HRVATSKE ZEMLJE U PREDANEKSIJSKOM RAZDOBLJU

Dravnopravni poloaj Hrvatske i zahtjevi za ujedinjenje hrvatskih zemalja

Poetak 20. stoljea hrvatske su zemlje doekale sputane austrougarskim dualizmom.
Banska je hrvatska i dalje ivjela kao dio ugarskog dijela Monarhije, a pod vladavinom bana
Khuena Hedervaryja i njezina je skuena autonomija dola u pitanje.
Dalmacija i Istra bile su dio austrijske polovice Monarhije. Dualizam je bio trajna zapreka
eljenom ujedinjenju Banske Hrvatske s Dalmacijom, iako je i Hrvatsko-ugarska nagodba
potvrdila da je ona sastavni dio hrvatske drave.
Uz to je dualizam negativno utjecao na gospodarski razvoj hrvatskih zemalja, osobito
prometno i gospodarski izolirane Dalmacije. Zbog svega je ujedinjenje hrvatskih zemalja i
dalje bilo jedan od temeljnih zahtjeva u programima svih hrvatskih politikih stranaka.
U stvarnosti se teko moglo oekivati da bi se to moglo dogoditi, jer bi hrvatsko ujedinjenje
naruilo dualistiki ustroj Monarhije i poremetilo ravnoteu koja je dotad vladala izmeu
Austrije i Ugarske kao dvije dravnopravnih drava.
Takvom su se rjeenju odupirali podjednako vladar, beki politiki krugovi koji su ga
okruivali i Maari.
Dio hrvatskih politiara mislio je da bi se ujedinjenje ipak moglo provesti ako bi Monarhija
bila preustrojena kao trijalistika zajednica, u kojoj bi uz austrijski i ugarski dio bio
uspostavljen i poseban junoslavenski dio.
Ponaanje austrougarskog prjestolonasljednika Franje Ferdinanda davalo je nadu da bi
trijalistiko rjeenje moglo biti provedeno u stvarnost.
On je uvidio da su maarska snaga i tenje za postizanjem stvarne neovisnosti prijetnja
odranju Monarhije, pa je mislio da bi se hrvatske tenje za ujedinjenjem dale dobro iskoristiti
u zauzdavanju maarskih nakana.
Hrvati u Bosni i Hercegovinu
Hrvati u Bosni i Hercegovini doivjeli su pak pod austrougarskom upravom u toj pokrajini
znatan gospodarski, prosvjetni i kulturni napredak.
Oni su, dodue, do posljednjih godina 19. stoljea trpjeti zbog politike dotadanjeg
austrougarskog namjesnika Benjamina Kallaya. On je, naime, mislio da su hrvatska i srpska
svijest Hrvata i Srba u BiH prijetnja austrougarskoj upravi u toj pokrajini i njezinoj elji da
ona ostane posebna pokrajina kojom e upravljati obje vrhove vlasti obiju polovica
Monarhije.
Zbog toga je Kallay nastojao suzbiti uporabu hrvatskog i srpskog nacionalnog imena i
nametao je pojam Bonjaka kao novog imena za sve stanovnike BiH.
Taj pokuaj unato elji vlasti nije uspio, umjetno bonjako ime nije zaivjelo ni meu
Hrvatima, ni meu Srbina, a ni meu bosansko-hercegovakim muslimanima.
Mnogi su od njih, dapae, zbog svojih korijena i injenice da su jezik nazivali hrvatskim
imenom izraavali svoju pripadnost hrvatskom narodu. Hrvatima je pak oodgovarala injenica
da su prestankom osmanlijske vlasti u BiH prestala i sva ogranienja koja su prijeila

drutveni i gospodarski uspon i razvoj nemuslimana pa je odlazak austrougarske uprave za

njih znaio i poetak znatnijeg gospodarskog, drutvenog i kulturnog razvoja.
Potkraj 19. st onzai je uspon hrvatskog tiska u BiH, koji se ogledao u poetku izdavanja
mostarskog tjednika Osvit.
Osobito je vano za razvoj njihove kulture i prosvjete bilo osnivanje Hrvatskog potpornog
drutva za potrebne ake srednjih i visokih kola iz BiH u Mostaru te Hrvatskoga drutva za
namjetanje djece u zanate i trgovinu u Sarajevu 1902. godine.
Oni su se 1907. ujedinili u Hrvatsko kulturno drutvo Napredak sa sjediitem u Sarajevu,
svakako najznaajnije hrvatsko drutvo u BiH koje je tamo djelovalo u prvoj polovici 20. st.
Hrvatska politika nakon Khuenova odlaska
Poetak 20. stoljea obiljeila su velika previranja u hrvatskim politikim strankama te pojava
novih politikih stranka i struja. Odlazak bana Hedervarija osobito je utjecao na proces
preslagivanja stranake scene.
To se ponajprije odrazilo na potpuni nestanak Narodne stranke, maaronske stranke koja je
dotada bila stup reima i ija je veina u Saboru bila iskljuivo rezultat banova i vladina
utjecaja na izbore u kojima je mogao sudjelovati vrlo mali broj biraa.
Istodobno je tekao proces okupljanja velikog dijela hrvatske oporbe oko nekadanjih
politikih protivnica Neodvisne narodne stranke i dijela Stranke prava, koje su nastojale
krenuti novim politikim putem. One su traile ujedinjenje hrvatskih zemalja, a da bi to
ostvarile, bile su spremne na suradnju s maarskom oporbom i srpskim strankama u
Hrvatskoj.
Uz njih je kao znaajna stranka djelovala i ista stranka prava Josipa Franka, koja je
zastupala ideju da je mogue osloboditi se maarskog pritiska uspostavom bliske suradnje s
vladarom.
Takoer je kao veliku opasnost za hrvatske nacionalne interese isticala velikosrpstvo, koje je
prema njezinu miljenju bilo temelj politike i Kraljevine Srbije i srpskih politiara u AU, pa
tako i onih u Banskoj Hrvatskoj.
Od politike novog kursa do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije
U tom je razdoblju maarska oporba predvoena Strankom deovisnosti i njezinim voom
Fereczom Kossuthom, vodila teku borbu za postizanje gotovo neovisnog poloaja Ugarske u
Monarhiji.
Neki su hrvatski politiari smatrali da glavna opasnost Hrvatima prijeti od njemake politike
prodora prema istoku (Balkanskom poluotoku). Pomislili su da bi bilo mogue uspostaviti
suradnju s Maarima koji su se borili za svoju neovisnost, a eljeli su suraivati i sa Srbima.
Glavni zagovornici takve politike bili su pravaki politiari iz Dalmacije, Frano Supilo i Ante
Trumbi, koji su eljeli da cjela hrvatska politika krene novim putem, ili politikom novog
kursa.
Oni su uspjeli pridobiti veinu hrvatskih politiara, a voa Srba u Hrvatskoj Svetozar
Pribievi dao je potporu takvim idejama.

Protiv te se politike od znaajnijih hrvatskih stranaka oitovala ista stranka prava Josipa
Franka. Ona je takoer zagovarala ujedinjenje hrvatskih zemalja, no bila je nesklona bilo
kakvoj suradnji sa srpskim strankama smatrajui da su velikosrpske ideje koje su one
uglavnom podupirale velika prijetnja budunosti Hrvatke i Hrvata.
Politiku novog kursa nisu podupirali ni braa Radi. Oni su tada zagovarali politiku
austroslavizma, odnosno mislilu su da je jamstvo hrvatskih nacionalnih interesa odravanje
takve Monarhije u kojoj bi bilo mogue uspostaviti ujedinjenju hrvatsku dravu.
Smatrali su da nije mogue uspostaviti suradnju s Maarima. Zagovarali su suradnju
slavenskih naroda, no bili su protivnici velikosprpstva i sumnjali su da vodstvo srpske politike
u Hrvatskoj stoji urpavo na takvom politikom stajalitu.
Pobornici politike novnog kursa u jesen 1905. okupili su se u Rijeci, gdje su donjeli Rijeku
rezoluciju. Njome su podrani maarska oporba i njezina nastojanja da izbori vea prava za
Ugarsku, a zauzvrat bi Maari trebali poduprijeti ujedinjenje hrvatskih zemalja i ostvarenje
graanskih sloboda u Hrv.
Njezine su zakljuke poduprli i srpski zastupnici Hrvatskog sabora i Dalmatinskog sabora na
sastnaku odranom u Zadru na kojem su donjeli Zadarsku rezoluciju.
Oni su dotada bili protivnici sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. U rezoluciji su kao
uvjet priznanja zakljuaka Rijeke rezolucije zatraili da Hrvati u BH podijele svoju
suverenost sa Srbima priznajui ih potpuno ravnopravnim narodom, a na manjinskom
skupinom.
Hrvatki nosioci politike novog kursa prihvatili su zahtjeve Zadarske rezolucije, a na posljetku
su hrvatske i srpske politike stranke i skupine koje su stajale iza obje rezolucije ustrojile
novu politiku skupinu Hrvatsko srpsku koaliciju.
Ona je ubrzo uspjela dobiti veinu u Hrvatskom saobru, to je odrala sve do sloma
Monarhije 1918.
Ipak je zbog nesklonosti vladara te maarskih i austrijskih politikih krugova, koju su se
bojali da bi njezino sudjelovanje u vlasti moglo uzdrmati austrougarski dualizam, i dalje
ostala u oporbi.
Oekivanja da bi dolazaka maarske oporbe na vlast u Ugarskoj mogao pomoi Hrvatima
izjalovila se kad je ona postigla sporazum s Dvorom i uistinu dola na vlast, no prema
Hrvatskokj se i dalje ponaala kao i njezini prethodnici.
Nije eljela prihvatiti nikakve promjene za Hrvatsku tetnih odredbi Hrvatsko ugarske
nagodbe, a i takvu je Nagodbu u stvarnosti krila na hrvatsku tetu.
O tome svjedoi takozvana eljeznika pragmatika iz 1907. kojom je, suprutno odredbama
Nagodbe, na eljeznice uveden maarski jezik.
Ulazak seljatva u hrvatsku politiku braa Radi i HPSS
Potkraj 19. st. meu mnogim je hrvatskim seljacima sazrela svijest o tome da samo vlastitim
politikim i drutvenim djelovanjem mogu utjecati na promjene vlastita drutvenog,
politikog i gospodarskog poloaja.

To su zapazili i braa Antun i Stjepan Radi, koji su godine 1899. poeli izdavati list Dom,
politiki list namijenjen politikom prosvjeivanju hrvatskog seljatva.
Tumaei da dotadanje hrvatske stranke nisu problemu hrvatskoga sela posveivale nikakvu
pozornost, tvrdili su da ja seljake potrebno i politiki organizirati.
Zbog toga su radili na osnovanju posebne seljake stranke, a potkraj 1904. osnovali su
Hrvatsku puku seljaku stranku
Zbog nepravednog izbnornog zakona, prema kojem je i dalje u izborima mogao sudjelovati
tek neznatan broj stanovnika Banske Hrvatske, uglavnom oni boljeg imovnog stanja, nije
HPSS mogau u Hrvatskom saboru dobiti znaajniji broj zastupnika.
Ipak je ve prigodom njezina prvog sudjelovanja u izborima u Sabor izabrano nekoliko
zastupnika, pa su tako u njemu prvi put problemi hrvatskog sela progovorili izabrani seljaki
predstavnici.
irenje organizacija stranke, njezina tiska i publikacija te djelovanje stranakih voa utjecali
su na mnoge hrvatske seljake ne samo da se ukljue u politiku borbu nego da si i ire slojevi
stanovnitva zainteresiraju za probleme hrvatskog sela.

HRVATSKE ZEMLJE U GODINAMA PRED I. SVJ. RAT

Doba politikih procesa u Banskoj Hrvatskoj
Poetkom 1908. hrvatskim je banom postao Pavao Ruch, ije se banovanje poklopilo s
nakanom Monarhije da nakteria dotad okupirano podruje BiH. Zbog toga je trebalo hrvatsku
javnost pripremiti na in aneksije.
injenica je da uz samu Tursku najvei otopr austrougarskim nakanama dala Srbija, koja je
dokazivala da su BiH srpske zemlje te da trebaju postati ido Srbije. Zbog toga su vrhovi
Monarhije aneksiju opravdavali i kao obranu svojih interesa pred velikosrpksim pretenzijama
Kraljevine Srbije.
Istodobno se vlastima u Hrvatskoj pruila prigoda da pokuaju unititi Hrvatsko srpsku
koalciju, iji su mnogi istaknuti lanovi javno zagovarali suradnju sa Srbijom.
Zbog toga se htjelo prikazati da istaknuti lanovi Srpske narodne samostalne stranke surauju
sa srpskim slubama i djeluju u cilju ruenja Monarhije i stvaranja velike Srbije.
Na poslijetku je uhiena skupina od 53 istaknuta Srba iz Banske Hrvatske pod optubom za
veleizdaju, a svi su poetkom 1909. izvedeni pred sud u Zagrebu (Veleizdajniki proces)
Iako je zbog te suradnje veina optuenika osuena na dugotrajne zatvorske kazne, svi su
odreda odbacivali optube. Nain na koji je voeno to suenje i velik je dio europske i
hrvatske javnosti uvjerio u njihovu nedunost.
Zanimljivo je ipak da su oni naknadno nakon pada Monarhije, potvrdili utemeljenost
optunice i priznali da su radili za Srbiju.
Istodobno je austrijski povjesniar Heinrich Friedjung na poticaj austrougarskog
Ministarstva vanjskih poslova javno optuio Franu Supilu kao istaknutog lana Hrvatsko
srpske koalicije da je radio za interese Srbije, koja ga je zbog toga obilno novano pomagala.

Iaok je Friedjung tuio Supila sudu (Friedjungov proces), ovaj je uspio dokazati da su
dkomuneti kojima ga se optuivalo obine krivotvorine napravljenje u austrougarskom
poslanstvu u Beogradu po elj Ministarstva vanjskih poslova Monarhije.
Na poslijetku je bio osloboen, to mu je donijelo veliki ugled u europskim politikim
krugovima.
Iza Friedjunga su stajali kurogvi oko Franje Ferdinanda, koji su smatrali da je Srbija opasnost
za Monarhiju i da treba poduzeti sve da se suzbiju njezine nakane.
Zbog toga je Freidjungov neuspjeh bio jo vie njihov neuspjeh, koji je zadao snaan udarac
ugledu Monarhije.
U Banskoj Hrvatskoj oba su spomenuta procesa, nasuprot eljama banske vlasti bana Palva
Raucha, poveala ugled i politku snagu Hrvtasko srpske koalicije. Ipak se zbog obrane u
Freidjunogovom procesu Frano Supilo morao povui iz praktinog rada u Hrvatsko srpskoj
koalciji, a njegovo mjesto ssve vie je zauzimao Svetozar Pribievi.
Aneksija BiH oekivana je i kao prigoda da se te zemlje na temelju hrvatskog dravnog prava
sjedine s Banskom Hrvatskom, time vie to je tada u javnosti bila prisutna spomenuta ideja
trijalizma, koju je podupirao i Franjo Ferdinand.
RADIKALIZACIJA POLITIKOG IVOTA U BANSKOJ HRVATSKOJ
Opisana politika vrhova Monarhije ali i nastojanje vodstva Hrvatsko srpske koalicije da
postigne kompromis s banskom vlau i doe na vlast u Hrvatskoj, utjecaliu su na
radikalizaciju politikih prilika u Banskoj Hrvatskoj.
To se osobito odnosi na pojavu radiklane hrvatske i srpske nacionalistike i napredne
omladine, koja je zahtjevala beskompromisno ujedinjenje svih Junih Salvena, odnosno
stvaranje ujedinjenje jugoslavenske drave i jedinstvenog jugosalvenskog naroda.
Pripadnici nacionalistike omladine Monrahiju su smatrali glavnom zaprekom ujedinjenju te
su eljeli njezino unitenje. Zbog toga su sve one koji su kao Hrvatsko srpska koalicija
traili komprominsa rjeenja optuivali za izdaju jugoslavnenskih ideala i traili su radikalna
rjeenja.
Izbijanje Prvog balkanskog rata i istjerivanje Turaka iz najveeg dijela njihovih dotadanjih
europskih posjeda izazvalo je kod pobornika jugoslavenske ideje veliko oduevljanje i nadu
da jem ogue skoro ostvarenje jugoslavenske drave.
Istodobno su vrhovi Monarhije pokuali utjecati na smirivanje stanja u Hrvatskoj politikom
vrste ruke.
Zbog toga su poetkom 1912. dovali za vana Slavka Cuvaja, koji je trebao uvesti strogi
nadzor nad stanjem u Hrvatskoj.
On je dapae imenovan komesarom, to je znaio da su vrhovi Monarhije mislili da je stanje
izmaknulo nadzoru i da ga treba rjeavati izvanrednim mjerama.
Komesar Cuvaj pokuao je ponajprije suzbiti oporbeni tisak uvoenjem cenzure, i
onemoguiti djelovanje oporbenih politikih skupova.

Nacionalistika omladina je pokuala promijeniti stanje radikalnim metodama, pa su na

Cuvaja izvedena ak dva neuspjena atentata tijekom 1912. i 1913. godine.
U ljeto 1913. novim je komesarom postao Ivan Skerlecz sa zadaom da normalizira prilike u
Banskoj Hrvatskoj, no i na njega je pokuan atenta.
Sve je to navelo vrhove Monarhije da pokuaju postii sporazum s Hrvatsko srpskom
koalicijom, koja je bila spremna rtvovati mnoge od svojih politikih ciljeva kako bi dola na
vlast.
Na poslijetku je potkraj 1913. postignut sporazum. Kaolcija se obavezala da nee ustrajati na
rjevanjau prijepornih pitanja u hrvatsko ugarskim odonsima, a ugarska je vlada ukinula
komesarijat i eljezniku pragmatiku.
Na temelju sporazuma raspisani su potkraj 1913. izbori za Hrvatski sabor.
Na njima je pobijedila Hrvatsko srpska koalcija, koja je otada bla pouzdana suradnica
maraske vlade i kao takva vladala je u Banskoj Hrvatskoj sve do propasti Monarhije.
Gospodarstvo
U 20. su stoljee hrvatske zemlje ule kao razmjerno nerazvijene poljoprivredne zemlje, u
kojima se oko 80% stanovnika bavilo poljoprivredom i ribarstvom.
Uz to je veina posjeda bila razmjerno mala, to je u veini sluajeva oteavalo suvremenu
obradu zemlje i rast poljoprivredne proizvodnje.
Poetkom 20. st. znaajniji rast zabiljeila je i industrija. Iako je udio stranog kapitala bio
znatan (ponajvie austrijskog, maarskog i ekog) i mnogi hrvatski poduzetnici sudjelovali
su u tom rastu.
Pritom treba istaknuti da je udio stranog kapitala bio znatno vei u Dalmaciji, gdje su
prevladavale talijanske tvrtke iz Monarhije (uglavnom iz Trsta) i Italije te njemake austrijske
tvrtke.
U BaH je udio hrvatski poduzetnika bio mnogo vei, a u objema zemljama je bio znaajno
zastupljen eki kapital.
Hrvatske banke i tedionice, ponajprije zagrebaka Prva hrvatska tedionica, takoer su
podupirale rast gospodarstva svojim kapitalom.
Industrijska srdita u BaH nadvojbeno su bili Zagreb i Osijek, a u Dalmaciji se ubrzano
razvijao Split s okolicom.
U toj se hrvatskoj zemlji tada u znaajnioj mjeri upotrebljavala elekitrna energija, koja se
dobivala iz prvih veih hidro centrala izgraenih na rijekama Krki i Cetini.
Razvoj gradova
U hrvatskim su zemljama broj i veliina gradova bili razmjerno mali u usporedbi s razvijenim
europskim zemljama. Ipak su mnogi hrvatski gradovi u tom razdoblju doivjeli rast broja
stanovnika te gospodarski razvoj, to treba dovesti u vezu s opisanim gospodarskim razvoje
hrvatskih zemalja.
To se odnosi ponajprije na Zagreb kao glavni grad BaH i hrvatsko nacionalno sredite.

On je u razdbolju od 1900. 1910. narastao od 57 000 do 75 000 stanovnika, to je pratilo i

njegovo komunalno ureenje.
Moe se rei da je gard Zagreb u to vrijeme bio dobro razvijen i ureen grad. U BaH kao
vano gospodarsko sredite isticao se i Osijek. Iako manji po broju stanovnika od Zagreba (28
500 1910. godine) i Osijek je po svemu bio dobro razvijen grad.
Ipak o urbanoj nerazvijenosti BaH svjedoi injenica da je u njoj godine 1910. bio tek 6
gradova koji su imali vie od 10 000 stanovnika.
U Dalmaciji je znaajan razvoj doivio Split, koji je po broju stanovnika (22 000 stanovnika
1910.) i po gospodarskoj razvijenosti postao istinsko sredite Dalmacije, iako je glavni grad i
dalje bio Zadar (13 000), u kojem je bilo sjedite namjesnika Dalmacije, Dalmatinskog sabora
i ostalih sredinjih dravnih ustanova.
Kultura i prosvjeta
Sredite hrvatskog kulturnog i prosvjetnog ivota poetkom 20. stoljea bio je Zagreb, u
kojem su djelovale sredinje klturne i prosvjetne ustanove, kao tu je bila Matica hrvatska.
Ona je nastavila objavljivati velik broj knjivnih djela hrvatskih i inozemnih knjivenika, a u
njezinoj su nakladi izala i brojna znanstvena djela.
Na polju puke prosvjete tada se, kao i u ranijim desetljeima, isticalo Hrvatsko knjievno
drutvo svetog Jeronima, koje je objavljivalo desetke naslova namijenjenih pouci i zabavi
rih slojeva stanovnitva, osobnito hrvatskog seljatva.
Njegova su izadnja, posebice popularni puki kalenda Danica, dolazili u ruke stotina tisua
ljudi u svim hrvatskim krajevima.
Kao sredite hrvatskog znanstevnog stvaranja istticalo se Zagrebako sveuilite (tada
Kraljevsko sveuilite Franje Josipa I. u Zagrebu), kao jedina visoko kolska ustanova u
hrvatskim zemljama ( pa je zbog toga u javnosti nazivano i Hrvatsko sveuilite)
Ipak su mnogi hrvatski studenti zbog njegove skuenossti i nepostojanja brojnih fakulteta
(godine 1910. postojali su tek bogoslovni, pravni i filozofski fakultet) i dalje morali odlaziti
na strana sveuilita, uglavnom ona u ostalim zemljama Monarhije.
Zbog toga se radilo na proirenju Zagrebako sveuilta i na otvaranju novih fakulteta u
njegovu sklopu.
Hrvatsko je kolstvo bilo razliito razvijeno, ve prema prilikama u razliitim hrvatskim
zemljama.
Uz izuzetak Istre, u ostalim su hrvatskim zemljama u kolama bili osigurani slobodna uporaba
hrvatskog jezika i pouavanje o hrvatskoj kulturi.
Poeci hrvatskog porta
Poetkom 20. stoljea poeo su u hrvatskkim zemljama znaajnije razvijati i port. Dotad se
porotom bilo mogue baviti ponajprije u sklopu sokolsnih drutava, koja su davala prednost
tjelovjebi i tradicionalnim portovima kao to su bili maevanje i jahanje.

To ne zauuje ako se zna da je sokolstvo bilo ustrojeno i na vojnikim naelima, a njegivo su

eki osnivai ezdesetih godina 19. st. htjeli na taj nain eku mlade pripremiti da jednog
dana bude spremna ukljuiti se u brobu za prava svojeg naroda.
Uz to je sokolstvo nastojalo razviti domoljublje svojih lanova, pa je veliku pozornost
posveivalo kulturnom i prosvjetnom radu, osobito u manjim sredinama u kojima nije bilo
drugih kulturnih i prosvjetnih ustanova.
Prvih godina 20. st. u hrvatskim su zemljama postojala brojna hrvatska sokolska drutva, koja
su se godine 1904. ujedinila u Savez hrvatskih sokolskih drutava (poslije Hrvatski
sokolski savez) kao krovnu udugu hrvatskog sokolstva.
Sokolska drutva, osim njegovanja hrvatskog domoljublja, radila i na razvijanju sveslavenski
(u tom sklopu i junoslavenske) suradnje, pa su zbog toga odravala srdane odnose sa
sokolskim savezima ostalih slavenskih naroda, a osobito ekim sokolovima
Vrhunac sokolskog djelvanja bili su veliki sokoslki sletovi, a najvei od njih bio je II.
hrvatski svesokolski slet odran u Zagrebu 1911.
Ostali su se portovi razvijali uglavnom izvan sklopa hrvatskog sokolstva, iako je
najznaajniji promicatelj porta i novhi portova bio istaknuti hrvatski sokol i nastavnik
tjelovjebe Franjo Buar.
Meu najznaajnije pojave u tadanjem portskom ivotu ubraja se osnivanje Hrvatskog
akademskog portskog kluba (HAK) 1903. u Zagrebu, u sklopu kojega je njegovano vie
portskih disciplina.
Taj je klub bio jedan od najznaajnijih hrvatskih portskih klubova u prvoj polovici 20. st. i u
njegovu sklopu postavljeni su temelji razvoja suvremenoh hrvatskog porta.
U razdoblju od godine 1914. osnovani su brojni klubovi, meu kojima se izdvajaju splitski
Hajduk osnovan 1911. i zagrebaki Graanski.
Iako su oni, kao i HAK, od poetka njegovali razliite portske discipline, ipak su u javnosti
bile poznate ponajprije njihove nogometne momadi, to svjedoi o tome da je upravo taj
port ve tada bio najpopularniji.
Dalmacija poetkom 20. stoljea
Poetkom 20. st. teke borbe koje su hrvatski narodnjaci vodili protiv autonomaa ne bi li
afirmirali hrvatski jezik i injenicu da je Dalmacija hrvatska zemlja izgledale su kao daleka
prolost, a hrvatski su zastupnici inili veliku veinu zastupnika Dalmatinskog sabora.
Autonomai su imali lokalnu vlast jo samo u glavnom dalmatinskom gradu Zadru, i to
dobrim dijelom zahvaljujui suradnji sa Srpskom strankom koja se protivila sjedinjenju
Dalmacije s BaH.
U autonomakim je redovima dolo do znaajnih promjena. U poteku, tijekom ezdesetih
godina 19.st. priznavali su slavenski karakter Dalmacije, no nisu eljeli njezino sjedinjenje s
Hrvatskom.
Tvrdili su da su stanovnici Dalmacije Slaveni Dalmatinci (Slavo Dalmatini) te su isticali
vanost talijanskog jezika i kulture. U meuvrenemu se veina autonomaa prometnula u

talijanske nacionaliste, koji su tvrdili da je Dalmacija talijanska zemlja, i to ponajprije zbog

svoje viestoljetne vezanosti za Mletaku republiku.
Unato eljama talijanskih nacionalista, hrvatski karakter Dalmacije sve se vie dokazivao.
U svim je opinama s hrvatskom veinom hrvatski jezik odavno zamijenio talijanski, a i u
kolama je hrvatski jezik bio glavni nastavni jezik
Tek je u dravnim uredim talijanski zadrao svoju vanost. Na hrvatskoj politikoj sceni
Dalmacije i dalje je veliku vanost imala Nardona hrvatska stranka, no uz nju su djelovali i
pravai, koji su slino kao i u BaH bili podijeljeni na dvije stranke Stranku prava i istu
stranku prava.
Ubro su se Neodvisna narodna stranke i Stranka prava spojile u Hrvatsku stranku, koja je sve
do 1918. bila glavna hrvatska politika stranka.
Ona je podupirala politiku novog kursa, to ne zauuje ako se zna da je jedan od njezinih
voa bio Ante Trumbi.
Glavni je problem Dalmacije bio nerazvijeno gospodarstvo, iji je napredak u znatnoj mjeri
koila prometnaizoliranost od BaH i ostatka Monarhije.
Zbog toga se i moglo dogoditi da je glavno sredite dalmatinskog izvoza i brodstva postao
Trst kao glavna luka aust. djela Monarhije.
Istra poetkom 20. stoljea
Istra je poetkom 20.st. doekala kao dio austrijskog djela Monarhije. U njoj je takoer
uznapredovala hrvatska svijest i mnogo je napravljeno na razvoju hrvatskog kolstva i
afirmaciji hrvatskog jezik, pri emu se osobito istaknula Druba sv. irila i Metoda za
Istru.
Ona je uz potporu istarskih Hrvata, ali i Hrvata iz BaH i Dalmacije, izgradila i obnovila
mnoge hrvatske kole u Istri, u kojima je 1905. nastau pohaalo ak 2 000 uenika.
Ipak je brojnost talijanskog stanovnitva, uglavnom u gradovima na zapadu poluotoka , koje
je uz to bilo gospodarski jae i politiki dobro organizirano, utjecala na to da Hrvati kao
veina stanovnitva nisu mogli znatnije utjecati na gosp. tijekove i upravu.
Talijani su dominirali na svim poljima ivota i tu su dominaciju eljeli zadrati te pridobiti to
vie Hrvata i Slovenaca za ideje talijanskog nacionalizma.
Pritom se osobito isticalo talijansko drutvo Lega nazionale koje je nastojalo u svoje brojne
kole privui to vie hrvatske djece.
Zbog toga su se hrvatski politiari i kulturni i javni radnici i dalje morali boriti da postignu
ravnopravnost Hrvata u Istri, osobito da osiguraju ravnomjernu uporabu hrvatskog jezika u
kolama i upravi.
Zbog uspjenijeg politikog nastupa hrvatski i slovenski predstavnici djelovali su u sklopu
zajednike Hrvatsko slovenske narodne stranke, koja je na izborima u Istarskom saboru
morala voditi teke politike borbe s Talijanskom nacionalno liberalnom strankom.

Rijeka
Rijeka je bila nedvojbeno najznaajni grad na hrvatskoj obali. Kao posebno tijelo izravno
podvrgnuto maarskoj vladi (Corpus separatum) ona je bila svojevrsni otok u hrvatskom
etnikom moru.
Iako su se u Rijku doselili brojni Maari, maarska je uprava bila svjesna da je ne moe
pretvoriti u veinski maarski grad. Zbog toga je davala prednost lokalnom talijanskom
stanovnitu i podupirala je maarizaciju i talijanizaju hrvatskog stanovnitva, to se ogledalo
u stalnom smanjenju postotka hrv. stanovnitva.
Hrvati su tako, prema popisu iz 1910. inili tek 26% st. iako ih je godine 1900. bio 35%.
Zanimljivo je da su u takve rezultate popisa sumnjali ak i mnogi Maari, izraavajui
miljenje da je stvarni boj Hrvata bio vei.
Rijeka se kao i dotad nastavila razvijati kao glavna luka ugarskog dijela Monarhije.
Hrvatsko iseljenitvo
Poetak 20. st. obiljeen je odlaskom mnogih Hrvata iz hrvatskih zemalja u prekomorje, gdje
se veina trajno naselila u potraziza boljim ivotom.
Masovnije iseljavanje Hrvata poelo je osamdesetih godina 19.st., apotaknule su ga loe gosp.
prilike i s tim povaezani teki ivotni uvjeti u mnogim krajevima.
Intenzitet iseljavanja osobito je pojaan nakon 1890.
Uvrijeeno je miljenje da je veina iseljenika bila iz Dalmacije. Nju je pogodila bolest
vinove loze, to je unitilo mnogo vinograde i smanjilo proizvodnju vina, ija je prodaja bila
vaan dio prihoda stanovnita.
injenice ipak govore da je masovno iseljavanje zahvatilo i druge hrvatske krajeve, pa je
primjerice podruje tadanje Zagrebaki upanije bilo znaajno iseljeniko podruje.
Najvie je hrv. iseljenika dolo u SAD, gdje ih je oko godine 1910. ivjelo oko 500 000.
Najvea iseljenika skupnina nalazila se u dravi Pennsylvaniji, osobitu u gradu Pittsburgu i
njegovoj okolici, gdje su mnogi pronali posla u tamonjim elianama.
Velike skupine Hrvata nalazile su se i u dravama Illinois, u gradu Chicagu i okolici, i New
Yorku
ivot velikog broja iseljenika na jednom jestu te elja za ouvanjem hrvatske svijesti, jezika i
obiaja mnoge je od njih potaknula da se udrue i osnoju brojne hrv. udruge.
Svakako najznaajnija od njih bila je Hrvatska zajednica iz Pittsburga, osnovana 1894.,
koja postoji i danas pod imenom Hrvatska bratska zajednica.

HRVATSKA U PRVOM SVJ. RATU

Prva ratna godina u hrv. zemljama
Hrvatska je javnost potkraj lipnja 1914. bila suoena s vijestima o sarajevskom atentatu, koji
su hrvatske politike stranke i HS osudili kao teroristiki in.
Povezanost atentatora sa Srbijom potaknula je Stranku prava da pokua stuiti s vlasti
Hrvatsko srpsku koaliciju optuivi je za veleizdaju.
Ona se uspjela odrati na vlasti zahvaljujui dobrim odonosima s maarskom vladom. To je
takoer onemoguilo nakane nekih krugova u vrhu austrougarske vojske da u Hrvatskoj bude
uvedena izravna vojna uprava, pa su banska vlada i njezine ustanove nastavile djelovati bez
veih smetnji.
Rat je utjecao na svakodnevni ivot u svim hrvatskim zemljama.
Rat je prouzroio nestaice i oteao prehranu stanovnitva. Zbog toga je ograniena slobodna
prodaja svih namirnica i uvedena njihova ramnomjerna raspodjela, uglavnom pomou
posebnih potroakih karata (tokica), kojima je stanovnitvo nabavljalo odobrene koliine
osnovnih proizvoda.
Vojne su vlasti pratile sve one za koje se sumnjalo da rade protiv ratnih ciljeva Monarhije, a
osobito one koji su zagovarali suradnju sa Srbijom.
Mnogi su od njih ve prvih dana rata ili internirani ili zatvoreni. To se osobito osjetilo u
Dalmaciji, gdje je utjecaj vojske bilo iznimno velik.
Hrvatski vojnici na bojitima Prvog svj. rata
Hrvatski vojnici u sklopu austrougarske vojske borili su se na mnogim bojitima. Glavnina
Hrvata sluila je u postrojbama Hrvatskog domobranstva.
Ono je bilo dio zajednikog Ugarskog domobranstva, na temelju HU nagodbe iz godine 1868.
stvarno je djelovalo kao svojevrsna posebna hrv. vojska na podruju BaH
Domobranske postrojbe iz BaH inile su hrvatsku 42. domobransku diviziju, koja je zbog
svojih uspjeha dobila naziv Vraja divizija
Hrvati iz Dalm. i Istre sluili su uglavnom u sklopu austrijskog domobranstva.
Hrvati iz BiH sluili su u bosanskohercegovakim pukovnijama zajednike Carsko
kraljevske vojske.
Veina hrvatskih vojnika vjerno je sluila u austrougarskoj vojsci mislei da na taj nain brani
hrvatske nac. interese pred nakanama srpske politike i tal. pretenzija prema hrv. obali.
Zbog toga i nije neobino to su se hrvatske postrojbe istaknule upravo na bojitima u Srbiji i
prema Italiji.
Zapovjednik ssvih austrougarskih snaha na bojitu prema Italiji (soansko bojite) bio je
general, poslije feldmaral Svetozar Boroevi, najistaknutiji hrv. asnik u Prvom svj. ratu.
On je zbog uspjeha u borabama protiv Talijana dobio nadimak Lav sa Soe

Talijanske pretenzije i Jugoslavenski odbor

Neki su protivnici Monarhije uspjeli izbjei uhienje te su pobjegli u zemlje Antante i tamo
djelovali kao politiki emigranti.
Dio se hrvatski emigranata povezao radi ruenja AUM i stvaranja junoslavenske drave, a
ve u jesen 1914. neki su od njih istupili u javnosti kao Hrvatski odbor.
Ubrzo su uspostavili suradnju sa srpskim i slovenskim emigrantima.
Zbog toga su u travnju 1915. hrvatski, slovenski i srpski emigranti osnovali Jugoslavenski
odbor, koji se zalagao za suzbijanje talijanskih pretenzija prema hrv. i slovenskim zemljama i
za junoslavensko ujedinjenje.
U njegovu su se radi isticali hrvatski politiari iz Dalmacije Ante Trumbi i Frano Supilo,
koji su eljeli junoslavensko ujedinjenje i u tom sklopu stvaranje hrvatske drave.
lanovi odobra nastojali su uspostaviti suradnju sa srpskom vladom mislei da e ona
zastupati interese svih junoslavenskih naroda.
Ona je, dodue, istaknula da je oslovoenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca, jedan od glavnih
ratnih ciljeva Srbijr, no njezin je predsjednik Nikola Pai i dalje zastupao ideju stvaranja
velike Srbije koja bi obuhvaala najvei dio hrv. zemalja.
Zbog toga je dolazilo do nesuglasica izmeu Jugoslavenskog odbora i srpske vlade.
U proljee 1915. Italija je privuena odredbama Londonskog ugovora na stranu Antante.
Izvorni tekst ugovora javnosti je ostao nepoznat sve do godine 1917. ali njegov je sadraj
dospio u javnost ubrzo nakon potpisivanja.
lanvoi Jugoslavenskog odbora uvjeravali su zemlje Antante da hrv. podruja na istonoj
obali Jadrana nisu talijanska.
Istodobno se austrougarska promidba koristila talijanskim pretenzijama isaznanjima o
sadrau ugovora kako bi hrvatske vojnike potaknula da se i dalje vjerno bore za Monarhiju.
Djelomice je i zbog toga u lipnju 1915. sazvan na zasjedanje Hrvatski sabor koji je kao
predstavniko tijelo hrv. naroda izrazio svoje protivljenje tal. pretenzijama.
Tada su neki lanovi Jugo. odbora bili spremni na poputanje Nikoli Paiu i srpskoj vladi te
bi dopustili bezuvjetno ujedinjenje.
Mislili su da bi znana junoslavenski drava, bez obzira na unutarnje ureenje mogla
onemoguiti talijanske nakane.
Frano Supilo bio je protiv davanja ustupaka i inzistirao je na ravnopravnom poloaju Hrvatske
u sklopu nove drave.
Zbog toga je napustio odbor te je sve do smrti u Londonu 1917. nastavio djelovati sam.
Odbor je nastavio pregovor sa srpskom vladom te je u srpnju 1917. na grkom otoku Krfu
potpisana Krfska deklaracija u kojoj su se srpska vlada i Jugoslavenski odbor sloili s
naelima na kojima bi trebalo biti provedeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u
zajedniku dravu.

Nova je drava trebala biti Kraljevina u kojoj bi tri plemena istog naroda bila ravnopravna.
Predviena je slobodna uporaba nacionalnih simbola, sloboda vjeroisposvijesti i mogunost
uspostave samoupravnih jedinica, no nije naglaeno da e biti ouvana hrvatska dravnost.
Zakljueno je da e budui ustav biti donesen dvotreinskom veinom zastupnika, no nije
odreen nain njihova izbora.
To je bilo nepovoljno za hrvatske interese zbog toga to nigdje nisu predvieni mehanizmi
koji bi osigurali ouvanje hrvatske ravnopravnosti.
Posljednje dvije godine rata slabljenje Monarhije i pogoranje ivotnih uvjeta
stanovnita
Kako je rat odmicao, unutarnje stanje AU stalno se pogoravalo. Smrt Franje Ferdinanda i
dolazak na prijestolje novog cara i kralja Krala probudili su nade da je mogue ispunjenje
elja onih naroda Monarhije nezadovljnih dotadanjim dualistikim ustrojem
U novim je okolnostima oivio rad politkih stranaka u svim zemljama Monarhije, pa i
hrvatskim zemljama.
U proljee 1917. svoje su politike zahtjeve u Svibanjskoj deklaraciji iznjeli hrvatski i
slovenski zastupnici bekog Carevinskog vijea okupljeni u Jugoslavenskome klubu.
U njoj je na tragu prijeratnih ideja o trijalizmu zatraeno preureenje Monarhije, u kojoj bi na
temelju hrvatskog dravnog prava bilo utemeljeno novo, samostalno jugoslavensko dravno
tijelo.
Car i kralj Karlo odbio je takve ideje uz obrazloenje da bi to znailo zadiranje u cjelovitost
ugarskog dijela Monarhije te bi nailo na estoko protivljenje Maara.
Pribliavanje kraja rata otkrivalo je sve vee pukotine u austrougarskome ratnom stroju.
To je osobito dolo do izraaja u veljai 1918. kada su se pobunili mornari austrougarske
mornarice u Boki kotorskoj, jednom od njezinih najveih uporita na Jadranu.
Osnovni uzrok pobune bili su teki ivotni uvjeti mornara izvrgnutih ratnim stradanjima i
zbog toga raireno proturatno raspoloenje.
Pobuna je uguena, no pokazalo se da su ozbiljno poremeeni red i stega u autrougarskim
oruanim snagama.
Istodobno su mnogi vojnici koji bi doli na dopust odbili vraanje na bojite te su se
odmetnuli, a u javnosti ih se nazivalo zelenim kaderom. Ti su bivi vojnici napadali
predstavnike vlasti i skladita hrane.
Neki su na taj nain preivljavali, no neke su skupine bile obine razbojnike druine kojima
su pljaka i zoini postali smisao ivota.
Drava Slovenaca, Hrvata i Srba
Zakljukom Hrvatskog sabora 29. Listopada 1918. raskinute su sve dravnopravne veze
hrvatski zemalja s Austrijom i Ugarskom, pa su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom
proglaene nezavisnom dravom. (na elu Narodno vijee Slovenaca, Hrvata i Srba)

Drava je obuhvaala sve junoslavenske zemlje u sastavu bive Monarhije: uu Hrvatsku,

Slavoniju i Dalmaciju, Istru, Rijeku, Trst, slovenske zemlje (tajerska, Koruka, Kranjska,
Goricka, Gradika), Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu.
Potkraj studenoga 1918. NV SHS osobitim zauzimanjem Svetozara Pribievia i njegove
skupine, donijelo je zakljuak da se izabere delegacija Vijea od 28 lanova koji e poi u
Beograd i tamo u sporazumu sa srpskom vladom i predstavnicima svih stranaka u Srbiji i
Crnoj Gori bezuvjetno provesti ujedinjenje i organizaciju nove drave.
Predloena je pismena uputa tzv. Naputak. Delegacija NV-a pod vodstvom dvojice
potpredsjednika Ante Pavelia (starijeg) i Svetozara Pribievia otputovala je u Beograd.
U meuvremenu su se Kraljevini Srbiji prikljuile Vojvodina (25. studenog) i Crnga Gora
(26. studenog)
Dana 1. prosinca 1918. srpski regent Aleksandar Karaorevi primio je u Beogradu
delegaciju Narodnog vijea. Tom je prilikom dr. Ante Paveli proitato je Adresu kojom
delegacija moli regenta da udrui Dravu SHS s Kraljevinom Srbijom. 1.12.1918. stvorena je
jugoslavenska drava.

Prosvjedne reakcije pravaa

Hrvatski su pravai kraj rata doekali podijeljeni u vie stranaka, meu kojima se isticala
Stranka prava, nasljednica nekadanje iste stranke prava Josipa Franka i protivnica
jugoslavenstva i ujedinjenja sa Srbijom.
Ona je ipak pozdravila proglaenje Drave SHS i najavila prestanak svojeg rada uvjerena da
je tim dogaajem osigurana hrvatska sloboda.
Ubrzo je stranako vodstvo povuklo tu odluku razoarano politikom Narodnog vijea i
talijanskom okupacijom hrvatskih zemalja na Jadranu.
Nain na koji je proglaeno ujedinjenje 1. prosinca 1918. izazvalo je ogorenje Stranke prava.
U njezinu proglasu istaknuto je ogorenje injenicom da hrvatski narod nitko nije nita pitao
te da je ujedinjenje provedeno bez suglasnosti vodeih stranaka HPSS-a i Stranke prava.
Petoprosinae rtve
Ujedinjenje nije pridonjelo smirivanju stanja. Nova je drava bila kraljevina, iako su mnogi
Hrvati u Hrvatskoj na elu sa Stjepaom Radiem i HPSS-om zahtijevali uspostavu republike.
elja za republikom, ali i samostalnom hrvatskom dravom, bila je osobito rairana meu
seljatvom i vojnicima dotadanjeg hrv. domobranstva.
Zbog toga su vojnici proglaenje kraljevine s kraljem iz srpske dinastije Karaorevia
doekali sa sumnjojm, a 5. prosinca 1918. dio vojnika zagrebake posade javno je odluko
pokazati svoje nezadovoljstvo
Krenuvi prema sredinjem zagrebakom trgu, Trgu bana Jelaia, klicali su hrvatskoj
republici i izraavali negodovanje ujedinjenjem i dinastijom.

Uznemireni predstavnici Narodnog vijea poslal su na trg svoje odrede Narodne strae, a u
sukobu koji je izbio poginuo je jedan pripadnik Narodne strae.
Potom su pripadnici Narodne strae hicima iz vatrenog oruja napali domobrane i graane
koji su pristizali na Trg. Ubijeno je 13 domobrana.
UTVRIVANJE GRANICA
osim granice prema Grkoj, sve su ostale granice bile sporne
pitanje granica rjeavalo se na mirovnoj konferenciji (Trubmi je znao problematiku Istre i Dalmacije,
olger i Ribar bili su upoznati sa slovenskim pitanjem, posebice za odnose s Austrijom)
uz glavnu delegaciju formirana su i pomona odjeljenja, sekcije, sastavljene od sturnjaka koji su
delegate opskrbljivali informacijama za argumentiranje pojedinih stajalita i potraivanja
delegacija stie u Pariz bez pripramljenog plana o teritorijalnim potraivanjima Kraljevstva SHS
u Parizu izrauju MEMORANDUM O GRANICAMA I ONIM TERITORIJIMA
KOJE NOVA DRAVATRAI (sastavio ga je general PEI)
najvee tekoe izazivaju RUMUNJSKA i ITALIJA (one su u taboru pobjednica) kojima su bili obeani
teritoriji na raun Kraljevine SHS
Pei, kao general, drao se stratekog naela pri iscrtavanju granica, a nije gledao na etnike, povijesne i
politike razloge. Trumbi i Smodlaka zastupali su etniko naelo i tvrdili da primjena stratekog naela
moe biti opasna u pregovorima s Italijom. Pai smatra da granicu nije mogue povui isto etniki jer
su narodi u rubnim podrujima pomijeani, no pristaje na revidiranje Peievih granica
Rapsrave s BUGARSKOM, tvrde da je Bugarska vodila osvajaki rat i s AU dijelila srpski teritorij te su
traeni veliki teritorijalni ustupci u istonoj Srbiji i Makedoniji iz stratekih razloga. Dobiveno je
podruje uz rijeku Strumicu u Makedoniji, te gradovi Caribrod i Bosiljgrad sa irom okolicom, te
podruje istono od Timoka (ugovor s Bug potpisan je u NEUILLYJU 27. studenog 1919., a
delegacija Kraljevine SHS potpisala ga je 5. prosinca iste godine)
Granice prema Rumunjskoj- pitanje Banata. Sile Antante 1916. tajnim ugovorom obeale su
Rumunjskoj cijeli Banat, to RUM sada potrauje, a delegacija K SHS se buni protiv toga i trai za sebe
zapadni i sredinji dio Banata i Temivar. Delegacija SHS predlae plebiscit, no RUM to odbija.
Komisija za razgranienje utvrdila je da se Banat podijeli: Kraljevina SHS dobila je gradove Veliku
Kikindu, Veliki Bekerek (Zrenjanin), Vrac i Belu Crkvu, a Temivar je pripao Rumunjskoj konani
ugovor izmeu dviju drava potpisan je u svibnju 1924.
Maarska (poraena, zato mislili da e biti lake voditi pregovore s njom), 4 sporna pitanja: Meimurje,
Prekomurje, Prekodravlje (tri naselja: Gola, dala i Repe na lijevoj obali Drave, iskljuivo hrvatsko
stanovnitvo) i Baranja.
Komisija za razgranienje dala Kralj. SHS MEIMURJE; PREKOMURJE I PREKODRAVLJE ,dok se
granica u Baranji ispravila u korist SHS (oni traili i dalje na sjever do bajskog trokuta i podruja Peuha,
no nisu uspjeli) --- rzgranienje s MA potvreno je TRIANONSKIM UGOVOROM od
4. lipnja
1920.

Zahtjevi prema Austriji: Celovec (Klagenfurt), Beljak (Villach), Velikovec(Voelkermarkt), Maribor

(Marburg) i Radgona (Radgersburg). Mnogo rapsrava oko toga kome e pripasti Maribor. Sporan je bio i
tzv. JESENIKI TROKUT I CELOVEKA KOTLINA (odran plebiscit u Kotlini).
Poetkom lipnja vlada SHS pokuala iznuditi rjeenje vojnom akcijom te su jedinice njezine vojske ule u
Koruku. Konferencija je prislilia Beograd da djelomino povue svoje ete. Podruje Celoveke kotline bilo
je podijeljeno na ZONU A (uz teritorij SHS) i ZONU B (izazone A; u unutranjosti). U zoni A ostale su
jugoslavenske, a u zonu B dole su austrijske jedinice, dok su obje zone bile pod meunarodnim nadzorom
saveznike komisije. Rezultati plebiscita nisu bili u skladu s oekivanjima: u zoni A 22 000 glasovalo za
prikljuenje Austriji, a 15 000 za SHS. Do glasovanja u Zoni B nije ni dolo nakon toga, a jedinice SHS
morale su se povui iz june Koruke. Maribor ostao u SHS
ITALIJA: najvie problema, u Parizu tal delegacija trai i Rijeku (osim teritorija dogovorenih prema
Londonskom ugovoru), Wilson se tome otro protivio i pozvao Italiju da se odrekne Londonskog
ugovora i da joj se dodijeli samo zapadna i sredinja Istra. Talijani ne pristaju na Wilsonov prijedlog i na
neko vrijeme naputaju konferenciju. Tal. ministar VP TITTONI podnosi tri plana, no sva su tri
odbijena. U meuvremenu tal. pjesnik GABRIELE D` ANUNZIO sa svojim legionarima i uz
pomo tal. vojske ulazi u Rijeku (12 .rujna 1919.) Mirovna konferencija to ne prihvaa i rasprava se
nastavlja, no do kraja mirovne konferencije 21. sijenja 1920. nije postignut dogovor.
1920. odran je sastanak u PALLANZI, zatim u srpnju u mjestu SPA, a u studenom u RAPALLU. Uoi
dolaska delegacije SHS (Vesni i Trumbi) francuska i birtanska vlada upozorile su Beograd da se
pregovori moraju brzo i uspjeno okonati, da oni vie nee pomagati jugoslavensku stranu jer su im ruke
vezane zbog Londonskog ugovora. U sluaju neuspjeha pregovora Italija ima slobodne ruke provesti
Londonski ugovor. U noi s 12. na 13. studenog 1920. zakljuen je RAPALLSKI UGOVOR: Italija
dobila ISTRU, SNJENIK I I DRIJU, CRES I LOINJ, ZADAR, LASTOVO I PALAGRUU. Rijeka
je proglaena slobodnom dravom u granicama kotara Rijeke. Zakljuena je i ANTIHABSBURKA
KONVENCIJA: dvije se drave obvezuju da e vriti nadzor nad tonim provoenjem ugovora o miru s
Austrijom i Maarskom i sve e se poduzeti da se sprijei povratak Habsburgovaca na prijestolje Austrije
i Maarske
Sporna je i granica prema Albaniji, u listopadu 1918. Italija je okupirala sjevernu i srednju
Albaniju. Jugoslavenska je vlada traila nezavisnu Albaniju iz godine 1913. .kako je utvreno mirom u
Londonu nakon 2. balkanskog rata, elei sprijeiti da je Italija okrui i s juga. Ustankom u Valoni
1920. Albanci su protjerali talijanske trupe, potvrena je njezina nezavisnost u granicam iz 1913. Tako
utvrena granica vrijedila je i kao razgranienje izmeu Albanije i kraljevine SHS
Povrina SHS iznosila je 248 978 km, 12 milijuna stanovnika
Najbrojniji su bili Srbi, pa Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a Muslimani su kao nacionalnost
priznati tek poslije Drugog svjetskog rata
Na granicama su ivjeli ljudi raznih etniteta: romanskog, germanskog, maarskog, grkog, albanskog i
bugarskog (slavenskog)
Izbori za ustavotvornu skuptinu i pripremanje ustava
Izbori su odrani 28. studenog 1920., 22 stranke, najvei broj mandata dobiva DS- 92,
zatim SRS- 91, KPJ- 58, HPSS-50, Zemljoradnika stranka- 30, SLS- 27 i JMO-24
Na izbore je izalo 65% biraa. 12. prosinca 1920. sastala se Konstituanta po prvi puta, imala je 419
zastupnika, no nisu svi doli na sjednicu (HPSS, tj HRSS i HSP-2 zastupnika nisu dole)

30. prosinca 1920. proglaena je OBZNANA, akt kojim se zabranjuje svaka politika aktivnost KPJ te
su njezini zastupnici istjerani sa skuptine. S vremenom i SLS, Hrvatska puka stranka i Hrvatska
zajednica naputaju skuptinu. Iako bez hrvatskih i slovenskih zastupnika, skuptina je nastavila s radom.
Formiran je USTAVNI ODBOR kojemu su donoeni ustavni nacrti, odbor je primio 9 nacrta, no
prihvaen je samo onaj radikalski-demokratski prijedlog (radikalsko-demokratska vlada) koji je
bio izrazito centralistiki.
Nacrt ustava Hrvatske Zajednice: federalistiko naelo, podjela drave na 6 pokrajina (Slovenija,
Hrvatska s Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Vojvodina) s tim da bi svaka
pokrajina imala svoj sabor, pokrajinsku vlast i bana ,postojala bi i zajednika sredinja vlada i dvodomni
parlament.
Nacrt Jugoslavenskog kluba (SLS, HPUKA STRANKA, BUNJEVAKO-OKAKA
STRANKA): podjela na 6 pokrajina s pokrajinskim vladama i saborima, ali je osnova teritorijalne podjele
trebala biti vjerska pripadnost puanstva, tri bi pokrajine bile preteito katolike, a tri izrazito pravoslavne
Zemljoradnika stranka: predlae narodnu skuptinu sastavljenu od zastupnika koje delegiraju
strukovni savezi, drava bi vodila posebnu brigu o zadrugarstvu
Josip SMODLAKA predlae nacrt koji polazi od decentralizacije, predlae podjelu na 12 pokrajina na
temelju povijesnih i geografsko-gospodarskih cjelina
Nacrt HP(r)SS: taj nacrt nije uao u raspravu Skuptine, sastavljen je 1921., a dopunjen sljedee
godine i postao je program stranke. Hrvatska je definirana kao neutralna seljeka republika s punim
suverenitetom, ona stupa u savez suverenih drava s drugim jedinicama u meunarodno priznatom
podruju jugoslavenske drave, savezni poslovi obuhvaaju usko podruje, sredinji parlament
(zakonodavni organ) ine delegacije suverenih drava, odluke donesene na saveznoj razini postaju
izvrne tek kada ih potvrde savezne jedinice. Nacrt predlae KONFEDERATIVNO NAELO, posebno
se naglaava ne priznavanje Rapallskog ugovora o razgranienju s Italijom i trai se vraanje Istre i
Rijeke Hrvatskoj.

Vidovdanski ustav
28. lipnja 1921.
Od 419 zastupnika trebalo 211 za izglasavanje, a radikali i demokrati imali samo 183 zastupnika
pa su pridobili JMO (obeali da e pri podjeli drave, sve oblasti koje treba formirati biti unutar granica
BIH), Slovensku KMETIJSKU STRANKU (njezin prvak BOGUMIL VONJAK postao poslanik u
Pragu) i DEMIJET (stranka turskih veleposjednika u Makedoniji; obeali im da e prilikom agrarne
reforme sauvati njihove posjede)
Bilo nazono 258 zastupnika, 223 glasalo za, 35 protiv, 161 zastupnik nije bio prisutan (dakle 196
ih bilo protiv ustava)
K SHS je USTAVNA, PARLAMENTARNA MONARHIJA
Ustavna jer je ustav temeljni zakon iz kojeg proizlaze svi ostali zakoni koje donosi NARODNA
SKUPTINA

Parlamentarna = zato jer ima Narodnu skuptinu kao narodno, izabrano predstavniko tijelo iz ije se
veine formira vlada
Monarhija = na elu je monarh, nasljeuje se po primogenituri
Centralistiko ureenje: dravnim aparatom upravlja se iz Beograda, ukinuti su entitetii povijesne
posebnosti uspostavljene oblasti koje tvore jedinstveni teritorij (ranije povijesne pokrajine proglasili su
tvorevinama tuinske vlasti i potencijalnim izvorima separatizma --> prekid s nacionalnom
komponentom u dravnom ureenju)
Formiranje oblasti prema PRIRODNIM, SOCIJALNIM I GOSPODARSKIM i prilikama, jedna oblast
najvie moe imati 800 000 stanovnika
Uredbom kralja iz 1922. drava je podijeljena na 33 oblasti. Ozakonito je jedinstveno dravljanstvo
Radikali su bili za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a demokrati za nacionalni unitarizam, te
je napravljen kompromis i prihvaen je troimeni naziv drave (Srbi na prvom mjestu)
Spominje se jedan narod s tri imena, ali i tri plemena jednog naroda (odraz kompromisa izmeu dviju
stranaka)
Dravni grb = sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i trebao je simbolizirati dravno
jedinstvo
Jezik = srpsko-hrvatsko-slovenski (slovenaki)
Kralj, vlada i narodna skuptina = Vrhovni organi, podreeni su im svi nii organi
Podjela na zakonodavnu (skuptina i kralj = zakoni koje skuptina izglasa mora odobriti kralj da bi bili
vaei), upravnu (vlada, tj ministarstva; no vlada mora dobiti kraljevu potvrdu) i sudsku (sudovi,
oznaeni kao nezavisni, izricali su presude u kraljevo ime)
Vlast je samo naelno podijeljena, no kralj ima glavnu rije
Kralj = vri zakonodavnu vlast zajedno sa Skuptinom, on raspisuje izbore, saziva Narodnu skuptinu,
zakljuuje je i rasputa, moe raspustiti Skuptinu kad god ocijenida mu njezin sastav ne odgovara, ima
pravo ZAKONODAVNE INICIJATIVE (preko vlade ili ministarstava upuuje skuptini svoje
zakonske prijedloge), tek njegovom SANKCIJOM skuptinski prijedlozi postaju zakoni => kralj ima
pravo veta na zakone mogao je uskratiti sankciju nekom zakonu, bez obzira to ga je skuptina prethodno
odobrila i izglasala; kralj PROGLAAVA ZAKONE I TEK TADA ONI POSTAJU
OBVEZATNI, on je prvi zakonodavni initelj, ima veliku vlast i u upravi (vlada je izvrni organ, formira
je stranka ili koalicija koja ima veinu u parlamentu), prema Vidovdanskom ustavu VLADA je
ODGOVORNA KRALJU I NARODNOJ SKUPTINI (kralj se uplie u rad vlade i obara vlade),
imenuje PREDSJEDNIKA VLADE, odobrava listu ministara koju mu predsjednik predloi, vlada ovisi
o kralju, KRALJEVA JE OSOBA NEPOVREDIVA, ne moe ga se pozvati na odgovornost, ne moe
biti tuen za svoje politike akcije, nego za njih odgovara vlada, odnosno resorni ministar koji supotpisuje
kraljeve akte iz svojeg podruja djelatnosti. Kralj je POSTAVLJAO SUCE, birao ih je meu
kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo (svi su suci uivali stalnost), kralj je VRHOVNI
ZAPOVJEDNIK ORUANIH SNAGA, NAVJEUJE RAT I ZAKLJUUJE MIR, predstavlja
dravu u svim odnosima s drugim dravama.
Ustav je trebao konsolidirati i pravno uvrstiti dravu, srpski su politiki krugovi uvrstili svoju vlast i
sada su to trebali ozakoniti ustavom, ope meunarodne okolnosti tada su ile u prilog izglasavnju
ovakvog hegemonistikog, centralistikog,unitaristikog ustava
Pri izglasavanju ustava gotovo i nije bilo prisutnih hrvatskih i slovenskih politiara.