u plodnoj zemlji i onda dobro rodi, ali prije nego bude iskoriteno zadobije neku
infekciju i propadne. Kur'an asni ovu inficiranost naziva habt.
Infektivnost dobrih djela nije specifina samo za nemuslimane ve i djela muslimana,
takoer, mogu biti zaraena raznim tetoinama. Mogue je da neki vjernik musliman u ime
Boga pokloni neto nekoj osobi koju vidi za to zaslunom i da mu njegov poklon bude
primljen, ali da kasnije svojim prigovaranjem ili nekim drugim vidom psihikog
uznemiravanja te osobe, svoje dobro djelo upropasti.
Kur'an asni o tome kae sljedee:
J ejjuhalleziine men l tubtil sadaqtikum bil menni wel ez.[22]
O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.
Zavist je jo jedna od tetoina dobrog djela; u predanju stoji:
Zaista zavist unitava dobra djela ba kao to vatra unitava drva.[23]
Meu tetoinama dobrih djela je i dohd, to oznaava stanje pobijanja i odbacivanja
Istine. Dohd oznaava stanje ovjeka koji je Istinu potpuno shvatio, a u isto vrijeme joj se
suprotstavio. Drugim rijeima, dohd je stanje u kojem saznanje o Istini putem logikog
argumenta postane sasvim jasno, ali se duh ovjeka, iz sebinih i oholih osjeanja, ne preda
Istini. Sutina nevjerstva je u suprotstavljanju Istini u isto vrijeme dok je sasvim spoznata.
Kada smo ranije govorili o stepenima predanosti, dali smo neka objanjenja o ovakvom
stanju. U nastavku emo nastojati da ponudimo podrobnija pojanjenja. Definiui islam,
imam 'Ali je rekao:
El islamu huwet tasliim. [24]
islam znai predanost istini.
Dakle, islam znai povinovanje Istini pa makar ovjeku u pitanje doli i vlastiti interesi, ili
bilo to drugo mimo te Istine.
Dohd oznaava stanje nevjernika avanturiste, stanje poput onog Abu Dahlovog. On je
znao da asni Poslanik u svom pozivu govori Istinu, ali poto je imao stanje nevjernika
avanturiste, nije povjerovao. Nekad se moe uti da neki govore: Spremni smo i u pakao otii
ali da ne inimo neko djelo. Tj. ako je dotino djelo ak i Istina, mi ga nismo spremni
prihvatiti. Drugi izrazi poput: zainatiti se, tvrdoglavo nastojati i slini ovima, ukazuju

155

upravo na ovo stanje dohda. Kur'an asni je dao izvrstan primjer postojanja ovog
svojstva kod nekih ljudi:
A kad su oni rekli: Boe, ako je ovo zbilja istina od Tebe, obaspi nas kamenjem s neba kao kiom ili nas
pogodi bolnom patnjom.[25]
Umjesto da onaj ije se rijei u ovom ajetu navode, kae: Boe, ako je ovo Istina i ako je od
Tebe, onda moje srce pripremi da je prihvatim, on govori: Ako je ovo Istina, onda na mene
spusti kaznu i uniti me, jer nemam snage da ostanem iv i pred sobom gledam Istinu.
Pretpostavimo da jedan vrsni lijenik, mudtehid ili bilo koji drugi vrsni i uveni strunjak
d svoje miljenje o nekom pitanju u okviru svoje struke, a onda neki malo poznati student u
okviru istog pitanja d suprotno miljenje i potkrijepi ga jasnim dokazima koje sam taj
ekspert srcem potvrdi, povinuje se Istini koju je izrekao onaj nepoznati i mladi lijenik ili
student i prizna svoju greku, onda je zaista muslim, jer islam znai predanost Istini el
islamu huwet taslim i u izvjesnom smislu se moe rei da je on aplikacija koncepta ajeta:
bel men esleme vedhehu lillahi.[26]
Takvo je lice rastereeno prljave osobine dohda. Ali ako porekne i radi ouvanja ugleda i
slave ustane protiv nje, onda je on nevjernik avanturista i prkosnik.
Ako je taj lijenik, naprimjer, astan ovjek onda e svoje djelo opozvati, a ako nije onda ni
svoje djelo nee opozvati i propisat e isti onaj pograan recept i usmrtiti pacijenta, a zatim
rei: Pacijent nije mogao ozdraviti. Isti je sluaj i kada se radi o bilo kom drugom velikom
uenjaku. Suprotno ovome takoer se esto dogaa. Postoji jedno predanje u zbirci el-Kfi
koje objanjava ovu injenicu: Muhammed ibn Muslim kae da je uo imama Bakira kako
govori:
Sve ono to je rezultat priznanja i povinovanja Istini jeste vjera, a ono to je rezultat
poricanja i prkosa jeste nevjerstvo.[27]
Kau da je poznati mudtehid i profesor merhum sejjid Husein Khkameri, jedan od uenika
Sahib Dewhira, svakog dana dolazio u mesdid Nedefa i drao predavanje i to obino u
odreeni as.
Kao to znamo, predavati islamsko pravo i metodologiju na najviem nivou znai biti
dostojan vlasti i vjerskog autoriteta. Poloaj predsjednitva i vjerskog autoriteta za jednog
studenta vjerskih znanosti znai veoma brzo stii do velike vlasti, jer jedan student teologije,
sve dok ne postane marda' nije bitan, ni najmanje se ne dri do njegovog miljenja i
uvjerenja, a i openito u pogledu ivotnih prilika ivi vrlo oskudno. Ali im postane marda'
najedanput ga se potuje i njegovo miljenje se uvaava i niko mu se ne protivi. Sa stanovita
finansija takoer je u velikoj prednosti; moe da radi to hoe. Prema tome, kada student
vjerskih znanosti doe do ovog stepena, prolazi kroz vrlo osjetljive trenutke; merhum sejjid
Husein Khkameri je bio na takvom jednom stepenu.
Jednoga dana sejjid je Husein stigao pola sata prije poetka asa, na mjesto gdje je drao.
Kada je stigao do mesdida, u jednom oku je naao nekog ejha gdje, u skromnoj odjei,
dri as nekolicini studenata. Merhum sejjid Husein je sjeo da slua njegovo predavanje i s
divljenjem osjetio da taj ejh veoma studiozno dri predavanje. Narednog dana je opet doao
da ga slua i jo vie se uvjerio u njegov talenat. To je ponovio nekoliko dana, dok se nije
potpuno uvjerio da je taj ejh sposobniji od njega i da se i on sam moe okoristiti njegovim

156

predavanjima, te da e i njegovi studenti, ako budu prisustvovali predavanju ovog ejha,

imati vie koristi.
Sejjid Husein je sebe naao na raspuu izmeu povinovanja i inata, izmeu vjere i nevjerstva,
izmeu Onog svijeta i Ovog.
Kad su mu narednog dana doli studenti i okupili se oko njega, on je rekao: Prijatelji, danas
hou da vam kaem neto sasvim novo, a to je da je onaj ejh to tamo u oku dri
predavanje od mene mjerodavniji. A i ja sam mogu da se okoristim njegovim predavanjima,
zato svi zajedno idemo na njegov as. Od tada se zajedno sa svojim studentima prikljuio
nekolicini studenata onog ejha na kojem se jasno moglo vidjeti da ivi u oskudici.
Ovaj ejh nije bio niko drugi doli kasnije znameniti hadi ejh Murteza Ansari iz utera, koji
je poznat i pod nadimkom Ostdul mute'akhiriin.
Takvo stanje predstavlja aplikaciju koncepta ajeta esleme vedhehu lillahi. Poslije emo rei
da je sa kur'anskog stanovita nevjernik nazvan takvim zato to kod sebe istovremeno ima
stanje prkosa i poricanja istine, s jedne, i potpuno shvaenu i jasnu istinu, s druge strane.
Upravo to stanje izaziva ponitenje i skrnavljenje dobrog djela. Stoga Uzvieni Bog za djela
nevjernika kae da su poput pepela kojeg vjetar jaki pogodi pa ga raspri:
meselul leziine kefer bi rabihim a'mluhum keramdin iteddet bihir riihu fi jewmin 'asif.[28]
Pretpostavimo da je Paster svoja nauna istraivanja, koja su dovela do otkria mikroba, vrio
u ime Boga i da mu je namjera bila sluenje ljudskom rodu u ime Boijeg zadovoljstva, pa
ipak to nebi bilo dovoljno da kod Boga bude nagraen. Ako je on imao svojstva poput inata i
ako je bio fanatik u svojim dogmama, u tom sluaju sva njegova djela su propala, jer je on u
ovom sluaju nevjrenik avanturista, a nevjernik avanturista sva svoja djela unitava.
Naravno, Paster je ovdje naveden samo kao primjer; ne elimo da kaemo da je on bio takav;
to samo Bog zna.
I mi, isto tako, ako prkosimo Istini, jasno je da emo biti obuhvaeni ovom opom formulom.
Gospodaru na, sauvaj nas stanja nevjerstva, inata i poricanja Istine.
***
Osim navedenih postoje i druga skrnavljenja dobrih djela. Jedna od takvih je, vjerovatno,
ravnodunost i bezosjeajnost prema odbrani Istine. Ne samo da ovjek ne smije da porie
Istinu, ve ne moe biti ni ravnoduan i treba da je brani. Narod Kfe je znao da je istina na
strani Husejna, sina Alijevog, i to je priznavao, ali je bio trom i aljkav kada je odbrana iste
dola u pitanje. U stvari, nepodravanje Istine praktino znai suprotstavljanje i protivljenje
istoj.
Hazreti Zejneb je estoko ukorila Kfljane u svom poznatom govoru i to zbog njihovog
oklijevanja u podravanju istine i njihovog nepravednog postupanja. Ona je rekla:
O Kufljani, o prevaranti prevrtljivi i nevjerni, zar plaete! E nek vam suze ne prestanu liti i
neka vam kukanje nikad ne prestane. Va primjer je poput one maloumne ene to je preu
svoju raspredala nakon to bi je fino isprela.[29]
Uobrazilja i samouznositost takoer predstavljaju jedno od skrnavljenja dobrog djela.
elja da se ovjek pohvali pred drugima za svoje dobro djelo je takoer poput zavisti,
uobrazilje i poricateljstva, tetna i pogubna za to djelo. U jednom predanju stoji:

157

Nekad ovjek uini neko tako dobro i sjajno djelo da se uspne do najvee visine, ali to djelo zatim
svima prepriava i nabija na nos. Vrijednost njegovog djela zbog toga opadne. Kada to hvalisanje
ponovi, ono i po drugi put padne na jo niu razinu. Kad se i po trei put pohvali, djelo potpuno
nestane ili se ponekad pretvori u zlodjelo.
Imam Bakir je rekao:
Odrati dobro djelo tee je nego ga uiniti. Prenosilac predanja ga je upitao: ta to znai
ouvati djelo?, Imam je odgovorio: To znai da ovjek uini neko dobro djelo samo za Boga,
pa mu se ono unese u zbirku njegovih dobrih djela; potom se pohvali pa ga prepria i usljed
toga se to djelo izbrie s derede tajno obavljenih dobrih djela i sauva kao jedno javno
uinjeno dobro djelo. On to svoje dobro djelo opet prepria pa mu se ono potpuno pobrie iz
zbirke dobrih djela i unese u zbirku njegovih loih djela kao jedno loe djelo, uinjeno iz elje
za samopokazivanjem.[30]

Ispod nule
Do sada smo govorili o prihvatljivosti i neprihvatljivosti dobrih i pohvalnih djela kod Boga, a
koja uine nemuslimani. Drugim rijeima, govorili smo o djelima koja su na neki nain
zasluila neku nagradu. Nastojali smo odgovoriti na pitanje da li se njihova dobra djela
duhovno uzdiu ili ne?
Sada emo pokuati razmotriti stanje onih koji su ispod nule tj. onih koji ine grijehe i
zlodjela iz reda nemuslimana. elimo razabrati da li su svi oni jednaki sa ovog stanovita ili
pak ima i nekih razlika? Osim toga, hoemo da vidimo da li ispod nule tj. u zlim i
srozavajuim djelima, ima neke razlike izmeu muslimana i nemulsimana, iija i neiija ili
ne? Da li mulsiman, a pogotovo musliman iijskog pravca, u djelima koja smo kategorizirali
ispod nule, ima neku vrstu imuniteta ili ne?
U prethodnom izlaganju razjasnili smo da Bog ovjeka kanjava samo onda kada je on sam
kriv tj. kada namjerno i svjesno poini grijeh, a ne iz nude ili neznanja. Ranije smo preveli i
protumaili ajet iz kojega su metodologiari islamskoga prava izveli pravilo o runoi kazne
bez objanjenja. Da bismo objasnili stanje nemuslimana u pogledu njihovih loih djela tj. da
bismo razmotrili njihove kazne i nevjerstva u zlim djelima koja ine, neophodno je da ovdje
razmotrimo jedno drugo pitanje koje se inae razmatra u islamskim znanostima a koje vue
korjene iz asnog Kur'ana. To pitanje je pitanje potlaenosti i obespravljenosti.
Potlaeni i obespravljeni
Islamski uenjaci koriste jedan termin u kojem se kae da su neki ljudi mustad'afiini ili
murdewne li emrillah. Mustad'afiin znai nemone i obespravljene osobe, a
murdewne li emrillah oznaava one ljude prema kojima e sam Bog postupiti onako kako
iziskuje Njegova mudrost i milost. Oba ova termina izvedena su iz asnog Kur'ana. U suri
AnNisa, u ajetima 97 do 99 stoji ovako:

158

Kada budu uzimali due onima koji su se o sebe ogrijeili, meleki e upitati: ta je bilo s vama? Bili
smo potlaeni na zemlji odgovorie. Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli negdje
iseliti? rei e meleki, i zato e njihovo prebivalite biti dehennem, a uasno je on boravite. Samo
nemonim mukarcima i enama i djeci koji nisu bili dovoljno snalaljivi i nisu znali puta Allah e,
ima nade, oprostiti jer Allah brie grijehe i prata.
U prvom ajetu govori se o tome kako Boiji izaslanici propituju neke ljude nakon njihove
smrti. Meleci pitaju: U kakvom ste stanju ivjeli na Donjem svijetu? Oni se ispriavaju: Bili
smo nemoni i obespravljeni. Na to im meleci odgovaraju: Vi niste bili obespravljeni jer je
Boija Zemlja prostrana, mogli ste se kud iseliti i nai mjesto svoga mira, prema tome krivi
ste i zasluujete kaznu.
U drugom ajetu pominje se stanje nekih ljudi koji su zaista obespravljeni. Bili to mukarci,
ene ili djeca to su ljudi koji zaista ne mogu nita uiniti i koji su uistinu potlaeni.
U treem ajetu ulijeva nada se i nagovjetava se da e Bog prema drugoj skupini ljudi, iz
milosti i oprosta, ukazati pomilovanje.
Allame Tabatabai u tefsiru elMizan daje sljedei komentar na pomenute ajete:
Bog je nepoznavanje vjere i svaki vid pravljenja zapreke u tovanju vjerskih znamenja,
ubrojao u nepravdu i izdvojio iz sveobuhvatnog boanskog pomilovanja. Meutim,
obespravljena i potlaena lica, koje nisu u stanju da se presele i promijene sredinu,
predstavljaju izuzetak. Izuzimanje je spomenuto na takav nain da nije ogranieno samo na
spomenutu vrstu obespravljenosti; isto onako kako je mogue da razlog potlaenosti bude
nemogunost promjene sredine, tako je mogue da razum ovjeka uope nije bio svjestan
Istine, pa je upravo zbog toga ostao uskraen i nerazvijen.[31]
Postoje brojna predanja u kojima su ljudi do kojih iz razliitih razloga nije doprla Istina,
ubrojani meu obespravljene [mustad'afiine].[32]
U 106. ajetu sure At Tawba kae se:
Ima i drugih koji su u neizvjesnosti da li e ih Allah kazniti ili e im oprostiti. A Allah sve zna i
mudar je.
U predanju stoji da je imam Bakir o ovom ajetu rekao:
U poetku islama bilo je nekih ljudi koji su najprije bili idolopoklonici i poinili velika
krivina djela, ubili Hamzu, Da'fera i njima sline iz reda muslimana, a onda postali
muslimani, ostavili idolopoklonstvo i obratili se u monoteizam. Meutim, vjera nije ula u
njihova srca dovoljno da uu u red vjernika i zaslue rajske vrtove, a u isto vrijeme su se
klonili poricateljstva, prkosa i inata koji su nalagali da budu kanjeni. Takvi ljudi nisu ni
vjernici niti nevjernici oni su upravo ona skupina za koje Kur'an kae murdewne li
emrillah tj. oni se uzdaju u Boiju odredbu.[33]
U jednom drugom hadisu stoji da je Hamran ibn A'jan rekao:

159

Imama Sadika sam pitao o obespravljenima pa mi je rakao da oni nisu ni vjernici ni

nevjernici ve da su murdewne li emrillah.[34]
Iako se iz sadraja ajeta murdewne li emrillah moe zakljuiti da je njihova sudbina u
Boijim rukama, pa ipak, s obzirom na ton ajeta o slabima i obespravljenima, moe se
zakljuiti aluzija na obuhvatnost Boijeg oprosta i pomilovanja.
Ono to se moe uzeti kao opi zakljuak jeste obeanje da one ljude koji su na neki nain bili
uskraeni a ne krivi, Bog nee kazniti. U El-Kfiju se od Hamze ibn Tajjara prenosi sljedee
kazivanje Imama Sadika:
Ljudi se dijele u est skupina, a u krajnosti u tri: skupina vjere, skupina nevjerstva i skupina
zablude. Ove se skupine pojavljuju u ajetima koji ukazuju na Boija obeanja i pretnje u vezi s
Dennetom i Dehennemom. Tih est skupina su: vjernici, nevjernici, potlaeni, murdewne
li emrillah, oni koji priznaju svoje grijehe i koji su pomijeali dobra djela s loima te ehlul a'rf
[35]
U El-Kfiju se, takoe, od Zurare prenosi:
Zajedno sa svojim bratom Hamranom ili drugim bratom Bukeirom doao sam kod imama
Bakira i rekao mu: Mi ljude mjerimo viskom. Pa ko god bude iija kao mi, bio on iz
potomstva Alijevog ili ne, s njim se sprijateljimo (kao s jednim muslimanom koji e biti
spaen), a od svakog onoga koji se protivi naoj dogmi mi se (kao od jedne osobe koja je u
zabludi i koja e doivjeti propast) odriemo. Imam je na te rijei kazao: O Zurare! Znaj da
su Boije rijei od tvojih istinitije; ako je ispravno to to ti veli, ta emo onda s Boijim
rijeima tamo gdje kae: 'Samo nemonim mukarcima i enama i djeci koji nisu bili dovoljno
snalaljivi i nisu znali puta Allah e, ima nade, oprostiti jer Allah brie grijehe i prata', a ta sa 'el
murdewne li emrillah'? Valjda zna da Bog za njih kae: 'Koji su djela dobra s ravim izmjeali'.
[36] ta emo nadalje sa 'ashabul a'raf'? Ko su onda 'el muellifeti qulubuhum' i gdje e oni?
U svom predanju Hamad od Zurare prenosi da je o ovom dogaaju rekao sljedee:
Moje pitanje i imamovo odgovaranje je, tom prilikom, dovelo do estoke rasprave izmeu
mene i njega i toliko smo bili glasni da je svako ko je bio ispred kue mogao da uje nau
raspravu.
Demil ibn Durrad od Zurare, u vezi s ovim dogaajem, prenosi sljedee Imamove rijei:
O Zurare! Bog ima pravo da zalutale (a ne nevjernike i prkosnike) uvede u rajske
vrtove.[37]
U El-Kfiju se nadalje od imama Musa ibn Dafera prenosi sljedee kazivanje:
Imam 'Ali jeste jedna od kapija upute. Ko god ue kroz ovu kapiju vjernik je, a onaj ko iz nje
izae nevjernik je; onaj koji ne ue na ovu kapiju niti iz nje izae, spada u red onih o kojima
e Bog donijeti krajnju odluku (murdewne li emrillah).

160

Imam u ovom predanju izriito govori o skupini ljudi koji nisu ni vjernici i predanici, niti su
nevjernici i poricatelji.
U elKfiju se nadalje prenosi da je Imam Sadik rekao:
Kada bi ljudi zastali na mjestu gdje dalje ne znaju i kada ne bi poli da poriu, ne bi bili
nevjernici.[38]
Ako neko obrati panju na predanja koja se prenose od istih imama u poglavljima kitabul
hudde i iman wel kufr iz hadiske zbirke elKfi, nai e da je naglasak imama bio na
tome da sve ono to ovjeka snae proizilazi iz razloga to mu se Istina jasno pokae, a on se
fanatiki usprotivi i zainati, ili pak bude u takvim okolnostima da moe istraiti ta je Istina
ali to ne uini. Meutim, oni koji, usljed slabog razumijevanja i shvaanja ili iz nekih drugih
razloga, borave u takvim okolnostima da ne predstavljaju primjer poricatelja ili krivih zbog
nepoznavanja Istine, takvi ne spadaju u red nevjernika i protivnika. Oni se ubrajaju u red
obespravljenih i murdewne li emrillah. Iz predanja se, isto tako moe zakljuiti da asni Imami
mnoge ljude svrstavaju u ovaj red.
U elKfiju se opet, u poglavlju elHudde, prenose neka predanja koja se odnose na ova
pitanja:
Svako onaj tko uini neko bogosluno djelo i za to se zaloi a u isto vrijeme ne slijedi od
Boga odreenog vou, njegov napor je uzaludan.[39]
U drugom predanju se kae:
Bog ne prihvata djela svojih robova, sem uz njihovo poznavanje Imama vremena.[40]
Pa ipak, u istom tom poglavlju, Kfi od Imama Sadika prenosi:
Ko god nas prizna vjernik je, a ko nas porekne nevjernik je. Meutim, onaj koji nas niti
prizna niti porekne neupuen je i u zabludi sve dok se ne vrati uputi po kojoj mu je Bog
zapovjedio da nam se pokorava, pa ako umre u svojoj zabludi, Bog ini to hoe (murdewne
li emrillah).[41]
Muhammed ibn Muslim kae:
Bio sam kod imama Sadika i sjedio s njegove lijeve a Zurare s desne strane kada je uao Abu
Basiir i upitao: ta kae za onoga koji sumnja u Boga? Imam mu odgovori:
Nevjernik je.
A ta kae za onoga koji sumnja u Boijeg poslanika?
Nevjernik je.
Ovdje se Imam okrenuo prema Zuraretu i rekao:
Takva osoba je nevjernik samo onda kada porekne iz inata i prkosa, iako zna Istinu.
ElKfi dalje prenosi da je Haim ibn elBurejd rekao:

161

Ja, Muhammed ibn Muslim i Abul Khitab okupili smo se na jednom mjestu. Abul Khitab
nas je upitao: ta vi mislite o osobi koja ne priznaje vostvo [imamat]? Ja sam rekao: Po mom
miljenju takva osoba je nevjernik. Abul Khitab je onda rekao: Sve dok mu dokaz nije
potpuno jasan nije nevjernik, ali ako mu dokaz postane potpuno jasan pa opet ne prizna,
onda je nevjernik. Muhammed ibn Muslim je na to rekao: Slava Bogu! Ako imama ne
poznaje, a nije ni inadija niti poricatelj, kako onda moe biti smatran nevjernikom! Ne, nije
tako, lice koje nema spoznaju, ako nije prkosno, nije nevjernik. Tako smo nas trojica zauzeli
tri razliita stava o istom pitanju.
Kada je dolo vrijeme hodoaa otiao sam u Meku i tamo se susreo sa imamom Sadikom.
Ispriao sam mu za naa tri razliita miljenja i od njega zatraio da mi kae svoje miljenje o
ovom pitanju. Imam je rekao: O vaim stavovima u suditi i odgovoriti na ovo pitanje onda
kada i preostala dvojica sudionika budu prisutni. Na sastanak neka bude veeras na Mini u
blizini Srednjeg demreta.
Naveer smo se svi okupili na dogovorenom mjestu. Prvi je Imam poeo da pita:
ta kaete o slugama, enama, lanovima vaih obitelji? Zar oni ne
potvruju Jednou Stvoritelja?
Ja sam rekao: Naravno da potvruju.
Zar ne potvruju Vjerovjesnikovo poslanostvo?
Naravno.
Da li oni kao i vi poznaju vostvo [imamat] i starateljstvo [wilajet]?
Ne.
ta onda o njima mislite?
Ja mislim da je svako onaj koji ne poznaje Imama, nevjernik.
Slava Bogu! Zar nisi vidio ljude po ulici, zar nisi vidio vodonoe?
Naravno da sam vidio i vidim.
Zar oni ne obavljaju molitvu? Zar ne poste? Ne hodoaste? Ne potvruju
Jednou Stvoriteljai poslanstvo Vjerovjesnika?
Naravno da to ine.
A da li oni kao i vi poznaju imame?
Ne.
Pa ta onda s njima?
Po mom miljenju, ko god ne poznaje imama nevjernik je.
Slava Bogu! Zar ne vidi svijet oko Kabe i sav ovoliki narod koji je
hodoasti? Zar ne vidi kako se hodoasnici iz Jemena arko dre uz zavjese Kabe?
Naravno da vidim.
Da li oni priznaju Jednou Stvoritelja i poslanstvo? Zar ne obavljaju
namaz? Zar ne poste i ne hodoaste?
Da, oni to zaista ine.
A da li poznaju imame kao i vi?
Ne.
ta mislite o njima?
Po mom miljenju, ko god imama ne poznaje nevjernik je.
Slava Bogu! To miljenje je miljenje haridija.
Imam je naposljetku rekao: elite li da vam sada kaem istinu?
Haim je na ovo, meutim, znajui da e, prema rijeima merhuma Fejza, imamova presuda
biti protiv njegovog miljenja, rekao:

162

- Ne.
Imam e na to:
- Po vas je veoma loe da od sebe govorite neto to od nas niste uli.
Haim je poslje drugima rekao sljedee:
Pomislio sam da e Imam potvrditi miljenje Muhammeda ibn Muslima i obratiti nas
njegovom uvjerenju.[42]
U El-Kafiju se, odmah nakon ovog predanja, nalazi jedno poznato predanje o raspravi
izmeu Zurare i imama Bakira upravo o ovoj temi i dosta je opirno.
Na kraju knjige El imanu wel kufr u el-Kfiju, nalazi se poglavlje koje poinje sljeim
naslovom: Nijedno djelo nije tetno s vjerovanjem niti je ijedno korisno s nevjerom.[43]
Meutim, predanja koja se navode pod ovim naslovom nisu u skladu sa istim, a meu tim
predanjima je i ovo:
Jakub ibn uajb je rekao:
Upitao sam imama Sadika da li ima i onih koji nisu vjernici a koje Bog treba nagraditi?
Imam je odgovorio: 'Ne.'
U ovom predanju kae se da je Bog samo vjernicima obeao nagradu i da e ih, s obzirom na
to obeanje i nagraditi. Meutim, za one koji nisu vjernici, Bog nije dao nikakvo obeanje da
bi, na osnovu toga, bio obavezan da ga ispuni. A poto nije dao obeanje, slijedi da je za nas
nepoznata odluka hoe li ih Gospodar nagraditi ili ne.
Ovim objanjenjem Imam daje do znanja da oni koji ne pripadaju redu vjernika, ulaze u
kategoriju obespravljenih i murdewne li emrillah, tj. treba rei da je pitanje Boijeg htijenja da
li e ih nagraditi ili ne.
U istom poglavlju elKafija, nalaze se neka predanja koja emo navesti u nastavku knjige, u
odjeljku Grijesi muslimana.
Valja napomenuti da predanja koja se odnose na ova pitanja nisu ograniena samo na ovaj
broj kojeg smo ovdje naveli, ve postoje i druga. Na zakljuak iz svih ovih predanja jeste
upravo ono to smo ve rekli. Ako ima neko da ova predanja tumai drugaije, ne
potvrujui nae miljenje, svoj stav moe iznijeti, moda i nama bude od koristi.

Gledite islamskih filozofa

Islamski filozofi su ovo pitanje postavili i objasnili na jedan drugi nain, ali su izveli
zakljuak koji se u potpunosti slae s onim to smo mi zakljuili iz ajeta i hadisa. Ibn Sina
kae:
Ljudi se, u pogledu zdravlja i tjelesne ljepote, dijele u tri skupine: Jedni su tjelesno potpuno
zdravi ili savreno lijepi, drugi su runi ili bolesni. Obje ove skupine su u manjini. Treu
skupinu ini veina ljudi koji su, sa stanovita tjelesnog zdravlja i u pogledu ljepote, u
sredini. Tj., niti su potpuno zdravi niti uvijek bolesni; nisu ni prelijepi a ni preruni. Ista ova
podjela vrijedi i na duhovnom planu: jedni su eljni Istine a drugi su joj ljuti neprijatelji. U
treu skupinu ulazi veina ljudi koja je u sredini. Tj., nisu ni poput prve skupine, eljni i
zaljubljeni u Istinu niti su, poput druge, njeni teki neprijatelji. To su ljudi koji nisu dokuili
Istinu, ali ako im se ona jasno predstavi, nemaju nita protiv nje i lahko je prihvaaju.

163

Drugim rijeima, sa islamsko-pravnog stavnovita oni nisu muslimani, ali to jesu sa

stanovita Istine, tj. lahko se predaju Istini i ne prkose joj.
Nakon ove podjele Ibn Sina kae:
We istewsi' rahmetallah.
Boiju milost smatraj sveobuhvatnom tj. ne smatraj da se ona ograniava samo na
neznatan broj ljudi.[44]
U raspravi o dobru i zlu, Sadrul Muta'alihin u svom Asfaru, izmeu ostalih, navodi i sljedeu
primjedbu:
Kako tvrdite da dobro preovladava nad zlom kad je jasno da ovjek, kao najodabranije bie,
veinom zapada u runa djela a u pogledu vjere se zaokuplja sujevjerjima i dvostrukim
neznanjima [tj. ne zna da ne zna, a milsi da zna]. Nevaljala djela i vjerovanja veine ljudi
upropatavaju njihov onosvjetski ivot i ine ih zaslunim vjene kazne. Prema tome,
sudbina ljudske vrste, kao najodabranijeg cvijeta egzistencije, predstavlja samu nesreu i zlu
kob.
U odgovoru na ovu primjedbu, Sadrul Muta'alihin ukazuje na rijei Ibn Sine i veli:
Stanje ljudi na Onom svijetu je, u pogledu zdravlja i sree, poput njihovog zravstvenog stanja na
Ovom svijetu. Isto onako kako su na Ovom svijetu potpuno zdravi i savreno lijepi, kao i sasvim
bolesni i run, u manjini, a veinu ine srednji koji su relativno zdravi, tako su i na Onom svijetu
odlini, koje Kur'an oslovljava sa Es-Sbiqn i potpuno nesreni koje naziva Ashbu imal u
manjini, dok su u veini oni srednji koje oslovljava sa Ashabul jemiin.
Nakon ovih rijei Sadrul Muta'alihin kae:
Fe li ehlir rahmeti wes selmeti ghalebetun fin nae'tejni.
U oba svijeta, dakle, veinu ine zdravi i pomilovani.
Jednom od savremenih filozofa, po svemu sudei merhumu Muhammedu Rezi Qomeiju
pripisuju se stihovi u kojima on odslikava vjerovanje filozofa, pa donekle i gnostika. Evo
nekih od njih:
Znaj da je Boije to je prihvatljivo i to nije
od milosti se pojavljuje i ka milosti ide
Od milosti dolazi i ka milosti svijet se kree
ovo je tajna ljubavi koja izbezumljuje
Dva svijeta su po prirodi monoteistina
politeizam je akcident koji iezava
Um ljubavi veli da tajnu istine skrivenom uva
ta da ini s njom kad sve hoe da razotkriva

164

Jednom takom smatraj ono to je bilo i to e biti

ova taka se nekad penje, a nekad spusti
Osim mene[45] niko se nije obavezao pojasom boanskog pologa
pa makar mi rekao da sam nepravedan i soja neznalakoga
Teozofi ne raspravljaju o tome ta je kriterij dobrog djela i kriterij njegovog prihvaanja; oni
raspravlju o ovjeku, o tome da je, praktino, veina ljudi relativno dobra, dobra ostaje, umire
i ponovno oivljava.
Teozofi ele rei da, iako su u manjini oni koji uspiju primiti Islam, ipak su u veini oni koji
posjeduju uroeni islam i koji e biti proivljeni sa takvim islamom.
Ajet u kojem je navedeno da e se vjerovjesnici zauzimati samo za one ija im se vjera
dopadne, prema nekim komentarima odnosi se na uroenu vjeru, a ne na steenu koju iz
nekih razloga nisu mogli usvojiti i koji u isto vrijeme nisu bili prkosni i inadije.

Grijesi muslimana
Problem muslimanskih grijeha izgleda upravo obrnuto od prvog problema (tj. dobrih djela
nemuslimana) i predstavlja dopunu prethodnoj raspravi. Naime, postavlja se pitanje da li su
grijesi muslimana, u pogledu kanjavanja za iste, jednaki grijesima nemuslimana ili ne?
Razmatranje ovog pitanja predstavlja veliku potrebu jer je jedan od razloga nazadnosti
muslimanskih drutava u dananjem vremenu neumjesna uobraenost koja se u posljednje
vrijeme pojavila kod veine muslimana, pogotovo veine iija.
Ako takve ljude upitamo da li su dobra djela neiija prihvaena kod Boga mnogi e
odgovoriti sa ne. A ako ih se upita ta e biti sa zlim djelima i grijesima iita, oni odgovaraju:
Sve e to biti oproteno.
Ovi ljudi obino poseu za sljedeom argumentacijom:
1)
Ako bi trebalo da se nai grijesi i grijesi drugih jednako mjere, kakve onda ima razlike
izmeu iija i onih koji to nisu?
2)
Poznato predanje koje kae: Hubbu Alijji ibn Ebi Talibin hasenetun la tedhurru me'aha
sejjiatun.[46], a znai: Voljeti 'Alija je tavo djelo uz koje nikakav grijeh ovjeku ne donosi tetu.
U odgovoru na prvi argument treba rei da se razlika izmeu iije i neiije ispoljava samo
onda kada iija radi i postupa prema programu koji su mu propisali njegove voe i kada onaj
koji nije iija, takoer, bude postupao prema svom vjerskom programu tek tada se moe
govoriti o prednostima jednog nad drugim. Razliku treba traiti u pozitivnoj strani, a ne u
negativnoj.
Takvo ta moe se usporeiti s primjerom u kojem se dvojica bolesnika obraaju dvojici
razliitih lijenika jedan se obraa specijalisti a drugi lijeniku ope prakse, ali kad im
obojica propiu recept, oni ga ostave po strani pa se onda onaj prvi bolesnik pone tuiti:
Kakve razlike ima izmeu mene i onoga drugog bolesnika to se obratio obinom lijeniku?
Zato i ja moram ostati bolestan kao to je i on kad sam se ja obratio specijalisti, a on obinom
lijeniku?

165

Takoer nije ispravno da izmeu 'Alija i ostalih pravimo razliku niti da se nadamo da emo
biti poteeni a ne budemo radili onako kako nam 'Ali kae, dok e drugi, bilo da sluaju
svoje predvodnike ili ne, biti na teti i gubitku.
Jedan je prijatelj hazreti imamu Sadiku rekao sljedee: Neki od tvojih sljedbenika su u
zabludi; ono to je haram nazivaju halalom i govore da je vjera nita drugo doli spoznaja
Imama. Kad god ovjek spozna svoga imama, moe da ini to hoe. Imam Sadik je,
meutim, na to rekao:
Inna lillahi we inna ilejhi radiun.[47] Ti nevjernici po svom nahoenju tumae ono to ne
znaju. Rije je o tome da treba imati spoznaju, a onda bilo koje od djela bogotovlja da ini
bie ti primljeno, jer Bog djela bez spozanje ne prima.[48]
Muhammed ibn Mrid je upitao imama Sadika: Da li je istina da vi kaete: 'Iza 'arefte fa'mel
ma i'te Kad spozna imama, radi to hoe?' Imam je odgovorio: 'Da, istina je.' Mrid je
onda rekao: 'Je li to znai bilo koje djelo, pa makar i porok, krau, pijenje vina?!' Imam mu je
na to odgovorio:
Inna lillahi we inna ilejhi rdi'n! Tako mi Boga prema nama su bili nepoteni. Mi sami
smo odgovorni za svoja djela, kako onda je mogue da nai sljedbenici ne budu odgovorni za
svoja djela?! Ja sam rekao: Kada upozna imama, onda ini bilo koje dobro djelo, jer e biti
primljeno.[49]
A to se tie predanja: Voljeti Ali ibn Ebi Taliba takvo je djelo uz koje nijedna krivda nije
tetna, treba vidjeti kako se tumai. Jednom od velikih uenjaka, prema svemu sudei
Vehidu Behbehaniju, pripisuju sljedee timaenje: Ako je ljubav prema 'Aliju istinita, nijedan
grijeh nee nakoditi; tj. ako je ljubav prema 'Aliju kao jednom savrenom uzoru humanosti,
sluenja, pokornosti i morala, iskrena a ne sebina, onda e takva ljubav biti prepreka koja ne
d ovjeku da poini grijeh; poput vakcine koja proizvodi imunitet i ne dozvoljava da se
bolest proiri na vakcinisanu osobu. Voljeti pretpostavljenog kao to je 'Ali, koji je olienje
dobroinstva i bogobojaznosti, ovjeka podstie na oponaanje njegovih djela, pa mu stoga
brie i pomisao na grijeh, pod uvjetom da je ta ljubav iskrena. Onaj koji spozna hazreti 'Alija,
njegovu bogobojaznost i nona moljenja puna arke elje za Bogom i tko uistinu zavoli takvu
osobu, nemogue je da ini neto suprotno njegovom odobrenju koje je uvijek bilo usmjereno
ka bogobojaznosti i dobrim djelima. Povinovati se nareenjima voljenoga predstavlja
nezaobilaznu implikaciju iskrene ljubavi. Ovo nije specifino samo za ljubav prema hazreti
'Aliju, ve to jednako vrijedi i za iskrenu ljubav prema asnom Poslaniku. Prema tome,
predanje o tome da je ljubav prema 'Ali ibn Ebi Talibu dobro djelo uz koje krivda ne ini
tetu, znai da je ljubav prema 'Aliju dobro djelo koje ovjeku odvlai pomisao od grijeha, a
ne neto to brie uinak svakog grijeha.
Pojedinci koji se iskazuju kao dervii, s jedne strane zagovaraju prijateljstvo s Bogom, a s
druge ine teke grijehe. Takvi su lani pobonjaci.
Imam Sadik u nekoliko stihova veli:
Prema Bogu grijehe ini a iskazuje se da ga voli
takvo to je, ivota mi, jedna udna iznimka
Ako je tvoja ljubav iskrena, zato mu se ne pokori
zaljubljeni, uistinu, dri do rijei ljubljenoga[50]

166

Pravi su prijatelji Zapovijednika vjernih uvijek bjeali od grijeha, a ljubav koju su gajili prema
njemu odvraala ih je od grijeha, a ne bodrila na grijeh. Imam Bakir kae:
Ma tunlu wilajetuna illa bil ameli wel vara'i [51]
Ne moe se ui mau nae starateljsrvo, sem putem dobrog djela i izbjegavanja grijeha.
Evo nekoliko predanja koja potvruju ovaj stav:
1)
Tws Jemni veli: Vidio sam hazreti Ali ibn Husejna da je cijelu no, sve do zore,
obilazio oko Ka'be i sluio Bogu. Kad su se svi razili i on ostao sam, podigao je pogled
prema nebu i rekao: Boe, zvijezde se s horizonta maknule a oi naroda pospale dok su Tvoje
kapije prema onima koji te mole otvorene... Tvs prenosi brojne reenice o ovoj temi iz
skruenih imamovih moljenja i kae da je Imam nekoliko puta u toku svojeg moljenja plakao.
Zatim kae: Potom je pao niice na zemlju; pribliio sam mu se i stavio njegovu glavu u
svoje krilo i zaplakao; suze su mi poele padati po njegovu licu, kad je on ustao i rekao: 'Ko
me to ometa u mome prizivanju moga Gospodara?' Rekao sam: 'Ja sam Tws, o sine
Poslanikov. ta znai ovo tvoje gorko plakanje i uznemirenost? Mi smo ti koji trebamo tako da
plaemo, jer smo grenici i prestupnici. Tvoj otac je Husejn sin Alijev, nana ti je Fatima ezZehra, a pradjed Boiji Poslanik.' Pogledao me je i rekao: 'Ne, nije to tako moj Twse! Ostavi
se ti prie o rodbini i porijeklu; Bog je raj stvorio za onoga koji mu je pokoran i koji je
dobroinitelj, pa makar bio i crni rob, a pakao je stvorio za onoga koji mu nije pokoran, pa
makar bio i Kurejevi. Zar nisi uo rijei Boga Uzvienoga gdje kae: Kada se u rog puhne nee
biti rodbinskih veza i jedni druge nee nita pitati, tako mi Boga sutra ti nee nita drugo koristiti
doli dobro djelo koje si danas uinio.'
2)
asni Poslanik se nakon osvajanja Meke uspeo na brijeg Safe i iz sveg glasa rekao: O,
sinovi Haimovi! O, sinovi Abdul Mutalibovi! Kad su se sinovi Haima i Abdul Mutaliba
sakupili, Boiji Poslanik im se obratio sljedeim rijeima: Poslan sam vam od Boga i prema
vama sam saaljiv. Ne govorite Muhammed je od nas. Tako mi Boga, jedini moji prijatelji su,
bilo iz vaih redova ili iz redova ostalih ljudi svijeta, samo oni koji se klone grijeha. Nemojte
sluajno da mi na Sudnjem danu dolazite natovareni Ovim svijetom a drugi Onim. Pazite! Ja
nisam ostavio nikakvu ispriku izmeu mene i vas niti izmeu vas i Boga, svako od nas e
imati svoja djela.[52]
3)
U povjesnim knjigama je zapisano da je asni Poslanik u poslednjim danima svoga
ivota, jedne noi izaao van i otiao do groblja Baqii' da bi se tamo pomolio za oprost onima
koji su tu bili ukopani. Potom se obratio svojim ashabima i rekao: Dibril mi je svake godine
po jedanput predstavljao Kur'an dok je to ove godine uinio dva puta; mislim da je to uinio
zato to mi se smrt pribliava. Sljedeeg dana se popeo na mimber i obznanio: Moj smrtni
as se pribliio. Kome god sam dao neko obeanje neka doe da to ispunim; tko god ima
potraivanja kod mene neka doe da mu vratim. Potom je nastavio svoj govor: O, ljudi!
Izmeu bilo koga od ljudi i Boga nema nikakvih rodbinskih veza, ili neega to bi mu
priskrbilo neko dobro ili od njega odagnalo neko zlo, sem njegovog djela. Uistinu, niko ne
treba da zagovara, da eli ili misli da mu koristi to drugo doli njegovo djelo. Tako mi Onoga
koji me je za poslanika odredio, nita drugo ne spaava osim ljudskog djela potkrijepljenog
Gospodarevom milou. ak i ja bi do sada ve propao, da sam inio grijeh. Boe, budi
svjedok da sam svoju poslanicu prenio.[53]
4)
Hazreti 'Ali ibn Ms je imao jednog brata po imenu ZejdunNr. Imam nije bio ba
zadovoljan njegovim ponaanjem. Imam je jednog dana prisustvovao jednom velikom skupu

167

u Mervu na kojem je bio prisutan i Zejd. Imam je na skupu iznenada primjetio da mu se brat
obraa jednom broju prisutnih i govorei o odlikama Poslanikovog roda, oholo ponavljao:
Mi smo ovako..., Mi smo onako.... Imam ga je najedamput prekinuo i obratio mu se
slijedeim rijeima: ta znai to to govori?! Ako bi bilo ispravno to to ti kae i ako bi
potomci Boijeg Poslanika imali neki izuzetniji poloaj, onda si ti kod Boga vredniji od tvoga
oca Musa ibn Dafera, jer je on Bogu sluio kako bi dospio do bliskosti s njim, a ti umilja da
e bez sluenja Bogu moi da se popne na stepen Musa ibn Dafera.
Imam se onda obratio jedom od kufljanskih uenjaka po imenu Hasan ibn Musa Al Wea i
rekao: Kako kufljanski limi tumae ovaj ajet: Qle ja Nuhu innehu lejse min ehlike innehu
amelun gajru salih.[54] On je odgovorio: Tumae ga ovako: Innehu amelun gajru salih znai
da on nije tvoje dijete nastalo od tvoga sjemena ve je dijete jednog poronika.
Imam je rekao: Nije tano, potpuno pogreno itaju ovaj ajet i potpuno pogreno ga tumae;
ajet se tumai ovako: Innehu amelun gajru salihin, znai da je samo tvoje dijete nevaljalo. On je
uistinu bio Nuhov sin, a od Boga je odbaen i potopljen samo zbog toga to je sam on bio
pokvaren, iako je bio sin Nuha pejgambera. Dakle, biti sin pejgambera ili imati neku drugu
rodbinsku vezu s poslanikom ili imamom ne koristi nita, ve je potrebno imati dobro
djelo.[55]

Genetiki i ugovoreni uvjeti

Ljudi obino boanske zakone unutar sistema kreacije, nagrade i kazne te sree i nesree,
usporeuju s drutvenim zakonima. Meutim, ove stvari su posljedica genetikih i zbiljskih
okolnosti i dio njih, dok su drutvene okolnosti i zakoni u funkciji ugovorenih i zamiljenih
normi. Drutvene uredbe mogu da budu posljedica dogovorenih odnosa, meutim, to zakoni
kreacije, meu kojima i boanska nagrada i kazna, ne mogu biti ve su pratilje genetikih
okolnosti. Da bismo objasnili razliku izmeu jednog genetikog i jednog ugovorenog sistema
zakona, navest emo jedan primjer:
Znamo da drutveni sistemi svake zemlje imaju sebi svojstvene zakone i regulative.
Drutveni zakoni, u nekim pitanjima, izmeu dvije osobe koje su sa genetiko prirodnog
stanovita jednake ali se razlikuju sa stanovita zamiljenih i ugovorenih okolnosti kao kad
je, recimo, jedan dravljanin jedne, a drugi druge zemlje prave razliku.
Kada u jednoj zemlji, naprimjer, zapoljavaju nekoliko osoba pa se, pored dravljana te
zemlje, za posao prijave i strani graani, mogue je da se na posao prime samo graani te
drave, iako su svi, sa stanovita prirodnih okolnosti, jednaki. Ako ovdje stranac kae: Ja
sam u pogledu prirodnih uvjeta potpuno jednak sa onim koji je primljen na posao, ako je on
zdrav i ja sam, ako je on mlad i ja sam takoer mlad, ako je on strunjak u svom poslu i ja
sam u svom., odgovor e mu ipak biti: Administrativni zakoni ne dozvoljavaju da vas
uposlimo.
Takvo stanje se mijenja opet samo s jednom ugovorenom odredbom poslije koje stranac
postaje kao domain, tj. obraa se nadlenoj ustanovi i uzima dravljanstvo. Sasvim je jasno
da dokaz o dravljanstvu nema nikakvog uticaja na njegovu stvarnu linost, pa ipak, ta osoba
je sada, sa stanovita drutvenih regulativa, postala druga linost. Ustanovljavanje
ugovorenih odnosa obino ide uz zanemarivanje jednakosti u stvarnim i genetikim
okolnostima.
Meutim, u pitanjima koja nisu posljedica drutvenih i ustanovljenih zakona i koja su isto
posljedica genetikih uvjeta, stvar je drugaija.

168

Ako jednu zemlju pogodi neka epidemija bolesti naprimjer, onda nema razlike izmeu
graanina te drave i onoga koji to nije. Ovdje je po srijedi prirodni zakon, a ne ugovoreni
drutveni zakon. Radi se o genezi, a ne o zakonodavstvu i legislaciji.
Boanske odredbe u pogledu nagrade i kazne, sree i nesree, jesu pratilje stvarnih i
genetikih uvjeta. ovjek nee biti poteen samo zato to ima muslimansko ime.
Treba imati na umu da je ovdje rije o pitanjima vezanim za nagradu i kaznu, sreu i nesreu
te odnos Boga prema Njegovim robovima, a ne o ustanovljenim zakonima islama u
drutvenom ivotu muslimana.
Nema sumnje da ustanovljeno islamsko ureenje, kao i svi ustanovljeni zakoni svijeta,
predstavljaju jedan niz ugovorenih zakona i okolnosti i da su ljudi obavezni da u ovim
zakonima, koji se tiu njihovog ovosvjetskog ivota, slijede jedan niz ugovorenih uvjeta.
Meutim, Boije djelo i provoenje Boije volje u sistemu geneze pa izmeu ostalog i u
sistemu usreivanja i unesreivanja ljudi, njihovog nagraivanja i kanjavanja, nije posljedica
drutvenog ugovora. Sveta Boanska Bit u provoenju Njene apsolutne volje ne zasniva se na
ugovorenim regulativama. Ugovorene stvari, koje u drutvenim sistemima imaju znaajnog
uticaja, u provoenju genetike volje Svete Uzviene Biti nemaju nikakvog.
Sa stanovita islamskih ustanovljenih normi, koje se tiu drutvenog ponaanja ljudi, pravilo
je da kada neko za sebe s dva svjedoenja kae da je musliman, to mu se priznaje i ima pravo
da se koristi formalnim blagodatima islama. Meutim kada je rije o onosvjetskim zakonima
i Boijem odnosu prema Njegovim robovima, tu onda vrijedi zakon ustanovljen na rijeima:
Femen tebiani fe innehu minni.[56], i: Inne ekremekum indellahi etkakum.[57]
asni Poslanik je rekao:
O ljudi! Svi ste vi od istog oca i majke i imate istog Gospodara. Svi ste vi djeca Ademova a
Adem je stvoren od zemlje. Arap nema nikakve prednosti nad nearapom; jedini razlog
prednosti jednih nad drugima je suzdranost i bogobojaznost.
Salman Farisi je, tragajui za Istinom, doao do takvog stepena da je vrijedni Poslanik za
njega rekao:
Salmnu minna ehlel bejt. [Salman pripada naoj obitelji].
Prema tome, oni koji podlijeu ejtanskim spletkama pa svoju duu raduju time to im se
ime nalazi meu imenima prijatelja Alija ibn Ebi Taliba i koji umiljaju da su, u njegovom
okrilju, ili da e od sredstava koja su bespravno stekli, ili ih u toku ivota nisu troili tamo
gdje ih je trebalo troiti, moi dati veliku svotu novca odravateljima asnih mjesta kako bi im
dopustili da ih se sahrani u blizini grobnica Boijih prijatelja, pa da se na taj nain meleci ne
usude da im priu radi kanjavanja treba da znaju da prave veliku greku i da su im oi
zasjenjene koprenom nemarnosti. Jednog e dana otvoriti oi i sebe nai usred nepodnoljive
kazne Boije i postati toliko razoarani i rastueni da bi na hiljade puta poeljeli da umru,
samo kad bi se moglo umrijeti. Zato je potrebno da se jo danas probude iz sna i da se Bogu
vrate, pokaju i nadoknade ono to su upropastili. We enzirhum jewmel hasreti iz qudijel amru we
hum fii gafletin we hum la ju'minn.[58]
Sa stanovita Kur'ana asnog, kao i sa stanovita islamskih predanja, potpuno je jasno da e
grenika Bog kazniti, pa makar bio i musliman. Stie se dojam da e musliman koji je grijeio,
na kraju ipak biti spaen pakla, s tim to je mogue da se to njegovo spasenje dogodi tek
nakon dugih godina trpljenja i kuanja bolne kazne. Jedni e svoje grijehe brisati putem
tekog umiranja; drugi e se zabaviti svojim grijesima putem zagrobnih patnji u svijetu
berzaha, a trei e biti kanjeni teinom i estinom dogaanja na Sudnjem danu, dok e
etvrti biti baeni u Dehennem i dugi niz godina ostati u njemu. To na osnovu tumaenja

169

asnog ajeta: lbisiine fiih ahqb,[59] gdje se od estog imama hazreti Dafera Sadika prenosi
da je rekao da se ovaj ajet odnosi na one koji e se spasiti Vatre.[60]
Ovdje emo sada navesti nekoliko primjera iz predanja koja govore o patnjama na samrti i
nakon nje. Moda nam oni budu opomena i pripreme nas za strane i opasne prolaze kroz
koje nam valja proi.
1)
ejh Kulejni od imama Sadika prenosi jedan dogaaj kada su imama Alija zaboljele
oi; u to ga je posjetio Boiji Poslanik i naao ga gdje jaue od bola pa mu rekao: Da li je taj
jauk zbog panike i nestrpljivosti, ili zbog estine bola? Imam Ali je na to rekao: O Boiji
Poslanie, do sada nisam nikada imao tee bolove. asni Poslanik mu je onda ispriao teki i
strahoviti proces upanja due nevjerniku. Kad je hazreti Ali ovo uo, ustao je pa sjeo i onda
rekao: O Allahov Poslanie, ponovi mi to to si rekao jer mi je ono pomoglo da zaboravim
svoj bol. A onda je dodao: O Boiji Poslanie da li e ikome iz vaeg ummeta biti tako
upana dua? Poslanik je odgovorio: Naravno, vladar koji ini zlo i osoba koja bespravno
jede imovinu siroeta te osoba koja bude lano svjedoila.[61]
2)
ejh Sadk, u knjizi Men la jahduruhul faqih, prenosi kako je Abu Zar Gafri, kad mu je
sin umro, stao pored njegovog mezara pa mu se onda, stavivi ruku na nj, obratio rijeima:
Neka ti se Bog smiluje; ti si prema meni zaista bio dobar i sada kad sam te izgubio
zadovoljan sam tobom. Tako mi Boga ne bojim se to sam te izgubio, od mene se ustvari nita
nije umanjilo i ja sem Boga nikoga drugoga ne trebujem i da nije bilo bojazni od propitivanja,
poelio bih da sam ja na mjesto tebe preselio, ali elim da nadoknadim to sam propustio i da
se za Onaj svijet pripremim i uistinu me je briga za tobom zadrala od aljenja za tobom (tj.
sve se brinem da uinim neto to e ti biti korisno pa mi ne ostaje vremena da alim za
rastankom s tobom). Kunem se Bogom da ne plaem to si od mene odvojen ve plaem zbog
brige za tvoje stanje i ta te je snalo? Kamo sree da znam ta si rekao i ta je tebi reeno?
Boe moj, ona prava koja si Ti mome sinu naloio u vezi mene ja opratam, zato mu i Ti svoja
prava oprosti, jer si Ti dostojniji asti i dareljivosti.[62]
3)
Imam Sadik prenosi da je asni Poslanik rekao: Zagrobna kazna je otkup za grijehe
vjernika.[63]
4)
Ali ibn Ibrahim u komentaru na ajet: We min wer'ihim berzakhun ila jewmin jub'asn,
[64] od imama Sadika prenosi sljedee tumaenje: Tako mi Boga za vas sam zabrinut samo
za razdoblje zagrobnog ivota, ali kad stvar bude nama preputena onda smo vam mi
prei.[65]
To znai da je posredovanje mogue samo nakon zagrobnog ivota. Openito, kazne za
grijehe se, poput laganja, ogovaranja, klevetanja, izdajstva, zloinatva, bespravnog korienja
tue imovine, pijenja alkohola, kockanja, traanja, psovanja, naputanja molitve i posta,
naputanja hodoaa i borbe i sl, u samom Kur'anu i vjerodostojnim predanjima spominju
nebrojeno mnogo puta. Niti jedna od tih kazni nije specifina samo za nevjernike ili
muslimane neiije. U predanjima o mi'rdu nailazimo na brojne primjere u kojima asni
Poslanik kae: Vidio sam razne skupine ljudi iz svoga ummeta, to ena to mukaraca, gdje
trpe razliita stanja patnje i to zbog razliitih grijeha.

Saetak i zakljuak

170

Na osnovu onoga to smo u ovom dijelu knjige rekli na temu dobrih i loih djela muslimana
i nemuslimana proizilaze slijedei zakljuci:
1)
Srea i nesrea imaju svoje stepene; nisu ni sreni na istoj razini niti nesreni. Ove
razlike se u vezi stanovnika rajskih vrtova interpretiraju kao stepeni [deredat], a u vezi
stanovnika pakla kao ponori [derekat].
2)
Svi stanovnici Denneta nee odmah ui u njeg ba kao to ni svi stanovnici
Dehennema nee zauvijek ostati u njemu. Mnogi od onih koji su zasluili Dennet, u rajske
vrtove e ui tek nakon pretrpljene tegobne kazne za vrijeme zagrobnog ili onosvjetskog
ivota. Svaki musliman, bio iija ili ne, treba da zna da ako, pod pretpostavkom zdravog
vjerovanja, napusti Ovaj svijet natovaren tekim grijesima i zlodjelima, pred sobom ima vrlo
teka razdoblja, a neki od grijeha su jo i opasniji i u izvjesnim okolnostima je mogue da
impliciraju vjeni ostanak u Vatri.
3)
Oni koji ne vjeruju u Boga i Onaj svijet ne ine niti jedno djelo s nakanom pribliavanja
Bogu te je stoga jasno da je njihova putanja prema Bogu i uzvienijim svjetovima praktino
nemogua; tj. oni po svojoj naravi ne idu prema Bogu i Njegovom carstvu pa do njega nee ni
stii. Drugim rijeima, do cilja prema kojem nisu ili nee stii zbog toga to se prema istom
nisu ni kretali.
4)
Ljudi koji vjeruju u Boga i Onaj svijet i koji neka djela ine iz elje za Boijom blizinom
te koji su u tome iskreni, zasluuju nagradu i rajske vrtove, bili oni muslimani ili ne.
5)
Dobra djela nemuslimana koji vjeruju u Boga i Onaj svijet i koji ine dobra djela radi
Boije blizine, primaju se do one mjere do koje su bila u skladu sa boanskim islamskim
programom; kao to su razne vrste dobroinstva i sluenja boijim stvorenjima. Meutim
neosnovani i izmiljeni obredi i bogosluenja se, prirodno, odbijaju i ne dospjevaju do jednog
niza blagodati koje osigurava jedan savren program.
6)
Prihvaeno dobro djelo stoji na udaru nekih drugih loih dijela,
koja mogu da ga oskrnave, bez obzira od koga ono bilo uinjeno. Poglavar svih tih tetoina
je nevjera iz prkosa i inata. Prema tome, ako neki nemuslimani uine puno dobrih djela sa
eljom da se priblie Bogu, ali se zainate i fanatiki usprotive te osjeaj potenja i traganja za
Istinom ostave po strani kad im se jasno predstave istine o Islamu, sva ta dobra djela se poput
pepela na vjetrometini raspre (Keremadin itedet bihir rihu fii jewmin sif.[66])
7)
Muslimani i ostali stvarni monoteisti bit e zasluni dugih kazni u zagrobnom ivotu i
na Sudnjem danu ukoliko budu inili teke grijehe i izdajniki se odnosili prema praktinom
boanskom rasporedu. A u nekim posebnim okolnostima grijeha, kao to je namjerno ubistvo
nevinog vjernika, zauvijek e ostati u patnji.
8)
Dobra djela nevjernika u Boga i Sudnji dan, a u nekim sluajevima i mnogoboaca,
mogu ublaiti njihove kazne ili u nekim okolnostima i potpuno ih ukloniti.
9)
Srea i nesrea su posljedica realnih i genetikih uvjeta, a ne ugovorenih.
10) Ajeti i predanja koja dokazuju da Bog prihvata dobro djelo, ne odnose se samo na
opusnu ljepotu tih djela; dobro djelo se, sa islamskog stanovita, smatra takvim samo onda
kada je lijepo u svom opusnom i subjektivnom stanovitu.
11) Ajeti i predanja koja dokazuju da dobra djela poricatelja vjerovjesnitva ili vostva nisu
prihvaena odnose se na onu vrstu poricanja koja nastaje kao posljedica prkosa, inata i
fanatizma; meutim, poricanja koja su isto nepriznavanje, a iji uzrok je nemo a ne krivica,
nisu predmet ajeta i hadisa. Ovakva vrsta poricatelja se, sa kur'anskog stanovita, smatra
obespravljenima i murdewne li emrillah (tj. za njih postoji nada kod Boga, d. .).

171

12) Prema miljenju islamskih filozofa kao to su Ibn Sina i Sadrul Mutellihin, veina onih
koji ne priznaju Istinu spadaju u red onemoguenih, a ne u red krivih. Ako takve osobe i ne
budu vjerovale, nee biti kanjene iako nee biti ni nagraene a ako budu vjernici i budu
vjerovali u novi ivot, te ako budu iskreno inili dobra djela radi blizine s Bogom, sigurno e
dobiti lijepu nagradu za svoje dobro djelo. U nesreu e biti uvueni samo oni koji su bili
krivi, a ne potlaeni i nemoni.
(Allahumekhtim lena bil khajri we sedeti we teveffena muslimin, we elhiqna bis salihiin, bi
Muhammedin we lihit-.tthiriin.)

[1] Al Isra, 15
[2] Al Mulk, 2
[3] At Tewbe, 111
[4] Isto
[5] Isto
[6] Isto
[7] Sahihe Muslim, tom. 6, str.48
[8] Ves'il, tom 1, str. 11 12
[9] Al Bejjina, 5
[10] Ad Dahr, 9
[11] Al Fatir, 10
[12] Al Mutafifin, 18
[13] Isto, 7
[14] Al Isra, 18 19
[15] Isto, 20
[16] Bihrulanwr, tom 3, str. 377
[17] Isto, str. 382
[18] Isto
[19] Isto
[20] Alu Imran, 20
[21] Isto, 64
[22] Al Bakara, 264
[23] Biharul Envar, tom 15, dio 3, str. 132 133
[24] Nehdul Belaga, izreka 125
[25] Al Anfal, 32
[26] Al Bakara, 112
[27] Kfi, tom 2. str. 387.
[28] Ibrahim, 18.
[29] Nefsul-mahmun, str. 393
[30] Ves'il, tom 1, str. 55
[31] AlMizan, tom 5, str. 51
[32] Obratiti se na Al Mizan tom 5, str. 56 do 61, Bahsun riw'ijjun
[33] Isto, tom 9, str. 406, po navodu iz zbirke hadisa Al-Kfi

172

[34] Isto, str. 407, po navodu iz tefsira Ajji.

[35] AlKfi, izdanje Akhundii, tom 2, Kitabul imani wel kufr, dio Asnfun nsi, str. 381
[36] At Tewbe, 102
[37] Al Kfi, Kitabul imani wel kufri, dio Asnfun nsi, str. 382.
[38] Isto, str.388
[39] Isto, tom 1,str. 183
[40] Isto, str. 203
[41] Isto, str. 187
[42] Isto, tom 2, Bbu Ed-dl, str. 401
[43] Isto, str. 463
[44] Irt, na kraju sedmog dijela.
[45] Tj. mene kao ovjeka a ne mene kao linosti (o.p.)
[46] Bihrul-anwr, izdanje Kompanije, tom. 9, str. 401
[47] Al Baqara, 156
[48] Mustedrekul wes'il, tom 1, str. 24
[49] Al Kafi, tom 2, str. 464
[50] Bihrul Anwr, tom 12, izdanje Kompnii
[51] Usule Kfi, izdanje Islamija, tom 2, str. 60
[52] Bihrul anwr, izdanje Akhundii, tom 21, str. 111, po navodu iz knjige Siftu i'a od
Sadka
[53] Komentar Ibn Ebil Hadida na Stazu rjeitosti, izdanje Bejrut, tom 2, str. 863
[54] Hud, 46
[55] Bihrul anwr, tom 10, str. 65
[56] Ibrahim, 36
[57] Al Hudurt, 13
[58] Merjem, 39
[59] An Naba', 23
[60] Biharul anwr, tom 3, str. 276 277
[61] Menzilul khire, Muhammed Qomi, izdanje Islamije, str. 5 i 6
[62] Menzilul khire, str. 24 i 25
[63] Bihrul anwr, izdanje Kompani, tom 3, str. 153
[64] Al Mu'minun, 100
[65] Bihrul anwr, izdanje Kompani, tom 3, str. 151
[66] ajet

173