Ernest Hemingvej - Starac i more

Ernest
Hemingvej upuuje
svoju
poruku
o
neophodnosti
vrstine
i
integriteta ovjeka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i djeak
su ravnopravni sudionici u tenji za potvrdom osnovnih ivotnih vrijednosti.
Kratki sadraj - Stari ribar Santijago ivi sam u ribarskoj kolibi na periferiji Havane.
Sva njegova imovina amac je sa skrpljenim jedrom i neto osnovnog ribarskog
pribora. Starac ve osamdeset i etiri dana nije ulovio ni jednu jedinu ribu. Prvih
etrdeset dana s njim je ribario djeak Manolin, a onda su ga roditelji dali na ispomo
u drugi amac jer starca oito prati nesrea. Djeak neobino voli starog Santijaga
jer ga je ovaj nauio svim trikovima ribarskog zanata, a i odnosi se prema njemu kao
prema istinskom prijatelju i ravnopravnom partneru. Kad god mu se ukae prilika,
nosi starcu neto za jelo, pa zajedno razgovaraju o ribarenju, sportu i svakodnevnim
stvarima. Starac svakog jutra odlazi djeakovoj kui i njeno ga budi da ide na
posao
jer
ovaj
ne
voli
da
ga
budi
otac.
Osamdeset i petog dana starac se sam otisnuo na puinu. Stavio je mamce na udice,
spustio ih na odreenu dubinu i zaplovio noen Golfskom strujom u nadi da e uloviti
veliku ribu kojom bi potvrdio da je i dalje "El Campeon", tj. najizdrljiviji i najbolji
ribar. I dok lagano plovi niz struju, paljivo promatra more i nebo te po ponaanju
riba i ptica procjenjuje situaciju u kojoj se nalazi. U podne prvog dana zagrizla je
najvei mamac nekakva golema riba. Bila je tako velika da je za sobom vukla amac.
Puna dva dana starac se borio s ribom uz uasne napore. Nije smio dopustiti da
dugaki povraz na ijem kraju je bila udica pukne i starac gaje cijelo vrijeme
proputao kroz dlanove, premjetao s jednog ramena na drugo, poputao ili zatezao
kad je to bilo potrebno, kako bi to vie izmorio ribu. Lijeva mu se ruka grila,
ramena su ga strano boljela, dlanovi mu bili oguljeni od ueta, a uz to ga je muila
e i glad.
U predasima bi pojeo usput ulovljenu sirovu ribu i popio gutljaj vode iz boce to ju je
ponio sa sobom. Razgovarao je u mislima s ribom i s umornom ptiicom koja se
odnekud spustila na amac, prisjeao se mladosti kada je bio na glasu kao jedan od
najsnanijih mornara, a tu mu je slavu donijela borba sa snanim crncem u
Casablanci kojeg je u nekoj lukoj krmi pobijedio u obaranju ruke nakon to su u
nadjaavanju proveli za stolom cijeli dan i cijelu no. Prisjeao se svojih snova, a
najee je sanjao lavove na dugim utim pjeanim obalama.
Riba je konano izmorena i svladana. Privukao ju je amcu i nakon silnih napora
uspio je pogoditi harpunom u srce i privezati za amac. Bila je neobino lijepa s
dugim kljunom poput maa, a teila je, prema starevoj procjeni, oko 1500 funti
(panjolska funta iznosi 460 g). Kad je golema riba bila privezana, "bila je tako velika
daje amac uz nju izgledao malen", starac je namjestio jedro i zaplovio natrag prema
Havani.
A onda su dole nevolje. Privueni krvlju, pojavili su se morski psi. Kad je prvi napao,
starac gaje pogodio harpunom u sam mozak, no veliki komad ribe bio je otkinut, a s
morskim psom potonuo je i harpun. Unakaena riba vie nije bila lijepa za gledanje,
no iscrpljeni i premoreni starac nije se predavao. Za veslo je privrstio no i kad su
se nakon dva sata pojavila nova dva morska psa i poela komadati ribu, starac ih je
napao novim orujem, oba ubio i nastavio ploviti. Sljedei morski pas takoer je
ubijen, ali je slomljen no. Riba je bila jo vie unakaena. Trei put napali su u

sumrak, ali je starac bio spreman. Tukao ih je toljagom od slomljenog vesla i uspio ih
otjerati, no njegova riba toliko je bila unakaena da je vie nije htio ni gledati. etvrti
put napali su oko ponoi. Opet ih je mlatio toljagom, a kad su mu je istrgnuli iz ruke,
nastavio ih je mlatiti ruicom od kormila. Nije se predavao sve dok nije slomio i to
posljednje oruje. Od ribe ostao je samo kostur s glavom i repom.
U luku je stigao kasno iza ponoi i jedva se dovukao do kolibe. Djeak ga je ujutro
naao kako spava i kad mu je vidio izranjene ruke, zaplakao je. Shvatio je kakvu je
borbu vodio starac jer je ve vidio ostatke ribe. I ribari u luci dobro su znali to se
dogaalo na puini, a naivni turisti udili su se neobinom morskom psu kakvog
jo nisu vidjeli.
Vrsta djela - Starac i more je kratki roman, a mogli bismo ga isto tako promatrati i
kao duu novelu. Ubraja se u modernu prozu, posebice zbog upora be umjetnikog
postupka zvanog "unutarnji monolog" kojim pisac iznosi misli glavnog junaka te zbog
potiskivanja fabule u drugi plan. Roman je prvi put objavljen 1952. godine u
popularnom amerikom asopisu "Life".
Tema i ideja - Tema je romana jedinstveni odnos ovjeka i prirode obiljeen
uzvienom borbom i gorkim stradanjem, ali i najiskrenijim meusobnim tovanjem.
Na samom poetku romana stari se Santijago u svojoj bijedi i siromatvu doima kao
ovjek kojeg je ivot porazio, no Hemingwayevi junaci uporni su i srani borci koji se
nikad ne predaju.
U borbi s ribom Santijago se sluio orujem tipinim za ovjeka: inteligencijom,
hrabrou, ivotnim iskustvom, natjecateljskom upornou dok riba, kao prirodni
element, koristi iskljuivo snagu i nagon za opstankom. U toj borbi ovjeka i prirode
najvie do izraaja dolazi ovjekova duhovna snaga i njegova humanost, ovjenost.
Iako ga borba s golemom sabljarkom na trenutke dovodi do ruba izdrljivosti, starac
se prema velikoj ribi nikada ne odnosi s mrnjom - ona je za njega protivnik dostojan
potovanja. Premda je stari Santijago ostao bez svoje ribe, koju su morski psi
oglodali do kostura (morski psi simboliziraju negativne, ruilake snage u prirodi), on
je na kraju ipak moralni pobjednik. Pobijedio je, zapravo nadiao svoje vlastito
ogorenje zbog nesree koja gaje pratila, svoju starost i nedostatak snage. Osnovni
cilj ribarenja nakon 84 dana nesree za njega nije novana vrijednost ribe, mada bi
za nju dobio dosta novaca, nego dokazivanje da je jo uvijek "El Campeone"
(pobjednik), da se zna boriti i izdrati do kraja. Pravi ovjek nikada ne moe biti
pobijeen u totalnom smislu.
Iako Starac i more nije simbolistiko djelo, sadri niz detalja koji se mogu
protumaiti kao simboli, a najzanimljivije su aluzije na Isusa Krista i njegovu muku.
Kompozicija - Za razliku od veine romana, Starac i more nije razdijeljen na
poglavlja. Moda je to tako zbog njegove kratkoe, ali moda je tu jo jedan razlog.
U tom djelu od poetka do kraja pratimo neprekidnu priu o trodnevnoj Santijagovoj
kunji. Sve do zavrnih stranica ne naputamo ga ni za trenutak. Podjela na
poglavlja samo bi neprirodno remetila tu sliku iz ivota promatranu iz velike blizine.
Starac i more slijedi klasinu kompozicijsku shemu vrlo precizno - uvod: Santijago i
Manolin razgovaraju i pripremaju se za sutranje jutro; uspon radnje: Santijagova tri
dana na moru ispunjena su zbivanjima ija napetost stalno raste; vrhunac: sabljarku
napokon prodiru morski psi; rasplet: Santijago se s mukom vraa u svoju kolibu i tu
ga zatjee djeak Manolin.

Mjesto i vrijeme - Radnja romana odvija se na Kubi, na periferiji njenoga glavnog

grada Havane pokraj kojeg prolazi Golfska struja, te na puini Atlantskog oceana, tj.
onom
njegovom
dijelu
koji
oplakuje
obale
sjeverne
Kube.
Sve se dogaa oko 1950. godine u vrijeme dok je na vrhuncu sportske slave bio
uveni ameriki igra bejzbola Joe Di Maggio, a glavna radnja odvija se u dva dana i
dvije noi. Meutim, tijekom glavnih dogaanja glavni se lik u razmiljanjima i
monolozima esto vraa u svoju mladost tako da je psiholoko vrijeme puno due od
stvarnog vremena. U prikazivanju vanjskih prostora dominira more, iroka morska
prostranstva, a neto manje ribarsko naselje s luicom za amce.
U opisu unutarnjih prostora (interijera) prevladavaju predmeti koji naznaavaju
socijalni status glavnoga lika: koliba sklepana od palmine kore, stol, stolice, krevet
bez madraca s golim oprugama, polica za razliite namjene dok slika Gospe od Cobre
i Presvetog srca Isusova odreuju i vjersku pripadnost vlasnika sirotinjske kolibe.
Vrlo je snaan kontrast izmeu eksterijera i interijera: iroka prostranstva,
uzbibanost, sunce, plavetnilo, bogatstvo i ljepota mora, nasuprot siromatvu i opoj
hladnoi sirotinjske kolibe.
Analiza likova
Ribar Santijago - usamljeni je starac, na prvi pogled miran i povuen, ali to je
samo privid. Stari Santijago ima iza sebe uzbudljivu prolost a njegov unutarnji ivot
je bogat, iako u razgovorima s djeakom i u svojim monolozima ostavlja dojam
ovjeka koji se ne preputa lako osjeajima. Prema vanjskom izgledu starac je bio
tanak i suh s dubokim borama na zatiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje
konog tumora koji izaziva odsjaj sunca s povrine tropskog mora. Mrlje su mu
pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani oiljci od
neprekidnog izvlaenja konopaca s tekom ribom... Na njemu je sve osim oiju bilo
staro, a oi su mu bile boje mora i sjajile vedro i nepobjedivo.
Bio je toliko siromaan da osim amca i sanduia s ribarskim priborom nije imao
nita. ak ni mree nije imao. U kui nema nikakve hrane. Ima samo jednu istu
koulju, a na sebi drugu koja je bila toliko puta krpljena da je nalikovala na jedra, a
zakrpe su bile izbljedjele na suncu. Iao je bosonog. Volio je sport, no sportske
vijesti saznavao je iz starih novina koje mu je donosio djeak iz oblinjeg hotela.
Osobito voli bejzbol i esto je zaokupljen slavnim igraima ovog popularnog
amerikog sporta. Odlikuje se upornou, izdrljivou, tolerantnim odnosom prema
svojoj okolini i golemim poznavanjem ivota na moru.
Djeak Manolin - takoer pripada svijetu ribara. Privren je starcu jer ga je starac
nauio svemu to zna o ribarenju. Voli starca i zato to ovaj s njim razgovara kao s
odraslim ovjekom i to uvaava sve njegove tvrdnje. Djeak nastoji da ne povrijedi
starev ponos ni najmanjom gestom; vrlo oprezno, ako je uspije dobaviti, donosi mu
hranu iz oblinjeg hotela, a starac mu svu tu njenost vraa smirenom starakom
jednostavnou, ozbiljnim tonom u razgovoru i velikim prijateljstvom. Od svih
nedaa koje su ga zadesile na puini u hrvanju s velikom ribom i morskim psima,
najvie mu je nedostajalo djeakovo drutvo.
Djeak na kraju romana usprkos roditeljskoj zabrani vrsto odluuje dalje loviti sa
starcem, mada je siguran da e mu starac savjetovati neka slua roditelje. Manolin
ustvari predstavlja starevu mladost, njegovu snagu i nepokolebljivu vjeru u vlastite
sposobnosti. A snaga mladosti i ljepota ivljenja u prirodi oituje se u lavovima koji
se igraju na pijesku dugih zlatnih obala.

Starac i djeak predstavljaju dvije krajnje toke ljudskog postojanja; ivotni krug koji
se neprekidno okree, krug u kojem mladost predstavlja energiju, a starost duhovnu
potporu.
Jezik i stil - Jezik Hemingwayova romana jednostavan je i jezgrovit, ogoljen i
usredotoen na bitno. Njegova proza se naziva "tvrdo kuhana", ime se eli naglasiti
jednostavnost stila bez suvinih ukrasa. U djelu se rabe struni izrazi iz nautike i
ribolovstva, a javljaju se i hispanizmi (rijei iz panjolskog jezika).
Analiza djela - Hemingvej je u ovoj prii izrekao cijelu filozofiju "izgubljene
generacije". Ljudi se oajniki bore za svoju sreu, mue se i krvave zbog nje, ali
onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu
te borbe za nju - njene plodove, dolaze mrane sile koje mu ih otimaju. "Suvie bi
bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo" kae starac kada je ulovio veliku ribu. Ali
Hemingvej, kome je borba uvijek znaila isto to i ivot, ni ovdje ne vidi izlaz u
pokravanju i beznau. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja e mu
donijeti sreu, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom estinom bacio na morske pse
koji su mu ju htijeli oteti. Meutim, kada postaje svjestan da je poraen, on ipak ne
klone duhom, ve se sprema zajedno s djeakom na nove borbe. Poslije poraza
starac govori sebi: "ovjek nije stvoren da bude pobijeen. ovjeka mogu unititi, ali
ga ne mogu poraziti".
Dojam o djelu - Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i djeaku kojeg je on
poznavao. Djeak mu je punio pomagao to se tie odravanja amca i samog
ribolova. Starac ve osamdeset i etiri dana nije imao sree i vraao se bez ulova.
Tada je djeak morao prijei na drugi brod i nije vie mogao starcu pomagati. Starac
jednog dana sam odlazi na puinu u nadi da e neto uloviti. Na kraju je i ulovio
doista veliku ribu nakon mukotrpne viednevne borbe s njom, ali na povratku su mu
morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tuan vraa na kopno. Cijela poanta knjige je
ustvari da se u ivotu dugo borimo da bi stekli neto, a to s druge strane vrlo lako
moemo izgubiti.
_________________________________
Ernest Hemingvej - Starac i more
Proza Starac i more je ponovo uvrstila privremeno poljuljanu slavu Ernesta
Hemingveja; delo je primljeno sa vrlo afirmativnim ocenama. Ovom prozom je
Hemingvej ispisao pesmu jednoj svojoj velikoj ljubavi - ribolovu, svojim prijateljima
ribarima i dobrom delu svoga ivota koji je proveden na morskim puinama. I ovde
nije moglo da se proe bez autobiografskog, ali ova proza je i neto vie od
oduivanja duga svome hobiju, prijateljima i moru. Starac i more je proza modernog
prosedea, moderne pripovedne tehnike i modernog znaenja umetnikih slika i
likova: iza prie o siromanom ribaru Santjagu i njegovom podvigu, krije se lepeza
simbolinih znaenja koja prii daju univerzalni smisao i trajanje.
Prvi italaki ili kritiki pristup ovoj prozi pokree pitanje anra: ta ova proza
predstavlja - novelu ili roman. Nekad se ova proza odreuje ba ovako: "novela ili
roman", negde kao novela, ali i kao roman. ta je Starac i more? Ako se posmatra sa
kvantitativnog stanovita, ovo je kratka proza, manja je od stotinak stranica. Po
tome je ovo dua novela kao to postoje i due pripovetke (Krojcerova sonata Lava
Tolstoja, Zona Zamfirova Stevana Sremca). Dakle, Starac i more ima sve osobine
novele (za razliku od pripovetke): nema sloene radnje ni fabule; pria je mirna, bez

zapleta; teite nije na spoljanjim zbivanjima, nego na unutranjim stanjima starog

ribara - malo je narativnih segmenata, malo je opisa, preovladavaju direktni
unutranji monolog i opis psiholokog stanja. Dijalog u sredinjem delu novele i nije
pravi dijalog jer su dijaloke replike Santjagove suprotstavljene njegovim
unutranjim monolozima (onome o emu misli) - to je razgovor sa samim sobom.
Sve nabrojane osobenosti odvajaju ovu novelu od pripovetke sa zanimljivom i
razvijenom radnjom, sa vie likova, dosta dijalokih i deskriptivnih segmenata. Ali
navedene osobenosti vae i za psiholoki roman, za mali psiholoki roman koji se
ee naziva poetski ili lirski roman.
Bilo kako da odredimo ovu Hemingvejevu prozu, ona ostaje nepromenjena: niti
dobija, niti gubi. Prema tome, anrovsko pitanje uopte nje sutinsko pitanje.
Sutinsko pitanje je umetnika vrednost ovoga dela. A ona je neosporna: to je
snana umetnika proza modernog prosedea, tanane psiholoke analize,
jednostavnog izraza, znaenjskog bogatstva.
Struktura - Starac i more ima jednostavnu strukturu. To je jedinstvena pria koja
nije ralanjena na manje strukturne jedinice - poglavlja. To je sasvim u skladu sa
sadrinom prie koja, najveim svojim delom, opisuje jedan dogaaj: starevu borbu
sa velikom ribom i ajkulama. Pria je jednosmerna, akter prie je sam u prostranstvu
mora, nema nikakvih sporednih dogaanja ni fabularnih tokova. Dominiraju
unutranji monolog ribara Santjaga i naspram njega glasne ribareve replike ime se
stvara privid dijaloga, suprotstavljenost direktnog unutranjeg monologa i dijaloke
replike, suprotstavljenost, ja" i ,drugog ja". Iako radnja traje tri dana i dve noi, ona
je dinamina: u svakom trenutku se neto dogaa; Santjago je napet i na oprezu;
nema vremena za san; stalno govori sebi da treba da pojede pare ribe a ne stie to
da uini. Tako napeta pria nije se dala ralanjavati na manje segmente (poglavlja)
jer bi prekidanje bilo neprirodno.
U ovoj jedinstvenoj prii jasno se razaznaju tri sadrinska segmenta.
1. Uvodni segment: o starom ribaru Santjagu: ribar i deak Manolino - razgovor o
ribarenju dok idu ka starevoj kolibi; opis kolibe; o sportu; veera; no; deak
ispraa Santjaga koji isplovljuje na more.
On je bio starac koji je sam samcit u svom unu ribario u vodama golfske struje, ali
ni posle osamdeset i etiri dana nije ulovio ni jednu ribu.
- Sreno, stare.
- Sreno - ree starac.
2. Glavni deo novele: Santjago izlazi na puinu u osamdeset petom danu neuspenog
ribolova; njegov san je velika riba; uspeo je da se velika riba uhvati na udicu;
strpljiva ali iscrpljujua borba sa ribom; starac je pobedio: riba je privezana za
barku; kree ka obali; poinju napadi ajkula; starac ubija nekoliko ajkula - ostaje bez
harpuna i noa, brani ribu od ajkula slomljenim veslom; navala ajkula je nezadriva:
ostao je samo kostur i glava ribe - "Znao je da je ovoga puta bitku konano i
nepovratno izgubio"; posle iscrpljujue borbe koja je trajala tri dana i dve noi, vraa
se u pristanite.
Uglavio je konope vesala u ralje i nagnuvi se napred da bi porinuo lopate vesala u
vodu, krenuo je da izie iz luke utonule u mrak.

- Nita - ree on Glasno. - Iziao sam suvie daleko na puinu.

3. Zavrni segment: Santjago je uplovio u malo pristanite, privezao amac, savio i
vezao jedro, stavio jarbol na rame i krenuo svojoj kolibi; nikoga nije bilo da mu
pomogne; "Tada je tek osetio koliko je duboko bio umoran"; starac je zaspao; izjutra
ga poseuje deak: pogoen je starevim izmuenim izgledom, rukama punim rana,
izgubljenim ulovom - neprekidno je plakao; kostur ribe izaziva uenje; starac je
opet zaspao i sanjao lavove.
Kada je uplovio u malo pristanite, svetla na Terasi bila su ugaena, i on je znao da
su ve svi polegali.
Gore iznad druma, u svojoj kolibi, starac je ope zaspao. Jo uvek je spavao licem
okrenutim postelji a deak je sedeo kraj njega i gledao ga. Starac je sanjao lavove.
Santjago, stari ribar, ivi "sam samcit", jedino drutvo mu je deak Manolino. iveo
je u kolibi od jedne sobe, spavao je na golom madracu prekrivenom novinama
stavivi pod glavu savijene akire. "Koulja mu je bila toliko puta zakrpljena da je
liila na jedro" a takoe potpuno iskrpljeno jedro "liilo je na zastavu veitog poraza".
Koliba je bila stalno irom otvorena: nije bilo niega to bi moglo da se ukrade, niti bi
ko pomislio da tako neto uini - uspostavljena je solidarnost siromanih.
Bio je "sama kost i koa", sav u pegama od sunca. Ruke su nosile "duboke oiljke od
uadi kojom je izvlaio teke ribe". Ali i oni su bili iz prohujalih vremena jer starac
ve osamdeset etiri dana nije imao sree u ribolovu - uvek se vraao bez ulova. Kad
nema ulova nema ni hrane i tada starac gladuje. Meutim, njegov prijatelj, deak
Manolino, stara se o njemu donosei mu hranu koju plaa onim to je sam zaradio.
Santjago je glavni junak prie i glavni junak dogaaja koji e biti opisan. Pored njega
je, samo u uvodnom i zavrnom delu novele, deak Manolino, veliki prijatelj starog
ribara. On se brine o njemu, pomae mu u poslu, pravi mu drutvo, stara se da
starcu obezbedi veeru kada je ovaj bez para.
Nekoliko drugih aktera prie samo su statisti - konobar, ribar, ena, ovek: oni
izgovore samo po neku repliku i to je sve. Izmeu starca Santjaga i deaka Manolina
postoji topla prijateljska veza, duboka privrenost. Deak, koji je stalno pratio starca
na moru uei od njega zanat kao od najboljeg ribara, privremeno je morao da
napusti starca na insistiranje roditelja poto ovaj nije imao sree u ribolovu.
Meutim, deak je sebi postavio zadatak da se stara o Santjagu, da mu pomae u
iznoenju ribarskog pribora, donosi mu vodu, obezbeuje hranu. On e u jednom
trenutku rei: "Dok sam ja iv bez jela nee ribariti".
Kolika je deakova ljubav prema Santjagu, vidi se s kraja novele: kada je starac
zaspao, deak je video njegove ruke sa sveim i dubokim ranama od uadi i gorko
zaplakao. Plakao je dok je iao ulicom, plakao je poto je video kako se ljudi ude
kosturu ogromne ribe, koji se belasao u pristanitu. Plakao je to se starac mnogo
napatio, to ni sada nije imao sree da donese itavu ogromnu ribu, to je poraen
od ajkula.
Starcu deak mnogo znai, kao da mu je roeni sin. Dok je bio sam na moru, nije
bilo trenutka da se ne seti deaka. Nekad je to samo kratka misao "Kada bi deak
sad bio tu", a nekad je to snana enja: "Da je samo deak ovde, on bi kvasio
klubad ueta", mislio je starac. "E, da je samo ovde. Da je samo on ovde." Misao na

deaka, ponovljena nekoliko desetina puta, nije samo izraz potrebe. Ona je mnogo
sloenija. Deakovo prisustvo onemoguilo bi oseanje usamljenosti koje je utoliko
snanije to se ovek naao na puini, u malom unu, a da se nigde ne vidi ni kopno,
ni brod, ni amac. Deak bi ispunio dosadne sate i dane razgovorom - ovako mora da
razgovara sam sa sobom, sa pticom, sa ribom koju je uhvatio, sa svojim rukama.
Starcu bi godilo da je deak tu i vidi koliku je ribu uhvatio. To je dokaz da nije
otpisan, da je on i dalje jedan od najboljih. I najzad, deak bi imao ta da naui na
puini, na okeanu, kamo su zalazili samo retki hrabri i veti ribari. Misao na deaka
je izraz snanog oseanja usamljenosti i elje za ljudskim biem i prijateljstvom.
Za Santjaga ribolov nije sport nego zanimanje, izvor sredstava za ivot. Ostati bez
ulova, znai ostati bez sredstava za ivot, a to se njemu upravo dogodilo. To je unelo
nespokojstvo, odvojilo deaka Manolina od njega jer je morao da trai naina za goli
opstanak. Ovaj neuspeh nije ugrozio samo egzistenciju - ugrozio je starev ugled i
povredio ponos. Sve to se taloilo u njegovoj dui, skupljalo se, narastalo u vidu
potrebe za podvigom koji e odagnati sumnje i povratiti stari ugled. Ali ne samo to. U
Santjagu je veiti san svakog ribara o velikoj ribi kao vrhunskom podvigu, kao
labudovoj pesmi svoga ivota.
To e ga odvesti na puinu, tamo gde ima velikih riba. Uspeo je, san se ostvario,
ulovio je veliku ribu, ali su doie druge nevolje - ajkule su napale njegov plen. Dugo
je trajala njegova borba sa ajkulama - branio se, iao prema kopnu, ali su one upale
njegov plen. Tri dana i dve noi prole su u borbi sa velikom ribom a potom i sa
ajkulama. I izgubio je bitku.
Dovezao je u pristanite samo kostur, ali je i to bila satisfakcija: dokazao je svoju
vetinu, izazvao je divljenje.Starac i more je metafora neraskidive veze Santjagove
sa morem. More je smisao njegova ivota, jedini prostor u kome se osea kao u
svom elementu. Na moru je proveo najvei deo ivota, ono mu je izvor hrane, uslov
opstanka.
Sroenost sa morem je sroenost sa ivim svetom u njemu. Dobro poznaje alge,
sitne i krupne ribe, ajkule, ptice. To je intimno njegov svet a ribe su mu braa.
Poznaje sve udi mora, morske struje, dubine. Dobro zna znakove oblaka, kretanje
vetra, mrekanje vode - moe da predvidi vreme, lako se kree po puini.
Na kopnu malo ima prijatelja jer malo vremena provodi u kolibi: samo da prespava ili
da saeka dok proe nevreme. More je njegova kua, morske ivotinje i biljke su
njegovi prijatelji. On razgovara sa pticom koja slee na amac, sa ribom koju lovi, sa
svojim rukama, sa sobom ak vodi duge rasprave - ubeuje sebe, razuverava,
savetuje, kritikuje i podrava.
Dok se bori sa ribom, Santjago je skoncentrisan, reen da pobedi, uveren da e
pobediti. On za ribu ima lepe (i nene) rei, ali to ga ne spreava da ostvari svoju
dunost ribara - da je ubije. Na moru, on i riba su suparnici u ljutoj borbi do kraja:
kada se ue u borbu nema povlaenja. Starac osea oajnike bolove, ruke su mu
pune rana od zatezanja uadi, negde pri kraju hvata ga nesvestica - ali on se ne da,
stalno govori sebi da mora izdrati, da e pobediti, da je on vetiji i pametniji od ribe.
Borba je oajnika i nemilosrdna, traje do unitenja suparnika. Santjago ni jednog
trenutka ne oajava, ne gubi nadu, optimista je:
Ribo - ree on tiho, naglas - ostau s tobom sve dok ne padnem mrtav. Ja u joj
pokazati ta ovek moe, ta je ovek u stanju da podnese. Greva vie nema - ree

on. - Uskoro e i ona izroniti, a ja u istrajati. Mora istrajati. Nemoj to ni da

pominje. - Ali ovek nije stvoren za poraze - ree on. - ovek moe da bude
uniten, ali nikada poraen.
Ovim replikama on pokazuje da veruje u sebe, ali eli da uveri i svoje telo da treba
da izdri, da skupi snagu, jer on e ipak uspeti:
Osetio je opet nesvesticu ali je privlaio golemu ribu koliko God je mogao vie.
Naterao sam je da se pokrene, mislio je. Ovog puta moda u je privui u amac.
Vucite, ruke, mislio je. Dr 'te se, noge. Izdri glavo, izdrmni mene radi. Nisi me
nikad izneverila. Ovoga puta ja u je privui.
Zanimljivi su psiholoki treptaji u Santjagovoj dui dok vodi oajniku borbu sa ribom
i docnije sa ajkulama - imperativni oblici su posledica podvojenosti linosti: jedan je
malaksao, skoro obnevideo, hvata ga nesvestica, drugi ga stalno bodri: "Mora!",
"Upamti", "Hajde, ruko!"
Santjago je simbol neunitivosti i nesalomivosti ljudske snage i ideala. On je
siromaan ribar, vie gladan nego sit, bez ikakvog oslonca ili podrke, ali u njemu je
duboka vera u oveka, pa samim tim i u sebe. On zna da se oveku nita nije otelo.
Zato je uveren da e pobediti. ilava je njegova borba: telo je potpuno izmodeno i
malaksalo, ruke otkazuju, nesvestica preti, ali on nee da odustane. Ne hrabri samog
sebe nego hrabri svaki deo svoga tela da izdri jo malo. Siromani Santjago, "sama
kost i koa", pokazao je ogromnu snagu volje i izdrljivosti. Zato je ostvario svoj san
- pobedio je veliku ribu, a to to su je ajkule pojele (i njima je pruio zadivljujui
otpor), sporedna je stvar: "Nita ga se vie nije ticalo."
________________________________
Ernest

Hemingvej

Ernest (1898.

1961.

g.),

ameriki

knjievnik. Za prvog svjetskog rata slui kao dobrovoljac na talijanskoj fronti gdje
je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela.
Dezorijentaciju i duhovnu pusto anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataa u
poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i
svoju fascinanciju panjolskom i borbom bikova, to e mu biti tema u nizu novela i
u knjizi Death in the Afternoon. Za panjolskoga graanskoga rata svojim
reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifaistikim nastupima,
dramom The Fifth Column i velikim romanom o partizanskom ratovanju iza Francovih
linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angairao kao umjetnik i kao
javna linost.
U Drugom svjetskom ratu Hemingvej je boravio na kineskoj fronti i
meu francuskim partizanima, sudjelujui i u oslobaanju Pariza. Poslijeratni roman
Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na
povijesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junatvu

ovjeka nasuprot ravnodunoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom

jednostavnou.
U svojim djelima Hemingvej je stvorio neku vrstu mita o modernom ovjeku, lutalici
i dobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno ivei s prirodom, odajui se borbi,
seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja nitavilu kodeksom asti i stoikom disciplinom.
Sukus ivota je igra sa smru koja za Hemingwaya ima gotovo obredni znaaj. Stil
mu je obiljeen naizgled krtim rjenikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima
kratkih reenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkteristinog jezika nalazi
u podtekstu. Hemingvej je u naem stoljeu valjda jedinstven prozaik kojeg jednako
cijene itaoci iz najirih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.
Hemingvej se oglasio kao pisac u Parizu. Kada se iz rata vratio u Ameriku, fiziki i
psihiki ranjen na italijanskom ratitu, nije mogao da se smiri. Ugovorio je dopisniki
rad za jedan ameriki list, oenio se i krenuo u Evropu, u Pariz, koji je u to vreme bio
sredite knjievnog i kulturnog ivota starog kontinenta. Tu e ui u krug Gertrude
Stejn i Ezre Paunda, koji e podrati Hemingvejeve knjievne ambicije: ovde e
objaviti Tri prie i deset pisama(1923), U nae vreme (1924) i Prolene
bujice (1926). Ove knjige skreu panju na novo knjievno ime, a ono e odjednom
blesnuti godine 1926. kada izlazi jedan od njegovih najboljih romana Sunce se
ponovo raa. To je bio roman o ljudima "izgubljene generacije" - izraz Gertrude
Stejn, kojim je oznaena generacija mladih koja je preivela strahote svetskog rata i
iz njega ponela ne samo fizike nego i duevne oiljke, ali i duboko razoaranje zbog
izneverenih ideala i pomerenih vrednosti u posleratnoj stvarnosti. Hemingvej ivi,
putuje
i
pie; Zbogom
oruje (1929), Zeleni
bregovi
Kilimandara (1935), Imati i nemati (1937). Iskustvo iz panskog graanskog
rata pretoie u roman Za kim zvona zvone (1940), jo jedan roman koji e
osvojiti veliki broj italaca i jo vie uvrstiti reputaciju Ernesta Hemingveja kao
velikog pisca. Popularnosti ovoga romana doprinee njegova ekranizacija sa Gari
Kuperom i Ingrid Bergman u ulogama Roberta Dordana i Marije. Posle toga nastaje
velika pauza utanja, ali intenzivnog ivota i putovanja. Godine 1950. izlazi
roman Preko reke pa u umu a kritika ga proglaava najslabijim delom Ernesta
Hemingveja. To je pogodilo pisca i 1952. godine objavljuje prozu Starac i more koja
je dobila nepodeljena priznanja kritike, Pulicerovu nagradu za knjievnost,
a 1961. godine i Nobelovu nagradu.
Kada je osetio da mu zdravlje poputa i onemoguava ivot kakav je eleo da ivi,
izvrio je samoubistvo lovakom pukom 1961. godine, zavrivi kao i njegov otac
1928. godine.
Posthumno je 1964. godine objavljena memoarska proza Pokretni praznik - o
ivotu u Parizu i o "izgubljenoj generaciji".
Ernest Hemingvej - Kome zvono zvoni