James Wasserman - Templari i Asasini

nebeska policija
Knjiga ima 318 stranica

Ovu knjigu posveujem mojoj djeci

Besmrtnom duhu Slobode
S dubokom ljubavlju za sjeanje na moju majku i
mojega oca
ZAHVALA
elio bih zahvaliti supruzi, Nancy, koja je vedra duha utroila sve one
nebrojene sate i dolare, uloene u istraivanje i pisanje, i koja je bila od velike
pomoi u koncipiranju, ureenju i konanom zavretku ove knjige. Posebno
sam zahvalan dr. Christopher S. Hvattu, mojem dragom prijatelju, koji me je i
nagovorio na njeno pisanje. Chris Bamford, Cathy Finne i Robert Brazil vodili
su sa mnom zanimljive razgovore. Bil Padget, Khem Caigan, Robert Brazil i
Henry Suzuki pomogli su mi u dolaenju do materijala za istraivanje. Kao i
obino, pomo Genevieve Mikolajczak bila je od neprocjenjivog znaaja. J. P.
Pund uputio je niz vanih, urednikih sugestija, Sean Koneckv svojim je
znanjem i kritikim primjedbama doprinio kvaliteti ovog rada. Zahvaljujem
Paulu Shoenfieldu, istinskom poznavaocu spisateljske vjetine, koji je kroz
nae redovne razgovore doprinio stvaralakom poslu. Istinsko poznavanje
jezinih vjetina Laure Senie nadmaeno je jedino njenim sretnim odabirom
trenutka dolaska. Kristin Overson krajnje je precizno rukovala svojim
urednikim skalpelom. Primjer znanstvenike cjelovitosti, kojeg je David Vagi
iskazao u svojem istraivanju o antikom Rimu, bio je za mene isto
nadahnue, ba kao i njegovo vedro prihvaanje neumitnosti znanstvenog
istraivanja. Dr. Gerald Epstein velikoduno je podijelio svoje spoznaje o
zapadnjakom monoteizmu. Posebno sam zahvalan izrazima povjerenja,
upuenim od strane dr. Michael Aquinoa, kao i njegovoj kritikoj pronicavosti
prilikom pregledavanja rukopisa teksta. Moj prijatelj Martin Start cijelo mi je to
vrijeme pruao svoju nijemu podrku. Zahvalan sam Richardu Germonu i
VVilliamu Breezeu za njihovu pomo kod prvotnog teksta ovoga djela, koji se
1986. pojavio u The Equinox3, br. 10, Svoju su pomo pruili i Stella Grey, Bili
Koegl, James Strain, Michael Mcarthy, Tony Carlsen i Amir Modak. Peter
Lamborn Wilsonu zahvalan sam za provjeru mog poznavanja sloenosti
islamskog uenja. Herb Golub pomogao mi je u svladavanju zadnjih prepreka.
Nemogue je dovoljno istaknuti vanost doprinosa Emme Gonzales, najbolje
vidljivog na
mapama. Lisa Coffin ljubazno je dopustila koritenje njezinog prijevoda pisama
svetog Bernarda od Clairvauxa, bez kojih zanos, koji je doveo do pojave
templara, ne bi bio toliko vidljiv. Jon Grahamov entuzijazam za Inner
Traditions International duboko me je dirnuo. Rowan Jacobsonove urednike
sposobnosti i senzibilnost, pomogli su kod onog tajanstvenoalkemiarskog
preobraaja, kod kojeg se rukopis pretvara u knjigu. I na kraju, zahvaljujem
Ehud Sperlingu, osnivau i izdavau Inner Traditions, za njegovo prijateljstvo i
podrku sve ove godine.
PREDGOVOR

Tisuu godina ranije, jezovita tiina prostora koji je dananja izraelska

pustinja, prekinuta je zaglunom kakofonijom tutnjave oklopljenih konja koji
juriaju u bitku. Zveket maeva i koplja koji su udarali po oklopima i titovima,
odjekivao je bojnim poljem. Bojni poklii mijeali su se s kricima ranjenih,
jekom trublja, zapovijedima izvikivanim na brojnim stranim jezicima.
Muslimani su s kranima ratovali za pravo na komadi zemlje s kojega su
proistekle obje njihove religije. Nekoliko tisua kilometara dalje, u planinskoj
sigurnosti juno od Kaspijskog jezera, u dananjem Iranu, perzijski je adept
sjedio duboko uronjen u meditaciju, dok je njegov unutarnji pogled poivao na
jednom drugom, smrtonosnom prizoru, Preobuen u sufi mistika, jedan od
njegovih najvjernijih uenika upravo je priao nosiljci monog seldukog
vezira. Njegov bode zario se u vezirovo srce samo sekundu prije no to je i
sam bio sasjeen od strane garde. HasaniSabah, legendarni Starac s planine,
zasigurno je osjetio olakanje, jer e smrt njegovog zakletog neprijatelja
umanjiti tursku prijetnju njegovom sjeditu u Alamutu. Sudba e se ponovo
nasmijeiti opkoljenoj asasinskoj zajednici, jer e samo nekoliko tjedana poto
mu je smaknut vezir, pogubljen biti i sam selduki sultan.
Obilje povijesnih istina o Asasinskom redu i Vitezovima templarima neminovno
se ispreplie s mitovima koji su vjekovima podgrijavali matu nebrojenih
duhova. I asasini i templari uniteni su kao heretici prije nekih sedamsto
godina. I dok asasini poznatiji kao nizari ismailiti postoje i danas, i to pod
vodstvom Age Khana, najznaajniji period njihove povijesti, o kojemu je ovdje
rije, dokonan je mongolskim i mamelukim osvajaima, 1256. i 1273.
godine. Suni hereziolozi oklevetali su ih kao vjerske kriminalce, a
srednjovjekovni kranski povjesniari kao poganske idolopoklonike, Skoro
jednako tako nema ni o templarima ouvane dokumentarne grae, usprkos
tome to su kao srednjovjekovni vjerski red najvjerojatnije pomno biljeili sva
svoja dogaanja. I templari su oklevetani od strane povjesniara vladajue
strukture,
koja ih je muila i ubijala i unitila njihov Red. A poto povijest uglavnom piu
pobjednici, mi emo ve na samom poetku bez oklijevanja rei da se ova naa
studija bavi iezlim.
Ova knjiga zapoinje pogledom na tajna drutva, pri emu emo mistino tajno
drutvo prouiti i razlikovati ga kako u odnosu na politiku konspiraciju, tako i
u odnosu na vjersku hijerarhiju. Nastavak knjige podijeljen je u etiri djela.
1. dio u irim se crtama bavi pregledom povijesnih okolnosti u Europi i na
Bliskom istoku, od Kristova roenja pa sve do kriara. Usredotoujui se
prvenstveno na Zapad, ovaj pregled pomoi e nam prepoznati najznaajnije
vjerske, politike, ekonomske i kulturne dogaaje koji su doveli do europskog
pohoda na Svetu zemlju. I premda e se nekim itateljima uiniti predetaljnim
i naoko neprimjerenim, on e nas uvesti u neke od zamrenih interakcija u
dogaajima koji e potom uslijediti. itatelji s dobrim poznavanjem europske
povijesti moda e odmah prijei na 2. dio.
2. dio istraivanje je Reda asasina. Nakon upoznavanja s jednim brojem do
danas preivjelih legendarnih pria, omoguit u podroban uvid u islam, od
roenja Proroka, skupa s nastankom nizari ismaili sekte. U detalje se
raspravlja o 166ogodinjem periodu politike uspjenosti u Perziji, poznatom
kao Alamutski imamat, kao i o sirijskoj asasinskoj zajednici s kojom su kriari
suraivali. Potom slijedi kratak pregled danas preivjelih nizari sljedbenika.

3. dio je povijest vitezova templara koja zapoinje uvidom u porijeklo Reda, te

Pravilnikom, kako ga je sastavio sveti Bernard od Clairvauxa. Kasnija povijest
Reda podijeljena je u poglavlja koja odgovaraju kriarskim ratovima, u kojima
su se kriari borili tijekom dvjesto godina od svoga osnutka. Pomno je
obraeno unitenje Reda, kao i vjeno pitanje krivnje ili nevinosti Reda.
4. dio krai je pregled razvoja zapadne ezoterijske tradicije, od njezinih
korijena u prethistoriji, skupa s opadanjem poganskih misterija pod
kranskom vjerskom hegemonijom, tijekom est stoljea poznatijih i kao
mrani Srednji vijek. Zatim se bavimo
ponovnim uvoenjem okultizma u Europu neposredno nakon Kriarskih ratova,
koje se nastavlja sve do dananjih dana. Posebna je panja posveena krajnje
dodirnim tokama Istoka i Zapada, napose onima za koje moemo ustvrditi da
su predstavljale uzajamno djelovanje asasina i templara.
Prilog 1 predstavlja modernu analizu znaenja Devet stupnjeva ismaili
inicijacije, s obzirom na brojna razliita znaenja koja su ga obiljeavala u
najmanju ruku ve od desetog stoljea. Prilog 2 podastire nam novi prijevod
kritikih pisama svetoga Bernarda od Clairvauxa, Pohvala novom vitetvu, u
kojima je on bio taj koji je prvi obznanio ideal ratnikaredovnika, ideal koji je
1136. onoliko razbuktao europsku psihu, a kulturu Zapada zauvijek nadahnuo
mitom o vitezovima templarima.
Imajui na umu svu silinu literature nastale oko ova dva reda, kao i veliki dio
okultnih djela uope, moda treba ve u samom uvodu napomenuti da sam se
u ovoj knjizi uvelike trudio izbjei spekulacije i matu. Legende su prihvaene
naprosto kao legende, a itatelj je pozvan da stvori svoje vlastito miljenje o
brojnim, uistinu nerazmrsivim pitanjima, ovdje postavljenim. Uvjeren sam da
e pouzdane znanstvene injenice povijesnih zbivanja o kojima ete ovdje
itati biti dostatne za uzlet mate, tako svojstvene samoj prirodi asasina i
vitezova templara. Nadam se da e itatelj prihvatiti teak izazov
pregledavanja zgusnute mase podataka i mnotva nepoznatih imena i izraza
koji slijede. I iznad svega se nadam da e takav napor biti nagraen i dubljim
spoznajama o ovim svetim ratnicima na prvi pogled protivnicima, zapravo
slikama u ogledalu.
POGLAVLJE JEDAN
UVOD U TAJNA DRUTVA
Postojanje Vie svijesti osnovni je postulat i religije i okultnog. Ljudska bia su
odvojena od svoje boanske prirode naizgled nepremostivim zidom racionalnog
uma i ega. Pa ipak, svima nam je zajednika neka nejasna svijest o postojanju
viega stanja, kao i injenica da smo sposobni doi u dodir s izvorom snage
koji uvelike nadilazi bilo koji izvor snage i moi dostupan nam fizikim
sredstvima. Potragu za jedinstvom s pravom bi mogli nazvati najiskonskijim
pokretaem ljudske egzistencije. Puki intelektualni napori njenog
diskreditiranja ili negiranja blijede pred njezinom univerzalnou. Prema
rijeima Iamblichusa, neoplatonista iz etrnaestog stoljea, svijest o bogovima
priroena je i tee usporedo s naim vlastitim postojanjem i to znanje visoko
se izdie nad svakom prosudbom i izborom svjesnim, prethodei i razumu i
dokazivanju.1
INICIJACIJA
Legenda o Padu nastoji objasniti zato postoji ponor izmeu ljudskog uma i
boanske svijesti, Taj veliki misterij je ono sutinsko oko ega se okupljaju i

religija i filozofija. Postojanje takvoga ponora prihvaeno je, meutim, u

ezoterijskom uenju kao temeljna postavka. Svrha inicijacije nije objasniti Pad,
nego nadii njegove posljedice.
Cilj inicijacije, prvotna tajna prenoenja mudrosti, je gnosis gnoza direktno,
opipljivo, osobno iskustvo boga u ljudskome tijelu, sada i ovdje. Gnostik je
onaj tko zna, onaj tko njeguje disciplinu dodira s boanskom svijeu. Za
razliku od onih koji slijede vjeru koja bilo da zahtijeva, bilo da garantira ili
prijeti svojim pristaama milou ili njenim nepostojanjem nakon smrti, gnostik
cijelim svojim biem tei iskustvu iste te milosti ve za svoga ivota.
Misterije odbijaju povlatenost Rijei, tako esto svojatanu vjerom. Jedinka
postaje onaj tko zna. Ako se ne izjednaite s Bogom, ne moete razumjeti
Boga jer jedino jednak moe razumjeti jednakog. Uinite da se vinete do
beskraja, jednim se zamahom oslobodite tijela potpuno se izdignite izvan
vremena, postanite Vjenost tada ete razumjeti Boga,2
MISTINA TAJNA DRUTVA
Mistina tajna drutva posveena inicijaciji i duhovnom osloboenju postojala
su u svim vremenima i kulturama. Od mitskog prizivanja pripadnika
Aboridina, pa do ekstatike vrtnje dervia, cilj ovih drutava je isti
programirana izmjena individualne svijesti unutar grupnoga okruenja.
Izraz koji bi se u dananje vrijeme najvie mogao pribliiti terminu tajno
drutvo, bio bi grupe od posebnog interesa. Ljudi iz svih moguih vrsta zvanja i
nezvanja, od poljoprivrede do zoologije, stvaraju forume, posveene njihovim
specijalnostima. Oni komuniciraju putem biltena, Interneta, klubova i si.
lanovi prethodno stjeu bar minimalno znanje o danoj tematici. Njihova
individualna predanost i spremnost da istrauju oblast koju su odabrali ima
funkciju zajednikog obiljeja po kojem meusobno surauju. Cilj njihovog
udruivanja je sve dublji individualni razvoj u okviru oblasti njihovog odabira,
potpomognut dodirom sa slino motiviranim pojedincima.
lanovima mistinog tajnog drutva zajednika je elja za dosizanjem viih
stanja svijesti, i to kroz sudjelovanje u grupnom ritualu i komuniciranje o
magijskom i mistikom znanju s drugima slinih interesa znanju koje, po
definiciji, prenosi osjeaj strahopotovanja. Razjanjavanje boanskog i
ljudskog, spoznaja istina koje izviru iz neeg vieg, mo i snaga implicirani tim
znanjem
Koritenje rijei misterije u ovoj knjizi, odnosi se na onu iroko rasprostranjenu
mreu autonomnih vjerskofilozofskih kola to su cvjetale u starome svijetu.
Raspravljajui o tom idealu, ManlyP. Hali pie Misterije su se zaklinjale da su
uvari transcendentalnogznanja, tako dubokog daje bilo shvatljivo jedino
najpronicljivijim umovima, i tako monog da je bez opasnosti moglo biti
objavljeno jedino onima u kojima je osobna ambicija bila ugaena, i koji su
svoje ivote posvetili nesebinom sluenju ovjeanstvu. I dignitet ovih svetih
institucija, i valjanost njihovih tvrdnji o posjedovanju Univerzalne mudrosti,
potvreni su
sve to upuuje na osjeaj potovanja, ak i straha, uglavnom zbunjenoj svijesti
normalnog racionalnog uma,
DOKTRINE MISTINIH TAJNIH DRUTAVA
Najei tip mistinog tajnog drutva kojeg susreemo u ezoterijskoj tradiciji
Zapada jest hijerarhijski ustrojen red. Sve grupe o kojima emo raspravljati u
ovoj knjizi su ili su bile stupnjevito uslojene organizacije. I dok se te grupe

mogu iroko razlikovati po svojoj specifinoj sferi aktivnosti slijedei tako

raznolike interese kao to su, naprimjer, alkemija, metafizika ili rad s braom
svima njima zajednike su sljedee karakteristike
1. U samom srcu tajnog drutva nalazi se unutarnja doktrina. Sva uenja
grupe ukazuju na unutarnju doktrinu, koja se postepeno objavljuje prolaskom
kroz stupnjevitu strukturu drutva.
2. Hijerarhijska struktura upravlja postepenim otkrivanjem unutarnje doktrine.
Kako napreduje ka vrhu hijerarhije, pojedinac bi trebao znati vie od onih
ispod. Jednako se tako pretpostavlja da su oni koji su jo vie na hijerarhijskoj
ljestvici, lojalnost drutvu i predanost njegovim naelima testirali svojim
godinama lanstva.
3. Skup moralnih vrijednosti posebno istie lojalnost lanstvu, slubu drutvu,
potovanje hijerarhije i stremljenje k unutarnjoj doktrini. Strpljenje, nuno na
putu postepenog spoznavanja, tako svojstveno tajnom drutvu, samo je po
sebi smatrano dijelom njegovog moralnog nauka.
4. Izgradnju vrstog zdanja, na kojem bi kandidat mogao nastaviti graditi,
drutvo ohrabruje metodom postepenog otkrivanja tajni
od strane najblistavijih filozofa starine, koji su i sami bili uvedeni u svu dubinu
tajnog uenja i koji su i sami bili svjedokom njegove efikasnosti Manly P. Hali,
The Secret Teachings of AliAges, 1925. reprint. Los Angeles
PhilosophicalResearch Society, 1975, str. 20, Duhovne potrebe masa misteriji
su osigurali kroz ceremonije izvanjskog tovanja i pojednostavljena vjerovanja,
dok su neto napredniji duhovi vodeni kroz sve naprednije stupnjeve tajnog
uenja.
tonije, s vremenom postepeno skidajui veo s unutarnje doktrine, kao i
postepenim napredovanjem hijerarhijom, Praktina vrijednost ovakvog, naina
poduavanja u zajednici je da se njime odvaja predane od naprosto radoznalih,
5, Zavjeti koji se trae za primanje ovih tajni, uobiajeni su. Povjesniari
okultnog, ali i neki od okultista osobno, izrugivali su se velianstvenim i
stranim zakletvama pod kojima je inicijantima otkrivano neko najobinije
znanje. Tehnika slui, meutim, uklanjanju nespremnih, spremnima
istovremeno usaujui vrlinu utnje. U povijesnim razdobljima o kojima se
raspravlja u ovoj knjizi, tajnost je ujedno znaila i razliku izmeu ivota i smrti.
6, Curriculum prua intelektualne i psihospiritualne metode pomou kojih je
kandidat pripremljeniji za razumijevanje unutarnje doktrine. To e ukljuivati
prouavanje odreene literature i praksu meditacije i rituala.
UENJA MISTINIH TAJNIH DRUTAVA
U cilju nadilaenja normalnog, egom odreenog stanja trodimenzionalne,
emocijama rukovoene svijesti, kao i postizanja iskustvenog znanja, ili gnoze,
s vremenom su usavravane brojne tehnike. Sva tajna drutva i duhovni
pokreti, o kojima emo govoriti u nastavku ove knjige, kao zajedniko imaju
program poduke, naukovanja. I dok se pojedinosti i naglasci jo i mogu
razlikovati, svima su zajednike sljedee pretpostavke
1. Postojanje Vie svijesti i tvrdnja da odreene vjebe i discipline pojedincu
omoguavaju pristup viim razinama svjesnosti.
2, Primjena duhovnih i fizikih vjebi, iroko obuhvaenih pod nazivom
meditacija, pomou kojih bi trebalo potaknuti taj pristup. Meditacija je proces
kojim se um uvjebava funkcionirati neovisno o smetnjama stvorenim
osjetilima. Meditacija moe ukljuivati i stvari kao to su vjebe za smirivanje

uma, molitve, magijsko prizivanje, odreene vizualizacije, vjebe pamenja,

astralna
projekcija i slino. Tehnike meditacije brojne su. Kod nekih od njih upuenik e
na kraju meditacije biti nepokretan, potpuno tih i nijem, oiju zatvorenih. No, u
sluajevima posve drugaijih meditacija, koje obuhvaaju magijske tehnike,
meditante se moda vrtjeti u plesu, pritom intonirajui zvune invokacije, u
prostoriji bogato ispunjenoj osjetilnim poticajima kako bi se dobio dojam neeg
sveanog.
3. Ideja o fizikoj povezanosti s duom psyche. Vjebe, poput onih u hatha
yogi, kao i ritmiko disanje te reim ishrane koji doputa i uzimanje
alkemijskih sastojaka, redom su primjenjivani u cilju ovrivanja i proienja
tijela. Neki sustavi dozvolit e i droge, a drugi ih zabraniti. Svrha ovih vjebi je
svoenje smetnji na minimum.
4. Uenje o odreenim moralnim ili etikim oblicima ponaanja. Cilj ovih uenja
je tragaoca osloboditi duevnih trzavica i psihikih opsesija, koje koe
usmjereni napor. Moralne vrijednosti mogu se vrlo razlikovati. Naprimjer,
meu sektama s kojima emo se susresti u ovoj knjizi, katarima je bilo strogo
zabranjeno prolijevanje krvi, dok je isto za asasine i templare predstavljalo
divljenja vrijedan in. Bilo koja od grupa opisanih u nastavku knjige s krajnjim
bi neodobravanjem gledala na krau, a ipak, pokloniku thug sekte u Indiji
kraa je predstavljala in oboavanja boice Kali.
5. Priznavanje znaaja intelekta. Intelektualni studiji sastavni su dio
zapadnjake obuke na putu postizanja proirene duhovne svijesti. Prirodna
svojstva racionalnog uma mogue je upotrijebiti tako da se usklade s
duhovnom potragom. Um je kljuni sastojak ovjekovog sebstva, kojega treba
upotrijebiti u slubi konanom cilju.
6. Seksualna doktrina. Sva duhovna tajna drutva imaju seksualni kodeks.
Seks je u velikoj mjeri pogreno shvaeno sredstvo kojim je svijest mogue
izdii izvan njenih uobiajenih ogranienja. Okultist shvaa temeljnu ivotnu
silu kao bioelektrinu seksualnu energiju, koju je VVilhelm Reich poznavao kao
orgone, a yogi je znaju kao kundalini, Ovladavanje ovom silom klju je yoge i
meditacije,
njeno uzdizanje i usmjeravanje cilj magije, a njeno proienje svrha alkemije.
Seks je zrcalo boanskog jedinstva manifestiranog kao polaritet razdvojenog u
ime ljubavi, kao zalog za jedinstvo.3 Stoljeima su mistici nauavali aroliko
mnotvo oblika seksualnog ponaanja, poevi od strogo asketskog
suzdravanja, pa sve do arkog, senzualnog predavanja. I premda se ove
tehnike mogu na prvi pogled initi kontradiktornima, sve one poivaju na
zajednikoj pretpostavci o svetosti i moi seksualne energije.
VISA INTELIGENCIJA
Nebrojeni mitovi i legende govore o uiteljima Mudrosti koji su se kroz povijest
javljali da bi zaostalom i neukom ovjeanstvu donosili darove civilizacije. Ovi
izuzetni vodii i pomagai poistovjeivani su s bogovima, anelima, duhovima,
izvanzemaljcima, svecima, mahatmama, buddhama, adeptima unutarnjeg
plana, precima, ili naprosto prirodno talentiranim genijima. Pretpostavljane su i
napredne preddiluvijalne civilizacije poput Atlantide ili Lemurije. lanovi
mistinih tajnih drutava moda e vjerovati da su u dodiru s Viim
inteligencijama, koje nevidljivim kanalima usmjeruju drutva. Ove Inteligencije
esto se shvaa kao da su dale svoju podrku tajnom drutvu kako bi svoju

mudrost mogle dijeliti sa stremiteljima, fiziki pripravnima na emanacije

njihovih energija. U tom sluaju, lanovi drutva mogu to svoje drutvo
shvatiti naprosto kao trodimenzionalnu manifestaciju s ciljem evolutivnog
djelovanja Vie svijesti.
POLITIKA TAJNA DRUTVA
Drugaiji tip tajnog drutva je politiko tajno drutvo, iji je prvenstveni cilj
svjetska mo, i iji lanovi upravo zbog takvih ambicija tee anonimnosti. Kao
jedan od najjednostavnijih, najprizemnijih oblika politike urote, nalazimo
takve zloinake organizacije kao to je mafija, ije aktivnosti bi, da su
otkrivene, za sobom neminovno povukle progon. Revolucionarna tajna drutva,
poput boljevika ili Irske republikanske armije, takoer su bila esta pojava u
politikoj povijesti.
Puno opasnija pak, po mom miljenju, jesu internacionalistika drutva zadnjih
stotinjak godina kao, naprimjer, Bilderbergers, pa Council on Foreign Relations
i Royal Institute of International Affairs koja neumorno tee izgradnji svjetske
vlade. lanstvo takvih grupa sastavljeno je od politiara, poslovnog svijeta,
medijskih prvaka i fondacijskih izvritelja koji ne samo da mogu oblikovati
javno miljenje, nego mogu odreivati i sam nain javne debate. Veliko
politiko pitanje naeg vremena nije liberalizam protiv konzervativizma, ili
kapitalizam protiv socijalizma, nego etatizam uvjerenje daje dravna vlast
sama po sebi superiorna, nadreena graanima, da se napredak sastoji od
proirivanja djelokruga prisile, da e dodjeljivanje arbitrarne moi dravnim
inovnicima ljude uiniti sretnima na kraju.4
Cilj dananjeg etatiste je stupanj vlasti koji nadmauje snove carstava drevnih
Egipana, Makedonaca i Rimljana, Za takvu je politiku ideologiju od
presudnog znaaja pojedinac, spreman nametnuti svoja vjerovanja drugima.
Motivi mogu sezati od iskrenog idealizma, pa do bahatog prijezira prema
pravima drugih. Dobrobit mnogih kako su je protumaili samoproglaeni
eksperti i socijalni planeri neminovno e rezultirati unitavanjem slobode
pojedinca. Dananje neprestano zahtijevanje demokracije zanemaruje
injenicu da je krajnji simbol vladavine neobuzdane veine, gomila za vjeanje.
itatelj je pozvan usporediti utemeljujue principe amerike republike, na
nain kako su izraeni u Povelji o nezavisnosti, Ustavu i Bili of Rights i Prvih 10
amandmana na Ustav SAD, s naelima UNa, otjelovljenim u takvim
sporazumima kakvi su, napnmjer, Povelja Ujedinjenih naroda o ljudskim
pravima, Meunarodni Ugovor o graanskim i politikim pravima, kao i
Meunarodni Ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u potvrdi
ovog nedvosmislenog stava. Ukratko, u amerikom sustavu neotuiva prava
pojedinca potjeu od boga i zatiena su od drave, i to reenicama tipa
Kongres nee donositi zakone. Prava, pobrojana u UN pokretu, redom ovise o
volji drave, to e nam ovaj citat iz Meunarodnog Ugovora o graanskim i
politikim pravima vie nego jasno potvrditi Ranije spomenuta prava nee biti
predmetom nikakvih ogranienja osim onih predvienih zakonom, neophodnih
za zatitu nacionalne sigurnosti, javnog reda ordre public, opeg zdravlja ili
morala ili prava i sloboda drugih, i u skladu s drugim pravima, priznatim ovim
Ugovorom.
HIJERARHIJSKE RELIGIJE
Jedan drugi tip zajednice koji zahtijeva panju je etablirana religija, poput
katolike, koja ima hijerarhijski sustav moi i zasnovana je na boanskoj

objavi. Postepena spoznaja jedinke nije, meutim, ono to se krije iza

strukture hijerarhije Crkve tonije je rei da su funkcija, organizacija i
efikasnost principi koji je motiviraju. Tu se prihvaa vie operativna
odgovornost, uspijeva se u zadatku i zatim zadobiva vei autoritet. Uspon
kardinala ili pape strukturom Crkve ne znai nuno i da samim time bolje
poznaju i unutarnju doktrinu Krista, kao ni to da spoznavajua gnoza
osvjetljava njihov uspon. lanovi crkvene hijerarhije nemaju nita vee anse
za doseg svetosti nego netko od obinih vjernika. Na svakog kanoniziranog
papu ili biskupa u najboljem sluaju zbog istinske duhovnosti, dolazi po jedan
laik kao, naprimjer, sv. Franjo Asiki, sv. Ivana Orleanska, pa ak i Majka
Tereza danas iji ivoti svjedoe o njihovom prihvaanju Krista.
Crta razlikovanja izmeu mistinog tajnog drutva, politike urote i
hijerarhijske religije esto se ini nejasnom, i to zato jer posjeduju odreene
zajednike strukturalne karakteristike. Naprimjer, politike urote i mistina
tajna drutva dijele tajnovitost kao operativni princip. Hijerarhijske religije i
mistina tajna drutva dijele slojevite strukture vodstva i osnovnu motivaciju
duhovnog stremljenja. Razlika izmeu mistinih tajnih drutava i politikih
urota u dobroj se mjeri gubi na primjeru asasina i templara, kao to emo
vidjeti.
KULTOVI
Zadnja desetljea dvadesetog stoljea u velikoj su mjeri obiljeena brojnim
lancima te radio i televizijskim izvjetajima o kultovima. Prema Oxford English
Dictionary 1933, rije cult izvorno dolazi od latinskog cultus, tj. tovanje, i
colere, tj. brinuti se, njegovati, potovati, itd. Ona znai 1, tovanje
iskazivanje poasti, boanskom biu ili biima 2. poseban oblik ili sustav
vjerskog
oboavanja, a posebno u odnosu na izvanjske obrede ili ceremonije 3.
predanost ili potivanje odreene osobe ili stvari, a naroito kada je iskazano
od strane oitovanih vjernika ili poklonika. Kao primjer ovog posljednjeg,
OxfordEnglish Dictionary navodi Kult ljepote kao najvidljiviji izraz Istine. No,
nakon onestown fijaska koncem 1970, rije kult postala je, meutim, posve
beznaajan medijski izraz, koji je trebao podrazumijevati vjerski fanatizam.
U samom svom zaetku, sve dananje religije bile su naprosto kultovi. Najvea
opasnost s kojom se danas susreu kultovi i njihovi pripadnici jest kao to je i
uvijek bila da postanu meta dobro ukopanih, utvrenih interesa. Vladajua
stranka u svakom drutvu teit e unitavanju kultova, i to na nain iskljuivog
i jedino legitimnog arbitra, jer kultovi prerastaju i u smetnju, i u rivala
vladajuoj dogmi i drutvenom poretku. To nesumnjivo vrijedi u sluaju
poganskog Rima, koji je proganjao novi kranski kult. A kada su se 323.
krani konano domogli politike moi, na isto su uzvratili stoljeima nasilja,
dosegavi vrhunac u Inkviziciji.
Suvremena korporativnosocijalistika drava, u koju Sjedinjene Drave
munjevito tonu, jasno je demonstrirala svoju mo obraunom s Branch
Davidians kultom 1993 Televizijski holokaust u Mount Carmel centru, na
periferiji Wacoa u Teksasu, prizivao je sjeanja na surovosti Srednjega vijeka.
Ba kao i asasini, Branch Davidians su bili manja vjerska skupina izvan
uobiajenih standarda drutva, Ba kao i kod vitezova templara, njihova su
vjerovanja bila oblikovana Novim zavjetom. Unitenje Branch Davidiansa od
strane federalne policije bilo je popraeno kampanjom klevetanja i

dezinformiranja, skoro identino propagandi francuske monarhije protiv

templara, kao i suni establimenta protiv asasina.
Pred ljudskom vrstom jo uvijek je dug put prema Svjetlu. Jednako tako
opravdano bi se moglo postaviti pitanje neumitne realnosti ovjekove
evolucije. Rije je, dakle, o sveopoj psiholokoj slabosti i skoro endeminoj
ovisnosti ovjeka u modernom drutvu. Do juer poneto grube i opore vrline
hrabrost, samopouzdanje, individualni moral mogli bi u usporedbi s dananjim
kolektivistikim getaltom s pravom smatrati naprednijim kulturnim modelom.
Bacimo li pogled jo vie unazad, sve do
planinskog, vrstog i osamljenog utoita u Alamutu, moda emo nakratko i
sami moi uzeti uea u jasnoj, nepomuenoj viziji beskompromisne
neovisnosti ljudi koji su odbili predati svoju cjelovitost pred zahtjevima njihove
okoline.
PRVI DIO
UVOD U ZBIVANJA
LOfiRAINE i
Poitiers Vienne ilan 4
BVZANTINEEMPIRE Sv.
At 4
ASIAMINOR Ephesus
SARDIIA liiAJORCA
I aOMAYYAD CAUPHATE Cordova
Meterranean Sea
POGLAVLJE DVA POVIJESNA POZADINA KRIARSKIH RATOVA
Prije nego to otponemo nae istraivanje asasina, bit e nam od koristi
pozabaviti se pojedinim povijesnim zbivanjima koja su prethodila kriarskim
ratovima. Europska invazija na Svetu zemlju, godine 1095, predstavljala je
vrhunac politikog utjecaja kranstva, koje se s pozicije nevanog kulta
unutar Rimskog Carstva izdiglo do takvih vrhunaca moi da su podjednako
kraljevi i seljaci drhtali pred njim. Pozabavit emo se i odreenim opim
temama iz srednjovjekovne povijesti i njihovim korijenima u Rimskom Carstvu,
s obzirom na injenicu da je Rim predstavljao kolijevku feudalizma, koji je,
pak, utro put vitetvu i kavalirstvu chivalrv. Osim toga, Rimsko Carstvo je
podiglo temelj na kojem su, u sam osvit kriarskih ratova, nastale europske
nacijedrave. Pregled raskola Istonog i Zapadnog kranstva koji svoje
korijene takoer vue iz Rimskog Carstva pomoi e nam shvatiti sve
netrpeljivosti, izdaje i podmuklosti meu kranima tijekom kriarskih ratova,
kao i brojne saveze stvorene izmeu krana i muslimana. Ovaj pregled
uglavnom e biti usmjeren na Europu o razvoju islama, presudnog za priu o
asasinima, govorit emo kasnije.
ROENJE KRANSTVA
Bliski Jstok kolijevka je brojnih vjerskih i duhovnih pokreta, izmeu ostalog i
triju velikih svjetskih monoteistikih vjera judaizma, kranstva i islama. Prije
prihvaanja istih, jo u prethistoriji, domae je stanovnitvo oboavalo takva
boanstva kao to su, naprimjer, bili Oanes, Oziris, Enki, Adonis, Dionizije i
Atis, meu ostalima. Kao dobro uhodan trgovaki put, Sveta zemlja po tradiciji
je podruje neobinih vjerskih i kulturnih uzajamno plodnih susreta i
proimanja. Tisuljeima je ona jednako tako i poprite skoro neprestanih
politikih previranja.

Godine 143. prije Krista, Simon Makabi zapoeo je idovsko osvajanje

Palestine, osnovavi kraljevstvo Judeje. Rimljani su svoje osvajanje Grkog
Carstva dovrili zakljuno sa 63. godinom prije Krista, pripojivi Judeju Siriji.
Nakon idovske pobune, 43. godine prije Krista, Rimljani su ponovo utemeljili
Judeju, s kraljem Herodom na elu. Premda i sam idov, bio je omrznut zbog
svog nastojanja romaniziranja Judeje. Uspio je, meutim, dovriti
velianstvenu obnovu slavnog Drugog hrama. Prvi hram izgradio je kralj
Solomon, sredinom desetog stoljea prije Krista, i u sebi je imao i tajanstveni
Zavjetni koveg. Solomonov Hram razoren je 587. godine prije Krista kada su,
predvoeni kraljem Nebukadnezarom, Babilonci osvojili Jeruzalem. Godine
538. prije Krista, perzijski kralj Kir II porazio je Babilonce i dozvolio idovima,
predvoenim Zerubabelom, da se vrate u Jeruzalem, gdje su 515. godine prije
Krista dovrili Drugi hram. Nakon Herodove smrti godine 4. prije Krista,
idovski nacionalisti diu pobunu. Silne rimske odmazde bile su uzrokom
neizmjernih patnji. Sljedea pobuna, 70. godine prije Krista, skonala je
ruenjem obnovljenog Drugog hrama i smru negdje izmeu 600.000 i
1.200.000 idova pod maevima vojske rimskog cezara Tita Titusa.
Desetljea rimske okupacije rasplamsala su idovske mesijanske nade. Mesija
bi trebao okonati vladavinu zla, pokoriti pogane i uvesti prihvaanje idovskog
Zakona i idovskog Boga meu svim narodima na Zemlji. Siromatvo, bolest i
nepravda tada bi iezli, Na Posljednjem sudu zli bi zavrili u Paklu, dok bi
pravedni bili nagraeni vjenim blaenstvom.
Tako se pria o Kristu nepogreivo uklapala u dati okvir onog vremena Njegova
mesijanska misija, iscjeljujue moi, uda i moralno nauavanje parabolama,
kao i primjer koji je pruio svojom vjerom, odraavali su snanu duhovnost
Palestine. Bilo da je Isus predstavljao solarni mit, apoteozu idovske
eshatologije i mesijanskih nada, povijesnog uitelja duhovnog puta, idovskog
revolucionara ili Sina Bojeg, i dvije tisue godina nakon njegovog roenja
kranska religija i dalje ima snaan utjecaj.
Mediteranski svijet Kristovog vremena vrvio je od astrologa, arobnjaka,
vidovnjaka, iscjelitelja, gatalaca, tumaa snova, svetaca
i prikazivaa uda. Egipatske i palestinske pustinje bile su utoite brojnim
asketima koji su ivjeli ili u samoi ili u samostanskim zajednicama. Poganske
religije Misterija utrle su put prihvaanju Krista. Umrli bog, ija smrt je iskupila
zajednicu, koji je uskrsnuo iz groba i koji iz svog zagrobnog kraljevstva moe
djelovati kao posrednik izmeu ovjeanstva i kozmikog, impersonalnog
boanstva, bio je neto ve od ranije poznato. Euharistijska misa bila je
karakteristina za grke Eleuzinske misterije. Egipani su tovali razna trojstva,
nauavali doktrinu sudnjeg dana i osobne besmrtnosti, te slavili boansku
majku i dijete. Kult Velike Majke Cibele, ba kao i kult Izie, bio je
rasprostranjen Mediteranom. Velika borba izmeu boga i sotone dugo je bila
naelo zoroastrovskog dualizma. Deificirani vladari poput Julija Cezara,
tebogoljudi poput pitagorejskog filozofa i udotvorca Apolinija iz Tijane,
vjerovali su u apoteozu. Meu najvanije nove vjere koje su se u prvom
stoljeu nove ere pojavile u Rimskom Carstvu, spadalo je tovanje perzijskog
boanstva Mitre, sina Ahura Mazde boga svjetla, koji se borio protiv svog
protivnika Ahrimana boga tame. Mitra se javio kao posrednik na strani
ovjeanstva. Njegovo roenje slavljeno je 25. prosinca, dok je njegovo
tovanje ukljuivalo posveenje i ispijanje vina i jedenje kruha. Mitraika

eshatologija ukljuivala je vjeru u sudnji dan, kojim e predsjedati Mitra, vjeni

izgon neistih dua u carstvo Ahrimana, te jedinstvo istih s Ahura Mazdom u
njegovom nebeskom carstvu,
Sv. Pavle umro oko 65. godine prenio je poganskom svijetu uenje o Isusu.
Pavlovo propovijedanje o Isusovom fizikom uskrsnuu, njegovom ukazivanju
uenicima nakon raspea, njegovom uzlazu u Nebo i njegovom obeanju
vjenog ivota onima koji ga prihvate, nije nailo na veliki otpor. Apostolska
uda i iscjeljenja, uinjena u ime Krista, jo su vie proirila vjeru. Nakon
ranije spomenute idovske pobune 70. godine, mladi kranski kult,
neoptereen politikim brigama, raskinuo je preostale veze s judaizmom.
Usprkos periodinim provalama nasilnih odmazdi tijekom idua tri stoljea,
kranstvo se munjevito irilo umiruim Rimskim Carstvom. To bi irenje prije
mogli smatrati posljedicom tog
raspadanja, a ne uzronikom istog. Degeneracija poganskih vjera tog vremena
uinila je da kranstvo bude doivljeno kao nadahnjujui model moralnog
ponaanja. Kranska teologija je, ba kao i njen idovski roditelj, govorila o
boanstvu koje je vjeno budno i oprezno, i vjeno presuuje, te zahtijeva
moralno ponaanje. Njeno uenje o jednakosti i milosru, suzdrljivosti i
pratanju, kao i oplemenjujui primjer ljubavi i samoportvovnosti njezinog
Spasitelja, bili su opeprihvaeni.
RANO KRANSTVO
Prve godine kranstva bile su period kaotinog, eksperimentalnog i
anarhistikog vjerskog stvaralatva. S godinom 384, postojalo je u Rimskom
Carstvu osamdeset razliitih kranskih sekti. U to vrijeme razvile su se
odreene hereze, koje e kasnije imati znaajnu ulogu u povijesti templara.
Meu njima je bila i agape, ili svetkovina ljubavi. Grko i rimokrani bi se u
vrijeme sabata okupili oko priesnog jela, blagosiljajui kruh i vino kao krv i
tijelo Isusovo. Vjerni bi tada meusobno izmijenili poljubac ljubavi. Suvremeni
povjesniari prigovarali su kako su se ovakva okupljanja nerijetko znala izroditi
u prave orgije. Do treeg stoljea, agape je nestala iz glavne struje kranstva.
Rano kranstvo bilo je otvoreno i za utjecaje drugih vjera. Tako je, naprimjer,
grka filozofija unijela u kranstvo brojne doktrinarne varijacije, koje e i
same tijekom vremena prerasti u hereze. Niti gnosticizam nije imao nekih
veih tekoa s uvoenjem kranskog jezika u svoju bogatu mjeavinu grke i
orijentalne misli. U drugom stoljeu, gnostiki kranski filozofi kao, naprimjer,
Basilid tvorac gnostike formule Vrhovnog boanstva pod imenom Abraxas,
Valentin i Bardesan, nauavali su emanacionistiko uenje, koje je Kristov lik
smjetalo u prepoznatljiv okvir kozmikih duhovnih hijerarhija. Gnostiki
propovjednik Marcion ekskomuniciran je poto je Boga Starog zavjeta
proglasio nemilosrdnim tiraninom, posve suprotno Kristovoj blagoj poruci. On
je nauavao da je Jehova za cilj imao utamniiti ovjeka u materijalnom tijelu,
dok je Krist
bio u stanju pruiti duhovno osloboenje. Marcion je jednako tako izjavio da je
Kristovo razapeto tijelo bilo obian privid.
Jedan od najveih izazova novoj vjeri bio je kada se 242. godine perzijski
mistik Mani iz Ktesifona proglasio mesijom. On je podijelio svijet na dobro i zlo,
tamu i svjetlo. On je Zemlju poistovjetio s kraljevstvom tame, kojim vlada
Sotona. ovjekova jedina nada bila je u intenzivnim asketskim vjebama,

pomou kojih bi sa svoje due mogao strgnuti okove tamne sile i uzdii se do
kraljevstva svjetla. Nakon trideset godina propovijedanja, Mani je razapet, dok
su mu tijelo perzijske vlasti napunile slamom, i to na nagovor vjerskih voa
maga. Njegovo muenitvo doprinijelo je munjevitom irenju maniheizma,
S postepenim sazrijevanjem kranstva, Crkva je iz zajednice vjernika koji su
sami birali svoje sveenike, akone i akolite prerastala u sve sloeniji i
zamreniji organizam. U cilju upravljanja i organiziranja religije, tijekom
drugog stoljea nastali su crkveni savjeti ili sinodi, da bi ve s treim stoljeem
samo biskupima bilo dozvoljeno prisustvovanje ovim savjetima, dok su njihove
prosudbe odluivale o svim pitanjima vjere i politike. Poetni duhovni zanos
urodio je brojnim tekstualnim varijacijama i apokrifnim objavama.
Standardizacija Biblije predstavljala je vaan doseg drugog stoljea. Nespojivi
elementi misticizma skoro da su izrezivani iz kanona. Potom je uslijedilo
iskljuivo pravo biskupa na zareivanje sveenika. Shvaanje grijeha polako je
prerastalo u pravu opsesiju. Do kraja drugog stoljea praksa mise je uvelike
institucionalizirana, podsjeajui na euharistijske obrede poganskih religija
Misterija. Sakrament krtenja, priesti, krizme, pokore, obred braka, davanje
posljednje pomasti na samrti, kao i zareivanje sveenika svi potjeu iz tog
vremena.
Prvi kranski oci drugog i treeg stoljea, kao naprimjer Ignatije iz Antiohije,
Tertulijan iz Kartage, te Klement i Origen iz Aleksandrije, izgradili su kransko
filozofsko uenje u sofisticiranu teologiju koja je rezultirala sve veim brojem
obrazovanijih obraenika. Nova religija uveavala se zapanjujuom brzinom.
Povjesniar Norman Cantor procjenjuje da je krajem treeg stoljea u
Rimskom Carstvu bilo skoro petnaest milijuna krana, ukupno
skoro dvadeset pet posto stanovnitva.5
Patrijarsi su biskupijama upravljali iz svojih sjedita u Carigradu, Jeruzalemu,
Antiohu Antiohiji, Aleksandriji i Rimu. Vlast Crkve postepeno je premjetana iz
njenog sjedita u Jeruzalemu, sve se vie decentralizirajui. Tijekom drugog i
treeg stoljea Rim se pretvorio u najvanije kransko sredite Zapada.
Rimski patrijarh bio je poznat kao papa ili otac. Doktrinom je utvreno da je
Rimsku crkvu utemeljio Petar, kojem se Krist obratio kao stijeni na kojoj e biti
podignuta Njegova crkva, Prema ovom tumaenju, rimski patrijarh trebao bi
suvereno vladati kao Kristov ovozemaljski namjesnik. Ovo vjerovanje
predstavlja otada neupitnu realnost katolicizma Zapada, Do poetka etvrtog
stoljea, Rim je brojao sto tisua krana, izdavi prvi latinski prijevod Novog
zavjeta. Do petog stoljea, na Zapadu je u potpunosti utvren vrhovni
autoritet rimskog biskupa, ili pape. Papa preuzima ulogu voe, mjesto
upranjeno nemoi i slabou kasnijih zapadnorimskih careva. I dok je rimska
drava nastavila propadati, rimokatolika crkva doivljavala je svoj uspon.
Nakon Dioklecijanove podjele Rimskog Carstva krajem treeg stoljea, izmeu
Istonog patrijarha u Carigradu i Zapadnog patrijarha u Rimu esto su u prvi
plan izbijali uni sukobi. Do godine 300. Mala Azija prerasla je u vodee
sredite kranstva, dok su veinu njenih stanovnika inili sljedbenici nove
vjere. Godine 303. Armenija je postala prvom zemljom koja je kranstvo
primila kao dravnu religiju. Godine 451. Crkveni sabor u Kalcedonu proglasio
je vlast biskupa u Rimu i Carigradu jednakom. Kasnije emo se detaljnije
pozabaviti borbom izmeu Istonog i Zapadnog kranstva,
PROPADANJE I SMRT RIMA

Svladan ljepotom usnulih vestalskih djevica, rimski bog Mars postao je ocem
blizanaca Romula i Rema koji su, odrastavi, godine 753. prije Krista podigli na
breuljcima Rima svoje kraljevstvo. Tako, dakle, kazuje legenda o postanku
jednog od najveih i
najdugovjenijih carstava koje je svijet upoznao. Na svom vrhuncu, Rim se
protezao preko cijelog europskog kontinenta, i dalje. Obuhvaao je panjolsku
na zapadu i Britanske otoke na sjeveru, a na istoku se prostirao do najveeg
dijela Male Azije.
Od Rima smo naslijedili koncept republikanske vlasti kojim su, s jedne strane,
postavljena ogranienja autokratskoj vlasti kraljeva, a s druge demokratskim
prekoraenjima veine. Rim je odvojio zakonodavnu od izvrne vlasti,
pridodavi i takav sustav kontrole i ravnotee koji e kasnije dospjeti i u
ameriki Ustav. Rim je civilizaciju Zapada proeo zakonima koji su svojom
zatitom vlasnitva i individualnog postignua poticali ekonomski, znanstveni i
kulturni razvoj. Trgovake aktivnosti Rima potaknule su dotad nevien razvoj
veza meu razliitim kulturama. Rimska civilizacija sauvala je filozofski genij
Grke i Egipta, generacije uenika odgojila je u svojem opsenom obrazovnom
sustavu, gradei uz to i ceste, mostove, akvadukte i ostalu obimnu javnu
strukturu. Na vrhuncu svog razvoja, sluei kao utoite brojnim poganskim
vjerama, Rim je postao i kolijevka Kranske crkve, iji je civilizacijski utjecaj
bez premca u povijesti.
Rimska Republika zaeta je 509. godine prije Krista, svrgavanjem posljednjeg
kralja tarkvinijske dinastije. Skupina plemenitakih obitelji oformila je senat,
kojim je upravljano dravom. Senat je dvojici konzula dodijelio ulogu izvrnog
tijela vlasti. Njihov mandat ogranien je na jednu godinu. Nakon skoro etiri
stoljea, izmeu 91. i 88. godine prije Krista, zemlju opustouju Socijalni
ratovi, izazvani stupanjem na scenu cijelog niza vojnih voa ili generala koji su
doveli u pitanje vlast senata. Oni postaju diktatori koji vladaju silom oruja.
Godine 60. prije Krista stvoren je trijumvirat kojeg su inila tri najmonija
rimska generala Pompej, Kras i Julije Cezar. Nakon Krasove smrti, Pompej i
Julije Cezar ratuju za vlast. Julije Cezar trijumfira, a senat ga 44. godine prije
Krista proglaava doivotnim diktatorom. Godine 27. prije Krista senat
proglaava Cezarovog neaka Oktavijana augustom. Rimsko Carstvo zamijenilo
je Rimsku Republiku.
Iako vrlo kratkog vijeka, jer je na njega ve tri dana kasnije izvren atentat
Krajem drugog stoljea poslije Krista Rim je ve, meutim, u samrtnim
grevima, etiri stoljea opadanja Rima vremenski je period dui od ivota
mnogih nacija. Od vremena Augusta nadalje, autokratska mo careva
uveavala se paralelno s postepenim uzmicanjem vladavine zakona i
republikanskih naela pred tiranijom, Car se odvojio od senata tradicionalnog
ishodita rimske vlasti udjeljivanjem milostinje istovremeno potiui naklonost
nieg sloja. Izgubljena vitalnost i predavanje uicima, karakteristini za taj
period, pokazali su se lakim plijenom agresivnom barbarskom duhu teritorija
provincija. Sklonost pobaaju i ubijanju novoroenadi, tekovina poznog Rima,
dijelom je odgovorna za sve manji prirataj rimskog stanovnitva, tim prije to
se to deavalo u posebno zlokobnom trenutku, u vrijeme masovnog umiranja
stanovnitva od ljezdane kuge u drugom i treem stoljeu. Po procjeni,
Carstvo je izmeu 250. i 400. izgubilo dvadeset posto svoga stanovnitva.6
Tragine posljedice svega toga dovele su do naputanja farmi irom Italije.

Susjedna barbarska plemena, poznata uglavnom kao Germani, trebala su

rimski teritorij za svoje sve brojnije stanovnitvo. Germani su bili primitivno
nomadsko pleme, porijeklom iz Skandinavije, ija je politeistika religija
ukljuivala elemente animizma, ljudske rtve, proricanja i svetog kabalistikog
pisma poznatijeg kao rune. Na elu su bili ratni starjeine koji su lojalnost
odravali uspjenim osvajanjima, dobrim povodom za pljaku, Germanske
kraljeve uglavnom su birali plemenski savjeti. Germani su se jednako tako
sluili i primitivnim pravnim sustavom u sluajevima suenja kriminalcima. No,
i pored ovih demokratskih institucija, germanska plemena nisu poznavala
koncept drave ili graanstva, kao ni sustav uzajamne odgovornosti izmeu
voa i puka, nalik onom kojim je rimska drava doivjela svoj procvat. S
vremenom su germanski ratnici preuzeli rimsku vojsku. Germanski farmeri
postali su rimski ratarski stale. I dok je Rim sve vie slabio, provincije su na
svojim teritorijima sve vie prosperirale.
Sveukupno propadanje Rima ogledalo se u sve veem opadanju patriotizma.
Slavu Rimske Republike dugo je oliavao njen koncept
graaninavojnikazakonodavca. Velik udio njenih graana inili su
manji farmeri, spremni i voljni ostaviti plug i latiti se oruja u obranu svoje
zemlje. Lucije Kvincije Cincinat otjelovio je taj ideal onog trena kada se
odazvao dunosti i godine 458. prije Krista poveo Rimljane u pobjedu, da bi se
odmah po pobjedi vratio jednostavnosti svoje farme. Graanstvo je bio
privilegij u republikanskom Rimu, ba kao i ast sluenja u rimskoj vojsci,
strogo rezerviranoj za njegove graane.
No, kako se diktatura kao obiljeje imperijalnog perioda nastavila, ova
graanska obveza prestala je vaiti. Rim je razvio koncept profesionalnog
vojnika. Vojna sluba postala je ambicioznim graanima sredstvo
napredovanja, odskona daska na putu do poloaja guvernera ili senatora. S
vremenom e isto vrijediti i za ambiciozne itelje provincija. Status graanina
Rima sve je vie gubio na svojoj ekskluzivnosti, da bi 212. godine poslije Krista
car Caracala vladao izmeu 198. i 217 obznanio da su svi slobodni ljudi unutar
granica Carstva automatski rimski graani, a u cilju poveanja prihoda od
poreza.7 Nedugo zatim, u vrijeme vladavine Galineja 253268, politiki slom
rimske drave obiljeen je do tada nezabiljeenim stupnjem kaosa. Ustanci,
izdaje i pozivi na graanski rat u toj su mjeri desetkovali carstvo da je Galinej
bio prisiljen senatore izuzeti od zapovjednikih funkcija u vojsci.8 Sve otueniji
rimski graanin nije vie u toj mjeri bio spreman podupirati dravu. Pripadnici
rimskog srednjeg stalea izbjegavali su vojnu slubu. Regruti i robovi iz
provincija bili su sve prisutniji u rimskoj vojsci. Do godine 200. germanski su
vojnici inili moda i pet do deset posto sveukupnog potencijala vojske. Do
400. su brojali ve skoro pedeset posto.9
VANOST DIOKLECIJANA
Dioklecijan vladao 284305 je 285. formalno podijelio Carstvo. On je Rim
ocijenio opasno nebranjivim mjestom, te je svoju prijestolnicu preselio u
Nicomediju u Maloj Aziji, nekoliko kilometara od Bizantiuma. I premda se senat
jo uvijek sastajao u Rimu, sjedite vlade je premjeteno iz Italije. Godine 286.
Dioklecijan je svog suborca Maximijana proglasio suvladarem Zapada, pritom
ipak zadravi nad njim pravo veta. I jedan i drugi car, poznatiji kao augusti,
imali su pod sobom po jednog cezara, koji je bio njihov glavni pomonik i
ujedno nasljednik. Na taj nain je jedinstvena vlast Rimskog Carstva formalno

podijeljena na etiri dijela, dok je uloga senata uvelike zaobiena. Tijekom

prethodnih pedeset godina poloaj cara sve je vie gubio na snazi i ugledu.
Ovaj trend Dioklecijan je pokuao preokrenuti ponovnim uvoenjem careve
boanske prirode, kao i prihvaanjem istonjakog modela dvorskog
ponaanja. Sebe je proglasio otjelovljenjem Jupitera, boanski odreenog da
vodi,
Dioklecijan je stvorio pretpostavke koje e rezultirati feudalizmom. On je
centralno upravljanje ekonomijom pretvorio u smrtni stisak dravne
rastronosti i birokratske neefikasnosti. Njegova porezna politika toliko je
demoralizirala bogate, da su ovi napustili svoja imanja i iz Rima se iselili u
unutranjost. Italija je svoju proizvodnu bazu prepustila strancima. Dravne
kovnice novca su skoro dva desetljea srozavale kvalitetu kovanica, to je
urodilo velikom inflacijom. Seljaci su carskim dekretima prisiljeni ostati na
farmama. Oni su u toj mjeri smatrani istinski vezanima uz zemlju, da su
zajedno s promjenom vlasnitva nad zemljom ili i oni. Istu politiku Dioklecijan
je proirio i na proizvodne radnike.
Sukob izmeu Rima i kranstva dobio je u Dioklecijanovo vrijeme novi zamah.
Kransko odbijanje priznavanja nadlenosti cara i drave dugo je bilo kamen
kunje uobiajenoj toleranciji koju je Rim iskazivao prema ranijim vjerama.
Rimljani nisu uvaavali njihovu rezerviranost, smatrajui da krani ne
udovoljavaju dobrim graanskim i patriotskim obvezama. Krani su smatrali
da odanost duguju jedino bogu, izbjegavajui sudjelovanje u onom to su
nazivali zlima rimskog drutva. Njihovo poricanje rimskih bogova dugo je bilo
razlogom da ih se smatra krivima za brojne nevolje koje su snale dravu,
Njihov antimilitaristiki stav, usred istinskih opasnosti s kojima se Rim sve vie
suoavao, jo je vie doprinio da se na njih gleda s mrnjom.
Do godine 303. netrpeljivost Rimljana prema kranima dosegla je vrhunac, i
Dioklecijan je dao svoj pristanak za odmazde irokih
razmjera koje e potrajati osam godina, irom carstva crkve su unitavane,
imovina je plijenjena, dok je skoro tisuu petsto krana ubijeno. Jo vie njih,
ukljuujui i samog rimskog biskupa, zanijekalo je svoju vjeru. Dioklecijanovi
progoni bili su toliko surovi da su ak izazvali suut poganskog stanovnitva.
Godine 311. vlasti ublaavaju stav i proglaavaju Edikt o toleranciji.
KONSTANTINI KRANSTVO
27. listopada 312. godine, dan uoi velike bitke protiv Maxentija, njegovog
najveeg suparnika u borbi za vlast nad Zapadom, mladi Konstantin imat e
viziju u kojoj e mu se ukazati gorui kranski kri, kao znak pod kojim e
ostvariti pobjedu. U zoru uoi borbe sanjao je da na titovima svojih vojnika
treba oslikati znak prekriven znakom P. Taj znak je poznatiji kao kristogram,
grki monogram Krista sastavljen od dva prva slova grke rijei christos, chi i
rho. Konstantin je trijumfirao i uao u Rim kao neosporni car Zapada. Do 324.
osvojio je i vlast nad Istonim carstvom, postavi iskljuivim i jedinim
vladarom. Dugo oekivana politika pobjeda kranstva je ostvarena.
Konstantin je bio zaokupljen osiguravanjem pravovaljanosti doktrine, kako bi
sprijeio politiki razdor meu svojim vjerskim saveznicima. On nije bio
spreman tolerirati teoloke razmirice. Jedna takva, s kojom se skoro odmah
suoio, bila je Donatova izma iz 315. godine. Donat, biskup Kartage, kritizirao
je ponaanje mnogih biskupa u vrijeme Dioklecijanovih progona. On je tvrdio
da su, ako je biskup ugrozio svoju prisegu, ili zanijekao svoju vjeru, njegove

daljnje vjerske aktivnosti bile nitavne i isprazne. Drugim rijeima, duhovno

stanje osobe koja je prieivala bilo je u oima Boga vanije od njegove
sveenike slube. Naravno, ne treba nas uditi ustro protivljenje brojnih
crkvenih voa. Donatovi pristae uzvratili su stvaranjem suparnike crkvene
hijerarhije koju je Konstantin uskoro iskljuio, iako e se donatistika hereza
stalno iznova pojavljivati.
Najvea tadanja prijetnja jedinstvu Crkve bila je, meutim,
arijanska hereza. Arije Arius je bio egipatski sveenik koji je 318, ustvrdio da
Krist nije niti istovjetan s Bogom Stvoriteljem, a niti je od njegove prirode
vjenosti. Umjesto toga, Krist je prvo stvoreno bie, koje vlada kao Logos.
Sveti Duh stvoren je Logosom pa je, dakle, jo dalje od istovjetnosti s Bojom
prirodom. Ideja da je Bog vladao Nebom i Zemljom slijedom svojih emanacija
koje su obavljale odreene zadae, uvelike je odgovarala filozofskim
shvaanjima tog vremena i kljuna je za razumijevanje brojnih religijskih ideja
s kojima emo se susretati u ovoj knjizi, Aleksandar, Arijev nadreeni biskup,
ustro je prosvjedovao protiv emanacionistikog nauka i zapovjedio je Ariju da
prestane sa svojim uenjem, I premda je Konstantin cijelu stvar smatrao toliko
beznaajnom, da ne zasluuje takove estoke sukobe,10 bio je prisiljen
pozabaviti se njome, Rat miljenja bio je tako silovit da je pogansko kazalite
uprizorilo ovu kontroverzu kako bi ismijalo kranstvo.
Godine 325. Konstantin je sazvao Nikejski sabor. Prisustvovalo je tristo
osamnaest biskupa i vei broj nieg sveenstva. Aleksandrov arhiakon
Atanasije uspjeno je dokazivao uenje o Trojstvu. Natjerao je Arija da prizna
da je Krist, ako je bio stvoreno bie, samim time podloan grijehu. Stvar je
razrijeena tako da su, s izuzetkom Arija i dva biskupa, svi prisutni potpisali
proglas poznatiji kao Nikejsko vjerovanje sastavljeno uz Konstantinovu pomo.
Sabor je izopio Arija, a car ga je otjerao u izgnanstvo. Nareeno je da mu
knjige budu spaljene, a njihovo je posjedovanje bilo strogo kanjivo. Nakon to
su obavili svoj posao, Konstantin je financijski nagradio prisutne biskupe.
Sabor u Nikeji slavio je brak Crkve i Drave, a plod njihove ljubavi bit e
mrani Srednji vijek.
Godine 324. Konstantin je slubeno utemeljio grad Carigrad Konstantinopol,
dananji Istambul, na mjestu drevnog Bizantiuma. Nije tedio novaca podiui
to rastrono svjedoanstvo kao simbol njegovog prihvaanja kranstva i kraja
poganstava. Jednako je tako sagradio i Crkvu Svetog groba u Jeruzalemu, nad
mjestom koje je po predanju bilo Spasiteljeva grobnica i navodno je sadravalo
komadi pravog kria na kojem je Isus bio razapet. Pa ipak, teko bi za prvog
kranskog cara mogli rei da je bio svetac. Tako je, naprimjer, 326. naredio
pogubljenje svoje prve ene, svoga
sina i svoga neaka iz do danas nepoznatih razloga. Godine 337, na svojoj
samrtnoj postelji, Konstantin je pozvao biskupa Euzebija da mu udijeli
sakrament krtenja i oisti ga od smrtnih grijeha.
NAKON KONSTANTINA
Tri i pol stoljea despotizma unitila su graanski duh, neko snagu Rima.
Etiko srozavanje kasnijeg rimskog drutva pretea je naeg dananjeg
poniranja u sekularni humanizam i moralni relativizam. Ravnodunost i lijenost
istisnuli su patriotizam i ljubav prema slobodi, pokretaku snagu snanih i
odlunih ljudi koji su izgradili divljenja dostojnu republiku. Oni koji su sada
teili za politikom slubom bili su privueni mitom, koje je postalo sastavnim,

prateim elementom dravne slube. udnja za carstvom postavila je

nemogue zahtjeve pred vojsku koja je, logistiki, bila rastegnuta na
prevelikom prostoru i neprestano isisavala ekonomske resurse rimskog
drutva. Pripadnici proizvoakog, srednjeg graanskog stalea upoljavali su
cijelu armiju poreznika, koji su prikupljeni novac krajnje siromanih prelijevali
u depove krajnje bogatih i korumpirane i neefikasne birokracije. Smanjeni
prirataj u redovima preoptereenog proizvodnog sektora doveo je do
neravnotee u gustoi stanovnitva u prilog imigranata. Sve vee bezakonje i
prekomjerno oporezivanje naveli su mnoge seljake da se odreknu svoje
neovisnosti i dobrovoljno zatrae zatitu kod imunih zemljoposjednika. Ovaj
trend nastavit e poticati razvoj feudalizma. Zadnji trzaji poganstva zabiljeeni
su za kratke vladavine Konstantinovog neaka Julijana Apostate, koji je bio na
tronu od 361. do 363. Julijan je bio proet vjerom i asketizmom onih rijetkih
dua koje postiu duhovnu veliinu. Kranstvo kao vjera bilo mu je odvratno.
Nastojao je povratiti prijanju slavu poganstva sa svom njegovom moi i
ustanovio je crkvu na ijem je elu bio on sam. Premda uglavnom tolerantan
prema kranima, zanijekao im je sve dravne privilegije i zahtijevao povrat
sredstava i imanja prisvojenih od strane Konstantina. Ubijen je u dobi od
trideset dvije godine, u pokuaju osvajanja Perzije, time okonavajui svaku
nadu u zaustavljanje pobjednikog hoda kranstva.
Godine 392. kranstvo doivljava nov politiki trijumf. Teodozije I Veliki,
rimski car Istoka, pobio je sedam tisua graana Soluna kao odmazdu za
ubojstvo njegovog guvernera. Poto mu je uskraen pristup Crkvi, na kraju je
pristao biti lien svih kraljevskih obiljeja i u inu javnog pokajanja,
nametnutog od Ambrozija, milanskog biskupa kasnije kanoniziran, trai oprost
svojih grijeha. Godine 392. Teodozije donosi ukaz kojim zabranjuje poganstvo
u Rimskom Carstvu. Godine 394. gui osvetniku pobunu pogana, ime je i
slubeno oznaen kraj vjerske tolerancije u Rimskom Carstvu.
Progoni gnostika, pogana i idova uinit e da nestane svako filozofsko
suparnitvo na putu kranske ideoloke konsolidacije. Godine 391. gnjevna
kranska rulja unitava neprocjenjivu Aleksandrijsku knjinicu, zadavi time
najtei udarac intelektualnom duhu poganstva. Hereza je postala tek ope
mjesto u zbirci neobinosti, predmet religijskih spekulacija. Proi e jo
nekoliko stoljea prije nego to kranstvom bude dosegnuta mo da se takvu
politiku pretoi i u masovne zloine, no, i bez toga, pripreme za Inkviziciju ve
su uvelike bile napredovale.
Oslabljen i prestraen, godine 410, Rim posre pred divljim gnjevom i
odlunou Alarika i njegove vojske Gota, Slabani i razmaeni Rimljani nisu se
mogli nositi s grubim germanskim plemenima. Godine 455. Rim e ponovo
poharati barbarski Vandali. Godine 472. germanske vojske ostvaruju politiku
kontrolu Zapadnog Rimskog Carstva. Goti, Huni, Pikti, Kelti, Angli, Vizigoti,
Sasi, Juti, Teutonci, Franci i Ostrogoti dokrajili su ostatke rimske kulture i
civilizacije. Latinski, lingvistiki znak prepoznavanja Rima, postaje mrtvim
jezikom. Njegovo mijeanje s plemenskim jezicima mnogih osvajaa Rima
rezultiralo je romanskim jezicima dananje Europe.
U Istonom carstvu situacija je bila posve drukija. Vladajui ostalim dijelom
Rimskog Carstva iz svoje prijestolnice u Carigradu, bizantski car bio je, i pored
ogromnih kulturnih razlika koje kao da su ga toliko udaljavale od Zapada, u

srednjem vijeku najbogatiji i najmoniji europski kranski vladar. Istoni car

Justinijan vladao 52765 kodificirao je zakone i statute, provoene od vremena
Konstantina. Regulirajui i normirajui sve ono to je do tada predstavljalo tek
nesustavan zbir tradicije, presuda i tumaenja, Justinijanov zakonik
predstavljao je prekretnicu u povijesti pravnih znanosti Zapada. On je u
dvanaestom stoljeu postao temeljem ponovnog oivljavanja i civilnog i
crkvenog zakona u cijeloj Europi, izuzev Engleske. Justinijanovim zakonikom
predviena centralizirana mo monarhije, pokazat e se idealnim uzorom za
nastanak srednjovjekovnog kraljevstva.
Justinijan je proglasio kranstvo jedinom vjerom Rimskog Carstva. Ustvrdio je
daje Crkva podlona caru. Godine 529. zatvorio je neoplatonsku akademiju u
Ateni. Justinijan je obnovio Carigrad, poduzevi jedan od najambicioznijih
arhitektonskih pothvata u povijesti, ujedno utemeljujui bizantski stil u
umjetnosti, kreativan spoj rimskih, grkih, orijentalnih i kranskih pretea.
Njegova katedrala Sveta Sofija stoji jo uvijek kao najvei doseg bizantske
arhitekture.
Meutim, Justinijan ova opsjednutost ponovnim ujedinjenjem Rimskog Carstva
ozbiljno je oslabila Bizantsko Carstvo. Njegove armije su napale Italiju, sada
pod vlau. Ostrogota, na prvi pogled carevih lojalnih namjesnika.
Justinijanove kampanje dovele su u Italiji do neizmjernih patnji, poto su
Ostrogoti organizirali snanu obranu koja e potrajati tri desetljea. Da bi si
osigurao saveznitvo pape, Justinijan je pokrenuo progone egipatskih i sirijskih
krana monofizita. Justinijanovi progoni toliko su udaljili ovu sektu od
Carigrada da su nekoliko desetljea kasnije njezini sljedbenici, suoeni s
muslimanskim osvajaima, iste pozdravili kao manje od dva zla.
Monofiziti su vjerovali da Krist ima samo jednu prirodu, da je u cijelosti
boanski i pored toga to se utjelovio i proivio ljudski ciklus roenja, patnje i
smrti. Ovo vjerovanje bilo je u otrom kontrastu s Nestorijanskom herezom,
formalno osuenom Efekim koncilom 431. Nestorijanci su vjerovali da je Krist
zapravo dvije osobe jedna boanska i jedna ljudska. Rimska katolika doktrina,
Iste te godine sv. Benedikt je osnovao samostan Monte Casino. Njegov
Benediktinski red posluit e kao vodi veini kranskih samostanskih
zajednica, a ujedno e biti i temelj na kojem e est stoljea kasnije iznii Red
templara.
slubeno prihvaena Kalcedonskim saborom 451. godine, tvrdila je da Krist
ima dvije prirode, jednu ljudsku i jednu boansku. Time su dva ekstremna
stava smatrana herezom, dok je onaj srednji priznat za slubenu doktrinu.
Nijekanje Kristove ljudske prirode iznova e se javiti u srednjovjekovnoj
katarskoj herezi.
Perzijska vojna ekspanzija u drugoj polovici estog stoljea donijela je
Istonom carstvu rat. Sedmo stoljee poelo je invazijama plemena sa sjevera,
poput Avara i Slavena, potaknutih carevom zaokupljenou Perzijom. Godine
614. perzijski kralj Khosrow II objavljuje rat protiv Bizanta i sveti rat protiv
kranstva. Perzijske vojske pustoe Jeruzalem i masakriraju skoro devedeset
tisua krana. Crkva Svetog groba je spaljena, a komadii Pravog kria
odneseni u Perziju. Osvajanja Aleksandra Velikog skoro tisuu godina ranije
naplaena su, jer je Perzija nakratko povratila svoju staru mo i slavu.
Bizantski car Heraklije uspio je konano pregrupirati svoje snage i 628. poraziti
Khosrowa. Njegov sin sklopio je mir s Heraklijem, vrativi Egipat, Palestinu,

Siriju, Malu Aziju i zapadnu Mezopotamiju, kao i djeli Pravog kria. Heraklije
ponovo gradi Crkvu Svetog groba. Kasnije e poraziti i Avare.
Iscrpljeni bitkama, ni Perzijanci ni istoni Rimljani nisu bili spremni za pojavu
proroka Muhameda i islamske vjere koju je osnovao 622. godine, religije
Knjige irene maem. Okrutnost muslimanskog ratnika nadmaivala je jedino
iskljuivost njegovog cilja u oima Alaha postii slavu. Do godine 640, Istono
Rimsko Carstvo pred naletom islama gubi Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku.
Heraklijevi progoni idova otuili su mnoge graane Aleksandrije, Antioha i
drugih mediteranskih gradova, uinivi da ovi s dobrodolicom doekaju
tolerantnije muslimanske osvajae. Muslimani su 67378. i ponovo 717.
pokuavali osvojiti Carigrad, ali su oba puta bili odbijeni, Carigrad je odolio i
treoj islamskoj kampanji, godine 960. Anticipirajui jednu od najznaajnijih
psihoreligioznih tema kriarskih ratova, bizantski car Nikofor bezuspjeno je
preklinjao patrijarha Polieukta da obea muenitvo kranskim vojnicima koji
e poginuti u bici protiv muslimana.
KRANSTVO I MRANI SREDNJI VIJEK
esto stoljee oznailo je poetak mranog Srednjeg vijeka u zapadnoj Europi.
I dok je Bizantsko Carstvo i pored svojih gubitaka teritorija uglavnom
prosperiralo, zapadna Europa provela je est stoljea nakon Justinijanove smrti
u kaosu, ratu, kulturnoj degeneraciji, praznovjerju, neznanju i siromatvu.
Najvei dio zapadne Europe, skupa s Italijom, Galijom dananjom Francuskom
i panjolskom, pokleknuo je pred barbarskim plemenima, koja su ranije
svladala Rim. Kuga i glad desetkovali su Europu. Do godine 550. Rim, koji je
jednom brojio milijun stanovnika, bijae sveden na etrdesetak tisua dua, od
kojih je polovica preivljavala zahvaljujui papinskoj milostinji.
ivot je bio surov i nemilosrdan. Seljaci su, premda slobodni, bili siromani,
neobrazovani i politiki nemoni. Kone bolesti imale su epidemijske razmjere,
i to zbog crkvene zabrane nagosti i kupanja na otvorenom. Ui i ostala gamad
muili su sve, bez obzira na drutveni poloaj.1 Ve do sedmog stoljea
pismenost je postala rezervirana samo za sveenstvo. Nauka, medicina i
knjievnost zamijenjeni su magijom, praznovjerjem i vjerskim knjigama.
Osamdeset posto stanovnitva se tijekom mranog Srednjeg vijeka nije nikada
udaljilo vie od petnaestak kilometara od mjesta u kojem je bilo i roeno. Kao
posljedica oskudne ishrane i medicine, prosjena ivotna dob iznosila je
tridesetak godina, dok je prosjena visina mukaraca rijetko premaivala sto
ezdeset centimetara. U devetom i desetom stoljeu Europa se nalazila u
stanju neprestanog rata, desetkovana kontinuiranim nasrtajima skandinavskih,
istonoeuropskih i germanskih plemena, kao i muslimana. Divljatvo i vjera,
neznanje i pobonost, poljoprivreda i agresija bila je to mjeavina koja je
oliavala intelektualnu stagnaciju mranog Srednjeg vijeka.
Sirova i neobrazovana barbarska plemena, koja su se oslobodila vlasti Rimskog
Carstva, bila su predvoena Rimskom crkvom. Crkva je bila ono vezivno tkivo
pomou kojeg su ratrkana plemena postala jedinstvena sila, sposobna
Kontinent obraniti od vojne ekspanzije islama i hordi s Istoka. Njeni sveenici,
biskupi i samostanske
zajednice pruali su politiko, kao i duhovno vodstvo meu iroko razbacanim i
izoliranim gradovima i selima. Crkvena vijea sluila su kao sudovi. Kranski
samostani su ouvali znanje i knjievnost. Norman Cantor procjenjuje da je
skoro devedeset posto onih koji su izmeu 600. i 1100. godine stekli

pismenost, svoje obrazovanje primilo u samostanskim kolama.12 Crkva je

svoju milosrdnu aktivnost proirila i na siromane, te na one koji su patili i
trpjeli. No, Crkva je jednako tako bila odgovorna i za utuvljivanje pogubnih
doktrina koje su se stoljeima obruavale na Europu. Prvobitni grijeh nije vie
bio tek filozofska ili religijska spekulacija. Shvaanje grijeha proelo je sve
drutvene, politike i legalne slojeve. Poto je ve u samom poetku ovjekov
poloaj obiljeen istonim grijehom, pravda je po definiciji bila nemogua.
Drutveno poboljanje nije bilo cilj. Bio je to potpuni zaokret u odnosu na
ranije idovsko vjerovanje u dobrotu Boga i mogunost popravljanja drutva
kroz privrenost Boanskom. Za srednjovjekovnog krana ivot je bio proba,
kunja, kao priprema za smrt. Ako je ovjek bio dobar, nakon gubitka tijela
slijedili su rajski uici. Zle je ekao duevno neizreciv uas vjenih patnji u
Paklu. Patnja je istila i proiavala duu u njenoj pripremi za nagradu nakon
smrti. U estom stoljeu, papa Grgur I Veliki kasnije kanoniziran uvodi kajanje,
ispovijed i pokoru kao iskljuiva sredstva kojima grijehom okaljano ljudsko
bie moe napredovati kroz meustanje istilita. Priroda je sama po sebi bila
zla. Ona je bila izvor neumornog, instinktivnog seksualnog poriva za parenjem.
Oni zaeti grijehom seksa, bili su od samog roenja greni. Celibat je postao
duhovni ideal, a ne duhovna tehnika. Nastojanje da se meu masama
propagira i silom natjera na antiseksualno ponaanje, dovelo je do estokog
otpora u europskoj psihi. Ludilo i bolest neminovne su posljedice seksualnog
potiskivanja koje je tijekom Srednjeg vijeka uzelo uasan danak. A poto je
bolesno tijelo smatrano Bojom kaznom za iskvarenost, znanje medicine je
ogranieno na arapske i idovske lijenike te ene, koji su prouavali ljekovite
trave i iscjeljujue moi prirode dok e kasnije oni biti isti ti koji e tek kao
jedni meu mnogima stradati u velikoj borbi protiv Sotone i pohotnog tijela,
borbi poznatijoj kao Inkvizicija ime zapovjednog
stoera u stoljeima ubojstava, muenja i histerije to su iz njega proizili.
I premda je kranstvo prolo kroz brojne epizode korumpiranog vodstva, i
premda su neke od njegovih doktrina oito odgovorne za veliki dio patnji i
slabosti civilizacije Zapada, ono je ipak posluilo i uzvienijim ciljevima, Kroz
uznesenu priu o Isusu i njegovoj svetosti, rtvi i uskrsnuu, kranstvo je
osiguralo moralna uenja koja su imala za cilj povesti brojne ljudske narataje
ka viem stupnju ljudskog razvoja.
FEUDALIZAM
U teoriji, feudalizam je predstavljao sjajan sustav moralnog reciprociteta,
vezujui ljude ugroenog drutva jedne uz druge, u sloenoj mrei uzajamnih
obveza, zatite i vjernosti,13 Divljatvo i invazije sa sjevera Europe u periodu
od petog do desetog stoljea, ohrabrili su okupljanja stanovnitva pod okriljem
u velikoj mjeri autonomnog zemljoposjednikog plemstva. Invazije su navele
aristokraciju da napusti gradove kao mogue mete i uvrsti se na svojim
posjedima u unutranjosti. Feudalizam se tijekom estog stoljea razvijao u
Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Njemakoj, poto su slabi vladari nagraivali
zavidnu aristokraciju i uspjene generale veim posjedima zemlje, a u zamjenu
za njihovu slubu i podrku u upravi i ratu.
Neovisni seljaci farmeri slobodnjaci, kmetovi vezivali su se uz krupnije,
centralizirane zemljoposjednike. Devedeset posto feudalne ekonomije bilo je
poljoprivredno. Bogati su postepeno kupovali seljaku zemlju, utemeljujui
razraeni sustav najamnikog obraivanja zemlje, a u zamjenu za vojnu

zatitu i fiziku sigurnost koje su pruali utvreni zamci. Oko velikih posjeda
izrasle su skupine sela. Ova ruralna sela omoguila su slobodnim seljacima i
kmetovima siguran i podesan ivot blizu njihovih polja, bez opasnosti od
izolacije. Sela su pruala mogunost za meusobne drutvene odnose, dok su
njihove trnice omoguavale trgovinu i razmjenu dobara i usluga.
Feudalno drutvo bilo je organizirano kao hijerarhija koja je u svojem najniem
sloju ukljuivala i robove. Ovaj stale bio je sastavljen od bijelih ratnika,
zarobljenih u bici, poput Slavena, naprimjer, ili sjevernoafrikih muslimana,
kupljenih od strane mediteranskih trgovaca robljem. Crkva je zabranila
porobljavanje krana, ali je sama drala velik broj robova koji su darivani
skupa s posjedima zemlje.
Europsko ropstvo se smanjivalo s narastanjem kmetstva. Kmet je bio farmer
koji je obraivao komad zemlje u zamjenu za doivotno zaposlenje i zatitu,
sve dotle dok je osiguravao eljenu koliinu ita, novca, rada i vojne slube, U
sutini, on je bio vlasnitvo svoga gospodara, i mogao je po njegovoj volji u
bilo kojem trenutku biti istjeran s posjeda. Gospodar je mogao njegov rad
prodati nekom drugom. Da bi mogao svoju zemlju i kmetski status prenijeti
svojoj djeci, kmetu je bila potrebna suglasnost gospodara. U Francuskoj je
kmet mogao raskinuti ugovor odriui se svoje zemlje, ali mu je u Engleskoj i
ta sloboda bila uskraena. Gospodar je imao brojna zakonska prava nad svojim
kmetovima, medu kojima i poniavajui obiaj ius primae noctis, ili droit du
seigneur, gospodarevo pravo na razdjevienje seljakove ene prve brane noi,
osim ako ovaj nije bio u stanju isplatiti odreenu naknadu. U praksi se, ipak,
popustljivou i blagou dolazilo do vee produktivnosti, dok je razuman
gospodar bio pravedan, a kmet je gospodarev prosperitet podupirao,
smatrajui ga ujedno svojim prosperitetom, Postoje procjene da je u kasnijoj
srednjovjekovnoj Njemakoj kmet morao svom gospodaru platiti i do dvije
treine svog proizvoda.14 injenica da je to ekvivalent dananje najamnine i
poreza neto je to bi nas trebalo natjerati na razmiljanje,
Vazali ili pratioci bili su slobodni ljudi oskudna imetka, koji su se inom
iskazivanja poasti ili zavjetom vjernosti pridruivali gospodaru, i koji su u
naknadu za zatitu, zemlju leno, a katkad i kmetove, obavljali vojnu slubu ili
bili osobna pratnja. Rije vassal dolazi od keltske rijei koja znai djeak. U
estom i sedmom stoljeu, vazali su uglavnom bile druine ili bande
maloljetnika, okupljene oko raznih vojnih zapovjednika. Obino ih se slalo da
za svoje uvaene gospodare obavljaju kojekakve sramotne, lupeke
zapovijedi, dobivajui zauzvrat novanu potporu. S razvojem oklopne konjice u
osmom stoljeu, narastala je i uloga vojnika plaenika, Ogromni trokovi,
vezani uz opremu i naoruanje oklopnih vitezova, natjerali su plemie da im
daruju zemlju i seljake, kojima bi se ovi mogli sami izdravati,
Vazalstvo se protegnulo cjelokupnom feudalnom hijerarhijom. Naprimjer, sitniji
plemi mogao je postati vazalom krupnijeg. Moglo se prisegnuti za vazala vie
nego jednom gospodaru lordu. Manje vana prisega podrazumijevala je
najobinije odavanje poasti, dok je onaj prvi, glavni gospodar primao zavjet
vazalske odanosti ili pune vazalske zavisnosti. Svi gospodari bili su kraljevi
vazali. Kako je feudalna decentralizacija devetog i desetog stoljea sve vie
napredovala, svaki sloj vazala uzimao je u svoje ruke sve vie politike i
sudske vlasti. Do desetog stoljea su specifinosti feudalnih ugovornih obveza
bile ve u znatnoj mjeri standardizirane.

Feudalni gospodar lord bio je, u teoriji, bogat i vjet upravitelj ije su
odgovornosti podrazumijevale osiguravanje vojne zatite onima pod njegovom
paskom, organiziranje poljoprivrednih i industrijskih aktivnosti na njegovim
posjedima, kao i vojnu slubu njegovom lenskom gospodaru kralju u ratnim
vremenima. Feudalni gospodar je, uz malu naknadu, osiguravao teku i
skupocjenu opremu, neophodnu seoskoj zajednici, kao, naprimjer, pree za
vino, mlinove i pei. On je posjedovao zemljite za lov, ume za ogrjev, kao i
farme, na kojima su kmetovi zaraivali za svoj i njegov ivot. Gospodar je bio
odgovoran za izgradnju i odravanje cesta, mostova i kanala. Njegov zamak
bio je povrine dovoljne da se u vrijeme napada svi lanovi okolnih sela okupe
zbog obrane, hrane i vode. On je osiguravao novac za naoruanje oklopnih
ratnika koji su sluili kao njegovi elitni vojni odredi.
Katolika crkva je, iako uz poetno oklijevanje, imala veliku ulogu u feudalnom
sustavu. Ona je zapoela s uvoenjem religioznog sadraja u feudalne zavjete i
ceremonije vazalskih prisega. Crkva je na ime darova vjernih dola u posjed
brojnih imanja, skupa s njihovim kmetovima. Kraljevi su biskupe ritualno
zaodjenuli njihovom simbolikom moi prieivanja, a ovi su im prisezali na
crkvenu vjernost, dobivajui od kralja zauzvrat darovnice zemljinih posjeda. S
vremenom je Crkva postala najvei feudalni zemljoposjednik u Europi.
Kralj je bio na samom vrhu feudalne hijerarhije. On je bio gospodar svih svojih
vazala. Njegov je poloaj imao potporu u vie tisuljea dugoj tradiciji,
naslijeenoj od mediteranskih korijena zapadne civilizacije glede svetosti
kraljevstva. Pa ipak, poloaj feudalnog kralja daleko je vie ovisio o spremnoj
podrci njegovih vazala nego to je to bio sluaj u ranijim stoljeima. Skoro
tisuu godina je autonomija feudalnih gospodara funkcionirala kao konica
europskih monarha. Drava je bila zatiena vojnom moi organiziranih,
neovisnih snaga gospodara lordova. Kralj je bio prvi meu relativno jednakima.
U zamjenu za dugotrajnu lojalnost njegovih plemia, on je darivao zemlju i
novac. U teoriji, on je bio vlasnik sve zemlje na njegovom teritoriju, dok su u
praksi njegovi posjedi esto jedva premaivali posjede njegovih lordova.
Vjeno odmjeravanje snaga izmeu kralja i plemstva, pria je o stvaranju
nacionalne drave. Paralelno s poetkom razvoja trgovine u Europi u zadnjim
godinama mranog Srednjeg vijeka, pomolila se izvan granica feudalnog
sustava jedna nova, bogata klasa. Ovaj novi, trgovaki stale zahtijevao je
centralno podravanu stabilnost, koja e upravljati u uvjetima kaosa.
Naprimjer, u obeshrabrivanju putovanja i trgovine podjednako su se nadmetali
i cestarine, nametane od strane feudalnih gospodara, i drumski razbojnici.
Kraljevi su bili previe osiromaeni da bi mogli pruiti garancije za ivot i
imetakjedinu legitimnu ulogu drave. Bogati trgovci postigli su svoj cilj
financirajui centraliziranu vlast kralja nasuprot plemstvu. I pape su dole do
zakljuka da je suraivanje samo s kraljevima manje nepredvidivo nego raditi
s grupicama baruna, pa su tako i oni dali poticaj razvoju monarhije. I najzad,
podijeljeni su se plemii rijetko odluivali na uvoenje reda i discipline u svojim
redovima, to je bio izraz arogancije nastale iz stoljea privilegija. Plima
povijesti okretala se protiv njih, tako da je krajem trinaestog stoljea francuski
kralj mogao proglasiti trijumf i nad plemstvom i nad papom, suvereno
vladajui svojim carstvom. Do 1500. godine, monarhija je bila najznaajniji
oblik vladavine u Europi.
VITETVO

Vitetvo, koje se razvilo kao spoj germanskog vojnog kodeksa, muslimanskih

ratnikih ideala i kranske pobonosti, oznailo je kreativni vrhunac
feudalizma. Negdje krajem jedanaestog stoljea, njegove su mitove irili i
njegove ode pjevali lutajui trubaduri, minstreli, pjesnici, irom Languedoc
regije june Francuske. Elitni oklopni konjanici, u slubi feudalnog plemstva i
privreni umjetnosti ratovanja, bili su proeti nadahnjujuom ideologijom.
I dok koncept vojne elite predstavlja i danas arhetip, on je u doba vitetva bio
formalniji i raireniji kulturni fenomen. Naprimjer, srednjovjekovni turniri
zapoeli su kao pripremne vjebe u tehnikama bitaka. S vremenom su turniri
prerasli u pomno organizirane dogaaje koji su mogli potrajati i do tjedan
dana, sluei kao veliki i sveani drutveni dogaaji, nudei priliku za
drutvene i trgovake aktivnosti, kao i razonodu. Pjesnitvo, glazba i ples
davali su cijeloj ovoj gala svetkovini romantini peat. Jedan od proizvoda
ovakvih turnira bila je heraldika. Kako bi ih se moglo razlikovati, oklopljeni i
vizirom skriveni vitezovi razvili su nizove grafikih simbola, jedinstvene
ambleme oslikane na titovima ili izvezene na zastavama.
Viteki red bio je otvoren za svakog kandidata roenog od plemenite krvi, koji
je bio priman tek nakon zavretka dugog egrtovanja. Mladi bi svoju obuku
paa zapoeo u dobi od sedam, osam godina. Kao titonoa je obuku
nastavljao negdje izmeu dvanaeste i etrnaeste godine ivota. Institucija
vitetva bila je pod snanim peatom zavjeta kranske vjernosti. Ceremonija
uvoenja zapoinjala je danom posta, ritualnim kupanjem ili oienjem, nou
provedenom u samotnoj molitvi, ispovijedi i priesti. Sveenik bi blagoslovio
ma budueg viteza. Njegov suveren tada bi upravljao vitekom prisegom i
zagrljajem ili dodirom maa oznaio prijem. Zatita slabih, utivost,
istinoljubivost, obrana Crkve, krepost, estitost, i odvanost odreda su bili
elementi vitekog kodeksa. Romantina ljubav idealizacija voljenog ili voljene
bila je jo jedan aspekt. Vitez bi se zavjetovao asnoj gospi, kojoj bi bila
posveena njegova djela. I premda je sluba vitekoj gospi imala u
sebi vie elemenata posveenosti Djevici Mariji, u njoj je definitivno bio
prisutan i seksualni element. Srednjovjekovni brak vie se temeljio na imanju,
posjedu nego na ljubavi. A kada je trubadur pjevao o svojoj ljubavi gospi, ona
je nerijetko bila udata ena. Brak lien radosti esto je utirao put njezinim
preljubnikim sastancima s predanim vitezom ili pjesnikom.
Viteka gralska literatura, irena preko trubadura dvanaestog stoljea, uvela je
teme mistine potrage, isprepletene sa slikama romantine ljubavi.
Personalizirana romantina ljubav bila je do tada nepoznata u kulturi Zapada.
Srednjovjekovno slavljenje emocionalne i sentimentalne ljubavi, popraeno
vitekom kavalirskom idealizacijom enskog, oznailo je raskid s utilitarnom
impersonalnou kojom je ena do tada bila promatrana. Uznoenje
jedinstvenosti romantine ljubavi neminovno usredotouje panju na potrebe i
elje pojedinca. Predstavljalo je to potpunu pobunu protiv kolektivne i kruto
ustrojene feudalne drutvene strukture,
Nema sumnje, viteka kultura imala je i svoju mraniju stranu. U teoriji je
vitez za cilj imao zatitu domovine od stranih osvajaa. U stvarnosti se pak
radilo o vjenim arkama suparnikih feudalnih gospodara. Feudalne bitke bile
su ee od modernih ratova, ali zato manje pogubne. Razraena pravila i
obiaji precizirali su umjetnost ratovanja, dok je otkupnina bila est ishod ne
toliko smrtonosnih srednjovjekovnih okraja. Posljedica toga bila je vie novih

mogunosti ratovanja. Osim toga, agresivne oklopne konjike jedinice

nerijetko su bile odgovorne za pretjeranu surovost, tako tipinu za nadmo
naoruane elite nad nenaoruanim graanima. Crkva je uvoenjem pokreta
Bojeg mira ve u jedanaestom stoljeu nastojala zatititi narod od hvalisavih i
ratobornih vitezova i plemia. Plemii su poticani da na odreene dane
pokuaju izgladiti svoje razlike i zaobii oruane sukobe.
Uvoenje i rairena primjena dugog luka u etrnaestom stoljeu, nanijelo je
prvi udarac oklopljenim vitezovima konjanicima, budui da je vjet strijelac bio
u stanju ubiti konja teko naoruanog i oklopljenog viteza i prisiliti ga na borbu
na tlu, gdje je ovaj bio skoro potpuno nemoan. Uvoenje baruta u
petnaestom stoljeu oznailo je kraj srednjovjekovnih vitezova.
SVETO RIMSKO CARSTVO I RAZVOJ EUROPE
Merovinka dinastija vladala je Francuskom od 486. do 751. godine, postepeno
gubei na snazi, Charles Karlo Martel eki bio je odvaan i domiljat
merovinki general. Njegovi vojni podvizi u osmom su stoljeu spasili Europu
od muslimanske invazije. Godine 751. njegov sin Pipin III pristupa papi
Zahariji i trai njegov blagoslov za svrgavanje posljednjeg merovinkog kralja.
Pipin se mudro udruio s neizmjerno utjecajnim benediktinskim redovnikom sv.
Bonifacijem, koji je neumorno radio na ujedinjenju katolike vjere i klera pod
papom.
Papi je oajniki trebala politika podrka. Nalazio se usred jednog od
periodinih trvenja s bizantskim carem po pitanjima doktrine, i objeruke je
prihvatio vojnu mo drave kao potporu svom duhovnom autoritetu. Bonifacije
je otputovao u Rim, u znak podrke Pipinovih aspiracija. Papa pristaje, a Pipin
biva proglaen kraljem Franaka skupno ime koje se isprva odnosi samo na
odreenu europsku plemensku grupaciju, zatim na francuske i germanske
graane Svetog Rimskog Carstva, i najzad, sasvim okvirno, na sve europske
kriare, Na kraju krunidbene ceremonije Bonifacije e, u ulozi papinog
predstavnika, pomazati Pipina svetim uljem i okruniti ga za kralja, uvodei
time na pozornicu nov pojmovni sklop u politikoreligioznom razvoju Zapadne
Europe.
Nakon Pipinove smrti kraljevstvo preuzima njegov sin Karlo Veliki, Carolus
Magnus, ili Karleman, bez izuzetka smatran najveim od srednjovjekovnih
kraljeva, koji e vladati od 768. do 814. godine. Karlo Veliki je bio izuzetan
ovjek, visok vie od sto devedeset centimetara, duboko religiozan, prodornog
uma, neutaive ei za znanjem i neiscrpne energije. enio se etiri puta, imao
vie prilonica i bio otac osamnaestero djece, prema kojima se do kraja
odnosio odano i zatitniki. Godine 773. podrao je papu u sukobu s
Lombardijcima, ovjenao se krunom Lombardije i prisegao na svjetovnu zatitu
Crkve. Njegovo kraljevstvo obuhvaalo je dananju Italiju, Francusku i
Njemaku, dok mu je prijestolnica bila u Aachenu. Bio je sjajan strateg i silovit
vojnik koji je svoje vojno umijee usavrio u pedeset i tri bitke.
Karlo Veliki je jednako tako bio i vjet upravitelj. U inae nazadnom dobu
izgradio je sustav obrazovanja, nauio je itati i silno se trudio nauiti pisati.
Vrhovnom organizacijom te psiholokom potporom u vidu patriotizma i
vjerskog odobravanja, osnaio je vojsku. Dao je poticaj poljoprivredi, industriji
i financijama. Njegov dvor drao je upravitelje, crkvene inovnike,
znanstvenike i suce. Nastojao je da i drugi uzmu uea i sudjeluju u
donoenju odluka, te je dva puta godinje sazivao velike skuptine poduzetnika

i vlasnika posjeda, oko pitanja kreiranja politike. Seljake je elio zatititi od

prisilnog kmetstva, istovremeno omoguujui aristokraciji iskazivanje velike
doze samouprave. Rast pismenosti koji je potaknuo, pomogao je Europi izii iz
barbarizma mranog Srednjeg vijeka.
Godine 799. papa Leon III fiziki je napadnut i utamnien. Pobjegao je i
potraio zatitu Karla Velikog, koji mu je osigurao oruanu pratnju i siguran
povratak. Godine 800. Karlo Veliki ulazi u Rim i 1. prosinca saziva skuptinu
Franaka i Rimljana, koji odbacuju sve optube protiv pape. Za Boi je
prireeno veliko slavlje. Kada je Karlo Veliki kleknuo u molitvi, papa Leon mu
je poloio krunu na glavu i proglasio ga Carem i Augustom Rimljana, naslov
koji je od 476. bio rezerviran za istonog cara u Carigradu, slubenog
predvodnika Rimskog Carstva. Bio je to odvaan potez, bez uporita u
dotadanjem autoritetu ili tradiciji. Nije poznato tko je bio zaetnik ideje o
krunidbi, pa ak ni to da li je Karlo Veliki bio svjestan da e biti okrunjen kada
klekne.
Stvaranje Svetog Rimskog Carstva bio je in koji je za narednih tisuu godina
osnaio i kralja i papu. Crkva i drava su bile ujedinjene. Crkva je priznala
boansko pravo kralja, ba kao to je kralj priznao krunidbenu mo Crkve.
Kralj je ojaan u odnosu na plemstvo, a Crkva je ojaana u odnosu na kralja. I,
naravno, odnosi Rimske crkve sa Carigradom su dodatno pogorani.
Karlo Veliki je svoju novu ulogu protumaio kao oivljavanje pravog i
svemonog vladara drevnog carstva Rima, pa se u skladu s tim i ponaao sve
do svoje smrti, 814. godine, u dobi od sedamdeset i dvije godine. Karolinki
kraljevi koji su ga naslijedili nisu, meutim, uspjeli odrati njegove visoko
postavljene standarde
mudrosti, moi i odvanosti. Njihova nemo posebno je dola do izraaja u
devetom i desetom stoljeu, u vrijeme skandinavskih invazija. Karolinka
dinastija vladala je do 987, kada je Hugo Capet, kao prvi iz dinastije Capeta,
jednoglasno izabran za kralja Francuske.
Raanje Engleske kao cjelovite zemlje zapoeto je godine 829, u vrijeme kralja
Egberta od Wessexa, pola stoljea nakon danske invazije. Najvei dio Engleske
sjeverno od Temze bio je 871, kada je Alfred Veliki sjeo na prijestolje i
nastavio s ujedinjenjem nacije, jo uvijek pod danskom vlau. Godine 899.
porazio je danske osvajae. Sto godina kasnije, skandinavski napadi su se
ponovo nastavili, uinivi da, u zamjenu za vojnu zatitu, veina slobodnih
seljaka preda svoj imetak i neovisnost velikim zemljoposjednicima. Godine
1016. kralj Canut od Danske postao je kraljem Engleske. Bio je on mudar voa
koji je unaprijedio i civilizirao zemlju prihvaanjem kranstva, gradnjom
crkava, prilagoavajui se obiajima i tradiciji njegovih anglosaksonskih
podanika, i imenujui Engleze na sve vie funkcije u kraljevstvu. Kasnije je
postao kraljem Danske i Norveke, vladajui svim trima zemljama iz svoje
prijestolnice u Westchesteru. Rujna 1066. godine, normanske snage Vilima
Osvajaa pristigle su u armadi od tisuu etristo brodova. Na Boi 1066.
godine, Vilim je okrunjen za kralja Engleske. Mjeavina plemena Angla,
Saksonaca Sasa, Kelta, Gala, Juta i Danaca, od koje je do tada bila sainjena
engleska nacija, sada je bila obogaena i normanskom krvlju.
Normansko osvajanje dovelo je do politikog ujedinjenja Engleske kao prve
stabilne europske monarhije. Vilim je osnaio naciju mudro ustrojenim i
osuvremenjenim administrativnim aparatom, to je podrazumijevalo njegovu

poreznu politiku, vojno regrutiranje, kontrolu i podrku sveenstva, te

biljeenje protokola. Engleski pravosudni sustav iz kojeg je u osnovi izveden i
ameriki takoer je bio jedinstven, On je odbacio centralizirani monarhijski
model Justinijanovog zakonika, usvojivi germanski plemenski model zakona
utemeljenog u zajednici. Obiajno pravo bilo je sada u rukama zakonodavnog
aparata, sastavljenog od kralja i zajednice, i nije vie bilo izraz volje
apsolutnog monarha kao pod Justinijanom.
Engleskogermanski sustav teio je decentralizaciji vlasti kroz porotne sudove,
dok je Justinijanov sustav centralizirao vlast u osobi suca kao predstavnika
cara. Idealno gledano, kralj je jednako tako subjekt obiajnog prava kao i
svaki drugi graanin. Ovo je naelo prvi puta formalno otjelovljeno 1215. u
Magna Carti, povijesnom ugovornom sporazumu kralja i aristokracije, kojim je
kralj bio prisiljen plemstvu priznati odreena nepovrediva prava. Ogranienja,
koja je Magna Carta postavila monarhiji, prerast e s vremenom u Ameriki
Ustav, najveu i najdugovjeniju formalnu zapreku tiraniji u povijesti.
Danska, vedska, Norveka i Finska u to su vrijeme bile nastanjene nordijskim
plemenima, ije je stanovnitvo uvelike preraslo granice svojih ledenih
prostranstava. Godine 800. zapoeli su svoja dva i pol stoljea vikinkih
osvajanja. Teutonska plemena sa sjevera pokrenula su kampanje protiv
kotske, Irske, Islanda, Grenlanda, Rusije, Francuske, Sicilije i Engleske.
Mitologija ovih hrabrih i stranih ratnika ukljuivala je i nebeski prijem u veliku
dvoranu Valhale za sve one koji su asno poginuli u bici, ideja koja e se
iznova pojaviti meu religioznim temama to su nadahnjivale kriarske ratove.
Njemaka se kao nacija poela javljati 843. godine, nakon Sporazuma iz
Verduna kojim je Louis, ili Ludvig, jedan od unuka Karla Velikog, izabran za
prvog kralja nacije. On je vladao ostacima barbarskih plemena Gota, Vandala,
Burgundijaca, Franaka i Lombardijaca, ranije ratrkanih Rimskim Carstvom,
kojima su se kasnije pridruili slavenski Vendi Luiki Srbi, Saksonci, Tirinani,
Bavarci i vabi. Maarski napadi 900. pokazali su svu slabost sredinje
njemake vlasti, koja je za svoj vojni opstanak bila prisiljena oslanjati se na
Ir
Sudski aktivizam, to jest prisvajanje zakonodavne vlasti od strane sudstva,
vue svoje korijene iz Justinijanovog sustava. Prema principima obiajnog
prava, mo donoenja zakona iskljuivo je u rukama naroda, i to kroz njihove
predstavnike u dravnim i nacionalnim zakonodavnim tijelima. Sudstvo je
ogranieno na tumaenje i reguliranje ovih zakona, i nije mu doputeno
uputanje u iroke improvizacije kojima se zapravo stvara novi zakon.
armije svojih pokrajinskih vojvoda. To je doprinijelo jaanju feudalnog sustava
u Njemakoj. Uskoro je, meutim, Oton I Veliki vladao 936973. nagovorio
odreeni broj provincijskih vojvoda na sudjelovanje u njegovoj krunidbi. Kada
su se isti ovi vojvode kasnije pobunili protiv njega, on je svojim bliskim
prijateljima odredio vojvodstva, oslabivi time mo plemstva i jo vie ojaavi
svoje kraljevske ambicije. Godine 962. papa Ivan XII okrunjuje ga rimskim
carem Zapada. Od 955. do 1075. Njemaka je bila najprosperitetnija zemlja
Europe.
Godine 711. Mauri okupiraju panjolsku i sljedeih 500 godina juna
panjolska ostaje pod islamskom dominacijom. Prodor muslimana u Francusku
najprije e godine 732. zaustaviti Karlo Charles Martel, a zatim ponovo 759
Pipin Mali. No, kako bilo, u odnosu na primitivne Vizigote muslimani su u

panjolskoj predstavljali dobrodolu promjenu. Islamska dostignua u

umjetnosti, arhitekturi i poeziji bila su popraena uglavnom korektnom i
djelotvornom politikom upravom. Muslimani su uveli naprednu poljoprivredu i
metalurgiju. Cordoba je u desetom stoljeu smatrana najprofinjenijim,
najnaprednijim gradom Europe, s poploanim trotoarima, osvijetljenim
ulicama, velikim mostovima, velikim akvaduktima svjee vode, lijepim
vrtovima i svjetski poznatim sveuilitem.
Sjeverna panjolska bila je utoite izbjeglih krana. Njena populacija
ukljuivala je Gote, Sueve, Berbere i Kelte, koji su u vrijeme muslimanskih
osvajanja potisnuti s juga, uspjevi 718. zaustaviti islamsko nadiranje ka
sjeveru. Kranska panjolska bila je siromana i slabana u odnosu na jug.
Politiko nejedinstvo jo je vie pojaano feudalnim ustrojstvom oslabljenog
kralja i neovisnog i agresivnog plemstva. Poljoprivredna neupuenost drala je
ljude na sjeveru u siromatvu i neishranjenosti. Reconquista panjolske,
napori krana da istjeraju muslimane, potrajala je sve do trinaestog stoljea.
Nakon dva stoljea zatija, kransko osvajanje Granade, 1492. godine,
konano je oznailo kraj politike moi islama u Europi.
Italija je imala tri odvojena podruja politikog utjecaja. Na sjeveru su ivjeli
Lombardijci, koji su u estom stoljeu pristigli iz Skandinavije. Njihovo
napredovanje prema jugu i Rimu zaustavio je u osmom stoljeu papa Grgur
III, Godine 774. Karlo Veliki osvaja Lombardiju i pripaja je franakoj vlasti.
Sredinja Italija je u rukama Crkve, ije je sjedite bilo u Rimu. Ovdje je
suparnitvo meu rimskim plemstvom, u naporu da se obuzda papinstvo, bilo
izvor stalne napetosti. Poganski Rim nije nikada prihvatio tvrdi celibat,
propovijedan od rimskog katolikog sveenstva, ostajui uvijek vjeran svojoj
putenoj i artistikoj prolosti. Poevi od 1036, Normani postepeno osvajaju
junu Italiju. Isprva su se angairali kao najamnici suparnikih plemikih
tabora june Italije, da bi, kada su brojano ojaali, poeli i s obraunima
unutar svojih redova. Godine 1053. Robert Guiscard proglasio se kraljem June
Italije, odakle je krenuo u uspjene pohode protiv Bizantinaca, Venecijanaca i
Germana.
NA IZLASKU IZ MRANOG SREDNJEG VIJEKA
to se deseto stoljee vie pribliavalo, to je srednjovjekovno gledanje na
nastupajui milenijum bilo sve obojenije tjeskobom i strahom. Otkrivenje sv,
Ivana stavilo je naglasak na vanost tisuljetnog perioda. Tumaenja su ila od
istrebljenja zlih, do ustolienja vladavine Sotone, od drugog dolaska Krista, do
unitenja Zemlje upotrijebljene su sve mogue kataklizmike preinake obinih
dogaaja, koje su se mogle pripisati znaenju teksta sv. Ivana. Psihologija
milenijomanije ukljuivala je i enju za konanim poivalitem nakon smrti,
tako karakteristinu za psihu u sukobu sa samom sobom. A kada je 1000.
godina osvanula i minula relativno mirno, strah je zamijenjen osjeajem
antiklimaksa, pa ak i relativnog optimizma. Europsko kranstvo se poelo
otvarati za neke nove mogunosti.
Neka od drutvenih zbivanja, zapoeta sredinom desetog stoljea, doivljavaju
svoj puni procvat u jedanaestom stoljeu. Paralelno s krenjem velikih uma i
isuivanjem movara, ime je osigurano
drvo za izgradnju i zemlja za obradu, uzmiu i granice. Koritenje vodenih
mlinova za mljevenje ita i vodenih pilana za obradu drvene grae znaili su
ujedno i vie hrane i krovova nad glavom. Konjski ular i stremen unaprijedili su

prijevoz. Novi horizonti, koji su se ukazivali s izlaskom iz mranog Srednjeg

vijeka, poticali su na kretanje plemii, trgovci, duhovnici, uenjaci i hodoasnici
bili su spremni suoiti se s opasnostima koje su vrebale podjednako od
hajdukih baruna u njihovim velikim zamcima, i razbojnikih bandi koje su
preplavile europske putove.
Gradovi su se razvijali kao sredita trgovine i zanatstva. U pokuaju da si
pribave odreenu zatitu, trgovci i obrtnici udruivali su se u cehove i
trgovaka drutva. Skupine ovih bogatih pripadnika buroazije bile su u stanju
kupiti pravo na samoupravu i imati politiku vlast u gradovima koje su gradili.
Venecija, Genova i Pia postale su meunarodna trgovinska sredita zapadne
Europe. Napredak u navigaciji i navigacijskim instrumentima ohrabrivao je
trgovinu morem, Zapadni Europljani poeli su prodirati na Sredozemlje, dugo
pod kontrolom Bizanta i muslimana.
Izgradnja crkava i samostana u jedanaestom stoljeu odraz je kranske
konsolidacije Europe i narastanja pobonosti. Popularnost hodoaa u Svetu
zemlju, kao izraz vjerske predanosti, bila je sveopa. Poklonik je mogao ii
Kristovim stopama, kao i stopama drugih heroja i heroina iz Biblije. Hodoae
je jednako tako sluilo i kao dobra alternativa odlasku u zatvor, kao nain
okajanja grijeha. Optuenik je tako bio vrlo efektno udaljen na odreeni broj
godina iz zajednica, a ujedno mu je pruena i ansa za istinsko pokajanje. U
potrazi za duhovnim sazrijevanjem i vjerskim iskustvom, europski su
hodoasnici, mladi i stari, bogati i siromani, masovno putovali Europom i
Bliskim istokom.
JERUZALEM
Jeruzalem je bio glavna meta srednjovjekovnog hodoasnika. Porez plaen
muslimanima omoguavao je kranima sigurno putovanje do odreenih
svetita u Palestini. Pa ipak, kako je hodoae sve
vie dobivalo na znaaju u srednjovjekovnoj Europi, meu kranskim
vjernicima polako je narastao osjeaj frustracije zbog etiri i pol stoljea vlasti
muslimana nad Svetom zemljom.
Prije muslimanskog osvajanja Svete zemlje u sedmom stoljeu, Jeruzalem je
dugo bio pod nadzorom Europe. Godine 334. prije Krista, Aleksandar Veliki je
za vrijeme svog pohoda na Perziju preuzeo Jeruzalem. Nakon smrti Aleksandra
i podjele njegovog carstva, Ptolomeji su uzeli Egipat i Palestinu. Cijelo je to
podruje ostalo pod helenskim utjecajem sve dok Rim 190. godine prije Krista
nije zapoeo s osvajanjima. Jeruzalem je tada postao dijelom Rimskog
Carstva, sve do 614, godine i kraeg perioda pod perzijskom vlau, Godine
628. Heraklije ga ponovo osvaja. Ali godine 638. muslimanska vojska zauzima
Sveti grad i otada je u njihovim rukama. Do osmog stoljea Arapi postaju
najbrojniji njegovi stanovnici.
Muslimanski osvajai su u dobroj mjeri blago vladali osvojenim teritorijima.
idove i krane smatrali su narodima Biblije i doputali im vjersku slobodu,
Zapravo, porezi su bili manji nego pod grkom i rimskom vlau. Krani koji
su ivjeli u Svetoj zemlji nisu prisezali papi ili rimokatolianstvu. Oni su bili ili
pod nadlenou patrijarha u Jeruzalemu, prisegnutog grkoj pravoslavnoj
crkvi i bizantskom caru, ili bijahu pripadnici raznih gnostikih grupa.
Jeruzalem je svet islamu, jednako tako kao to je svet i judaizmu i kranstvu.
Godine 691. omajadski kalif AbdalMalik podigao je blizu mjesta Crkve Svetog
groba vie zdanja, poznatijih kao Preasno svetite. Izgradio je Kupolu nad

Stijenom koju su idovi smatrali sreditem svijeta. Bila je to upravo ona ista
stijena na kojoj je, prema vjerovanju, na Boju zapovijed Abraham bio
spreman rtvovati svoga sina Izaka, na kojoj je Mojsije primio Zavjetni koveg,
i nad kojom su Solomon i Herod izgradili svoje hramove. S ove se stijene
Muhamed uspeo svojim krilatim konjem u Nebo a ako je tko imao dovoljno
vjere, jo su se uvijek mogle vidjeti Prorokove stope. Bila je to i stijena nad
kojom je Muhamed susreo Abrahama, Mojsija i Isusa.
CARIGRAD I BIZANTSKO CARSTVO
Bizantium, drevna prijestolnica Bizantskog Carstva, osnovan je 657. godine
prije Krista, Strateki smjeten kao kapija izmeu Istoka i Zapada, Azije i
Europe, ostao je otada najvanije urbano sredite. Preimenovan u
Konstantinopol Carigrad i 330. godine posveen kao prijestolnica Rimskog
Carstva, bio je poznat i kao Novi Rim. Vie od tisuu godina imalo je Istono
Rimsko Carstvo ili Bizantsko Carstvo ulogu kljunog obrambenog zida Europe
od upada azijskih osvajaa. Ono je jednako tako posluilo i kao riznica u kojoj
je za suvremeni svijet ostala sauvana grka kultura. Stabilnost njegovog
dravnog i upravnog aparata, kao i bogatstvo njegove umjetnosti, daleko su
nadmaivali bilo koje slino dostignue na Zapadu. Godine 1453. Carigrad
konano pada pod naletom otomanskih Turaka,
Od petog do petnaestog stoljea Carigrad je najvee trgovako i pomorsko
vorite svijeta, sluei kao sredite ogromnom zamahu trgovinske i kulturne
razmjene izmeu Europe i Svete zemlje do kriarskih ratova, De facto ratno
stanje nakon Prvog kriarskog pohoda bilo je, nema sumnje, najneugodniji
udarac bizantskim i bliskoistonim poslovnim interesima konca jedanaestog
stoljea.
Stanovnitvo Carigrada bilo je podjednako grko i rimsko. Do sedmog stoljea,
grki je postao jezik dravne uprave, knjievnosti, molitvi i svakodnevnog
govora. Pa ipak, bizantska civilizacija vie je bila azijska nego europska.
Klasini grki duh u znatnoj je mjeri prilagoen, kao posljedica razgranatijih
veza s Bliskim istokom. Mistina i filozofska kreativnost grkog duha lake je
pronalazila paralele sa slinim obiljejima istonjake misli nego s
neprofinjenom krutou i zadrtou primitivnog kranstva Zapada. I blizina
Grke i Carigrada koji je leao naprosto s druge strane Egejskog mora, takoer
nam moe pomoi shvatiti orijentalnu obojenost duha bizantskih Grka, Kopneni
put izmeu Atene i Rima bio je vie nego dvostruko dulji od putovanja izmeu
Atene i Carigrada.
ISTONO I ZAPADNO KRANSTVO
Srednjovjekovna popularnost hodoaa u zapadnoj je Europi uzrokovala
fascinaciju koja je graniila s opsesijom Carigradom i Bizantskim Carstvom,
Ovdje su bile pohranjene najvee relikvije kranske vjere, i to sve izvan
papinske kontrole. Vjerovalo se da je i sama Trnova kruna bila u posjedu Grke
pravoslavne crkve.
Podjela na Istonu pravoslavnu i Zapadnu rimsku crkvu dobivala je, nakon
treeg stoljea i Dioklecijanove podjele Rimskog Carstva, sve vie zamaha,
Kako je kranstvo sve vie snailo, to su se doktrinarne razlike izmeu rimske
i pravoslavne vjere nezaustavljivo produbljivale. Jezina barijera izmeu
latinskog Zapada i grkog Istoka samo je pogoravala stvar.
U politici, Rimska crkva je bila svjesna sukoba izmeu moi Crkve i moi
drave, zakljuivi da svako pitanje odanosti mora prevagnuti u korist Boga.

Pape su se s prinevima i kraljevima stalno borile za vlast. Latinsko kranstvo

je zahtijevalo autonomiju za Crkvu. Njena mo bila je tolika da je u estom
stoljeu papa Grgur I bio u stanju zaprijetiti europskim prinevima i zahtijevati
njihovu pokornost Bojim zakonima. Treba istai da je ovakvo utiranje drave
od strane Rimske crkve predstavljalo politiku zrelije institucije. Uspon
kranstva u velikoj mjeri je olakan njegovim vezama s dravom, to nam
primjeri Konstantina i Karla Velikog vrlo jasno pokazuju. Drava se Crkvi esto
dokazivala korisnom, i to u vrlo munim, gadnim akcijama, kao, naprimjer,
progonima heretika, bilo onim Arijana iz etvrtog stoljea, ili katara iz
trinaestog.
Istono carstvo bilo je, pak, teokratske Religijska hijerarhija Istone crkve
tradicionalno je bila pod upravom cara, priznatog za predvodnika Crkve.
Istoni pravoslavni katolicizam prihvatio je dravu kao Bogom zareenu silu,
Vjernost politikom voi bila je duhovna obveza, dok je politika neposlunost
bila svetogre. I dok je carev poloaj bio ovisan o Crkvi, dotle su patrijarhe
imenovali i smjenjivali carevi. Ravnotea moi bila je uistinu delikatna.
Grki teolozi su prihvatili imanentnost Kraljevstva Bojeg pobonou je vjernik
mogao iskusiti spasenje na ovom svijetu. Za Rimsku crkvu je Kraljevstvo Boje
bilo transcendentni dogaaj,
rezerviran za budunost. Obje strane su podrku za ovako suprotstavljene
pozicije izvodile iz Biblije, pri emu je svaka nastojala isticati razliite dijelove
bilo Evanelja, bilo Djela apostolskih. Dokazivanja u prilog prava vodstva
rimskog biskupa, temeljena na Petrovoj biblijskoj potvrdi, nisu nimalo
impresionirala Istonu crkvu, ba kao ni doktrina o nepogreivosti pape.
Istona crkva je cara prihvatila kao opunomoenog predstavnika Kraljevstva
Nebeskog, Kristovog namjesnika na Zemlji. Bizantska vizija drutva kao odraza
Nebeskog nikada nije ponovljena na Zapadu, pa ak ni u doktrini kraljeva
boanskog prava. I dok je zapadna Europa jo i mogla prihvatiti kralja kao
Bojeg zareenog politikog namjesnika na Zemlji, dotle su fizikim
udjeljivanjem tog zareenja pape ljubomorno uvali duhovno vodstvo Crkve.
Tijekom islamskih osvajanja Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema u sedmom
stoljeu, patrijarsi su napustili ove gradove. Na taj je nain pravi voa Istone
crkve postao patrijarh u Carigradu, ba kao to je rimski papa preuzeo nadzor
nad Zapadom. A poto su se arapska osvajanja nastavila i u osmom stoljeu,
vojni problemi s kojima se suoio rimski car u Carigradu uinili su ga manje
sposobnim braniti njegove protektorate na Zapadu. Premda i slubeno i
tradicionalno pod politikom vlau bizantskog cara, Rim je teio zatiti pod
okriljem sve monijih franakih vladara. Priklanjanje Rima Francima imalo je
godine 800. za posljedicu i konano utemeljenje Svetog Rimskog Carstva.
Podjela izmeu Istonih i Zapadnih crkava sve se vie pojaavala. Kri, kao
sredinji kranski simbol, bio je u oba sluaja razliit grki kri bio je jednakih
krajeva, dok je rimski bio poznatog kalvarijskog stila. Razlikovali su se i odjea
i ritualni uresi, i dok je grki vjernik u molitvi stajao, rimski bi kleknuo. Grki
sveenici su poticani na enidbu, dok je rimsko sveenstvo upranjavalo
celibat. Politiki sukobi su jo vie produbili netrpeljivost meu crkvama.
Odbacivanje bizantskog cara u prilog franakog kralja razgnjevilo je istonog
patrijarha. Papina krunidba Karla Velikog, kao suparnikog rimskog cara,
godine 800. dovela je sukob do usijanja. Godine 863. papa je ekskomunicirao

patrijarha, a 867. je patrijarh ekskomunicirao papu. Smrt oba protagonista

ipak je, privremeno, sprijeila jo vei sukob.
Godine 1054. konano Je dolo do Velikog raskola Rima i Carigrada. Patrijarh
Mihajlo Kerularije bio je ambiciozan voa. Sklopio je vojne saveze i za sebe
pridobio simpatije javnosti. Zatvorio je crkve u Carigradu koje su slavile
latinski obred, izopio sveenike koji su ga i dalje upranjavali i uvelike
kritizirao papu po pitanjima doktrine, Papa Leon IX mu je pisao, zahtijevajui
od njega podinjenost Rimu, a poslao je i svoje izaslanike u Carigrad. Dana 16.
srpnja 1054. papa je obznanio bulu o izopenju patrijarha. Kranstvo je
bespovratno podijeljeno.
Godine 1057. bizantski general Izak Komnen popeo se na carsko prijestolje.
Godine 1081. prijestolje je preuzeo njegov neak Aleksije Komnen. Aleksije se
suoio s vrlo tekom vojnom situacijom, pogoranom turskim osvajanjem
Jeruzalema godine 1076, Turske snage napredovale su ka Carigradu. Godine
1095, za vrijeme sabora u Piacenzi, Aleksije je od kranskog Zapada molio
pomo za kranski Istok. Kao protuuslugu za pomo Zapada u borbi protiv
muslimana, ponudio je pripojiti Istonu crkvu Zapadnoj utirui time put
kriarskim ratovima.
PAPINSKA REFORMA
Pored svojih bitaka s Istonom crkvom, papa Leon IX jednako je tako bio
aktivno zaokupljen uvoenjem niza reformi u Rimsku crkvu. Dugi period
papinske iskvarenosti, koji je trajao skoro stoljee i pol, doveo je Crkvu do
njenih najniih moralnih vrijednosti. Kada je 1049. papa Leon preuzeo
papinstvo, uloio je svu snagu ne bi li Crkvi povratio njenu pravu duhovnu
ulogu, a papinstvu njegov ugled. Neizravno je osudio i nastojao iskorijeniti
praksu sveenikog braka i prilenitva, Europom tako rairenu u znak
nepotivanja politike Crkve. Vitlajui onim najteim papinskim orujem,
prijetnjom izopenja, radio je predano i neumorno.
Leonova smrt, 1054. godine, bila je popraena s dva desetljea papinske
slabosti, sve do uspona pape Grgura VII, koji e vladati od 1073. do 1085.
godine. Tijekom tri desetljea prije nego to e postati papa, Grgur je bio
aktivni lan reformskog pokreta. On je uvelike
bio odgovoran za odluku Lateranskog sabora 1057. godine, kojom je izbor
pape preao u nadlenost kolegija kardinala, te je otet, dakle, iz ruku
njemakog cara i rimskog plemstva. U ulozi pape, on je oivio Leonovu borbu
protiv sveenikog braka i simonije udjeljivanje crkvenih pozicija i usluga u
naknadu za novane priloge. Do godine 1074. poeo je propagirati ideju
kriarskih ratova, koje je namjeravao osobno predvoditi. Njegovi ciljevi bili su
osloboditi Svetu zemlju, zacijeliti Veliki raskol s Carigradom i ujediniti cijelu
Europu kao teokratsku dravu.
USPON ANTIPAPE
Grgur je najpoznatiji po svojoj bici da stane na kraj kraljevskoj ili laikoj
investituri, praksi kojom su svjetovni kraljevi birali biskupe i udjeljivali im
simbole njihove episkopalne vlasti. Grgur je to oznaio kao izvor svjetovne
iskvarenosti, Bio je odluan dovesti svaki aspekt Crkve pod vlast pape.
Svjetovni vladari su se s pravom pobunili protiv ovog plana, i to zbog zemlje i
prihoda kojima su obdarili izabrane biskupe, kao i svog tradicionalnog
autoriteta u tim stvarima, vlasti koja je sezala unazad do Konstantina.

Grgurov najvei suparnik bio je mladi njemaki car Henrik IV. Grgur se obruio
na laiku investituru na papinskom sinodu 1075. godine. Henrik je gnjevno
odbio pokornost Grguru i javno ga je pozvao da se odrekne papinstva. Grgur
ga je ekskomunicirao i proglasio ga svrgnutim. I ne samo to, izopenjem je
zaprijetio i svim plemiima koji su ga podravali. Politike posljedice ovoga
nagnale su Henrika da se pojavi pred papom i zamoli za odrjeenje. Otputovao
je u sjevernu Italiju, gdje se Grgur odmarao na putu do skupine koja je
namjeravala svrgnuti Henrika. Henrik je ekao izvan zamka u kojem je Grgur
odsjeo, doslovno stojei na snijegu tri dana, molei za papin prijem. Grgur mu
je na kraju dao odrjeenje.
Godine 1080. Grgur ponovo izopuje Henrika i ponovo ga proglaava
svrgnutim, te s grupom pobunjenih njemakih plemia poinje raditi na tome
da ustolie antikralja. U znak odmazde, Henrikovi njemaki biskupi
proglaavaju Grgura kao papu
svrgnutim. Za njegovog nasljednika odabrali su Guiberta, ravenskog
nadbiskupa, Izmeu 1081. i 1083. Henrik opsjeda Rim. Godine 1084. njegove
grupe preuzimaju grad, U Crkvi sv. Petra krune Guiberta kao papu Klementa
III, a on, pak, kruni Henrika carem. Grgur je nemoan bilo to poduzeti.
Grgur je imao viziju imperijalnog papinstva, u kojem bi duhovni i religijski
autoritet pape suvereno vladali svim svjetovnim vladarima i nacijama, ba kao
to Bog vlada svijetom. Godine 1606. proglaen je svetim. Njegove napore da
Crkvu ustanovi kao duhom rukovoenu svjetovnu vlast nastavit e nekoliko
njegovih ambicioznijih nasljednika, od kojih e dvojica, Urban II vladao
108899, pokreta Prvog kriarskog rata, i Inocent III vladao 11981216,
najznaajniji pobornik templara, imati vanu ulogu u povijesti koja slijedi.
BULGARIA fJ C
Coflri
Black Sea
IAml
KSeal fllvS?l
TRANSOXIANA
KWARAZM
Casplantss Sea
Samakafid
ARMENIA ADHARBAVJAN Caesarea
Mavvafarikan
Tabriz
S Aleppo Mosul
fAntioch
PALESTINE
Alexandr,aMansourah
Cairo A AIAqabah Kartala
N. U EGYPT JL
Anjudan. lsfahan Ba9hdad
AF6HANISTAN
IRAN
SHiraz
AFRICA
Hijaz Medina

ARABIA
Mecca
YEMEN
UMAN
Arabian Sea
oj
ca
RUSSIA
GBORGIA
ADHARBATJAN
rrr
KHWARAZM
Tabriz
Maymundiz Lammassar
Qazwin Tehran
Rayy
Qum Anjudan
KHURASAN
Nishapur
Girdkuh
OUHISTAN
Baghdad
Kufa
PERS1A
Basra
Isfahan Shahdiz Yazd
KHUZISTAN
Shiraz
Kirman
ARABIA
POGLAVLJE TRI MIT O ASASINIMA
Poput iskre koja raspali vatru, rijei imaju mo izazvati slike, predodbe. Ime
HasaniSabah odmah priziva ideju izrazito tajnog drutva, asasina ili haiina,
iji se utjecaj tisuu godina ranije protezao velikim dijelom Perzije i Palestine.
Legenda o Hasanu na Zapadu je preivjela i do naih dana. Prigrlila ju je hipi
kultura VVilliam S. Burroughs ga esto spominje na svojim stranicama on ga je
ak, tovie, i oivio u filmu Performance, u kojem lik, igra ga Mick Jagger,
nudi tantalovski pogled na Starca s Planine.
Popularizacija mita o asasinima u europskom svijetu, plod je dodira s
islamskom kulturom u vrijeme kriarskih ratova. Jedan od prvih elemenata u
europskom predanju nastao jeli 75, a djelo je Burcharda od Strassbourga,
izaslanika Fridrika Barbarosse za Egipat i Siriju. On je itelje sirijskog
planinskog podruja opisao kao heyssessine one koji ive izvan zakona, jedu
svinjsko meso, dijele svoje ene i ive u incestu sa svojim majkama i
sestrama. Stranog Gospodara Majstora, Metra sekte, koji upravlja svojom
mreom mladih ubojica, on je opisao kao pravu pokoru i muslimanskih, i
kranskih voa. Prialo se da je Gospodar posjedovao lijepe i nepristupane
planinske palae, u kojima su mladi ljudi ivjeli od malih nogu, pouavani svim
jezicima i obiajima svog vremena. Ueni su apsolutnoj poslunosti i odanosti

Gospodaru, i reeno im je da e nagrada za njihovu slubu biti rajski uici, a on

je imao mo ponuditi ih njima. Na njegovu zapovijed, rado bi prihvaali bode,
koji bi im osobno on uruio, da bi njime pogubili Gospodareve odabrane
neprijatelje.
Godine 1192. sirijski asasini meu svoje su rtve mogli ubrojiti i svoju
najznaajniju kransku rtvu, Conrada od Montferrata, latinskog kralja
Jeruzalema. Asasini pristupaju njegovom nasljedniku, grofu Henriku od
Champagne, neaku Rikarda Lavljeg
Srca, kako bi pregovarali o postizanju sporazuma, Henrik je opisao svoj posjet,
oko godine 1194, sjeditu voe sirijskih asasina, poznatijeg kao Starac s
planine, u njegovom zamku u Nosairi planinama. Henrik i Gospodar su etali
tvravom, kada je Starac iznenada rekao kako ne vjeruje da su krani toliko
odani svojim voama kao to su njemu njegovi sljedbenici, I da bi to ivo
prikazao, dao je znak dvojici mladia na tornju visoko iznad njihovih glava
obojica su bez oklijevanja skoili u smrt, na stijene tristo metara duboko pod
njima.
Poetkom etrnaestog stoljea Marko Polo je jo vie razbuktao matanja o
asasinima, kada je prikupio sve dostupno od ratrkanih legendi o njima,
obogativi isto svojim vlastitim doprinosom. Venecijanski trgovac je proveo
dvadeset i pet godina na Istoku, od ega skoro sedamnaest godina na
kineskom kraljevskom dvoru, neko vrijeme boravei i u Perziji. U klasinom
prikazu svojih putovanja, Polo je opisao legende o udesnom, zatvorenom
vrtu, skrivenom u Alamutu, u kojem su sve pojedinosti odgovarale
Muhamedovom opisu Raja u njemu je bilo svakojakog voa, pozlaenih
paviljona, izuzetnih slika i svilenih tapiserija. Njime su tekli med i mlijeko, vino
i voda. Lijepe ene, vjete u glazbi, pjesmi, plesu i ljubavnim vjetinama,
ugaale su svakoj i najmanjoj elji onih, odabranih da kroe unutar njegovih
pomno uvanih zidova, jer u vrt nije bilo mogue prodrijeti izvana,
Polo pie da su mladi uenici, koje je Starac paljivo odabrao zbog njihovih
borilakih, ratnih sposobnosti i lojalnosti njemu, bili jedini kojima je doputano
ui u vrt. Najprije bi im dao popiti opojni napitak, od kojeg bi utonuli u dubok
san. Kada bi se probudili, shvatili bi da se nalaze u arobnom vrtu. Ovi obini
mladii odreeno bi vrijeme proveli u blaenoj ulnoj ppojnosti, dok im ponovo
ne bi bio dat napitak, nakon ega bi se nali u zamku. Kada bi se nali u
Starevu prisustvu, s Gospodarom Majstorom bi raspravljali o svom iskustvu.
Jednome od njih on bi tada odredio metu napada. Odabranom mladiu bilo bi
obeano da e mu, po uspjenom obavljanju zadae i povratku, biti doputeno
ponovo kroiti u vrt, ili da e, ako umre tijekom misije, Starac poslati svoje
anele, koji e mladievu duu odnijeti u Raj,
Rije assassin ula je u skoro sve srednjovjekovne europske jezike, u znaenju
unajmljenog ili politikog ubojice. Isprva je europska popularna kultura prigrlila
vrlinu uenikove odanosti Starcu s Planine. Srednjovjekovni trubaduri svojim
su voljenim enama obeavali istu onu predanost koju su asasini gajili prema
svom tajanstvenom Gospodaru. Postepeno se, ipak, strah od vjetine i
prepredenosti asasina rairio dvorovima europskih monarha. Kraljevi su poeli
sumnjati da su njihovi neprijatelji sklopili smrtonosan pakt sa Starcem,
nagovorivi ga da protiv njih poalje svoje zlokobne miljenike.
Da bismo mogli istraiti ovo arhetipsko tajno drutvo, morat emo se najprije
usredotoiti na muan, bolan tijek razvoja islama u etiri stoljea koja su

prethodila Hasanovom roenju. Jer, jedino emo u uzavrelom loncu brojnih

frakcija i izmi, nastalih nakon smrti Proroka Muhameda, moi pronai korijene
izuzetne moi, obavijene oko HasanaiSabaha i njegovih nasljednika. Obina,
jednostavna vjera silovitih pustinjskih ratnika, kojima je Muhamed
propovijedao svoje uenje, prerasla je, do vremena kada e HasaniSabah i
sam doprinijeti ovoj mjeavini, u cijeli niz sloenih, sofisticiranih i skoro
neprepoznatljivih doktrina o emu raspravljamo u poglavlju 5.
Prikaz Marka Pola bio je u toj mjeri zamaman, da je postao uzorom arapske
pripovijetke, napisane 1430. godine, pogreno smatrane tekstom koji
potvruje Polovu priu. Vidijoseph von HammerPurgstall, The History of the
Assassins, 1835 reprint, New Yorh Burt Franklin, 1968, str. 136, kao i Farhad
Daftary, The Assassin Legends, London, 1. B. Tauris Company, 1995, str,
118120. Polova knjiga bila je skoro etristo godina najpopularniji europski
izvor mita o asasinima.
POGLAVLJE ETIRI
ISLAMSKI KORIJENI
MUHAMED I USPON ISLAMA
Knjiga Postanka kazuje nam da je patrijarh Abraham bio osamdeset pet godina
star i bez djece, kada mu je Bog obeao da e njegovi potomci brojati koliko i
zvijezde na nebesima. Njegova ena Sara, u dobi od sedamdeset i est godina,
ponudila mu je svoju sluavku Hagar, da mu ona zatrudni i na svijet donese
dijete. No, u Sarinom srcu se rodila ljubomora, i Hagar je bila prisiljena
pobjei. Aneo je rekao Hagar da je trudna i da se treba vratiti i o tome
izvijestiti Abrahama i Saru. Abraham je svome sinu dao ime Imael. Kada je
djeaku bilo trinaest godina, Bog je opet progovorio Abrahamu. Obznanio mu
je da e mu Sara donijeti na svijet drugog sina, kojem mora dati ime Izak, s
kojim e Bog sklopiti svoj savez. Kada je Izak roen, Sara je inzistirala da
Hagar i Imael budu otjerani, Abraham pristaje teka srca, nakon to ga je
Gospod uvjerio da e ih On tititi, te da e Imael i njegovi potomci biti
blaeni. I tako je zapoela civilizacija Zapada i nae tri velike, monoteistike
vjere. Jer, kranstvo je plod judaizma, ba kao to je judaizam plod Izaka, a
islam plod Imaela.
Prorok Muhamed, Alahu na milost i preporuku, roen je 570. godine poslije
Krista, u Meki, Njegovo roenje i cijeli ivot bili su popraeni brojnim znacima
boanske zatite i brojnim potvrdama aneoskog posredovanja i vodstva.
Pripisana su mu brojna uda, ili su se mnoga dogodila zbog njega. Pria se da
je bio pristao, srednje visine, uglaenih manira i rjeit, da je savreno vladao
arapskim i bio prirodno obdaren karizmatskom aureolom. Pripadao je lozi
najvieg arapskog plemstva, ali je smru svog oca, jo prije svog roenja, i
majke, kada mu je bilo est godina, ostao siroe, kojeg je
u materijalnoj jednostavnosti podigao djed s oeve strane. Kao mladi,
Muhamed postaje trgovac, uven po svojem potenju. U dobi od dvadeset
godina eni Hadidu, svoju prvu enu, svog poslovnog partnera, majku
njegove djece, svog prijatelja i prvog muslimana.
Nedugo nakon to je dosegao dob od trideset i pet godina, Muhamed poinje
doivljavati ono to je nazivao istinskim vizijama, zbog kojih se povremeno
povlaio u peinu i meditaciju. Svoje uenje o predavanju islam Alahu zapoeo
je oko 613 godine. Posjetio ga je arkaneo Gabrijel, koji je objavio da je
Muhamed Boji prorok, te je poeo primati stihove Svete knjige, poznatije kao

Kuran. Oko godine 620. Muhamed je imao nono prikazanje u kojem je

odnesen u Jeruzalem, gdje se na krilatom pastuhu uspinje u Nebo. Ujutro je
iv i zdrav osvanuo u svom krevetu u Meki. Ovo iskustvo je uinilo da, pored
Meke i Medine gdje je 622. Muhamed otpoeo sa svojom drugom fazom
uenja, Jeruzalem bude smatran treim Svetim gradom islama, Muslimani su
se u poetku molili licima okrenutim Jeruzalemu. Od godine 624, lice se okree
ka Meki. Godine 630. Muhamedova vojska zauzima Meku, koju on proglaava
Svetim gradom islama. Oistio je Kaabu od idola i objavio da nikada vie niti
jedan nevjernik ne smije kroiti u grad.
Muhamed za sebe nije nikada tvrdio da je ita drugo doli obian, premda
nadahnut smrtnik. On je novu vjeru proirio osvajanjima, u kojima su njegove
vojske esto bile predvoene aneoskim vojskama. Borbeni duh islama sa
svojim kodeksom asti i vitekim duhom njegovog osnivaa s prirodnom je
lakoom bio upijen u ratniku kulturu pustinjskih plemena Arabije, koja su vrlo
brzo prihvatila novu vjeru. Muhamed je odstranio utjecaj ranijih,
idolopoklonskih arapskih religija, zamijenivi ih sa ahadom, svojim
Ovaj propis jo je uvijek na snazi. Opisujui promjenu u osjeajima koje je
muslimanski voa Osama bin Laden gajio prema Sjedinjenim Dravama,
izvjestitelj James Risen e napisati Spoetkom Zaljevske krize, on se i konano
okrenuo protiv Sjedinjenih Drava. 1990. Prisustvo stotina tisua Amerikanaca
i drugih stranih trupa na saudijskom tlu, on je vidio kao stranu vjersku uvredu
povratak barbarskih kriara i oneienje islamskih svetinja. New York Times,
6. rujan 1998.
monoteistikim, muslimanskim kredom Nema boga osim Alaha, a Muhamed je
Njegov prorok. Islam je uinio da ratrkana plemena Arabije po prvi puta
osjete duh nacionalnog i rasnog jedinstva. Kada je Muhamed umro, 632.
godine, muslimanska vjera bila je ve vrsto utemeljena.
MUSLIMANSKA KULTURA
U vrijeme Muhamedova roenja, juna Arabija je bila pod politikom
dominacijom Perzije. Od treeg do sedmog stoljea su manji arapski kraljevi,
pod suverenitetom bizantskih i perzijskih vladara, upravljali dravama u
sjeverozapadnoj Arabiji i Siriji, imajui ulogu tampon zone prema silovitim
arapskim plemenima na istoku. Neki Arapi su ivjeli i u Iraku. Temeljna
jedinica politike organizacije bila je pleme, kojem su bili posveeni duboka
odanost i predanost, s estim sukobima meu plemenima. Arapi su bili okretni
trgovci, Zapisi o arapskoj trgovini s Egiptom seu i do pet tisua godina
unazad. Skoro osamdeset posto stanovnitva bili su Beduini, nomadsko pleme
koje se u vjenoj potrazi za novim panjacima selilo skupa sa svojim stadima
ovisno o promjenama godinjih doba. Bavili su se i uzgojem voa, brinui o
nasadima datulja, bresaka, marelica i drugog voa, te proizvodili i tamjan i
mirhu proizvode koji su u drevno doba vrijedili koliko danas ulje. Iskrena
predanost glazbi i poeziji bila je tipina za arapsku kulturu, Religija ovih
predislamskih pustinjskih ratnika bila je politeistika i panteistika. to se tie
sredinjeg oltara, bila je to Meka, ivahno poslovno stjecite brojnih trgovakih
putova, u kojoj je bila Kaaba sa svojim svetim Crnim kamenom. Taj sveti
predmet, kojih dvadesetak centimetara u presjeku, bio je ugraen u istoni zid
Kaabe, a tvrdilo se da ga je Abraham dobio od anela. Muhamed je govorio da
je bio bijel kada je doao na Zemlju, ali da je od grijeha ljudskih pocrnio. Islam
znai predavanje volji Bojoj. To je optimistina vjera. Ispunjavanje njenih

strogih zahtjeva biva nakon smrti nagraeno ulnim ivotom, privlanost kojeg
je univerzalna. Pet stupova islama ukljuuju vjeru u Alaha i prihvaanje
Muhameda kao Proroka, te
etiri dunosti molitvu, davanje milostinje, post i hodoae. Musliman se moli
pet puta na dan, licem okrenut Meki i ispunjavajui razraene zahtjeve
proienja. Davanje milostinje ukljuuje i porez u korist siromanih, te
dareljivost prema svima, kao preduvjet duhovnog blagostanja. Post ukljuuje
pridravanje pravila ishrane koja iskljuuju svinjetinu i vino, te godinji
jednomjeseni post Ramazan Ramadan, kojim se slavi prihvaanje Kurana.
Hodoae ukljuuje dunost putovanja u Meku, u cilju pomno razraenog,
obrednog posjeta Kaabi, i to barem jednom u ivotu svakog muslimana.
erijat, ili Bogom objavljeni zakon, predstavlja niz vjerskih zapovijedi prema
kojima musliman ureuje svoj ivot osobno, drutveno i politiki. Pojedinosti
erijata odredili su islamski pravnici i vjerski uenjaci u skladu s Kuranom, kao
i tradicijom vezanom uz Prorokovo ponaanje i kazivanja, tijekom njegova
ivota zabiljeena u suni i haditu. erijatski zakon je utvren otprilike u
devetom stoljeu.
Muhamed je jako brinuo o istoi, i muslimanska kultura pomno pazi na
kupanje, miomirise i prijatnu odjeu. Javna kupatila bila su obiljeje svake
urbane zajednice. Uljudnost i potenje bili su visoko cijenjene vrline. Potican je
poslovni duh, dok je gostoprimstvo bilo sveprisutno. Stav muslimana prema
seksu bio je osvjeavajue oputen. Celibata su se klonili kao neprirodnog.
Erotinost je slavljena u knjievnosti, plesu, umjetnosti, kao i u farmaceutskom
interesu za afrodizijake. Mukarcima je bilo doputeno imati do etiri ene, i to
zbog vee smrtnosti mukaraca ratnike kulture, te potrebe za obnavljanjem
stanovnitva, Preljub, razvrat i homoseksualnost bili su strogo zabranjeni u
teoriji, iako ne toliko i u praksi.
ene su vrlo uvaavane u islamu, koji je zabranio barbarske surovosti
predislamskih arapskih plemena obiaje poput opratanja spaljivanja
novoroenih keri da bi se sauvala hrana. enama je priznato pravo
nasljedstva i vlasnitva. Svako vlasnitvo koje bi ena dobila od svojih
roditelja, bilo je namijenjeno iskljuivo njoj supruzima je zabranjeno dirati u
enino privatno vlasnitvo. Za brak, koji je u islamu bio potican i zasnivan na
ljubavi, bio je potreban enin pristanak. ene su u viim slojevima esto bile
visokoobrazovane. Harem doslovno zabranjeno izdvojeni dio imunijeg
arapskog doma ili palae, namijenjen iskljuivo enama je ukljuivao i otmjene
vjetine, poput plesa, glazbe i poezije. ene su jednako kao i mukarci bile
slobodne razvesti se, iako im je bilo doputeno imati samo jednog supruga
odjednom.
Ropstvo je bilo vidno obiljeje Bliskog istoka. I dok je u srednjovjekovnim
kranskim zemljama polako prelazilo u kmetstvo, ropstvo je skoro tisuu
godina bilo posvuda smatrano jednom od kazni za vojni poraz. Tome treba jo
pridodati i silnu trgovinu robljem, kojom su u domove i dvorove Bliskog istoka
dovlaene zapanjujue koliine crnaca iz Afrike, Turaka i Kineza iz Turkestana,
te bijelaca iz Rusije, Italije i panjolske. Treba, meutim, istai da je poloaj
robova u islamu bio, ipak, manje poguban nego u veini drugih zemalja. Tako
je, naprimjer, dijete enskog roba zaeto s njenim gospodarom, ili slobodne
ene zaeto s njenim robom, bilo od roenja slobodno. Od trideset i tri
abasidska kalifa, samo tri nisu bili djeca majki robinja.15

Muslimanskoj civilizaciji zahvaljujemo za brojne doprinose u najrazliitijim

oblastima, kao to su, naprimjer, znanost posebice astronomija, kemija, fizika i
botanika knjievnost naroito poezija filozofija povijest obrazovanje
matematika, i to naroito algebra, trigonometrija, te popularizacija primjene
brojke nula medicina naroito farmakologija, oftalmologija i optika likovne
umjetnosti, arhitektura i glazba. Aristotelova djela su na arapski prevedena u
osmom stoljeu, i ve su krajem devetog nala svoj put do maurske
panjolske, Trebalo je ekati do dvanaestog stoljea da bi znanstveni
racionalizam ovog filozofa stigao do latinske Europe, i to preko panjolske i
Sicilije pod arapskom vlau. injenica da je Zemlja okrugla, bila je za
islamsku geografiju i astronomiju temeljna pretpostavka. Izradu papira je
islam prenio iz Kine u osmom stoljeu, poloivi time temelj islamskoj
umjetnosti oslikavanja rukopisa. Trebalo je ekati do sredine desetog stoljea
da izrada papira stigne i do maurske panjolske, a zatim ak do etrnaestog
stoljea da dospije do Engleske. Koptske tiskarske tehnike oslikavanja tkanina
koritenjem drvenih klieja i tiskarskih boja, prenijeli su kriarima egipatski
muslimani, te doveli na kraju i do razvoja tiskarstva u Europi.
PRVA PODJELA SUNITI I SIITI
Prijenos vodstva nakon Muhamedove smrti postat e vrlo brzo problem za
njegove vjernike. U skladu s vjerovanjem veine muslimana, Muhamed nije
nikada otvoreno proglasio svog nasljednika, On je svog tasta i prijatelja,
vremenog Abu Bakra, odabrao da u posljednjim danima njegove bolesti
predvodi dnevnu molitvu, Abu Bakr je bio prvi plemi Meke koji je prihvatio
islam, i njemu treba zahvaliti za prilaenje novih, plemenitakih obraenika
novoj vjeri. Predan i sposoban, Abu Bakr je od strane starijih stanovnika
Medine odmah prihvaen kao Muhamedov nasljednik, ili kalif princ vjernih.
Kalif nije smatran novim Prorokom. Temeljna je postavka islama da Muhamed
predstavlja Peat proroka zadnjeg i konanog u liniji, kojem su prethodili
Adam, Noa, Abraham, Mojsije i Isus, Umjesto toga, kalif je bio politiki i vjerski
voa zajednice muslimana, koji e zatititi i cjelovitost drave i cjelovitost
vjere. Abu Bakr je bio prvi od etiri Pravedna kalifa, listom Pratioca Prorokovih,
koji su godine 622. Muhameda pratili tijekom hidre, povijesnog putovanja iz
Meke u Medinu, dogaaj koji obiljeava poetak muslimanskog kalendara.
Nakon Abu Bakrovog izbora za kalifa, suparnika frakcija je izila s tvrdnjom
da izbor nasljednika nesumnjivo pada na Alija, Muhamedovog bratia i zeta.
Pobornici Alijevog prava nasljedstva bili su poznati kao iiatu Ali Alijeva
stranka, kasnije naprosto iiti. Prema iitskom uenju, Muhamed je Alija
proglasio svojim nasljednikom 632. u Ghadir Khummu, kada je pred
okupljenim vjernicima Alija uzeo za ruku i rekao Kome sam ja zatitnik, tome
je i Ali zatitnik.16 Raniji sluajevi, koji su sliili na prijenos nasljedstva, seu
unazad ak do samog poetka Prorokovog poslanja. Muhamed je djeaka
odgajao od njegove pete godine. Ali se Hadidi pridruio kao drugi musliman,
U najranijim propovijedima izvan najueg kruga njegove obitelji, Prorok je za
mladog Alija govorio moj brat, moj izvritelj i moj nasljednik meu vama.
Sasluajte ga i povinujte mu se,17 Ali je bio oenjen za Fatimu, Muhamedovo
jedino preivjelo dijete, s kojom je imao dvoje djece. U njihovoj branoj noi,
Prorok je osobno dao poseban blagoslov paru i
njihovom potomku.8 Ali se istakao kao hrabar i odan ratnik.

Oni koji su podupirali Abu Bakra, bili su poznati kao suniti, i teili su onakvom
opredjeljenju religije i drutva koje e vie biti odraz ireg konsenzusa, dok su
iiti vjerovali u potrebu boanski inspiriranih posrednika, koji e islam
predvoditi u istinskom duhu Prorokovom i znaenju Kurana. Suniti su kalifa
smatrali prvenstveno dravnim upraviteljem, dok su iiti naglaavali njegovu
ulogu duhovnog voe. iitski voa bio bi nasljednik ilma, posebnog vjerskog
znanja, neophodnog za ispravno voenje njegovog stada. Kao takav, on bi bio
nepogreiv voa svog naroda, slobodan i od grijeha i od pogreke. Osim toga,
oni su tvrdili da voa s potrebnim duhovnim autoritetom moe potjecati
iskljuivo od Prorokove loze, ahlalbayt, ili naroda kue.
Poto je kalif podjednako vjerski i svjetovni voa islama, raskol meu
pristaama kalifata Abu Bakra i onih od Alijeve linije predstavljao je i politiku i
vjersku borbu. Idealan oblik islamske drave je teokracija, ija suverenost
izvire iz Boga. Vladar odraava volju Alaha i, samim time, zajednicu usmjeruje
kao ogledalo nebeskog kraljevstva. Crkva i drava su jedno. U teokratskoj
dravi politika opozicija predstavlja otpadnitvo. Sunnaiija raskol je, samim
time, dakle, daleko sloeniji od slinih podjela meu religijama Zapada.
Abu Bakrova kratka vladavina zavrila je 634. godine njegovom smru. Da bi
uveao probleme mlade religije, i iz posve nepoznatih razloga, nije odluio
imenovati Alija svojim nasljednikom, imenovavi umjesto toga Omara, svojeg
prijatelja i glavnog savjetnika. Time je jo vie produbljen jaz izmeu dviju
frakcija islama, sunita i iita, sukob koji traje nesmanjenom snagom i do
dananjih dana.
Za vrijeme Omarove vladavine, cijeli Arapski poluotok je doao pod
muslimansku vlast. Pustinjska plemena Arabije su po tradiciji bila pljakaka,
ali im je, irenjem islama, zabranjeno krasti od muslimanske brae. Bio je to
razlog zbog kojega su svoje poglede
Da je Fatima bila mukarac, ili islam bio spreman prihvatiti enskog vou,
religija je mogla biti ujedinjena svjetska snaga, jo monija nego stoje to sada.
uprli ka palestinskim teritorijima, pod vlau kranskog Rimskog Carstva, kao
i zoroastrijanskim oblastima Mezopotamije i Irana. Ni jedno od ovih podruja
nije pruilo znaajniji otpor, jer je svako patilo od unutranjih slabosti koje su
ih inile poeljnim metama, Kranska pasivnost je umanjila obrambenu mo
palestinskih podruja, dok su Perzijanci bili rastrzani neslogom i
nezadovoljstvom, za razliku od kojih su silovita arapska plemena slavila rani
stadij vjerskog i politikog jedinstva. Muslimani su bili ponesena, gorljiva sila,
ije je narastajue stanovnitvo trailo sve vee i vee teritorije.
Godine 634. muslimanske su vojske porazile bizantske Grke u Siriji, nakon
ega e ta zemlja postati uporite za daljnja vojna osvajanja. Damask je
pokleknuo 635. godine, Antiohija 636. a Jeruzalem 638. godine. Kalif Omar je
doputovao u Jeruzalem, gdje se susreo s kranskim patrijarhom Sofronijem,
nametnuvi mu umjeren porez. Arapske pobjede na palestinskim teritorijima
potakle su ogroman val useljenika s Arapskog poluotoka ka novim teritorijima.
Do 641, godine muslimani su nadzirali cijelu Siriju, Perziju i Egipat.
Aleksandrija je Bizantincima oteta uz pomo skupine monofizitskih kranskih
heretika kojima su se, nakon Justinijanovih progona i odmazdi, vie sviali
vjerski tolerantni muslimani. I premda su dva povjesniara iz trinaestog
stoljea optuila muslimanskog osvajaa Amr ibn alAsa za spaljivanje
Aleksandrijske knjinice, te koritenje njenih neprocjenjivih papirusovih svitaka

i pergamenata da bi se est mjeseci zagrijavale gradske kupelji, ova je pria

najvjerojatnije ipak izmiljena. Najvei dio knjinice uniten je godine 391. pod
Teofilom, patrijarhom Aleksandrije.19
Brzo irenje islama potpomognuto je njegovom temeljnom tolerancijom drugih
vjera, kao i njegovim odnosom prema okupiranom stanovnitvu. Muslimanski
osvajai su svojim podanicima doputali zadrati zemlju, obiaje i vjeru. Oni
koji bi se odbili preobratiti, bili bi naprosto oporezovani stopom poreza viom
nego za pravovjerne. Novani danak kojeg su muslimani zahtijevali bio je,
meutim, nerijetko manji od poreza prijanjih vlasti. Na taj su nain nailazili na
slab otpor dok su polako zadobivali vlast nad cijelim Bliskim istokom.
Godine 644. kalifa Omara smrtno je ranio porobljeni perzijski kranin. U to se
vrijeme mlado muslimansko carstvo protezalo od Arabije na jugu, do Turske i
Armenije na sjeveru, Irana na istoku i Libije na zapadu. U narednih ezdeset
godina bit e osvojena i Sjeverna Afrika, sve do obala Atlantika. Posljedica
toga bila je da su brojne kranske zajednice rimskog perioda postepeno bivale
apsorbirane islamom, s Koptskom crkvom kao jedinim izuzetkom. Prije svoje
smrti, Omar je imenovao tijelo od est voa, koji su trebali izabrati njegovog
nasljednika. I ovaj puta je Ali zanemaren, a Othman je izabran za treeg kalifa.
Za njegove vladavine dolo je do nesuglasica, i to zbog politikih i ekonomskih
sukoba, do tada nepoznatih muslimanskoj dravi. Othmanova politika
imenovanja i raspodjela zemlje izazvali su zavist unutar brojnih pustinjskih
plemena. Agresivna ekspanzija islama dola na kraj, ostavljajui iza sebe
grupu nezaposlenih i nezadovoljnih vojnih oficira. iiti nisu propustili ovu
priliku, otpoevi s vrbovanjem meu nezadovoljnima. Godine 656. Othmana
ubija grupica zavjerenika iz redova arapske vojske. Musliman je tako konano
prolio krv muslimana. Kratak period jedinstva unutar nove religije zauvijek je
prekinut.
iiti su izrazili svoje vjerovanje da je, usredotoivi se na izgradnju carstva,
islamska zajednica krenula krivim smjerom. Propovijedali su potrebu vraanja
pravom uenju Prorokovom, neprestano ponavljajui da je jedini nain da se to
postigne odranje slijeda vodstva unutar Prorokove vlastite krvne loze, kako bi
duhovno poslanje islama moglo uspjeti. Prva tri kalifa optuili su za apostaziju
otpadnitvo, vjerovanje koje e kasnije izazvati silnu dozu neprijateljstva od
strane sunita. Dokazivali su da je period od dva desetljea nakon Prorokove
smrti bio sam po sebi dovoljan dokaz u prilog njihove tvrdnje o neophodnosti
formalne povezanosti s boanskom mudrou i vjerskim autoritetom.
Godine 656. Alije najzad izabran za etvrtog kalifa. Period njegove vladavine
mogli bismo nazvati burnim, jer je tijekom tog perioda islam iskusio i svoj prvi
graanski rat. Aia, Prorokova udovica, neprestano je prigovarala Aliju. Aii su
se u njenoj pobuni
U godinama nakon Hadidine smrti, Muhamed je oenio vie ena. Aia, Abu
Bakrova ker, dugo je smatrana njegovom miljenicom. Jednom su je javno
optuili za preljub, i vjerovala je daje upravo Ali bio taj koji ju je oklevetao.
pridruili i Zobeir i Talha, dva utjecajna Prorokova pratioca. Tfoje pobunjenih
kolovoa okupilo je vojsku u Iraku, ali nju su Alijeve snage porazile. Zobeir i
Talha su ubijeni u bici, dok se Aia morala povui u Medinu.
Muavija Othmanov brati, upravitelj Sirije, odbio je priznati Alija za kalifa, te
mu je godine 657. objavio rat, navodno elei osvetiti Othmanovu smrt. Alijevi
vojnici su dobivali bitku, kada su Muavijini vojnici na vrh svojih koplja istakli

stranice Kurana, kako bi dali do znanja da im je milija arbitraa nego nastavak

bitke. Alijevi vojnici su odbili dalje se boriti. U pregovorima to su uslijedili,
Muavija je nadmudrio Alijeve predstavnike. Oni su pristali na nove izbore za
kalifa, obznanivi da je, kako bi do izbora moglo doi, Ali bio spreman odrei se
svog naslova. Muavijini pregovarai su prigrabili ovu ansu i, neposredno
nakon Alijeve abdikacije, Muaviju proglasili kalifom. Nakon toga, islam je
podijeljen na Muavijine i Alijeve kalifate. Godine 661. Ali je ubijen u Iraku, gdje
je utemeljio svoju prijestolnicu. Nakon smrti je njegova slava porasla. Ali je
smatran muenikom, a iiti ga po svetosti svrstavaju odmah iza samog
Proroka.
OMAYYADSKI KALIFAT I SMRT PROROKOVA UNUKA
Alija je naslijedio njegov razuzdani sin Hasan koji je, u zamjenu za veu svotu
novca, abdicirao. Hasana je 669. ubila jedna od njqgovih ena. Muavija je
svojom prijestolnicom uinio Damask, uspjevi osnovati Omayyadsku
Omejidsku dinastiju koja e skoro stotinu godina vladati islamom. Muavija je
uveo obiaj da se za vrijeme molitve petkom, s propovjedaonice odailje kletva
na Alija prva slubena, antiiitska politika mjera sunita.
Huseinu, mlaem sinu Alija i Fatime, ponueno je da preuzme vodstvo iita.
On je izjavio da su mu bratovljevom abdikacijom, i sve dok je Muavija iv, ruke
vezane. Muavija je umro godine 680, a naslijedio ga je njegov sin Jazid.
Nedugo potom, u ulozi Alijevog zakonitog nasljednika, Husein e ponovo
zatraiti kalifat. Godine
680, na elu etiri tisue vojnika, Jazid kod Karbale napada Huseina i aicu
njegovih sljedbenika, Husein je pogubljen, skupa sa svih sedamdeset
mukaraca iz njegove pratnje. Tijelo mu je osakaeno i obeaeno.
Poteene su tek ene i neto djece, a medu njima je bio i Huseinov mladi sin
Ali, koji je pravim udom preivio sukob. Djeak je leao bolestan u atoru koji
se nalazio neto dalje od glavne skupine.
Huseinova smrt smatra se presudnim dogaajem koji je doveo do raanja
iitizma, kao formalno odvojene nove vjere i dogme. Ubojstvo Prorokovog
unuka od strane vladajuih politikih voa islama izazvao je diljem cijelog
muslimanskog svijeta pravi val gnjeva, srama i unutarnjih sumnji. Huseinovi
sljedbenici su posebno bili ojaeni injenicom da mu nisu mogli pomoi i
sprijeiti njegovu smrt. iitizmu su tako pridodate snano obojene vjerske
teme okajanja, stradanja i muenitva. Pasije smrti Huseinove preivjele su
sve do dananjih dana, a ukljuuju masovno samobievanje, dobro znano
skeptinim televizijskim gledateljima Zapada. Karbalu se jo uvijek smatra
svetim gradom iitizma.
Bilo je mnogo onih koji u to vrijeme nisu bili svjesni da je Ali ibn Husein,
Muhamedov praunuk, preivio, posebno u svjetlu injenice da se, nakon
masakra u Karbali, ovaj povukao u Medinu i ostao po strani politikog kaosa
onoga doba. Njegova je stvar gurnuta u pozadinu razvojem dogaaja koji,
naas, kao da je zasjenio njegovu kljunu ulogu jedinog krvnog nasljednika
Prorokovog.
MUKTAR I USPON IITIZMA
Pojavio se novi iitski voa po imenu Muktar. On je osnovao ono to su nazivali
Vojska pokajnika, a bila je sastavljena od Huseinovih sljedbenika. Godine 686.
Muktar je u bici porazio Jazidove snage, ali je godinu dana kasnije umro. I
premda je njegova karijera bila kratka, Muktar je zauvijek promijenio islam.

On je iitima usadio nepokolebljivu vjeru u mo imama i Mahdijev budui

dolazak Advent. Ovo dvoje predstavljaju jedinstveno obiljeje iitizma. Imame
se smatra duhovnim voama ovjeanstva, kao i privremenim
vladarima islama, direktnim predstavnicima Alaha. Mahdi je ispravno voeni,
mesijanski imam, od Alaha odabran da u pravom trenutku izie iz skrovitosti,
trijumfira nad svojim neprijateljima, unutarnju doktrinu proglasi javnom i
najavi doba istine, pravde i jednakosti.
Muktar je Muhammad ibn alHanafiyyu, jednog od Alijevih sinova, proglasio
imamom i Mahdijem. Muhammad ibn alHanafiyya nije bio sin Prorokove keri
Fatime, koja je umrla est mjeseci nakon smrti svog oca. Nakon Fatimine
smrti, Ali eni Khawlu, pripadnicu Prorokovog plemena, Banu Hanifu, koja na
svijet donosi Muhammad ibn alHanafiyya. Tako novi imam nije bio direktni
potomak Prorokove loze. Muhammad ibn alHanafiyya je umro oko 700. Mnogi
iiti vjeruju da se on zapravo pritajio u planinama blizu Meke, te da e se
jednom u budunosti vratiti kao Mahdi.
iitizam je iroko prihvaen u Iraku i Iranu. Polunebeski vladari perzijskih
zoroastrijanaca tradicionalno su imali status otprilike slian egipatskim
boanskim faraonima, tako da su Perzijanci spremno prihvatili doktrinu o
boanski nadahnutom imamu. Muktar je jednako tako zahtijevao i kraj arapske
dominacije islamom, traei punu ravnopravnost za perzijske i irake
obraenike, mawali, ili tienike, na islam. injenica da je njihov drutveni,
politiki i vjerski status bio inferioran u odnosu na arapsku vladajuu klasu,
postala je izvorom silne ogorenosti meu obraenicima. Muktarova osjetljivost
za mawali frustracije u znatnoj je mjeri doprinijela usponu iitskog pokreta.
Duhovna i politika reformistika i revolucionarna iitska poruka jednako je
tako privukla i nezadovoljne Arape. Tu su se nali poboni ljudi, ojaeni
svjetovnom zaokupljenou kalifa, siromani Arapi kojima je bilo odbojno
hvalisavo razmetanje bogatstvom njihovih voa, nomadska plemena koja nisu
previe marila za ogranienja koja su na vlasnitvo i putovanje postavili sve
centraliziraniji i bahatiji sunivlastodrci, kao i velik dio sunita, zgaenih i
uasnutih ubojstvom Prorokova unuka Huseina.
iitizam je tako postao utoite brojnim oblicima politikog i duhovnog
nezadovoljstva. A poto se islam iri obraenjem, samim
time je i velik dio novih vjernika u sektu unio i svoju kransku, idovsku i
iransku prolost. iitizam je upio ideje predislamskih vjerovanja perzijskog i
babilonskog misticizma, grke religije, manihejskog dualizma, kao i idovskog i
kranskog gnosticizma. idovsko vjerovanje u svetost krvi Kue Davidove, i
kransko uenje da je Mesija proiziao upravo iz te svete loze, doprinijeli su
aru iitizma, jednako kao i izloenost zoroastrovskoj mesijanskoj tradiciji.
ABBASIDSKI KALIFAT IZDAJA
Najvei, iako kratkoroni politiki uspjeh iitizma bio je utemeljenje
Abbasidskog kalifata. Potomci alAbbasa, Prorokovog ujaka, Abbasidi su godine
716. zatraili pravo vodstva iita i iskoristili iitski pokret kao bazu svoje
politike moi. Abbasidi su se pretvarali da priznaju Muktarom utvrenu liniju
imama, koja zapoinje s Muhammad ibn alHanafiyyom. Godine 716. mnogi su
iiti pristali uz abasidsku tvrdnju da je imamat preao na Muhammad ibn Alija,
praunuka alAbbasa.
Abbasidi su zatim obznanili da, poto njihovim venama tee krv imamata, oni
udovoljavaju zahtjevima za iitsko vodstvo, te da su spremni suprotstaviti se

Omayyadskom kalifatu, koji je zbog kroninog frakcijaenja utonuo u

graanski rat. Godine 743. umire Muhammad ibn Ali, a nasljeuje ga njegov
sin, Ibrahim alImam. Godine 749. Ibrahim umire u omajadskom zatvoru, samo
nekoliko mjeseci prije abasidske pobjede nad Omayyadima u Kufi. U studenom
749. Abu alAbbas, Ibrahimov polubrat, biva proglaen prvim abasidskim
kalifom. Godine 750. njegova vojska nanosi konaan poraz Omayyadima u
Egiptu.
Tri desetljea su Abbasidi ponavljali svoje vjerovanje u svetost Alijeve loze,
nasljednika po Alijevoj liniji, No, odmah po uspjenom ostvarenju svojih
ambicija, oni izdaju Alijeve vjernike koji su ih doveli do pobjede. Najprije su
Abbasidi uzdigli mawalie do poloaja
Omayyadi su uspjeh zadrati panjolsku i Maroko.
politike jednakosti. Time je privremeno rijeen problem mawali frustracije i
oslabljena njihova podrka iitskoj politikoj stvari. Zatim su, da bi mogli biti
prihvaeni od strane veine muslimana, odluili odrei se svojih ekstremistikih
korijena. Pokrenuli su opsene nasilne mjere protiv svojih dojueranjih iitskih
saveznika, vrei njihova smaknua, zatvarajui ih i masakrirajui. Na kraju su
se Abbasidi proglasili suni dinastijom.
Godine 762. Abbasidi utemeljuju svoju dinastijsku prijestolnicu u
novoizgraenim palaama u Bagdadu, drevnom babilonskom gradu. Odavde e
skoro pet stoljea djelovati kao titularni voe islama, do 1258. godine i
njihovog poraza od Mongola. Zadnji u nizu nedostojnih postupaka i uvreda koje
su nanijeli iitizmu dogodio se u vrijeme kalifata Muhammad alMahdija vladao
77585. On je ustvrdio da Prorok nije nikada proglasio svog bratia Alija za
nasljednika, nego je tu ulogu dodijelio svom ujaku alAbbasu. Zapravo, alAbbas
je u poetku odbacio Muhamedovu poruku, pridruivi se mekanskoj vojsci,
poslatoj za Prorokom. Abasidska izdaja je tako bila potpuna.
USPON SIITSKOG EKSTREMIZMA
Rezultirajua ogorenost samo je razbuktala ekstremizam, tako svojstven
iitskom duhu, uinivi da se iiti jo vie udalje od sredinjeg toka islama. Ona
je jednako tako dovela i do perioda duhovnog samopreispitivanja i razmiljanja
o razvoju iitske vjere do tog vremena. Kao opozicijski vjerski pokret, iiti su
ee izlazili s razliitim varijantama svog uenja nego to je to bio sluaj sa
suni establimentom, S vremena na vrijeme, javljali su se brojni pretendenti
na egzaltirano mjesto Mahdija, ili skrivenog imama, obogaujui opis moi
ovog skrivenog spasitelja. I kult sveca je dobivao na sve veem znaaju sve je
vie prevladavalo uvjerenje da imami i dal imamovi direktni predstavnici
posjeduju arobne moi.
Uenja o prosvjetljenju iluminaciji iz brojnih ranijih hereza, u toj su mjeri
izmijenila sredinje islamsko vjerovanje, da su
rezultirajui kultovi bili skoro neovisni. esti su bili prelasci lanova jednih sekti
u redove drugih. Eklektika uenja, nastala unutar razliitih iitskih grupa,
ukljuivala su i vjerovanje u reinkarnaciju i seobu dua deifikaciju imama, a
ponekada i daia, duboka razmatranja o prirodi Bojoj bavljenje vraanjem i
proroanstvima uenja koja su se bavila prirodom due, smrti, ivota nakon
smrti i besmrtnou uenja o ciklikoj prirodi vremena i povijesti kabalistika
prouavanja ezoterijskog znaenja slova i brojki povremeno i ruenje
tradicionalnih islamskih ogranienja seksualnog ponaanja te primjenu opojnih
sredstava i razne reime ishrane.

Podjele koje su se javile unutar iitske zajednice esto su bile jednako tako
duboke i temeljne koliko i podjele izmeu iita i sunita. Politikospiritualni
programi razliitih frakcija mogli su, naprimjer, ukljuivati postavljanje
njihovog izabranog imama za revolucionarnog vou koji e, Alahom
predvoen, donijeti univerzalnu pravdu. Druga kola misli je pak smatrala da
su imami u toj mjeri zaokupljeni svojim dunostima duhovnog vodstva, da su
se klonili bilo kakvog ukljuivanja u politike borbe oko svrgavanja suni kalifa.
Drugi iiti su vjerovali da su imami toliko izvan obinih svjetovnih mijena dobra
i zla, da su potajice osiguravali duhovno vodstvo suni establimentu, bilo
direktno, fizikim sredstvima, bilo potajice, koritenjem nevidljivih okultnih
moi.
PRIHVAANJE LINIJE PO ALIJU
Abasidska izdaja jasno je ukazala na potrebu za standardima prema kojima bi
se moglo suditi o zahtjevima iitskih voa za polaganjem prava na
predvodnitvo. Koji su to bili zahtjevi, kako se to odreivalo nasljedno pravo i
pripadanje lozi iitskog imamata? Tko su bili legitimni pripadnici Ahl alBayra?
Svi su prihvaali Alija kao prvog imama. Hasan i Husein, njegova dva sina s
Fatimom, jednoglasno su prihvaeni kao sljedea dva imama. Muktar je,
meutim, imamom proglasio sina kojeg je Ali imao s njegovom hanafitskom
enom. Drugi imami svoje su zahtjeve bazirali na lozi Banu Haim, Prorokovom
plemenskom klanu. Nakon abasidskog fijaska, iiti su prihvatili neto
restriktivnije odreenje imamata. Otada je veina iita prihvatila da se imamat
zasniva iskljuivo na lozi i potomcima braka Alija i Fatime. Time je
najrestriktivnije tumaenje alijevske linije prihvaalo samo Prorokove direktne
potomke. Osim toga, veina je vjerovala da u jednom trenutku moe biti samo
jedan aktivni imam. Huseinov sin Ali priznat je od veine iita tada i danas za
legitimnog etvrtog imama. Alijevski imamat nastavlja se kroz njega.
I premda je Ali ibn Husein bio uven po svojoj pobonosti, njegova ga je
unutarnja smirenost spreavala da se afirmira kao politiki voa. Nakon
njegove smrti 714. godine, njegov sin Muhammad alBaqir postao je peti imam.
Za Muhammada se kae da je bio prvi imam koji se iskazao karizmatskom
ulogom autoritativnog i nadahnutog uitelja, vrsto utemeljivi imamatsku
tradiciju unutar iitizma.20 On je uveo za iite vanu vjetinu preivljavanja,
poznatiju kao taqiyya, koja podrazumijeva pretvaranje, skrovitost ili oprez.
Uenje taqiyya omoguava vjerniku sakriti svoje pravo vjerovanje, a da zbog
toga ne zapadne u grijeh zbog ega bi mu, dopadne li akama neprijateljskih
vlasti ili okolnog stanovnitva, izmaklo muenitvo. Ova praksa omoguila je
iitima da svoja, sve radikalnija gledita, proire bez uplitanja od strane
konzervativnijih krugova. Istovremeno su iitski agenti, u mogunosti da lau
oko svojih pravih ciljeva, a da se ne izvrgavaju opasnosti boanske
nenaklonosti, mogli uspjeno poticati politiko nezadovoljstvo podanika.
Tijekom prve polovice osmog stoljea, u Perziji su neprestano bile prisutne
revolucionarne aktivnosti malih neovisnih grupa, redom, ipak, poraenih
nadmonijim snagama, najprije Omayyadima, a zatim i Abbasidima.
Godine 732. Jafar alSadiq naslijedio je svog oca kao esti imam, postavi
nakon abasidske izdaje sredinja toka okupljanja za iite, Njegova uenost i
pobonost bile su toliko jedinstvene, da su ga kao autoritet prihvatili i jo
uvijek ga prihvaaju i suniti. Jafar je razradio nass doktrinu, ili duhovno

imenovanje nasljednika od strane vladajueg imama. Jafar je jednako tako

nauavao da je imam
mogao zauzeti neaktivan politiki stav, oslobaajui iitskog duhovnog vou
dunosti revolucionarne aktivnosti, usmjerene preuzimanju vlasti od
svjetovnog kalifata. Ova doktrina omoguila je iitskom pokretu da se u
uvjetima politike nemoi razvije kao vjera. Jafar je jednako tako i proirio
uenje njegovog oca o taqiyyi. On je ustvrdio da je imam mogao svoj neupitni
duhovni autoritet iskazivati i u utnji. Imam nije obvezan niti otvoreno
uvrijediti niti otvoreno izazvati svjetovan politiki autoritet vladajueg suni
sustava vlasti. Prava dubina imamove moi mogla je biti pritajena.
ISMAILITSKI RASCJEP
Godine 765. iitizam je iznjedrio novu frakciju, s aspekta povijesnog razvoja o
kojem ovdje govorimo, odlunu. Ismailiti su nastali iz polemike oko slijeda i
pravog identiteta sedmog imama. Iz razloga nedovoljno jasnih, vjeruje se da je
Jafar alSadiq razvlastio svog najstarijeg sina Ismaila. Neki povjesniari vjeruju
da je Ismail izazvao oevo nezadovoljstvo svojom bliskom povezanou s
ekstremistikim grupama. Ismail se povezao s AbulKhattabom, Jafarovim
uenikom koji je krajnjom revnou prihvaao autoritet imama, no ija su
radikalna religijska i politika gledita uinila da Jafar protiv njega uputi kletvu.
AbulKhattaba su uhitile i razapele abasidske vlasti. AbulKhattab je
propovijedao kabalistiko uenje koje je teilo otkrivanju ezoterijske istine,
skrivene pojavnou. Njegova uenja bavila su se sutinom duhovne
hijerarhije, boanskom prirodom imama, te potrebom za iniciranim
tumaenjem Kurana odreda teme koje e proeti kasniji ismailitski pokret.
Drugi povjesniari kau da Ismail nije naslijedio Jafara kao sedmi imam, i to
zato jer je umro prije svog oca. Vjeruje se da je Jafar izvrio prijenos na
Ismailovog mlaeg brata Musu alKazima, kojeg veina iita priznaje za sedmog
imama. Musina linija se nastavila kroz Muhammada alMahdija, dvanaestog
imama, koji je iezao
Da bi se stvari jo vie zakomplidrale, kod brojanja imama koriste se razliiti
sustavi, VidiDaftary, The Ismailis, str. 1045873. ili 878. godine. Povratak
dvanaestog imama na kraju svijeta, u svoj svojoj slavi Mahdija, najvei dio
iita poznatijih kao iiti Dvanaestai ili Ithna ashariyya jo uvijek oekuje. Ovaj
umjereniji ogranak iitizma predstavlja od esnaestog stoljea oficijelnu vjeru
Irana i Iraka.
Suprotni iitski tabor podravao je Ismailov slijed. Neki su tvrdili da je Jafarovo
proglaenje Ismailove smrti bilo tek varka kojom ga je trebalo zatititi. Drugi
su, opet, tvrdili da je nakon Ismailove smrti Jafar priznao Ismailovog sina
Muhammada kao sedmog imama, jer je smatrao da se nass prenosi s oca na
sina, a ne s brata na brata. Trei su, pak, tvrdili da je prije svoje smrti Ismail
formalno predao nass svom sinu, uinivi ga pravim imamom. Mnogi su
smatrali da Jafar alSadiq nije imao pravo Ismailu uskratiti prijenos nassa, ak i
ako nije bio zadovoljan njegovom politikom.
Oni koji su podravali imamat Ismaila i njegovog sina Muhammada, kasnije su
postali poznati kao ismailiti ismailije, ili sabiyya, iiti Sedmai. Neposredno
nakon to je Musa alKazim uglavnom prihvaen kao Jafarov punovaei
nasljednik, Muhammad ibn Ismail je pokrenuo cijeli niz putovanja. Vjeruje se
da je otputovao u Perziju, a zatim iezao u skrovitosti, izolaciji ili tajnovitosti.
Ovdje se ujedno gubi i svaki jasniji trag o njemu.

POETNA DJELATNOST ISMAILI IMAMA

Vrlo je malo poznato o povijesti i doktrinama ismailitskih imama od poetka
ismailitskog pokreta, godine 765, pa sve do osnutka Fatimidskog kalifata
godine 909. Do vremena kada se fatimidski imam navijestio, ismailitska je
doktrina, koju je po prvi puta otvoreno objavio, bila ve zrela. Djelujui vie od
stotinu godina u relativnoj tajnosti, ismailitski imami su razvili skladno zdanje
teolokih uenja koja su intelektualno i emocionalno nailazila na dobar prijem.
Poevi od sredine devetog stoljea, oni su se iz svoje skrovitosti poeli javljati
odlunim, snanim propovijedanjem. Ismailitska misija poznatija je kao dawa,
ili poziv, na odanost imamu. Dawu predstavlja dai, ili glasnik, koji svojom
propagirajuom ili misionarskom djelatnou iri uenje vjere.
Filozofski, ismailiti su kaotine spekulacije i praznovjerja ranijih iitskih sekti
zamijenili nizom istaknutih filozofskih uenja, I premda nam je danas dostupno
vrlo malo pisanih ismailitskih tekstova, meu provjerenim sljedbenicima sekte
oito su privatno cirkulirali anonimni rukopisi. Ismailitska uenja bila su
sintetina, sadravajui u sebi potovanje prema Kuranu, spojeno s
intelektualnim uvaavanjem dubina grke neoplatonske misli i hindu
misticizma. Naglasak koji je ismailizam stavljao na ivueg imama, pruao je
priliku za emotivno ispunjenje, doputajui ueniku ili uenici da prema svom
Uitelju usmjere duboko spiritualiziranu ljubav. I konano, ismailizam je
ukljuivao i dobro organizirani opozicijski pokret, koji je privukao politike
nezadovoljnike.
U Iraku je vodstvo ismaili dawe bilo od godine 870. u rukama Hamdan
Oarmata. Njegovi sljedbenici bili su poznati kao qarmatije. Njegova odluna i
snana propovjednika aktivnost naila je na velik uspjeh, a iraka misija je
postala znaajno podruje ismailitskog utjecaja. Hamdanova dawa proirila se
kroz Irak, Perziju, Transoxianu, Siriju, Bahrein, Yemen, Sind i sjevernu Afriku.
Ovo brzo irenje uinilo je da brojni ismailiti s kraja devetog stoljea budu
nazivani i qarmatije, ak i ako nisu izriito bili Hamdanovi sljedbenici. Njegova
revolucionarna politika uenja privukla su mnoge koji su bili razoarani
abasidskom vlau i odsustvom bilo kakve organizirane opozicije meu daleko
brojnijim iitima Dvanaestaima,
Zapravo, promjene koje su se zbivale izmeu 765. i 900. godine dovele su do
sveopeg slabljenja politike i kulturne moi i sunita, i iita Dvanaestaa. Od
sredine devetog stoljea na dalje, konci abasidske vlasti bili su, zapravo, u
rukama turske strae palae u Bagdadu. Vino, razvrat, pederastija i
oboavanje raskoi u toj su mjeri oslabili abasidsku dinastiju da je pokrajina za
pokrajinom otkazivala poslunost, a carstvo se sve vie osipalo. Odmetnuti
voe redom su uzurpirali funkcije imenovanih abasidskih upravitelja, i nasilje
je bivalo sve prisutnije. Abasidski nemar je dosegao takve razmjere, da sjajni
irigacijski sustavi irom Bliskog istoka ila
kucavica njegove opskrbe hranom nisu vie bili odravani.
Novi drutveni i ekonomski trendovi ukljuivali su irenje industrije i trgovine.
Gradovi su izrastali iz ranijih vojnih naseobina, prerastavi u sredita
ekonomske aktivnosti. Arapsko plemensko plemstvo zamijenjeno je novom
vladajuom klasom, sainjenom od zemljoposjednika, bogatih trgovaca, vojnih
starjeina, administratora, vjerskih uitelja i uenjaka. Dolo je do sukoba
interesa izmeu gradskog i seoskog stanovnitva.

Siromani seljaci su se bunili, privueni ismaili pokretu njegovim obeanjem

sveope pravde pod Mahdijem. Daleko od budnih oiju urbane abasidske
birokracije, organizacijski napori ismailita mogli su se u ruralnim krajevima
odvijati nesmetano. Ismailitska dawa imala je odreenog uspjeha i u urbanim
sreditima, kod inteligencije privuene njenim sofisticiranim doktrinama.
Nezadovoljstvo uvjetima koji su prevladavali tijekom osmog i devetog stoljea
mnoge je pripremilo za to da ponovo uju poruku iita kako je islam krenuo
krivim smjerom koji treba ispraviti.
PROGLAENJE FATIMIDSKOG KALIFATA I QARMATI IZMA
Ismailiti su bili spremni ponuditi vodstvo za takvo ispravljanje. Godine 909.
ismailiti su postigli svoj najvei uspjeh kada je Skriveni imam Ubayd Allah
proglasio u sjevernoj Africi Fatimidski kalifat. Njegov izbor dinastijskog imena
govorio je o pozivanju reima na Alijevu lozu.
Stoljee i pol izmeu smrti Jafar alSadiqa i kalifata Ubavada Allaha, uivali su
ismailiti u periodu jedinstva. Imami koji su uslijedili nakon Muhammada ibn
Ismaila, sedmog imama, drali su svoje imamate u tajnosti. Sebe su
zahvaljujui doktrini taqiyya nazivali naprosto hujjama, dokazima ili
predstavnicima Muhammad ibn Ismail Mahdija, iji se povratak iekuje kao
in iskupljenja ovjeanstva. Ova doktrinarna tradicija naglo je prekinuta kada
se Ubayd Allah proglasio ivim imamom, idui unazad tim svojim rodoslovljem
linijom Skrivenih imama zadnjih
sto i pedeset godina, sve do Jafar alSadiqa. Naravno, vrhunac reforme
Ubavada Allaha bilo je njegovo odbacivanje Muhammad ibn Ismaila kao
Mahdija.
Ne treba uditi da je lider takvog kova, kakav je bio Hamdan Oarmat, odbio
priznati Ubayd Allaha i njegova revizionistika uenja o imamatu. Godine 899.
Hamdan je poeo zamjeivati blagu promjenu u porukama koje su stizale iz
sirijskog ismailitskog sjedita. Poslao je svog brata Abdana da ispita stvar.
Abdan je razgovarao s Ubayd Allahom i shvatio da se ovaj smatra imamom,
vie ne priznavajui Muhammad ibn Ismaila kao Mahdija. Hamdan je okupio
svoje daie i obznanio Ubayd Allahovu herezu, naloivi im prestanak njihovih
misionarskih aktivnosti. Ubrzo potom, Hamdan Qarmat iezava iz povijesti,
U odsustvu cjelovitog lidera Hamdanovih sposobnosti, koji bi poveo
nezadovoljne antifatimidske ismailite, na ismailitskim podrujima ipak su
djelovale disidentske grupe. Qarmatije su i dalje ekali povratak Muhammad
ibn Ismaila. Meu onima optuenim kao qarmati agenti, nalazio se i slavni
mistik Mansur alHallaj, koji je kod odreenih lanova abasidske kraljevske
obitelji zadobio veliki utjecaj. Zavidni neprijatelji s abasidskog dvora uspjeli su
da ovaj u Bagdadu bude uhapen, osuen i 922. godine muen, razapet i
raskomadan. Mansur alHallaj je doivio gnostiki oblik jedinstva s Bogom,
tijekom kojeg je, kau, izvikivao Ana 1Haqq, Ja sam Istina. Muen je kao
heretik, a njegovi su uenici i sljedbenici osnovali vie mistikih sufi redova.21
U Bahreinu je qarmati dawa nastavila skoro dva stoljea prosperirati kao
takmac i Abbasidima i Fatimidima. Ovdje je zajednica razvila izrazito
neprijateljski i antinomijski revolucionarni izgled. Qarmati drava se najveim
dijelom izdravala estim napadima na karavane i fatimidske i abasidske
gradove. Qarmati su natjerali Ubayd Allaha da 902. pobjegne iz Sirije i krene
na svoj dugaki i mukotrpni put do sjeverne Afrike. Qarmati ekstremizam
nastavio je poprimati takve razmjere, da je godine 930, predvoena Abu

Tahirom, sekta napala Meku, masakrirala skoro trideset tisua mekanskih i

muslimanskih hodoasnika i uzela Crni kamen iz Kaabe. Qarmatije su kamen
zadrali do 951, kada su ga Abbasidi
uspjeli vratiti, plativi za njega ogromnu otkupninu. Suni polemiari i
hereziolozi poeli su sve ismailite trpati u istu koaru, bez razlike im pripisujui
svetogrdne stavove i ponaanje radikalnih qarmatija. Zanemarujui injenicu
da su brojni qarmatski napadi bili usmjereni protiv ismailitskih Fatimida, Do
godine 1077, qarmatije su iz posve praktinih razloga prihvaeni pod
fatimidsko okrilje njihovi ismailitski korijeni, te gorko sjeanje na qarmatske
ekscese, osudili su sve ismailite na krivnju po srodnosti.
Pored onog to bi i mogli opravdati kao dozvoljeno pogreno tumaenje
ismailitskih vjerovanja, Abbasidi su pokrenuli pravu orkestriranu kampanju
antiismailitske propagande. Od devetog stoljea, ismailiti su meta suni
agitatora, koji su stoljea utroili da bi uobliili neto to povjesniar Farhad
Daftarv naziva mranom legendom.22 iiti Dvanaestai esto su se pridruivali
suni hereziolozima u ovim napadima, to je ukljuivalo i pomno razraeno
poricanje linije ismailiti imama po Alijevoj lozi. Imami su prikazivani kao
varalice, iritelji ilhada vrhunske hereze, kojima je jedini cilj bio nita manje
nego unitenje islama iznutra. O ismailitima se govorilo iskljuivo kao o
malahidama hereticima ili mulhidima onima koji su zastranili. Godine 1011.
abasidski kalif sazvao je u Bagdadu konferenciju sunitskih i dvanaestakih
uenjaka koji su izdali proglas kojim se osuuju fatimidski ismailiti i poriu
njihova dinastijska polaganja prava na Alijev linijski slijed. Ove su klevete
kasnije ponovili prvi zapadni orijentalisti osamnaestog stoljea, koji su se s
istima susreli u svojim studijama srednjovjekovne muslimanske povijesti. Na
taj nain najvei dio europske uenosti osamnaestog i devetnaestog stoljea
obiluje pogrenim razumijevanjem ismailita.
KLASINI FATIMIDSKI PERIOD
Fatimidska dinastija predstavljala je prvu uspjenu iitsku dravu nakon skoro
dva i pol stoljea politikih napora, Klasini fatimidski period, nazvan i Zlatno
doba ismailizma, protegnuo se na skoro dvije stotine godina od 909. i objave
Ubavda Allaha, pa do 1094. i
smrti osmog fatimidskog kalifa, kao i potonje nizari izme. Fatimidski
upravitelji uspjeli su uglavnom osigurati stabilno vodstvo, koje je potaklo
prosperitet. Fatimidsko pokroviteljstvo znanosti i umjetnosti uinilo je od Kaira
napredni centar kulture i trgovine, u jedanaestom stoljeu glavnog rivala
Bagdadu. Ovaj bogati period klasine fatimidske knjievnosti zabiljeio je silnu
intelektualnu i filozofsku aktivnost i postignua ismailita.
Ubayd Allah proveo je period od 902. do 909. organizirajui se meu
ismailitima sjeverne Afrike. Nakon kraeg utamnienja, oslobodili su ga njegovi
pristae i proglasili ga kalifom u Maroku, nakon ega je u Tunisu osnovao svoju
prvu prijestolnicu. Prva desetljea njegove vladavine bila su neprestana borba
za opstanak. Fatimidi su bili u otvorenom ratu s qarmatijama i ostalim
disidentskim grupama koje su se protivile odbacivanju Muhammad ibn Ismaila.
Do vremena alMuizza, etvrtog fatimidskog kalifa vladao 95375, dinastija je u
dovoljnoj mjeri uguila disidentsku ismaili opoziciju da bi mogla pokrenuti
politiku teritorijalne ekspanzije. Do godine 969. Fatimidi su Abbasidima oteli
Egipat, i kao svoju prijestolnicu izgradili Kairo alQahirah. Godine 969. Meka i
Medina su se, u zamjenu za znaajnu ekonomsku dobit, predale alMuizzu.

Uz rijetke izuzetke, Fatimidi su potivali vjersku slobodu sunitske veine u

Egiptu, i bili tolerantni prema kranima i idovima. Zapravo, izvjestan broj
krana i idova bio je u doba fatimidskih kalifa imenovan ak i na odreene
poloaje.
Godine 988. Fatimidi su osnovali alAzhar, prvo sveuilite na svijetu, kao
centar za irenje ismaili doktrine. Konani cilj Fatimida bio je vladanje
cjelokupnim islamom. Za ivota fatimidske drave, oni su odravali neprestanu
misionarsku aktivnost, za razliku od Abbasida, koji su nakon ostvarenja
politike pobjede obustavili svaki takav daljnji napor.
AlMuiz je umro godine 975. U nastojanju da privue disidentske ismailite u
fatimidsko okrilje, on je modificirao doktrinu imamata. Muhammad ibn Ismail
je tako smjeten u okvire ogromnih kozmolokih ciklusa, gdje je zauzimao
daleko uzvieniji poloaj nego to mu je to uenje Ubayd Allaha doputalo.
AlMuiz je dopustio i
prikljuenje ismailitske neoplatonske kozmologije fatimidskoj kozmologiji,
ponovo dajui prednost irem konsenzusu. Njegovi su napori pomogli irenju
fatimidskog utjecaja unutar vee, ismailitske zajednice,
U vrijeme alAziza vladao 97596, sljedeeg kalifa, Fatimidi su dosegli svoju
najveu teritorijalnu ekspanziju. Na svom vrhuncu carstvo je obuhvaalo
Egipat, Siriju, sjevernu Afriku, Siciliju, afriku obalu Crvenog mora, Yemen i
Hijaz u Arabiji, jednako kao i svete gradove Meku, Medinu i Jeruzalem. Krajem
desetog stoljea, islam je na vlasti imao tri odvojene dinastije Omayyade u
panjolskoj i Maroku, Fatimide u zemljama na potezu od Alira do Sirije, i
Abbaside u Bagdadu. AlAziz je jednako tako bio i vrlo aktivan u irenju
fatimidske dawe na Perziju. Njegovu vladavinu obiljeila je maksimalna vjerska
tolerancija. tovie, njegova ena je bila kranka, a njegov vezir idovski
obraenik na ismailizam.
AlAziza je naslijedio alHakim vladao 9961021, njegov jedanaestogodinji sin,
udljiv i ekscentrini voa, koji je moda bio i duevno neuravnoteen. Kako
bilo, on je pokazao silan interes za znanost i umjetnost, kao i aktivnosti dawa.
Godine 1005. utemeljio je Dar alHikma, ili Kuu mudrosti, kao centar za obuku
daia. AlHakimovi misionarski napori ukljuivali su i posezanje za disidentskim
qarmatima. Izvan Bahreina, veina qarmatija je na kraju prihvatila Fatimidski
imamat. S druge pak strane, alHakim je proganjao i idove i krane. Godine
1009. naredio je unitenje Crkve Svetog groba u Jeruzalemu, okonavi time
primirje koje je njegov otac sklopio s bizantskim carem, to je postalo jedan od
povoda za Kriarske ratove. Njegova se netolerancija odnosila i na sunite. I on
je usvojio iitski obiaj proklinjanja prva tri kalifa kao uzurpatora Alijevog
prava.
Godine 1017. pojavio se pokret druza, kao disidentske ismailitske grupe,
prerastavi vrlo brzo u posve razliitu vjeru. Jedan dio alHakimovih daia poeo
je propovijedati ekstremne ideje, vezano uz fiziku boanskost fatimidskog
imama. Fatimidi su prihvaali imama kao boanski postavljenog, nepogreivog
i bezgrenog, jedinog duhovnog vou ovjeanstva ali kao ovjeka. Drui su tu
napravili ogroman korak naprijed, izazvavi time gnjev Fatimida.
Voa druza je ubijen u atentatu 1018. godine, ali se pokret nastavio iriti,
prerastavi u izvor vjene prijetnje vjerskom i politikom neposlunou. Drui
su tvrdili da je alHakim bio qaim, Konani imam, ija je vladavina najavila
qiyamu, kraj islama i ukidanje serije erijata. Ove znaajne teme iitskog

radikalizma ponovo e se javiti meu nizarima, sto godina kasnije. O njima

emo detaljnije u onom dijelu u kojem emo istraivati vladavine asasinskih
voa Hasana II i njegovog sina Muhammada I Zajednica druza danas broji
nekih tristo tisua ljudi, i to uglavnom u Siriji, Libanonu i Izraelu, koji i dalje
ekaju povratak alHakima.23
AlHakim je umro ili nestao 1021. godine. Naslijedio ga je njegov sin alZahir,
koji je vladao sve do svoje smrti, 1036. godine. Tijekom svoje kratke
vladavine, alZahir daje doputenje Bizantincima da ponovo izgrade Crkvu
Svetog groba. Njega je naslijedio njegov sedmogodinji sin alMustansir, koji je
kao kalif vladao skoro ezdeset godina, sve do godine 1094. Jedan kratak
period tijekom vladavine alMustansira, Fatimidi su zadobili titularnu vlast nad
Abbasidima, a samim time i nad cijelim islamom. Godine 1057. pobunjeni
turski general alBusasiri trai alMustansirov savez protiv Selduka i Abbasida.
Uz znaajan prilog u novcu i naoruanju od alMustansira, alBusasiri je godine
1058. uspio preuzeti Bagdad. Odmah je uveo iitski poziv na molitvu, te
blagosiljao alMustansirovo ime tijekom khuthe, molitve za vou islama,
petkom. No, ubrzo je navukao na sebe alMustansirovo nezadovoljstvo, odbivi
abasidskog kalifa osobno predati Egiptu, zatoivi ga umjesto toga u Bagdadu.
Godine 1059. alBusasirija e poraziti i pogubiti Turci Selduci.
SUMRAK FATIMIDA
Tijekom alMustansirove vladavine, neprestano ratno stanje dovelo je do cijelog
niza ekonomskih kriza, ohrabrivi vojsku da ojaa svoju politiku mo unutar
civilne vlasti. Godine 1062. dolo je meu disidentskim elementima vojske do
otvorenog oruanog sukoba. Stvarni voa Egipta postao je turski zapovjednik
Nasir alDawla.
Bio je to zao i korumpirani tiranin. Brojna razdoblja gladi i ekonomske nedae
izmeu 1065. i 1072. godine, samo su jo vie doprinijele sveopoj patnji. Na
kraju je i sam kalif postao skoro doslovno zatvorenikom, dok su njegove trupe
poharale palau. Nasir alDawla je smaknut 1073. godine.
Traei pomo u borbi protiv svojih pobunjenih trupa, alMustansir je godine
1074. uputio poziv Badr alJamaliju, armenskom generalu, vojnom upravitelju
Acre. Badr je brzo djelovao. Njegove trupe su uguile pobunu Turaka i ponovo
uspostavile red, a on je preuzeo nadzor nad Egiptom. Kalif je u sklopu svog
vladanja tradicionalno bio zaduen za sljedea tri najvanija aspekta funkcije
civilne vlasti, vjersku poduku i misionarski rad, te vojsku. Badr alJamali je
preuzeo nadzor nad sve te tri funkcije. Poloaj vrhovnog zapovjednika vojske
postao je nasljedan, preavi na Badr alJamalijevog sina i unuka. Fatimidski
kalif je, ba kao i njegova abasidska varijanta, postao tek puka figura. Stvarna
mo bila je u rukama vojske, koja je bila pod stalnom prijetnjom napredovanja
vojske seldukih Turaka.
Godine 1094. Egipat je zadesila strana glad, izazvavi stranu patnju i bijedu.
Meu ljudima koji su bili svjedoci toga kako se idealistika, vjerska revolucija
pretvara u vojnu diktaturu, proirio se osjeaj beznaa. Jedan od
najznaajnijih razloga sloma Fatimidskog imamata bio je taj to je stvaralaka,
intelektualna i duhovna iskra, kao unutarnji pokreta ismailitskog uspona na
vlast, bila ve dugo guena politikom odgovornou upravljanja Carstvom.
Nakon smrti kalifa alMustansira iste te godine, nasljednika je odredio alAfdal,
vrhovni vojni zapovjednik koji je taj poloaj naslijedio od svog oca, nakon
njegove smrti. AlMustansir je imao dva sina. Stariji, Nizar, imao je skoro

pedeset godina. On je ve bio proglaen nasljednikom, primivi oev nass, i od

strane ismailitskog vodstva prihvaen kao devetnaesti imam. Njegov brat
alMustali imao je tek dvadeset i jednu godinu, i nije imao niti iskustva, niti
saveznika. AlAfdal je uredio da alMustali oeni njegovu ker, da bi ga istog
dana kada je alMustansir umro, proglasio kalifom. AlMustalijeva mladost i
politika slabost uinit e ga bespomonim oruem u alAfdalijevim rukama.
NIZARI ISMAILITSKI RASKOL
I u konanom, zavrnom zaokretu labirinta, koji e nas dovesti do
HasanaiSabaha, susrest emo se s posljednjom, znaajnom ismailitskom
izmom, u kojoj e upravo sam Hasan imati glavnu ulogu. U nastojanju da
organizira pobunu, Nizar je pourio u Aleksandriju. Nakon odreenog poetnog
uspjha, poraen je, uhvaen i pogubljen. Fatimidska dinastija je, ipak, kobno
oslabljena. Do trenutka kada je alMustali zapoeo svoj kalifat, teritorijalni
posjedi Fatimidskog carstva su u sutini svedeni na Egipat. Mnogo je ismailita
koji su odbili priznati imamat alMustalija. Stvoren je opozicijski pokret.
Najznaajniji voa perzijskog nizari ismaili otpora Fatimidskom kalifatu bio je
HasaniSabah. Toniji naziv za asasine je nizari ismailiti. Revolucionarni,
mistiki i politiki vizionari meu ismailitima potpuno su negirali organiziranu
dravnu religiju, uvjereni da je postala nepopravljivo korumpirana.
Nakon Nizarove smrti 1095 godine, njegovi su se pristae povukli u razdoblje
dubokog, kreativnog razvoja, rezultat ega je aldawa aljadida, ili Novo
propovijedanje. HasaniSabah je pomogao uoblienju i propagiranju doktrine
nizari nasljeivanja. Ne postoji nikakav povijesni zapis o tome da je Nizar
prenio svoj nass ikojem od svojih sinova. Jedna se tradicija ipak razvila, a
smatrala je da je plat imama predan ili Nizarovom sinu, ili unuku koji je, pak,
kriom izveden iz Egipta i kojeg je potajice u Alamutu odgojio Hasan. Druga
verzija te prie kazuje da je Nizar zapravo udesno preivio svoje pogubljenje i
sklonio se u sigurnost u Alamutu.
Za vladavine alMustalija, Fatimidski kalifat je bivao sve slabiji i izoliraniji.
Godine 1130. iz Alamuta su odaslani asasini, koji ubijaju alAmira,
alMustalijevog sina i nasljednika. Fatimidski imamat je time zapravo okonan,
premda je, tehniki, ivio jo kroz etvero svojih voa, sve do 1171. i smrti
posljednjeg kalifa nakon ega je Saladin kojeg emo kasnije ponovo susresti
vratio Egipat pod sunitsko okrilje. Preivjeli mustalija ismailiti, poznatiji kao
bohre, danas ive u Indiji i Yemenu,
USPON TURAKA SELDZUKA
I dok je Fatimidski kalifat prolazio kroz svoje unutarnje potrese, dotle su suni
Abbasidi prolazili kroz period svog snaenja i obnove. Kada su u prvim
desetljeima jedanaestog stoljea selduki Turci otpoeli s osvajanjem Perzije,
poslali su kalifu u Bagdad izaslanstvo, obznanivi svoje obraenje na islam i
prihvaanje njegovog autoriteta. On ih je u trenucima slabljenja svoje moi
prihvatio kao dobrodole saveznike, oenivi neakinju seldukog sultana
Tughrila i 1058. je proglasio Tughrila kraljem Istoka i Zapada. Selduke
vojske postale su kalifovi zatitnici. Selduki vladari osigurali su politiku
snagu koja ih je trebala zatititi od dvije velike opasnosti to su se nadvijale
nad suni establimentom fatimidskog kalifa i invazije europskih kriara.
Pravo lice ovog saveza otkrivalo je, meutim, Turke Selduke, koji su postali
ona stvarna mo, skrivena iza abasidskog trona. Izazivali su silno ogorenje
meu lokalnim stanovnitvom svih krajeva u koje bi prodrli. Nova vladajua

klasa bili su stranci. Turski vojnici i politiki slubenici nisu bili kulturno
prilagoeni. I dok su oslabljenom carstvu osiguravali snagu i red, cijena za to
bila je pokoravanje njihovoj militantnosti. I sami su Selduci prolazili kroz
iskustvo unutarnjih frakcijskih borbi, to je za posljedicu imalo dodatno
destabiliziranje stanovnitva.
SUFIJI
Nastanak sufi pokreta predstavljao je onaj drugi, jedinstveni dogaaj koji je
doprinio obnovi sunitske energije. Nastale oko neovisnih duhovnih uitelja,
razne sufi grupe teile su istraivanju ezoterijskog znaenja islama, radei na
razvoju i upranjavanju vjebi za produbljenje mistine svijesti. Abbasidi su
sufijima dopustili bavljenje njihovim vjerskim istraivanjima. I dok je
tolerancija koju su proirili i na sufije pomogla snaenju sunitske obnove,
sufijski naglasak na duhovnosti mogao je jedino samo dodatno podcrtati
abasidski duhovni slom. Suprotno tome, ar s kojim su ismailiti
pristupili svojim vjerskim ciljevima, mogao se bez veih potekoa usporeivati
s duhovnim obiljejima sufijskog pokreta.
Tako su, posve sluajno, dva tijeka dogaaja koji su doprinijeli sunitskoj
politikoj i duhovnoj renesansi, istovremeno pomogla i snaenju ismailita kao
opozicijskog pokreta. iitizam, koji je svoju punu snagu iskazivao upravo u
burnim vremenima, pridodamo li mu pritom jo i njegovo ismailitsko edo, bio
je opet na pravom putu da si pronae roditelja revolucionarnog genija.
POGLAVLJE PET
UENJA ISMAILIZMA
MAHDI, IMAM I DAI
Oekivani iitski iskupitelj, Mahdi, strpljivo iekuje boanski ureeni trenutak
za svoje konano pojavljivanje na Zemlji. On je qaim posljednji, koji e
utemeljiti idealnu islamsku dravu. On je sedmi ProrokHijerofant, koji e
zapoeti sedmo razdoblje ovjeanstva, onako kao to je Muhamed
Muhammad zapoeo esto. Kao posljednji imam, on e otvoriti pogled na
ezoterijsko znaenje cjelokupne prijanje povijesti, te najaviti period istog
duhovnog znanja u kojem e istina zavladati svim oblastima ljudskog
ponaanja.
U meuvremenu je imam, nasljednik Proroka, od Boga izabran i jedini
predvodnik ovjeanstva taj koji zajednicu u ispravnosti vodi prema tom
uzvienom trenutku. Potomak loze Alija i Fatime, imam nosi u sebi genetsku
vezu s duhovnom veliinom i misijom Proroka. On je nepogreiv i bezgrean.
Ismailiti vjeruju da svijetom jedan za drugim vladaju i Propovijedajui i
Skroviti imami koji su, milou Bojom, prisutni u svakoj generaciji. Imam je
personifikacija metafizike due univerzuma, i samim je time i boanski.
Njegov uvid i vladanje ezoterijskom istinom zahtijeva od njegovih sljedbenika
poslunost. Iskljuivo on moe tumaiti skriveno znaenje Kurana i pruiti uvid
u istinu, skrivenu u profanim vjerskim postupcima neprosvijeene ortodoksije.
Imam i njegovo znanje su superiorni ak i Kuranu. Jer, Kuran sam po sebi
otkriva smisao Zakona, zahir, ili uenje prema vani, dok je imam nuan da bi
otvorio njegov batin, ili unutarnje znaenje. Ismailiti se ponekad nazivaju
batinije. O imamu se esto govori kao o Kuranu koji govori.24
U uzdizanju doktrine imama, ismailiti su otili dalje od bilo koje druge iitske
sekte. Jedino imam moe voditi onoga koji trai, kroz postupke neophodne za
spoznaju Boga, i jedino mu on moe osigurati sredstva i nain da dosegne

spasenje. Imam posjeduje najvii oblik ilma, ili gnoze, neposredne duhovne
mudrosti udijeljene Alahom, i kroz imama prenesene zajednici vjernika. I dok u
jednom trenutku moe na Zemlji biti inkarniran samo jedan imam,
nagovjetavajui njegovu buduu ulogu, prisutan moe jednako tako biti i
samitilihujja, njegov utljivi nasljednik. Imamat se prenosi darivanjem nassa
izabranom nasljedniku, postupak kojim postojei imam prenosi svoj ilm
sljedeem imamu.
Imamova duhovna uloga tumaenja i razlikovanja unutarnjeg znaenja batin
od vanjskog uenja zahir, poznata je i kao tavvil. Sposobnost da se primi tavvil
prenosi se inicijacijom, kojom se duhovno poimanje kandidata postepeno
priprema za spoznaju ezoterijske istine. Da bi objasnilo putovanje iz pojavnosti
u stvarnost, tawil tumaenje nerijetko se koristi kabalistikom egzegezom.
Tako je, naprimjer, spajanje mukih i enskih principa predstavljenih slovima
kafi nun u rijei kun, biti priznato kao prapoelo kojim je Bog stvorio
univerzum.25 Svaka pojava podrazumijeva unutarnju istinu, ili hagiga. Batin,
koji utjelovljuje nagigu, moe ueniku biti prenesen tek nakon zavjetovanja na
utnju, te inicijacije u sektu. Inicijacija podrazumijeva plaanje lanarine. Rani
ismailiti su smatrali da je, premda je Prorok objavio vjerske zakone, uloga
imama bila. objasniti i protumaiti njihovo istinsko znaenje nekolicini
dostojnih, imamima iniciranih i priznatih.26
Imam djeluje kroz svoje izabrano sveenstvo uitelja, daia, ija je uloga kroz
aktivnosti dawa, ili misiju pouavanja, pribliiti unutarnje uenje imama
najveem moguem broju onih koji tragaju. Uloga daia je zaokruiti duhovno
strujanje izmeu imama i uenika. Unutarnje duhovno vienje skrivene sutine
imama kao utjelovljenja nura, mistikog zraenja boanske ljubavi, smatra se
najviim ciljem, kao i nunim preduvjetom da bi uenik bio preplavljen
boanskom milou. Osim svojih vjerskih dunosti obraenja i pouavanja, dai
ima i politiku dunost utemeljiti
imamovo kraljevstvo na zemlji. Daie opisan kao zaduen ne samo za
utemeljenje ismailitske drave, nego i za artikuliranje temeljne doktrine i
moralnih ciljeva kojima bi drava morala sluiti.27
Hijerarhiji daia predsjedavao je glavni dai, kojem je direktno nadreen bio
imam. Daiji koje su zapadnjaki uenjaci esto usporeivali s misionarima, bili
su odlino pripremljeni i visokoobrazovani filozofi i teolozi, jednako kao i
disciplinirani mistici. Oni su pouavani jeziku i vjerskim uvjerenjima svojih
potencijalnih obraenika, kako bi mogli nadmaiti u vjetini uvjeravanja. Kako
bi uspio ostvariti najdublju razinu komunikacije, dai je nastojao odravati
blisko prijateljstvo sa svojim ciljanim obraenikom. Masovno obraenje nikada
nije bilo strategija. Pojedinac je uvijek priznavan kao takav i smatran
jedinstvenim. Rukovodei princip bila je gnoza, ili spoznaja, dosegnuta
prosvjeenjem iluminacijom,
Pojedineva gorljiva potraga za istinom, opetovana je ismailitska tema
ustrajavajui u neminovnim kunjama, uenik tei za imamovim prihvaanjem.
Njegov je cilj izbjei ljudskim ogranienjima i dosei slobodu duhovnog
povratka. Kroz svoje duhovno putovanje, posveenik izraava kozmiku enju
da se nafs alkull animirajue poelo, princip sveope nadahnutosti, bodrosti,
ivosti, kreposti i si meu ljudima simboliziran imamom Alijem vrati svom
izvoru, ili agialkullpoelu univerzalnog razuma, meu ljudima simboliziranom
Prorokom Muhamedom.28 Na taj su nain ismailiti sudjelovali u hijerarhiji

ivue istine zajednici, ujedinjenoj pod vrhovnim vodstvom imama, koji je

svoje boanski objavljeno znanje dijelio kroz lanac daia direktno sa zajednicom
vjernika, od kojih je svaki za sebe teio Bogu kroz vlastitu avanturu traganja
za istinom.
Pomno razraena hijerarhijska narav ismailizma, sa svojim naglaskom na
jedinstvenosti individualnog traganja za prosvjetljenjem, bila je u otrom
kontrastu s impersonalnim egalitarizmom tradicionalnog suni modela. Sa
sunitskog stanovita, budui su primjenjivi na svakog muslimana, univerzalni
zahtjevi erijata zasjenjuju ismailitski koncept duhovnih individualnosti.
Ismailiti su irom suni teritorija upravljali ogromnom,
razgranatom mreom daia i njihovih sljedbenika, DairalHikma, kalif
alHakimova kola za obuku misionara, posjedovala je knjinicu od skoro
dvjesto tisua knjiga o teologiji, astronomiji i medicini. Nakon zavretka svog
naukovanja novicijata, daijibi bili odaslati irom islamskog svijeta da neumorno
trae obraenike i propovijedaju revolucionarna uenja ismaili imama. Kao
progonjena sekta, ismailiti su morali u najveoj tajnosti drati svoje vjerske
aktivnosti i rad na obraenju. Ako bi se student uspaniio i svog uitelja odao
vlastima, dai je bio izloen opasnosti pogubljenja. Opasan proces obraenja
ukljuivao je postepeno slamanje studentovog potovanja za etabliranu suni
vjersku doktrinu, kao i politiku vlast suni kalifa, u okrilju kojih je student bio
odgajan.
Srednjovjekovna ismaili doktrina predstavljala je eklektiku mjeavinu ona je
spajala napredna filozofska razmiljanja s perzijskom, idovskom i kranskom
ezoterijom, gnostikim, neoplatonskim i hindu misticizmom kao i elementima
sufi i islamskog okultizma. Povijest je smatrala ciklikom, zasnovanom na
sedam kozmikih razdoblja i sedam ProrokaHijerofanta, zaduenih za
predvoenje ovjeanstva u tim razdobljima. Razne verzije, u kojima se
nabrajaju ovi uitelji, ukljuivale su Adama, Nou, Abrahama, Mojsija, Isusa,
Muhameda Muhammada i Muhammad ibn Ismaila, U nekim verzijama, Adam je
zamijenjen Alijem, dok su, ne bi li prilagodili njihova uenja o sedmom imamu,
Fatimidi bili prisiljeni izvriti znaajnije preinake. Ismailizam je prihvatio i
eshatoloka uenja o uskrsnuu, te je vjerovao u Posljednji sud, kada e
iskupljeni biti odvojeni od neiskupljenih. Ismailitsko gledite o spasenju
ukljuivalo je i ideju da je uvjet za usavrenost univerzalne due bio
usavrenost ovjekove due, Neoplatonizam je naao svoj put u ismailizam
otprilike u vrijeme osnivanja fatimidske dinastije. Tijekom devetog stoljea, na
arapski su prevedena razraena, sloena emanacionistika uenja, sadrana u
tekstovima Plotina, Porfirija, Iamblicha i Prokla, grkih filozofa treeg do petog
stoljea. Nekoliko stotina godina ranije, perzijska sasanidska dinastija povratila
je zoroastrijskoj religiji Maga njen vrhovni autoritet, ujedno pruivi utoite
poganskim filozofima i uenjacima, stradalim u previranjima u Rimskom
Carstvu,
izazvanim prihvaanjem kranstva. Nakon to je 529. godine Justinijan
zatvorio atensku Neoplatonsku akademiju, visoka kola Jundiapur ili
Gondeshapur, koju je u jugozapadnom Iranu osnovao Khosrow I, postaje veliki
obrazovni centar, privlaei idove, krane i neoplatoniste koji e perzijsku
kulturu obojiti duhovnou i filozofijom zapada. Neoplatonizam ima u svom
temelju koncept apsolutno transcendentnog, vrhovnog i nespoznatljivog Boga.
Osnovna postavka neoplatonizma mogla je tako bez veih potekoa nai svoj

put do ismaili teologije, koja se pridravala strogog monoteizma, i u svojoj se

sutini oslanjala na objavu, a ne na racionalno.29
Zanimljiv odraz ovakvih uvjerenja bila je grupa koja se krajem desetog
stoljea pojavila u Basri, nazvavi se Ikhwan alSafa, ili Bratstvo iskrenosti.
Njihova revolucionarna gnostika uenja ostala su sauvana u anonimnoj i
enciklopedijskoj Rasaillkhwan alSafa, zbirci od pedeset i dvije poslanice
epistole, podijeljene u etiri odjeljka koji se bave svim poznatim znanostima
onog doba pored filozofskih i religijskih spekulacija o kozmologiji, teologiji i
eshatologiji, ukljuivi i astronomiju, matematiku, glazbu i geometriju. Cilj
izuavanja je pomoi itatelju da proisti svoju duu i, mjeavinom grke
filozofije, kranske etike, sufi misticizma i muslimanskog zakona, dosegne
spasenje. Ova je enciklopedija ostavila dubokog traga u muslimanskom
intelektualnom ivotu od Perzije do panjolske.30 Rasail zbog svog uenja,
koje je podravalo Muhammada ibn Ismaila, jednako tako mogla biti istaknuta
i kao antifatimidski barjak, pod kojim bi se okupili ismaili disidenti. Zna se da
je Rasail prouavao i Raid alDin Sinan, karizmatski voa sirijskih asasina, kao
i njegov prijatelj i kolski kolega, etvrti starjeina Alamuta, Hasan II. Bio je
poznat moda i HasanuiSabahu.31
Jedan od modela pouavanja ismailitske mudrosti, koji se pokazao podjednako
kontroverznim i dugovjenim, je sustav stupnjeva uvoenja upuivanja,
iniciranja, poznatiji kao Devet stupnjeva mudrosti, nastao u najmanju ruku u
desetom stoljeu. Kitab alhalagh alalhar, Knjiga najvie mudrosti, pretpostavlja
itateljevo poznavanje stupnjeva. Novija istraivanja ovo su pisano djelo
uvrstila u red antiismailitskih falsifikata iji je cilj bio oklevetati i diskreditirati
sektu.32 Knjiga je navodno bila cinini, tajni ismailitski indoktrinacijski
prirunik za daie, napisan kako bi nevine i naivne uvukao u kult raspojasanog
ateizma i nemorala. Bavei se stvaranjem ekosocijalistikog modela, kao
rukovodeeg principa moderne drave, Knjiga najvie inicijacije podsjea na
onaj suvremeni antisemitski falsifikat, Protokoli uenih Sionskih staraca, ili pak
proroanski Izvjetaj sa eljezne planine. U samoj je prirodi takvih klevetnikih
proizvoda, ipak, da su prije lakrdije, nego puke izmiljotine dobar dio njihovog
efekta izostao bi, ako bi objekt njihovog ismijavanja ostao neprepoznat.33
Ono to je ipak kristalno jasno i opeprihvaeno u modernim istraivanjima
jest injenica da se tijekom samog procesa obraenja i inicijacije, kojime
rukovode daiji, kao i u samom programu obuke unutar kojeg su daiji
obrazovani, uistinu dogaa neto tajnovito, tajanstveno i stupnjevito
progresivno. Formom, ismailiti su predstavljali tajno drutvo, sa sustavom
zavjeta i inicijacija, te stupnjevitom hijerarhijom ranga i znanja. Ove su tajne
dobro uvane, a znanje o njima je fragmentarno i zbrkano.3 Piui o
stupnjevitoj strukturi Knjige najvie inicijacije, i Samuel M. Stern priznaje da
smo suoeni s progresivnim sustavom inicijacije Nema, dakle, sumnje, da je
ismailizam poznavao ideju postepene inicijacije. Kada je rije o okviru strukturi
kojim se slui, autor naeg pamfleta nije nita izmislio. Ono to mu treba
pripisati kao zlu namjeru je, meutim, sadraj, koji je pripisao uenjima,
pouavanim na razliitim stupnjevima inicijacije.35
Model devet stupnjeva posjeduje fascinantnu simetriju koja mu je omoguila
da skoro tisuu godina preivi kao naznaka hijerarhijskih uenja ismailitskog
tajnog drutva. Iz potivanja prema modernoj ismailitskoj uenosti, s
najiskrenijom namjerom da ne doprinosim irenju antiismailitskih

dezinformacija, te svjestan brojnih nagaanja koja e uslijediti, daljnju

raspravu i suvremenu ocjenu sustava devet stupnjeva mogue je pronai u
Prilogu 1.
POGLAVLJE EST
HASAN
PRVE GODINE
HasaniSabah je roen 1055. godine, kojih stotinu dvadeset kilometara
jugozapadno od Teherana u Perziji dananji Iran, u obitelji iita Dvanaestaa.
Kada je bio sasvim mlad, obitelj se preselila na sjeveroistok, nastanivi se u
oblinjem gradu Rayy, od devetog stoljea i misije Hamdan Qarmata, sreditu
daiaktivnosti. Hasan je ve od svoje sedme godine iskazivao ljubav prema
vjerskim uenjima, ostavi do svoje sedamnaeste godine privren uenjima
iita Dvanaestaa njegovog oca,
Tamo je susreo uitelja po imenu Amira Darrab, poznatijeg kao drug, ili rafiq,
koji ga je uveo u sedmaka ili ismailitska uenja Fatimidskog kalifata. Rafig je
bio prvi stupanj instruktora ispod ranga daia. Hasan se u poetku odupirao
ismailitskim uenjima. U jednom od preivjelih fragmenata njegove
autobiografije, Hasan nam kazuje da je ismailitsko uenje ocrnjivao kao
filozofiju, dakle, smatrao ga je daleko manje vrijednim od isto islamskih
vjerskih uenja iije, iji je on bio gorljivi vjernik, S vremenom ga je, ipak,
njegovo potovanje prema Amira Darrabu navelo da zae dublje. Utonuo je u
studij. Odluan korak u njegovom obraenju predstavljala je njegova bolest.
Uplaio se da bi mogao umrijeti, a da nije dosegao istinu. Nakon oporavka,
studij je nastavio s drugim ismailitom, Abu Najam Sarrajom. Zavjet vjernosti
fatimidskom kalifu alMustansiru na kraju je dao kroz treeg daia po imenu
Mumin. U svibnju, ili lipnju, 1072, Rayy je posjetio Abd alMalik ibn Atta, glava
ismaili dawe u zapadnoj Perziji i Iraku, susrevi se tom prigodom s Hasanom.
Impresioniran mladiem, uzdigao ga je do poloaja opunomoenog daia i
naloio mu da otputuje u Egipat i predstavi se na kalifovom dvoru. Da ispuni
ovu zapovijed, Hasanu je trebalo nekoliko godina.
Povjesniari se spore oko toga kako je Hasan napustio Rayy. Naa pria
pripisuje se Nizam alMulku, monom veziru turskog seldukog sultana
Malikaha. Premda se sumnja u njegovo autorstvo, u svojoj knjizi Wasiyat ili
Testament, vodiu za budue dravnike, Nizam pie da su on, Hasan i pjesnik
Omar Khayyam zajedno bili studenti imama Mowaffeka. Tri prijatelja sklopila
su dogovor prema kojem je bilo koji od njih, koji prvi uspije u ivotu, bio duan
drugoj dvojici dopustiti sudjelovanje u njegovom ivotnom zgoditku. Nizam je
prvi postigao svjetovni uspjeh, a Omar Khayyam mu se pojavio na dvoru i
podsjetio ga na dati zavjet. Nizam je uredio da mu bude dodijeljena godinja
penzija, koja je Khayyamu omoguila pisati i meditirati, ba kako je i zaelio. I
Hasan je zatraio od Nizama potivanje dogovora. Prema prii, Nizam je
ambicioznog Hasana uzdigao na odgovorni poloaj na sultanovom dvoru,
nakon ega je Hasan poeo smiljati kako diskreditirati Nizama i zamijeniti ga
na mjestu vezira. Doznavi za prijateljevo izdajstvo, Nizam je Hasanu uzvratio
jednakom mjerom, uspjevi ga na kraju dovesti u nemilost. Hasan je utekao u
Egipat, kako bi smislio osvetu. Ovu su priu kasniji znanstvenici doveli u
pitanje, i to zbog razlika u ivotnoj dobi ove trojice. Neki su povjesniari tvrdili
da je Hasan optuen da je u Rayyu pruao gostoprimstvo agentima fatimidskog

kalifa, te da je 1076. utekao u Egipat, ne bi li izbjegao da bude utamnien kao

politiki agitator.
Nizam, koji je do kraja ivota ostao Hasanov neprijatelj, bio je briljantan i
sposoban upravitelj. Trideset godina njegove slube znailo je brojna
postignua za Selduko Carstvo. Poticao je industriju, trgovinu i financije,
poboljao ceste i mostove, i pokrenuo obrazovne, kulturne i arhitektonske
projekte. Bio je predan politici vjerske ortodoksije, kao administrativnom
preduvjetu sigurne i dobro rukovoene drave. I premda je njegovo
nepomirljivo neprijateljstvo prema ismailizmu bilo vrlo naglaeno, njegova se
netrpeljivost jednako tako protezala i na krane, idove i iite. Omar
Khayyam, na Zapadu prvenstveno poznat po svojoj izuzetnoj poeziji, bio je
jedan od najveih srednjovjekovnih matematiara. Reformirao je perzijski
kalendar, uinivi ga neto preciznijim od naeg dananjeg. Taj kalendar nije,
meutim, nikada
koriten, budui da Je protuslovio ortodoksnom lunarnom kalendaru kojeg je
odredio Muhamed.
HASANOVO PUTOVANJE
Hasanovo dvogodinje putovanje do Egipta ilo je okolnim putem. Najprije je
otputovao nekoliko stotina kilometara juno, k Isfahanu. Tu je boravio kod Resi
Abufasla, kod kojeg je nastavio svoje prouavanje ismailitske doktrine. okirao
je Abufasla, rekavi jednog dana da bi, kad bi samo imao dva odana prijatelja,
mogao svrgnuti i sultana, i njegovog vezira, i Selduko Carstvo okrenuti
naopake. Abufasl je bio toliko zaprepaten, da je zakljuio kako je Hasan
poludio, te mu je ponudio aromatina jela i pia, pripremljena sa afranom,
kako bi zacijelio mozak. Dvadeset godina kasnije, Hasanovi asasini su smaknuli
iznimno monog Nizama alMulka. Ubrzo potom umro je i sultan Malikah. U
Alamutu, pak, Resi Abufasl postaje jedan od Hasanovih odanih uenika i
sljedbenika. Pria se da ga je Hasan zadirkivao zbog njegovih ranijih sumnji
rijeima Resi, koji je od nas dvojice van pameti. i kojem bi od nas dvojice
miomirisna pia i jela, spremljena sa afranom. bolje pristajala, tebi ili meni?36
Nastavivi svoje putovanje, Hasan je otputovao nekoliko stotina kilometara na
sjever, do Adharbavjana dananjeg Azerbajdana u junoj Rusiji. Nastavio je
ka zapadu, prema Turskoj, sjeverno od izvora rijeke Tigris u Mayyafarikinu.
Protjeran je iz grada jer je nijekao pravo suni uleme na tumaenje islama,
pravo koje je, prema njegovu miljenju, bilo rezervirano za imama. Zatim je
nastavio ka jugu, kroz dananji Irak i Siriju. U Damasku je shvatio da su vojna
previranja zatvorila kopneni put k Egiptu, nakon ega je otputovao do obale i iz
Palestine se otisnuo morem.
Hasan je u Kairo stigao 30. kolovoza 1078, godine, te je ostao u njemu dvijetri
godine. Dovrio je traeno kolovanje i bio primljen u puni rang daia.
Povjesniar Enno Franzius opisuje ismailitsku doktrinu kojoj se Hasan posvetio
Bila je to istovremeno iitska sekta, koja je kombinirala islamska s
predislamskim grkim,
perzijskim, sirijskim i babilonskim shvaanjima alijevsko tajno drutvo,
posveeno svrgavanju suni Abbasida kao i revolucionarni drutveni pokret,
posveen poboljanju sudbine potlaenih.37 Stanje nemoi i ugroenosti, u
kojem je Hasan zatekao kalifa alMustansira, moda je u njemu nadahnulo
osjeaj njegovog vlastitog poslanja u buduem opstanku ismailizma.

Hasan je pao u nemilost Badr alJamalija, vrhovnog vojnog zapovjednika, de

facto vladara fatimidskog Egipta. Toan razlog nije poznat. Jedan neuvjerljivi
prikaz tvrdi da je problem bio u Hasanovoj nizari naklonosti. To ne moe biti
tono, budui da u to vrijeme nije jo ni dolo do rasprava o nizari slijedu.
Piui godine 1310, Raid alDin Tabib, Hasanov perzijski biograf, izvjetava da
se Hasan zatekao usred napetosti izmeu Badra i kalifa alMustansira. Badr nije
dozvolio da doe do susreta izmeu Hasana i imama, unato alMustansirovoj
elji da upozna mladog putnika sa sjevera. Badr je uinio da, nakratko, Hasan
bude utamnien, Legenda pria da se na zatvor sruio minaret, to je
protumaeno kao znak sudbine, a Hasan je osloboen i deportiran iz Egipta.
Brod na kojem je Hasan plovio stradava u oluji, na to ga je imam unaprijed
upozorio. Hasanova nepomuena mirnoa usred oluje dovela je, kau, do
obraenja meu njegovim brodskim suputnicima. Spaen je i prebaen u Siriju.
Otputovao je u Aleppo i Bagdad, i 1081. na kraju stigao u Isfahan.
HASANOVA DAWA
Sljedeih devet godina, Hasan je kao dai putovao irom Perzije, da bi konano
svoju dawu usredotoio u planinskom kraju sjeverne Perzije, na Kaspijskom
jezeru ili, tonije, gorskim visoravnima znanim kao Davlam. Taj je kraj bio
postojbina estokih i slobodnih gortaka, uvelike izoliranih od ostalih svojih
iranskih sunarodnjaka koji su ivjeli na visoravni. Taj se kraj od davnih
vremena odupirao osvajanju. Davlam je jednako tako bio od kraja osmog
stoljea sredite iitizma. U desetom se stoljeu mo Davlama nakratko do
dolaska Turaka Selduka protegla na vei dio Perzije i Iraka.
Daylam je predstavljao plodno tlo za Hasanovo propovijedanje, i on je
neumorno radio. Najzad ga je ibn Atta imenovao na mjesto glavnog daiazz.
Daylam, nakon ega je cijelim krajem otposlao svoje, osobno pouavane dale.
Nizam alMulk, Hasanov stari rival, doznaje za Hasanov propovjedniki rad i
nalae guverneru Rayya da ga uhapsi. Hasan im umie, povukavi se jo
dublje u Davlam.
ALAMUT
Na svim svojim revolucionarnim i misionarskim putovanjima, Hasan je tragao
za nedostupnom tvravom iz koje bi mogao upravljati svojim otporom
Seldukom Carstvu. Godine 1088. odluuje se najzad za zamak Alamut,
podignut na strmom grebenu, visoko na stijeni, u srcu Elburz planina, kraju
poznatom kao Rudbar. Zamak je dominirao zatvorenom, obraenom dolinom,
pedesetak kilometara dugom i pet kilometara irokom na svom najirem dijelu,
oko dvije tisue metara nad morem. Dolina je bila proarana s nekoliko sela, a
njihovi su stanovnici bili vrlo prijemivi na Hasanovu asketsku pobonost, Do
zamka se, tek uz krajnji napor, moglo dospjeti kroz uski klanac rijeke Alamut.
Oko godine 860. sagradio ga je davlamski kralj Wah Sudan ibn Marzuban, Kralj
je bio u lovu i odrijeio je svog orla, koji se zatim vinuo uvis i sletio na vrh
stijene, jo kojih esto metara iznad doline. Odmah prepoznavi strateku
vrijednost ptijeg izbora, kralj je podigao zamak na stijeni, dajui mu ime Aluh
amut, to na davlami jeziku znai Orlovo uenje.38
U naporu da preuzme zamak kojeg je njegovom tadanjem iitskom vlasniku,
po imenu Mahdi, darivao selduki sultan Malikah, Hasan pomno odabire
strategiju. Najprije odailje svog pouzdanog daia, Husavn Qainija, i jo dvojicu,
da u oblinjim selima pridobiju obraenike. Zatim je i vei broj osoblja i vojnika
Alamuta potajno preobraen na ismailizam. Na kraju je, u rujnu 1090, i sam

Hasan potajice prokrijumaren u zamak, Kada je shvatio da je Hasan potiho

zapravo preuzeo njegovu vlastitu utvrdu, Mahdi ju je mirno napustio. Hasan
mu je napisao mjenicu na 3000 zlatnih dinara.
Pria kae da je taj iznos Hasan ponudio za onoliko zemlje, koliko moe
obuhvatiti volovska koa. Kou je tada isjekao na tanke trake i povezao ih,
kako bi njima obuhvatio cijeli kraj oko Alamut stijene. Hasan je potom upravio
Mahdija kui bogatog plemia koji mu je trebao isplatiti mjenicu. Mahdi nije
puno vjerovao u vrijednost dokumenta kako bilo, na kraju ga je podastro
plemenitau koji je, im je na njemu ugledao Hasanov potpis, odmah poljubio
papir i isplatio zlato.
Zadobivanje asasinske tvrave u Alamutu oznailo je utemeljenje Nizari drave
i otvorenu objavu pobune protiv Seldukog Carstva. Od trenutka kada je
1090. godine kroio u zamak, pa sve do svoje smrti, trideset i pet godina
kasnije, HasaniSabah nije niti jednom napustio svoju planinsku liticu. Kau da
je osamu svoje kue svega dvaput zamijenio odlaskom na krov. Svoje je
vrijeme posvetio molitvi i postu, itanju, biljeenju uenja, razvijanju strategije
svoje revolucionarne kampanje, upravljanju poslovima i stratekim obvezama
svoje drave, te krajnjem naporu da proiri nizari Novo propovijedanje. Za
njega kau da je bio vrstan poznavalac matematike, astronomije, magije i
alkemije.
Vodio je krajnje asketski i poboan ivot. Kada su neki od njegovih sljedbenika
izveli njegovu otmjenu genealogiju, bacio ju je u vodu, izjavivi da bi radije bio
imamov omiljeni sluga, nego njegov degenerirani ili nezakoniti sin. Jednom
prilikom, muziar je u Alamutu svirao na flauti, nakon ega je zauvijek
protjeran, budui da su muslimanski puristi muziku smatrali znakom
poputanja i propadanja. Zapravo, Hasan je u toj mjeri bio uzdrljiv, da je
Muhammada, jednog od svojih sinova, dao pogubiti zbog pijenja vina, ime je
ovaj prekrio islamsku zabranu uzimanja alkohola, strogo primjenjivanu u
Alamutu. Drugi sin, Ustad Husain, pogubljen je, pak, jer je sudjelovao u
navodnom planiranju ubojstva Husavin Quinia ta je optuba kasnije odbaena
kao lana. Tijekom gladi, izazvane seldukom opsadom Alamuta, Hasan je
svoju suprugu i keri sklonio na sigurno, u Girdkuh, oblinju ismailitsku
zajednicu. Nikada ih vie nije vratio, utemeljivi tako tradiciju meu
poglavarima Alamuta po kojoj, u vremenima vojnih kampanji, oni nikada nisu
doputali enama boravak u utvrdi,
ASASINI POD HASANOM
Jednom osiguravi svoju bazu u Alamutu, Hasan je bio potpuno slobodan od
ogranienja i smetnji, mogavi svu svoju volju usmjeriti na neposredne
zadatke i ciljeve. To je znailo konsolidaciju njegove postojee moi
fortifikaciju Alamuta dolaenje u posjed novih zamaka kao i neprestano nove
napore na preobraenju. Kako bi umnoio svoje posjede, Hasan se koristio
brojnim tehnikama, od odailjanja misionara i snage uvjeravanja, do kupovina,
lukavtina i oruanih napada. Ubrzo nakon smrti fatimidskog kalifa
alMustansira, godine 1094, Hasan je naslijedio ibn Ataa na mjestu glavnog
daia za Perziju, priznatog ujedno i kao vrhovni voa nizari pokreta, Nizari su
sada predstavljali potpuno neovisnu sektu unutar islama, slobodnu od bilo
kakve podanike vezanosti.
Hasanovi napori nagraeni su uspjehom, Planinska i izolirana podruja oko
Alamuta bila su zrela za organiziranje, i to zbog openite iitske sumnjiavosti

prema ismailitskom vjerskom aru, negativnog uinka nasilne selduke vlasti,

kao i injenice da kraj oko Elburza nije nikada bio poznat po vjerskoj
ortodoksiji. Godine 1096. ili 1102 Kiya Buzurgumid zauzima strateki vaan
zamak Lammassar, kojih etrdeset pet kilometara zapadno od Alamuta, U
Quhistanu, jugoistonoj Perziji, osnovana je jo jedna manja, regionalna
predstraa, kamo je Hasan poslao Husavn Qainia. Uvjeti u Quhistanu bili su
povoljni za nizari organiziranje, budui da je selduki guverner toga kraja
vrijeao ismailitsko stanovnitvo. Trei regionalni centar, u planinskpm kraju
jugozapadnog Irana, kraj Khuzistana, utemeljio je Abu Hamza, akv koji je,
prije nego to e se pridruiti Hasanu, obuavan u Egiptu. etvrto nizari
podruje od izuzetnog znaaja bila je Sirija. Hasan je ve poetkom
dvanaestog stoljea odaslao misionare u Aleppo.
Godine 1092. selduki sultan Malikah odluio je napasti Alamut i njegovo
kraljevstvo, i tako se rijeiti narastajue nizari napasti. Pod stratekim
vodstvom Nizam alMulka, Selduci su istovremeno pokrenuli napade na Alamut
i Quhistan. Obje selduke snage bile su poraene od strane omanjih
asasinskih garnizona, kao i pojaanja koja su uspjeli okupiti meu domaim
stanovnitvom oba ta kraja.
Kasnije te iste godine, asasini su ostvarili svoj prvi veliki uspjeh u vjetini
politikog ubojstva, kada je prva njihova rtva bio Hasanov prijatelj iz ranih
dana, a kasnije omraeni Nizam alMulk. Preruen kao sufi, Bu Tahir Arrani,
fidai to jest vjerni, prilazi nosiljci Nizama alMulkha i probada ga bodeom, Smrt
sultana Malikaha, samo par tjedana nakon atentata na Nizama, oznaila je
kraj prve selduke kampanje protiv Alamuta.
Sljedeih deset godina, selduki imperij je utonuo u kaos i graanski rat.
Suparnika borba oko nasljedstva, kao i potonji rat do istrebljenja, otvorili su
put ka slabim tokama kroz koje su prodrli i nizari i kriari. Usprkos tome to
je sultan Berkyaruq naslijedio svoga oca, na kraju se naao usred borbe sa
svojim polubratom Muhammad Taparom, koji je, pak, bio u savezu sa svojim
pravim bratom Sanjarom, Pored seldukih upravljaa i njihovih okupacijskih
pomonika, sa slabljenjem sredinje selduke vlasti, preuzimali su njeni
neovisni, visoki vojni zapovjednici vlast na svojim teritorijima.
Za razliku od njih, nizati su uivali u ujedinjenom sredinjem zapovjednitvu
kojim je upravljao strateki genij. Hasan je osobno odabrao nekoliko lojalnih,
polunezavisnih voa, oformivi decentraliziranu mreu nizari vlasti. Asasini su
predstavljali znaajnu protivniku snagu u granicama usitnjene selduke
drave. Svako nizari uporite bilo je ujedno i neovisni, glavni tab vojnih
operacija, sposoban pruiti utoite svima koji su bjeali pred seldukim
snagama. Kada je rije o sveukupnim taktikim metodama, nizari revolucionari
mogli su biti vrlo fleksibilni sklapajui saveze ovdje, ili pokreui vojne napade
ondje, ovisno o sluaju.
Patriotizam i vjerski ar prosjenog nizah vojnika inili su ga silovitim i
gorljivim ratnikom. Tradicija prema kojoj slavna smrt usred borbe predstavlja
direktan put u Raj, naslijee je islama jo od Prorokovih vojnih pohoda.
Uroena hijerarhijska poslunost nizara omoguila je njihovoj vojsci visok
stupanj vojne odvanosti na svim njihovim ratrkanim teritorijima. Predodbu
o razmjerima nekih od ovih vojnih napora stei emo moda na primjeru bitke
izvan Rayya, godine 1093, kada su nizari porazili suni armiju od deset tisua
vojnika.

Model nizari ekspanzije zadavao je i dalje glavobolju Selducima. Asasini su

osvajali utvrde irom sve veih teritorija. Zaposjedanje Girdkuha u kraju
istonog Elburza, godine 1096, imalo je sva karakteristina asasinska obiljeja.
Selduki guverner Muzaffar potajno je bio ismailit. Zakljuivi da je zamak
strateki vaan nizarima, uvjerio je seldukog emira da od sultana zatrai
njegovo postavljanje na zapovjedniko mjesto. Muzaffar je, o seldukom
troku, zatim opremio i utvrdio Girdkuh, nakon ega se proglasio sljedbenikom
HasanaiSabaha, Zamkom je upravljao narednih etrdeset godina.
Prvi pokuaji proirivanja k Isfahanu seu unatrag do godine 1093. ahdiz je
otprije bio znaajno selduko uporite. Ahmad ibn Atta, sin voe perzijske
dawe, naslijedio je svog oca na mjestu daia za Isfahan. Potajno je otpoeo s
aktivnou obraenja meu djecom ahdiskog garnizona. Pria kae da je u
tom kraju preobratio skoro trideset tisua ljudi. Do godine 1100, doao je u
posjed ahdiza. Prisustvo nizara u Isfahanu predstavljalo je najznaajniji put
do u samo sredite selduke vlasti. Red je doao i na druge utvrde. Na
napade na asasinsku zajednicu uzvraalo se atentatima na njihove pokretae.
Za Selduke je mo asasina dosegla neprihvatljive razmjere. Tako su,
naprimjer, nizari voe u Quhistanu i Isfahanu poeli nametati poreze
stanovnicima seldukih teritorija. Berkyaruqov dvor i vojska vrvjeli su od
ismaili agenata. Oficiri koji nisu htjeli suraivati s nizarima bili su, u strahu za
svoj ivot, prisiljeni neprestano biti naoruani. Do godine 1101. selduki rivali
Berkyaruq i Sanjar odluili su se udruiti i svu snagu usmjeriti na asasine u
Quhistanu i Isfahanu, jednako kao i protiv potajnih obraenika unutar
selduke strukture vlasti. Na Quhistan je poslata dobro naoruana sila. Nakon
poetnog uspjeha, podmien je emir, koji je predvodio Sanjarove snage, koji
po tom naputa taj kraj. Tri godine kasnije, protiv ismailita je pokrenut novi
napad i on je bio pobjedniki, iako, s nizari stanovita, postavljen u vrlo
velikodunim okvirima. Berkyaruqovi napori kritizirani su kao nedovoljni. Kako
bi umirio svoje kritiare, Berkyaruq je dopustio masakr isfahanskih ismailita,
nakon ega su irom Iraka uslijedili brojni masakri.
Kada je godine 1105. Muhammad Tapar naslijedio Berkyaruqa, red je
obnovljen u Seldukom Carstvu. Muhammad Tapar je vladao kao vrhovni
selduki sultan sve do svoje smrti, godine 1118. Sirom perzijskih teritorija
pokrenuo je brojne kampanje protiv nizara. Godine 1107. osobno je predvodio
napad na ahdiz. Kada je Muhammad Tapar napao ahdiz, Ahmad ibn Atta je
bez problema odolijevao, sve dok nije bio izdan. Ahmadova supruga stavila je
na sebe sav svoj nakit i sa zidina zamka skoila u smrt. Ahmada su proveli
ulicama Isfahana, nakon ega je iv oderan. Koa mu je napunjena slamom i
zajedno s njegovom glavom i glavom njegova sina, poslana u Bagdad.
Godine 1107. protiv Alamuta je pokrenuta druga selduka ekspedicija,
predvoena Ahmadom, sinom Nizama alMulka, koji je svojeg oca naslijedio na
mjestu seldukog vezira. Godinu dana ranije je i Ahmadov brat stradao pod
udarcima asasinskih bodea. Ahmad je Alamut doveo u teku situaciju,
ukljuivi tu i opako iznurivanje glau. No, i uz svu silinu njegove mrnje,
Ahmad je poraen, a opsada zavrena.
Dvije godine kasnije, dolo je do treeg seldukog napada na Alamut, ovaj
put pod zapovjednitvom Anutagin irgira, koji je zakljuio da izravan napad
nije efikasan. Umjesto toga, poveo je opsadu koja e potrajati osam godina.
Otpoeo je unitavanjem ljetine u cijelom tom kraju, ponovo gurnuvi Alamut

u glad. Bila je to ona kampanja tijekom koje su Hasan i mnogi drugi poslali
svoje ene i keri van Alamuta. irgir je s opsadom nastavio sve do godine
1118 kada je doznao o iscrpljenosti svojih rtava. Nakon toga se odluio za
opi napad. I kada su se asasini nali na samom rubu poraza, Sirgirov napad je
prekinut zbog vijesti o smrti Muhammada Tapara.
Nakon smrti Muhammada Tapara, Selduko Carstvo je ponovo oslabljeno.
Njega je slubeno naslijedio Mahmud, jedan od njegovih sinova, ali je pravi
poloaj seldukog sultana preuzeo Sanjar, mladi brat Muhammada Tapara,
vladavi sve do svoje smrti, godine 1157.
Jedna zabavna pria moda e nam najlake predoiti kreativnost koju je
Hasan unio u diplomaciju tog vremena. U nastojanju da sa Sanjarom postigne
mir ve u samim poecima njegovog sultanata,
Hasan je mladom voi odaslao svoje ambasadore. Ambasadori su odbijeni.
Jedno jutro, sultan se probudio i ugledao pored svoje postelje bode zaboden u
tlo. Uzbuen, odluio je cijelu stvar zadrati u tajnosti. Stigao je Hasanov
glasnik, s rijeima, Da sultanu nisam elio dobro, bode koji je bio zaboden u
tlo bio bi zaboden u njegova mekana prsa.39
Nekoliko narednih desetljea uglavnom su obiljeeni primirjem meu nizarima i
Selducima. Sanjar je asasinima dozvolio prihode od poreza, skupljenih s
teritorija u njihovom posjedu dopustio im je prikupljanje cestarine od putnika,
uz to im odobrivi i druge povlastice i licence. Asasini su u svojim brojnim,
meusobno udaljenim sreditima moi, postali etablirana i stabilna politika
sila, ostavi u relativno dobrim odnosima sa sunitskom veinom. I premda su
se povremeno javljale potrebe za aktivnostima protiv nekih pojedinaca ili
grupa, vrijeme otvorenog nizari otpora Selducima dolo je kraju. U jednom od
presudnih trenutaka seldukog graanskog rata, Sanjarova vojska borila se
protiv vojske njegovog neaka Mahmuda snagama koje su ukljuivale i nizari
vojnike.
Godine 1121. Hasanovi fidaifibili su na putu iz Sirije prema Kairu da ubiju
alAfdala, vezira i vrhovnog vojnog zapovjednika koji je Nizara liio kalifata.
Kalif alAmir se obradovao alAfdalovoj smrti, budui da se, kao to smo ranije
ve rekli, protivio uzurpiranju fatimidske vlasti od strane vojske, S dubokim je
zadovoljstvom prisvojio znaajan imetak i riznicu pokojnog vezira. inilo se da
je sada povoljan trenutak da se izglade odnosi s Alamutom. Kalif je pisao
Hasanu, molei ga da se odrekne svojih nizari uvjerenja. No, novi vezir,
alMamun, iit Dvanaesta, bio je krajnje oneraspoloen kalifovim naporima za
pribliavanje asasinima. Sumnjao je da su Hasanovi planovi ukljuivali i
njegovu i imamovu eliminaciju. Zapovjedio je stroe mjere na granicama,
poduzevi i unutarnje mjere opreza, na kakvima mu dananji dravnici sigurno
zavide registraciju graana, stroge zahtjeve glede osobnih isprava, ogranienja
putovanja, kao i masovna hapenja osumnjienih asasinskih terorista i njihovih
saveznika. Godine 1122. uspio je da skuptina pristaa mustalijanskog slijeda
osudi nizari tvrdnje, to
je rezultiralo epistolom, itanom s propovjedaonica svih egipatskih i sirijskih
damija. Odnosi izmeu Kaira i Alamuta nastavili su se pogoravati.
Svibnja 1124. godine, Hasan se ozbiljno razbolio i odredio svog nasljednika,
Umro je 23. svibnja 1124. godine.40 HasanaiSabaha moderni ismailiti slave
kao glavnu silu u promoviranju nizari pokreta. Njegov grob u Alamutu bio je
nizari vjernicima mjesto hodoaa sve do godine 1256. i njegovog unitenja

od strane Mongola. Hasan se nikada nije izdavao za Skrovitog imama, ali je bio
priznat kao hujja, dokaz, izvor znanja i potvrenog uenja, direktni predstavnik
tajnog imama, kao i uvar nizari dawe, do trenutka kada se imam odlui
objaviti.
Vie od devet stoljea, Hasanovi politiki i vjerski neprijatelji pripisivali su
njegovim naporima najnie mogue porive. U elji da objasne fanatinu ljubav
i odanost njegovih fidaia, konstruirane su i pripisivane mu najneobinije
mogue metode kontrole i manipulacije uma. Pravo objanjenje njegove moi
daleko je jednostavnije HasaniSabah je svetou svojega ponaanja i snagom
svoje linosti uspio uvjeriti svoje uenike i sljedbenike da predstavlja najiu i
najtjenju vezu sa Skrovitim imamom kojemu su njihove tenje bile okrenute.
POGLAVLJE SEDAM
HASANOVIASASINI
ASASINI U OKVIRIMA IRE ISLAMSKE ZAJEDNICE
Utemeljenje uspjene neovisne drave usred neprijateljskog okruenja,
jedinstveno je postignue HasanaiSabaha. Kao to smo vidjeli, asasini su bili
suoeni i s vjerskom netrpeljivou sunitske veine i s vojnom moi velikog
Seldukog Carstva. Uspjeh nizari drave potaknut je ideologijom ismailitskim
vjerovanjem da su obraenje i vojna dominacija nad manje istima bili sastavni
dio dihada duhovne dunosti ratovanja protiv nevjernika, muslimanskom
vjerniku nametnuti Prorokovim uenjem. Nizari su, nadalje, vjerovali, da je
njihova dunost prema imamu osigurati vojnu i politiku mo kojom bi on
uspostavio svoju pravednu vladavinu na ovom svijetu.
Uoi seldukog napada na ahdiz, godine 1107, vodila se na dvoru
Muhammada Tapara una polemika oko odnosa izmeu ismailita i islama.
Nizari i njihovi pristae apelirali su na suni legiste da se uzdie od napada na
njih, budui da su oni bili muslimani koji su se drali islamskog vjerovanja u
jedinstvo Boga i prorotvo Muhamedovo, prakticirali erijat i bili spremni
priznati vlast Selduka. Tvrdili su da je jedina razlika bila ta, to su oni
priznavali duhovnog imama. Ovo priznavanje muslimanske ortodoksije od
strane nizari ismailita, neki su suni fundamentalisti odbacili. Neprijateljski
nastrojeni teolozi upitali su nizare kakav bi bio njihov odgovor kada bi njihov
imam dozvolio ono to Sveti zakon islama zabranjuje, ili zabranio to Sveti
zakon zahtijeva. I premda su neki od ovih teologa uskoro pali kao rtve nizari
bodea, njihov se argument, kada je Hasan II godine 1164. obznanio Oivama
objavu, pokazao dalekovidnim.
IU!
Asasinski rat protiv sunita povlaio je sa sobom vrlo sloene drutvene odnose
s veinskim iitima. Premda se od iita Dvanaestaa oekuje da tee
antiturskom, antisunitskom stavu, a naroito u prvim godinama asasinskog
organiziranja, sa stanovita Dvanaestaa je ismailitsko vjerovanje bilo hereza.
Osim toga, nizarsko pribjegavanje atentatima esto je sunite vodilo nasilnim
osvetnikim akcijama, ukljuivi tu masovne, ope napade na osumnjiene
ismailite i njihove simpatizere. Tako je cijela iitska zajednica esto bivala
rtvom irokih suni napada, usmjerenih protiv nizara. Ovi masakri su u
poetku izazivali suut i razumijevanje meu nizari ismailitima i iitima
Dvanaestaima, S vremenom su, ipak, simpatije prema asasinima splasnule, i
poelo ih se optuivati da samo izazivaju nevolje i nesree. Na kraju se veina

iita jednako silovito protivila asasinima koliko i sunitima. Antinizari rukopisi,

proizili iz pera iita Dvanaestaa, postajali su sve brojniji.
Nizari tajnovitost dovela je do brojnih optubi protiv njih, vinuvi se do
najnevjerojatnijih, najnezamislivijih moguih visina koje je tuitelj mogao
protiv njih smisliti, Poput suvremenih urbanih legendi o satanskim kultovima,
te antivladinim ekstremistikim baucima, asasini su postali mrano
utjelovljenje sveg duboko skrivenog u islamu. Optueni su za uivanje u
drogama i razbludnim seksualnim orgijama. Neograniene moi kontrole uma
pripisivane su asasinskim voama, iji su zombirani sljedbenici smatrani ili
preglupima, ili isprana mozga, ili toliko napuenim da se nisu mogli oduprijeti
manipulativnoj, karizmatinoj snazi sektinih voa, Za nizah voe se govorilo da
slijede samo jedan zakon svoj, kao i da su, da bi zavarali svoju pastvu, bili
spremni posegnuti za svim moguim sredstvima, ukljuivi tu i arobnjatvo,
Suni establiment ih je optuio za kovanje urote protiv islamskih zakona, te
ponovno uspostavljanje drevne poganske vjere Perzije dualistikih uenja
Zoroastera Zaratustre. Ponovno su oivjele mrane legende o zloinakim
bogohulnicima iz desetog stoljea, dosegavi kulminaciju tijekom alamutskog
perioda nizari ismailizma, poivjevi jo dugo nakon toga.
Zbog estine svojih antinizari propovijedi, 1108. godine je iz zasjede ubijen
AbulMahasin Ruvani, slavni suni uitelj, On se kleo da su se nizari toliko udaljili
od islama, da bi ih trebalo ubiti kao nemuslimane, usprkos tradicionalnoj suni
toleranciji, primijenjenoj na sve koji bi izustili ahadu, ili formulu vjere Nema
boga osim Boga, a Muhamed je Njegov Prorok, Cijelo stoljee i pol, koliko je
trajala njihova politika mo, osjeaji protiv nizara sve su vie dobivali na silini.
Tek kada su kao politika snaga potpuno slomljeni, bili su mrzovoljno ponovo
primljeni u okrilje islama. Marshall Hodgson iznosi da su nizari ismailiti u toj
mjeri doveli u kunju usaenu tolerantnost suni zajednice, da su ak odredili i
budui karakter muslimanske vjere, utirui put relativnoj netolerantnosti
kasnijeg islama u odnosu na odstupanja.4
POLITIKA SELEKTIVNOG POLITIKOG UBOJSTVA
Kau da korijeni ubojstva atentatom u muslimanskoj kulturi seu unazad do
samog Proroka, za kojeg se zna da je iskazao nezadovoljstvo u odnosu na
nekog neprijatelja, a zatim izrazio zadovoljstvo kada je jedan od njegovih ljudi
bio u stanju ubiti imenovanog dumanina.42 Jedan od prvih muslimana koji je
pohitao na Prorokov poziv na ubojstvo iz zasjede bio je Abd Allah ibn Unays,
koji je ubio vou neprijateljskog plemena, izbavivi time islamsku zajednicu
Medine od monog i opasnog neprijatelja.43 Od etiri Ispravna kalifa koji su
naslijedili Muhameda, tri su ubijena. Pa ipak, koritenje dihada za pojedinana
ubojstva, postignue je ranih iita.
HasaniSabah je taj koji je narueno ubojstvo pretvorio u pravu umjetost
maksimalno koristei politiku prednost minimalnog gubitka ivota, nudei u
odnosu na krvoprolie i pokolj tradicionalnog bojita humaniju metodu
rjeavanja politikih razlika. Ubojstvo atentatom ima neobian uinak dopiranja
do samog sjedita moi i doticanja onih koji donose odluke, a ne prosjenog
graanina, prastaru rtvu politikog avanturizma njegovih voa.
Budui da je islamska kultura visoko vrednovala individualnu osebujnost, voa
koji se uspio izdii i preivjeti nakon uspona na vlast bio je iskuani i neobini
pojedinac. Na taj je nain njegova smrt esto bitno mijenjala postignutu
ravnoteu snaga. S druge su, pak, strane, asasini uglavnom bili

nezainteresirani za primjenu istih tehnika protiv kranskih vojnih redova

policija kakvi su, naprimjer, bili hospitaki ili vitezovi templari. Smatrali su da je
struktura ovih redova bila takva da bi smaknue jednog od njihovih voa za
posljedicu jedino imalo njegovo nadomjetanje drugim.
Islamski povjesniar Bernard Lewis citira alamutski popis poginulih, koji sadri
imena pedeset smaknua, izvedenih tijekom trideset i pet godina vladavine
HasanaiSabaha.44 Raid alDin, Hasanov rani perzijski biograf, iznosi da su,
sveukupno, Hasan i njegova dva nasljednika smaknuli sedamdeset i petero
ljudi.45 Ustvari, najvei dio ubojstava dogodio se u ovim prvim desetljeima
nizari borbe, postavi kasnije sve rjeim. Praksa ubojstava uinila je da protiv
asasina naraste dotad neviena mrnja. Marshall Hodgson ukazuje na
povezanost ubojstava atentatom i osvetnikih pokolja nad nizarima i, suprotno
tome, kako su se ubojstva smanjivala, bivali su i nasumini pokolji rjei.46
Za posveenog fidaia, in ubojstva bio je uistinu sveti sakrament. Lewis pie U
odnosu na njihove rtve, asasini su bili naprosto zloinaki fanatici, zaokupljeni
ubilakom zavjerom protiv vjere i drutva. Za ismailite, oni su bili elitni odredi
u ratu protiv neprijatelja imama smaknuima tiranina i uzurpatora, oni su
pruali nepobitan dokaz svoje vjere i odanosti, zadobivi neposredno i vjeno
blaenstvo.47 Jedna pria, koja nam ilustrira ulogu asasinskih smaknua i
kulturnih vrijednosti srednjovjekovne nizari ismaili zajednice, govori o majci
sirijskog fidaia. Doznavi za smrt njezinog sina tijekom uspjene misije
politikog ubojstva, ona se obraduje i odjene u sveanu odjeu no, nakon
mladieva neoekivana sretnog povratka, ona utone u duboku tugu.48
Nije poznato da je ijedan fidai pokuao izbjei hvatanju, kao ni da je koristio
ijedno drugo smrtonosno oruje osim bodea. Veina rtava asasina bili su
dobro uvani dravnici emiri, sultani i vojni zapovjednici ija su smaknua
skoro u pravilu izvedena na javnim
mjestima i usred bijela dana. Mete su bili i suni vjerski uitelji, koji su
propovijedali protiv ismailita, ba kao i navodni obraenici koji bi javno porekli
svoje obraenje, nakon to su bili izvrgnuti pravom revolucionarnom karakteru
vjere. Cilj asasinskih ubojstava bio je stvoriti maksimalnu moguu nesigurnost
i psiholoki obrazac kroninog straha i napetosti u redovima nizari neprijatelja.
Asasini su ubojstvima pribjegavali i kada bi se htjeli rijeiti neprijatelja svojih
saveznika, to im je na vrat navuklo optube za plaenitvo. Te su optube
uglavnom bile neistinite, uz sljedee izuzetke ako se predloeno ubojstvo
uklapalo u njihov iri plan, asasini su nesumnjivo bili spremni prihvatiti novac
kada bi im bio ponuen, dok su im zahvalni saveznici nakon smaknua svojih
neprijatelja jednako tako mogli ponuditi i darove. Ideja da su asasini radili za
druge politike voe, zasigurno je mogla predstavljati djelotvorno sredstvo
sijanja sumnje i razdora meu neprijateljima. Na taj su nain priznanja,
iznuena od nekih fidaia, mogla jednako tako biti i unaprijed smiljena
dezinformacija koja je trebala posluiti njihovoj neumornoj borbi protiv
utemeljenog poretka. Na kraju su, nakon unitenja nizarske politike drave u
drugoj polovici trinaestog stoljea, pojedini asasinski zapovjednici u Siriji bili
spremni dopustiti svojim fidaijima da budu unajmljeni za novac.
DROGE IAPOSTAZA
Suni povjesniari bili su skloni okarakterizirati asasine kao gomilu malahida,
heretika, ija je vjerska filozofija bila tek pokrie za zloinaku aktivnost, i iji
su lanovi sekte bili obmanuti mranim manipulacijama svojih odmetnikih,

raskolnikih apostatskih voa. Nasuprot tome, brojni ismailitski kroniari

smatrali su asasine uvarima svetih misterija, progresivno objavljivanih kroz
hijerarhijsko iniciranje.
Asasini su i sunitima i neprijateljski nastrojenim iitima bili poznati kao
haiimi. Koliko je poznato, izraz hashishiyya prvi je puta upotrijebljen u
antinizari spisu, pripremljenom za vladavine fatimidskog kalifa alAmira, sina i
nasljednika alMustalija. Uz izraz
nije dano nikakvo objanjenje.49 Dugo se mislilo da ono upuuje na legende o
asasinskim starjeinama koji tu drogu udjeljuju svojim uenicima tijekom
njihovog boravka u Vrtu radosti. No ak ni najneskloniji suvremeni islamski
autori, podjednako sunitski i iitski, nigdje ne optuuju sektu za koritenje
droge.
Selvestre de Sacy, najvei europski arabist svojega doba, godine 1809. pie da
rije assassin potjee od arapske rijei haii I premda je de Sacy odbio ideju
da su ffdaifibili gomila ovisnika o drogi, pod zlokobnom moi svog okorjelog i
prevratnikog voe, on je ipak vjerovao da je pie smijeano od haia,
pomijeano moda i sa sastojcima poput opijuma, bilo u poetku davano
fidaijima, ne bi li podstaklo odreeno duhovno iskustvo. No, i uz sva njegova
nagaanja, nema povijesnog dokaza da je bilo koji fidaiikada dobio neku drogu
ili opojno pie.
Od jedanaestog do, u najmanju ruku, konca etrnaestog stoljea, veina je
muslimana s odbojnou gledala na koritenje haia, povezujui ga uz nie
stalee i vjerujui da uz njega neminovno ide moralno nezadovoljstvo,
simptomatino za drutvene otpadnike.51 Ime haiija najvjerojatnije je izraz
uvrede, pogrdna etiketa koju su suni pisci koristili pri opisivanju lanih
uvjerenja i mahnitog ponaanja sekte, s prijezirom ih povezujui uz pijance i
ovisnike o drogi,52 Ono to je sa strane muslimana trebalo zvuati kao
moralna kritika, zapadnjaci su prigrabili kao jedino mogue objanjenje
samoportvovnog ponaanja i spremnosti fidaia na muenitvo koje su ovi
zapadnjaci ionako smatrali iracionalnim i njima stranim.53
HASANOV DOPRINOS ISMAILITSKOM UENJU
Tek je manji djeli Hasanovih spisa preivio mongolsko unitenje knjinice u
Alamutu, godine 1256. Najznaajnije djelo s kojim smo upoznati jest Hasanova
kritika doktrine talim autoritativnog uenja, sauvanog zahvaljujui
ahrastaniju, suni hereziologu iz dvanaestog stoljea, koji ga je paljivo
rezimirao i opremio komentarom. Temeljna iia doktrina talima u sutini tvrdi
da je ovjek nemoan sam za sebe odrediti vjersku istinu on nema
potrebno znanje s kojim bi mogao prosuditi. I zato je Bog ovjeku morao
poslati Proroka, kako bi mogao pouavati istinu. Bog nastavlja voditi ovjeka
kroz svoje imame, od kojih svaki dalje imenuje svog nasljednika, u
neprekinutom nizu.
Hasan o ovome raspravlja paljivo promiljenom teolokom tvrdnjom o
neophodnosti imama, kao i o prirodi imamove istine kao direktnog
predstavnika Bojeg i Muhamedovog. Iz Hasanove se rasprave zakljuuje da su
Muhamed i lanac imama dokaz postojanja Boga, dok postojanje imama samog
ovisi o sljedbenikovoj potrazi za Bogom. Jedinstvo Boga, tawhid, kljuno je za
otkrivanje istine u uenju, jer jedinstvo je znak istine, dok je mnotvo znak
pogreke. Hasanov imam je singularan, a njegov je autoritet apsolutan, I suniti
i iiti su podloni grijeenju, i to zbog svog pogrenog razumijevanja prave

prirode imama. Nizari su tako jedina islamska sekta slobodna od pogreke, a

samim time i u poziciji da predvode iru muslimansku zajednicu.
Za talim je kljuno zajednitvo onih koji se podvrgavaju imamu. Poto je talim
bio organizirajui princip nizari drutva, on je sluio jaanju povezanosti i
discipline meu ratnicima Alamuta. Hasan je od nizari tovalaca zahtijevao
neogranienu odanost, i to kao direktnu dunost prema Bogu daleko
prevazilazei tradicionalne iitske zahtjeve poslunosti hijerarhijskoj vlasti. Od
samoga je poetka naelu talim pridana najvea vanost, Bio je to, naravno,
temeljni princip ismailizma, ali je njegov znaaj sada bio jo vei sada, kada se
u uvjetima poput onih u Alamutu, trebalo odrati, disciplina i poslunost
prerasle su u neupitne vrijednosti.54 Kao to smo imali prilike vidjeti,
Hasanove ambicije su daleko prevazilazile izolirane mee Alamuta. On je
tragao za univerzalnom valjanou kroz autoritet imama, ije su tvrdnje
potvrene pogubnim skepticizmom svake uvjetovane tvrdnje. Nita nije
sauvalo bilo kakav trag neovisnog, slobodnog znaenja, osim sile koja je
pokretala jednu zajednicu, koja se usudila prihvatiti tako konaan, do kraja
izveden i prihvaen stav.55
POGLAVLJE OSAM
POSLIJE HASANA
Kao to je sluaj s veinom duhovnih pokreta nakon smrti njihovih nadahnutih
i karizmatinih osnivaa, kasnija sudbina perzijskih asasina sudbina je
postepenog propadanja, uz tek kratke kreativne interludije. Nakon Hasanove
smrti uslijedio je niz od sedam nizari voa, S jednom izuzetnom iznimkom,
nitko od preostalih alamutskih gospodara nije se uspio pribliiti snazi
prosvijetljenog duhovnog ara, kao ni revolucionarnom osjeaju neogranienih
mogunosti kakve je posjedovao HasaniSabah.
Kako bilo, gospodar Alamuta uvijek je bio neupitni voa velikih, meusobno
udaljenih nizari teritorija, kojima se upravljalo decentraliziranim i
poluautonomnim lokalnim zapovjedima. U usporedbi s drugim muslimanskim
dinastijama, nizari slijed okarakterizirali bi neobino stabilnim. Uza sve razlike
u politici i pojedinanom duhovnom peatu starjeina Alamuta tijekom stoljea
i pol njegovog postojanja, asasinska je dinastija do samoga svojeg kraja
zadrala svoj jedinstveni identitet, snaan osjeaj zajednitva, kao i svijest o
svojoj boanskoj misiji. 166 godina alamutske drave mogli bi podijeliti u tri
perioda prvi je Revolucionarni, a poinje godine 1090. s Hasanom i nastavlja
se kroz njegove nasljednike, Buzurgumida i Muhammada sljedei je Oivama
period, koji poinje s vladavinom Hasana II, godine 1164, i nastavlja se kroz
njegovog nasljednika Muhammada II i posljednji, Satr period, period obnove
veza sa suni svijetom, koji zapoinje godine 1210, pod vodstvom Hasana III i
nastavlja se s Muhammadom III i njegovim kratkovjenim nasljednikom,
Khurahom, kojega su 1256. porazili Mongoli.
HASANOVI NASLJEDNICI IZ REVOLUCIONARNOG PERIODA
Buzurgumid vladao 112438
Buzurgumid je bio jedan od najpouzdanijih Hasanovih generala skoro dva
desetljea zapovijedao je zamkom Lammassar, drugom najvanijom
asasinskom utvrdom. U zadnjim mjesecima svoje kobne bolesti, Hasan je
pozvao Buzurgumida u Alamut i odredio ga za svog nasljednika. Kau da je
Hasan apnuo Buzurgumidu da e ga, sve dotle dok ostane dostojan, astan,
njegov duh savjetovati. Buzurgumid je naslijedio velike nizari perzijske

teritorije, sainjene od tri regionalna sredita, skoro dvije tisue tristo

kilometara meusobno udaljene prvi u Alamutu drugi ka jugozapadu, u
Girdkuhu i trei u Quhistanu, jo dalje ka jugozapadu, u sredinjoj Perziji. Pod
njegovim zapovjednitvom bio je i tek formirani sirijski nizari ogranak.
Predvidjevi oekivanja svojih neprijatelja, Buzurgumid je osigurao vrsto i
slono vodstvo, nastavivi strateku politiku svoga prethodnika. I premda nije
bio kreativni politiki revolucionar poput Hasana, Buzurgumid je bio sposoban
upravitelj i odvani lider.
Ve se na samom poetku susreo s prvim kunjama, Godine 1124. dolo je u
Amidu, u junoj Armeniji, do surovog pokolja skoro sedamsto ismailita. Godine
1126. Buzurgumid se uspjeno odupire velikoj seldukoj ofenzivi pod
vodstvom Sanjara Sandara, ije je ponaanje udilo, s obzirom na njegovo
prijateljstvo s asasinima tijekom Hasanova ivota. Sanjarovoj odluci za napad
najvjerojatnije je doprinijela pogrena procjena novoustolienog Buzurgumida.
Dva fidaia kasnije e umoriti Sanjarovog vezira koji mu je dao takav savjet.
Godine 1129 asasinski diplomat je pozvan da s Mahmudom, seldukim
pokrajinskim sultanom u Isfahanu, raspravi o moguem miru. Nizari izaslanika
i dvoje njegovih kolega gomila je linovala. Mahmud se ispriao Buzurgumidu,
odbivi, meutim, kazniti ubojice. Za osvetu, asasini su pobili etiristo graana
Qazwina. Mahmudov osvetniki napad na Alamut nije uspio.
Godine 1130. Buzurgumidovi fidaiji otputovali su u Egipat i
izvrili atentat na fatimidskog kalifa alAmira, koji je na mjestu imama
naslijedio svog oca alMustalia. Kao to smo ve rekli, alAmir je bez uspjeha
nastojao za Hasanova ivota okonati nizari izmu. Vladavina mu je trajala
dvadeset devet godina. Njegova smrt gurnula je mustalijansku dinastiju u novi
raskol, i to zbog spora oko toga da li je imao ili nije sina koji e ga naslijediti.
Godine 1135. dvadeset etiri fidaia ubila su abasidskog kalifa alMustarida,
kojega je u bici porazio, zarobio i zatoio selduki sultan Masud, Mahmudov
nasljednik u Isfahanu, Iako je tijekom svojega zatoenja alMustarid tretiran s
potovanjem, nisu jenjavale optube kako su u atentatu na njega sudjelovali i
Masud i vrhovni selduki voda Sanjar. Smrt monog abasidskog kalifa,
titularnog poglavara cijelog suni carstva, izazvala je silnu radost i
sedmodnevnu svetkovinu u Alamutu.
Politika i vjerska izoliranost nizari zajednice uinili su njezin daljnji opstanak i
ekspanziju jo neoekivanijom. Pod Buzurgumidovim vodstvom, Alamut je
upravljao ak i svojom kovnicom novca. Buzurgumid je ostao mona sila o
kojoj su morali voditi rauna i sunitska i iitska vlast, proirivi opseg nizari
drave do njenih krajnjih teritorijalnih granica.
Muhammad vladao 113862
Nekoliko dana pred svoju smrt, Buzurgumid je vodstvo prepustio svom sinu
Muhammadu, konzervativcu iji je dolazak na vlast oznaio novu fazu u ivotu
nizari drave. Kao prvo, nasljeivanje Gospodara Alamuta ii e od toga
vremena s oca na sina. A zatim, Muhammadove ekspanzionistike ambicije
nisu bile velike. Tako su, naprimjer, njegove vojne aktivnosti, za razliku od
njegovog oca, bile vie lokalnog karaktera. Tijekom dvadeset etiri godine
njegove vladavine, zabiljeeno je etrnaest asasinskih ubojstava, od kojih
veina tijekom prvih pet godina. Izvan oblasti Alamuta i drugih utemeljenih
nizari centara, nisu poduzimane znaajnije vojne operacije, premda su neke od
njegovih lokalnih kampanja bile vrlo agresivne.

Tako su, naprimjer, godine 1138. nizari fidaifi smaknuli novog abasidskog
kalifa, alRaida, sina i nasljednika alMustarida, i to kada je ovaj boravio u
Isfahanu, I premda su asasini i ovaj puta slavili u Alamutu njegovu smrt, za
odmazdu je u Isfahanu izvren stravian pokolj ismailita. Uslijedio je cijeli niz
lokalnih atentata, kruna kojih je bilo ubojstvo sina aha Ghazi Rustama, godine
1142, koje je od aha uinilo Ijutitog i monog neprijatelja nizara. Gnjevan,
ah je ismailite napadao gdje god je mogao, podiui kule od njihovih
odrubljenih glava. Godine 1143. Muhammadovi fidaiji smaknuli su seldukog
sultana Dauda, koji je takoer proganjao pripadnike sekte. Ovo je, pak, navelo
Abbasa, seldukog inovnika u Rayyu, da zapovijedi novi pokolj, nakon kojega
je vie ismailitskih glava ponovo uzidano u kule. Nizari su Sanjaru otpravili
svog emisara, koji je zatraio zatitu od njihovog progonitelja. Ubrzo potom, u
Alamut je pristigla Abbasova glava, kao znak obnovljenog, iako kratkog
perioda saveznitva sa Sanjarom.
Tijekom Muhammadove vladavine, selduka mo nastavila je slabjeti. Godine
1141. Sanjar se kod Samarkanda suoio s Mongolima, jedva preivjevi sukob.
Godine 1153. sukobio se s divljim i pobunjenim turkmenskim plemenima koja
su porazila njegovu vojsku, njega zarobila, a cijeli taj kraj opljakali i
opustoili. Sanjarova smrt, godine 1157, jo je vie oslabjela selduki imperij.
Sve vei i vei broj rfizzxa. u Alamutu poeo je iskazivati nezadovoljstvo
injenicom da je njihov pokret izgubio poetni ar. Krajnji domet
Muhammadove tenje za teritorijalnom ekspanzijom bila je, izgleda, njegova
misija u Afganistan. Mnogima se uinilo kako svelianstvena vizija osvajanja i
vladanja svijetom izrodila u lokalne pohode i krau stoke. Sve je vie dolazila
do izraaja nostalgija za duhovnom tenjom, koja je zajednicu pokretala u
njenim poecima. Ljudi su s nestrpljenjem oekivali pojavu dugo oekivanog
imama.
Posebno je vei broj mladih usmjerio svoju panju prema Muhammadovom
sinu Hasanu. Roen 1126, bio je radikalan i briljantan mladi. Hasan je bio
predan uenjima HasanaiSabaha, okultizmu ranijih ismailitskih filozofa, te sufi
misticizmu. U Alamutu i irom Rudbara imao je svoje vlastite sljedbenike.
Prisutne
su bile naznake jednog izuzetnog karaktera. Govorilo se da je potajice pio vino,
to je uspio sakriti od svog oca. Govorkalo se da je njegovo heretiko
ponaanje mogue samo zato jer je bio Skriveni imam, a samim time i iznad
Zakona, Njegov otac odluno se protivio ovom pokretu. Muhammad je
otvoreno govorio da Hasan ne moe biti imam, jer je bio njegov sin, a samim
time samo dal Hasanove poklonike kaznio je na krajnje bizaran nain najprije
je pobio 250 Hasanovih pristaa, a zatim njihova tijela naprtio na tijela drugih
250 pristaa, koje je zatim protjerao iz Alamuta. Hasan je prestao sa svojim
odlunim propovijedanjem, strpljivo nastojei povratiti oevo povjerenje, kako
mu ne bi uskratio pravo na nasljedstvo.
OBJAVA QIYAME
Hasan II vladao 116266
Pred svoju smrt, Muhammad je zaista odredio Hasana za svojega nasljednika,
Hasanu je tada bilo trideset i pet godina. Prve dvije i pol godine njegove vlasti
protekle su mirno, premda je iskazao liderske sposobnosti nastavivi s
definiranjem poloaja Gospodara Alamuta kao duhovnog voe iroko
rasprostranjene nizari drave. Dana 8. kolovoza 1164. godine, pred okupljenim

predstavnicima s raznih perzijskih nizari teritorija, Hasan II objavljuje nastup

milenija, Uskrsnue, ili Oivamu. Svoju je objavu uinio usred Ramazana arap.
Ramadana, svetog mjeseca posta, na dan kada iiti slave sjeanje na smrt i
muenitvo Alijevo. U podne, zaogrnut u bijelo i s bijelim turbanom na glavi,
Hasan se uspeo na propovjedaonicu, iji su kutovi bili prekriveni bijelim,
crvenim, zelenim i utim zastavama, poevi se moliti u smjeru zapada, leima
okrenut Meki. I drei visoko u zraku ma, navodno je rekao da je Skriveni
imam objavio Novu providnost, razrijeivi svoje vjerne islamske prakse
erijata. Objavio je da ga je imam proglasio svojim glavnim vikarom, i da e
oni koji su vjerovali u njegovu istinu i slijedili njegove upute, nakon smrti
svojih tijela uivati u vjenom ivotu. Zapravo, obznanio je da su oni koji su
vjerovali u
imama ve u ovom fizikom tijelu uli u rajsko stanje, Nakon ovog
nevjerojatnog govora, siao je s propovjedaonice i priredio gozbu, kazavi da
je ramazanski post gotov. Ovaj krunski in bogohuljenja popraen je, navodno,
ispijanjem vina, jedenjem svinjetine i putenim razuzdanostima.
Objava Qiyame podrazumijevala je da je Konani sud, Sudnji dan, stigao.
Onima koji su prihvatili nizari imama i njegovog predstavnika Hasana, sueno
je, i oni su istoga trenutka uli u Raj, Svi drugi osueni su na Pakao, Kraj svih
povijesnih i religijskih ciklusa najzad je doao, erijat, svete dunosti koje je
Muhamed propisao, bio je tek vanjski simbolini izraz unutarnje duhovne
istine, U okvirima vjerske slobode i razvoja koji e uslijediti nakon Nove
providnosti, ovjek e neposredno doivjeti unutarnje duhovno iskustvo
jedinstva s Alahom, Vie se nije pet puta na dan, u inu simbolinog jedinstva
s Bogom, padalo niice i molilo Alahu, Kroz Novu providnost, ovjek je bio u
stanju neprestane molitve i jedinstva.
Oni nizari, koji su ustrajavali u tradicionalnim obiajima islama i odbili slijediti
Novu providnost, bili su kanjeni, kamenovani i ubijeni kao bogohulnici upravo
onako kako se ranije postupalo s onima koji su proglaeni krivima za
nepotivanje erijata. Jedino su nizari vjernici bili u stanju primiti i pojmiti
duhovnu istinu. Svi drugi, ukljuujui nenizari muslimane i sve nemuslimane,
bili su od tog trena osueni na vjeni Pakao, koji je zapravo bio stanje
duhovnog nepostojanja,56
Deset tjedana nakon objave u Alamutu, u Quhistanu je Hasanov predstavnik
proitao slian proglas, naglas proitavi formalnu poruku Gospodara Alamuta,
Bojeg direktnog predstavnika na zemlji, kalifa nizari ismailita. Hasanova
tvrdnja da je boanski opunomoeni vladar kalif ismailita, znaila je jo jedan
otri raskid s tradicijom. Ranije su se svi iitski kalifi pozivali na krvno srodstvo
Iz potovanja prema stavu nekih suvremenih ismaili eksperata po pitanju
objave Hasana II, citiramo sljedee Kakobilo, moderno gledite nekih
povjesniara da je objava Quiyame ukljuivala i ukidanje serije nikada nije
potkrijepljeno. The Ismailis in History odAziz EsmailiAzim Nanji u Nasr,
SeyyedHossein, ed. Isniaih Contributions to Islamic Culture, str. 249
s Alijem nije vano u kojoj mjeri neistinito. Qiyama proglas u Siriji je kasnije
ponovio Hasanov predstavnik Sinan.
Nije posve jasno da li je Hasan ikada javno obznanio da je imam. Sebe je
nazivao uiteljem dal, dokazom huja i boanski opunomoenim vladarom kalif,
poloaji koji odreda podrazumijevaju predstavljanje imama. Srednjovjekovni
povjesniar Raid alDin iznosi da je, nakon svoje javne objave, Hasan odaslao

tajno pismo u kojem je za sebe tvrdio da je unutarnji imam, premda ne i

tijelom. Muhammad II, njegov sin i nasljednik, oformio je, meutim, svoje
uenje na premisi da je njegov otac bio doslovno imam, fiziki potekao od
Nizara, poloaj koji je od tada priznavan meu nizari ismailitima, Poevi od
Qiyama objave Hasana II, nizari e Gospodara Mamuta priznavati za imama, a
ne njegovog glavnog daia ili hujju.
Marshall Hodgson bavi se jo dubljom dimenzijom radikalne dubine Hasanove
objave Qiyame, te njegove naznake a u sluaju njegovog sina tvrdnje daje
imam. Imam koji e objaviti Uskrsnue, lik je koji je od ranije poznat
ismailitima kao Sudac Uskrsnua, Qaim Qiyame. Njegova izuzetna uloga
sastojala se u tome da na kraju vremena bude dovrenje uenja Prorokovih.
Cjelokupna islamska doktrina upuuje na njega, Prorok Muhamed jedan je od
est proroka ovjeanstva, koji prethode Qaimu Adam, Noa, Abraham, Mojsije
i Isus prvih su pet. Samim time je, dakle, Qaim vei ak i od samog
Muhameda. To je imam kojega je Hasan II objavio na svetkovini Ramazana.
Uloga HasanaiSabaha bila je pripremiti put za njegov dolazak advent.57
Bogohulna objava Hasana II, te njeno prihvaanje od strane njegovog sina,
Muhammada II, raskinulo je sve preostale veze i sa sunitima i sa iitima,
Asasini su svojom vlastitom zaslugom uspjeli stei neupitni status malahida, ili
heretika. Nisu se vie vodili sporovi oko jednostavnih pitanja poput prihvaanja
ili neprihvaanja ovog ili onog imama. S Qiyamom, nizari su objavili svoju
neopozivu neovisnost od ire islamske zajednice. Ukratko, nizari su sada
kolektivno uvedeni u Raj, dok je ostali dio ovjeanstva uinjen naprosto
nepostojeim i nevanim.58 Istovremeno je to, meutim, bilo i priznavanje
poraza njihovog
nastojanja preuzimanja cijelog islama.59 Jedna od potvrdi ove injenice bila je
i slabljenje dawe u postQiyama alamutskom periodu. Vie je napora
posveivano pouavanju lanova nizari zajednice novoj doktrini, nego irenju
vjere obraenjem prozelitizmom.
Hasan II ubijen je godinu i pol nakon ove objave smrtonosni ubod noem
zadao mu je njegov urjak, koji se silno protivio prihvaanju Qiyama uenja,
oito u nadi da e nizari zajednicu vratiti njezinoj predqiyama vjeri. I uza sve
kontroverze kojima su okruene Hasanove vjerske aktivnosti, dananji ga
ismailiti slave, govorei o njemu uvijek kao o Hasanu, ala dhikrhi al salam mir
s imenom njegovim.
Muhammadll vladao 11661210
Hasana II naslijedio je njegov sin, Muhammad II. U to je vrijeme Muhammadu
bilo devetnaest godina. Bio je snana linost koja je bez premiljanja dala
pogubiti ubojicu svojega oca, zajedno s ostatkom njegove obitelji. Svojeg je
oca proglasio duhovnim i fizikim imamom, pa je tako i sebe, kao njegovog
sina, proglasio imamom. Nastavio je s Qiyama objavom Hasana II do kraja
svog dugog ivota, posvetivi znaajnu osobnu energiju paljivoj i sofisticiranoj
razradi njegove doktrine.
Muhammad se najprije potrudio da svojemu ocu pribavi prikladnu alijevsku
lozu, Izjavio je da, sve u svemu, Hasan II nije sin treeg Gospodara Alamuta,
Muhammada, sina Buzurgumidovog, nego da je, potajno, sin Skrivenog
imama. Neki su vjerovali da je ve kod samog roenja Hasan kriom
zamijenjen s Muhammadovim sinom drugi pak da je Muhammad, ni ne znajui,
uzeo za suprugu ve trudnu enu trei tvrde da je Hasanova majka imala

preljubniku vezu sa Skrivenim imamom, koji je ivio u podnoju litice nad

kojom se izdizao Alamut. Na kraju je Hasanova genealogija stigla do Nizarovog
unuka kojeg je potajice podigao HasaniSabah, da bi, odrastavi, postao ili otac
ili djed Hasana II. Tako se, nakon skoro sedamdeset i pet godina poslije
Nizarove smrti, linija nizarovih imama otvoreno pojavila. 0
Teoloki doprinos Muhammada II uzdigao je koncept nizari imama do visina
koje su daleko nadmaivale sve ranije dosege iitske teologije. Qiyama je Raj
spustila tono ovdje, na zemlju, a samim time se i Bog u svoj Svojoj
velianstvenosti manifestirao kroz imama. Imam je postao sam lik Boji,
njegovi atributi bili su tako atributi kroz koje se Bog objavio ljudima svojega
vremena. Imam je trebao biti duhovno sredite i fokus ivota svakog nizara.
Kroz upranjavanje svete svjesnosti neogranienih vrlina imama, sljedbenik bi
bio osloboen pogreke i pripremljen za svoje dosezanje Boanskog. Postizanje
istinskog unutarnjeg, duhovnog vienja imama, bilo je presudan korak do
konane stvarnosti Raja za nizari sljedbenika. Ovo se vjerovanje ne razlikuje
previe od viih dosega mistikog kranstva, ili postupaka guru bhakti u
indijskim i sufi tradicijama. Zapravo, upravo je to bio jedan od razloga zbog
kojeg su se, stoljee kasnije, nizari uspjeli tako uspjeno spojiti sa sufi
pokretom.
Muhammad II je bio sposoban lider u najboljoj tradiciji Alamuta. Postoji
zanimljiva pria o njegovom ponaanju prema suni uenjaku po imenu Fakhr
adDin alRazi, koji je pokrenuo estoku prosvjednu kampanju protiv nizari
doktrine, Muhammad je poslao jednog uenika da prisustvuje uenjakovim
predavanjima u Rayyu. Nakon par mjeseci, fidaije uenjaku zaprijetio
bodeom, iznudivi iz njega obeanje da e prestati s uenjem protiv asasina.
Zatim mu je prenio Muhammadov poziv za posjet Alamutu, uruivi mu
istovremeno imamove darove u zlatu i prekrasnoj odjei. Kada je, kasnije,
jedan drugi student upitao alRazija zato vie ne napada asasine, ovaj je
odvratio da su njihovi argumenti bili preotri i preteki!
Iz politike perspektive, prvi dio Muhammadove vladavine protekao je relativno
mirno. Tijekom dvadeset i est godina njegovog vodstva, zabiljeeno je tek
jedno ubojstvo, izvan Sirije. Zaokupljenost islamskih vladara borbom protiv
kriara, nije im ostavljala puno vremena za bavljenje nizarima.
Kako je vrijeme prolazilo, politika je situacija ipak postajala sve sloenija.
Selduko Carstvo bilo je na samom izdisaju. Do godine 1194. Selduci vie
nisu imali kontrolu nad raznim perzijskim vojnim voama, dok su raniji
selduki generali vodili meusobne
borbe, Ovisno o trenutku i potrebi, nizari bi se povremeno svrstali na ovu ili
onu stranu.
Nekih osamsto kilometara sjeveroistono od Alamuta, u zabaenom kraju
Khwarazm u gornjem toku rijeke Oxus dananja Amu Darya, juno od Aralskog
jezera, pomaljala se nova vojna prijetnja koja je trebala ispuniti prazninu
nastalu slomom Selduka, U poetku Sanjarovi vazali, TurkoKhwarazmijanci
naglo su prerasli u regionalnu silu. Godine 1194. u Rayyu su ubili Tughrila III,
posljednjeg seldukog sultana. Godine 1198. poharali su Alamut, pribjegavi
lukavstvu tako to su od asasina zatraili zatitu, da bi zatim prevarili svoje
zatitnike. Tijekom jednog khwarazmijanskog napada na Qazwin, godine 1199.
asasini su nadmudrili svoje brojano nadmonije neprijatelje, pristavi predati
utvrdu i mirno je napustiti. Dogovorili su da e se podijeliti u dvije grupe. Ako

prvoj grupi bude doputeno mirno otii, druga e predati utvrdu. Prva grupa je
otila, i Khwarazmijanci su ekali da se druga preda. Na kraju su shvatili da je
s prvom grupom utekao cijeli asasinski garnizon.
Khwarazmijance su, pak, napali Ghuridi, pleme iz Hindukua, koje se obratilo
na islam i zadobilo nadzor nad Afganistanom. Ghuridi su se borili i protiv
nizara, u Quhistanu. Nadmona ghuridska sila brzo je slomila svaki otpor.
Godine 1206. organizirano je ubojstvo ihab alDina, lokalnog ghuridskog voe,
Odgovornost za smrt preuzeli su asasini, premda nije jasno da li su oni doista
bili odgovorni. Asasini su tvrdili da su djelovali u ime Khwarazmijanaca, to je
dovelo do pregovora izmeu Khwarazmijanaca i Ghurida.
Jedna od stvari s kojom se Muhammad takoer morao suoiti bila je
obnovljena mo bagdadskog Abbasidskog kalifata. Ova etablirana ikona suni
ortodoksije, pod vodstvom kalifa alNasir alDinn Allaha 11801225 prolazi kroz
svoju novu obnovu. Neobino je to to je bio iit, ali je, u naporu da ujedini
islam, koristio tradicionalno sjedite suni vlasti. Proglasio je viteki
ceremonijalni red, sa sobom kao Velikim Majstorom. Red je iznikao meu
sufijima, a razvijao se unutar obrtnikog stalea. Red je bio posveen
upranjavanju futuwwe futuwwa, nainu, putu fate fata, to na
arapskom znai pristala hrabra mlade. Nakon prosvjeivanja islama, u skladu
s koritenjem rijei u Kuranu Svetom, ona je oznaavala idealnog, plemenitog i
potpunog ovjeka, ija e gostoljubivost i dareljivost sezati sve dotle dok nita
nije preostalo njegovog ovjek koji bi za svoje prijatelje dao sve, pa ak i svoj
ivot.61 Svaki novi inicirani lan zavjetovao se na odanost Majstoru koji ga je
uveo u red, nosio posebnu ceremonijalnu odjeu, pio iz vitekog pehara i
svojemu grbu dodao grb Reda. AlNasir je rairio ovaj red meu liderima
islamskih teritorija. Svaki islamski voa primio bi duhovni imprimatur
abasidskog kalifa. Posveenost visokim idealima asti i vjernosti proela je
sunitizam romantinom notom, odavno iezlom.
Nema sumnje, ono to je najvie uznemiravalo i privlailo panju Muhammada
II bilo je umno stanje njegovog sina i nasljednika, Hasana III, koji je matao o
asimilaciji nizara sa cijelom islamskom zajednicom. Bio je to uzrok velike
napetosti izmeu oca i sina, podsjeajui na raniju borbu izmeu Muhammada
I i Hasana II. Problem je dodatno pogoran vanou koju je Muhammad II
pridavao imamatu i njegovom neopozivom prijenosu nasljedstva Hasan III je
ve proglaen sljedeim imamom. Oba su se mukarca bojala da e ih onaj
drugi ubiti, i obojica su se cijelo vrijeme Alamutom kretala pod punim
naoruanjem.
SATR PERIOD PRIKRIVANJE Hasan III vladao 121021
Muhammad II na kraju umire prirodnom smru, a plat vodstva prelazi na
njegovog sina Jalal alDin Hasana. Njegova majka je bila sunit, U ulozi Velikog
Majstora Alamuta, Hasan III je uinio da asasini prihvate suni ortodoksiju.
Postao je poznat kao Hasan Nawmusulman, Novi musliman. Majka mu je otila
na hodoae u Meku, gdje joj je kalif alNasir priredio topao doek. Hasan III
obavjetava khwarazmijanskog aha i ostale muslimanske vladare da je
prihvatio sunitizam i meu nizarima ponovo uveo obvezu
pridravanja erijata. Pozvao je suni uenjake da pouavaju njegove
sljedbenike, dopustivi im pretraivanje i provjeru knjiga uvene alamutske
knjinice. Spalio je knjige s kojima se ovi nisu slagali. Na teritorijima pod

svojom vlau izgradio je damije i javna kupatila. Javno je i sveano prokleo

svoje pretke zbog njihovih grijeha.
Izgleda da je njegovo vodstvo u Alamutu prihvaeno bez pogovora. Neto
tankoutniji nizari njegovo su odbacivanje Qiyame smatrali praktinom
primjenom doktrine taqiyya, prikrivanja imamovih pravih vjerovanja zbog
fizike sigurnosti i opstanka njegove zajednice. S druge pak strane, duhovni
zahtjevi i izoliranost, nametnuti egzaltiranim zahtjevima Qiyame, nesumnjivo
su uvelike premaivali sposobnost i mo veine. Tenja za jednostavnou
uobiajena je meu stanovnitvom koje je dolo do toga da uiva u
materijalnom probitku, steenom estokom borbom njihovih predaka.
Prihvaanje erijata znailo je jednako tako i to da bi asasini bili poteeni
nasrtaja njihove muslimanske subrae. Po prvi puta je nizari drava od strane
sunita priznata kao legitimna vlast u okvirima ire islamske cjeline.
U periodu od dvije godine, Hasan je u saveznitvu s abasidskim kalifom
poduzeo niz vojnih pohoda. Vjersko obraenje nije vie bilo pokreta nizari
vojnih ekspedicija cilj je sada bio prikupljanje materijalnog danka od
pobijeenih. Hasan III i alNasir su izgleda sklopili pravo prijateljstvo, a Hasan
je nesumnjivo bio uveden u alNasirov viteki red. AlNasir je abasidski
imprimatur proirio i na Hasana, ak mu i pomogavi dovesti etiri plemenite
suni supruge, od kojih e jedna postati i majka idueg asasinskog imama. Na
kraju je njegovo prijateljstvo s alNasirom dovelo i do raskida s
khwarazmijanskim ahom, s kojim je Hasan III takoer sklopio pakt.
Vjeruje se da je, potajno, Hasan III ponudio svoje podanitvo velikom
mongolskom voi Dingiskanu. Po dolasku Dingiskanove vojske u taj kraj,
godine 1219, Hasan je bio prvi islamski voa koji je odaslao svoje
ambasadore.
Hasan III je umro 1221. godine, kau, od dizenterije. Svojega je vezira odredio
za regenta svom mladom nasljedniku. Vezir je Hasanove supruge i sestru
optuio za trovanje Hasana, pogubivi ih zajedno s njihovim blinjima.
Muhammad III vladao 122155
Hasana III naslijedio je njegov devetogodinji sin Muhammad III, poznat i kao
Aladdin, predzadnji nizari voa. Kako je sazrijevao, polako je Alamut vraao u
iitsko okrilje, obznanivi da oev imamat treba promatrati kao period
skrivenosti, tajnovitosti. Muhammadova vladavina obiljeena je izuzetnom
intelektualnom aktivnou, poto je on svjesno prihvatio tradicionalnu ulogu
muslimanskog voe kao pokrovitelja umjetnosti i znanosti, Ismailitsko duboko
potivanje uenosti, koje je bilo razlogom da HasaniSabah utemelji slavnu
alamutsku knjinicu, dugo je bilo magnet uenjacima i znanstvenicima,
ukljuujui tu intelektualce iz redova sunita, iita Dvanaestaa, pa ak i idova.
Da bi pomirili Qiyama uenja s ponaanjem Hasana III, nizari su uzeli novi
doktrinarni kurs. Reeno je da je Qiyama vrijeme izvanjske objave pravog
duhovnog identiteta imama, u svoj njegovoj slavi, zajednici, tijekom koje je
bila mogua direktna povezanost s Bogom, U vremenima zraee prisutnosti
imama, koncepti poput erijata postali su besmisleni, ako ne i bogohulni. S
druge pak strane, postoje vremena skrovitosti, tajnovitosti, kada imam
odluuje sakriti pred zajednicom svoju pravu sutinu, pa ak i kada je fiziki
prisutan. U takvim je vremenima bilo nuno pridravati se erijata, kako bi se
ouvala istoa Zakona. Ovaj period privrenosti erijatu oznaen je kao satr,
period tijekom kojega imam skriva svoj istinski duhovni poloaj pravei se da

djeluje iskljuivo kao svjetovni voa nizara, a ne qaim Oivame a koje je

zapravo ono istinsko bie svakog nizari imama, Promjena od otvorene k
skrivenoj fazi imama, izmeu Qiyame i atra, odvija se po njegovoj volji. Tako
se za vladavine Muhammada III, ba kao i u predOiyama Alamutu, pridravalo
erijata, iako nije bilo tako strogo nametnuto kao kada je vladao njegov otac.
Ova sloena filozofska uenja u dobroj su mjeri djelo velikog islamskog
filozofa, Nasir alDin Tusija, koji je u Alamutu pisao kao Aladdinov gost. Premda
se to ne moe sa sigurnou rei, Tusi se za vrijeme svog boravka u Alamutu
moda privremeno obratio na ismailizam. Njegovo uenje moemo, ipak,
shvatiti kao filozofsku
slamku spasa koja je nizarima omoguila da nakon imamata Hasana III, koji
im je u naslijee ostavio teak izbor, zadre svoj identitet. S jedne su strane,
slijede li uenja Hasana III, mogli prihvatiti stapanje sa suni zajednicom, S
druge pak strane, mogli su odbiti njegovo prihvaanje sunitizma i, odricanjem
od Qiyama slave, propovijedane od Hasana II i Muhammada II, postati
naprosto jo jedna iitska sekta, Tusi je ponudio treu doktrinarnu alternativu.
No, Tusijev vjet i briljiv intelektualni trud, kao i prividan povratak duhovnoj
istoi nizari ismailitskog vjerovanja, mogli bi na kraju okarakterizirati kao
premalo i prekasno. Jer, prema Juvavniju, najranijem perzijskom povjesniaru
koji je mrzio asasine, Muhammad III je bio degenerirani voa ija je slabost
odraavala opadanje moi alamutske zajednice. Juvavni je tvrdio da je,
zahvaljujui lijenikovoj nestrunosti i pretjeranom isputanju krvi tijekom
njegove bolesti, Aladdin u svojoj mladosti pretrpio oteenje mozga. to god
bilo, Muhammad III moda je zaista bio duevno defektan, ako ne i lud. Kau
da je, to je bio stariji, njegovo ponaanje sve vie bilo ponaanje jednoga
luaka surovo, bahato, sadistiko, alkoholiarsko i nepredvidivo. Kraj nizari
drave bio je sve blii.
Posljednja desetljea politike nezavisnosti asasina priaju nam udesnu priu.
Savez Hasana III sa irom muslimanskom zajednicom proirio je granice nizari
politikih aspiracija. Nakratko se vratila velianstvena vizija svjetske
dominacije. Sitne lokalne prepirke zamijenjene su ambicioznom diplomatskom
aktivnou koja je dola ak i do Europe i Mongolije, dok je u Indiji vrsto
utemeljena nizari vjerska misija, Zabrinuti za svoju sigurnost, politiki lideri i
tako udaljenih zemalja kao to su Njemaka, Aragon i Yemen, plaali su danak
u novcu,
Meu sunitima, sklonost raskoi, roena iz veza s Abbasidima, poela je
podrivati karakteristinu svirepost ostalih Selduka, Khwarazmijanaca i
Ghurida. Prema ve utvrenom povijesnom shematizmu, susjedna nomadska
plemena sjeverozapadne Azije pokrenula su se na zapad, popunjavajui
prazninu nastalu oslabjelom politikom voljom samozadovoljnog stanovnitva.
Predvoeni Dingiskanom, Mongoli potomci Huna koji su
osamsto godina ranije napali Rim potpuno okrenut sebi i svojim uicima
zapoinju u dvanaestom stoljeu svoje osvajanje centralne Azije. Godine 1219,
gnjevni zbog uvreda od strane khwarazmijanskog aha, Mongoli zapoinju
invaziju na islamske teritorije. Godine 1221, kada je Muhammad III preuzeo
imamat, Khwarazmijansko carstvo je pokleklo pred mongolskim armijama,
Mongoli su predstavljali opasniju prijetnju. Iako je od vremena diplomatske
misije Hasana III kod Dingiskana izmeu asasina i Mongola postojao
kakavtakav mir, neizbjeni sukob dvaju protivnika bio je sve blii. Velike

ambicije dovodile su nizare u direktan sukob sa slinim tenjama Mongola.

Muhammad III naslijedio je brojne saveze, sklopljene od strane njegova oca,
koji su se zbog naglo promijenjene i turbulentne politike situacije nastale
eskalacijom mongolske agresije odreda ruili kao kula od karata. Usporedo sa
sve izraenijim mongolskim apetitima prema Perziji, ismailiti postaju sve
usamljenija sila u toj regiji.
Godine 1218, za vladavine Dingiskana, velike mongolske vojske stigle su do
rijeke Jaxarts dananja Syr Darya. Godine 1238, u zajednikom naporu s
ambasadorima abasidskog kalifa da osiguraju pomo kranskih vladara
francuskog, Luja IX, i engleskog, Henrika III za borbu protiv Mongola, asasini
su odaslali svoje izaslanike u Francusku i Englesku. Na nesreu, Europljani su
upravo u tom trenutku radili na postizanju sporazuma s Mongolima, a
okrenutog protiv muslimana. Do godine 1240. mongolski napadi stigli su ak
do zapadnog Irana, a uskoro e se nastaviti ka Gruziji, Armeniji i sjevernoj
Mezopotamiji. Godine 1248, mongolsko je vijee odbilo ismailitsko izaslanstvo.
Godine 1252. u Karakoramu Karakorumu je kao vrhovni voda svih Mongola
ustolien Mangu, unuk Dingiskana. On je odmah zapovjedio svom mlaem
bratu Huelgu da krene protiv nizara i potpuno ih uniti. Godine 1254. Mangu je
primio VVilliama od Rudricka, franjevakog fratra i ambasadora Luja IX. Luj je
traio mongolsku podrku kranskoj vojsci Sedmog kriarskog pohoda.
VVilliam je doznao da se veliki kan bojao za svoj ivot, vjerujui da je, kao
osveta za njegov pohod protiv nizara, na njega poslano vie od etrdeset
preruenih asasina. Iako Huelgu nee stii u Iran prije
1256, ispred njega je ila vojna prethodnica i krila si put kroz ismailitske
teritorije. Mongoli su napali quhistanske nizare, zatim krenuli na Girdkuh i
poslali pljakake odrede u dolinu Rudbar. Huelgu je u meuvremenu nastavio
svoj neumoljivi pohod.
Mnogi su u Alamutu bili uasnuti svirepou mongolskih hordi. Muhammad III
je do samoga kraja zadrao svoju prkosnu moda iracionalnu odvanost protiv
Mongola. No, i on je postao opsjednut svojim najstarijim sinom i nasljednikom,
Khurahom, Godine 1255. asasinski voe zakljuili su da je imamovo duevno
zdravlje toliko pogorano, da ga moraju zamijeniti njegovim sinom. Plan je bio
odrediti Khuraha za regenta i zatim, ne ozlijedivi ga, onemoguiti Aladdina u
daljem donoenju odluka, naroito u svjetlu mongolske prijetnje. Ovaj se plan
ipak pokazao nepotrebnim jer je, kao konana potvrda njegove degeneracije, u
pijanom stanju Aladdin posjeen sjekirom svojega homoseksualnog ljubavnika
Hasana Mazandaranija, kojega je nekoliko godina ranije osakatio usred
sadistikog ljubavnog zanosa. Hasanova supruga, Aladdinova ljubavnica,
priznanje svog supruga prenijela je Khurahu, koji je pogubio Hasana
Mazandaranija s njegovo troje djece.
Khurah vladao 125556
Zavrni in Alamuta poinje u trenutku kada je, kao dvadeset sedmi nizari
imam, Khurah naslijedio svog oca. Svjestan neminovnosti kapitulacije pred
mongolskom silom, Khurah pie Yasuru, mongolskom zapovjedniku u Iraku,
nudei mu svoje podanitvo. General odgovara da se Khurah mora pojaviti
pred samim Huelgom. Umjesto toga, Khurah alje u Huelgov tabor u
Khurasanu svojeg mlaeg brata ahanaha. U meuvremenu, Yasur u lipnju
1256. okupira podruje Alamuta, Khurahovi vojnici odolijevaju napadu.
Huelgu alje poruku da e, izrui li Khurah svoju utvrdu i osobno se preda

mongolskom voi, prihvatiti predaju i smatrati ga nevinim za zloine njegova

oca. Yasurova vojska nastavila je s nadiranjem, Khurah je zatraio godinu
dana do pojavljivanja pred Huelgom, kako bi osobno mogao nadgledati
sravnjivanje svojih utvrda. Ujedno je zatraio da u ime svoje starine, Alamut i
Lammassar budu
poteeni. Huelgu je odvratio da bi, ako Khurah ne moe osobno doi, trebao
kao znak povjerenja poslati svojega sina. Huelgu je do tada ve stigao pred
Rayy. Khurah mu je poslao djeaka. Iako je Huelgu sumnjao da je djeak
pravi nasljednik, nizari povjesniari tvrde da je on to doista bio. Huelgu je jo
vie napredovao. U trenutku kada je, kao zalog mongolskom zapovjedniku,
Khurah poslao jednoga od svoje brae, zajedno s tri stotine nizara, Huelgu je
jo vie napredovao prema Khurahu. U studenom 1256. Khurah se nalazio u
zamku Mavmundiz. Huelgova vojska se nala pod zidinama zamka, zatraivi
da se Khurah preda u roku od pet dana. Dana 19. studenog 1256, praen
svojom obitelji, svojom dvorskom pratnjom i svojom riznicom, Khurah je uao
u Huelgov tabor i predao se. Asasini koji su ostali u zamku odbili su se predati,
pa su ih Mongoli pobili.
Huelgu je s panjom primio Khuraha, razdijelivi asasinsko blago svojim
ratnicima, imama pak darovavi sa stotinu deva i lijepom mongolskom
nevjestom. Zatim je od imama zatraio da bude u njegovoj pratnji, kako bi
ovaj osobno mogao zatraiti predaju preostalih asasinskih zamaka. Kau da se,
na zahtjev oslabjelog imama, skoro stotinu nizari zamaka predalo mongolskim
vojskama. Svaki je zamak naputen, a potom razruen. Zapovjednici Alamuta i
Lammassara isprva su se odbili predati, ali je Alamut najzad kapitulirao u
prosincu 1256,
Mongoli su bili ushieni pred udima i ljepotama Alamuta. U elji da izbliza
promotri pomno izvedeno, sjajno zdanje, Huelgu se osobno uspeo do utvrde.
Kroz kanale u ivoj stijeni tekla je voda, na kraju sakupljana u ogromnim
bazenima, isklesanim u velikoj stijeni. Hrana i oruje bili su pohranjivani u
podzemnim komorama, takoer isklesanim u ivoj stijeni. Neprobojna utvrda u
sebi je jo uvijek pohranjivala ivotno vane zalihe, i to jo od vremena
HasanaiSabaha. Kako bi poveao plodnost tla, Hasan je u alamutskoj dolini
zasadio i brojna stabla, i unaprijedio sustav navodnjavanja. Alamut je
zamiljen tako da tijekom dugotrajnih vojnih opsada moe izdravati cijelu
zajednicu. Uz silan napor, Mongoli su ga u cijelosti unitili.
S Huelguovom vojskom iao je i perzijski povjesniar Juvavni. On je osobno
nadgledao spaljivanje najveeg dijela preostalih knjiga
Aral Sea KHWARAZM TMNSOXIANA
alamutske knjinice, meu kojima su bila djela nizarske povijesti i teologije,
kao i neismailitski matematiki, filozofski i znanstveni rukopisi. Unitenje
sredinje knjinice jedan je od razloga nepostojanja asasinske literature iz
alamutskog perioda. Drugi je razlog taj, to je kontinuirano stanje vojne
spremnosti uinilo nizare sklonijima radu na aktivnom obraenju, negoli
knjievnim ili filozofskim spekulacijama.
Garnizon u Lammassaru odrao se jo narednu godinu, Huelgu i Khurah
krenuli su prema Qazwinu, odakle je Khurah pisao sirijskim asasinima,
zapovjedivi im da se predaju Mongolima, U meuvremenu je zatraio susret s
velikim Mangukanom. Godine 1257, u pratnji mongolskih trupa, Khurah je
krenuo na dugi put za Karakoram Karakorum. Kada je stigao, veliki kan odbija

ga primiti, i to zato jer su se Lammassar i Girdkuh jo uvijek odupirali

mongolskoj vojsci. Na svom putu nazad, razoaranog Khuraha e njegova
mongolska straa pretui, izudarati i nasmrt izbosti.
Najvanija briga ismailita bila je na sigurno prebaciti Khurahovog sina ams
alDina Muhammada. Dananji Agakan potomak je ovoga djetetaimama.
Mongoli su zapoeli bespotednu kampanju zatiranja svakog sjeanja na
asasine, a to je znailo i nastojanje da ubiju svakog mukarca, enu, dijete, a
naroito one koji su imali bilo kakve veze s Khurahom. Jedan od najgorih
pokolja dogodio se u Quhistanu, gdje su u jednom jedinom danu poklali
osamdeset tisua ismailita. Puno njih prodano je u ropstvo. Kada su i njihove
utvrde pale, branitelji Lammassara i Girdkuha naprosto su zbrisani iako je
garnizon u Girdkuhu odolijevao sve do 1270. godine. Godine 1275. asasinske
snage uspjele su povratiti Alamut, ali ga je mongolska vojska ponovo zauzela
godinu dana kasnije.
Godine 1258. mongolska vojska krenula je u napad na Abbaside u Bagdadu.
Abasidski kalif alMustasim Billah predao se jednako tako kukavno kao i
Khurah. Nakon to je odao gdje se nalazi abasidska riznica, pogubljen je.
Mongolska vojska etrdeset je dana pljakala i pustoila Bagdad, za vrijeme
ega je poklano skoro osamsto tisua muslimana. Godine 1260. Huelgu je
osvojio ayyubidske gradove Damask i Aleppo. Uskoro potom, Bavbars,
mameluki sultan Egipta, odluno je porazio Mongole, istjeravi ih iz Sirije.
Pusto, irom islamskog svijeta nastala nakon mongolskog pokolja, do danas
je ostala u pamenju.
POGLAVLJE DEVET
SIRIJSKI ASASINI
Misija HasanaiSabaha meu sirijskim ismailitima zasluna je za rane europske
kontakte s asasinima tijekom kriarskih ratova. Mistini Starac s planine, kojeg
su trubaduri slavili, a kraljevi ga se bojali, bio je sirijski voa Reda.
Ba kao i Iran, i Siriju odlikuje raznolika topografija, ukljuujui tu i planinska
podruja, idealna za koncept stratekih utvrda kakav su primijenili nizari.
Planine, doline i pustinje Sirije jednako su tako bile nastanjene i raznolikim i
fragmentiranim stanovnitvom sa snanom tradicijom politike neovisnosti i
vjerske arolikosti, ukljuivi tu i raznorazne heretike sekte. Meu njima su
bili i drui, ranije spomenuta fatimidska ismailitska disidentska grupa, Druga
radikalna sirijska sekta bili su nusairije, ekstremni iiti Dvanaestai, koji su
vjerovali da je Ali Bog, a Muhamed njegov Prorok. U nusairijsku vjeru bila su
utkana i valentinijanska i manihejska gnostika vjerovanja. Ova sekta
osnovana je u devetom stoljeu, i jo i danas postoji u Siriji.
Politiki, Sirija je bila zrela za nizari organiziranje. Do trenutka kada je Hasan
odaslao svoje misionare, negdje oko 1090, Turci Selduci ve su se nekoliko
desetljea borili s fatimidskim carstvom, doavi u posjed veeg dijela zemlje.
Da se podsjetimo, Skriveni imam je iskrsnuo iz svoje povuenosti u Siriji i
godine 909. objavio se i utemeljio Fatimidsku dinastiju to nam dovoljno govori
o jakoj i upornoj ismailitskoj prisutnosti u Siriji. Dolazak turske sile mogao je u
ovoj regiji samo dovesti do poremeaja poput onih koje smo imali prilike vidjeti
u Perziji, gdje je lokalna mrnja kljuala ispod vidno nepravedne vlasti stranih
osvajaa.
Godine 1095. smrt sirijskog seldukog sizerena Tutua, brata Malikahovog,
cijelu je tu regiju ostavila podijeljenu na nekoliko

suparnikih dravica, pod vlau raznih seldukih prineva. Najvanije

kneevine bile su pod vlau dva Tutuova sina Ridwan je stolovao u Aleppu, a
Duqaq u Damasku. Nizari su sa svojim radom na organiziranju zapoeli u
Aleppu. Poetnom uspjehu sirijske misije uvelike je pripomogla Ridwanova
podrka. Aleppo je imao brojno iitsko stanovnitvo, podijeljeno u razliite
sekte, koje je brojano nadmaivalo sunitsku populaciju. Prije nego to e
svoju podrku preusmjeriti nizarima, Ridwan je isprva podravao fatimidskog
imama alMustalija.
Godine 1097. na pozornicu iznenada stupaju kranski kriari. Barbarske
vojske europskih nevjernika su poput nezaustavljive horde protutnjale
Palestinom. Misionarskoj aktivnosti sirijskih asasina na ruku je ila slabost
mustalijanskih Fatimida i njihov neuspjeh u odbijanju seldukih Turaka i
kriara. Dolazak ovih zadnjih mogao je samo podstai opu spremnost da se
poslua mesijanska poruka skrivenog nizari imama.
Istovremeno je, ipak, alamutska misija bolovala od jednog znaajnog
nedostatka. Ba kao i Selduci, i kriari i nizari misionari u Siriji bili su stranci,
pod zapovjednitvom Gospodara Alamuta uvezeni iz Perzije. Sve vrijeme
postojanja sirijske asasinske zajednice njezine su voe bili birani od strane
alamutskih zapovjednika. Napredovanje nizara u Siriji bilo je sporo i popraeno
brojnim neuspjesima, iziskujui skoro pola stoljea prije nego to se uspjelo
uope osigurati sigurnu bazu za djelovanje.
Navala kriara navela je selduke upravitelje na meusobne borbe oko svakog
i najmanjeg djelia teritorija kojeg bi uspjeli obraniti od osvajaa. Ridwanovo
saveznitvo s nizarima pomoglo mu je u borbi protiv njegovih suparnika. Tako
su, naprimjer, godine 1103. pod vodstvom alHakim alMunajima, poznatijeg
kao lijenikastrolog, asasini optueni za ubojstvo Ridwanovog rivala Janah
alDawla, vladara Homsa.
Prvi dokumentirani susret asasina i kriara dogodio se rujnu 1106. godine.
Tancred, princ Antioha, napao je Apace, tek steeni nizari zamak izvan Aleppa.
Krani su napali nizare i sekti nametnuli danak, Tancred je zarobio Abu
Tahira, Zlatara, sirijskog novog glavnog daia, prisilivi ga da plati za svoj
otkup. Godine 1100.
Tancred je od nizara oteo jo jedan dio teritorija, No, i pored ovih gubitaka,
sirijski asasini su uspjeli pomoi Ridwanu u protjerivanju kriara iz brojnih
uporita, uspjeh kojim se selduki prinevi nisu mogli pohvaliti.
Nakon Ridwanove smrti 1113. godine, na prijestolje je stupio njegov sin Alp
Arslan, Popustivi pritisku velikog seldukog sultana Muhammada Tapara, kao
i opem antiismailitskom raspoloenju stvorenom u Aleppu, Alp Arslan
odobrava razaranje alepske nizarske zajednice. On je odgovoran za
pogubljenje Abu Tahira, kao i utamnienje ili pogubljenje vie od dvije stotine
ismailita, te otimanje njihove imovine, Do godine 1124. iz Aleppa su protjerani
i zadnji preostali nizari.
Drugi ismailitski pokuaj osiguravanja baze u Siriji odvijao se u Damasku.
Sekta se tu nikada nije uspjela ukorijeniti. No, godine 1125, pod vodstvom
Bahrama, glavnog sirijskog dala, nizari vojnici su osigurali odlunu vojnu
podrku u borbi protiv Franaka. Selduki damaanski vladar Tughtigin iji je
glavni vezir alMazdaqani bio naklonjen nizarima daruje Bahramu sirijsku
pograninu utvrdu Banivas. Bahram jednako tako dobiva i zgradu misije u
Damasku, koja e posluiti kao njezino gradsko sjedite. Bahram je zapoeo s

fortifikacijom zamka u Banivasu, odaslao je svoje misionare i irom Sirije vodio

vojne operacije. Tijekom jedne takve operacije je i ubijen njegova glava i ruke
odneseni su u Kairo, gdje je fatimidski kalif za njih isplatio veliku nagradu.
Godine 1128. umire Tughtigin, a irom Damaska razbuktava se antiismailitsko
raspoloenje, podsjeajui na pogubljenja u Aleppu, Tughtiginov sin Buri
otpoinje napad pogubljenjem vezira alMazdaqanija i javnim izlaganjem
njegove odrubljene glave. Bio je to znak za opi pokolj skoro est tisua
damaanskih ismailita. Proirile su se glasine da su se asasini udruili s
Francima kako bi, u zamjenu za Tyre, izdali i izruili Damask, Premda to nije
bila istina, ipak je Bahramov nasljednik alAjami pisao Baldwinu II, kralju
Jeruzalema, ponudivi mu, u zamjenu za sigurno utoite pred njegovim suni
progoniteljima, predaju Banivasa. Godine 1130. alAjami umire u izgnanstvu,
meu Francima. Godine 1131. dva nizara, odaslana iz Alamuta, ubijaju Burija.
Upravo je tih godina oko 1130
uspio Buzurgumid smaknuti fatimidskog kalifa alAmira, oznaivi time zapravo
kraj mustalijanskog ismailizma u Siriji.
Poto nisu uspjeli osigurati baze u gradskim sreditima Aleppu i Damasku,
godine 1132. nizari, predvoeni Abul Fathom, kupuju vanu utvrdu Qadamus,
u planinskom kraju Jabal Bahra. U narednih sedam godina uspjeli su doi u
posjed jo osam do deset zamaka u tom kraju.
Godine 1140. zauzeli su vanu utvrdu Masvaf. Godine 1142. hospitalci su
primili oblinji zamak Krak des Chevaliers, postavi nizarima neprijateljski
nastrojeni susjedi. Godine 1149. asasini se udruuju s Ravmondom od Antioha,
u neuspjenoj bici protiv turskih Zangida, tijekom koje su ubijeni i Ravmond i
asasinski voa Alf ibn Wafa. Savez s Ravmondom motiviran je nizarskom
procjenom Ravmondove snage protiv Zangida, koji su upravo zauzeli Aleppo. U
Poglavlju 3, o Zangidima emo vie govoriti kao o neprijateljima vitezova
templara, no i oni su predstavljali dvostruku prijetnju po nizare esto su se
udruivali sa Selducima, i do te su mjere zagovarali sunitsku stvar, da su iite
proglasili hereticima. Promjene saveznitava i tabora, tako karakteristine za
taj period, najlake emo vidjeti iz injenice da su se kod Maniqe asasini borili
protiv Franaka, te da su 1152. organizirali ubojstvo svoje prve franake rtve,
grofa Ravmonda II od Tripolisa. Ovo grozno umorstvo dovelo je do
templarskog napada na nizare i nametanja godinjeg nameta u visini od skoro
dvjesto tisua zlatnika, koje su ovi morali plaati templarima.
RAIDALDINSINAN
Najslavniji meu sirijskim asasinskim voama, kljuni Starac s planine, bio je
Sinan ibn Salman ibn Muhammad, poznat i kao Raid alDin Sinan vladao
116292. Sinan je utjelovljenje jo jednog legendarnog nizari duhovnog voe.
Poput HasanaiSabaha, revolucionarnog osnivaa, te njegovog duhovnog
nasljednika, kratkovjekog Hasana II, koji je raskinuo okove islamske
ortodoksije, Sinan je bio karizmatian i moan ovjek koji je izmijenio povijest.
Sinan je roen blizu Basre u junom Iraku, u dobrostojeoj obitelji. Kao mladi,
nakon rasprave sa svojom braom, bjei u Alamut. U Alamutu se sprijateljuje
sa svojim studentskim kolegom, Hasanom II, Kada je naslijedio mjesto imama,
Hasan II alje Sinana u Siriju. Sinan je otputovao u Kahf, gdje je potajice radio
na stvaranju svoje sljedbe. Nakon smrti glavnog dala, vremenog Abu
Muhammada, nakon krae borbe oko njegovog nasljeivanja koju je dekretom
razrijeio Hasan II, vodstvo sirijskih asasina preuzeo je Sinan,

Zbog neposredne prijetnje od kriarske invazije, sirijski nizari su se nalazili u

opasnom poloaju. Napetost je rasla, a savezi se mijenjali preko noi. Pored
opasnosti od kriara, Sinan je bio suoen i sa etiri prijetnje iz redova samog
islama. Za vrijeme njegove vladavine, meu sunitima su se pojavile dvije nove
sile. Obje su nastojale pomiriti i ujediniti razjedinjene frakcije muslimanske
zajednice, u borbi protiv njihovog zajednikog, kranskog neprijatelja.
Prva je bio veliki zangidski general, Nur alDin, ija je baza bila u Aleppu. Pored
njegovih politikih i vojnih1 aktivnosti, on je irom Svete zemlje pokrenuo
sustav kola medresa, koji je za cilj imao poticati jedinstveni pristup sunitskoj
vjeri. Nur alDin je poslao svog generala irkuha u Egipat da se bori protiv
ostataka fatimidske drave. irkuh je postao vezir titularnog fatimidskog kalifa.
Kada je umro, naslijedio ga je njegov neak Saladin,
Saladin je bio druga velika sunitska prijetnja Sinanu. Godine 1171. Saladin je
objavio kraj Fatimidskog kalifata, proglasivi sunitizam vjerom Egipta. On e
postati najvei pobornik muslimanskog jedinstva jo od vremena Proroka.
Saladin je sanjao o jedinstvenom islamskom drutvu, rukovoenom najiim
religijskim naelima. I Nur alDin i Saladin su smatrali franake krane svojim
najopasnijim neprijateljima, ali su i jedan i drugi istovremeno bili zabrinuti i
nad ismailitskim hereticima.
Trea islamska prijetnja dolazila je od neprijateljstva susjednih nusavri
plemena, koja su u Jabal Bahra planinama ivjela davno prije dolaska ismailita.
I etvrta islamska prijetnja je bila lokalnog karaktera. Okupljene sunitske
vigilanske grupe po imenu nubuwwiyya lutale su krajem u potrazi za
skupinama iita koje bi mogli napasti.
Sinan je tako bio suoen s nizom sloenih izazova. Na diplomatskom polju,
morao je vjeto i mudro sklopiti saveze ne bi li sprijeio da postane rtvom
ujedinjenog muslimanskog napada. Ovo ga je isprva navelo da podrku prui
Nur alDinu, kao manjem od dva zla Saladin je priznat kao nepomirljivi
neprijatelj. Jednako je tako morao odravati i dobre odnose s kriarima s
kojima je, kao musliman, tehniki bio u ratu. U vrijeme kada Sinan preuzima
vodstvo, asasini su ve plaali danak vitezovima templarima. Taj je novac
najvjerojatnije smatrao pametnom investicijom kako bi izbjegao otvoreni
sukob. I konano, da bi se obranio od napada bilo kojeg od potencijalnih
napadaa, ukljuujui tu i neprijateljski nastrojene susjede, Sinan je morao
osnovati i utvrditi vei broj obrambenih uporita.
Godine 1173. Sinan alje ambasadora kralju Amalriku I od Jeruzalema,
predlaui mu sklapanje saveza. Kao jedini svoj zahtjev, traio je povoljniji
novani danak koji je plaao templarima, Ope je uvjerenje da se Amalrik
sloio sa Sinanovim zahtjevima, kao i da su asasinskog ambasadora templari
ubili na putu natrag, kako bi sprijeili gubitak novanog danka. Takoer
prevladava uvjerenje da je, i uz Amalrikovo izvinjenje Sinanu, te utamnienje
odgovornog viteza, umorstvo sprijeilo daljnji napredak u ostvarivanju
saveznitva. Prilika za novi dogovor sprijeena je Amalrikovom neposrednom
smru, godine 1174.
Nadbiskup William od Tyra, onovremeni povjesniar, pisao je da je, u elji da
napravi korak blie ka tom saveznitvu, Sinan preko svog ambasadora izrazio
spremnost asasina da se obrate na kranstvo, Farhad Daftarv tvrdi da je to
predstavljalo grubo iskrivljavanje znaenja Sinanove ponude.62 Istananost
Sinanovih teolokih interesa, kao i njegov ekumenski stav, nesumnjivo bi ga

uinili sklonim nauiti to vie o vjerskim doktrinama njegovih potencijalnih

saveznika. Nemali je broj srednjovjekovnih povjesniara znaenje Qiyama
doktrine pogreno predstavio kao iskrivljeno prihvaanje kranstva, a
odbacivanje islama, to nas tjera da naglasimo kako odreeni elementi Qiyama
doktrine nisu nespojivi s nekim aspektima kranstva. Revolucionaran stav,
koji je Isus zauzeo odbacujui veliki dio izvanjskog potivanja idovskog
zakona, nesumnjivo nalazi svog odjeka u Qiyama uenjima.
Vjeruje se da je, nekako u vrijeme svoje smrti, godine 1174, Nur alDin
planirao pohod protiv ismailita, kao osvetu za navodno spaljivanje damije u
Aleppu. Doznavi za Nur alDinovu smrt, Saladin proglaava neovisnost od
zangidske dinastije i ustoliuje sebe na mjesto prvog vladara ayyubidske
dinastije. Saladin je bio prijetnja Nur alDinovom mlaem sinu i nasljedniku,
alMalik alSalihu. Regent koji je vladao u djeakovo ime zatraio je od Sinana
da mu pomogne i ubojstvom zaustavi Saladina. Jedan od razloga za Sinanovu
suradnju bila je mrnja koju su asasini razvili prema Saladinu. U razdoblju
117475 nubuwwiyyski su vigilanti opustoili dva ismailitska sredita, ubivi
skoro trinaest tisua ljudi. Saladin je u to vrijeme prolazio u blizini i, uvi za
pokolje, iskoristio situaciju, te prije nego to e nastaviti dalje, napao ostala
nizari uporita.
Godine 1175. Sinan je protiv ayyubidskog sultana odaslao nekoliko svojih
fidaia, Lokalni vladar, s kojim je Saladin bio u obilasku, prepoznao ih je i
osujetio napad. Drugi pokuaj uslijedio je godine 1176. Saladin je lake ranjen,
ali se spasio zahvaljujui svojoj brzoj reakciji i panciru kojeg je stalno imao na
sebi. Godine 1176. Saladin je napao Masvaf i izvrio opsadu ove sredinje
nizari utvrde. Bez upozorenja je prekinuo opsadu i povukao se. Data su
razliita objanjenja, meu kojima je i sljedei pouzdani izvjetaj Sinanovog
biografa Jednoga je dana Saladinu priao Sinanov glasnik. Tvrdio je da je
poruka osobne naravi i da moe biti isporuena samo u etiri oka. Saladin je
ispraznio prijestolnu dvoranu, sve dok sa njime nisu ostala samo dva
mameluka pratitelja. Sinanov glasnik je upitao Saladina zato ne zapovijedi
mamelucima da se povuku, kako bi mu osobno mogao predati poruku. Saladin
je uzvratio Ovu dvojicu drim kao svoje vlastite sinove. Oni i ja smo jedno.
Glasnik se tada okrenuo mamelucima i rekao Ako bih vam u ime mojega
Gospodara naredio da ubijete ovog Sultana, biste li to uinili? Bez razmiljanja,
isukavi svoje maeve, odvratili su Zapovijedaj.63
ini se da je ovaj dogaaj oznaio poetak saveznitva dvaju lidera. Otada
nema vie nikakvih svjedoanstava o sukobu izmeu Saladina
i Sinana. Vana posljedica njihovog saveznitva bila je, moda, ubojstvo
Conrada od Montferrata, franakog kralja Jeruzalema, godine 1192, kratko
pred Sinanovu smrt. Za Conradovo su ubojstvo odgovorna dva fidaia,
preruena u kranske redovnike. Osim saveznitva sa Saladinom, ovom su
presudnom napadu i ubojstvu pripisivani brojni motivi, kao i taj da je izveden
za raun kralja Richarda I, od Lavljeg srca. Najprostije objanjenje moglo bi,
ipak, biti da je tijekom nekoliko ranijih godina dolo do odreenih
nesporazuma izmeu asasina i Franaka. Conradovo tadanje zarobljavanje
nizarskoga broda i tereta, kao i ubijanje posade, mogli su sami po sebi biti
dovoljan razlog za Sinanovu osvetu. Kako bilo, Conradova smrt pomogla je
Saladinu u njegovim naporima da sklopi mir s Richardom. Na Saladinov
zahtjev, u sporazum su ukljueni i nizari. Jedan za drugim, Sinan i Saladin

umrli su u razmaku od svega nekoliko mjeseci, dok je Richard napustio Svetu

zemlju i vratio se u Europu,
Sinan je za veinu sirijskih nizara predstavljao skoro mitoloku, religijsku
pojavu. Nije imao svoje tjelohranitelje, vladajui istom snagom svoje linosti.
Putovao je od jedne do druge utvrde, bez stalne baze ili birokracije. Zbog
njegovog neprestanog kretanja, mrea ismailitskih utvrda bila je dobro
povezana i stalno budna. William od Tyra Tyre pie da je tijekom Sinanove
vladavine bilo skoro ezdeset tisua sirijskih sljedbenika asasinskog
zapovjednika. Drugi pak povjesniari piu o Sinanu kao o osjetljivom i blagom
vladaru.
Sinan je bio na glasu kao iskusan astrolog i alkemiar, ba kao i poznavalac
vjetina magije, telepatije i vidovitosti. Meu njegove nebrojene sluajeve
vidovitosti, ulazilo je i njegovo potpuno tono predvianje svakog od etrdeset
damaanskih legista, koji su ga pokuavali nadmaiti u vjetini vjerske
rasprave, a na kraju su poraeni njegovom uenou, inteligencijom i
pobonou. Nikada ga nisu vidjeli jesti ili piti. Pripisivali su mu iscjeljujue
moi. Kau da je upotrebom svojih psihokinetikih moi dvaput sprijeio da
velike stijene zgnjee ljude. Za njega se prialo da je snagom psihe odbio
napad Saladinovih vojnika, uinivi ih nepokretnima i drei ih na udaljenosti s
koje nisu mogli pogoditi nizarske trupe.
Ba kao i njegova vidovitost, dio legende bila je i njegova utivost. Jedna nam
anegdota kazuje o njegovom posjetu selu, kojom mu je prilikom lokalni
starjeina ukazao poast iznijevi pred njega prekriveni pladanj s hranom,
specijalno pripremljen od strane njegove ene. Sinan blago naloi da pladanj
bude uklonjen u stranu. Slubenik je bio razoaran ovim oitim odbijanjem
njegova gostoprimstva, upitavi Sinana za razlog. Sinan ga je potiho odveo u
stranu i objasnio mu da je, u svojoj uzbuenosti, njegova ena zaboravila na
pravi nain oistiti pilee iznutrice. Ako bi pladanj bio otkriven, starjeina bi bio
osramoen pred svojim ljudima, Provjerivi ispod pokrivaa, starjeina se
uvjerio da je Sinan bio u pravu.
Neto manje bezazlena pria govori nam o Sinanovoj sposobnosti za
prepredenost i surovost. Pria kae da je u svoje odaje doveo nekoliko fidaia.
Na tlu je, poloena na pladanj, leala okrvavljena glava jednog od njegovih
sljedbenika, oito odrubljena nakon to je uspjeno obavio svoju misiju
smaknua. Obrativi se glavi, Sinan ju je zatraio da opie Raj. Glava je na to
poela ushieno raspredati o tamonjim radostima. Okupljeni mladii bili su
oduevljeni, Kada su napustili prostoriju, Sinan je skinuo pladanj s glave
nesretnog posveenika koji je zapravo stajao usred rupe, za potrebe ove
predstave iskopane u podu. Sinan je tada zamahnuo svojom zakrivljenom
sabljom i jednim jedinim udarcem odaslao mladia na onaj svijet, kojega je
ovaj tako zorno predoio svojim prijateljima. Poznato je da je u vie prilika
Sinan izrazio svoje vjerovanje u uenje o metempsihozi. Seoba dua bila je
postavka nusavri vjere. Sinanovo prihvaanje ovog neobinog uenja moda je
pomoglo njegovoj sposobnosti da meu nusavrima pronae saveznike i
obraenike. Isto je tako, izgleda, Sinan prihvatio onaj model reinkarnacije u
kojemu je usavravanje due podjednako cilj i rjeenje.
Sinan je prihvatio objavu Qiyame Hasana II, i u Siriji je optuen za irenje iste
te doktrine. Qiyama svetkovinu odrao je odmah po nastupu Ramazana.
Izgleda da je Hasana II prihvatio kao legitimnog duhovnog Uitelja pa ipak,

nije bio spreman, ili nije mogao, svoju vjernost prenijeti i na Hasanovog sina i
nasljednika, Muhammada
II. Tako su u periodu izmeu smrti Hasana II i Sinanove smrti sirijski asasini
bili neovisni o Alamutu. Za Muhammada II je to bilo neprihvatljivo, i on je
protiv Sinana odaslao nekoliko skupina fidaia. No, Sinan je, izgleda, ili ubio ili
pridobio svakog od svojih potencijalnih perzijskih atentatora.
Jedna od nepredvidivih posljedica Sinanovog prihvaanja objavljene Qiyame,
bio je i dogaaj s nekolicinom ismailita u Jazr podruju, pustinjskom kraju
izmeu Jabl Bahra planina i Aleppa. Godine 1176. ili 1177 ovi nizari, koji su
sebe nazivali istima ili sufat, odali su se proturjenim postupcima antinomiji
koji su obuhvaali razvrat i pijanevanje, za koje su vjerovali da se Oivamom
podrazumijevaju. Neke od njih Sinan je uspio spasiti od kanjavanja od strane
alepskih vlasti, izjavivi da je on odgovarajui autoritet koji e ih nauiti
disciplini. No, drugom prilikom nije uspio zaustaviti pokolj izvan Aleppa, u
kojem je grupa sunita poklala cijelu sufatsku zajednicu. Neki izvori tvrde da je
upravo Sinan taj, koji je napao i unitio sektu. Bernard Lewis daje naslutiti da
su ovi Qiyama ekscesi u Siriji posluili kao nadahnue mitu o Rajskom vrtu.64
Mnogi Sirijci su vjerovali da je Sinan bio boanski opunomoeni imam, ili u
najmanju ruku njegov hujja. Neki su ga smatrali ak i izabranim oruem, na
razini najuzvienijih dua u povijesti, poput Adama i Isusa, naprimjer. Jedna
pria nam pripovijeda da ga je nekoliko uenika zateklo kako usred noi
razgovara sa zelenom pticom, obavijenom blistavim, zelenim sjajem. Sinan je
objasnio da je to dua Hasana II, koji je doao zatraiti pomo sirijskog
imama. Sinanu je iskazano dotad nevieno potovanje u vidu oltara, njemu
posveenog.65 Ba kao i za Mahdija, i za njega je reeno da nije umro, nego
da je utonuo u skrovitost, iz koje e jednoga dana ponovo iskrsnuti.
SIRIJSKI ISMAILITI NAKON SINANA
Sinan je svoje ljude ostavio dobro zbrinute, u relativno neovisnim i
miroljubivim odnosima i s Francima i sa sunitima. Tijekom preostalih stotinjak
godina trajanja kriarskih vojnih pohoda, sirijski
nizari nastavili su odravati aktivne odnose s obje grupe, imajui ulogu treeg
prepoznatljivog centra moi u Svetoj zemlji. Oformili su cijeli niz privremenih
saveznitava s odreenim kranskim frakcijama i nekim suni voama, ostavi
u toj regiji nepoznat inilac, posebno osjetljiv na politiku nestabilnost.
Lieni Sinanovog monog vodstva, sirijski ismailiti obnovili su svoju ovisnost o
Alamutu. Godine 1211. Hasan III naloio je povratak erijatskoj praksi, uavi
u politiko saveznitvo s abasidskim kalifom. Nakon tog datuma, nema vie
podataka o ubojstvima muslimana. No, godine 1213, sirijski fidaiji napadaju i
ubijaju Ravmonda od Antioha, sina Bohemunda IV. Razljueni Bohemund
uzvraa osvetnikim napadom. Novosteena ortodoksija nizara omoguava im
da zatrae pomo suni ayyubidskih vladara u Aleppu i Damasku, koji prisile
Franke da obustave svoj napad.
I premda su sirijski nizari mogli u svakodnevnom ivotu donositi sve potrebne
odluke, isto su se tako, kada bi im to odgovaralo, mogli pozvati na ovisnost o
Alamutu, Tako je, naprimjer, u vrijeme kriarskog pohoda Fredericka II,
pokrenutog godine 1228, Frederick pokuao direktno pregovarati s asasinima.
Sa sobom je donio vrijedne darove, Sirijci su mudro odgovorili da, premda su
poaeni njegovom panjom, ambasada mora poduzeti dugo i opasno
putovanje do Alamuta, kako bi ishodila odobrenje za Frederickov zahtjev. No, i

uza svu njihovu opreznost u ovom sluaju, zbog pregovaranja s Frederickom

napali su ih Franci, na kraju ih natjeravi da plaaju danak hospitalcima, uz
njihove ve postojee financijske obveze prema templarima.
Godine 1230. nizari pomau hospitalcima u njihovoj vojnoj kampanji protiv
Bohemunda IV, Njegov nasljednik, Bohemund V, pie papi Grguru IX, alei se
na savez hospitalaca i asasina. Grgur alje pisma nadbiskupu Tyrea i biskupima
Sidona i Bejruta, zahtijevajui da i templari i hospitalci obustave svako
saveznitvo s asasinima.
Godine 1250. nizari su odaslali poslanstvo francuskom kralju Luju IX, koji je u
Siriji sudjelovao u kriarskom ratu. Traili su da ukine poreze koje su plaali
vojnim redovima. Usprkos tome to je misija bila neuspjena o emu emo
vie u 3. dijelu, u Masvaf se
s asasinskim ambasadorima vratio i fratar po imenu Yves dBreton poznavalac
arapskog jezika. U Masvamu je bio gost ismailitskog poglavara, najvjerojatnije
Taj aldina, s kojim je raspravljao o biblijskim i drugim religijskim temama.
Yves je kasnije izvijestio da je njegov domain bio prijateljski nastrojen,
inteligentan i uen, kao i da je uz svoje uzglavlje imao kransku knjigu. Yves
je prenio i tumaenje sirijskog ismailitskog uenja, prema kojemu dobra
reinkarnacija slijedi onome tko umre sluei svog gospodara.
Nakon pada Alamuta pod naletom Mongola, godine 1256, slom sirijskih nizara
podrazumijevao se sam po sebi. Mo sirijskih asasina bila je okonana najprije
Mongolima, a zatim dolaskom na egipatsko prijestolje dinastije Mameluka.
Godine 1259. umro je veliki Mangu Khan. Doznavi za to, njegov brat Huelgu
vratio se u Perziju, ostavivi KetBuqa na elu njegovih sirijskih snaga. Godine
1260. surovi i izuzetni mameluki vojni voa Bavbars porazio je KetBuqu, i na
kraju iz Sirije protjerao i omraenu mongolsku vojsku. U ovoj odlunoj
kampanji Mamelucirna su, skupa s drugim muslimanskim snagama, u pomo
pritekli i sirijski nizari.
Mameluci posjedovani su ranije bili bijeli robovi, uglavnom turski i mongolski,
sluei kao ayyubidska straa u palaama. Kada je godine 1249. umro alSalih,
posljednji sultan ayyubidske dinastije, njegova je udovica, prijanja robinja po
imenu aharal Durr, organizirala ubojstvo svog posinka, proglasivi sebe
kraljicom. Kairsko plemstvo inzistiralo je da se ponovo uda, i da za svog
kraljevskog pratioca odabere biveg roba po imenu Aybeg. Godine 1257.
aharal Durr ubija Aybega, nakon ega su je njegovi robovi ubili, nasmrt je
prebivi. Qutuz, njihov nasljednik, vladao je kao mameluki sultan sve do svoje
smrti od ruku Bavbarsa, godine 1260. Mameluka dinastija vladala je Egiptom
sve do svog konanog poraza od otomanskih Turaka, godine 1517.
Baybars je roen kao turski rob. Uzdigao se do poloaja generala u egipatskoj
vojsci. Sada je Egiptom vladao kao sultan, a u Siriji je predstavljao
neprikosnovenu vlast. Godine 1256. poeo je od asasina ubirati porez, na ime
novanih priloga koje su asasini pak ubirali od drugih. Njemu su plaali,
jednako tako, i porez koji su ranije plaali hospitakima jer je i taj red
pokleknuo pred Bavbarsovim
osvajanjima. Negdje oko godine 1270, Bavbars je na mjesto asasinskog
starjeine po prvi puta imenovao svog vlastitog predstavnika. Godine 1271,
doznao je za nizarske planove da ga smaknu, ime je dokonana svaka
tolerancija koju im je moda bio spreman ukazati. Nakon toga je vrlo pomno

osvajao jedno po jedno asasinsko uporite. Godine 1273. svaka je nizari utvrda
u Siriji bila pod zapovjednitvom jednog od Bavbarsovih porunika.
Sirijski Asasinski red tako je bio slomljen. Pa ipak, za razliku od mongolskog
potpunog istrebljenja perzijskih asasina, koje je uslijedilo nakon njihovog
poraza, Bavbars je sirijskim asasinima dopustio daljnji opstanak u ulozi
njegovih lojalnih podanika. Od tog su trenutka nerijetko imali ulogu
unajmljenih plaenika svojih egipatskih gospodara u okrutnoj igri povijesne
ironije najzad obavljajui ubojstva po narudbi. Kleveta se obistinila. Bavbars
je jednako tako odgovoran i za poraz europskih kriara, ukljuivi tu i Vitezove
templare, i s njime emo se ponovo susresti u 3. dijelu.
POGLAVLJE DESET
NIZARIISMAILITI DANAS
Nakon svojih poraza od strane Mongola i Mameluka, nizari, preivjeli u Perziji i
Siriji, zatekli su se u situaciji u kojoj vie nisu imali dravu. Za razliku od
sirijskih nizara, perzijskim nizarima nije bila ostavljena ak ni iluzija politike
neovisnosti. Pa ipak, njihova je vjera bila moda snanija, i to zbog prisustva
djetetaimama, ams alDin Muhammada, Khurahovog sina, odvedenog u
sigurnost adharbavjanskog azerbajdanskog kraja, sjeverozapadno od
Alamuta. Isto je tako sretna bila okolnost da se, tik uoi pada Alamuta, u
dalekom, zabaenom kraju gornjeg toka Oxusa netaknutog mongolskom
invazijom razvila nizarska zajednica. Ova je skupina ouvala znaajniji dio
srednjovjekovne ismailitske knjievnosti na perzijskom jeziku, dostupne
suvremenim ekspertima.
Postalamutski period traje vie od sedam stoljea. Ovdje emo spomenuti
samo neke znaajnije trenutke. Zainteresiranog itatelja upuujemo na Farhad
Daftarijevu enciklopedijsku studiju The Ismailis, koja prua posve iscrpan uvid
u ovu tematiku, kao i mnotvo naznaka za daljnja istraivanja. Po uzoru na
Vladimira Ivanowa, pionira ismailitskih istraivanja s poetka dvadesetog
stoljea, Daftarv dijeli postalamutsku nizari povijest u tri iroka perioda. Prvi je
trajao skoro dva stoljea, i mogli bi ga nazvati posljedicama unitenja njihove
drave. Drugi je trajao naredna dva stoljea, i poznatiji je kao Anjudan
renesansa. Suvremeni period poinje sredinom devetnaestog stoljea, i to
premjetanjem imamata u Indiju, pod vodstvom prvog Age Khana.
Svaka daljnja rasprava o nizarima mora zapoeti sa injenicom da su, usprkos
gubitku brojnih sljedbenika sekte utapanjem u iru islamsku zajednicu, nizari
ismailiti uspjeli ouvati svoju
jedinstvenu perspektivu i tradicionalnu lojalnost svojim imamima i, u
stoljeima koja su uslijedila nakon gubitka Alamuta i Masvafa, oduprijeti se
kulturnom raslojavanju.
Skoro dva stoljea koja su uslijedila po padu Alamuta, imami su skrivali svoj
identitet ak i od svojih sljedbenika, u krajnje neprijateljskom okruenju ivei
u ekstremnim uvjetima taqiyye. Tijekom tog razdoblja, oito lienog vodstva,
asimilacija taj uporni, iako bezbolni bi kulturnog identiteta je vie od bilo
kojeg rata uspjela desetkovati nizari populaciju, Pa ipak, znatan je broj
preivjelih perzijskih i sirijskih nizara uspio svoj vjerski i kulturni identitet
ouvati ak i pod ovakvim, najnepovoljnijim okolnostima. Nema sumnje da su
ivoti mnogih od njih spaeni zahvaljujui njihovoj dobroj pripremljenosti
pripadanjem tajnom drutvu.

Nizari su bili odvojeni od svojih planinskih uporita u kojima su se skoro

stoljee i pol razvijali. Dezorijentirana i zbunjena mongolskim vojnim
pustoenjima i potonjim progonima, sekta je postala rascjepkana i ratrkana,
pretvorivi se u pravo more razdvojenih zajednica, lienih sredinjeg vodstva.
Kako su se javljali pojedinci koji su ispunjavali uiteljsku ili lidersku ulogu, tako
je i doktrinarna jedinstvenost, tako karakteristina za alamutski period, bivala
sve fragmentarnijom.
Brojni preivjeli perzijski nizari uspjeli su se, sreom, sakriti u okrilje
ezoterijskih struja iranskoga sufizma. Elementi zajedniki sufizmu i ismailizmu
misticizam, gnosticizam, spekulativna filozofija, tehnike samousavravanja, te
odanost glavnom uitelju pzrili shaykh eik obostrano su poticali na suradnju.
Zaogrtanje sufijskim plastom omoguit e kasnije imamima da se prikriju kao
eici koji svoje uenike i sljedbenike, ili muride, poduavaju ezoterijskom
znaenju, ili batim. Jedan od alamutskih preivjelih bio je i besmrtni
amsiTabriz, slavni duhovni uitelj perzijskog pjesnika Jalal alDin Rumija,
utemeljitelja mevlevi sufi reda, Vrteih dervia. amsiTabriz je moda bio i sin
Hasana III, ili ak jedan od ismailitskih imama.66 Stjecita ismailitskih i sufi
tradicija dovela su ak i do tvrdnji, od strane nizara, da su slavni sufi pjesnici,
kao to su bili Sanai, Farid alDin Attar, Rumi, kao i proslavljeni sufi uitelj Ibn
alArabi, odreda bili ismailiti.67
Imam ams alDin Muhammad umro je godine 1310. ili 1311 u Adharbayjanu.
Premda su pojedinosti smrti nejasne, meu lanovima njegove obitelji dolo je
do polemike oko nasljeivanja, to je za posljedicu imalo prvu nizari izmu.
Javile su se dvije razliite linije imama Muhammadahi i Oasimahi, Linija
Muhammadahija bila je popularnija u Siriji, iako je i u Perziji imala, sve do
druge polovice petnaestog stoljea, brojne sljedbenike. Posljednji imam ove
linije umro je krajem devetnaestog stoljea u Indiji, bez nasljednika. S takvom
se objavom 1887. godine vratila u Siriju delegacija sirijskih pripadnika sekte,
nakon svoje potrage za novim imamom. Najvei dio Sirijaca prenio je svoju
vjernost Qasimahi imamu, Agi Khanu III.
Poetkom petnaestog stoljea, u Perziji je svoj slom doivjela mongolska
ilkhanidska dinastija, koju je utemeljio Huelgu. Nakon ilkhanidskog
propadanja, Perzija je dobar dio narednog stoljea ostala politiki rascjepkana.
Nizari su tako bili u prilici neto oputenije vjersko i politiko okruenje
iskoristiti za irenje svojih aktivnosti.
Period poznatiji kao Anjudan renesansa, svoj je poetak imao u drugoj polovici
petnaestog stoljea, kada se Oasimahi Imam Mustansir Billah II premjestio u
Anjudan u sredinjoj Perziji i, iziavi iz skrovitosti, proglasio nastavljanje
Alamutskog imamata. To je ujedno znailo oivljavanje nizari misli i filozofije,
ba kao i oivljavanje nizari knjievnosti. Naredni su imami predano radili na
tome da ponovo uspostave nadzor nad svojom udaljenom i irom Perzije, Sirije
i Indije razbacanom populacijom.
Sve vei utjecaj sufijskih tariqa, ili redova, kao i ponovno izranjanje iitizma,
dogaaji su koji su znaajnije obiljeili petnaesto stoljee. Safawi sufi tanga
neumorno je radio na irenju svoje politike vlasti irom Perzije. Godine 1501.
uspjeli su svog eika ustoliiti kao vladara Perzije i osnivaa Safawidske
dinastije, koja e zemljom vladati vie od dvjesto godina. Safawidi su iitizam
Dvanaestaa doveli na mjesto dravne religije. Ubrzo po dolasku na prijestolje,
otpoeli su s potiskivanjem nekih popularnijih, rivalskih sufi grupa, kao i neto

ekstremnijih iita. I premda su nizari zaista bili u odreenoj mjeri proganjani, u

cjelini su ipak
dobro proli pod Safawidima, kao potvrda uspjenosti njihove taqiyya prakse.
I Nurbakiyya, i Nimat allahi sufi red, imali su veliki utjecaj na uspon Safawida,
te na irenje sufizma Perzijom. Dugovjeni osniva Nimat allahi taiiqa, ah
Nimat Allah 13301431, svoju je liniju kroz Fatimide povezao do samog
Muhammad ibn Ismaila. Bilo je, dakle, posve normalno da nizari uspostave
savez s Nimat allahi redom, u okviru kojega su mogli izvoditi svoje obnovljene
dawa aktivnosti, zaogrnute jezikom alijevskog iitskog sufizma. Ovako
reducirana taqiyya omoguila im je ugodno se smjestiti unutar perzijskog
kulturnog vidokruga njihovog vremena, zadravajui za sebe sigurnost usred
stalno prisutne opasnosti od uvijek novih progona.
Jedna od znaajnijih novina Anjudanske renesanse bila je imamovo
naglaavanje vanosti desetine, prikupljanja jedne desetine od godinjeg
prihoda lanova sekte irom razbacanih nizari teritorija. Ubiranje desetine
imalo je dvojaku ulogu pomagalo je financiranju imamovih aktivnosti i, jednako
tako vano, pomoglo je uspostavljanju sredinje kontrole nad posve razliitim
grupama koje su nastale u dijaspori, stvorenoj nakon pada Alamuta. Imam je
mogao u svakoj nizari zajednici postaviti svoje predstavnike ili, u neto
udaljenijim krajevima, osobno izabranom mreom putujuih predstavnika
upravljati prikupljanjem i inspekcijom.
U Siriji je suparnitvo izmeu Muhammadahi imama i Qasimahi imama bilo
dugotrajnije nego u Perziji, i to se meusobno nejedinstvo negativno odrazilo
na nizari zajednicu. Uza sve to, nizari je zajednicu oslabilo i trajno
neprijateljstvo s nusavrima koje se nastavilo sve do u dvadeseto stoljee. Kada
su u ulozi regionalnih vladara Otomani naslijedili Mameluke, svako ponovno
obnavljanje politikih ambicija sirijskih nizara bilo je onemogueno.
Trei, ili moderni postalamutski period, zapoinje premjetanjem nizari imama
u Indiju, sredinom devetnaestog stoljea. Nizari dawa u Indiji zapoela je
poetkom trinaestog stoljea, u vrijeme kasnog alamutskog perioda. Pir Sadr
alDin bio je najuspjeniji dalu Indiji, tijekom etrnaestog stoljea preobrativi
na ismailitsku vjeru veliki broj hindusa. On je za indijske nizare
smislio naziv khojas, ili gospoda, gospodari. Jedan od razloga uspjeha dawa u
Indiji bilo je karakteristino potovanje koje je svaki dai ili pir iskazivao prema
vjerovanjima i tradiciji svojih hindu obraenika. Na taj je nain indijski
nizarizam bio obogaen svojim dodirom s hindu religijom i mitologijom.
Oko sredine osamnaestog stoljea, nizari imam preselio je svoje sjedite iz
Anjudana u Kirman u jugoistonoj Perziji, blie indijskoj granici. Time je
omogueno sigurnije putovanje nizari hodoasnika iz Indije, koji su posjeivali
svog imama, kao i neprekinut dotok indijskih desetina u Perziju. Kada se 1794.
godine na perzijsko prijestolje popela qajarska dinastija, nizari su imali dobar
tretman. etrdeset peti nizari imam, ah Khalil Allah, oenio je kerku
uglednog nimat allahi sufija. Ona e biti majka njegovog nasljednika, Hasan Ali
aha, roenog godine 1804. KhalilAllaha je 1817. godine u Yazdu ubila rulja
iita Dvanaestaa, Reagirajui na ovo ubojstvo, qajarski vladar Fath Ali ah
dodatno je darivao mladom imamu Hasan Ali ahu posjede zemlje, oenivi ga
ujedno za jednu od svojih keri. Izmeu ostalog, dodijelio mu je poasni naslov
Aga Khan, Glavni zapovjednik.

Fath Ali aha naslijedio je njegov unuk, iji je lo tretman nizara uinio da
Hasan Ali ah Aga Khan I organizira neuspjenu pobunu. Hasan je nekoliko
godina kasnije pokuao isto, opet pretrpjevi poraz. Godine 1841. otputovao je
u Afganistan, zatvarajui tako poglavlje od osam stoljea perzijskog imamata.
U Afganistanu je sklopio prijateljstvo s Britancima, dospjevi tako pod njihovu
zatitu. Godine 1842. produio je k Indiji, gdje se ponovo udruio s britanskim
interesima, oito se nadajui da e mu pomoi jednog dana u sigurnosti se
vratiti u Perziju. Britanci su zaista pokuali pregovarati s perzijskim qajarskim
vladarima, ali nisu mogli pomoi imamu da se vrati u svoju tradicionalnu
postojbinu nizara.
Godine 1844. Aga Khan I doputovao je u Bombav. Veina indijskih khojasa
oduevljeno je pozdravila svog imama. U Bombavu je Aga Khan I prosperirao.
Tako je, naprimjer, u svom domu primio princa od Walesa, budueg engleskog
monarha, u vrijeme njegovog dravnog posjeta Indiji. Aga Khan I je bio
snaan, efikasan i dobro organizirani upravitelj koji je uvrstio poloaj svog
naroda. elei
ga sprijeiti da se uplie u njihove poslove, skupina disidentskih khojasa, koji
su se odupirali njegovim naporima na centraliziranju imamata, najzad su
godine 1866. protiv njega podigli optubu. Pred britanskim Visokim sudom u
Bombavu odrano je sasluanje koje se proteglo na dvadeset dva dana.
Prouena je ogromna koliina povijesnih dokumenata, genealokih podataka i
vjerskih doktrina. Glavni sudac, sir Joseph Arnould, proglasio je Agu Khana
legitimnim potomkom i nasljednikom alamutskih imama a time i Fatimidskog
kalifata, te Proroka Muhameda ime mu, dakle, s punim pravom pripadaju
uobiajeni porezi i desetine, prikupljeni od khojasa. Imam je svoje posljednje
godine proveo u Bombavu, posvetivi se omiljenim konjskim trkama, i sam
posjedujui sjajnu ergelu.
Nakon uspjenog utemeljenja imamata u Indiji i njegovog legalnog
priznavanja, godine 1881. Aga Khan I predaje imamat svom sinu, Aqa Ali
ahu. Posebna briga Aga Khana II bila je osnivanje suvremenog kolskog
sustava za nizarsku djecu. Nastavio je s oevom politikom dobrih odnosa s
Britancima. Dosegnuo je do nizarskih zajednica u gornjem toku Oxusa, Burmi i
istonoj Africi. I dalje je odravao bliske veze s nimat allahi sufijima. Bio je
vrstan lovac i dijelio je oevu strast za utrke, uzgajajui punokrvne konje,
Nakon kraeg imamata, godine 1885. naslijedio ga je njegov osmogodinji sin,
Muhammad ah.
Agu Khana III odgojila je i obrazovala u najmodernijim i najkultiviranijim
drutvenim slojevima njegova majka, qajarska princeza, koja je tijekom
imamove mladosti preuzela aktivnu ulogu u upravljanju zajednicom nizara.
Kao dio svog odgoja, Aga Khan III posjetio je europske dvorove. Sprijateljio se
s kraljem Edwardom VII i bio imenovan Britanskim potkraljem Indije. Imao je
veze s veinom europskih kraljevskih obitelji, osnovavi glavne rezidencije u
vicarskoj i na Francuskoj rivijeri. U oba je Svjetska rata pomagao Britancima,
potiui i svoje sljedbenike da uine isto. Godine 1930. predvodio je
muslimansku delegaciju na Londonskoj konferenciji za Okruglim stolom, kada
se raspravljalo o budunosti Indije. Godine 1937. izabran je da predsjedava
zasjedanjem Lige naroda. Uspio je osigurati priznavanje svojega vodstva
istono afrikih nizara, i pokrenuo je odnose s burmanskim nizarima.

Aga Khan III pokrenuo je administrativne reforme, to je podrazumijevalo

brigu o donoenju ustavnih zakona i osnivanje upravnih vijea, u cilju
kvalitetnijeg upravljanja njegovim sljedbenicima. Regulirao je nizarsku vjersku
praksu, vezano uz brak, razvod, nasljeivanje, skrbnitvo i ukop, Neumorno je
radio na poboljanju obrazovanja, socijalne i zdravstvene skrbi za nizare. Veliki
dio prikupljenih desetina Aga Khan III iskoristio je za ulaganja kojima e se
osigurati privredne mogunosti njegovog naroda, ukljuivi tu i izgradnju
stanova, kola, damija, knjinica, sportskih i rekreacijskih kapaciteta, banaka
i bolnica, U Siriji, koja ima prvenstveno agrarnu ekonomiju, osnovao je
agrarnu ustanovu koja je uvelike poboljala prirode ita, a samim time i kasniji
standard ivota.
Aga Khan III umro je 1957. godine, nakon sedamdeset i dvije godine
vladavine. Nassje predao svom unuku, etrdeset devetom i sadanjem nizari
imamu, Karim alHusayniju, Aga Khanu IV. Obrazovan u najboljim europskim
kolama, Aga Khan IV svoj je studij dovrio na Harvardu, gdje mu je glavni
predmet bio prouavanje islama. Nastavio je djedov ambiciozni plan
poboljavanja ivota svojega naroda. Sposobnim studentima dodjeljivao je
brojne stipendije, u cilju pohaanja zapadnjakih obrazovnih institucija,
Mogunosti da se nizari koluju u svojim obrazovnim institucijama, proirio je
na skoro tri stotine ustanova irom svijeta, obuhvativi tu centre za dnevni
prihvat i brigu o starima i bolesnima, osnovne kole, kao i medicinsku viu
kolu i kolu za njegovateljice u Pakistanu. Sagradio je est bolnica. I nizari
kole i lijenika njega otvoreni su ljudima svih rasa i vjera.
Godine 1984. imam je osnovao Aga Khan Fondaciju za ekonomski razvoj, kao
krovnu organizaciju njegovih projekata samostalnog razvoja Treeg svijeta.
Dodjeljivanjem stipendija za studij na prestinim amerikim sveuilitima tipa
Harvarda i MITa, pokrenuo je meu zapadnjakim studentima programe
promicanja islamske religije, arhitekture i civilizacije. Godine 1977, osnovavi
londonski Institut za ismailitske studije, Aga Khan IV je dao poticaj ismailitskim
istraivanjima irom svijeta.
Aga Khan IV priznat je kao voa nekoliko milijuna nizari ismailita,
ratrkanih u vie od dvadeset i pet zemalja, koji danas ine veinu ismailita u
svijetu. Muslimani iiti predstavljaju danas skoro deset posto cjelokupne
muslimanske zajednice koja broji oko milijardu ljudi.
Svaki Aga Khan bio je zainteresiran za poboljanje socijalnoekonomskog
poloaja svog naroda u suvremenom svijetu, izdvajajui nizare iz statusa
zemalja Treeg svijeta u kojima ive. Nizari imami pravili su inteligentne,
objektivne procjene dostignua zapadne civilizacije, za razliku od brojnih
muslimanskih voa koji su izazvali ovinistiko odbacivanje kulture Zapada.
Izdvojeni iz siromatva, nepismenosti i vjerske netolerancije velikog dijela
islamskog svijeta, uspjeh modernih nizara mogao bi kolektivistima, dravnim
apologetima engl. stetists, kao i zagovornicima posebnih etnikih prava irom
svijeta, posluiti kao kolski primjer neprolazne vrijednosti upornog i tekog
rada i vrstog prianjanja uz moralne vrijednosti. Unato gubitku svoje drave i
neuspjehu ovladavanja svijetom islama, dananji su nizari ipak uspjeli ostvariti
vei dio uda, deset stoljea ranije zamiljenog u viziji njihovog slavnog
vrhovnog daia u Alamutu.
POGLAVLJE JEDANAEST
RAZMILJANJA O ASASINSKOM REDU

Krah nizari drave u mnogoemu je turobno svjedoanstvo vjene realnosti

obesmiljavanja svake kreativnosti i stalnog guenja revolucionarnog ara i
patriotskog idealizma meljuim rvnjem molohijanske kozmike ravnodunosti.
Beskrajna pria, snana suvremena djeja pripovijetka Michaela Endea,
oslikava nam izmiljeni svijet, ugroen smrtonosnom silom zvanom Nita koja
e, ukoliko ljudi ne smognu hrabrosti zgrabiti svoje snove, na kraju sigurno
unititi nadu. Od HasanaiSabaha i njegovog mahanja maem iitske istoe
protiv sve prisutnije i nametljivije drskosti vojnog presizanja Fatimidskog
imamata, pa do Thomas Jeffersonove objave od Boga dane svete nadmoi
jedinke pred pretenzijama engleskog monarha neka se uvijek iznova raaju
vizionari koji e ivim odravati plamen ljudskog duha.
I premda su asasini prepoznati u svijetu kao prva organizirana teroristika
banda, njihove su se metode strano razlikovale od metoda dananjih
kamikaza i njihovih nasuminih sijanja bombi. Ratnika tradicija islama esto
opravdava ubijanje, ba kao i svete knjige brojnih svjetskih religija od Starog i
Novog zavjeta, do hinduistike Bhagavad Gite. Islamsko shvaanje dihada, ili
svetoga rata, Vai podjednako i protiv muslimanskih uzurpatora Bojeg
zakona, kao i protiv nemuslimanskih nevjernika. Svojim postupcima, asasini su
sluili veoj slavi Bojoj.
Europski orijentalisti s poetka devetnaestog stoljea, kao naprimjer Joseph
von HammerPurgstall prvi popularni europski kroniar asasina, te brojni
povjesniari nakon njega, pa ak i neki
Treba priznati da bi HasanaiSabaha mogli jednako tako opisati i kao
netolerantnog vjerskog pristau, uspjeno utemeljenje ijih ideala bi religijsku
kreativnost gurnulo jo dublje u tamne ponore neizvjesnosti.
suvremeni komentatori, doslovno kipte od gnjeva protiv asasina. Snagu
njihovih emotivnih paroksizama napadaja dodatno je pojaao neprijateljski
stav suni povjesniara, srednjovjekovnih kranskih agitatora, kao i njihovo
vlastito pravedniko gnuanje nad tako udnom grupom ljudi.
HasaniSabah je jo uvijek ocrnjivan kao ubojica i opisivan kao ogavni zloinac,
usprkos tome to povijesna svjedoanstva govore da je bio odgovoran za
pedesetak osobno odabranih i odobrenih politikih smaknua tijekom vie od
trideset i pet godina svoje vladavine. isto povijesne usporedbe radi,
osvjedoili smo se o mongolskom pokolju skoro osamdeset tisua ismailitskih
ena, mukaraca i djece u Quhistanu, u jednom jedinom poslijepodnevu.
Ismailiti su bili inovatori koji su proirili model hijerarhijskog mistinog tajnog
drutva sastavljenog od vjerske ideologije, skrivene mudrosti, posebnih veza
odanosti i razraenih ceremonijalnih postupaka, usmjerivi ga protiv
etabliranog vjerskog i politikog svjetskog poretka suni islama. Oni su bili
vjerski revolucionari, istinski prevratnici i urotnici zbog ijih su se tajnih
aputanja kraljevstva uistinu uzdizala i sunovraala, Skoro stoljee i pol
uspijevali su asasini preokrenutim drati uloge rtve i nemoi, tako
karakteristine za iitsko iskustvo u islamu.
Red asasina u europskoj se kulturi odrazio na Vitezove templare. I templari su
bili slinog hijerarhijskog ustrojstva. I njihov je raison detre ukljuivao oruanu
borbu u ime najuzvienijih vjerskih tenji. Bogata tradicija povijesnih
pretpostavki tvrdi da je kontakt sa sofisticiranim religijskim uenjima
asasinskog reda bio najznaajniji izvor utjecaja na razvoj tajne templarske
hereze za koju se kae da je Vitezove templare na kraju odvela daleko od

njihovih kranskih korijena. Kao to nam je ovaj uvid u povijest asasina

trebao jasno pokazati, cijelo je obilje povijesnih svjedoanstava koja govore o
kontaktima templara i asasina u Svetoj zemlji. Mnogo je onih koji vjeruju da su
vjerski ideali, koji su se u Europu vratili s kriarima, postali temelj europske
okultne renesanse, koja jo i danas traje. Na taj je nain, izgleda, ruka
HasanaiSabaha dosegla puno dalje od samih granica perzijskih i sirijskih
planina, i puno due od prvih godina prvog tisuljea.
TREI DIO
VITEZOVI TEMPLARI
KINGDOM OF ARMENIA
CYPRUS
irnassoi
Kingdom if Jerusalera
POGLAVLJE DVANAEST
PRVI KRIARSKI RAT
Od Slobodnih zidara do Ordo Templi Orientis, u odreivanju svojega porijekla
sva se hijerarhijska tajna drutva Zapada pozivaju na vitezove templare. Ovaj
vjerski red kriarskih ratnikaredovnika nastao je 111820. godine, radi zatite
kranskih hodoasnika tijekom njihovih bogobojaznih obilazaka mjesta
roenja njihovog Spasitelja i njihove vjere, Red je tolike godine predstavljao
izuzetno uspjeni i uvaavani dio europske kulture, uivajui nepodijeljenu
podrku svetog Bernarda od Clairvauxa, najslavnijeg i najmonijeg vjerskog
voe srednjovjekovnog kranstva. Vitezovi templari su bili papina privatna
vojska zbog toga, kao i zbog brojnih drugih razloga, ovi su elitni ratnici uivali
zatitu i podrku veine papa, koji su ujedno predstavljali njihov vrhovni
autoritet. Pa ipak, samo dvjesto godina od svoga osnutka, Red je nemilosrdno
uniten njegovi voe mueni i spaljivani na lomaama njegovi lanovi
optuivani za magiju, herezu, seksualnu izopaenost i izdaju a njegovo silno
blago i posjedi prigrabljeni. to se dogodilo? I zastoje legenda o njima tako
ustrajno iva do dananjih dana? Da bi doli do odgovora na sva ova pitanja,
najprije emo morati rei par rijei o Prvom kriarskom ratu, poduzetom nekih
dvadeset i pet godina prije zaetka templara.
Urban II preuzeo je papinsko prijestolje 1088. godine. Njegova prva briga bila
je ponovo ujediniti rimokatolianstvo. Antipapa Guibert, Clement III, jo je
uvijek vladao u Rimu, premda je njegov utjecaj bio ogranien. Urban II je za
sebe pridobio vjernost veeg dijela Europe. Godine 1095. na Saboru Koncilu u
Piacenzi, Urban osjea da je njegov poloaj dovoljno vrst, i izopuje i Guiberta
i njegove sljedbenike. Jednako je tako poduzeo i odreene korake prema
Istonoj crkvi. Jedan od prvih njegovih akata donesenih u ulozi pape bio je
ukinuti ekskomunikaciju bizantskog cara.
Predstavnici Aleksija Komnena prisustvovali su Saboru u Piacenzi, s molbom za
pomo u njihovoj desetljee dugoj borbi protiv Turaka Selduka.
Urban je uvidio mnogobrojne koristi iz takvog naina postupanja. Nema
sumnje da je prilika da se Crkva osnai i da se poradi na jaem savezu s
Carigradom bila vrlo primamljiva. Priliku da se mnoge neposlune i ratoborne
vitezove svrsishodno iskoristi, trebalo je samo pozdraviti. Mogunost da
ujedinjeno kranstvo razvije takvu politiku volju i vojnu mo kojom e
iskorijeniti nevjernike iz Svete zemlje, inila se u Urbanovoj svijesti kao da ju

je sam Bog poslao. Milostivi Bog, koji je ovjeanstvu dopustio da preivi

tisuljee, zasigurno eli da Njegova Crkva povrati Kristovu domovinu.
U vrijeme kada je Urban prolazio kroz Francusku, na sve se strane govorkalo o
nebeskim znacima kao to su aurora borealis, kometi i rojevi zvijezdapadalica.
U studenom 1095. predsjedavao je Saboru u Clermontu, objavivi najzad
njegov poziv na Prvi kriarski rat. Bio je to jedan od onih, neobjanjivo
savrenih trenutaka u povijesti, kada je neka ideja imala snagu zapaliti cijelo
jedno ljudsko pokoljenje. Kulturna stagnacija Europe najbolje se vidi iz revnosti
s kojom su se silne mase ljudi odazvale Urbanovom pozivu. Plemii i vitezovi
odmah su poeli s pripremama za kriarski pohod neposredno po ubiranju
ljetine, u kolovozu 1096. godine. Puku se nije ekalo toliko. Rulja od nekih
dvadesetak tisua dua, predvoenih Petrom Pustinjakom, otpoela je svoje
dugo putovanje ka Svetoj zemlji, usput najprije napavi susjedne idove u
njihovim zajednicama. Nakon mnogo tisua pobijenih, preivjele su est
mjeseci kasnije dokrajili Turci, na svojim vojnim pohodima oko Carigrada.
Organizirane vojske bile su sporije i pedantnije u svojem napredovanju,
izmeu kolovoza i listopada 1096. godine razdvojivi se u etiri razliite grupe i
pravca kretanja. Prvu armiju predvodio je Godfrev de Bouillon, vojvoda od
Donje Lorraine, i njegov mlai brat Baldwin, Drugu armiju je predvodio
Bohemund, normanski princ od Tarranta u Italiji, te njegov neak Tancred.
Treu armiju predvodio je Ravmond, grof od Toulousea i St. Gillesa. etvrtu je
predvodio Robert od Normandije, sin Williama Osvajaa, kao i Robert od
Flandrije i Stephen od Blois, VVilliamov zet. Prema nekim procjenama,
sudjelovalo je oko trideset i pet tisua vojnika.68
Prva kriarska bitka vodila se u Nikeji u Turskoj. Turci su bili previe
samouvjereni, potaknuti lakom pobjedom nad pukim kriarskim pohodom, i
doivjeli su poraz od discipliniranih europskih snaga. Po zavretku opsade, sve
su se etiri kriarske armije spojile. Kroz Tursku su nastavile napredovati
zajedno, vodei bitke s nevjernicima i pritom uvelike trpei glad i e. U
listopadu 1097. stigli su do sjevernih dijelova Palestine i grada Antioha.
Baldwinova armija se odvojila od jedinstvenih snaga, nastavivi kroz istonu
Tursku, gdje se Baldwin uspio ustoliiti kao princ od Edesse.
Glavnina snaga zapoela je opsadu Antioha. Mo gradskih obrambenih utvrda,
loi vremenski uvjeti, kao i nedovoljno hrane, doprinijeli su dugotrajnoj i
munoj opsadi. Jedna sedmina vojske pomrla je od gladi. Najzad su,
potpomognuti izdajom nekolicine muslimanskih straara koji su kranima
omoguili ui u grad, u lipnju 1098. kriari uspjeli zauzeti Antioh. Krani su
doli u posjed neeg za to mnogi vjeruju da predstavlja koplje kojim je
proboden Kristov bok dok je visio na kriu. S neba je pao meteor, ozlijedivi
turske snage. Kau da su kranskoj vojsci pomagali aneli, zaodjenuti u
bijelo, vitlajui bijelom zastavom, i jaui na bijelim konjima.
Lipnja 1099. nakon to su kod Ascalona Akelona porazili fatimidskog vojnog
zapovjednika alAfdala, krani otpoinju opsadu Jeruzalema. AlAfdala emo
pamtiti po tome to je Nizaru poricao pravovaljano nasljeivanje Fatimidskog
imamata. Opsada Jeruzalema trajala je svega pet tjedana, do petka, 15. lipnja
u podne, asa Raspea. Jedan od kriara sudionika izvjetava da su vojnici do
glenjeva gazili kroz krv neprijatelja. Urban je umro samo dva tjedna uoi
osvajanja Jeruzalema. Sva etiri zapovjednika armija preivjela su pohod. Neki
su se vratili u Europu, a neki su ostali, na sljedei nain podijelivi teritorije

Baldwin je bio ustolien u Edessi Bohemund je postao princ Antioha Tancred je

postao princ Galileje dok je Godfrev de Bouillon izabaran za Branitelja Svetog
groba u
Jeruzalemu. Godfrev je osjeao kako nije u redu da u gradu u kojem je Krist
nosio Trnovu krunu, bude okrunjen kraljevskom krunom, te je odbio primiti
naslov kralja Jeruzalema.
Godfrev umire godinu dana kasnije. Njegov brat Baldwin doputovao je iz
Edesse ili. studenog 1100. bio okrunjen kao kralj Baldwin I od Jeruzalema.
Baldwin je sve vrijeme svoje vladavine uporno jaao i irio europsku mo u
cijeloj toj regiji. Nakon njegove smrti, 2. oujka 1118. godine, u miru ga je
naslijedio njegov brati, koji je okrunjen kao Baldwin II.
POGLAVLJE TRINAEST
O REDU
OSNIVANJE
Vitezove templare, ili Uboge lat. pauperes vitezove Hrama Solomonovog, ili
Uboge suborce Isusa Krista, osnovao je Hughes Hugo de Pavens, francuski
vitez koji je nakon smrti svoje ene primio vjerski zavjet. Poznat je kao strog
ovjek, duboko proet duhovnim vrijednostima, poniznou i
beskompromisnom hrabrou. Kada je osnovao Red, bilo mu je skoro pedeset
godina veteran Prvog kriarskog rata, koji je dvadeset i pet godina svog
dotadanjeg ivota proveo istono od Europe.69
Veina izvjetaja o osnutku Reda zasniva se na pisanjima triju povjesniara,
koji su svoje zapise sastavili u periodu od pedeset do sedamdeset i pet godina
od stvarnih dogaaja. Dvojica se slau da su se godine 1118. ili 1119, Hughes i
jo osam drugih vitezova zavjetovali na poslunost Warmundu od Picquignya,
patrijarhu jeruzalemskom, odluivi ivjeti u svetom siromatvu i kreposti, i
posvetiti se brizi i zatiti kranskih putnikahodoasnika koji su obilazili Svetu
zemlju. Kralj Baldwin II dodijelio im je konaite u alAqsa damiji, pored
Kupole nad Stijenom Qubbat assakhrah, Svetite nad Stijenom, Omarova
damija prvobitno mjestu Solomonovog hrama. Trei povjesniar je pisao da
se Hughes de Pavens zatekao u Jeruzalemu poetkom vladavine Baldwina II,
prethodno se zavjetovavi da se nikada nee vratiti u Europu. U Svetoj zemlji
se borio tri godine, do trenutka kada je, zajedno s trideset drugih vitezova,
odluio napustiti ratovanje i prihvatiti sveti zavjet. Njihova ratnika vjetina,
kao i njihova odanost Kristu, privukle su panju kralja, koji ih je onda uvjerio
da e kranstvu bolje sluiti primjenjujui svoje borbeno iskustvo i titei
hodoasnike.70
Vrijeme osnivanja Vitezova templara bilo je daleko presudnije
od pitanja da li je isprva sudjelovalo devet ili trideset vitezova, ili da li su
vitezovi, moda, ili kralj Baldwin, bili ti koji su naznaili konceptualni okvir
Reda. Veer uoi Uskrsa 1119. godine, napadnuta je skupina od sedamsto
hodoasnika. Tri stotine njih nemilosrdno je poklano. ezdeset ih je
utamnieno, dok im je cijela imovina oduzeta kao ratni plijen. Jeruzalemom je
prostrujao osjeaj oaja. Da li su templari osnovani 1118. godine, neposredno
nakon pokolja 1119 godine ova prividna proturjenost vezana je
najvjerojatnije uz spomenuto razliito datiranje dogaaja prim. prev. ili ak
1120. na to upuuje Malcolm Barber, osnivanje i daljnji opstanak Reda bili su
osnovni preduvjeti daljnjeg opstanka kranstva u Svetoj zemlji.

Red bolnice sv. Ivana u Jeruzalemu danas Malteki vitezovi utemeljen je oko
godine 1080. kao dobrotvorna grupa koja je hodoasnicima trebala osiguravati
zdravstvenu skrb i sklonite, a godine 1113. priznata je i od strane pape.
Model reda, prilagoenog potrebama hodoasnika u Svetoj zemlji, nesumnjivo
je utjecao na vitezove koji su se okupili kao templari. Tijekom 1130ih,
hospitalci se, sa svoje strane pretrpjevi utjecaj templara, sve vie uputaju u
vojne aktivnosti, premda militarizam nije nikada bio iskljuivi domen
hospitalaca, kao to je bio templara.
Jeruzalem je doslovno bio odsjeen od ostalih europskih posjeda u Palestini.
Iako je simboliki i emotivno bio od najvee vanosti za kriare, grad je bio
okruen muslimanima, i stalno pod prijetnjom napada. Njime su zajedniki
vladali kranski patrijarh, latinski kralj i koji god se moniji kriarski feudalni
gospodar zatekao u okolini politiki nestabilna situacija, koja je nerijetko vodila
prekidu veza i sukobu interesa.
Kako je kontrola puta izmeu luke Jaffa dananji Tel Aviv i Jeruzalema, oko
pedeset i est kilometara zrane linije, bila slabana, opasnosti su po
hodoasnike bile mnogobrojne dvodnevno putovanje opasnim planinskim
cestama, po nepodnoljivoj
Vie o problemima vezanim uz datiranje srednjovjekovnog kalendara, vidi
Barber, The New Knighthood, str. 89, kao i. M. UptonWard, The Rule of the
Templars Suffolh The Soydell Press, 1992, str. 2, U dvanaestom su stoljeu
mnogi krajevi u Francuskoj novu godinu zapoinjali 25. oujka,
pustinjskoj vruini i pustom krajoliku, koji je vrvio od pljakaa, muslimanskih
vojski i divljih ivotinja poput lavova, naprimjer. Svetu zemlju je neprestano
muila kronina nestaica redovnih vojnih snaga,
Palestinski luki gradovi bili su jedina prava sredita ekonomske aktivnosti.
Trgovci iz talijanskih gradova Genove, Pie i Venecije, odravali su ivu
trgovinu na Mediteranu. elja kralja Baldwina I da povea zapadnjaku
populaciju Jeruzalema, kao obranu od neprijateljskog muslimanskog
okruenja, nagnala ga je na uvoenje ekonomskih povlastica, kako bi
potaknuo tamonje useljavanje ljudi. To je obuhvaalo smanjivanje odreenih
poreza i dadbina, darivanje parcela zemlje, kao i dostupnost jeftinih stanova.
Javni graevinski projekti, poduzeti u cilju utvrivanja grada, bili su prilika za
zapoljavanje velikog broja ljudi. I premda su ovi projekti imali odreenog
uspjeha, neprestana izoliranost Jeruzalema i njegova ekonomska inertnost bili
su neto to se direktno moglo pripisati opasnostima kopnenog puta koji je
kretao iz Jaffe. Partnerstvo kralja i patrijarha, kao velikodunih sponzora i
pomagaa Vitezova templara kao regionalne stojee vojske, potpuno je
shvatljivo.
SVETI BERNARD OD CLAIRVAUXA I USPON REDA
Mladi je Red bio u svom nastanku posebno osjetljiv na cijeli niz problema.
Lien pravilnika, novanih sredstava, kao i slubenog statusa, njegovim je
prvim lanovima, pored naklonosti sudbine, bila potrebna i sva mogua
odlunost da bi Red odrali u ivotu. Zavjetovavi se na siromatvo, vitezovi su
nosili svjetovnu nonju, darivanu od strane odanih sljedbenika. Njihov peat
prikazuje dva viteza na jednom konju, jasno ukazujui na njihov zavjet
siromatva i njihovo ponizno porijeklo. Onovremeni povjesniari prikazivali su
njihove ivotne prostorije kao prilino trone. Pa ipak, neprestano su
napredovali. Tako je, naprimjer, tijekom svog posjeta godine 112021, u Hramu

boravio i grof Fulk od Anjoua koji e Baldwina II naslijediti na mjestu kralja

Jeruzalema. On je bio prvi
europski plemi koji je Redu osigurao godinju novanu potporu.71 Ope je
uvjerenje da je Fulk prikljuen kao pridrueni laiki lan, Druga znaajna
linost prvih godina postojanja templara bio je grof Hugh od Champagne,
krupni francuski zemljoposjednik i feudalni gospodar, lenski gospodar feudalni
suveren Hughesa Huga de Pavensa, Grof Hugh slubeno se Redu pridruio
1125. godine, On je jednako tako zasluan i za mjesto na kojemu se, nekoliko
godina kasnije, pod papinim predsjedavanjem odrao Sabor koncil u Trovesu,
kojim je templare trebalo priznati kao duhovno tijelo Crkve. On je jednako tako
darivao i zemljite za cistercitski red opatije od Clairvauxa. Za prvog opata
izabran je sveti Bernard. Bernard je bio neak Andrea de Montbarda takoer
vazala grofa Hugha, jednog od prvih vitezova Erama, a kasnije i Velikog
Majstora Metra. Sveti Bernard postat e najutjecajniji i politiki najmoniji
katoliki teolog svojega doba.
Godine 1126. Andre de Montbard i templar po imenu Gondemar naputaju
Jeruzalem i kreu za Europu. Baldwin II je pisao Bernardu, traei njegovu
pomo u dobivanju papinog odobrenja za Red, kao i u oblikovanju Pravilnika
kojim bi se uredilo ponaanje templara. Nedugo zatim, u Europu se otputio i
Hughes de Pavens, s namjerom da regrutira nove vitezove, prikupi donacije u
vidu darova u zemljitu i novcu, te proiri saznanja o djelovanju Reda.
Bernard je templarima bio od silne pomoi. Posjedovao je sve kvalitete
potrebne za sintetiziranje koncepta vitekog vjerskog reda. Roen 1090.
godine, odrastao je u elji da postane vitez, sve do svoje dvadesete godine i
iskustva vjerskog preobraenja, iskustva koje je zauvijek izmijenilo njegov
ivot, U dobi od trideset i est godina, Bernard je skoro na vrhuncu svoje moi.
Premda ga je kronino loe zdravlje uinilo fiziki krhkim, zraio je silnom
duhovnom vitalnou. Njegov osobni utjecaj na Crkvu dvanaestog stoljea,
nemjerljiv je suvremenim standardima. On je doslovno djelovao kao savjest
kranstva. Ono to je podravao, procvjetalo bi to je osuivao, uvenulo bi.
Njegova odluna podrka templarima, praktino im je zagarantirala uspjeh.
Bernard je postao cistercitski redovnik 1112, godine, kada je bratstvo bilo na
samom rubu sloma. Godine 1115, u dobi od
dvadeset i pet godina, izabran je za poglavara Clairvauxa. Pod njegovim
vodstvom, cisterciti su od 7 opatija, godine 1118, doli do broja 328, godine
1152. Bio je izuzetno talentirani organizator, posebno obdaren za hijerarhijsko
organiziranje i efikasno ustrojavanje vlasti. Tu je svoju vjetinu primijenio i na
templare. Bernard je jednako tako bio i visoko razvijeni mistik. Bio je vodei
eksponent kulta Djevice Marije, koji je u dvanaestom stoljeu doivljavao svoj
uspjeh. Templarski e Red prihvatiti ideal Djevice kao majke i posrednika,
Bernard je bio svjestan silnog emotivnog potencijala kojeg je prualo tovanje
Kristove majke. Pouavao je da e iskrena, gorljiva i uporna tenja od strane
tragaoca, rezultirati slatkim ulijevanjem Boanske ljubavi.72
U sijenju 1128. ili 1129, na Bernardov je zahtjev sazvan papinski koncil u
Trovesu, nekih sto dvadeset est kilometara jugoistono od Pariza. Sabor u
Trovesu sazvan je da bi se raspravilo o templarskom pitanju, onako kako su ga
oformili Hughes, Baldwin II i Bernard. Prisustvovali su brojni nadbiskupi,
biskupi i opati. Papu Honorija II predstavljao je njegov izaslanik nuncij. Po
nalogu pape i Stefana, patrijarha jeruzalemskog, napisan je Pravilnik Reda.

Papa je, izmeu ostalog, dodijelio templarima i njihovu karakteristinu odjeu,

istu bijelu halju na koju e 1147. biti apliciran crveni kri.
TEMPLARSKI PRAVILNIK
Bernard je rukovodio pisanjem Pravilnika kojime se odreivalo ponaanje
pripadnika Reda. Bernardov Latinski Pravilnik sastojao se od 72 paragrafa. Do
najznaajnijeg proirenja Pravilnika dolo je u vrijeme Hughesovog nasljednika
Roberta de Craona, koji se oko godine 1139. pobrinuo za francuski prijevod.
Vojno funkcioniranje, organizacijska hijerarhija i praktino ponaanje lanova,
bile su glavne teme kojima je bio posveen rad na proirenju Pravilnika. S
Sijeanj 1128. bio bi prema suvremenom izraunu sijeanj 1129 Vidi i
UptonWard, The Rule ofthe Templars, str. 2, i Barber, The NewKnighthood, str.
1314.
godinama je i dalje proirivan, najzad dosegavi 686 paragrafa. Panja s kojom
je Pravilnik pisan i neprestano proirivan, te njegov prijevod s latinskog na
pristupaniji francuski jezik, kao da nam ukazuju na ideju da je u samoj jezgri
templarstva skrivena zapravo heretika doktrina.
J. M. UptonWard je nedavno 1992 priredila engleski prijevod kompletnog
Pravilnika. Evo kako ona rezimira njegovih sedam glavnih dijelova Prvobitni ili
Latinski Pravilnik, kojeg je napisao i ijim je nastajanjem upravljao Bernard,
nakon Sabora u Trovesu, godine 1129 Hijerarhijski statuti, nastali oko 1165, u
kojima je oslikana struktura Reda Pokora, gdje je sumirana disciplina i
posljedice njezina krenja, a sadri i pojedinosti o kapelanskoj brai
Samostanski ivot, u kojemu se praktinim rjenikom iznose pojedinosti
svakodnevnog ivota, kao naprimjer, molitva, obroci, spavanje, i tako dalje
Odravanje obrednog zbora kanonika, tj. kaptola, tj. Generalnog kaptola prim.
prev u kojem se objanjava uloga i djelovanje poglavlja utemeljenog kako bi
braa mogla ispovjediti svoje greke i popraviti se73 Vie o Pokori,
najvjerojatnije nastao negdje oko 1260, a sadrava anegdotalne primjere
discipline Reda, s namjerom da poslui kao vodi buduim kanonicima i
Primanje u Red, u kojem se objanjava ceremonija primanja u Red.74
Ponajprije se obraamo svima onima koji potajice preziru svoju vlastitu volju i
istim srcem ude jedinom svome kralju sluit kao vitezovi, i pomno paze
ude nosit, i to vjeno nosit, onaj uzvieni oklop poslunosti.75 U prvim
reenicama Latinskog Pravilnika, Bernard ispreda tkanje kojim slavi ideal istog
vitetva i idealnog kavalirstva, i govori o neuspjehu onovremenih svjetovnih
vitezova da ive u skladu s tim uzvienim standardom. U ovom vjerskom redu
procvjetao je i ponovo oivio red vitetva. Dananje vitetvo
Godine 1877. njemaki mason Merzdorf tiska krivotvoreni Tajni Pravilnik
templara. Lano je tvrdio daje rije o nedavno otkrivenom rukopisu iz
trinaestog stoljea, koji je do u detalje otkrivao templarsku herezu, ukljuivi
njihovo saveznitvo s katarima i drugim dualistikim sektama, njihovo
obeaivanje kria, tovanje Baphometa, opsceni poljubac, ceremonijalna
itanja iz Kurana, i tako dalje. Vidi Partner, The MurderedMagicians The
Templars and Their Myth Oxford Oxford University Press, 1981, str. 16163.
je s prezirom odbacilo ljubav za pravinost, koja je njegova dunost, ne ine
to bi initi moralo, dakle, braniti siromane, udovice, siroad i crkve, nego se,
naprotiv, iz sve snage predalo pljaki, otimaini i ubijanju.76 Edward Burman
primjeuje, Ve su i sami templari bacali pogled unazad, prema zamiljenom

idealu vitetva, ba kao to su kasnije sekte i tajna drutva sanjali o prolosti i

templarima.77
Neke od odredbi Pravilnika bile su Majstor Metar Reda je bio svemoan, toliko
moan, da je zakljuni paragraf Latinskog Pravilnika glasio da Majstor sam
odluuje hoe li ili ne slijediti sve posebne naputke sadrane u Pravilniku.
Njegovo je imenovanje bilo doivotno. Njegova je smrt slavljena s velikim
potovanjem i uz brojne molitve. Njegovog je nasljednika birao izborni kolegij
sastavljen od trinaest lanova osam vitezova i etiri narednika predstavljajui
dvanaest apostola, plus brat kapelan, koji je simbolizirao Isusa Krista.
Zamiljeno je da oni budu izabrani meu predstavnicima mnogih zemalja iz
kojih su dolazili pripadnici templara.
Obveze elitnih odreda vitezova bile su strogo odreene. Svakodnevni ivot u
Templarskoj kui bio je ustrojen po benediktinskom uzoru, ukljuujui i
obuhvatniju molitvu i prisustvovanje misi. Protutea svemu ovome bila je,
naravno, obveza brige o oruju, oklopu, konjima i ostalom ratnikom priboru.
Vitezovi su stalno morali nositi bijeli habit, osim kada bi bili u bolnici. Nikakva
obiljeja nisu bila dozvoljena na oruju ili oklopu. Neposredno po buenju
morali su izmoliti 26 Oenaa, i jo 60 prije jela sve u svemu, molitva je
svakoga dana morala biti ponovljena 148 puta. Objedi su bili zajedniki i u
tiini, a na stolu nije smjelo biti ni vina ni vode. Uz jelo je ilo i itanje iz
Biblije. Ostaci objeda morali su biti podijeljeni slugama i siromasima. Jedna
desetina sveg kruha morala je biti dana kao milostinja. Meso je bilo dozvoljeno
tri puta tjedno. U templarskim je spavaonicama svjetlost gorjela cijelu no.
Templari su postili dva puta na godinu, o Uskrsu i Boiu, uz propisani
etrdesetodnevni djelomian post o jednom i drugom. S druge je, pak, strane,
tradicionalni samostanski post, zajedniki
vjerskim bratstvima, templarima bio zabranjen, jer je bilo od presudne
vanosti ouvati fiziku borbenu spremnost. Kao dodatne oznake siromatva i
poniznosti, vitezovi su morali nositi tonzuru i ivjeti u najjednostavnije mogue
ureenom ivotnom prostoru. U znak sjeanja na Kristovu poniznost, Majstor
je o Velikom etvrtku morao umiti stopala etrnaest siromaha, a zatim i
razdijeliti hranu, odjeu i milostinju. I vitezovima se nalagalo da jednom
godinje obave ovo ceremonijalno darivanje i milodar. Lov je bio zabranjen,
izuzev lavova, za koje je sv. Petar tvrdio da su otjelovljenje avolovo Petar 58.
Sva je imovina bila zajednika. ak je i osobno pismo moralo biti naglas
proitano pred Majstorom, Osigurana je briga o starijim, umirovljenim i
bolesnim lanovima.
Pristup Redu bio je dozvoljen iskljuivo mukarcima. Vitezovi su bili pod
strogim zavjetom celibata, i bilo im je zabranjeno eniti se, ili ostati oenjen
nakon pristupa Redu. Od supruga mukaraca koji bi se pridruili Redu, takoer
se oekivalo zarediti se i pridruiti nekom vjerskom redu. Templarima je bilo
zabranjeno poljubiti svoju majku, suprugu, sestru ili neku enu. Preporualo im
se ni ne pogledati enu, Vitezovima nije bilo dozvoljeno biti kumovima. I dok bi
za Pravilnik moda i mogli rei da je skoro enomrzaki, dotle je uloga Djevice
Marije jasno razgraniena. Naa Gospa je izvor naeg Reda, i u njenu i u samo
njenu emo ast, ako je Bogu milo, dokonati nae ivote i na Red, kad god je
to Bogu milo.78
Vaan dio proirenog Pravilnika bila je ekstenzivna vojna obuka. Nairoko se
raspravlja o postavljanju logora i odravanju discipline u njemu. Date su upute

to initi tijekom juria, kao i za vrijeme bitke, a ukljueni su i odgovarajui

protokoli za rukovanje dvobojnim stijegom Reda. Hijerarhija discipline na
bojnom polju jasno je razraena, a jednako su tako pobrojane i opcije u
sluaju poraza.
Prijem brata u Red detaljno je opisan u proirenom Pravilniku. Najprije bi
Majstor Zbora kanonika utvrdio da se nitko od prisutnih ne protivi prijemu
kandidata, koji bi tada bivao upozoren na teinu templarskog ivota. Zatim je
na red dolazilo krajnje osobno preispitivanje kandidatove linosti i prolog
ivota. Upitan je o svojoj spremnosti da se odrekne svog prijanjeg ivota, i
preda se ivotu slube Redu. Svaki je novi lan tijekom svoje ceremonije
inicijacije
po prvi puta uo itanje tajnog Pravilnika. Od njega je traeno da se zavjetuje
apsolutnom poslunou i odanou Majstoru i Pravilniku, da se obveze na
siromatvo i krepost, i zakune da e osvojiti i obraniti Jeruzalem. Na kraju su
mu date upute o disciplini kojoj e se podreivati do kraja ivota. Ceremonija
prijema, onako kako je opisana u Pravilniku, niim ne daje naslutiti ponaanje
kakvo mu je pripisivala Inkvizicija etrnaestog stoljea,
Pitanje koje je zbunjivalo znanstvenike i koje e Redu kasnije priskrbiti ozbiljne
probleme, vezano je uz promjenu Pravilnika iz latinske u francusku verziju, a
glede kontakta s ekskomuniciranim vitezovima. Latinski Pravilnik je
zabranjivao kontakt, premda je doputao primanje darova i milostinje od
izopenih. Francuski prijevod Pravilnika nalagao je brai odlazak na mjesto
gdje bi se izopeni vitezovi okupili. Izopenom je ak doputeno i pridruiti se
Redu, Nemogue je rei da li je razlika izmeu Latinskog i Francuskog
Pravilnika nastala zbog prevodilake greke, ustrajavanja Roberta de Craona
na svojoj neovisnosti, ili pretjerivanja u kranskom milosru kojim su
obuhvaeni ak i prokleti. Red je u to vrijeme bio tajni, tako da je mogue da
ni sveti Bernard niti Innocent II nisu nuno morali znati za promjene.
Kazne za povredu Pravilnika ile su od sitnijih ponienja, poput onog da
kanjeni mora godinu i jedan dan jesti s poda, do gubljenja habita i svih
vitekih privilegija i obveza, izgona iz Reda, ali i mogunosti da se doivotno
bude zatoen. Godine 1301. izopen je VVilliam Le Bachelor, Majstor Irske, i na
smrt izgladnjen u siunoj eliji koja je gledala na crkvu. Njegov zloin bio je
prodaja templarske zemlje bez dozvole. Iz svoje je elije mogao promatrati
misu i brau koja su sudjelovala u ceremoniji iz koje je iskljuen.
Tjedna okupljanja zbora odravala su se u Templarskoj kui u kojoj je ivjelo
etvero ili vie brae. Nakon propovjedi, dvorana bi bila otvorena za brau koja
bi htjela priznati krenje Pravilnika, Kazna je odreivana u skladu s
odgovarajuim odjeljkom Pravilnika, pri emu bi brat napustio prostoriju, kako
bi se rasprava mogla neometano odvijati. Tijekom ovih sastanaka, priznanja su
mogla ustupiti mjesto optubama. Ako bi krivnja optuenih bila dokazana,
prijestupnici su kanjavani otrije nego da su sami priznali. Red je
kasnije optuivan od strane svojih neprijatelja da je ovakvom praksom
vlastitog uvoenja reda elio zamijeniti sakrament pokore, za kojeg je bio
potreban sveenik. I premda to nije bilo istina, neki od priprostije brae nisu
bili naisto po tom pitanju. itanje Pravilnika moda e nam pomoi shvatiti
njihovu zbunjenost.
Pravilnik iznosi da se brat moe ispovjediti iskljuivo svom bratu kapelanu, i to
zato, jer njihova je mo odrjeenja u ime pape vea od nadbiskupove.79 Pa

ipak, braa kapelani nisu mogli dati oprost za odreene krupnije prekraje
ubojstvo kranina udarac nanesen drugom bratu, nakon kojeg je dolo do
krvarenja dizanje ruke na pripadnika bilo crkvenjaka, bilo redovnika nekog
drugog reda nakon pridruivanja templarima odbacivanje zavjeta i
zavjetovanje nekom drugom redu ili postajanje templarom simonijom
kupovinom crkvene slube prim, prev. Ove su grijehe mogli odrijeiti jedino
lokalni patrijarh, nadbiskup ili biskup.
Isprva je devet prekraja povlailo za sobom iskljuenje iz Reda. Oni su bili
simonija otkrivanje tajni zbora kaptola ubojstvo kranina ili kranke kraa
naputanje templarske kue bilo kojim drugim putem osim kroz ulazna vrata
to bi podrazumijevalo krau ili neki drugi mrani motiv urota meu braom
izdajstvo u korist Saracena hereza i odbacivanje uzdignutog dvobojnog stijega
tijekom bitke, u strahu od neprijatelja. Kao prijestup koji se kanjavao
iskljuenjem, bio je kasnije dodan i gnjusni, prljavi grijeh sodomije,80 ba kao
i laiko prikljuivanje Redu i zareenje bez suglasnosti kue.
POHVALA NOVOM VITETVU
Jo jedno Bernardovo djelo bilo je od tako silnog znaaja za napore Reda da
pridobiju nove sljedbenike, kao i kasniji mit da je prijevod njegovih najvanijih
dijelova ukljuen u dodatku vidi str, 309. Bernard je Hughesu napisao podue
pismo, detaljno izloivi u njemu svoja gledita o kavalirskom vitekom
kodeksu i svoje shvaanje ideala svetog viteza. Rasprava je naslovljena Liber
ad milites Templi De laude novae militae, Knjiga vitezova Hrama
Pohvala novom vitetvu, i vjeruje se da je napisana oko 1135. godine.
Pismo je trebalo biti vodi tadanjim i buduim lanovima Reda, trebalo je
ohrabriti mogue lanove da odlue zatraiti prijem, te Redu osigurati njegov
osnovni princip u okvirima kranstva. Ono je bilo i odgovor onim kritiarima
koji su smatrali da u kranstvu nema mjesta oruanom bratstvu
ratnikaredovnika, i tvrdili da se njihova dva cilja, spasenja i ratovanja,
meusobno iskljuuju.
Bernard je estoko osuivao tatinu i pompoznost svjetovnih vitezova i
njihovih dugih, leprajuih kosica, svile i dragulja, perjem nakienih oklopa i
oslikanih titova, nazivajui ih drangulijama enskim. Izloio je kranski
ekvivalent islamskog dihada, rijeima koje je sasvim lako mogao i
HasaniSabah uputiti svojim fidaijima. Novo vitetvo je opisano kao ono koje
neumorno vodi rat na dvije fronte, rat protiv putenosti i rat protiv duhovne
vojske zla na nebesima. Vitezredovnik je Kristov vojnik. Nit on nosi maa
uzalud, jer orue on je Boje za kanjavanje zlotvora i slavljenje dobrote. Ubije
li zlotvora, on nije ubio ovjeka, ve je, ako tako mogu rei, ubio zlo. U svojoj
osnovi, vjersko opravdanje ubijanja Kristovih neprijatelja, od strane tako
uvaenog teologa kakav je bio Bernard, uspostavilo je idejni okvir nedostupan
bilo kakvoj kritici.
Jedna od najznaajnijih odlika po kojoj su, osim po svojoj disciplini, templari
bili poznati, bila je njihova hrabrost, odvanost. Muslimani su ih zbog toga
potovali jednako tako kao i Europljani. Unato estim gubicima u periodu od
narednih dvjesto godina, hrabrost templara nije skoro nikada dolazila u
pitanje. Korijene toga nesumnjivo emo nai u Bernardovim poticajima u De
laude Uistinu, neustraiv on je vitez, i potpuno siguran. I dok je tijelo njegovo
valjano oboruano i oklopljeno za prilike takve, i njegova je dua vjere
oklopom zatiena. Sa svih je strana, nema sumnje, oboruan dobro ne boji se

nit demona, nit ljudi. Kad se pripremaju za bitku predstojeu, zatita im je

vjera njihova unutarnja. Izvana je elik, a ne zlato, sigurnost njihova ta oni
neprijatelju trebaju straha usaditi, a ne mu pohlepu probuditi. Njima trebaju
konji brzi i snani, a ne gizdavi i nakieni. Borba cilj je njihov, a ne parada.
Pobjedi oni ude, a ne slavi. Oni e prije posijati uas,
nego zadiviti. Oni juriaju napasti protivnike, smatrajui ih ko ovcama. Ma
koliko da su brojano nadmaeni, oni nee primitivne divljake impresivnim
smatrat mnotvom.81
STRUKTURA REDA
Proireni Pravilnik posebnu je panju posvetio hijerarhijskoj strukturi i vojnoj
ulozi Reda. Majstor je bio vrhovni voa, ali je jednako tako bio odgovoran i
Redu u cjelini, Mogao je raspolagati odreenom imovinom i bio je zaduen kao
uvar bogatstva Reda. U svim vanim odlukama, kao, naprimjer, veim
prijenosima imovine, objavama rata, zakljuivanju mira, planiranju vojnog
pohoda, pa ak i prijemu novog brata, Majstor se morao savjetovati sa zborom
kaptolom vitezova. Premda je njegovo miljenje uvaavano, posjedovao je
samo jedan glas.
Majordom seneschal je bio sljedei po zapovjednoj odgovornosti. On je nosio
bojni stijeg Reda, gonfalon baucent, dvobojni stijeg, okomiti pravokutnik,
sastavljen od crnog polja nad bijelim poljem. Maral je bio trei po rangu,
ujedno i vrhovni vojni zapovjednik. Zapovjednik Kraljevstva Jeruzalema bio je
rizniar Reda. On je s Velikim Majstorom dijelio odgovornost za zatitu
bogatstva Reda. Suknar draper je bio odgovoran za svu odjeu i posteljinu.
Sljedei u rangu nakon ovih pet inovnika bili su Regionalni zapovjednici.
Zapovjednik grada Jeruzalema bio je odgovoran za zdravlje i dobrobit brae,
ujedno najodgovorniji za zatitu hodoasnika, kao i prenoenje najsvetije
relikvije Reda komadia za kojeg se vjerovalo da predstavlja ostatak Pravog
kria. Postojali su i Zapovjednici za Tripoli i Antioh. Sljedei po inu bili su
Regionalni Majstori, u potpunosti zadueni za sve aktivnosti na svojem
podruju, izuzev kada je u posjeti bio Majstor Reda. Zapovjednici Kua bili su
zadueni za nadgledanje svakodnevnih aktivnosti zamaka i farmi Reda. Oni su
bili odgovorni Regionalnim Majstorima. U trinaestom stoljeu je stvoren novi
ured, ured Nadzornika Reda, koji je u cijelosti bio odgovoran za Red u Europi,
po zapovjednoj funkciji ujedno zamjenik Velikog majstora Metra.
Naravno, vitezovi su bili najvaniji element Reda. Najvei dio Pravilnika
odnosio se na njihovo ponaanje. Nije bilo nikakve posebne obuke za vitezove.
Od novog lana Reda se oekivalo ve po samom pristupanju da bude u
potpunosti funkcionalan ratnik. Vitezovi su odabirani iskljuivo iz redova
plemstva. Stvarni postotak vitezova u odnosu na cjelokupno lanstvo Reda
Hrama Templa bio je, izuzev u svojim prvim danima, uvijek nizak. Neki
povjesniari procjenjuju da je deset posto najvjerojatnija brojka. Henry Lea
procjenjuje da je, uoi svog sloma, Red brojao nekih petnaest tisua lanova,
od kojih su deset posto sainjavali vitezovi.82 Vitezovi su bili jedini lanovi
kojima je bilo dozvoljeno nositi proslavljenu bijelu halju s crvenim kriem.
Najvei dio lanstva, u doslovnom smislu pomona vojska, bio je zaduen za
opsluivanje silnih zahtjeva elitne jezgre teko naoruanih i oklopljenih
vitezova. inom, ovaj sloeni logistiki sustav sainjavali su narednici. Njihove
su dunosti obuhvaale skoro sve, od kuhanja do ratovanja. Njihove su
uniforme bile crne tunike s crvenim kriem sprijeda i straga, kao i crna ili

smea mantija. Bez obzira na njihov nii status, narednici su imali dunosti
koje su esto bile jednake dunostima vitezova. U odsutnosti vitezova, oni su u
cijelosti bili zadueni za brigu o templarskom kuanstvu.
Osnovan je i sloj pridruenih lanova, u kojemu su mogla biti i oenjena braa.
Ako bi oenjeni templar umro prije zavretka svojega roka slubovanja,
njegova je ena imala puno pravo na posmrtne povlastice od Reda. Neki su se
pridrueni lanovi Reda prikljuivali na odreeni vremenski period, ili dok bi
trajao neki kriarski rat. Drugu, pak, skupinu pridruenih lanova sainjavali su
oni koji su davali godinje novane priloge, nadajui se da e si time osigurati
duhovni blagoslov Reda. Ovoj su se grupi mogle pridruiti i ene. Pridrueni
lanovi bili su i oni bez sredstava, koji su se naprosto ponudili u slubu Redu,
za svoj rad bivajui zauzvrat hranjeni.
Brojna slubujua braa bila su uposlena na raznim zadacima, sluei kao
pjeadija, sveenici, unovaitelji, oruari, kovai, konjuari, kuhari, pivari,
koari, inenjerci, zidari, drvodjelje,
arhitekti, lijeniko osoblje, posluga i nadniari. Briga o konjima bila je jedna
od najvanijih aktivnosti. Bila su potrebna ogromna sredstva i energija da bi se
brodom dopremili, smjestili, nahranili i odravali silni vojni konji svakom je
vitezu bilo doputeno imati do tri konja, Usporedo s prerastanjem Reda u
jednu od najbogatijih institucija srednjovjekovne Europe, bio je potreban i sve
vei broj templara koji e brinuti o njegovim financijama. Drugi su, pak, morali
brinuti o odravanju i upravljanju ogromnim podrujima zemlje, darivanim
Redu, Templarske su farme trebale strunjake za poljoprivredu i stoarstvo,
kao i poljodjelce, S vremenom je nastao cijeli aparat za distribuciju ljetine,
vune, mesa i ostalih proizvoda. Donirana zemlja mogla je biti rentirana za
novanu naknadu, dok su mlinovi, vinske pree i rudnici takoer mogli posluiti
kao izvor prihoda. U kasnijem e se periodu templari posvetiti brodarstvu i
stvoriti svoju vlastitu flotu brodova kojima e preko Mediterana u smjeru Svete
zemlje razvoziti hodoasnike, vojnike i razne zalihe, to je s vremenom naraslo
i do toga da ukljui i trgovinu. Templarske kue su se nalazile u svim kljunim
lukim gradovima
Cilj svih ovih aktivnosti bio je osigurati sredstva i materijal potrebne za
kampanju u Svetoj zemlji. Silno razgranata europska mrea podrke
predstavljala je jedno od najvanijih postignua Reda. Bez nje bi templari
prestali postojati ve nakon prvog veeg poraza. Europska baza za opskrbu
novcem, dobrima i ljudstvom, omoguila je Redu preivjeti kroz skoro dvjesto
godina neprestanog ratovanja.
TEMPLARSKO BOGATSTVO I PRAKSA MEUNARODNOG BANKARSTVA
Vitezovi templari utemeljili su praksu meunarodnog bankarstva. Njihove
brojne utvrde du putova koji su vodili na istok, same po sebi su se nametale
kao mjesta na kojima e kraljevi, plemii, trgovci, kriari i hodoasnici
pohranjivati svoje zlato i druge vrijednosti. Brigu o novanim transferima bilo
je sigurnije povjeriti templarskoj mrei, nego velike sume gotovog novca nositi
opasnim putovima. Novana sredstva, pohranjena kod Reda u Europi, mogla
su po
potrebi biti potraivana po dolasku u Svetu zemlju. Pismeni zapisi, koje su
meusobno vodili templari na mjestima gdje su obavljani ovakvi depoziti i
isplate, doveli su na kraju do dananje prakse isplate eka na osnovu rauna,

Oni koji su se upravo spremali na viegodinje i opasno putovanje svijetom,

esto bi sastavili svoju oporuku i pohranili je na sigurnom kod templara. Redu
je tako moglo pasti u dunost obaviti punomoniku dunost izvritelja nad
posjedima, ostavljenim njima na brigu. Templari su nerijetko bili i primaoci
darova u vidu velikih suma novca. U nekim je sluajevima novac iskljuivo bio
namijenjen za kriarske ratove. Drugi bi puta bio doniran kao novani dar
Redu. Zabiljeke o svim transakcijama morale su biti vrlo precizno voene.
Kako je vrijeme prolazilo, financijska strunost koju je Red dosegao postala je
jo sofisticiranijom. Posebno u Francuskoj, templarska je birokracija koritena
za obavljanje opsenih bankarskih usluga za monarhiju. Te su aktivnosti
obuhvaale odreivanje i naplatu poreza, transfere novanih sredstava, nadzor
nad dugovanjima i kreditima, te isplatu mirovina. Ohrabreno povjerenjem koje
im je iskazivala kraljevska kua, i plemstvo se odluilo slino okoristiti braom.
Osiguranje odlino uvanih templarskih kua bilo je u toj mjeri impresivno da
je u Engleskoj ve 1185. u jednoj od njih deponirana kraljevska riznica.
Krunski nakit deponiran je u Londonskom templu 1204. godine. Templarski
depozitoriji koriteni su i za uvanje pologa kojima bi se dvije ili vie strana
osiguravale do zakljuenja odreenog posla. Pored vrijednosti u vidu zlata,
nakita i dokumenata, poznat je i primjer kada su templarima u Aragonu
povjereni na uvanje stoka, pa i robovi.83 I ovdje je za uspjeh koji su uivali
bilo od presudne vanosti nepogreivo voenje knjigovodstva, kao i valjana i
pouzdana prokuana birokracija, sposobna za tono utvrivanje vrijednosti
deponiranih dobara.
I pape su se koristili financijskom strunou Reda. S ovom financijskom
aktivnou templari zapoinju godine 1163, kada papi Alexandru osiguravaju
pozajmicu. Godine 1198. papa Innocent III uvodi poreze kleru, a godine 1208.
poziva templare da mu pomognu
prikupiti poreze. Njegov nasljednik, Honorije III, obraa se templarima s
molbom da mu pomognu prikupiti sredstva za Peti kriarski rat, osiguravi da
porezi od sveenstva budu direktno plaani Parikom templu, a zatim
prebaeni papinskom legatu izaslaniku, nunciju, koji je zapovijedao kriarskom
vojskom u Egiptu. Godine 1307. i 1308, nakon zatvaranja lanova Reda u
Francuskoj, papa Clement se pobrinuo da templarsko financijsko osoblje
francuskog Reda ne doivi sudbinu ostale njihove brae.84 Uzeta u cjelini,
europska templarska mrea presudno je pridonijela nastanku ekonomije
bazirane na gotovini, po prvi puta u Europi. Tako su, naprimjer, templarske
farme uvele praksu prikupljanja ljetine u cilju prodaje. Do tada je poljodjelstvo
imalo za cilj izdravanje onih koji su osiguravali zemlju za obraivanje i ili
radnu snagu. Stalna potranja za novanim sredstvima, iziskivanim kriarskim
pohodima, natjerala je templare da postanu financijski inovatori. Sveta zemlja
je tada ve funkcionirala kao ekonomija bazirana prvenstveno na gotovini.
Raspoloivo bogatstvo vrijedilo je vie od posjeda, koje je bilo osjetljivo na
vjeno promjenljivu strateku situaciju. Templari su se prilagoditi ovim
okolnostima. Ovladavanje gotovinskom ekonomijom osiguralo je Redu iskustvo
koje e ga, paralelno s postepenim preusmjeravanjem europske ekonomije u
tom smjeru, izbaciti u prvi plan.
Srednjovjekovna zabrana lihvarenja paljivo je zamaskirana sofisticiranim
oblicima ugovora. Kamate su prikrivane kao administrativni manipulativni
trokovi, unaprijed naplaeni iz novca primljenog od posuivaa, ili vjetim

manipuliranjem teajnim razlikama stranih valuta. Posuivanje novca u

posjedu templara vue svoje korijene od samih njegovih poetaka pod
Hughesom de Pavensom, koji je to smatrao jednom od dunosti Reda usprkos
tome to se Bernard estoko protivio materijalizmu i trgovini novcem inae.
Skoro su svi europski monarsi bili u prilici posuditi od templara, kao, uostalom,
i nekoliko samostana.
Iako su templari bili bogati i zemljom i imovinom, basnoslovno blago, esto
pripisivano Redu, nesumnjivo je pretjerivanje. Mit o njihovom nevjerojatnom
blagu svakako treba povezati s ogromnim trokovima, vezanim uz dvije stotine
godina ratovanja. Stalno su
bila potrebna novana sredstva za uobiajene trokove opremanja, transporta,
smjetaja i hranjenja ogromnog prateeg ljudstva. Osim toga, izgradnja
zamaka, njihovo odravanje i obnova, predstavljali su prave bunare bez dna,
ba kao i velike sume novca plaane za otkupnine, izgubljene u nenaplaenim
dugovanjima ili tijekom ratnih sukoba dospjele u ruke neprijatelja.
POGLAVLJE ETRNAEST
PRVE GODINE
USPON TEMPLARA U EUROPI
Bernardova podrka, papinsko priznavanje u obliku Pravilnika, kao i status
priznat Koncilom u Trovesu, redom su doprinijeli sve veem priljevu lanova
Reda. Obeanja o slavi, opasnosti, putovanjima, duhovnim okajanjima i prilici
da se utemelji Kraljevstvo Boje na zemlji, pali su na plodno tlo. Zamisao
vojnoreligijskog reda vitezovaredovnika bila je ideja koja je doekala svoj
trenutak. U vrlo kratkom vremenu, templari su poeli gomilati bogatstva i
zemlju, koji su im poklanjani od strane aristokrata, zadivljenih njihovom
karizmom, koji su nastojali tom dareljivou prema svetom redu Crkve okajati
svoje grijehe. Hughes de Pavens bio je meu prvima koji je darivao svoju
zemlju. Naravno, Francuska je bila prvo podruje irenja, poto su prvi
sudionici bili ujedno stanovnici te zemlje. Hughes je uskoro imenovan
Nacionalnim majstorom Templa za Francusku, postavljajui time temelje
meunarodne birokratske strukture.
Uskoro potom, posjetio je Englesku i kotsku, gdje je takoer primio darove u
vidu zemlje, novca i dobrovoljaca. Godine 1128. ili 1129. utemeljio je
Londonski templ. Engleski ogranak Reda doivio je veliki prosperitet za vrijeme
kralja Stephena, koji je na prijestolje dospio 1135. godine. Stephenov otac
sudjelovao je u Prvom kriarskom ratu, dok je njegova ena bila neakinja
kralja Baldwina I od Jeruzalema. Izuzimanje od silnih engleskih poreznih
nameta pokazalo se od enormne pomoi narastanju Engleskog templa,
Godine 1130. Red je utemeljen i na panjolskom Iberskom poluotoku, popritu
prvog templarskog vojnog pohoda protiv
Zbog ve spomenutih problema sa sustavom odreivanja datuma, Hughes
Hugo je svoj rad na promociji prikljuivanja Redu zapoeo moda godinu dana
prije odravanja Sabora. To je za posljedicu moglo imati veu snagu Reda,
samim time mu dajui! veu teinu u oima Sabora u Troyesu.
Maura, Jedino se od aragonskih templara dodatno zahtijevalo da se, pored
vjernosti Redu, zakunu i na vjernost kralju. Pod pokroviteljstvom vladara
Katalonije i Aragona, u znak priznanja za njihovu vojnu podrku, Red je na dar
dobio znaajne zemljine posjede. Aragonski kralj Alfonso I, koji je umro 1134.
godine, Redu je u nasljedstvo ostavio jednu treinu svog kraljevstva, to je

odmah dovelo do cijelog niza zakulisnih igara moi od strane pripadnika

plemstva i Alfonsove obitelji. Templari su sve to mudro izbjegli i, predvoeni
Velikim majstorom Robertom de Craonom, odbili bilo kakvo pravo na
nasljeivanje krune, primivi umjesto toga est dvoraca i druge financijske
darove i privilegije. U susjednom Portugalu, kraljica Theresa darivala je dvorac
i okolnu zemlju.
U Italiji je napredovanje Reda bilo neto sporije, i to zbog fragmentarne
politike organizacije zemlje. Pa ipak, Italija je imala vie lukih gradova du
svoje obale, u kojima su se kriari, trgovci i hodoasnici ukrcavali na put do
Svete zemlje. U svakom od njih, kriari su osnovali svoja uporita.
Za vrijeme vodstva Huga de Pavensa i Roberta de Craona, templarima je
darivano est stotina povelja povlastica, pola od toga u Provansi i Languedocu,
treina na sjeveroistoku Francuske i u Flandriji, a ostatak u Engleskoj,
panjolskoj i Portugalu, i po itavoj Francuskoj.85 Te su darovnice ukljuivale
zemlju, prihode, prava trgovine, najamninu i slino. Ovdje treba posebno istai
izuzetnu popularnost Reda u Provansi i Languedocu, u svjetlu ega tuno i
ironino zvui skoro nevjerojatna, nesavjesna avantura sudjelovanja templara
u Albigenkim kriarskim ratovima u trinaestom stoljeu.
RAZVOJ U SVETOJ ZEMLJI
Godine 1129. grof Fulk, skoro od samog poetka prijatelj Reda, prati Huga de
Pavensa na njegovom povratku u Palestinu koja je postala poznata kao
Outremer, Preko mora. Baldwin II, koji nije imao mukog nasljednika, ponudio
je Fulku ruku svoje najstarije keri Melissande, kako bi uvrstio lozu
kraljevstva Jeruzalema. Fulk i Hughes su putovali u pratnji skoro tri stotine
novih lanova, koji
su se Redu pridruili kako bi sluili u Svetoj zemlji, Ostali lanovi Hugove
uspjene regrutne kampanje ostali su u Europi. Nadgledanje svih europskih
templarskih aktivnosti povjereno je Payen de Montdidieru, Majstoru templa u
Francuskoj, Nakon odricanja od svjetovnog ivota, mnogi su novi dobrovoljci
Redu poklanjali pozamane priloge materijalnog bogatstva.
Fulk i Melissanda su se vjenali krajem svibnja 1129. godine. Baldwin je Fulka
odmah pridruio novopristiglim templarskim snagama i njegovom planu za
napad na Damask. Do bitke je dolo u listopadu. Krani su u potpunosti
poraeni. Neiskustvo njihovih novopridolih europskih regruta samo je
doprinijelo nespretnosti templarskih napora. Pa ipak, njihov im poraz nije
nimalo umanjio ugled, kako u Svetoj zemlji, tako i u Europi. Izvjetaji o
hrabrosti templara putovali su kui skupa sa svjetovnim vitezovima i
hodoasnicima povratnicima. U Toulouseu je odrana konferencija koja je za
cilj imala dodjelu darovnica Redu. Slava, bogatstvo i brojnost Reda neprestano
su rasli.
Uspjenost Reda u prikupljanju novih regruta naroito je pozdravljena u
Outremeru. Uspon muslimanskog ratnika Zangija biveg kurdskog roba
seldukog sultana Malikaha, koji je na kraju osnovao dinastiju Atabeg
ispravno je protumaen kao posebno opasan razvoj dogaaja po kranske
interese. Godine 1128. Zangi postaje guverner Aleppa, a do 1130. i gospodar
sjeverne Sirije.
Nakon pogibije princa Bohemunda od Antiohije u bici 1130. godine, njegova
udovica Alice, najmlaa ki Baldwina II, proglaava se regentom Antiohije i
nudi Zangiju svoju poslunost. Bila je to nesnoljiva situacija za Baldwina. On i

Fulk odmah djeluju, i Alice je prognana. Baldwin ponovo postaje regentom

Antiohije, poloaj koji je 1126. s radou prepustio Bohemundu i Alice.
Baldwin II umire u kolovozu 1131, nakon ega ga nasljeuju i zajedniki
vladaju Fulk i Melissanda, oboje okrunjeni u rujnu. Alice se uskoro vraa u
Antiohiju i pokuava ih svrgnuti, Fulk uspijeva uguiti spremanu pobunu.
Godine 1136. vjeto utanauje brak izmeu Alicine devetogodinje keri
Constance i Ravmonda od Poitiersa. Ravmondovo prisustvo ponovo vraa
snagu cijelom tom
podruju, poto su on i Fulk mogli djelovati kao jedinstvena kranska fronta.
Malo je zapisa o aktivnostima templara tijekom 1130ih. Nema sumnje da su
bili zaokupljeni prihvaanjem novih lanova i ustrojavanjem programa obuke,
nunog za pretvaranje europskih vitezova u vojnike sposobne izii na kraj s
raznoraznim taktikama i strategijama, s kojima e se suoiti u svom novom
okruenju. Enormni i iznenadni priljev templarskog lanstva postavio je i nove
praktike i logistike zahtjeve, ije e rjeavanje iziskivati svu moguu panju.
Redu je darivana prva skupina dvoraca du najsjevernije granice Svete zemlje,
Amanus planinama, bilo od Fulka, godine 1131, bilo od Ravmonda, godine
1136.
Kako se europska okupacija Svete zemlje nastavljala, poetni cilj Reda, zatita
hodoasnika, sve je vie gubio na znaaju. Vitezovi templari prerastali su u
kriarsku ratnu maineriju, Muslimani su koristili vojne taktike, koje su se u
potpunosti razlikovale od uobiajenih vojnih taktika europskih vojnika, rezultat
ega je bio taj da je nekoliko prvih vojnih akcija zavrilo potpunim krahom
Europljana, Direktno, teko steeno iskustvo koje su templari imali iz svojih
vojnih susreta s muslimanima, preporuit e ih kao savjetnike kraljevima i
plemstvu, koji e u Svetu zemlju dolaziti da odratuju svoju sezonu.
Hughes de Pavens je umro 24. svibnja 1136. godine. Red koji je osnovao,
uspjeno je uspostavljen, s vremenom prerastavi u vjeni, mitski element
civilizacije Zapada. Smrti Huga i Baldwina II najavile su kraj prvoga narataja
kriara.
SVI NAJBOLJI DAROVI I KASNIJA PAPINA PODRKA
Godine 1130. u Rimu se pojavio novi antipapa. Umirui papa Honorije II
preporuio je kardinalima da ga naslijedi Innocent II. Innocenta su prihvatila
etiri kardinala i tajnim ga glasanjem proglasila papom. On je bio prisiljen
boriti se s Anacletom II, bogatim i ambicioznim Rimljaninom kojeg su prihvatila
dva kardinala. Anaclet silom zauzima Baziliku sv. Petra, otima njezino
blago i poinje kupovati svaku moguu podrku. Uskoro su, u suprotnim
dijelovima grada, obojica posveeni kao pape. U strahu za svoj ivot, Innocent
bjei u Francusku.
Luj VI odluuje poduprijeti Innocenta, i odreuje da Bernard od Clairvauxa
presudi sukob. Bernard potvruje Innocenta. Godine 1135. na Koncilu u Pii,
Innocent izopuje Anaeta. Bernardovu podrku Innocent uzvraa, postavi
glavnim zagovornikom templara. Tijekom koncila, papa je Redu zagarantirao
godinji novani prilog. Svojim su se sredstvima ovome prikljuili i ostali
prisutni klerici. Sijenja 1138. umire Anaclet. Innocent se sada mogao
nesmetano vratiti u Rim kao neupitni papa. U Rimu se susreo s templarskim
Velikim majstorom, Robertom de Craonom, inteligentnim i uvjerljivim
diplomatom. De Craon je paljivo objasnio financijske i administrativne
probleme s kojima se Red suoavao paralelno sa sve veim zahtjevima vojnih

pohoda u Svetoj zemlji. Innocent je pomno sluao. Borba s Anacletom uvjerila

ga je da Crkva, da bi obranila svoje duhovno poslanje, mora sauvati fiziku
snagu.
Dana 29. oujka 1139. godine, papa Innocent II izdaje Omne datum optimum,
Svi najbolji darovi, temeljnu papinsku bulu o templarima. U to vrijeme Bernard
je boravio u Rimu, i ovo ga je vjerojatno obradovalo. Ovaj znameniti edikt
proglasio je templare istinskim Izraelianima koji slijede pravila duhovnog
milosra i boanske ljubavi, Bulom je unutar Reda stvorena nova kategorija
brata kapelana, ili sveenika, koji e irom rasutih kua Reda brinuti
o duhovnoj dobrobiti vitezova i slubujue brae, ujedno oslobaajui templare
svakog lokalnog crkvenog autoriteta. Red je bio odgovoran iskljuivo papi.
Templari su bili njegova privatna vojska, a on njihov jedini autoritet.
Doputeno im je graditi svoje vlastite crkve, kako bi se zatitili od drutva
grenika. Imali su pravo zadrati sav plijen steen u bici. Bili su izdvojeni iz
obveze plaanja crkvenih desetina, imajui pravo prikupljati ih sami. Nisu
potpadali ni pod iju vlast, osim papine. To se podjednako odnosilo na kraljeve
bio je lien svakog mogueg utjecaja na njihovo ponaanje. Nitko nije mogao
od
templara zaiskati zavjet vjernosti, Nitko tko ve nije bio templar nije mogao
biti izabran za Majstora Reda ime se kraljevima trebalo oteati namjetanje
rezultata izbora. Promjene Pravilnika mogli su vriti samo Majstor i zbor kaptol
vitezova. Nadalje, bula je ne samo odreivala templare kao zatitnike
hodoasnika na putu za Jeruzalem, nego je i potvrivala da su ih Bog i sveti
Petar ovlastili tititi samu katoliku crkvu i braniti je od neprijatelja Kria.
Omne datum optimum kasniji su pape esto ponavljali, i sami novim bulama
osnaujui Red, Godine 1144. Celestine II izdaje Milites Templi, kojim se
dobroiniteljima templara udjeljuje oprost od grijeha, Njime se isto tako
osigurava pristaama da jednom godinje u crkvama organiziraju prikupljanje
novca. Njime je dozvoljeno obavljati misu i tamo gdje je na snazi bio interdikt
crkvena zabrana, ako su prisutni bili templarski sakupljai. Godine 1145. papa
Eugen III, Bernardov uenik, izdaje Milites Dei, kojim je odobrena promjena
bojnog stijega od pravokutnog dvobojnog stijega, na osmokraki crni malteki
kri na bijeloj pozadini. Milites Dei dodatno odobrava Redu podizati svoje
kapele, neovisno od biskupijske vlasti, kao i da umrle templare pokapa na
grobljima koja su ila uz ove neovisne kapele. Omne datum optimum, Milites
Templi i Milites Dei stiali su u ortodoksnoj katolikoj svijesti svaku moralnu
dvojbu glede misije templara. Svetog ratnika, koji vitla maem unitenja
podiui i titei Kristovo kraljevstvo na zemlji, svi trebaju pomagati i poticati,
voljeti i potivati, i obasipati materijalnim darovima.
U kasnijim e godinama, kako e korupcija poeti kaljati ugled Reda, naroito
ova privilegija postati problematina. Izopeni plemii su na svojoj samrtnoj
postelji plaali da postanu lanovi, kako bi bili pokopani na posveenom
kranskom tlu, time zapravo zaobilazei jednu od najstranijih posljedica
izopenja.
POGLAVLJE PETNAEST
DRUGI KRIARSKI RAT
Tree desetljee dvanaestog stoljea predstavljalo je prekretnicu za Outremer.
Europsko osvajanje iziskivat e sofisticiraniju organizacijsku strategiju, da bi
ostalo vitalno nakon slabljenja poetnog emotivnog ara koje je uslijedilo

nakon trijumfa Prvog kriarskog rata taj je ar ponovo raspaljen meteorskim

uspjehom templarskih nastojanja u novaenju. Politika Svete zemlje postala je
zaista vrlo sloena. Europski itelji, poznati pod zajednikim imenom Franci,
bili su podijeljeni u etiri odvojene kriarske drave Kraljevstvo Jeruzalem,
Kneevina Antiohija, Grofovija Tripoli, i kratkovjena Grofovija Edessa. Ove su
drave esto bile u meusobnom sukobu.
Muslimanska decentralizacija i njihovi vlastiti sukobljeni centri moi jo su vie
doprinijeli nestabilnosti i promjenjivosti politike situacije. Stvarana su
najrazliitija saveznitva i dogovori izmeu ovih ili onih vladara ili grupa, ve
kako je bilo zgodno. Zemlja i dvorci esto su mijenjali vlasnika, podjednako
osvajanjem i sporazumom. Kujui zavjere jedni protiv drugih, neprijatelji su
ponekad prelazili preko vjerskih i kulturnih granica i sklapali saveze,
napadajui pripadnike svoje vlastite vjere.
Bizantinci su, kao to smo ranije ve napomenuli, imali s muslimanskim
dravama dugotrajne odnose, odnose koji su prethodili odnosima s kriarima.
Njihovi su islamski savezi bili dugoronije i praktinije naravi od onih stvorenih
raspaljenim strastima kriara. Osim toga, Grcima je bilo jasno da bi, bude li
europska mo u Svetoj zemlji ohrabrena, ona mogla neobuzdano rasti te
ugroziti njihovu, pa je ak i nadmaiti.
Savez izmeu franakih i bizantskih krana raspao se 1137. godine, Za
vrijeme Prvog kriarskog rata, postignut je sporazum izmeu Istonog cara i
kriarskih vojski. Franci bi, pristanu li Bizantincima vratiti svaki osvojeni komad
muslimanske zemlje koji
je ranije pripadao njima, dobili zauzvrat svu moguu carevu podrku. Antiohija
je bila jedan od takvih teritorija, ali je, ipak, od godine 1098. ostala u rukama
Franaka. Godine 1137. car Ivan Komnen opsjeda grad Antioh. Krani ratuju
protiv krana. Jo gore, usprkos njihovom saveznitvu, kralj Fulk od
Jeruzalema odbija pritei u pomo princu Ravmondu od Antiohije. Antiohija
tako ponovo postaje bizantski posjed, a Ravmond je prisiljen pokloniti se pred
carem.
Unutarreligijska neprijateljstva i neprestana mijena saveznitava Outremera,
nisu bile ograniene samo na krane. Selduci predstavljajui Abbaside,
Fatimidi i Omayyadi Omejidi, neprestano su meusobno odmjeravali mo, a
svaki je jo ponaosob bio u neprijateljstvu s asasinima kao to je opisano u 2.
dijelu. Savezi, poput onog protiv Zangija, sklopljenog 1139. godine izmeu
damaanskog sultana i kralja Fulka, bili bi za srednjovjekovnog Europljanina,
neupuenog u surovu diplomatsku stvarnost Svete zemlje, potpuno
neshvatljivi. Templari su bili suoeni s kompliciranom mreom intriga koje su
esto potirale jednostavni idealizam usaen u samim njihovim temeljima
kasnije ih poput aveti progonei optubama o izdaji.
Godine 1144. kneevina Edessa zauzeta je nakon etiri tjedna opsade. Vijest o
tome nadahnula je muslimane entuzijazmom i samopouzdanjem, Europljanima
ostavljajui gorak osjeaj beznaa i gnjeva. Bio je to prvi veliki kranski poraz
nakon trijumfa Prvog kriarskog rata jo prije pedeset godina. Papa Eugen III
je odmah poeo pozivati na novi kriarski pohod. Za vou misije odabrao je
francuskog kralja Luja VII. Bernard od Clairvauxa se strastveno prikljuio
zagovaranju Drugog kriarskog rata. S mitinzima je otpoeo u Francuskoj,
godine 1146, putujui diljem Europe, posvuda potiui svjetinu na djelovanje.
Bit e to najvei meu kriarskim ratovima ukljuit e francuske, njemake,

engleske i talijanske trupe. Vojne akcije su poduzimane i protiv preostalih

Maura u panjolskoj, te Wenda Luikih Srba u Njemakoj
Luj VII, Bernard i papa Eugen, u pratnji skoro tri stotine vitezova templara i
etiri nadbiskupa, okupili su se godine 1147. u vrijeme templarskog okupljanja
kaptola, kako bi najavili poetak Drugog
kriarskog rata. Luju je predan ohflamme, grimizni barjak, ureen zlatnim
plamenom i postavljen na zlatno koplje. Eugen je templarima odobrio iskljuivo
pravo noenja crvenog kria preko lijeve strane prsa i ramena njihovih
plateva, dodavi time crveni amblem muenitva bijeloj odjei istoe.
Everard des Barres, templarski Nacionalni Majstor Francuske, sudjelovao je
kao jedan od tri ambasadora u uspjenoj diplomatskoj misiji kod bizantskog
cara i dogovaranju mirnog prolaza za francusku vojsku. Jednako je tako vodio i
razgovore u etiri oka s Lujem, brinui se o potrebama kriara. Tijekom
pogibeljnog puta od Carigrada Konstantinopola, preko Male Azije, do Antioha,
templari su se borili i ponaali dostojanstveno, na nain koji je ulijevao duboko
potovanje. Tijekom dugog mara, potvrdili su svoju reputaciju ratnika, sluei
europskim trupama kao moralni primjer lojalnosti i hrabrosti. Francuske snage
su predstavljale aroliko mnotvo, sastavljeno od izmijeanih grupa vojnika,
lojalnih raznim plemiima, koji su nerijetko bili meusobno zavaeni, Cijelu je
ovu zbrku dodatno pojaavalo prisustvo njemake vojske pod kraljem
Conradom III. Kombiniranim je snagama nedostajala sveukupna usklaenost i
jedinstvo. Nasuprot tome, stajala je elina disciplina templara, nadahnuta
njihovim Pravilnikom. Na kraju je kralj Luj dodijelio templarima ulogu vrhovnih
vojnih zapovjednika svih trupa. Godine 1148. svaki je vojnik prisegnuo da e
se povinovati templarskim zapovijedima.
Za vrijeme Drugog kriarskog rata, templari su obavili povijesnu pozajmicu
Luju. Kralj je na opremanje i transport za put do Antiohije potroio puno vie
od planiranog iznosa novca. Do oujka 1148. godine, kada je vojska stigla na
svoje odredite, on je ve oajniki trebao nova sredstva, koja su mogla biti
vraena tek po njegovom povratku u Francusku. Templari su mu mogli pomoi.
I tako je tijekom ove vane kriarske vojne, poticane od strane Bernarda od
Clairvauxa, duhovnog patrona templara, u prvi plan istovremeno
Zanimljivo je da su, ako je ovdjeJoseph von HammerPurgstall precizan, to bile
iste one boje koje su nosili i asasinski fidaiji koji su, pie on, uz svoju bijelu
odjeu, nosili crvene turbane, izme, ili pojaseve. Von HammerPurgstall bijelo
pripisuje nevinosti ipobonosti, a crveno krvi i ubojstvu. Vidi The Assassins,
str. 56,
izbila njihova dvostruka uloga, uloga stalne vojne sile za raun Svete zemlje, i
uloga financijera kraljevskih dvorova Europe.86 Od tog su trena vitezovi
templari postali onaj kljuni element svakog europskog plana ili kampanje
poduzetih u Svetoj zemlji.
Lipnja 1148. kraj Acre su se okupili templari, hospitalci, kralj Baldwin, patrijarh
Fulcher, kraljevi Luj i Conrad, nadbiskupi Cezareje i Nazareta, kao i drugi
vodei plemii i crkveni dostojanstvenici. Odlueno je da se napadne Damask.
Sila od etrdeset tisua krana zapoela je opsadu grada, ne uspjevi ga,
meutim, osvojiti, Cijeli niz loih odluka doveo je do toga da se velika vojska
raspala za svega pet dana. Na raun nekih od voa poele su kolati glasine i
optube o veleizdaji, podmiivanju i podmuklosti. Europski su kraljevi optueni
za astohleplje i glupost u odluci da se napadnu prijateljski Damaani.

Palestinski su baruni optuivani da su iz iste zavisti gostujuim kraljevima i

njihovom poetnom uspjehu poinili izdajstvo, ili da su ih podmitili Damaani.
Templari su optuivani da su primili neprijateljsko mito i vojsku pripremili tako
da doivi neuspjeh.
Drugi kriarski rat je bio muan poraz za Europu. Veliki dio ogorenja okrenuo
se protiv Bizantinaca, Njihova su izdajnika saveznitva s Turcima kotala
europske snage mnogobrojne ivote tijekom njihovog kopnenog napredovanja
k Antiohiji. Nakon poraza pod Damaskom, Luj je napustio Palestinu i poeo
pozivati na rat protiv Bizantinaca. Ogoren zbog propasti Drugog kriarskog
rata, Bernard daje svoju podrku Bizantskom kriarskom ratu. Everard des
Barres, koji je naslijedio Roberta de Craona na mjestu Velikog majstora, prati
Luja nazad u Francusku, kako bi se sastavio plan za novi kriarski pohod.
Kranin se spremao na rat protiv kranina.
Braa u Outremeru Preko mora suoila su se, meutim, s novom, pogubnom
situacijom. Zangi je umro 1146. godine, u vrijeme dok je njegova vojska
opsjedala Damask. Nur alDin, njegov sin i nasljednik, porazio je franaku
vojsku i ubio princa Ravmonda u bici u blizini Antioha. Templari su pokuali
pomoi Baldwinu III, koji je pohrlio u borbu s Nur alDinom, ali je islamska
vojska pobila najvei dio templara. Andre de Montbard, Majordom seneschal
Reda, pie Everardu, zaklinjui ga da se vrati odmah poto obavijesti Europu o
ozbiljnosti nove situacije. Everard se vratio 1152. godine, ali je ubrzo potom
dao ostavku na mjesto Velikog majstora, u Clairvauxu se zaredivi pod
Bernardovim vodstvom.
Templari su uspjeli osigurati vojnu bazu u Gazi, esnaest kilometara juno od
Ascalona Akelona. Fatimidsko uporite u Ascalonu bilo je jo od Prvog
kriarskog rata stalna prijetnja kraljevstvu Jeruzalema. Oponaajui
muslimansku taktiku, templari su iz Gaze vrili brojne brze napade na Ascalon.
Uspjeh ovakve njihove strategije uvelike je doprinio ravnotei moi u junim
dijelovima Svete zemlje.
Pa ipak, Ascalon e postati poprite jedne od najteih optubi za pohlepu,
iznesenih protiv templara. U sijenju 1153. godine, vojska Kraljevstva
Jeruzalema poduzima dugu opsadu grada. Dana 15. kolovoza nastao je u zidu
pokraj templarskog logora otvor. Bernard de Tremelav, novi Veliki majstor,
opetovano odbija dopustiti bilo kojim drugim trupama ulazak kroz otvor, kako
bi Red mogao doi u posjed najveeg dijela ratnog plijena. Ovaj in oite
pohlepe imao je za posljedicu smrt i samog Majstora i njegovih trideset i devet
vitezova. Muslimani vrlo brzo zatvaraju otvor, a kada je idue jutro svanulo, sa
zidova dvorca visjelo je etrdeset trupala, ije su glave, pak, kao trofej bile
poslane u Kairo. Ascalon je pao tjedan dana kasnije, ali je templarima bila
uskraena svaka zasluga za pobjedu, kao i bilo kakav udio u obilnom plijenu
kojeg su se osvajai doepali.
Bernard umire 20. kolovoza 1153. Papa Eugen umire iste godine, a Andre de
Montbard postaje peti Majstor templa Hrama. Godine 1154. Nur alDin
ispunjava oev san i osvaja Damask. Ideja o kriarskom ratu protiv Bizanta
ostala je ekati.
POGLAVLJE ESNAEST
SALADIN I BITKA KOD HATTINA
Sredina dvadesetog stoljea svjedoi nam o novom, vanom trendu meu
Francima, Svjetovni gospodari poinju vojnim redovima darivati dvorce, te

raunati s time da e redovi braniti teritorije obuhvaene ovim darovnicama.

Baruni su shvatili da je cijena odravanja odgovarajuih trupa i njihovih
potreba naprosto previsoka jeftinije je bilo vojnim redovima darivati viak
zemlje, nego biti prisiljen braniti ga. Procijenjeno je da su u trenutku bitke kod
Hattina, godine 1187, templari i hospitalci drali oko trideset i pet posto svih
posjeda u Outremeru.87 Vojni redovi su tako sve vie postajali samostalni
imbenici u politikoj jednadbi tog podruja ponekad u sukobu jedni s
drugima, ponekada u sukobu s barunima, to je samo doprinosilo jo veoj
politikoj razjedinjenosti i suparnitvu meu kranima.
Godine 1162. jeruzalemsko je prijestolje prelo na Amalrika, mlaeg brata
netom preminulog kralja Baldwina III. Amalrik je bio snani voa koji je, kao i
njegov rival Nur alDin, uviao strateki znaaj Egipta. Ako bi Egipat bio u
islamskim rukama, Europljani bi bili potpuno opkoljeni. Egipat u rukama
Europljana znailo bi da e muslimani zauvijek ostati rascijepljeni. Amalrik
napada Egipat 1164. i ponovo 1167. Nur alDin alje 1164. i 1167. svog
kurdskog generala irkuha na Egipat. I premda je Amalrik oba puta odbijen,
njegov je drugi pohod rezultirao uzajamno povoljnim sporazumom s
Fatimidima, koji su traili njegovu pomo u borbi protiv irkuha. Kada je, u
namjeri da prekri sporazum, 1168. Amalrik predloio trei napad na Egipat,
templari mu uskrauju podrku. Tvrdili su da bi bilo neasno ako bi kralj
pogazio zadanu rije. Amalrik je krenuo bez templara, i bio poraen.
Neprijatelji Reda su tvrdili da su iznevjerili svoju misiju obrane Kraljevstva
Jeruzalema. Pa ipak, ak je i VVilliam od Tyrea, jedan od njihovih najeih
onovremenih kritiara, smatrao da su se tom
prilikom ponijeli asno. Praktina strana, koja je prevagnula kod donoenja
takve odluke, mogla je biti nevjerojatan novani odljev, izazvan Drugim
kriarskim ratom. Templarski resursi su jednako tako bili preoptereeni i
njihovim naporima da zatite svoje sjeverne utvrde od Nur alDina. Hospitalci
su se nalazili usred najtee financijske krize, nadajui se da bi iz nje mogli
isplivati zahvaljujui pohodu na Egipat. No, umjesto toga, njime je njihova
situacija do te mjere pogorana, da je Majstor Hospitala pao u nemilost i dao
ostavku. Drugi templarski razlog moglo je biti tinjajue nezadovoljstvo
Amalrikom, zbog njegove akcije protiv manjeg garnizona koji se 1166. predao
irkuhu. Amalrik im je pohrlio u pomo, stigavi, ipak, prekasno. Bijesan,
zakljuio je da se templari nisu dovoljno odupirali, te je u to ime objesio
dvanaest ljudi.
irkuh je bio ujak legendarnog muslimanskog voe Saladina, kojem e jednog
dana u zalog pasti jedinstveno postignue ujedinjavanja brojnih islamskih
frakcija. Saladin je roen 1138. godine u Siriji, istono od Bejruta, a umro je u
Damasku, godine 1193. Saladinov otac Ayyubbio je guverner Baalbeka, pod
Zangijem, a zatim i Damaska, pod Nur alDinom. Saladin, Ispravnost vjere,
odrastao je predan svemu onome emu se mladi plemii inae predaju.
Studirao je Kuran, arapsku poeziju i filozofiju. Ovladao je lovom, jahanjem,
ahom i polom. Saladinovo borbeno iskustvo plod je njegovog sudjelovanja u
irkuhovim ratnim pohodima. Saladinu je zapovijedanje prvi puta dodijeljeno
1167, u vrijeme bitaka protiv Amalrika. Uspio je sedamdeset i pet dana
odupirati se kranskoj vojsci. Godine 1171. iz Egipta je pokrenuo napad na
Amalrika.

Godine 1169, pod fatimidskim kalifom alAdidom, irkuh u Kairu preuzima

mjesto vezira, ili sultana. Nakon irkuhove smrti, Saladin preuzima ujakov
poloaj. U periodu od naredne dvije godine, svrgava kalifa i postaje vladarom
Egipta. Nakon dva i pol stoljea, sa Saladinovim povratkom u sunitsko okrilje,
ismailizam prestaje biti dravnom religijom, Ubrzo potom, etrnaesti fatimidski
kalif alAdid se razbolijeva i umire, Nakon Nur alDinove smrti, 1174. godine,
Saladin se okrunjuje za prvog kralja Ayyubidske dinastije. Vjerovao je da je
predodreen voditi dihad protiv europskih nevjernika. ovjek jednostavnih
ivotnih navika, umro je jedva
imajui za vlastiti pogreb. Usprkos tome, porazio je nevjernike, dok je njegova
grobnica u Damasku do dana dananjeg mjesto hodoaa. Saladina su i
prijatelji i neprijatelji podjednako smatrali obdarenim univerzalno potovanim
vrlinama pravednosti, hrabrosti, estitosti, vjernosti i pobonosti. Nikada nije
pogazio dogovor.
Kako bilo, muslimani su bili daleko od jedinstvene podrke Saladinovoj
narastajuoj moi. Tako su, naprimjer, godine 1172. asasini pod Sinanom
uputili diplomatsku notu kralju Amalriku. Bili su osupnuti uspjehom Saladinovih
politikih ambicija i silinom njegove podrke suni ortodoksije. Amalriku su
predlagali savez u borbi protiv Saladina. Jedini preduvjet je bio da Amalrik
ukine godinji danak u visini od dvije tisue zlatnika, koji su skoro dva
desetljea plaali templarima, to im je garantiralo da ih templari nee
napadati.
Amalrik je templarima obeao nadoknaditi svu moguu tetu koja bi iz toga
mogla proizii, poslavi natrag po asasinskom poslaniku poruku Sinanu. Na
njegovom povratku, poslanika ubija templarski vitez po imenu VValter de
Mesnil. Tek izabrani templarski Veliki majstor Odo de SaintAmand, bio je
ovjek nagle krvi. Ne zna se je li Odo naredio ubojstvo, ali se zna da je
podrao VValtera. Amalrik je zahtijevao da mu Walter bude izruen kako bi mu
se sudilo. Odo odbija, pozivajui se na privilegije koje je Redu garantirao Omne
datum optimum. Razljuen, Amalrik upada u kuu u kojoj je Walter boravio,
hapsi ga i baca u eliju. VValteru se ovdje gubi svaki daljnji trag. ansa za
savez s asasinima je izgubljena.
Kako su se Saladinovi uspjesi nizali, tako su templari sve vie bili izloeni
unakrsnoj vatri. Godine 1160. papa Alexandar III, odluni zagovornik Reda,
izdaje bulu kojom zabranjuje obaranje templara s njihovih konja, oito
reagirajui na antitemplarsko raspoloenje. Kralj Amalrik je namjeravao
ostalim kranskim liderima izloiti svoju zabrinutost sve veom moi i
arogancijom Reda godine 1174. on se razbolio i umro. Godine 1175. papa
Alexandar III kritizira Red zbog pokapanja izopenika na templarskim
grobljima. Godine 1179. Trei Lateranski koncil osuuje templarsku zlouporabu
privilegija, odobrenih od strane ranijih papa. Crkveni voe zahtijevaju povrat
svih do tada steenih
crkava i desetina, to je kasnije preformulirano u zadnjih deset godina od
odravanja Koncila. I premda ovim zahtjevima nije nikada udovoljeno, oni ipak
govore o promjeni osjeaja prema Redu.
Godine 1174. Saladin zapoinje opsadu Damaska, ali se grad spaava
zahvaljujui Francima. Nita ga, ipak, nije moglo zaustaviti da ne postane voa
islama. Godine 1177, na elu armije od dvadeset i est tisua vojnika, zauzima
Ascalon. Na tom mjestu, kod Mont Gisarda, doivljava svoj poniavajui poraz

od strane udruenih snaga templara i Baldwina IV. Prilika za osvetu pruila mu

se, meutim, vrlo brzo, i to godine 1180, kada zauzima dvorac Le Chasteller
pokraj Jakobovog gaza. Dvorac je samo godinu dana ranije bio dovren.
Sagraen je da zaprijei jednu od najznaajnijih Saladinovih vojnih ruta.
Njegov prvi napad zavrio je neuspjehom, ali je kransku vojsku, protiv njega
okupljenu, porazio kod Marj Ayuna. Odo deSaint Amand je zarobljen i 1181.
umire u tamnici u Damasku. Saladin alje svoje sapere da potkopaju vanjske
zidine Le Chastellera i time mu oslabe temelje. Kada su se zidovi uruili,
muslimani su izvrili napad. U toj su bici templari izgubili osamdeset vitezova i
sedamsto pedeset narednika. Saladin je zarobio sedamsto ljudi, a dvorac
sravnio sa zemljom.
Smrt mladog sirijskog kralja, godine 1182, najzad doputa Saladinu da se
uspne na prijestolje u Damasku. Na taj je nain uspio uklopiti i posljednji djeli
rascjepkane sunitske moi i proglasiti se Sultanom islama i muslimana. Kriari
su sada nasuprot sebe imali jedinstvenog neprijatelja, predvoenog voom iji
je jedini cilj bio njihovo iskorjenjivanje u ime Alahovo.
Kransko se nejedinstvo sjajno uklapalo u Saladinove ambicije. Naprimjer, u
vrijeme njegovog napada na Tripoli, templari su posjedovali jedan dvorac u
tom kraju, a hospitalci pak drugi. Redovi su krae vrijeme prije toga upravo
okonali raspravu oko posjeda teritorija. I jedan su i drugi red bili u toj mjeri
zaokupljeni zatitom svog posjeda da su, u vrijeme kada su tuda prolazile
Saladinove vojske, ostali unutar svojih dvoraca. Grof Ravmond od Tripolija nije
bio voljan sam se upustiti u borbu protiv Saladina. I tako su, bez obzira to su
se u neposrednoj blizini nalazile sve tri kranske vojske, Saladinove snage
mogle neometano prolaziti krajem, palei
njive, kradui stoku i ubijajui stanovnitvo.
Manji, iako smijean primjer jedinstvenog nastupa Franaka dogodio se 1184.
godine, kada su veliki majstor i templara i hospitalaca pratili jeruzalemskog
patrijarha na njegovoj misiji za Italiju, Francusku i Englesku, u naporu da
Europu upozori na opasnost od Saladina i zatrai ekonomsku i vojnu pomo.
Kako bilo, nova kriza oko nasljeivanja jeruzalemskog prijestolja jo e dublje
gurnuti Outremer u podijeljenost, do samog ruba graanskog rata. Kralj
Baldwin IV bolovao je od neeg za to se vjerovalo da je guba. Kako je slabio,
tako je svog urjaka, Guy de Lusignana, odredio da vlada kraljevstvom i
zapovijeda armijom. Guyev su autoritet podrali templari i njihov novi Veliki
majstor, Gerard de Ridefort, kao i ostali kriari. Protivniki tabor podravao je
Baldwinovog bratia, grofa Raymonda III od Tripolija. Kada je godine 1185.
Baldwin umro u dobi od dvadeset i etiri godine, Ravmond je odreen za
regenta Baldwinovom neaku i nasljedniku, Baldwinu V. Djeakkralj je,
meutim, umro u dobi od deset godina, i Guy de Lusignan je odmah zgrabio
prijestolje i proglasio se kraljem Jeruzalema.
Saladin je znao iskoristiti diplomatsku i vojnu prednost koju su mu pruali
tvrdoglavi sukobi unutar kranstva. Tako je, naprimjer, godine 1185.
bizantski car sklopio sporazum sa Saladinom, u kojem mu je obeao da nee
pomagati Europljanima. I grof Raymond je takoer pruio muslimanima ruku.
Gerard de Ridefort je ve due vrijeme mrzio Raymonda. De Ridefort je
pokuao nagovoriti kralja Guya da napadne Raymonda i prisili ga da prizna
Guyevo pravo na prijestolje. Zauzvrat je Raymond 1187. sklopio sporazum sa
Saladinom, u kojem mu ovaj obeava uiniti Raymonda kraljem svih

Franaka.88 I premda se to s pravom, barem od strane kralja Guya, moglo

smatrati izdajstvom, Raymond nije ni pokuao prikriti svoja nastojanja.
Guy alje Raymondu poslanstvo, pokuavajui ga uvjeriti da pridrui svoje
snage u predstojeem Saladinovom napadu. De Ridefort, jedan od Guvevih
poslanika, smjerao je isprva misiju iskoristiti za napad na Raymonda, Ipak,
Guya su preostali lanovi skupine odgovorili od takve ideje. I dok se grupa
pribliavala mjestu
susreta s Raymondom, odigravao se prizor koji e uskoro zavriti tragedijom.
Ispunjavajui svoje obveze iz ugovora sa Saladinom, Ravmond preko svojeg
teritorija mirno proputa muslimansku prethodnicu od sedam tisua vojnika,
predvoenih alAfdalom, Saladinovim sinom. Dozvola je vrijedila dvadeset i
etiri sata. Okolna su sela upozorena, a mjetanima je reeno da mirno ostanu
u svojim domovima.
Kada su Guvevi predstavnici stigli u Tripoli, De Ridefort doznaje za prolaz
muslimanske izvidnice i odluuje napasti alAfdalovu vojsku. Tu odluku donosi
usprkos injenici da su ukupne kranske snage brojile svega 140 vitezova,
ukljuujui 90 templara, Primjedbe ostalih zapovjednika na ovakav vratoloman
i nepromiljen naum samo su podgrijale Gerardovu odlunost. Njegov je glas
odnio prevagu, i 1. svibnja 1187. godine templari gube 87 vitezova, ukljuivi i
treeg po rangu, Marala templa. Premda teko ranjen, Gerard uspijeva umai,
dok je Majstor hospitalaca ubijen.
Ova je katastrofa samo jo vie produbila neprijateljstvo izmeu Gerarda i
Ravmonda. No, gonjen krivnjom i svijeu o katastrofalnim posljedicama
sporazuma sa Saladinom, Ravmond se sam pokorava Guyu. Muslimani su bili
ohrabreni svojom krvavom pobjedom, i spremali su se za opi napad na
Kraljevstvo Jeruzalem.
Do presudne Hatinske bitke dolo je samo mjesec dana kasnije. Zaravan Hattin
nalazi se oko sto etiri kilometra sjeverno od Jeruzalema, i trideset i dva
kilometra istono od Acre. Saladin je okupio vojsku od dvanaest tisua
vitezova, nasuprot snagama kralja Guya koje su brojale tisuu i dvjesto
vitezova i kojih petnaest tisua pjeaka i lake konjice. Netrpeljivost izmeu
Ravmonda i Gerarda kranskim e snagama ponovo donijeti katastrofu.
Gerardova tvrdoglavost nije nespojiva s Bernardovim hvalospjevima
templarskoj hrabrosti u De Laude Oni juriaju napasti naprijatelje, drei ih
ovcama. Ma koliko da su brojano nadmaeni, primitivne divljake oni nee
smarati panje vrijednim mnotvom. Nije to zato to bi bili sigurni u svoje
sposobnosti, nego se pouzdaju u mo Gospoda Sabaotha da im donese
pobjedu. Svjedoci smo bili kada je jedan u situaciji beznadnoj, tisuu natjerao
u bijeg, a dvoje deset tisua otjerali. Ovo istie Makolm Barberu The
NewKnighthood, str. 181. Za prijevod De laude, vidi Dodatak 2.
Usprkos Ravmondovom neslaganju, Gerard uspijeva uvjeriti Guya da napadne
Saladina. Ravmond je inzistirao da vojska ostane tamo gdje jest, usprkos tome
to mu je ena bila opkoljena u Tiberiasu, gdje je branila njihov dvorac.
Ravmond je znao da ljetna vruina moe ii u prilog Francima, ako naprosto
ostanu ekati Saladina i dopuste da mu trupe budu iscrpljene stranom egom.
Veina prisutnih slagala se s Ravmondom. Gerard se, meutim, estoko
protivio takvom stavu, Ravmonda je nazvao izdajicom, zbog njegove
nespremnosti da raskine sporazum, sa Saladinom postignut par tjedana ranije.
Ismijavao je Ravmondov stav prema nevoljama njegove supruge, nazvavi ga

kukavicom. Govorio je da e templari biti primorani skinuti svoje bijele ogrtae

i od srama zaloiti sav svoj imetak, ne uspiju li se osvetiti za svoj skori poraz
od Saladina. Guy je stao ne stranu Gerarda.
Kranska vojska zatim naputa svoj logor, livadu kroz koju je tekla voda,
krenuvi na mar kroz surovu pustinju. Saladinova vojska je bila ulogorena na
jednoj drugoj livadi, pokraj Hornsa kod Hattina. Dana 4. srpnja 1187. godine,
kranska vojska je pregaena. Premda su se templari borili srano, Saladin je
u potpunosti iskoristio nepovoljniji strateki poloaj Franaka. Tisue su
pobijene. I jo tisue zarobljene. Muslimani su osvojili kraljevski ator i Pravi
kri. Oko dvjesto preivjelih templarskih i hospitalskih vitezova je pogubljeno.
Usprkos srednjovjekovnoj praksi otkupa zarobljenika, Saladin je pravio iznimku
u sluaju vojnih redova, i to zbog njihove ratnike prirode i prijetnje islamu.
Kod Hattina je poginulo dvjesto trideset templara, to u bici, to u
pogubljenjima nakon nje. Gerard de Ridefort je preivio, ali je utamnien
skupa s kraljem Guyom i skupinom baruna, da bi kasnije bili otkupljeni.
Zbog kranske mobilizacije za Hatinsku bitku, cijela je palestinska regija bila
ostavljena bez obrane mali je broj trupa ostao braniti svoj poloaj. U naredna
dva mjeseca, Saladin je osvojio gradove Acru, Nablus, Jaffu, Toron, Sidon,
Bejrut i Ascalon. Dvanaest dana je opsjedao Jeruzalem, koji u muslimanske
ruke pada 2. listopada 1187. godine. Saladin odmah nareuje da grad bude
oien od omraenog kranskog prisustva. Iz Kupole nad Stijenom Kubbe
nad Stijenom, Omarova damija dao je ukloniti veliki kri.
Dva je dana kri noen ulicama, pritom udaran tapovima. Bio je to uvod u
ienje damija ruinom vodicom i vraanje u njihovo prvobitno stanje. No,
Saladin je jednako tako demonstrirao i svoje legendarno vitetvo kavaljerstvo,
oslobaajui dvadeset tisua krana koji su preivjeli opsadu. Sedam tisua ih
je otkupljeno novcem, uzetim iz riznica vojnih redova, a ostali su naprosto
osloboeni. Domaim je kranima doputeno ostati u gradu. Desetorici
hospitalske brae je doputeno ostati u Kui Reda, gdje su godinu dana mogli
njegovati bolesne.
Narednih godinu dana, Saladin je nastavio s pobjednikim ratom protiv
kranskih vojski. U dvije godine vojnih pohoda, Svetu zemlju je ponovo vratio
islamu. Vojni redovi su uniteni, Preostali su kranski teritoriji svedeni na
podruja du Sredozemne obale, ukljuivi tu gradove Tyre i Tripoli, dvorac u
Beaufortu, kao i jo nekoliko ratrkanih dvoraca, Saladin je Bohemundu,
ranijem vladaru kneevine Antiohije, dopustio da zadri grad Antioh i jedan
dvorac.
POGLAVLJE SEDAMNAEST TREI KRIARSKI RAT
Poraz kod Hattina, kao i kasniji gubitak teritorija, iskustvo je koje je obiljeilo
franaku zajednicu u zadnjem desetljeu dvanaestog stoljea. Palestinski
templari su bili slomljeni ljudi. Njihov Veliki majstor bio je u Saladinovoj
tamnici, lanstvo im se strano smanjilo, izgubili su potovanje drugih, a ponos
im je bio poljuljan.
U Europi je papa Grgur VIII irom kontinenta odaslao emisare europskim
kraljevima, u naporu da osigura podrku za Trei kriarski rat. Njegov je poziv
primljen s oduevljenjem. Prvi koji se odazvao bio je car Svetog Rimskog
Carstva, Frederick Fridrih Barbarossa, koji je godine 1189. napustio Europu na
elu vojske od sto tisua ljudi. Nakon niza problema tijekom putovanja, umro

je utopivi se u Armeniji, a vojska mu se raspala. U meuvremenu su se za put

pripremali francuski kralj Filip August i engleski kralj Richard I.
Tijekom ljeta 1189. u Svetu zemlju je pristigao odreeni broj europskih
plemia. Mnogi su se tiskali unutar zidova Tyrea, vodei meusobne razmirice.
Bili su podijeljeni na one lojalne kralju Guyu, u to su spadali i templari, i one
koji su podravali njegovog rivala, tek pridolog Conrada od Montferrate.
Guvova je mo bila oslabljena njegovim zatoenjem i loom procjenom u
prihvaanju savjeta Gerarda de Rideforta. Uspio je izbaviti se iz tamnice,
naredivi templarima da, u ime otkupnine, predaju dvorac u Gazi. Strateki
gubitak ove kapije iz Egipta prema Palestini zasigurno se mnogima uinio
previsokom cijenom za Gerardov ivot.
Najvei dio snaga kranske vojske bio je u stanju nastaviti s opsadom Acre,
usprkos izgubljenoj bici. Tu e ostati dvije godine. U meuvremenu je kralj
Richard isplovio iz Engleske, a kralj Filip iz Francuske. Svako je putovao
svojom rutom. Richard je usput napao Cipar i osvojio ga. Nastavio je s
putovanjem, 8. lipnja.1191. stigavi pod zidine Acre. Filip August upravo je
stigao. Dva su
monarha pomogla iscrpljenoj vojsci da 12. srpnja 1191. godine zauzme grad.
Tijekom posljednje borbe, Richard nareuje pokolj svojih muslimanskih
zarobljenika. Na oigled Saladina, njegovi ljudi pogubljuju dvije tisue
sedamsto zarobljenika. Richardovi razlozi za ovakvu neobinu surovost nisu
poznati.
Uvelike nezainteresiran za kriarske ratove, Filip August se tri tjedna nakon
pobjede u Acri vraa u Europu. Kralj Richard ostaje. Njegove kasnije akcije u
Svetoj zemlji postepeno pomau ponovnom vraanju templarskog ugleda i
samopotovanja. Richard odluuje prodati Cipar, i pod povoljnim uvjetima nudi
ga svom prijatelju Robertu de Sableu, novom Velikom majstoru templara.
Templarsko posjedovanje otoka pokazat e se nesretnim iskustvom. Za samo
godinu dana, bit e prisiljeni uguiti oruanu pobunu, izazvanu njihovim loim
ponaanjem prema lokalnom stanovnitvu, i maknuti se s otoka,
Rujna 1191. godine, voen templarskim taktikim savjetima, Richard e
briljantno voenom vojnom strategijom poraziti Saladina kod Arsufa, Tako je i
kranima i muslimanima dokazao da Saladin nije nepobjediv, Ubrzo potom,
Richard nudi ruku svoje keri alAdilu, Saladinovom bratu, u pokuaju da sklopi
sporazum sa Saladinom. Richard je predloio da zajedniki vladaju
Jeruzalemom, kao i da Saladin vrati dio imetka, oduzetog vojnim redovima.
Saladin odbija ponudu, Richard se narednu godinu estoko bori protiv
Saladina. Richardova vojska stie nadomak Jeruzalema, ali se s tugom okree,
ne uspjevi ga povratiti kranstvu. Richarda su uvjerili mudri savjeti templara,
hospitalaca i lokalnih baruna u jalovost osvajanja izoliranog grada. Shvatio je
da bi, onog trena kada se on i njegova vojska vrate u Europu, Jeruzalem bilo
nemogue obraniti. Umjesto toga, Franci odluuju obnoviti Ascalon, kao
zapreku slobodnom prolazu Saladinovih vojski iz Egipta, ime je kompenziran
gubitak Gaze,
Richardu su u meuvremenu iz Engleske neprestano stizali izvjetaji o izdaji
njegovog brata Johna, koji je njegovo odsustvo nastojao iskoristiti da si
prigrabi prijestolje. Richard je bio prisiljen poeti se pripremati za povratak,
istovremeno jo dublje zaavi u politiku regije. Neki povjesniari sugeriraju da
je s asasinima moda

sklopio dogovor o ubojstvu Conrada od Montferrata.89 O drugim

mogunostima smo raspravljali u 2. dijelu. Bez obzira na to je li Richard imao
udjela u Conradovoj smrti ili ne, on je uredio da samo par dana nakon
Conradove smrti, njegov neak Henry, grof od Champagne, oeni Conradovu
udovicu Isabelu, zamijenivi tako Guy de Lusignana na mjestu kralja
Jeruzalema. Henry je izmeu ostalog bio i neak Filipa od Francuske, pa je
tako bio idealan izbor da ohrabri stalnu europsku privrenost potrebama
Outremera.
U rujnu 1192. godine, nakon jo nekoliko bitaka, Richard je uspio potpisati
petogodinji mirovni ugovor sa Saladinom. Ugovorom su gradovi juno od Jaffe
vraeni pod kranski nadzor, otvorivi ujedno i siguran prolaz hodoasnicima
koji su posjeivali Jeruzalem. Templari su Cipar prodali Guy de Lusignanu, time
ga elegantno uklonivi iz regije, sa svojih plea ujedno skinuvi teret brige o
tom nemirnom posjedu. Nakon dvogodinje kriarske vojne, listopada 1192,
preobuen u templara, Richard kree nazad za Englesku. Bio je to poetak
napornog i uzbudljivog dvogodinjeg putovanja tijekom kojeg ga je, prije nego
to e se vratiti u Englesku, njemaki car Henry VI zarobio, zatvorio i ponudio
za otkup,
Saladin je umro 1193. godine, dogaaj koji je posebno obradovao kriare.
Islam je ponovo bio razjedinjen i rascjepkan, unato Saladinovim nadama u
predvodnitvo njegove vlastite Ayyubidske dinastije. Outremer je uspio
preivjeti i ui u novo stoljee. Kako su i islam i Europa bili zaokupljeni drugim
stvarima, Franci su se neprimjetno uspjeli ponovo osoviti na noge. Zahvaljujui
svojoj vezi s legendarnim kraljem Richardom Lavljeg Srca, templari su doivjeli
svoj ponovni uspon,
POGLAVLJE OSAMNAEST
ETVRTI KRIARSKI RAT
Ustolienje pape Innocenta III, godine 1198, bio je jo jedan povoljan dogaaj
za templare. On je bio snani i utjecajni voa, ija je vladavina potrajala
osamnaest godina. vrsto je ustrajavao u odluci da Crkvi osigura mjesto
vrhovnog vladara teokratske feudalne hijerarhije, u kojoj e se svi kranski
kraljevi svojevoljno podvri autoritetu pape, Innocent nije tedio snage u
svojoj podrci templara, opetovano podsjeajui sveenstvo na udjeljivanje
oprosta i posebnih povlastica po pitanjima financijske i vjerske samostalnosti,
u prolosti dodijeljenih Redu. Kako bilo, jednako je tako odluno upravljao i
templarima, predbacujui im u pismu iz 1207. godine tatinu i pohlepu, kao i
zloupotrebu osiguranih im povlastica. Kritizirao je praksu da ekskomunicirane
plemie primaju u svoje redove za novac, te da im omoguuju povlasticu
kranskog ukopa. Molio ih je da uine korak naprijed i reformiraju se. Vitezovi
templari su postali Innocentova privatna vojska, Kristova policija, kojom e
papa provesti svoju volju i ostvariti svoje ciljeve. Meu tim ciljevima bilo je
oslobaanje Jeruzalema, i uklanjanje katarstva iz Europe.
Godine 1202, Innocent dri govore u prilog etvrtog kriarskog rata, ija bi se
slava trebala izjednaiti s onom Prvog kriarskog rata. Egipat bi trebao biti
prva, poetna meta. Innocent se nadao izbjei ono to je smatrao pogrekama
Drugog kriarskog rata, kada su meunarodne snage bile svjedokom pogubnih
jezinih barijera i suparnitva meu tatim kraljevima, osudivi na neuspjeh
sve kranske napore. Armiju etvrtog kriarskog rata predvodili su plemii
koje se smatralo lojalnim Innocentu, dok je na elu svih njih stajao Conradov

brat, Boniface od Montferrata. Templari su financijama pomogli da se europska

vojska okupi i pokrene na istok. Prema planu, kriarima su se po dolasku u
Egipat trebali prikljuiti i ojaati ih palestinski templari, inei tako jedinstvenu
i monu kransku silu. Do toga, meutim, nee doi.
Planom je predvieno da se venecijanski trgovci pobrinu za potrebne brodove i
potonje prebacivanje vojske, kao i za jednogodinje zalihe hrane. Kriari nisu
bili svjesni da su sline trgovake poslove Venecijanci sklopili i sa sultanom u
Egiptu, obeavi mu da niti jedan europski vojnik nee biti iskrcan na egipatski
teritorij. Venecijanci su za svoje usluge traili sumu novca koja je uvelike
premaivala sredstva kojima su raspolagali voe skoro trideset tisua
okupljenih vojnika. Tada su Venecijanci predloili kriarima da onu razliku do
traenog iznosa namire osvajanjem za njihov raun dalmatinske luke Zadar. I
iako je Zadar bio kranski grad, kriari su pristali, i nakon pet dana grad
izruili Veneciji. Innocent je bio uasnut prolivanjem kranske krvi, i izopio je
i cijeli grad Veneciju i kriarsku vojsku. No, uskoro potom, doznavi da je
vojska bila zloupotrebljena, skida s nje ekskomunikaciju.
Zatim je venecijanski voa Enrico Dandolo koji je ve dugo imao Carigrad na
zubu predloio da kriari nikako ne propuste priliku usput osvojiti taj grad.
Time bi iskorijenili bizantinsku herezu i ujedinili cjelokupno kranstvo pod
vodstvom pape osvetili bi se za bizantinsku izdaju Drugog kriarskog rata, te bi
se domogli legendarnog carigradskog blaga, kojim bi Venecijancima isplatili
dug. Kriarski su se voe sloili, i godine 1204. napali Carigrad. Uslijedila je
opa pljaka i pustoenje, popraeno, naravno, pijanevanjem, skrnavljenjem,
ubojstvima i silovanjima. Tisue su pobijene. Innocentov san o ujedinjenom
kranstvu se raspao. etvrti kriarski rat ugasio se ak ni ne doavi do
nevjernika. Latinsko kraljevstvo, koje je etvrti kriarski rat utemeljio u
Carigradu, palo je nakon ezdeset godina ponovo u grke ruke.
Otvaranje novih arita sukoba u Bizantskom Carstvu i na Cipru, mnogi su
pozdravili kao novu pozornicu za djelovanje europskih vitezova. Dakle, onome
tko je sanjao o slavi i prilici da se obogati, ili dobije oprost grijeha ali nije bio
pretjerano oduevljen nedaama za vrijeme putovanja do daleke i tue kulture
Palestine prilike koje su se sada pruale bile su uvelike smanjeno breme.
Posljedica toga bila je ta da su od poetka trinaestog stoljea vojni redovi bili
ujedno i jedini znak vojnog prisustva u Svetoj zemlji.
POGLAVLJE DEVETNAEST
KATARI I ALBIGENKI KRIARSKI RAT
Moda je upravo Innocentovo razoaranje i uas zbog pustoenja Carigrada
doprinijelo aru s kojim se okrenuo svom novom vojnom pothvatu
Albigenkom kriarskom ratu. Poevi godine 1209. taj je krvavi rat protiv
hereze trajao dvadeset godina, na kraju prerastavi u Inkviziciju. Njegove
rtve bili su miroljubivi katari cathari francuske regije Languedoc, sa sreditem
svoga djelovanja pokraj grada Albia. Katari su bili dualistiki krani ija su
antipapinska reformistika uenja razbjesnila vrhove Crkve. Dui period
mranog Srednjeg vijeka Europa je u velikoj mjeri bila poteena hereza.
Donatistike, arijanske i druge doktrinarne varijacije, ranije spomenute,
uglavnom su bile poraene. Poevi sa estim stoljeem, materijalni su se
uvjeti do te mjere pogorali da tijekom naredna etiri, pet stoljea, nisu
ostavljali previe prostora za filozofiju, Pa ipak, u jedanaestom stoljeu

manihejski se dualizam ponovo vratio, da bi doveo u pitanje iskljuivo vjersku

hegemoniju Crkve.
Augustin, teolog iz etvrtog stoljea, koji je godine 388. osnovao prvi kranski
samostanski red, bio je prije svoga obraenja devet godina pripadnik
manihejske sekte. Upravo je on odgovoran za prve optube da je meu
manihejskim izabranicima dolazilo do seksualnog razvrata, da su, tvrdio je,
kuali euharistiju u kojoj je bila i ljudska sperma. U prvim godinama
jedanaestog stoljea poele su se iriti glasine koje e kasnije biti ope mjesto
o heretikoj grupi koja je prizivala demonska imena, sve dok zao duh ne bi
ispunio prostoriju. Heretici bi zatim ugasili svjetlo i predali se nekontroliranim
orgijama. Opsjednuti bi pepeo novoroeneta, zaetog za takvih orgija,
pomijeali s izmetom i slavili kao avolju euharistiju. Prema povjesniaru
Malcolmu Lambertu, ime cathar esto pripisivano grkom ili latinskom korijenu,
u znaenju oienje ili isti dolazi najvjerojatnije od rijei cat maka.90
Katarski neprijatelji iz dvanaestog stoljea vjerovali su kako su njihovi obredi
ukljuivali i ritualno ljubljenje makina anusa, drei to oblikom u kojem se
pojavio Lucifer. Pred kraj dvanaestog stoljea, katari su oklevetani i imenom
bougre, od Bugarska, koju su drali ishoditem njihove hereze. Rije je kasnije
poprimila znaenje sodomit, i korijen je britanskoga slenga buggeri buggery
blud sodomija pederastija.
Svoju konanu definiciju katarske hereze, rimokatolika crkva je ekala do
godine 1233, kada je papa Grgur IX izdao svoju bulu Vox in Rama. Njome je
oglasio katarsko tovanje Sotone i navodno opisao njihovo vjerovanje i praksu.
Tvrdio je da su katari vjerovali kako je Bog pogrijeio izopivi Lucifera iz
nebeskog carstva, kao i da e se Lucifer trijumfalno vratiti i nagraditi sebi
odane. Opisao je postupak inicijacije u sektu najprije se katarskom novaku
ukae strana aba krastaa, za im slijedi ukazivanje ledenoblijedog ovjeka.
Kada novak poljubi blijedog ovjeka, iz njegovog srca izblijede svi tragovi
kranske vjere. Nakon gozbe, koja uslijedi po prijemu novog lana, pojavi se
crna maka. Svi prisutni u vrijeme sveanosti inicijacije poljubit e je u guzicu.
Na kraju se pogase svjetla, dajui znak za poetak orgije, u to je spadalo i
homoseksualno openje. Snazi Grgurovih optubi bila je ravna jedino iskrenost
s kojom je vjerovao u te optube kao i patnje koje bi ekale one protiv kojih bi
bile podignute.
Srednjovjekovni europski dualisti zasigurno nisu bili manihejci u smislu
neprekinute tradicije koja bi sezala unatrag do treeg stoljea i Perzijanca
Manija. Zapravo, hereze jedanaestog stoljea bile su izolirane i neovisne jedna
o drugoj. I premda su im neka obiljeja bila zajednika u prvom redu dualizam,
antiklerikalizam, asketizam, antimaterijalizam, idealizam, ikonoklazam i
gaenje nad crkvenom iskvarenou nije bilo onako jedinstvene ideologije
kakva e kasnije nastati meu katarima. Prvo spominjanje katara potjee iz
sredine dvanaestog stoljea i Njemake Hereza je bila ideologija s izgraenim
vjerovanjem i praksom, potencijalno nadnacionalna, impersonalna, trajanjem
se izdiui iznad individualnih, idiosinkrastinih uenja ove ili one karizmatske
linosti, od ega su se do tada uglavnom sastojale pojedine heretike epizode,
zabiljeene od strane zapadnjakih kroniara,91
Katari su bili kranski mistici koji su vjerovali u direktno, osobno iskustvo
Boga, kao preduvjet svakog duhovnog napretka. Njihovi korijeni seu unatrag
do desetog stoljea i bugarskih dualistikih bogumila, koji su se sporili s

Bizantskom crkvom. Obje su grupe imale puno zajednikog s kranskim

manihejcima iz etvrtog stoljea. Veina katara bili su suvremeni dualisti to
jest, vjerovali su da je Bog jai od Sotone, da je Bog dozvolio Sotoni stvoriti
svijet, i da e na kraju unititi sve zle tvorevine. Jednako je tako, meutim,
lako shvatiti kako su radikalni dualisti oni koji su zlo prepoznavali kao ni manje
ni vie nego ravnopravnu silu mogli stremiti nekoj vrsti sotonistikog tovanja
za koje su mnogi suvremeni dualisti lano optuivani.
Katari su nauavali da je ovjeka stvorio Sotona ili Lucifer, i to od gline, te da
je Bog Starog zavjeta ustvari Sotona. Zbog toga su odbacili Stari zavjet.
Vjerovali su da je ovjekova dua pali aneo, zarobljen materijalnim tijelom,
dok je pravo duhovno tijelo ostalo na Nebu, Gnozom ili saznanjem dua se
moe ujediniti s duhom. Bez gnoze, dua bi bila osuena seliti u novo tijelo, u
beskonanom slijedu munih krugova zatoenosti u materijalnom.
Katari su vjerovali da je dua nepopravljivo zla i nesposobna iskupiti se. Prva
ena je namamljena u spolni akt, nakon ega je dua bila izgubljena spolno
openje je najstraniji grijeh, jer ono odrava materijalno zlo. Odbacili su
svako vjerovanje u Pakao ili istilite zatoenost unutar fizikog tijela samo je
po sebi dovoljna kazna. Na Isusa su gledali kao na emanaciju, ili anela, kojeg
je iz iste samilosti Bog poslao posrnulom ovjeanstvu, kako bi ovjeka nauio
pobjei iz zatoenosti, Isus je bio dio Boga niti Bog sam, niti ovjek. Njegovo
tijelo je bilo projicirani privid isti duh ne bi imao kontakt s neistom
materijom. Krist nije niti patio, niti umro na kriu. Kri je bio zao simbol
materijalnosti kojeg je trebalo prezreti, a ne oboavati. Odbacili su i ideju
Kristovog uskrsnua. Rimska crkva utemeljena je na krivom oboavanju Boga
stvoritelja, dakle, Sotone. Misa je odbaena kao ritualizirano oboavanje
materije.
Katarski izabranik, Savreni, slijedio je pravu Kristovu poruku smanjiti
ovjekov dodir s materijalnim svijetom. Odbacili su Crkvu
i svu njenu hijerarhiju. Ratarski upuenici inicijanti junom su Francuskom
lutali kao obini askete, Pridravali su se strogog vegetarijanstva, strogog
posta i ivota u siromatvu. ene su imale punu crkvenu jednakost, premda je
dijecezalna biskupijska hijerarhija bila iskljuivo muka. Zavjet Savrenog,
poznatiji kao consolamentum krtenje vatrom ili duhom, vrhunsko krtenje,
obeano u Novom zavjetu udjeljivan je tijekom ceremonije. Na kandidatovu
glavu bio bi poloen primjerak Novog zavjeta, kako bi poruka mogla proeti
psihu, dok je inicijator izgovarao rijei priziva i tovanja Duha Svetog,
kandidatu direktno prenijete polaganjem ruku. Poljubac mira izmijenjen je
izmeu Savrenog, koji je rukovodio obredom, i bilo kog prisutnog, obinog
katarskog vjernika.92
Katoliko krtenje vodom oponaanje je nieg obreda krtenja Ivana Krstitelja,
prema ijim je vlastitim rijeima isti bio drugorazrednog znaaja u odnosu na
obred krtenja vatrom Ja vas uistinu vodom krstim, u znak pokajanja, ali onaj,
koji poslije mene dolazi, on je od mene moniji, njemu ja nisam nit sandale
dostojan ponijet on e vas krstiti Duhom Svetim, i vatrom.93 Katoliki je obred
krtenja, ve zbog same injenice da je izveden nad novoroene tom, lienim
slobodne volje, bio besmislen. Jo gore, za Sotonu je to predstavljalo vezu s
izopaenom crkvom. Ratarska su se uenja temeljila iskljuivo na njihovom
vlastitom tumaenju Novog zavjeta. Oni su svoje porijeklo izvodili iz Istonih
crkava, spomenutih u Djelima apostolskim i Apokalipsi.

Jednom mjeseno, Savreni su sudjelovali u obredu kolektivne ispovijedi,

poznatijem kao apparellamentum, kojim su rukovodili akoni ili biskupi,
obilazei katarske teritorije. Duhovna obnova i proien je koji su se
Savrenima pruali ovom ceremonijom, pruali su ujedno priliku hijerarhiji
katara da doe do saznanja o stanju odreenih teritorija. Ratarska episkopija
bila je odgovorna za formalnu obuku Savrenih u misionarskom i liturgijskom
radu.
Savrene ili Dobre materijalno su podravali obini katarski vjernici, oni koji su
oklijevali prihvatiti strogi nain ivota propisan Savrenima. U oima katarskih
vjernika, Savreni su uivali vrlo visoko potovanje, kao sveci kod katolikih.
Medioramentum je
bio in ritualnog tovanja Savrenog od strane vjernika. Prema uenju katara,
oni koji su oklijevali prihvatiti zavjet Savrenog, bili su u ropstvu Sotone.
Samim time su i molitve bile nedjelotvorne, osim ako bi ih uputio Savreni.
Mnogi katari su consolamentum uzimali na samrtnoj postelji, time
izbjegavajui opasnost neispunjavanja njihovih zavjeta. U zadnjim godinama
etrnaestog stoljea, kada je katarstvo bilo skoro iskorijenjeno, praksa endura
bila je vrlo uestala. Za onoga tko je tek uzeo consolamentum, a nije se vie
elio izlagati opasnosti da ne uspije ivjeti u skladu sa strogim zahtjevima
consolamentuma, ili da bude uhvaen i vlastima prisiljen odrei ga se, to je
znailo odluku da umre od gladi.
Prije njezinih progona i muenja, sekta se s lakoom proirila Njemakom,
junom Francuskom i sjevernom Italijom. Muslimansko prisustvo u Languedocu
u prvoj polovici osmog stoljea, moda je faktor kojem moemo pripisati
tradicionalnu vjersku toleranciju i oputeniji stav prema seksualnosti u toj
regiji. Jednostavne i pobone katare njihovi su susjedi vidjeli kao motivirane
iskljuivo duhovnim zahtjevima nikakvo plaanje desetina, nikakve tenje za
materijalnim posjedovanjem ili politikom moi, nisu pratile njihovu blagu
vjeru. Nikakve crkve nisu bile potrebne. Oita etika superiornost katarskog
pokreta predstavljala je uistinu pravu prijetnju za Crkvu. Procijenjeno je da je
oko deset do dvanaest posto stanovnitva Albia podravalo katare.94 Katare je
podravao i odreeni broj plemikih obitelji Languedoca, potiui daljnje
irenje sekte meu svojim podanicima, bilo aktivnom podrkom katarskih
propovjednikih napora, bilo nijemim pristajanjem na irenje hereze.
Neki aspekti katarskog vjerovanja djelovali su kao zapreka irenju sekte. Brak
su odbijali kao ovjekovjeivanje vlasti Sotone. Po tom pitanju, njihovi su
osjeaji bili toliko siloviti da su se trudnicama ponekad rugali da u svojim
utrobama nose demone, dok su ene koje bi umrle trudne proglaavali
nesposobnim za spasenje. Odbijali su jesti hranu nastalu spolnim inom,
premda su jeli ribu za koju su smatrali da se mnoi aseksualno. Savreni su se
pridravali strogog celibata. Antiseksualna, antiporodina uenja katara, na
kraju su doprinijela njihovom propadanju, poto svoje lanstvo nisu mogli
obnavljati najprirodnijim moguim dostupnim sredstvom. Drugi, pak, element
njihove vjere koji je stajao na putu njihovog uspona bilo je njihovo
beskompromisno odbacivanje materijalizma. Ratarsko vjerovanje nije prualo
neke znaajnije pogodnosti siromanima, koji nisu bili privueni pokretu koji
nije previe mario za njihovo siromatvo ili poboljanje njihovog socijalnog
poloaja. I najzad, u vrijeme progonstava, ponaanje katara bilo je obiljeeno
odreenom dozom hipokrizije, Strogi zavjet, koji je Savrenima branio

prolijevanje krvi, prisiljavao ih je, u cilju obrane u vrijeme vojnih nasrtaja

njihovih neprijatelja, oslanjati se na teoretski ne toliko iste katarske vjernike.
Napori Crkve da se odupre hereticima bili su nakon Bernardovih
propovjednikih kampanja Languedocom, godine 1145. i on je katare sumnjiio
za razuzdanost, kao i povremenih spaljivanja od strane lokalnih biskupa,
sveenika, pa ak i vigilantskih skupina graana, teroriziranih prijetnjom o
demonskom savezu, sve organiziraniji. Godine 1206. dva su se kastiljanska
sveenika, biskup Diego od Osme, i kanonik Dominic de Guzman, njegov
zamjenik priora samostana, dobrovoljno javila za propovjedniku misiju,
utemeljenu na zavjetima siromatva i jednostavnosti, poput apostolskih misija
iz prvog i drugog stoljea. Vodili su polemike i nadmetali se s hereticima, te
putovali irom zemlje. Godine 1207. Diego se vratio u panjolsku, dok je
Dominic nastavio sa svojim radom, postavi kasnije utemeljiteljem
dominikanskoga reda.
Godine 1208. ubojstvo papinskog nuncija od strane prokatarskog plemia,
grofa Ravmonda VI od Toulousea, toliko je razbjesnilo Innocenta, da je
zahtijevao kriarski rat protiv katara, nudei oprost grijeha onima koji izvre
barem etrdeset dana vojne slube. U usporedbi s nedaama vojne slube u
Svetoj zemlji, ovaj je kriarski rat zvuao vie nego primamljivo. Putovanje je
bilo lieno napora. U zamjenu za oprost grijeha, etrdeset dana je predstavljalo
krajnje umjerenu obvezu. Ubijanje bespomonih heretika inilo se puno
bezopasnijim nego borba s arapskim ratnicima. I konano, papa je naznaio da
imanja zemljoposjednika koji su podravali i titili heretike mogu biti oduzeta,
a Languedoc je uivao glas bogatog kraja.
Juna Francuska bila je naroito osjetljiva za politike napetosti, izazvane
opadanjem moi feudalnog plemstva, i istovremenim jaanjem kapetijskog
kralja, sve to dodatno zakomplicirano ambicijama domaeg sveenstva i pape.
Invazija Languedoca sa sjevera, slomila je mo lokalnog, junjakog plemstva,
utirui time put proirenju kapetijske vlasti i na ovaj, do tada neovisan kraj.
Slubeno, Inkvizicija je roena godine 1233, nakon skoro dva desetljea
aktivne vojne slube. Stalno treba ponavljati da Albigenki kriarski rat nije
izbrisao herezu. Poubijali su neke od savrenih1, unitili mnoge zatitnike
katara, pripremivi time put uistinu djelotvornom napadu na herezu
Inkviziciji.95 Zadau proganjanja hereze, Grgur IX dodijelio je dominikancima,
udijelivi im najire mogue ovlasti u donoenju prosudbi, odredivi im da
djeluju u odreenim biskupijama june Francuske, i kao pomo im dodijelivi
posebnog papinskog izaslanika, odgovornog za herezu. U cilju iskorjenjivanja
moi avola i njegovog avoljeg okota, kao i zatite ire kranske zajednice
od duhovne izdaje manjine, smrt je smatrana najboljim lijekom za heretike,
Sve sloenije i istananije saveznitvo Crkve i drave, oponaalo je prijanje
progone krana od strane Rima. Optube o herezi postale su uobiajeno i
efikasno sredstvo obraunavanja s neprijateljima. Narednih stotinu godina,
junom Francuskom e protiv katara harati oganj Inkvizicije i ma
netolerancije. Posljednja katarska zajednica Savrenih, u svom planinskom
uporitu Montsegura, past e pod obnovljenim vojnim udarima 1244. godine.
Do godine 1255, katarstvo je, izgleda, u potpunosti izbrisano kao prepoznatljiv
oblik religije.
Sudjelovanje u Albigenkom kriarskom ratu jedna je od najsramnijih
aktivnosti templara. Pokazalo se to, meutim, ujedno i glavnom probom

njihovog vlastitog unitenja. I premda racionaliziranje moe skoro sve uiniti

prihvatljivijim i ljepim, templari su, ipak, dali svoj doprinos irem istrebljenju
krana,
Posebno vrijedna studija europskih kranskih heretikih sekti jedanaestog do
esnaestog stoljea jest Norman Cohn, The Pursuit of the Millenium, 3. izdanje
New York Oxford University Press, 1970.
Iako su djelovali za raun Innocenta III, njihove su akcije u potpunosti krile
sva ona naela na kojima je njihov Red bio zasnovan, Srednjovjekovni pogrom
kultova bio je prilika za slavni odgovor papinskog nuncija, Armauda Amaurvja,
vojnicima, zabrinutim kako e razlikovati katare i katolike, Sve ih pobijte, Bog
e ve razlikovati svoje. I premda su brojni povjesniari osporavali postojanje
ovakve reenice, ueni Amaurv moda je, zapravo, citirao iz dva biblijska stiha
najprije pisma Pavla Timoteju, Gospod znae koji njegovi su, u kojemu Pavle
navodi Mojsijeve rijei uoi bitke, i I sutra ak, Gospod e pokazati ko njegov
je, i ko svet je i uinit e blie da mu prie i izabranika svog ak navest e blie
da mu prie.96
POGLAVLJE DVADESET
PETI KRIARSKI RAT
Innocenta je naslijedio papa Honorije III, koji e narednih jedanaest godina
templare i dalje obasipati svojom potporom. Zbivanja u Svetoj zemlji otvorila
su brojne mogunosti za diplomatske manevre Reda, mogunost da uvrsti
svoju mo i izgradi nove saveze, kako bi povratio svoj raniji status, Templari
su se vie posvetili svojim vlastitim interesima, razvivi svoje preostale
posjede u autarkine feudalne zajednice. Poueni iskustvom opsade, dodatno
su ojaali dvorce. Nije se zaboravljala vjetina s kojom su Saladinovi kopai
mineri potkopali i oslabili zidine dvorca. Dvorac Pilgrim Hodoasnik u Atlitu,
izmeu Jaffe i Haife, predstavljao je vrhunac srednjovjekovnog modela dvorca.
Izgradnja je zapoeta godine 1217, pod vodstvom templarskog Velikog
majstora Williama od Chartresa, Izgraen na strmoj padini, nad morem,
dvorac je s tri strane bio okruen morem, i mogao se do unedogled braniti od
napada vojski s kopna. Nikada nije pao neprijatelju u ruke.
Peti kriarski rat poeo je 1217. godine. Bile su to kaotine, multinacionalne
snage, sastavljene od ciparskih, maarskih, talijanskih, francuskih, engleskih,
nizozemskih i austrijskih dobrovoljaca. Kriari su namjeravali zauzeti egipatski
grad Damietta, nadajui se da e im strateka pobjeda protiv ayyubidskog
sultana alKamila omoguiti uspjean nastavak pohoda ka Jeruzalemu, Vrhovni
zapovjednik ovog kriarskog rata bio je papinski nuncij, panjolski kardinal po
imenu Pelagije, Njegovo neumjesno upravljanje taktikim pitanjima, omoguilo
je kranima oteti poraz iz ralja pobjede. Temeljna premisa koja je Pelagiju i
papi Honoriju posluila u definiciji strategije, bilo je tumaenje pokojnog pape
Innocenta, kojim je Muhameda izjednaavao s Velikom zvijeri
Premda su Mameluci rastavili najvei dio dvorca Hodoasnik, Atlit danas slui
kao izraelska pomorska baza.
avolom, Antikristom, najavljenom u Apokalipsi, ije e se zlo carstvo samo od
sebe sruiti. Tako je vijee templara, hospitalaca i svih drugih sposobnih vojnih
voa moglo biti ignorirano u ime vjerskih predrasuda.
Franjo Asiki posjetio je alKamila u Kairu, u vrijeme opsade Damiette. Sultan
je preko Franje kranima ponudio mir. Ako napuste Egipat, on e vratiti Pravi
kri kojeg je Saladin uzeo nakon bitke kod Hattina, kao i kraj oko Galileje, te

cijelu sredinju Palestinu, ukljuivi i Jeruzalem. Pelagije odbija, vjerujui da je

sramno pregovarati s nevjernicima. Sposobniji vojni voe znali su da bi se
Jeruzalem naao u strateki neobranjivoj poziciji, poto je sultan inzistirao na
zadravanju dva dvorca koja su mogla posluiti za kasnije napade na krane.
Jednako su tako razmiljali i da je, poto je bio spreman ponuditi tako povoljne
uvjete za mir, sultan puno slabiji nego to su to oni procijenili. Napali su
Damiettu s jo veim arom, i grad je pao u studenom 1219. godine, nakon
ega su shvatili da je grad bio opustoen kugom.
Toga ljeta, od komplikacija izazvanih ranjavanjem, umire VVilliam od
Chartresa, templarski Veliki majstor. Naslijedio ga je Pedro de Montaigu, ije je
vodstvo templarima ulilo polet i samopouzdanje. Za to je vrijeme, naredne
dvije godine, Pelagije drao cijelu armiju u krugu od trideset est kilometara od
Damiette, na sve vee zgraanje vojnih voa. Poto su templari bili vezani
svojim izriitim podanitvom papi, bilo im je zabranjeno odbiti poslunost
njegovom direktnom predstavniku, ma koliko on bio nesposoban.
Na kraju je, tjeran moda i srdbom i nestrpljivou njegovih saveznikih
snaga, u srpnju 1221. Pelagije naredio napad snaga od preko esto brodova i
skoro pedeset tisua vojnika, na Kairo, Nije mogao izabrati gori trenutak, jer
se, nekako u to vrijeme, Nil svake godine izlijevao preko svojih obala. Nakon
dvanaestodnevnog mara, franake su vojske dospjele do ravnice, do mjesta s
kojeg su jasno mogli vidjeti muslimansku vojsku koja ih je, dok su oni
napredovali, neprimjetno opkolila. Kriari su pokuali s povlaenjem, da bi na
kraju shvatili kako su muslimani podigli ustave na Nilu i pustili vodu koja ih je
skoro u potpunosti zbrisala. Peti kriarski rat zavrio je potpunom katastrofom.
I premda je alKamil velikoduno ponudio vratiti Pravi kri, kao dio primirja
kojim je trebalo okonati kriarski pohod, ovaj je, oito, toliko malo znaio
islamu da je tijekom minulih desetljea bio izgubljen. Sultan je naredio paljivu
potragu, ali Pravi kri nije nikada ponovo naen.
Makolm Barber, pak, tvrdi da je ipak vraen. VidiThe NewKnighthood, str. 130.
222
POGLAVLJE DVADESET JEDAN
ESTI KRIARSKI RAT I BITKA KOD LA FORBIEA
esti kriarski rat, godine 1288, predvodio je Frederick II. Frederick je bio
zanimljiva i egzotina linost, teno je govorio est jezika, ukljuivi i arapski.
Muslimani su ga voljeli i potovali. Odravao je duga prijateljstva s raznim
pripadnicima islamskog plemstva, na Siciliji je imao svoj harem, i bio je
poznavalac arapske filozofije i matematike. Nije pokazivao posebno zanimanje
za kranstvo, premda je, kao dijete, bio uenik pape Honorija III, koji je, uz
sve njihove razlike, do kraja ivota ostao blizak Fredericku. Svojim
suvremenicima, Frederick je bio poznat kao Stupor Mundi, udo svijeta.
Godine 1215. okrunjen je odlnnocenta za kralja Njemake, i odmah je objavio
svoju namjeru da krene u kriarski rat. Ovo obvezivanje bilo je, izgleda, dio
njegove strategije zadravanja papine naklonosti, u vrijeme dok je nastojao
uvrstiti svoju vlast u Lombardiji. Godine 1220. papa Honorije kruni ga za
Svetog Rimskog cara, jo ni ne pomiljajui na kriarski pohod. Godine 1225.
oenio je kerku i nasljednicu Johna od Briennea, kralja Jeruzalema. John je,
izgleda, raunao s time da bi brak mogao Fredericka najzad ohrabriti da krene
u kriarski rat. Jo uvijek oklijeva.

Godine 1227. umire Honorije. Nasljeuje ga Grgur IX, koji odmah nareuje
Fredericku da ispuni svoje obeanje i otpone s kriarskim pohodom. Frederick
se munjevitom brzinom vratio, pravdajui se boleu, no Grgur mu ne vjeruje.
Izopuje Fredericka, kako zbog njegovog preranog povratka, tako i zbog
njegovih vojnih akcija protiv templara i ostalih lojalnih katolika, za kratko
vrijeme koliko je bio odsutan.
Frederick ponovo kree u lipnju 1228. godine, ovoga puta predstavljajui
pomalo apsurdnu sliku ekskomuniciranog kralja na elu kriarskog rata, dok
papa na Siciliji pokree vojsku protiv njega.
Frederickova odluka da dvije godine ratuje s kriarima, isprva je meu
templarima i hospitalcima primljena s oduevljenjem. Pa ipak, uskoro po
njegovom prispjeu u Acru, papino pismo nareuje templarima da, zbog
Frederickove ekskomuniciranosti, ne sudjeluju u njegovim pothvatima. Papa
ubrzo odailje jo jedno pismo templarima, obznanjujui da je upravo po drugi
put ekskomunicirao Fredericka. Ekskomuniciranom nije bilo doputeno uzeti
uea u kriarskom ratu.
Iako su, zavjetom poslunosti papi, templari bili prisiljeni slijediti papine
naloge, bilo im je jasno da bi svaka promjena u odnosu snaga s muslimanima
koju bi Frederick mogao stvoriti, mogla imati dalekosene posljedice. Zbog
toga su smatrali da moraju biti upoznati sa svim njegovim potezima, dok su, u
sluaju bilo kakvih vojnih ili teritorijalnih gubitaka, eljeli biti ukljueni. Tako su
se odluili za kompromis jahali su jedan dan iza Fredericka, kako ne bi bili
optueni da jau usporedo s njim. Kasnije e jahati s njim. Dogovoreno je da
Frederick potvrdi kako je naredbe izdavao u ime Boga, a ne u svoje vlastito
ime, u ime ekskomuniciranog cara!
Veljae 1229. Frederick je s alKamilom ugovorio desetogodinji sporazum, u
zamjenu za povratak Jeruzalema i pojasa zemlje koji je vodio Mediteranu. I ne
samo to sultan se sloio i s vraanjem Nazareta, zapadne Galileje, kao i
teritorija oko Sidona i Betlehema. Oujka 1229. Frederick se okrunio za kralja
Jeruzalema. Ve idui dan, nadbiskup Cezareje izopuje cijeli grad Jeruzalem,
zbog pruanja gostoprimstva ekskomuniciranom caru.
Iako je svoj sporazum Frederick ugovorio u ime svih Franaka, on nikada nije
dobio njihovu suglasnost za tako to. Templari su bili bijesni to e mjesto
njihovog prvog Templa Hrama ostati u rukama muslimana. Sporazum je
takoer branio vojnim redovima dodatno utvrivanje nekih od najvanijih
dvoraca. Sveti rat protiv nevjernika bio je raison detre vojnih redova, a
Frederick je to upravo potkopao. Odnosi izmeu njega i templara postali su
toliko napeti da je, u strahu za svoj ivot, nakon samo dva dana napustio
Jeruzalem.
Frederickov sporazum doveo je, strateki, Jeruzalem u prilino nezavidnu
situaciju, naroito one koji nisu imali njegov osjeaj za diplomatske finese s
muslimanima. Templari su se pridruili planu
jeruzalemskog patrijarha da, u ime pape, povrate Jeruzalem. Iako su se vrlo
brzo predomislili i odustali od plana, Frederick je doznao za njihove aktivnosti.
Nazvao ih je izdajicama, istjerao iz Acre i razoruao koliko god su mu to
njegove mogunosti doputale. Pomogao je osnaiti strateki poloaj
novopristiglih teutonskih vitezova, njemakog vojnog reda stvorenog 1198. i
ustrojenog po uzoru na templare.

U meuvremenu je papa poveo kriarski rat protiv Fredericka u Italiji. Templari

su pokuali uvjeriti sultana alKamila da se okrene protiv Fredericka.
Razbjenjen, Frederick je napao Acru, i pokuao preoteti dvorac Pilgrim
Hodoasnik u Atlitu, koji je preivio zahvaljujui svojoj nenadmanoj izvedbi.
Najzad ga je pritisak da svoje kraljevstvo obrani od pape natjerao da 1. svibnja
1229. krene nazad za Europu. Na Siciliji Frederick nastavlja svoj rat protiv
vojnih redova, plijenei imovinu koja je pripadala templarima i hospitalcima,
uspjevi povratiti sav teritorij, izgubljen za njegova odsustva.
Za desetljea tijekom kojeg je na snazi bilo Frederickovo primirje, templarska
se situacija u Outremeru popravila. Red je dobio dodatne darovnice u dvorcima
i zemlji. Uspjenost njihovih europskih napora na izgradnji bogatstva i
regrutiranju novaka, dopustila im je prihvatiti se obrane i upravljanja latinskim
interesima u Siriji. Ponovo su se poeli baviti prijevozom i zatitom
hodoasnika i robe koji su stizali iz Europe. Velike sukobe s muslimanima
zamijenili su sitniji okraji. Primirje je okonano 1239. godine, i muslimani su
ponovo osvojili Jeruzalem, ba kao to su templari i predviali. I premda je
cijeli niz sporazuma, koji je uslijedio nakon Hattina, znaajno pridonio
ponovnom izgraivanju europske snage, unutarnja podijeljenost meu
Francima istovremeno je podjednako uporno radila na njenom potkopavanju.
Na raun templara esto su pristizale optube za zloupotrebu moi. Optueni
su da su, zbog svojih svaa s drugim vojnim redovima i talijanskim trgovakim
korporacijama, uvelike doprinijeli gubitku gradova, dvoraca, i slabljenju
trgovine. estoki sukobi meu vojnim redovima, izazvani suparnitvom i
zaviu, nerijetko su zavravali krvoproliem.
Godine 1240, templari su s ayyubidskim sultanom od Damaska postigli
povoljan sporazum kojim su, u zamjenu za saveznitvo u borbi protiv
sultanovog rivala, ayyubidskog sultana od Kaira, dobili dvorac Safed u Galileji.
Safed je bio nevjerojatan strateki dobitak, i hospitalci su zavidjeli templarima
na njemu. U savezu s Richardom od Cornwalla, urjakom Fredericka II,
hospitalci su sa sultanom od Kaira dogovorili sporazum koji je, premda je
njime dogovoren povrat Jeruzalema, inae bio krajnje nepovoljan za
templarske interese. Kasnije te godine, u Acri je meu templarima i teutonskim
vitezovima dolo do borbe koja je postala tako silovita, da su templari spalili
crkvu koja je pripadala teutonskim vitezovima. Godine 1242, skoro doslovno
graanski rat izmeu templara i hospitalaca, doveo je irom Outremera do
ulinih borbi meu pripadnicima suparnikih redova. Templari su pokrenuli
pravu opsadu sjedita hospitalaca u Acri.
Sukobe meu vojnim redovima pratili su istovremeno sukobi meu razliitim
politikim silama, Interesi pape i saveznike kapetijske dinastije bili su u
oitom sukobu s interesima Frederickove hohenstaufenske dinastije. Palestinski
baruni predstavljali su jo jedan od izvora nejedinstva. Baruni su vladali ve
skoro stoljee i pol i, s njihovog stanovita, njihovi su politiki prioriteti
konano doli na dnevni red. Uza sve to, trgovci Venecije, Genove, Pie i
Barcelone bili su uvueni u meusobna korporacijska suparnitva, nerijetko se
pojedinano udruujui s ovim ili onim politikim ili vojnim interesima.
Ayyubidska dinastija nalazila se usred pravog graanskog rata izmeu Egipta i
Sirije, pri emu su se manji sultanati priklanjali ovim ili onim glavnim ratnim
suparnicima. Sukobljene muslimanske snage esto su Francima nudile
saveznitvo, to je za rezultat imalo dodatno produbljivanje sukoba meu

ionako razjedinjenim kranima. U Europi, papa Grgur IX bio je zaokupljen

pokretanjem novog kriarskog rata. Odgovor je stigao od strane vie plemia,
pa je tako jedan meu njima, grof Theobald od Champagne, poduzeo
istraivako putovanje do Svete zemlje. Ovi potencijalni kriari ulazili su u
toliko sloenu situaciju, da bi potpuno nestala svaka mogua, unaprijed
stvorena predodba o
tome kako se naprosto pridruuju obinom sukobu izmeu krana i
nevjernika.
Zatim su na scenu stupili Turci Khvrarazmijanci. Veliki mongolski voa,
Dingiskan, stranom je silinom mongolskog maa proirio svoje carstvo na
zapad. Khanove su vojske uspjele Khwarazmijance potjerati u egzil, pretvorivi
ih u lutajuu plaeniku bandu. Kairski ih je sultan unajmio da opustoe
Jeruzalem, koji su i osvojili u srpnju 1244. godine, Samo je tristo stanovnika
uspjelo izbjei pokolj i pljaku, Khwarazmijanska prijetnja bila je tako strana,
da su i templari i hospitalci ostavili po strani svoje meusobne razlike. U
suradnji s barunima, poradili su na ujedinjenju franake sile, kojoj se pridruila
i vojska sultana od Damaska.
Dana 17. listopada 1244. godine, kod La Forbiea, pokraj Gaze,
khwarazmijanski Turci i vojska sultana od Kaira nali su se oi u oi s
okupljenim templarima, hospitalcima, palestinskim barunima, kao i s vojskom
sultana od Damaska. Kranskodamaanske vojske pretrpjele su strane
gubitke. Veliki majstor Armand de Peragors oslijepljen je i odveden kao
zarobljenik. Posthatinski kranski dobici zadnjih pola stoljea bili su doslovno
izbrisani. U Europi je Frederick II optuivao templare zbog nepruanja podrke
njegovom savezu s Egipanima. Zbog njihove podrke Damaanima, optuio
ih je za izdaju, gnjevno izjavljujui oito krajnje nepoteno, imajui na umu
njegova brojna muslimanska prijateljstva da su templari netedimice
uveseljavali muslimanske prineve, a muslimanskim posjetiteljima doputali
unutar zidina Hrama obavljanje njihova bezbona prizivanja Muhameda.
POGLAVLJE DVADESET DVA
SEDMI KRIARSKI RAT I USPON BAYBARSA
Posljednji veliki napor kriara zapoet je pod francuskim kraljem Lujem IX,
nakon poraza kod La Forbiea. Roen 1214. godine u junoj Francuskoj, Luj je
bio duboko poboan, dvadeset sedam godina nakon svoje smrti i kanoniziran.
On je ponovo oivio sveti ar za kriarskim ratovima, koji kao da je vraao u
pobjedniko doba Prvog kriarskog rata, davno prije no to su cinizam i
razoarenje, proizili iz poraza, diplomatskih igara i zastraujuih novanih
trokova, uzeli svoj danak, Lujev zanos, iskrenost i pobonost, dopustili su mu
prevazii onovremeni stav, te pridobiti podrku za novi napor. Templari su
imali ulogu financijera kriarske vojne, i organiziranja njegove logistike.
Renaud de Vichiers, templarski Uitelj Preceptor, Odgojitelj Francuske, bio je
kraljev osobni prijatelj, Praen de Vichiersom, Luj isplovljava u kolovozu 1248,
godine, i u rujnu stie na Cipar.
Tamo su mu se pridruili Veliki majstor Guillaume de Sonnac i skupina
vitezova, koji su doplovili iz Acre. Emir, koji je predstavljao egipatskog sultana,
kontaktirao je Guillaumea u pokuaju postizanja mirovnog ugovora. Kada je za
to doznao, Luj je templarima zabranio daljnje pregovore. Kao i Pelagije prije
njega, Luj je smatrao da je kranima ispod asti pregovarati s nevjernikom.
Plan Sedmog kriarskog rata bio je preslika Petog. Predviao je iskrcavanje u

Damietti, potom osvajanje Kaira, a zatim nastavak prema Palestini. Jak vjetar
razdvojio je udarnu kransku flotu, tako da su neke galije bile prisiljene
pristati ak u Acri. U pratnji sedamsto vitezova, Luj je 5 lipnja 1249. godine
pristao u Damietti. Sreom po Luja, bolest sultana od Kaira, kao i silina
kriarskog nastupa, prestraili su graane Damiette i uinili da ovi svoj grad
prepuste neznatnoj kranskoj sili.
Jednako kao i Pelagije, i Luj je inzistirao na ekanju u Damietti. Planirao je
krenuti na Kairo tek kada se vode Nila povuku. Guillaume
de Sonnac je, sa svoje strane, preporuao napad na Aleksandriju, pa zatim na
Kairo. Kralj ga odbija, Nakon dugih mjeseci ekanja, krajem studenog
kranska vojska otpoinje mar na Kairo. Cijelim putem neprestano su ih
napadale muslimanske pljakake skupine. Luj je zabranio odmazde. Ozlojeen
nakon jednog takvog prepada, Guillaume uskrauje poslunost kralju i uzvraa
muslimanima. Na opu radost krana, ubijeno je esto neprijateljskih vojnika,
a mar je dobio na brzini.
U prosincu, vojska stie do kanala koji ih razdvaja od Mansouraha, poprita
odlunog poraza Petog kriarskog rata. S druge strane kanala nalazile su se
vojske dva vodea islamska generala, Fakr alDina, dvadeset godina ranije
prijatelja Fredericka II, i mamelukog generala Bavbarsa, s kojim smo se
susreli u 2. dijelu knjige. Muslimani su kriare zadravali na tom mjestu sve do
veljae 1250. godine, kada je jedan dio kranskih snaga uspio pregaziti kanal
i u zoru napasti muslimanski tabor. Fakr alDin je ubijen dok je, gol, izlazio iz
svog kupatila. Kriari su nastavili ka Mansourahu, kada ih je Bavbars uvukao u
zamku. Njegovi su se vojnici sakrili meu gradske zidine. Ne slutei nita,
krani su provalili kroz kapiju, nakon ega su opkoljeni i skoro do posljednjeg
pobijeni. Od 290 vitezova, preivjelo ih je samo 5. Zajedno s 300 svjetovnih
vitezova, poginuo je i grof Robert od Artoisa, kraljev brat. U meuvremenu je
preostali dio vojske preao rijeku i bio napadnut egipatskim snagama.
Pretrpjeli su ogromne gubitke, ukljuivi i gubitak Guillaume de Sonnaca, koji
je oslijepljen i smrtno ranjen.
Luj se nadao da bi smrt ayyubidskog sultana mogla u Egiptu izazvati
poremeaje, no, prijenos vlasti odigrao se mirno. U travnju je Luj bio prisiljen
pregovarati oko opstanka svoje vojske, Ponuda mu je odbijena, i krani
poinju povlaenje. Za petama im je muslimanska vojska, i gube tisue
vojnika. Luj je uhvaen i zatvoren. Njegova hrabrost i nepokolebljivost toliko
zadive Ayyubide, da ovi pristanu osloboditi ga, uz obeanje da e im, im to
bude mogao, naknadno isplatiti otkupninu.
No, 2. svibnja 1250. tek ustolienog ayyubidskog sultana ubija njegova
mameluka tjelesna straa. Sudjelujui u svim Saladinovim pohodima,
Mameluci su jo od dvanaestog stoljea imali znaajnu
ulogu u Egiptu. Sada su, pak, bili odgovorni za dokonanje Saladinove
dinastijske linije. Mameluci su pohitali uvrstiti svoju vlast i osigurati se od
mogueg kranskog pokuaja izbavljenja kralja Luja. Aybeg, novi mameluki
sultan, pristaje ostati pri dogovorenom oko putanja Luja. Franci predaju
Damiettu, i Luj je 6. svibnja osloboen. Jedan od njegove brae zadran je u
ime garancije, dok je kralj nastojao prikupiti sredstva potrebna za otkupninu.
U nemogunosti prikupiti sav potreban iznos, Lujevi predstavnici pristupaju
templarskom Komturu i trae zajam. Ovaj odbija, kazavi da novac,
templarima ostavljen na uvanje, moe biti vraen samo svojim pravim

vlasnicima. Kako bilo, Lujev prijatelj Renaud de Vichiers, netom unaprijeen u

Marala Templa Hrama naznauje da bi, s obzirom na okolnosti, Francuzi mogli
silom uzeti novac, stavljajui tako templare pred gotov in. Lujev predstavnik
je prebaen na templarski admiralski brod. Ovaj se popeo na palubu i zaprijetio
da e sjekirom razvaliti templarski trezor. De Vichiers mu je odmah predao
kljueve eline blagajne, u kojoj su naena sredstva potrebna za otkupninu,
De Vichiers je postao novi Veliki majstor. Luj je za svoj glavni tab odabrao
Atlit. Dobri odnosi izmeu kralja i vojnih redova ili su, u trenutku kada je u
Acru pristiglo asasinsko izaslanstvo sa zahtjevom da Luj plati novani danak za
svoju sigurnost, na ruku Francima. Tri asasina, s bodeima u ruci, koraala su
ispred etvrtog koji je nosio mrtvaki plat, oito u namjeri da kralju utjeraju
strah u kosti. Asasini su objasnili da su im drugi europski dravni poglavari,
koji su u tom kraju bili ovim ili onim poslom, ukljuivi tu i cara Njemake i
kralja Maarske, plaali danak, kao, uostalom, i sam sultan Kaira. Dodali su da
e, ako Luj radije ne bi platio, prihvatiti da im se ukine dotadanja obveza
prema kojoj su oni morali templarima i hospitalcima plaati danak.
Luj je zakazao drugi sastanak, ne bi li si ostavio vremena razmisliti o ponudi.
Na drugom sastanku, u njegovom su drutvu bili Veliki majstori Templa i
Hospitala, de Vichiers i VVilliam od Chateauneufa, Oba Velika majstora bila su
nepopustljiva prema asasinima, zahtijevajui i trei sastanak s njima, nasamo.
Idueg su dana upozorili asasinske izaslanike da su nanijeli uvredu kraljevom
dostojanstvu i da trebaju biti sretni da ve nisu baeni preko palube. Izaslanici
su se vratili svojem voi. Starac je odgovorio poslavi Luju darove, od kojih je
najvredniji bio koulja asasinskog voe. Poto je bila noena na njegovom
tijelu, ona je simbolizirala njegovu bliskost s novim saveznikom. Poslao je i
zlatni prsten, sa svojim imenom ugraviranim na njemu. Jedan dar, niska od
predivnih kristala, toliko je bio ureen jantarom, da je njegov miomiris ispunio
cijelu sobu. Luj je uzvratio svojim darovima, poslavi ujedno i kranskog
misionara, poznavaoca arapskog jezika, koji je sa sirijskim starjeinom vodio
dubokoumne razgovore na temu biblijskog uenja. I tako su asasini s kraljem
Lujem sklopili pakt o nenapadanju.
Godine 1252. Lujeva supruga u Atlitu donosi na svijet sina. Usprkos zabrani
zapisanoj u Pravilniku, Renaud de Vichiers bio je djeakov kum. Kako bilo,
godine 1252. dolazi do sukoba izmeu Luja i templara, koji dovodi do toga da
Luj javno ponizi svoje prijatelje. Zaraeni muslimanski sultanati Kaira i
Damaska, poslali su svoja izaslanstva, traei od Franaka pomo u
meusobnom obraunu. Renaud je pred Luja iznio potpisani dokument
sporazuma kojeg su templari postigli sa svojim tradicionalnim amaanskim
saveznicima, traei od kralja samo da da svoj pristanak. Luj je pobjesnio
zbog, po njemu, ovakve uzurpacije njegove vlasti. Sada, kada je bio dovoljno
upoznat s pravim stanjem stvari u Outremeru, bio je naklonjeniji saveznitvu s
Kairom, Nadao se da bi time mogao osloboditi onaj dio njegovih snaga koji je
jo uvijek trunuo u muslimanskim zatvorima. Kiptei od bijesa, natjerao je
templare da se javno okupe. Zahtijevao je da stoje bosi, dok je de Vichiers
javno obznanio amaanskim izaslanicima da je sklopio sporazum bez
kraljeve suglasnosti, koji je zbog toga bio nevaei. Majstor i templari potom
su klekli ispred kralja, zamolili njegov oprost, i predali mu imetak Reda. Maral
Templa, koji je zasluan za postizanje sporazuma, izgnan je iz Outremera.

Kralj Luj naputa Svetu zemlju 1254, godine. Uskoro potom, u lukom gradu
Acri izbija poguban graanski rat izmeu venecijanskih i genovekih trgovaca.
Kada je krajem dvanaestog
stoljea Jeruzalem pao u Saladinove ruke, Acra je postala novo sjedite vojnih
redova. Tijekom sukoba, templari se, skupa s teutonskim vitezovima,
pridruuju zajednikim snagama Venecije i Pie, a protiv hospitalaca i
zdruenih snaga Genove i Barcelone, Ovaj strani rat do meusobnog
istrebljenja, poznatiji i kao Saint Sabas rat, odgovoran je, najvjerojatnije, za
smrt skoro dvadeset tisua krana, u periodu izmeu 1256. i 1260. godine.97
Ovaj period bio je jednako tako ispunjen i prijetnjom od strane Mongola,
predvoenih Huelgom, o emu smo raspravljali u 2. dijelu knjige, poglavlju 8.
Godine 1255. Mongoli su na adrese templara i hospitalaca odaslali prijetnje.
Godine 1258. Huelgu zauzima Bagdad. Godine 1260. pada Aleppo, a ubrzo
potom i Damask. Templari, hospitaki i teutonski vitezovi odailju svoje
predstavnike u Europu, kako bi prikupili novac i pojaanje. Mongolska svirepost
izazivala je tjeskobu meu Europljanima. No, kao to e kasniji dogaaji
pokazati, ozbiljnija je prijetnja dolazila iz neposredne blizine. U rujnu 1260.
veliki mameluki general Bavbars porazio je Mongole kod Ain Jaluta, juno od
Nazareta.
U listopadu 1260. general Bavbars ubio je svog sultana i doepao se
mamelukog prijestolja. Vladao je do 1277. godine. Bio je hrabar,
nemilosrdan, beskrupulozan i izuzetno nadaren vojni voa kojem u zaslugu
treba pripisati neke od najvanijih pobjeda u povijesti islama. Tu spadaju
porazi nanijeti Mongolima, kranima i sirijskim asasinima, Na svom vrhuncu,
Mameluko Carstvo je obuhvaalo Egipat, Palestinu, Siriju i okolne teritorije.
Godine 1265. Bavbars pokree ofenzivu na Outremer. Zauzima Cezareju, Haifu
i Arsuf. Godine 1266. osvaja Safed, koji je u prethodnih dvadeset i pet godina
prerastao u feudalni posjed, sastavljen od 160 sela i deset tisua seljaka.98
im se Bavbars doepao dvorca i templara, ostavio im je jednu no da odlue
hoe li prijei na islam ili umrijeti. Do posljednjeg, templari su radije odabrali
smrt nego da se odreknu kria,99 Godine 1268. Bavbars osvaja Beaufort,
Antioh, Jaffu, Banvas i Baghras, prvi templarski dvorac u Palestini. Godine
1271. pada Chastel Blanc.
POGLAVLJE DVADESET TRI
OSMI KRIARSKI RAT I KONANI SLOM
Oajan, papa Klement IV trai pomo meu svim okrunjenim glavama Europe.
Kralj Luj, sada u dobi od pedeset i pet godina, i otac jedanaestero djece,
ponovo se odaziva zovu kranske dunosti. Njegova obitelj ukljuivala je i
njegovog mladog unuka Filip, s nadimkom le Bel, Lijepi, koji je naslijedio
djedov dobar izgled, iako ne i njegovu svetost. Dana 1, srpnja 1270. Luj
naputa Francusku i kree u svoj drugi kriarski rat. Dana 17. srpnja stie u
tunisku Kartagu, gdje dobija dizenteriju, praenu groznicom i grevima. Umire
27. kolovoza, a zadnje su mu rijei bile Jeruzaleme, Jeruzaleme!100
Engleski princ Edward predvodi kriarske snage koje se 9, svibnja 1271.
iskrcavaju u Acri. Bavbars je upravo osvojio hospitalsku utvrdu Krak de
Chevaliers i templarski dvorac Safita. Kada su, prethodno ljeto, Luj i njegova
vojska stigli u sjevernu Afriku, Bavbars je bio prinuen odvratiti panju sa svog
palestinskog pohoda. Tako je, izgleda, vremensko podudaranje Edvvardovog
nastupa u sjevernim krajevima, doprinijelo Bavbarsovoj spremnosti da

Francima ponudi desetogodinje primirje. Kada je templarski Veliki majstor

Guillaume de Beaujeu, s Bavbarsom potpisao pakt o nenapadanju, on je
zapravo ponitio ulogu templara u Palestini.
Edwardovo primirje s Bavbarsom omoguilo je da u Outremeru na politiku
scenu stupi i zadnji kljuni igra. Charles od Anjoua je bio brat Luja IX i bliski
saveznik pape Grgura X, koji je godine 1266. Charlesa proglasio kapetijskim
kraljem Sicilije. Charles je na sve naine nastojao svoje kraljevstvo proiriti
Mediteranom, kao i zavladati Palestinom, Godine 1268. pogubio je posljednjeg
meu hohenstaufenskim pretendentima na jeruzalemsko prijestolje. Franci su
za svog novog kralja odabrali Hugha III od Cipra, Hugh je porijeklo svoje loze
vezao uz kraljicu Isabelu I, ker Johna od Briennea, a suprugu Fredericka II.
Kako bilo, Isabelina unuka, Maria
od Antiohije, suprotstavlja se svojatanju tog prava od strane njenog bratia
Hugha. Ona tvrdi da je u bliem srodstvu s Isabelom, te samim time ima i
puno vie prava na nasljedstvo.
Charles od Anjoua podrava Mariju. Ona putuje u Europu, gdje iznosi svoj
sluaj pred papu Grgura, koji takoer staje na stranu njezinih tvrdnji. Nekoliko
narednih godina, Charles pregovara s Marijom o pravu na krunu. Papa je
konano uspijeva nagovoriti da prihvati Charlesovu velikodunu ponudu, i
1277. Marija poputa, Charles je time istisnuo Hugha s jeruzalemskog
prijestolja. Godine 1276, razgnjevljen templarskom podrkom Charlesu i
njihovim otvorenim odbijanjem priznavanja njegovog autoriteta, Hugh se vraa
na Cipar i osveuje zapljenom i unitavanjem templarskog posjeda na Cipru.
Nasuprot tome, Charles je ve due vrijeme njegovao mirne odnose s
templarima. Guillaume de Beaujeu, koji je 1273. izabran za Velikog majstora,
bio je jedan od njegovih roaka. De Beaujeu je Red predstavljao na Koncilu u
Lvonsu, kojeg je 1274. papa Grgur sazvao radi poziva na novi kriarski rat i
stvari vezane uz njega. Tijekom tog koncila, templari su odbili znaajnu
ponudu aragonskog kralja Jamesa, koja se ticala ljudstva i opreme, Malcolm
Barber daje naslutiti da je razlog ovakvog njihovog netipinog nepokazivanja
interesa za takvu ponudu najvjerojatnije bila njihova podrka Charlesu od
Anjoua, Ako bi do borbe s Mamelucima dolo u osjetljivom trenutku pregovora
izmeu Charlesa i Marije, vjerojatnost da Charles ostvari svoj cilj bila bi znatno
manja,101
Nakon smrti Bavbarsa 1277. godine, Vitezovi templari su se nali u pogubno
opasnom poloaju. Zajednika prijetnja Bavbarsa i Huelga svela je Franke na
njihovu najniu razinu vojne moi u skoro dvjesto godina. Pa ipak, da stvar
bude jo kobnija, izmeu 1277. i 1282. Red je uestvovao i u graanskom ratu
u grofoviji Tripoli. Ova nepotrebna i obijesna zloupotreba moi, mnoge je
pripadnike kranske zajednice nepovratno okrenula protiv Guillaumea de
Beaujeua i templara. Njihovo nepovjerenje imat e u nastupajuim
desetljeima tragine posljedice, u to emo se imati priliku uskoro uvjeriti.
Godine 1281. Mongoli su pokrenuli novi napad na Mameluke. U namjeri da
izbjegne saveznitvo Franaka i Mongola, 1282, godine Baybarsov nasljednik,
sultan Qalawun alMalik alMansur, nudi Francima desetogodinje primirje. Kada
je 1285. umro Charles od Anjoua, jeruzalemsko se prijestolje vratilo dvojici
sinova kralja Hugha od Cipra, koji su se jedan za drugim smjenjivali nakon
Charlesa.

Krei primirje, Qalawun poinje 1285. napadati franake teritorije. U to su

vrijeme kranske snage u Outremeru ve bile svedene na jadnu dravu iz koje
je sva moralna snaga odavno bila iezla. Umjesto ara da se Svetim ratom
Palestina ponovo zadobije u ime Kristovo, ostala je samo elja za trgovanjem s
muslimanskim nevjernicima. Godine 1289. itelji Tripolija pozvali su Qalawuna
da intervenira u njihovim unutarnjim graanskim pitanjima, On pristaje i
koristi priliku da epa Tripoli. O sultanovim namjerama Guillaume de Beaujeu
je upozoren od svoje mree pijuna. On pokuava upozoriti krane, ali je u
njihovim oima ve toliko izgubio ugled, da mu ovi odbijaju povjerovati.
Qalawun je unitio grad i pobio njegove stanovnike. Cinino, objavio je da
primirje ipak vai, usprkos svojem ponaanju. Slabani i prestraeni krani
prihvatili su ovu smijenu izjavu.
Godine 1290. u Acri su izbili nemiri i ubijeno je nekoliko muslimana. De
Beaujeua upozoravaju njegovi pijuni da Qalawun gomila trupe, u namjeri da
napadne Acru. De Beaujeu je predloio da, ne bi li smirili Mameluke, kranski
zatvorenici, drani u zatvorima vojnih redova i trgovakih snaga, budu izrueni
sultanu i okrivljeni za izazivanje nereda. Poto su zatvorenici ve bili osueni
na smrt, smatrao je to mudrim nainom da se spasi ire stanovnitvo, Plan mu
je, meutim, odbijen. De Beaujeu je zatim samostalno pregovarao s
Qalawunom, nudei mu da, u zamjenu za jedan zlatnik po glavi stanovnika,
potedi Acru. Kada je narodu objasnio svoj prijedlog, proglasili su ga izdajicom.
Qalawun je umro u studenom 1290, a naslijedio ga je njegov sin, alAshraf, koji
se zakleo da e nastaviti oevim stopama. Dana 5. travnja 1291. alAshraf
otpoinje opsadu Acre, 15. travnja Guillaume De Beaujeu predvodi noni napad
na utaborenu muslimansku
vojsku. Vitezovi su u poetku na svojoj strani imali element iznenaenja, ali su
se u mraku zapleli u konopce muslimanskih atora, i bili odbijeni. Dana 18.
svibnja, muslimani probijaju gradsku obranu i probijaju se kroz zidine Acre.
Templari se bore hrabro, a de Beaujeu je tijekom bitke smrtno ranjen.
U kranskim rukama je ostao jedino templarski dvorac jugozapadno od grada.
Tamo su se, skupa s malobrojnim preivjelim graanima Acre, okupili preostali
templari. Zapovijedao im je Peter de Sevrev, Maral Templa. Dana 25. svibnja,
alAshraf nudi njemu i svima u dvorcu siguran prolaz ka Cipru, ako se predaju.
De Sevrev pristaje i otvara kapiju dvorca. Naavi se unutra, mameluki vojnici
su poeli divljati, napadajui mukarce, ene i djecu, bez razlike. Krani ih
uspijevaju odbiti. De Sevrev alje Theobalda Gaudina, templarskog Komtura, u
Sidon, a s njime i preostalo blago i svete relikvije Reda. AlAshraf ponavlja
svoju ponudu o sigurnom prolazu. Ovaj puta De Sevrev izlazi iz dvorca i
pregovara, samo da bi mu naoigled cijelog preostalog garnizona bila
odrubljena glava. Sultanove trupe opustoile su dvorac, i 28. svibnja 1291.
Acra pada. Svi prisutni su pobijeni.
POGLAVLJE DVADESET ETIRI
ZADNJE GODINE VITEZOVA TEMPLARA
Theobald Gaudin izabran je u Sidonu za Majstora Reda. Na prizor ogromne
mameluke vojske, on odjedri za Cipar, nosei sa sobom preostalu imovinu
Reda. Sidon je naputen 14. srpnja. Tortosa je evakuirana 3. kolovoza. Do 14.
kolovoza 1291. naputen je i dvorac Pilgrim Hodoasnik. Po prvi puta u dvjesto
godina, Sveta zemlja bila je liena svih tragova kranske moi.

Nakon Gaudinove smrti u travnju 1293, za dvadeset i treeg, i posljednjeg

Velikog majstora Vitezova templara, izabran je Jacques de Molay. Roen 1244.
u Francuskoj, De Molay se Redu pridruio godine 1265. i ubrzo bio poslan u
Svetu zemlju. Bio je otvoren i kritian prema onome to je tamo zatekao.
Smatrao je da je posao templara borba protiv nevjernika, a svako je
pregovaranje s muslimanima smatrao u najmanju ruku slabou, a u najgorem
sluaju izdajom. Otvoreno je bio ogoren Guillaume de Beaujeuom i njegovim
diplomatskim naporima. Svih dvadeset sedam godina svog slubovanja u
Redu, De Molay je nepopustljivo zadrao svoj preziran stav. Pred braom je
stvorio uvjerljiv dojam o svojoj sposobnosti da ih vodi.
Godine 1294. de Molay naputa Cipar, da bi tri godine putovao Europom i
susretao se s dravnim voama Engleske, Francuske, Napulja i Aragona, kao i
s papom. Nastojao je Redu osigurati podrku, kako bi se mogao ponovo
uvrstiti i pripremiti za novi kriarski rat. Uspio je dobiti odreene porezne
olakice, kao i uvoznoizvozne dozvole od strane vie kraljeva. Papa Bonifacije
VIII posredovo je u raspravi izmeu templara i ciparskog kralja Henrija, koji je
smatrao da, budui da je Red imao svoje sjedite u okvirima njegovog
kraljevstva, ima pravo na vlast nad Redom. Papa je templarima na Cipru
zagarantirao ista ona prava koja su imali i u Siriji. Potaknuo je kralja Henrija
da dobro postupa s njima, s obzirom na silne patnje kroz koje su proli branei
Svetu zemlju.
Templari su zaista inili sve kako bi se to vie pribliili svojim ciljevima.
Godine 1291. manji garnizon je napustio Ruad, otok kojih tri i pol kilometra
udaljen od obale Tortose, Red je nastojao ojaati svoje pomorske snage i
sudjelovati u prepadima na muslimane. Garnizon u Ruadu je uporno ojaavan,
sve dok ga 1302. nisu napale i unitile mameluke pomorske snage. Godine
1306. templari sudjeluju u kljunoj politikoj intrigi na Cipru, stavi na stranu
Amaurv de Lusignana u njegovom nastojanju da svrgne svog brata, kralja
Henrija. U ovome su im se pridruili i hospitalci, stavi na Amaurvjevu stranu.
Iza ovakvog djelovanja vojnih redova krila se namjera da Cipar bude osnaen
kao kriarsko uporite u borbi protiv Mameluka, Za borbu protiv Mameluka,
templari su jednako tako nastojali izgraditi i savez s Mongolima.
Kako bilo, dugotrajno nezadovoljstvo templarima imalo je sada priliku potpuno
nesmetano izbiti u prvi plan. U porazu, postali su prikladna meta. Zbog
njihovih jedinstvenih papinskih privilegija, na njih se dugo gledalo s
podozrenjem i zgraanjem. Osim to su templare izdvajale iz zajednice unutar
koje su ivjeli, papinske privilegije umanjivale su neovisnost lokalnih upa.
Papinstvo je svoje duge izdanke pruilo direktno u ivote udaljenih gradova i
sela u unutranjosti. Henry Lea nas podsjea da su se te privilegije odnosile na
sve templare, vitezove plemenite krvi, ali i brau iz niih slojeva, koji su inili
skoro devedeset posto lanstva Reda. Grubo ponaanje koje se vjerojatno
moglo mnogima pripisati, bit e jo jedan od izvora odbojnosti od strane onih
koji su ih okruivali.102 I na kraju, oiglednost njihovog bogatstva i moi nije
bila popraena jednako tako impresivnom bilancom svih ratova.
Templari su skoro potpuno bili izjednaavani s kriarskim ratovima. Kako su se
porazi nizali, neizbjeno pitanje Boje podrke kranskoj stvari bilo je sve tei
teret pobonim duama. Zanos je ustupio mjesto razoarenju, a pohvala
krivnji. I jednako tako kao to je uspjeh kriarskog rata bio povod
nevjerojatnom usponu templara, poraz e najaviti njihov tragini slom. U

prolosti su imali katastrofalne gubitke, ali suse svaki puta uspijevali ponovo
dii. Gubitak njima odreenog protektorata bio je udarac od kojeg se, ipak,
nikada nisu mogli oporaviti. Junatvo nije moglo umanjiti poraz.
Malcolm Barber procjenjuje da je u to vrijeme lanstvo Reda obuhvaalo oko
sedam tisua vitezova, narednika, sluee brae i sveenika. Pridodaju li se
pridrueni lanovi i pojedini saveznici, brojka je bila jo vea. Red je
posjedovao najmanje 870 dvoraca, preceptorija i kua.103 Njihovo slobodno
vojno prisustvo u Europi moralo je prouzroiti tenzije. Templari su zadrali
pravo da po vlastitom nahoenju objave rat i sklope mir. Nije im se moglo
narediti da se bore za kraljeve, i bili su izuzeti od kraljevskih poreza i dadbina.
Izdvajali su se kao anakronizam usred sve vee, centralizirane moi monarhije.
PRIJEDLOZI ZA UJEDINJAVANJE VOJNIH REDOVA
Gubitak Palestine djelovao je kao to su dotadanje krize esto djelovale,
postavi katalizator pokretanja u smjeru novog kriarskog rata. Ovoga e puta,
meutim, imati kobne posljedice po Vitezove templare. Europa se drastino
promijenila tijekom dvjesto godina kriarskih ratova. Feudalizam je izrastao u
nacionalizam, dok je kranstvo gubilo svoj eljezni stisak nad
srednjovjekovnom kulturom. Ogromni financijski teret kriarskih ratova
nagnao je konano vladare i crkvene voe da ponu traiti naine ublaavanja
tog tereta. Kljune poluge moi dole su do zakljuka da bi objedinjavanje
bogatstva i imetka templara, hospitalaca i teutonskih vitezova ukljuivi i
osoblje i vodstvo moglo uiniti njih jaim od pukog zbira svakog od njih
pojedinano. Prvi prijedlog za ujedinjavanje redova, kralj Luj IX iznio je ve
1248. godine.
Na Koncilu, odranom 1274. godine u Lvonsu, jedno od pitanja o kojem se
raspravljalo bilo je sveobuhvatan pogled na kriarske ratove i njihov znaaj.
Sredinji lik Koncila bio je panjolski mistik Ravmond Luli, bivi vitez koji je
postao propovjednik. Luli je jednako tako bio i muslimanski uenjak i lingvist.
Vjerovao je da je naporom dobro pripremljenih propovjednika mogue islam
preobratiti na kranstvo, i to uglavnom mirnim putem, tvrdei, ipak, da bi taj
proces ipak iziskivao odreenu dozu sile. Bio je uporni zagovornik
konsolidiranja vojnih redova. Lullovi argumenti oito su imali
utjecaja na papu Grgura, no, godine 1276. Grgur umire. U narednih dvanaest
godina, za njim je uslijedilo est kratkovjenih papa, tako da nije postignut
nikakav daljnji napredak u cilju objedinjavanja redova, Godine 1287. Luli po
prvi puta iznosi svoje ideje pred Filipa IV, novookrunjenog francuskog kralja.
Godine 1288. Nikola IV stupa na papinsko prijestolje, i bez oklijevanja
usmjerava svoje misli ka Svetoj zemlji. Bio je odluan zagovornik
ujedinjavanja redova, i uinio je da na tu temu ve 1291 bude objavljeno prvo
znaajno djelo. Pad Acre samo je uvrstio tu ideju. Godine 1292. Koncil u
Salzburgu je i zvanino odobrio ujedinjenje vojnih redova. Smrt Nikole IV u
travnju 1292, ponovo je, meutim, odgodila izvrenje.
Papa Bonifacije vladao je od 1294. do 1304. Nije pokazivao preveliki interes
niti po pitanju ujedinjenja redova, niti za nastavljanje kriarskih ratova. Kao
pravniku, njegova najvea briga bila je kodificiranje svih crkvenih zakona, kao i
uvrenje papinske vlasti u odnosu na ustoliene europske svjetovne vladare.
Kada je godine 1294, Jacques de Molay putovao u Europu, u posjet Bonifaciju,
nije znao, ili nije htio znati, za sve veu naklonost ujedinjenju redova, koja je
samo ekala papin blagoslov.

FILIP IV I KLEMENTV
Filip Lijepi, unuk kralja Luja IX, okrunjen 1285, u dobi od sedamnaest godina,
postaje najmoniji europski kralj. Bio je ovjek koji je vrlo dobro znao to je to
mo. Bio je manipulator, prepreden, hladan, inteligentan i odluan, s posebnim
darom za psiholoku pronicljivost i sa skoro modernim shvaanjem moi Velike
lai. I premda je u sebi utjelovljavao sve psiholoke odlike beskrupuloznog
politiara, Filip je u oima drugih istovremeno bio vien i kao skoro
poluboansko bie. Crkva je nauavala da je Bog vladara odredio da upravlja
vjernicima na svojoj krunidbi, Filip je bio pomazan legendarnim svetim uljem
kapetijske dinastije irom Europe bio je poznat kao najkranskiji meu
francuskim kraljevima. Ovi kulturni obrasci usadili su se, izgleda, duboko u
njegovoj psihi.
Filip je bio suoen s vrlo tekom financijskom situacijom. Nema sumnje,
ambiciozni uspon Francuske kao svjetske sile imao je i svoju cijenu. Ratni
dugovi, preostali od oevog kriarskog pohoda godine 128485, jo uvijek nisu
bili vraeni. Dug je jo vie povean Filipovim vlastitim ratom protiv Engleske i
Flandrije tijekom 1290ih. Nepostojanje predvidivih izvora kraljevskih prihoda
bilo je tipino obiljeje feudalne ekonomije. Filip se iscrpljivao planovima kako
izii na kraj s kroninim deficitom u svojoj kasi. Filip je samo svojim
manipuliranjem valutama, uspio u prvim godinama 1290ih, kovanicu koja je
vrijedila u granicama njegovog kraljevstva devalvirati za skoro dvije treine.
Uveo je cijeli paket novih poreza, ukljuivi i dravni porez na prodaju. Filip je
nametnuo posebne poreze Lombardijcima i idovima, dvjema bogatim
manjinskim skupinama, od kojih je ve obiavao posuivati pozamane iznose.
Filipove financijske nedae navele su ga na neuven korak nametanje poreza
Crkvi. Time se direktno sukobio s jednako ambicioznom osobom, papom
Bonifacijem VIII, koji je objavio bulu Unam sanctam, kojom je proglaena
suverenost pape nad svim svjetovnim vladarima. Vlast kraljeva izvirala je iz
prvobitnog grijeha, dok je vlast papa dolazila od Boga. Kao to je i za
pretpostaviti, Bonifacije i Filip ostali su za cijelo vrijeme Bonifacijeva papinstva
zaokupljeni silovitom borbom za prevlast. Godine 1296. Bonifacije donosi bulu
kojom se zabranjuje oporezivanje sveenstva. Filip uzvraa zabranom izvoza
nekovanog zlata i srebra iz Francuske, time zapravo Rimu drastino smanjujui
prihode od ubiranja desetine. Borba izmeu ova dva mona protivnika
neprestano je eskalirala, sve dok 1303. Bonifacije nije izopio Filipa. Papa je
zatim namjeravao i cijelu francusku naciju obuhvatiti svojim interdiktom
zabranom. Filip je to, meutim, preduhitrio. U Francuskoj je protiv pape
pokrenuo parnicu, odobrivi uhienje pape dok se Bonifacije odmarao u svojoj
ljetnoj rezidenciji u Anagni, izvan Rima, Do prepada, izvedenog uz pomo
tisuu i esto vojnika, dolo je samo dan prije no to e papa objaviti svoju
bulu protiv Francuske. Slabani osamdesetestogodinji Bonifacije utamnien
je na tri dana, prije nego to ga je oslobodio puk Anagnija, ali je u roku od
mjesec dana umro od sranog napada.
Prepad na Bonifacija predvodio je Guillaume de Nogaret. Neko je vrijeme bio
pravni savjetnik kralja Majorce, a kasnije profesor prava na francuskom
sveuilitu u Montpellieru. Kralju Filipu pridruio se poetkom 1290ih. Godine
1302. proglaen je prvim pravnikom kraljevstva. De Nogaret je bio fanatik,
posebno vjet u ocrnjivanju svojih rtava optubama za magiju, herezu i
spolnu izopaenost u ono vrijeme popularni znaci raspoznavanja kojima se

moglo koristiti u svrhu raspaljivanja nerazumnih postupaka puka. Te je

optube 1301. De Nogaret iznio protiv pamierskog biskupa, ponovivi ih 1303.
i protiv Bonifacija.
Bonifacija je naslijedio papa Benedikt XI. Za prijema kod Benedikta, de
Nogaret priznaje punu odgovornost za napad na Bonifacija. To je Benediktu
omoguilo da s Filipa skine ekskomunikaciju, prisilivi ga, meutim, da
ekskomunicira De Nogareta. To na francuskog odvjetnika najvjerojatnije nije
ostavilo posebnog dojma, i to zbog siline njegove mrnje prema papama.
Onovremeni prikazi iznose da su njegovi roditelji bili katari, koji su tijekom
Albigenkog kriarskog rata bili ivi spaljeni.
Filipovi nevjerojatni potezi protiv pape vie nam nego jasno ukazuju na borbu
za vlast izmeu svjetovnih kraljeva i papinstva u prvim godinama etrnaestog
stoljea. Ovaj se sukob neprestano provlaio i tijekom cijele povijesti templara.
Od teokratskih snova Grgura VII, 1073. godine, pa do 1303. i uasa i nemoi
Bonifacija, prevaga u borbi je postepeno ila na stranu monarha, Jedan od
Kako bi Filipov tretman Bonifacija stavili u odgovarajui kontekst, potrebno je
istai da je godine 878, papu Ivana VIII zatoio i izgladnjivao plemi koji je
traio da papa kazni kandidata kojeg je papa predloio za cara Svetog Rimskog
Carstva. Godine 897. papa Stephen VI dao je les svog prethodnika ponovo
iskopati, odjenuti i suditi mu pred crkvenim vijeem, nakon ega je proglaen
krivim, svuen do gola, raetvoren i baen u Tiber. Pobuna, do koje je jo iste
godine dolo u Rimu. imala je za posljedicu daje Stephen utamnien i
zadavljen u svojoj eliji. Stoljee kasnije, nakon skoro neprekidnog niza
izopaenih papa, Ottol kralj Njemake i car Svetog Rimskog Carstva, svrgava
papu Ivana XVI, daje mu izvaditi oi, iupati jezik i prenijeti ga ulicama Rima,
naopako posjednutog na magarca. Godine 1052. papa Leo IX je zatoen na
devet mjeseci. Godine 1075, za vrijeme boine mise, papu Grgura VII fiziki
su napali i oteli agenti rimskog plemia.
razloga opadanja papinske moi bio je i cinizam, stvoren politikim uspjehom
papa trinaestog stoljea. Oni su istrijebili katare, borili se protiv
Hohenstaufenovaca i izgradili Inkviziciju. Pa ipak, po rijeima Malcolma
Barbera, ovo je postignuto uz visoku cijenu po ugled pape. Po mnogima,
papinstvo se izrodilo u naprosto jo jednu politiku silu, lienu bilo kakva
moralnog cilja ili uzvienih duhovnih ciljeva,104 Napad kralja Filipa na
templare moramo takoer gledati u svjetlu napada astohlepne svjetovne moi
na papinstvo.
Pierre Dubois, normanski pravnik, publicist i Filipov strunjak za propagandu,
poev od 1300. pie tri zasebna napisa, kojima propagira smislenost
sjedinjavanja templara i hospitalaca, kao i objedinjavanja njihove imovine u
cilju financiranja novog kriarskog rata. Nadalje, Dubois predlae da za potrebe
buduih kriarskih ratova Crkva organizira zajedniku kasu, zaobilazei tako
tradicionalnu ulogu templara kao financijera. U svojem posljednjem pamfletu,
objavljenom u ljeto 1307. godine, Dubois dodaje i onaj dio teksta u kojemu
predlae da templari budu u cijelosti rasputeni, a njihova imovina preuzeta za
potrebe financiranja kriarskog rata. Ovo je, izgleda, dodano uz prethodnu
upuenost u Filipovu rijeenost da sprovede papino hapenje.
Nakon gubitka Acre, Ravmond Luli je promijenio svoj prvobitni naglasak na
mirnom preobraenju nevjernika. Godine 1292. iziao je s idejom o potrebi
pokretanja novog kriarskog rata, voenog jedinstvenim vojnim redom, pod

zapovjednitvom Filipa, ili jednog od njegovih sinova. Poloaj majstora novog

reda bio bi nasljedan ili odreujui. Majstor bi upravljao kao kralj Jeruzalema.
Bio bi poznat kao Bellator Rex, Kralj ratnik. Luli je proveo nekoliko godina na
Filipovom dvoru, nastojei ga pridobiti za svoj naum. Nema sumnje da je takvu
ideju Filip smatrao privlanom, jer bi takva pozicija, koja bi zapala kapetijsku
dinastiju, mogla jedino ojaati njezinu mo nad ostalim europskim vladarima i
Crkvom. Malcolm Barber nam pokazuje do koje je mjere Luli imao utjecaj nad
Filipom. Barber iznosi da u izvjetaju iz 1308. godine stoji kako je, nakon smrti
svoje supruge, Filip zatraio od pape da ujedini redove i ponudio da se odrekne
francuskog prijestolja i postane kralj Jeruzalema i
majstor novog Reda vitetva jeruzalemskog.m I premda je potrebno dosta
napora da bi se Filipa zamislilo kako se, u zamjenu za upravljanje vojnim
redom i jeruzalemskim kraljevstvom, dobrovoljno odrie francuskog prijestolja,
ovaj nam izvjetaj ipak dovoljno govori o neprestanoj atmosferi radikalnih
promjena.
Papa BenediktXI umro je nakon samo osam mjeseci uredovanja. Filip je uspio
da u studenom 1305. nadbiskup Bordeauxa, Francuz Bertrand de Got, bude
izabran za novog papu, Klementa V. Klementova biografija sadravala je i
poznavanje rimskog i kanonskog prava. Prije ovog proglaenja, sluio je kao
papin diplomat. Bio je, meutim, bolesno, psiholoki slab, neodluan i
pohlepan ovjek koji e postati obino orue u akama beskrupuloznog Filipa.
Tako su, naprimjer, od dvadeset i etiri kardinala, koliko ih je imenovao
tijekom svog vladanja, dvadeset i tri bila Francuzi, Godine 1308, ve tri godine
od svog imenovanja za papu, Klement jo uvijek nije posjetio Rim, i to zbog
neprestanog posveivanja vremena i energije potrebama francuskog kralja.
Vrhunac apsurda dosegnut je iste te godine, kada Klement, pod Filipovim
pritiskom, svoje urede i zvanino seli iz Rima u Avignon, u junoj Francuskoj,
osamdesetak kilometara sjeveroistono od Marseillesa. Avignon je bio u
posjedu nekolicine papinih vazala. Godine 1348. postat e papin posjed. Tu je
njegovu ulogu sjedita papinske vlasti koristilo sve do 1377. jo sedam
narednih papa period koji e postati poznat kao Babilonsko suanjstvo.
Filipovi financijski problemi nastavili su se umnaati. U srpnju 1306. objavio je
da e Francuska vratiti punu vrijednost svojim monetama, odmah
utrostruujui cijene. irom Pariza izbili su divlji nemiri gnjevna gomila
sukobila se u smrtonosnim okrajima s kraljevskim trupama. Filip se sklonio u
Pariki templ na tri dana, tijekom kojih mu je ivo vraena u sjeanje svijest o
ovom kraljevstvu unutar njegovog vlastitog, francuskog kraljevstva. Prethodne
godine, nakon smrti svoje supruge, Filip je zatraio prijem u Templ. Molba mu
je odbijena, samo jo vie raspirujui njegovu ogorenost Redom. Njegovi ga
vjeni financijski problemi navode na novi, radikalni potez, mrani uvod u
neizbjeni tok nadolazeih zbivanja 21, srpnja 1306. Filip hapsi sve francuske
idove. Ova operacija na dravno razini, kojom je rukovodio Guillaume de
Nogaret, uspjeno je napunila vapijue kraljevske krinje silnim bogatstvom i
imovinom, ujedno ponitavajui brojna dugovanja francuskog kralja idovskim
kreditorima.
Papa Klement odailje 6. lipnja pisma, pozivajui velike majstore templara i
hospitalaca na sastanak u Poitiersu, na raspravu o novom kriarskom ratu.
Hospitalski Majstor, Fulk de Villaret, nije mogao doputovati, budui da je
njegov Red bio usred uspostavljanja centrale na novosteenom otoku Rodosu.

De Molay odgovara naznakom da mu je elja susresti se s papom krajem

godine. Klement mu preporua da putuje to je vie mogue skrovito. Umjesto
toga, u hvalisavom razmetanju templarskom moi i bogatstvom, de Molay stie
u pratnji ezdeset vitezova i s obiljem zlata i dragulja. Najprije je doputovao u
Pariz, gdje je vrijednosti deponirao u Templu, susrevi se zatim s francuskim
kraljem. Filip je, izgleda, laskanjem obmanuo starog ratnika, koji je produio
dalje, uvjeren u nepoljuljane dobre odnose Reda i francuske krune, Treba
podsjetiti da je ak i u tom poznom periodu, templarima jo uvijek
povjeravano financijsko upravljanje Filipovim kraljevstvom.
Jacques de Molay je otputovao u Poitiers na sastanak s novim papom. U
devetnaest mjeseci svoje uprave, Element se pred kraljem Filipom prignuo u
brojnim spornim pitanjima, zaostalim jo od kraljeve borbe s Bonifacijem. Sada
se, meutim, Klement suoavao s najgorim od svih. Filip mu je kratko prije
toga iznio na raun templara cijeli niz stranih optubi za herezu i beae.
Uvjeravao je papu da su ove optube iznijeli pouzdani svjedoci, zahtijevajui
da Klement sprovede punu papinsku istragu po tom pitanju.
Klement je o tome izvijestio De Molava. Majstor je gnjevno odbijao
povjerovati, odluno poriui bilo kakvo nedjelo. Papa je bio zadovoljan
njegovim odgovorima, smatrajui, vjerojatno, da samo treba priekati da Filipa
proe bijes. De Molay se vratio u Pariz, zbog tajnog zbora kaptola u srpnju
1307. godine. Na adresu svih templarskih kua u Francuskoj odaslan je
cirkular, kojim se brau podsjea na Pravilnikom propisanu zabranu bilo
kakvog razgovora o tajnama Reda.
De Molay se vraa u Poitiers, gdje papi predstavlja dva
dokumenta raspravu i argument u prilog novog kriarskog rata, te tekst o
pitanju ujedinjavanja redova. De Molay se izravno suprotstavio toj ideji, i to iz
vie razloga, od kojih nijedan nije bio previe uvjerljiv. Tvrdio je da su i
hospitalci i templari imali svoj osobni identitet, te da bi njihovo stapanje
oslabilo njihov rad, za koji je svaki od njih bio sposoban hospitalce da se
usredotoe na dobrotvorni, milosrdni rad, a templare na vojna pitanja. Tvrdio
je da su novaci bili privueni redovima iz posve razliitih razloga, te da ne bi
bilo u redu uskratiti im mogunost izbora. Dodao je da je suparnitvo vrlo
dobar nain poticanja na samousavravanje. Po primjerak od svakog teksta
odaslat je na adresu Filipa. Veliki majstor je odbijao ideju jedinstva, ime je
moda ubrzao proces uguenja.
im je Filip Lijepi podupro stvar, nije vie bilo puno sumnji oko njenog
ishoda.106
Hospitalci su, meutim, vrlo brzo shvatili svu pogubnost situacije u kojoj su se
vojni redovi nali nakon gubitka Svete zemlje. Poto su osigurali svoju bazu na
Rodosu, oni su se reorganizirali, postavi prava pomorska sila koja se na
Mediteranu borila protiv muslimanskih gusara, doprinosei time sigurnijem
odvijanju europske trgovine i putovanja. Templari nisu bili toliko fleksibilni, De
Molay je, izgleda, do kraja ostao potpuno nesvjestan teine situacije u kojoj se
naao. Istini za volju, treba rei da, premda je njegovo sljepilo zacijelo
doprinijelo unitenju Reda, pitanje je da li bi on, ili bilo tko drugi, mogao
promiljenijim postupcima promijeniti ishod.
Dana 2. kolovoza 1307. godine, na zahtjev Engleskog templa, Klement
obznanjuje bulu kojom Edwarda I obavjetava da je Red izuzet iz obveze
plaanja dadbina kralju. Klement se templarima obraa istim onim uhu

ugodnim superlativima papinske naklonosti, koji su skoro dvjesto godina

koriteni u prilog Reda. Klementova strategija pasivnog otpora Filipu bila je do
tog trenutka uspjena. Kako bilo, kasnije tog mjeseca, De Molay je ponovo
posjetio papu i moda fatalno pogorao situaciju, zahtijevajui punu papinsku
istragu kojom bi s imena Reda bili izbrisani ljaga i sumnja, pod ijim je teretom
on bjesnio.
POGLAVLJE DVADESET PET
KRAJ REDA
Krunski svjedok protiv templara bio je Esquin de Flovran, nezadovoljni
francuski templar koji je najprije pokuavao uvjeriti Jamesa II od Aragona da
su templari kriminalci, u emu je bio neuspjean, jer je James imao dobre
odnose s Redom. Esquin se vratio u Francusku i svoje optube iznio pred
Guillaume de Nogaretom. ini se da je, kasnije, Flovran od Filipa primio i neku
templarsku zemlju kao naknadu za svoje svjedoenje, kao i da je od jo nekih
vladara traio isplatu u novcu, im njegove optube urode osuivanjem. Kao
potporu njegovom iskazu, pronaena su jo tri svjedoka, dva biva templara i
jedan sveenik. Tijekom ljeta 1307. Filip nalae da se jo dvanaestero nove
brae pridrui francuskom Redu. Guillaume de Plaisians, lan Filipovog ueg
kruga odvjetnika, iznosi da su pijuni poslali izvjetaj kako su optube protiv
templara bile istinite. Istupio je jo cijeli niz svjedoka, svaki od njih smatran od
strane Reda sramotnim.
Poto je papa obavijestio Filipa o svojoj namjeri da sprovede istragu, 14. rujna
1307. zapeaenim nalogom Filip obavjetava sve svoje policijske snage irom
Francuske da potajice otponu s pripremama za hapenje svih francuskih
templara, u zoru, 31. listopada. Nalogom je Red optuen za nepojmljive zloine
protiv Boga, Krista, Crkve, Europe i javnog udorea, i to za herezu, crnu
magiju, izdajstva i spolne izopaenosti. Optube su nosile karakteristian peat
De Nogareta, kojeg je Filip uzdigao do ranga Francuskog kancelara i uvara
kraljevskog peata. Upotreba tako jakih rijei u ovom dokumentu trebala je
uvjeriti Filipove policijske snage i uiniti da svladaju svoj otpor i nastupe protiv
visoko potovanih ljudi njihovih susjeda i prijatelja.
Kako bi svojim potezima priskrbio i peat legitimnosti, Filip je tvrdio da je
nalog za uhienje doao na zahtjev Glavnog inkvizitora za Francusku,
dominikanskog fratra Guillaume de Parisa. I premda
nema izravne potvrde za ovakvu tvrdnju, u cijeloj toj stvari je Guillaume
aktivno sudjelovao. Filip je skoro desetljee radio na tome da pod kontrolom
dri Inkviziciju u Francuskoj, a Guillaume je bio njegov osobni ispovjednik. Kao
voa Inkvizicije, Guillaume je imao zakonske ovlasti unutar kojih je od
svjetovnih vladara mogao traiti da prue svu moguu pomo u pitanjima
hereze. Dana 22. rujna, Guillaume je pisao inkvizitorima Toulousea i
Carcassonea, listom nabrajajui zloine templara, upuujui ih u predstojea
hapenja, i pripremajui ih za mukotrpan zadatak prikupljanja i biljeenja
iskaza.
12. listopada 1307. De Molay je poaen mjestom nosioca lijesa na pogrebu
urjakinje kralja Filipa. Idui dan, petak, trinaestog, on i svi templari u
Francuskoj nali su se u zatvoru. Od skoro pet tisua francuskih templara,
uspjelo je umaknuti manje od dvadeset ljudi. Filipova iznenadna uhienja imala
su za posljedicu da su izbjegnuta duga ispitivanja brae jo uvijek na slobodi i
u prilici da se brane legalnim sredstvima. Nakon toga, Filip koristi sofisticiranu

srednjovjekovnu verziju oblikovanja javnog mnijenja spin control. U subotu,

14. listopada, dan nakon hapenja, u Notre Dame se okupljaju sveuilini
katedralski kanonici, a obraaju im se de Nogaret i drugi, govorei o zloinima
zbog kojih su templari upravo uhapeni. U subotu, petnaestog, upuen je poziv
i svim Francuzima, da se okupe u vrtu kraljevske palae, gdje su im se obratili
kraljev glasnogovornik i dominikanski inkvizitori. Slina gradska okupljanja, u
cilju formiranja javnog mnijenja, odravana su irom Francuske. U ponedjeljak,
16. listopada, Filip je odaslao pisma svim kraljevima i prinevima kranskog
svijeta, objanjavajui svoje postupke i traei od njih podrku u obraunu s
templarima u njihovim vlastitim zemljama.
Pravovaljani postupak zatoenim Francuzima, vlastima je irom otvorio vrata
zloupotrebe sudske vlasti. Muenje je bilo legalna i prihvaena metoda
provoenja istrage, Inkvizicija je svoju brutalnost primjenjivala duboko
uvjerena u svoje boansko poslanje. Templarima nije bilo spasa. Francuskim
svjetovnim slubenicima koji su provodili hapenja savjetovano je da s
ispitivanjima i muenjima ponu bez odlaganja. Kroz svega par dana, taj je
zadatak
prenesen u nadlenost Inkvizicije. Monarhija je uzimala uea onoliko koliko
bi to od nje zahtijevali iz odreenih regionalnih sredita Inkvizicije.
Da bi opisali svu strahotu sprovedenih muenja, trebalo bi nam cijelo jedno
poglavlje. Jedna od onovremenih sprava za muenje bile su ljestve za
rastezanje, na kojima su rtvi glenjeve i zglavke vezali uzetom, vezanim uz
vitlo. Kako je ruica okretana, ruke i noge bi se sve vie istezale, sve dok ne bi
bile istrgnute iz aica. Druga omiljena metoda muenja bio je strappado. To je
znailo vezanje ruku uzetom iza lea, iji bi drugi kraj bio prebaen preko
stropne grede. rtvu bi podigli uvis, a zatim naglo strmoglavili zaustavivi je
svega par centimetara iznad tla, lomei joj i izglavljujui rebra, ruke, ramena,
zglavke. Da bi patnja bila jo vea, o stopala ili monje objesili bi utege,
Muenje vatrom obavljano je tako da su tabani premazivani mau, a zatim
drani iznad vatre. Nezaboravan opis ovakvog muenja dolazi nam od
templarskog sveenika ije su kosti, nekoliko dana nakon muenja, otpale s
njegovih stopala. On je svoje kosti donio na sasluanje pred papinsku komisiju.
Drugi oblici muenja sastojali su se od dobrih starih, prokuanih metoda, kao
naprimjer, batinanja, izgladnjivanja, hranjenja samo kruhom i vodom,
iznurivanja nespavanjem, sputavanjem okovima ili lancem, nepojmljivim
higijenskim uvjetima, kao i verbalnim i psiholokim muenjem. Mnogi templari
su umrli u zatvoru neki su si u oaju sami oduzeli ivote.
Do 25. listopada, dva tjedna u tamnicama uspjela su ove pale ratnike
pripremiti za prvi prizor u stranoj tragediji koja e ih u narednih sedam godina
u potpunosti slomiti. Tog je dana Veliki majstor, Jacques de Molay, priznao
pred uglednim vijeem pravnih strunjaka, okupljenih na Sveuilitu u Parizu,
da je Red kriv za zloine. I dok mnogi vjeruju da je De Molay priznao samo
zbog straha od muenja, u pismu iz sijenja 1308. on pie da su muenja
kojima je bio izloen, ukljuivala i skidanje koe s njegovih lea, trbuha i
bedara.107
Kao potvrdu De Molaveva iskaza, svoja je priznanja idueg dana pridodalo jo
trideset voa i drugih probranih templara. Oni su posvjedoili da je njihov
obred prijema u Red ukljuivao i nijekanje

Krista, pljuvanje kria, bogohulni poljubac, kao i tovanje odvratnog idola u

liku ljudske glave. De Molay je zahvalio najkranskijem kralju Filipu za
razotkrivanje ovih grijeha, napisavi i otvoreno pismo brai, nalaui im da
priznaju.
9. studenog priznao je i Hugh de Pairaud, Nadzornik Reda, nakon De Molava
drugi na hijerarhijskoj ljestvici, obeshrabrivi time svakoga tko je moda i
pomiljao na obranu asti Reda. De Pairaud je ve dugo bio nezadovoljan De
Molavom, budui da je vjerovao kako je ovaj uzurpirao njegovo puno pravo na
nasljeivanje pozicije Velikog majstora. Time se moda dade objasniti njegovo
krajnje pogubno svjedoenje glede slavne templarske glave ili idola, zaklinjui
se da je istog nosio na svim svojim putovanjima Francuskom, od jednog do
drugog kaptola. Opisao ga je da ima etiri stopala, dva sprijeda i dva straga,
Drugi su kasnije izjavljivali da je prestraan da bi ga se uope opisalo zatim, da
ima bradu ili lice avola ili dva lica i dvije brade ili tri lica da je izliven iz srebra,
s dva alema mrkocrvena granata u onim dupljama, i da je ispunjen starom
ljudskom koom da je na dodir bio potpuno gladak da je bio slika, ili pak
omanji mesingani ili zlatni kipi enskoga lika. Templarska glava, tako razliito
opisana od strane onih rijetkih koji su je uope i spominjali, nedvojbeno priziva
u svijest opise i ilustracije stvorenja iz nonih mora, slikanih na stranicama
srednjovjekovnih pripovijetki koje je Eliphas Levi stilizirao kao avolju kartu
svog tarota, Baphometa, androgenog Gospoda inicijacije, Levijevo svjesno
upuivanje na templarsku legendu.
Usprkos kraljevoj temeljnoj potrazi, u parikom je Templu pronaena samo
jedna glava. Bila je to velika, uplja, srebrna enska bista u kojoj je pronaena
glava, obavijena crvenim lanenim pokrovom, s ceduljicom na kojoj je pisalo,
Caput LXVIII, tj. glava no, 58, Svjedoenjem je objanjeno da je rije o glavi
jedne od jedanaest tisua muenih djevica. To je upuivalo na muenitvo
svete Ursule, svetice pokroviteljice djevica, kao i jedanaest njezinih pratilja, u
prvim stoljeima kranske ere. Pogrekom u prijevodu, jedanaest djevica
postalo je jedanaest tisua iz legende.108
Geoffroi de Gonneville, roen u bogatoj i monoj obitelji francuskih plemia,
bio je Uitelj Aquitanije i Poitoua, etvrti po
rangu dostojanstvenik Reda. U svom priznanju od 15. studenog 1307. on
iznosi da mu je Veliki majstor Engleske, koji ga je primio 1279, rekao da je do
prakse kojom se unutar Reda poricalo Krista i kaljalo kri dolo zalaganjem
zlog Velikog majstora, zatoenog od strane muslimanskog sultana. Kako bi
ishodio svoje putanje na slobodu, Veliki majstor se zakleo da e otada u
ceremoniju primanja u Red biti uvrteno i poricanje Krista,109 U svom
potonjem iskazu, iznosio je da je obiaj moda oponaao trostruko poricanje
Krista od strane sv. Petra. Kandidat, kojem bi u zaslugu mogli pripisati ovako
nezahvalnu ulogu, bio bi, moda, Gerard de Ridefort, nakon to ga je Saladin
zarobio. Kao mogui zaetnik ovog obiaja naznaen je i Thomas Beraut,
devetnaesti Veliki majstor 125673, budui da su ga muslimani zarobili i da se
odrekao kranske vjere ne bi li zadobio slobodu. Gonneville je kao mogueg
zaetnika hereze naznaio i Ronselin de Forza, Majstora Provance s kraja
trinaestog stoljea. Majstoru Roncelinu pripisuje se i autorstvo patvorenog
tajnog Pravilnika iz devetnaestog stoljea, kojeg je objavio Merzdorf.
Nakon ispitivanja, u Parizu provedenih izmeu 18. listopada i 24. studenog
1307, ostalo je sto trideset i osam iskaza svjedoanstava. Od svih njih, samo

je etiri templara izjavilo da se ne osjeaju krivima Jean de Chateauvillars,

Henri de Hercignv, Jean de Pari, i Lambert de Toyse. Sto trideset tri templara
su priznala da su pljuvali na kri, ili blizu njega.110 Biljeke s ispitivanja kao
da upuuju na to kako je velik broj templara s olakanjem priznao nijekanje
Krista, kao da je grinja savjesti bila jednako tako bolna kao i muenja
inkvizitora. Pa ipak, svakoga tko bi odve spremno prihvatio ova priznanja kao
vjerodostojna, Malcolm Barber podsjea Nema puno onih koji e, svjesni
situacije u dvanaestom stoljeu, imati bilo kakve iluzije oko toga da je drava
itekako bila sposobna guiti organizacije, grupe ili pojedince, tovie, ak u toj
mjeri da je bila u stanju potpuno promijeniti mentalni
sklop onih u njenoj vlasti.111 Najvei dio francuskih templara bili su
sredovjeni lanovi europske pomone mree, bez ikakva ratna iskustva, koji
su pod mukama, ili njihovom prijetnjom, kao i zbog demoralizirajueg primjera
svojih voa, vrlo brzo priznavali krivnju.
Tijekom jeseni 1307, najmanje dvadeset i pet parikih templara je umrlo pod
mukama.u2
Filipov poziv za hapenje templara od 16. listopada, upuen europskim
vladarima, odbijen je. Svjesni njegovog karaktera, nisu mu vjerovali. James II
od Aragona i Edward II od Engleske odbili su na tlu svojih kraljevstava hapsiti
templare, uputivi pisma i ostalim vladarima, kao i papi, u obranu Reda. No,
enskasti Edward II bio je slabaan protivnik, na prijestolje stupivi tek
nedavno, po oevoj smrti u srpnju 1307. Bio je zaruen Filipovom kerkom
Isabellom. Edward I je bio moni vladar i vjerni zatitnik Reda. Templari su mu
pomogli uguiti kotsku pobunu koju je predvodio VVilliam VVallace. Da je
Edward I bio iv, teko da bi se Filip usuivao napasti templare.113
Filipu su bile potrebne ovlasti pape Klementa, kako bi dao peat legitimnosti
svojim potezima. Crkveni imprimatur omoguio bi Filipu ne samo da
nekanjeno opljaka templare, nego i da za to bude proglaen svetim. inilo se
kao da je Klement zadobio nadzor nad postupkom. Dana 27. listopada, uputio
je Filipu neuobiajeno hrabar i ogoren ukor zbog zadiranja u papinske ovlasti
u pitanjima Crkve. Kralj je bio svjetovni vladar, koji je uhapsio lanove
vjerskog reda, odgovorne papi, zbog zloina hereze. Pravovaljani autoritet,
kada je rije o zloinu protiv Krista, bila je Crkva, koja je djelovala kroz svoje
sudbeno tijelo, Inkviziciju. U ovoj pritubi, Klement je zanemario zahtjev za
pomo kojeg je, navodno, Guillaume de Pari uputio Filipu. to se njih tie,
templari su, pak, od pape oekivali da ih zatiti od kraljevih progona i izbavi iz
nevolja, ili da im barem prui kakvutakvu garanciju pravednosti i potenog
suenja. De Molay je godinama gajio takve lane nade.
Samo to je objavio svoju neovisnost, Klement je odmah kapitulirao, 22.
prosinca 1307. objavivi svoju bulu Pastoralis praeeminentiae. Bulom je od
kraljeva Engleske, Irske, Kastilje, Aragona, Portugala, Italije, Njemake i Cipra
zahtijevano da na svojim teritorijima uhapse templare i zaplijene njihovu
imovinu, ali, da to urade na papin zahtjev. Klement obznanjuje da e istraiti
optube protiv Reda, kao i da e biti posebno sretan pokau li se
iste neutemeljenima. Papa se tako sam postavio u sredite lavine koju je
pokrenuo Filip. Filip se sasvim sigurno nadao da e cijela ta afera potrajati
svega par tjedana od hapenja i onda zavriti, Klementova intervencija
protegnula je sasluanja na sedam godina.

Prve papine istrage u Francuskoj otpoele su s Klementovim odailjanjem

dvojice kardinala, u prosincu 1307. godine. Ovi su posluno ispitali inkvizitore i
kraljeve savjetnike, i izvijestili Klementa kako je sve obavljeno na pravilan
nain. Klement ih zatim nestrpljivo alje da ispitaju zatvorenike. Kardinali se
ubrzo javljaju sa okantnim vijestima da su Jacques de Molay, Hugh de
Pairaud, kao i jo ezdesetero brae, povukli svoja ranija priznanja iznuena
muenjem.
Po definiciji Inkvizicije, optueni esubili krivi. Skoro da nije bilo ni anse ni
interesa da se dokae nevinost. Optuen je zloin. Nije bilo naina da se
pripremi obrana odvjetnik nije bio dozvoljen. Svjedoci su oklijevali svjedoiti u
korist optuenih, iz straha da ne budu optueni kao pomonici. Svjedoci
optube mogli su ostati anonimni. Optueni je mogao navesti imena poznatih
neprijatelja. Ako bi ta imena odgovarala imenima njegovih tuitelja, jo se i
moglo u odreenoj mjeri posumnjati u opravdanost optubi. Priznanje je
zapravo bilo jedini mogui izlaz ako nije bilo priznanja, uslijedila su muenja. U
rijetkim sluajevima, kada priznanje nije iznueno muenjem, nakon izopenja
optuenika kao avoljeg sluge slijedilo je spaljivanje na lomai, Ako bi
priznanje dobiveno muenjem bilo povueno, nesretniku se pisala ista sudbina,
budui da ga se smatralo ponovo posrnulim heretikom, nakon ega bi uslijedio
Kristov pravedniki gnjev. Priznanje i pokajanje otvarali su vrata pomirenju sa
Crkvom prije odreivanja kazne koja je mogla sezati od novanih kazni za
sitnije prijestupe, do doivotnog zatvora za vee zloine,
U veljai 1308. Klement privremeno obustavlja francusku Inkviziciju, kako bi
objedinio dokaze i do tada sastavljene sudske zapise, 21, prosinca 1307, oito
reagirajui na nespokojstvo hospitalaca, Klement izdaje bulu kojom potvruje
njihov status i nalae njihovu zatitu. Klement tvrdi da e postupak protiv
templara nepristrano voditi neovisna papinska komisija. Do tog trenutka, kralj
Filip je ve stavio na kocku svoj ugled, svoju sigurnost i vodstvo Francuske.
Nije vie bilo uzmaka. Inzistirao je na tome da je Red kriv. Moda je ve i sam
poeo vjerovati u svoje optube. Putem anonimnih pamfleta, on i De Nogaret
pokrenuli su cijelu kampanju ocrnjivanja i klevetanja pape, optuujui ga da
titi heretike zbog svoje vlastite pokvarenosti, U elji da bude siguran u
povoljan ishod glede svojih zakonskih prava u cijeloj toj stvari, Filip se ponovo
obratio pravnim ekspertima sa Sveuilita u Parizu. Dana 25. travnja, nakon
mjesec dana prouavanja, oni ga, meutim, obavjetavaju da on nije imao
ovlasti niti suditi templarima, niti otuiti njihov imetak. Filip se zato u svibnju
1308. odluuje sazvati Estates General. Generalnu skuptinu. Nakon itavog
tjedna sluanja De Nogaretovih optubi, dvije tisue predstavnika plemstva,
sveenstva i puka, glasa za podrku Filipovim radnjama i unitenje Reda.
Kasnije tog mjeseca, u pratnji manjih oruanih snaga, Filip putuje u Poitiers,
kako bi o svemu raspravio s Klementom. Papa saziva otvoreni konzistorij, koji
s radom poinje 29. svibnja. Meu prisutnima su bili kardinali i kraljevi
savjetnici, kao i nie sveenstvo i laici. Prisutnima se obraa Guillaume de
Plaisians, gnjavei, pa ak i prijetei papi. Papa, meutim, uzvraa da ostaje
pri svojoj odluci, te da e cijelu stvar voditi na zakonit, pravni nain. Ukazuje
na svoju mrnju prema herezi, ali i na svoju dunost prema pravednosti, Dana
14. lipnja, De Plaisians odgovara jo otvorenijim prijetnjama. Klement ne
poputa,

Filip tada pokuava pomirljivijim tonom. On e se, naravno, pokoriti papinom

autoritetu, no, poto papa nema zatvor, Filip e mu izii u susret drei
templare u francuskim zatvorima. Ureuje da 27. lipnja pred papu iziu
sedamdeset i dva ugledna templara, i direktno priznaju svoje zloine. Papi je
time konano otvoren odreeni prostor. Izjavljuje da su priznanja uvjerljiva,
Od Filipa uspijeva osigurati izvjesne ustupke po pitanju imovine. Zatim dijeli
istragu u dvije razliite kategorije.
Prva kategorija bila je papina istrana komisija, koja e suditi Redu u cjelini.
Klement obznanjuje da e ova svoj izvjetaj podnijeti
na Koncilu u Vienneu, zakazanom za dvije godine, u listopadu 1310. godine.
Koncil je odloen za listopad 1311. Druga kategorija obuhvaala je ponovno
uvoenje Inkvizicije, u veljai suspendirane, da sudi o krivnji ili nevinosti
svakog templara pojedinano. Ovu e istragu na dijecezalnoj razini provoditi
provincijska vijea kojima e predsjedavati lokalni biskupi. Ali, kao to smo ve
naznaili u kontroverzi vezanoj uz laiku investituru, biskupi su imenovani uz
pristanak i na preporuku svjetovnog sekularnog kralja. Filip je na taj nain
zapravo kontrolirao inkvizicijske aktivnosti provincijskih istraga.
I pored svih Klementovih strategija da sauva obraz i zadri privid papinske
neovisnosti, vrlo je malo, a moda i nimalo brinuo za sudbinu lanova Reda.
avolji je svira svirao, a Klement i Filip plesali su u njegovom ritmu. Dana 12.
kolovoza 1308. Klement objavljuje Faciens misericordiam, listu optubi protiv
templara. Ona je obuhvaala 127 prijestupa, od kojih su se mnogi ponavljali.
Najtee optube bile su sljedee
Da je tijekom ceremonije prijema ili neto nakon ceremonije Red zahtijevao od
svojih novih lanova da zanijeu Krista, ili Krista razapetog, ponekada Isusa,
Boga, Djevicu, ili Svece.
Da je Red nauavao da Isus nije uistinu Bog, da je bio lani prorok, da nije
stradao na kriu, da nije umro za spas svih ljudi, nego zbog svojih grijeha, da
niti onaj koji prima niti kandidat ne mogu oekivati spasenje kroz Isusa.
Da je na ceremoniji prijema, kandidatu reeno da pljune na kri, ili sliku kria
ili Isusa. Da su ponekad nogama gazili kri, ili mokrili po njemu, kako za
vrijeme ceremonije prijema, tako i u drugim prilikama.
Da su tovali neku maku u znak preziranja Krista i prave vjere.
Da nisu vjerovali u sakramente Crkve.
Da sveenici Reda nisu pravilno posveivali hostiju, niti tijekom mise izgovarali
prave rijei.
Da su Veliki majstor, i Vizitor Nadzornik, govorili, pa ak i Odgojitelji Uitelji,
da lanove mogu razrijeiti grijeha.
Da je tijekom ceremonije prijema bilo vie poljubaca kandidata ili osobe koja
uvodi u Red, bilo u usta, pupak, goli trbuh, stranjicu, dno kime, ili penis.
Da su im homoseksualni odnosi bili dozvoljeni, i da su lanovi upuivani kako
treba biti predusretljiv kada im koji brat pristupi,
Da su se kao svom Bogu i Spasitelju klanjali kipu idolu i tovali ga. Opisivan je
razliito, ponekad kao ljudska glava, ili glave, ponekad kao da ima tri lica, ili
kao ljudsku lubanju. Vjerovalo se da idol titi Red, daje mu bogatstva, te da
ini da drvee procvjeta, a zemlja proklija.
Da su, tijekom svojih ceremonija uvoenja u Red, idola opasivali uzicom koju
su zatim sve vrijeme nosili oko struka, na koulji ili na tijelu, u znak tovanja
idola,

Da su voe Reda kanjavali svakoga tko je odbijao sudjelovati u nedolinom

ponaanju, ili se alio na grenost Reda.
Da je ispovijed koju je Red prakticirao onemoguavala da se za ove grijehe
sazna izvan krugova Reda.
Da je Red financijski profitirao nedolinim i nemoralnim sredstvima, te da je
odbijao pruiti traenu milostinju i gostoprimstvo.
Da su sve svoje poslove obavljali na tajnim sastancima i nou, kao i da su gore
spomenute pogreke mogle prosperirati upravo zbog te tajnosti.
Krajem kolovoza 1308. francuska istraga poprimila je novi, udan zaokret.
Klement je poslao tri kardinala da nastave s ispitivanjem
G. Legman istie da je ono to ove optube ini tako zanimljivim, njihova
enciklopedijska narav. Da su Filip i De Nogaret eljeli samo unititi Red,
optube za poricanje Krista i blaenje kria najoga vniji od svih kranskih
zloina, bile bi vie nego dovoljne da ih se osudi na smrt. On isto tako pita
zato su, ako su optube protiv templara bile u cijelosti izmiljene, izostavljene
neke od najteih onovremenih optubi, poput bacanja vradbina na stoku,
ubijanja djece, planiranja ubojstva kralja, a da ne spominjemo najoitije
optube, kao, naprimjer, lihvarstvo ili financijsku prijevaru. Vidi The Guilt ofthe
Templars, str. 42.
pet starijih templarskih voa. Oni su opet zanijekali svoje priznanje, vrativi se
na svoja priznanja od prije godinu dana unazad. Do ponavljanja priznanja
dolo je pod budnim okom tri Filipova slubenika Jeana de Jamvillea, njihovog
okrutnog tamniara Guillaume de Nogareta, za kojega su znali da je kriv za sve
njihove nedae i Guillaume de Plaisiansa, koji im se obraao kao prijatelj, da
zbog besmrtnosti svojih dua priznaju svoje zloine. Postupke ovih jadnih bia
moramo, meutim, promatrati u svjetlu izopaenih metoda duevnog slamanja
kojima su bili podvrgavani tijekom svog dugog zatoenja.
I dok su provincijska vijea svoje sramotne radnje protiv pojedinanih
templara obavljala od ljeta 1308. do sazivanja viennskog koncila u listopadu
1311. papina komisija o Redu sazvala je svoje prvo zasjedanje 12. studenog
1309. u Parizu. Osam crkvenih dostojanstvenika, Klementom imenovanih
povjerenika, odreda su dobili Filipovo odobrenje. Nitko, ak ni nakon poziva za
njihovom obranom, upuenog u kolovozu, nije istupio u obranu Reda. Filipovi
tamniari, zadueni za sve francuske templare, nisu se ba pretrgli kako bi
svjedocima omoguili prijevoz i smjetaj.
Strategija kojom je papa sudio svakom voi pojedinano pokazala se, izgleda,
dobrom odvojiti voe Reda od njihovog lanstva, i moda ih ohrabriti u
sebinom vjerovanju kako imaju bolje izglede nego njihova braa. Hugh de
Pairaud je zatraio privatni prijem kod pape. Iznuren i zbunjen nakon dvije
godine tamnovanja, Jacques de Molay je dva puta svjedoio. Kao i de Pairaud,
i on je zatraio prijem kod pape. Da bi zbrka bila jo vea, De Molay je
upozoren da to god namjerava kazati u svoju obranu, vodi rauna o ve
danim priznanjima, jer bi u suprotnom mogao biti osuen za ponavljanje
hereze. Njegovi oklijevajui i slabani napori da kae koju dobru rije o Redu
rezultirali su skoro iracionalnim i nedosljednim kolebanjima i posrtanjima.
Dana 28. studenog 1309, Guillaume de Nogaret iznosi pred De Molava tvrdnju
kako je Saladin u javnosti govorio da poraz u bici templari duguju svojoj praksi
sodomije i izdaji njihove vjere i Pravilnika nad kojim su se zavjetovali. De
Molay je odvratio da za ovo uje prvi puta, i da je,

usprkos optubama, nevin po pitanju bilo kakvog homoseksualnog ponaanja.

Prvo zasjedanje papinske komisije, zavreno 28. studenog, nije davalo Filipu
previe razloga za brigu o tome hoe li se komisija pretvoriti u efikasan forum
u obrani Reda.
Drugo zasjedanje poelo je 3. veljae 1310. Oito ne brinui previe o moguoj
prijetnji koju bi komisija mogla predstavljati u njegovom obraunu s
templarima, Filip ovoga puta nareuje tamniarima da budu predusretljiviji
glede privoenja onih zatvorenika koji bi bili spremni pojaviti se kao svjedoci.
Skupina od petnaest templara istupila je s izjavom o nevinosti Reda. A zatim je
uslijedio pravi stampedo, narastavi na kraju do brojke od 597ero brae,
spremne svjedoiti u obranu Reda. Dana 28. oujka, odlueno je da e sve njih
zastupati etvero brae, meu kojima su dvoje, Pierre de Bologna i Renaud de
Provins, bili obrazovani i istaknuti templarski sveenici.
31. oujka i 7. travnja Pierre de Bologna daje dua oitovanja, kojima odluno
odbija sve optube. Objasnio je da su sva priznanja, dobivena od brae, bila
iznuena muenjem. Podsjetio je vijee da u zemljama u kojima je muenje
bilo zabranjeno skoro nita nije iznijeto protiv Reda. Kralja i njegove paeve
optuio je za sramotni, osvetniki napad na Red, prepun prljavih lai. Objasnio
je poguban uinak koji muenje ima na ljudsku psihu, iznijevi da je muenje
svojim rtvama oduzimalo slobodu uma. Dranje brae zatoenom u
kraljevskim zatvorima, gdje su suoeni sa stalnom prijetnjom ubojstva ili
muenja, svaku slinost s legalnim pretvaralo je u lakrdiju. Imao je prigovor na
prisustvo De Nogareta i De Plaisiansa na crkvenim sasluanjima, budui da je
to laicima bilo strogo zabranjeno. lanove komisije je podsjetio na dva stoljea
sluenja Reda kranstvu.
Legman upuuje na to dajejacgues de Molay bio poznat kao homoseksualac, i
da je postigao dogovor po kojemu je priznao daje zanijekao Krista i okaljao
kri, a u zamjenu za to da mu na teret ne bude stavljena po njega neugodna
optuba. Najmanje dva templara su ga optuila za odnos s njegovim
komornikom, koji je u svojem svjedoenju i sam potvrdio barem jedan takav
sluaj. Komornikje priznao i oboavanje idola. Vidi The Guilt of the Templars,
str. 1078.
U svojoj rjeitoj obrani od 7. travnja 1310. godine, Pierre de Bologna je utvrdio
da je poljubac mira bio dio svetog priznavanja Krista, to je svaki templar inio
prilikom svoje inicijacije. Konstatirao je i to da je svatko tko bi se usudio
drugaije rei, kriv za smrtni grijeh, U studenom 1307. priznao je da je
zanijekao Krista, pljuvao na raspelo, sudjelovao u homoseksualnom openju s
drugim templarima, te primio sramotni trostruki poljubac. U to se vrijeme
zakleo uobiajenom frazom kako ne postupa pod pritiskom, nego za dobrobit
svoje due.114
Do svibnja 1310, po prvi puta u tri godine, situacija se okrenula u korist
templara. Jasnoa, uvjerljivost i mudrost s kojima je sluaj Reda iznesen,
zaprijetili su kraljevoj kampanji lai, histerije i blaenja. Kako se ova muna
saga nastavljala, Filip je bio prinuen izmijeniti pristup. Dana 11. svibnja, kraj
Pariza, Filip je ponovo pokrenuo provincijsko crkveno vijee, bez obzira na hitni
poziv kojeg je 10. svibnja Pierre de Bologna uputio papinskoj komisiji da to
sprijei. Ovo inkvizicijsko tijelo sazvano je pod nadlenou jo jednog od
Filipovih pratilaca, tek ustolienog senskog nadbiskupa, Phillipe de Marignija,
brata monog kraljevog komornika, Enguerranda de Marignija. Ve idueg

dana, 12. svibnja, nadbiskup De Marignv proglaava pedeset i etvero

templarske brae koji su pred papinskom komisijom upravo svjedoili o
nevinosti Reda krivim za ponovljene hereze, budui da su zanijekali ranija
priznanja, dana pod muenjem. Ljudi su odmah odvedeni na stratite i ivi
spaljeni, herojski izvikujui svoju nevinost i nevinost Reda dok su polako
umirali.
Uinak koji je ovakva okrutnost imala na sve one svjedoke pripravne svjedoiti
pred papinom komisijom, bio je upravo onakav kako je Filip i predviao. Bili su
obeshrabreni. Demonstracija kraljeve odlunosti da slomi Red uspjela je utiati
preostale branitelje templara. U meuvremenu je nadbiskup De Marignv
nastavljao sa spaljivanjima. Za samo nekoliko dana, lomaa je progutala 120
ljudi. Nadbiskupi Reimsa i Rouena, oboje Filipovi puleni, pokrenuli su svoja
provincijska vijea, Smrt je snala neznani broj templara, od kojih su mnogi
bili odabirani iz sve mravijih redova onih, spremnih svjedoiti u korist Reda.
Nadbiskup De
Marignv privodi pred svoje provincijsko vijee Renaud de Provinsa,
glasnogovornika Reda, kako bi odgovarao za svoje zloine. Papinska komisija
poslala je nadbiskupu svoje predstavnike, alei se da e ovime njihova istraga
biti pretvorena u istu farsu. De Marignv se isprva nije dao zastraiti. Na kraju
je popustio, i uredio da De Provins bude vraen papinskoj komisiji. Tada su
otkrili kako je Pierre de Bologna misteriozno nestao iz zatvora najvjerojatnije
je ubijen. Drugi krug papinske komisije odgoen je za 30. svibanj.
Kada se 3. prosinca 1310. papinska komisija ponovo okupila za svoje tree i
zakljuno zasjedanje, pronaeno je tek nekoliko svjedoka, voljnih svjedoiti u
korist Reda. Zavrni dio ove tragine arade sastojao se u priznanjima skoro
200 mukaraca, koji su se tresli slomljeni i ridali na koljenima, Dana 5. lipnja
1311. papinska komisija podastire svoje rezultate kralju Filipu. Papi je
predstavljen kompletan izvjetaj sasluanja. Komisija je zakljuila da nema
dovoljno dokaza za optubu Reda. Potvreno je, ipak, kako su se odvijale neke
neprimjerene radnje, koje ne mogu ostati nekanjene. Filipu je to bilo
dovoljno.
U ostalim zemljama Europe, kojima je 1307. Pastoralis praeeminentiae
upuen, poduzete su razne radnje. Usprkos simpatijama koje su pojedini
predstavnici europskih vlasti mogli imati prema templarima, svi su kranski
vladari bili obvezni povinovati se papinom nalogu za hapenje. Po ediktu se u
Engleskoj isprva samo povrno postupalo. Upozoreni vijestima o francuskim
hapenjima u listopadu, te zahvaljujui trotjednoj pauzi, od Edwardovog
primitka Pastoralis praeeminentiae 15. prosinca, pa do njegovog naloga za
uhienje, izdanog 7. sijenja 1308, jedan dio engleskih templara bio je u prilici
pobjei. S onima koji su odluili ostati, postupalo se blago. Templarima je
naloeno da ostanu unutar svojih preceptorija, i doputeno im je zadrati svoju
imovinu, pa ak i oruje.
Englesko obiajno pravo predvialo je suenje pred porotom punopravnih
graana, u otrom kontrastu s praksom Inkvizicije. Do listopada 1309. nije se
skoro nita dogaalo, sve dok u Londonu dva gostujua inkvizitora nisu
otpoela s ispitivanjima, ne
primjenjujui muenje, Nitko od 43 brata nije priznao niti jednu jedinu
optubu. Nakon njihovog otunog neuspjeha, inkvizitori preklinju kralja da im
da malo vie slobode kod ispitivanja. Dana 15. prosinca, Edward odobrava

blae muenje. ak ni tada, tijekom proljea 1310, ispitivanja ne uspijevaju

iscijediti niti jedno jedino priznanje. U lipnju, inkvizitori se ale kako nisu
uspjeli pronai sposobne muitelje, preklinjui kralja da templare prebaci u
francuske zatvore, gdje bi im se moglo osigurati odgovarajue ispitivanje.
Odbijeni su, U jesen 1310. Edward doputa drugi krug muenja, no ni ovoga
puta nema priznanja. Sve u svemu, ispitano je 144 engleskih templara.
Da bi u svibnju 1311, najzad, tri templara na standardni nain priznala
optube, od Crkve dobivi odrjeenje i pomirenje. Da bi papa bio umiren,
1311, postignut je kompromis. Engleski templari izjavili su da je Red u toj
mjeri okaljan optubama da se njegovi lanovi nisu mogli sami okajati. Zato su
zatraili da im odrjeenje daju engleski prelati, te da budu pomireni s Crkvom.
Engleski Majstor templa ponosno je odbio ak i ovakav ustupak, i zatoen je u
Londonskoj kuli, gdje je 1313. i umro. U kotskoj, Robert Bruce je imao puno
vie toga na pameti nego ambicije Filipa i Klementa, pozdravivi pomo vjetih
ratnika u svojoj borbi s engleskom krunom. U Irskoj je ishod bio skoro
nikakav.
Nakon svoje srane obrane Reda, James II od Aragona promijenio je stav.
Koncem studenog 1307. godine, ak i prije nego to je primio Klementovu
bulu, nareuje da templari budu uhapeni, a njihova imovina oduzeta. Moda
je shvatio da je, u svjetlu podrke Filipa IV koji je doslovno kontrolirao papu,
za njega najkorisnije praviti se kao da postupa u skladu s dogaajima, Osim
toga, poto je njegovo kraljevstvo zapravo bilo vojna fronta isprijeena
Maurima, iberijski templari su bili dobro uvjebani i naoruani. James je
vjerojatno smatrao da bi brza i odluna preventivna akcija mogla sprijeiti
mogua vea sukobljavanja u budunosti. U prosincu svoje trupe alje na
templarski dvorac. Garnizon, u kojem je bio i aragonski Majstor templa, se
predaje mirno. Drugi dvorci su se, meutim, oduprli, u emu im je pomogla
kraljeva nespremnost na
Hl
pregovaranje. Popularnost templara bila je vidljiva iz injenice da su se
vitezovima i njihovoj obrani templarskih dvoraca pridruili lokalni mladi
plemii. Posljednji templarski dvorac predao se u lipnju 1309. godine.
Papina istraga u Aragonu nije ni zapoela prije sijenja 1310. Usprkos tome to
je dvije i pol godine Red imao oruane sukobe s kraljem, sa zatvorenim
templarima se postupalo dobro. Usprkos tome to se za muenjem, i to rijetko,
posegnulo tek 1311, na izriit papin nalog, ipak nisu dobivena nikakva
priznanja. U Aragonu su, ba kao, uostalom, i u drugim zemljama Iberijskog
poluotoka, ukljuivi Portugal, Majorcu i Kastilju, templari proglaeni nevinim.
Nakon njihovog rasputanja, brojni kastiljanski templari su se povukli u ivot
gorskih pustinjaka. Pria se da im se nakon smrti tijela nisu raspadala, kao
jasno svjedoanstvo njihove nevinosti i muenitva.115
U Njemakoj, vlasti su papine naloge provodile s neujednaenom dozom
predanosti i efikasnosti, ovisno o lokalnoj politikoj situaciji. Dana 11. svibnja
1310. skupina od dvadeset naoruanih templara banula je usred voenja
postupka na Koncilu u Mainzu, glasno izjavljujui svoju nevinost po svim
optubama. Rekli su da su krievi na platevima ve spaljenih templara
udesno bili netaknuti vatrom, kao dramatian dokaz u prilog nevinosti Reda.
Kada se Koncil ponovo okupio, svih trideset i sedam templara koji su svjedoili

izjavljivali su da se ne osjeaju krivima, Red je proglaen nevinim. Izvan sebe

od gnjeva, Klement je odbacio njemaku presudu.
U Italiji su templari bili malobrojni. Izgleda da su, poto je vrlo malo svjedoka
bilo dostupno, mnogi uspjeli umai. Lokalni vladari su razliito reagirali na
papine zapovijedi. U Lombardiji su, usprkos nareenjima pape, odbili
primijeniti muenje, i templari su proglaeni nevinima. I u Ravenni se s
templarima postupalo blagonaklono. Pred sud su izvedena svega sedmorica
templara. Muenje nije primjenjivano, i svi su proglaeni nevinima. U Napulju
su Filipovi anuvinski saveznici bez oklijevanja postupili po nalozima, uhapsili
oko etrdeset i osam templara i ubili ih. U
Papinskoj dravi je pronaeno svega osam templara, a sedam od njih je
osueno. U ostalim krajevima Italije, u kojima je muenje bilo legalno, kao,
naprimjer, u Navarri i Toskani, templari su proglaeni krivima ve na prvom
suenju,
Na Cipru, sjeditu Reda nakon gubitka Svete zemlje, Amaurv de Lusignan je
1306, svrgnuo svog brata i uz pomo templara postao guverner otoka. Nakon
primitka papinih uputa, Amaurv je s templarima pregovarao oko uvjeta pod
kojima bi slijedio papine upute i obavio nuna hapenja. U svibnju 1308. pred
guvernera su izili Majstor Reda i jo dvojica voa, izjavivi da niti oni, niti
ostalih 118 templara na otoku, nisu krivi. Dana 1. lipnja 1308. Amaurv opsjeda
templarski dvorac u Limasolu. Templari se predaju i odreuje im se ogranieni
pritvor. Sasluanja nije bilo sve do svibnja 1310. Svi ispitani izjavili su da se ne
osjeaju krivima. No, 5. lipnja je Amaurv de Lusignan napadnut i ubijen, to je
Klementu omoguilo pokretanje novih postupaka, temeljitija muenja, a zatim i
donoenje presude koja ga je vie zadovoljavala.
16. listopada 1311, nakon godinu dana odlaganja, u Vienneu u Francuskoj
odrava se generalni crkveni koncil. Pred njim su stajala tri zadatka prouiti
situaciju s templarima, pozabaviti se izvedivou jo jednog kriarskog rata, i
pripremiti se za reformu Crkve. Pokazalo se da je ambiciozno zamiljeni koncil
bio zapravo vrlo neomiljen. Nije mu prisustvovala treina pozvanog
sveenstva, a na poziv se nije odazvala ni jedna jedina okrunjena europska
glava. Klementove su se brige oito svodile samo na raspodjelu templarskog
imetka. Meu ostalim pritiscima kojima je bio izloen, papa je bio izloen i
ponovljenoj prijetnji Filipa i De Nogareta o posthumnom suenju papi
Bonifaciju i optubama, vrlo slinim onima protiv templara, samo jo
strasnijim. Tijelo mu je trebalo biti ekshumirano i spaljeno, sva nova papinska
ovlatenja do kojih je uspio doi bila bi izbrisana, dok bi s De Nogareta bila
skinuta ekskomunikacija.
to je koncil bio blii, to je Klement sve jasnije uviao da e mu biti potreban
puno porazniji dokaz od onog to je do tada uspio sakupiti. S izuzetkom
Francuske, kolijevke Filipove jezovite dravne
mainerije, bilo je vrlo malo dokaza u prilog ire krivnje Reda. Klementova bula
od 22. studenog 1307, kao i njegove potonje aktivnosti, neumitno su ga vezale
uz pitanje krivnje Reda, uz kojeg je njegova vlastita sudbina bila neraskidivo
vezana. Tako je dodatno pojaao zahtjeve za muenjima. Oni koji su nakon
svojih prvih suoenja s Inkvizicijom godinama trunuli irom europskih zatvora,
sada su ponovo povlaeni pred svojim istraiteljima. Plod Klementovih
grozniavih i bizarnih napora ozakonjenja svog papinstva bila su brojna nova
priznanja i preinaenja ranije povuenih priznanja.

Kao po navici, Klement je formalno pozvao templare da pristupe i obrane se.

Koncilu je pristupilo devet templara i zauzelo se za Red, kazavi da tisuu i
petsto, do dvije tisue brae, eka na priliku da svjedoe u korist Reda.
Okupljeni pripadnici Crkve, s izuzetkom francuskog sveenstva, bili su voljni
dopustiti braniteljima templara da svjedoe pred koncilom. Klement, meutim,
nareuje trenutano uhienje ove nevelike prethodnice, ne bi li ostale
obeshrabrio u pokuaju da pristupe i ponovo oive zanimanje i simpatije za
brau. Klement nije uspio osigurati prevlast nad koncilom, i to zbog prozirnosti
njegovih namjera. Filip je gubio ivce. U veljai 1312. odaslao je delegaciju,
sastavljenu od de Nogareta, de Plaisiansa, Enguerranda de Marigninija, te
drugih francuskih plemia i kardinala, koja je Klementu trebala podastrijeti svu
njegovu zabrinutost. Ova je grupa razbjesnila brojne lanove koncila, i to zato
jer su u privatnim sastancima s papom proveli narednih dvanaest dana. U
oujku, Filip upuuje ultimatum i iznosi da Red mora biti uguen, zbog dokaza
o herezi i drugim zloinima, do kojih je u lipnju dola papinska komisija. Dodao
je da bi templarsko blago trebalo biti preusmjereno za potrebe novog
kriarskog reda.
Klementove dileme najzad su iezle 20. oujka 1312. godine, s prispijeem
Filipa i vojnih snaga, u cilju osiguravanja ishoda koncila. Stvar je trebalo
jednom za svagda okonati. Dana 22. oujka sazvan je tajni konzistorij Koncila
u Vienneu. Okupljenim kardinalima i prelatima Klement je predstavio svoju
bulu Voxin excelso. U njoj je iznio da je, premda na osnovu postojeih dokaza
Red nije mogue definitivno osuditi, parnica u toj mjeri naruila ugled Reda da
nitko
astan ne bi vie pomiljao na prikljuenje. Takvo bi stanje toliko oslabjelo
napore kranstva u Svetoj zemlji, da je bio prisiljen raspustiti Red. S veinom
od etiri petine, konzistorij je glasao za zabranu Reda. Dana 3. travnja,
Klement javno ita Voxin excelso, oznaavajui ujedno i konano rasputanje
Reda. Na podiju za itanje postavljena su tri prijestolja. Klementovo je
postavljeno u sredinu, dok je na jednoj strani bilo Filipovo, a na drugoj ono
njegova sina, kralja od Navarre. Uinjeno je, Bilo je zapravo tako jednostavno,
zakljuit e Klement, U par reenica i par minuta, uspio je u onome u emu
nisu uspjele ni sve vojske islama,116
I premda se jo uvijek nadao osnivanju novog reda, s njime, ili s njegovim
sinom na elu, Filip na kraju uvia da do toga ipak nee doi. Njegov karakter
je zauvijek pomraen, a san o njegovom vladanju kranskim carstvom,
zavren. Bulom naslovljenom Ad providam, 2. svibnja Klement obznanjuje da
cjelokupni templarski imetak treba pripasti hospitalcima, dok su Filipu
nadoknaeni svi trokovi nastali od 1307. godine. U Kastilji, Aragonu, Majorci i
Portugalu, tamonji su vojni redovi odreeni kao novi korisnici templarskih
dobara i imovine, te su morali pruiti utoite izvlatenim templarima.
Kao to je bilo i za oekivati, u godinama nakon prvih uhienja, blago Reda je
sustavno bilo pljakano. Poto je ishod cijelog postupka bio unaprijed poznat,
opozivane su povelje koje su jamile vlasnitvo. Vlade i Crkva plijenili su
hranu, odjeu, konje, stoku, pokretnine, pa ak i drvenu grau, u posjedu
Reda, Najamninu koja je pripadala Redu godinama su skupljale vlasti.
Otpisivana su dugovanja osuenim hereticima. Ovo je posebno razveselilo
Filipa, koji je od Reda posudio ogromne sume novca, Samostanski redovi su
pomno zapisivali i dokumentirali svoje aktivnosti, a templari sigurno nisu bili

izuzetak u tome pa ipak, njihovi su arhivi zauvijek nestali bez traga. Naravno,
hospitalci su nisu previe okoristili Klementovim darom. Pljaka je bila
najvaniji razlog suzbijanja i guenja Reda, tako da hospitalcima nije ostalo
previe templarske imovine. Tek su deset godina nakon to je Klement objavio
Ad providam, mogli hospitalci doi u posjed bilo kojeg dijela preostalog
templarskog imetka.
6. svibnja 1312, svojom bulom Considerantes dudum, papa obznanjuje da e
sudbinu voa Reda odrediti papa sam, te da su presude brai u nadlenosti
provincijskih vijea. S veinom preivjele brae postupalo se prilino blago.
Onima kojima je dokazana nevinost, ili su se svojevoljno podvrgli Crkvi,
doputeno je ostati u ranijim templarskim kuama, ili im je ak odreena i
mirovina, s rauna preostale imovine Reda. Samo su oni koji su odbili priznati,
ili su zanijekali svoja priznanja, bili kanjeni kao heretici i spaljeni. Tim su
putem kroili mnogi vitezovi.
Godine 1317. njemakim templarima je doputeno prikljuiti se hospitalcima.
Godine 1317. James II osniva u Aragonu Red od Montese, koji objeruke
prihvaa bive templare. U Portugalu je templarima dozvoljeno pridruiti se
novom, vojnom, Kristovom redu, kojeg je osnovao kralj Diniz. Godine 1318.
Klementov nasljednik, papa Ivan XXII, zapovijeda vjerskim redovima da u
Napulju podre preivjele templare. Utvruje i to da su njihovi zavjeti i dalje na
snazi. Tako im je, naprimjer, zabranjeno eniti se. Time je, zapravo, preutno
priznao njihovu pravovjernost, potpuno proturjeei postupcima svog
prethodnika protiv njih.
etiri istaknuta templarska elnika Veliki majstor, Jacques de Molay Nadzornik
Vizitor Francuske, Hugh de Pairaud Odgojitelj Preceptor, Uitelj Normandije,
Geoffroi de Charnev, i Odgojitelj Aquitanije, Geoffroi de Gonneville izvedeni su
pred papinsku komisiju od tri kardinala, sazvanu 18. oujka 1314. u Parizu.
Sasluanje je trebalo biti puka formalnost, poto su voe vie puta priznali
krivnju sva etvorica su trebala biti osuena doivotno. No, De Molay i De
Charnev opozivaju svoja priznanja i izjavljuju nevinost Reda. Zbog toga,
krivnje za ponovno zapadanje u herezu, ova su dvojica jo istu veer predani
civilnim vlastima na spaljivanje. Izuzetnom hrabrou, glasno izvikujui svoju
nevinost i pravovjernost, Jacques de Molay i Geofroi de Charnev spaljeni su na
lomai na Ile de Javiaux, otoiu na Seini. Okupljeno mnotvo s velikim je
divljenjem promatralo njihovo vladanje, s potovanjem sakupivi njihov pepeo
kao relikviju.
Skoro trenutano su stvorene legende, koje kao da su ove negdanje velike
ratnike branile od nanijetih im nepravdi. Pria se
da je skupina templara koji su se izjasnili o svojoj nevinosti i bili na putu za
gubilite, prola pored Guillaumea de Nogareta. Jedan od njih je glasno prokleo
sramotnog odvjetnika nakon osam dana, de Nogaret e pred Sud Gospodnji,
da mu on sudi. Osam dana kasnije, De Nogaret je umro. Kau da je, dok ga je
plamen prodirao, Jacques de Molay izustio kletvu i zahtijevao da, ako je Red
nevin, papa bude za etrdeset dana, a kralj za godinu, izveden pred Sud Boji
te da odgovaraju za svoje zloine. Klement je umro nakon trideset i tri dana, a
Filip osam mjeseci kasnije. Nakon Filipa, na prijestolju su se izmijenila tri
njegova sina. Svi su poumirali u etrnaest godina nakon Filipove smrti,
okonavi tako tristo godina vladavine neposrednih potomaka kapetijske
kraljevske obitelji.

POGLAVLJE DVADESET EST

RAZMILJANJA O TEMPLARSKOM REDU
Pitanje koje se, naravno, samo po sebi odmah namee je jesu li doista bili
krivi? Mislim da to pitanje treba zapravo ovako glasiti za to su to templari
trebali biti krivi, i koji to od njih?
Bilo kakva nagaanja na tu temu moraju biti popraena zdravim razumom.
Pria o templarima sadri u sebi cijeli spektar ljudskog iskustva junatvo i
kukaviluk, velikodunost i pohlepu, mudrost i glupost, poniznost i oholost,
samoodricanje i razuzdanost, duhovno stremljenje i posrtanje, vrstinu u
zavjetu i njegovu izdaju. Kako bi ove ljude stavili u odreeni kontekst, ne
smijemo zaboraviti da se tijekom dvjesto godina postojanja Reda najvei dio
njegovog lanstva uglavnom svodio na seljake, dok je najvei dio njegovih
vitezova bio vrlo daleko od duhovnih luonoa iz mita. Ali jednako tako
vjerujem da su neki od templara uistinu i ivjeli onako kako su opjevani u
mitu.
Jedina prava istina u cijeloj toj stvari jest ova nitko ne moe sa sigurnou
kazati da li je Red kriv ili ne za optube iznesene protiv njega. Ovo e pitanje
zauvijek ostati jednom od enigmi povijesti. Da li je zaista postojala hereza
prenoena ili tajnom usmenom tradicijom, iroko dostupnom brojnim
preceptorijima u svijetu, ili ljubomorno uvana od strane svakog Velikog
majstora i njegove probrane elite? A upravo je to zavjera za koju su ih
francuski kralj i papa optuivali! Brojni su templari umrli, proavi muenja i
tamnice, a kao posljedica ovih optubi, Red je uniten. A ipak, jedina zavjera
za koju imamo nepobitne dokaze, je zavjera izmeu kralja Filipa, pape
Klementa i savjetnika De Nogareta.
etiri stoljea povjesniari, okultisti, teoretiari urota, te brojni drugi, nagaaju
o krivnji ili nevinosti templara. Ovo je pitanje u suprotstavljenim taborima
doslovno postalo nekom vrstom lakmus papira, testa vjere. Neki vjeruju da su
templari bili mistini vjesnici svjetla, te tajni zaetnici Renesanse i svih kasnijih
ezoterijskih
pokreta. Drugi vjeruju da se Red izrodio u zlu i idolopoklonsku sektu, iji
duhovni potomci jo uvijek djeluju kao cinine, ateistike i bezimene sile,
skrivene iza meunarodnog etatistikog franc. etate, engl. state drava
pokreta, olienog Ujedinjenim narodima i drugim prototipnim organizacijama
svjetske vlade.
Tree tumaenje je tzv racionalni stav, sjajno uglaani intelektualni oklop
povjesniaraskeptika, koji u sutini kae da templari zaista jesu bili dio
povijesne kronologije, kao i da su zbrisani u Srednjem vijeku. Preivjeli
templari moda su se pridruili drugim vjerskim redovima, ili se vratili civilnom
ivotu, na kraju redom poumiravi i pavi u zaborav osim u povremenim
provalama tipa mitoloke pasije u plesu sv. Vida, raspirivanih pojedinim
romanticima i arlatanima. Ljudi ovakvog umnog sklopa ukazivat e, moda, ili
na odsustvo vrstih materijalnih dokaza o postojanju doktrinarne hereze
unutar Reda, ili na uoljivost skrivene tradicije. Oni se zadovoljavaju time da
su, svojim odbijanjem sagledavanja ireg tematskog okvira, doprinijeli
povijesnoj preciznosti.
Znanstvena matovitost i osjeaj za humor, koje u cijelu ovu raspravu unosi
povjesniar i erotolog G. Legman, jedinstveni su. On pie da su templari krivi
tono onako kako ih se i optuuje oni su bili homoseksualni, orgijatiki kult,

zasnovan na luciferanskim dualistikim naelima, u emu kljuno mjesto

zauzima misteriozni idol, Baphomet. Kao potvrdu svojih zakljuaka, Legman
prikljuuje i podui isjeak o templarima iz eseja povjesniara antike Thomasa
Wrighta iz 1866. godine, naslovljenog The VVorship ofthe Generative Powers. I
Legman i Wright slijede korijene inicijacijskog rituala, zbog kojeg su templari i
bili optueni, sve do gnostikog falikog oboavanja pretkranskih i
protukranskih kultova. Skaredne obrede, opisivane od strane ranokranskih
hereziologa, VVright pripisuje spoju razuzdanosti vulgarnog antikog
paganizma i mahnitih uenja kasnijih istonjakih filozofa.117 On je bio
uvjeren da su perzijski manihejci izbjegli progone na istoku seobom na zapad i
osnivanjem sekti tipa katara. Osim toga, srednjovjekovnog Sotonu on
poistovjeuje s Prijapom.
Gnostiki model biseksualne i androgene naravi boanstva meu brojnim je
sektama dugo bio smatran odobravanjem heteroseksualnog i homoseksualnog
odnosa meu pristaama. Ideja da su templari bili zadojeni ranijim, iroko
otvorenim seksualnim magijskim poganstvom ija se univerzalnost protee
kroz sufizam, budizam, hinduizam, kabalistiki judaizam, taoizam, vjetije
kultove esnaestog stoljea, sve do dvadesetog stoljea i aktivnosti Geralda
Gardnera i Aleistera Crowleya ini se moda fantastinom. Pa ipak, upravo je
to ono na to pomiljamo kada priznajemo da heretika uenja meu
templarima nisu bila samo djelo Filipa i de Nogareta. Odbaciti u cijelosti takvu
mogunost, ini se jednako pogubnim, kao i bezuvjetno je prihvatiti. Vjerujem
da dostupna svjedoanstva upuuju na takvo tumaenje, koje ne prenapuhuje
niti realnost povijesti i zdravog razuma, niti rtvuje neto od aureole
mistinosti i romantinosti kojom su templari zaogrnuti od samog svog
osnutka, U toj su prii izvan svake sumnje od kljunog znaaja tri utjecaja, i u
bilo kojoj diskusiji o ljudskom ponaanju njihov se uinak ne smije zaobii.
Prvi imbenik je doktrinarna kreativnost za kojom je u utemeljenju Pravilnika
Reda posegnuo sv. Bernard, kao i propaganda, smiljena tako da privue
lanstvo i financijere. Bernard se koristio sofisticiranom interpretativnom
metodologijom, koja je teila pronalaenju, prouavanju i stvaranju vjerskih
dogmi. Vojnovjerski red vitezovaredovnika ratnikog sveenstva bio je za
kranstvo nova ideja. Njegovi magloviti korijeni lako bi se mogli potraiti u
starozavjetnoj prii o kralju Davidu, u kojoj je svojim ubojstvom Golijata,
David prepoznat kao sveti ubojica u ime Gospodina. Isus je esto govorio kao
ratnik, koristei se vojnim analogijama u nastojanju da izrazi posveenost,
nunu za napredovanje duhovnom stazom. Kada kae, Nemojte misliti da sam
doao iriti mir na zemlji ja ne donosim mir, ve ma,118 on rjeito izraava
nunost borbe protiv sila tame,
injenica je, ipak, da je Bernard smislio novi okvir. Bio je dotjeran i vitalan.
Tako je dobro usuglasio drutvene, politike i duhovne zahtjeve onog vremena,
da je poluio silan uspjeh. Pa ipak, do njega je dolo na samom zavretku
dugog perioda kulturne stagnacije.
Jedino se injenici da se Bernardov duhovni porod pokazao toliko podesnim za
punu teinu Crkve, moe zahvaliti to mu je, u inae uspavanoj europskoj
psihi, irom otvoren prolaz. I kraljevi i plemii udruili su svoju energiju u
prihvaanju ove nove ideje. To nije bila znanost. Bila je to teologija. Europsko
je kranstvo stavljeno pred udesnu promjenu, a njen je zaetnik proglaen
svetim za svoje napore. S druge, pak, strane, sveev je duhovni porod

anatemiziran i istrijebljen. Ono to je toliko razlikovalo templare od hospitalaca

i teutonskih vitezova, bila je izuzetnost templarskog duhovnog mita. Njihovo
osnivanje bio je kreativni psihiki in, koji je nakratko obasjao srednjovjekovnu
Europu njihovo unitenje bio je mrani dogaaj podjednakog, ali obrnutog reda
veliine.
Drugi presudni imbenik bio je iri utjecaj kojeg je dodir sa Svetom zemljom
imao na Europu, a posebno na pripadnike vojnih redova, Arapska kultura je
bila nepojmljivo rafiniranija od one europske iz perioda mranog Srednjeg
vijeka. Sveta zemlja je jednako tako bila proeta i brojnim drugim vjerama.
Mistici, fakiri, zoroastrijanci, gnostici, sufiji i budisti s kojima su se susretali,
predstavljali su u oima tek pristiglih kriara pravu aroliku povorku. Bilo je
neizbjeno da e inteligentniji i duhovnije nastrojeni vitezovi usporediti
praznovjerja i dogme katolianstva s bogatstvom i sofisticiranou orijentalnih
teologija kojima su bili izloeni. Sve dublja sumnja u ekskluzivno pravo na
boansku milost kranstva, postepeno e potkopati ortodoksiju. Do prvih
kontakata kriara i asasina dolo je u periodu Qiyame. Kako je meu sirijskim
Nizarima dolo do potpunog odbacivanja muslimanskog erijata, meu
njihovim novim poznanicima mogao se roditi odreeni osjeaj profinjenosti
nizarskih vjerovanja. Odbacivanje islamske ortodoksije od strane ismailitskog
novaka strano podsjea na odbacivanje kranske ortodoksije, koju su
templarima pripisivali tuitelji Reda,
Meu raznim kranskim cjelinama, vojni redovi su predstavljali najstabilnije
europsko prisustvo. Vidjeli smo kako su, financijski iscrpljeni nunou vlastite
obrane, lokalni baruni redovima darivali zemlju i utvrde. Europski kraljevi i
plemii bi odsluili svoj period kriarskog ratovanja i zatim se vratili kui nema
sumnje, obogaeni
svojim iskustvom tako da je, tijekom dva stoljea ratovanja, europsko drutvo
sigurno trpjelo utjecaj svog kontakta s Outremerom. Vojni redovi su, meutim,
tamo bili neprestano prisutni, lanovi bi nauili jezik, pregovarali i ugovarali
poslove, sklapali vlastita prijateljstva i politika saveznitva, itali knjievna
djela, filozofske rasprave, pa ak i kriom imali ljubavne partnere. S vremenom
je lanstvo redova imalo i ljude koji su vei dio svog ivota proveli na Istoku,
nego u Europi, ljude kojima je bila blia orijentalna kultura, nego kultura
zemlje njihovog roenja.
Trei imbenik o kojemu moramo voditi rauna u prii o templarima je utjecaj
katara cathara. Ponovo istiemo popularnost i bitnost koje je Languedoc imao
u povijesti templara. Od prvog oduevljenog prijema njihovih najranijih
promotivnih aktivnosti, pa do njihovog sramotnog vladanja tijekom
Albigenkog kriarskog rata, templarska je povijest nerazmrsivo vezana uz
povijest Languedoca, Upravo je ona hereza, ijem su se iskorjenjivanju
prikljuili, sadravala elemente zbog kojih e i sami biti kasnije optueni. Ako
hereza i jest dospjela u Red, onda je upravo ovo mjesto gdje je do toga
najvjerojatnije dolo. Naprimjer, sveti poljubac, za kojeg su templari optueni,
odraava katarski poljubac mira meu Savrenima. Optuba za pljuvanje kria
kao da uvelike odgovara katarskoj odvratnosti prema predodbi razapetog
Isusa. Izraz bougre, ili bugger engl. pederastija sodomija, upotrebljavan za
katare, predznak je optubi templara za homoseksualnost. Kolektivna
ispovijed, apparellamentum, meu Savrenima, svoj je odraz, izgleda, nala u

templarskim kanonikim zborovima kaptolima. I jedni i drugi dijele odbacivanje

obitelji, kao i naglaenu antiseksualnost,
U svojoj potrazi za istinom, kao najvaniji simbol, dostojan prijezira,
antinomijsko kranstvo je bez oklijevanja izabralo kri. Gnjusni ideal
namjesnike muke i smrti Isusove prema kojem, da bi spasio vlastitu kou,
kukavica umjesto sebe nudi nevinu zamjenu ili rtvenog janjca, lako bi mogli
prihvatiti kao ideal dostojan gnuanja. Kao to nije ni nemogue zamisliti
preobraaj iz katarskog odbacivanja fizikog tijela i njegove seksualnosti, u
vidljivu razuzdanost. U oba odgovora na ovjekove psihobioloke
potrebe, prisutno je asketsko odbacivanje jednog aspekta psihe bilo fizike
gladi za seksom u sluaju celibata, bilo emotivne gladi za vezivanjem i
personaliziranom prisnou u sluaju slobodoumnika.
Ovdje emo ponovo zastati i upozoriti na moguu nevinost templara. Pria se
da niti jedan templar nije istupio i bio spreman umrijeti zbog svojih heretikih
uvjerenja, kao to je to bio sluaj s tolikim katarskim muenicima, Pa ipak,
Jacques de Molay je, uza sva svoja kolebanja, umro kao muenik, izvikujui
nevinost Reda, kao i mnogi drugi koji su lako mogli izbjei inkvizicijskom
plamenu naprosto ne poriui svoja ranija priznanja, data nakon to su bili
izvrgnuti muenjima,
Izuavatelji ezoterije, koji bez puno muka prihvaaju krivnju templara, a da bi
pomogli romantinoj teoriji o templarskoj povijesti i inicijaciji, najvjerojatnije
prljaju sjeanje na Red klevetama francuskog kralja. Charles Henry Lea istie
da prihvaanje krivnje templara logiki podrazumijeva i prihvaanje kasnijih
inkvizicijskih optubi protiv vjetica. On jednako tako iznosi i razboritu misao
da bi, da su templari uistinu krivi za utemeljenje ili irenje antikranskog
uenja, svoju herezu sakrili pomno stupnjevanim, postepenim objavljivanjem
tajne. On kao apsurdnu odbacuje ideju da bi svaka hereza bila svakome
objavljena neposredno po primitku u Red.119
Templari nisu nikada imali okomitu hijerarhiju, kakvu smo uoili meu
nizarima. Nije bilo templarskog imama. Veliki majstor je bio izabrani slubenik
koji je mogao biti izabran zbog svojih stratekih i vojnih sposobnosti, ili svojih
politikih veza. Izuzev u sluaju Hughesa de Pavensa, ne nalazimo da je
duhovnost bila preduvjet za imenovanje. Pravilnik je zasigurno zahtijevao da
Veliki majstor bude hrabar, da su mu interesi Reda na prvom mjestu, da
iskazuje duhovnu poniznost i velikodunost, kao i da se vlada asno. Ali, Veliki
majstor nije nikada zamiljen kao kanal Vie svijesti, kao to je to bio sluaj s
nizari imamom, koji je bio u poziciji iz temelja promijeniti uenja sekte. Vidjeli
smo da je, objavom Qiyame, Hasan
II naopake preokrenuo Alamut, a isto je uinio i njegov unuk, Hasan III, kada
je asasine prisilio odbaciti iitizam i prihvatiti sunizam. Iako je Veliki majstor
imao ovlasti po vlastitom nahoenju osnaiti ili ublaiti Pravilnik, nema
uvjerljivih dokaza u prilog postojanja tajnog Pravilnika, koji bi vaio za Red u
cjelini, a za to su ga optuivali.
Asasini pod HasanomiSabahom bili su izrazito mistino, tajno drutvo, koje je
veliki napor uloilo da promijeni onovremenu politiku realnost, kako bi u
neprijateljskom okruenju moglo proiriti svoje vjersko uenje i osigurati svoju
politiku slobodu, Kao grupa, vitezovi templari su bili daleko manje
sofisticirani. Pa ipak, rani utjecaj mistinih uenja svetog Bernarda, izloenost

bogatim i brojnim duhovnim tradicijama, susretanih irom Bliskog istoka, kao i

kontinuirani utjecaj heretike katarske struje, moda je i mogao dovesti do
nastanka unutarnjeg korpusa upuenika koji su, kroz period svoje povezanosti
s Redom, i mogli razviti alternativna uenja duhovnog postignua. Izloena
mistinim postavkama asasina, ova je ilegalna templarska elita mogla u njima
otkriti duhovno bogatstvo, dostojno da mu se posveti sva mogua panja.
Dubina i cjelovitost uenja koja su kasnije razvili, definitivno su, meutim,
okaljani fantastinim i podlim klevetanjem kralja Filipa i Inkvizicije.
Moje je uvjerenje da je tumaenje krivnje ili nevinosti Reda, koje najvjernije
odraava povijesne injenice, kao i zdravorazumsko poimanje ljudske prirode,
ono koje upuuje na postojanje unutarnjeg korpusa templara, ije ponaanje
najvjerojatnije odgovara ponaanju za koje je Red u cjelini bio optuen. A ti su
ljudi, od kojih su neki preivjeli, bili mistini prenosnici putem kojih je
gnostikoismailitsko naslijee prodrlo u europski okultizam, unutar njega
nastavivi vriti utjecaj na zapadne mistike tradicije sve do dananjih dana.
ETVRTI DIO
POGOVOR
PUT MISTERIJA
Okosnica ove knjige namjerno je suena na istraivanje jedne od
najpresudnijih toki u razvoju zapadne ezoterije dva stoljea kriarskih ratova.
To povijesno razdoblje je pomno proueno od strane znanstvenika, i relativno
je dobro dokumentirano. Naa teza glasi da svoj dananji oblik mistika
tradicija Zapada duguje uglavnom spoju mistinih uenja islama i kranstva.
Poto su i kranstvo i islam utemeljeni na judaizmu, zapadni bi okultizam
mogli opisati kao stapanje ezoterijskih tokova nae tri velike monoteistike
vjere u periodu kriarskih ratova. Kada su sinovi Isaaca i Imaela slavili svoje
dugo odlagano ponovno obiteljsko spajanje, oni su otvoreno prigrlili keri
Sophijine, pogansku mudrost antike koja je, skrivena, leala unutar
ezoterijskih doktrina sve tri religije. Iz ovog jedinstva roena je ponovno
probuena dua zapadne kulture, kao i njene, jo uvijek neostvarene
mogunosti. Sljedei pregled okultizma prije i nakon kriarskih ratova, trebao
bi posluiti kao potvrda mog prihvaanja ovih teza. I premda emo se samo
povrno moi dotai najznaajnijih trenutaka u razvoju misterija Zapada, ovaj
e nam pregled pomoi oslikati kretanje sustava ezoterijske istine kroz razliite
periode i kulture. Poevi od Egipta kolijevke prve objektivne povijesne
manifestacije misterija uoit emo prilino skladno napredovanje okultnog
znanja, sve do estog stoljea i poetka mranog Srednjeg vijeka. Prisiljeni
napustiti svoje postojbine, europski poganski filozofi i upuenici migrirali su u
gostoljubivije podneblje Perzije, sa sobom donosei i svoj gnostiki i
neoplatoniki dar. Na iduim stranicama emo bez veih potekoa odmah
prepoznati dobar dio najvanijih ezoterijskih komponenti ismailitske mudrosti.
Nadalje, nakon kraja kriarskih ratova, ponovno buenje okultnih uenja na
Zapadu postat e nam jasno im uoimo procvat ezoterijske umjetnosti i obilje
mistikih tajnih drutava, do kojeg je dolo tijekom Renesanse. I na kraju,
iroko pratei ova drutva i njihova uenja sve do njihovih dananjih
potomaka, pomoi emo si produbiti
nae poznavanje veeg dijela sloene povijesti, koju smo do ove toke
zajedniki istraivali.
KORIJENI MISTERIJSKE TRADICIJE ZAPADA

Egipat. Egipat je poznat kao kolijevka civilizacije i postojbina zapadne

ezoterije. Egipatska religija bila je magijska religija, koja je u sebi sadravala
neprekinutu interakciju pojedinca i razliitih boanstava koja su sainjavala
njen pomno razraeni panteon. Od upuenika se zahtijevalo pamtiti magine
formule i arolije, te demonstrirati njihovo odlino poznavanje slubenici
Hrama Templa su provodili testove hrabrosti i asti. Da bi se to dalje doprlo
egipatskom psihikom mapom, nuno je bilo posjedovati tajno znanje, zajedno
s visoko razvijenom moralnou. Njegovi su sveenici usavrili visoko razvijeni
sustav magije, predstavivi ga u pisanom, ilustriranom i klesanom obliku.
Egipatske misterije ile su u korak sa svetou kraljevstva na zemlji. I tako
nije bilo prevelike potrebe za onakvim ezoterijskim podzemljem s kakvim se
susreemo meu ismailitima, ili u Europi nakon kriarskih ratova. Egipat je
dugo bio priznavan kao postojbina alkemijskih znanja i umijea. Njegovo
moralno uenje, predstavljeno u njegovoj mudroslovnoj literaturi i pogrebnim
tekstovima, predstavlja najvie vrhunce svete svjesnosti. Egipatska umjetnost
uliva strahopotovanje. Njeni hramovi, kipovi, freske, rezbarije, nakit, oslikani
papirusi i sarkofazi, stoje kao nijemi svjedoci sjajne i uzviene duhovne
kulture, bez premca u povijesti. Nijeme i nepokretne slike Knjige mrtvih, imaju
snagu i danas, skoro etiri tisuljea nakon svog nastanka, kazivati nam i
dirnuti nas.
Hebrejska Kabala. Kabala Kabbala je ezoterijsko idovsko uenje. Rije dolazi
od hebrejskog korijena QBL, to znai primiti, a upuuje na predaju tajnog
znanja usmenim predanjem. Pria kae da je Bog Kabalu pouavao probranom
drutvu anela u Raju, koji su je prenijeli Adamu odmah po Izgonu, nudei mu
sredstvo kojim e ponovo stei svoju prvotnu duhovnu milost. Zatim je isto
prenijeto Noi, a potom Abrahamu poetak drugog tisuljea stare ere, koji je
otputovao u Egipat, gdje je uenja Kabale podijelio s izabranim sveenicima.
Ovi su ista uenja dalje prenijeli adeptima drugih naroda. Puno kasnije, Mojsije
oko trinaestog stoljea prije Krista je iniciran tijekom svojih lutanja pustinjom,
gdje je i on pouku primio neposredno od anela, Mojsije je kabalistiko uenje
sakrio unutar prve etiri knjige Petoknjija. Tako glasi legendarno rodoslovlje
Kabale, koja je bila duboko usaena u idovsku kulturu, sve dok uenici rabina
Simeona Ben Jochaija nisu njegove rasprave poredali u sredinje kabalistiko
djelo znano kao ohar, prvi puta objavljeno u trinaestom stoljeu, u
panjolskoj.
Najvaniji grafiki simbol Kabale je Drvo ivota. Radi se o neizmjerno
evocirajuoj predodbi mnotvenosti, inherentnoj emanacijskom kozmosu,
zamiljenoj od strane drevnih mistika i vidovnjaka koji su razvili uenje. Drvo u
sebi obuhvaa nebesku, arhanelsku i planetarnu sferu, kao i zemaljske i
demonske svjetove. Njegova hijerarhijska geometrijska konstrukcija zapoinje
Nevidljivim, iz kojeg proizlazi Jedinstvo, Sve stvaranje izvire iz ovog Jedinstva,
u nizu sve zgusnutijih planova bivanja. Drvo ivota odraava se u etiri svijeta
Arhetipskom, Kreativnom, Formativnom i Materijalnom, kojima odgovaraju
etiri elementa Vatra, Voda, Zemlja i Zrak. Kao dijagram, Drvo se sastoji od
deset sfera, ili Sefirota predstavljajui brojeve od jedan do deset, povezane
pomou dvadeset i dvije staze svetih slova hebrejske abecede. Zajedno, oni
ine trideset i dvije Staze Mudrosti, opisane u Sepher Yetzirah, ranom
kabalistikom tekstu kojeg se pripisuje Abrahamu. Unutar obilnog simbolizma,
Drvo ivota prua okvir i smjernice na putu osloboenja.

Kabalistika tradicija prisutna je meu Arapima i Grcima, oboje u posjedu

alfanumerikog pisma. Tako, ba kao i kod hebrejskog, rijei i izrazi mogu
sadravati i skriveno znaenje, ovisno o njihovoj numerikoj ekvivalenciji s
drugim rijeima i izrazima. Jednako tako se moe pretpostaviti da i brojevi
skrivaju dublje znaenje, ovisno o rijeima koje predstavljaju, Egipatska
sakralna umjetnost takoer izraava korespondenciju meu poloajima likova
na vinjetama i oblicima hijeroglifa,120 Upuenici Inicirani su ovladali tajnim
kljuevima koji su im omoguili deifrirati ove simbole i iitati poruke skrivene
unutar slika i skulptura.
Grka. Misterije je iz Egipta u Grku prenio mitski pjesnik i muziar Orfej,
kojem se u zaslugu pripisuje i zaetak grkog panteona. Eleuzinske misterije,
za koje se vjeruje da su nastale oko 1400. godine prije Krista, postale su
najpopularniji i najraireniji nain priopavanja i ouvanja ezoterijskih istina
Egipta. Mnoga naela Eleuzinskih misterija sauvana su za suvremeni svijet
zahvaljujui Platonu oko 428348. prije Krista a naroito njegovom Timejui
KritiJ, kao i rimskom piscu i satiriaru Luciju Apuleju drugo stoljee i njegovom
djelu PreobraajLucija ili Zlatni magarac.
Sredinja drama Manjih eleuzinskih misterija jest otmica kojom Pluton, bog
podzemnog svijeta, Perzefonu, ker boice prirode Ceres, ini svojom mladom.
Eleuzinski hijerofanti povlae paralelu izmeu zatoenosti duha unutar
materije, grobnice due. Oni ustrajni u Manjim misterijima, koji su ukazali na
svoju dostojnost napredovanja, bili su upuivani u Vee misterije, Ovdje je put
proienja naznaen mitskim oslobaanjem Perzefone, svake godine na est
mjeseci, da bi ivjela na Zemlji. Periodini bijeg iz materijalnog kraljevstva
smrti due k olimpskim visinama besmrtnih bogova svjetla, bila je metoda
iniciranja due. Tajnim tehnikama, kojima se to postizalo, vladali su iskljuivo
sveenici i sveenice koji su upravljali Velikim misterijima.
Gnosticizam. Takve su teme bile centralni element sljedeeg velikog
mediteranskog toka, ire poznatog kao gnosticizam. Zoroastrizam perzijski
dualizam je rimskom Europom proiren kultom Mitre, a predstavljao je sljedei
presudni utjecaj na gnosticizam. Gnosticizam je svijet promatrao kao
podijeljen izmeu materije i duha. Duh iskra neiskazivog, vjenog,
nepojmljivog boanskog u svakom od nas je zarobljen materijalnim okovima
trodimenzionalnog tijela pod vlau Demiurga, ili nieg boanstva. Gnostika
emanacijska uenja smatrala su da su iskonski nepomirljivi protivnici iz
Nevidljivog Duh i Materija, Tama i Svjetlo porodili sredinju sferu, ili Pleromu,
prostor meu njima. Pleroma
je bila dom raznih arhanelskih i anelskih hijerarhija, iz kojih konano izvire i
ljudska egzistencija u zemaljskoj sferi. Preokret u silasku iz duha u materiju
upuivao je na put povratka. Upuenici su uili kako se postepenim usponom
duhovnim oblastima, do u najsitniji detalj ucrtanim i opisanim raznoraznim
mediteranskim gnostikim zajednicama, vinuti iz tamnice ljudskog tijela.
Duhovna sloboda je obeana kao roenjem zajamena onima, dovoljno
neustraivima i ustrajnima da posegnu za njom.
U poetnom razdoblju kranske ere, eseni u Svetoj zemlji, kao i drugi
pretkranski idovi i poganski gnostici, pozdravili su kransku objavu. U
njenoj su duhovnosti mogli prepoznati odjek svoje vlastite duhovnosti,
Gnosticizam se dugo nastavljao iriti zbog svoje istinske sklonosti sintezi.

Hermetizam. U drugom i treem stoljeu, grki gnostici formiraju hermetiku

knjievnost. Hermetizam je bio kreativna mjeavina istih onih tema koje su
inile pozadinu ranog kranstva gnosticizam, grka filozofija, idovska i
perzijska vjerovanja, i spasiteljski mit o boanskom iskupitelju. Za Hermesa
Trismegistusa Trostrukovelik, grku varijantu Thotha, kae se da je ljude
nauio vjetinama pisanja, glazbe, matematike, astronomije, medicine, kemije,
magije i filozofije. Hermes je zaetnik, psihopomp ili duhovni vodi, kroz
Nevidljivo. Dua hermetikog upuenika uspinje se kroz sedam planetarnih
sfera, sve se vie oslobaajui svoje nie prirode, kako bi se ponovo mogla
ujediniti s duhovnom realnou, Jednim koje je prije Prvog poetka.
Hermesu se pripisuje autorstvo vie rasprava iz perioda drugog i treeg
stoljea. Iste su se bavile i temama kao to su astrologija, alkemija, magija i
okultna svojstva biljaka i kamenja. Ima i filozofskih i duhovnih tekstova
duboke pobonosti, koji se takoer uglavnom pripisuju Hermesu. Hermetika
kola je predstavljala pokuaj da se neposrednom njegom mistikih
sposobnosti nadiu racionalna i intelektualna ogranienja tradicionalne grke
filozofije.
Neoplatonizam. Izmeu treeg i petog stoljea, iz hermetizma je nastao
neoplatonski pokret. Njegovi najznaajniji predstavnici bili
su Plotinus 205270, Porphyry 234305, Iamblichus oko 250330 i Proclus oko
410485. Bili su to zadnji dosezi u razvoju misterijskih kola na Zapadu, prije
nego to e Europu prekriti gluha tiina mranog Srednjeg vijeka. On je u sebi
saeo sva uenja koja smo do sada spomenuli, uzdigavi ih na jo vii nivo
istananosti. Neoplatonizam je predstavljao krajnji napor dekadentnog
poganstva da objavi, a time za kasnije narataje sauva svoje tajno ili
nepisano uenje. U njegovom je uenju antiki idealizam pronaao svoj
najpotpuniji izraz.121 Neoplatonizam je uio da je intelektualno znanje
beskorisno ako nije popraeno uspinjanjem ovjekove svijesti prema sve viim
nivoima percepcije. Meditacija i druge duhovne vjebe sredstva su kojima
inicirani moe doi do neposredne spoznaje unutarnjih istina religije i filozofije.
Islam i Bliski istok. Kako su poganske Misterije posrnule pod dvostrukim
napadom svog vlastitog raspadanja, kao i kranskih progona, Zapadna Europa
je potonula u mrani Srednji vijek. Sveta uenja preselila su se na Bliski istok,
jer je uenjacima i pustinjacima, koje je Justinijan protjerao iz neoplatonskih
akademija i gnostikih zajednica, perzijska sasanidska dinastija irom otvorila
vrata. Neoplatonizam je na Bliskom istoku naiao na plodno tlo. Davno prije
toga, drevne su sumerske i babilonske civilizacije razvile pomno razraene
mitske panteone, i slavile svoje svete Misterije. Mnogo stoljea nakon sloma
tih civilizacija, negdje izmeu estog i sedmog stoljea stare ere, pojavio se
zoroastrizam. Pod dvostrukim utjecajem islama i neoplatonizma, ostaci
Zaratustrina uenja prerasli su u autentine perzijske gnostike pokrete
sedmog do desetog stoljea. Premda je, irei se Bliskim istokom, tradicionalni
islam u sebe upijao stremljenja velikog mnotva, u njemu je ipak ostala glad
za bogatijim i razraenijim simbolizmom, ini se da se filozofsko bogatstvo
neoplatonizma idealno uklopilo u ovu tenju, svoj islamski vrhunac dosegavi u
ismailizmu i sufizmu.
Islam je bio put kojim su pisana djela Aristotela oko 38422. prije Krista
dospjela u srednjovjekovnu Europu. Arapske prijevode Aristotelovih grkih

izvora tijekom dvanaestog stoljea na latinski su preveli kranski, idovski i

muslimanski uenjaci, djelujui u
panjolskoj i na Siciliji. Aristotelova djela predstavljala su izazov
srednjovjekovnom praznovjerju i na vjeri zasnovanoj iskljuivosti kranske
duhovnosti, koji su, izgleda, svoju podrku pak nalazili u idealizmu
Aristotelovog uitelja Platona, koji je fiziku stvarnost izdvojio iz domene
filozofskog interesa. Aristotelova uenja bila su direktna antiteza uenjima
njegovog uitelja. Aristotel je nauavao neku vrst razumskog ispitivanja i
logike, naunu metodu istraivanja kojom je veliana mo razuma. Ove
discipline potakle su postignua islama u medicini, matematici i znanosti.
Aristotelova istraivanja protegla su se i kroz kozmologiju, metafiziku, etiku,
psihologiju i politiku teoriju, polja misli u Europi uspavana jo od sloma Rima.
Kriarski ratovi i Okultno podzemlje. Iznueni kontakt kranstva i islama
tijekom kriarskih ratova, bio je prilika za novu seobu Misterija. Do trenutka
kada je europsko kranstvo dolo u dodir s muslimanskim Bliskim istokom,
bilo je spremno za podraaj kojeg mu je pruila Palestina. S druge, pak,
strane, dvjesto godina kasnije, vojni pohodi kriara i Mongola isisali su islamu
njegovu vitalnost. Nakon kriarskih ratova, Europa, koja je u mrani Srednji
vijek utonula u trenutku kada je islam kroio stazom od pet stoljea svjetske
dominacije, doivljava svoju kulturnu renesansu. Islam tone u svoj vlastiti
mrani Srednji vijek. Muslimanska vojna pobjeda nad Europom i Mongolima
imala je za rezultat socijalni i ekonomski poraz, od kojeg se islam jo uvijek
oporavlja.
ZAPADNA EZOTERIJA NAKON KRIARSKIH RATOVA
Sva panja, koju smo ranije posvetili ismailitskim vjerovanjima, kao i njihovo
izrastanje iz muslimanskog sredinjeg toka, dovode nas, vjerujem, do toga da
s puno razloga moemo govoriti o utjecaju ismailitske filozofije na europsku
ezoteriju. Prihvaamo tezu da su najvaniji izvor prodiranja
gnostikoismailitskih uenja u Europu, bili oni pojedinani templarski upuenici
koji su uspjeli umaknuti unitenju Reda. Preivjeli templari tiho su nastavili
pouavati
doktrine i mistine tehnike koje su nauili i razvili na Istoku pravo tajno uenje
Reda. To je s vremenom dovelo do procvata okultnih znanja u Europi. Stoljea
koja su uslijedila nakon rasprenja templara u etrnaestom stoljeu, iznjedrila
su ezoterijsku revoluciju koja se nastavlja sve do dananjih dana.
Renesansa. Unitenje Vitezova templara ilo je ukorak sa smrtnim hropcem
mranog Srednjeg vijeka. Skoro istovremeno su se poele pomaljati brojne
okultne discipline i tajna drutva, misteriozno uvirui u europski zeitgeist. Ovo
okultno cvjetanje bilo je dio Renesanse, ili preporoda, perioda europske
povijesti odmah nakon Srednjeg vijeka, od otprilike 1375. do 1575. godine.
Karakteristina po uenju i zanimanju za klasinu knjievnost i klasine
vrijednosti, ona je isto tako bila obiljeena i opadanjem feudalizma i usponom
trgovine otkriem Amerike zamjenom Ptolemejevog geocentrinog modela
Kopernikovom heliocentrinom teorijom te pronalascima papira, tiska, baruta,
pomorskog kompasa i teleskopa.
Leonardo da Vinci 14521519 je dugo bio istican kao model renesansnog
ovjeka sjajan umjetnik i znanstvenik, iji su univerzalni interesi pokrivali cijeli
raspon onovremenih znanja. Krugu njegovih talijanskih umjetnikih kolega
pripadao je i kipar Michelangelo 14751564, ija djela odraavaju novi duh koji

je pokretao Europu. Teme svetosti pojedinca, koje su se javile s izranjanjem

mitova o Svetom gralu, te vitekim kavalirskim romansama dvanaestog
stoljea, nalaze svoj izraz u vrijeme Renesanse. Prisilni kolektivizam,
karakteristian za srednjovjekovno feudalno drutvo i teologiju, zamijenjen je
prihvaanjem pojedinca kao nekog tko moe obogatiti drutvo i osvijetliti
prirodni red, umjesto da ih ugrozi.122 U renesansnoj umjetnosti, ovjek
zauzima svoje pravo mjesto u kozmosu, Michelangelov Bog dotie Adamovu
glavu direktno, i s ljubavlju, a njegov David stoji gol i bez stida.
Renesansne nade u novo Zlatno doba svoj su odjek imale i u napretku
znanosti. Govorei o znaaju Kolumbovog 14511506 otkria Amerike,
EncydopediaBritannicaaz Prvi, uistinu teak udarac tradicionalnom prihvaanju
starih autoriteta, bilo je otkrie Novog svijeta, krajem petnaestog stoljea.123
Zemlja vie nije bila
ravna. A uskoro nee vie biti ni sredite Sunevog sustava. Za vrijeme svog
boravka u Italiji, negdje krajem esnaestog stoljea, Nikolu Kopernika
14531543 je opinio hermetiki spis o Suncu, iji je autor bio Marsilio Ficino
143399, direktor firentinske Platonske akademije. Kopernikovo nadahnue bilo
je toliko, da je narednih pedeset godina svoga ivota posvetio prouavanju
astronomije. Njegova knjiga Okruenju nebeskih sfera, koja e iz temelja
uzdrmati svijet, objavljena je neposredno nakon njegove smrti. Kao potporu
svojim zakljucima da se Zemlja okree oko Sunca, Kopernik je citirao
Hermesa Trismegistusa, u suprotnosti s Ptolomejevim naunim teorijama,
vaeim od sredine drugog stoljea. Da bi dokazao znanstvenu preciznost
heliocentrine teorije, Galileo Galilei 15641642 se koristio tek izumljenim
teleskopom. Zbog svog je rada izveden pred Inkviziciju i prisiljen na poricanje,
provevi zadnjih osam godina svog ivota u kunom pritvoru. Pa ipak, i pored
sveg truda Inkvizicije, stoljea vjerovanja, nauavanja i autoritativnih dogmi,
pretvarali su se u pepeo as njima i vjera u nepogreivost Crkve.
Protestantska reformacija. Godine 1517. Martin Luther 14831546 je otvoreno
napao korumpirano i pokvareno sveenstvo i njegovu doktrinarnu podrku od
strane katolike crkve, potom pokrenuvi u Njemakoj protestantsku
reformaciju. Uistinu je zadivljujue i pomisliti za koliko je malo Luther
vjerojatno izmakao lomai kao heretik. Uspon i opstanak protestantskog
pokreta vie nam nego jasno ukazuju u kojoj je mjeri Crkva bila oslabljena,
kao i na gubitak svog, do tada neupitnog tisuugodinjeg monopola na vjerski
ivot Europe. Luther je utjelovljivao vjerska obiljeja nalik onima hebrejskih
proroka estog i petog stoljea stare ere, u sluaju kojih je kanonsko
prihvaanje njihovog kritikog odbacivanja etablirane vlasti bilo bez presedana
u autoritarnoj klimi antikog Bliskog istoka. Luther je razmiljao i o
donatistikoj herezi, prema kojoj se vjerovalo da je uspjenost sakramenta
ovisila o duhovnoj istoi onoga tko ga je udjeljivao,
DISCIPLINE TRADICIJE ZAPADA
Jedan od brojnih uzronika potkopavanja autoriteta Crkve u periodu
Renesanse, bio je i irenje ezoterijskih pokreta. Umjetnici, znanstvenici,
uenjaci, pa ak i politiari, usvajali su misterijske ideje koje su bile koliko
nove, toliko i stare, drevne ideale, prihvaanje kojih je esto prerastalo u
simbol najsofisticiranije suvremenosti. U nastavku emo se dotai nekih od
okultnih disciplina, prihvaenih meu renesansnim ezoteriarima.

Mit o Gralu. Meu prvim temama koje su obuzele matu Renesanse bila su
idealistika eznua utjelovljena u gralskoj tradiciji. Gralski ratnik suoava se s
nizom pogibeljnih opasnosti i monih neprijatelja, od kojih ga neki nadnaravni
prisiljavaju da, kako bi ih savladao, nadie sve granice svojih snaga i
izdrljivosti. Jedina zatita su mu snaga njegove vjere i njegova predanost
dunosti i viem cilju. Prva knjievnost o Gralu pojavila se skoro istovremeno s
osnivanjem Vitezova templara. Templari su, nema sumnje, nadahnuli autore
poput Wolframa von Eschenbacha oko 11701220, ije je remekdjelo
Parsifalvitezove idealiziralo kao branitelje Grala i ratnike ija duevna istoa
im omoguava crpiti snagu direktno iz svetog kamena. Pauline Matarasso
potvruje da su Bernard i cistercitski Red bili ona monaka nit vodilja kojom su
bili opremljeni Eschenbachovi gralski pratioci. Ona u bijelom habitu redovnika,
pa u njihovoj stalnoj pustinjakoj izdvojenosti, kao i u vrlinama koje se veu uz
gralske vitezove, prepoznaje isto cistercitsko uenje.124
Viteki redovi, zasnovani na gralskoj simbolici, nastali su meu plemstvom.
Godine 1348. u Engleskoj Edward II osniva Garterov red. Filip III osnovao je u
Burgundiji Red Zlatnog runa, s vremenom se proirivi meu francuskim,
austrijskim i panjolskim
Po Normanu Cantoru The Civilization of the Midle Ages, str. 538, krajem
petnaestog stoljea najpopularnija knjiga na engleskom jeziku bila je Le Morte
Arthur, romansa o Gralu, iji je autor bio Thomas Malory.
plemstvom. Pomno razraene i kiene ceremonijalne aktivnosti ovih redova
odraavale su otvoreno prihvaanje od strane kasne srednjovjekovne kulture,
uzvienijeg vitekog kodeksa, kao etikog kodeksa primjerenog aristokraciji u
uvjetima rata i mira.
Tarot. Uvoenje tarotkarata u Europu skoro da se podudara s Parsifalovim
objavljivanjem u zadnjem kvartalu petnaestog stoljea. Pria kae da je tarot
uobliilo vijee iniciranih, koje se oko godine 1200. sastalo u Maroku. Njihov je
cilj bio zatititi skrivenu mudrost, i uiniti je dostupnom bez obzira na jezine i
kulturne barijere. Njihov originalni izbor sredstva kojim e to biti izvedeno, bio
je pil igraih karata, koje su irom poznatog svijeta trebale raznositi lutajua
ciganska plemena. Svojim zagonetnim slikama, za koje se vjeruje da
obuhvaaju sveukupno znanje, tarot oslikava psihospiritualni proces inicijacije.
Meu mnogobrojnim nitima njegovog simbolikog tkanja, nalazi se i slikovna
predstava mita o Gralu, kao i astroloke i alkemijske istine. Zadubljivanje nad
tarotom poiva na magijskim tehnikama u kojima se kartama koristi kao
energetskim putem usredotoenja panje. Strukturalno, tarot je shematski
prikaz kabale. Njegova dvadeset i dva aduta odgovaraju slovima hebrejske
abecede i stazama Drva ivota, njegove etiri boje ekvivalent su etiri
Elementa i etiri Svijeta, a njegove karte, numerirane do deset, predstavljaju
deset sefirota.
Renesansni hermetizam. Pad Carigrada u ruke otomanskih Turaka, godine
1453, natjerao je istonjake uenjake na bijeg na Zapad, skupa s knjigama i
rukopisima jo iz perioda klasine Grke. Utjecaj skoro zaboravljenih
hermetikih mislilaca ranog kranskog perioda, tijekom Renesanse dolazi do
punog izraaja. Godine 1460. Cosimo de Medici 13891464, bogati vladar
Firence, kupuje grki rukopis koji sadri najvanije dijelove zbirke od petnaest
hermetikih rasprava, Corpus Hermeticum. Osnovao je Platonsku akademiju,
posveenu studiju grke filozofije, koja je djelovala kao sredite renesansnog

neoplatonizma. Marsiliu Ficiniju, upravitelju Akademije, dao je u zadatak

prevoenje njegovog tek kupljenog manuskripta, Frances Yates istie kako su
renesansni hermetian
pravili osnovnu pogreku vjerujui kako su ova pisana djela potjecala iz
vremena antikog Egipta, a ne Grke drugog do treeg stoljea,125 Nakon
visokog potovanja, koje su oni iskazivali ovom materijalu, uslijedile su,
meutim, cijele generacije kasnijih okultista, svjesnih njegovog pravog
porijekla,
Hermetika kabala, Po dostupnosti hebrejske literature, uslijedio je i sveopi
interes za hebrejsku kabalu, potaknut djelima Ficinijeva uenika, Pico della
Mirandole 146394, Spajanje grkog hermetizma i idovske kabale urodilo je
hermetikom kabalom, Picov interes, potaknut, moda, njegovim pristupom
neobjavljenim rukopisima Ravmonda Lulla 12351315, kasnije e utjecati na
Johannesa Reuchlina 14551522, Corneliusa Agrippu 14861535, Roberta Fludda
15741637, kao i mnoge druge s odlinim poznavanjem kabale, koji e,
direktno ili indirektno, utjecati na rozenkrojcerski procvat s poetka
sedamnaestog stoljea, U Njemakoj je Knorr von Rosenroth 163689 u svoje
djelo Kabbala Denudata uvrstio i svoj prijevod na latinski nekih tekstova iz
ohara. Von Rosenroth je pomogao populariziranju ideje u kranskoj kulturi,
o boanskom porijeklu hebrejskog jezika i njegovoj moi da dopre do
najskrovitijih tajni prirode. Otvoreni, sustavni intelektualni model, ponuen
hebrejskom kabalom, okultistima mnogih nacija osigurao je zajedniku
podlogu na kojoj su mogli nastaviti sa svojim vlastitim istraivanjima, kao i
zajedniki jezik kojim su mogli razmjenjivati dobivene rezultate,
Alkemija, esnaesto i sedamnaesto stoljee svjedoci su prave provale
alkemijske knjievnosti i aktivnosti. I premda je postalo sasvim uobiajeno
alkemiju opisati kao psihospiritualni proces, nema sumnje da je ona jednako
tako bila i fizika eksperimentalna znanost, pretea kemije i fizike. Filozofski,
alkemija je predstavljala razvoj od gnostikog odbacivanja materije, prema
prihvaanju materijalnog temelja inkarnacije. Materija je smatrana moguim
posrednikom u iscjeljenju. Finim i nevidljivim psihikim energijama mogue je
manipulirati i prilagoavati ih dodirom s raznim biljkama, metalima i ostalim
prirodnim izvorima energije. Alkemija je
priznavala superiornost duha, u smislu da je materiju mogue preobraziti.
Djela alkemiara, lijenika, uenjaka, astrologa i iscjelitelja Paracelzusa
14931541, kao i njegovog uitelja Johannesa Trithemiusa, opata, uenjaka i
povjesniara, potakla su sveopu fascinaciju okultnim teorijama iscjeljivanja,
kriptografije, kabale, magije i aneoskog komuniciranja. Paracelzusa su
potonje generacije toliko visoko cijenile, da se pria da su njegovi rukopisi
pronaeni i u grobnici Christiana Rosencreutza, o kojem emo vie rei kasnije.
Magija. Magija, ba kao i alkemija, materiju slavi kao izraz boanskog, te
ljestvice za povrat nebeskom. Veliki dio svoje teorije i prakse, magija temelji
na voljnom prihvaanju fizikog svijeta kao osnove s kojeg e komunicirati s
duhovnim silama nevidljivih razina. Zabrana, koju je srednjovjekovna Crkva
stavila na magiju, prisilila je one koji su se njome bavili na tajnovitost. Magija
je bila drutveno nepoudna tenja. Pa ipak, prevoenje hermetikih spisa
priskrbilo je magijskoj praksi, po prvi puta u postkranskom zapadnom
svijetu, respektabilnost i filozofski ugled. Renesansni adepti, poput Corneliusa

Agrippe u njegovoj De occulta philosophia 1531, magiju su definirali kao

znanost Maga, nastojei s nje skinuti njezin peat vjetijih vradbina.
Giordano Bruno 15481600, izuavatelj djela Ravmonda Lulla, svoj je interes za
kozmologiju i magiju platio time to ga je Inkvizicija spalila na lomai.
Podupirao je Kopernikovu heliocentrinu teoriju i nauavao da se svemir
beskonano iri, te da su izvan Zemlje, i u raznim drugim dimenzijama,
prisutni brojni ivotni oblici. Bio je gorljivi pobornik magijskih znanja i
boanstava egipatskog panteona.
TAJNA DRUTVA ZAPADA
Kao to smo u gornjem tekstu i naveli, brojna mistika tajna drutva ili
posebne interesne grupe izuavali su, razvijali, prakticirali i nauavali kako
astrologiju, tako i druga primarna okultna uenja. I premda se rozenkrojcere
tradicionalno smatra prvima meu
drutvima formalno osnovanim u Europi, povjesniar Cristopher Mclntosh pie
da je rozenkrojcerima neposredno moda prethodilo tajno alkemijsko drutvo,
Red nerazdvojivih, 1577. osnovan u Njemakoj. Njegovi stariji lanovi bili su
vlasnici rudnika i talionica. Red je koristio svoje vlastito pismo, i u centralnom
tajnom arhivu biljeio rezultate svojih alkemijskih istraivanja.126 Uskoro
potom, na scenu naglo stupaju rozenkrojceri. U sutini, oni su definirali pojam
tajnog drutva kakav je otada prisutan na Zapadu, Sada emo se nakratko
pozabaviti bratstvom Ruinog kria, kao i nekim od njegovih blistavijih
izdanaka izniklih tijekom naredna etiri stoljea,
Rozenkrojcerstvo. Objavljivanje tri rozenkrojcerska manifesta, Fama
Fraternitatis, godine 1614, Confessio Fraternitatis, 1615, i Kemijsko vjenanje
Christiana Rosencreutza, 1616, doprinijelo je irenju ideje o tajnom drutvu
adepta, koje potajice predvodi ovjeanstvo. Ova je ideja oduevila europski
duh. Francuski filozof i slavni matematiar, Rene Descartes 15961650, aktivno
je, iako neuspjeno, tragao za rozenkrojcerima za vrijeme svojih putovanja
Njemakom, 161920. godine. Premda je manifest odvano potvrivao
postojanje i ciljeve rozenkrojcera, veina je aspiranata svoje elje za kontakt s
braom nala neuslianim,
Fama je objanjavala kako je negdje poetkom, pa sve do sredine petnaestog
stoljea, Christian Rosencreutz, legendarni utemeljitelj rozenkrojcera, putovao
Svetom zemljom u potrazi za mudrou. Po njegovom povratku u Europu, s
prijezirom, plodom tatine i arogancije, doekan je od strane onih s kojima je
pokuao podijeliti svoja saznanja. Rosencreutz se na kraju vratio u Njemaku,
gdje je pronaao tri uenika kojima je mogao prenijeti svoju svetu mudrost.
Njih etvero inili su tako prve lanove bratstva Ruinog kria, Kada je Red
narastao, njegov cilj opisan je kao lijeenje. Braa su se zavjetovala na
lijeenje bez naknade i anonimnost, pridravajui se obiaja zemalja kroz koje
bi putovali, te okupljanje jednom godinje u njihovom tajnom sjeditu,
poznatijem kao Kua Duha Svetog. Rosencreutz je poivio 106 godina, nakon
ega je pokopan u sjajnoj grobnici, u kojoj je, ne raspadajui se, leao
narednih 120 godina. Otkrivanje njegove grobnice bilo je znak njegovoj brai
da
se objave svijetu i sveano najave zoru zlatnog doba duhovne prosvjeenosti i
preobraaja.
ConfessioQ posebno silovito izrazio svoja antipapinska gledita, papu
poistovjeujui s Antikristom. Veina upuenih smatra Johanna Valentina

Andreaea 15861654, njemakog protestantskog sveenika, u najmanju ruku

autorom posljednjeg manifesta, Kemijskog vjenanja. ini se da je bio aktivni
lan skupine koja se zamjenom reakcionarne, katolike, Habsburke dinastije,
reformistikom, protestantskom monarhijom u ekoj, silno trudila politiki
preobraziti Europu. Ti su napori urodili krunidbom kneza Palatine Fredericka
15961632 i njegove engleske supruge, princeze Elizabethe Stuart 15961662
kao kratkovjenih Zimskog kralja i kraljice od eke. Frances A. Yates opisao
je ovaj politiki trud kao izraz vjerskog pokreta koji je, obodren tajnim
utjecajima to su kolali Europom, godinama prikupljao snagu, pokreta
usmjerenog ka rjeavanju vjerskih problema u skladu s mistikim naelima,
naznaenim hermetikim i kabalistikim utjecajima.127 Krah est godina
pravog buma rozenkrojcerske knjievnosti u Njemakoj, ona pripisuje
Frederickovom vojnom porazu od strane Habsburgovaca. Ovaj kratki
rozenkrojcerski procvat imao je, izgleda, toliko dalekosean utjecaj, kakav niti
jedan drugi okultni dogaaj i razvoj nije imao na Zapadni svijet.
Michael Maier 15681622, osobni lijenik cara Rudolfa II, najveim je dijelom
zasluan za povezivanje rozenkrojcerskog mita s alkemijom. U Engleskoj je
Robert Fludd, rozenkrojcerski lijenik i okultist, napisao vie utjecajnih djela o
hermetikoj kabali i alkemiji. Njegove i Maierove knjige bile su ilustrirane
izuzetnim crteima, bogatim ezoterijskim simbolizmom, djelo izdavaa i
gravera Johanna De Brya i njegovog talentiranog zeta, Matthieu Meriana
15931650. Enochijanska magijska djela Johna Deea 15271608 i Edwarda
Kelleva oko 155597, predstavljala su sljedeu prekretnicu u tom razvoju. Dee
je bio ona pokretaka sila koja je stajala iza nastojanja da se u Europi utemelji
antikatolika duhovna monarhija. Frances Yates pie Nema sumnje da
pokretnu snagu koja se krije iza tri rozenkrojcerske publikacije, trebamo na
kraju prepoznati kao pokretnu snagu iza koje se krije John Dee.128 Francis
Bacon 15611626, prirodoslovac, politiar i filozof, bio je povezan s engleskim
rozenkrojcerima, Njegovo, posthumno objavljeno, utopijsko djelo Nova
Atlantida 1627, svojim sadrajem nepogreivo upuuje na rozenkrojcerske
manifeste. Thomas Vaughan 162256, poznatiji kao Eugenius Philalethes, autor
je niza znaajnih alkemijskih rasprava. On je, izmeu ostalog, 1652. objavio i
prvi, engleski prijevod rozenkrojcerskih manifesta u zajednikom izdanju u The
Fame and Confession of the Fraternitj ofthe Rosie Cross. The Chemycal
Wedding Kemijsko vjenanje je Ezechiel Foxcraft objavio najprije na
engleskom, godine 1690. Elias Ashmole 161792, vodei eksponent engleskog
rozenkrojcerstva, bio je alkemiar, pisac i uenjak. Utemeljio je Ashmoleanski
muzej u Oxfordu, i bio suosniva British Royal Societv Britanskog kraljevskog
drutva. U znatnoj je mjeri sudjelovao i u djelovanju masonske loe, kojoj se
pridruio 1646. godine, sedamdesetak godina prije nego to je javno obznanila
svoje postojanje, Isaac Newton 16421717, jo jedan lan British Royal Societv,
je poznat po svom interesu za alkemiju, kao i posjedovanju primjeraka
rozenkrojcerskih manifesta, kao i Ashmoleova vanog alkemijskog djela,
U svjetlu kleveta, kao to smo se imali prilike uvjeriti, usmjerenih i protiv
asasina i protiv templara, zgodno je znati da je anonimnim pamfletom,
objavljenim u Francuskoj, 1623. izbaena prva u nizu stranih optubi protiv
rozenkrojcera.129 Sada ve poznata litanija optubi protiv njih, ukljuivala je
poricanje Boga, bogohuljenje, oboavanje Sotone, arobnjatvo i vradbine.

Slobodni zidari. Slobodno zidarstvo framazoni i rozenkrojcerstvo se prvi puta

javno dovode u vezu u navodu Cristophera Mclntosha, godine 1638, godine
smrti Roberta Fludda.130 Na koji je nain masonski tok bio proet
rozenkrojcerskim mitom, nemogue je utvrditi, ali je lako pretpostaviti.
Uzviena rozenkrojcerska mistina naela automatski su mogla privui one
duhove koji su bili privueni slinim naelima spekulativnog slobodnog
zidarstva. Nerazmrsiva povezanost masonstva i rozenkrojcerstva zapoinje
sredinom
osamnaestog stoljea, kada je u znak tovanja Bratstva pridodan Osamnaesti
stupanj Drevnog i prihvaenog kotskog obreda.
Premda nema opeprihvaenog, definitivnog povijesnog porijekla slobodnog
zidarstva, postoje nebrojene teorije i nagaanja, koji idu od stvarnosti do
mate. Najea pretpostavka glasi da se spekulativno masonstvo moderno,
bratsko tajno drutvo, otvoreno nezanatlijama razvilo iz srednjovjekovnih
cehova graevinara i klesara, tj, operativne masonerije. U Born in Blood, John
J. Robinson gradi sjajnu argumentaciju protiv ove teorije, nudei umjesto toga
tvrdnju da je puno vjerojatnije kako masonstvo ima svoje porijeklo u izbjeglim
templarima. Engleski i kotski templari dobili su iz sudbine koja je zadesila
njihovu francusku brau, nekoliko mjeseci prije poetka engleskih hapenja,
nedvosmislenu poruku o tome to im slijedi. Neki su se, najvjerojatnije,
povukli u ilegalu, u emu im se moda pridruio i dio francuskih templara koji
su uspjeli pobjei Filipu. Antimonarhijska, antipapinska narav slobodnog
zidarstva sasvim je razumljiva, u svjetlu izdaje templara od strane Filipa i
Klementa,
Tajni znaci, stiskovi i rijei masona, savreno se uklapaju u kontekst odbjegle
druine tlaenih i ekskomuniciranih ljudi kojima prijete smrtne optube
onovremenih civilnih i vjerskih vlasti, Masonski zahtjev vjerovanja u
monoteistikog Boga, skupa s tradicionalnim masonskim uvaavanjem i
tolerancijom intimnosti, vezane uz specifinosti tog vjerovanja, sasvim se
uklapaju u priu o vjerskim ratnicima monakogbratstva, iznenada proganjanih
kao sotonski heretici. Masonsko poticanje na suut i podrku brai u nevolji,
logino zvue u kontekstu izbjegle brae, kao uostalom i teina kazni,
prihvaenih stranim zavjetima za one koji izdaju tajne o svojoj subrai.
Jednako je tako provokativna i prvenstvena uloga koju i u templarskoj povijesti
i u masonskom mitu ima Solomonov Hram sagraen oko 950. godine stare
ere,
Engleska Velika loa osnovana je 1717. godine, u Londonu. Slobodno zidarstvo
se irilo munjevitom brzinom. Godine 1737. kotski slobodni zidar framazon
Andrew Michael Ramsav 16961743, koji e kasnije postati tajnik francuske
Velike loe, uvodi ideju drevnih korijena masonstva, kao i posebnog znaaja
perioda
kriarskih ratova. Iznosio je da su kriarski ratovi bili nadahnuti masonskom
eljom ponovnog vraanja Solomonovog hrama kranstvu, kao i da bi se
moglo nastaviti s praksom sakralne arhitekture. Tvrdio je da su se masoni
povezali s Hospitalskim redom. Ova naznaka uskoro je i druge nagnala da
populariziraju legendu o templarskomasonskoj povezanosti. Templarske
misterije slave se u masonskom Yorkkom obredu u Redu Ranga Templa the
Order of the Temple Degree, kao i u kotskom obredu Trideseti stupanj, ili
Vitez Kadosch Knight Kadosch.

Skriveni majstori. Goldund Rosenkreuz Red Zlatnog i Ruinog kria u

Njemakoj je sredinom sedamnaestog stoljea osnovao Herman Fictuld, o
kojem se zna vrlo malo. Zasnovan na stapanju masonskih i rozenkrojcerskih
tenji, bio je duboko proet alkemijom, Politiki je bio konzervativnih
stremljenja, u izrazitoj suprotnosti naprednom socijalnom radikalizmu i
antikranskim idealima brojnih drugih rozenkrojcerskih i masonskih drutava
tada i otada. lanovi su mu bili i Knorr von Rosenroth, te lijenik, kabalist i
alkemiar Francis Mercurius von Helmont 161899 Red je imao devet stupnjeva
inicijacije. Ova grupa je izuzetan naglasak stavljala na ideju Tajnih starjeina,
postavi kasnije sve eim zajednikim obiljejem svih potonjih okultnih tajnih
drutava. Slinost Tajnih starjeina ili Skrivenih majstora zapadnjakog
okultizma, te ismailitskog Imama i Mahdia, zapanjujua je.
Tajna drutva osamnaestog stoljea. Kontinentalno europsko masonstvo bilo je
puno decentraliziranije i anarhinije od konzervativnih engleskih slobodnih
zidara, strogo kontroliranih njihovom Velikom loom. U Europi su, tako, pod
iroko razvijenom zastavom slobodnog zidarstva, funkcionirale brojne i razliite
loe, s razliitim utjecajima i praksom. Godine 1764. barun Karl Gotthelf von
Hund osnovao je Obred strogog pridravanja. Francusko slobodno zidarstvo je
izmeu 1735. i 1740, a naroito u kaptolu u Clermontu, prolo kroz utjecaj
katolicizma. Barun Hund, koji se ranije obratio na katolianstvo, u ove je
stupnjeve iniciran 1742, tijekom svog posjeta Parizu. Po svom povratku u
Njemaku, osnovat
e Strogo pridravanje. Uspjean organizator i promotor, Hund ima uspjeha u
svom radu. Svoj Red on proima templarskom mitologijom lanovi su mu bili
poznati kao Novi templari. On je nauavao da su izbjegli engleski templari
umakli u kotsku, te da je slobodno zidarstvo nastavak Vitezova templara.
Osnovao je devet organizacijskih okruga, i niz od sedam stupnjeva inicijacije,
na ijem su se elu nalazili Neznani Superiori Najvii.m Hunt je imao silan
interes za alkemiju, a dio uspjeha Reda lei i u tome to je posluio kao mjesto
razmjene informacija o alkemijskim eksperimentima.
Znaajniji utjecaj na njemako slobodno zidarstvo imao je i red poznat kao
Slubenici Hrama Templa, kojeg je osnovao Johann August Starck, takoer
katoliki obraenik, premda se kasnije odrekao katolianstva i postao
protestantski pastor. Korijene okultne mudrosti on je traio u Asiriji, Perziji i
Egiptu, Tvrdio je da su svoje tajno uenje eseni prenijeli templarskom
sveenstvu, koje je, kako je vjerovao, imalo uenje razliito od onog vitezova.
Nauavao je da su kaptolska braa bili neovisna od hijerarhijske strukture
Templarskog reda, upueni u svoju vlastitu mudrost.
Na politikom popritu, masonske loe osamnaestog stoljea odigrale su
kljunu ulogu u izazivanju Francuske revolucije. Za legendarne likove iz sjene,
Comte de St. Germaina i Cagliostroa, govorilo se da irom masonske mree
organiziraju pobunu. Istinitost St. Germainovog posjedovanja Kamena
mudraca, meu okultistima je naprosto pitanje vjere. Bavarski Illuminati, koje
je godine 1776. osnovao prof. Adam Weishaupt jezuitskog obrazovanja,
takoer su se posluili postojeom masonskom mreom kako bi izili sa svojim
vlastitim zahtjevima i nastavili s privlaenjem novih lanova. Illuminati su bili
predmetom bezbrojnih nagaanja, i to po pitanju politike urote. Jo se i danas
nagaa da je unitenje monarhije tijekom Francuske revolucije bilo

organizirano od strane Illuminata, aktivnih kroz masonske loe, kao osveta za

prolijevanje templarske krvi kojih etiristo godina ranije.
Martines de Pasqually umro 1774. je godine 1760. u Francuskoj osnovao red
Elect Izabranik Cohens. Pasquallijevo porijeklo je nejasno. Mogao je biti
panjolac, ili portugalski idov, preobraen na katolianstvo. Njegovo
idiosinkratsko magijsko uenje
objedinjavalo je elemente astrologije, gnosticizma i kabale, iz kojih je izgradio
pomno razraen i strogi niz ritualnih magijskih invokacija koje su za cilj imale
omoguiti adeptu komunikaciju s onim to je Pasqually nazivao Aktivnim i
inteligentnim Uzrokom.132
Prvi koji je tarot nazvao Knjigom Thotha, po egipatskom bogu magije i
proricanja, bio je Court de Gebellin 172584, u svojem Monde Primitif. De
Gebelin je isto tako i prvi koji je izjavio da tarot potie iz Egipta, te da
dvadeset i dva aduta odgovaraju slovima hebrejskog alfabeta. Eliphas Levi
181075, adept iz devetnaestog stoljea, napisao je u svojoj Transcendentalno
magiji 185556 one slavne retke u prilog tarota Kao uena kabalistika knjiga,
ije kombinacije, zajedno, otkrivaju harmonije, unaprijed postojee izmeu
znakova, slova i brojeva, praktina vrijednost tarota je uistinu, bez premca
udesna. Zatvorenik, lien knjige, a da posjeduje samo tarot, kojeg znade
pravilno koristiti, mogao bi u par godina doi do znanosti svih znanosti, i druiti
se i razgovarati s neusporedivim uenjem i neiscrpnom rjeitou.133
Tajna drutva devetnaestog stoljea. O tajnim naukama su pisali, prakticirali ih
i nauavali Eliphas Levi, Frederick Hocklev, Papus dr. Gerard Encausse,
18651916, Max Theon oko 18481927, markiz Stanislaus de Guaita 186197,
Franz Hartmann 18381912, Theodor Reuss 18551923 i drugi. P. B. Randolph
182575 osniva Eulsko bratstvo. Uvjeravao je u rozenkrojcersku inicijaciju, kao
i inicijaciju od strane Ansairetha ili sirijskih nusairija, od kojih je primio
neprocjenjivu tajnu sastavljanja eliksira ivota, tajnu mladosti, misterij
zaboravljivosti, kamen mudraca i misterij arobnog kristala, koji je vidovitom
omoguio vidjeti sve to umire na Zemlji, kao i na bilo kojem drugom
planetu.134
Sir Edward BulwerLytton 180373 u svojoj je nezaboravnoj noveli Zanoni, kao
prototip rozenkrojcerovskog adepta i junaka odabrao Comte de St. Germaina.
Godine 1892. Josephin Peladin 18581918 osniva u Parizu Salons de la
RoseCroix, koji privlai slikare i muziare kao to su Gustave Moreau 182698,
Felicien Rops 183398, George Roualt 18711958 i Erick Satie 18661925. Godine
1875. Madame Blavatski 183191 osniva Teozofsko drutvo. Njeni literarni
dosezi u Razotkrivenoj Izidii Tajnom uenju predstavljali su najvei i
najuspjeniji napor nauavanja i populariziranja temeljnih okultnih uenja jo
od poetka kranske ere. Blavatska je Europu suoila s orijentalnom religijom
i aktivno je propagirala shvaanje Tajnih starjeina ili Skrivenih majstora, koji
nevidljivo vode tragaoce na putu mudrosti.
Godine 1867. Robert Wentworth Little 184078, uz asistenciju Kennetha
Mackensiea 183386, osniva The Societas Rosicruciana in Anglia. Mackensie je
tvrdio da je iniciran od strane njemakih rozenkrojcera. Meu SRIA lanovima
bio je i VVilliam Wynn Westcott 18481925, londonski mrtvozornik i izuavatelj
okultnog, koji od 1891. njime i predsjedava. Jo jedan lan i njegov budui
voa, bio je ueni adept S. L. MacGregor Mathers 18541918, koji je preveo

von Rosenrothovu Kabbala Denudatta, u Engleskoj objavljenu kao

TheKabbalah Unveiled.
Godine 1888. Westcott, Mathers i dr. W. R. Woodman u Londonu osnivaju
hermetiki red Zlatne zore, U redovima Zlatne zore bila su upisana i neka od
najslavnijih imena na nebu engleske knjievnosti i umjetnosti, kao, naprimjer,
William Butler Yeats 18651939, Arthur Machen 18631947, Algernon Blackwood
18691951, George Russell A. E 18671935, Florence Farr, i, naravno, Aleister
Crowley 18751947. Mathers je sistematizirao cjelokupnu dotadanju zapadnu
ezoterijsku tradiciju, izgradivi jedinstvenu sintezu koja jo i danas predstavlja
najvaniji intelektualni nastavni plan za okultiste engleskog govornog podruja.
Izgradio je Enohianski sustav, jedinstveno postignue Zlatne zore, koje u sebi
saima sve ove niti. Inicijacijski simbolizam Zlatne zore temelji se na
rozenkrojcerskom mitu. Njegov sredinji obred predstavlja dramsko
uprizorenje otkria grobnice Christiana Rosencreutza.
Utjecaj Zlatne zore na suvremeni okultizam je posvemanji. Zamisao Tajnih
starjeina imao je u Zlatnoj zori sredinju ulogu, tvrdei da su njeni voe bili u
najbliem dodiru s takvim biima. Prema povijesti Reda, njegovi su osnivai
uspostavili kontakt s njemakom rozenkrojcerskom adeptkinjom, koja im je
dozvolila
osnovati drutvo. Nakon nekog vremena ona je, meutim, prekinula
korespondenciju. Jedan lan drutva kasnije je napisao da ona vie nije
dostupna, ali da su engleski aspiranti primili dovoljno znanja kako bi mogli i
sami stupiti u vezu sa Skrivenim majstorima, tako da vie nisu trebali svoje
njemake sponzore.
Dvadeseto stoljee. Slom Zlatne zore uvelike je rezultat neuspjeha ove
komunikacije, ili je to barem po Aleisteru Crowleyu, koji je Mathersa naslijedio
kao direktni predstavnik Adepta unutarnje ravni Inner Plane Adepts. Crowley
je, nema sumnje, bio najvei okultni genij dvadesetog stoljea. Redovima
Zlatne zore uspinjao se munjevitom brzinom. Ba kao Christian Rosencreutz i
templari prije njega, otisnuo se na cijeli niz putovanja, na kojima se iz prve
ruke susretao s tradicijskim mudrostima mnogobrojnih svjetskih kultura.
Crowley je uvijek posebno isticao svoje divljenje prema islamu. U Knjizi
Zakona, saopenoj 1904. godine u Kairu, Aiwass, glasnik sila koje u ovom
vremenu upravljaju naim planetom136 imenuje, ba kao u sluaju
Muhameda, Crowleya Prorokom Novog eona. Crowley je Aiwassa opisao kao
tamnoputog visokog mukarca lica okrutnog kralja. odjeom sugerirajui
Asiriju ili Perziju. 136
Crowleyev utjecaj na dananji okultizam neprocjenjiv je, i proima skoro sve
kole Zapada. U njegovo ime, danas nastavljaju s radom dva bliska magijska
drutva. Ona su Ordo templi Orientis O.T.O. i A. A oboje sastavljeni od
mukaraca i ena koji su prihvatili naela Knjige Zakona. Crowleyev se genij
najprije oitovao u tome to je bio medij, primivi Knjigu Zakona, a zatim i u
tome da je, oblikovavi jedinstveni sustav magijske obuke za potrebe A. A u
zapadnu magijsku tradiciju uveo istonjake tehnike meditacije i koncentracije
yoge. Time je vrlo znaajno iznova potvrdio duhovni brak Istoka i Zapada, brak
do kojeg je dolo u vrijeme kriarskih ratova, kao vjesnika duhovne renesanse,
pod kojom je podrazumijevao Novi Eon. O.T.O. se temelji na interpretaciji
templara. Svoje vjerne Crowley naziva vitezoviredovnici Theleme. Red je
ustrojen po strogim hijerarhijskim i vojnim linijama. Za njegovo se uenje kae

da je izniklo iz dodira Europe i islama, do kojeg je dolo tijekom kriarskih

ratova.
Ja prihvaam Crowleya kao predodreenog modernog tumaa Zapadnih
misterija. Uz par izuzetaka, nakon njegove smrti, 1947. godine, okultizam
Zapada graen je na njegovom radu. Izuzetak u tome su Rudolf Steiner
18611925 i sam kratko lan O.T.O.a137, osniva Antropozofije. Iako originalna
i kreativna kola duhovnog razvoja, organizacijski, temelj antropozofije je
ezoterijsko kranstvo, ime se ono donekle izdvaja iz suenog polja okultizma
kojime se ovdje bavimo. Iz ovako suene kategorije okultizma izdvojio bih i G.
I. Gurdjieffa 18771949 i njegova podjednako kreativna uenja psiholoke
svjesnosti.
Meu najistaknutije adepte engleskog govornog podruja, koji su ili stopama
Crowleya, spadaju slikar Austin Osman Spare 18891956 kabalist Charles
Stansfield Jones, poznatiji kao Fratar Achad 18861950 Karl Germer 19851962,
Crowleyev nasljednik na mjestu Vanjskog proelnika O.T.O.a WilfredT, Smith
18851975 JackParsons 191452, znanstvenik pri Jet Propulsion Laboratory u
Californiji, koji je za svoj pionirski rad na krutom raketnom gorivu poaen
davanjem njegovog imena jednom krateru na Mjesecu pisac i lijenik dr. Israel
Regardie 190785 major Grady L. McMurtry 191885, kojeg je Crowley
neposredno pred svoju smrt oznaio kao budueg kalifa O.T.O.a, koji e
zamijeniti Germera, a koji je 1969. ponovo aktivirao Red i uspjeno ga predao
dalje na upravljanje sadanjem vodstvu Marcelo Ramos Motta 193187 Harry
Smith 192391, istaknuti moderni genij, zasluan za izuzetan doprinos u
mnogim oblastima, ukljuivi antropologiju, slikarstvo, film i glazbu, imajui
kljunu ulogu u magijskom razvoju generacije modernih okultista i Kenneth
Grant ro. 1924. Jedan od O.T.O. lanova s naroitim utjecajem na moderne
religijske pokrete bio je Gerald Gardner 18841964. Crowleyev bliski prijatelj,
Gardner je bio zasluan za oivljavanje arobnjatva wicca, koje je otada
biljeilo uporan uspon, postavi sve popularnijim elementom New Agea. Jo
jedan suvremeni adept koji je pretrpio Crowleyev utjecaj je dr. Michael Aquino,
Njegov Setov hram, osnovan 1975. godine, privukao je inteligentne i predane
sljedbenike. Spomena su vrijedna i istraivanja Petera Carolla u Chaos Magick.
Tamna strana. Templari i asasini su privukli i panju mranih dua. Ku Klux
Klan je osnovan 1865. godine, u Pulaski, Tennessee, brzo se proirivi, kao
reakcija na nedae ponovne izgradnje nakon Graanskog rata. Klan se odmah
poistovjetio s tajnim vitekim vojnim redom, u obrani kranskih vrlina i
Ustava Sjedinjenih Drava. Osniva klana, konfederacijski general Nathan
Bedford Forrest 1 2177, pozvao je na rasputanje Klana ve etiri godine
nakon njegovog osnutka. Nauio je da je nemogue kontrolirati aktivnosti onih
koji se naprosto prikriju iza odore, i u ime svih ostalih poine kriminalna djela.
I pored Forrestovog rasputanja Klana, s povremenim djelovanjem se nastavilo
sve do dananjih dana, uz tri najvanija perioda uzlazne i silazne linije u
njegovom rastu. Moderna odjea Ku Klux Klana oponaa templarsku uniformu,
s kriem kao amblemom preko grudi. Klanova spaljivanja kria usporeivana
su s optubama o templarskom kaljanju tog simbola.138 Pridruena mrea
samoimenovanih asasina, odanih nametanju njihovog pogleda na kranski
zakon, poznata je kao Phineasko sveenstvo. Njegova mitologija usredotoena
je na Boje odobravanje biblijskog napada i ubojstva para, koji se oenio izvan
svoje vjere, kao to pie u Brojevima, 25613. Autor Richard Hoskins

usporeuje modernog phineaskog sveenika sa iitskim asasinom, a njegova

rasprava o tome vrvi od sjeanja na srednjovjekovne templare.139
Njemaka volkisch ideologija konca devetnaestog stoljea, kako ju je
predstavio Guido von List 18481919, duboko je odisala romantinom
nostalgijom za vitekim srednjovjekovnim uresima templarskih i teutonskih
vitezova. Jorg Lanz von Lebenfels 18741954, Listov utjecajni pobornik, prije
nego to e razviti rasistiku filozofiju i eugenike ciljeve, kasnije obiljeje
nacionalsocijalistikog programa, bio je cistercitski redovnik. Godine 1907.
Lanz je osnovao red Novih templara. Propovijedao je neku vrst kranskog
rasizma,
Charles Lee, ovovremeni voa Klana, spaljivanje kria opisuje kao osvjetljenje.
Ono predstavlja svjetlost Isusa Krista u svijetu, nastup kranske vjere. Vidi
Hoivard L. Bushart, John R. Craig i Mira Barnes, Soldiers of God White
Supremacists and Their Holy War for America New Yorh Kensington Books,
1998, str. 160.
slinog Kranskom identitetu, koji nauava da su kranski Arijci oni pravi
Izraeliani, a time i biblijski izabrani narod. List je, pak, prigrlio teutonsko
poganstvo, potpuno odbacujui kranstvo kao lanu vjeru.
Nastavljajui se na rad Lista i Lanza von Lebenfelsa, 1912. Theodor Fritsch
18521914 organizira Germanenorden. Do 1917. Rudolf von Sebottendorff
18751945 postaje bavarski voa Reda, kao paravan odabravi ime Drutvo
Thule. lanovi Drutva Thule bili su Hitlerovi najraniji pristae Von
Sebottendorff je osigurao minhenskoj Nacistikoj partiji, u njenim samim
poecima, novine koje su trebale posluiti u propagandne svrhe. I dok se Adolf
Hitler 18891945 nije previe koristio mistikim bratstvima kavalirskog vitetva,
Heinrich Himmler 19001945, osniva SSa, bio je duboko proet mitom.
U carstvu mate. Suvremeni autori ispisali su na tisue stranica paljivo
iskonstruiranih scenarija, kojima se pokazuje kako su templari posjedovali
koplje kojim je probijen Kristov bok, fiziki Sveti gral, ili neko drugo
neprocjenjivo fiziko bogatstvo. Bezbrojne knjige govorile su o tajnim
svojstvima i dugo skrivanim misterijima. S politike strane, inae inteligentni
mislioci, zaokupljeni vrlo realnim zlima globalne tiranije, u templarima su
prepoznavali rane promotore svjetske vlade, jer su prvi oformili
multinacionalnu korporaciju. Asasini su optuivani za financijsko podupiranje
modernih zloinakih, teroristikih mrea narkobiznisa, sa sjeditem na
Bliskom istoku.
ZAKLJUAK
Legende o templarima i asasinima ivo su prisutne sve do naih dananjih
dana, Izuzetno dugo prisutno sjeanje na ove dvije, u dobroj mjeri nejasne i
tajne grupe, ukazuje na najrazliitije slojeve arhetipskog, kojima djeluju na
psihu, Razmiljanje o nekim od shvaanja i ideja moda e nam pomoi bolje
shvatiti i ovo. I pored sve najbolje volje i upornosti modernog svjetovnog
pohoda na ruenje tradicionalnih vjerovanja i ideala, ili kao zastarjelih, ili kao
zasnovanih na pogrenim pretpostavkama, Boga, naprimjer tradicionalne
vrijednosti ipak nekako opstaju. Uroeno znanje o Bogovima koje je
Iamblichus opisao, trai od nas da stremimo asti, vitetvu, samoportvovanju,
izbavljenju, patriotizmu, odvanosti i potenju. Ima li boljih rijei od ovih, da bi
opisali ideologiju, zajedniku drevnim templarima i asasinima?

Druge vrline, zajednike objema grupama, ukljuivale su vojne standarde

esprit de corpse i hijerarhijske poslunosti. Usprkos sustavnim naporima na
iskorjenjivanju ovih kvaliteta u dananjoj amerikoj vojsci, stoljetna i u
brojnim kulturama prisutna potreba, usaena pripadnicima vojnih struktura, za
jedinstvenim, zajednikim entuzijazmom, upuuje na to da e i te dvije vrline
preivjeti sve napore politikih korekcija i regulacija.
Mistine tenje i traganje za moralnim apsolutima, neto je to neminovno ide
uz uroeno znanje o Bogovima. ovjek bi moda sa zaviu mogao gledati na
etiku superiornost na koju se zaklinje moderni ovjek, Usporedite, ipak,
moralnu letargiju dananjih cininih kultova eksperata i drutvenih planera, s
vrijednostima koje je VVolfram von Eschenbach izrazio u Parsifalu. Zakljuak
koji e nam se neminovno nametnuti ukazivat e na moralno nazadovanje, a
ne napredovanje.
Do uiju nam jo uvijek dopiru alopojke modernih znalaca o svim onima
ubijenim u ime vjere. Zapravo, u dvadesetom stoljeu je vrlo malo ljudi
ubijeno u ime vjere. No, za razliku od toga, izmeu 1900. i 1987, u godinama
mira, barem je 168 milijuna ljudi pobijeno od strane njihovih vlastitih vlada. U
istom tom periodu,
od rata je umrlo oko 40 milijuna ljudi. Drugim rijeima, u dvadesetom je
stoljeu etiri puta bila vea vjerojatnost da e prosjeni ovjek biti ubijen od
strane svoje vlastite vlade, i to u mirnodopskim uvjetima, nego od ruku
neprijatelja u ratu. Ova strana statistika podrazumijeva da je, barem u nae
doba, totalitarizam daleko opasniji od religije.
Prihvaanje viih kriterija, kojima bi se moglo procjenjivati neije djelovanje i
ciljevi, jo je uvijek najbolji nain poticanja na moralnu istou. I templarskom
vitezu i asasinskom fidaiu, beskompromisna hrabrost bila je preduvjet
duhovnog postignua. Nepromijenjena, ista ta pretpostavka jo uvijek vrijedi
za sve one koji i danas tee tom cilju.
R. J. Rummel, Death by Government New Brunswick, NJ. Transaction
Publishers, 1994, str. 34. Oprezneprocjene prof.Rummela govoreo nekih 62
milijuna ljudi, pobijenih u komunistikoj Rusiji, 36 milijuna u crvenoj Kini, i 21
milijunu podnacionalsocijalistima u Njemakoj. Vidi i Stephane Coourtois, ed
The Black Book ofComm unism Crimes, Terror, Repression, prij. Jonathan
Murphy i Mark Kramer Cambridge Harvard University Press, 1999.
PRVI DODATAK
DEVET STUPNJEVA MUDROSTI
Ovaj prikaz teologije i znaenja devet stupnjeva ismailitskog sustava,
sastavljen je iz vie izvora. Jedan od njih je Edward G. Brovvne, A Literary
History ofPersia, vol. I, str. 41015. Njegov prikaz zasniva se na prikazu
muslimanskog povjesniara alNuwayria, koji je pisao oko 1332, a koji kao izvor
navodi Akhu Muhsina, antifatimidskog ismailita iz desetog stoljea. Joseph von
HammerPurgstallova The History of the Assassins, str. 3437, jo je jedan od
izvora, ba kao i Enno Franziusova The History of the Order of the Assassins,
str. 2629, i De Lacy OLearveva A Short History of the Fatimid Khalifate 1923
reprint, Delhi Renaissance Publishing House, 1987, str. 2132. Samuel M.
Sternove Studies in Early Ismailism sadre u poglavlju naslovljenom The Book
of the Highest Initiation and Other AntiIsmaili Travesties, znaajnu diskusiju na
ovu temu. Ovim izvorima slobodno su pridodana i moja vlastita razmiljanja.
Vjerujem da tumaenje stupnjevite strukture koje slijedi moe pomoi u

upoznavanju procesa kojim je prenoeno ismailitsko tajno uenje, pod uvjetom

da itatelj ne smetne s uma da je isto tumaenje spekulativne naravi, i da se u
najboljem sluaju nada da e moi dati naznake sustava koji nikada nije javno
obznanjen. Ne bih se sloio da taj sustav ismailite predstavlja kao prave
pobornike bilo cininog agnosticizma, bilo amoralnog i ateistikog uenja.
Naprotiv, ako je ovo tumaenje u dovoljnoj mjeri pouzdano, ono opisuje
uzvieno, egzaltirano duhovno uenje.
Poetni, obraenikoregrutni proces otpoinjao je unoenjem sumnje u um
ciljanog obraenika. Jednostavna, ali neodgonetiva pitanja, vezana uz ivot,
kao i uenja u Kuranu, tragaocu bi jasno ukazala na njegovo vlastito neznanje,
te potrebu za autoritarnim
teljem i vodiem. Zastoje Bogu trebalo est dana da stvori svijet ia je to
mogao u jednom jedinom trenu? Kako su izgledali aneli ii biljee, spominjani
u Kuranu, i zato ih ne moemo vidjeti? isto je od svih ivotinja jedino ovjek
uspravan? aljnja rasprava o protuslovljima religije i nerazumljivosti Kurana,
imu pravog uenika sumnju bi rasplamsala do razmjera pravog ara. Da bi mu
na kraju bilo reeno kako su odgovori na njegova anja zapravo prave, istinske
misterije, koje se ne otkrivaju iostojnima. Da lije voljan sveano se zavjetovati
daiu da nikada e otkriti uenje koje bi primio zakleti se da e uvijek biti iskren
itinoljubiv prema daiu, nikada se ne pridruiti neprijateljima lailita, ili na bilo
koji nain djelovati protiv grupe nastaviti sa jim uobiajenim, izvanjskim
pridravanjem sunitskih obiaja?
i stupanj. Nakon zavjetovanja na poslunost i predstavljanja a, u znak
potvrivanja zavjeta, tragaoc bi bio uveden u prvi panj ismailitskih misterija,
na kojem je prihvatio kako objave rana imaju vrhunsko ezoterijsko znaenje,
batin, pristup kojem i moe biti omoguen kroz kontakt s boanski nadahnutim
i atenim tumaem. Bio je to najdui stupanj, jer je trebalo postii puno
kidanje veza s prolom vjerom, kao i pomno pratiti jredak.
igi stupanj. Nakon jasnog demonstriranja, od sljedbenika bi se railo da shvati
svu pogrenost suni uenja i njegovu radesnost da odgovori na znaajna
duhovna pitanja. Od njega se jednako tako zatrailo i da sam jasno uvidi
potrebu istavljanja svog vlastitog tumaenja istine, i da ga zamijeni njem
imama ili njegovog direktnog predstavnika, daia, ije je aanje istine daleko
nadilazilo njegovo. Ovaj je stupanj, naravno, reinu obraenika bio neka vrst
postaje, odmorita.
i stupanj. Na ovom stupnju tragaoc je nauio kabalistiku teriju broja sedam,
stoje podrazumijevalo sedam nebesa, sedam aeta, sedam boja, sedam metala,
i tako dalje. Reeno mu je da waj misterij odnosio na sedam boanskih
ismailitskih uitelja,
imama, ija e imena sada saznati, skupa s ezoterijskim rijeima moi kojima
je mogue prizvati njihovu pomo. Na ovom je stupnju student zauvijek
odijeljen od rasprene, ire iitske zajednice, koja je priznavala dvanaest
imama.
etvrti stupanj. Tragaoc je zatim pouen da je, da bi Se ukazao, Bog odabrao
sedam proroka, koji su bili Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus, Muhamed i
Ismail ili Muhammad ibn Ismail. Prihvaanje Proroka nakon Muhameda,
najvea je hereza za sunite, meu ija najstroa oitovanja vjere spada i
vjerovanje da je Muhamed zadnji prorok. Time je zanijekana konanost
Kurana, kao konane objave Bojeg Zakona.

Peti stupanj. Ovdje je dai objavljivao da je doslovno tumaenje Kurana samo

za neupuene mase, one koji nisu bili spremni pod vodstvom imama proniknuti
u batin. Sunitsko upranjavanje erijata opisano je kao ogrezlo u neznanju o
ezoterijskom znaenju iza propisa. Nauavano je uenje o dvanaest apostola,
koji ire vjeru, potkrepljivano matematikim i numerolokim uenjima,
vezanim uz broj dvanaest, ukljuivi dvanaest znakova zodijaka, dvanaest
mjeseci, dvanaest plemena izraelskih, i tako dalje. Pouavana je i magijska
primjena kabalistikog znanja.
esti stupanj. Na ovaj su stupanj mogli prijei samo najnapredniji i
najdiskretniji sljedbenici, jer su ovdje ueni u cijelosti se odrei muslimanskih
propisa, ukljuivi molitvu, post i hodoae. Ova su se primjenjivala samo
zbog drutvene prikladnosti. Reeno je da su potpuno lieni smisla, osmiljeni
iskljuivo zbog podvrgavanja masa, dok su, pak, isti ti propisi imali svoje
alegorijsko znaenje od kojeg su samo mudri mogli profitirati. Uenike se
upuivalo u filozofska uenja Pitagore, Platona i Aristotela, a prihvaana je i
uloga razuma u provjeravanju religijskih istina. Inicirani u estom stupnju
mogao je i sam postati dai.
Sedmi stupanj. Vrlo mali broj onih kojima je dozvoljeno vinuti se do ovog
stupnja, prelazio je s filozofije na misticizam. Nauavano
lualistiko uenje prvog i drugog uzroka prethodei postojanju akon
postojanja, koje je dovodilo u pitanje vjeru u boansko instvo. Inicirani u
sedmi stupanj, prouavali su Aristotelovu riju vjenosti materije. Stvaranje je
objanjeno kao uvoenje anja u materiju, ime su stvoreni vrijeme i promjena,
mi stupanj. Ovdje je jo pomnije ispitana nepotrebnost
Serijskog religijskog uenja. Objavljena je relativnost morala, a J
nim time i ravnodunost prema ishodu djelovanja ili odsustvo f
lolutnih vrijednosti. Uenja ovog stupnja razraivala su dva, u i
thodnom stupnju spomenuta principa. Neimenovani prvi uzrok
ino to poznajemo kao Bog, Misao o Bogu je emanacija koja se tvara u drugi
uzrok, tj, Logos, ponaajui se kao posrednik leu Boga i ovjeka. Uvedeno je i
shvaanje o postojanju loblienog, bezimenog, nespoznatljivog bia, koje
prethodi kom prijanjem dualistikom shvaanju i daleko ga nadmauje.
eti stupanj. Ovdje su rijetki inicirani vrlo pomno prouavali a gnostika
kozmoloka uenja o dui, nebesima i nebeskim ligencijama. Ismailit devetog
stupnja bio je isti filozof, na ije rosudbe nije moglo utjecati. Iz uenja ovog
stupnja proizila je o citirana izjava, pripisivana HasanuiSabahu Nita nije
istina, e je doputeno. To je nalo odraza i u modernoj objavi koju je u
desetom stoljeu irio engleski mag Aleister Crowley ini to e, na to se
Zakon svodi. Ono pretpostavlja stupanj predavanja i moralne strogosti, koji
slijede po uspjenoj potrazi za Lovnom istinom, takav stupanj, na koji se, u
cilju razumijevanja ie vlastite misije, inicirani moe pouzdati barem u svoje
vlastito anje,
DRUGI DODATAK
KNJIGA VITEZOVA HRAMA
POHVALA NOVOM VITETVU Liber admilites Templi De laude novae militae
Hughesu, Vitezu Kristovom i Velikom majstoru Policije Kristove, od Bernarda,
po iskljuivom pravu opata od Clairvauxa uvjeren da pravu vodi bitku.
Osim ako ne grijeim, dragi moj Hughes, molio si me, ne jednom, ne dvaput,
ve triput, da napiem propovijed u ohrabrenju tebe i tvoje viteke subrae.

Jer, ko to zbori, ako i ne mogu vitlati kopljem, ipak mogu bar vitlati rijeima
protiv tvojih tiranskih neprijatelja i da e moralna bit ove poruke, ako ne ve
moja materijalna podrka, biti vam od koristi. Uistinu sam oklijevao, ne iz
nemara prema tvojoj molbi, ve da ne bih pogrijeio uzevi molbu suvie
olako. Jer, radije bih da je netko istaknutiji obavio ovaj zadatak, a ne moja
neiskusna ruka koja bi, ne uspijem li, zadatak mogla ostaviti jo nunijim i
teim.
ekavi tako neko vrijeme bez vidljiva rezultata, sada sam to obavio kako sam
najbolje umio. Nek izostanak mogu mog uspjeha, ipak, ne bude pogreno
shvaen i kao nedostatak volje. Na itatelju je prosuditi opravdanost toga.
Premda, nae li tko moj rad bar imalo zadovoljavajuim, ili nedovoljnim, bit u
ipak zadovoljan, jer nisam propustio pruiti vam sve to mogu.
I. PROPOVIJED OHRABRENJA VITEZOVIMA HRAMA TEMPLA
1. ini se da je novi red, viteki, nedavno roen u tom podruju, dakle
Orijentu, u tijelu jedno ophoenim s visina. I ba ko to
a je rukom Svojom monom progno sile mraka, tako i sada pada sljedbenike
istih sila, sinove neposluha, progonei ih ama Svojih tienika. Jednako tako
On donosi izbavljenje Svojim etovnjacima, jo jednom uzdigavi trublju
spasenja u plemenitoj i Davidovoj, kui sluge Njegovog.
Dvaj novi red vitezova nema svog uzora u vremenima minulim, i vojuju dva
rata, jedan protiv neprijatelja od krvi i mesa, a drugi tiv duhovne vojske zla na
nebesima. Kada se ovjek, sam, hrabro protivi neprijatelju tjelesnom, ne drim
to udesnim, jer rijetkost nije. A kad se krepka dua s grijehom il demonima
bori, nit to iesno nije premda hvale vrijednost jest, jer svijet je prepun lovnika.
Ali kada je tko maevima monim oboruan, a vrsnoe imen pojas mu resi, zar
ne e svatko prisutan il ne mislit da tu letko, tko potovanje puno zasluuje,
jer svijet tako emu vian i?
dista, neustraiv on je vitez, i potpuno siguran. I dok je njegovo lo valjano
opremljeno za tako to, i njegova je dua ovijena opom vjere. Sa svih je
strana on oboruan dobro ne boji se nit nona, nit ljudi. Odista se smrti ne boji,
ve za njom ezne. Zato strahuje za ivot, ili smrt, kada je ivot u Kristu, a
umrijeti je iti? Odan je i pouzdanja pun sluei Kristu silno on udi za
Dbaanjem i jedno da s Kristom bude, ovo posljednje bez sumnje gorodnije
mu,
Osigurani, dakle, naprijed kroite vi vitezovi, i due spokojne ignajte
neprijatelje Kria. Sumnji nemajte, da nit ivot, nit smrt, i nemaju rastaviti
vas od milosti Boje, u kojoj Isus je Krist, tinu, u pogibelji svakoj odvratite,
Bilo da nam je ivjet, il mrijet, Gospodu pripadamo, Kakove slave vratiti se iz
pobjeda u bitkama vim! Kojeg blaenstva mueniki umrijet u boju! Raduj se,
borce ani, ako u Gospodu ivi i pobjedu slavi, o, kakve radosti i e. Ako
mre, ta Gospodu se pridruuje. ivot je plodan, zacijelo, objeda slavna, al
sveta je smrt vanija odista. Da ne dvoji, ako blaeni oni koji u Gospodu
umru, koliko li su tek blaeniji oni za Gospoda umru?
acijelo, bilo da umru u postelji, il ratu, smrt Njegovih svetih u podnjim je oima
dragocjena bez sumnje al umrijeti u ratu,
ah, kako dragocjenije i slavnije. Ah, ivot je siguran gdje savjest je ista! ivot
je siguran onima, koji o smrti bez straha misle, i, ba suprotno, prieljkuju je
silno i strau, i prigrljuju je s potovanjem! Ah, uistinu sveti i sigurni takvi su
vitezovi, i tako posve lieni opasnosti dvojake, onih koji se bore, a nisu za

Krista. Nebrojeno ste puta, kao vitezovi svjetovni, zacijelo strahovali da e

smrt neprijatelja od krvi i mesa izazvati smrt due vae, il ak da e i vae
tijelo, i vaa dua, stradati od ruku njegovih.
Naravno, bilo u pogibelji, bilo u pobjedi, kranin je nagraen naklonou svog
srca, a ne ishodom ratnim. Bori li se ratnik za dobru stvar, smisao njegove
borbe nikako ne moe bit zao. Ba kao to se ni konani ishod dobrim smatrat
ne moe, ako mu cilj dobar bio nije, a nit namjere asne. Pogine li smjeraju
drugog ubit, kao ubojica umire. Ako si nadmoan, jai, i eljom silnom
ovjeka ubije, ubojica si pravi. Prihvatit se nikako ne da, pak, mrtav il iv, u
pobjedi il porazu, ubojica biti. alosna je pobjeda onog koji ovjeka je unitio,
podlegavi opaini, i predavi se tatini ispraznoj gnjev i oholost tvoj su tada
gospodar.
Pa ipak, to o onima koji ubiju nit1 zbog osvete revne, nit tatine udovine,
nego tek sebe da spasu? Al ipak, ak i takva pobjeda, tvrdim, dobra nije, jer,
smrt je tijela manje zlo od smrti due. Dua ne mora umrijet kad i tijelo. Ali,
dua koja grijei, ona e umrijeti.
II. O SVJETOVNIM VITEZOVIMA
3. Ta koji je onda ishod konani, il plod, ovog svjetovnog vitetva, usuujem
se re, nego lupetvo, ako ubojica zgrijei i snau ga propast i udes smrti
vjene? Da, uistinu, posluit u se rijeima Apostolovim i onom ko u plug upre,
kazat da u plug se svoj i uzda, a ko tako brazdat upre, nek zna to uzorat e
na kraju.
emu, o, vitezovi, takva silna greka koje je to neobuzdano bezumlje, koje ini
da se borite arom i fanatizmom, koji idu do smrti ili grijeha? Svoje konje
zaodijevate svilom kineskom, a oklop svoj resite jo kojekakvim, meni posve
neznanim krpicama oslikavate svoje titove i sedla prekrivate uzda i ostruge
zlatom i
brom i dragim kamenjem a zatim, uz svu tu pompu, besramno ezumnom
urbom hitate u vlastitu smrt. Jesu li to uresi viteki, drangulije enske? Zar
mislite da e maevi neprijatelja vaih maci pred vaim zlatom, ukloniti se pred
vaim draguljima, ili nemoni probiti vau kinesku svilu?
Na kraju, ko to ste se i sami, najvjerojatnije, uvjerili se esto, se ratnikom
bude, obiljeja tri su nuna to jest, vitez mora biti aan, oprezan i revan
neoptereen i u stanju slobodno se kretat brzo napasti svojim maem. Pa zato
ste onda, suprotno tome, slijepljeni enskastim kovravim uvojcima i spotiete
se o odoru, edugu i teku i zato ruke vae, njene i fine, propadaju u kavima
preirokim i nezgrapnim? A iznad svega, tu je i ta straujua nesigurnost
savjesti, bez obzira to dobro naoruani jer putem ste se pogibeljnim otisnuli
tako nemarno i bezbrino, ma sumnje da su povodi ratovima i prepirkama
meu vama il jev, nerazuman i neobuzdan, glad isprazna za slavom, il ihlepom
zaokupljenost prizemna tako. Zbog razloga takvih, mnje nema, bezopasno nit
je ubit, nit ubijen biti od ruke drugog.
O NOVOM VITETVU
Al, uistinu, vitezovi Kristovi bez straha ratovati mogu u ratu za ispoda svog, i
ne imat i mrve straha da e zgrijeit, pogube li prijatelja, il u strahu od svoje
smrti biti. Jer, bilo da smrt posijete, za Krista umrete, ne zapada vas grijeh,
ve neizmjeran udio u vi. Bez obzira na ishod, Krist pobjeuje, jer u sluaju
prvom, on remno prihvaa neprijatelja smrt, dok u drugom utjehom obilato
ruje viteza svog.

Vitez Kristov umije u slavi napast, i u slavi stradat. Jer, kad padne, on Krista
slui, a kad za Krista gine, tad sebi pomae, i on ne nosi bez razloga pravina,
jer on je sluga Boji, i za istine vu, on kanjava ljude zle. Tako ubivi zle, on
nije ubica. Ja kaem je ubojica opaine i branitelj poretka kranskog. S druge,
pak, ane, bude li ubijen, on nije strado, nego je kui stigo. Dakle, kada smrt
posije, tad Krist je na dobitku kada smru
stradava, dobitak je njegov. Smru pogana kranstvo slavi, jer Krist je
velian. Smrt krana velik je dogaa, u kojem Kralj e u prilici bogato nagraditi
vitezove svoje. I zato e pravedan radostan biti, vidje da pravda je na djelu.
Kaite, raduju li se pravinosti? Samo ako je Bog taj, koji sudi u toj zemlji. Ne
elim re da pogane poubijati treba, ako drugog naina ima sprijeiti ih u
njihovom stranom nasilju i tlaenju vjernih. ini se milostivijim, ipak, pogubiti
ih, nego dopustiti im da grijee silno i nadvladaju pravedna tako e, moda,
pravedni odabrati grijehom se i sami uprljati.
5. to je sigurno? Ako kraninu nije doputeno maem udarit, zato su onda
oni, koji su Spasitelja navijetali, nauavali, da vojnici trebaju plaom svojom
zadovoljni biti, umjesto da im poziv njihov zabrane? No, s druge pak strane,
ako uistinu doputeno jeste onima, od Boga tako izabranim kad ve nisu
milostivijem pozivu nekom pozvani kome je onda, elim znati, s pravom veim
doputeno nego njima, koji srca naa i misli nae dre u Zionu, gradu kreposti
nae?
Ta oni prognae one to se o boanski zakon ogrijeie, i spasie ljude
pravedne u istini. Jednako tako obaraju oni pogane koji rat ljube, i pogubljuju
one koji zaprepatenje nae izazivlju, i tjeraju zle iz svetog grada Gospodnjeg.
U Jeruzalemu, zli arom silnim otimlju blaga silna puka kranskog vjerske
svetinje skrnave u rukama svojim Sveti hram Boji dre. Nek maevi vjernih
sasijeku glave neprijateljske, nek satru svakog tko protivi se znanju Bojem,
na kojem vjera kranska poiva, kako poganin reko ne bi Gdje je njihov Bog?.
6. A kad istjerani budu, on vratit e se kui svojoj i imanju svom, koji u
Evanelju gnjev njegov rasplamsae. Gle kaza, kua tvoja i odore tvoje pusti
stoje, i gorko se tome jada. Valjano prorok odgovara, Ne brini o kui svojoj, ne
brini o djedovini svojoj. Tako je, dakle, i drugo proroanstvo ispunjeno Gospod
izbavi narod svoj, i oslobodi ga, i oni e pristupit, i radovat se na brdu Zion, i
radovat e se u Gospodinu dobrom.
Jeruzaleme sretni, znaj da tren je doo tebe da pohode. Raduj
i veliaj, Jeruzaleme pusti, jer Gospod tjei narod svoj, on je avio Jeruzalem, i
Gospod svetom rukom svojom tjei na oi svih oda svijeta. Izraele Djevico,
naputena, i nikog da te pridigne. ani, svu stresi prainu, Djevico, zarobljena
keri Zion. Ustani, em, i visoko se uspravi, i opaziti e radost to od ruku
Bojih i ide. Nee vie zanemarenom zvana biti, niti e te pustom ti, Jer
Gospod ti se raduje, a zemlja e ti bogatom biti. Digni led i osvrni se oko sebe
sve se pribralo i tebi dolo. To je pomo, u ti Bog Jedini alje. Na svaki je nain
drevno proroanstvo sada unjeno, Ponovo uzdi u te na vjekova slavu, na
radost moljenjima svim i posisat e mlijeko svih naroda svijeta, ah, i i, sisat
e i mlijeko s prsiju kraljevstava njihovih. Kao i, Ko sina majka tjei, tako i ja
tebe tjeim, i Jeruzalem utjeha e ia biti.
Zar ne vidite, koliko su esto stara proroanstva pretskazivala o vitetvo? Jer,
kao to smo upravo uli, sada je tu sviju grad, i Gospodinov. Naravno, ne
smijemo dopustiti zavedeni biti u logreivost ispunjenja njihovih, i pred oima

nam uvijek priroda ieska tekstova ovih mora biti. I, naravno, u nadi ivjet
vjenoj, kakvi da se oblaci crni nadnijeli nad vremenom ovim. Inae bi atstvo
ovozemaljsko nadu duhovnu uguit moglo, dok bi roanstvo unaprijed
osigurano, moglo na obeanja budua i anja utjecat. Kako bilo, slava prolazna
grada ovozemaljskog ne anjuje slavu onog nebeskog, ve za njega priprema ili
ga mi, m, zamiljamo gradom Nebeskim, koje naa je kolijevka.
D NAINU IVOTA VITEZOVA HRAMA TEMPLA
1 sada, kako bi vitezovi nai mogli postaviti mjerila, kojima e ramiti one
vitezove, koji se u ime avolje, a ne Boje, bore, kratko
o i bez oklijevanja o ivotu i smrti Vitezova Kristovih. Kakovima irikazuju u
javnosti, a kakovi su u ratu? Ili, po emu je vitez
1 drukiji od viteza ovosvjetovnog?
10 prvo, discipline ne manjka, nit se posluh s prezirom gleda, to Biblija
potvruje, sin neposluni uniten e biti prkos je
poput grijeha aranja, a neposluh poput mranog ina tovanja idola. Oni e
poi i vratit se po volji svog voe. On e im osiguravati hranu i odjeu, i nita
od onog to im je potrebno, nee moi ni od kog drugog dobiti. A to se naina
ivota i odore tie, upozorava ih se protiv bilo kog pretjerivanja poput zlata,
koristei se samo nunim. Oni ko redovnici ive, u zajednici ugodnoj i trijeznoj,
ene lieni, i djece. I odista, u evaneoskoj toj punoi i savrenstvu niega ne
manjka, jer van svijeta oni ive, ko obitelj jedna, ude mira sponama duha
jedinstvo isto branit.
Posveeni i jedinstveni, oni srce su jedno i dua jedna a tako niti jedan od njih
ne slijedi volju svoju vlastitu, ve se voi podvrgava. Nit se lijeno umiu
dunosti svojoj, nit tumaraju besciljno, Kada na dunosti nisu, s panjom kruh
svoj jedu, popravljaju il oklop svoj, il odoru pokidanu, il u nered reda unose, i,
konano, rukovode se potrebama svagdanjim i zapovijedima voe svog.
Meu njima razlike nema, osim razlike one u odnosu na djelo uinjeno, a ne
rod plemeniti. U asti i slavi oni se takmie jedan drugom teret nosit pomau,
kako bi posao Kristov dovriti mogli. Ni jedna beskorisna rije, posao
beskoristan, smijeh neobuzdan, il apat il mrmljaj, jednom uoeni, ne mogu a
da ispravljeni ne budu. Gnuaju se zabave i kocke, odbijaju lov, i nemaju
udjela u tom tako omiljenom, a opakom i surovom sportu, lovu sokolovima.
Odbacuju ispraznost luda dvorskih, maioniara, trubadura i turnira dvorskih,
gnuaju se njihove himbe. Kosa im je podrezana kratko, prema rijeima
apostolskim, jer ne prilii mukarcu mariti za lepravim uvojcima. Da sumnje
ne bude, rijetko se oni dotjeruju, il kose peru, ve za to posve ne mare, sve
dok im ne bude upava i prana, tragove nose oklopa i sunca.
8. Kad neposredno se za bitku pripremaju, njihova je zatita njihova unutarnja
vjera, Izvana, elik je, a ne zlato, njihova sigurnost ta neprijatelju oni uas, a
ne pohlepu, usaditi ele, Njima konji brzi i snani trebaju, a ne paradni i
ukraeni. Borba njihov je smisao, a ne parada. Pobjedi oni tee, a ne slavi.
Radije bi strah i trepet ulili, nego zadivili. Oni nisu nasilni, i ne jurcaju uokolo
ko bez pameti
lakomisleno, ve brigu i panju pomnu iskazuju. Oprezno i s nosom prikljuuju
se redu vojnom, prema biblijskoj izreci davnoj avi su Izraeliani miroljubivi, pa
i kada se za rat pripremaju. AT, odista, kad bitke doe as, on u stranu svu
blagost otkloni, da kae Zar ja ne mrzim one koji tebe mrze, Gospodine? Sto e,
zar ja ne saalijevam neprijatelje tvoje? Oni pohitaju protivnike past, na njih

gledaju ko na ovaca stado. Ma koliko brojem dmaenibili, primitivne divljake

oni ne dre mnotvom pravim. da su sigurni u vjetinu svoju, ve se pouzdaju
u krepost spodina Sabaotha da im pobjedu donese. Nema sumnje da uzdanja
imaju, kad se rijei Makabejaca sjete. Lako je da tek ica potjera mnoge, U
oima Boga na Nebesima razlike nema, e li ih osloboditi silinom mnogih ili
aice odabranih, jer pobjeda atu ne dolazi od vojske velike, a hrabrost i snaga
duevna dar su ba. Svjedoci smo bili gdje jedan u nevolji, tisuu u bijeg nagna,
k dvoje deset tisua odbie.
fo udesnije je, da ko jagnjad blagi mogu biti, a ipak ko lavovi Dviti. Ne znam
bi li im se ko redovnicima, u ratnicima obratio e da im oboje uvaiti treba. No,
ko redovnici, oni blagost nose, o vitezovi sranost i snagu vojniku. Na to bi
kazat mogli, Ovo ijelo od ruku Bojih, i divno je u oima naim. Ove je ljude
Bog abrao, pomno i kutak svaki i najdalji pretraiv Izraela muzi asni, obrane
vjerno i uvaju budno grob, to Solomona pravog zapravo je, svak s maem u
ruci, vjet i za bitku spreman.
HRAM JERUZALEMSKI
Ddista, sjedite njihovo je u hramu jeruzalemskom koji, istina, e ono drevno i
slavno zdanje Solomona kralja, porediti se s kojim jedno zdanje drugo ne da
ve hram dananji, slavom ipak ni ilo ne zaostaju. Ta odista, sav sjaj hrama
prvog u zlatu je i srebru laznom, podnojima mramornim i drvenim raznim,
dok su enost i uresi lijepi hrama dananjeg pobonost duboka novnika
njegovih i drube njihove samostanske. Od prvoga ima zamisliti se dade
mnotvo boja udesnih ovaj dananji
slavan je po vrlinama brojnim i akcijama svetim. Sumnje nema, svetost je ures
pravi Kue Boje, kojeg zasluge sjajne raduju vie no mramor sjajni, a
naklonost mu bude srca krepka vie no zidovi zlatni.
Dobro, zidovi vanjski hrama ukraeni su, al orujem, ne draguljima, dok
namjesto kruna drevnih titovi vise. Gdje svijenjaci, kadila i vrevi bjehu, sad
uzde, sedla i koplja stoje. Znakovljem tim vitezovi glasno zbore o odanosti i
predanosti Bogu, koji i vou njihovog nadahnue u vremenima davnim, da u
zanat viteki kroi kad, u gnjevu silnom, naorua svetu ruku Svoju, ne maem,
ve mlatilom kojeg od konopa tankog sklopi. U hram je uo, trgovce istjero,
novareve krinje prevrnuo i tezge trgovake porazbijo sude da sve to
otvoreno kalja i dostojno nije kue molitvene.
Dirnuti duboko primjerom ovim Kralja svog, vitezovi odani dre prljavo
prisustvo nevjerniko jo sramnijim i nedopustivijim nego kad onomad
trgovcima uprljan bjee. S konjem i orujem oni stoje, i snagom svojom
nevjernike pogane poraze i tiransko ludilo iz Svetog hrama istjeraju. Tamo se
danju i nou bogobojaznom radu, kao i radu korisnom, posvete. Hram Boji oni
slubom bojom marljivom i neokaljanom, i pobonou stalnom, slave ne
rtvuju meso ivotinjske, ko to obiaji drevnih nalau, ve pravom,
miroljubivom rtvom ljubavi bratske, odanosti vjerne i siromatva
svojevoljnog.
10. Ova su djela u Jeruzalemu cijeli svijet obradovala. Otoci oslukuju, a
puanstva daleka motre. Oni naviru s istoka i zapada, poput bujice to slavu
Boju Nevjernicima donosi, a glogot glasova njihovih nalik je rijeci nabujaloj,
to radosnim itelje grada Bojeg ini. A zacijelo i raduje i nadu budi, mnotvo
ovjeansko toliko gdje u pomo aici hita. Dvostruka je korist vidjet gdje

opaki i surovi, lopovi, bogohulnici, ubice i krivokletnici, kao i preljubnici,

preobraenibudu.
Razloga su dva za korist, radost, jer ko to rod se njihov raduje to rijeit ih se
moe, tako ih i drutvo njihovo novo spremno primit eli. Strane obje sretne
su, jer rod njihov bivi sada je na miru, dok
itvo njihovo novo snagu novu crpi. Egipat se raduje tako aenju njihovom i
odlasku, dok se brdo Zion raduje a keri Judeje ele. Odista, prvi slave to iz
ruku su njihovih preli, dok drugi kuju da e ovi upravo tom predajom slobodu
ste. Zemljaci bovi bivi radosno motre gdje okrutni ruitelji njihovi na put u,
dok drutvo njihovo novo s radou pozdravlja branitelje re vjerne. I tako dok
jedan ugodu i radost uti, drugi je na korist iju naputen.
ako Krist osvetu neprijateljima Svojim dijeli, slave silno i sjajno iz njih i
pomou njih. Divno je i valjano da oni, to vjeno se ko prijatelji bore
Njegovi, sada prvaci Njegovi budu, bore se u slubi noj Njegovoj, ba ko to
Saul, progonitelj, posta Pavle, povjednik. Zauen, dakle, nisam, da je po
Spasitelju i Zakonu ijem da Nebesa radosnije kliu pokajanju grenika jednog,
nego nama onih kojima obraenje potreba nije. Zacijelo, obraenje otva
grenika takvih i ljudi zlih, dobra e donijeti upravo koliko ete djelima svojim
nanijee ranije.
Pozdrav dakle, tebi, sveti Grade stolni, od Boga posveen, jer u tiji Tvojoj silno
mnotvo ljudsko spasiti se moe u Tebi i kroz e. Pozdrav Grade stolni Kralja
velikog, iz kojeg uda neobina ivna u svijet se ire. Pozdrav Gospodarice
Majko naroda i ljice provincija nadbiskupija, Djedovino patrijarha, Kolijevko
roka i apostola, Zaetnice vjernosti, Slavo puka kranskog. Ako Sog i dopustio
esto tako napadnut da si, onda to zarad toga se, hrabrima razloga da prui,
za spasenje i krepost da se bore. drav zemljo obeana, koja med i mlijeko
pruila si onima to tavahu te prije, a sad okrepa i hrana budi ivotu bogatom i
ravljenju spasilakom svijeta cijelog.
a, i ponovo kaem da dobra ti si i najblagorodnija zemlja, koja lodnu utrobu
svoju nebesko sjeme primi iz srca Oca naeg nog. Bogat i plodan urod
muenika proiziao iz sjemena tog. ina ta zemlja svim vrlinama svetim raa, a
neke raaju i eseterostruko, ezdeseterostruko, pa ak i stostruko. I zato, to
tebe znaju, znaju i slast tvoju, i napajaju se bogatstvima im silnim i snagom
tvojom. Svima pa i onima koji ne upoznahu ikad i na sve strane svijeta, oni
objavljuju i opisuju veliinu
tvoju, divotu izuzetnu i udesnost.
uda su o tebi kazana, Boji Grade stolni. A sada emo, ovdje, djeli preobilja
divota Grada stolnog, iznijeti u slavu i ast Imena Tvog.