KONVENCIJA O SPRIJEAVANJU I KANJAVANJU ZLOINA GENOCIDA

Usvojena Rezolucijom 260 (III) A na Generalnoj Skuptini Ujedinjenih Nacija 09 Decembra 1948.godine
Stupanje na snagu 12 Januara 1951. godine
Ugovorne strane:
S obzirom da je Generalna skuptina Ujedinjenih nacija svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra 1946.
godine, proglasila da je po meunarodnom pravu genocid zloin osuen od civlizovanog svijeta, i u suprotnosti
sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija;
Prepoznale da u svim periodima historije genocid nanosi velike gubitke ovjeanstvu i
Ubjeene da je obavezna meunarodna saradnja u cilju oslobaanja ovjeanstva takvog stranog zla,
Dogovorile su se o slijedeem:
lan I: Potvruju da je genocid, bilo da je izvren u vrijeme mira ili rata, zloin meunarodnog prava i
obavezuju se da e ga sprijeiti i kazniti.
lan II: U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od slijedeih djela, poinjenih s
namjerom da se potpuno ili djelimino uniti jedna nacionalna, etnika, rasna ili religiozna grupa:
(a) ubistvo lanova grupe (naroda);
(b)uzrokovanje tekih tjelesnih ili mentalnih povreda lanovima grupe (pripadnika odreenog naroda)
c) namjerno podvrgavanje grupe takvim ivotnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili
djeliminog fizikog unitenja;
(d) uspostavljajui mjere s namjerom sprjeavanja raanja u okviru grupe (naroda);
(e) prinudno premetanje djece iz jedne grupe u drugu.
lan III: Slijedea djela bit e kanjiva:
(a) genocid;
(b) planiranje izvrenja genocida;
(c) direktno i javno podsticanje na izvrenje genocida;
(d) pokuaj genocida;
(e) sauesnitvo u genocidu.
lan IV: Lica koja su poinila genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u lanu III bit e kanjena, bilo da su
dravni rukovodioci, javni slubenici ili privatne osobe.
lan V: Ugovorne strane se obavezuju da e preduzeti potrebne zakonske mjere, shodno svojim ustavima, kako
bi obezbijedile primjenu odredaba ove konvencije i naroito da e predvidjeti efikasne krivine kazne za lica
kriva za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u lanu III.
lan VI: Lica okrivljena za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u lanu III bit e izvedena pred nadlene
sudove one drave na ijoj je teritoriji djelo izvreno ili pred meunarodni krivini sud koji e biti nadlean za
one ugovorne strane koje po tome budu priznale njegovu sudsku nadlenost.
lan VII: Genocid i druga djela navedena u lanu III nee biti smatrani kao politiki kriminal u odnosu na
pitanja ekstradicije. Ugovorne strane se obavezuju da u takvim sluajevima odobre ekstradiciju shodno
njihovim zakonima i ugovorima koji su na snazi.
lan VIII: Svaka ugovorna strana moe se obratiti nadlenim organima Ujedinjenih Nacija kako bi ovi, prema
Povelji Ujedinjenih Nacija, preduzeli mjere koje smatraju odgovarajuim za sprijeavanje i kanjavanje djela
genocida ili bilo kojeg drugog djela navedenog u lanu III.
lan IX: Sporovi izmeu ugovornih strana, vezanih za tumaenja, primjene i izvrenja ove konvencije,
ukuljuujui i one koji se odnose na odgovornost neke drave po predmetu genocida ili kojeg drugog djela
navedenog u lanu III, bit e izneseni pred Meunarodni sud pravde, na zahtjev bilo koje strane u sporu.
lan X: Ova konvencija, iji e tekstovi na kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i panskom, biti
podjednako vjerodostojni, nosit e datum 9. decembar 1948.godine.
lan XI: Ova e konvencija biti otvorena za potpis do 31. decembra 1949. godine svakoj lanici Organizacije
ujedinjenih nacija i svakoj dravi nelanici, kojoj Generalna skuptina bude uputila poziv u tu svrhu. Ova e
konvencija biti ratifikovana i ratifikacioni instrumenti bit e deponovani kod Generalnog sekretara Organizacije

ujedinjenih nacija. Nakon 1. januara 1951. godine ovoj e konvenciji moi da pristupi svaka lanica
Ujedinjenih nacija i svaka drava nelanica koja bude primila naprijed navedeni poziv. Instrumenti o
pristupanju bit e deponovani kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.
lan XII: Svaka ugovorna strana moi e u svako doba, putem obavjetenja, upuenog Generalnom sekretaru
Ujedinjenih Nacija, da proiri primjenu ove konvencije na sve teritorije ili bilo na koju teritoriju, ijim
inostranim poslovima ona rukovodi.
lan XIII: Na dan kada prvih dvadeset ratifikacionih ili instrumenata o pristupanju budu deponovani, Generalni
sekretar e o tome sastaviti zapisnik. On e dostaviti kopiju toga zapisnika svim dravama lanicama
Organizacije ujedinjenih nacija, kao i nelanicama navedenih u lanu XI. Ova e konvencija stupiti na snagu
devedesetog dana poslije datuma deponovanja devedesetog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju. Svaka
ratifikacija ili pristupanje izvreni posljednjeg datuma vaie od devedesetog dana poslije deponovanja
instrumenata o ratifikaciji ili pristupanju.
lan XIV: Ova konvencija e ostati na snazi za period od deset godina poev od dana njenog stupanja na snagu.
Ona e poslije toga ostati na snazi za novi period od pet godina, i tako redom, prema onim ugovornim stranama
koje je ne budu otkazale najmanje est meseci prije isteka roka. Otkaz e se vriti pismenim obavjetenjem
upuenom Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija.
lan XV: Ako usljed otkaza, broj drava potpisnica ove konvencije bude manji od esnaest, Konvencija e
prestati da vai, poev od dana kad je posljednji otkaz postao pravosnaan.
lan XVI: Zahtjev za reviziju ove konvencije moe podnijeti bilo koja ugovorna strana u svako doba
putem pismenog obavjetenja upuenog Generalnom sekretaru. Generalna skuptina e donositi odluku
o mjerama koje treba preduzeti u takvom sluaju po predmetu tog traenja.
lan XVII: Generalni sekretar Ujedinjenih nacija obavijestie sve drave lanice Organizacije i drave
nelanice o kojima je rije u lan XI o slijedeem:
(a) potpisima, ratifikacijama i pristupanjima primljenim na osnovu lana XI,
(b) obavjetenjima primljenim na osnovu lana XII,
(c) datumu stupanja na snagu ove konvencije, na osnovu lana XIII.
(d) otkazima primljenim na osnovu lana XIV.
(e) prestanku vaenja Konvencije, na osnovu lanu XV..
(f) obavjetenjima primljenim na osnovu lana XVI.
lan XVIII: Original ove konvencije deponovat e se u arhivi Organizacije ujedinjenih nacija. Ovjeren prijepis
bit e upuen svim dravama lanicama Ujedinjenih Nacija i dravama nelanicama o kojima je rije u lanu
XI. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija registrovat e ovu konvenciju na dan njenog stupanja na snagu.
lan XIX: Generalni sekretar Organizacije ujedinjenih nacija registrirat e ovu konvenciju na dan kada
Konvencija stupi na snagu.
PRAVNA DEFINICIJA GENOCIDA
Meunarodna pravna definicija zloina genocida data u lanu II i III Konvencije o sprijeavanju i kanjavanju
genocida, iz 1948. godine
lan II opisuje dva elementa zloina genocida:
1) mentalni element , znai "namjera da potpuno ili djelimino uniti nacionalna, etnika, rasna ili religiozna
grupa kao takva, i
2) fiziki element koji ukljuuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b , c , d i e. Zloin mora ukljuivati oba
elementa da bi se zvao "genocid".
lan III opisan sa pet kanjivih oblika zloina genocida: genocid, konspiracija, podsticaj, pokuaj i
sauesnitvo.
Dijelovi Konvencije o sprijeavanju i kanjavanju genocida

"lan II: U ovoj konvenciji genocid znai bilo koji od ovih djela izvrenih za namjerom da se potpuno ili
djelimino uniti nacionalna, etnika, rasna ili religiozna grupa, kao takva:
(a) Ubijanje pripadnika grupe (odreenog naroda);
(b) Uzrokovanje tekih tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim ivotnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili
djelimino unitenje;
(d) Uspostavljajui mjere s namjerom sprijeavanja raanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premjetanje djece iz jedne u drugu grupu.
lan III:
(a) Genocid;
(b) Plan za izvrenje genocida;
(c) Direktno i javno podsticanje na izvrenje genocida
(d) Pokuaj genocida;
(e) Sauesnitvo u genocidu."
Diskusija:
Zloin je planirati ili podsticati na genocid, ak i prije nego to ubijanje pone ili pomagati izvrenje
genocida: Djela zloina ukljuuju planiranje, direktno i javno podsticanje, pokuaj izvrenja genocida i
sauesnitvo u genocidu.
Kanjiva djela Slijedee su genocidna djela ako su poinjena kao dio politike da se uniti postojanje grupe
(naroda):
Ubijanje pripadnika grupe ukljuuje direktna ubistva i djela koja izazivaju smrt.
Uzrokovanje tekih tjelesnih ili mentalnih povreda ukljuuje izazivajui traumu pripadnika grupe kroz
iroko raireno muenje, silovanje, seksualno nasilje, prinudjivanje na konzumiranje droge i sakaenje.
Namjerno podvrgavanje grupe takvim ivotnim uslovima raunajui da e uzrokovati unitenje tog naroda
ukljuuje namjerno uskraivanje izvora potrebnih za fiziki opstanak grupe takvih kao to je ista voda, hrana,
odjea, stambeni prostor ili medicinske usluge. Uskraivanje onoga to ivot znai moe biti kroz oduzimanje
etve, blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili
Sprijeavanje raanja ukljuuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoe, zabranu brakova, dugotrajna
odvojenost mukaraca i ena s namjerom sprijeavanja raanja.
Nasilno premjetanje djece moe biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja,
psiholokog maltretiranja ili drugih vidova muenja. Konvencija o pravima dijeteta definie djecom osobe
ispod 18 godina.
Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujui teke tjelesne i mentalne
povrede, sprijeavanje raanja i premjetanje djece su djela genocida uinjena kao dio politike da se uniti
postojanje grupe.
Zatiene grupe:
Zakon titi etiri grupe - nacionalne, etnike, rasne ili religiozne grupe.
Pod nacionalnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca iji identitet je definisan zajednikom
dravnou.
Pod etnikom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca iji identitet je definisan zajednikim kulturnim
tradicijama, jezikom ili naslijeem.
Pod rasnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca iji identitet je definisan fizikim karakteristikama.
Pod religioznom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca iji identitet je definisan zajednikom religijom,
vjerovanjima, doktrinama, praktikovanjem ili ritualima.
Obino su ljudi roeni u ove etiri grupe. Ove etiri grupe imaju zajednike karakteristike po kojima su
pojedinci najee roenjem u grupi. Dok neki pojedinci mogu promijeniti nacionalnost, ili religiju ili ak
usvojiti novi kulturni, etniki ili rasni identitet - obino ljudi ne mogu birati identitet grupe.
U genocidu, ljudi su meta za unitenje ne zbog toga to su neto uradili, nego zbog onoga ko su i ta su.

Grupni identitet je esto izforsiran od strane poinilaca. Poinioci genocida uestalo prave grupne
kategorije opasnijim ili kreiraju nove definicije i grupni identitet nameu pojedincu bez obzira kakav je njegov
lini izbor tog pojedinca.
Znaajni termini:
Zloin genocida ima dva elementa: namjeru i akciju. Namjera moe biti dokazana direktno kroz izjave ili
nareenja, ali ee, mora biti zakljuena po sistematskom i koordiniranom djelovanju..
Namjera je razliita od motiva. ta god da je motiv za zloin (oduzimanje zemljita, nacionalna sigurnost,
teritorijalni integritet, itd.) ako poinioci poine djelo s namjerom da unite grupu, ak i dio grupe, TO JE
GENOCID.
Fraza "potpuno ili djelimino" je vana. Poinioci ne moraju imati namjeru da unite cijelu grupu.i unitenje
samo jednog dijela grupe (takvog kao to su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji ive u istoj regiji) je
takoer genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uniti prilian broj pripadnika grupe - masovno
ubistvo. Ali pojedinac zloinac moe biti kriv za genocid ak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da
uestvuje u VELIKOM PLANU za unitenje grupe.
lan II Konvencije je ukljuen bez izmjena u Rimskom statutu Meunarodnog suda za zloine kao lan 6 i
takoer i u Statutima Meunarodnih sudova za ratne zloine za Ruandu i bivu Jugoslaviju.
SPISAK TEMA ZA SEMINARSKE RADOVE ZA PREDMET: STUDIJE HOLOKAUSTA I
GENOCIDA:
1.

HISTORIJA GENOCIDA DO 20. STOLJEA

Rije genocid se prvi put pojavljuje za vrijeme II svjetskog rata i nije postojala ni u jednom jeziku na svijetu.
Izraz genocid je prvi put upotrijebio jevrejski advokat u Poljskoj Rafael Lemkin 1943. na osnovu grke rijei
"genos" (rasa, pleme) i latinske rijei "cide" (ubiti). Ujedinjene nacije po Meunarodnom zakonu iz 1951.
godine, genocid smatraju zloinom.
U temelje najpoznatijih i danas najstabilnijih nacionalnih drzava ugradeni su vjerski, gradjanski i osvajaki
ratovi, inkvizicije, reformacije i kontrareformacije, rekonkviste. genocid i drugi oblici zloina protiv
ovjecnosti i meunarodnog prava. Svi ti pokreti ili institucije manipulisali su ovjekom, odnosno njegovim
nacionalnim, etnikim i vjerskim obiljejem. Nisu to bile naelne ili apstraktne kontraverze, ve konkretni
obrauni koji su raspolagali ak i strogo fomalizovanim metodama: lomaama, pokrtavanjima, deportacijama,
prisilnim protjerivanjem, koncologorima, gasnim komorama, misionarstvom, svetim ratovima, svetim
alijansama.
Primjeri kroz povijest
Tiglat-Pileser III. (745.-727. pr. Kr.), kralj Asirije, je bio prvi vladar koji je uveo prisilno preseljavanje
kao slubenu politiku. Pod njegovom vlau, pola stanovnitva osvojene zemlje bi se moralo odseliti, a
njihove kue bi dobili doseljenici iz drugih podruja. Tiglatovi nasljednici su nastavili s ovom
politikom, a nakon njih ak i Babilonci, Grci i Rimljani.
U Bibliji, Knjizi Izlaska 17, prorok Samuel nareuje idovima unitenje i protjerivanje naroda Amalek.
Babilonsko ropstvo - nakon to je Nabukodonosor II. osvojio kraljevstvo Juda, idovi su deportirani u
Babilon od 586. g. pr. Kr. Nakon to je Babilon osvojilo Perzijsko Carstvo godine 539. pr. Kr., perzijski
vladar Kir Veliki je idovima dozvolio da se vrate u svoju domovinu.
Edvard I. Dugonogi je 1290. donio zakon kojim je protjerao sve idove iz Engleske zbog glasina o
njihovim "ritualnim ubojstvima" i "vandaliziranja hostija". Zakon je trajao 366 godina, nakon ega je
1656. napokon ukinut ime je opet dozvoljeno tom narodu doseliti se u Englesku. idovi su takoer
protjerivani iz Francuske (1306.), Maarske (1349.-1360.), Provanse (1394. i 1490.), Austrije (1421.),
Litve (1445.), Krakova (1494), Portugala (1497.) te panjolske 1492.
Statut iz Kilkennyja je 1366. u Irskoj zabranio irski jezik, irska imena i irske sportove. Mnogi Irci su
nasilno raseljeni na zapadni dio otoka, kako bi se omoguilo da engleski doseljenici zauzmu to vie te
zemlje.

2.

Al-Andalus je bilo arapsko ime za dijelove Iberijskog poluotoka pod vlau panjolskih muslimana ili
Maura u razdoblju od 711. do 1492. godine. Nakon to je panjolska ponovno taj dio zemlje vratila pod
svoju upravu, 1502. je poela protjeravati Muslimane ili ih prisiljavati na krtenje. Nakon vie valova
netrpeljivosti i progona, konano su prognani iz panjolske 1609. (oko 50.000).
Kolonizacija June Amerike - milijuni domorodaca su protjerani ili prisilno raseljeni kako bi europski
doseljenici preuzeli njihovu zemlju.
Tridesetogodinji rat (1618.-1648.) je primjer "religioznog ienja" jer su sukobljene strane bile
katolici i protestanti. Kada su katolike snage osvojile protestantsku Bohemiju, oko 150.000
protestanata je protjerano, a oko 30.000 ljudi je smaknuto u Magdeburgu. Preobraenja iz jedne religiju
u drugu su bila najlaki nain spaavanja ivota.
Godine 1788. bilo je 300.000 Aboridina u Australiji. Nakon dolaska europskih doseljenika, poelo je
protjerivanje, nasilno krtavanje i unitavanje kulture pripadnika tih domorodaca. Godine 1921. bilo je
samo 72.000 Aboridina, nakon ega je njihov broj opet poeo rasti zbog promjene politike australske
vlade koja im je postupno poela davati vea prava i autonomiju.
Engleski vladar Oliver Cromwell je osvojio Irsku te je 1652. nametnuo mjere koje se objanjavaju kao
namjerne politike protjerivanja katolikog stanovnitva iz istonog dijela Irske.
Od 1830-ih do 1860-ih, skoro svi preostali ameriki domorodci su raseljeni iz svoje zemlje u rezervate,
ak i protiv svoje volje (Sioux, Comanche).

GENOCID U NAMIBIJI
Predstavnici vodeih europskih zemalja okupili su se 1884. u Berlinu kako bi odluili o podjeli Afrike. Otto von
Bismarck bio je protiv toga da Njemaka ima svoje kolonije pravdajui svoj stav argumentom da e troak
odravanja i branjenja kolonija biti vei od moguih koristi. No, ostao usamljen u tom miljenju. Tako je na
Berlinskoj konferenciji potvreno da Njemakoj pripada Togoland (danas dio Gane i Toga), Kamerun,
Njemaka istona Afrika (danas Ruanda, Burundi i Tanzanija) te Njemaka jugozapadna Afrika (danas
Namibija).
Domorodako stanovnitvo ove potonje kolonije doivjet e, dvadesetak godina kasnije, sudbinu koja e biti
oznaena kao prvi genocid u 20. stoljeu. Poelo je s doseljavanjem, velikom veinom, njemakih doseljenika
koji su na tlu Njemake jugozapadne Afrike pokuavali zapoeti novi ivot. Stoka i zemlja nisu nasilno otimani
domorocima ve su doseljenici od domicilnog stanovnitva kupovali stoku i unajmljivanji zemlju. Ali neki
doseljenici nisu bili suglasni s takvom politikom. Za dio njih bilo je posve neprihvatljivo da moraju neto
unajmiti ili kupiti od ljudi koje trebaju kolonizirati. Nemalu ulogu u takvom pristupu imale su i rasne
predrasude koje su neki doseljenici gajili prema crncima.
U to vrijeme diljem Europe javljaju se razne teorije koje tvrde kako su neki narodi ili rase nadmonije ili vie
vrijedne od drugih rasa, napose crnake. Jedan od najutjecajnih mislilca te rasne teorije bio je Friedrich Ratzel.
Prema njegovu miljenju njemaki se narod suoio s nedostatkom "ivotnog prostora" (njem. Lebensraum). I
sukladno tome da bi njemaki narod preivio mora imati vie prostora tj. ima potrebu iriti se na druge teritorije
ili drave. Jedini je problem bio u tome to je najkvalitenija zemlja ve imala vlasnika - domorodaki Herero
narod (Nijemci su ih nazivali Hotentotima).
Hotentot - Pripadnici Herera bili su stoari koji su obitavali na podruju dananje Namibije. Uz njih to podruje
nastanjivao je i narod Nama od kojeg e njemaki trgovac Franz Adolf Eudard Lderitz 1883. kupiti dio zemlje.
I ve 1884. ta e zemlja biti proglaena njemakim protektoratom. Tako e doi do potpisivanja ugovora o
zatiti izmeu Herero plemena koje je predvodio plemenski voa Kahahare i carskog povjerenika
(Reichskommissar) za Njemaku jugozapadnu Afriku Heinricha Ernsta Gringa. Ugovor e biti otkazan 1888.
zbog nedostatka njemake vojne potpore. Dvije godine kasnije (1890.) novi voa Herera Samuel Maharero
obnovit e ugovor. Nakon tog sporazuma njemake e se snage umijeati u sukob i doi e do pobjede (1894.)
plemena predvoenim Samuelom Maharerom. U travnju iste godine upravitelj kolonije (Landeshauptleute)
postaje Theodor von Leutwein. S njegovim dolaskom poet e i period ubrzanog razvoja kolonije, istovremeno
u koloniju e se doseljavati sve vie Europljana. Vrijeme je to kad kolonijalne vlasti ohrabruju naseljavanje, a
novi su doseljenici eljeli zemlju i stoku - to jeftinije i to prije. To je dovodilo do sluajeva krae stoke.

Vijesti o takvim sluajevima stigle su i do Njemake gde su se u tisku pojavljivalje karikature na tu temu. U
jednoj od tih karikatura Nijemac boja svoju suprugu u crno kako bi nalikovala crnkinji i potom je biuje.
Diskriminacija je bila uoljiva i u pravnoj praksi jer je na sudu svjedoenje sedam domorodaca bilo jednako
svjedoenju jednog bijelca. Sve to dovodilo je do sve veih nesuglasica izmeu doseljenika i domorodaca.
Ustanak - 1903. doneen je zakon o dugovima koji e biti jedan od okidaa ustanka. Radilo se o tome da je
domorodako stanovnitvo godinama posuivalo novac od bijelih trgovaca s velikom kamatnom stopom. Voen
dobrim namjerama guverner von Leutwein donio je zakon prema kojem e svi dugovi koji ne budu naplaeni
do kraja naredne godine otii u zastaru. Svjesni da narasle dugove domicilno stanovnitvo nee moi podmiriti
na vrijeme bijeli su trgovci nasilno otimali stoku domorocima i sve ono to su smatrali vrijednim ne bi li tako
smanjili svoj gubitak. Iste godine domoroci su uli za plan da se njihova zemlja podijeli gradnjom eljeznike
pruge koja je trebala povezati obalu s unutranjou. Do 1903. narod Herera izgubio je 130.000 kvadratnih km
zemlje, koju su sada nastanjivali Europljani. Pomisao na to da bi mogli izgubiti jo zemljita te da bi mogli
zavriti u rezervatima potaknula je voe Herera na dizanje ustanka. Poetkom 1904. Herero ratnici napadaju
doseljenike farme i u prvim danima pobune ubijaju izmeu 120 i 150 doseljenika (meu ubijenima su bile i tri
ene).
Potom se u gradu Otjimbingwe, koji je u to vrijeme bio vano sredite Herera, dogodio incident koji e jo vie
pogoroati situaciju. U Otjimbingweu su doseljenici ivjeli u dobrosusjednim odnosima s domorocima i nije
bilo naznaka sukoba. Tri dana prije izbijanja pobune u gradu se slavilo vjenanje jednog doseljenikog para.
Iste veeri stigao je glasnik s vijeu da se Hereri u gradiu Okahandja spremaju dii pobunu. Predstavnici
njemake zajednice u Otjimbingweu susreli su s mjesnim voom Herera Zachariasom Zerauaom te zatraili od
njega da se oituje ima li miroljubive namjere. Zacharias je prvo usmeno potvrdi svoje miroljubive namjere i
potom uputio pismo guverneru von Leutweinu u kojem je izrazio svoju lojalnost Njemakoj. inilo se kako je
time mir u Otjimbingweu osiguran. Naredno jutro u grad dolazi skupina njemakih vojnika. Za njima u grad
pristie bjelako stanovnivo iz okolnih podruja naputajui svoje farme. Sa svakom novom pridolicom
stizale su vijesti o novim smrtima i unitenjima. Kada je strah dosegnuo kritinu razinu na farmi koja je
pripadala obitelji Hlbich bijelo je stanovnitvo utvrdilo kompleks zgrada i zatitilo ga bodljikavom icom.
Devet dana od poetka ustanka u Okahandji njemake su potrojbe otvorile vatru na crkvu u kojoj su pripadnici
Herera nazoili nedjeljnoj misi u mjesnoj crkvi.
3.

ARMENSKO PITANJE
Genocid nad Armencima prvo je sustavno istrjebljenje jednog naroda u 20. stoljeu.
Netrpeljivost izmeu Armenaca i osmanske vlade zapoela je nakon ispoljavanja elje Armenaca za
autonomijom, koja se probudila u posljednjoj etvrtini 19. stoljea. Pomo u ostvarenju autonomije u
oslabljenom Osmanskom Carstvu armenske politike voe traili su u Rusiji. Ta nastojanja s kraja 19. stoljea
Armenci e platiti krvavim masakrima.
Sudbina Armenaca u istonoj Anadoliji (i ostalim dijelovima Turske), bila je zapeaena 1913. kada su
dravnim udarom na vlast doli voe Komiteta za jedinstvo i napredak, pae Enver, Demal i Talaat. elja im
je bila pod svaku cijenu odrati Osmansko Carstvo, a svako stremljenje prema autonomiji smatrali su izdajom.
Vjerovali su u nadmo Turaka nad ostalim narodima i eljeli su stvoriti istu tursko-muslimansku dravu ako
je potrebno i pomou nasilja
Genocid se dogodio u sjeni Prvog svjetskog rata koji je vlastima posluio kao idealan okvir za rjeenje
nacionalnog pitanja Armenaca, jer su na takve odluke turske vladajue elite bez protivljenja gledali saveznici,
posebno Njemaka. Kao neposredan povod za sustavnu likvidaciju i progon Armenaca, vlastima je posluio
poraz njihove vojske od Rusa na Kavkazu. Taj je poraz ponovno probudio nadu kod dijela Armenaca za
uspostavljanje autonomije, te su u travnju 1915. digli pobunu u gradu Vani, oekujui proboj Rusa. Iako je
pobuna bila ograniena samo na ovaj grad, ona je dodatno potakla tursko politiko vodstvo da odluno krene
provoditi plan istrjebljenja Armenaca, kako bi se stvorio prostor na koje e ivjeti isto tursko stanovnitvo.
Kao poetak genocida slubeno se uzima 24/25. travnja 1915. kada je u Istanbulu uhieno 235 vodeih ljudi
armenske zajednice. Kasnije su svi pobijeni. Planskom unitenju Armenaca od 1915-1917. prethodile su
opsene pripreme 1914. godine.
Kako navodi turski povjesniar Taner Akam, Komitet za jedinstvo i napredak elio je oistiti Anadoliju od
kranskih grupa stanovnitva. S tom je svrhom Komitet 2. kolovoza odrao sastanak na kojem je donesen

opsean zakljuak koji je u najskorijoj budunosti trebalo sprovesti. Osnovni zakljuak Komiteta je da se
pristupi osnivanju Specijalne organizacije, koja e, izmeu ostaloga, biti aktivna u istonoj Anadoliji. Kako
navodi Akam, vlada je pomogla stvaranje oruanih odreda u istonoj Anadoliji koji su bili sastavljeni od
kurdskih plemena, zatvorenika te izbjeglica s Balkana i Kavkaza. Odredi su formirani kako bi potedili
regularnu vojsku od provoenja genocida te kako bi vlada prikrila svoj genocidni plan, iako Akam donosi
brojne dokaze o upletenosti vlade i vojske. Vlada je ustvari sustavno i temeljito razradila genocidni plan i
stvorila mehanizme kako ga realizirati. Kao sredinju figuru u osmiljavanju i provoenju genocida, Akam
navodi Talaat-pau, koji je bio Ministar unutranjih poslova. Neke od Talaatovih naredbi u prefekturi Aleppo:
Daje se na znanje, da je Vlada po nareenju Komiteta odluila potpuno iskorijeniti sve Armence koji se nalaze
u Turskoj. Oni koji se ovom nareenju ili odluci suprotstave, izgubit e svoje dravljanstvo. Ne obazirui se na
ene, djecu i bolesne te bez osjeaja i grinje savjesti treba skonati njihov ivot, ma koliko sredstva istrebljenja
bila tragina. (15. rujna 1915.)
Neupadljivo istrijebite svakog Armenca u istonim pokrajinama, kojeg biste nali u svojoj oblasti. (23.
studenoga 1915.)
Genocidnom planu se od proljea 1915. pristupilo kroz masovna ubojstva i deportacije. O tome Akam pie: U
pravilu muko se stanovnitvo podruja 'odstranjivalo' ve prije poetka deportacije. Gdje se to nije dogaalo
mukarce se ili na poetku mara kao prve na putu odvajalo od ena i djece i strijeljalo ih ili ih se na druge
naine ubijalo. Deportacija je vrena iz svih krajeva Turske a odrednica je bila grad Aleppo u Siriji. Oni koji
su tamo doli ivi, skupljeni su u sabirne logore, da bi odatle bili dalje razailjani. Preivjeti ovaj logor smrti
graniilo je s udom.
4.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA U BALKANSKI RATOVIMA

PRVI GENOCID nad muslimanima dogadja se 584 godine poslje prvog krizarskog rata i trajao je od 1683. do
1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se dogadja tokom i
poslije velikog ili beckog rata izmedju Turskog carstva i Austrije. Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede
i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i
krajeva nisu uspjeli pravovremeno povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo,
kao i muslimani Spanije prije dva stoljeca, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katolicanstvo. Spiritus
movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je Crkva. Ona se pri tome vodila crkvenim dogmama extra
ecclesiam nulla sallus - izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje, i extra ecclesiam nullus
propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je crkvenoreligijsko opravdanje krizarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekrscanima. Kao i dva stoljeca ranije u
Spaniji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane,
hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, dzamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu
Madjarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su poruseni i unisteni. Muslimane
i sve njihove sakralne objekte, za samo sesnaest godina krscanske vasti (1683. - 1699.) nije mogla sacuvati i
spasiti cinjenica da su oni prije toga sto sezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim
zemljama i krajevima, krscanima garantirali i omogucavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava.
Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, krscani tih zemalja, u ime religije i ljubavi,
dokraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko nacelo cuius regio eius religio - cija drzava njegova
je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog.
O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrstavanju, pruzaju
franjevacki arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino
podsjecaju razliciti toponimi i prezimena (Hadzici, prezime Hodzic). Za prvi genocid nad muslimanima
najbitnije je reci da su ratovali Turska i Austrija, a da su zrtve bili muslimani Bosnjaci.
DRUGI GENOCID nad muslimanima dogadja se na prijelazu iz 17. u 18. stoljece, tacnije 1711. godine uoci
Badnje veceri. Te noci je izvrsena takozvana "israga poturica", kada je priblizno 1000 muslimana, koliko ih je,
prema mjerodavnim dokazima, tada zivjelo na podrucju "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega cetri
nahije sa sjedistem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Niksic i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni
promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolicka
vec pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svjedocanstva: prvo, "istraga poturica", ustvari genocid
nad muslimanima se dogadja uoci Badnje veceri, dakle najveceg i najsvetijeg hriscanskog praznika, i drugo, taj
dogadjaj, "istraga poturica" je opjevao vladika - najveci crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrovic

Njegos u Gorskom vijencu. On je time pruzio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije
genocide nad muslimanima Srbije, Sandzaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegos kao najveci
srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u
najuzvisenije djelo pretvorio genocid ili medjunarodni zlocin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i
plansko potpuno ili djelimicno unistavanje nacionalnih, etnickih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvrsenje
genocida su zelje za pljackom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mrznja i predrasude. Svi ti motivi
su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mrznju prema muslimanima Njegos izrice rijecima "odza rice na
Cetinju" i tvdnjom o iskljucivosti izmedju lune (mjeseca, op. a.) i krsta.
TRECI GENOCID nad muslimanima, koji ce poznati srpski historicar i diplomata Stojan Novakovic oznaciti
kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" dogadja se na tlu Srbije izmedju 1804. i 1820. godine
kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog pocetka 19. stoljeca Srbija i Crna Gora su
ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslimana, zeljele stvoriti svoje nacionalne drzave i stalno ih, na
njihovu stetu, prosirivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateski cilj u
politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeca. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida
igra kljucnu ulogu, u trecem genocidu nad muslimanima njoj se pridruzuju historicari i politicari, naravno uz
pjesnike poput Njegosa.
CETVRTI GENOCID nad muslimanima dogadja se u periodu izmedju 1830. i 1867. godine, kao posljedica
Hati-s-Serifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne
knezevine unutar Osmanskog carstva, ali i mogucnost da protjera muslimane iz Uzica, Sapca, Sokola i
Beograda, sto je i ucinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za
njih se podizu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Samac i Orasje.
PETI GENOCID nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, dogadja se na tlu Srbije i Crne Gore
izmedju 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vodjenih uz pomoc Srbije i Crne
Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu cijih odluka, dotadasnje autonomne knezevine
Srbija i Crna Gora sticu potpunu drzavnu neovisnost, ali i uveliko prosiruju svoje teritorije. Tako se Srbija
teritorijalno prosirila niskim, pirotskim, toplickim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svi tih
okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkost cinjenici da se Srbija, shodno odlukama
Berlinskog kongresa, obavezala da ce postivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli danasnje
juzne Srbije tim cinom potpuno opustjeli i ostali bez stanovnistva, sto je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i
nanijelo joj veliku stetu, ipak je mrznja prema muslimanima bila vece i jaca od svake koristi i interesa. U
razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega sesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina dzamija, mnoge
sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Sapcu,
Uzicu, Sokolu, Nisu, Pirotu i Vranju, kao sto se, prije nepuna dva stoljeca, desilo na tlu Ugarske, Like,
Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva razlicita dusmanina, sa potpuno istim
posljedicama dogadjaju se u razlicitom vremenskom periodu za svega sesnaest godina.
ESTI GENOCID nad muslimanima poljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je
Austro-Ugarska posljednja pravna drzava koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je
garantirala svim gradjanima osnovna vjersko-duhovna, fizicko-bioloska i materijalno-imovinska prava,
muslimani su se u pocetku svim raspolozivim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se,
odmah poslije, ali u toku okupacije, poceli iseljavati u Tursku, Sandzak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada jos
uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom
stanovnistvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su cinili skoro 39% populacije
Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovnistu 1910. godine opao na svega 32%.
SEDMI GENOCID nad muslimanima Sandzaka i Crne Gore, kao i pokusaj nasilnog pokrstavanja muslimana u
Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad
muslimanima Balkana, a prvi nad muslimanima Sandzaka, zato sto nije postojala vlast koja bi ih zastitila.
OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do
propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada zivoti muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu
vrijednost, ipak su bili slozeni posebno muslimanima Sandzaka i istocne Hercegovine. Tako je u selu Sahovici,
u Bjelopoljskom srezu u Sandzaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog
povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudzbi, planu i

sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno pocinjenih nad
muslimanima. Ta ubistva i zastrasivanja uticali su na izmjenu etnicke slike istocne Hercegovine na stetu
muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca.
DEVETI GENOCID nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadasnjim istrazivanjima
Kocovica, Zerjavica, Dedijera i Miletica, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih
zivota ili 8,1% ukupne tadasnje muslimanske populacije. Najvise je muslimana u tom ratu nastradalo od
cetnickog, komsijskog, noza sto ih je stigao na kucnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih devet genocida
muslimani se nikako nisu oruzjem suprostavili svojim koljacima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992.
godine, dakle punih 309 godina, mi smo ocekivali da koljaci i zlikovci kazu: "mi cemo vam oprostiti sto vas
koljemo i ubuduce cemo vam se smilovati." To se nije nikada dogodilo i to je bila nasa najveca iluzija, zabluda i
samoobmana.
DESETI, najokrutniji i najveci genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine.
Po mnogo cemu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je, suroviji, siri i dublji po razmjerama od svih
dosadasnjih. On je najavljen pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na ocigled cijelog svijeta pod
pokroviteljstvom Ujedinjeni Naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod stafetnom palicom
Evropske Zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki nacin, ucestvuje
Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i
zajednicki cinile genocid nad muslimanima. Medjutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u
ovome, desetom genocidu, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i drzavu svim
sredstvima bore i suprostavljaju cetnicima i ustasama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i
uvazavaju.
5.

POJAVA NACIZMA
Adolf Hitler je Nacistiku stranku osnovao 1919. godine u Nrnbergu. To je bila stranka koja je okupljala
najsiromanije slojeve graana i politiki je bila izrazito desniarski opredijeljena. Hitler je Nijemce privlaio
idejom stvaranja Velike Njemake.
Ideja velike njemake i arijevske rase - Hitler je govorio o potrebi stvaranja Velike Njemake koja bi se
pruala od sjevera Francuske do Urala i u kojoj e ivjeti svi Nijemci. Ideja se zasnivala na naelu da gdje god
ivi i jedan Nijemac treba biti Njemaka. Na taj nain Hitler je izrazio tenju za osvajanjem. Hitler je u svoj
program unio i rasistike ideje o istoj nordijskoj ili arijevskoj rasi koja je predviena da vlada svijetom. Svi
ostali narodi su manje vrijedni i predodreeni su da slue Nijemcima.
Hitler je zastupao i antisemitizam ili antiidovstvo. Nacisti smatraju da se trebaju istrijebiti svi idovi jer u
Njemakoj ivi jako puno idova i oni spadaju u sloj najbogatijih ljudi. Hitler je znao da mu treba novac da bi
doao na vlast i znao je da antisemitizmom mogao doi do idovskog novca i njime se doi na vlast u
Njemakoj. Nacisti su isto tako i protiv bilo kakvog demokratskog sustava antidemokrati. Hitler se zauzima
za isto naelo vladanja kao i Mussolini jedna drava, jedan narod, jedan voa.
Pokuaj dravnog udara - Hitler je odmah nakon osnivanja stranke osnovao tajna vojna udruenja SA ili
Sturmabteilung, a kasnije i SS ili Stutzstaffel. Pomou njih je 1923. godine pokuao izvriti dravni udar.
Nacisti su promarirali Mnchenom. Meutim, socijaldemokrati koji su jo uvijek na vlasti u Njemakoj poslali
su policiju koja je slomila ustanak. Hitler je uhien i sudilo mu se u Nrnbergu gdje je i osnovao nacistiku
stranku. Osuen je na 5 godina zatvora, no puten je ve 1925. godine. U zatvoru je Hitler napisao svoju knjigu
Mein Kampf u kojoj je razradio nacistiku ideologiju.
Uspon nacizma - Brzo nakon Hitlerova izlaska iz zatvora dolo je do Velike gospodarske krize. Sve graanske
stranke bile su bespomone. Nitko nije moga nita uiniti i to je iskoristio Hitler. Nacisti su poeli govoriti da
su oni jedini koji mogu spasiti Njemaku. Nacistiku stranku je jako brzo prepoznao krupni kapital odnosno
financijska oligarhija. Na jednom mitingu Hitler se sastao sa vlasnicima njemakih tvornica. Na tom sastanku
jedan poduzetnik je uzviknuo Heil Hitler! i to je postao nacistiki pozdrav.
Hitlerov dolazak na vlast - Tokom Velike gospodarske krize svaki as se mijenjala njemaka vlada. Izbori koji
su se odravali od 1929. do 1932. godine pokazali su da komunisti dobivaju sve vie pristaa, a s druge strane i
nacisti dobivaju sve vie pristaa. Na zadnjim izborima u jesen 1932. godine pokazao se da je Njemaka otro
podijeljena na ljevicu i desnicu. Nacisti su imali oslonac u financijskoj oligarhiji i osvojili su 11.800.000

glasova. Socijaldemokrati su osvojili 7.200.000 glasova, a komunisti 5.900.000 glasova. Hitler je odmah u
1933. godine postao predsjednik njemake vlade. U Njemakoj je jo postojao parlament, ali je Hitler u prvih 6
mjeseci uspostavio potpunu diktaturu. Imao je SS i SA jedinice, a uspostavio je i tajnu policiju Gestapo koja
je odgovarala samo njemu.
SS-ovci su po Hitlerovu nareenju 1933. godine podmetnuli poar u parlamentu. Zastupnici se nakon poara
vie nisu imali gdje sastati, a za poar su optueni komunisti. Sud je otkrio da komunisti nisu imali nita s tim,
ali nacistima su optube bile dovoljne da podignu hajku na komuniste. Hitler je zato poeo osnivati
koncentracijske logore za komuniste.
Hitler je ubrzo, nakon smrti njemakog predsjednika Hindenburga, postao i predsjednik Republike pa je dobio i
zapovijedanje nad vojskom. Budui da parlamenta vie nije bili, Hitler je lagano ukinuo demokraciju i zabranio
sve politike stranke osim Nacistike.
Izlazak njemake iz krize - Hitler je 1935. godine donio Nrnberke zakone prema kojima je poeo sprovoditi
svoju nacistiku politiku. Prvo je idovima oduzeo vlasnitvo i sva graanska prava, a zabranjeni su i brakovi
izmeu Nijemaca i idova. Isto tako je proglaena zabrana miljenja koja nisu u skladu s nacistikom
ideologijom.
Hitler je na elo njemake doao kad je nezaposlenost bila najvea. Zato je krenuo u gospodarske reforme i
izvlaenje Njemake iz krize. Njegove reforme bile su tako uinkovite da uskoro u Njemakoj nije bilo ni
jednog nezaposlenog ovjeka.
Hitler je poeo kriti Versajski sporazum. Prestao je plaati odtetu bivim silama Antante i zapoeo je razvoj
ratne industrije. Tako su se sredstva iz prorauna za vojnu industriju od 1933. do 1939. poveavala pet puta.
Hitler je da ne bi morao odgovarati pred javnou, odmah 1933. godine izaao iz Lige naroda jer bi bio prozvan
za krenje Versajskog sporazuma. Bez obzira na sve to, i Engleska i Francuska i Sjedinjene Drave su utjele jer
im treba jaka Njemaka na granici kapitalizma i komunizma.
Njemaka je od 1933. godine pretvorena u veliki vojni logor. Nacistika ideologija se poinje iriti kroz itavo
drutvo od djece preko mladih i odraslih. Osnivane su broje 'Hitlerove organizacije' Hitlerovi lovci,
Hitlerove ene, Hitlerova djeca
Njemaka se strano brzo naoruava jer Hitleru treba oruje da bi stvorio Veliku Njemaku. Kad su skladita
bila prepuna oruja, preostalo je zatvoriti radnu industriju i prestrukturirati je u mirnodopsku industriju to dugo
traje i nije sigurno, ili poeti troiti oruje i nastaviti proizvodnju ime se nee morati otputati radnici. Takav
nain izlaska iz krize vodio je Njemaku u rat, a to je i bilo u skladu s Hitlerovom idejom Velike Njemake.
Obnova vojske i povrat oduzetih pokrajina - Hitler je 1934. godine obnovio itavu vojsku sve redove od
pjeaka do mornarice. Do savrenstva je doveo pjeaku vojsku, a zaostajao je u brodogradnji. Nije bilo
vremena za dugotrajno ulaganje u mornaricu i zato je poeo ulagati u proizvodnju vojnih aviona.
Nakon to su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 1939. godine dogovorili Hitlerova
Njemaka i Sovjetski Savez podjelu Istone Europe, ve dana 01. rujna 1939. godine Njemaka napada
Poljsku; te se taj dan uzima kao poetak 2. svjetskog rata.
6.

HOLOKAUST
Izvorno, rije holokaust oznaava rtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela ivotinja. Danas je meutim u
cijelom svijetu ta rije uobiajeno ime za genocid nad idovima, te u irem znaenju i sustavno istrebljivanje
drugih grupa (prvenstveno Romi) za vrijeme nacistikog reima u Njemakoj. To se znaenje onda ponekad
prenosi i na razne druge sluajeve sustavnog i/ili masovnog istrebljivanja ljudi (npr. "nuklearni holokaust" za
globalni nuklearni rat, genocid nadArmencima u Turskoj 1916.-1917. i dr).
Danas u svijetu uobiajenoj upotrebi, "holokaust" je naziv za genocid nad idovima (te, u irem znaenju, i
sustavno istrebljivanje drugih grupa), koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata provedeno u Europi na teritoriju
pod kontrolom nacistike Njemake i njenih saveznika. U engleskom jezikuse u tom znaenju rije pie velikim
slovom i sa odreenim lanom "the".
Rije holokaust prvi je za taj genocid upotrijebio crkveni sabor protestantskih crkava tadanje Zapadne
Njemake. Postupno je uao u opu upotrebu i danas je to osnovno znaenje rijei. Posebni termin upotrebljen
je, da bi se ukazalo na osobiti znaaj i intenzitet mrnje prema idovima i ideoloke osude idovstva, koji su

bili u osnovama nacistike ideologije. Iako je nacistika ideologija specifina (idovi se proganjaju na temelju
rase, a ne vjere), ta mrnja i osuda imaju duboke korijene u kranskoj civilizaciji (antisemitizam).
U irem znaenju, obuhvaa takoer i genocid nad Romima, te sustavno unitavanje drugih grupa koje je
nacistiki reim provodio: homoseksualaca, duevnih bolesnika, politikih protivnika, poljskih i sovjetskih
ratnih zarobljenika, Jehovnih svjedoka itd. Tako su npr. duevni bolesnici bili prisilno sterilizirani (to se u to
doba
ponekad
primjenjivalo
i
u
drugim
zemljama),
a
kasnije
odvoeni
u logore i
likvidirani. Homoseksualnost se smatrala mentalnim poremeajem, pa su i neki od njih likvidirani.
Auvic je bio najvei nacistiki logor za masovno unitenje stanovnitva. Nalazio se u junoj Poljskoj, 40 km
zapadno od Krakova i 28 km od Varave. Ime je dobio po oblinjem selu Osvjenim (njem. Auschwitz). U
koncentracioni logor Auvic ukupno je deportovano 1,3 miliona ljudi iz raznih dijelova Evrope. Od tog broja
ovdje ih je pobijeno 1,1 milion, od toga milion Jevreja. Veina rtava je ubijena odmah po prispjeu u logor u
gasnim komorama Auvica II u kojima je koriten gas ciklon B. Ostali su umrli od sistemskog izgladnjivanja,
prinudnog rada, nekontroliranih epidemija, u egzekucijama strijeljanjem, medicinskim eksperimentima.
7.

KONCETRACIONI LOGORI U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Koncentracioni ili sabirni logor je vrsta zatvora koja je stvorena za politike protivnike, pripadnike pojedinih
etnikih ili religijskih grupa, civila iz kritinog vojnog podruja ili bilo koju grupu ljudi. Koncentracioni logori
najee se stvaraju tokom rata, i zatvorenici nalaze se u pritvoru najee bez pojedinanog sudskog procesa,
ve po nekim irim krterijumima.
Doavi na vlast u Nemakoj 1933., nacisti su odmah pristupili likvidiranju politikih protivnika. Na inicijativu
predsednika pruske vlade i efa pruske tajne policije Hermana Geringa formirani su koncentracioni
logori Dahau, Mathauzen, Buhenvald, Ravensbrik, Flosenburg. Formalno su to bili kazneno-radni logori, ali
su u njima bile muene i ubijane pristalice radnikih stranaka (Komunistike i Socijaldemokratske stranke
Nemake i Austrije) i Jevreji. Od 1936.vlast nad logorima preuzeo je Rajhfirer SS trupa Hajnrih Himler i SS
Totenkopfvebnde (SS odredi mrtvakih glava).
Tokom Drugog svjetskog rata obje strane drale su koncentracione logore, no Sile Osovine koristile su
koncentracione logore za masovno istrebljivanje nepoeljnih etnikih skupina (npr. Jevreji, Romi), kao i
politikih neprijatelja. Od 1939. do 1945. broj logora se poveavao, a naroito logora za neposredno
likvidiranje zatvorenika, od kojih su najpoznatiji oni na teritoriji okupirane Poljske
(Osvjencim (Auvic), Treblinka, Majdan i dr.). Slubeno oni su bili Sonderlager (posebni logori), a
neslubeno Vernichtungslager (logori unitenja). Ukupan broj oba tipa logora, njihovih ispostava, geta i radnih
logora bilo je u Nemakoj i okupiranim zemljama oko 2000.
Nacisti su na podruju okupirane Poljske formirali est logora za istrebljenje Jevreja i drugih grupa: Chelmno
(blizu Litzmannstadta - Lod), Belzec (blizu Limberga), Sobibor (blizu Lublina), Treblinka (na Bugu),
Maidanek (Lublin) te Auschwitz-Birkenau.
Izgladneli i zlostavljani masovno su umirali od bolesti i iznemoglosti. Na mnogima su vreni i medicinski
eksperimenti (vivisekcija, sterilizacija, kastracija, cepljenje zaraznim bakterijama, provera neispitanih lekova).
Bolesni, nemoni i nesposobni za rad, ukoliko nisu likvidirani na putu, ubijani su u logoru, a transporti
zarobljenika za neposrednu likvidaciju, odma po dolasku, odlazili su u gasne komore i kremtorijume. Ubijenim
su vaeni zlatni zubi, a enska kosa je koriena u industriji.
Rauna se da je u tim logorima ubijeno 11,000.000 logoraa, od toga 6 miliona Jevreja.
U logorima su delovale i ilegalne antifaistike organizacije, koje su organizovale, sabotae, begove i pobune,
te pripremale zatvorenike za trenutak osloboenja.
Auvic je bio najvei nacistiki koncentracioni logor za masovno unitenje stanovnitva. Nalazio se u junoj
Poljskoj, 50 km zapadno od Krakova i 286 km od Varave. Ime je dobio po oblinjem selu Osvjenim (Auvic
na nemakom). Nakon nemake okupacije Poljske septembra 1939, Osvjenim je prikljuen Nemakoj i ime
mu je promenjeno u Auvic.
U koncentracioni logor Auvic ukupno je deportovano 1,3 miliona ljudi iz raznih djelova Evrope. Od tog broja,
ovde ih je pobijeno 1,1 milion, od toga milion Jevreja. Veina rtava je ubijena odmah po prispeu u logor u
gasnim komorama Auvica II u kojima je korien gas ciklon B. Ostali su umrli od sistematskog izgladnjivanja,
prinudnog rada, nekontrolisanih epidemija, u egzekucijama streljanjem i u medicinskim eksperimentima. Meu

stradalima je i 19.000 Roma koji su ubijeni u julu 1944, i oko 83.000 Poljaka. Komandant logora Rudolf Hes je
na Nirnberkom procesu svedoio da je do 2,5 miliona ljudi umrlo u Auvicu.
Do danas su sauvani mnogi objekti logora Auvic. Oni su zvanino pod zatitom Dravnog muzeja AuvicBirkenau, osnovanog 1947, koji ima i funkciju istraivakog centra za prouavanje holokausta. UNESKO je
ovaj logor 1979. proglasio delom Svetske batine pod imenom Auvic-Birkenau - nemaki nacistiki
koncentracioni logor smrti.
Godinjica sovjetskog osloboenja Auvica 27. januara 1945. se u svetu obeleava kao Meunarodni dan
seanja na rtve holokausta.
Chelmno je bio prvi logor u kojem su vrena masovna ubistva. Pripadnici SS-a i policije koristili su zapeaene
kamione u koje su preusmjeravali dovod plina ugljinog monoksida koji je izazivao guenje rtava. U tom
logoru, smjetenom na poljskom tlu (poljoprivredno imanje) pripojenom nacistikoj Njemakoj, od decembra
1941. do marta 1943, te u junu i julu 1944, nacisti su ubili najmanje 152.000 Jevreja, kao i neutvreni broj
Roma i Poljaka, guei ih plinom u posebno prilagoenim kombijima.
Belzec, od marta 1942. do decembra 1942. Je ubijeno oko 600.000 ljudi, uglavnom Jevreja, kao i neutvreni
broj Roma. Njemake SS i policijske jedinice deportovale su u martu i aprilu 1942. Jevreje iz Lublina (Ope
namjesnitvo) u Belzec, gdje su i ubijeni. Lublinske deportacije bile su prve velike deportacije u okviru
Operacije Reinhard, kako je glasio kodni naziv njemakog plana za istrebljenje vie od dva miliona Jevreja koji
su ivjeli na teritoriji Opeg namjesnitva u okupiranoj Poljskoj.
Sobibor je otvoren u maju 1942, kada je otpoela operacija ubijanja u plinskim komorama. Nacisti su 23.
septembra 1943. naredili deportaciju svih Jevreja iz vilniuskog geta. Pripadnici SS-a i policije u Vilniusu
deportovali su 4.000 Jevreja u logor za istrebljenje Sobibor, a oko 3.700 ljudi u radne logore u okupiranoj
Estoniji. Logor Sobibor je zatvoren nakon pobune logoraa 14. oktobra 1943. Do novembra 1943. nacisti su u
Sobiboru ubili oko 250.000 Jevreja.
Treblinka je otvorena u julu 1942, kada su nacisti zapoeli sa ubijanjima u plinskim komorama, a zatvorena u
novembru 1943. Nacisti su iz varavskog geta od 22. jula do 12. septembra 1942. u logorima za istrebljenje i
koncentracione logore deportovali oko 300.000 Jevreja, od ega je oko 260.000 prebaeno u logor za
istrebljenje Treblinku, gdje su ubijeni. SS i policijske jedinice su od 18. do 22. januara 1943. deportovale vie
od 5.000 Jevreja iz varavskoga geta u logor za istrebljenje Treblinka. Pripadnici jevrejske organizacije otpora
(Zydowska Organizacja Bojowa ili krae ZOB) pokrenuli su oruanu pobunu protiv nacista u vrijeme racije na
Jevreje i njihove deportacije. U okviru dogaaja nazvanim Ustankom u varavskom getu, od 19. aprila do 16.
maja 1943, jevrejski borci pruili su organizirani oruani otpor njemakom pokuaju likvidacije geta. Njemake
SS i policijske jedinice deportirale su mnoge preivjele borce u Treblinku, dok su ostale prebacili u Maidanek i
radne logore u Trawnikima i Poniatowi u Opem namjesnitvu. Neznatan broj preivjelih lanova jevrejskog
pokreta otpora uspio je pobjei iz geta i pridruiti se partizanskim grupama u umama oko Varave.
U logoru za istrebljenje Treblinka 2. augusta 1943. dolo je do pobune jevrejskih zatoenika. Iako je vie od
300 logoraa uspjelo pobjei, veinu su uhvatili i ubili pripadnici SS-a i policija uz pomo vojske. Pripadnici
posebnog odjela SS-a natjerali su preivjele logorae da uklone sve dokaze o postojanju logora. Nakon
razgradnje logora za istrebljenje u novembru 1943, pripadnici posebnog odjela poubijali su preostale logorae.
U ustanku logoraa poetkom augusta 1943. uniten je vei dio logora. U logoru Treblinka, fiziki najveem od
svih logora za istrebljenje, ubijeno je najmanje 750.000 Jevreja i najmanje 2.000 Roma.
Jedinice njemakog SS-a i policije 3-4. novembra 1943. provele su operaciju nazvanu Festival etve. Cilj te
operacije bila je likvidacija nekoliko radnih logora na podruju Lublina. Tokom Festivala etve nacisti su ubili
najmanje 42.000 Jevreja u Majdaneku, Trawnikima i Poniatowoj.
Dachau je bio nacistiki koncentracijski logor, i prvi logor otvoren u Njemakoj, na mjestu naputene tvornice
streljiva kod srednjevjekovnog grada Dachaua, oko 16 km sjeveroistono od Mnchena u Bavarskoj na jugu
Njemake. Logor je otvoren u oujku 1933. i bio je prvi redovni koncentracijski logor koju je osnovala
koalicijska vlada nacional-socijalista i katolike Partije centra (rasputena 6. srpnja 1933.) Heinrich Himmler,
ef policije u Mnchenu, je opisao logor kao prvi koncentracijski logor za politike zatvorenike. Ukupno je u
logoru bilo smjeteno preko 200 000 zatvorenika. Vjeruje se da je 25.613 zatvorenika umrlo u glavnom logoru,
a jo oko 10 000 u okolnim logorima uglavnom od bolesti, neuhranjenosti i samoubojstava. Poetkom 1945.
prije njegove evakuacije, pojavila se epidemija tifusa od kojeg je umrlo mnogo slabijih zatvorenika. Dachau je
drugi logor koji su oslobodile britanske i amerike snage. Tako je postao jedno od prvih mjesta gdje je zapad
bio svjedok brutalnosti nacista.

Buhenvald je bio najvei nacistiki koncentracioni logor na tlu dananje Nemake. Od 1937. do 1945. u njemu
je bilo zatoeno vie od 250.000 ljudi. Oko 56.000 ljudi je ubijeno ili umrlo meu njima i 11.000 Jevreja.
Mauthausen bio je najvei nacistiki koncentracioni logor za vrijeme Drugog svjetskog rata na podruju
dananje Austrije. Nalazio se u Mauthausenu, 15 km istono od Linza i postojao je od 1938. godine do
oslobaanja od strane amerike vojske 1945. Bilo je 8.500 ena, od kojih su mnoge bile primorane, kako
pokazuje nedavno otvorena izloba, prva te vrste u Evropi, da posle napornog i iscrpljujueg rada, pruaju i
"seksi - usluge" u bordelu, koji je po zapovesti Hajniriha Himlera bio otvoren 11.juna 1942. godine.
Po ugledu na Nemaku i Italiju Kraljevina Jugoslavija je poela otvarati koncentracione logore za antifaiste i
komuniste (1935-1941). Prvi takav logor otvoren je 1935. u Viegradu.
Na teritoriji bive ugoslavije formiran je 71 koncentracioni logor i sabirni centar, ali i jo 329 njihovih
ispostava, istranih i drugih zatvora.
U toku rata (1941.-1945) kvinslinki reimi su pretvorili ove logire u montstuozne ustanove za unitavanje
ljudi. U nastavku dat je pregled svih logora na teritoriji Jugoslavije po azbunom redu:
Banjica kraj Beograda - (1941 - 1944, je logor koji je bio pod upravom nedieve Specijalne policije, pod
vehovnim nadzorom nemakog Gestapoa. Rauna se da je od oko 100.000 zatvorenika ubijeno oko 80 hiljada.
Bilea - (januar-novembar 1940). Na osnovu protivustavne uredbe vlade iz 1939, bez sudske presude upravnopolicijske vlasti slale su u ovaj logor komuniste i antifaiste.
Danica u Koprivnici - (posle aprila 1941.). Do prvog osloboenja Koprivnice u novembru 1943. ustae su
likvidirale nekoliko hiljada ljudi.
akovo U Slavonij i- od aprila 1941. Logorae (veinom Jevreje) ustae su delomino pobile, a veim delom
transportovali na likvidiranje u konncentracioni logor Jasenovac.
Jadovno kod Gospia - otvoren aprila 1941. Ustae su od maja do avgusta 1941. likvidirale oko 72.000
logoraa, koji su zatim baeni u jamu Jadovno, a delimino i u jamu kraj sela Stupainovo. Jedan deo logoraa
prevezen je na likvidiranje u druge logore.
Jasenovac - (1941-45), je najvei koncentracioni logor u okupiranoj Jugoslaviji, koji su ustae osnovale u
tzv NDH 1941. U logoru su primenjivane metode poniavanja, terora i divljeg unitavanja mukaraca, ena i
dece, ubijanje zatvorenika hladnim i vatrenim orujem, izgladnjavanjem do smrti (u "Zvonari"), veanje i
spaljivanje u tzv. Picilijevim peima (nazvanim po ing. Piciliju, zapovedniku radne slube u logoru) do
masovnih ubijanja na "Graniku" gde su ustae izmrcvarene rtve bacali u Savu. U ovom logoru ubijeno je
nekoliko stotina hiljada Srba, Jevreja, Roma i Hrtava. U ustanku 23. aprila 1945 poginulo je oko 2000 logoraa,
a spaslo ih se samo nekoliko stotina.
Jastrebarsko - (od 1941). Ustae su ubile nekoliko hiljada zatvorenika.
Kerestinec - (od 1940 do jula 1941). U taj su logor policijske vlasti slale antifaiste i komuniste u konfinaciju, a
posle sloma Jugoslavije preuzele su ga ustae.
Lepoglava - zatvor, a od 1940 i koncentracioni logor, u koji su smetani komunisti i antifaisti iz Hrvatske bez
suenja.
Molat - Za vreme italijanske okupacije u toku Drugog svetskog rata na ostrvu se nalazio veliki koncentracioni
logor, u kojem su bili zatvorene porodice, osumnjiene kao pomagai NOPa
Pag - (Slano: od 1941)). Ustae su likvidirale nekoliko hiljada zatvorenika.
Rab - Italijanski faisti su na ostrvu osnovali koncentracioni logor u kojem je u asu kapitulacije Italije
septembra 1943. bilo zatvoreno 4.390 ljudi.
Sajmite (staro) - nemaki koncentracioni logor u Zemunu (1941-1944). Pod upravom Gestapoa iako je Zemun
oktobra 1941 predat NDH., Nemci su zadrali svoju upravu. Od 90.000 zatvorenika nastradalo je oko 40.000
(najpre Jevreja, a zatim boraca NOVJ i antifaista.
Sisak - od 1941 likvidirano nekoliko hiljada njudi.
Smederevska Palanka - (1940 i 1942-44). Osnovan 1940, kada su u njega zatvarani bez suenja antifaisti i
komunisti.
Sremska Mitrovica - (od 1941). Od ustakih vlasti u tom logoru je stradalo oko 10.000 zatvotrnika. Avgusta
1941 uz pomo KPJ uspela je pobei grupa antifaita.
Stara Gradika - (1941-1944) je u pravom smislu bila filijala koncentracionog logora u Jasenovcu. U njoj su
ustae pobile oko 75.000 ljudi veinom antifaista Srba, Jevreja i Hrvata.
Hruica, kod Travnika - (od 1941). Zatvorenike veinom Jevreje ustae su ih manjim delom pobile, a veinu
su transportovali u logor unitenja Jasenovac

Crveni krst u Niu - (1941-1944). Zatvarani su Srbi, Jevreji, simpatizeri NOPa, zarobnjeni patizani, uglavnom
iz istone Srbije. Od 20.000 zatvorenika oko 10.000 je streljano na oblinjem brdu Bubanj. Logorom je
upravljala nedieva Specijalna policija uz nadzor Gestapoa. Za pobune u februaru 1942. uspelo je pobei oko
100 zatvorenika, dok su mnogi tada poginuli.
abac. - Krajem septembra 1941 nemaka vojska osnovala je koncentracioni logor, kroz koji je prolo oko
30.000 stanovnika Mave. Zatvorenici su uglavnom uzimani kao taoci sa streljanje iz odmazde.
8.

GENOCID U tzv. NDH a

Nezavisna Drava Hrvatska (NDH) je bila marionetska drava Sila Osovine za vrijeme Drugog svjetskog
rata. Osnovana je 10. travnja 1941., uslijed Travanjskog rata i raspada Kraljevine Jugoslavije na
inicijativu nacionalsocijalistikeNjemake i faistike Italije, o kojima je potpuno ovisila. Rimskim
ugovorima predvien je poloaj NDH kao talijanskog protektorata. Dravom je upravljao voa
profaistikog ustakog pokreta, poglavnik Ante Paveli, dok je naslovni kralj Tomislav II. imao samo
simbolinu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943. Sjeverna i srednja Dalmacije,
dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara pripojeni su Italiji, pod ijom su kontrolom bila sve do
pada Mussolinija. Baranja i Meimurje prikljueni su Maarskoj.
Uz goleme teritorijalne gubitke u korist Italije, Paveli je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni
faistiki reim sa zabranom svih stranaka osim Ustakog pokreta.
Na
podruju
NDH ustaki
pokret provodio
je holokaust prema idovima i Romima,
dok
su
nad Srbima poinjeni brojni zloini te su postali graani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000
idova te otprilike jednako Roma, dok je broj stradalih civila Srba oko 217.000. estoko su progonjeni svi
protivnici reima, pogotovo komunisti.
Sustavno istrebljenje idova i Roma koje je pokrenula nacistika Njemaka, nazvano holokaust, provedeno je i
u tadanjoj Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj uz intenzivnu suradnju i sudjelovanje ustakog reima. Veina je
likvidirana u Jasenovcu i drugim logorima na podruju NDH, a znatan dio isporuen je nacistikoj Njemakoj
na likvidaciju.
Kao reakcija na politiku terora ustakog reima i de facto okupaciju proklamiranih saveznika, Njemake i
Italije, na podruju NDH ubrzo se razvio Narodnooslobodilaki pokret pod vodstvom KPJ. Nezadovoljstvo je
rezultiralo pobunama, tako da je ve potkraj 1942. vojska NDH stavljena pod njemako vojno zapovjednitvo.
Slomom faistike Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokuaji da tako
postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Paveli, no kako oni ukljuuju njegovo povlaenje, odustaje. Njihove
zagovornike (urota Lorkovi-Voki) zatvara i u travnju 1945. daje ih smaknuti. Ustaka je vlada
napustila Zagreb 6. svibnja 1945, neposredno prije ulaska partizanskih jedinica (8. svibnja). Veina
preostale ustake i domobranske vojske, s izbjeglim civilima, dospjela je do Austrije, te se 15. svibnja 1945.
predala britanskim vojnim predstavnicima, koji su ih zatim prepustili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. To je
rezultiralo Bleiburgom i Krinim putem.

9.

JASENOVAC
Sabirni logor Jasenovac bio je najvei sabirni logor i logor smrti u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. Sabirni logori
osnovani
su
kao
mjesta
zatoenja, prisilnog
rada i
ubojstva
velikog
broja: Srba, idova, Roma i Hrvata (protivnika ustakog reima). Sabrini logori nastali su kao rezultat politike
rasne i nacionalne iskljuivosti u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i
neposrednim utjecajem nacistike Njemake, proglasila Ustaka domovinska organizacija (isti dan kada je
njemaka vojska ula u Zagreb).
Sabirni logor Jasenovac sainjavalo je nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na veoj
ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac. Pripremni radovi za osnivanje novog logora zapoeli su
najkasnije 24. srpnja 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naruilo drvo "za gradnju
drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatoenici dopremani su u Logor I,
pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Broice. Ova prva dva logora ubrzo su
rasformirana zbog estih poplava rijeke Veliki Strug koje se onemoguavale rad zatoenika i boravak u
logorima, a preivjeli zatoenici preseljeni su u novoosnovani Logor III Ciglana, smjeten nedaleko mjesta
Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje je ve postojao industrijski kompleks. Uz ovaj najvei, a po svojoj funkciji

centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Koara, osnovana 1942. godine u samom
mjestu Jasenovac, logor Stara Gradika, drugi po veliini logor, smjeten unutar objekta bive kaznionice, te
logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Greani, Bistrica i Ferianci. Ovaj jedinstveni kompleks logora, ureen
po uzoru na sabirne logore Treeg Reicha, slubenog imena "Ustaka obrana Zapovjednitvo sabirnih logora
Jasenovac", bio je pod zapovjednitvom Ustake nadzorne slube (UNS-a), odnosno njenog Ureda III Ustake
obrane ija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.
Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgraivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Drave
Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najvei po prostoru koji je
zauzimao, po broju logoraa koji su kroz njega proli i po broju rtava koje su u njemu stradale. Bio je to
vienamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upuivani mukarci, ene i djeca iz svih krajeva NDH),
prolazni (iz njega je dio zatoenika bio upuivan naprisilni rad u Njemaku i u druge logore u okupiranoj
Europi), radni ("najvea tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom), kanjeniki (u njega se dolazilo i po
presudi suda zbog izvrenog kaznenog djela) i zarobljeniki (zarobljeni partizani i etnici), te logor smrti. Bio je
gubilite za veinu onih koji su u njega uli, a nisu se uklapali u pojam rasne istoe (idovi), ili su pripadali
etniki manje poeljnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustakog reima i lanove njihovih obitelji,
bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (komunisti, lanovi HSS-a i dr.).
Nakon saveznikih bombardiranja logora u oujku i travnju 1945. godine, u kojima su uniteni mnogi objekti
unutar logora, Vjekoslav Maks Luburi, zapovjednik Ustake obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatoenici,
a logor i mjesto Jasenovac do temelja srui i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zloina. Posljednja grupa ena
likvidirana je u predveerje 21. travnja, a 22. travnja dio posljednjih mukih zatoenika odluio se na pokuaj
proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preivjelo 106 zatoenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, zapoeo
je i proboj zatoenika iz Koare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.
10.

GENOCID U SSSR u
Holodomor, poznat i kao Gladomor; (prema ukr.: , (holod) glad i (moryty) umoriti; Holodomor (Gladomor) - pomor glau); umjetno stvorena glad koja je obuhvatila stanovnitvo
sovjetske Ukrajine i susjednih kazakih teritorija izmeu 1932. i 1933. godine. Tokom ovog razdoblja od gladi
e umrijeti oko 4 miliona ljudi, a kada se tom broj doda i onaj u smanjenom broj roenja sveukupni
demografski gubitak e iznositi oko 10 miliona ljudi zbog ega e ova masovna glad esto biti nazivana i
genocidom. Kao razlog za ovu masovnu glad i milione umrlih se najee spominje prisilna kolektivizacija i
industrijalizacija SSSR koja je provoena masovnim oduzimanjem ita od seljaka kako bi ono bilo prodano u
inostranstvu za kupovinu industrijskih maina. Odreen broj politiara i akademika unutar i izvan ukrajinskih
granica navodi kao jedan od razloga za holodomor sovjetsko slamanje tadanje ukrajinske elje za
nezavisnou. Po pitanju same definicije holodomora meu historiarima ne postoji konsenzus da li se radi
o genocidu ili ne. Meu poznatim historiarima koji smatraju holodomor genocidom je i Raphael Lemkin,
tvorac pojma genocid.
Do sada je dvadesetak drava na elu s samom Ukrajinom parlamentarnom odlukom ili nekim drugim
dekretom kvalificiralo holodomor kao genocid, a kao najodgovorniji za njega se navodi Josif Visarionovi
Dugavili Staljin. Glad je bila rezultat Staljinove politike prisilne kolektivizacije i openito otpora prema
ukrajinskom seljatvu koje kao osnovica sovjetskog gospodarstva nije eljelo prihvatiti novu ekonomsku
politiku. Milijuni ljudi je umrlo od gladi, a najvei gubici su bili upravo u Ukrajini koja je bila najplodnije
poljoprivredno podruje Sovjetskog Saveza. Glad je slomila seljake u njihovom ustrajnom neprihvaanju novog
modela kolektivizacije, a Ukrajina je nakon toga ostavljena u stanju politike, socijalne i psiholoke traume.
Kada se danas govori o Holodomoru 1932. - 1933., misli se na period od travnja 1932. do studenog 1933.
godine. Upravo je kroz tih 17 mjeseci, priblino oko 500 dana, u Ukrajini umrlo na milijune ljudi. Vrhunac
Holodomora je bio u proljee1933. U Ukrajini je tada od gladi umiralo 17-ero ljudi svake minute, 1000 svakog
sata, a gotovo 25 tisua svakog dana. Najvie je ljudi umrlo na podruju tadanje Kijevske i Harkovske oblasti.
Na konaan broj stanovnika u Ukrajini 1939. utjecali su i novi valovi ruskih doseljenika koji su u sklopu
sovjetske politike organizirano naseljavali Ukrajinu u vie navrata izmeu 1937. i 1939. godine.
Ameriki Kongres je 1988. godine slubeno priznao Holodomor 1932./1933. genocidom nad ukrajinskim
narodom i time zapoeo relevantna priznanja najviih meunarodnih institucija i organizacija. Godinu dana
kasnije to e uiniti i Meunarodna komisija pravnika. Sveukupno do sada 25 parlamenata i vlada svijeta je

ocjenilo kako je Holodomor bio genocid. Pitanje priznavanja Holodomora kao zloina protiv ovjenosti bila je
i jedna od tema 58. zasjedanja Ope skuptine Ujedinjenih Naroda.
Ukrajinska drava slubeno je 2006. proglasila Holodomor 1932./1933. genocidom sovjetsko-komunistikog
reima nad ukrajinskom nacijom. Tim stajalitima u prvom redu se i dalje odupire slubena Moskva koja je
due vrijeme tvrdila da je masovna glad u sklopu prirodnih nepogoda zahvatila i junu
Sovjetsku Rusiju (posebno Kuban tada naseljen iskljuivo Ukrajincima) te zapadni Kazahstan.
11.

KAMBODA
Crveni Kmeri su izrazito okrutna komunistika organizacija koja je vladala Kambodom od 1975. do 1979.
godine. Voa im je bio Pol Pot.
Iako Crveni Kmeri vode podrijetlo od Kambodanske narodne revolucionarne partije, osnovane kao ogranak
Indokineske komunistike partije, ona se kao poseban pokret izdvojila tek 1960-ih kada je na njeno elo dola
grupa parikih studenata na elu s Pol Potom. Godine 1968. zapoeli su oruani ustanak protiv Sihanoukovog
reima, a nakon Lon Nolovog pua 1970. podravali Sihanoukovu vladu u izbjeglitvu, te vodili gerilsku
kampanju kao dio ireg vijetnamskog rata. 17. travnja 1975. su Crveni Kmeri konano ostvarili pobjedu u ratu,
uli u Phnom Penh i preuzeli vlast u Kambodi.
Vladavina Crvenih Kmera nad Kambodom, kojoj su promijenili ime u Demokratska Kampuija, ostala je
zabiljeena kao jedan od najradikalnijih drutvenih prevrata u povijesti. Nedugo nakon dolaska na vlast,
Demokratska Kampuija je slubeno ukinula novac, banke, privatno vlasnitvo, zabranila ispovijedanje religije,
zatvorila sve bolnice i kole, te gotovo cjelokupno stanovnitvo kambodanskih gradova protjerala na selo gdje
su bili prisiljeni raditi u kolektivnim poljoprivrednim komunama. Svatko tko se opirao toj politici bio je
proglaen neprijateljem poretka i likvidiran. Osim stare aristokracije i drutvene elite, na posebnoj meti reima
su bili intelektualci koji su se drali "uprljanim" zapadnom kulturom, a samim time i reakcionarnom
buroaskom ideologijom. Reim Crvenih Kmera je takoer poeo vriti brutalno etniko ienje nad
manjinama kao to su Kinezi i Vijetnamci.
Rauna se da je za etiri godine vlasti Crvenih Kmera, to zbog fizikih likvidacija, to zbog posljedica gladi i
bolesti, stradalo 20-40 % stanovnika Kambode. Reim je s vremenom postajao sve paranoiniji i u strahu od
unutranjeg pua, a to se odrazilo i na odnose s bivim saveznikom Vijetnamom. Krajem 1978. Pol Pot je
zapoeo tzv. trei indokineski rat s ciljem da oslobodi nekada kmerska podruja svog istonog susjeda. Usprkos
kineskoj podrci, Vijetnamci su lako porazili Crvene Kmere i uli u Pnohm Penh 7. sijenja 1979.
Dio Crvenih Kmera se tada priklonio Vijetnamcima, formirao vladu s Hun Senom na elu i proglasio Narodnu
Republiku Kampuiju. Crveni Kmeri su tada prisiljeni ponovno djelovati kao gerilska paravojna formacija s
bazama u neprohodnim dunglama na granici s Tajlandom. Nakon odreenog vremena, pod parolom borbe
protiv vijetnamskog okupatora, sklopili su privremeni savez s antikomunistikom organizacijom KPNLF, kao i
Sihanoukovim rojalistima iz organizacije ANS. Meutim, ni uz tako dobijenu ameriku i zapadnu podrku nisu
bili u stanju svrgnuti Hun Sena sve do zavretka hladnog rata.
Usprkos vojnom porazu i genocidu, Crveni Kmeri su jo godinama po gubitku vlasti u Kambodi drali
kambodansko mjesto u Opoj skuptini UN-a, uz podrku SAD-a i Kine.
Lubanje stradalih u kambodanskim Poljima smrti; opina Tnh Bin, pokrajina An Giang.
Graanski rat u Kambodi zavren je 1991. godine mirovnim sporazumom temeljem kojeg su trebali biti
odrani demokratski izbori na kojima bi sudjelovali i Crveni Kmeri. Meutim, Crveni Kmeri su godinu dana
kasnije odbili prihvatiti njihove rezultate te ponovno zapoeli gerilsku borbu. Nakon etiri godine polovica
Crvenih Kmera je pristala na vladinu amnestiju. Meu preostalim Crvenim Kmerima zapoela je krvava
frakcijska borba, zavrena uhienjem Pol Pota koji je preminuo u zatoenitvu godinu dana kasnije. Posljednji
voe Crvenih Kmera predali su se u prosincu 1999. godine i organizacija je tada prestala postojati. Dio voa
danas eka suenje zbog sudjelovanja u genocidu 1970-ih.Od 1990. godine je doputeno biti pripadnik islama,
budizma i kranstva.
Polja smrti su lokacije u Kambodi gdje je veliki broj ljudi ubijen i sahranjen za vrijeme reima Crvenih
Kmera. Tu je pogubljeno najmanje 200,000 ljudi (dok se procjenjuje da je ukupan broj mrtvih kao posljedica

politike Crvenih Kmera, ukljuujui bolesti i izgladnjenost, od 1.4 do 2.2 milijuna od ukupne kambodanske
populacije od 7 milijuna).
12.

RUANDA
Genocid u Ruandi oznaava masovna ubojstva stotine tisua pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i
pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zloin su
poinile dvije ekstremistike organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. To se dogaalo
izmeu 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljae 2008. broj rtava iznosi preko 1 074 000. Drugi
izvori navode broj od izmeu 500.000 i 1.000.000 mrtvih.
Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog loeg reagiranja na ovaj zloin. injenica je da je 21.
travnja 1994., u doba najveih klanja u Ruandi, donijeta odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270.
Strunjaci tvrde kako se zloin mogao sprijeiti intervencijom svega 5 000 mirovnih trupa meunarodne
zajednice. Mnoge drave, meu kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su sprijeiti
pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana su nastavile voditi mirovne misije UN-a u Ruandi, UNAMIR. Vijee
sigurnosti UN-a je odbilo poslati pomo i pojaanja u Ruandu.
Plemena Tutsi doseljela su se na dananji teritorij oko Velikih jezera Afrike prije 400 godina sa ireg
teritorija Nila. Politike granice povuene nekoliko stoljea kasnije podijelile su tradicionalna etnika podruja
Tutsija i Hutua na pet drava: Ruandu i Burundi te istonu kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna podruja
pripadaju Ugandi i Tanzaniji. Kao pastirski narod s razvijenom vojnikom aristokracijom, Tutsiji su pokorili
Hutue i narod Twa te uspostavili feudalnu monarhiju. Ovu teoriju je dio povjesniara danas napustio, te oni
smatraju kako je suvremena etnika podjela Ruande proizila iz socijalnog raslojavanja u pretkolonijalno doba.
Kolonizacija u 19. st. dodatno je zbliila skupne identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi
misionari koji su pohodili sredinju Afriku na prijelazu u 20. st. Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom
zbog visokog rasta i svjetlije pigmentacije koe, zbog ega su bili "predodreeni" za vladajuu ruandsku rasu.
Hutue su zbog srednjeg rasta i jae grae drali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa smatrali
dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje koe. Uoi genocida poetkom devedesetih u
Ruandi je ivjelo oko 7 000 000 ljudi, od ega je bilo 85% Hutua, 14% Tutsija te 1% pripadnika naroda Twa.
Ruanda je od druge polovine 19. st. bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske
konferencije 1885. godine pripala je Njemakoj Istonoj Africi, a nakon Prvog svjetskog rata Njemaka je to
podruje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923.dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon Drugog
svjetskog rata i skrbnitvo UN-a. Postojea feudalna elita koju su inili Tutsiji, u svojim je rukama drala
politiku i privrednu mo ruandskog drutva, pa je posluila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad
veinskim stanovnitvom. Belgijska uprava je mogunost obrazovanja i angamana u kolonijalnoj
administraciji pruila iskljuivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizike
radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljsta podreenim poloajem
te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.
Nacionalistika stranka naroda Hutu Parmehutu je 1959. izazvala socijalni revolt koji je bio temelj za stvaranje
republike kojom e dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskog graanskog rata u kojem je
ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna
frona (RPF). Ruanda 1961. dobija neovisnost od Belgije.
Tutska izbjeglika dijaspora je do kraja osamdesetih bila dobro organizirana i vojno i politiki. Najvei broj
izbjeglica u Ugandi je bio povezan pobjednikim pobunjenicima Nacionalnog pokreta otpora tijekom
Ugandskog graanskog rata tijekom osamdesetih i stvara Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao politiku

organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpoinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Magazin
Kangura koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrument za iniciranje etnike mrnje i nasilja Hutua nad
Tutsima. 4. kolovoza 1993. pobunjenici i vlada Ruande potpisuju sporazum u Arushi za okonanje graanskog
rata. Sporazumom je smanjena mo upravljanja predsjednika Ruande Juvnala Habyarimane koji je bio imao
totalnu vlast.
Vladine voe u tajnosti stvaraju i naoruavaju paravojne jedinice Interahamwe (Onaj koji se bori zajedno na
kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi (Onaj koji ima jedinstven cilj). 11. travnja 1994. general Romeo
Dalaire (zapovjednik snaga UN-a u Ruandi) obavjetava vojnog savjetnika glavnog tajnika, major- generala
Mauricea Barilla o kupovini oruja i planu Hutua za unitenje Tutsa. Prema neslubenim informacijama oko 1
700 Interhamweovih vojnika vjebalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili odreeni za registriranje
svih Tutsa u Kigaliju.
Avion u kojem su se nalazili ruandski predsjednik Hutu Juvnal Habyarimana i takoer Hutu predsjednik
Burundija je oboren prilikom slijetanja 6. travnja 1994. u Kigaliju. Oba predsjednika su poginula. Odgovornost
za napad su odbacivali i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optuili su Tutse i iskoristili napad za poetak
stravinog genocida.
Nacionalni republikanski pokret za demokraciju i razvoj (MRND), koji je vladao Runadom od 1975. do 1994. s
predsjednikom Juvnalom Habyarimanom je bila umijeana u organiziranju mnogih vidova genocida. Vojska i
paravojne skupine Hutua zapoinju ubojstva svih Tutsa i onih koji su bili umjereni bez obzira na etniku
pozadinu. Veliki broj oporbenih politiara takoer je bio ubijen. Mnoge drave su evakuirale njihove ljude i
zatvorili veleposlanstva kad je nasilje poraslo. Nacionalni radio je poticao ljude ostati u svojim domovima, a
vladina stvorena postaja RTLM je poticala na napade na Tutse i umjerene Hutue. Vojska je postavila stotine
blokada na putevima irom zemlje.
13.

GENOCID NAD BONJACIMA 1991 1995

Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1991.-1995.), pored zloina protiv mira i sigurnosti
ovjeanstva, na okupiranim podrujima i opsjednutim gradovima izvreni su brojni zloini nad civilnim
stanovnitvom, ukljuujui i genocid nad Bonjacima.O tim zloinima, posebno u dolinama rijeka Drina,
Neretva, Sana i Lava te u Bosanskoj posavini, pored brojnih dokumenata, podataka, izjava, informacija,
saznanja i drugih dokaza, svjedoi i veliki broj likvidiranih i protjeranih rtava.
Velikosrpski agresor je u i oko Srebrenice jula 1995., uz uee srpskih kolaboracionistikih oruanih formacija
iz Bosne i Hercegovine, u toku jedne sedmice likvidirao i zatrpao u masovne grobnice na hiljade
zarobljenih Bonjaka; na stotine ivih zakopao; mukarce, ene i djeake sakatio i klao; djecu ubijao
pred oima majki; natjerao djeda da pojede digericu svoga unuka; silovao ene i djevojke; deportirao
oko 30.000 ljudi, uglavnom ene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog Pakla. O tome postoje brojni
dokazi, meu kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava, a zvijeri raznijele kosti. To su, prema ICTY-uscene iz pakla, napisane na najmranijim stranicama ljudske historije.
Genocid u Srebrenici, koji se dogodio izmeu 11. jula i 22. jula 1995. godine, podrazumijeva masovna
ubojstva velikog broja Bonjaka, mukaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca, te etniko ienje od oko
25 000 ljudi s podruja enklave Srebrenice, povrine od oko 150 km 2, tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Genocid se dogodio u podruju Srebrenice, a izvela ga je - pod zapovijedanjem generala Ratka Mladia Vojska Republike Srpske, kojoj su se prikljuili i "korpioni", paravojna formacija pod kontrolom srbijanskog
Ministarstva unutarnjih poslova. Dogaaj je meu najstranijima suvremenoj europskoj povijesti. To je najvei
pokolj u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U njemu je ubijeno preko 8.000 ljudi.
U meuvremenu su Ratko Mladi i drugi srpski asnici na Meunarodnom sudu za ratne zloine na podruju
bive Jugoslavije (ICTY) optueni za ratne zloine. Optunica ih tereti i za genocid. ICTY i Meunarodni sud
pravde su donijeli pravomonu presudu u kojoj pokolj u Srebrenici odreuju kao in genocida.

Pod pojmom bosanski genocid ili genocid u Bosni i Hercegovini se uglavnom misli: bilo na Srebreniki
genocid izvren od strane snaga srpske vojske u Srebrenici jula 1995, sa ciljem (dolus specialis) unitenja svih
Bonjaka u tom podruju, ili na genocid u irem kontekstu oznaavajui zloin protiv ovjenosti i ratne
zloine tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1995 godine. Zavisno od razliitih sudskih odluka
Bonjaci su bili rtve genocida 1992. godine u dolini rijeke Drine, na podruju Doboja kao i 1995. godine
tokom genocida u Srebrenici.
Pojmom bosanski genocid se opisuje kapmanja etnikog ienja i ubijanja koju su izveli pripadnici srpske
vojske te, u znatno manjoj mjeri, pojedini hrvatski ekstemisti na podrujima pod svojom kontrolom: tzv.
Republikom Srpskom i Herceg-Bosnom. Ovaj pojam se uglavnom upotrebljava u akademskim raspravama te u
institucijama koje tite ljudska prava. Sva ubijanja tokom kampanje genocida su vrena uglavnom iz politikih,
rasnih i vjerskih razloga u kontekstu etnikog ienja i sistematinog napada na bonjako stanovnitvo. Od
97.207 dokazanih i dokumentovanih rtava, 83% su bili Bonjaci. Smatra se da bi broj bio jo vei da preivjeli
iz Srebrenice nisu prijavili svoje poginule kao pripadnike vojske, da bi u postratnom periodu mogli dobiti
minimalnu socijalnu nadoknadu u vidu pomoi porodicama poginulih boraca. Ukupna cifra bi tako mogla
narasti za oko 10.000, zbog tekuih istraivanja koje provode entitetske Komisije za traenje nestalih.
Godine 2001, Meunarodni sud za ratne zloine poinjene u bivoj Jugoslaviji (ICTY) je presudio da je
Srebreniki masakr bio genocid. 26. februara 2007 Meunarodni sud pravde (ICJ), u sluaju Bosanskog
genocida, u skladu i na osnovu ranije dobivenih dokaza od ICTY-ja donio je isti zakljuak i proglasio tragediju
u Srebrenici genocidom. Iako su ponueni brojni dokazi o masovnim ubistvima, o opsadi Sarajeva, brojnim
silovanjima, etnikom ienju i muenjima izvrenim od raznih srpskih vojnih i paravojnih snaga, kao i bive
JNA i vojske Srbije, u svim dijelovima BiH, a naroito u Prijedoru, Banja Luci i Foi, kao i koncentracionim
logorima; sud je presudio da su pravni kriteriji genocida sa specifinim ciljevima (dolus specialis) unitenja
Bonjaka ispunjeni samo u Srebrenici i istonoj Bosni. Sud je zakljuio da su zloini, ukljuujui masovna
ubistva, silovanja, protjerivanja, unitavanja i deportaciju, poinjeni tokom rata, bili akt genocida u skladu sa
Konvencijom o genocidu, ali ti zloini nisu sami po sebi (per se) genocid.
Uprkos strogo pravnom tumaenju, u medijima se esto navodi Prijedor kao mesto genocida. Naime, 31. maja
1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu nesrpskom stanovnitvu da obiljei svoje kue
bijelim zastavama ili aravima, i da pri izlasku iz kua stave bijele trake oko rukava. Prema zvaninim
informacijama iz udruenja rtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatoeno
u logorima u okolini Prijedora.
14.

ICTY
Meunarodni sud za ratne zloine poinjene na podruju bive Jugoslavije (eng. International Criminal Tribunal
for the former Yugoslavia, ICTY) sa sjeditem u Haagu, osnovan je 25. svibnja 1993. od strane Vijea
sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Meunarodni sud za ratne zloine poinjene na podruju bive Jugoslavije (ICTY) i Meunarodni sud pravde
potvrdili su da se dogodio genocid tijekom sukoba, ali su ga ograniili samo na podruje Srebrenice.
Prvenstveno je izdavao optunice za tri rata: rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i Hercegovini te rat na Kosovu. Jedna
optunica izdana je i za sukob u Makedoniji 2001. Masakr u Srebrenici, opsada Sarajeva, logor Omarska, logor
elebii, opsada Mostara, zloini u Lavanskoj dolini, silovanja u Foi, Ovara, raketiranje Zagreba, opsada
Dubrovnika, Operacija Oluja, Operacija Potkova i zloini u Zvorniku bili su neki od najznaajnijih dogaaja
koje su istraivali tuitelji Tribunala.
Do 2013., za rat u Bosni i Hercegovini je osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bonjakoj
strani. Od 50 osoba osuenih na srpskoj strani, 45 je osueno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na
doivotni zatvor. Najtei zloin za koji su osueni srpske vojskovoe bio je genocid ili pomaganje i
podravanje genocida u Srebrenici, za to je osueno.
Predsjednik Srbije Slobodan Miloevi, isprva 1999. optuen samo za ratne zloine na Kosovu, a potom 2001. i
za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, je postao prvi bivi predsjednik neke drave koji je optuen za ratne
zloine na nekom meunarodnom sudu, te je izruen sudu, ali je preminuo prije presude. Optuena su i sva tri

predsjednika bive RSK (Milan Marti, Milan Babi, Goran Hadi), bivi predsjednik RS (Radovan Karadi)
kao i bivi potpredsjednik HRHB (Dario Kordi). Sveukupno je izdao optunice za 161 osobu, ali je osudio tek
polovicu od tog broja.
Prvi tuitelj 1993. bio je Ramon Escovar Salom, ali ga je nakon samo godine dana zamijenio Richard
Goldstone. Njegova nasljednica bila je Louise Arbour, zatim Carla Del Ponte te Serge Brammertz, zadnji
tuitelj.
Kao pomono tijelo UN-a, Meunarodnom krivinom sudu za bivu Jugoslaviju povjeren je velik zadatak
suenja osobama optuenim za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava poinjena na teritoriji bive
Jugoslavije od 1991. godine. Pojedinci nisu odgovarali pred meunarodnim sudom za injenje masovnih
zvjerstava jo od suenja pred meunarodnim vojnim sudovima u Nirnbergu i Tokiju odranim nakon Drugog
svjetskog rata. Sada je, prvi put u historiji, cijela meunarodna zajednica, a ne samo pobjednici rata, djelovala
na osnivanju suda koji e suditi osobama s ciljem sprjeavanja izvravanja daljnih zloina, dovoenja izvritelja
pred lice pravde i doprinoenja obnovi i odravanju meunarodnog mira i sigurnosti.
Velika je razlika izmeu ovih predmeta i obinih suenja za krivina djela na domaim sudovima jer se ovdje
radi o krivinim djelima poinjenim u zoni oruanog sukoba. Meutim, mada su svi zloini za koje su odrana
suenja su poinjeni u zoni oruanog sukoba, u meunarodnom pravu vezu izmeu oruanog sukoba i
poinjenja zloina zahtijevaju samo ratni zloini. Zloini protiv ovjenosti i genocid su zloini koji se mogu
poiniti i u vrijeme mira i u vrijeme rata.
Uvidjevi da su se domai kapaciteti poveali, Vijee sigurnosti UN-a je 2003. donijelo rezoluciju 1503 (2003),
koja je naloila Meunarodnom krivinom sudu za bivu Jugoslaviju da sve optuenike nieg i srednjeg ranga
vrati u regiju, gdje e im suditi domai sudovi.
15.

RIMSKI STATUT
Rimski statut Meunarodnog krivinog suda (ili Rimski statut) je meunarodni ugovor kojim je stvoren
Meunarodni krivini sud.
Sjedite suda je u Den Haagu, Nizozemska ("drava domain").
Stvarna nadlenost Suda ograniena je na najtea kaznena djela, znaajna za cijelu meunarodnu zajednicu.
Sukladno ovome Statutu, Sud je nadlean za:
zloin genocida;
zloine protiv ovjenosti;
ratne zloine;
zloine agresije.
Statut odreuje jurisdikciju, strukturu i funkcije suda, i odreuje da e stupiti na snagu 60 dana poto ga
ratifikuje 60 zemalja. Potpisivanje je otpoelo 17. jula 1998. goidne, a Statut je stupio na snagu 1. jula 2002.
godine poto je ezdeseti instrument ratifikacije dostavljen generalnom sekretaru UN 11. aprila 2002. godine,
kada je to simultano uinilo 10 zemalja. Svaki uinilac krivinog djela iz nadlenosti ovog suda podloan je
krivinom gonjenju od strane ovog suda posle ovog datuma. Zakljuno sa novembrom 2006. godine 104 drave
su ratifikovale Statut.
Statut sudu stavlja u nadlenost tri krivina dela: genocid, zloine protiv ovenosti i ratne zloine. lan 6.
Statuta daje definiciju genocida, spisak zloina protiv ovenosti nalazi se u lanu 7., a detaljan spisak ratnih
zloina u lanu 8. Statut predvia da e sud biti nadlean i za zloine protiv mira, ali tek poto definicija
agresije bude usvojena i naknadno dodata Statutu.
Narodna republika Kina, Irak, Izrael, Libija, Katar, SAD i Jemen glasale su protiv Rimskog statuta 1998.
godine. Izrael, SAD i Jemen potpisali su Statut na kraju 2000. godine. Meutim, administracija Dorda Bua
obavjestila je Ujedinjene nacije da SAD nee sebe smatrati lanicom suda i da ne smatraju da imaju pravne
obaveze zbog svog potpisa, to se uobiajeno tumai kao povlaenje potpisa od strane SAD, iako to izriito nije
reeno. Zvanian razlog SAD za ovakav postupak je strah od ispolitizovanih postupaka kojima bi mogli biti
izloeni njihovi vojnici. Ujedinjene nacije nisu sklonile SAD sa liste potpisnica.