Professional Documents
Culture Documents
Abdulah Sidran Sećaš Li Se Doli Bel
Abdulah Sidran Sećaš Li Se Doli Bel
SADRAJ:
Kad poe u ile
Dani i noi u kui Zoljevih
Pred Kajtezovim vratima
Vlast nad samim sobom
enska pod ulinim svjetlom
Sa enskom nasamo
Hoe li ikad svanuti jutro?
U potrazi za intorom
Otac sve zna?
Tamo je Orion a gdje je Milano?
Dvostruka poruka o plau
Porodina kolona ide u Faletie
"Hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"
Nema nieg izvan materijalnog svijeta?
Ljubav je dikin pim!
Oigledna nastava ljubavi
U nas je sramota biti njean
Pakao u tavanskom raju
"Moja prolost to sam ja!"
Svakog dana u svakom pogledu sve vie napredujem
BILJEKA O PISCU
Abdulah Sidran
SJEA LI SE DOLI BEL
ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon
kojeg bi se moglo krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome
mlaem bratu elio svaku sreu u tekom poslu umnoavanja novca i
oholost starijega nije ga prijeila da ponekad u doslovnom smislu
asistira obavljajui nie poslove runoga rada: sipanje brokata po
novogodinjim estitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih
e nastati picasta novogodinja kapa...
Iz majinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj
dio to se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braa su
se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmiljenih kolskih potreba, za
to nijednom, bogu hvala, nije nedostajalo mate. Sestrica se igrala u
dvoritu izmeu baraka i ako je oko nje neto trebalo paziti i uvati
inile bi to dobre kominke u ime ljubavi i saaljenja prema Seniji Zolj,
knjigovoi u trgovinskom preduzeu "eljeznica", paenikoj materi
etvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrenoj supruzi
Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvreno
miljenje: dobar i fini ovjek samo kad ne pije.
A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao:
"Iz knjiga sam nauio da puno mislim o sebi" uzalud je nastojao
pronai neku zakonomjernost u oevim opijanjima. inilo mu se
izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obue istu
koulju i ispeglano odijelo, emu je prethodila temeljita higijenska
priprema pred umivaonikom. Maui i glancajui oeve crne cipele,
Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove
nogu i udio se ta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva ujno pjevui
dok etkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom
prelazi preko smede-utih ekinjastih dlaica: "S ooone straaane
Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..."
Bezbolna i srena varijanta oevoga opijanja zbivala se kako
Sabahudin pamti kada kui doe u popodnevnim satima, neznatno
zaklaen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja
na koja odgovor niti trai niti oekuje:
Sa enskom nasamo
Hej! ta si bleno?!
enska je sjedila na podu golubane, meu prosutim zrnima ita i
golubijeg izmeta, drei u ruci Sabahudinovog najdraeg goluba,
bijelu, somborsku pertlu.
Nita. Gledam gdje si.
Pa doo ko krpa...
ta u. intor bi me zadavio.
Kakav intor?
Sabahudin se ugrize za jezik, jer ba je htio da kae: pa onaj to te
doveo ali se dosjeti da je ona, sino, pod svjetlom ispod lisnate kue,
intora nazivala Braco; pomisli: "intor primijenio fol na kojeg u
Sarajevu vie niko ne pada, Braco!" Kao da je preuo njeno pitanje,
Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i paprinog sjemena,
ostataka njenog doruka nesuene veere, rasutih po podu kraj
uzglavlja. Ali uzalud:
Kakav te intor spopo?
Tu pertlu. Od intora sam kupio.
Kakvu sad, bolan, pertlu?
To to dri. enka, pertla. Izmirka.
Aaa to. Lijepa ti je.
U potrazi za intorom
"Pa ona sve vjeruje", pomisli Sabahudin i osjeti kako se suava i tijesni
do maloas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome
prostoru traio taku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio
Stani. Neu te nita pitati. Samo hou jedno da zna: meni moe sve
kazati. Ako ti je teko...
Pustite me, nita mi nije teko...
Znam. Znam sve ta e mi rei. Ali uje moja ti je kancelarija
vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.
Hvala vam. uri mi se.
Pouri, ako ti se uri... i ne daj se. Ti si jak momak...
"Ti si jak momak" odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio
da koraa sporo i u potiljku osjeao kako upravnikov pametni pogled u
njegovu lubanju uranja kao tane i ini da mu se korak zapetljava i noge
otkazuju poslunost. Odlui da skrene u Abdesthanu, desno, kako bi se
oslobodio teine pogleda koji ga prati. U depu napipa guvu
novanica to mu ih je intor ugurao sino i odlui da ih prebroji. est
hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zato mi je dao ovolike pare? Kao da se
nee pojaviti mjesec dana?! Pa ta on misli?
Kroz dvorini sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratitu.
Uini mu se da je neko pomjerio katanac na upi: u utom mesingu
ispisano ELZET bijae okrenuto licem, onako kako on nikad nije inio,
i ponada se da je, moda, nailazio intor.
Neko je dirao katanac izgovori podiui kapak ulaza. Odozgo mu
se, iz pravca uzglavlja, vrati njen glas:
Jesi ga nao?
Nisam ree sjedajui na pod.
Je li ko vidio intora?
Oba se puta razbjealo sve to se moglo i znalo mrdnuti i pomai, samo
je Kiko taka, bespomoan, ostajao leima oslonjen na zid, podupirui
se aluminijumskim pomagalima sa gumenim epom:
Nisam ga vidio, zdravlja mi!
Serem se ja na tvoje zdravlje! psovao je Salko Je i upadao u kola
estoko lupajui vratima.
Nije, al' samo to nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad
me, bogami, nije prevarila.
Jo bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz drutvenog sektora, ne pijemo
prije dvanaest.
Ma ta mi ree! ivio, stara kenjino!
Dok se, pozdravljajui, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj
oi pune suza i prije nego to shvati da je to od puhanja u dimljivu
nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji
dopire sa serdade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muki
razgovori, uz pie, uvijek kreu opasnom ivicom svae, on zakljui
kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je
neto mnogo vie i jae nego to je sama injenica da je tetak oenio
njegovu najljepu a najpametniju sestru. ta je to neto Sabahudinu
nije bilo jasno, ali se sjeao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor
u kui onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu brae Zoljevih.
Sjeao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom
krilu, i kako je tetak neto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i
zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj
nagli bol, i pamti, jo bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom
glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novanica. (Njegov
je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kui jeo batine zahtijevajui
od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)
Na serdadi, ve je trajala diskusija iji su komadii do Sabahudinovih
uiju dopirali kao sa drugog svijeta:
Ama, drava se, Maho, o tome brine ta ja imam tu?
Kako, bolan, ta ja imam tu? Slobodan si ovjek!
Ne drobi, ivota ti! Zna kako Marks kae: "Kad bude slobode, nee
biti drave!"
kia, on iri ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga
samog, dere se iz sveg glasa:
Hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?
Sabahudin shvati da je i tu reenicu ve imao u sluhu, da se i ona ve
jednom dogodila, i tijelom mu prostrujae nejasni marci istovremenog
straha i radosti. "Svakoga dana u svakom pogledu sve vie napredujem.
Svakoga dana u svakom pogledu sve vie napredujem", ponavljao je u
sebi pokuavajui da shvati smisao
svega to se zbiva.
"Tako se upravo na javi zbiva! Zar moe biti bolje, zar moe biti
drukije i ljepe?"
Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se,
vrue kime, okree na bok i kua u novom poloaju tijela, produiti i
obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti
muan san i nonu grlenu moru, u kojoj uzalud kua izgovoriti "mama"
kao to je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu
se nudi ljepota lta, mo ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno
tijelo, odjeveno u nevidljivi kupai kostim boje koe, i vidi kako Doli
bojaljivo zamae stopalo u bistru ledenu vodu moanikog benta, on
je doziva, maui iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica
slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije iroko a bezglasno, cakli se
dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina
narasta ispunjujui cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci
hladnoe i bjelila u kome se protiv elje i volje snivaa poinje
razaznavati drugo, neeljeno ljudsko lice: nasapunjano oevo lice na
kome se ne vidi osmijeh. U umnoenoj metalnoj akustici Sabahudin
uje njegov ironini glas:
ene su ti kao so! Moe i bez ali je bljutavo!
U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rjeca SO, i u njoj
Sabahudin uje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji
kao da je proao kroz beskrajnu cijev nekog kosmikog megafona, i
prestao biti ljudski: "Sssooo oooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:
Ja to znam, tata. ene su kao so!
Ne zna ti nita. Ni-ta!
Znam, tata. Ja sam to sve doivio u preanjem ivotu. Ja sam i prije
ivio.
Normalno da si ivio. Nisi, valjda, mislio da ovjek samo jednom
ivi?
Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo doe.
Vazduhom kojim putuju sanovne reenice poee prelijetati golubovi i
Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku
pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s oevog lica.
"Otkuda otac u golubani?", upita se budno zrno njegove svijesti.
Glavna je materijalna baza nastavljao je otac.
Ljubav je pikin dim. To mora upamtiti. Onda doe duhovna
nadgradnja. Nema nieg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kaem.
Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.
Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapiem u Dnevnik. To e mi
trebati kad budem opet ivio.
To ti je pametno. Tako je Mia jesi proitao "Pesmu"?
Imali smo za lektiru.
Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Mora na sve biti
spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu tragovi mu smrde
neovjetvom. Shvata?
Shvatam. Moram biti spreman.
ene vole flegmane. Mora biti flegman. Ako nisi onda glumi da
jesi. Mora biti flegman.
A koga onda ona voli, ako ja glumim?
Nije vano. Vano je da zavoli. Poslije moe biti svakakav. Vano
je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.
TRIDESET i est beskrajnih sati je prolo otkako nije vidio Doli Bel, i
otkako ona nije vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio
matom i snom i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, iva i
tjelesna, s podatnou kakve u javi Sabahudin jo nije doslutio. Sada
hiti dvoritem izmeu baraka, s dvostrukim dorukom u rukama, i pita
se otkuda u njenom planom biu snaga da podnese sve ove sate i dane
svoje samoe i trpnje. "Kako joj je bilo bez mene?" upitao se u
spretnoj hitrini preskaui ljestve. Odgovor je uo prije nego to joj
ugleda brino napaeno lice:
Vie me nikad ne smije ostavljati samu!
Dobrojutro!
Nita dobrojutro! nego: jesi li uo ta sam rekla?
uo sam. Da te ne ostavljam samu...
Nikad vie!
"Boe, pa ona je moja!" pomisli Sabahudin preplavljen monim
talasom sree. "Ona je moja!" Uini mu se da je njegov noanji san
bio stvarnost, da sve ovo tee po knjizi njegovih prethodnih ivota, i da
je ona, u istoj ovoj minuloj noi, morala sanjati isti sanstvarnost.
Buljio je u njeno lice razrogaenih oiju, utrnulog tijela i mrtvih
ukoenih ruku s besmislenim komadima hljeba meu prstima.
Nikad vie promuca sputajui hljebove na kartonsku podnu trpezu.
Zakuni se.
Kunem se.
Ne moe tako. Ponavljaj za mnom: kunem se...
Kunem se...
da vie nikada neu...
da vie nikada neu ostaviti samu Doli Bel...
Tako mi oca i majke, brae i sestre...
Tako mi oca i majke, brae i sestre.
E, tako.
Prihvatajui se golemog komada marmeladnog hljeba Doli Bel odahnu
dugim i tekim hukom kao da je toga asa sa sebe zbacila predugo
noen i preteak teret. Sabahudin osjeti potrebu da neizmjerno
osjeanje sree podijeli sa svojim pernatim prijateljima iza iane
mree. U prostor golubane isprati ga jo jedna usreujua, preko
zalogaja izgovorena, njena reenica:
Sada sam mirna.
Sipajui itno zrnevlje u drvena golubija hranita Sabahudin je
pjevuio neke skoro upamene italijanske reenice o ljubavi i
poljupcima, nesvjesno podeavajui boju svoga mutirajueg glasa
hrapavom baritonu runog, a velianstvenog Adrijana elentana:
Kon venti kvatro mila bai... odi sempre perke lamore... kon venti
kvatro mila baaai...
ta kae? prenu ga Dolin djeaki sopran.
Nita. Pjevam.
A ta si reko?
njena usta, objema rukama steui njeno tijelo uza se. Doli se, u trenu,
ote silini njegove elje i Sabahudin pomisli da ju je previe stegnuo.
Bogami brzo ui!
Sabahudin je tunoga lica gledao kako se Doli sreujui popadale
pramenove kose, odmie od leaja u koji ga je sama povalila. "ta sam
uinio?", pitao se, osjeajui kako mu se u srcu gomila bolna tuga.
Jesam li neto pogrijeio?
I jesi i nisi. Previe brzo ui.
A ko je tebe nauio?
Jedan student, iz moga sela.
Ja mislio in... ja mislio Braco.
Nije. Braco mi je drugi. On se i ne voli ljubit. Ne znam zato.
Pa zato. To je njeno.
A on nije njean?
Nije niko u Patkama njean. Kod nas je to sramota.
Uvjeren u tanost onoga to je rekao Sabahudin pokua uvrstiti pogled
na njenom ledenom licu, ali on klizu preko tog upitnog leda i pade na
pod, odjednom svezan za metalnu kopu crnih Sabahudinovih zepa.
Osjeti kako ga izgovorena rije sramota plavi silnim stidom i
sramotom.
I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?
Pa ne znam odgovori Sabahudin pridiui posrnuli pogled.
Moda. Kad treba... one stvari... razumije?
Koje stvari?
Ma ono... seks... mislim skroz... Ako e biti onda u redu. Ako
nema. Razumije... onda je bez veze. ta ima da se ljubi?
Osjeao je, pod tekim teretom sramote, kako je sve to to govori
doslovno tano, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na
njega naprotiv: on jedva eka da laa razgovora zae u mirnu luku
utnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na puinu onesvjeujuih
poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu proe domska melodija sa
zajebantskim rijeima: "Na ta si me nauio, dome, na bombone, jebale
te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maloas samo poigravala sa
njim, igrajui se uiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u
usta. Ta mu se mogunost uini poniavajuom i on pokua vratiti
izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama,
kao da e otii:
Ama Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko intor. Kako ko.
I ta onda?
Nita. Nije mi se svialo. Smrdilo joj iz usta... ta se smije? Nije mi
se svialo gore. Dolje mi se svialo.
I ta je bilo poslije?
Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim,
bez veze s kim, ali mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one
grmolje, kao kad povraa...
I tako laa Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode
njegovog svijeta sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio
gospodar nad stvarima i zbivanjima i pria iz toga svijeta mogla je da
ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u prostoru njegove baze
golubane. Svaku je njegovu sanovnu priu Doli ispraala s tugom to
ona nikad nita ne sanja i s molbom da nastavi dalje, jo i jo, jo i
jo... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga drugoga ivota,
ivota u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamenu i zapisivanu u
dnevnike stranice kao da se pamti i zapisuje istorija ovjeanstva.
Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetetvrte, vidio duha,
pravoga, stvarnog, ivog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:
Bili smo u gostima, kod Imirovia. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam
itao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena
vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio
sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vjealica, izaao je duh.
U velikom crnom ogrtau. Moda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak.
On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao
i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao ta da
radim, pa sam skoio, podigao tokrlu i okrenuo je prema njemu pa
povikao: Teta-Ivanka, neko je u vaoj sobi! Dok sam ja to govorio, on
intor!?
Braco! izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao
prepoznati osjeanje.
Tata, on bunca!
Ne buncam. Moe se itati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi
olovku!
Pobijedio je tako Sabahudin svoju nenadnu, a tako nunu,
septembarsku bolest i iz postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i
zdravlja. Upisujui u Dnevnik, potonjih dana, istoriju svoje bolesti,
njen tok, ishod i kraj, sam se na asak dvoumio hoe li, ili nee,
stranicu Dnevnika zavriti pobjedonosnom reenicom:
"Svakoga dana u svakom pagledu sve vie napredujem." Niz prozorsko
staklo slijevala se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kia zaklanjajui
zastorom prskajuih kapi vidik na Halilbaia cestu i Sabahudin
shvati da je ljeto konano, konano, zbilja prolo, i da je iz toga ljeta
iziao jedan novi, drukiji, pametniji i jai Sabahudin Zolj ija ruka,
evo, sa punim pravom ispisuje neprikosnovenu, dalekosenu,
nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE
VIE NAPREDUJEM.
BILJEKA O PISCU
ABDULAH SIDRAN (1944, Sarajevo) pie poeziju, prozu i filmske
scenarije.
Osnovnu kolu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohaao je u Sarajevu.
U knjievnosti se javio sredinom sedamdesetih godina. Vaniji
pjesniki naslovi: ahbaza (1970), Kost i meso (1976), Sarajevska
zbirka (1979), Bolest od due (1988), Sarajevski tabui (1993). Za svoje
pjesnike knjige nagraivan je najznaajnijim knjievnim i drutvenim
priznanjima (estoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godinja nagrada