PRAVO NA SMRT

U ovom radu izloena su razmatranja o pravu na smrt, odnosno o pravu pojedinca na

okonanje svog ivota. Ovo pitanje nemogue je razmatrati sa jedinstvenog gledita, s
obzirom na razliitost etikih, moralinih, sociolokih, psiholokih, pravnih, medicinskih i
drugih elemenata koje on u sebi objedinjava. Nuno mu je pristupiti sa jednog
multidisciplinarnog gledita. Tako prvi dio rada govori o pojmu bioetike, i njenom
odnosu prema pravu na smrt kao jednom od najeih pitanja unutar ove discipline ali
ujedno i najkontroverznijih pitanja uopte. Drugi dio rada govori o pravu na smrt u
kontekstu autonomije pojedinca i njegova prava na samoodreenje, to je u novije
vrijeme jedan od osnovnih argumenata eutanazije kao jednog od oblika odluke o kraju
ivota pored samoubistva i sudjelovanja u njemu. Trei dio rada govori o nezaobilaznoj
pojavi kada se ima u vidu pravo na smrt, a to je eutanazija. Koja je jo uvijek predmet
mnogobrojnih rasprava i otrih sukoba kako moralnih, etikih tako i pravnih. U sklopu
tog dijela predstavljena je evolucija samog pojma eutanazija kroz historiju, a zatim je
prikazana njena opeprihvaena podjela u literaturi. Nakon toga je dat kratak prikaz
regulacije eutanazije u zakonodavstvima pojedinih zemalja. Zadnji dio rada govori u
sudjelovanju u smooubistvu, sa osvrtom na stanje i u naem zakonodavstvu.

LISTA KLJUNIH TERMINA

Pravo na smrt
Eutanazija
Aktivna eutanazija
Pasivna eutanazija
Dobrovoljna eutanazija
Nedobrovoljna eutanazija
Bioetika
Medicinsko pravo
Autonomija
Sudjelovanje u samoubistvu
Neizljeiva bolest
Dostojanstvo
Tehnoloki napredak

1. BIOETIKI IZAZOVI

Kao posljedica reakcije na zaotrene moralne dileme nastale uslijed znanstvenotehnolokih napredaka na podruju medicine razvila se bioetika. Danas se bioetiko
predmetno podruje proirilo do moralnih aspekata medicinske prakse i biomedicinskih
znanosti do problematike ograniavanja znanstvenih istraivanja, vrijednosti ivota i
zatite okolia, tako da se dananja definicija bioetike podudara sa etimologijom naziva
etika ivota. Vrijeme u kojem ivimo nuno zahtjeva jedan multidisciplinarni pristup
bilo kojem problemu kako sa znanstvenog tako i sa praktinog aspekta. Upravo u tome
pogledu dolazi do koegzistiranja medicinske i pravne znanosti u razliitim podrujima.
Pri emu je nevano da li je u konkretnom pitanju vei udio medicine ili prava, odnosno
etike. Sa bioetikom usko je povezano medicinsko pravo 1, koje se u nekoliko zadnjih
desetljea afirmiralo kao zasebna grana prava. Pravo (medicinsko) je usko povezano sa
medicinskom etikom u smislu uzajamnog nadopunjavanja. Pojedini odnosi i problemi
koji se pojave u podruju medicinske djelatnosti mogu biti predmetom interesa kako
medicinskog prava tako i bioetike. Ponekad se takav odnos javlja kao nuan pri
rjeavanju odreenih problema posebno kada se ima u vidu eutanazija, kloniranje,
patentiranje gena i matinih stanica i sl. Bioetika svojim etikim sudovima o odreenom
ponaanju pomae pravu i pravnoj znanosti prilikom artikuliranja adekvatnih zakonskih
normativa. Sa aspekta medicinskog prava posebno je znaajan odnos lijenika i bolesnika
koji je ne samo pravni ve i etiki, to prije svega zbog obaveze lijenika da se pridrava
odreenih naela medicinske etike. Tu dolazi do nadopunjavanja medicinske etike i
prava, radi se o tome da pravilima medicinske etike sudovi priznaju i pravnu snagu jer
nepostupanje zdravstvenih djelatnika u skladu sa pravilima podlijee pravnoj sankciji. Ta
pravila medicinske etike kodificiraju se obino u posebnim, nacionalnim i
meunarodnim, etikim odnosno deontolokim kodeksima.2 Medicina u svom razvoju ide
u pravilu ispred prava, pa se stalno namee potreba pravnog regulisanja novonastalih
situacija iz oblasti medicine. Veoma esto se praksa medicinskog prava temelji upravo na
rjeavanja problema iz domena bioetike, pri emu obje imaju isti cilj a to je humanost
odnosno promicanje i zatita temeljnih ljudskih prava.
Danas postoje veoma razliita shvatanja pojma bioetike i njenog predmeta. Jedni je
poistovjeuju sa medicinskom etikom, dok drugi smatraju da to nije potpuno tano
argumentirajui to tvrdnjom da je bioetika mnogo vie od medicine i medicinske
znanosti, jer ona globalno sagledava dobrobit ovjeka u kontekstu potivanja prirode, te
pored medicinske ukljuuje i etiku okolia. Tri su skupine etiko-moralnih pitanja koja se
razmatraju unutar bioetike kao posljedica novih dostignua u tehnologiji i znanosti i to;
ona o poetku ivota (pitanja o poetku ljudskog ivota, individualnog i osobnog ivota,
genetski inenjering, kontracepcija, pobaaj, prirodno planiranje porodice), zatim o
naponu ivota (prava i dunosti na podruju zdravlja i bolesti, presaivanje organa
prirodnih ili umjetnih sa lea ili od ivih, pokusi na zdravim, bolesnim, zatovorenicima.)
te ona skupina koja se odnosi na kraj ivota (pitanje smisla ivota, patnje, smrti,
1

Medicinsko pravo obuhvaa sva pravna stanovita zdravstvenih djelatnosti, sve subjekte, odnose i
postupke za koje pravo vezuje odreene pravne uinke, odnosno prava i/ili obveze, te predstavlja skup
raznorodnih pravila koja pripadaju razliitim granama prava, a zajedniko im je da ureuju odnose u
obavljanju zdravstvene djelatnosti. ( Jozo izmi, 2008: 171)
2
Najstarija kodifikacija lijenike etike je Hipokratova zakletva.

odravanje ivota, eutanazije ili umiranje s ljudskim dostojanstvom, definicija i kriterij

ljudske smrti).
Pitanje i dileme sa kojima se bioetika susree ne samo da dovode u pitanje tradicionalno
shvatanje ljudske civilizacije, ve direktno pogaaju brojne segmente ljudskog drutvapojedinca, porodicu, organe vlasti, medicinske ustanove, ljekare i dr. Zasigurno su jedan
od najkontroverznijih bioetikih izazova oni koji se odnose na odluku o poetku ivota i
kraju ivota, odnosno pitanje legalizacije pobaaja i eutanazije te sudjelovanja u
samoubistvu. S obzirom da je danas u veini zemalja pobaaj legaliziran, pitanje odluke o
okonanu ivota postaje jedna od osnovnih bioetikih tema, ali ne samo to ve i moralno,
pravno, psiholoko te etiko pitanje naeg doba sa kojim je nuno suoiti se u svim
aspektima bez obzira koliko to teko bilo.
Iz navedenog je mogue zakljuiti da bioetike dileme dovode u pitanje ili zahtijevaju
redefinisanje fundamentalnih vrijednosti koje su zatiene ustavnim pravom ukljuujui
kako ivot, ljudsko dostojanstvo, linu slobodu, fiziki i mentalni integritet, zdravlje,
privatnost, jednakost, autonomiju volje, obrazovanje, porodini ivot, tako i nauna
istraivanja u korist od naunih istraivanja.
2. AUTONOMIJA POJEDINCA I PRAVO NA SMRT

Pravo na smrt moe se definisati kao pravo pojedinca na okonanje svog ivota.
(Dropuli, 2005: 71). Od najstarijih vremena pitanje ivota i smrti je bilo jedno od
osnovnih pitanja na koje su filozofija i religija nastojali dati odgovor. Izbor izmeu ivota
i smrti je isto tako i tema o kojoj su uvijek a i danas postoje suprotni stavovi. Mogu se
izdvojiti dva temeljna pristupa okonanju ivota unutar filozofije i to ve spomenuti
religijski i nereligijski. Veliki broj religijskih gledita odbacuju eutanaziju i
potpomognuto samoubistvo kao neprihvatljive jer je ivot svetinja. Nereligijski pristupi s
druge strane veinom se bazira na konceptu vlastitog izbora i nastoje minimizirati patnju
i maksimizirati kvalitetu ivota. Jedan od znaajnijih predstavnika religijskog shvatanja
je Toma Akvinski koji je u svom djelu Summa Theologie uveo doktrinu dvostrukog ina.
Doktrina dvostrukog ina obuhvata sljedee teze vane za evoluciju odluka o okonanju
ivota:

Namjera mora biti postizanje pozitivnih uinaka tako da negativni uinci budu
samo nenamjerne usputne posljedice.
Zabranjeno je namjerno postizanje negativnih uinaka (da bi se postigli
pozitivni), osim ako to ini javna vlast za ope dobro.
Takav in mora biti proporcionalan, tj.zabranjeno je da postie vie tete nego
to je to nuno. (Turkovi, Roksandi-Vidlika i Maravelski, 2010:223).

Za Tomu Akvinskog eutanazija je pogrena jer kri dunost koju osoba ima prema samoj
sebi i prirodnu sklonost prema samodravanju, on kombinira filozofsku misao o dunosti
prema sebi koju je uveo Sokrat sa religioznim vjerovanjem u dunost prema Bogu. Sam
Sokrat je izvrio samoubistvo kako bi sauvao svoj integritet, pod njegovim utjecajem je
bilo i Platonovo shvatanje samoubistva kao openito kukaviki i nepravedno, ali etiki
prihvatljivo ako bi osoba imala nemoralan i nepopravljiv karakter, uinila neastan in ili
izgubila kontrolu nad svojim djelima zbog tuge ili patnje. Razumljivo je da Toma

Akvinski kao teolog, zbog svog religijskog pristupa nikad ne bi dopustio eutanaziju niti
sudjelovao u samoubistvu, meutim doktrina koju je razvio ipak bi u odreenim
sluajevima doputala eutanaziju ili pomo u samoubistvu.3
U novije vrijeme poznata je doktrina etike kvaliteta ivota koju je razvio australski
profesor Peter Singer4 jedan od vodeih profesora koji se bave ovom problematikom.
Doktrina se zasniva na etikom principu koji koristi procjenu kvalitete ivota koju
ovjek moe doivjeti ili nadu u takav doivljaj da bi se tako donijela odluka o nastavku
ili prekidu ivota. (Turkovi, Roksandi-Vidlika i Maravelski, 2010:230) Novi pogled
koji je uveo trebao navodno zamijeniti postojeu moralnost koja se bazira na svetosti
ivota. Singer o eutanaziji govori kao racionalist, utilitarist i ateist, a u sreditu njegova
stava su dva etika principa; prvo koje kae da ne treba nametati nepotrebnu bol bilo
kojem ivom biu i drugo koje govori o samosvijesti kao karakteristici koja odreuje
ovjeka. On argumente za eutanaziju vee za pristanak i samosvijest slijedom ega
dolazimo da autonomije pojedinca. Postavlja se pitanje da li je osoba samosvjesno bie i
da li je autonomna?
Pravo na autonomno odluivanje o svom ivotu, ukljuivalo bi, osim prava na ivot
pojedinca, i pravo na smrt. Pravo na smrt implicira mo nad ivotom. Kada se ima u vidu
suverena mo kroz stoljea njena karakteristina povlastica je bolo pravo na ivot i smrt.
U formalnopravnom smislu to je pravo bilo izvedeno iz starog patria potestas koj je ocu
rimske obitelji davalo pravo da raspolae ivotom svoje djece kao i ivotom robova.
(( Julijano Dropuli, 2005: 71) Kasnije preobrazbom mehanizma moi ( prije svega
drave ) to pravo je dobilo drugaije shvatanje, u smislu da se odluka o njemu donosi od
strane sudova (dosuivanje smrti ili ostavljanje na ivotu). Meutim pravo na smrt niti
jedan vaniji meunarodni dokument ne tretira kao neko posebno pravo, ono je
stoljeima bilo u sjeni religijskog miljenja gdje se ivot svake osobe tretira kao
vrijednost pa stoga nije ni moglo doivjeti svoju afirmaciju kao ljudsko ili graansko
pravo.
U podruju bioetike navedena ideja etike kvaliteta ivota postaje sve dominantnija, ali
sluaj nije isti sa zakonodavstvima zemalja irom svijeta. Svetost ivota i dalje
preovladava nad nereligijskim pristupima problematici okonanja ivota, ak i u potpuno
sekularnim dravama.
U literaturi se navode razliiti naini podjele odluke o okonanju ivota, ali dominantni
su oni koji imaju u vidu ranije spomenute pojmove, eutanaziju i sudjelovanje u
samoubistvu. Navedenu podjelu e pratiti i ovaj rad.

...ako neko namjerava npr. osloboditi terminalno bolesnu osobu teke patnje dajui joj velike doze morfija
koje e ju s vremenom usmrtiti (indirektna eutanazija), to je prema ovoj doktrini doputeno ako je doktor
imao dobru namjeru (osloboenje boli), dok je negativni uinak (smrt) osao izvan njegove kontrole.
(Turkovi, Roksandi-Vidlika i Maravelski, 2010:229)
4
Peter Singera smatra se jednim od najutjecajnijih suvremenih filozofa, a njegovi protivnici ga nazivaju i
najopasnijim ovjekom na svijetu. Njegovi stavovi o pravima ivotinja, embrijima, eutanaziji izazivaju
polemike a ponekad i prosvjede zbog njegovog kontroverznog pristupa temama.

3. EUTANAZIJA
3.1. POJAM

Sama rije eutanazija prvi put zabiljeena je u III vijeku p.n.e. 5 u literaturi se nalazi i
stanovite da rije prvi put spominje engleski filozof i dravnik Francis Bacon6 u svom
djelu Novi organon znanosti.
Kada se ima u vidu terminologija to je rije izvedena iz dvije grke rijei: eu to znai
dobro ili lagano, i thanos to znai smrt. ( Cavan i Dolan, 2000: 8). Tu se zavrava
konsenzus onih koji uestvuju u raspravi o eutanaziji jer ne postoji ope prihvaena
definicija o tome ta podrazumijeva ovaj postupak. Iz navedenog poimanja eutanazije se
ne vidi ko ju je uzrokovao, da li je bilo pristanka, kakvi su bili motivi i druga mogua
pitanja u vezi s tim. Kao bitan se izdvaja atribut dobra koji ima u vidu nain umiranja,
kao kratak i bezbolan. Poznato je da su lijenici u antiko doba posredovali pri
oduzimanju ivota neizljeivo bolesnih osoba, ali je kod starih naroda eutanazija bila
velikim dijelom povezana sa njima svojstvenim mitovima i ritualima. U starom Rimu
pojam eutanazije je dobio praktino znaenje, oznaavajui dranje odnosno stav ovjeka
prema smrti. Za Cicerona eutanazija je bila asna, slavna i dostojanstvena smrt. U
vrijeme renesanse kulturna strujanja pod utjecajem antike usmjeravaju se prema tkz.
umijeu umiranja. Tako Tomas More u dijelu Utopija istie da neizljeive bolesnike
treba njegovati i paziti, ali ih i nagovarati da vie ne trpe tu pogubnu i bolnu bolest, te da
se sami oslobode ili da dopuste drugima da ih iz toga izbave. Ko prihvati taj prijedlog bit
e zadran u asnoj uspomeni, a ko ne prihvati bit e i dalje njegovan. Meutim iz toga
ne moemo zakljuiti da se pojam eutanazije poima na nain na koji se shvata danas. U
nacistikoj Njemakoj Hitler je 1939.g. izdao obavezno upustvo o eutanaziji odraslih
kojim se lijenicima dozvoljava da ubijaju kronine mentalne bolesnike i fizike invalide,
ovoj odluci je prethodila odluka o umorstvu invalidne djece. U tom periodu kriterij za
odabir rtve ukljuivali su ne samo ozbiljnost duevnog stanja ili fizikog oboljenja ve i
vjersko ili etniko porijeklo pacijenta pa su se ubistva kasnije proirila i na zdravu djecu
roenu u rasno mijeanim brakovima. 7 U kineskom drutvu se sve do dananjih dana
ouvao u nekim nerazvijenim i zabitim mjestima postupak eutanazije malformiranog ili
slaboumnog djeteta.
Eutanazija je stoga pojam koji se koristi za vie razliitih situacija, pa je tako kao to se
iz navedenog moe zakljuiti poetno predstavljala ovjekovu elju za brzom i
bezbolnom smru, dok je poslije, na slijedeoj razini, oznaavala potrebu njege bolesnih i
umiruih, kako bi umrli po mogunosti bez patnji. ( Kurtovi i Petri, 2000: 3). Pored
navedenih danas eutanazija obuhvata i jedan sporniji sadraj koji se odnosi na postupke
kojima se postie laka smrt. Sa medicinskog i pravnog aspekta eutanazija predstavlja
vjetako izazivanje blage smrti kod neizljeivih bolesnika, tj.namjerno skraivanje
ljudskog ivota, da bi se bolesniku skratile patnje. (Kolari, 2007: 127). Eutanazija je
5

Rije je zabiljeena u pozorinom komadu Mrav komediografa Posidipa od svega to ovjek moe
poeljeti od bogova, ne eli on nita bolje od dobre smrti.
6
Bekon je isticao da je dunost ljekara da povrati zdravlje, da ublai ptanje i bolove, i to ne samo onda
kada to moe dovesti do izljeenja, ve i onda kada e to pruiti bolesniku mirnu i spokojnu smrt.
7

Pred sudom u Nurnbergu utvreno je da je na temelju te odluke ubijeno oko 275.000 ljudi. Ovdje bismo
mogli spomenuti i pojam eugenije koji se odnosi na rasnu higijenu (nauka o uslovima koji vode stvaranju
tjelesno i duevno zdravog potomstva, odnosno koji sprjeavaju raanje nezdravog i za ivot nesposobnog
potomstva).

svaki in usmrenja drugog s ciljem da ga se lii nepodnoljivih patnji uzrokovanih

njegovim tekim zdravstvenim stanjem (Turkovi, Roksandi Vidlika i Maravelski).
Eutanazija je in ili propust kojim se svjesno i namjerno zadaje smrt sebi ili drugome, sa
ili bez znanja osobe o kojoj se radi, a da se izbjegnu boli te omogui umiranje u skladu sa
ljudskim dostojanstvom.(Kurtovi i Petri, 2000: 2). Danas se pod eutanazijom
uobiajno podrazumijeva prekidanje ivota bolesniku, vrsta humanog ubistva radi
skraivanja patnji. Eutanazija implicira aktivno sudjelovanje drugih osoba prilikom
oduzimanja ivota i to je temeljna razlika u odnosu na druge oblike suicida gdje
pojedinac sam i samostalno bez neposrednog sudjelovanja drugih oduzima vlastiti ivot.
Suprotnost pojmu eutanazije je tzv.distanazija (loa smrt) koja se koristi kao oznaka za
sporu i bolnu smrt. Nasuprot spore smrti, javlja se tahinazija (brza smrt) kao pojam blizak
eutanaziji).
3.2.VRSTE EUTANAZIJE

U literaturi postoji vie podjela eutanazije od kojih su tri najee i to: ona koja se
odnosi postojanje izraene volje, odnosno pristanka osobne nad kojom se vri eutanazija,
zatim ona koja se odnosi na uzrok smrti (injenje ili neinjenje) te podjela koja ima uvidu
namjeru (neposredno uzrokovanje smrti ili ublaavanje boli s posljedicom skraenja
ivota.
3.2.1. DOBROVOLJNA I NEDOBROVOLJNA EUTANAZIJA

Dobrovoljna eutanazija (advanced directive) je ona koja je poinjena uz informirani

pristanak osobe, koji se daje u vrijeme kada osoba eli umrijeti ili unaprijed. (Trukovi,
Roksandi Vidlika i Maravelski, 2010: 225). Bitno je da postoji nedvosmislen zahtjev
osobe koja umire. Dobrovoljna eutanazija je sluaj pomaganja u umiranju na zahtjev ili
molbu. Kada se izjava daje unaprijed tada govorimo o oporunoj eutanaziji (living will) o
emu e biti govora u nastavku. Dobrovoljna eutanazija pod lijenikom kontrolom
doputena je u Belgiji, Luksemburgu i Nizozemskoj, dok se u veini zemalja inkriminira
kao privilegovano ubistvo ili obino ubistvo.
Nedoborovoljna eutanazija na to joj upuuje i sam naziv je ona koja se izvrava bez
pristanka, bilo da se ona ini protiv volje umirueg ili bez pristanka jer osoba nije u
stanju da izrazi svoj stav (kao to su recimo bolesnici u komi) ili nikad nije imala
mogunost da saopti svoje gledite o nainu na koji eli da se njen ivot okona. Tu se
pristanak izvodi iz hipotetike volje pojedinca ili pak iz pristanka bliih lanova porodice
koji zamjenjuju pristanak osobe u pitanju. Eutanazija protiv volje predstavlja
oduzimanje ivota osobi (pod pretpostavkom postojanja njenog interesa) protiv njene
izraene elje da ostane na ivotu ili bez truda da se uopte otkrije njen stav. (Kurtovi i
Petri, 2000: 5). Pobornici ovog oblika eutanazije predlau njenu primjenu u sluajevima
ranije spomenute eugenije te ekonomske eutanazije (uklanjanje duevnih bolesnika,
invalida, staraca i neizljeivih kako bi se drutvo oslobodilo nekorisnih osoba) te
kriminalne eutanazije (kao usmrivanja drutveno opasnih i nepoeljnih). Meutim
smatramo da se ovdje uopte ne radi o eutanaziji na nain na koji se ona danas openito
shvata i na koji je predhodno izloena, ve o ubistvima pod nazovimo ih maskom blaeg
i prihvatljivijeg imena.

3.2.2. AKTIVNA EUTANAZIJA

O aktivnoj eutanaziji govori se kao jednom od naina izvrenja eutanazije. Ona

ukljuuje upotrebu smrtonosnih tvari ili sile za okonanje ivota, to je znai izravno
skraivanje ivota direktnom, aktivnom pomoi u umiranju. Smrt se izaziva namjerno.
Krivino pravna rjeenja ovog oblika eutanazije mogu biti razliita, od inkriminacije
ubistva, privilegiranog oblika ubistva (ubistva iz milosra ili samilosti), pomoi u
samoubistvu ili pak njene legalizacije. Pobornici aktivne eutanazije uglavnom iznose
dva osnovna razloga za njenu legalizaciju. (egota, 1996: 700). Prvi se odnosi na
unoenje izvjesnog reda u postojeu praksu o kojoj se inae javno ne govori, pa je zbog
toga izvan drutvene kontrole. Legalizacija bi tako potaknula brojne medicinske sestre i
lijenike koji u nekim zemljama provode eutanaziju da o tom znaajnom etikom
problemu otvoreno raspravljaju, kako bi se problemi koji se javljaju u praksi djelotvorno
rijeili. Kao drugi razlog navodi se eliminacija razliitih vrsta zloupotreba. Tvrdi se,
naime, da bi eutanazija kao javna stvar konano postala dostupna svima koji bi za nju po
svojoj volji bili zainteresirani pa bi tako bile sprijeene razne zloupotrebe od pojedinaca
koji se profesionalno slue eutanazijom, ali bez ikakve drutvene odgovornosti i
potivanja etikih normi. Radi se prije svega o naelu da je eutanazija stvar svjesno i
racionalno a ne emotivno donesene odluke. Potivanje tog naela bio bi prvi etiki uvjet
kako za lijenike tako i za sve ostale koji sudjeluju u eutanaziji kao suizvritelji
(izvitelji). Aktivna eutanazija na nain ranije definiran izravno proturjei temelju
medicinske etike - Hipokratovoj zakletvi.8
3.2.2.1. AKTIVNA DIREKTNA I AKTIVNA INDIREKTNA EUTANAZIJA

Pod aktivnom direktnom eutanazijom podrazumijeva se situacija kada ljekar okonava

ivot sa izriitim pristankom ili na izriiti zahtjev mentalno sposobnog pacijenta
obuzetog patnjom (koju on doivljava kao nepodnoljivu i bez nadlenu). Kod ove vrste
aktivne eutanazije lijekovi se daju kako bi se izazvala smrt, a kod aktivne indirektne
eutanazije lijekovi se daju sa ciljem da se pacijentova bol, odnosno patnja ublae. S
obzirom na dunost ljekara da svoja nastojanja usmjeri na ublaavanje patnje neizljeivo
bolesnog pacijenta, njemu je doputeno da primjeni metode lijeenja koje skrauju
pacijentov ivot, sve dok one slue ublaavanju njegovih bolova. Tako se za ovu vrstu
eutanazije kae da ima dvostruko dejstvo, s jedne strane ljekar ublaava bol pacijentu, a s
druge strane ini jedno zlo, a to je pacijentova smrt. Pristalice ovog principa navode da
skraivanje ivota kao posljedica osloboenja od bolova moralno i pravno dopustivo, jer
smrt nije eljena posljedica. Vrlo su tanke granice izmeu brige za lice koje umire i
eutanazije. Davanje jakih sedativa za ublaavanje bolovi slabi organizam teko i
neizljeivo bolesnih ljudi i zbog toga ubrzava trenutak smrti. Teko je utvrditi koja doza
je smrtonosno jer vremenom opada mo apsorpcije lijekova. Ovaj proces predstavlja
uprava spomenutu aktivnu indirektnu eutanaziju i smatra se kako u praksi tako i u teoriji
etiki opravdanom. Neki autori za aktivnu indirektnu eutanaziju koriste termin posredna
eutanazija ili samo indirektna eutanazija.
3.2.3.
8

PASIVNA EUTANAZIJA

I nikome neu, makar me za to i molio dati smrtonosni otrov, niti u mu za njega dati savjet.

Ovaj oblik eutanazije zbog svoje sloenosti i razliitih modaliteta zadaje velike
potekoe pravnoj teoriji i praksi. Pasivna eutanazija ukljuuje izostanak lijeenja
potrebnog za odravanje ivota. Naziva se jo i negativna ili indirektna eutanazija.
Umiruem se pomae tako da se izbjegavaju mjere koje produuju ivot, odnosno osoba
se puta da umre propustom dune pomoi. Kako se proputanje dunosti da se sprijei
smrt u pravu izjednaava sa injenjem, pasivna eutanazija moe, takoer imati razliita
krivinopravna rjeenja: tako moe biti inkriminirana kao nepruanje dune pomoi i
zabranjeno usmrenje, ili se poinitelj moe od odreenim uvjetima osloboditi krivice.
Ova vrsta eutanazije danas se naroito javlja u sluajevima proputanja primjene terapije
ili sredstava kojima se umjetno odrava ili produava ivot. Kao posebno znaajno i
sporno pitanje kod pasivne eutanazije javlja se trenutak utvrivanja smrti ovjeka.
Upravo mogunost umjetnog odravanja rada srca i disanja izaziva dvojbene situacije, jer
time je prestalo vaiti pravilo da ivot traje do posljednjeg udisaja i posljednjeg otkucaja
srca. Problem utvrivanja trenutka smrti aktualizira savremena medicina koja s jedne
strane poduzima sve kako bi se produio ivot, a s druge strane eli to ranije utvrditi
trenutak smrti kako bi se pristupilo uzimanju dijelova tijela za potrebe presaivanja ili u
svrhu znanstvenih pokusa. Opeprihvaeno je miljenje veine zemalja da smrt ovjeka
nastupa u trenutku tzv. modane smrti9. Identifikacijom modane smrti smatra se da je
ovjek mrtav, iako neki organi mogu zadrati svoju funkciju pomou umjetnih sredstava
(srce, bubrezi, plua). Obustavljanje aparata za revitalizaciju u tom sluaju ne znai
usmrenje u smislu eutanazije, jer se radi samo o tehnikom postupku prema osobi koja
je ve mrtva. Dok se aktivna eutanazija odobrava u manjoj mjeri, pasivna eutanazija je
prilino iroko prihvaena kako u zakonima nekih zemalja tako i u medicinskim
krugovima. (Kurtovi i Petri, 2000: 3). To se opravdava tvrdnjom da je etiki i moralno
tee ubiti ovjeka nego ga pustiti da umre. S obzirom da je danas priznato da pasivna
pomo u umiranju moe da bude u izvjesnim sluajevima dozvoljena, potrebno je utvrditi
odreene kriterije na osnovu kojih se moe utvrditi nekanjivost lica koje vri pasivnu
eutanaziju. Pasivna pomo se danas posebno aktuelizuje kada su u pitanju odreene
kategorije lica. Od posebnog znaaja je pitanje ostavljanja moribundusa da umre, te
ireverzibilno nesvjesnih ili slinih sluajeva koji izgledaju bezizlazno, zatim preputanje
umiranju novoroenadi sa tekim cerebralnim smetnjama ili tekim nakaznostima.
Pasivno pomaganje u umiranju ovim licima, i to u odreenim okolnostima, prije
poetka procesa umiranja e biti krivino pravno relevantno i to najee kao
krivino djelo ubistva samo onda kada bi se, preuzimanjem ili nastavkom terapije,
nastanak smrti mogao jo dalje da prolongira pa i kratkorono, a onaj ko napravi
propust kao garant, u smislu kako je to odreeno kod izvrenja krivinog djela
neinjenjem, ima odgovarajuu obavezu otklanjanja posljedice pa bio to ljekar ili
lan porodice. ( Kolari, 2007: 135).
Navedenu obavezu garanta otklanjala bi recimo kod ljekara svijest u emu se sastoji
njegova obaveza u odnosu na pacijenta sposobnog za rasuivanje, sa jedne strane, i
pacijenta bez svijesti s druge strane. U vajcarskoj postoje tkz. Smjernice za pomo 10 pri
9

Stanje organizma koje nastaje nakon prestanka funkcije sredinjeg ivanog sistema.
Smjernice je donijela vajcarska akademija medicinskih nauka 1977.g. tu se istie da u obaveze ljekara
spadaju pored lijeenja, pomoi i ublaavanja patnji i pomaganje umiruem do njegove smrti. Pomo se
ogleda u terapiji, podrci i njezi.
10

umiranju, kojima se daje znaaj kada postoji nesigurnost kod ljekara glede izbora
pravilnog rjeenja.
Medicinski pristup problemu aktivne i pasivne eutanazije istovjetan je stavu Katolike
crkve prema kojemu se aktivna eutanazija smatra ubistvom, dok je primjena pasivne
eutanazije mogua, ona se tolerila. Tako se u Deklaraciji o eutanaziji 11 kae da se moe
prekinuti primjena umjetnog odravanja biolokog ivota kad je svijest dotinog
bolesnika nepovratno izgubljena. (http://hrcak.srce.hr. Deklaracija o eutanaziji. Preuzeto
24.12.2011. sa: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=58900).
Uprkos tome sve je vie onih kojih se zalau za legalizaciju aktivne eutanazije i
otklanjanje razlika u etikom usporeivanju s pasivnom eutanazijom, navodei da nema
presudnog moralnog razilaenja izmeu pasivne i aktivne eutanazije, jer i usmrivanje i
postupanje na nain da se nekog pusti da umre imaju isti krajnju namjeru, a to je smrt
drugog. Jedan od poznatijih kritiara podjele eutanazije na aktivnu i pasivnu je James
Rachels u svom poznatom eseju Aktivna i pasivna eutanazija koji istie sljedee
argumente:

Aktivna eutanazija u mnogim je sluajevima humanija nego pasivna (npr.u

sluaju dugotrajnog i bolnog raka grla).
Podjela eutanazije na aktivnu i pasivnu dovodi do odluke o ivotu ili smrti koja
se temelji na potpuno nebitnim razlozima (npr.izostanak jednostavne operacije
uroenog defekta koji dovodi do smrti djeteta s Downovim sindromom).
Takva podjela poiva na razlikovanju izmeu aktivne radnje i putanja da se
umre to samo o sebi nema nikakvu moralnu razliku (npr.aktivno ili pasivno
prouzroenje utapanja estogodinjeg roaka zbog nasljedstva).
Najei argumenti kojima se opravdava ta podjela su nevaljani (doktor ne radi
nita, no on zapravo puta da osoba umre). (Turkovi, Roksandi Vidlika i
Maravelski, 2010: 225).

Logino gledano navedeni argumenti su tani, no Rachels je bio i ostao ispred svog
vremena, kada se ima u vidu da jo uvijek mnoge zemlje doputaju pasivnu ali ne i
aktivnu eutanaziju.
3.2.4.

OPORUNA EUTANAZIJA

Oporuna eutanazija postoji u sluaju kada postoji izjava bolesnika kojom se on

unaprijed odrie primjene posebne tehnike i zahvata na njemu ako dospije u situaciju
koja je puna patnje i bez izgleda za ozdravljenje. U zemljama gdje je zakonski normirana
testamentna eutanazija ovakve izjave imaju pravni znaaj, a kao primjer takve zemlje
moe se navesti Danska. U dravama gdje ova vrsta eutanazije nije zakonski regulisana
ranija izjava moe da bude samo neka vrsta indicije za saznavanje volje pacijenta, a
mjerodavna je trenutna pretpostavljena volja.
4.
11

ZAKONSKA REGULATIVA EUTANAZIJE

Papa Pavao VI. usljed mnogobrojnih pitanja o eutanaziji upuenih Svetoj stolici, povjerio je Sv.zboru
prouavanje tog problema za nauk vjere, rezultat tog istraivanja je Deklaracija o eutanaziji koju je Zbor
objavio 1980.g.

4.1. VIJEE EUROPE

U spisima Glavnog sekretarijata Vijea Europe (Getterer, 1999) upuenih na
Ministarstvo zdravlja, postoje jasni stavovi o eutanaziji: zakonski se mora dopustiti
obustava terapije koju bolesnik ne eli, jer rezultira produenjem patnji. (Jui, 2002:
305). Tu se radi o preputanju bolesti da ide svojim tokom, a ne o samoubistvu
potpomognutom od lijenika ili ubistvu iz milosra. Dok je neetian lijeniki zahvat koji
bi za svrhu imao prekid ivota, i kao takvog ga ne opravdava ni volja bolesnika. Stoga se
navedenim spisima predlae da drave u svom zakonodavstvu uvedu promjene koje
pogoduju realizaciji hospicijskih ideja. Palijativna skrb treba biti priznata kao zakonsko
pravo pojedinca.
Jedno od vanijih pitanja kada se ima u vidu rasprava o legalizaciji eutanazije ili
potpomognutog samoubistva, je da li bi takva zakonodavna intervencija bila u suprotnosti
sa lanom 2. Europske konvencije o ljudskim pravima?

1. Pravo je na ivot svakog ovjeka zatieno zakonom. Nitko ne moe biti

namjerno lien ivota, osim kod izvrenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je
proglaen krivim za zloin za koji je ova kazna predviena zakonom.
2. Lienje ivota nije u suprotnosti sa ovim lankom ako proizilazi iz uporabe sile
koja je apsolutno neophodna:
a. u obrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;
b. prilikom zakonitog lienja slobode ili sprjeavanja bjekstva osobe koja je
zakonito liena slobode;
c. i u akciji poduzetoj, sukladno zakonu, radi guenja nemira ili pobune.
(http://www.hjpc.ba. Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama.
Preuzeto 25.12.2011. sa:
http://www.hjpc.ba/dc/pdf/Europska%20konvencija%20o%20ljudskim
%20pravima.pdf)
Jasno je da izvanredne okolnosti koje mogu opravdati uskraivanje prava na ivot ne
odnose se na samoubistvo ili eutanaziju. Meutim iz drugih dokumenata jasno se moe
zakljuiti da se lan 2.ne moe tumaiti kao prepreka za izvrenje eutanazije i
potpomognutog samoubistva ukoliko drave lanice donesu takvo zakonodavstvo,
odnosno ako ih dozvole svojim zakonodavstvom.
Drugo pitanje koje se postavlja razmatra se u okviru lana 8. (sloboda od muenja ili
drugog neovjenog postupanja) i lana 3. (sloboda od muenja ili drugog neovjenog
postupanja). Odnosno da li bi zabrana eutanazije ili potpomognutog samoubistva bila u
suprotnosti sa navedenim lanovima, u sluaju kada nepokretni pacijent koji trpi
nepodnoljivu bol uslijed tekog, zdravstvenog stanja izraava elju da okona ivot. Iz
dosadanje prakse vidljivo je da je sud davao prednost pravu na ivot kao apsolutnom
pravu.
O meusobnom odnosu prava na ivot i prava na smrt, danas postoje razliita miljena
koja se u velikoj mjeri sukobljavaju. Pravo na ivot kao univerzalno pravo ovjeka
zatieno je i garantovano nizom dokumenata kako onih na unutranjem tako i onih na
meunarodnom nivou. Pravo na ivot ugroeno je ne samo ubistvom ve i svakom silom

koja bi kao krajnji ishod imala okonanje ivota. Europski sud je jasno naglasio da pravo
na ivot ne obuhvata i pravo na smrt.
Ovo je osnova po kojoj je dravljanki Velike Britanije Diane Pretty, koja se
obratila Europskom sudu za ljudska prava, uskraeno pravo na smrt. Naime, sud
nije smatrao da se radi o krenju lana 2.u sluaju kada je drava odbila da se
obavee da nee krivino goniti mua ukoliko on pomogne u smoubistvu svojoj
supruzi, koja je bolovala od neizljeive degenerativne bolesti, koja je otetila sve
njene fizike, ali ne i intelektualne sposobnosti. (Gomein D. 2000: 21).
Diane Pretty je bila etrdesetogodinja udata ena koja je patila od degenerativne i
neizljeive bolesti, oboljenja motorikih neurona (motor neureone disease-MND),
koje je bilo u poodmakloj fazi. Iako je bila paralisana od vrata nadolje, i nesposobna
da artikulisano govor, njen intelekt i kapacitet da donosi odluke bili su neoteeni.
Uplaena i potresena patnjom i ponienjem koje bi morala da pretrpi ako bolest
nastavi svojim tokom, ali nemona da sama poini samoubistvo, ona je eljela da
joj u tome pomogne njen suprug. U Ujedinjenom Kraljevstvu samoubistvo nije
krivino djelo, ali pruanje pomoi drugome da poini samoubistvo jeste (po
Zakonu o samoubistvu iz 1961.g.). Meutim, krivino gonjenje, moglo je biti
pokrenuto samo uz saglasnost Direktora Dravnog tuilatva, visokog pravnog
funkcionera koji je imao diskreciono pravo da o tome odlui. Pretty je zbog toga
traila garancije Direktora tuilatva da nee krivino goniti njenog supruga ako joj
on bude pomogao da poini samoubistvo u skladu sa njenim eljama, ali Direktor je
to odbio. Nakon to su detaljno analizirali sudsku praksu Evropskog Suda i tad
Komisije podrali su i odluku Direktora da se ne obavee. Nakon toga Pretty se
obratila Evropskom sudu za ljudska prava. Sud je prihvatio predmet i osim
podesaka koje je primio od podnosioca predstavke i tuene vlade, dozvolio je i
intervencije treih srana (Drutva za dobrovoljnu eutanaziju i Rimokatolike crkve
Engleske i Velsa).
Nekoliko dana nakon presude, Pretty je poela da ima probleme sa disanjem i
prebaena je u stacionar za umirue, Tamo je, nakon terapije za ublaavanje bolova,
pala u komu i umrla, 11.maja 2002.godine, 12 dana nakon to je donesena presuda.
Jedno od esto postavljenih pitanja kao to je ranije navedeno kod vrsti eutanazije je kad
ivot zavrava, a samim tim i pravo na zatitu ivota zakonom. Ovo pitanje kao i pitanje
da li je prihvatljivo da se smrtno bolesnim osobama ili osobama koje su na smrti daje
terapija za ublaavanje bolova, ak i ako takva terapija moe da za popratni efekt imati
skraivanje ivota pacijenta, jo se nisu postavljali pred Sudom. Kao ni na pitanje o tome
da li drava moe dozvoliti zavretak ivota da bi okonala patnje, ak i ako osoba o
kojoj je rije ne moe da izrazi svoje elje u vezi s tim. Meutim sudska praksa o
abortusu i sudska praksa vezana za pitanje smije li drava titi pravo na ivot one osobe
koja ne eli da ivi (suprotno eljama te osobe). daju odreene pokazatelje o tome kakav
bi pristup vjerovatno imao sud.
to se tie pitanja kad zavrava ivot i do kad traje zatita ivota zagarantirana
zakonom, ono bi se moglo postaviti naroito u predmetu u kome su nadleni organi u
jednoj od drava lanica Savjeta Europe odluili da iskljue aparate za odravanje ivota
u odreenom trenutku kada su smatrali da osoba koja je na te aparate prikljuena nije vie

iva, ali su to osporavali roaci. Meutim, kao i kod pitanja poetka ivota, nema
europskog ili ireg pravnog, naunog konsenzusa o tome kada nastupa taj trenutak osim
moda da smrt nije trenutak ve jedan proces, to ukazuje na to da je nauno, a samim
tim i pravno nemogue dati jasan odgovor na to pitanje. Ako bi sudska praksa vezana za
pitanje abortusa bila neto po emu bi se upravljalo, Sud e zbog nepostojanja
saglasnosti, prepustiti odogovor na pitanje kada zavrava ivot, kao i na pitanje kada
poinje, prije svega samim dravama. Pitanje koje se postavlja u vezi sa Konvencijom u
takvim predmetima je da li pravni sistem u dravama lanicama kojim se dozvoljala da se
iskljue aparati za odravanje ivota i dalje adekvatno titi pravo na ivot osobe
prikljuene na te parate. Meutim, ovo pitanje nije se jo pojavilo u sudskoj praksi ak ni
sa ovog aspekta. Sudei po sudskoj praksi u odnosu na zahtjeve za pomo u samoubistvu,
izgleda da bi Sud, ako se i kada se suoi sa ovim pitanjem, prepustio dravama iroko
polje slobodne procjene.
Preporuka 1418 (1999) usvojena od strane Parlamentarne skuptine 25.juli.1999.g.
potie zemlje lanice Vijea Europe na potivanje i zatitu dostojanstva terminalno
bolesnih ili umiruih osoba u svakom pogledu:
a. kroz prepoznavanje i zatite prava terminalno bolesnih ili umiruih osoba na
sveobuhvatnu palijativnu skrb, poduzimajui nune mjere:..da se osigura da se, ako
pacijent odredi drugaije, terminalno bolesna ili umirua osoba adekvatno oslobodi
boli i da primi palijativnu skrb, ak i ako taj tretman za posljedicu moe imati
skraenje ivota pojedinca;
b. kroz zatitu prava terminalno bolesnih ili umiruih osoba na samoodreenje,
poduzimajui nune mjere...da se osigura da se nijedna terminalna osoba ili
umirua osoba ne lijei protivno njenoj volji;
c. kroz podravanje zabrane protiv namjernog oduzimanja ivota terminalno
bolesne ili umirue osobe...da se prepozna da elja terminalno bolesne ili umirue
osobe ne moe sama po sebi predstavljati opravdavajui razlog za radnje koje imaju
za cilj usmrenje. (Turkovi, Roksandi Vidlika i Maravelski, 2010: 232).
Aktivna eutanazija i dalje mora ostati zabranjena, dok se potie dekriminalizacija
indirektne i pasivne eutanazije.
Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pomaganje u samoubistvu ne
predstavlja povredu prava na ivot iz l.2. Konvencije ukoliko je odluka o samoubistvu
utemeljena na slobodnoj volji pojedinca. U suprotonom, kada osoba nije u mogunosti da
slobodno vlada svojom voljom a omogui joj se da poini samoubistvo, smatra se da
postoji povreda prava na ivot.
Parlamentarna skuptina Vijea Europe 2005.godine odbacila je Nacrt Rezolucije o
pomoi bolesnicima na kraju ivota. Naime, tu se nije izriito dekriminalizirala aktivna
eutanazija ve se dravama lanicama preporuilo da objektivno i dubinski analiziraju
iskustva nizozemskog i belgijskog zakonodavca, zatim da preduzmu potrebne korake
kako bi prepoznali i zajamili odreena prava bolesnicima na kraju ivota (pravo na
informaciju, na zastupnika za medicinska pitanja, pristanak pacijenta i td.) te sprijee da
se eutanazija obavije velom tajne zbog pravne nesigurnosti ili zastarjelosti propisa.
Preporuka novijeg datuma je ona iz 2009.g. pod nazivom Preporuka Rec 11 o naelima
glede punomoi i anticipiranih naredbi za sluaj nesposobnosti, kojom se od drava

lanica trai da uvedu mogunost da svako za sluaj nesposobnosti moe unaprijed

opunomoiti osobu po vlastitom izboru koja e odluiti umjesto njega u odreenim
pitanjima, te mogunost da ta pitanja regulira sam uz pomo anticipiranih naredbi.
4.2. MODELI REGULACIJE EUTANAZIJE U SVIJETU

Postoje tri osnovna naina regulacije eutanazije. Prvo u sluaju da nema posebnih
odredbi o eutanaziji ona se prema Krivinom zakonu smatra ubistvom (npr.jugoslavenski
Krivini zakonik iz 1951.g.). Drugi nain odnosi se na inkriminiranje eutanazije kao
privilegiranog ubistva, usljed prisutnosti odreenih privilegiranih okolnsoti prije svega
saglasnost osobe, milosrdan motiv ili pak na oboje. U treem sluaju zakonodavac moe
legalizirati eutanaziju uvoenjem posebnog zakona koji propisuje uvjete za izvrenje
eutanazije. Eutanazija je prvi put legalizirana u australskoj saveznoj dravi Sjeverni
teritorij donoenjem Rights of the Terminally III Act 1995 (zakon stavljen izvan snage
nakon dvije godine primjene).
4.2.1. NIZOZEMSKA

U Nizozemskoj proces dekriminalizacije eutanazije poinje formlano 1971.g. kad je

lijenica injekcijom usmrtila svoju teko bolesnu majku, vjerovatno je i ranije bilo slinih
sluajeva, ali je upravo taj iskoriten za ovu svrhu. 2001.g. Poetkom 80-ih ispitivanje
javnog mijenja u Nizozemskoj su pokazala da je oko 75% graana spremno prihvatiti
zakon koji bi doputao lijenicima da iz samilosti dokraje ivot terminalnim bolesnicima
na njihov zahtjev. 2001.g.
Gornji dom nizozemskog parlamenta izglasao je zakon o legalizaciji eutanazije, tako je
Nizozemska postala prva zemlja u Europi koja je ozakonila eutanaziju i potpomognuto
samoubistvo Zakonom o okonanju ivota na zahtjev i potpomognutom smoubistvu iz
2002., gdje se u lanu 2.propisuje da eutanazija niti potpomognuto ubistvo nije kanjivo
ako ga izvri lijenik uz odreene uvjete i to uz dobrovoljan i promiljen zahtjev,
pacijent trpi nepodnoljive boli koje se ne mogu olakati, pacijent je prethodno
informiran o njegovom stanju i perspektivi, ne postoji razumno alternativno rjeenje za
situaciju u kojoj se nalazi, konzultiran je drugi nezavisni lijenik koji je situaciju u koji je
pregledao pacijenta i slae se da su ispunjeni prethodni uvjeti, da izvri eutanaziju ili
potpomognuto samoubisvto na brian nain.( Turkovi, Roksandi Vidlika i
Maravelski, 2010: 235 ).
U 1995.g. 19% godinjeg ukupnog broja umrlih u toj zemlji bilo je posljedica
eutanazije. Broj zahtjeva za eutanazijom ili potpomognutim samoubistvom je tri puta vei
od realiziranih sluajeva. Meu razlozima u takvim zahtjevima dominiraju osjeaj
gubitka dostojanstva, ovisnost o drugima, zamorenost ivotom, dok se nepodnoljiva bol
kao iskljuiv razlog susree u samo 6% zahtjeva.
Nizozemska je esto kritizirana zbog nedostatka palijativne 12 njege (J.M.van Delden,
2004: 65), to se argumentira jako malim brojem hospicija.13
12

Palijativna medicina nova je grana medicine koja prouava i primjenjuje postupak s bolesnicima
oboljelima od aktivne, progresivne, uznapredovane bolesti s nepovoljnom prognozom. Teite joj je na
kvalitetu ivota do smrti i bolesnika i njegove obitelji.
13
Hospicij je rije kojom se u prolim stoljeima oznaavalo mjesto gostoprimstva za iscrpljene i bolesne,
esto organizirana od redovnikih zajednica. Zatim se ovim imenom oznaava kua umiranja u Engleskoj i

4.2.2. BELGIJA

Drutvena debata u Belgiji see u 1996.g. kada su i Zastupniki dom i Senat zatraili
miljenje Savjetodavnog odbora za bioetiku o legalizaciji zavretka ivota na zahtjev
terminalno bolesne osobe. (Englert 2004: 15).
Nakon viegodinjih rasprava, Belgija je legalizirala eutanaziju Zakonom o eutanaziji iz
2002.g. pod uslovom da je pacijent punoljetan i svjestan, da je zahtjev podnijet
promiljeno i opetovano na vlastitu incijativu, zatim da ne postoji medicinsko rjeenje za
situaciju u kojoj se nalazi, da pacijent trpi konstantnu i nepodnoljivu fiziku ili mentalnu
bol koja se ne moe olakati, pacijent je obavijeten o svojoj situaciji, lijenik je utvrdio
stalnost simptoma i pacijentovu elju, te je konzultiran i drugi lijenik kao i bolniki tim
te druge osobe ije miljenje pacijent trai.
4.2.3. LUKSEMBURG

Eutanazija u Luksemburgu legalizirana je Zakonom o eutanaziji i potpomognutom

samoubistvu 2009.g. Uvjeti za njihovo sprovoenje su slini kao i u prethodno dvije
navedene drave i to: da je pacijent odrasla, sposobna i svjesna osoba u vrijeme
podnoenja zahtjeva, da je zahtjev dobrovoljan, promiljen i opetovan, da se pacijent
nalazi u ozbiljnom i neizljeivom zdravstvenom stanju, da trpi nepodnoljive fizike ili
psihike bolove bez mogunosti poboljanja, informiranost pacijenta o njegovom
zdravstvenom stanju, konsultacija drugog lijenika te bolnikog tima i drugih osoba ije
miljenje pacijent zatrai, te na kraju lijenik mora dobiti obavijest od Nacionalnog vijea
za kontrolu da je zahtjev za okonanje propisano registrovan.
4.2.4. MAARSKA

Sociologinja Katalin Hegedus objavila je niz podataka o zakonskoj regulativi problema

vezanih uz kraj ivota u svojoj domovini u tranziciji Maarskoj. Ustav ove zemlje
naglaava pravo na ivot i ljudsko dostojanstvo ali ne i pravo na smrt. Etiki kodeks
Maarske lijenike komore definira eutanaziju kao aktivnost lijenika, odgovor na
bolesnikov zahtjev usmjeren na smrt bolesnika, bolesnog od neizljeive bolesti. U
maarskom Zakonu o zdravstvenoj njezi, osnovna prava umiruih su pravno na primanje
medicinske njege, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravno na osobnu podrku, pravo na
obavjetenje, pravo na smoodreenje te pravo na odbijanje lijeenja. Oblik odbijanja je
detaljno reguliran, tako bolesnika moraju pregledati tri lijenika, ukljuujui i specijalistu
psihijatra. Nakon toga se pravi puza od tri dana, potom bolesnik mora jo jednom u
prisustvu dvaju svjedoka izjaviti svoju namjeru da odvije lijeenje. Bolesnici koji odbiju
agresivnije lijeenje i dalje imaju pravo na olakavanje boli i patnje.
Od 1998.g. u Maarskoj postoji i mogunost pisanja living will koja je unaprijed
definirana. Bitno je navesti i odluku Ustavnog suda Maarske iz 2003.g. prema kojoj
Ustavni sud smatra da iz ustavom zagarantiranog prava na ljudsko dostojanstvo proistie
pravo na samoodluivanje a iz njega pasivna eutanazija. Meutim aktivna eutanazija se
ne moe smatrati aspektom prava na samoodluivanje jer u tome uestvuje i radnja
Francuskoj kroz 19.st. Prvi moderni hospicij otvoren je u Londonu 1967.g. od strane Saunders Cicely. On
ujedinjuje ljudsko suosjeanje sa najviim medicinskim vrijednostima.

drugog lica koja doprinosi na smrt nastupi, tako da taj vid eutanazije ostaje predmet
krivino-pravne zabrane.
4.2.5. SAD

Za vrijeme gostovanja na televiziji dr.Jack Kevorkian (1998.g.) ili, kako je dobio

nadimak, Dr.Smrt je emitovao kako pomae pacijentu koji je smrtno bolestan da umre.
To je izazvalo burne reakcije amerike javnosti. On je u skoro 130 sluajeva pomagao
smrtno bolesnim pacijentima da prekinu taj nain ivota. Bio je veliki zagovornik
eutanazije, inicirao je reforme i zahvaljujui njemu na referendumu u dravi Washington
je donijet zakon da ljekari mogu po ispunjenju odreenih pretpostavki pomoi
pacijentima u eutanaziji. Nakon tog emitovanja ubrzo je pokrenut protiv njega sudski
postupak. Optuen je za ubistvo, nezakonitu upotrebu smrtonosne stvari kao i za
sudjelovanje u samoubistvu. Bilo je jasno da ako se on sada oslobodi nikada vise se, bar
ne u SAD, ne moe postii osuda za nekog ko pomae u samoubistvu.
Na kraju on je osuen i dobio je kaznu zatvora od 10 do 25 god. Ipak ovu njegovu osudu
moemo vie smatrati izuzetkom nego pravilom u amerikom pravosuu.
Sluaj Cruzan v. Director, Missouri Department of Health posebno je znaajan za
pravosue jer je zbog njega U.S. Supreme Court (Vrhovni sud SAD) prvi put deklarirao
tzv. Right to die (pravo na smrt) (Dropuli 2005: 77). Nancy Cruzan iz Missourija je
poslije teke saobraajne nezgode dospjela u stanje vegetacije. Njeni roditelji su
zahtijevali od bolnice da joj iskljue aparate to su oni odbili uz obrazloenje da po
propisima te drave prije iskljuenje se mora priloiti jasan i nedvosmislen dokaz da je to
pacijentova elja. Roditelji su svjedoili na sudu o kerkinom stavu prema ivoti i da ona
ne bi voljela da se na taj nain odrava iva, ali Vrhovni sud ove drave je odbio njihov
zahtjev zbog nedostatka jasnog i nedvosmislenog dokaza da bi ona prije izabrala smrt
nego ivot pod tim uvjetima.
Prema gleditu Vrhovnog suda SAD pravni standard clear and convincing u pogledu
odravanja ivota ne bi smio biti postavljen tako visoko da iskljuuje i argumentovane
zahtjeve obitelji
Razliit od prethodnih je spor Gilggun v. Massachusetts General Hospital jer je ovdje
bolnica insistirala na eutanaziji a obitelj se tome suprostavljala. Nakon sto je starija ena
posle teke saobraajne nezgode zapala u duboku komu ljekari bolnice u kojoj je
smjetena su smatrali da je ne treba odravati u ivotu dok se njena kerka protivila tome
tvrdei da bi njena majka eljela da se uini sve to je mogue pa i da se odrala u ivotu
pomou aparata. Nakon njene smrti, kerka je pokrenula sudski postupak tvrdei, izmeu
ostalog, da su joj nanijeli duevne bolove. albeni sud je oslobodio bolnicu i ljekare
svake odgovornosti.
U sporu In re fiore radilo se o tome da su se majka i ljekari sloili da treba iskljuiti
aparate mladiu koji je imao saobraajnu nesreu i zapao u vegetativno stanje to je i
uraeno. Meutim, na sudskom sasluanju majka je izjavila da je nje sin volio ivot i da
sigurno ne bi odobrio da se aparati iskljue nakon ega je dravno odvjetnitvo pokrenulo
spor u kome je albeni sud utvrdio da je u ovom sluaju bila dovoljna saglasnost najue
obitelji i nalazi dva kvalificirana ljekara jer je mozak veim dijelom bio mrtav.
U sporu koji se vodio u dravi New York, ena koja je nakon nesree zapala u
vegetativno stanje je prebaena na kunu njegu. Naredne 3 godine o njoj su se brinuli
njen mu i medicinska sestra. Nakon toga mu je traio dozvolu od dravnih vlasti za

prekid ivota u ovakvom stanju, to je obrazloio time da bi i njegova ena to traila kada
bi bila u stanju. Vlasti su odbile da daju takvu dozvolu jer nije bilo jasnog i
nedvosmislenog dokaza pacijentove elje. Nakon takve odluke suda, suprug je prestao da
plaa raune za njegu svoje supruge tako da je bio tuen od strane bolnike slube.
Nakon to je on podnio protivtubu traei prekid ivota to je ovaj put sud dozvolio tako
da je ena prebaena u bolnicu gdje su joj uklonjene cjevice za hranjenje i nakon sedam
dana je umrla ali je sudski proces nastavljen. Konana odluka je bila da je suprug duan
da plati iznos od 100.000,00 dolara uz kamate i bolnike trokove za razdoblje u kojem je
odbio da plaa bolnike raune.

5.

SUDJELOVANJE U SAMOUBISTVU

O samoubistvu se oduvijek pisalo ili kao o teoloko-metafizikom problemu ili pak kao
drutvenom problemu. Meutim sa pojavom svjetovnih kodifikacija samoubistvo se
poinje ozbiljnije posmatrati i kao krivinopravni problem. O normativnom okviru
samoubistva poinje prvi pisati Montesquieu a zatim i Kant. Jedno poglavlje knjige O
zloinima i kaznama, poznatog talijanskog pravnika Cesare Becarria, govori o

samoubistvu kao zloinu ijeg poinitelja kazna ne moe stii jer bi ona pogodila nevine
ljude ili pak njegovo mrtvo tijelo koje vie ne osjea. S druge strane navoenje i
pomaganje u samoubistvu je u veini krivinih kodifikacija navedeno kao krivino djelo.
Prema tome drugoj grupi odluka o kraju ivota pripada sudjelovanje u samoubistvo, a
to je in poticanja na samoubistvo ili pomaganja drugome u oduzimanju vlastitog ivota.
(Turkovi, Roksandi Vidlika i Maravelski, 2010: 225). Pod poticanjem se
podrazumijeva usmjeravanje volje druge osobe u pravcu izvrenja suicida. Rije je o
svojevrsnom postupku negacije i potinjavanja slobode volje osobe samoubice od strane
druge osobe. Pod pomaganjem treba shvatiti prije svega davanje savjeta ili uputa kako da
se samoubistvo poini, odnosno stavljanje na raspolaganje sredstava za izvrenje suicida
poinitelju. Poinjenje samoubistva ili njegov pokuaj uvjet je za postojanje odgovornosti
onih koji navode ili pomau, ono se javlja kao objektivni uvjet kanjivosti uestvovanja u
samoubistvu.
U nekim zemljama postoje i udruenja za pomo pri samoubistvu. U novije vrijeme sve
prisutniji je i fenomen turizma smrti za osobe koje boluju od tekih bolesti i ele okonati
svoj ivot, a ne mogu to zakonito uiniti u svojoj zemlji zbog ega odlaze u druge zemlje
umrijeti dostojanstveno. U mnogim zemljama primjenom naela akcesornosti iz okolnosti
da samoubistvo nije krivino djelo izvodi se argument za legalizaciju sudjelovanja u
samoubistvu. Generalno gledano...
u tretiranju pomoi u samoubistvu primjetna su dva oprena stava, koja zauzimaju
sistemi pojedinih zemalja. Po jednom, pomo u samoubistvu koje je opravdano
samo po sebi ne podlijee sankcijama, pod uslovom da se tim postupkom ne
naruavaju prava ma koje tree osobe. Prema drugom gleditu koje je zastupljeno u
zakonodavstvu najveeg broja zemalja, pomaganje u samoubistvu predstavlja i
danas krivino djelo, iako samoubistvo po sebi to nije. (Klajn.-Tati, 2007: 13.).
Pomo u samoubistvu tako ne sanckioniu zakonodavstvo vedske, Francuske,
Njemake, kotske, vajcarske14 i drave Teksas.
S druge strane u SAD-u poticanje i pomaganje u samoubistvu je u veini drava
kazneno djelo, osim u saveznim drava Oregon, Washington i Montana gdje su od
odgovornosti za kazneno djelo iskljueni lijenici koji smiju pomoi svojim pacijentima
u samoubistvu prema posebno predvienoj proceduri.

5.1. UESTVOVANJE U SAMOUBISTVU PREMA ZAKONODAVSTVU BIH

U lanu 170. KZ FBIH pod nazivom Uestvovanje u samoubistvu navodi se sljedee:

(1) Ko navede drugog na samoubistvo ili mu pomogne u samoubistvu, pa ono bude
uinjeno, kaznit e se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(2) Ko djelo iz stava 1. ovog lana uini prema maloljetniku ili prema osobi ija je
14

Prema ovom zakonodavstvu poticanje ili pomaganje u samoubistvu kanjivo je samo ako se temelji na
sebinom motivu.

sposobnost shvaanja znaenja svog djela ili upravljanja svojim postupcima bitno
smanjena, kaznit e se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ko djelo iz stava 1. ovog lana uini prema djetetu ili prema osobi koja nije
mogla shvatiti znaaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, kaznit e se po
lanu 166. (Ubistvo) stav 1. ovog zakona.
(4) Ko okrutno ili neovjeno postupa s osobom koja se prema njemu nalazi u
odnosu kakve podreenosti ili zavisnosti i time iz nehata izazove samoubistvo te
osobe, kaznit e se kaznom zatvora od est mjeseci do pet godina.
(www.oss.ba.
Krivini
zakon
FBIH.
Preuzeto
24.12.2011.
sa:
http://www.oss.ba/dokumenti/Krivicni_zakon_FBIH.pdf)
Ova inkriminacija je prije donoenja novog KZ FBIH postojala pod nazivom navoenje
na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu. Novim krivinim zakonom FBiH su, pored
izmjene u nazivu ovog krivinog djela, izvrene izmjene i u tom smislu to je izostavljena
odredba stava 5. l.175. ranijeg zakona, koja ja davala mogunost blaeg kanjavanja
ukoliko je uslijed djela iz stava 1. do 4.ovog lana, samoubistvo samo pokuano.
(Komentar KZ FBIH, 2005: 93). Ovo rjeenje je zadrano u KZ RS-a u lanu 153. stav 6.
Zakon RS-a predvia laki oblik djela ako je pomaganje u samoubistvu izvreno pod
osobito olakavajuim okolnostima (st.5 l.153.).

BIBLIOGRAFIJA

Beirevi V. (2006). Bogovi su pali na teme: o ustavu i bioetici. Anali Pravnog

Fakulteta u Beogradu LIV, no.2: 205-29.
Cavan S., Dolan S. (2000). Euthanasia: debate over the right to die. New York: The
Rosen Publishing Group.
izmi J. (2008). Bioetika i medicinsko pravo. Split: Pravni fakultet Sveuilita u

Splitu.
Dropuli J. (2005). Samoubojstvo i eutanazija dva lica prava na smrt, Hrvatska
pravna revija, V, no.10 71-81.
Gomein D. (2000). Kratki vodi kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Strasbourg: Councile of Europe Publising
Englert Y. (2004). Ethical Eye, Euthanasia Volumen II National and European
perspectives. Strasbourg: Council of Europe.
Klajn-Tati V. (2007). Pomeramo granice. Beograd: Institut drutvenih nauka.
Kolari D. (2007). Aktivna i pasivna eutanazija i pravo na ivot. Pravni ivot:
asopis za Pravnu Teoriju i Praksu LVI, no.9
Kurtovi A., Petri I. (2000). Kazneno djelo usmrenja na zahtjev i eutanazija,
vol.21.broj 2. Intellectio Iuris Centar za pravna istraivanja i dokumentaciju,
Pozai V. (1998). Obnovljeni ivot, Eutanazija pred zakonom.
egota I. (1996). Nova medicinska etika i eutanazija. Rijeka: Medicinski fakultet
Rijeka.
Turkovi K., Roksandi-Vidlika S., Maravelski A. (2010). Eutanazija i
potpomognuto samoubojstvo etike dileme kriminalne politike. Hrvatski ljetopis za
kazneno pravo i praksu, no.17
Komentar KZ FBiH (2005). Savjet, Vijee Europe, Europska komisija
http://hrcak.srce.hr. Deklaracija o eutanaziji.
http://www.hjpc.ba Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama.
www.oss.ba. Krivini zakon FBIH.