Inkvizicija

NKVIZICIJA je jedna vrlo alosna stranica u povijesti kranske civilizacije uope, a kulturne Evrope napose. alosna
stranica, koja baca malu sjenu ljage na protekle vjekove, a
veliku na na prosvijetljeni dvadeseti vijek! Jer brigom loe
postala je inkvizicija jednom od najdragocjenijih municija, kojima
se puca na Ecclesia militans ratniku Crkvu, a zamuijeni
talasi socijalizma, komunizma i marksizma ve decenije i decenije mrmore neprestano istu pjesmu o strahotama inkvizicije
uvjeravajui bezazlene stanovnike dvadesetoga vijeka, kako tu
neman nosi na savjesti samo katolika Crkva i njezin kler i nitko
drugi, i kako stoga ta Crkva, koja je u svojem krilu odnjihala
toliko barbarstvo, nije kadra vie biti majkom i odgojiteljicom
ovijjko tankoutne i profinjene djece kaoto smo mi, djeca dvadesetoga vijeka.
U tom klasikom silogizmu, kojemu je prema elji njegovih
zaetnika zadnja konzekvencija ipak ta, da je katolika Crkva
jo samo za muzej ili za ropotarnicu, moe ovjek da se divi i
logikoj sili i povijesnoj kritinosti njegovoj. Moda i nije
tako udno, to ima manje prve, t. j. logike, ali je to udnije, to
nema vie druge t. j. povijesne kritike u doba historijskoga materijalizma. to se tie logike dokazne snage, dosta je, da se ona
uoi, sjetiti se samo jednoga pitanja, to ga o. Lippert D. I. stavlja nekomu doktoru, kojega su poeli smetati razni ljudski elementi u katolikoj Crkvi. Zar je divno udo Euharistije pita
ga o. Lippert, stoga m a n j e , to neki sveenik pred njim z 1 o
p o k 1 e c a ili to z l o i v i ? Ili sakrameniat, kojim ulazimo
u se, savjesno se istimo i dobivamo uskrsni mir, sakramenat pokore? Moe li mi propasti bitni plod njegov, ako me ispovjednik
togod ludo ili srdito zapita ili prijee mee svojega ovlatenja
ili me kratko i bez interesa otpravi? 1 Ali nas ovdje vie zanima
povijesna kritinost s obzirom na inkviziciju!
ovjek se u udu pita, je li mogue, da mi ivimo u vijeku historijske
kritike, kad ita na pr. djelo: Torquemada. Inkvizicija u paniji, to se izdavaima poduzea Nolit u Beogradu oito uinilo vanredno podesnim, da
djeluje na nie slojeve u onom pravcu, u kojem s? kree cijela tendencija te
marksistike knjiarnice. U samom djelu, a pogotovu u Uvodu od Bihaly-ja ne
razlikuje se inkvizicija kao dravna institucija od crkvene, mee se congregatio
indicis odnosno s, Ofiicii u posve isti red sa panjolskom inkvizicijom i si.,
a finale, koji smo mogli i oekivati jo prije nego uzesmo tu knjigu u ruke, jest:
strahovita odgovornost Crkve i njezina klerikalizma za sve nabrojene strahote, za koje nas pisac Uvoda uvjereva da su samo mali deo one jezive stvarnosti, to je Luka u toj svojoj knjizi opisuje A upravo je udnovato, kako
' Von Seele zu Seele 1619 izd., Herder Freiburg, str. 234.
IVOT Godite XV. god. 1934. br. 2.

INKVIZICIJA

izdavai Nolit-a nemaju ba nimalo straha od neobjektivnosti, koja zbilja

nije nimalo nemogua sUar u protestanta, kad pie o katolikoj Crkvi. Ali stoga je za istu gospodu aksiom, koji se ne dokazuje i kojega ne treba dokazivati,
da katolici nikako ne mogu da se otmu nemoguem crkvenom stajalitu.
Pa ipak nitko redovno nema toliko uvjeta potrebnih za objektivnost kao
katolik, kojega vlastita mu vjera u savjesti obvezuje iskreno istinu traiti i naenu je drugima predavati, a ujedno mu daje i najvie moralne snage tu i'-tinu
lojalno i priznati. Ta injenica jami i za ove retke da nisu u slubi nikakove
tendencije, nijedne stranke nego jedino u slubi, jedino u stranki Istine i
Pravice...

Kod nekadanjih ustanova nikad nije dosta iznijeti prema

povijesnim auktoritetima samo gole historijske injenice, pa to
vri'edi i o postanku, razvitku te postupku inkvizicije. Valja nam
uvijek nastojati, da prodremo u shvaanje, u mentalitet, koji je
takovu instituciju rodio i vodio, kako to i zahtijeva pravi historijski i kritiki osjeaj. Jer ljudski ini, ljudska djela nisu jabuke
ili kruke, to su posve jednako nunim proizvodom istih neumoljivih fizikih zakona u dvadesetom vijeku poslije ba kao i u
treem vijeku prije Krista. To su to plodovi ivih misli i toplih
srdaca, misli, koje mogu u svakom vijeku imati novi pravac, i
srdaca, koja mogu u razno doba imati razni ritam. Ako je dakle
opravdano moralno i pravno naelo: duo, si faciunt idem, ffioti
est idem iako dvojica isto rade, ipak nije isto, nije li a
fortiori! kudikamo opravdanije naelo, to bismo ga mogli izrei rijeima: si duo saecula faciunt idem, non est idem ako
dva vijeka isto rade ipak nije isto! Zato emo i mi, poto iznesemo injenice o inkviziciji, pokuati da shvatimo mentalitet,
koji je rodio i odnjihao tu ustanovu. Poreimo li onda taj mentalitet s naim modernim shvaanjem, lako emo stei kriterij, kojim emo rasuditi ono, to bilo iva bilo pisana rije iznosi o
inkviziciji, te stvoriti svoj vlastiti sud o njoj.
I. injenice o postanku, razvitku i postupku inkvizicije
1. p o s t a n a k

inkvizicije.

Premda je herezija gotovo jednako stara kao i Crkva Boja

- i tu zabluda prati istinu neprestano poput sjene! , ipak priznaje ak i slobodni mislilac, ameriki povjesnik Lea, da su kroz
prvih tisuu godina svojega ivota Crkva i papinstvo jedva kad
tad pokuali silom uguiti hereze, iako su se one znale vie puta
i jako iriti. S njim se slau i protestantski pastor Schmidt te
katoliki sveenik Vacandard.* Istom u l i . stoljeu opaamo, da
- Vidi rije Inquisition u d' Alesovom Dictionnaire apologetique<,
str. 824.; zatim Vermeersch, Die Toleranz, Herder Freiburg 1914., str. 103.
i dalje. Vermeersch iznosi zanimljive podatke ob odnosu Crkve i drave za
vrijeme htonorimskih careva te o objektivnosti Leaovoj, na kojega se obino mnogo pozivlju moderni kritiari inkvizicije.

INKVIZICIJA

se poinje javljati tendencija upotrijebiti i fiziku silu protiv zablude, Ali, kako je teko prodirao novi mentalitet, vidi se na pr.
iz savjeta, to ga dade Wazon, biskup iz Liege-a (u dananjoj
Belgiji) svojemu biskupskom kolegi, koji ga molio za savjet, kako
da postupa s opasnim krivovjercima Katarima: Bog ne e smrti
grenika, odgovara Wazon, nego da se obrati i i v i . . . I zar nas
nije (Krist!) uio, da zli moraju ivjeti s dobrima do suda Bojega,
koji e ih sam razdijeliti, kad nam je svjetovao, da pustimo, te
kukolj raste zajedno s penicom sve do etve. Oni, koje svijet
danas smatra kukoljem, mogli bi, kad doe etva, biti od Boga
spremljeni sa itom. Oni, koje mi smatramo neprijateljima Bojim, mogli bi doi iznad nas u nebu. est gadna kasnije t. j. g.
1049. udara sabor u Reimsu pod predsjedanjem samoga pape
Lava IX. Katare samo duhovnom kaznom izopenja, a etvrti
nasljednik toga sveca na papinskom prijestolju, Aleksandar II.
(1C611073) pie nadbiskupu u Narbonne-i te ga sjea: quo leges
tam ecclesiasticae quam saeculares effusiomem humani sanguinis
probibent da kako crkveni tako i dravni zakoni zabranjuju
prolijevanje krvi. Ukratko: jo je uvijek prevladavalo do naivnosti idealno shvaanje, to ga je tadanji suvremenik veliki sv.
Bernardo od Clairvauxa oitovao rijeima: Capian'tur non armis,
sed argumentis treba ih osvojiti dokazima, a ne orujem!'1
Pa ipak nije prolo ni potpunih stotinu godina, a drugi lateranski
sabor (1139.) za Inocencija II. donosi kanon 23. E o s . . . haereticos , . . per potestates exteras coerceri praecipimus zapovijedamo, da dravne vlasti kazne te krivovjerce. 4 Odakle najsddnom tolika promjena?
Onomu, tko paljivije prati povijest 11. i 12. vijeka, udarit
e u oi dvije vrlo vane injenice, koje su odluno utjecale na
tako veliku promjenu dranja prema krivovjerstvu. Prva je injenica neobina drskost i ujedno opasnost Katara ili, kako su
se po romanskim zemljama obinije zvali, Albigenza i Waldenza,
i ta je injenica odlunija Druga je injenica pritisak, to se vrio
na slubene predstavnike Crkve i odozgora od nosilaca dravne
vlasti i odozdola od irokih slojeva puanstva.
Ve lakonska zbitost 23. kanona drugoga lateranskog sabora, to ga netom citirasmo, daje barem naslutiti svu sudbonosnost novoga pokreta, svu opaonost nove zablude. Tu se naime kao krivovjerci, koje Crkva osuuje, a drava treba da ih kazni, navode oni, koji hinei pobonost zabacuju sakramenat tijela i krvi Gospodnje, sveeniki i ostale crkvene redove te zakonitu enidbu. Dakle takorei tri stupa, na kojima je dotad mirno poivao sav drutveni i socijalni poredak: bogosluje kransko, koje je tada bilo u sredita
javnoga ivota, hijerarhiju kao predstavnika posebnoga od svjetovne vlasti
3 Inquisition I, c., str, 825. sq Vanredno su temeljite i dokumentirane
Guiraudove monografije u Dictionnaire-u: Inquisition i Saint-Office, pa emo
se njima obilnije posluiti.
* Denzinger-Bannwart, Enchiridion symbolorum 1617 izd., nr. 367,

INKVIZICIJA
razliita suverenstva, to kopa nepremostivi jaz izmeu poganske cezaropapi'
stike i kranske civilizacije, te napokon monogamijsku nerazreljivu enidba
Sve to napada zabluda, koja se doavi s Istoka kao kerka staroga manihejiz,ma iri poput kuge i hara po kranskom Zapadu. Da vidimo, kakovim je sve
posljedicama rodila i kakovim se sve metodama sluila ta hereza, evo samo
nekoliko primjera! Ako i ne uzmemo u obzir onoga, to je prosti puk sve pripovijedao o krivovjercima i njihovim tajnim sastancima tako su kolale glasine, da u njih vlada isti promiskuitet te ak i sodomski grijeh, da ubijaj
djecu roenu iz grijeha, spale ih te od njihova pepela naprave kruh, kojim onda prave ruglo iz sv. Priesti i si.5 , jer su takova pripovijedanja vrlo nepau>;dana vrela za povijest, to nam ipak posve pouzdani historijski izvori tn povijesni auktoriteti zajamuju, da su iz njihova nauka logiki slijedila samoubijstva, zabacivanje zakonite enidbe, crkvene i svjetovne vlasti. Adoptirajui
naime manihejski nauk, prema kojemu je dua zarobljenik u materiji, tijelu,
to ie stvoreno od boga zla, izveli su praktian zakljuak, da se toga ropstva
boba to prije rijeiti i da treba sve osuditi, togod to ropstvo dovodi ili produuje. Posljedica je bila, kako nam jami Msgr. Douais u svojem djelu Albigeois6, da su kod Katara bila samoubijstva na dnevnom redu; da se ivci
zakonitoj enidbi igorao kao nemoralan: matrimoniura est meratricium, matvimoaiom est lupanar enidba je bludnitvo, enidba je javna kua, (kako
vidimo, lo su pretee naih dananjih marksista, koji se znaju sluiti istim argonom!) tako itamo u registrima ioulouske inkvizicije, a Doellinger u svojem
djelu Beitrge zur Sektengesc'nichte des Mittelalters nas uvjerava, da su krivovjerci smatrali asnijim ivot u konkubinatu negoli u zakonitoj enidbi: jjravias est fasere cum uxore sua quam cum alia mutiere, jer da se konkubinat
barem skriva~i svatko ga se stidi, a enidba se javno i bez stida pokazuje:
quia magis publice et sine verecundia fiebat!7 Posljedica je bila, da se svaka ljudska vlast smatrala sotonskim djelom, te se osporavalo dravnoj vlasti
pravo kazniti smru, i zabranjivala zakletva, kako se vidi iz samih izvora o inkviziciji, to ih iznosi Doat;0 napose crkvena hijerarhija smatrala se sotonskom
ustanovom: papa, biskupi, sveenici i redovnici bili bi na njihovu sotonski pomagai, a crkveni obredi se esto prikazivali kao tovanje boga zla, koje se
protivi tovanju dobroga boga u duhu i istini. Ne udimo se onda, kad itamo u povijesti, kako razni krivovjerci navaljuju na crkve i samostane palei tfc.
i ruei, kako pogrduju i zlostavljaju sveenike, koji katkad umiru u nepodnoljivim mukama, da se pogrciuje Presveto Otajstvo oltara, da se bacaju posveene hostije, a od korporala (tjelesnika) da se prave darovi za metrese;9
ne udimo se, kad itamo, da su na poetku 12. vijeka ustajali krivo vjernici,
kao Petar de Bruys u junoj Francuskoj, koji je bunio narod protiv klera, ili
Arnold iz Brescie, koji je svojim propovijedanjem u Rimu digao narod na bunu protiv pape Eugena III. tako, da su papu protjerali te proglasili republiku.

Inquisition str. 834.

Str. 10. eit. kod Guiraud Inquisition, str. 836.
7 Str. 23. cit. ibid., str. 838.
' Vidi Inquisition, str. 840. sq.
9 Ibid., str. 844., gdje se citiraju Vacandard i Bouquet.
5
3

INKVIZICIJA

Na oigled ovakovih injenica shvaamo da je herezija postala ve pravom socijalnom pogibli. Nije to bila vie apstraktna
teologijska doktrina nego prava anarhija. Razumljivo je, da se
sve to vie osjeala potreba i silom se braniti od otih usijanih
glava. I, ako je drugi lateranski sabor naloio dravnoj vlasti,
da ima kazniti krivovjernike, koji takav nauk ire i takova nedjela vre, tad je samo postupao dosljedno prema naelu, da
Crkva u jednu ruku nema pravo kanjavati smru, a u drugu da
to vie ima pravo zahtijevati zatitu od vremenite vlasti. Ali na
oigled tih injenica razumijemo i to, da je morala nastati reakcija kod vjernoga puka i kod dravnih vlasti, koji su onda nastojali upravo prisiliti crkvene poglavare, da i oni ustanu na
obranu vjerskih svetinja i kulturnih teevina. Tako nam Fredericq u Corpus documentorum inquisitionis haereticae pravitatis
reerlandicae pripovijeda, da je narod u Cair.brai-u naprosto navalio na nekog krivovjernika, poto je pred biskupom iznio rvoje
zablude, oteo ga i ne ekajui biskupove presude zatvorio u jadnu
k ol bu i zapalio, a Muratori u Rerum italicarum scrip-tores1"
iznosi, kako je narod u Milanu protiv volje biskupove r loio se
s magistratom te priredio veliku lomau, sia kojoj je spalio uhvaene heret ke. Vie puta dobiva ovjek taj dojam, kao da se narod urio sam izvriti pravdu nad tim nesretnicima bojei se prevelike blagosti crkvenih, a katkad i svjetovnih poglavara. Tako
ak slobodni mislilac Lea. pripovijeda, kako je puk u gradu Reimsu bojei se blagosti biskupove s hereticima upotrijebio njegovu
odsutnost, da provali u zatvor, uhvati krivce i spali ih na lomai. 11
Nego u dravnih poglavara se takoer rano probudila potreba za brzim i er.ergikir.i uredovanjem. Tako je u Fraaceskoj,
kako se vadi iz Mansi-ja, kralj Robert Poboni iskreno se bojei
i za svoju dravu i za due svojih podlonika pozvao biskupe u
Orleans, dao potraiti krivovjernike i nagovarati ih na opoziv
zabluda. Kad to nije pomoglo, osudi on trinaest od njih rta smrt
na lomai tako, da je prvu lomau za krivovjernike u Francuskoj
zapalila dravna vlast. Da je inicijativa za to djelo potekla od
svjetovnjaka i od dravne vlasti, vidi se, kako rekoh, iz akata
sabora u Orleansu,12 a kladki to dokazuje jo i ova injenica.
Oko 150 godina kasnije (1162.) pie nasljednik Robertov na francuskom prijestolju, Ljudevit VII. list papi Aleksandru III., u kojem ustaje na obranu svojega brata nadbiskupa i grofa flandrijskega Henrika. Taj je naime stao progoniti Katare u svojem kraju,
a ovi se vrlo znaajno! prizvali na papu Aleksandra III.
To je bio povod listu papinom, kojim opominje nadbiskupa: Bolje je rijeiti krivca negoli se pretjeranom sirogou ogrijeiti o
Op. cit. (Fredericq.) I-, str. 2830. vidi Inquisition-, str. 823. b'uratori IV., str. 89. Inquisition, ibid.
1 1 Vidi Veraeersch, Die Toleranz, str. 103.
" Mansi, Concilia XIX, str. 373386. cit. Inquisition", str. 827.

INKVIZICIJA

ivot nedunih . . . bolje pristaje klericima oprotenje negoli okrutnost.. . Noli nimium esse iustus! Kralj, kojemu brat posla taj
papin list, pie tim povodom papi: Molim Vas radi asti kranske vjere, dajte nadbiskupu u toj stvari potpunu slobodu; on e
pogubiti one, koji se tako diu proti Bogu, a svi u naoj zemlji,
koje proima prava pobonost, hvalit e njegovu pravednu strogost. Budete li pako Vi radili drugaije, mrmljanje ne e lako prestati pa ete izazvati estoke prigovore javnoga mnijenja protiv
rimske Crkve. 13 Slino je u Njemakoj car Henrik III. o Boiu
1052. dao objesiti prve heretike, a Fridrik II., koji se sigurno
nije odlikovao u osjeanju s Crkvom, izdao je zakon o spaljivanju
krivovjernika na lomai. I jedno i drugo se dogodilo prema svjedoanstvu kroniara cum consensu cunctorum uz odobravanje svega naroda. 14 Isto vrijedi, kako vidjesmo, za Italiju, dakle
za sve zemlje, u kojima se tada javljala hereza, za koju sam Lea
veli da bi se Evropa vratila u barbarstvo najstarijih vremena,
da je katarstvo predobilo za se veinu vjernika. 15 Zanimljivo je
vidjeti, kako je u isto vrijeme jedan od najokrutnijih progonitelja
heretika Henrik II. engleski, koji izopen iz Crkve ivi u otvorenom neprijateljstvu s papom Aleksandrom. Tako eto gledamo
tokom 11. vijeka i u prvoj polovici 12., kako svjetovnjaci, a napose vladari sve to vie upotrebljavaju nasilna sredstva obrane
protiv opasnih krivovjernika, a slubeni predstavnici Crkve nastoje zauzdavati njihovu gorljivost u tom poslu. Dravni organi
idu u potjeru za krivcima te trae od crkvene vlasti, da ustanovi
krivnju, a onda opet u vlastitoj reiji upotrebljava drakonske
mjere protiv krivovjernika. Oita zla u jednu, a nastojanje vladara u drugu ruku lome otpor Crkve sve to vie, dok se konano
ne sloi s dravnom silom, da se zajednikim snagama odupru
zajednikom neprijatelju."1 Tako ba za Aleksandra III. odreuje
trei laterainski sabor: premda crkvena disciplina ne ide za
krvavom odmazdom nego joj je dosta sveeniki sud, ipak je
mogu pomoi zakoni katolikih vladara, da ljudi bojei se tjelesne kazne esto trae ono, to im je na spasenje te ujedno
navijeta otvoreni kriarski rat krivovjernicima po onim krajevima, gdje su sve harali i ubijali.17 Ali pravom godinom roenja
L. c., str. 830. sq.
" Ibid., str. 827.; Vermeersch, op. cit., str. 109.10.
1 5 Vermeersch, op. cit., str. 107.
u i Vidi Inquisition, str. 831. i dalje. Vrlo je znaajno za mnoge zatonike slobodne misli, da im je Crkva antidravna, ako ne e da kae na
svaku dravne vlasti Amen, a sloi li se opet u kojem sluaju s dravom kao
kod inkvizicije, onda opet teko si ga njojzi od njihove objektivne kritike!
, T Denzinger-Bannwart, Enchiridion 16-17 izd., n. 401. Original glasi: Licet
ecclesiastica disciplina, sacerdotali contenta iudicio, cruentas non efficiat uitiones: catholicorum tamen principum constitutionibus adiuvatur, ut saepe quaerant homines salutare remedium, dum corporate super se metuunt evenire
pupplicium.
13

INKVIZICIJA

inkvizicije moemo nazvati tek 1184., kad je papa Lucije III. pomirivi se napokon s Fridrikom II. skupa s njime na saboru u
Veroni 18 donio dekret, u kojem se osim duhovnih crkvenih kazna
tono odreuju zloinstva krivovjerstva i taksiraju i vanjske i
tjelesne kazne sve do traditio brachio saeculari predaje u
ruke svjetovnoj vlasti, to je praktiki znailo smrt na lomai.
Ujedno se tim dekretom predaje inicijativa za pronalanje krivovjernika u ruke crkvenih organa: biskupi nemaju vie ekati, dok
ih drugi, napose dravni organi pozovu, da ustanove, jesu li okrivljenici uistinu krivovjernici, nego moraju na vlastitu odgovornost
sistematski jednom ili dvaput na godinu pretraiti odatle ime
inkvizicija! sumljive upe te traiti, da im se pod zakletvom
oznae javni ili tajni heretici. Njih onda moraju pozvati, da se
odreknu zablude, te u sluaju neuspjeha dalje uredovati. Tako
je eto slogom crkvene i dravne vlasti dolo do famozne inkvizicije, koju bismo mogli s Guiraudom odrediti: s u s t a v
duh o v n i h i v r e m e n s k i h (graanskih) kazna,
to
su ih s l o n o o d r e d i l i C r k v a i d r a v a z a o b r a nu v j e r s k o g a
pravovjerja
i socijalnoga
poretka, k o j e je j e d n a k o u g r o a v a o
vjerski i
s o c i j a l n i n a u k h e r e z i je.
Toj povijesti o postanku inkvizicije jedva je potrebno itogod
dodati. Primjetio bih samo to, da prema zdravoj logici iz te injenice slijedi, da se Crkvi jedinoj ne moe upisati niti u zaslugu ono
dobro niti u grijeh ono zlo, to ga je inkvizicija donijela kranskom svijetu. To slijedi barem prema burujskoj logici, jer prema marksistikoj, koja je logika svoje vrste, moglo bi ipak
neto drugo i protivno slijediti; najloginije bi za marksiste bilo
rei, da za sve to nitko ne nosi odgovornosti, jer da je inkvizicija
bila nuidan refleks tadanjega materijalnog poretka prema neumoljivim zakonima dijalektikoga materijalizma!
2.

razvitak

inkvizicije.

Inkvizicija, osnovana dekretima Aleksandra III. i Lucija III.

bila je u neku ruku iuris dioecesani t. j. vrili su je pojedini
biskupi na vlastitom podruju kao redovni uitelji i suci u stvarima vjere i udorea. Nije to dakle jo bila strogo papinska
inkvizicija, koju su po ovlatenju od pape dobivenom rukovodili
ponajvie redovnici osobito iz reda sv. Dominika. Na pitanje,
kako je i zato dolo do te posebne papinske inkvizicije, ne odgovaraju rvi historici jednako. Prema Vermeerschu19 pada poetak papinske inkvizicije u pontifikat Grgura IX. (12271241),
koji je uope nastojao oko centralizacije i organizacije crkvene
uprave pa tako kodificirao i crkveno pravo. Kao godina esnuka
openito se uzima manje vie 1231. A razlozi njezina o nutka
" Inquisition, str. 833. Denzinger n. 402.
1 8 Op. cit., str. 113., gdje zove to mnijenje opim.

INKVIZICIJA

bili bi prema istom piscu i prema Guiraudu20 dani iskustvom, da

je biskupska inkvizicija previe pocjepkana i presporo i preslabo funkcijonirala. Kako je svaki biskup u svojoj biskupiji autonoman, to su se morale pojaviti razlike u samom postupku, a
moglo je biti i nemarnih biskupa to vie, to znamo za sluajeve,
u kojima su najblii roaci biskupovi znali pristati uz krivovjerje.
Posve je razumljivo, da se takav biskup, koji je u ono doba katkad bio vie velika negoli crkveni knez, teko odluivao na
uredovanje ili moda uope nije htio nita poduzimati. Povijest
Crkve u Francuskoj biljei nam dosta takovih sluajeva. Samo s
velikim potekoama moglo je dakle doi do jedinstvenog postupka u pojedinim pokrajinama dogovorom i sporazumom biskupa, a, ako nije do njega dolo, mogli su krivovjerci pojedine
biskupe izigravati. K tomu je bilo dosta mnogo i fizikih i moralnih lica (- zajednica) izuzetih ispod biskupske vlasti i podvrgnutih izravno sv. Stolici. Lucije III. izriito dodue daje biskupima ovlast apostolskih delegata s obzirom na takove osobe u
stvarima, na koje se odnosi inkvizicija, ali lako je razumjeti, da
je sa svim tim ovlastima ipak bilo potekoa. Sve je to moralo
potaknuti sv. Stolicu, da preuzme stvar u svoje ruke. Biskup
Douais u svojem djelu >-L' inquisition, scs origines, sa procedure 21
zastupa miljenje, da je povoda inkviziciji kao papinskoj instituciji zapravo dala borba izmeu njemakoga cara Fridrika II. i
Grgura IX., to predouje jednu od najalosnijih scena iz te gigantske borbe, u kojoj su carevi nastojali pod izlikom pravovjerja
proiriti preko doputene mjere svoju vlast. To da je potaklo
Grgura IX. te postavi kao protivuteu papinskoga suca za vjerske
stvari. Kad je praksa pokazala korist te institucije, da se inkvizicija ustalila i proirila po ostalim kranskim zemljama te tako
ostala na ivotu jo dugo, poto je povod njezina osnutka davno
ve prestao. Da ta hipoteza nije bez temelja i da iznosi barem
jedan od razloga, zbog kojega je sv. Stolica uzela inkviziciju u
svoje ruke, kamo sree, da ju je svuda branila od dravne
supremacije! pokazuju nam ovi razlozi. Iskustvo u enidbenim parnicama Henrika IV. njemakoga i Filipa II, Augusta francuskog pokazalo je, da je biskupima puno tee u krajnim sluajevima protiviti se eljama suverena, u ijoj se vlasti nalaze,
negoli suverenom Ocu kranstva. A da bi dravne glave lako
mogle podlei napasti, te nastoje inkviziciju upotrijebiti za svoje
isto profane i politike ciljeve, dalo se moda ve i onda nasluivati. Jer kranska era daje nam cijeli niz dokaza, da je
politika mo p o s v e i s p r a v n o
osjeala, kako je vjerski
auktoritet puno jaa moralna sila, te onda p o s v e
neisprav n o pokuavala napraviti od nje polugu za svoje pothvate.
Neispravno, jer je uzurpirana duhovna vlast redovno teretom,
20
21

I., c.; Inquisition, str. 847.

Vidi Vermeersch, op. cit., str. 113115.

INKVIZICIJA

to najprije zdrobi svojom teinom onoga, koji ju je nezakonito

prisvojio. A ba su njemaki vladari to lake podlijegali toj napasti, to su se smatrali nasljednicima rimskih careva i svjetovnim
glavama kranskoga svijeta, U Fridrika II. nije manjkalo izraza;
koji dosta odaju takav mentalitet.
uon.aioni uz neto dalekovidnosti, koje na Stolici sv. Petra nije nigda
>4io
o predvidjeti. Jedva je prolo kakovih 60 godina, kad \c,
i
l
i !'Ci\ dobivi veliki i snani utjecaj na papu Klemtma V.
i
i
s'o
riAom uiniti inkviziciju svojim oruem, pomou kojega
(
is
B1- i
r<t i dokopati se njegova imetka. Sara Ueium iznosi, ka->
1 o
l
> t^sie papine na svoju ruka radio, poinio velike net r 1 ima i nanio veliku tetu Crkvi. Siromanoga Rieiuenta V..
n
u
' nu age te posve odoli silniku, dotle je kralj pritjeSnj*o' t
d-> :e red ukine. Tako je eto inkvizicija, kako s 'm; crn
!
i tovana od papa da u njihovo ime vodi procese hcrei i
lasti u rukama francuskoga kralja ve podije jcKn
r
1

i 10 je kojih 150 godina kasnije postala inkvizicija u po;u'M

1
a Aragonskoga i Izabele Kastilske te poslije u rukama
i
v nj ')<i - panjolskom prijestolju izvrsnim sredstvom n'^arvu :::t
m
' i i
*
i za obr&su panjolske rase proth luik eicraeaiia.
%
* < ii
ist'r * d Bthaly pie u ve spomenutoj Holitovoj* ediciji, da je
&
i or
-> tako sa dve strane zvanina crkva traila inkviziciju;.'-',
nego su bas caprocu' l-erdinand i Izabela salijetali papu Siksta IV. molbama,
dok im nije breveosr. gratiae od 1. studenog 1478. dao gotovo pleu pouvoir
za ureenje inkvizicije i tako zapravo predao inkviziciju u dravne ruke. Nifprolo mnogo vremena, a papa je morao ljuto poaliti taj svoj korak, na koji
ga navela elja dati priznanje tima drukije zbilja vrijednim i zaslunim katolikim vladarima. Jer domala su panjolski suvereni imenovali velikom - in kvi'zitoru kraljevrko vijee, koje je odluivalo u svim pitanjima dravnoga, a
svftovalo u svim pitanjima crkvenoga prava. Kako su ubrzo poeli sami imenovali velikoga inkvizitora, a ovaj je opet imao vlast postavljati sve podreene organe po paniji, to je lako razumjeti, da je u toj zemlji nastala institucija s imenom i11kvi7.ic.ije, ali koja je praktiki bila neodvisna cd Rima, jer su se
i apelacije rjeavale u samoj panjolskoj; lako razumjeti, da je postala vie oraem politike moi negoli crkvene vlasti. Uzme li se jo u obzir, da je Torcuejsada, taj pravi tip srednjevjenoga ovjeka: prokuane strogosti prema
faraorac ceM, godine i godine ispovjednik Ferdinanda i Izabele, a da ipak nigda nije poelio kakove crkvene asti ili imetka . . . , premda vrlo uen, nije Htio
da postane jeagirtrem teologije.. . , tvrd prema sebi pa stoga tvrd i prema drugima*, kako veli Moriier,2* da je Torquemada za paniju pootrio postupak in'-- Guiraud S.'.int-Oiiice , str. 1079. i dalje. Znaajno je, za objektivnost Nolitova izdanja, da pie: Filip Lepi kao prvi svetovni vladar
pokua da se umea u potpuno proizvoljni postupak inkvizicije . . . Ali kad mu
i'e papa u nekim dragim stvarima uinio neke ustupke, dao je inkviziciji slobodne ruke i izjavio ponovno, da dravne vlasti imaju da joj slue! (str. 56/57,j
S 3 Uvod, str. 16.

- 1 Histoire des maitres gnraux de L' Ordre des Frres Prcheurs IV.
str. 581. cit. Saint-Office, str. 1098.

INKVIZICIJA
kvizicije, koji je drugdje bio u obiaju, tad emo znati po zasluzi ocijeniti neraagoke ispade marksistike i slobodnozidarske tampe na Crkvu zbog strahota inkvizicije. Neoprostiva je neupuenost ili osude vrijedna zloba, ako 'i
Uvodu ve citirane knjige o Torquemadi u Nolitovu izdanju pie: Slika koju dobijamo itajui ovo dokumentovano i sjajno oblikovano delo strana je,
iako je verovatno samo bled otsjaj siirepog i stranog muilita u kojem je ta
institucija nekoliko vekova kinjila oveanstvo. Od poetka inkvizicije pa
tlo njenoga kraja, o inkviziciji niko nije smeo da govori, da pie, da objavi neku re ili neku sliku. Svi pisani dokumenti bili su ljubomorno uvani, a kada
je inkvizicija ukinuta spaljen je velik deo dokumenata. Strahovita mo inkvizicije bila je dakle tajna, tako da je ti toj stvari ono to o njoj znamo sama
mali deo one jezive stvarnosti.55 Jer, kako se vidi iz naega dosadanjega razlaganja, i prije i poslije uvedenja papinske inkvizicije bila je praksa te institucije po raznim zemljama razliita, pa je skroz na skroz samovoljno i neznanstveno generalizirati pojedine sluajeve. Stoga ozbiljni pisci kao na pr. Sohoor.jans, koji je pretprole godine izdao knjigu pod naslovom L* Inquisition razlikuje ak etiri razne inkvizicije: srednjevjenu crkvenu, panjolsku, aaiiluterovsku i anlikalvinsku.2" Dok je u paniji vladala takova okrutnost i strogost,
da je Siksto IV. inkvizitore pozivao na red, a kralja i kraljicu molio i zaklinjao: Quia sola dementia est quae nos Deo, quantum ipsa natura praestat
humana, facit aequales, regem et reginam praefatos per viscera misericordiae
D. N. J. C. rogamus et exortamur, ut ilium imitantes cuius est proprium misereri semper et parcere, suis civibus Hispalensibus et eius dioecesis indigenis erroremque suum cognoscentibus ac misericordiam implorantibus, parcere veint... 1 7
(Jedina blagost ini nas Bogu jednakima, koliko je to uope za
ljudsku narav mogue, pa stoga molimo i pozivljemo kralja i kraljicu za milosre G. N. I. K., da slijedi primjer Onoga, kojega je svojstvo uvijek se smilovati i potedjeti, i da svojim panjolskim podanicima te biskupije oproste, kad
priznaju svoju bludnju i mole za milost...), dotle se prema priznanju samoga.
Luke, koji posve nepritajeno odaje svoju nesklonost prema katolikoj Crkvi,
u Njemakoj pape gotovo badava upinjali, da uope uvedu inkviziciju. Jednako je Engleska radila na svoju ruku, te je na pr. kao rtva njezine samovolje
pak sv. Ivana Arska, a da se uope nije uvaio svetiin priziv na papu.

Tako dakle pokazuje nesamo osnutak nego i razvitak inkvizicije, a napose panjolske inkvizicije, za koju sam LIorente priznaje da se smatrala gotovo posve nezavisnom od sv. Stolice^
te dala vladanjem svojim prema njezinim naredbama ne jednom
dokaza za to, 2U kako je prosta demagogija, kad se bilo gener ali Uvod, str. 19/20.
Bruxelles 1932. Edition de la Cit chrtienne.
2 7 Saint-Office, str. 1095.
-K Ibidem, str. 1108.
Guiraud opirno izvjeuje prema izvorima o sluaju panjolskoga primasa Carranze, koji je za na predmet vanredno pouan. Kad je panjolska
inkvizicija toga uenjaka, to se kao teolog proslavio na tridentskom saboru,
bacila u tavnicu, zaludu je nastojao taj sabor da ga izbavi iz aka Filipa II
Zaludu je sam sabor ispitao inkriminirano Carranzino djelo i pronaao u redu,
25

INKVIZICIJA

ziraju nepodoptine, koje se znale dogoditi na jednom mjestu,

bilo prikazuje inkvizicija kao strahovito barbarstvo, za koje nosi
odgovornost katolika Crkva. Jo nam je malo ogledati samu
3. p r o c e d u r u

ili

postupak

inkvizicije.

Kako slijedi iz dosele reenoga, nama je mogue obazirati

se samo na zakonske norme, to ih je napose za papinsku inkviziciju izdala zakonita vlast, i koje su se inkvizitori bili duni
draiti. Ne tvrdimo, da su se svi inkvizitori u svakom sluaju i
po svim zemljama tono drali tih propisa. Jer, gdjegod ljudske
ruke neto izvode, tu su uvijek mogue i zloupotrebe, pa onda
svaki zakon mora ostaviti sucu neto slobode u tumaenju zakona i primjeni njegovoj, a napokon, kako je dovoljno pokazano,
znali su se umijeati s necrkvene strane posve necrkveni interesi, koji su naprosto pregazili sve propise, no za takove sluajeve ne moe nitko barem po burujskoj logici kriviti Crkve
Postupak papinske inkvizicije nam je tono poznat jedn
iz papinskih odredaba, koje su uvrtene kasnije u Corpus iuris
canonici, a drugo iz t. zv. direktorija, to su ih pojedini inkvizitori izraivali, da upute svoje kolege u inkvizitorski postupak,
kaoto i danas znaju nai pravnici izraivati prirunike o postupku kod suda u raznim kategorijama parnica. Prema tim dakle
pouzdanim izvorima bila bi ema inkvizicijskoga postupka ova:
U procesu inkvizicije mogu se razlikovati ovi momenti:
vrijeme milosti, pozivanje i presluavanje svjedoka, presluavanje optuenih, odluka o izmirenju pokajnika, osuda tvrdokornih/' 0 Ti su se momenti odvijali ovako. Kad je bilo odred eno, da
se provede inkvizicija u kojoj zemlji odnosno kojem kraju, tad bi
inkvizitor ponajvie u pratnji svojih pomonika, svoje druine,
slugu i biljenika sveano uljegao u zemlju. Odmah bi izdao dvije
naredbe: prvu t. zv. edikt vjere, koji je pod prijetnjom kazne
izopenja traio, da se inkvizitoru prijave svi, za koje se zna da
su ili krivovjerci ili barem sumljivi krivovjerja, i drugu t. zv.
edikt pomilovanja, kojim se odreivao rok od 14 do 30 dana,
za kojega je mogao svaki krivovjerac dobiti oprostenje, ako je
doao priznati svoju zabludu, odrei je se i primiti, ako treba,
kanonsku pokoru t. j. na pr. nositi kroz odreeno vrijeme uiven
kri na odjei ili ii na kakovo poklonstvo ili se bievati na sveanim procesijama i si. Inkvizitor je mogao i na osnovu javnoga
zaludu su ga izdali u Rimu s papinskim odobrenjem, zaludu bile intervencije
Pija IV. Istom energina prijetnja sv. Pija V., da e Filipa II. udariti izopenjem, a cijelu paniju interdiktom, pomogla je zatoenom primasu i skinula
panjolskoga velikog inkvizitora! Vidi 1. c., str. 11081110.
s Vidi Inquisition, str. 861. i dalje. Od direktorija, iz kojih vadimo
podatke, upotrebljavamo prema Guiraudu Eymericov. Za Eymerica pak veli
Vermeersch da je prema svjedoanstvu svojih suvremenika bio pretjerano strog;
tako, da moemo biti sigurni, e je njegova slika inkvizicije dosta crna.

KS 0

INKVIZICIJA

govorkanja proglasiti sumljivim pojedince te ih odmah i zatvoriti u istrani zatvor i potraiti svjedoke. A mogli su i drugi prijaviti inkvizitoru sumljivce. kojima <r-e katkad uope nije ni reklo,
tko ih je prijavio. Ta uredba, iako dobro miljena, oito nije raunala s mogunou, da bi prijava mogla potei iz zlobne osvete,
no-,..:, s i o ^ . er su se lani svjedoci strogo kanjavali."1 Osumljienik je mogao doi u istrani zatvor, ali je i davi potrebne
kaucije te obvezavi se, da se uvijek spremno odazvati pozivu, mogao ostati i na slobodi.
Dok se sasluavanjem svjedoka i prijavljivaa kupilo sve,
to je teretilo okrivljenika, imao se presluati sam okrivljenik,
On je mogao sad ili priznati svoju krivnju i za nju se pokajali ili
ne priznati. U prvom bi ?luaju inkvizitor prestao vriti -"udakuvlast te je postajao ispovjednikom, koji nije kanjavao nikakovom
kaznom niti predavanjem krivca dravnoj vlasti nego davao koju
od netom spomenutih ili slinih kanonskih pokora. Ako li optuenik nije priznao svoje krivnje, tad je postupak iao za tim, da
to priznanje istisne. Zato su imala posluiti ova sredstva: prijetnja lomaom, laka ili tea tavnica pootrena postom i s prijetnjom, da e svjedoci iznijeti svjedoanstva protiv krivca, kojemu onda nema vie spasenja, posjet dvaju pouzdanih i uglednih linosti, koje bi ga mogle lijepim skloniti na priznanje, spretno i
lukavo ispitivanje inkvizitora, kojim se nastojao optuenik navesti na tanak led, i napokon tortura.
Okrivljenik je u tom stadiju stajao pred inkvizitorom goloruk i bez kakove zatite, jer je bula Inocencija III., umetnuta
po lije u Corpus iuris, branila advokatima braniti te nesretnike,
a osim toga se cijeli proces redovno vrio tajno. Stoga redovno
nije bilo onih prednosti za okrivljenika, to ih obino daje javna
rasprava i pozivanje na javno miljenje ili suoenje sa svjedocima ili tuiteljima.
Kad je rasprava bila gotova, inkvizitor bi sa svojim posjednicima obino vrlo sveanim nainom izrekao osudu, to se zvalo
sermo generali?. Taj se poinje kratkom poukom puka i polaganjem zakletve sa strane dravnih slubenika, da e u stvarima
vjere sluati inkvizitora. Zatim bi se opratale nekim krivcima
dobivene pokore, a drugima opet davale nove. Napokon se itale krivice raznih kategorija osuenika, od kojih su na koncu
bili oni, to se imali predati dravnoj vlasti na daljne uredovanje
t j. da se spale na lomai. Smrtne osude ne bi nikada izrekao
inkvizitor nego dravni suci na osnovu krivnje utvrene po inkviziciji i na temelju dravnoga zakona. Razlog je, po svemu sudei,
bio jedno taj, to je u Crkvi uvijek prevladavalo miljenje, da
ona kao Majka nema vlasti i ne moe kazniti smru, a drugo taj,
da se klericima dozove u pamet, kako moraju uvijek biti daleko
od krvavih poslova. Vermeersch vrlo uvjerljivo dokazuje kao
Za cijeli taj postupak vidi Inquisition, str. 862. sqq.

INKVIZICIJA

pravnik iz toga postupka, da se smru uope nije ni kanjavalo

krivovjers'tvo kao vjerski prestupak nego kao socijalno zloinstvo.
Osim smrtne kazne, koju je uvijek izricala i izvrivala dravna vlast, bilo je i drugih kazna, kojima je kanjavala sama
inkvizicija. Najblae su bile ve spominjane kanonske pokore,
koje su mogle biti propisane i za kaznu poslije svrena procesa.
Osim njih kanjavalo se globom, gubitkom graanskih prava, koji
je mogao etici i osu^enikovu djecu, zaplijen,om dobara, ruenjem
kue kriveve, zatim lakom, tekom i najteom tavnicom, koje. cu
bile na odreeno vrijeme ili doivotno. Za kler i redovnike bile
su odre "ene jo posebne kazne, a posebne sobice u samostanima,
nita bolje od tavnica, sluile su kao zatvori, u kojima se redovno
ivjelo samo o kruhu i vodi.
Jo jednu stvar treba da spomenemo, koja se odnosila na mrtve. Ako ce naime tokom istrage pokazalo, da je koji
umrli bio tajnim krivo vjernikom, tad bi se proveo postupak, kao:
da je dotinik jo iv, odredila se kazna te bi se izvrila tako, da
se na pr. zaplijenila dobra pokojnikovoj obitelji, ako je osuda'
glasila na zaplijenu dobara, ili se iskopala Ijeina te zakopala
izvan blagoslovljena zemljita, ako je osuda glasila na mrt. Kako
se iz nekih kronika vidi, znali su gdjegdje vui najprije po ulicama takove Ijeine uz povik: Tko bude tako radio, takav emu biti svretak!
H. Shvaanje srednjevjenog ovjeka, koje je rodilo inkviziciju,
ili kako da razumijemo taj postupak ?
Ba ovaj postupak inkvizicije, za koji odmah instiktivno
osjeamo da je nekud tud naemu mentalitetu i za koji bismo
voljeli da nije nikako vezan s Crkvom Bojom, upotrebljava polemika literatura kao neiscrpni arzenal, iz kojega vadi municiju
za rat protiv Crkve. Pa i jest to prvorazredni materijal, koji je
kadar hraniti i razigrati matu kako pisca tako i njegovih itaa!
TortuVa, uze, lomaa! Pa onda broj rtava! ta tu koristi prati
Crkvu i zahtijevati od dravne vlasti srednjega vijeka, da podijeli s njom- odgovornost! Kako je Crkva uope smjela takovo to
trpjeti i nesamo trpjeti nego i odobravati te podbadati dravne
organe na takovo barbarstvo?
Pa ipak, makar nam se na prvi mah pri pomisli na sve te
stvari i koa jeila, ako ih malko dublje promislimo, lako emo
opaziti, da ih zamiljamo puno stranijima negoto su uistinu bile.
Mi prosto zaboravljamo, da se te stvari ne dogaaju danas nego
da su se dogaale prije vjekova, i ne opaamo, kako neprijatelji
Crkve iskoriuju tu nau zaboravnost za svoju protivucrkvenu
politiku
Jer procedura inkvizicije napose nosi na sebi dvije
znaajke srednjevjekovna ovjeka, kojima se on upravo upadno
odvaja od dananjega, one naime odaju: e l j e z n u
logiku
i eljezne
ivce!

INKVIZICIJA

Pa da ponemo s ovim drugim! Da, eljezne ivce! Hoemo

li, da objektivno prosudimo psihologijski dojam i neugodnost, to
ju je proizvela inkvizicija na ovjeka, tad ne smijemo staviti
pred nju lutkicu 20. vijeka, kojoj je dosta uti frazu intolerancija ili ultramontanizam, da padne u nesvijest, nego ljude,
kojima je bila najotmenija zabava turnir, to se esto znao svravati s krvavim glavama; ljude, koji bi se naim dananjim pokorama od par Oenaa i Zdravih Marija smijali ili nad njima sablanjavali te nam s ponosom pokazivali svoje strane bieve,
kojima se bievali, kostrijeti, koje su nosili, ranjave noge, kojima su hodoastei znali pola svijeta proi; ljude, koji nisu postili kao danas, gdje se gotovo svaki dan i u korizmi jede meso,
ifcgo cijele korizme mesa ni vidjeli, a znali i vie od 40 dana
u godini provesti o samom kruhu i vodi; ljude, kojima bi se nae
dananje tavnice prije inile nagradom negoli kaznom, jer su
higijenskije i bolje od njihovih stanova. Da, kakove je pojmove
imao srednjevjeni ovjek o tamnici! Je li potrebno, da doivljeni u pamet ponte dei sospiri Signorie ili nae junake narodne pjesme, gdje su sunjevima nokti orati bi mogli, a
kosa i brada takova, da polu poda se steru, polom se pokrivaju? Tavnica u ona vremena morala je biti takorei po svojem
pojmu rupa, u koju nema sunca ni mjeseca, u kojoj iv junak
mora polako trunuti i oslijepiti! Prema tim tada obiajnim kaznama bile su kazne inkvizicije esto jo uvijek vrlo ovjene.
Moe li se razlono zamjeriti Crkvi, to nije iznala humanijih
kazna za one, koje je pronala krivima, nego se sluila onima,
to joj tadanji obiaj i dravna vlast mogli pruiti? Moe li se
pametno zahtijevati od crkvenih poglavara, da budu sve sami
geniji, koji e za stoljea pretei svoje doba; moe li im se zamjeriti, to nisu u trinaestom vijeku upotrebljavali telefon i telegraf i radio, automobil, eljeznicu i avijon? Uostalom, kako ve
rekoh, ako se radilo o kazni, nije se u ono doba mogao upotrijebiti dananji sistem, gdje jo i danas znaju neki samo zato poiniti kakovu nepodoptinu, da mognu u zatvoru provesti zimu.. .
eljezni ivci! Ti su traili jake i zorne impresije, da doe
do eljene reakcije! I danas priprosti narod trai kriee boje i
snane kontraste. To je razlog, da se prema propisima inkvizicije
progonili ak i mrtvi odnosno njihovi nasljednici, i da su se nepropisno znale vucariti ljeine po gradu, eda svi vide i upamte,
kako im se uvati krivovjerstva, ako se boje sramote i preko
groba, ako im je stalo do njihovih milih i dragih. To je razlog,
da se smrtne osude izvrivale na svean nain, da su inkvizitori
ak podjeljivali oproste za sudjelovanje kod tih alosnih procesija. Kazna se smatrala znakom pobjede istine nad zabludom, a
ujedno odgojnim sredstvom, koje e zastraiti druge. Posve je
dakle deplasirano prikazivanje tih autos da fe kao iste farizejtine ili sadistikog uitka perverznih ljudi ili bodljikave ice
oko privilegija klera i dravnih stalea. Kako je ovo zadnje osno-

INKVIZICIJA

vamo, vidi se najbolje iz postupka inkvizicije sa samim klerom.

Ne! To su prema shvaanju tadanjega svijeta uistinu bile ispovijesti, triumf vjere nad krivovjerjem. Kualo se najprije obratiti
i spasti rtve zablude. Same nijesu htjele; neka dakle u zasluenoj kazni triumfira nad njima vjera i istina, kojoj se nisu htjele
podloiti. I da to shvaanje nije bilo posve krivo, vidi se najbolje
odatle, to je inkviziciji polo za rukom u Francuskoj, Italiji i
Sparn i, dakle ba u romanskim zemljama, gdje je bilo najopasnije
i najrairenije, istrijebiti katarstvo, koje bi drukije, kako usmo
od slobodnog mislioca Lea, bacilo Evropu u barbarstvo najstarijih vremena. Ali nije li to stajalo hekatombe nedunih rtava?
Nedunih
sigurno ne, osim ukoliko nijedno ljudsko sudite
nije nepogreivo te moe katkad i neduna osuditi.
Jer posve je neispravno naelo, da misao uope, a jo manje
izreena misao nije podlona nikakovu zakonu. Ako je ovjek
bie, koje ima nad sobom Gospodara i zakon, kojima se mora
pokoravati, tada ima i zakon, koji obvezuje ljudsku misao to
vie, to je iskustvo vjekova od iskona potvrivalo istinitost onih
rijei Istine: to izlazi iz usta, iz srca izlazi, i to kalja ovjeka.
Jer :z srca izlaze zle misli, ubijstva, preljube, bludnosti, krade,
lana svjedoanstva, psovke."" Katarstvo je bilo najzornijim dokazom te istine, kojoj moderni zastupnici slobode miljenja i
pre vie iamnjana pale, im r e dokopaju vlasti, a zazore a im je
sramo onda, kad se radi o crkvenim dogmama ili o inkviziciji!
A, kolik je broj rtava barem u omjeru prema rtvama drugih nekih modernomu shvaanju simpatinijih pokreta, neka nam
pokae samo ovo malo rauna!
U panjolskoj inkviziciji, to je najdrakonskije postupala i
to za ere Torquemade, koji je bio najstroi, dakle kroz 17 godina
traila je inkvizicija 2000 ljudskih ivota prema posve kritikim
podacima. Samo tri godine francuske revolucije u j e k u s e .' o n e s l o b o d e , j e d n a k o s t i i b r a t s t v a traile su
prema Taine-u, za ije djelo veli jedan kompetentan kritiar da
e ostati uzorom za nepristrano pisanje povijesti, okruglo po milijuna rtava!3" Moemo dakle mirne due dati pravo Vermeerschu,34 kad misli, da misao okovana u okove crkvene dogme
nije kroz cijela tri vijeka inkvizicije traila toliko rtava, koliko
slobodna misao za cigle tri godine francuske revolucije! Osim
Mi. 15, 19. 20.
Vidi Verrneersch, op. cit., str. 204, Schoonjans, op. cit. 166, Saint-GfHce, str. 1092 sqq. Guiraud Saint-Office, str. 1093. dokazuje bjelodane, kako je Llorente, na kojega se pozivlje i Nolit -ovo izdanje, falzificirao brojeve
(flagrant dlit d' exagration i double mensonge!). Za Nolit-ovo izdanje
bismo jo primijetili, da bi bilo jo dosta toga, to bi trebalo noem kritike odleati, Zasad nam se to ne ini potrebnim, ali, pokae li se potreba, moemo
i to uiniti.
3 4 !.. c str. 156.
3;

ss

INKVIZICIJA

toga Schonjns upozorava, da je Njemaka, u kojoj inkvizicija,

nije mogla uredovati za vrijeme reformacije, pretvorena tridesetgodinjim ratom u pravu pustinju, dok je paniju inkvizicija spasla
i od ote nesree. A treba li da napose spomenemo rtve triumfa
slobodne misli u Meksiku ili one milijune rtava u samoj
ih Ukrajini eno umire est milijuna od gladi! , to ih trai bol]-'
evika ljubav prema blinjemu i skrb za ope dobro?
Da razumijemo samu ustanovu inkvizicije i njezin postupak,
valja nam jo uzeti u obzir upravo jednostrano logiki izgraeno
miljenje srednjevjenoga ovjeka. Kako nam injenice pokazuju,
znaile su krive nauke uvijek, a napose u srednjem vijeku veliku
socijalnu pogibelj i nesreu. Gledajui dakle i dravna .ris* ? ,>rod uasno zlo, koje te nauka sa sobom donose u zt'
c\ ^r
jui same temelje drutva i njegova poretka, hijedot ga c_'
u korijenu uguiti. Pri tem su posve logiki doli dc : 31-ih < kr
da treba samu krivu nauku iskorijeniti, kad rodi tal.o ^ l
plodovima. Stoga se stalo traiti od Crkve, koja i onako
kao uvarica objavljene istine Boje ostati kod toga nej t. r
sirana, da konstatira, gdje se' nalazi izvor zla, krivovj*
'to
ugroava i vjenu sreu i vremenito blagostanje aiaiorc \el
Crkva nastoji zabludjele bilo milom bilo silom izvesti r.
t
put. Ako li u tom ne uspije, izruit e ih dravnoj vlasti. l'Oji v
ih kao pogibao za zajednicu uiniti nekodljivim t. j, kazniti
smru. Zloinac je nesamo onaj, koji praktiki provodi, to nauka
naopako ui, nego i onaj, koji takovu r.auku zastupa i iri1 Ve
smo gore upozorili, da u tom shvaanju ima logike, A nije li i
na vijek doivio u sudnicama, da su osueni zloinci odriornc
njihovi branitelji i javno mnijenje s ogorenjem navalili na zloince po raznim katedrama, to su svojim naukama i naelima
okuili atmosferu, koja je morala otrovati sve, koji su je neoprezno udisali ?
Ta stroga i jednostrana logika, koja se gotovo posve nita
ne obazire na subjektivne momente pojedinih sluajeva, izdiktirala je onda i rukovodila cijeli postupak kod inkvizicije. Tko
zabludu brani ili pomae, i sam je zasluio kaznu. Stoga nije mogao okrivljenik, a pogotovu krivac dobiti branitelja ma sudu barem u prvo doba inkvizicije; kasnije se ipak branitelj dopustio
Ta stroga objektivnost, koja je sistematski ila samo za tim, da
ukloni veliku pogibao krive nauke, dovela je dotle, te se i ona
tortura, protiv koje je Crkva kroz vjekove ustajala, sv, Nikola I. ustaje protiv toga barbarskog obiaja kod Bugara jo u
IX. vijeku, a Decretum Gratiani veli izriito: confessio no
extorquen debet sed potras sponte profiteri priznanje se ne
smije silom iznuditi nego radije drage volje uiniti! - opet:
sankcionirana i preuzeta iz prakse dravnih sudova, koji su je
pomalo poeli uvoditi skupa s rimskim pravom, odakle je ta
praksa i preuzeta. Ali istini za volju valja priznati, da je tortura
preuzeta u inkvizicijski postupak ublaena: citra membri dimi-

INKVIZICIJA

ntjtianem et mortis periculum tako, da se ne ozlijede udovi

ili. doe do smrtne pogibli istiu papinske odredbe u jednu
ruku, a u drugu direktoriji doputaju primjenu njezinu samo u
osobito tekim sluajevima, u kojima je krivnja bila ve napo
dokazana, te drugih dokazala vie nije bilo mogue pribaviti.
Iako uzmemo u obzir, da je inkvizicija progonila samo one,
koji su bili otpali od prave vjere i Crkve, a putala na miru one,
koji joj nisu nikada ni pripadali kao na pr. nekrtene idove i
muslimane, ipak osjeamo, da je taj postupak bio dodue logian,
ali gotovo nimalo psihologijski. Ob onom finom psihologijskom
analiziranju i uivljavanju, da bi se to pravednije mogla ustanoviti subjektivna krivnja pojedineva, kojom se odlikuje ne*>
vijek, takorei ni govora! U tom, Bogu hvala, moemo rei, da
je na vijek uistiniu mnogo napredovao.
Ipak se uvajmo, da se previe indiskretno toj tekovini svojega vijeka
ne radujemo! Jer, ako je srednjevjena logika gctovo uguila psihologiju, to je
moderna psihologija gotovo sasvim progutala logiku. Duh se naega vremena
zna dodue uivjeti u svaije miljenje i potivati svaije uvjerenje, ali je pri
tom doao tako daleko, da su mu konano istina i la posve jednako vrijedne,
da su mu sve vjere jednako dobre, prave i istinite. On zna vrlo njeno osjeati
s nesrenim branim drugovima i razumije se u njihovu psihologiju, ali je pri
tom doao tako daleko, da ve ne e da zna za Boji zakon brane nerazrjeIjivosti i vjernosti. On zna vrlo dobro analizirati sve mogue i nemogue faktore, koji su utjecali na zloinca, ali je pri tom doao tako daleko, da je od
ljudi napravio neki automat, koji nema slobodne volje ni odgovornosti pa prema tomu ne moe biti ni pravedno kanjen. I tako redom guta moderni psihoiogizam vjenu batinu ovjeanstva, vjene njegove vrednote. On ne zna cijeniti ni velike vrijednosti ni odgovornosti misli. Ba radi toga nas i nije oslobodio srednjevjenoga barbarstva!
Slobodnornislilaiki i marksistiki protagoniste se ne mogu dosta naskandalizirati nad nastojanjem prolih vjekova svaki nauk i svako miljenje utjerati u onaj okvir, to ga opisuju katolike dogme. To je za njih ropstvo misli, kojem s ponosom stavljaju uz bok modernu slobodu miljenja! A zar nijesmo ba mi svjedoci, kako razne diktature prepisuju, to se smije i ne smije
misliti ili govoriti, kao na pr. kad Calles u Meksiku propisuje srpanjskim zakonom 1926. u l. 10.: Pod tekim kaznama zabranjen je svaki prigovor vlastima
i zakonima, pa bilo to i na privatnim sastancima?35 Razlika je samo ta, to se
neko trailo priznavanje dogmi iz uvjerenja, da za njih jami nepogreljivi
auktoritet, a danas se trai bez te garancije. Ili nas je moda moderna misao
oslobodila torture? Jest, zakonom je tortura barem u civiliziranim zemljama
dokinuta. Ali je li uistinu netragom nestala? Tko moe to sa sigurnou tvrditi,
ako se sjeti nekih istraga u boljevikom raju te postupka s kanjenicima, na
pr. na Soloveckim otocima? Nitko nam ne moe jamiti, da ne e s naim vijekom ispasti i kakova tortura, kad ga budu kasnija pokoljenja izvlaila iz ar3 5 Dragon-Broievi, Mihovil Pro, Zagreb 1933., str. 39. 0 toj slobodi
misli vidi vie u naem lanku Katolika Crkva i tolerancija (ivot 1933.,
str. 337. i dalje).

INKVIZICIJA
hiva, kaoto mi danas izvlaimo inkviziciju, za koju tvrdi Bihaly da o njoj o4
poetka... pa do njenoga kraja... nitko nije smeo da govori, da pie, da objavi neku re i sliku. Ili smo moda danas sigurni od namjetenih ili uope,
nikakovih istraga? Zar nije Calles bez ikakove istrage poslao Isusovca Pro-a
smrt s nalogom: Ja ne u sudskih natezanja nego in?
Na oigled takovih stvari objektivna ovjeka gotovo prolazi volja, da s<
dii modernim mentalitetom i tekovinama 20. vijeka, te bi najradije preporui
protagonistima slobodne misli i socijalne, humane ljubavi, da se radije pobrin
s nama zato, kako da oslobodimo svoj vijek apsurda i barbarstva, negoli da sa
sablanjavaju nad vjekovima, kojima i tako vie ne moemo pomoi. To i jest
razlog, zato nam se ini, da inkvizicija baca sjenu manje ljage na pretekle, a
velike na na vijek. Jer inkvizicija dokazuje, da je u tih vjekova bilo mnogo
iako jednostrane logike, koja je vrsto vjerovala u svijet idealnih vrijednosti,
za koje je vrijedno ivjeti i umrijeti. Zato su na svoj ne ba najsretniji nain
te vrijednosti i sauvali Evropi. A moderni stav prema inkviziciji i njena moderna interpretacija pokazuju, da je naa dananja psihologija esto bez ikakve logike, da je poruila svijet ideja i ideala, da nema vie, zato da ivi i
umri, nego joj je materijalna egzistencija vrhovno dobro i samoj sebi svrhomt'

Hoemo M dakle, da se vrati inkvizicija u starom obliku, kaos to razni objektivni pisci o inkviziciji podmeu katolicima? To ne! Istina je, kad bismo morali birati izmeu
srednjevjene logike bez psihologije i novopoganske psihologije
bez logike, tad bi nam se moglo ono prvo initi manjim zlom, koje
bismo prije odabrali, ako nam je birati izmeu dva zla, jer od
dva zla valja birati manje. Nije dobro i jednostrano je i jedno Idrugo. Crkva je s inkvizicijom stekla dragoq'enog iskustva, koje
i opet samo ona moe kako treba upotrijebiti na korist ovjeanstva. Moral bo iz toga iskustva glasi: Misao niie podlona
kakovoj sili, ali i misao je sama najveom silom. Misao je izuzeta ispod fizikih zakona, ali se sama podvrgava moralnom zakonu. A takovo sintetiko naziranje domae je danas posve dosljedno i isto jedino u Crkvi katolikoj, dok ostalima, kako se
ini, inkvizicija ostaje vazda nerazumljivom propovijedi o sasvim izgubljenoj hijerarhiji vrijednosti.

K. Grimm D. I.