Strossmayerova okrunica uoi

vatikanskog sabora.
Dr. A. Spiletak.
U Cepeli-Pavievoj knjizi J. J. Strossmaver spomenut je na
str. 231 znameniti pastoralni list uoi sabora vatikanskoga (29.
lipnja 1869) meu okrunicama to ih je Strossmayer upravio sve
enstvu i puku prije nego je poeo izlaziti G l a s n i k biskupija bo
sanske i srijemske (1873), u kojem se godinu za godinom, jedna
ljepa od druge, redaju glasovite okrunice biskupove. Na str. 283
iste knjige donesen je ukratko sadraj spomenute okrunice.
Koliko je meni poznato ta Strossmayerova okrunica u cije
losti nije dosad nigdje objavljena. Njezin autograf sauvan je meu
spisima biskupijskog arhiva u akovu iz g. 1869. br. 817, pa mislim
da e i iru nau i stranu javnost zanimati, ako izae u Bogoslovskoj Smotri onako, kako ju je Strossmaver napisao. Promijenio
sam samo pravopis.
Evo te okrunice:
Poljubljena u Isusu brao!
Krepou one svete punomoi, koja u crkvi bojoj vjekuje, da
boanstvene blagodati krvi i smrti Gospodnje ovjeanstvu nikad
ne manjkaju; 'krepou kljueva nebeskih u sv. Petru svijem nje
govim nasljednicima danih, sazvao je sv. Otac papa Pijo IX. ove
godine sabor openiti u Rim na dan neoskvrnjenoga zaea blaene
Djevice Marije, komu u i ja po dunosti svojoj, ako mi Bog ivot
i zdravlje pokloni, prisustvovati.
Sabori su vazda bili najvaniji asovi u ivotu crkve i naroda
kranskih, pak nije dvojbe, da e i sabor koji predstoji, prema
tenji i namjeri crkve i prema nudi i potreboi naega vremena,
velike znamenitosti i upliva biti.
Ali ba upravo stoga raznovrsna su mnijenja u svijetu glede ,
sabora crkvenoga. Jedni ga se boje i pred njim predaju velei: dosta
je i onako u svijetu sabora, dosta vijeanja bez znamenite koristi;
dosta nesporazumljenja i razdora; to je nuno, da se jo i cr
kveni poglavice sastaju i vijeaju, ter u uzrujanu i onako masu
novi kvas nemira i raspra bacaju? S ove strane se sumnja baca i
nepovjerenje budi obzirom na pitanja, koja bi predmetom saborskih
1

Dr. A. Spiletak:

vijeanja biti mogla, ter bi se moebit i eljelo, da se sabor nigda

ni ne sastane. Drugi upravo stoga to su sva sredstva, koja mudrost
i hitrina ljudska izumi, od male koristi za narode, ele, da se sabor
crkveni im prije sastane, nadajui se od Boga i Duha sv. onomu,
emu ljudska mo ne dospijeva nigda, niti onda kad ju najplemeni
tija namjera, najodlunija volja i najprijaznije okolnosti prate.
U broj ovih posljednjih mi svi, poljubljena brao u Isusu spa
damo, jerbo nas sv. vjera ui: da Duh sv. u crkvi i po crkvi Isusovoj
djeluje i upravo prilikom sabora crkvenih izobiljem darove svoje
dijeli i sv. vjeri na spas ovjeanstva nove i nove pobjede Sprema
i daje.
Da je pak bojazan prvih neosnovana, a ufanje nae temeljito,
lako je uviditi i dokazati. Sabori crkveni dvije svrhe imaju. Jednu
openitu, koja se u svim saborima odziva; a drugu posebnu, koja
svakomu saboru posebni svoj znaaj daje i osobito mjesto u po
vijesti crkve i ovjeanstva opredjeljuje. Hi jedno ili drugo smatrao,
svakomu se dobru od sabora nadati imamo.
to se prvoga tie: o p e n i t a s v r h a s a b o r a crkvenih
drugo ne moe biti, niti je igda bila, nego da se biskupi, Duhom sv.
postavljeni da vladaju crkvom bojom, da se duhovni oci i pastiri
svega svijeta sakupe oko glave svoje i temeljnoga kamena, na
:komu je Spas sazidao crkvu svoju, da se oko sredita svoga u
.komu zalog jedinstva, ivota i istine lei, sastanu ter o tomu vije
aju, kako bi sveto zvanje svoje izvrsnije i uspjenije obavljali, kako
bi iz neizmjernoga izvora sv. vjere obilnije crpili blagodati i milosti
krvi i smrti Gospodnje na spas narodima, kojima predstoje. To je
bila svrha svih sabora crkvenih od prvoga do posljednjega.
Prvi sabor, ko to je poznato sazvan je samim sv. Petrom
poglavicom apostolskim u Jeruzalem. Porodila se raspra meu
''kranima udijskim i poganskim. Zudije krani, vrsti privrenici
starih svojih obiaja, zahtijevahu, da se i krani iz poganstva obrezuju i pod jaram Mojsijevih zakona stave. Tomu se otimahu krani
neudije. Raspra se porodi ljuta i pogibelj, da se meu braom
jedne vjere i jednoga ufanja ne izgubi ljubav, bitni taj znaaj kr
anskoga ivota, bez koga sv. vjera male je vrijednosti. Sv. Pavao
i Barnaba ne mogavi svojim samim naporom poar ugasiti, podvrgoe stvar saboru i vijeu apostolskomu, i poslije dulje rasprava,
uplivom i ugledom najvie sv. Petra i pod njegovom upravom, bje
u Duhu sv. odlueno: da se krani neudije nemaju obrezovati, i
osim malih iznimaka, koje su osobite okolnosti onoga vremena za
htijevale, da se nemaju pod jaram Mojsijevih propisa staviti. Uslijed
toga se raspra sretno umirila i medu braom ljubav kranska sa
boanstvenim svojim plodovima opet povratila. Apostoli pak novim
kanoti duhom opojeni s jo veim uspjehom nego dole sv. vjeru
propovijedahu.
Sabor p o s l j e d n j i , t r i d e n t s k i , prije 300 otprilike go
dina odran, boriti se imao proti oluji u crkvi bojoj dotad jedva

StrossTnayerova okrunica uoi vatikanskog sabora

vienoj. Ljudi oholi pod izlikom da crkvu boju tobo poprave i

vjeru oiste, zamrzie na jaram bojega ugleda i bojih zakona,
komu se duh i volja ovjeanska bez ogromne svoje tete i bez
cjelovitoga rasula svete vjere nigda oteti ne moe. Zasegnue ljudi
ti drzovitom rukom na isti temelj crkve, da ga porue i u la nekim
nainom utjeraju obeanje Gospodinovo, da proti njemu nitko, ni
ista vrata paklena premoi ne mogu, da on sam do konca svijeta
u crkvi svojoj ostaje, da je proti svakoj bludnji i navali titi i
brani. Sastadoe se dakle biskupi svega svijeta u Trientu i savla
davi Duhom svetim hiljadu izvanrednih prepreka, crkvi bojoj,
zarunici Isusovoj stari svoj ugled povratie; svetoj vjeri i istini
vjekovitoj, proti kojoj bez proklestva niti isti aneo Gospodnji podii
se ne smije, staru ast i staro svoje znamenovanje sauvae; svetoj
rtvi, koja svuda po svijetu muku i smrt Gospodnju istinitim na
inom ponavlja, vjeitost svoju na neizreenu sreu, utjehu i spas
svijeta i naroda 'kranskih sahranie, i ivotu ovjejem one neu
mrle izvore milosti i kreposti uzdrae, bez kojih sav ivot ovjeji
slab, krhk, nestalan i vrhunaravne cijene lien ostaje.
Evo tristo i vie godina da sabora openitoga bilo nije; pak
tko bi tajiti smio, da tomu povoda nije? Ah ima ih ter premnogo, a
ja u samo jedan navesti, koji sve ostale nekim nainom u sebi sa
draje. Ohladila je aliboe posvuda vjera, zavladalo glede nje oso
bito neko nehaj stvo i mrtvilo, otile veom stranom u nemar svete
one dunosti, koje vjera u ime boje i napretka ovjeanskoga na
lae. Tui se svijet posvuda, da je ieznula iz drutva ovjean
skoga stara vjernost i postojanost; da sve rjei i rjei bivaju vrsti
oni znaaji, na koje si se vazda osloniti mogao kao na hrid i pe
inu; koji bi stoput prije ivot svoj poloili nego rije svoju izdali,
ili proti svojoj svijesti radili. Istina je to, koju iskustvo svagdanje
dokazuje; ali je ujedno i to istina neoprovrziva, da je tomu jedini
uzrok to: to su se ljudi veom stranom oduili Bogu davati to je
boje i dunosti sv. vjere ispunjavati onom tonou, koju zasluuje
stvar koja se odnosi na neumrlost i vjeitost. Bog i njegov sveti
zakon temelj je jedini na kojemu se osniva ljudska krepost, vjer
nost i postojanost. Samo onaj koji tono i svjesno daje Bogu to
je boje, dat e bez dvojbe isto tako tono i svjesno prijatelju i
narodu svome to je njihovo. Gdje je pak Bog izgubio vjeru i to
vanje, tu se ljudi ve odavno bez traga i glasa izgubie.
U staro doba nita nije neobinoga bilo vidjeti ljudi, koji
dragovoljno nudu i nevolju trpe i za svetu i pravednu stvar mirnom
posve duom progonstvo i muke podnaaju. Danas kakogod su ljudi
u srei i povoljnim okolnostima oholi i prokeni, tako su obino u
nepovoljnim okolnostima maloduni, nestrpljivi i kadto do samog
samoubojstva zdvojni, a to samo stoga, to im je vjera ohladnila,
to se ne sjeaju, da je Sin boji krvlju svojom zemlju posvetio i
svetom mukom i smru svojom svijet otkupio i u svijesti i srcu
ovjejem obitavalite sebi spremio. Ah, samo ondje gdje on u srcu

Dr. A. Suiletak:

ovjejem ivi osjea se, da nema na svijetu ljepe i uzvienije

stvari, nego za pravdu trpjeti; da ovjek svetoj stvari nigda veu
uslugu uiniti ne moe nego kad dragovoljno za nju trpi i u nekoj
barem mjeri u dui svojoj ponavlja onu svetu rtvu, koja je cijenom
postala svih dobara ovoga i onoga svijeta.
Ah! N e h a j s t v o u sv. v j e r i osjea se posvuda u zlim
svojim i upravo razvratnim posljedicama; osjea se u obitelji, u
dravnom i narodnom ivotu; osjea se u svim odnoajima drutve
noga ivota. Stara kranska obitelj bila je nekim nainom svetite,
u kom je Gospod sam sa ljubavlju, milosti i blagoslovom svojim
ivio i sve odnoaje obiteljske posvetio. Otac i mati u tim okolno
stima prvi bi sveenici domai bili, kojima bi se sv. vjera i sve to
je s njom spojeno, poslije crkve boje najvie na pobjedi svojoj
zahvaliti imala. Djeca u tim okolnostima bila bi upravo sinovi i keri
boje, svetom vjerom na to posveeni i opredijeljeni, da ne samo
ime nose svojih roditelja, nego i ast i potenje njihovo i da u kr
anskim krepostima, koje se u kui vre, najljepu i najdragocjeniju
batinu smatraju, bez koje sva druga batina nita drugo nije negotatina, i esto puta povod sramoti i ukoru.
D a n a s j e s v e d r u k i j e . Danas u mnogim obiteljima sa
svetom vjerom ieznula je stara ljubav, stara vjernost, stara ra
dinost, stara sloga i blagoslov. Danas se djeca u krilu obitelji esto
puta ne ue niemu dobru, nego u zlom primjeru svojih roditelja
prije vremena naue se i priviknu svakom zlu; gotova sramota i
ukor roditelja. Danas esto puta uistinu biva ono to sv. evanelje
pria: da djeci prije vremena otea jaram roditeljskoga ugleda i
zapta domaega, ter da naprasitom silom svoj dio zahtijevaju, da
po svijetu blude, da uivaju i svakoj se opaini u naruaj daju.
Ponavlja se, velim, u tomu pria evaneoska, bez drugoga njezina
dijela, u 'komu se veli, da je razbludni sin se pokajan i poboljan
vratio u krilo obitelji svoje, i da je na novo veselje staroga oca svoga
i ast svoje domae kue postao. Ah! Kada e roditelji priznati, da
su sami tomu krivi i pred Bogom i ljudima odgovorni, i da je samo
jedan nain tomu zlu i sramoti doskoiti, to jest opet se k vjeri po
vratiti i svete dunosti njezine ispunjavati.
Kad ovjek pomisli od kolike je vanosti za crkvu i dravu
o b i t e l j i koliko je u ime sretnije budunosti svakomu narodu i
svakoj dravi do toga stalo, da se obitelji stari kranski znaaj u
potpunoj mjeri povrati, jedva je dokuiti da ima ljudi i to uenih
i odlinih, koji bi dopustili, da se ili posve ili barem u nekim sluaje
vima enidbenoj svezi oduzme onaj sveti biljeg, o komu sv. Pavao
apostol govori, da je veliko otajstvo, komu nigdje drukije nije
slike i prilike nai, nego u onoj svetoj i neumrloj ljubavi, koja Isusa
navijeke spaja sa crkvom, zarunicom njegovom. Doim je u tomu
upravo jedini zalog bolje budunosti za obitelj i jedini izvor onih
milosti, bez 'kojih ista zadai svojoj nikako zadovoljiti ne moe.

Strossmaverova okrunica uoi vatikanskog sabora

alostan je i to znak mlakosti, koja je u vjeri zavladala, oso

bito ako se u obzir uzme, kako bi neki rad mlade s uiona im vie
otcijepiti od crkve, to jest od bia i srca Isusova, koje je mlade
tolikom njenou ljubilo i nju kano jedinu nadu bolje budunosti
tolikom skrbi utrobi majke crkve preporuijo.
to se tie d r a v n o g a i n a r o d n o g a i v o t a ko to
ovjek ne ivi o samomu kruhu i svagdanjem jelu nego o svakoj
rijei, koja proizlazi iz ustiju bojih: isto tako drava i narodi ive
jedino istinom i pravdom. To im je kruh i hrana svagdanja, bez
koje ivjeti i uspijevati nipoto ne mogu.
Bie boje je istina neumrla, a zakon nebeski je pravda vje
ita. Bog po vjeitom svom pravu koga na zemlju i na ljude ima,
zahtijevati mora, da se sveto bie njegovo i zakon njegov, to jest
istina i pravda u dravi i medu narodima odziva i vri. Sve ostalo
je isprazno, nestalno i za ovjeanstvo posve bezuharno ( = besko
risno). Sve to je na nenaravi i neistini osnovano, na propast i
rasulo je od prvoga svoga poetka odsudeno, makar mu hitrina
ljudska pobjedu priskrbila i silom ga u ivot privela.
Ova z a d a a d r a v e i naroda da istini i pravdi slue jo
je svetija i ozbiljnija postala, otkad je poetnik sv. vjere nae zemlju
krvlju svojom posvetio i rtvom ivota svoga sav svijet i sve narode
svojom i vjeitoga Oca svoga svojinom uinio. On je ne samo
svjetlo vjeito svakom ovjeku koji dolazi na ovaj svijet, nego i
jedini put, ivot i istina svakomu drutvu, koje ima nada sve traiti
kraljevstvo nebesko i pravdu njegovu, ako misli da mu se sve ostalo
nadoda. On je poetnik novoga stvorenja i sredotonik cijeloga svi
jeta, koji samo utoliko ivi i napreduje ukoliko ivotnu svoju snagu
iz bia i duha njegova crpi. Kad je on dravnoj vlasti samoga sebe
izvorom uinio i u svijesti joj, koja njemu jedinomu podlei mjesto
spremio, onda ju je novim vezom sa neumrlosti, to jest sa pravdom
i istinom vjeitom spojio i nalog joj dao, da zadai i ivotu svome
zalog trai u biu bojem i u svijesti i u srcu ljudskom gdje on
sam prebiva i za svete svoje namjere najhitnije sile crpi.
Gdje ova sveta naela ne vladaju, gdje odlinici s jedne strane
misle, da um, mudrost, hitrina i mo njihova svemu dosie bez
pomoi odozgor i gdje s druge strane ljudi dunosti svoje i svoga
zvanja naprama dravi i zakonima njezinim ne spajaju sa dunosti
prama Bogu i svijesti svojoj; gdje oholost i sebinost u javnom i
votu zavladaju, tu dakako nema prave sree, nema napretka ni
zadovoljstva. Tu neprovideni sluaji vladaju ter estoput stare i
nove steevine, vijekovima tobo namijenjene, plijenom jednoga
nesretnoga dana i dogaaja ine.
to se na Boga i svetu vjeru ne oslanja, na pijesku je sagra
eno i prvom plahom kiom i vjetrom rui se, rastvara i propada.
Kada je tomu tako, ko to to narav stvari, povijest i svagdanje
iskustvo ui, onda je lako pomisliti da narodi u dravnim i meuna
rodnim svojim odnoajima bez ogromne tete i oite pogibelji na-

Dr. A. Sniletak:

ela kranskih odrei se ne smiju. Jer gdje to biva, tu se jedan

narod nad drugim oholo nadmie, jedan drugoga prezire, jedan
drugoga pod jaram svoj skuiti i svojim sebinim svrhama podvri
eli. Da pak u tim sluajevima o slozi i ljubavi, o oduevljenju za
vie plemenite svrhe govora biti ne moe, samo se po sebi kae.
Tu se najplemenitije sile u meusobnom trvenju i borbi zaman troe
i najprostije strasti potpiruju, iz kojih se sto zala i nevolja u dr
avi i drutvu ovjejem raaju kojima nema drugdje lijeka nego
u vjeri koja nas ui da smo pred Bogom svi jednaki, svi na jednu
viu svrhu opredijeljeni, svi jednom neprocijenjenom krvlju otku
pljeni i na ovo sveto naelo u Isusu obvezani: to nee da drugi
tebi uini, ne ini ni ti drugome; a to eli da drugi tebi uini, uini
i ti drugomu. Ovo sveto naelo ima ravnati ne samo privatne nego
i javne odnoaje nae; jer inae nepravdu tvorei i oholasto se nad
drugim uzdiui bi sami sebi spremamo ne samo u osveti bojoj,
koja oholice vazda stigne, nego i u zavisti, u mrnji i gnjevu, koji
tlaenoga vazda na otpor i silu nuka.
Nigdje se meutim vie ne osjeaju otrovne posljedice ne
hajstva u vjeri koliko u d r u t v e n i m o d n o s a j i ma, koji su
negdje te negdje toliko napeti, da samo povoda i prilike trebaju da
se u grozovitu borbu pretvore. Radi se i tee dananjega vremena
neuvenom dole pomnjom i hitrinom. Rad i teenje vjera odobrava,
jerbo je rad zakon naravi posveen radom i primjerom Gospodnjim.
Radom, kad ga plemenita namjera prati, Boga molimo i tujemo,
da blagoslovom vremenitim milosti boje stiemo i za grijehe i
nedostatke nae zadovoljavamo. Tei pak i namicati ne protivi se
volji onoga, koji je narav izobiljem zato nadario, da se ovjek njim
slui i na svoju i narodnu ga korist obraa. Ali je nehajstvo za
Boga i vjeru neku osobitu vrst sebinosti i nesitosti dananjega vre
mena porodilo, koja ta>kim nainom i mjerom blago i bogatstvo stie
i gomila, da vei dio ovjeanstva na neuvenu nudu i nevolju i
na osobitu neku vrst ropstva odsueno, nema naina kako bi ivjelo,
kako bi sebe i obitelj svoju hranilo i mirnim okom u budunost gle
dalo. Otale je, kako rekoh, da se razdor drutveni u jaz sve to
vei rastvara, koji u nesretnim okolnostima sve steevine ljudsike
u tili as progutati moe.
Mnogo se misli, pie i o tomu radi da se tomu zlu doskoi, i
svaki prijatelj ljudski iz svega srca eli da napori ti neplodni ne
ostanu; ali je stanovito, da je sve to um ovjeji u tomu obziru
obreti moe nedostatno, ako se ne spoji s vjerom, to jest s onim,
koji je s jedne strane boanstvenim ivotom i smru svojom ne samo
svaki rad i posao, ne samo sirotinju i siromatvo, nego i svaku
nudu, nevolju i patnju posvetio i neizmjernu joj cijenu, ako se
njemu prilagodi, opredijelio, nego koji je s druge strane odrekao
se samoga sebe i svega onoga to mu od vijeka pripada, krv svoju
i,ivot svoj nami poklonio ne samo zato da nas preporodi, sahrani
i obogati, nego i zato da nas opomene, da i mi jedan drugomu istom

Strossmayerova okrunica uoi vatikanskog sabora

mjerom odmjeriti imamo, ako mislimo imena njegova, smrti nje

gove, milosti njegove i slave vrijedni i dostojni biti.
Ah, neizreene ljubavi i dobrote! Koliko je za nas patio i pre
trpio, pak to u ime zahvalnosti od nas zahtijeva? Zahtijeva za se
skoro nita, nego da se, ako nam je Bog blagoslovio, na bolesnike,
nevoljnike, sunike, sirotu gladnu i ednu obazremo, uei nas da
u njima on sam licem prebiva i darove nae prima; uei nas da
nema djela ljepega, zaslunijega i srcu njegovu ugodnijega, nego
su djela milosra; da se vrijednost i izvrsnost kranska milosti-njom i milosrem mjeri; da je onaj najizvrsniji, koji se bratu ne
voljnicu za ljubav ne samo svega svoga nego i samoga sebe odrie.
Jo jedamput: Samo ova s v e t a n a e l a u stanju su jaz pre
mostiti koji drutvene razrede dijeli i ljubav medu zavaenu brau1
povratiti.
Uope skrajno je vrijeme da se najozbiljnije o tomu radi, da
se svijet sav opet k ivoj vjeri povrati, to jest k Bogu, koji je je
dini kadar rane svijeta izviati i eljeni mir i napredak ljudima po
vratiti. Evo velike i uzviene zadae za novi openiti sabor
vatikanski!
Hvali svijet i hvale je doista vrijedno, da ljudi to veom
pomnjom prouavaju prirodu (u t e k s t u : ue narav), da svakim
danom to vie prodiru u tajnu njezinu, da iz toga staroga bojeg
izobilja nove sile crpe na korist ljudstvu a na slavu duhu ovjejem.
Hvale je to vrijedno i crkva se tomu iz svega srca raduje, jerbo se
u naravi vidivoj, ko to apostol ui, odziva nevidivo bie boje, nje
gova mo, mudrost, dobrota i ljubav, i jerbo nita nije toliko kadro
uvstva ovjeja oplemeniti i na zahvalnost i ljubav boju probu
diti, koliko ozbiljno i pobono promatranje naravi.
Ali ako je tomu tako, i ako se pohvalno prate sastanci ljudi
koji o tomu rade, zar nije plemenito i pohvalno, da se ljudi sastanu
i o tomu vijeaju, kako bi se iz izvora sv. vjere nove sile crpile,
da se ljudstvo okrijepi, oplemeni i do izvrsnosti bojega bia nekim
nainom uzvisi. Jest to tijem plemenitije i pohvalnije, im je vjera
via i obilnija od naravi; jerbo ako se u ovoj odzivaju vlastitosti
i kreposti bia bojega, u onoj upravo bie boje ivi i srce njegovo,
milost njegova i pravda njegova djeluje i u neposredno openje tako
rei sa biem ljudskim i njegovim razvitkom dolazi; ter ako je
narav zrcalo boje, bie boje koje se u njemu odziva, to jest vjera,
naravno da je plemenitija, uzvienija i obilnija. Jest vjera vjeita i
nepromjenljiva, ko to je bie boje vjeito i nepromjenljivo; ali
ima i u njoj, ko to ui Vincencio Lirinski, napretka, i to napretka
neizmjerna i neiscrpiva, jerbo je Bog neizmjeran i neiscrpiv. Zato
svako vrijeme, svako pokoljenje nove i potrebama svojim primjerene
sile iz nje crpiti moe i mora; jerbo je ona zato na ovaj svijet dola,
da sve narode i sva vremena opsegne, da svim ranama ljudskim
melem prui, da sve tenje i namjere ovjeanstva oplemeni i po-

Dr. A. Soiletak:

sveti, da neizmjernim svojim izobiljem svim narodima izvor mu

drosti i milosti bude.
Moe li dakle ita plemenitijega i uzvienijega biti, nego ako
se ljudi na to pozvani sastanu i vijeaju o tomu, kako bi sv. vjera
novom silom procvala i budui da dobri i milostivi Bog sebe, srce
i mudrost svoju ljudstvu nikad ne uskrauje, ako se ono samo od
njega putem nehajstva u vjeri ne otui; moe li biti isto korisnije,
nego ako se o tomu radi i vijea i kako bi se stara revnost i oduevljenost glede vjere, a tijem i njezine blagodati u svijet povratile?
Hvali se i odobrava, to se ljudi povjerenjem svojih sugraana
odabrani sastaju, da o stvarima ovoga svijeta vijeaju; a zar da
se ne hvali i ne odobri, to se u poslu koji se odnosi na vjenost i
na neumrle nude ljudske sastaju ljudi povjerenici ne samo naroda
nego i samoga Duha sv., oci i pastiri duevni, od kojih narodi hranu
nebeskih istina i sve one milosti primaju, za kojima svijest i srce
ovjeje neodoljivom silom ko za Bogom samim tei i ezne. asni
i svakoga pouzdanja vrijedni svjedoci vjere i predanja svojih na
roda, tumai njihovih elja i nakana, branitelji njihovi posebnih obi
aja i navada. Ah! Divnoga li sabora ljudi, od kojih mnoge zbog
uenosti i rjeitosti njihove, mnoge zbog pobonosti i postojanosti
sav svijet poznaje i slavi; od kojih mnogi asne znakove ispovjed
nika i muenika na sebi nose!
A to da reknem o v i d l j i v o j g 1 a v i c r k v e , komu se sav
svijet klanja ne samo zbog one najvie moi u crkvi bojoj, koju u
Isusu obnaa, nego i zbog onih izvanrednih kreposti koje ga rese.
Njegovoj znaajnosti, odvanosti, ustrajnosti i postojanosti sav se
svijet, pa i isti njegovi protivnici klanjaju tim vie, im je tih kre
posti manje danas u svijetu. Pobonosti, neporonosti i svetosti nje
gova ivota nitko prigovoriti ne smije. Njegova dobrota, ljubeljivost,
otvorenost prama svakomu i najmanjem poznate su svemu svijetu.
Meni koji sam vie puta neizreenu sreu imao pred noge se nje
gove prostrti, uinilo se svaki put ko da sam se poklonio pred Go
spodinom samim, ne samo zbog punomoi Isusove koja u sv. Ocu
ivi, nego osobito zbog ljubavi i draesti, koja se u srcu i ponaanju
njegovu oituje. Istina je prava da ne samo vrhovna mo nego
ukoliko je srce ovjeje kadro, i ljubav Isusova i dobrota njegova
u sv. Ocu ivi i djeluje.
To je divni zbor, koji e se ove godine u Vatikanu u tolikom
po svoj prilici broju sastati, u kome se jo nigda sastao nije. Pa zar
da svijet i plemeniti ljudi taj zbor ne prate pouzdanjem, nadom i
ljubavlju?
Neki od toga sabora zaziru zato, to je, kako vele, i onako ve
prevelika mo i upliv crkve na ljudstvo; pak se je bojati da saborom
ovim jo vea ne bude. Istina je prava, da je mo crkve velika, to
jest ista ona koju je Isus od vjeitoga Oca svoga od vijeka primio
i crkvi svojoj izruio. Niti se crkva igda te moi odrei smije, jerbo
u njoj i po njoj nastavlja sveto djelo muke i smrti Gospodnje, a to

Sfrcssmaverova okrunica uoi vatikanskog; sabora

je sveto zvanje njezino. Tomu se jedino zahvaliti imamo, da Isus

u sredini naoj ivi i djeluje i da e ivjeti i djelovati dovijeka. Ali
se te moi nitko bojati nema, jerbo je dana ne na to, ko to Sv. pismo
veli, da rui i rastvara, nego da gradi i stvara i da sve pravedne
elje i nakane ljudstva podupire, blagosliva i posveuje.
Ako crkva osjea mo svoju, osjea ujedno i dunost svoju.
Zna ona dobro, da u onoj istoj mjeri, u ;kojoj je batinila mo Isu
sovu, u onoj istoj mjeri batinila je i srce njegovo, ljubav i dobrotu
njegovu prama cijelomu svijetu. I upravo iz te ljubavi se ona danas
sastaje, da o zvanju svome i o dobru i napretku opemu vijea.
Nitko se toga sastanka, nitko bojati nema, niti grijenici niti isti
protivnici njezini. Ne prvi, jerbo njih crkva osobite ljubavi i skrbi
svoje vrijednima dri; budui su bolni i lijekova trebaju njih na sve
naine trai, ko to je Isus 99 ovaca ostavio, da izgubljenu nae.
Niemu se crkva toliko ne raduje, koliko grijeniku kad se na pravi
put povrati, sjeaju se oca obitelji, koji je sina razbludna, kad se
je pokajao i u kuu oevu povratio, osobitom ljubavlju primio i pri
grlio i u sva stara svoja prava povratio.
t o se p r o t i v n i k a t i e i njih crkva nikad ne iskljuuje
od ljubavi, molitve i dobroinstava svojih, sjeaju se divna pri
mjera zarunika svoga, koji je usred muka svojih oi svoje u nebo
digao i za progonitelje i muitelje svoje Oca svoga molio, da im
oprosti, jer ne znaju to ine.
Tako je crkva pripravna vazda, a osobito u vrijeme sabora
svoga prama svakomu ljubav i materinsku svoju skrb pokazati.
Pak neka nitko ne misli, da crkva u toj skrbi ne misli najprvo na
samu sebe, to jest na onaj izabrani dio lanova svojih, koji se mou
njezinom slue i zvanje njezino vre, uinjeni Gospodinom svjetlom
svijeta i solju zemlje. Zna ona, da od njih ponajvie, od njihove
svetosti, uenosti, gorljivosti i izvrsnosti zavisi, da nehajstvo u
vjeri prestane i kreposti jcranske u svijetu opet procvatu. Priznaje
ona, da bi sveenici po stanju i zvanju svome aneli biti morali, revni
nasljednici onih boanstvenih kreposti, koje je glava i poetnik njezin
i vjeiti sveenik po redu Melhisedekovu vrio. Priznaje ona sla
bosti, mane i nedostatke sveenike. A kako i ne bi, kad je najvei
apostol, najrevniji, najradeniji i najuzneeniji gorko se na sama sebe
i nedostatke svoje tuio bojei se, da doim drugima rije boju i
spasenje navjeuje, samoga sebe ne izgubi.
Zato u svim skoro saborima, osobito pak u posljednjem o tomu
se je mnogo radilo, pak e se bez ikakve dvojbe i u predstojeemu
saboru o tomu raditi: kako bi se m l a d e d u h o v n a bolje othra
njivala, kako bi s v e e n i c i ueniji, rjeitiji, poboniji i u zvanju
svome gorljiviji bili. Ah, vana je to neizmjerno stvar, jerbo ponaj
vie u rukama sveenikim kljui smrti i ivota stoje. Positus est
Iiic in ruinam vel resurrectionem multorum in Israel. Zato ne moe
Bog narodu ikomu vee dobroinstvo ukazati, nego kada mu pokloni
sveenike po srcu svome, koji se iz svih sila trse narod svoj, i puk

10

Dr. A. Soiletak;

svoj ljubiti onom ljubavlju, kojom nas Gospodin ljubi. Koji svjesno
vrei sveto svoje zvanje osjeaju u dui svojoj svaku bol i nevolju
puka svoga, ko to je Isus gorko proplakao nad udesom Jeruzolima.
Takim sveenstvom poklanja Bog narodu siguran zalog svih dobara
ovoga i onoga svijeta.
Kad e se dakle i o tomu i o stvarima toliko vanim i svetim
u saboru crkvenom raditi, tko se ne bi njemu veselio, tko ne bi u
njega ufanje svoje stavio i najboljim ga eljama srca svoga pratio?
Tim vie budui Providnost boja, po momu vrstom uvjerenju, oso
bitim nekim nainom potvruje i odobrava nadu, koju u sabor
crkveni staviti imamo.
Bog je poetkom kranstva sredstvom rimskoga carstva po
svemu skoro poznatom tada svijetu rairenom, puteve i staze svetoj
vjeri u sav svijet prokrio. Danas gdje u crkvi bojoj u ime sv. vjere
vee radinosti i bujnijega ivota treba, Bog u kratkim putevima,
koji za nikakve prostore ne hajui u mali as jedan kraj svijeta
s drugim spajaju, otvara lijepo sredstvo crkvi svojoj, da se lakim
nainom biskupi njezini oko glave svoje sastaju, i ne samo savjetom
svojim i odlukama svojim, nego i primjerom svojim i radenou onu
mlakost i mlitavost pobijaju, koju sam ja glavnom boleu duev
nom naega vremena i osobitim povodom sabora sadanjega oglasio.
U staro doba zbog tekoga openja i dugih puteva sabori su se
samo od stoljea do stoljea drali. Danas e se po svoj prilici ee
sastajati i arom ljubavi svoje i radenosti svoje cijelu crkvu i kr
anstvo na veu i toniju radinost i gorljivost u vjeri razgrijati.
Tako e ono to slui materijalnome svijetu sluiti jo vie i duev
nome i crkva s openitom svojom svrhom i namjerom lako postii
i posebne svrhe svoje, za kojima tei i izvan sabora i u saborima.
Posebne pak te svrhe, koje um i srce plemenito odobriti mora, u
saboru koji predstoji, biti e po momu mnijenju slijedee:
Radi se danas u crkvi bojoj poglavito o tomu, da to vie i
to ivahnije opei sa sreditem svojim i medu sobom, u s v e
t o m u j e d i n s t v u svome nove sile trai za borbu, koja joj pred
stoji i da napose svoju neodvisnost i slobodu u stvarima zvanja
svoga novim nainom sauva, obezbijedi i okrijepi. 0 tomu e se
napose po momu mnijenju raditi u saboru vatikanskom. Sav svijet
danas, ko to je poznato, tei za jedinstvom i slobodom. to se
prvoga tie, drui se i sjedinjuje sve, to je po naravi, po povijesti
i porijeklu jedno, ter u tomu zdruenju nove uvjete snazi svojoj,
ivotu i napretku svomu trai. Crkva proti toj tenji dotle nije,
dok se ona moralnim i kranskim nainom oituje. Odsuduje pak i
uvijek odsuditi mora ono to se na sili, spletkama i nepravdi osniva
i trai, opominjui po dunosti svojoj narode, da se ne samo u pri
vatnim nego i u javnim svojim odnoajima i tenjama nada sve
uvaju ozlede i preziranja moralnih naela; jerbo je to vazda tetno
i razvratno, nosei u sebi klicu novih nuda i nevolja, novih raspra
i razdora.

Strossmayerova okrunica uoi vatikanskog sabora

II

Ali doim se svuda skoro za jedinstvom ide, ini se ko da se

s neke strane barem zazire samo od onoga svetoga jedinstva, koje
u crkvi bojoj po naravi njezinoj vladati mora. Jedan Gospodin,
jedna vjera, jedno krtenje veli apostol sv. Pavao (Ef. 4, 5). Bo
anstveno pak srce Gospodnje za niim toliko teilo nije koliko
za jedinstvom. Zato u najsveanijem asu ivota svoga sa svom sna
gom due svoje obraa se Gospodin na vjeitoga Oca svoga i moli:
Oe sveti, uzdri one koje si mi poklonio da budu jedno ko to
sam ja i ti jedno. Pak budu je srce i ljubav njegova opsizala sva
vremena i sva pokoljenja, moli i za sve one koji igda u njega vje
rovali budu, da budu i oni jedno, ko to si veli on ti Oe u
meni, a ja u tebi jedno, da i oni u nami jedno budu. (Iv. 17, 21).
Jedinstvo to prvi je i najplemenitiji plod muke i smrti njegove,
koja nas s vjeitim Ocem njegovim spaja i u jednu svetu obitelj
pretvara. Zato je Gospodin crkvu svoju ivim i nerazdvojivim svojim
tijelom uinio ter u njoj biem svojim, mou svojom i milosti svojom
za nas sve i za cio svijet prebiva.
Jedinstvo je najplemenitija zadaa crkve, koja po nalogu Isu
sovu iz svih sila za njim teiti mora, da ljubav po svemu svijetu iri
i ono sretno vrijeme uskori, kada e na ovom svijetu samo jedan
pastir i jedna ovarnica biti.
U jedinstvu lei najsjajniji dokaz istine glede sv. vjere i najbitniji zalog snage glede moi, koju je Spas u crkvu svoju poloio.
Tko dakle crkvi zavidi jedinstvo, zavidi joj istinu koja u njoj
ivi; zavidi joj onu snagu i onu mo koja u njoj vlada i vladati e
do svrhe svijeta. Ali ba stoga to se eli da crkva oslabi navaljuje
se na njezino jedinstvo, a napose navaljuje se na temeljni onaj ka
men na komu je Gospodin osnovao crkvu svoju; navaljuje se na
vrhovnu mo koja u Petrovim nasljednicima ive najhitniji je i
jedini uvjet jedinstva i snage crkvene.
Ah, brao i prijatelji u Isusu! Kad ovjek pomisli na s a d a
n j e s t a n j e S v. Oca, i nehotice pada mu na um stanje Sv.
Petra, kad ga je Irud rtvovati htio nerazloitoj i okrutnoj svjetini
udijskoj. Ali ako se s te strane alostiti uzroka imamo, imamo i
povoda utjehi; jerbo u onoj istoj mjeri u kojoj se s jedne strane
na Sv. Oca navaljuje, raste u crkvi bojoj i u sinova njezinih ljubav,
privrenost i tovanje prama njemu, koje se jo nigda tako sjajno
i mono oitovalo nije, ko to se danas svuda oituje.
Molilo se neko za Petra svuda po crkvi Gospodnjoj; danas
ne samo da se posvuda moli za Sv. Oca, nego se jo i neizreene
rtve za nj prinose; u emu se odlikuju ne samo bogatai i uglednici,
nego i prosti i ubogi, ko to sam sam svojim oima posljednji put u
Rimu vidio, to srcu Sv. Oca osobito goditi, a srce boje na osobitu
milost i blagoslov skloniti mora.
Poslao je negda Gospodin anela svoga da oslobodi Petra;
mi se nadamo i vrsto vjerujemo, da e i sada Gospodin u svoje
vrijeme poslati anela da oslobodi namjesnika njegovoga iz.ruku

12

Dr. A. Spiletak:

protivnika. Vjerujemo mi to vrsto, jer ve sad vidimo, da polag

svih suprotivtina ipak mo Sv. Oca svaki dan raste i protivnicima
njegovim novi strah zadaje. A kako i ne bi, kad mo Sv. Oca stoji
pod zatitom Boga i onoga, koji je kriem sav svijet nadvladao i
kad ono to je osnovano u svijesti, ljubavi i slobodnoj volji nikakvom
suprotivtinom poruiti se ne dade, nego svakim progonstvom jo
vie raste, krijepi se i rasprostire. To je obini nain kojim Bog u
ime svetih svrha mo svoju i upliv svoj ljudima outiti daje.
Njegove je takoer milosti djelo, da sinovi, premda inae moe
biti dosta hladnokrvni prama udesu Oca svoga, tada i nehotice tako
rei usplamte za njega i ast njegovu kada vide, da ga neprijatelji
okruuju i na njega i pravo njegovo bez razloga navaljuju. A kad
Otac, ko to je to sad u crkvi sluaj, u pravu svome pravo svojih
sinova i njihovu najskupocjeniju batinu uva i za nju pati, onda
je naravno da se djeca iz ljubavi i tovanja pred noge Ocu bacaju,
da mu ruke koje se na obranu njihovu diu ljube i progonstvo nje
govo ivotom svojim otkupiti ele.
udnovato je, kakd su slabi i nezreli razlozi koji se esto
puta navode proti jedinstvu crkve i proti moi i uplivu papinstva.
uje se vie puta rei: Papa je strana mo; prava pojedinih biskupa
i pojedinih crkava sveta su.
Ah, kad bi Sv. Otac papa ikojemu dijelu crkve boje stranac
biti mogao, onda bi i isti Isus, koga on zastupa, sveta njegova muka
i smrt, sveta njegova mo i ljubav istoj strana biti mogla! Onda
ne bi istinite bile one rijei pune nade i utjehe: Ti si Petar i vrhu
stijene te sagraditi u crkvu moju i vrata paklena nee nadvladati
proti njoj.
Prava pojedinih biskupa sveta su dakako, jer su cijena krvi
Gospodnje i batina svete moi njegove. Ali otcijepi li ih od vrhovne
moi u crkvi, otcijepio si ih ujedno i od vjeitoga izvora njihova,
otrgnuo si lozu od okota njezina.
S u m n j i v i su doista o d v j e t n i c i p r a v a b i s k u p s k i h ,
koji ih brane na tetu jedinstva crkvenoga i vrhovne moi, od koje
ista najbolji dio svoje snage i slobode dobivaju, bez koje vazda
sahnu i tuim namjerama prije ili poslije podlegnu. Najslavniji i naj
uveniji biskupi, izmeu starih Ciprijan i Augustin, izmeu novijih
Bossuet i Fenelon tako su mislili i koliko su bili tovatelji prava
biskupskih, toliki su upravo bili branitelji vrhovne moi i jedinstva
u crkvi tako, da bi ti sveti ljudi prije si dali udo po udo od srca
otrgnuti nego ikada da se pravo, ast i djelovanje njihovo od vr
hovne vlasti u crkvi otrgne i od korijena svoga otcijepi.
Osjea dodue glava svaku bol udova tjelesnih; ali jo vema
osjeaju uda bol glave. Imaju dakako pojedine po svijetu crkve
svoje osobite obiaje i navade, ali nitko u njih dirati nee ako je
dinstvo ne vrijeaju a puku su omilile i na korist mu i utjehu slue.
Obiaji i navade take obino pod zatitom vrhovne oblasti stoje, ko
to na priliku velika ona povlastica naroda naega kojom biva, da

Strossmayerova okrunica uoi vatikanskog sabora

13

se u nekim naim krajevima sluba boja i isto sveto otajstvo na

rodnim naim jezikom obavlja i vri. Povlastica, koju nijedan drugi
europejski narod ne posjeduje; pak znam zacijelo da Sv. Stolica
nikad nj pomislila nije, da se ta povlastica ukine, pae titi ju, ter
kad bi to narod slono zahtijevao i kad bi se tijem jedinstvo u vjeri
i ljubav kranska medu braom povratiti mogla, drage volje bi
privolila da se rairi i na sav narod protegne.
Sabor vatikanski e ve samim tijem to e se u Rimu sastati,
ivi dokaz jedinstva biti i one snage i ivota koji u crkvi lei. Pak
budu se s neke strane oevidno na to ide da se razvrgnuem ili
barem oslabljenjem jedinstva razvrgne i oslabi ivot' i snaga crkve,
bez dvojbe e sabor i o tom vijeati, kako bi ivahnijim u budue
openjem medu glavom crkve i medu lanovima njezinim mo i
snaga s jedne i s druge strane ojaala i navalama, koje se proti
crkvi diu odoljela. Da e pak crkva svrhu svoju postii jami nam
osim mudrosti i postojanosti njezine i sveto ono obeanje Isusovo,
da e ostati s crkvom svojom do konca svijeta. Od njega je bez
dvojbe i ona okolnost, koju sam prije gore napomenuo, da e crkva
polag lakih dananjih opila po svoj prilici esto puta sastajati se ne
samo u sabore openite, nego i u sabore provincijalne i biskupske;
to e novim vezom sve lanove crkve i medu sobom i sa glavom
svojom spajati i jedinstvo crkveno krijepiti i novi ivot u cijelu
crkvu unositi.
Budui pak da se samim tijem pobija ona mlakost u vjeri
koja je danas zavladala, i budu da sve to svetoj vjeri slui za to
da procvate, slui ujedno i dravi i drutvu ovjejem, koje duhom
sv. vjere i njezinih neumrlih istina ivi i napreduje, slijedi, da se
od sabora i od te nove u crkvi radinosti u crkvi bojoj nitko straiti
nema.
I zaista, jedinstvom u sv. vjeri promie se divnim nainom ona
p o s l u n o s t p r a m a B o g u i z a k o n i m a n j e g o v i m koiu
'kranin crpi iz svijesti svoje, slobodne volje i odluke svoje, iz naj
svetijih uvstava svojih.
Od kolike je vanosti ta krepost lako je dokuiti iz primjera
Isusova, koji je po nauku sv. Pavla apostola dolazak svoj na ovaj
svijet, cijelo svoje djelovanje, muku i smrt svoju ocijenio posluhom
prama volji Oca svoga. Poslunost kranina prama Bogu prelazi iz
svijesti i srca njegova na cijeli ivot njegov i osjea se vazda i u
drutvenim i dravnim odnosaj ima njegovim. Kad si rekao dobar
i svjestan kranin, tijem si ujedno rekao vjeran i posluan graanin.
Budu pak da je danas jedna od velikih nevolja u drutvu i
dravi to, da bi svi skoro gospodovati htjeli, a malo ih je koji bi
kako valja sluali, lako je uviditi od kolike je vanosti i koristi za
dravu i drutvo tenja crkve za jedinstvom i onom snagom i silom,.
koja u jedinstvu lei.
Osim toga jedinstvo u vjeri i ugledu crkvenom raa vazda
tree jedinstvo, za kojim crkva toliko tei, to jest j e d i n s t v o u

14

Dr. A. Sniletak:

l j u b a v i . Ljubav je najsvetiji plod vjere i najplemenitiji cilj crkve.

Ljubav najprvi je ures zvanja apostolskoga, najmonije sredstvo do
srca i uvjerenja ljudi. Ona je stari svijet nadvladala i svetoj vjeri
usred ljutih progonstava put u sav svijet prokrila. Ljubav, koju
divnim perom opisuje sv. Pavao apostol u poslanici 2. Korinanima
pogl. 4, najnunije i najkorisnije svojstvo je svakoga drutva kr
anskoga. Ljubav je divna ona mo, koja razlike ne ini meu udijom i Grkom, koja se na sve rasprostire, koja je svagdje prva
gdje je nuda najvea. Ljubav je ono silno sredstvo, kojim svatko
lakim i najpopularnijim nainom svetost, istinitost svoga uvjerenja
dokazati moe; jerbo gdje su plodovi sveti, tu i njihov izvor svet
i neporoan biti mora. Ljubav se ne samo na sve ljude bez razlike,
nego i na sve odnoaje, na dravu i narod i sve to na sreu i slavu
drave i naroda spada, odnosi.
Kad je tomu tako, pak kod dananjega drutva najpoglavitija
nestaica upravo u tome sastoji da nema u njemu ljubavi ni sloge,
nego puno zavisti, puno razdora i mrnje, zato da se djelovanje
crkve prijatnim okom ne prati, kad o tomu radi, da u dravi i meu
narodima s pravdom i istinom ljubav, snoljivost, umiljatost zavlada?
Sve je to posredni ili neposredni plod jedinstva, za kojim crkva
i na to ide i uvijek ii mora, jerbo u njemu osim ostale snage i sile
lei i najbolji zalog one neodvislosti i slobode, koja je crkvi u nje
zinom zvanju nuna.
Za niim svijet danas toliko ne tei koliko za s l o b o d o m .
Svatko bi rad bio sam u kui svojoj svojim gospodarom; svatko bi
rad sam svojim udesom po svojoj volji ravnati. Crkva Proti toj
tenji nita nema jerbo zna, da je sav na odnoaj prama Bogu i
svetoj volji njegovoj osnovan na slobodi. Ista milost koja nam je u
Isusu dana, doim ivotu naemu neizmjernu cijenu daje, slo
bodnu volju i odluku nau ne samo ne rui, nego titi i potpomae.
ovjek i drutvo koje je vrijedno bilo krvlju Sina bojega otku
pljeno biti, vrijedno je i dostojno da slobodno ivi.
Jedno je samo to crkva glede te tenje opaziti mora, a to je:
da bez kreposti 1 izvrsnosti o slobodi i neodvislosti niti govora biti
ne moe. to slobodu pribaviti i od pogibelji i propasti sauvati
moe, jedino je krepost kranska, ko to ju Evanelje pripovijeda.
Gdje ljudi ne umiju same sebe nadvladati, gdje strast zavlada i
sebinost; gdje zavist, oholost, raskonost, nepravednost i ostale
zloe mah zauzmu, tu je naravno da se ljudi samo strahom i kaznom
u redu drati, mitom i darom na sve skloniti mogu. Tako su s vje
rom i krepou sve tenje ljudske, a napose ta o kojoj govorim nerazdruivo spojene; pak su upravo stoga veliki kratkovidi oni ljudi
koji za slobodom teei zaziru od slobode i neodvislosti crkve. Slo
boda i neodvislost crkve u zvanju njezinom prva je njezina potreboa, prvi je, punim se pravom rei moe, plod smrti Gospodnje.
Kad je Isus cijenom krvi i smrti svoje svijet otkupio i zemlju svu
i sve njezine narode vjeitom svomu Ocu povratio, onda je i. sebi

Strossmaverova okrunica uoi vatikanskog sabora

15

samomu i neumrloj istini, koju je propovijedao, vjeito pravo pri

skrbio, da u svijetu ivi i vlada, tim vie budu da samo ono u istini
ivi, to je s njim i s njegovim naukom spojeno.
Tko dakle crkvi, koja u ime Isusovo ui i u ime njegovo svetu
rtvu obavlja i milosti boje dijeli, slobodu zavidi, nekim nainom
samomu Isusu i sv. krvi njegovoj i vjeitom pravu njegovom ne
pravdu ini.
Isus, da crkvi svojoj slobodu i neodvislost osigura apostolima
je svojim Duha sv. poslao, pak su apostoli Duhom svetim okrije
pljeni ivot svoj za vjeru i slobodu crkve poloili, a cijelj crkva
tristo i vie godina za tu svetu svrhu najljue progonstvo
pretrpjela.
Neka dakle ni danas nitko ne zamijera crkvi, to tolikom
brigom bdije nad slobodom svojom, od koje najvie zavisi plod
zvanja i djelovanja njezina.
Istina evaneoska sveta, nepromjenljiva i nerazdijeljiva je, ko
to bie boje. Stroge ona dunosti nalae, kojima se ivo opire
oholost i mlitavost ljudska. Ona se ne samo na sva vremena nego
i na sve bez ikakve razlike ljude odnosi. Sveenik ;kad sveto Evan
elje propovijeda najprvo samomu sebi propovijeda, samoga sebe
ui i samoga sebe kori. Sveenik govorei u ime boje ne smije
poloviiti, ne smije se mnijenju ovoga ili onoga vremena prilago
diti, ne smije nipoto od strogosti kranskih dunosti nikomu na
svijetu za ljubav odstupiti, jerbo je svima, visoku i nisku jednako
reeno: misli li u kraljevstvo nebesko uljesti, obdravaj zapovijedi.
Pred crkvom i vjerom svi smo jednaki. U njezino ime Ivan ree
Irudu: Nije ti to slobodno, imati enu brata svoga. U ime sv. vjere
i slobode koja iu ide ree Petar: Ljudi, nijesmo mi opijeni, nego
u ime Boga i Isusa propovijedamo, koje vie sluati valja nego
ljude. U to ime su sv. Ivan Zlatousti, sv. Augustin, sv. Ambrosio, a u
novije vrijeme Bossuet, Massillon i mnogi ostali sa svom silom due
svoje rije boju cjelovitu sa svom odreitou njezinom propovi
jedali ter si tijem slavu neumrlu stekli, ko i oni visoki i odlini
muevi, koji su ih dragovoljno sluali i iz njihovih ustiju nauke za
teke odnoaje i dunosti svoje crpili.
Kad bi mogue bilo da na svetomu mjestu glas istine i pravde
umukne, onda bi sigurno i svuda po svijetu umukao; jer gdje je Isus
i sveta njegova istina pravo svoje izgubio, tu nikakvomu pravu i
nikakvoj slobodi mjesta nema.
Zato crkva za tijem ide, da si novim nainom slobodu u
zvanju svome osigura, doim se dokazalo, da stari nain ugovora
meunarodnih ne dospijeva, radi ne samo u svom interesu nego
ujedno u interesu naroda, koji bi imali u slobodi i neodvislosti crkve
traiti zalog svojoj vlastitoj slobodi, ko to se crkva u tenjama
svojim rado upire na slobodne drave. to bi jo rade na obostranu
korist uinila, kad ne bi nekoj vrsti slobodoumlja prva i najprea

16

Dr. A. Spiletak:

briga bila slobodu crkve oslabiti i nju u svetom zvanju njezinu koliko
je samo mogue prijeiti.
Naravno je, da se i tu na prvom mjestu radi o slobodi i neodvislosti Sv. Oca pape, koji je temelj ne samo jedinstva u crkvi nego
i u svakomu slobodnom ivotu; da o slobodi crkve ni govora biti
ne moe, kad vrhovna ona mo koja se na sav svijet i sve narode
rasprostire, slobodna i neodvisla ne bi bila. Pae ve sama sumnja
u tomu obziru zlo bi veliko bila i oslabila bi ono povjerenje i to
vanje, kojim se svjeti i odluke sv. apostolske Stolice primati imaju.
U svijest ljudsku ne smije nitko upliva imati do Boga i svete
istine njegove, to jest do onoga samoga, koji u ime Boga i po nje
govom nalogu i volji vlada i sredstvima se samo duevnim slui.
Kako bi se poelo na svijest i osvjedoenje ljudsko djelovati vanj
skim i nasilnim sredstvima i u ime ljudi i ljudskih svrha, odmah
bi se oduzela vjeri i svetomu zvanju sveenikomu ona mo, koju je
Bog u nju poloio, da se namjere otkupljenja naega postignu.
Ovo je temelj ne samo slobodi u crkvi nego ujedno najprvi i
najhitniji uvjet svakoj slobodi, koja se ondje ni pomisliti ne dade,
gdje interesi spasa i neumrlosti, gdje svijest i osvjedoenje slo
bodno nije.
Otale se vidi od kolike je vanosti ne samo za crkvu nego
upravo za sav svijet, za njegovu slobodu i izobraenost,' da na
sljednik Petrov tuim podanikom ne postane; jerbo ta tuda mod
po naravi svojoj i slabosti ljudskoj uvijek bi za tijem teila, da
ogromnu onu moralnu silu, koja u vrhovnoj moi crkvenoj lei, na
svoju korist obrati, to bi tete neizmjerne ne samo za crkvu nego
i za sav svijet bilo.
Zato raspri, koja se je u tomu obziru porodila, ne samo cr
kveni ljudi nego i isti najueniji i najslobodoumniji dravoslovci do
kazuju, da u Rimu dravna i crkvena mo sjedinjena ba upravo
stoga biti mora, da u ostalom svijetu razdvojena ostaje, bez ega
sloboda najprvoga svoga uvjeta liena ostaje.
Kada dakle crkva o svojoj slobodi i o neodvislosti vrhovnoga
pastira i zatonika svoga radi, nitko se na svijetu toga plaiti nema;
pae svakomu je dunost potpunim povjerenjem pratiti nastojanje
crkveno.
Pratimo ga i mi, poljubljena brao u Isusu, tijem uvstvom
i molimo Boga, da saboru sretno za rukom poe svetu svoju za
dau rijeiti Pouavajmo puk na tumaei mu plemenite svrhe,
koje e sabor pred oima imati. Recimo mu, da se od sabora sva
komu dobru nadati imamo. Pa budu da sabor sav svijet zastupa
i da e se odluke njegove u svemu svijetu vriti, pozovimo ga
da djelovanje saborsko pretee i prati molitvom svojom. Svaki od
nas i najmanji moe i mora doprinijeti neto do toga, da sabor
uspjeniji i plodniji bude, jedan ovim, drugi drugim sredstvom, a
svi pobonim srcem i vruom molitvom naom.

Povijest katolike crkve u Srbiji u 19. vijeku.

17

Istina je sveta, da je saboru Duh sveti obean, ali zato ipak

m o l i t v a p r a v o v j e r n i h mnogo doprinijeti moe k tomu, da
darovi Duha svetoga obilniji budu. I apostoii su imali obeanje
Isusovo, da e ih Duh sveti okrijepiti, pa se ipak tije o njima,
da su u svetomu blagovalitu sveudilj poste i mole Duha sve
toga oekivali. Pae nije bez velike znamenitosti, da se je u sredini
njihovoj tada nalazila Majka boja, odvjetnica svijeta, koji se je
onda sav u njezinoj svetoj osobi i njezinom srcu i molitvi odzivao.
Ah. sreina ona okolnost, da e se sabor vatikanski otvoriti
ove godine na dan neoskvrnjenog zaea Majke boje budi nam
zalogom, da e se ona svetim odvjetnitvom svojini u njegovoj
sredini nalaziti i od Sina svoga isprositi milost: da kakogod je
negda iz blagovalita svetoga nov ivot za svijet sav proistekao.
toko da e i sad djelovanje saborsko svemu svijetu povod biti no
voga, svetoga i blagotvornoga ivota.
;
S druge strane pak budi to isto i nama i puku naemu povod,
da saborsko djelovanje pobonim srcem, istim ivotom i vruom
molitvom sveudilj pratimo. Na to nas poziva i sv. Otac okruni
com svojom na sve biskupe danom. A da nae molitve plodovitije
budu nove nam znake svoje oinske ljubavi i apostolske skrbi
tijem prua, da svim pravovjernicima potpuno grijeha oprotenje
u slici sv. Jubileja daje, koji se od sada i za vrijeme sabora isto
i potpuno ispovjedili budu i svetu priest primili i ostale uvjete,
koji se posebice priopuju, ispunili budu.
Veliko je veselje, poljubljena brao u Isusu, bilo onih sluga
evaneoskih, kojima je otac obitelji jedan dio duga njihovoga ot
pustio; koliko nae i puka naega veselje biti mora, kad nam se
prilika tako lijepa prua da duu nau oistimo, da sa dugom vjekovitim ne samo jedan dio nego sav dug vremeniti za grijehe nae
bojoj pravdi iscijelimo i da okrijepivi se kruhom nebeskim i s
Jaganjcem bojim sjedinjeni, isti i neporoni k srcu bojemu pri
stupimo i milosti obilne za crkvu boju, za mir svijeta, za napredak
svoga naroda, svoje obitelji i svoj vlastiti isprosimo.
Od Vae, brao i prijatelji, revnosti nadam se, da e puk Va
oj skrbi izruen, ako i ne sav, to bi vrlo eljeti bilo, a ono ba
rem u velikom broju te boje blagodati vrijednim i dostojnim se
ukazati.
Ovdje u akovu openita molitva i pohaanje crkvi imati e
mjesto u rujnu na dan poroenja prvi put, a drugi put na dan sv.
Imena Marijinoga.
eljeti bi bilo da u cijeloj biskupiji to isto biva, da zdrueni
vezom jedne te iste vjere i ljubavi, zdrueni ostajemo i vezom
jedne pobonosti i molitve u jedno ter isto vrijeme. Ako bi me
utim koji od brae mislio, da bi se ista pobonost u drugo vri
jeme veim uspjehom obaviti mogla, prosto im je to; samo ima
to prije amo javiti, da mu se nakana odavle odobri i potvrdi.
Sad mi dopustite, da jo jednu stvar ovom prilikom napome
nem.

18

D<r. Vjekoslav VVagner:

Znade se, da g r a d i m o n o v u c r k v u stolnu. U naemu

narodu nita ljepega i umjetnijega u tom obziru nema; a to je
negda bilo, to je nezgoda vremena i tursko barbarstvo unitilo.
Ja sam elio, da nam barem prvostolna crkva, majka i glava svih
ostalih u biskupiji, lijepa i uzorna bude. Da na siromaki puk ba
rem u crkvenom sreditu svome nae crkvu tako lijepu i ureenu,
da mu ne samo um i srce k Bogu digne, nego i ut njegovu ople
meni. Djelo je hvala Bogu, poleg svih tekoa, dosta dobro napre
dovalo. Ove e godine lae i tako zvana apsida pod krov doi,
a na godinu ako Bog da cijelo tijelo zgrade gotovo biti. Ali ko to
to obino biva trokovi se svaki dan vie uzmnaaju i daleko nadmauju prvobitni proraun. Bojati se bez izdane pripomoi od
Vas, brao, i od puka naega da ne zapnemo i da nam se ne dogodi
ono to evaneoskomu onomu graditelju, koji je toranj svoj do pola
sazidao, pak onda iznemogo. Zato Vas ovim molim, da i Vi, to
samo koji vie moe, doprinaate na tu svrhu i da puk Va svakom
prilikom na to nukate. Ako ne bi to prije uiniti mogli, meni se
ini da je tomu sveto vrijeme jubilejsko najsposobnije: jer smo
tada upravo, kad od Boga najobilnijih darova primamo, osobitim
nainom obvezani milosrdni biti.
Radi se, ko to se samo po sebi razumije, o stvari koja se
nas sviju tie, koji na jedno tijelo i na jednu biskupiju spadamo.
Crkva katedralna nijednome koji na biskupiju spada, tuda biti ne
smije. Vjera sveta i ponos na narodni zahtijeva, da joj po mo
gunosti u pomo priteemo. Mnogomu pobonomu kraninu i to
e moebiti povodom biti da darovnikom svoje majke stolne cr
kve bude, budu da je to siguran nain ne samo za jedan as
nego nauvijeke za se i za svoje dionikom postati svih onih molitava
i svetih ina, koji se budu u tom hramu bojem obavljali.
Zato jo jedan put molim brau, da puk svoj svakom prilikom
na to nukaju. Od primjera i revnosti sveenstva dakako da sav
uspjeh zavisi.
U tu svrhu nareujem, da se svakom prilikom i zgodom kaa
se puk u parohijalnoj ili u filijalnoj crkvi u veem skuplja, po pro
povjedniku opomene i ponuka da togod za svoju stolnu crkvu do
prinese. U tu svrhu ima se za svaku crkvu posebna skrinjica (piksa)
nainiti i s naslovom Za katedralnu crkvu u akovu priskrbiti.
Kad god se sveenstvo kojom prilikom mnogobrojnije sasta
ne, vicearcidjakon ili stariji koji sveenik nek brai na um dovede
crkvu stolnu i nudu njezinu.
Vicearcidakoni imaju svaka tri mjeseca novac koji uniao
bude primiti i amo u diecezansku kancelariju poslati.
to se sveenika i osobitih moebit u puku darovatelja tie.
njihova imena i prineske amo vicearcidakon javiti ima, da se za
njih kano osobite crkve dobroinitelje Bogu molimo.
Rije u jednu: odliniji sveenici, vicearcidakoni nek se osta
lomu sveenstvu, a cijelo ostalo sveenstvo nek se puku u tom

Povijest katolike crkve u Srbiji u 19. vijeku.

19

obziru na elo postavi i sve mjere poprimi, da naa namjera Is

prazna ne ostane.
Uinite to molim Vas, brao, Bogu i vjeri i crkvi i puku za
ljubav i neto barem i biskupu Vaemu za ljubav, koji Vas iskreno
sve ljubi, blagoslov Vam svoj dijeli i da se za njega Bogu molite
prosi.
Na Petrovdan 1869.
Josip Juraj
Biskup
*

Strossmayer je sam u ovoj okrunici isto i bistro oznaio

svoje stanovite u raznim pitanjima, koja su bila aktuelna u vrijeme
vatikanskog sabora, a nisu manje aktuelna ni u nae doba. On je
i inae, i prije i poslije vatikanskog sabora dao tako jasnih izjava o
posluhu i potovanju prema Sv. Ocu papi; ali su ipak ove njegove
izjave u tom pogledu osobito vane s razloga, to je u njima o i t
d o k a z S t r o s s m a v e r o v e s p r e m n o s t i , da i u va
t i k a n s k o m saboru o s t a n e d o s l j e d a n u svom uvje
r e n j u o v r h o v n o j g l a v i , k a o t o j e u i s t i n u i os
t a o . (Vidi o tom opirno u mojoj radnji: Biskup J. J. Strossmayer
u vatikanskom saboru. Izdala Hrvatska Bogosl. Akademija. Svezak
XII., Zagreb 1929.).