NAPOMENA

Imajui u vidu da pripremanje nastavnika podrazumijeva i itanje strune literature, a

da kolske biblioteke ne posjeduju adekvatnu strunu literaturu autorica udbenika
vam stavlja na raspolaganje kompilacijske tekstove relevantne strune literature. Zbog
nedostatka vremena tekstovi nisu lektorisani, a s obzirom da su pisani na osnovu brojne
starije i novije strune literature postoji nedosljednost u pravopisnim i gramatikim
pravilima, ali i odstupanja od trenutno vaeeg Pravopisa bosanskog jezika.
Sadraj koji se odnosi na historiju srednjovjekovne Bosne napisan je samo na osnovu
Istorije srednjovjekovne Bosanske drave Sime irkovia. Zbog toga je potrebno
konsultirati noviju literarturu o Crkvi bosanskoj, formiranju Bosanske drave i
Tvrkovom krunisanju.

SELDUKO BIZANTSKI ODNOSI U 13. STOLJEU

Prije osmanskih osvajanja Anadolija je preteno pripadala Bizantskom carstvu, ali
Mala Azija nije bila na stupnju privrednog i kulturnog razvitka kao evropski dio Carstva i nije
bila potpuno urbanizirana i helenizirana. Podruja pogodna za zemljoradnju gue su
naseljena, a seljatvo se sastojalo uglavnom od Armenaca i doseljenih Slavena.
Nakon bitke kod Manzikerta 1071. godine Malu Aziju su naselili Turkmeni. U drugoj
polovini 12. stoljea Drava Velikih Selduka raspala se na meusobno sukobljene male
kneevine. Drava Velikih Selduka utemeljena je kada je abasidski halifa 1055. godine
Togril-begu dodijelio titulu sultana. Poslije raspada Drave Velikih Selduka oblikovao se i
teritorijalni prostor anadolskih Selduka, na kojoj e princ Sulejman, dalji roak Alp Arslana,
osnovati dravu u zapadnoj Anadoliji.U sedamdesetim godinama 12. stoljea Sulejman je
proirio svoj dravni teritorij, ali se najprije sporazumio sa Bizantijom.
Od Sulejmanove drave postupno je nastao sultanat anadolskih Selduka, koji se
najprije morao uvrstiti izmeu Bizanta i Danimendiske kneevine. Godine 1178. Selduci
su unitili Danimendisku kneevinu. Opasnost od Bizanta za maloazijske Selduke nestala je
kada su kriari u etvrtom kriarskom ratu zajedno sa Mleanima 1204. godine osvojili
Carigrad. Poslije pada Carigrada na bizantijskom tlu su obrazovane nove drave.
Kriari su osnovali Latinsko Carstvo koje se sastojalo od niza manjih drava. Latinsko
carstvo sa svojim vazalnim dravama obuhvatalo je Carigrad sa okolinom, Trakiju,
sjeverozapadni dio Male Azije, Egejska ostrva, Solun, okolne oblasti Makedonije i Tesalije,
Peleponez i Krit. Na jugoistonoj obali Crnog mora nastalo je Trapezuntsko carstvo, a u
zapadnoj Anadoliji Nikejsko carstvo. Prijestolnica Nikejskog carstva Nikeja postala je dravni
centar iz Carigrada potisnutih Bizantinaca. Nasuprot latinskom caru i patrijarhu u Carigradu,
sada su u Nikeji postojali bizantijski car i patrijarh. Nikejsko carstvo je sem sa Latinskim
carstvom moralo voditi borbu i sa Seldukim sultanatom. Prenos bizantijskog centra u Malu
Aziju, onemogoivi nadiranje Selduka prema maloazijskoj obali, zaotrilo je seldudko
bizanijtske odnose.
Posredovanjem Mletaana sultanat Rum (Seldudki sultanat = Ikonijski sultanat) je
1209. godine zakljuio tajni savez sa Latinskim carstvom, ali su u bici kod Antiohije poraeni
od Bizantinaca. Godine 1214. Selduci su se umijeali u rat izmeu trapezuntskog cara
Aleksija Komnina i Latina na jednoj i nikejskog cara Teodora Laskarisa na drugoj strani.
Selduci su zaposjeli Sinopu, potukli vojsku cara Aleksisa Komnina, zarobili ga, a zatim
vratili na trapezuntski prijesto kao svog vazala. Otada je Trapezuntsko carstvo obuhvatalo
samo uski pojas zemlje na jugoistonoj obali Crnog mora. Odsjeeno od ostalih bizantijskih
zemalja u zapadnoj Maloj Aziji, seldukom Sinopom etvrt milenija ivjelo je zasebnim
ivotom i nije bitno uticalo na tok dogaaja.
MONGOLSKA OSVAJANJA su uzdrmala itavu istonu Evropu i Prednju Aziju. Istoni
susjed Nikejskog carstva, Selduki sultanat se morao obavezati na plaanje danka
mongolskom vladaru, kao i Trapezuntsko carstvo. Nikejsko carstvo je ostalo poteeno.
Poetkom ezdesetih godina 13. st. kada je drava anadolskih Selduka privremeno bila
podijeljena na dva dijela nastajali su prvi turkmenski emirati, naroito na zapadu. Centralna
vlast nije mogla kontrolisati zapadna krajita, a turkmenski vladari su se osamostalili.

Proces osamostaljivanja Turkmena predvodili su Karamani u jugozapadnoj Anadoliji,

koji e se kasnije pretvoriti u opasnog protivnika Osmanlija. Godine 1227. Turkmeni su pod
vostvom Karamani Mehmet bega digli ustanak protiv Mongola. Ustanici su se samo eljeli
osloboditi tekih nameta koje su morali davati Ilhanima, kako se nazivaju mongolski vladari
Persije, i njihovom vazalu seldukom sultanu. Karamani Mehmet beg je na prijestolje
postavio navodnog seldukog princa po imenu Cimri, pod imenu Giyasudin Siyavu, a sam
se zadovoljio poloajem velikog vezira. Dotadanji glavni grad anadolskih Selduka zauzeli
su Turkmeni koji su podravali Cimrija i Karamana.
U sjevernom, junom a posebno u zapadnom dijelu Selduke drave nastale su prve
nezavisne turkmenske kneevine. U ovim graninim kneevinama begovi nisu bili samo
poglavari i vojskovoe, ve i vjerske voe. Neprekidni pogranini sukobi sa Bizantincima
znaili su sa jedne strane mogunost bogaenja plijenom i proirenja podruja, a s druge
strane, borba protiv nevjernika, dihad ili sveti rat bila je izraz njihove pobonosti.
Dok se Selduki sultanat oporavljao od provale Mongola, Nikejsko carstvo se irilo
na ostale bizantijske zemlje i utiralo put obnovi bizantijske vlasti u Carigradu. Poslije smrti
cara Teodora II Laskarisa 1258. na vlast u Nikejskom carstvu je doao Mihailo VIII Paleolog.
Krunisanjem Mihajla VIII Paleologa i njegove supruge Teodore 1261. godine obnovljeno je
Bizantijsko carstvo.
Period nakon restauracije, odnosno nakon smrti Mihaila VIII Paleologa, obiljeen je
pritiskom na Bizantiju, sa Istoka Osmanlija, a sa Zapada Srba na Balkanu. Osmanski bejluk
je nastao prilikom raspada drave anadolskih Selduka poetkom ezdesetih godina 13.
stoljea. Osmanljije su pripadale oguskom plemenu Kayi. Pripadnik tog plemena Sulejmanah
navodno je bio padiah, kralj kraljeva Mahana, mjesta blizu Merva (danas Mary u
Turkmenskoj SSR). Kada su taj kraj opustoili Mongoli ingiz hana (1221), Sulejman je sa
svojim narodom poao na zapad i stigao u istonu Anadoliju. Kada su anadolski Selduci,
poslije smrti Dingiz hana (1227), porazili vladara zapadne Persije Horezm aha, Sulejman se
uputio iz brdskog kraja prema plodnoj Mesopotamiji. Pri prijelazu preko Eufrata, blizu Alepa,
oko 1231. godine, Sulejman se utopio. Druga predaje kae da je Sullejman ah izgubio ivot
na Eufratu vec prije, prilikom pohoda u Anadoliju. (Fus nota kod Matuza na str. 25. nije
jasna. Prvi dio glasi: Prema drugoj predaji, moda se nije ni vratio Nije jasno odakle se nije
vratio. Drugi dio glasi Ona kae da je Sulejman izgubio ivot na Eufratu vec prije, prilikom
pohoda u Anadoliju.) Nakon njegove smrti njegova grupacija se raspala, jedna grupa se
uputila u Siriju, a druga se vratila u Anadoliju.
Jedan od etverice Sulejmanovih sinova Ertogrulu krenuo je sa malom skupinom u
podruje istono od Erzuruma. Navodno je sultan Rumskog sultanata Alaeddin Kaikubad
poglavaru Ertogrulu za zasluge u borbi protiv Mongola dodijelio nove ispae kraj Soguta
blizu Eskiehira. On je na taj nain elio postii dva cilja: selduku dravu osloboditi
nemirnih Turkmena i stvoriti od Ertogrulovi ljudi tampon zonu prema Nikejskom carstvu.
Ertogrul je bio i ostao poglavar u drutvenom i etnikom pogledu jednog malog pastirskog
plemena,koje je i tada nosilo ime Kayi. Vodio je miroljubivu politiku i vjerski fanatizam mu
je bio potpuno nepoznat.

OSMANSKO-BIZANTSKI ODNOSI ZA VRIJEME

OSMANA I NJEGOVOG SINA ORHANA (1281?-1360.)
Osman se rodio 1258. godine u Sogutu. Kad je doao na vlast imao je 23 godine. U
prvim godinama vladavine Osman je vodio miroljubivu poltiku i radio na ekonomskom
jaanju zemlje. Neposredno susjedstvo sa Bizantom natjeralo ga je da vodi neprekidne
pogranine sukobe sa Bizantincima. Osman i njegovi ratnici su uvidjeli da Bizantinci nisu
nepobjedivi pa su i sami preduzimali kontranapade. Osman je stekao ugled kod suplemenika i
dobio naslov gazija. Njegov ugled je naroito porastao kada se oenio sa kerkom ejha
Edebalia, starjeine jedne zajednice dervia. Osmanovi suplemenici su se mogli u prvo
vrijeme prehranjivati bavei se stoarstvom, ali kada je broj boraca porastao to nije bilo
mogue. Ove okolnosti su ih upuivale na stjecanje plijena, te je rat tako postao trajnim
izvorom prihoda.
U ovo vrijeme Osmanlije nisu raspolagale nikakvim opsadnim napravama, pa su
primjenjivali metod spaljene zemlje. Za osmanska osvajanja u Maloj Aziji su nastale
povoljne okolnosti poslije restauracije Bizantskog carstva 1261. godine, jer je reasturacija
carstva oslabila bizantijsku odbrambenu snagu u Maloj Aziji. Ne samo to se dravni centar
pomakao sa istone granice, ve je i sva panja bizantijske vlade bila okrenuta prema Zapadu.
Za odbranu Male Azije nije postojalo ni vojnih ni finansijskih sredstava.
Ve oko 1300. godine itava Mala Azija nalazila se pod turskom vlau. Ouvale su se samo
neke tvrave kao: Nikeja, Nikomedija, Bursa, Herakleja, Smirna. Staru Bitiniju je drao
Osman, rodonaelnik osmanske dinastije, koja e vremenom ujediniti sva turska plemena i
pokoriti i Bizantiju i junoslavenske zemlje.
Osman je oko 1301. godine preduzeo opsadu Nikeje, nekadanje bizantijske
prijestolnice. U ljeto 1301, godine Osman je kod Bafeona porazio bizantijsku najamniku
vojsku. Ova pobjeda nad bizantijskom vojskom proslavila je Osmana i privukla sve gazije iz
svih krajeva Anadolije pod njegovu zastavu. Sve gazije koje su stale pod Osmanovu zastavu
uzele su ime svog voe i postali poznati pod imenom Osmanlije.
S jaanjem Osmanovog ugleda rastao je ugled i njegovog bejluka. Zbog brojnih
uspjeha u ratu sa Bizantincima, 1299. godine tadanji rumski sultan Keykubad, koji je bio
Osmanov vrhovni gospodar, u znak zahvalnosti poslao je svom vazalu: zastavu sa
polumjesecom, konjski tug i dobo, koji su predstavljali simbol nezavisnosti, ali je Osman i
dalje priznavao vrhovnu vlast Keykubada. Zato je 1299. godina uzeta za zvaninu godinu
nezavisnosti osmanske drave. Godine 1307, dinastija rumskih Selduka se ugasila, a
osmanska drava je postala potpuno samostalna.
Osnovni stubovi osmanske drave su bili: gazijstvo, ahizam i dervitvo. Politika
Osmana se zasnivala na jagmi i mudari (politika lanog prijteljstva), koja e doi do izraaja
naroito za vrijeme Orhanove vladavine. Ovakva politika i ove osnove inile su temelj
osmanske drave. U zadnjoj deceniji vladavine Orhana, razvija se obavjetajna sluba.
Svjestan da samo vojnom silom nee pobijediti, Osmanlije alju obuene ljude na strane
dvorove da prikupljaju informacije, koje su im bile potrebne za budua osvajanja.
Osman je 1317. godine, kada je imao gotovo 60 godina, prenio vrhovnu vlast na svog
sina Orhana. estog aprila 1326. godine, Orhan je zauzeo vaan bizantijski grad Bursu, gdje
e prenijeti i svoju prijestolnicu i sahraniti svog oca, koji je umro dvije godine ranije. Od ovog
dogaaja Osmanlije su u odnosima sa Bizantincima koriste taktiku mijeanja u njihove
unutranje sukobe i podravanja pobuna protiv njih, aljui najamniku vojsku u Carigrad u
slubu hriana.

Za vrijeme Orhana osvojena su dva vana bizantska grada Nikeja 1331. i

Nikomedija 1337. godine. Istovremeno sa operacijama protiv bizantijskih teritorija Orhan je
poeo sa pripajanjem susjednih anadolskih emirata. Prvi na redu je bio emirat Karesi, zapadno
od osmanskog emirata. Znaaj osvajanja ove kneevine (1345.) je u tome to su pripajanjem
ovog teritorija Osmanlije dobile pristup Egejskom moru. Od Evrope ih je dijelilo samo jo u
bizantijskim rukama podruje Dardanela. Osmanlije su poele napadati s mora i evropske
obale Carstva, mada su napadi imali zasada samo pljakaki karakter, oni su nagovjetavali
nove velike opasnosti.
.
Unutranja nesloga u Bizantu omoguila je Orhanu da se umijea u unutranje poslove
Bizantskog carstva. Poslije smrti bizantijskog cara Andronika III Paleologa 1341. godine,
poela je borba za vlast izmeu Jovana VI Kantkuzena i Jovana V Paleologa. Kantakuzen
je zatraio pomo od Orhana i zhvaljujui njemu zauzeo je bizantski tron 1347. godine. Poto
je Kantakuzen u Orhanu naao monog saveznika dao mu je za enu ak svoju ker Teodoru.
Inae, Bizantinci ni najvee hrianske vladare nisu smatrali dostojnim braka sa bizantijskim
princezama, a sada se bizantijska princeza pojavila u haremu osmanskog sultana (1346.).
Prema sporazumu Kantakuzen je trebao da sam upravlja deset godina, zatim bi dijelio
vlast sa legitimnim carem Jovanom V. Njega je Kantakuzen oenio svojom kerkom Jelenom.
Sada je Ivan Kanatakuzen primio carsku krunu iz ruku carigradskog patrijarha, jer je
punu pravnu vanost imalo samo krunisanje obavljeno u prijestolnici od strane carigradskog
patrijarha. Godine 1349, kralj Srbije, Stefan Duan (1331-1355) zauzeo je Solun koji se
nalazio pod bizantijskom vlau. Kantakuzen je pozvao u pomo svog zeta Orhana, koji je
poslao svog sina Sulejmana sa 20 000 vojnika. Uz pomo bizantijske flote Sulejman je
oslobodio Solun i vratio ga Bizantincima. Nakon toga Jovan V Paleolog se povezao sa
Srbima i Bugarima protiv Kantakuzena, koji ga je potukao uz pomo Orhanovog sina
Sulejmana u Dimotici 1352. godine. (D. Kiciks, Osmanlijsko carstvo, str. 30)
Kicikis, Matuz i Inaldik na isti nain piu o ovom dogaaju. Sva trojica spominju da
je Kantakuzen pozvao u pomo svog zeta Orhana, koji je poslao svog sina Sulejmana sa 20
000 vojnika. Ostrogorski ne spominje uee osmanske vojske, pod zapovjednitvom
Orhanovog sina Sulejmana, u ovom dogaaju.
JOVAN V PALEOLOG (1354 1391)
Kicikis navodi da je Kantakuzen, da bi se oduio svom zetu Orhanu, ustupio mu
utvrenje Cimpe (impe), na evropskoj obali Dardanela, u blizini poluostrva Galipolja.
Meutim, Matuz i Inaldik navode da je Cimpe (kod Matuza imenlik) Sulejman-paa
osvojio 1353. godine. Inaldik navodi i to da je Sulejman odbio ponovljene Kantakuzenove
zahtjeve da evakuie tvravu ve je poeo da pojaava ovaj mostobran novim trupama iz
Anadolije. Ova Inaldikova trdanja dovodi u sumnju Kicikisovu tvrdnju da je Kantakuzen
poklonio Orhanu impe i ukazuje na to da je osmanska pomo bila ma sa dvije otrice.
Naredne, 1354. godine, Osmanlije su zauzele Galipolje. Gubitak Galipolja izazvao je
zabrinutost kod Bizantinaca iz stratekih razloga: moreuz Dardaneli predstavljao je sigurnu
odbranu Carigrada. Prelaskom Osmanlija preko Dardanela bizantijska prijestolnica je
dovedena u opasnost. Sa rimske take gledita sve je bilo drugaije. Carigrad nije posmatran
kao centar, ve kao periferija i kao odstupnica na samom kraju hrianske Evrope, koja ih je
titila os muslimanske opasnosti.
Godine 1364. Amadeo Savojski je krenuo u kriarski pohod i preoteo Osmanlijama
Galipolje 1366. godine i nekoliko gradova na Crnom moru time su Osmanlije izgubile i sve
posjede na evropskom kontinentu. Tek poslije deset godina Osmanlije su povratile Galipolje,
to znai poslije bitke na Marici. To znai da su i Jedrene konano osvojene oko 1371. godine).

Iste te godine, 1354, Ivan Kantakuzen je primoran da napusti bizantijski prijesto, a na

vlast je doao Jovan V Paleolog. Da bi otklonio opasnost, koja je prijetila Bizantskom carstvu,
Jovan V je pokuao pregovarati sa Rimom o crkvenoj uniji kako bi od katolikog Zapada
dobio finansijsku i vojnu pomo za borbu protiv Osmanlija. Meutim, u Bizantiji je postojao
otpor prema uniji istone i zapadne Crkve, i kod naroda i kod Crkve.
GODINE 1360. UMRO JE ORHAN
(J.Matuz, Osmansko carstvo, str. 28)
Meutim, Halil Inaldik u genealogiji osmanske dinastije na kraju svoje knjige Osmansko
carstvo navodi da je Orhan vladao od 1326. do 1362. godine. Dalje, u kronologiji naveo je
da je Orhan umro 1362. godine i da na prijestolje dolazi Murat I. Matuz i Inaldik se slau
da je Osman umro 1326. godine. Matuz navodi i podatak da je Osman imao gotovo 60 godina
kada je 1317. godine prenio vrhovnu komandu na svog sina Orhana.
Georgije Ostrogorski u svojoj knjizi Istorija Vizantije, isto kao Inaldik, za poetak
vladavine Murata I uzima 1362. godinu. Ako se uzme da je taan podatak, koji navodi Matuz
da je Orhan umro 1360. godine i podatak Inaldika i Ostrogorskog o ustolienju Murata I
1362. godine ostaje nejasan period 1360-!362. godina.
VRIJEME VLADAVINE SULTANA MURATA I I BAJAZITA I
(1362-1402. GODINA)
Za vrijeme sultana Murata I odigrali su se najsudbonosniji dogaaji. Godine 1361.
preme Matuzu i Inaldiku, a 1362. godine prema Ostrogorskom, Osmanlije su zauzele
bizantijski grad Jedrene, gdje e 1365. godine sultan Murat I prenijeti svoje sjedite iz
stratekih razloga iz Burse. Bursa je bila sjedite sultana od njenog osvajanja 1326. godine
Osmanlije su zajedno sa osvajanjem evropskih teritorija Bizantije vrile sistematsku
kolonizaciju, uvrujui na taj nain svoju vlast u novoosvojenoj teritoriji. Bizantijski car je
uzalud putovao u Rim i molio pomo, jer se ostalo pri rimskoj tezi: prvo unija, pa onda
pomo. Bizantiji ak nije donijelo olakanje raspad Srpskog carstva, poslije smrti cara Duana
1355. godine, jer je Bizantija bila tako slaba da nije mogla izvui nikakvu korist iz sloma
Srpskog carstva i nije ni pokuala vratiti svoje nekadanje teritorije.
Prema Matuzu, Bizant je od osvajanja Jedrena 1361. godine plaao sultanu danak, a
zauzvrat su Osmanlije grad snabdijevale itaricama. Meutim, prema Ostrogorskom Bizantija
se je poslije Marike bitke (1371.) dospjela u vazalnu ovisnost od Osmanskog carstva i
obavezala se da mu plaa danak i daje vojnu pomo. U bici na rijeci Marici 26. septembra
1371. godine Osmanlije su porazile vojsku despota Jovana Uglljee, koji je vladao u
istonom dijelu Makedonije, i njegovog brata kralja Vukaina koji je vladao u zapadnom
dijelu Makedonije. U ovoj bici oba brata su poginula. Ovim porazom makedonske zemlje su
izgubile nezavisnost, a lokalni vladari.meu kojima i Vukainov sin Kraljevi Marko, morali
su priznati vrhovnu vlast osmanskog sultana. Od ovih dogaaja moe se pratiti proces
osvajanja Srbije, koji e se zavriti osvajanjem Smedereva 1459. godine. Od Marike bitke
(1371. godine) pa do Kosovske bitke 1389. godine Osmanlije nisu preduzimale ozbiljnije
vojne akcije protiv srpskih zemalja. Nakon osmanskog poraza u bici sa bosanskom vojskom
kod Bilee 1388. godine, Murat I je krenuo u veliki pohod protiv Srbije sa svoja dva sina
Bajazitom i Jakupom. S druge strane osmanska opasnost zbliavala je kneza Lazara
Hrebljanovia sa bosanskim kraljem Tvrtkom, koji ga je vojniki pomagao, a od srpski
feudalaca koji su pomagali Lazara bio je znaajan samo Vuk Brankovi.

Bitka na Kosovu polju se odigrala se 15. juna (ili 28. juna) 1389. godine. U ovoj bici
je ubijen i sam sultan Murat I, ali je sultansku vlast na vrijeme preuzeo njegov sin Bajazit.
Iako Bizantija nije uestvovala u ovim bitkama one su za njenu sudbinu imale
dalekosene posljedice. U ovo vrijeme u Bizantiji se vodila bitka za prijestolje izmeu Jovana
V Paleologa i njegovih sinova (Manojla i Andronika IV). Borba je zavrena tako to je u
Carigradu vladao Jovan V, gradove na Mramornom moru drao je njegov sin Andronik IV,
vie zavisan od sultana nego od svog oca, Manojlo II je preuzeo vlast u Solunu, a u Moreji je
od 1382. vladao kao despot od Mistre, trei Jovanov sin Teodor I.
Manojlo II i Teodor I su se suprotstavili Osmanlijama. Manojlo I se poslije poraza Srbije
1371. dokopao Sera, ugrozivi tako osmansko napredovanje. Nakon Kosovske bitke Srbija je
postala vazalna drava Osmanskog carstva. Oblast Vuka Brankovia postala je vojna baza,
odakle su polazile akcije prema Srbiji, Bosni i Zeti. Lazareva udovica i njegov maloljetni sin
Stefan prihvatili su vazalni poloaj, jer im je na sjevernoj granici prijetila opasnost od
ugarskog kralja Sigismunda i zbog unutranjih sukoba.
Prihvatajui vazalni poloaj Srbija se obavezala da alje vojsku u osmanske vojne
pohode. Uz tu obavezu nametnut joj je i godinji tribut od 40 000 dukata. Osim
toga,osmanska vojska je ula u tvravu Golubac na Dunavu, ime su sebi osigurali put u
Ugarsku. Godine 1376. Andronik IV je uz pomo Murata I zbacio s vlasti Manojla II, a
zauzvrat im je ustupio Galipolje. Poslije zauzea Galipolja Murat I se okrenuo Anadoliji i
zauzeo neke gradove.
BAJAZIT I
Pri stupanju na prijesto Bajazit je dao pogubiti svog brata Jakupa, ime je uvedena
praksa koja se u Osmanskom carstvu odrala do 17. st. Obiaj je ukinuo sultan Ahmed I
(1609-1617). U periodu 1391-1392. godine uspio je pripojiti emirate: Aydin, Hamit, Mentee
i Germijan (zapadna Anadolija). Dok je on osvajao u Maloj Aziji novi bizantijski car
Manojlo II Paleolog (1391 1425) je zaposjeo Solun i dijelove Makedonije. U isto vrijeme
Vlaka i Bosna stupaju u savez sa ugarskim kraljem i zaposjedaju podruja juno od Dunava i
cijelu Dobrudu. Suoen s tom opasnou Bajazit I naputa Anadoliju i vraa oduzete
teritorije u jugoistonoj Evropi. Godine 1393. osmanskoj dravi je pripojena Bugarska, a
Vlaka je 1394. dospjela u vazalni poloaj prema sultanu.
Godine 1396. ugarski kralj i kasnije njemaki car Sigismund Luksemburki
organizirao je krstaki rat protiv Osmanlija. U bici kod Nikopolja njegova vojska je doivjela
potpuni poraz. Od ove bitke mogu se pratiti osmansko-ugarski odnosi pa sve do Mohake
bitke 1526. godine kada Ugarska nestaje sa historijske pozornice.
Do kraja 1390. godine Bajazit je zauzeo: zapadnu obalu Male Azije, osim Smirne koja je
ostala u rukama Vitezova sa Rodosa. Od pobjede kod Nikopolja Osmanska drava je dobila
status carstava na meunarodnom planu, a osmanskom sultanu priznat status cara. Tadanji
halifa u Kairu al Mutawakil II titulisao ja Bajazita I sultanom Rumske zemlje.
Karamani su iskoristili sultanovu zauzetost u Evropi da bi zauzeli Ankaru., ali su
pretrpjeli poraz. Nakon toga njihova drava se raspala, dok je Osmanlijama pripao emirat
Eretna. Meutim, tek to je eliminisana karamanska opasnost, na Istoku se pojavio mnogo
opasniji neprijatelj - Timur.
Timurovo carstvo je ve imalo status velike sile. Obuhvatalo je Transoksaniju,
Turkestan, Horezm, cijelu Perziju, Gruziju, Armeniju i sjevernu Indiju. On je raspolagao
viestrukom vojnom moi i privrednim potencijalom. Bajazit je sasvim pogreno procijenio
odnos snaga. Zemlja Osmanlija je bila velika i solidno iznutra organizovana, ali to je bila
samo teritorijalna veliina.

Kad je Bajazit zaposjeo Erzindan sukobio se sa Timurom, to je iz temelja uzdrmalo

osmansku dravu. Zbog tog sukoba Bajazit I je morao prekinuti opsadu Carigrada i sklopiti
mir sa carem Manojlom II Paleologom, kojim se Bizant obavezao na plaanje danka.
Meutim, poraz Osmanlija u bici sa Timurovom vojskom kod Angore, produio je
Bizantiji ivot za pola vijeka. U ovoj bici i sam sultan Bajazit I je zarobljen, a sljedee 1403.
godine umro je u zarobljenitvu. Iste te godine Timur je napustio Anadoliju i uputio se prema
Istoku.
INTERREGNUM
(1402-1413)
Nakon poraza kod Angore 1402. godine osmanski posjedi u Anadoliji su se raspali na
bejluke, jer je Timur vratio zemlje nekadanjim begovima, koje su Osmanlije razvlastile. I
trojici Bajazitovih sinova Timur je dodijelio nasljee: Sulejman je dobio evropske posjede, Isa
posjede posjede oko Burse, a Mehmet sredinju Anadoliju s Amasyom i Tokatom.
Nakon Timurovog odlaska 1403. godine izbili su sukobi meu novonastalim
dravicama, u koje su se upleli osmanski prinevi. Najstariji Bajazitov sin Sulejman, koji je
dobio evropske posjede, vodei borbu protiv svoje brae sklopio je ugovor sa Bizantijom,
despotom Stefanom Lazareviem. (Stefan Lazarevi je dobio titulu despota od cara Jovana
VII poslije Angorske bitke 1402. godine.) Od tog vremena pa sve do svoje propasti 1459.
godine Srbija se naziva despotovinom, kojoj je 1421. godine pripojena i Zeta, poslije smrti
posljednjeg Balia-Bale III) i pomorskim silama, Mlecima, enovom i Rodosom. Bizantija
se oslobodila vazalne ovisnosti prema Osmanlijama i prestala da plaa danak. Ponovo je
dobila Solun s okolnom oblau i gradove na Mramornom moru.
Posljedica Sulejmanove politike je bilo to da se Bizantija umijeala u unutranje borbe
izmeu pretendenata na osmanski prijesto. Sulejman je iskoristio sukob Mehmeta i Ise da
svoju dravu proiri na podruja zapadne i srednje Anadolije, u njegov su posjed ule Bursa i
Ankara. Iako ga je Sulejman podravao, nakon nekoliko poraza Isa se 1405. godine zauvijek
povukao, a Mehmet, kasniji sultan Mehmet I prikljuio je svojoj dravi emirate Saruhan,
Mentee, Aydin i Tekke.
Tada se nenadano umijeao brat Musa, koji je pri podjeli oeva nasljea ostao praznih
ruku. Musa je zajedno sa ocem pao u Timurovo zarobljenitvo. Poslije njegove smrti
osloboen je te se mogao vratiti u Anadoliju. Musa je 1410. godine uspio potui Suleymana
koji je uskoro umro. Musa je bio odan ekstremnom obliku sufizma sa svijeu gazije koja je
prerasla u opsjednutost.. Takav njegov duhovni stav se ispoljavao u surovom ugnjetavanju
evropskih posjeda, pri emu je uslijedilo pravo pustoenje Srbije.
Bizantiji je ponovo zaprijetila opasnost, jer se Musa estoko obraunavao sa
Sulejmanovim saveznicima pa je ak Carigrad opsjeo, te mu poveao godinji danak. Caru
Manojlu II preostalo je samo da trai pomo Mehmeta, koji je siguran u pomo bazileja i
Srba protiv Muse rado prihvatio tu priliku da pod svojom vladavinom iznova ujedini
osmansku dravu. Osmanski su se prinevi sukobili 1413. godine (blizu Samokova, 50 km
juno od Sofije), to je zavrilo potpunim porazom Muse.

MEHMET I(1413-1421.)
Mehmet I se drao sporazuma sa bizantijskim carem i posvetio svoje snage prije svega
unutranjoj obnovi svoje razorene drave. Za vrijeme njegove vladavine osmansko-bizantijski
odnosi su ostali nepomueni. Ali, predah koji je sudbina pruila Bizantiji zavrio se smru
sultana Mehmeta I i stupanjem na prijesto njegovog sina MURATA.
OSMANSKA OSVAJANJA ZA VRIJEME SULTANA MURATA I
(1421-1451. GODINE )
Nakon smrti sultana Mehmeta I pojavila se jedna linost, kojeg je historiografija
nazvala Mustafa Lani. On se izdavao za sina sultana Bajazita I i nastupao kao pretendent na
osmansko prijestolje. Kao znak svog vladarskog dostojanstva, on je 1419. godine dao kovati
novac u Jedrenima. Mustafa nije teio vlasti nad cijelim Carstvom, nego samo zapadnim
dijelom. Bizant je podravao Mustafu, jer mu je odgovaralo Mustafino zahtjevanje polovine
Carstava nadajui da e tako olakati svoju poziciju. Mustafine oruane snage, koje su se
preteno sastojale od Azapa (u poetku neredovnog odreda) nisu bile dorasle regularnoj armiji
osmanske centralne vlasti. Kada je Mustafa 1422. krenuo na Bursu pretrpio je potpuni poraz,
zarobljen je i po Muratovom nalogu objeen.
im je sprijeen Mustafin pokuaj podjele Carstva, sultan Murat II se okrenuo
protiv Bizanta. Da bi dobio na vremenu Bizant je, kao novog pretendenta na osmansko
prijestolje, kao protukandindata Muratu II, ovaj put istakao sultanovog brata, koji se takoer
zvao Mustafa. Njega historiografija, radi razlikovanja, oznaava kao malog Mustafu
Meutim, ni ova bizantijska intriga nije uspjela: Mustafa je prvo pobijeen, a zatim
pogubljen.
U proljee 1423. godine Osmanlije su upale u junu Grku, sruili bedem
Heksamilion na Korintskoj obali i opustoili Moreju. Bizantska vlada je uspjela sklopiti mir
sa Muratom II 1424 godine, kojim se Bizantija ponovo obavezala na plaanje danaka. Na taj
nain Bizantija se vratila u vazalni odnos kojega se privemeno bila oslobodila poslije
Angorske bitke. Nita vie nije moglo sada da je spasi te potinjenosti u kojoj e ostati do
konane propasti 1453. godine. Jedina drava od koje je Bizant mogao oekivati pomo, jer se
irenjem osmanske drave opasnost pribliavala njenim granicama bila je Ugarska. Ali,
tadanji njemako-ugarski kralj Sigismund Luksemburki, zbog sukuba sa husitima nastojao
odrati mir sa Osmanlijama
OSMANSKO CARSTVO I VENECIJA
Do Murata II veze Venecije sa Osmanskim carstvom su bile prijateljske. Venecija je
bila otkupila od Bizantije Solun, kojeg je Bizantija bila zauzela 1402. godine (J. Matuz,
Osmansko carstvo, str.40). Prema Ostrogorskom, do 1423 u Solunu je vladao manojlov trei
sin despot Andronik. On je smatrajui situaciju beznadenom, zbog osmanskog pritiska, 1423.
godine grad predao Mlecima. Mletaka republika se obavezala da e potovati prava i obiaje
graana i preuzela na sebe ishranu i odbranu grada. Ovaj postupak Venecije je izazvao
reakciju sultana, koji je Solun smatrao svojim plijenom.
Osmanlije su poele graditi svoju flotu, te su nakon nekoliko arki, na juri zauzeli
Solun, zatim su zauzeli Janjinu u Epiru i dio Albanije. Venecija je morala 1432. godine
prihvatiti mir s kojim je izgubila Solun, a Osmanlijama je otvorio pristup na Jadran.

OSMANSKO-UGARSKI ODNOSI
I KONANO OSVAJANJE SRBIJE
Za Osmanlije je bila mnogo opasnija Ugarska, s kojom su se ponovo sukobili kada je
car Sigismund 1426-1427. godine od srpskog despota uzeo na uvanje vie utvrenih
gradova, koje Srbi nisu vie mogli braniti od Osmanlija. Od tih odbrambenih taaka bio je
najznaajniji utveni grad Beograd. Srpski despot ura Brankovi je ak svoju
esnaestogodinju kerku Maru dao sultanu Muratu II elei kupiti njegovu naklonost. Godine
1437. u sedamdesetoj godini ivota umro je car Sigismund Luksemburki, a na ugarski
prijesto je doao kralj Albreht, koji je krunisan u Beogradu 1438. godine.
Promjenu na ugarskom prijestolju su iskoristile Osmanlije za iznenadni napad na
Ugarsku i Srbiju. Tim vojnom pohodom, u kojem je uestvovao i vlaki knez Vlad Drakul kao
sultanov vazal, Murat II je uspio osvojiti Ravanicu i dva vana utvrenja Bora i Ostrovicu.
Nakon osmanskog osvajanja Smedereva 1439. godine, u oktobru iste godine umro je
kralj Albreht, a na ugarski prijesto je doao petnaestogodinji poljski kralj Vladislav
(Ladislav) III iz litavske dinastije Jagelonaca. Mladi kralj je odbranu granica povjerio
vojvodama Erdelja Janjou Hunjadiju (Rumunskog porijekla. U narodnim pjesmama
poznat pod imenom Sibinjanin Janko.) i Nikoli Ujlakiju, koji e hrianski svijet ispuniti
nadom da e Osmanlije biti potisnute.
Kada je vijest o Hunjadijevoj pobjedi stigla na dvor ugarskog kralja u Budimu, upravo se
tamo nalazilo poslanstvo Murata II, koje je u njegovo ime zahtijevalo predaju najvanije
odbrambene take, utvrenog grada Beograda. Franc Babinger smatra otvorenim pitanjem da
je to bila stvarna svrha sultanovog poslanstva, ve je, moda, poslato da pouzdanije nego biri
(pijuni), koji su bili rasuti po cijeloj jugoistonoj Evropi ispita politike prilike u Ugarskoj.
Hunjadijeve pobjede su podstakle papu Evgenija IV da organizira krstaki rat protiv
Osmanlija. Meutim, veina vladara Zapada prema papinim pozivima na sveti rat pokazivala
je gotovo ravnodunost. Samo su Poljska i Vlaka predstavljale izuzetke, time to su opremile
konjicu i pjeadiju. Dakle, ovaj papin krstaki rat protiv Osmanlija dobio je podrku samo
ondje gdje je opasnost bila oigledna.
Dok je Murat II ratovao u Maloj Aziji s emirom Karamanije, krstaka vojska pod
vostvom mladog kralja Poljske i Ugarske Vladislava III, Janjoa Hunjadija i despota ura
Brankovia, koji je bio izgubio svoju zemlju, poetkom oktobra 1443. godine je prela Dunav
kod Smedereva. Nakon pobjede kod Nia, nad vojskom osmanskog namjesnika Rumelije,
Hunjadijeva vojska je prodrla u Bugarsku, zauzela Sofiju i krenula prema Trakiji. Meutim,
strani mrazevi su natjerali krstaku vojsku na povlaenje, pri kojem su poetkom januara
1444. godine ponovo Osmanlijama nanijeli teak poraz.
Izgledalo je da se srea okrenula. Osmanlije su se odjednom nale u defanzivi na vie
strana. U Albaniji, koja je nedavno osvojena irio se ustanak pod vostvom Skender-bega ije
je pravo ime bilo George Kastriot, albanskog princa odgojenog na osmanskom dvoru.
Karamanski knez Ibrahim-beg (1423-1464), koji je bio oenjen sestrom Murata II, iskoristili
su nepovoljan trenutak za Osmanlije na evropskom frontu da se oslobodi osmanske
hegemonije. Ovaj pokuaj Karamanskog kneza, za kojeg Babinger smatra da je bio u svezu sa
Zapadom, zavrio se neuspjehom.

10

Kod izmjenjene situacije, Murat II se nastojao nagoditi sa svojim protivnicima. U junu

1444. godine u Segedinu sklopljen je mir sa Ugarskom, kojim je znatno ograniena osmanska
mo na Balkanu, a balkanskim zemljama je dat predah od deset godina.
Iste te godine je iz neobjanjivih razloga Murat II abdicirao u korist svog
dvanaestogodinjeg sina Mehmeta, koji je kasnije prozvan Osvaja. Kada su Ugri na poticaj
pape prekrili zakljueni mir, Murat je ponovo preuzeo vlast i svome ugarskom protivniku
kraj Varne zadao teak poraz 10. novembra 1444. godine. Krstaka vojska je unitena, a i sam
kralj Vladislav je poginuo. Katastrofa je bila tea nego kod Nikopolja prije pola vijeka, jer je
time propao posljednji pokuaj zajednike akcije protiv Osmanlija.
Murat je nakon bitka kod Varne ponovo abdicirao, ali je morao jo jednom preuzeti
vlast, kada su janjiari 1445. godine digli ustanak. Godinu dana kasnije potinio je despota
Moreje (u to vrijeme grki se poluotok Peleponez zvao Moreja) Konstantina Paleologa, koji je
nekoliko godina kasnije, na sultanov poticaj, trebao postati posljednji bizantski car. Godine
1448. Janjo Hunjadi je ponovo pokuao potisnuti Osmanlije iz Evrope, ali je i taj pokuaj
propao jer je Hunjadijeva vojska pretrpjela teak poraz na Kosovu polju (Ovdje je rije o
drugoj bici na Kosovu polju. Prva se dogodila 1389. godine za vladavine sultana Murata I).
IZGRADNJA DRAVNOG APARATA I VOJNE ORGANIZACIJE
Osnovne smjernice oblikovanja unutranje strukture osmanske dravae
postavljene su za vrijeme Osmanove vladavine(1281?-1326.). Osman je dao da se njegovo
ime spominje u hutbi (propovijedi) petkom; tako je istakao pretenziju da bude priznat kao
suvereni vladar, jer je upravo spomen vladara u propovijedi uz pravo kovanja novca - prema
islamskom pravnom shvatanju bio bitan izraz suvereniteta. Sve do sredine 14. stoljea
Osmanlije su, kao i ostali anadolski emiri, plaali poreze mongolskim vrhovnim vladarima. U
toku svoje vladavine Osman se potpuno oslobdio utjecaja rum-seldukih marionetskih
sultana.
Korijeni osmanskog feudlizma, ija je glavna karakteristika timarsko-spahijski
sistem, dopiru do vremena vladavine Osmana. On je nakon, osvajanja novih teritorija, dijelio
velike posjede roacima ili vojnim starijeinama, a gazije nagraivao prema zaslugama. Sa
stvaranjem vrste teritorije pljakaki upadi u neprijateljska podruja su zamijenjena
odbranom teritorije. Za potrebe odbrane osvojenih teritorija Osman je stvorio stajau,
profesionalnu vojsku, koja je zamijenila plemensko ratnitvo.
Upravo je Osman-koji se otada zvao emirom - ustanovio poloaj vrhovnog
zapovjednika vojske, beglerbega. Uz beglerbega Osman je postavio jednog kadiju te
beglerbegu podreenog vojnog starijeinu (subau) koji je u miru, uz vojne zadatke, obavljao
policijske poslove. Naredbe i odluke su se izricale i prenosile usmenim putem
Pritube su se vrlo esto upuivale vladaru osobno, pri emu je on sam presuivao.
Orhan je otiao dalje u procesu izgradnje dravnog aparata. Osim propovijedi
prakticirao je i drugo islamsko ispoljavanje suvereniteta - nakon zauzea Burse(1326.) poeo
je kovati novac u vlastito ime. Meu Osmalijama prvi se proglasio sultanom, mada je njegov
in bio uzurpatorski, jer mu taj naslov nije dodijelio halifa.
S obzirom na veliinu koju je zemlja Osmanlija dosegla, vladar se vie nije mogao
baviti svim dravnim poslovima. Iz tih razloga imenovan je jedan vezir. Ta funkcija je
povjerena teologu Alaeddin-pai. Poslije njegove smrti 1333.(?) g. preuzeo je tu dunost
Orhanov sin Sulejman-paa (1333?-1357).

11

Vezir je isprva imao samo savjetodavnu ulogu i nije se smio mijeati u vojne poslove.
Kad je Sulejman-paa poginuo (1359), njegov poloaj i sve kompetencije je dobio Lala ahinpaa koji je bio vaspita princa Murata I i zato je nosio naslov lala. Osvojene teritorije
pretvarane su u u snadake, na ijem elu su se nalazili vojni namjesnici - sandakbegovi, koji
su od sultana dobivali sandake zastave, kao simbol svoje vlasti.
Za vrijeme sultana Murata I (1362.-1389.) izvrene su znatne izmjene u organizaciji
vrhovne dravane uprave i sudstva; osnovani su novi vojniki i poluvojniki redovi i
donesene neke uredbe u odnosu na tmarski sistem.
Prva nova ustanova u osmanskoj dravi bila je ustanova beglerbega (beg nad
begovima). Tu ustanovu su Osmanlije preuzele od Selduka (H.abanovi, Bosanski paaluk,
str. 21). Matuz navodi da je ustanovu beglerbega, u svojstvu vrhovnog vojnog zapovjednika,
ustanovio Osman.
Druga nova ustanova je ustanova kazaskera, vrhovnog vojnog sudije, starijeina
cjelokupnog sudstava, vjerskih i prosvjetnih organa. Prvim kazaskerom imenovan je kadija
Burse andarli Kara Halil, kasnije veliki vezir. Kadija Bruse bio je dotada najvia sudska
funkcija.
Dok se dotad pri donoenju presuda primjenjivao samo erijat i, ponekad obiajno
pravo (orf), sada se za sluajeve za koje nije bilo erijatskih odredaba donose svjetovni
zakoni (kanuni). Osmanski kanun se svodio na fermane. Sainjava ga niz ukaza koje su
donosili pojeduni sultani, a svaki novi vladar je po svom ustolienju morao da ih potvruje.
Osnovni i nepromjenjivi zakon je erijat, a svaki ferman je sadravao frazu da je usaglaen sa
erijatom i ranije ustanovljenim fermanom.
Postoje tri kategorije kanuna. U prvu grupu spadaju dekreti sa karakterom zakona koje
je izdavao sultan u specifinim situacijama. Drugo mjesto zauzimaju dekreti koji se odnose na
neku posebnu oblast ili drutveni stale. U treu grupu spadaju opte kanun-name koje su se
primjenjivale u cijelom Carstvu.
Veinu ovih zakona donosila je centralna vlada, a oblik fermana su im davali sekretari
vlade. Najprije je ih provjeravao i parafirao veliki vezir, a zatim bi ih niandija podnosio
sultanu. Nakon to ih sultan usmeno ili pismeno potvrdi stiu zakonsku snagu. Sastavljanje
kanun-name ili tumaenja nekog zakonskog pitanja spadalo je u nadlenost niandije.
Osmanlije su u novoosvojenim teritorijama najpre utvrivali zakone i obiaje koji su u
tom kraju vaili prije njihovog osvajanja. Zadravali su niz lokalnih zakonskih rjeenja, da bi
izbjegli nemire koji obino nastaju poslije naglog uvoenja novog sistema. Ukidali su samo
one ustanove koje su u suprotnosti sa erijatom i osmanskim zakonskim propisima. Kasnije bi
se inile neke izmjene ili bi osmanski zakon u potpunosti zamijenio stare odredbe.
U Osmanskom carstvu je postojala jedinstvena sudska organizacija. Hijerarhijska
ljestvica sudske organizacije je ovako izgledala: ejhul-islam, kazaskeri, mulle, kadije i
naibi. Osnovna sudska teritorijalna jedinica zvala se kaza (kadiluk)
Zastupnici erjata i kanuna bile su kadije, koje su predstavljale osnovnu kariku u
hijerarhijskoj ljestvici sudske organizacije, bile su potinjene kazaskerima. Postojala su
dvojica kazaskera: jedan za Rumeliju, a drugi za Anadoliju. Kadije su bile nadlene svim
slojevima drutva i svim konfesijma kada su u pitanju graansko-pravne i krivine parnice.
Pitanja braka i nasljea krani i Jevreji su rijeavali na osnovu svojih vjerskih propisa.
Smjenjivanje i postavljanje kadija je bilo u nadlenosti sultana. Kadije su predstavljale
odreene kontrolne organe, pa su mogli da skreu panju na nezakoniti rad organa vlasti i o
tome obavjetavali Portu i druge nadlene organe vlasti.

12

Zbog toga korumpiranost sudstva, kao jedan od osnovnih elemenata osmanskog

sistema, odnosno kadija kao zastupnika erijata i Kanuna, predstavljae jedan od glavnih
uzroka slabosti i propadanja sistema i nereda u Carstvu.
Kadije su izvan sudske djelatnosti obavljale: mobilizaciju vojske, pripremanje hrane
za vojsku, otpremanje radnika na popravke puteva, mostova i tvrava i utvrivanje dravnih
prihoda i uope svih feudalnih poreza.
ejhul-islam ovo zvanje je ustanovio sultan Murat II, koji je u ime sultana vodio poslove
pravosua, prosvjete i nauke mogao se mijeati u poslove kazaskera. On je bio vrhovni
poglavar uleme. Odluke je donosio na osnovu erijata. Provjeravao je svaki zakon koji sultan
donosi da li se kosi sa erijatom. Ako ustanovi da je protivan erijatu, nije izdavao
odobrenje (fetvu) za njegovo donoenje. Tako je mogao da utjee i na vane dravne odluke.
Poslije smrti Lala ahin-pae (umro je prije 1382., a poslije 1385.) glavno vojno
zapovjednitvo preneseno je na novog vezira andarli Kara Halila (1385), dotadanjeg
kazaaskera, koji je pri prijelazu na na vezirsku dunost dobio naslov pae. Otada pa do 16.
stoljea vezir i paa su ostali pojmovno sinonimi.
Od 1385. godine beglerbeg je bio samo najvii vojno-poltiki komandant i
administrativni upravnik u Rumeliji. Na taj je nain ranija funkcija beglerbega, koji je dotle
bio najvii vojni komandant i najvie zvanje poslije sultana prenesena na vezira, koji dotle
nije imao nikakve ingerencije u vojnim poslovima; tako je vezir postao najvii dravni
funkcioner poslije sultana.
Beglerbeg Timurta-paa postao je sultanov zastupnik u evropskim provincijama, pa
je time uvedena dunost beglerbega Rumelije (Romejske zemlje). Za vrijeme sultana Bajazita
I uspostavljen je i Anadolski beglerbegluk. Njegovo sjedite je bila Ankara, a 1451. godine
preneseno je u Kutahiju. Rumelijski beglerbeg je po rangu bio stariji od anadolskog. Oni su
vodili vojne poslove svih sandaka na svom podruju. Kada se broj beglerbega poveao,
njima su povjereni i upravni civilni poslovi. U drugoj polovini 17. st. beglerbegluci su
pretvoreni u ejalete.
Nakon smrti vezira andarli Kara Halila (1387), vezirsku dunost je preuzeo njegov
najstariji sin Ali-paa, koji je obavljao tu dunost od poetka 1387. godine do svoje smrti
poetkom 1406. godine. Tada je, pored Ali-pae, naslov vezira dobio i beglerbeg Kara
Timurta-paa (1386. ili 1387.), pa je tako Ali- paa postao prvi veliki vezir sa tri tuga (znak
painog dostojanstva napravljen od konjskog repa).
Za vrijeme vladavine Murata I (1362-1389.) i timarski sistem je dobio svoj konani
oblik. Zakonom je utvreno da ubudue svaki borac koji se odlikuje moe postaviti zahtjev za
timar, a zauzvrat je morao sluiti kao konjanik (spahi). Tako je Murat I plae koje su
isplaivane iz dravne kase zamijenio timarima, a dravnu kasu oslobodio plaanja vojske.
Ono po emu se osmanski feudalizam razlikuje od evropskog je u tome to je sva
zemlja u Osmanskom carstvu pripadala dravi, kojom je u ime drave raspolagao sultan. On
je zemljine posjede dodjeljivao vojnicima i slubenicima kao plau, ali ne u puno vlasnitvo,
nego im je samo dodjeljivao pravo na ubiranje prihoda od seljaka koji su obraivali zemlju u
iznosu koji im on odobri . Visina prihoda je zavisila od slube koju lice obavlja.

13

Klasna struktura drutva i drutveni odnosi

Osmansko feudalno drutvo se dijelilo na dvije osnovne klase:
- vladajuu feudalnu klasu (asker) i
- proizvodni sloj (raja )
Vladajuu feudalnu klasu su inili svi oni koji su na bilo koji nain bili u slubi
drave: vojnoj, administrativnoj, sudskoj ili prosvjetnoj.Ova klasa se nazivala asker, zato to
su u njoj bili najbrojniji vojnici. Ova klasa je finansirana iz prihoda ostvarivanih sa dravne
zemlje, koja im je dodjeljivana kao timar, zeamet ili has.
Drugu drutveni sloj raja, koje se preteno bavilo poljoprivredom, sainjavali su
muslimani i krani iz kategorije proizvodnog stanovnitva. Raja je uivala batine i iftove.
Vremenom je izraz raja postao oznaka samo za krane.
POREZI U OSMANSKOM CARSTVU
S obzirom na njihov pravni karakter porezi u Osmanskom carstvu se dijele na:
1. HUKUK-U ERIYYE (porezi zasnovani na principima erijatskog prava)
2. RESM-I ORFIYYE (propisivani posebnim zakonskim odredbama)
Hukuk-u eriyye
U kategoriju poreza baziranih na principima erijata spadaju: zekat, dizja, uur ili hara i
carine.1
Dizja
Pod pojmom dizja u osmanskoj pravnoj terminologiji podrazumijevao se erijatski
porez kojeg su plaali punoljetni mukarci nemuslimani, ime su sticali slobodu
vjeroispovijesti i zatitu ivota i imetka.2 Pod utjecajem arapskog jezika u osmanskim
izvorima kao sinonim za dizju upotrebljavao se i termin hara, ali je s vremenom u praksi
upotreba termina dizja prevladala. Ova dva pravna termina u sutini oznaavaju dvije vrste
poreza: dizja je iskljuivo porez kojeg plaaju nemuslimani, dok su na plaanje haraa bili
obavezni i muslimani i nemuslimani.3 U osmanskim izvorima pravni termini dizja i hara su
upotrebljavani i u znaenju danka kojeg su plaale zemlje ili oblasti u vazalnom poloaju
prema Osmanskom carstvu.4
Osloboanje od obaveze plaanja dizje sprovoeno je na osnova dva principa:
1. Osloboenje po erijatskom pravu
2. Osloboenje na osnovu slubeu u korist drave
Po erijatskom pravu od obaveze plaanja dizje izuzeti su ene i djeca, jer oni nisu
sposobni za vojnu slubu i u ratu se ne smiju ubijati. Pored njih, od ove obaveze osloboena

Kanuni i Kanun-name za Bosanski, Hercegovaki, Zvorniki, Kliki, Crnogorski I skadarski sandak, Priredili:
Branisalv urev, Nedim Filipovi, Hamid Hadibegi, Muhamed Muji I Hazim abanovi, Serija I, Zakonski
spomenici, Sv. I, Sarajevo, 1957. str. 28
2
Hamid, Hadibegi, Glavarina u Osmanskoj dravi, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV,
Sarajevo, 1966., str. 1
3
Isto, str. 2
4
Isto. str. 5

14

je i ona kategorija stanovnika koja se smatra nesposobnim za rad i oni koji ne zarauju, a to
su: siromasi, slijepa lica, hronini bolesnici, lud i slabouman ovjek.5
Prema miljenju erijatskih pravnika sveteno lice koje nije ivjelo u samostanu, a
privreivalo je, spadalo je pod obavezu plaanja dizje. U drugom sluaju, tj. kada je ivjelo u
samostanu i nije se mijealo sa svijetom, bilo je osloboeno plaanja dizje, kao i ostalih
erijatskih i zakonskih poreza.6
U Osmanskoj dravi od obaveze davanja dizje bili su osloboeni pripadnici vojnih i
poluvojnih redova, kao to su: akindije, vojnuci, martolosi, derbendije, musellemi, stranci,
Vlasi, knezovi i primiuri
Desetina (uur)
Kao pravni termin to je opti naziv za sve naturalne poreze na poljoprivredne proizvode. Ovaj
porez je bio jedinstven za muslimansku i kransku raju. Uur nije odgovaro pravoj desetini,
jer je u nekim krajevima mogla iznositi i polovinu.7
Zekat
Resm-i orfiyye (dravni porezi)
Resm-i orfiyye je opti naziv za sve novane feudalne rente, koje je propisivala drava
svojim zakonima na osnovu lokalnih obiaja. Dijele se na:
1. Resm-i adiye (obiajne poreze)
2. Izvanredni nameti
3. Resm-i akka
Resm-i adiyye (obiajne poreze)
Obiajni porezi su u uskoj vezi sa ureenjem agrarnih odnosa u Osmanskom carstvu. Agrarni
odnosi u Bosni, kao u cijeloj Rumeliji, zasnivali su se na vlasti mirije nad zemljom. Zemlja se
ovdje zvala erazi miri ili erazi memleket, to znai da je vlast nad zemljom imala drava.
Drava je, ili u njeno ime sultan, takvu zemlju ustupala obraivaima uz uslov da plate tapiju.
Tapija je obraivau zemlje osiguravala nesmetanu obradu, i stalnost na miriji sve dotle dok
ispunjava obavezu plaanja tapije i ispunjavanja poreskih obaveza prema dravi, odnosno
spahiji kojem je drava ustupila zemljine naturalne i druge poreze na uivanje, uz obavezu
vojne slube.
Osim toga, tapija je obraivau obezbjeivala nasljeivanje zemljinog posjeda koji je
drao u okviru svpje porodice uz uslov plaanja tapijske pristojbe.8 Direktni nasljednk nije
plaao u porodici po pravilu nije plaao tapijsku pristojbu, dok su svi drugi nasljednici plaali
tapijsku taksu.
Zemljini posjed koji je uz tapiju davan na koritenje obraivaima zemlje (raji) zvao
se batina, ako su ga obraivali krani, a ift (ifluk) ako su ga obraibali muslimani. Po
svom statusu ta dva zemljina posjeda su bila istovjetna, ali su se razlikovali po plaanju
linog poreza obraivaa.
5

Isto, str. 13-16

Isto, str. 18-19
7
iro, Truhelka, Historika podloga agrarnog pitanja u Bosni , Glasnik Zemaljskog muzeja, God. XXVII, br. 12, Sarajevo, 1915. str. 165; Vojislav, Spai, Zemljino-knjini sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka,
Istorijsko-pravni zbornik, sv. 3-4, god. V, Sarajevo, 1950. str. 25
8
Ahmed, Alii. Pokret za autonomiju Bosne
6

15

Resm-iift je lina novana dabina, koju je svom spahiji plaala muslimanska raja koja
posjeduje jedan ifluk. Ovaj porez nije bio jedinstven za sve muslimane. Onaj koji je
posjedovao pola ifta plaao je 11-12 ake, a ta vrsta poreza se naziva resm-i benak.
Neoenjeni mukarci, muslimani sposobni za vojnu koji ive u zajednikom domainstvu
plaali su resm-i mudered u iznosu od 6 do 9 aki.
Sve ostale line (ispenda ili porez na ift) i naturalne obaveze (desetina ili tzv. uur) vaile su
i za muslimane i za krane. Ali, treba istaknuti da su neke line obaveze, kao to je ispenda
ili porez na ift, koje su u sutini istovjetne, bile nie za muslimane nego za nemuslimane,
posebno kad su u pitanju neoenjeni. Naturalne obaveze su bile jedinstvene i za muslimane i
za krane.
Izuzetak ini gradsko stanovnitvo, muslimansko, koje nije obraivalo zemlju, nego se
bavilo nekom zanatskom djelatnou, ili ono stanovnitvo muslimansko ili kransko koje je
imalo posebna zaduenja, pa je bilo djelimino ili potpuno osloboeno linih ili naturalnih
obaveza. Jedinstvena i zajednika obaveza za svu raju, kransku i muslimansku, bila je
erijatska desetina od poljoprivrednih obaeza, te paualni porezi i globe. Isto tako, vanredne i
zakonske obaveze koje je drava povremeno uvodila plaala je sva raja, osim ako neko iz
posebnih razloga nije bio osloboen.
U dijelovima Carstva, kao to su dijelovi istone i zapadne Hercegovine, u dijelovima
Klikog sandaka kao i dijelovima Bosanske krajine jedan dio raje je imao status stoara (tzv.
vlasi, filurudije). Preteno su bili krani ali je bilo i muslimana. Oni su svoj dabine plaali
odsjekom u novcu u iznosu jednog dukata (filurije). Vlasi su na taj nain bili privilegovani u
odnosu na zemljoradniku raju, tim prije to im je bila priznata i izvjesna samouprava (katuni,
knezovi). Oni su zauzvrat sultanu davali odreeni broj ratnika za vojne pohode. U graninim
podrujima Vlasi su plaali znatno manje iznose filurije, jer su vrili izvjesne slube
Izvanredni nameti (avariz-i divaniye i tekalif-i orfiye)
Avariz-i divaniye ili avarizi je opti naziv za itav niz posebnih obaveza kojim su u
vidu direktnih dravnih poreza, naturalnih dabina i kuluka. Uz naziv avariz-i divaniye
redovno se spominje i drugi istoznani termin - tekalif-i orfiye, to znai poreske obaveze
uvedene po odluci vladara. Porezi iz kategorije tekalif-i orfiye u prvo vrijeme su se ubirali
samo u izvanrednim okolnostima, kao u sluaju rata. Ubirali su se svake pete godine i to u
etiri osnovna vida: avariz, nuzul, sursat i itira, a ubirani su najee u novcu u vidu
tzv.bedela.
U toku 17. I 18. stoljea, kao posljedica finansijske krize u Osmanskom carstvu, dolazi
do poveanja broja izvanrednih nameta i do promjene u nainu izvanrednog oporezivanja.
Jo za vrijeme sultana Bajazita II (1481-1512) bilo je sluajeva rjeavanja dravnih
finansijskih tekoa nametanjem zavisnim slojevima stanovnitva novih izvanrednih nameta
ili poveanjem iznosa starih. Stalni deficit budeta osmanske drave od vremena sultana
Murata III (1574-1595), uslovio je da se ova pojava pretvori u pravilo.
U uslovima poveanih poreskih obaveza osiromaeni seljaci nisu mogli proizvoditi
toliko dobara koliko je od njih traeno, a poto su obaveze morali podmiriti u novcu, koga
nisu imali dovoljno, seljaci su morali da se zaduuju kod seoskih i gradskih zelenaa. Poto
zajmove nisu mogli vratiti, seljaci su masovno naputali svoje posjede, koji su padali u ruke
spahija ili zelenaa.
Bjeanje seljaka sa posjeda utjecalo je na promjenu u sistemu izvanrednog oporezivanja.
Zbog raseljavanja seljaka broj poznatih avariskih kua se stalno smanjivao, a centralna vlast
je i dalje traila izvanredne namete. Iz tih razloga postepeno se izgraivala nova praksa
optereivnja, po kojoj su izvanredni nameti odbjeglih seljaka rasporeivani na preostalo

16

stanovnitvo, a sam raspored meu prisutnima vren je po kategorizaciji poreskih obveznika

na imunije, srednje imune i siromane.
U drugoj polovini 17. stoljea za neke izvanredne namete (sursat, itira) proirena je
bila osnovica. Dok je ranije poresku osnovicu za sve izvanredne namete inila rajinska
zemlja, sada se za itiru i sursat proiruje i na zemlje lica koja su bila muaf (osloboena od
izvanrednih nameta).
Istovremeno sa promjenama u sistemu izvanrednog oporezivanja nametima tekalif-i
orfiyetokom u 17. stoljeu se pojavljuje i razvija praksa da izvanrednom oporezivanju
pristupaju i organi provinscijske i lokalne vlasti (beglerbegovi i sandakbegovi). U periodu
uspostave timarskog sistema, namjesnici provincija i sandaka bili su nagraivani kroz
timarski sistem. Oni su kao najvii vojno-upravni funkcioneri u provincijama nagraivani
krupnim feudalnim posjedima (hasovima). Uz to su sandakbegovi, kao i beglerbezi (samo
paa-sandaka), imali pravo da ubiru jedan dio (obino jednu polovinu) tzv. baduhava
dabina od raje koja je bila naseljana na neslobodnim (serbetsiz) timarima. Opseg hasova
provincijskih upravnika je tokom 17. stoljea suavan, a centralna vlast je pokuavala
podmiriti njihove materijalne potrebe dopunskim nagraivanjem dodjeljivanjem arpaluka.
Meutim ni taj izvor prihoda nije bio dovoljan da podmiri narasle materijalne potrebe
provincijskih upravnika pa pokuavaju da svoje materijalne potrebe podmire nametanjem
izvanradnih poreza poreskim obveznicima u svoju korist. Ti porezi u korist namjesnika
provincije i sandaka javljaju se najee pod nazivaima devir (doprinos za inspekciju),
kaftan-baha (za odjeu namjesnika), zahire baha (za hranu), nal (za obuu), konak ake (za
putne trokove), bajrak ake (za trokove skupljanja vojske), uri diyet (za plaenu krvarinu),
kapu harci (za odravanje namjesnikovog dvora), poklon, peke, yemekluk. Sueska misli
da se katkada svi ili dio ovih poreza naziva salijane.
Navedeni porezi, po miljenju Sueske, ustaljuju se za vrijeme Bekog rata (16831699), ali na poetku 18. stoljea centralna vlast pokuava ukinuti sve te namete. U toku
ratova koje je Osmansko carstvo vodilo u toku 18. stoljea praksa ubiranja poreza u korist
provincijskih funkcionera dobiva stalan vid, prvo u ozakonjenju imdadi seferije, a kasnije u
definitivnoj legalizaciji svih tih nameta njihovim pretvaranjem, zajedno sa imadadi seferijom,
u jedan jedinstveni namet u korist namjesnika provincija i sandaka pod nazivom imdadi
hazarija. Na ovu legalizaciju centralna vlast je bila prisiljena faktikim stanjem stvari. Jedino
je mogla regulisati nain razrezivanja ovih poreza i sprijeiti eventualne zloupotrebe. S druge
strane, praksa nametanja izvanrednih nameta u korist spomenutih funkcionera odgovarala je
centralnoj vlasti kao sredstvo za prebacivanje brige izdravanja pokrajinskih funkcionera na
teret provincijskog stanovnitva.
Namet imdadi seferije ubiran je od naroda kao ratna pomo za namjesnika provincija i
sandaka jo prije pojave nameta pod nazivom imdadi hazarija. Javlja se u drugoj polovini 17.
stoljea, a naroito u vrijeme ratova u prvij polovini 18. stoljea. Razlika izmeu nameta
imadadi seferija i imadadi hazarija, pored razlike u vremenu nastanka, sastoji se u tome to je
namet imadadi hazarija od svog nastanka postao stalan, dok se imdadi seferija mogla
primjenjivati samo u sluaju rata kada meu njima dolazi do izvjesnog spoja pod nazivom
imdadi seferija. Formalno se u ratu ubire samo jedan porez pod nazivom imdadi seferija, ali
namet iji je iznos daleko vei od iznosa imdadi hazarije. Ovi porezi su se u ratu samo
nominalno spajali, a u mirno vrijeme nastavljalo se sa ubiranjem opet jednog nameta pod
nazivom imdadi hazarija.
Porez imadadi hazarija spada inae u u grupu tzv. izvanrednih nameta (tekalif-i orfiye), a
javlja se pod ovim nazivom tek na poetku 18. stoljea. Ubiran je dvaput godinje u dvije rate
ili obroka taksit, zbog ega je u narodu i dobio naziv taksit.

17

Timarski sisitem i vojna organizacija

Osmanske vojne snage su se sastojale od dva dijela: od provincijskih odreda i trupa
tzv. Portinih robova (kapukulu), koje predstavljaju stajau, centralnu vojsku..
Najznaajniju ulogu u provincijskoj vojsci su imale spahije, tj. teka konjica. Za
dobijeni timar oni su bili duni sluiti dravi u ratu i miru. Pravo na timare imali su sve dok
im traje sluba. Ukoliko iz bilo kojih razloga nisu bili u mogunosti obavljati svoju slubu ili
je ona prestajala, gubili su pravo na uivanje timara. Timari se nisu mogli prisvojiti,
nasljeivati ili prodavati drugim licima. Mogli su ih samo djelomino prenositi na potomke
ukoliko je potomak bio vojno sposoban i od oca nasljeivao vojnu slubu. Da bi neko lice
dobilo timar, moralo je pripadati vojnikoj klasi, dok je raji strogim zakonom bilo zabranjeno
da uiva takvu mogunost. Sin je mogao postati vojnik, ako mu je otac bio pripadnik vojnike
klase ili sultanov odnosno begov kul.
Svi zemljini posjedi u Osmanskom carstvu su nazivani zajednikim imenom timar. U
ovisnosti o visini prihoda koji se ubiru sa njih dijele se na tri vrste i to: timar, zeamet i
has.Timari, kao feudalni posjedi, i spahije, kao vojnici, bili su najbrojniji i zbog toga je ovaj
sistem nazvan timarsko spahijski sistem.
Timar je bio sitni vojniki posjed do 20 000 aki, a uivali su ga obini vojnici,
konjanici (sitne spahije). Zeamet krupniji vojniki posjed do 10 000 aki i has krupni
vojniki posjed sa prihodom preko 100 000 aki dobivao je komandni kadar u vojsci (begovi)
i dravni slubeni
Na svake tri hiljade aki timarskog prihoda spahija je bio duan da obezbijedi po
jednog debeliju, kompletno naoruanog konjanika, dok je beg opremao po jednog debeliju
na svakih pet hiljada aki prihoda. Kad bi sultan naredio d se krene u ratni pohod, spahije bi
se, pod zapovjednitvom subae, okupile pod sandakbegovu zastavu. Sandakbegovi su se
zatim okupljali pod zastavom beglerbega, a beglerbegovi bi se, u odreeno vrijeme i na
odreenom mjestu prikljuili sultanovoj vojsci.
Spahije-timarnici su sluili u lakoj konjici, a u bojnoj formaciji su zauzimali poloaje
na krilima obrazujui tako polumjesec, to im je omoguavalo da brzo opkole neprijatelja.
Na svojim timarima nisu mogli neogranieno raspolagati rajom (seljacima) koji su
obraivali zemlju, kao to je to mogao feudalac u zapadnom feudalizmu. Timarnici i zaimi su
mogli samo da na zahtjev pokrajinskog organa obavljaju samo poslove privoenja, ali nisu
mogli kanjavati. O provoenju zakonitosti brinuo se kadija. Spahija je imao samo zadatak da
osigura obradu zemlje i ubiranje prihoda sa posjeda koji je dobio kao timar.
Vrste zemljinih posjeda
Timarski sistem se primjenjivao u evropskim posjedima osmanske drave, gdje je
postojalo mnogo naputenih zemljinih posjeda. U nekadanjeim malim kneevinama
zauzetim na podruju Anadolije veina zemljita je ostala u privatnom vlasnitvu (mulk). Tu
su formirani ejaleti sa salyanom, u kojima nema zeameta i timra, ali ima plaenike vojske
(kul taifesi). Svi se njihovi prihodi ubiru od strane sultana. Poto se od ukupnog prihoda
daju nagrade salyane odreene beglerbezima (beylerbeyi) i plate (ulufe) plaenikoj vojsci,
viak odlazi u dravnu blagajnu.

18

Prema Ali-auu koji je napisao raspravu o timarsko-spahijskoj organizaciji u XVI

stoljeu, u osmanskim pokrajinama sa timarskim sistemom postojale su dvadeset i
dvije vrste zemljinih posjeda:

carski hasovi (havasi humayun)

hasovi vezira, zapovjednika, mirmirana i lanova visokog divana
hasovi sultanija (pamaklik, apanaa). Ne prelaze sa jedne na drugu, zato to ne
mogu biti svrgnute, niti postavljene. Postoje i hasovi odreeni za ljude na poloaju i
koji prelaze sa jednog lica na drugo. Ovakvi hasovi se zovu idmali hasovi.
malikane davane u potpuno vlasnitvo nekim sultanijama, zaslunim ljudima na
nekim poloajima, graninim bezima i nekim dravnicima prema njihovoj
sposobnosti. Malikane je isto kao mulk, koji su naslijedili. S njima se raspolae na
nain potpunog vlasnitva (mulkiyet uzere). Nasljedan je i moe se prodati ili
pokloniti.
vakufi s njima se postupa prema volji zakladatelja
arpalik odreivan dvorskim slubenicima, starijeinama zanatlija u dravnim
radionicama. Postoje dvije vrste : jedna je idmali prelazi sa je dnog lica na drugo, a
druga vrsta nije idmali.
odaklik dodjeljivan putem hasa nekim bezima u nasljedno vlasnitvo.
zeamet i has odreeni za slubenike Divana i istaknute borce. Ne mogu bez razloga
biti oduzeti i drugom dati. Ako jedan od njih bude zarobljen, poginuo, umro ili nestao
sluei sultanu njegov timar se daje njegovom sinu, a ako nema sina, daje se drugom.
penzija (tekaut) dodjeljuje se onima koji su poslije raznih dunosti oboljeli,
iznemogli i ostarili, te nisu u stanju da uestvuju u vojnom pohodu. Oni uivaju
penziju dok su ivi.
posjed dodjeljivan airetskim bezima, koji su starijeine naroda i plemena. Ali oni
ne posjeduju bubnja ni zastave, nego su u poloaju zaima, te kojem sandaku
pripadaju, skupa sa bezima svog sandaka idu u vojni pohod.. Njihovi zeameti i timari
su nasljedni.
mulk ekinilu posjednici nisu morali lino vriti vojnu slubu, nego su imali
obavezu da alju debelije. Posjed je nasljedan.
naizmjenini timar - nekoliko osoba naizmjenino raspolae ovom vrstom timara. U
carski pohod idu naizmjenino i to lino. Timar je nasljedan.
vrsta dodjeljivana bezima musellema, juruka, piyade (pjeaka), cigana i
akindija - Svaki od njih ima zeamet i timar, koji se smatra kao arpalik. Kogod bude
postavljen, prelazi na njega.
vrsta odreena bezima i eribaama vojnukog reda ovaj posjed se smatra
arpalikom, te prelazi s jednog lica na drugo. Spomenuti vojnuki red je zabranjeno
popisivati.Badihava, resmi arusane, kazne i novane globe pripadaju njihovima
bezima. Dunost eribaa je da svake godine u vrijeme pae(ayir zamaninda) izdvoji
vojnuke kojima je red i odvede i u prijestolnicu da slue kod carskih konja i na
livadama.
posjed dat nekim posluiteljima carske konjunice. Njihovi timari su u smislu
arpalika.
vrsta posjeda odreena uvarima i posadi tvrave (hisar eri). Njihov dizdar,
ehaja i ostali imaju idmali timare, koji su im odreeni kao arpalik
vrsta odreena musellemskom redu, kod kojeg se svako pet vojnika smatra
jednim odakom. Svaki odak ima jedan timar i s tim pet momaka musellema, koji
po redu idu u rat. Kojeg od njih bude red, taj uzima te godine sav prihod timara.

19

Dunost im je da u toku pohoda vuku topove, nadgledaju topovski alat i pribor. Kod
opsjedanja tvrave kopati podzemne puteve, prenositi topove s jednog mjesta na drugi,
istiti i proirivati teko prolazna mjesta.
vrsta odreena carskim dogandijama, ahindijama i atmadijama jedna je
skupina s timarom, a jedna skupina posjeduje ifluk i batinu i uiva povlastice
(muafiyetledir)
vrsta odreena uvarima klanaca i nekih opasnih mjesta njihov timar se smatra
odaklukom, ali pripada samo spomenutom redu. Jedna skupina ovog reda je s
muafiyetom, koja se naziva derbendijama. Oni stanuju na opasnim mjestima, daju
konaita onima koji dolaze i prolaze i sprovode ih. Unutar granica tih klanaca
proiruju i iste kamenita mjesta i poravljaju neke uvale i udubine kroz koje se teko
prolazi.
vrsta odreena komornicima espekean taifesi - oni su prije osvojenja bili
nomadski red, te poto nisu bili skloni zemljoradnji, za njih je uspostavljen porezat
akesi porez na konje. Spomenuti red je bio oproten od poreza resmi ift porez na
zemlju, benak: postoje dvije vrste ekinli benak davao ga onaj koji je imao manje
zemlje od pola ifluka, a iznosio je 18 aki i cebe benak i od dsetine onih mjesta,
koja su im bila upisana kao yurt, kao nagrada za voenje konja, a i davanje avariza je
dokinuto.
vrsta odreena nekim knezovima i primiurima oni su prilikom ubiranja
dravnih prihoda i kod nekih ratnih snabdijevanja sluili, te saoptavali raji ono to se
naredi. Jedna skupina je sa timarom, to su vlasnici i knezovi. Druga skupina je sa
muafiyetom,to su primiuri
vrsta odreena vojnukom redu raunala se kao batina. Oni su osloboeni
erijatskih desetina i obiajnih pristojb, od haraa, ispende, avrizi divanije i svih
nameta tekalifi orfiye.

Janjiari
U sastavu osmanskih vojnih snaga postojala je jedna znaajna vojna organizacija koja
se ne moe smatrati spahijskim slojem ni po nainu mobiliziranja ni po nainu plaanja. To su
janjiari koji su predstavljali stalnu stajau vojsku, u sutini sultanovu gardu, koji su plaani
neposredno iz dravne blagajne, a za svoju slubu su dobivali berate. Bez obzira to su u
Osmanskom carstvu imali znaajnu ulogu, janjiari nisu ulazili u sastav drutvenih struktura i
slojeva, osim glavnih zapovjednika na Porti, koji su mogli uivati vojnika lena, i, to e se
vidjeti kasnije, janjiarski dio zvani yerli kulu.
Janjiarska organizacija se oblikovala za vrijeme sultana Murata I (13621389). Do
tog vremena osmanske vojne snage su inile spahije, yaye, musellemi i akindije. To je bila
neplaena, poluregularna laka konjica u ijem je sastavu bilo i krana. Zapovjednik akindija
se zvao dovaciya. Njihov je glavni zadatak bio da upadaju u neprijateljsku teritoriju i svojim
pljakakim upadima zastrae stanovnitvo i na taj nain pripreme teritoriju za osvajanje.

20

U prvo vrijeme janjiari su regurtovani iz reda ratnih zarobljenika. Porta je zadravala

petinu ratnih zarobljenika sebi na raspolaganju i davali ih turskim seljakim porodicama u
Anadoloiji na preodgajanje. Ti odabrani zarobljenici su ondje radili poljoprivredne poslove
sve dok ne naue turski jezik. Suprotno ostalom rodovima, janjiari su i nakon obuke ostajali
u kasarnama, te nisu se smjeli eniti i imati porodicu.
Janjiari su u boju inili centar vojske i imali posebno znaanje za obranu bojnog
reda. Tim je elitnim odredom zapovijedao janjiarski aga, koji je bio izjednaen sa rangom
sandakbega. Janjiarski je odak (korpus) u prvoj polovini 16. stoljea brojao priblino 20
000 ljudi. Najvea janjiarska vojna jedinica - demat (divizija), inila je gotovo dvije treine
odaka. Demat se dijelio na orte, po do 60 do 70 ljudi.

21

UTICAJ VANJSKIH I UNUTRANJIH FAKTORA NA SLABLJENJE OSMANSKOG

CARSTVA

Najsvjetliji period povijesti Osmanskog carstva predstavlja vrijeme vladavine Sulejmana

Kanunija (1520-1566). U to vrijeme dovrena je izgradnja klasinih administrativnih,
drutvenih i privrednih institucija karakteristinih za specifinu organizaciju Osmanskog
carstva. Izgraeni dravni aparat obezbjeivao je snagu i stabilnost Carstva.
Za vladavine sultana Kanunija Carstvo je doivjelo vrhunac i u teritorijalnom razvoju.
Osmanska ekspanzionistika politika u to vrijeme je bila usmjerena na tri fronta: na
sjeverozapadu protiv Ugarske, a zatim protiv Habzburke monarhije; na Sredozemlju protiv
Mletake republike i u Perziji protiv Safavida.
Flota Hajrudina Barbarose je osvajanjem Tunisa ostvarila osmansku kontrolu u
zapadnom Sredozemlju. Na istoku je, pod zapovjednitvom velikog vezira Ibrahim-pae,
poduzet pohod protiv Safavida 1534. godine u toku kojeg je zauzeta safavidska prijestolnica
Tebriz.
Nakon bitke kod Mohaa 1526. godine Ugarska je podijeljena na dva dijela: zapadni
dio je pripao bratu cara Karla V, kralju Ferdinandu Habzburkom, a istoni dio osmanskom
vazalu, erdeljskom vojvodi Ivanu Zapolji. Deceniju kasnije Habzburgovci su se morali
obavezati na plaanje godinjeg danka.
Zaslugama osmanske diplomacije Sulejmanovog doba Osmansko carstvo je ukljueno
u evropsku politiku. Osmansko-francuskim ugovorom o prijateljstvu iz 1536. godine Evropa
je Osmanskom carstvu definitivno priznat status velike sile. Meutim, nasljednici Sulejmana
Kanunija nisu mogli odrati snagu carstva i ono je poelo ulaziti u krizu.
Ovaj rad se zasniva na dostupnim historijama Osmanskog carstva nastalih
krajem XVI i poetkom XVII stoljea u kojima je posveana panja i pitanju slabljenja
Osmanskog carstva. Koritena je Historija Ibrahima Alajbegovi Peevije koja obuvata
period osmanske historije od 1520. do 1640. godine, zatim Ljetopis Mehmed Halife
Bonjaka 1650.-1665. godine, koja se hronoloki nastavlja na Peevijinu historiju, i spisi
Hasan Kafije Pruaka. Svi su oni uviali slabljenje Osmanskog carstva, ali su uzroke tom
procesu traili uglavnom u moralnom propadanju osmanskog drutva.
U radu su koritene i savremene historije Osmanskog carstva koje sadre i posebna
poglavlja posveana problemu propadanja Osmanskog carstva. Na prvom mjestu tu su
historije Osmanskog carstva Halila Inaldika pod nazivom Osmanskog carstvo klasino
doba 1300-1600. i Jozefa Matuza Osmansko cartvao, zatim Historija Turskog /
Osmanskog carstva Joseph von Hammera, Istorija Osmanskog carstva Roberta
Mantrana, Osmanlijsko carstvo Dimitrija Kicikisa. Od posebnog znaaja za ovaj period je
i rad Hazima abanovia u okviru Historije naroda Jugoslavije u kojem je problemu
slabljenja Osmanskog carstva posveeno cijelo jedno poglavlje.
Znaajno je i djelo Istono pitanje Vasilja Popovia, koje tretira pitanje opstanka
Osmanskom carstvu na Balkanskom poluotoku i Levantu. Ono daje pregled historije
Osmanskog carstva od ranog poetka do stvaranja moderne Republike Turske.

22

POETAK PROPADANJA OSMANSKOG CARSTVA

Prvi simptomi krize Osmanskog carstva su se ispoljili u ekonomskoj i finansijskoj
destabilizaciji drave uslovljenoj mnogobrojnim faktorima koji su meusobno utjecali jedni
na druge. U itavom spletu uzroka unutranje krize Crastva, mislim da se izmijenjene
meunarodne okolnosti mogu izdvojiti kao prvi uzrok, a ostali se uzroci mogu posmatrati
kao posljedice ovog prvog.
Zastoj osmanskog teritorijalnog irenja u srednjoj Evropi i na Sredozemnom moru
oznaen je povlaenjem Osmanlija sa Malte 1565. godine i posljednjim pohodom sultana
Sulejmana protiv Ugarske 1566. godine9. Samo pet godina kasnije, 7. oktobra 1571. godine,
Osmanlije su u bici kod Lepanta doivjele prvi veliki poraz.U ovoj najveoj bici koja se ikada
vodila na Sredozemnom moru protuosmanska liga ( Papinska drava, Venecija i panija )
potukla je osmanske pomorske snage.10
Nakon poraza u bici kod Lepanta, Osmanlije su izgubile prevlast na Sredozemnom
moru, a zajedno s tim i kontrolu nad sjevernoafrikim pokrajinama. Oteana komunikacija sa
Egiptom i Sirijom doprinjela je jaanju uticaja Mameluka u Egiptu, dok se u Libanu emir
Fahr al-Din proglasio nezavisnim vladarem. Posade pomorskih jedinica Tripolisa, Alira i
Tunisa su se pretvorile u pirate i djelovale za svoj raun.
U istonom dijelu Sredozemlja osmanske brodove su, poev od 1570. godine, poeli
ugroavati i malteki vitezovi i vojniki red sv. Stefana, a ubrzo su im se pridruili engleski i
holandski pirati. Znak slabljenja osmanske moi bila je i injenica to osmanska flota nije
mogla uspjeno da se obrauna sa kozacima na Crnom moru. Neuspjeh osmanskih pomorskih
snaga objaanjava se nesposobnou osmanske mornarice, koju su inile galije, da se
suprostavi velikim brodovima neprijateljske flote.11Borbena sposobnost osmanske mornarice
opala je zbog tekoe snabdijevanja i odravnaja flote, jer je to premaivalo materijalne
mogunosti Carstva.
Gubitak osmanske prevlasti na morima bitno je uticao na opadanje osmanske privrede
u XVI stoljeu. Na slabljenje osmanske privrede, a time i na slabljenje Osmanskog carstva,
utjecalo je premjetanje glavnih trgovakih puteva iz Sredozemlja na Atlantik i gubitak
kontrole trgovine izmeu Indije i Bliskog Istoka. Trgovina indijskim zainima je postala
mameluki dravni monopol, ali od osnivanja Istono indijske komapanije 1600. godine
Englezi zaine kupuju neposredno u Indiji.
Iako se trgovina zainima i trgovina persijskom svilom i dalje odvijala, premjetanje
svjetske trgovine se negativno odrazilo na osmansku dravnu blagajnu jer prihodi su od
carina znatno smanjeni.12Kapitulacije koje su u prvo vrijeme imale povoljan uinak na
osmanske finansije postepeno su se pretvorile u konicu osmanskog privrednog razvoja. Prvu
kapitulaciju u smislu meudravnog sporazuma Porta je sklopila sa Francuskom 1536.
godine, nadajui se da e francuski trgovci oivjeti vanjsku trgovnu na osmanskom dravnom
podruju i poveati od nje carinske prihode. U literaturi postoji miljenje da prvu kapitulaciju
predstavlja francusko-osmanski ugovor iz 1569. jer ugovor iz 1536 godine sultan nije
ratificirao.13

Halil, Inaldik, Osmansko carstvo, Beograd, 1974, str. 60

Jozef, Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992, str. 90
11
H. Inaldik, Osmansko carstvo, str. 63.
12
J. Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992, str. 86
13
Dimitri, Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Beograd, 1998, str. 94
10

23

Ovom kapitulacijom meu Osmanskim carstvom i Francuskom je dogovorena

slobodna plovidba i slobodna trgovina podanika obje drave, pri emu bi oni u tim dravama
plaali onoliko dabina koliko i vlastiti graani.Francuski su konzuli dobili pravo suenja
francuskim podanicima na osmanskom dravnom podruju. Francuska konzularna sudbenost
na osnovu osmansko-francuskog ugovora nije naruavala suverenitet osmanske drave, jer je
ta privilegija predstavljala samo in dobre volje osmanskog sultana.
Meutim, kada Osmansko carstvo poinje slabiti ova konzularna sudbenost e
ugroavati osmanski suverenitet i njene privredne interese.14Iste takve kapitulacije Porta je
ugovorila sa Engleskom 1580.i Holandijom 1623. godine.15
Osmanska drava nije odmah uvidjela opasnost od davanja trgovakih povlastica
stranim trgovcima kojim su otvorile vrata pritjecanju jeftine evropske robe na osmansko
trite. Tako je osmanska drava, nesposobna da konkurie evropskoj privredi, postala trite i
izvor sirovina za evropsku masovnu proizvodnju. Na taj nain Carstvo je gubilo svoje zlato i
srebro, plaajui njime zapadnoevropsku manufakturnu robu. S druge strane, priliv plemenitih
metala iz Novog svijeta izazvao je pad vrijednosti zlata i srebra, dok prihodi osmanskih
rudnika zbog primitivnog naina rudarske proizvodnje nisu mogli pokriti svoje izdatke.
Rat sa Habzburzima voen u periodu izmeu 1593. i 1606. godine pokazao je da su
se prilike u svijetu okrenule protiv Osmanlija. Pozicija Osmanskog carstva je oteana
stvaranjem saveza izmeu Pape i Habzburgovaca. Pored toga, Moldavija, Vlaka i vazalna
drava Erdelj su se pobunile protiv Osmanlija, a kozaci sa Dnjepra su napadali i na kopnu i na
moru. Ovom antiosmanskom savezu pristupio je i persijski ah Abas Veliki, koji je uao u rat
sa Carstvom 1603. godine. Pod pritiskom voenja rata na dva fronta Porta je morala potpisati
mir sa Habzburzima u itvi 1606. godine. Njime se odrekla svih zahtjeva prema ugarskim
teritorijama, a Habzburzi su se oslobodili plaanja godinjeg danka .16
injenica da je Osmansko carstvo prilikom sklapanja ovog ugovora po prvi put
morala priznati jednu kransku silu ravnopravnom ugovornom stranom pokazuje da je njena
vojna prevlast na jugoistoku Evrope u opadanju i da ona poinje postepeno da nazaduje i u
spoljnoj politici.17
U vrijeme teritorijalne ekspanzije uoljiva je finansijska stabilnost, ali se u traenju
uzroka slabljenja Carstva ne moe polaziti od zastoja u teritorijalnom irenju i smatrati ga
prvim znakom krize. Stagnacija u teritorijalnom irenju se moe objasniti i kao posljedica
ekonomskog i vojnog jaanja evropskih drava i njihovom konsolidacijom, a ne slabljenjem
osmanske ekonomske i vojne moi. Isto tako, zastoj u teritorijalnom irenju Osmanskog
carstva moe se posmatrati i kao prvi znak ekonomskog i vojnog jaanja njegovih protivnika
Razvoj kapitalistikih odnosa na Zapadu izazvao je znaajne pronalaske u obalsti
nauke i tehnike. Neprekidni ratovi su u Evropi ubrzali i razvoj ratne tehnike koja e
promijeniti nain ratovanja. Osmansko carstvo, iako je jednim dijelom bilo u Evropi,
egzistiralo je izolovano od evropskog naunog i tehnikog razvoja. Sputana tradicionalnim
bliskoistonim formama drave Osmansko carstvo nije bilo u stanju prilagoditi se
izmijenjenim okolnostima. Tako su se osnovne klasine institucije Osmanskog carastva
raspadale u sudaru sa novom Evropom. Timarski sistem, koji je inio ekonomsku i vojnu
osnovu osmanske moi,mogao se odrati samo teritorijalnim irenjem Carstva. Sa prestankom
osvajanja timarski sistem se postepeno raspada izazivajui unutranju krizu Carstva. 18

14
15
16
17
18

Ibidem, str. 94.

J. Matuz, Osmansko carstvo, str. 100
Ibidem, str. 103
H. abanovi, Istorija naroda Jugoslavije II, Beograd, 1960.
H. Inaldik, Osmansko carstvo, str. 74-75

24

UNUTRANJI UZROCI SLABLJENJA

Znake slabljenja Osmanskog carstva uoile su mnoge obrazovane linosti tog
vremena meu kojima i Bonjak Hasan Kafi Pruak. On u svom djelu Temelji mudrosti o
ureenju svijeta ukazuje na odreene negativne pojave koje su imale svoje stvarne uzroke.
On smatra da je uzrok svih uzroka korupcija i sklonost ka enama. U svom lancu uzroka
slabljenja Osmanskog carstva izdvaja tri uzroka koja su rezultirala nizom poslajedica
Na prvom mjestu je zanemarivanje pravde i voenje valjane politike, a uzroke je to se
dravni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih.
Drugo, nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni miljenja i planiranju, a tome su
oholost i uobraenost velikaa, te njihovo izbjegavanje da se drue s uenjacima i
mudracima.
Tree, indolentnost u rukovoenju vojskom i upotrebi oruja i ratne opreme za vrijeme
borbe sa neprijateljeima, a uzrok je tome to se vojnici ne boje starjeina19
Smatram ispravnom Pruakovu konstataciju da je uzrok svih uzroka korumpiranost
dravnih organa vlasti, jer su se mitom otvarala vrata prodoru stranih elementa ne samo u
timarsku organizaciju nego i u krug dravnih slubenika i u jenjiarski odak. Korupcija se
javlja kao posljedica slabljenja osmanske privrede, odnosno gubitka prihoda dravnih
slubenika uvjetovanim inflacijom.
S korupcijom se pojavila i kupovina funkcija koja nije zahvatila samo najvie
poloaje u dravi, nego se proirila i na nia javna zvanja. Zbog otvaranja mogunosti
kupovine funkcija falsifikuju se diplome i drugi dokumenti kako bi se dolo do unosne slube.
Pri stupanju u bilo koju slubu kvalificiranost nije igrala nikakvu ulogu, ve je visina iznosa
koju kandidat nudi bila presudna.
Najtee posljedice je imala korumpiranost sudskih organa, odnosno kadija kao
zatitnika erijata i kanuna. Sudstvo nije bilo odvojeno od upravnih vlasti to je prualo
mogunost zloupotrebe poloaja u provoenju vlasti i pravde. Tako je sultan Selim III prije
svega zahtijevao da se iskorijeni korupcija u sudstvu smatrajui je glavnim izvorom slabosti i
propadanja sistema i uzrokom nereda u Carstvu.20
Kupovina funkcija je zahvatila i vojnu organizaciju koja je u Osmanskom carstvu bila
usko povezana sa organizacijom drutveno-ekonomskog sistema u cjelini. Korumpiranost
dravnih organa vlasti uvjetovala je i raspad timarskog sistema koji se zasnivao na naturalnoj
privredi i dravnim vlasnitvom nad zemljom.
Neprekidni ratovi u XVI stoljeu, razvoj ratne tehnike i novi nain ratovanja
zahtijevali su poveanje vojske a s tim i sredstava za njeno odravanje, kao i za samo voenje
ratova. Poto je zemljini fond smanjen broj spahija se smanjio, dok se broj plaene vojske i
izdataka za nju poveao za vie od tri puta.21 Rashodi za izdravanje vojske, dvora,
birokratskog aparata i raznih neproduktivnih elemenata premaivali su dravne prihode. U
nastojanju da stalno raspolae dovoljnom koliinom novca za odravanje vojske drava je
poela davati na dugoroni zakup prihode sa dravnog zemljita to je dovelo do pogoranja
ekonomskog i finansijskog poloaja drave. Ta mjera se pokazala beskorisnom zato to je
drava samo privremeno eliminisala finansijske tekoe, a faktiki na taj nain se liavala
trajnih prihoda sa svojih posjeda koji su odlazili u ruke zakupnika.
19

Hasan Kafija Pruak, Izabrani spisi, Uvod, prevod i biljeke Amir Ljubovi i Fehim Nametak,
Sarajevo, 1983. ,str. 121.
20
A. Alii, Ureenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983. str. 97.
21
Hazim, abanovi, Istorija naroda Jugoslavije II, Beograd, 1960. str.450.

25

Pod zakup su se davali i hasovi koji su se dotada dodjeljivali samo beglerbezima i

sandakbezima za ratne zasluge, ime se istie da zakupnik nije imao, prije svega, ulogu
vojnog zapovjednika.
Zakupnici-namjesnici su se ak oslobaali dotad obaveznog uestvovanja u vojnim
pohodima. S druge strane neogranieno je raspolagao dravnim organima na svom podruju
to mu je olakavalo utjerivanje poreza.22
Zastojem u teritorijalnom irenju ogranien je zemljini fond to je dovelo do
smanjivanja prvobitne veliine timara. To je uticalo na ekonomsku, moralnu i borbenu snagu
spahijske vojske. Sve ee se spahije nisu odazivale na poziv u vojni pohod ili su se
oslobaali vojnike slube plaanjem novanog ekvivalenta ( bedel ). esta je bila pojava da
spahije sa malim prihodima sa timara pokuavaju prijei u redove plaenikih trupa (
kapukulu ), koje su dotada popunjavane mladiima regrutovanim putem devirme.23esta je
bila pojava da beglerbezi isti timar prodaju dvojici pretendenata. Osim toga, spahija je morao
iznova plaati da ne bude smijenjen za ponovno imenovanje prilikom smjene na prijestolju.
Sa pogoranjem poloaja spahije poetkom XVI stoljea i seljak je doao u tei
poloaj, jer spahiji nije nita drugo preostajalo nego da nametnuti teret prebaci na seljake.
Timarnici ne samo to su poveavali samovoljno poreze, nego su feudalnu rentu u naturi sada
pretvorili u novanu rentu. Izvanredni porez ( avariz divaniye ), u naturi ili u gotovini, sada se
sve ee ubirao. Pri tome su stanovnici cijelog sela morali plaati za one koji su pobjegli.
Dok su spahije, zbog gubitka prihoda, sve manje bili zainteresirani za preuzimanje
timara u nekim drugim skupinama stanovnitva poveao se interes za stjecanje zemljita. To
je skupina stanovnitva koja je posjedovala novac, meu kojima je bilo bogatih timarnika,
zakupnika poreza, mnogo idova, dobrostojeih dravnih inovnika , posebno iz redova
jenjiara i sudaca. Oni su uprkos protivnim zakonskim odredbama o koritenju zemlje
kupovali imanja prezaduenih i odbjeglih seljaka, prisvajali upranjene timare ili ih sticali pod
lanim imenom ( sepet timari ) uz podmiivanje nadlenih organa.24
Proces kupoprodaje seoskih batina i ifluka liavao je seljaka posjeda na zemlju i
stvarao mogunosst njegove jae eksploatacije. Novi vlasnik posjeda, ifluk-sahibija je
preuzimao rajinske obaveze prema spahiji ali je uzimao znatno veu rentu od one koja pripada
spahiji jer je dio uzimao za sebe. Tako je ifluenjem poelo nezakonito dvostruko
oporezivanje raje. Ona je time dola u tei ekonomski poloaj. Osim toga, ifluk- sahibija je
stjecao pravo na ubiranje poreza, ali nije bio duan vriti vojnu slubu kao spahije. Na taj
nain je naruen vojniki karakter timarskog sistema na kojem se zasnivala osmanska vojna
mo.25
Finansijska kriza je u Anadoliji nakon 1575. godine dovela do pobuna protiv drave (
pobuna delalija ) na elu sa niim starjeinama sejmenskih i saridijskih jedinica, kojima
drava nije bila u mogunosti isplatiti dunu najamninu za neki ratni pohod ili kad ih je
razrjeavala dunosti. Pobunjenim sejemenskim i saridijskim jedinicama pridruili su se
spahije, iji su timari konfiskovani ili su davali nedovoljne prihode, nomadi eljni pljake i
odbjegli seljaci. Ustanak delalija ( celalija ) je dezorganizirao anadolsku poljoprivredu tako
to se anadolsko seosko stanovnitvo povuklo planinske predjele, gdje je zbog surove klime i
neplodnog zemljita ivjelo u siromatvu. Zbog pobunjenikih pljakakih napada na
karavnskim putevima smanjen je i obim unutranje trgovine.26

22

J. Matuz, Osmansko carstvo, str.95

Ibidem, str. 92.-93.
24
H. abanovi, Istorija naroda Jugoslavije II, str. 452-453
25
H. Inaldik, Osmansko carstvo, str. 72.-73.
26
J. Matuz, Osmansko carstvo, str. 102
23

26

Unutranja stabilnost osmanske drave naruena je i degradacijom jenjiarske

organizacije koja u ovo vrijeme sve vie gubi vojnika obiljeja i poprima karakter politike
organizacije. Jenjiarski odred se poeo formirati za vrijeme vladavine sultana Murata I (
1360.-1389. ). U prvim vremenima je regrutovan iz reda maldih ratnih zaroblje nika koje je
Porta davala turskim seljakim porodicama na preodgajavanje. Nakon to naue turski jezik
primani su vojnu slubu, gdje su u regrutnim centrima prolazili kroz krutu vojnu obuku. Kako
bi bili stalno u pripravnosti bilo im je zabranjeno eniti se i naputati kasarne.27
Jedan dio jenjiara bio je zaduen da uva javni red i mir u prijestolnici i da titi divan, dok je
drugi dio sluio u pograninim tvravama.
Od vremena vladavine sultana Mehmeda II ustalio se obiaj da sultan prilikom
stupanja dariva jenjiare kao poklon za uspjeno stupanje na prijestolje u iznosu od 3 000
aki po jenjiaru. Pored ovog poklona uobiajio se i takozvani poklon za pohod ( seferi
bakii ), prilikom prvog vojnog pohoda novog sultana.28
Obiaj darivanja jenjiara predstavljao je veliko optereenje za dravnu blagajnu u
vrijeme kad su se njeni prihodi znatno smanjili, a pokuaj nekog sultana da izbjegne ovaj
obiaj zavravao se pobunom jenjiara. S vremenom su jenjiari, umjesto da uvaju javni red
u prijestolnici postali glavni pokretai nereda i pobuna protiv vlasti.
Uzroci degeneracije jenjiara lei u sljedeim injenicama: a) naputanje uobiajene
prakse regrutacije jenjiara putem devirme; b) novi jenjiari nisu prolazili teku vojniku
obuku; c) naruavanje pravila celibata i doputanje oenjenim pripadnicima odreda da stanuju
van kasarne; radi izdravanja porodice pripadnici jenjiarskog odreda se sve ee bave
zanatstvom i trgovinom, a kako nisu potpadali pod stroge propise esnafa, postajali su
neravnopravna konkurencija. Nakon to je sultan Murat III dozvolio vrbovanje jenjiara i na
druge naine a ne samo devirmom, mnogi podanici Porte privueni privilegiranim poloajem
jenjiara kupuju pravo ukljuivanja u jenjiarske redove.29
Od 1421. godine njihova podrka pretendentu pri zauzimanju prijestolja bila je
odluujua. Sada, kada se njihov broj znatno poveao, njihov utjecaj je jo vie porastao, tako
da su sultani bili ovisni o njihovoj volji. Snagu jenjiara u ovo vrijeme pokazuje ubistvo
sultana Osmana II 20. maja 1622. godine, koji je pokuao ukinuti njihove dotadanje
privilegije. Ovaj dogaaj je dokazao da linost sultana nema autoriteta i da , ako su prije
jenjiari bili odani sultanu, sada su sultani morali biti odani jenjiarima.

27

Ibidem, str. 31-32

Robert, Mantran, Istorija Osmanskog carstva, str. 232
29
Ahmed, Alii, Ureenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983, str. 169.
28

27

SULTANI I HAREM
Za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca na osmanskom dvoru su
zapoele haremske intrige, koje e u razdoblju propdanja znatno doprinjeti slabljenju
osmanske centralne vlasti. Poetak utjecaja harema na unutranjau politiku osmanskih sultana
oznaen je sukobom izmeu Rokselane, ene sultana Sulejmana zakonodavca i velikog vezira
Ibrahim-pae. Biva robinja Hurrem, biva robinja, koju su Evropljani zbog mogueg
istonoslavenskog porijekla nazvali Rokselana, prema predanju je preselila harem iz Starog u
Novi saraj 1536. godine.Otada je njen utjecaj i na sultana i na dravne poslove neprestano
rastao. Ona je intrigirala protiv prijateljstva Ibrahim-pae sa sultanom, njegovog utjecaja na
sultana i protiv izuzetne moi koju je Ibrahim-paa postepeno stekao. Njene intrige su
rezultirale smaknuem velikog vezira Ibrahima u martu 1536. godine. Zbog Rokselanini
spletki nijedan veliki vezir Sulejmana Zakonodavca nakon Ibrahim- pae nije ostvario toliki
uspjeh i utjecaj na sultana.30
Nasljednik sultana Sulejmana Zakonodavca Selim II ( 1566.-1574. ) u osmanskoj
historiji je ostao kao prilino nesposoban vladar. Njegova vladavina nije imala negativne
posljedice za osmansku dravu,jer je Carstvom upravljao Mehmed-paa Sokolovi, jedan od
najsposobnijih osmanskih velikih vezira. Upravo za vrijeme njegove vladavine dolo je do
izmjene meunarodnih oklonosti. Evropske zemlje sada zajedniki nastupaju u borbi protiv
Osmanlija, to je rezultiralo porazom osmanskih pomorskih snaga u bici kod Lepanta
7.oktobra 1571. godine.
Selima II je 1574. naslijedio njegov sin Murat III ( 1574-1595 ) koji se ni najmanje
nije brinuo za voenje dravnih poslova, tako da je i za njegove vladavine veliki vezir
Mehmet-paa Sokolovi faktiki sam vladao. Sultan Murat III je bio obrazovan, pjesnikog
duha, ljubitelj ne samo plesa i glazbe , ale i vesele dosjetke, nego i umjetniki izraenih
satova i slika, okruivao se plesaima i sviraima, patuljcima i dvorskim ludama na koje je
rasipao novac. Naizgled je djelovao dobroduno, ali je lako padao u vatru i tada je bio
nasilan.31
U prvim godinama vladavine najvei je uticaj imala njegova majka Nur Banu (
svjetlosna ena ). Zatim je sultan pao pod uticaj svoje prve ene Safiye Sultan, roene
Mleanke. Otada e njega mnogo vie zanimati harem nego dravni poslovi. To je imalo
negativne posljedice i na unutranjem i vanjskom planu dravne politike. Muratova majka i
tetka, Esmahan, iz straha da e izgubiti uticaj na osmanskom dvoru uklonile su Safiyu Sultan
uz pomo jedne plesaice ugarskog porijekla.32
Nakon validine smrti najutjecajnije ene u haremu su bile, osim obiju sultanija, ena
sultana Murata III i njegova sina, prijestolonasljednika Mehmeda II, tri Selimove kerke,
Muratove sestre: Sokolovieva udovica, Pijaleova udovica i supruga velikog vezira Sijavua;
zatim stara Mihrimah hanuma, kerka Sulejmana Zakonodavca, udovica velikog vezira
Rustem-pae i vrhovna dvorska dama Razija hanuma.33Navedene ene su preko sultana
vladale Carstvom i stajale nasuprot etverici duhovnih upravitelja, koji su se snjima posredno
ili neposredno mijeali u dravne poslove i svakim danom sve vie suavali svemo velikog
vezira.

30
31
32
33

J. Matuz, Osmansko carstvo, str. 81.

J. V. Hamer, Istorija Turskog/Osmanskog carstva II, Zagreb, 1979, str.49.
Ibidem, str. 49
Ibidem, str. 84

28

Zbog svoje ovisnosti o haremu sultan je postajao sve nepovjerljiviji prema velikim
vezirima. Posljedica sultanovog nepovjerenja prema velikim vezirima je njihova esta smjena
i to to je sultan sa velikim vezirima komunicirao pismeno. Za vrijeme svoje
dvadestogodinje vladavine sa poloaja velikog vezira je smijenio jedanaest linosti, a sa
ploaja muftije sedam. injenica da nijednog smijenjenog namjesnika i velikog vezira nije
dao pogubiti, nego pozatvarati, ukazuje da nije bio okrutan i nasilan.
Odluke o najvanijim dravnim poslovima sada su se donosile u haremu, u prisustvu
sultanove omiljene ene, sultanije majke, crnog eunuha i drugih dvorjana34 Zbog dominantne
uloge harema na osmanskom dvoru, epoha koja je poela sa vladavinom sultana Murata III
nazvana je razdobljem vladavine ena.
Nasljednik sultana Murata III, njegov sin Mehmed III ( 1595.- 1603 ), bio je posljednji
osmanski vladar koji je za poloaj sultana prikladno pripremljen. Prema drevnoj turskoj
tradiciji sultanovi sinovi, poto napune dvanaest godina, upuivani su kao namjesnici u stara
administrativna sredita, gdje su im na raspolaganje stavljani dvorovi i vlade po ugledu na
sultanski. Sultan Mehmed III je od 16. godine do stupanja na prijestolje bio sandakbeg u
Manisi ( zap. Anadolija ), dok su njegovi nasljednici odgajani u carskom saraju u Istanbulu.
Novi sultan je za svoje osmogodinje vladavine, slino ocu, pokazivao malo interesa
za dravne poslove. Od smrti velikog vezira Sokolovia ( 1579. ) izlaze na vidjelo simptomi
unutraanje krize Carstva, koja se za vladavine Mehmeda III jo vie zaotrava. Ako se uzme
u obzir da veliki dio zasluga za osvajanja i dravno ureenje Mehmeda II Fatiha pripada
njegovim velikim vezirima, moe se rei da za sve vee propadanje drave za vrijeme sultana
Mehmeda III, koji se nikada nije oteo vlasti svoje majke, vei dio krivnje pada na njegove
velike vezire.
Za vrijeme njegove vladavine Carstvo je vodilo petnaestogodinji rat sa Austrijom u
kojem su se vojna sprema austrijskog cara, evropska artiljerija i taktika pokazale nadmonije.
Mir na itvi ( 1606 ) je potvrdio da Osmansko carstvo ne moe dobijati bitke na evropskom
ratitu, nego samo gubiti kao to je sada izgubila austrijski tribut.35
Godine 1603. Mehmeda III je naslijedio njegov sin Ahmet I, koji je odgojen samo u
saraju te nije imao priliku da ui vjetinu politikog rukovoenja kao namjesnik sandaka kao
njegov otac i djed. Sultan Ahmet I bio je slabog karaktera to se oituje u njegovoj
nesamostalnosti, nesposobnosti da zapovijeda i podlonosti savjetima njegova uitelja,
muftije i ena. Jedina odluka koju je sultan Ahmet I donio sam je ukidanje dotada uobiajene
prakse da sultan prilikom stupanja na prijesto pogubi svoju brau. Povod odstupanju od
dotadanje prakse nije bila njegova humanost, nego to to je bio veoma mlad pa jo nije imao
djece, te u sluaju eventualne prerane smrti ne bi imao prijestolonasljednika. Okrutnu prirodu
sultana Ahmeta I otkriva i injenica da je jednom derviu, koji se na njega bacio kamenom,
dao odrubiti glavu. Velikom veziru, koji je do njegovih nogu bio uguen atorskim uetima,
sam je odjekao glavu dok je jo pokazivao znakove ivota.36
Jedino pohvalno za sultana Ahmeta I je to to su iza njega ostale sjajne graevine i
pobone zaklade: damija sa est munara, nazvana po njemu, sa kolom, kuhinjom za
sirotinju i bolnicom za duevne bolesnike. Najvei znaaj ima njegova kanunama, koja je
objavljena dvije godine nakon njegove smrti. Ovom kanunanamom je regulirana podjela na
sandake i namjesnitva; stanje zijameta i timara; naredbe o kopnenoj i pomorskoj snazi;
ureenje unutranjeg i vanjskog dvora i jasno su sastavljeni temeljni zakoni za poliviju,
finansije i lena.37
34
35
36
37

H. Inaldik, Osmansko carstvo, str. 85

V. Popovi, Istono pitanje, Sarajevo, 1965, str. 65
J. V. Hamer, Istorija Turskog/Osmanskog carstva II, str. 196
Ibidem, str. 196

29

Godine 1617. sultana Ahmeta I naslijedio je njegov slaboumni mlai brat Mustafa I o
kojem turski historiar iz ovog perioda Ibrahim Alajbegovi Peevija pie: Meutim, onog
dana kada je posjetio mezarove svojih prthodnika, narodu se nisu svidjeli postupci novog
vladara, uoena je njegova maloumnost. Njegovo bolno stanje nije moglo vrijeme zaustaviti,
upravo suprotno, ono se sve vie pogoravalo. Nekada bi sjeo u amac i isplovio na more, a
nekada bi uzjahao konja i iao nagete glave na jednu stranu. U to vrijeme je ,napunivi
depove zlatom ili akama, bacao ribama i pticama, a i bijednicima na putu. Kad bi mu veziri
doli na razgovor, udno bi se bi se ponaao, skidao bi mu saruke, otkrivao glave."38
Zbog svoje slaboumnosti sultan Mustafa I e 1617. godine biti smijenjen, ali to nije
bio stvarni kraj njegove vladavine. Njegov nasljednik sultan Osman II, najstariji sin Ahmeta I,
nije bio vladar bez kvaliteta. Nakon preuzimanja vlasti 1617. godine pokuao je reorganizirati
jenjiarski korpus i ograniiti materijalne privilegije uleme. Meutim, njegov pokuaj
provoenja reformi sultana izazvao je otpor ljudi koji su time bili ugroeni, a posebno
jenjiara koji vie nisu uvali prijestolje nego tiranizirali dravu. Oni su, nakon to je sultan
Osman II odbio njihov zahtjev za smjenu njegovih glavnih savjetnika, proglasili ponovo za
sultana slaboumnog Mustafu. Malo kasnije, Osman je zarobljen i pogubljen 20. maja 1622.
godine.39
Za druge tromjesene vladavine sultana Mustafe pokazala se njegova slaboumnost
daleko jasnije nego za tri mjeseca njegove prve vladavine. Dozivao je svog pogubljenog
neaka Osmana da doe i skine s njega teret vladanja od kojega je ve davno umoran.
Njegova slaboumnost se otkrivala u njegovim nerazumnim eljama. Tako je jednog dana na
konju htio u amac a kada se vratio kui zatraio je da amac nose za njim.40 Njegova
mentalna bolest omoguila je njegovoj majci Kosem sultaniji da vlast uzme u svoje ruke.
Kosem sultanija se smatra politiki najutjecajnijom enom u osmanskoj povijesti. Ona e
dominirati politikom scenom i u prvom periodu vladavine njenog sina sultana Murata IV
( 1623.-1640. ).
U trenutku kad je Carstvu zbog zaotravanja unutranje krize bila potrebna vrsta
vladarska linost Mustafino svrgnue je bilo neizbjeno. Godine 1623. za sultana je
proglaen Murat IV koji je do 1632. godine bio u sjeni svoje majke Kosem sultanije. Nakon
to je vlast uzeo u svoje ruke pristupio je provoenju reformi u vojsci i finansijama i to na
dotad nevieno okrutan nain. Veliki broj pobunjenih spahija i jenjiara, korumpiranih
administrativnih i sudkih slubenika, ukljuujui i ejh ul-islama, pogubljeni su ili prognani.
Kad je nasljednik Murata IV, nejgov brat sultan Ibrahim I, zauzeo prijestolje 1640.
godine Carstvo se nalazilo u povoljnoj politikoj situaciji. Uspostavljen je mir u unutranjosti
zemlje, spoljni neprijatelji pobijeeni, a odnosi sa velikim zapadnim silama bili su dobri.
Meutim, sultan Ibrahim nije bio sposoban odrati stabilnost Carstva koju je naslijedio od
sultana Murata IV.
Ibrahim I , sa nadimkom Deli ( ludi ), bio je bolestan i nesposoban da upravlja
Carstvom. Njegova nezainteresiranost za dravne poslove omoguila je Kosem sultaniji da
jo jednom zauzme dominantnu ulogu na osmanskom dvoru.41 Nesposobnost sultana Ibrahima
I nije se primjeivala u prvim godinama njegove vladavine, jer je sve dravne poslove vodio
veliki vezir Kemanke Kara Mustafa-paa ( 1638-1644 ).
On se trudio da nastavi provoditi politiku Murata IV , ali se morao suoiti sa
haremskim intrigama i ambicijama pojedinih linosti, kao to je bio uitelj i savjetnik sultana,

38
39
40
41

I. A. Peevija, Historija 1576-1640. II, prijevod, uvod i biljeke Fehim Nametak, Sarajevo, 2003, str. 305-306
R. Mantran, Istorija Osmanskog carstva, Beograd, 2002, str. 279
J. V. Hamer, Istorija Turskog/Osmanskog carstva, str. 211
R. Mantran, Istorija Osmanskog carstva, str. 283

30

Husein-efendija, sa nadimkom Dindi Hoda. Sukob se zavrio smjenom velikog vezira

Kara Mustafe-pae, koji je pogubljen 31. januara 1644. godine.
Nakon smaknua velikog vezira Kara Mustafe pae porastao je utjecaj Dindi hode
na sultana koji ga je toliko uvaavao da su mu se i veziri klanjali. U to vrijeme se pojavila i
jedna ena nazvana ekerpare ( eerka, bombona ), koja je imala toliki utjecaj na sultana
koliko i Dindi-hoda. Imenovanje Ahmed-pae za velikog vezira imalo je tragine
posljedice za sultana Ibrahima I. Podmitljivost, nepravednost i nasilnost velikog vezira
Ahmed-pae izazvala je srdbu jenjira. Oni su na prijesto doveli sultana Mehmeda IV, a
sultana Ibrahima I su veliki vezir, ejhulislam i nekibularaf42otrovali.43
Za poetak propadanja osmanske drave mnogi historiari uzimaju kraj vladavine
Sulejmana Kanunija ( 1566. ) kada se zavraava i teritorijalna ekspanzija Osmanskog carstva.
U osmanskoj povijesti vladari od Osmana do Sulejmana Kanunija prikazani su kao sposobni
vladari koji su neprestano ririli granice Carstva. Meutim, ako se ima na umu: da je
korupcija pri imenovanjima zapoela upravo za vrijeme vladavine Sulejmana Kanunija, koji
se smatra najvanijim osmanskim sultanom; da su sukobom Rokselane i velikog vezira
Ibrahim-pae, isto za vrijeme Kanunija, poele haremske intrige; da sve do druge polovine
XVI. stoljea najvee evropske sile nisu stvorile jedinstveni front u borbi protiv Osmanlija i
da su svi sposobni vladari iamli isto tako i sposobne velike vezire, mislim da je podjela na
sposobne i nesposobne sultane suvie gruba.
Smatram da su u odravanju statusa Osmanskog carsttva kao svjeteke sile veliku
ulogu imali i veliki veziri, koji su nekad umjesto sultana upravljali Carstvom. Na primjer,
slaba vladarska linost sultana Murata III nije imala negativne posljedice za Carstvo, jer su svi
dravni poslovi bili u rukama velikog vezira Mehmed-pae Sokolovia. Sultan Murat IV koji
uspio obnoviti centralnu vlast imao je uz sebe sposobnog velikog vezira Kara Mustafa-pau.
Njegov nasljednik, sultan Ibrahim I je smjenom ovog velikog vezira i imenovanjem
podmitljivog Ahmed-pae ponovo izazvao unutranju krizu, koja je rezultirala njegovim
smaknuem. S druge strane, sultani kao to su Mehmed II Fatih i Sulejman Kanuni, stekli su
reputaciju u osmanskoj povijesti jednim dijelom na osnovu sposobnosti svojih velikih vezira.
Prema tome, za poetak propadanja Osmanskog carstva se s pravom moe uzeti vrijeme
pojave nesposobnih velikih vezira.
Pored toga nesposobni sultani nisu imali ni priliku da se osposobe za upravlajne
Casrtvom. Od vremena Sultana Mehmeda III ( 1595.-1603 ) osmanski prinevi nisu vie
postavljani za namjesnike sandaka. Umjesto toga , on im je ograniio kretanje u posebno
odreenim prostorijama koje su nazvane kavezom. ivei u stalnom strahu od pogubljenja
veina njih je patila od duevnih poremeaja. Mentalno stanje sultana odraslih u kavezu
najbolje se ogleda u izjavi Sulejmana II kada je pozvan da zauzme prijestolje: Ako je
nareeno da umrem, recite samo. Dopustite mi da oitam molitve, a onda izvrite svoje
nareenje. Od djetinjstva, punih etrdeset godina, nalazim se u zatoenitvu. Bolje je umrijeti
odjednom no umirati pomalo svakog dana. Kakav uas trpimio jednog jedinog daha radi.44
Sultani odrasli u kavezu bili su podloni uticajima, to je uslovilo jaanje uticaja
harema. Izmijenjene meunarodne prilike i negativne pojave unutar zemlje zahtijevale su
vladara izuzetnih kvaliteta. Meutim, osmanska dinastija u vrijeme kad su se pojavili prvi
znaci slabosti nije mogla ponuditi vladarsku linost, koja bi mobla otkloniti prve znake krize.
42
43
44

Zastupnik potomaka Muhameda a.s. u jednom mjestu

M. H. Bonjak, Ljetopis 1650.-1665., prijevod Fehim Nametak, Sarajevo, 2002, str. 37.-40.
H. Inaldik, Osmansko carstvo, str. 86

31

HISTORIJA BOSNE
OBRAZOVANJE BOSANSKE DRAVE (X XII STOLJEE )
Rimska provincija Dalmacija
Srednjovjekovna bosanska drava je nastala na teritoriji rimske provincije Dalmacije.
Ilirska plemena naseljena u unutranjosti Balkana bila su u poetku istorijskog doba pod
utjecajem grke civilizacije. Ti utjecaju su se irili iz grkih kolonija na jadranskoj obali:
Dirahion (Dra), Apolonija (Polini kod Valone) i naroito za podruje Bosne Narona (danas
Vid, blizu ua Neretve).
Kod Narone je bio poetak trgovakog puta kroz dolinu Neretve, glevne komunikacije
izmeu Bosne i mora. Sa grkom trgovakom robom prodirale je: grka pismenost, religija i
politiki utjecaj. Izmeu ovog grkog perioda i naseljavanja Solovena lei nekoliko
vijekova rimske vlasti nad ilirskim teritorijama. Guenjem Ilirskog ustanka 9. n. e. zavreno je
rimsko pokoravanje ilirskih plemena. Ilirik, kao carska provincija je podijeljen na
Dalmaciju, je obuhvatala i teritorij kasnije Bosne i Panoniju.
U privredi rimske Dalmacije veliki znaaj je imalo rudarstvo, a vadilo se : zlato,
gvoe, olovo, bakar i srebro. Rimski rudnici na teritoriji Bosne su bili koncentrisani na
nekoliko oblasti. Jedan vaan bazen je bio u redinjoj Bosni, izmeu gornjeg toka Bosne,
gornjeg toka Vrbasa i Lave. Drugi se nalazio u zapadnoj Bosni u podruju Sane, Japre i Une,
a uz srednji tok Drine je bila trea glavna rudarska oblast iji centar je bila Domavia, nedaleko
od kasnije Srebrenice.
Rimljani su putevima povezali jadransku obalu sa njenom dubljom unutranjosti, koja
je bila zahvaena procesom urbanizacije. Vea rimska naslja su se obrazovala uz rudnike,
pokraj logora rimskih garnizona i ponegdje uz vee mineralne izvore. Naselja su se uope sa
teko pristupanih predjela premjetena na ravna i otvorena mjesta. Jedan dio ilirskih
utvrenih naselja naroitog tipa gradine odrao se i utoku rimskog perioda.
Ti gradovi su imali razliit poloaj u rimskom administrativnom sistemu. Rang
kolonije, koji je stanovnicima obezbjeivao prava rimskih graana, imali su pored stare
Narone, Domavia i moda Ilida kod Sarajeva. Najbrojnija su bila naselja sa statusom
municipija: Bistue Vetus, u blizini izvora Rame, Bistue Nova (u blizini dananjeg
Viteza), Dilintum (Hutovo polje), Splonum (u dolini Sane), Salviae (blizu Glamoa).
Nosioci romanizacije u unutranjosti Dalmacije bili su prije svega rimski legionari
stacionirani na ovom podruju, naseljeni veterani i pripadnici rimskog upravnog aparata.
Od poetka IV vijeka u Dalmaciji se diu kranski hramovi i obrazuju crkvene organizacije.
Na zemljitu Bosne je postojala episkopija sa sjeditem u Bistue Nova, koja je pripadala
salonitanskoj nadbiskupiji.
Kada je Teodosijevom podjelom i formalno podijeljeno Rimsko carstvo na istoni i
zapadnu polovinu, Dalmacija je pripala slabijem zapadnom dijelu Imperije. Uskoro poslije
pada Zapadnog rimskog carstva, Dalmacija je dola pod vlast Gota koji su osvojili zapadni
dio Balkana. Iako su Goti vladali ovim prostorom samo tri decenije, ipak su ostavili izvjene
tragove. U Brezi kod Sarajeva, na ostacima jedne crkve naen je runski natpis. Za Gote se
vezuje ime Gackog u Hercegovini i nekadanje ime Nikia Anagastum. Vladavina istonih
Gota je prekinuta 535. godine kada je Justinijanova flota osvojila Salonu, sjedite provincije.
Tako je provincija se jo jednom nala u sastavu Rimskog carstva, ali na njenim granicama su
bili ve novi osvajai.
32

Do 602. godine, kada je zbaen bizantski car Mavrikije, slavenska i avarska plemena
su povremeno upadala na bizantski teritorij. Za vrijeme njegovog nasljednika Foke ( 602.610. ) odbranbeni sistem na Dunavu je prestao da postoji i avarsko-slovenska plemena su
preplavila Balkansko poluostrvo. U ovoj prvoj fazi kolonizacije Balkanskog poluostrva
Slaveni su bili izmijeani sa Avarima i priznavali su njihovu vrhovnu vlast.
Taj odnos se izmijenio kad su u drugoj fazi kolonizacije, za vrijeme cara Iraklija
(610-641), slobodna slovenska plemena Srba i Hrvata dola na Balkan. Od rijeke Cetine pa
do Istre su se prostirale zemlje Hrvata, dok je teritorija Srba leala izmeu Cetine i bugarske
dravne teritorije koja je poinjala kod grada Rasa.
Oblast prvobitne Bosne je bila u sastavu podruja na kome se rairilo srpsko ime, ali
je srednjovjekovna bosanska drava u svome razvoju prelazila granice ovog podruja irei se
prema zapadu i jugozapadu.
Na balkanskom prostoru su bili nastanjeni romanizirani Iliri, koji su se ubrzo
asimilirali sa slavenskim plmenima. O proimanju starog i novog stanovnitva svjedoi
kontinuitet geografskih imena. Imena svih veih rijeka Sava, Drina, Bosna, Neretva, Tara,
Una, Vrbas, Buna predstavljaju samo malo izmijenjene oblike rimskih i ilirskih imena.
itav niz naziva planina Prenj, Vele, Majevica, Barda, Moor, Botunj, Dinara, Romanija
ima isto romansko-ilirsko porijeklo. Dokaz romansko-slovenske simbioze su brojne jezike
pozajmice. Naziv vladara kod Slovena je romanskog porijekla : car potie od starijeg oblika
cesar.
Osvajanje zemalja Balkanskog poluotoka Slaveni su zavrili asimilacijom, a njihov
istinski protivnik bilo je Bizantijsko carstvo. Antagonizam izmeu starosjedilaca i Slovena
uzrokovan je njihovom vjerskom razlikom. Prema podacima Konstantina Porfirogeneta, Srbi i
Hrvati su krteni iz Rima jo u vrijeme cara Iraklija. Daleko veu ulogudu u irenju
hrianstva meu Junim Slovenima su imala crkvena sredita u dalmatinskim gradovima,
ije je znaaj rastao naroito od sredine VIII stoljea nakon pada Ravenskog egzarhta.

POSTANAK BOSANSKE DRAVE

Prema podacima koje daje Konstantin Porfirogenet, Srbi i Hrvati su se doselili po
carevoj volji, priznavali Iraklijevu vrhovnu vlast i pokoravali se kasnijim vizantijskim
carevima. U centralnom dijelu Balkanskog poluotoka se ne javljaju stara slovenka plemenska
imena poznata iz drugih slovenskih oblasti, niti teritorijalne cjeline sa plemenskim imenima.
Osim imena Hrvata i Srba, javljaju se samo nazivi izvedeni iz topografskih elemenata:
Neretljani, Zahumljani, Travunjani, Dukljani, Konavljani.
Najranije i osnovne politike cjeline nastale kod Junih Slovena bile su upe u
dolinama rijeka, koje su se zbog zemljita ispresijecanog lancima planina, sporo povezivale u
ire poltike tvorevine. Prema Konstantinu Porfirogenetu na elu upa su bili starci upani .
Iz prvih decenija razvoja dravnih organizacija Hrvata i Srba nema nikakvih vijesti o Bosni
Za teritoriju Bosne, ije se ime jo ne spominje, vezuje se jedna epizoda iz ivota Ljudevita
Posavskog. Kada je Ljudevit, odolijevi prethodno itavom nizu franakih napada, bio
prisiljen 822. da se povue iz svoga utvrenja Siska pred velikom franakom vojskom sklonio
se kod Srba
Sredinom X stoljea kada se ime Bosne prvi put javilo u istoriji, u spisu cara Konstantina
Porfirogeneta, ona je samo dio Srbije. Porfirogenet na teritoriji koju su naselili Srbi razlikuje
krtenu Srbiju i zemlje Neretljana, Zahumljana, Travunjana, Konavljana i Dukljana sa
posebnim vladarima koje on naziva arhintima. Bosnu spominje tek na kraju glave o Srbiji,
gdje poslije istorije doseljenja i hronike prvih vladara donosi popis naseljenih gradova.
Poslije est gradova u krtenoj Srbiji meu kojima je i Salines ( kasnije Soli, danas Tuzla )
navodi u zemlji Bosni dva grada : Katera i Desnik.

33

U vrijeme kad se prvi put spominje, Bosna predstavlja samo geografski pojam, a ne
posebnu dravnu cjelinu. Bosna je i tada bila samo dio Srbije kneza aslava koji je 927. ili
928. godine, poslije smrti bugarskog cara Simeona, obnovio i proirio srpsku dravu.
Prema Ljetopisu Popa Dukljanina Bosna se u ovo vrijeme prostire od Borove planine
koja predstavlja granicu prema Hrvatskoj do rijeke Drine koja ju je dijelila od Srbije.
Dukljanin nam prua i prve podatke o vladaru Bosne koji je nosio naziv bana. Pojava titule
bana u Hrvatskoj i Bosni moe se pripisati slovensko-avarskim vezama u vrijeme seoba i
ostacima Avara meu Slovenima.
Poslije pogibije aslava oko 950. Bosna se poela da razvija kao posebna dravna
cjelina pod vlau bana Bosne. Do XII stoljea esto je dolazila pod vlast Vizantije, Hrvatske
i Dukljanske drave. U to vrijeme je snaila i ugarska drava i pred kraj XI vijeka poele su
ugarske akcije protiv Hrvatske. Kada je 1102. dolo do spajanja Ugarske i Hrvatske Bosna je
sa sjevera i sa zapada postala okruena ugarskim. Poslije Bodinove smrti 1101. godine u Zeti
je dolo do unutranje borbe izmeu lanova kraljevske porodice, tako da osim Vizantije nije
bilo sile koja bi mogla da predstavlja protivteu Ugarskoj.
Kroz veliki sukob Ugarske i Vizantije, koji je trajao kroz itav XII vijek, rjeavala se
sudbina balkanskih drava. Od 1138. godine nastaje niz sauvanih ugarskih povelja u kojima
u slubenom titulisanju ugarskih kraljeva dolaze do izaraza pretenzije na Bosnu. Ime Bosne je
u ugarskoj kraljevskoj tituli zamijenila Rama, koja po Dukljaninu, nije spadala u Bosnu i koja
se nikad nije javljala u tituli bosanskih banova i kraljeva.
U to vrijeme Ugarska je ve imala Bosnu pod svojom vrhovnom vlau. Kralj Bela II
je na saboru u Ostrogonu, vjerovatno 1139. godine, dao hercetvo bosansko svom
maloljetnom sinu Ladislavu. Kraljev sin nije upravljao Bosnom, nego domai banovi pod
ugarskom vrhovnom vlau.
Prvi takav ban, kome znamo ime i o kome je suvano nekoliko podataka, je ban Bori
koji je imao posjede u Slavoniji. Ban Bori se javlja kao ugarski vazal, a nestaje sa historijske
pozornice kao ugarska rtva. Bori je uestvovao u ugarsko-vizantijskom ratu oko Branieva
1154. godine. U unutranjim ugarskim borbama, poslije smrti kralja Gejze II, izmeu Gejzine
brae Ladislava i Stefana IV s jedne, i Gejzinog sina Stefana III s druge strane, Bori je
podravao vizantijskog tienika Stefana IV. Godine 1163. Gejzin sin je zbacio sa vlasti svog
strica Stefana IV. U obraunu koji je slijedio stradao je i ban Bori.
Car Manojlo Komnin je prisilio Stefana III na velike ustupke prilikom dolaska na
vlast. Car Manojlo ja zavladao 1166. Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom.
Bosna se tada jedini put javila u opirnoj vizantijskoj carskoj tituli.

BORBA ZA OUVANJE SAMOSTALNOSTI ( 1180-1250 )

1. Diplomatiki izvori
2. Spisi splitskog arhiepiskopa Tome Arhiakona ( 1200-1268. )
Ban Kulin ( 1180-1204.)
Stvranjem nezavisne srpske drave posljednjih decenija XII stoljea prekinut je
neposredni dodir izmeu Bosne i Bizantije, koja je poslije smrti cara Manojla I Komnina
poela naglo slabiti. Time je utjecaj Bizantije u Bosni bio uklonjen, ali se Bosna sada nala
usamljena prema Ugarskoj. Zbog toga istoriju u XIII vijeku ispunjava borba bosanskih
banova da ouvaju samostalnost, koju su ugarski kraljevi teili da ukljue u svoju dravu.

34

Poetkom XIII stoljea ugarski kralj se navoadi kao Kulinov vrhovni gospodar, a
zavisnost od ugarskog kralja se ogledala u izvjesnim linim obavezama banovim, a unutar
svojih granica Bosna je sauvala samostalnost. Unutranju samostalnost Bosne potvruje
injenica da priznavanje ugarske vrhovne vlasti nije smetalo Kulinu banu da 29. VIII 1189.
da sklopi ugovor sa Dubrovnikom, kojim obeava da e biti prijatelj Dubrovnika i da e tititi
njegove trgovce.
Ban Kulin je bio u dobrim odnosima sa Srbijom. Sa srpskom dinastijom bio je
rodbinski povezan , jer je njegova sestra bila udata za humskog kneza Miroslava, brata
Stefana Nemanje. Nakon smrti kneza Miroslava poremeeni su odnosi Bosne i Srbije. Krajem
1199., brat velikog srpskog upana Vukan, koji je tada vladao Zetom, optuio je bana Kulina
kod pape Inoentija III da je sa porodicom priao heretikom pokretu koji se rairio u Bosni.
Zbog tih optubi, koje su u Rim stizale i sa drugih strana, 1200. godine papa Inoentije III je
naloio ugarskom kralju Emeriku, kao Kulinovom vrhovnom gospodaru, da iskorijeni herezu
u Bosni. Tom prilikom, pitanje pravovjernosti Kulinovih ljudi nije raieno, zbog toga to je
dolo do pogoranja odnosa izmeu bosanskog bana i ugarskog kralja u vezi sa promjenom na
srpskom prijestolju. Ugarski kralj je pomogao 1202. godine starijem Nemanjinom sinu
Vukanu da zbaci sa vlasti svoga brata Stefana i zavlada srpskom dravom. Kulin ban je
zauzeo suprotan stav ugarskom kralju i s vojskom upao u Vukanovu dravu.
Tokom 1202. godine Kulin ban je poslao u Rim splitskog nadbiskupa Bernarda,
dubrovakog arhiakona Marina i jednog osumnjienog Bosanca, sa zadatkom da skine
sumnju da je u Bosni rairena jeres. Meutim, misija nije ispunila svoj zadatak te je papa,
prema ranijem Kulinovom traenju, poslao u Bosnu svoga legata Ivana Kazamarija. U
proljee 1203. godine izjavom bosnakih krstjana datom na Bilinom polju 8. aprila 1203.
godine Kazamari je sredio crkvene prilike u Bosni. Kazamari je izgladio i odnose bosanskog
bana i ugarskog kralja , tako to je polazei iz Bosne u ugarsku poveo sa sobom Kulinovog
sina i dva najistaknutija krstjanina. Pred ugarskim kraljem su pregledana sva dokumenta
nastala radom papskog legata u Bosni. Kulinovom sinu je nametnuta i obaveza da u sluaju
ako ban bude svjesno titio heretike plati 1000 maraka srebra kazne. Tom prilikom se
posljednji put spominje Kulin ban u historijskim izvorima. Nije poznato koliko je jo vladao i
kako je zavrio.

HRIANSKE TRADICIJE I DUALISTIKA JERES U BOSNI

U Kulinovo vrijeme u Bosnu se javio dualistiki heretiki pokret, koji se od
ortodoksnog hrianstva odvojio u pokuaju da odgovori na pitanje o porijeklu i prirodi zla.
Iza tog pitanja lei jedno jo osnovnije pitanje: o odnosu Boga i svijeta, beskonanog i
konanog, apsolutnog i ogranienog, o odnosu izmeu savrenstva boijeg i nesavrenstva
svijeta.
Pravovjerna hrianska teologija je taj jaz izmeu savrenog tvorca i nesavrenog djela
premostila misterijom Hristovim iskupljenjem svijeta i uenjem o slobodnoj volji, po kojem
se sam ovjek zbog svoje grijene prirode odvaja od Boga i izaziva patnje, nesree i druge
manifestacije zla. Nasuprot tome stoji dualistiki koncepcija, koja porijeklo zla trai izvan
Boga i njegovo sjedite nalazi u materijalnom svijetu gdje vladaju nered i patnja.

35

Dualistiki pokreti koji su imali utjecaja na crkveni razvoj Bosne je pokret bogumila u
Bugarskoj, Makedoniji i Vizantiji, i katara u Italiji, Francuskoj i Njemakoj.
Bogumili su osuivali bogatstvo crkve, svete tajne, ikone i bogosluenja. Poput mnogih
heretikih pokreta bogumilstvo je bilo upereno protiv vladajueg feudalnog poretka i bilo
izraz nezadovoljstva siromanih i potlaenih drutvenih slojeva.

Krstaki pohodi protiv Bosne i obrazovanje Crkve bosanske

Dvije decenije nakon izjave na Bilinom polju, 1221. javljaju se optube da se u Bosni
primaju i tite heretici. Papski legat Akoncije koji dolazi u Bosnu sa istima zadatkom kao i
Kazamari morao se osloniti u Ugarskoj na crkvena lica, jer je u to vrijeme dolo do spora
izmeu kralja i plemstva koji je doveo do izdavanja pozante Zlatne bule 1222. godine.
Poslije odlaska papskog legata, borbu protiv heretika u Bosni je preuzeo ugarski
episkopat. Naroito je za borbu bio zainteresovan katoliki nadbiskup Ugrin kome je kralj
Andrija darovao Bosnu, Usoru i Soli, sa zadatkom da iskorijeni herezu u tim oblastima. Tu
darovnicu, koja nije imala nikakvu praktinu vrijednost ve samo davala pravnu osnovu za
buduu vlast na Bosnom, potvrdio je i papa svojom bulom 1225. godine.
Nakon ovih dogaaja u borbi da se heretici u Bosni pridobiju za crkvu krstaki
ratovi su zamijenili djelovanje papskih legata. Vjerovatno je da se sudbina hereze povezivala
sa ouvanjem dravne samostalnosti i da je vjersko pitanje u samoj zemlji izazvalo otre
sukobe.
U godinama poslije Kulina je vladao neki Stefan, kome je poznato samo ime i za koga
se zna da je imao sina Sibislava, kenza Usore, u treoj deceniji XIII vijeka, koga izvori
prikazuju kao odanog katolika nasuprot ostalim bosanskim velikaima.
Kada se 1233. prvi put javlja u izvorima ban Matej Ninoslav (1232-1250.), on je
istovremeno i ugarski vazal i katolik. Meutim, uspjesi postignuti ratom nisu mogli biti trajni,
prije svega to u samoj zemlji nije bilo crkvene organizacije koja bi bila sposobna da se bori
protiv hereze. Sam bosanski biskup toliko je bio dalek od sveetnike dunosti javno je titio
heretike. Nije poznavao latinski jezik i pismo, nije drao boju slubu u svojoj crkvi niti
formu u kojoj se obavlja krtenje. Krajem 1233. ili poetkom 1234. godine postavljen ja za
bosankog biskupa Njemca Johanesa Vildeshauzena, dominikanac i energini borac protiv
jeresi. U isto vrijeme je bosanska biskupija izuzeta privremeno ispod vlasti dubrovakog
nadbiskupa i potinjena neposredno Rimu.
Bosanski ban Matej Ninoslav je i sam uestvovao u borbi protiv jeresi, ali je zbog
takve politike nailazio na otpor kod bosanskog plemstva. Otpor i samostalno dranje plemstva
prisiljavali su bana Ninoslava da se ne vezuje potpuno za katoliku i ugarsku akciju u Bosni,
prije svega zato to je ugarsko mijeanje imalo za cilj da Bosnu potini kraljevskoj vlasti i
svede je na poloaj ugarskih dravnih teritorija. Optube protiv Bosne su dolazile prije svega
Ugarske, s jasnim ciljem da se novim krstakim pohodima potini Bosna.
Tu namjeru sasvim je odala darovnica kralja Andrije, kojom je itava Bosna data
hercegu Kolomanu, potvrena od pape 1235.godine. Sve je to odvelo bana Ninoslava u drugi
tabor, jer vie nisu bile u pitanju crkvene prilike nego dravna samostalnost.
Krajem 1238. godine herceg Koloman je uspio osvojiti dio Huma, oblast kneza
Toljana, potomka Miroslava, brata Nemanjina. U meuvremenu se biskup Vildeshauzen
povukao, a za novog biskupa je postavljen ugarski dominikanac Ponsa. Ugarski dominikanci
su vrili inkvizitorsku slubu i upotrebljavali su u Bosni lomae spaljujui one koji nisu htjeli
se obratiti.

36

Biskupiji su darovani posjedi i darovana novana sredstva za njeno izdravanje. Kada

je 1239. zavrena bosanska stona crkva u Brdu, u upi Vrhbosni, organizovan je uz nju kaptol
i traeni su s drugih strana fratri propovjednici. Tada je zavedeno i plaanje desetine.
Provala Tatara u Ugarsku 1241. godine prekinula je privremeno ugarske akcije u
Bosni. Kralj Bela IV se sklonio prvo u Split a onda u Trogir, koji je vie panje posvetio
vladaru, dok je Split uskratio kralju galiju kojom bi se sklonio na neko ostrvo. Trogiranima je
zato odluni kralj u proljee 1242. godine darovao nekoliko sela na granici splitskog gradskog
podruja.
Ova nagrada koju je Bela IV dodijelio Trogiranima postala je povod borbi dva grada u
koju su se umijeali okolni oblasni gospodari, pa i bosanski ban Ninoslav. U ovoj borbi su
postojali kraljevi prijatelji koji su stajali uz Trogir i kraljevi protivnici koji su pomagali Split.
Bosnaski ban Ninoslav je bio u taboru kraljevi protivnika, jer je pomagao Split. U
meuvremenu Ugarska se oporavila od tatarske provale, te se sam kralj Bela IV umijeao u
sukob. Spliani su morali sklopiti mir bez svojih saveznika, a ban Ninoslav se pokorio kralju
1244. godine. U samostalnost i unutranje ureenje Bosne se nije diralo, a glavni kraljev
zahtjev se odnosio na crkveno pitanje.
Poto ni pobjeda Bele IV 1244. godine nije pomogla da se katoliansvo u
Bosni uvrsti, Ugarska je poela da radi na tome da se bosanska biskupija izuzme ispod vlasti
dubrovakog nadbiskupa i potini kalokoj. Od sredine XIII stoljea, katoliki bosnaski
biskup nije bie boravio u Bosni ve u akovu. Tu u Slavoniji je njegovo sjedite ostalo
vijekovima, a katoliansvo je s tim izgubilo svako uporite u Bosni.
U isto vrijeme u Bosni je dolo do stapanja ostataka stare bosanske biskupije sa
slovenskim bogosluenjem i heretike zajednice. Crkvena organizacija koja je iz toga nastala
zauzela je mjesto i ponijela ime nekadanje pravovjerne katolike biskupije i dobila
dualistiku doktrinu, kult i hijerarhiju. Crkva bosanska slubeno ime dualistike vjerske
organizacije je samo prijevod latinskog imena nekadanje katolike biskupije.
Borba izmeu jeresi i tradicionalne crkve, na jednoj, i papstva, dominikanaca i
ugarskog klera, na drugoj strani, ispreplela se sa borbom bosanskih vladara i plemstva
protiv pokuaja ugarskih kraljeva da unite dravnu samostalnost Bosne.
UGARSKA PREVLAST
Ban Matej Ninoslav se posljednji put spominje u historijskim izvorima 1249, a
oklonosti pod kojima je zavrena njegova vladavina zbog nedostatka izvora su potpuno
nepoznate. Kao vladar poslije Ninoslava javio se Prijezda, njegov roak, koji je bio pokoran
ugarskom kralju. Meutim, u Bosni je i dalje bilo kraljevih protivnika, te je Bela IV 1253.
opet ratovao u Bosni.
Bosna je tom prilikom potinjena Ugarskoj, a njena teritorija je organizirana u dva
dijela: jedan je inila Bosna u uem smislu, a drugi se sastojao od Usore i Soli. Sredinom XIII
stoljea stvorene su nove banovine s ciljem da obezbjede zatitni pojas za odbranu i da budu
plazne take za ugarsku prodiranje u susjedne drave. Za dalji razvitak Bosne najvei znaaj
je imala Mavanska banovina, koja je dodijeljivana nekom od lanova kraljevske porodice.
U prvobitnoj Bosni su za to vrijeme ostali na vlasti Prijezda i njegovi sinovi, kao ugarski
vazali.
Vlast nad Mavom je oko 1274. dobila kraljica Jelisaveta, majka kralja Ladislava IV.
Godine 1284. oblast Usore i Soli je ustupljena kraljiinom zetu, srpskom kralju
Dragutinu, koji je 1282. godine bio prisiljen da na saboru u Deevu srpski prijesto ustupi
svome mlaem bratu Milutinu. Kao kraljevski roak, mu kraljeve sestre Kataline, dobio je
Mavu sa Beogradom, Usoru i Soli i vladao u njima kao sremski kralj.

37

U samom poetku Dragutinove vladavine, dolo je do zbliavanja gospodara dva

odvojena dijela Bosne. Krajem 1284. godine sklopljen je brak izmeu Dragutinove keri
Jelisavete i Prijezdinog sina Stjepana I Kotromania. Ova veza sa srpskom kraljevskom
porodicom pruila je banu Tvrtku I pravni osnov da se proglasi za potomka Nemanjia i
krunie se za srpskog kralja .
Za vrijeme vladavine Ladislava IV Kumanca, unutranja samostalnost Bosne je
ouvana, jer kralj nije bio u stanju da dri pod svojom vlau ni stare ugarske teritorije. Na
pojedinim dijelovima ugarske teritorije kraljevsku valst je zamijenila jaka vlast oblasnih
gospodara, koji su se borili da proire svoje oblasti. Oni su poeli ugroavati i samostalnost
Bosne i vlast domaih banova.

UBII KAO GOSPODARI BOSNE

Bosna se nala na putu irenja bribirskog kneza Pavla ubia, koji je imao titulu
primorskog bana i time vlast nad dalmatinskim gradovima. Mo ubia se naroito poveala
poslije smrti Ladislava IV 1290. godine. Tda je zapoela borba za ugarski prijesto izmeu
Andrije III Mleanina, unuka kralja Andrije II i Karla Martela, sina napuljskog kralja
Karla II.
Za vrijeme ove borbe oba ova pretendenta na ugarsku krunu darivali su Pavla ubia.
Godine 1292. Karlo Martel je darovao Pavlu ubiu skoro itavu Hrvatsku sve do granice
probincije koja se zove Bosna. Sljedee godine Andrija III darovao je ubiima primorsku
banovinu i nasljedno dostojanstvo primorskog bana, a zatim je 1295. sa svoje strane dao
Pavlu doivotno bansko dostojanstvo. Faktiki samostalan i siguran u svojim zemljama , ban
Pavle je pokuao potiniti susjedne zemlje. Prvo je dola na red Bosna.
Prvo je njegovu vrhovnu vlast priznao lokalni vlastelin knez Hrvatin Stjepani,
rodonaelnik vlastelinske porodice koja je kasnije igrala znaajnu ulogu u bosanskoj historiji.
Pavle ubi je bosansko dostojanstvo dao svome bratu Mladenu I, koji je ve 1302.
godine kao gospodar Bosne izdavao povelje i potvrivao slobodu trgovanja u Bosni
primorskim trgovcima. Ban Stjepan I Kotromani, koji je doao na vlast izmeu 1287. i
1290. godine, odrao se na vlasti samo u oblasti gornjeg toka rijeke Drine. itava vladavina
Mladena I je protekla u borbi za potinjavanje Bosanaca, u kojoj je i sam ban izgubio ivot.
Tek za vrijeme bana Mladena II, sina Pavla ubia, ubii su stvarno zavladali Bosnom.
Oko 1314. godine umro je ban Stjepan I Kotromani, nakon ega je njegova udovica
banica Jelisaveta i njeni sinovi protjerani iz zemlje. Banica se sa sinovima neko vrijeme
sklonila u Dubrovnik, a onda se, jo za vrijeme vrhovne vlasti Mladena II ubia, vratila u
Bosnu.
USPON I IRENJE BOSNE (1322-1391)
Osloboenje od prevlasti ubia
Ostavljajui na vlasti domae banove iz porodice Kotromania koji su priznavali
njihovu vrhovnu vlast, ubii su, ipak, potovali unutranju samostalnost Bosne. Jo 1319.
godine Mladen II se starao o svome tieniku i vazalu Stjepanu II Kotromaniu.
ubii su doveli Bosnu u blie veze sa dalmatinskim gradovima i njihovim trgovcima,
koji su imali privilegiju da slobodno trguju u Bosni. Poslije poraza u ratu sa srpskim carem
Milutinom u Humu, poeli su se odmetati od Mladenove vlasti dalmatinski gradovi, prvo

38

ibenik ( 1319. ), a zatim i Trogir. Dalmatinske gradove je podravala Venecija, to je dovelo

do sukoba ubia sa Venecijom.
Istovremeno od ubia su se odmetnuli Kurjakovii iz Krbave, Stjepanii iz Donjih
Krajeva, Mihovilovii iz Livna, i povezalai se sa dalmatinskim gradovima. Najopasniji
neprijatelj ubia je bio ugarski kralj Karlo I Robert, koji je sukobe u Hrvatskoj i Dalmaciji
iskoristio za obraun sa ubiima. Karlo I je prvo pod svoju neposrednu vlast uzeo bosanskog
bana Stjepana II Kotromania i uputio ga zajedno sa slavonskim banom Ivanom Baboniem u
Hrvatsku, gdje su im se pridruili ostali hrvatski velikai i njihovi saveznici Trogir i Split.
Krajem 1322. Mladen se morao predati ugarskom kralju, koji ga je liio banskog dostojanstva.
Uklanjanjem ubia, Bosna je opet dola pod vrhovnu vlast ugarskih kraljeva. Ban Stjepan I
je za itave svoje vladavine ostao lojalan Karlu I i njegovom nasljedniku Lajou.
Poslije pada Mladena II, hrvatski velikai su se okrenuli protiv kralja i
novoimenovanog bana Ivana Baboneia i osvojili kraljevski grad Knin. Poslije su se
podijelili na dva tabora sa knezom Nelipcem, rodonaelnikom kasnijih Nelipia, na jednoj i
sa urom II ubiem na drugoj strani. Ban Stjepan II je stao na stranu ure II ubia, a
protiv kneza Nelipca i njegovih saveznika. Stjepan II je u borbi protiv Nelpca djelovao kao
lojalni kraljev vazal, ali je imao i svoje line interese. U toku ovih borbi, on je pridobio pod
svoju vlast istaknutu porodicu Stjepania i preko nje obezbjedio vlast Bosne nad Donjim
Krajevima. Do proljea 1326. godine proirio je svoju vlast inad Krajinom izmeu Neretve i
Cetine. Nije poznato kada je zavladao Zavrjem, u iji sastav je ulazilo: Duvanjsko,
Livanjsko i Glamoko polje.

Osvajanje Huma
Borba oko srpskog pijestolja koja je izbila nakom smrti kralja Milutina 1321., izmeu
Dragutinovog sina Vladislava, s jedne strane i Milutinovih sinova Stefanom i Konstantinom, s
druge strane, omoguile su Stjepanu II da uspostavi svoju vlast u oblasti Usore i Soli oko
1324. godine. Istovremeno je Stjepan II u savezu sa Dubrovanima zapoeo borbu za
osvajanje Huma, u kojem su se nakon Milutinove smrti osamostalila srpska vlastelinska
porodica Branivojevii.
Osvajanjem Huma dolina Neretve i zemljite oko njenog ua dole su pod vlast
bosanskog bana, a time je Bosna izbila prvi put na obale Jadranskog mora i dobila jedan od
najprometnijih puteva iz Primorja u unutranjost.
Humska zemlja je bila razlog bosansko-srpskog neprijateljstva sredinom XIV stoljea.
Zbog svojih planova na jugu navodili su srpskog cara Duana na veliku popustljivost prema
bosanskom banu, ali 1349. godine pitanje Huma je ponovo aktuelizirano. Hum je 1350.
godine kratko vrijeme doao u ruke cara Duana, ali su vijesti da je Kantakuzen provalio na
teritoriju Duanovog carstva prisilile srpskog cara Duana da prebaci svoj snage u
Makedoniju. Svega nekoliko mjeseci je bilo dovoljno banu Stjepanu II da povrati izgubljene
gradove.

39

POETAK VLADAVINE TVRTKA I

Pred kraj svog ivota, Stjepan je postao tast svog sizerena kralja Lajoa koji se 1353.
oenio banovom kerkom Jelisavetom. Tim brakom podignut je ugled bosanske banske
porodice, koja je ve bila povezana sa evropskim kneevskim porodicama ne tako visokog
ranga.
Smjena na banskom prijestolju, poslije smrti Stjepana II nije izvrena u najpovoljnijim
okolnostima. Iz najmanje tri braka bana stjepana nije nadiveo ni jedan muki potomak. Izbor
je pao na Tvrtka, petnaestogodinjeg sina Stjepanovog brata Vladislava i Jelene, keri Jurja
ubia. Kralj Lajo je potvrdio Tvrtka i njegovog brata Vuka u banstvu bosanskom i
usorskom 1357. godine, nakon to je ostvario kraljeva prava u odnosu na Bosnu. Humska
zemlja od Neretve ka zapadu, zajedno sa Drijevskim trgom, je predata ugarskom kralju kao
miraz uz Jelisavetu, ker bana Stjepana.
U prvim godinama Tvrtkove vladavine desile su se u susjedstvu Bosne promjene koje
su bile sudbonosne za njen dalji razvitak. Na jednoj strani Venecija je mirom u Zadru 1358.
godine istisnuta iz Dalmacije, gdje je uspostavljena vlast ugarskog kralja Lajoa. Ovim mirom
je i Dubrovnik doao pod vrhovnu vlast ugarskog kralja. Na drugoj strani, veliko srpsko
carstvo, poslije smrti cara Duana u decembru 1355. godine se poelo raspadati.
Banova vlast je objedinjavala zemlju i ljude preko veza line zavisnosti, jer drava jo
nije imala nikakve stalne institucije. Banu su njegovi podanici dugovali vjernu slubu, a
naroito se polagalo na dunost vojne slube. Zavisni seljaci su bili prije svega pod vlau
svojih gospodara i tek preko njih povezani sa dravnom vlau, odnosno sa banom.
Vlast bana je poivala na odanou gospodara plemenitih batina, odnosno vlastele,
obino sa titulom kneza. Ideal vjernog sluenja traio je svakako bezuslovnu poslunost i
bezgraninu odanost vlastele banu. Vlasteli je na prvom mjestu bila zagarantirana lina
sloboda i bezbjednost plemenitih batina.
Ove garancije vlastela nije dobila u obliku zakona ili optih privilegija, ve kroz
vjeru gospodsku koju je davao ban sa porodicom u posebnim poveljama ili u onim istim u
kojim im je darovao ili potvrivao posjede. Svoju vjeru gospodsku ban nije mogao prekriti
sve dok vlastelin ne poini nevjeru po kojom se podrazumijeva odricanje poslunosti i
vjerne slube.
Vlastela je u Bosni djelovala na vane odluke u dravnoj politici svojim ueem na
dravnom saboru. On se prvi put spominje u jednoj povelji iz 1354. godine kao stanak sve
zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja i humske zemlje. Uticaj sabora je zavisio od
stvarnog odnosa snaga izmeu vladara i vlastele, zbog toga njegova uloga nije bila znaajna u
raznim periodima bosanske historije.
Za vrijeme vladavine bana Stjepana II bosanska srednjovjekovna privreda je usljed
pojave rudarstva izgubila svoj poljoprivredni karakter. U banovoj povelji iz 1339. godine
izdate za trogirske trgovce, pored tradiconalnih uzvoznih atrikala, spominju se srebro, zlato i
bakar kao roba koju trogirski trgovcim mog izvoziti iz banove zemlje. Odlunu ulogu u
pokretanju rudarske proizvodnje su i ovdje kao i u Srbiji imali Sasi, rudari njemakog
porijekla. U poveljama se najprije spominje rudnik Ostrunica 1349. i Srebrenica 1352.
godine dok se ostali rudnici spominju tek za vrijeme Tvrtka I.
Razvoj bosanske privrede u prvoj polovini XIV vijeka uslovio je pojavu gradova u
srednjovjekovnoj Bosni. Novi gradovi od kojih je samo jedan dio nastao oko sredine XIV
vijeka vezani su za mjesta rudarske proizvodnje ili se nalaze u blizini rudarskih nalazita i
najveih vladarskih utvrenja. Stariji rudarski gradovi su: Ostrunica, Hvojnica, Deevice,

40

Kreevo, zatim u Podrinju Srebrenica, u dolini Krivaje Olovo. Razvijaju se i trgovi u

podnoju gradova kao to su Podvisoki, kraj tvrave Visoki, naselje pod Vrandukom.
Ureenje bosanskih gradova nosi tragove njihovog porijekla. Rudari Sasi, koji su
predstavljali jezgra rudarskih gradova , uivali su i ovdje autonomiju koju je predstavljalo
vijee purgara.
Uz gradove u unutranjosti, znaajnu ulogu je imao i trg Drijeva u blizini ua
Neretve, jedan od starine utvrenih zakonitih trgova solju i polazna taka vane sobraajnice
koja je vodila u unutranjost dolinom Neretve.
Sa privrednim razvojem Stjepan II je reformisao i svoj fiskalnu politiku s ciljem da
uvea vladarske prihode iz regalnih prava. Meu tim mjerama vano mjesto zauzimalo je
kovanje novca . Za privredni razvoj zemlje bilo je veoma vano prisustvo i djelovanje
primorskih trgovaca. Zato je ban Stjepan II Dubrovanima izdao povelju u kojem se pored
garantovanja line slobode i imovinske bezbjednosti, najvie panje posveeno pravnom
poloaju Dubrovana u Bosni i nainu rjeavanja sporova sa banovim ljudima. Osim banovog
suda koji je izricao pravdu prema potrebi, stalnog i ureenog sudstva nije moglo biti kao to
nije bilo nikakvih stalnih upravnih organa.

Bosna prema dogaajima u Dalamaciji

Dalmatinski gradovi su, kad god bi se osjetili ugroenim od hrvatskih velikaa koji su
gospodarili oblastima na kopnu, pribliavali se Veneciji, pa nekad se i potinjavali. U prvim
decenijama XIV vijeka pod vlast Venecije su doli Trogir, ibenik i Split. Kralj Karlo I
Robert je izbjegavao sukobe sa Venecijom zbog svojih ambicija u Napuljskom Kraljevstvu.
Ali kada je umro Karlo 1342. i na ugarski prijesto doao Lajo I, Ugarska zauzima
neprijateljski stav prema Veneciji, jer je predstavljala smetnju obnavljanu kraljeve vlasti u
Dalmaciji.
Stjepan II se u ovaj rat umijeao zbog svojih vazalskih obaveza prema ugarskom
kralju, ali mu je ovaj rat omoguio da povede samostalniju politiku. Tako je bosnaski ban
1344. godine Stjepan II uestvovao u borbi za nasljee hrvatskog velikaa Nelipca, iju je
udovicu Vladislavu i njenog sina titila Venecija. Ban Stjepan je u julu 1345. godine izdao
povelju kojom je u kraljevo ime primio kraljeve gradove, potvrdio mladom Ivanu Nelipiu
porodine zemlje i obeao oprotaj.
Ovi uspjesi ugarskog kralja privukli su na njegovu stranu najmonije hrvatske velikae
i dalmatinske gradove, to je izazvalo novu mletaku akciju u Dalmaciji. Avgusta 1345.
mletaka flota je sprovela opsadu Zadra, a bosanski ban se i ovog puta naao na strani
ugarskog kralja.
U periodu od sredine do kraja 1346. kada se opsada zadra zavrila u korist Venecije,
bosanski ban je vie radio u korist venecije nego u korist svoga sizerena. Nakon to su se
Zadrani predali Veneciji, sukobi u Dalmaciji su se stiali. Zanimanje kralja Lajoa za Bosnu i
Dalmaciju opada zbog njegovog pohoda u junu Italiju, to je Stjepanu omoguilo da
istovremeno ostane lojalan vazal i uiva naklonost Venecije, potrebne zbog odnosa sa
Srbijom.

41

POETAK VLADAVINE TVRTKA I

Pred kraj svog ivota, Stjepan je postao tast svog sizerena kralja Lajoa koji se 1353.
oenio banovom kerkom Jelisavetom. Tim brakom podignut je ugled bosanske banske
porodice, koja je ve bila povezana sa evropskim kneevskim porodicama ne tako visokog
ranga.
Smjena na banskom prijestolju, poslije smrti Stjepana II nije izvrena u najpovoljnijim
okolnostima. Iz najmanje tri braka bana stjepana nije nadiveo ni jedan muki potomak. Izbor
je pao na Tvrtka, petnaestogodinjeg sina Stjepanovog brata Vladislava i Jelene, keri Jurja
ubia. Kralj Lajo je potvrdio Tvrtka i njegovog brata Vuka u banstvu bosanskom i
usorskom 1357. godine, nakon to je ostvario kraljeva prava u odnosu na Bosnu. Humska
zemlja od Neretve ka zapadu, zajedno sa Drijevskim trgom, je predata ugarskom kralju kao
miraz uz Jelisavetu, ker bana Stjepana.
U prvim godinama Tvrtkove vladavine desile su se u susjedstvu Bosne promjene koje
su bile sudbonosne za njen dalji razvitak. Na jednoj strani Venecija je mirom u Zadru 1358.
godine istisnuta iz Dalmacije, gdje je uspostavljena vlast ugarskog kralja Lajoa. Ovim mirom
je i Dubrovnik doao pod vrhovnu vlast ugarskog kralja. Na drugoj strani, veliko srpsko
carstvo, poslije smrti cara Duana u decembru 1355. godine se poelo raspadati. Umjesto
centralizovane i jake drave na granicama Bosne su se pojavile zemlje pojedinih srpskih
velikaa, samostalnih u odnosu na carevu vlast i esto meusobno zavaenih.
Prva oblast koja se obrazovala u Srbiji, u krajevima uz bosansku granicu, bila je
zemlja Vojislava Vojinovia, gospodara teritorije koja se pruala od gornjrg Podrinja do upa
u okolini Dubrovnika. Izmeu ovog kneza i Dubrovnika dolo je 1361-1362. godine do
sukoba, jer se Dubrovnik u srpsko-ugarskom sukobu naao u suprotnom taboru. Dubrovnik se
za pomo obratio ugarskom kralju i hrvatskom i bosanskom banu. Meutim, u ovom ratu na
strani Dubrovnika je vie uestvovao Sanko Miletinovi, Tvrtkov vlastelin, nego sam
bosanski ban.
U toku 1363. Bosna je bila u ratu sa Ugarskom, ali o tome nema dovoljno vijesti.
Znamo jedino da je 1364. godine Tvrtko zajedno sa majkom i bratom primljen za graanina
Venecije. Mletako graanstvo je bosansko feudalno plemstvo primala kao poast i sredstvo
za obezbjeenje utoita u sluaju potrebe.
U februaru 1366. godine dolo je do pobune vlastele i zbacivanja Tvrtka sa banske
vlasti, a za bosnaskog bana vlastela je postavila Tvrtkovog brata Vuka. Tvrtko se sklonio kod
ugarskog kralja Lajoa, koji mu je pomogao da te iste godine obnovi svoju vlast u jednom
dijelu Bosne. Obnavljajui vlast Tvrtko je darovnicama vre vezivao za sebe vlastelu koja
mu je prila pri povratku u zemlju. Vukcu Hrvatiniu je darovao grad Soko i upu Plivu. U
ovo vrijeme Tvrtko je bio gospodar Donjih Krajeva, Huma, Rame i Usore, dok je njegov brat
Vuk drao istone oblasti bosanske drave gdje su bili Dabiii i tvrdi grad Bobovac.
Do kraja ljeta 1366. pokoravanjem Sanka Miletinovia, koji se 1366. bio odmetnuo od
bana, Tvrtko je obnovio svoju vlast u cijeloj Bosni.

Ratovi sa Nikolom Altomanoviem i irenje Bosanske drave

Za vrijeme obnavljanja Tvrtkove vlasti u bosanskoj dravi, u susjednim srpskim
dravama su se deavale krupne promjene. Srpski upan Nikola Altomanovi je zauzeo
zemlje udovice Vojislava Vojinovia, Gojslave i njenih sinova. Postavi susjed Bosne upan
Nikola Altomanovi je doao u sukob sa banom Tvrtkom. Uskoro su se stvorila dva tabora:
na jednoj strani knez Lazar Hrebljanovi i bosanski ban iza kojih je stajala Ugarska, a na
drugoj strani je dolo do stvaranja saveza izmeu upana Altomanovia i zetskog gospodara
ura Balia, koji je trebao obuhvatiti i Veneciju, s ciljem da se napadne Dubrovnik.

42

Rat se zavrio 1373. godine porazom upana Nikole Altomanovia, dok je ban Tvrtko
dobio gornje Podrinje, dio Polimlja sa manastirom Mileevom, zatim Gacko, dok je
ura Bali uzeo Konavle, Trebinje i Draevicu.

Tvrtkovo krunisanje za kralja

Sa smru cara Uroa 1371. godine izumrla je srpska dinastija Nemanjia i praktino
nestalo Srpsko carstvo. U sjeveroistonoj Srbiji je vladao najmoniji srpski oblasni gospodar
knez Lazar Hrebeljanovi, a junije od njega, od Kosova do polimlja i sjeverne Makedonije
vladao je njegov zet Vuk Brankovi. Treom glavnom oblau u Zeti i Primorju vladali su
Balii na elu sa urem Baliem. Kao gospodar srpskih dravnih teritorija od Neretve do
Boke Kotorske pridruio im se i bosanski ban Tvrtko.
Pred opasnou od Osmanlija oivjela je ideja obnavljanja Srpskog carstva, samo je
bilo pitanje ko e se moi pojaviti u ulozi obnovitelja nemanjike drave. Nemanjiko
porijeklo bosanskog bana pradjed mu je bio po enskoj liniji srpski kralj Dragutin davalo
je Tvrtku prednost u odnosu na ostale gospodare srpskih teritorija. Pored toga, Tvrtko je
pripadao bosanskoj banskoj porodici Kotromania, a pod njegovom vlau su bili prostrani
dijelovi srpske drave Nemanjia.
Krunisnaje je obavljeno 26. oktobra 1377. godine u srpskoj zemlji, moda u
manastiru Mileeva, mjestu osobitog kulta svetog Save, osnivaa srpske crkve. Pored
kraljevske titule, Tvrtko je uzeo i ime Stefan, koje je u Srbiji imalo odreeno dravnosimboliko znaenje. To ime su imali i svi kasniji bosanski kraljevi u svojim slubenim
aktima.
Knez Lazar Hrebeljanovi i Vuk Brankovi su odobravai Tvrtkovo krunisnaje, dok
ura Bali nije bosanskog bana priznavao kao srpskog vladara. Ugarski kralj Lajo je bio
sporazuman sa Tvrtkovim krunisanjem za srpskog kralja. Njegov nasljednik Sigismund
Luksemburki je postao poljski kralj i teite njegove politike aktivnosti se pomjerilo dalje
od Balkana. Meutim, vlast nad Srbijom se jo za Tvrtkovog ivota pokazala kao fikcija. Ve
poslije Kosovske bitke 1389. godine Tvrtko nije imao nikakvog utjecaja u zemljama
Lazarevih nasljednika i Vuka Brankovia. Njegovi nasljednici su ostali ogranieni na Bosnu i
bili su u ustvari bosanski kraljevi. Obnavljanje Srbije stvarno je izvrio Stefan Lazarevi, dok
je uspomena na vlast nad Srbijom sauvana samo u tituli bosanskih kraljeva.

Borba za uvrivanje na Jadranskoj obali

Nakon svoga krunisanja Tvrtko je teite svoje politike prenio na jadransku obalu. Na
takvu orijentaciju primorali su ga sukobi na dalmatinskoj obali koji su ometali privredni
razvoj zemlje zapoet za vrijeme Stjepana II Kotromania. Dalmatinski gradovi: Trogir,
ibenik i Split i ostrva Bra, Hvar i Korula su priznali vlast kralja Tvrtka 1390. godine.
Kralj Tvrtko im je potvrdio oblik autonomije i sve privilegije koje su imali u vrijeme kralja
Lajoa.
Tvrtkovi zahjevi da mu se potine dalmatinski gardovi bili su parvno zasnovani na
nepriznavanju Sigismunda Luksemburkog za ugarskog kralja.Vladavina Bosne nad
Dalmacijom i Hrvatskom trajala je svega deset mjeseci. U martu 1391. kralj Tvrtko je umro.
Za novog kralja je izabran Kotromani Dabia, koji je po uzoru na svog prethodnika
uzeo ime Stefan. Kralj dabia je uspio u poetku svoje vlade da sauva neokrnjenu veliku
dravnu teritoriju na sljeenu od Tvrtka. Bez obzira na savjete Dubrovana da seponovo
priznaju vlast ugarskog kralja, dalmatinski gardovi su i sljedee godine u zvaninim aktima
spominjali Dabiu kao svog kralja.

43

Poslije Tvrtkove smrti svoja prava na Dalmaciju i Hrvtasku je poeo isticati i Ladislav
Napuljski. On je imenovao Ivania Horvata za svoga glavnog namjesnika u Ugarskoj, a
bosansku vlastelu, baru Hrvoja i Vuka Vukia, za banove hrvatsko-dalmatinske.
U toku 1394. godine kralj Dabia i Ivani Horvat su bili u otvorenom sukobu. Razdor
izmeu svojih protivnika je iskoristio Sigismund Luksemburki. On je prvo istisnuo Horvate
iz grada Dobrog na uu Bosne, a zatim ih zarobio. Neposredno nakon toga kod grada Dobrog
pokorio se Sigismundu i kralj Stefan Dabia, primivi vazalske odnose prema ugarskom kralju
i prepustivi mu vlast nad Dalmacijom i Hrvatskom.
Jelenino meuvlae (1395-1398)
Nakon smrti kralja Dabie 1395. trebalo je da se za bosanskog kralja krunie
Sigismund Luksemburki. Time bi Bosna dola pod neposrednu vlast Ugarske, ali ne bi
izgubila untranju samostalnost. Zbog otpora bosanske vlastele sainjen je kompromis po
kojem Sigismund nije krunisan za bosanskog kralja, ali isto tako Bosna nije dobila ni nekog
drugog kralja.
Dabiinu vladavinu je produila njegova udovica Jelena. Njena vladavina je imala
karakter interregnuma, zbog ega joj nije bilo doputeno uobiajeno obnavljanje starih
ugovornih povelja. Karkter Jelenine vladavine je ostavljao prostora za dalji razvoj procesa
razvoja samostalnih feudalnih oblasti, koji je zapoeo jo za vrijeme Tvrtka I.
Najmonija bosanska vlastela toga vremena su:
- vojvoda Hrvoje Vuki, koji je jo za vrijeme Tvrtka I naslijedio svog oca Vukca u
dostojanstvu vojvode. Teritorije kojima je neposredno gospodario bile su jo uvijek
ograniene na stare porodine upe i gradove u Donjim Krajevima.
- knez Pavle Raenovi pripadao vlastelinskom rodu iz istone Bosne. Zajedno sa
Vlatkom Vukoviem je osvojio 1391. Konavle i doao u neposredni dodir sa
Dubrovanima.
- Sandalj Hrani, koji je naslijedio vojvodsko dostojanstvo i zemlje u jugoistonoj
Hercegovini. On se oslanjao na Hrvoja Vukia s kojim se 1396. rodbinski povezao,
uzevi za enu Jelenu, kerku Vuka Hravtinia, brat Hrvojevog.
Proces osamostaljivanja vlastele iznio je, pored najuticajnijih linosti, i druge
vlastelinske porodice. Oko donje Neretve su vanu ulogu igrali Radivojevii. Oni su
kontrolisali zemlje oko trga Drijeva i odravali veze sa Dubrovanima. U Popovu polju su
vladala braa Nikolii , u istonoj Bosni Vlatko Vlaevi, Zlatonosovii i Dinjii u Podrinju.
Porodine upe i utvrenja su predstavljala polaznu taku u usponu bosanskih velikaa.
Iz takvih centara, koja nisu uvijek bila grupisana na jednom mjestu, velikai su potinjavlai
sebi vlastelu u okolini i irili postepeno svoje zemlje. Konkurentska borba je zavrena time to
su najmoniji potinil slabije od sebe i to su bosanske velmoe na svojim zemljema potpuno
zamijenile vladara.
Poslije dvije i po godine, Bosna je opet dobila kralja. Novog kralja Ostoju na prijesto
je dovela vlastela koja se okrenula protiv kraljice Jelene. Ona je ostala i dalje u zemlji,
nazivala se ak i kraljicom, ali se vratila svom narodnom imenu Gruba. U bosansku politiku
se vie nije mijeala.
Za vrijeme kralja Ostoje 1398. godine ustupljeno je Dubrovanima Slansko primorje
pod uslovom da kralju i vojvodi Hrvoju dodijele nasljedno dubrovako graanstvo i da
svakom od njih daruju po jednu kuu u Dubrovniku u vrijednosti od 1 500 dukata.

44

Privremeni uspon Bosne

Potiskivanje Jelene i izbor Ostoje za kralja Bosne promijenilo je odnose Bosne i
Ugarske. U borbi za ugarski prijesto bosanski kralj i valstela su se opredijelili za podravnje
Ladislava Napuljskog. Ozbiljan preokret je nastao kada je nezadovoljno ugarsko plemstvo u
proljee 1401. godine zatvorilo kralja Sigismunda. Tada su kralj Ostoja i Hrvoje Vuki
otpoeli potinjavanje dalmatinskih gradova.
Uskoro se u dalmatinske sukobe ukljuio i Ladislav Napuljski, iju je vlast priznalo
plemstvo od Drave do Primorja. On je Hrvoja imenovao za svog namjesnika u Ugarskoj,
Hravtskoj, Dalmaciji i Bosni i uz to mu dodijelio titulu splitskog hercega. Tako je Hrvoje kao
bosanski velika bio pod Ostojinom vlau, a kao kraljev namjesnik uzdigao se iznad njega.
Rat Bosne i Ugarske zaotrilo je odnose Bosne i Dubrovnika, zato to su se nali u
suprotnim taborima. Dubrovani su se suprostavili zahtjevu kralja Ostoje da se potine
njegovoj vrhovnoj vlasti. Dubrovani su pokuavali diplomatskim putem izgladiti sukob sa
Bosnom istiui staro prijateljstvo i potrebu da potuju svoje obaveze.
Uskoro poslije Hrvojevog imenovanja za hercega i namjesnika Ladislava Napuljskog,
izbio je na vidjelo antagonizam izmeu hercega Hrvoja i kralja Ostoje, koji je ostao u
njegovoj sjenci. Ovaj unutranji sukob utjecao je na politiku orijentaciju kralja Ostoje. Poto
je Hrvoje bio uz Ladislava, Ostoja je poeo podravati Sigismunda Luksemburkog, priznavi
ponovo njegovu vrhovnu vlast. Do konanog obrauna izmeu hercega i kralja dolo je u
maju 1404. godine i zavrio se potpunim porazom i padmo kralja Ostoje. Sudbina Ostojina je
bila rijeena time to je vlastela koja je dotle bila uz njega prela na stranu Hrvoja.
Stvarni uzrok sukoba izmeu kralja i vlastele lei u injenici to je Ostoja, koji je na
vlast doao pomou velikaa, pokuao se osloboditi njihovog uticaja i povratiti autoritet
kraljevskoj vlasti.

USPOSTAVA OSMANSKE VLASTI U BOSNI

Osnivanje i znaaj Skopskog krajita
Nakon osvajnja 1392. Osmanlije su Skoplje pretvorili u svoje glavno uporite i
polaznu taku za prodiranje u Bosnu, Srbiju, Zetu i Albaniju. Skoplje je tada postalo sredite
osmanskog krajita, kome je na elu stajao krajinik. Prvim krajinikom ovog krajita bio je
Paajigit-beg, porijeklom iz Saruhana (1392 - 1414), a njegov nasljednik je bio Ishak beg
(1414-1439). Ishak-bega su na poloaju naslijedili sinovi Barak, a zatim Isa-beg koji je, s
malim prekidima, upravljao ovim krajitem od 1439. do 1463. godine a zatim bosanskim
sandakom do 1469. godine.
Osmanski krajinici ili krajike vojvode u Skoplju, koji su vrlo rijetko smjenjivani,
nadzirali su susjedne hrianske vazalne vladare. Istovremeno su bili i sultanovi zastupnici
prema zapadnim dravama. Oni su odigrali presudnu ulogu u ruenju srednjovjekovne
bosanske drave, jer su sve akcije u Bosni polazile iz Skoplja. Osmanska vlast na istonim
granicama Bosne se poela jo vie osjeati, nakon to su Osmanlije postavile svoje posade u
grad Zvean, blizu bosanske granice. Osmanski upadi u Bosnu nakon osvajanja Skoplja su
bili sredstva smiljene osvajake politike. Prvi osmanski upad u Bosnu zabiljeen je 1386.
godine, a zatim 1388. godine kada ih je Vlatko Vukovi porazio kod Bilee. Nakon osvajnja

45

Skoplja osmanska vojska intenzivirala upade u Bosnu. Jedna jaka njihova vojska provalila je
u Bosnu 1398. godine, ali je teko stradala od hladnoe.
Timurova provala u Anadoliju, Bajezidov poraz poraz kod Ankare (1402.) i
meusobne borbe njegovih sinova (1403-1414) zaustavile su dalje osmanske upade u Bosnu,
ali se ve 1313. godine Sandalj Hrani bio pribliio princu Sulejmanu i drao u svojoj zemlji
osmansku najamniku vojsku od oko 7 000 vojnika. Kada je Hrvoje Vuki bio proglaen za
izdajnika, ugroen od Sigismunda, on se za pomo obratio skopskom krajiniku Ishak-begu,
koji je na njegov poziv upao u Bosnu ljeta 1414. godine. Pobjeda osmanske vojske nad
ugarskom 1415. godine kod Doboja definitivno je eliminisan ugarski uticaj u Bosni u korist
osmanskog. Nakon toga bosasnki kralj Ostoja i Sandalj Hrani su bili prisiljeni da se obaveu
na danak osmanskom sultanu. Dalji sukobi izmeu bosanskih velmoa pruali su mogunost
Osmanlijama da se mijeaju u unutranje odnose Bosne, jer su ih pozivali slabiji feudalci da
bi se njihovom pomou odrali protiv svojih protivnika. Prvo su to uinili Pavlovii, koji su
uz pomo Osmanlija oppljakali zemlje Sandalja Hrania (1415), ali su time doli u zavisan
poloal prema Osmanlijama. Poslije toga je i Sandalj Hrani priznao osmansku vrhovnu vlast
(1418). Tada je Ishak-beg, dotadanji zatitnik Pavlovia, ubio Petra Pavlovia (1420) i poeo
da pomae Sandalja Hrania.
Otada Osmanlije po svojoj volji raspolau bosanskom zemljom, oduzimaju je i dijele
po svome nahoenju, mijeaju se u dinastika pitanja, podravaju i pomau pojedine
pretendente, utiu na njihov dolazak na prijesto, potvruju bosanske kraljeve i najzad ih
prisiljavaju ih da priznaju osmansku vrhovnu vlast.
Bosansko krajite
Prema izvorima stalna osmanska vlast prisutna je u Bosni moda jo od osmanskog
upada u Bosnu 1448. godine, a svakako prije 1453. godine. U tom periodu Osmanlije su na
zaposjednutom dijelu Bosne orgnizirali svoju upravnu jedinicu koja se u domaem izvora
javlja pod nazivom Bosansko krajite, a u najstarijem poznatom osmanskom popisu iz
1455. godine Vilajet Hodidjed i Vilajet Saray-ovasi.
Iz ovog popisa iz 1455. godine vidi se da Osmanlije ni tada nisu bili potpuno ukinuli
domai feudalizam niti su bili zaveli timarsko-spahijski sistem u cijeloj Vrhbosni. Tu jo nije
bilo nikakvih osmanskih vjerskih i pravnih institucija, niti je bilo vie od dva do tri sluaja
prelaska na islam. Vrhbosna jo nije imala svog kadiju, a mnoga njena mjesta su drali
Pavlovii.
Teritorijalno jezgro Bosanskog krajita ili vilajeta Hodidjed sainjavao je prvobitno taj
grad sa bliom okolinom. Hodidjed, glavna utvrda ovog krajita je imao posadu od dvadest i
tri ovjeka koji su imali timare po Sarajevskom polju i okolnim planinskim predjelima.
Dravnopravni poloaj svih naselja Bosanskog krajita nije bio jednak niti su na cijelom
njegovom teritoriju vladali isti feudalni i drutveni odnosi. U jednom dijelu tih naselja jo
uvijek je vladao domai feudalizam, a bila su jo uvijek pod vlau Pavlovia, koji su za njih
plaali Osmanlijama godinji tribut, dok je u drugom dijelu naselja bosanskog krajita bila
uspostavljena puna osmanska vlast i osmanski feudalni poredak.
Godinji tribut koju su Pavlovii plaali za nahiju Tilava, koja je brojala 40 sela,
spadao je u has Isa-bega Ishakovia. Sva ostala sela i mezre u Bosanskom krajitu spadala su
1455. g. u timare posade Hodidjeda. Bosansko krajite tada je zapremao cijelo Sarajevsko
polje i sve okolne planinske predjele koje je ikasnije obuhvtala sarajevska nahija. Nakon pada
Despotovine 1459.godine pod osmansku vlast je doao Viegrad i podruje Romanije.
Bosanskim krajitem su upravljali vojvode skopskog krajita Isa-bega Ishakovia sa
irim ovlaenjima vojnike prirode. Prvi put se vojvoda u Vrhbosni spominje 1455. g.

46

Sjedite mu je bilo u Hodidjedu, glavnoj tvravi, ili u Vrhbosanju, glavnom trgovitu u upi
Vrhbosni, koja se prvi put spominje 1461/2.g. i to pod imenom Saray-ovasi, a drugi put 1469.
pod imenom Trgovite. Prvi po imenu poznati vojvoda Bosanskog krajita je Skender-beg
koji se spominje 1455.godine kao vojvoda u Vrhbosni.
Propast Bosanskog kraljevstva i osnivanje Bosanskog sandaka
Poslije okupacije Despotovine bosanski kralj, svjestan da je Bosna na putu osmanskih
osvajanja, obratio se za pomo ostalim evropskim kraanskim zemljama. Da bi ozvaniio
svoju antiosmansku orijentaciju Stjepan Tomaevi se krunisao krunom iz Rima u Jajcu 1461.
godine. Otkazivanjem danka sultanu kralj je da neposredan povod Osmanlijama da na
napadne Bosnu.
Kad je vidio da pomo od evropskih zemalja ne stie, kralj je pokuao izbjei rat sa
Osmanlijama i zatraio od sultana primirje na 15 godina. Sultan je samo formalno prihvati
primirje, ali je nastavio da radi na planu osvajanja Bosne. Da bi onemoguio intervenciju
Ugarske u korist Bosne, sultan je jedan dio vojske poslao na Dunav i Savu. U februaru 1463.
godine osmanska vojska je upala u Hercegovinu sa ciljem da na vlast dovedu starijeg
hercegovog sina Vladislava s ciljem da izazove pometnju u Hercegovini, kako bi je
onesposobila za pruanje pomoi Bosni.

Preko Skoplja, Kosova i Sjenice Osmanlije su se spustili na Drinu i poetkom maja

1463. godine stigli u oblasti Pavlovia i Kovaevia, koji su se predali bez otpora, jer im je
bilo javljeno da je sklopljeno primirje. Sa Drine sultan je krenuo u gornju Bosnu, prema
Bobovcu, koji se predao trei dan opsade (21.maja). Iz Bobovca sultan je krenuo prema Jajcu
koje se predalo bez borbe. Kralj Stjepan Tomaevi se sklonio u grad Klju, koji je osmanska
vojska opsjela pod zapovjednitvom Mahmud-pae. Nakon obeanja Mahmud-pae da mu
sultan garantuje ivot i slobodu kralj se sa svojim stricem Radivojem predao. Kada je odveden
u Jajce, sultan ga je primorao da naredi zapovjednicima svojih gradova da se predaju, a zatim
ga je pogubio zajedno sa Kovaeviem i Pavloviem.
Osvojene zemlje bosanskog kralja, oblasti Pavlovia i Kovaevia, i okupirani dio
zemlje Hercegove Osmanlije su pretvorile u vilajete koje su ujedinili sa ranije osnovanim
vilajetima u Rakoj i Bosni i od tog teritorija, krajem juna 1463. godine, osnovali Bosanski
sandak. Prvim sandakbegom Bosanskog sandaka imenovan je Mehmed-beg Minetovi, a
prvo sjedite bosanskog sandakbega bilo je do jeseni 1463. godine u Jajcu, a kasnije u
Sarajevu.
Prvobitnu teritoriju Bosanskog sandaka inili su: raniji osmanski vilajeti u staroj
Rakoj Zvean, Jele, Ras, Sjenica, Moravica i Nikii, bive Bosansko krajite ili vilajet
Hodidjed, vilajet Viegrad, ostale zemlje Pavlovia, bosanskog kralja i Kovaevia i dio
zemlje Hercegove.
Meutim, uskoro je promijenjen teritorijalni okvir Bosanskog sandaka. im su se
Osmanlije povukle iz Hercegovine, herceg je, sa svojim sinovima Vladislavom i Vlatkom,
zapoeo akciju za oslobaanje svojih gradova. Ova Hercegova akcija podrana je vojnim
savezom Maara, Mleana i Pape protiv osmanskog sultana. Rezultat ovoga ratovanja bilo je
osvajanje sjeverne Bosne (Donji Krajevi i Usora) dola pod ugarsku vlast, dok je sultanu
ostala samo istona i centralna Bosna. Vladislav Hercegovi oslobodio je jugozapadnu Bosnu
i zatvorio pristup Jajcu, drugi hercegov sin, Vlatko, objavio je da ratuje u ime Mletaka, upao u
oblasti Pavlovia i Kovaevia, zauzeo devet gradova i dospio u blizinu Srebrenice. Ugarski
kralj Matija Korvin je od osvojenih teritorija obrazovao dvije banovine: Jajaku i

47

Srebreniku banovinu. Sjedite Jajake banovine bilo je u Jajcu, a obuhvatala je podruje

Vrbasa do ua u Savu, sa gradovima: Jajce, Banjaluka, Greben, Sokol, Jezero, Vinac,
Vrbaki grad, Liva, Komotin, Boac i Zveaj. Sredite Srebranike banovine bilo je u
Srebreniku, a obuhvatala je Usoru, Soli i Spreu sa podrunim gradovima.
Osnivanje Hercegovakog sandaka (1470.)
U julu 1465. Osmanlije su preduzele novu akciju u Hercegovini. Tokom ljeta pali su
Hercegovi gradovi na istoku i Podrinju, a u ljeto 1466. osvojili su Blagaj i 1468. Klju.
Zemlje i gradove koje su oduzimali od hercega Stjepana i njegovih sinova od poetka 1470.
godine Osmanlije su pretvorili u jedan vilajet koji su pripojili Bosanskom sandaku.
Poetkom 1470. godine od osvojene teritorije u Hercegovini osnovan je poseban
Hercegovaki sandak. Zvanino sjedite Hercegovakog sandaka bilo je u Foi od
osnivanja ovog sandaka do 1572. godine, samo su hercegovaki sandakbezi u prvoj
polovini 16. stoljea esto boravili u Mostaru, koji se tada vie puta spominje kao privremeno
sjedite hercegovakog sandakbega. Od 1572. do 1833. godine zvanino sjedite
hercegovakog sandakbega bilo je u Pljevljima. Hercegovaki sandak je od osnivanja do
1580. godine bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a od 1580. do 1833. u Bosanskom ejaletu.

OBNAVLJANJE BOSANSKOG KRALJEVSTVA

Preivjela Bosanska vlastela, uglavnom sitni plemii - jer su krupni ve bili uklonjeni
bila nezadovoljna osmanskom okupacijom pa je preduzimala izvjesne akcije za ponovnu
uspostavu Bosanskog kraljevstva. Kako nisu bili sposobni da srue Jajaku i Srebreniki
banovinu zbog kojih se u Bosni jo osjeao ugarski utjecaj, a da bi uklonili to postojee
neraspoloenje prema osmanskoj vlasti Osmanilje su suprotno svojoj osvajakoj politici i
praksi formalno obnovili Bosansko kraljevstvo.
Cilj tog poteza osmanske vlasti bio je da se kod bosanskog naroda stvori iluzija da se
obnavlja bosanska drava i da se stvori neka tampon-zona izmeu svojih i ugarskih posjeda u
Bosni. Krajem 1565. Osmanlije su upravu u sjevernim dijelovima Bosanskog sandaka
predalu lanu dinastije Kotromania Matiji, sinu svoga tienika i pretendenta, i proglasili ga
kraljem Bosne. Njegova rezidencija je vjerovatno bila u Vranduku, gdje je imao svoju vlastelu
i ekonomski imunitet.
Godine 1471. spominje se Matija Sabani kao kralj Bosne, ali se ne zna da li se
ovdje radi o istom licu ili novom kralju Bosne. Ali se ni ovaj drugi kralj Bosne, ako se ne radi
o istom licu nije mogao dugo odrati, jer su Osmanlije 1476. ve postavili novog kralja
Matiju Vojsalia. On je bio veoma hrianski raspoloen, pa se stoga nije zadovoljio samo
sultanovim imenovanjem, nego je zatraio pismom od ugarskog kralja da ga i on prizna. Kad
su Osmanlije za to doznali zauzeli su njegove i gradove njegove vlastele. Tim inom nestalo
je i to minijaturno Bosansko kraljevstvo, a njegova teritorija je pripojena Bosanskom
sandaku.
Organizacija osmanske vlasti do osnivanja Hercegovakog sandka do osnivanja
Bosanskog ejaleta

48

Krajem 1480. ili poetkom 1481. osnovan je Zvorniki sandak, a njegovo osnivanje
diktirali su obrambeni razlozi, te je glavni zadatak njegovog sandakbega bio da titi
osmanske posjede u gornjem Podrinju, naroito prema Srebrenikoj banovini.
U prvo vrijeme ovaj sandak se sastojao samo od gradova: Sreberenice, Zvornika,
Kulata i ubina, na lijevoj strani Drine, i Krupnja, Bohorine, Jadra, Ptiara i Raevine na
desnoj strani Drine. Sa padom Beograda 1521. godine Osmanlije su dobile Mavu, koja je
negdje prije 1533. a poslije 1528. godine izdvojena iz Smederevskog sandaka i pripojena
Zvornikom sandaku.
Sjedite zvornikog sandakbega od njegovog osnivanja do kraja 17. stoljea bilo je
redovno u Zvorniku. Nekada su samo boravili u Donjoj Tuzli. Od svog osnivanja pa do 1541.
godine Zvorniki sandak se nalazio u sastavu Rumelijskog ejaleta. Poslije pada Budima
1541. i osnivanja Budimskog ejaleta, Zvorniki sandak je izdvojen iz Rumelijskog ejaleta i
pripojen Budimskom ejaletu u ijem je sastavu ostao do osnivanja Bosanskog ejaleta 1580.
godine. U sastavu Bosanskog ejaleta ostao je sve do kraja osmanske vlasti u Bosni.
Provaljujui dolinom Sane Osmanlije su potkraj 15. stoljea stvorili vrsta uporita u
Kljuu i Kamengradu iz kojih su vrili upade prema zapadu i jugu. Pobjedom na Krbavskom
polju (1493.) otklonjena je posljednja brana njihovim provalama u Hrvatsku i Sloveniju.
Jedini teritorijalni uspjeh Osmanlija do kraja 15. stoljea bilo je njihovo uvrivanje u Kljuu
i Kamengradu, likvidacija ugarske posade u gradu i osvajanje Makarske krajine (1493.) koju
su prikljuili Hercegovakom sandaku.
Stupanjem na prijesto Selima I (1512.-1520) poela je nova etapa osmanskih osvajanja
na Balkanu. Tada je bosanski sandakbeg Feriz-beg uspio da osvoji Srebrenik i s njim cijelu
istonu Bosnu (1512). Tima je bila probijena ugarska obrambena linija koju je 1464. godine
uspostavio Matija Korvin.
Podruje Sreberenike banovine pripojeno je Zvornikom sandaaku. Od ovog
trenutka osmanski upadi u Hrvatsku dobili su karakter osvajanja. Uslijedilo je osajanje
Blagaja na sani i Dalmacije do Sinja. Teritorija Bosnakog sandaka se ovim osvajanjima
proirila na hrvatske posjede u Dalmaciji, Lici i Krbavi, sa gradovima: Knin, Skradin i
Ostrovicom na Uni. Poslije pobjede na Mohakom polju (1526.) Osmanlije su osvojile Jajce
(1527) i ostale gradove Jajake banovine, ija je teritorija pripojena Bosanskom sandaku.
Godine 1537. osmanska vojska je pod zapovjednitvom bosanskog sandakbega
Husrev-bega i smederevskog sandakbega Mehmed-bega Jahjapaia osvojila Poegu sa
okolinom. Iste te godine osmanska akcija je preusmjerena na Dalmaciju u toku koje je u
osmanske ruke pao grad Klis. Na prijedlog Husrev-bega od novoosvojenog podruja i nahija
u sjeverozapadnoj Bosni osnovan je Kliki sandak, a za njegovog prvog sandakbega
imenovan je na prijedlog Husrev-bega njegov ehaja Murat-beg Tardi. Zvanino sjedite
klikog sandakbega bio je Klis, ali su njegovi sandakbegovi najee boravili u Livnu.
Godine 1538. na osvojenom podruju u Slavoniji obrazovan je Poeki sandak, iji
su sandakbegovi stolovali stalno u Poegi, ali su esto boravili u Brodu na Savi. Do 1541.
ovaj sandak je bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je te godine uao u sastav
Budimskog ejaleta u ijem je sastavu ostao do osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. godine.
Ovaj sandak je od sredine do kraja 16. stoljea nekoliko puta je dodjeljivan bosanskim
namjesnicima kao arpaluk. Godine 1600. osnovan je Kanjiki ejalet, pa mu je pripojen i
poeki sandak gdje je i ostao do kraja osmanske vladavine.
Godine 1557. osnovan je novi sandak Zaasna, sa sjeditem u Zaasni ili azmi.
Oko 1560. sjedite sandaka je prenijeto u Pakrac i otada se ovaj sandak naziva Pakrakim
sandakom. Tu je ostalo do 1584., a negdje prije 1607. prenijeto je u Cernik. U Cerniku je
ostalo do osloboenja 1687. godine. Ovaj sandak je od svog osnivanja pa do osnivanja
Bosanskog ejaleta 1580. bio u sastavu Rumelijskog ejaleta.

49

Godine 1580. od osmanskih posjeda u Lici, Krbavi i Dalmaciji od Krke na

sjeverozapad, dakle sva teritorija Klikog sandaka od Knina i Krke na sjevrozapad, stvoren
je Liki ili Krki sandak. Za itavo vrijeme postojanja pripadao je Bosanskom ejaletu.
Slubeno sjedite sandakbega ovoga sandaka bilo je u Kninu ili na Udbini.
OSNIVANJE BOSANSKOG EJALETA
Bosanski ejalet osnovan je 1580. godine izdvajanjem Bosanskog, Hercegovakog,
Klikog, Pakrakog i Krkog sandaka iz Rumelijskog, te Poekog i Zvornikog sandaka iz
Budimskog ejaleta.
Sredinji (paa sandak) ovog paaluka postao je Bosanski sandak. On je od svog
osnivanja pa do osnivanja Bosanskog ejaleta imao matinu ulogu prema susjednim
sndacima: Hercegovakom, Klikom, Pakrakom, Krkom i Zvornikom, koji su izrasli iz
njega, premda su svi ti sandaci stvarno i pravno bili nezavisni jedan od drugog i jednako
potinjeni svome beglerbegu. Sandakbeg Bosanskog sandaka imao je rukovodeu ulogu u
svim osvajakim akcijama osmanskih namjesnika u Bosni i susjednim oblastima.
Znaaj osnivanja Bosanskog ejaleta
Do osnivanja Bosanskog ejaleta sve junoslavenske zemlje pod osmankom vlau su
bile podijeljene na tri ejaleta, kojima su sjedita bila izvan teritorija ranijih junoslavenskih
zemalja. Osnivanjem ovog ejaleta doao je jedan dio junoslavenskog etnikog podruja pod
vlast bosanskog pae. Jedna osobenost Bosanskog ejaleta jeste i to to je to bio u oznaenom
periodu jedini ejalet ije je sjedite i sva teritorija bila na junoslavenskom podruju, a matica
u sreditu biveg Bosanskog kraljevstva. Kako je Bosanski ejalet obuhvatio mnogo ire
podruje od podruja nekadanjeg kraljevstva, tako je sada i pojam Bosne postao mnogo iri.
Prema tome opseg Bosne kao osmanske provincije nije nikada, a naroito u 16. i 17.
stoljeu, bio identian sa opsegom Bosanskog kraljevstva, niti sa opsegom Bosne poslije
poslije Karlovakog mira (1699.), niti sa teritorijom Bosne nakon austrougarske okupacije
1878. godine.
Pitanje Bihakog sandaka
Prema Hazimu abanoviu najstariji siguran spomen Bihakog sandaka je u jednom
dokumentu iz 1620. kada je taj sandak dat u arpaluk bosanskom defterdaru. To znai da je
osnovan ranije. Adem Handi je na osnovu jednog dokumenta iz 1616 godine konstatovao
da je Bihaki sandak osnovan poslije 1604. a prije 1616. godine.
Handi i Kreevljakovi su miljenja da je Bihaki sandak ukinut 1711. godine, ali
je Enes Pelidija na osnovu jednog deftera iz 1714. u kojem se spominje Bihaki sandak
zakljuio da je on ukinut tek u ratu 1714.-1718. godine.

50

Pitanje sjedita sandakbegova Bosanskog sandaka/namjesnika Bosanskog ejaleta

Prvo sjedite sandakbega bosanskog sandakbega bilo je Sarajevo. Od ljeta 1554.
najee su boravili u Banjluci, pa da je negdje poslije 1554., a prije 1563. ona postala njihova
zvanina rezidencija. Sasvim je sigurno da je Banjaluka bila rezidencija bosanskih namjesnika
do 1639. godine, ali kada je ona prenesna ponovo u Sarajevo na zna se tano, osim toga da je
to bilo sredinom 17. stoljea. Nakon to je sarajevo izgorijelo 1697. godine, sjedite bosanskih
namjesnika je oko 1700. godine preneseno u Travnik, gdje su bosanski namjesnici rezidirali
do 1850. godine. Samo su bosanski namjesnici od kraja marta 1827. do 29. juna i od 4. juna
1832. do jula 1836. godine rezidirali u Sarajevu.
BOSANSKI EJALET U 18. STOLJEU
Nakon velikog Bekog rata (1683.-1699.) Bosanski ejalet je bio podijelejn na pet
sandaka: Bosanski, Hercegovaki, Zvorniki, Kliki i Bihaki. Poarevakim mirom (1718.)
Bosanski ejalet je izgubio: Dubicu, Gradiku, Koba, Brod i grad Furjan na zapadnoj
granici, a prikljueno mu je Uice s okolinom, koje je dotad pripadalo smederevskom
sandaku. Bosanski ejalet je izgubio i svu teritoriju Zvornikog sandaka na desnoj strani
Drine tj. kadiluke: abac, Loznicu (Jadar i Ptiar) i Krupanj.
Istim mirom Osmansko carstvo je izgubilo Imotski s okolinom i grad avinu, a
dobilo Gabelu. Ne elei da im Mleani budu susjedi Dubrovani su tada dobrovoljno ustupili
Osmankom carstvu Klek (Neum) i Sutorinu na jugu.
Beogradskim mirom 1739. Osmanlije su dobile u Bosni i Srbiji sve one teritorije koje
su izgubuli Poarevakim mirom osim grada Furjana. Samo tada teritorija Zvornikog
sandaka na desnoj strani Drine nije prikljuena Zvornikom ve Smederevskom sandaku, u
kojem je vjrovatno ostala sve do svitovskog mira 1791. godine, kada je ponovo prikljuena
Zvornikom sandaku. Nakon 1739. godine Uice je vraeno Smederevskom sandaku.
Poslije Beogradskog mira nije bilo znaajnijih teritrorijalnih promjena sve do 1756.
godine kada su kadiluci Podgorica i Crna Gora izdvojeni iz Skadarskog sandaka i
Rumeljskog ejaleta i prikljueni Hercegovakom sandaku, odnosno Bosanskom ejaletu. Ovaj
kadiluk je ostao u sastavu Bosanskog ejaleta do XIX stoljea.
Za vrijeme Dubikog rata koji je okonan mirom u Svitovu 1791. godine, Osmansko
carstvo je izgubilo Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljita ispod Pljeevice i Plitvikih jezera.
Gradove: Dubicu, Novi i Gradiku, Austrija je morala vratiti.
Novopazarska oblast, izdvojena je negdje poslije 1791. iz Bosanskog sandaka i
pretvorena u zaseban Novopazarski sandak, koji je prikljuen Bosanskom ejaletu.

51

OSMANSKO ADMINISTRATIVNO-UPRAVNO I VOJNO UREENJE U

BOSNI I HERCEGOVINI OD 1463. DO KRAJA XVIII STOLJEA
Odnos osmanskih vlasti prema zateenom stanju u upravno-vojnoj
i drutvenoj organizaciji srednjovjekovne Bosanske drave
Osmansko carstvo predstavljalo je osobenu koncepciju drave, koja se zasnivala u
prvom redu na osvajanju koje su Osmanlije ostvarivale posebnim osvajakim metodama.
Osobenost tih metoda jeste postepeno osvajanje, koje su oni sistematski primjenjivali na svim
stranama. U provoenju osmanske osvajake politike zapaaju se dvije etape osvajanja.
Prva etapa zapoinjala je sa pljakakim upadima u susjedne zemlje koje su
namjeravali osvojiti. Ta etovanja predstavljala su sredstva dobro smiljene osvajake
politike. Ona su preduzimana s ciljem da ekonomski oslabe zemlje koje su planirali osvojiti,
da prorijede njhovo stanovnitvo odvoenjem u zarobljenitvo i prisiljavanjem da se
tanovnitvo iseli u neke sigurnije krajeve, te da poljuljaju moral i stvore strah kod onih koji
ostanu.
Osmanilje su nakon tih povremenih upada nastojali stvoriti svoja uporita u susjednoj
zemlji iz kojih vrili pritisak na susjednu zemlju sve dok joj ne nametnu svoju vrhovnu vlast i
i prisile je da plaa danak. Time poinje faza u kojoj oni nastoje tu zemlju to vie ekonomski
oslabiti.
Kad bi ostvarli tu prvu etapu svojih osvajakih planova, prelazili su na ostvarivanje
druge faze svoje osvajake politike: nastojali su da ostvare direktnu dominaciju nad tom
zemljom, da joj nametnu svoju vlast, da u njoj zavedu svoj dravni, drutveni i ekonomski
poredak.
Uspjeh ovakve osmanske osvajake politike utemeljen je na posebnoj vojnoj
organizaciji u pograninim oblastima: u njima su istovremeno djelovali, jedan pored drugih,
osmanski krajinici i domai feudalci kao vazalni gospodari.
Naroito znaajan faktor koji je obezbjeivao dominaciju osmanskih sultana i njihovih
komandanata u pograninim provincijama bila je ustanova sluga i robova, tj. vazala i
podlonika. Osmanski sultani i njihovi pogranini komandanti obrazovali su svoju pratnju i
linu gardu od robova i slugu kojima su dodjeljivali timare i povjeravali razne vojne i
administrativne funkcije. Pogranini komandanti vrbovali su sluge izmeu najuticajnijih i
najodanijih ljudi iz svoje i zemlje koju su poeli osvajati.
Zavodei svoju vlast, Osmanlije su postupale tako da njihov sistem nije preko noi
zamijenio raniji drutveni i ekonomski osvojene zemlje, nego su nastojali izmiriti lokalne
uslove i klase sa osmankim institucijama ali je sve bilo usmjereno postepenom uklanjanju
ranijeg zavoenju osmanskog dravno, ekonomskog i drutvenog poretka.
Osmanlije su u novoosvojenim teritorijama najpre utvrivali zakone i obiaje koji su
u tom kraju vaili prije njihovog osvajanja. Zadravali su niz lokalnih zakonskih rjeenja, da
bi izbjegli nemire koji obino nastaju poslije naglog uvoenja novog sistema. Ukidali su samo
one ustanove koje su u suprotnosti sa erijatom i osmanskim zakonskim propisima.
U nedostatku vlastitih vojnih snaga Osmanlije su se koristile zateenim vojnikim
grupama i uvrtavali odane pripadnike domae vlastele i vojnikih redova u svoju vojniku
organizaciju bez nekih naroitih uslova.

52

Stoga su u poetku njihove vlasti mnoge spahije bili direktni potomci predosmanskih
lokalnih vojnih redova ili plemstva. Svaki hrianin mogao je postati spahija ako je bio
plemikog porijekla i pokazao odanost osmanskim vlastima. Isto su tako i domai vojnici u
velikom broju uvrtavani u osmansku vojsku i dobijali vojniki status. Tako se postupalo i sa
sinovima ranijih spahija koji su stupali u osmansku vojsku i na taj nain zadravali svoje
batine. ?????
Kada su, nakon konanog pada svoje zemlje pod osmansku vlast, uvidjeli da e im
osvaja ostaviti njihove poloaje hrianski vojnici nisu pruali otpor novoj vlasti. Ukoliko su
se i javljale snage otpora, one su dolazile najee od krupnih feudalaca, ali ne zbog toga to
su oni imali najvie uslova da organizuju i rukovode otporom, nego zato to je najmanje njih
mogao zadovoljiti osmanski sitnoposjedniki timarski sistem.
Feudalci hriani, kao i njihovi islamizovani potomci, openito su ostavljeni na svojim
feudalnim posjedima, na svojim batinama, ali su se s obzirom na osnovne principe
osmanskog feudalnog ureenja, morali se odrei znatnih dijelova svojih ranijih feudalnih
posjeda i prava. ????
Spahije hriani dobijali su u osmanskoj dravi poloaje koji su uglavnom odgovarali
njihovom ranijem drutvenom statusu. Osmanlije su u velikoj mjeri potedili njihova
zemljoposjednika prava. ak su neki krupniji feudalci postali posjednici velikih timara i tako
zadrali znatan dio svojih batina. A ako su primili islam, sticali su titulu beg i dolazili u
mogunost da zauzmu najvie poloaje.
Kada bi izvrili potpuno osvajanje neke zemlje Osmanlije su povlaile glavninu
osvajake vojske, ostavivi u vie strateki vanih gradova svoje garnizone, dok bi ostale
razarali. Tom mjerom su izbjegavali potrebu odravanja snaga u tim gradovima i sprijeavali
stvaranje centra otpora. Zatim su pristupali podjeli novoosvojenih zemalja u vidu timara
spahijama koji su sainjavali glavnu vojnu snagu osmanske provincijske vojske.
Neke od tih spahija smjetali su u tvrave i oni su predstavljali glavnu vojnu snagu u
veini posjednutih tvrava. Te snage, kao mjera sigurnosti, prvenstveno su regrutovane iz
udaljenih predjela unutranjosti, ali su u nedostatku vojske bili prisiljeni da i domae
stanovnitvo upotrebljavaju kao redovne ili pomone snage u tvravama. Odanost domaoh
vojnih snaga obezbjeivali su raznim privilegijama, kao to je osloboenje od poreza. Samo
su te pomone snage u tvravama uglavnom bile izmijeane sa osmanskim vojnicima i
stavljene pod zapovjednitvo osmankih vojnih vlasti.
Da bi osigurali privrenost pokorenog stanovnitva, Osmanlije bi prema potrebi
cjelokupno stanovnitvo izvjesnih gradova oslobaali raznih poreza. Takvo osloboenje
dobili su gardovi: Sarajevo, ajnie, Rudo, Travnik, Banja Luka itd. Takve privilegije su
dodjeljivane kao nagrada za odbranu i uvanje gradova. S druge strane, osmanske vlasti su se
esto sluile masovnim preseljavanjem neposlunog stanovnitva u svoju unutranjost.

Termini beglerbegluk, sandak, subailuk i vilajet

Najviu upravnu jedinicu u Osmanskom carstvu predstavljao je beglerbegluk (ejalet,
paaluk). Razlika izmeu naziva ejalet i beglerbegluk je u tome to je beglerbegluk stariji
naziv i to ima ire znaenje. On je oznaavao ne samo podruje kojim je upravljao jedan
beglerbeg, nego i samo njegovo zvanje-rang (beglerbeg), dok je naziv ejalet upotrebljavan
samo u smislu najviih osmanskih upravnih jedinica. U dokumentima iz 16. stoljea, a

53

naroito u dokumentima 18. stoljea, u literarnim spisima i zvaninim dokumentima, za

ejalete se upotrebljavao mnogo openitiji naziv vilajet a za njihove upravnike valija.
Naziv paaluk dolazi otuda to su beglerbezi ili mir-i mirani, koji su upravljali
pojedinim ejaletima imali titulu paa sa rangom prvo od dva, a kasnije titulu vezira sa tri tuga.
Bosanski beglerbezi imali su sve do 1623. godine, samo titulu paa. Te godine imenovan je
prvi bosanski beglerbeg, Bosanac Murteza-paa, sa naslovom vezira. Od tada su svi bosanski
beglerbegovi imali titulu vezira.
Nie upravne jedinice na koje su se dijelili ejaleti su bili sandaci ili live.
Istovremeno sa nazivom sandak javlja se kao njegov sinonim i termin vilajet. Kada su
beglerbezi ili mir-i mirani poeli dobivati rang vezira sa tri tuga, onda su sandakbegovi ili
mir-i live poeli dobijati naziv paa, mir-i miran, valija i dva tuga, ali se nikad se nisu zvali
beglerbegovi.
Termin vilayet su Osmanlije u starije doba oznaavali odreene vojno-administrativne
jedinice nie od sandaka, a vee od nahija. Na elu svakog vilajeta nalazio se vojvoda ili
subaa. Vilajeti na ijem se elu nalazio vilajetski subaa, tj. feudalci vieg ranga koji su
uivali prihod od 20 000 do 100 000 aki, nazivali su se subailuci. Vjerovatno su se
subailucima nazivali samo pogranini vilajeti, a to znai da svi vilajeti nisu bili subailuci.
Ovo staro vilajetsko ureenje bilo je privremenog karaktera, tako da je u pojedinim oblastima
zavoenjam redovne uprave potpuno iezla. Osamdesetih godina XV stoljea izvrena je
klasifikacija spahija na timarske i zaime, pa je otada svaki zaim iamo titulu subae i time se
jo vie izdiferencirala razlika izmeu subailuka i vilajeta.
Prije zavoenja redovne uprave na elu vilajeta u unutranjosti stajale su vilajetske
vojvode, koji su za razliku od vilajetskih subaa, mogli biti i feudalci sa prihodima manjim od
20 000 aki.

Vilajetom se nazivala jo jedna vrsta upravnih jedinica, nezavisnih od ove privremene

vojno-politike i redovne sudsko-administrativne podjele, u vojnoj organizaciji spahija.
Termin vilajet je oznaavao i oblast od nekoliko upravnih nahija jednog sandaka ije su
spahije stajale pod komandom jednog lenskog oficira, koji se obino zvao eribaa, serasker
ili subaa. Ova vrsta vilajeta kao dio spahijsko-vojne organizacije odrali su se sve do
likvidacije timarskog sistema.
Termin nahija
Nahija je osnovna redovna nia upravna jedinica nastala uglavnom od
srednjovjekovnih upa, samo to je srednjovjekovna upa bila geografski pojam, a ne upravna
jedinica. Od nahija kao redovnih upravnih jedinica treba razlikovati tzv. vlake nahije. To su
isto bile stare geografske upe i oblasti, naseljene preteno vlakim, stoarskim
stanovnitvom, sa unutranjom samoupravom, irokim povlasticama i posebnom vojnom
organizacijom.
Te oragnizacije su bile direktno podreene sultanu, beglerbegu ili sandakbegu, a
unutar svoje oragnizacije upravljale su njihove starijeine: vojne (vojvode ili harambae),
graanske (knezovi kao starijeine nahija) i primiuri (starijeine sela, odnosno katuna).
Jedinica sudskog ureenja se nazivala kadiluk, a obuhvatala je vei broj nahija i
mogala je teritorijom prelaziti granice jednog sandaka. Na podruju jednog kadiluka, obino
veeg, postojale su i sudske jedinice zvane nijabeti, samo to one nisu predstavljale redovnu

54

kariku u sistemu osmanske upravne podjele. Nijabet je prostor nadlenosti jednog naiba
(zastupnika) odreenog kadije u jednom dijelu veeg kadiluka.
Privremena podjela Bosanskog sandaka
Prije nego to je srueno Bosansko kraljevstvo (1463.) ono je bilo podijeljeno na etiri
zasebne oblasti:
- Kraljeva zemlja
- Hercegova zemlja
- oblast Pavlovia
- oblast Kovaevia
U svim osvojenim zemljama Osmanlije su prvo zavodili privremeno vilajetsko ureenje,
koje su kasnije zamijenili ustanovama redovnog ureenja. Osvojene zemlje i oblasti oni su
ostavljali u prijanjim granicama i zadravali njihovu zateenu administrativnu podjelu.
Od osvajanja 1463. pa do 1469. godine Bosanski sandak bio je podijeljen na est vilajeta
Podjela Bosanskog sandaka na vialjete (1463-1469)
1. Vilajet i kadiluk Jele
2. Vilajet i kadiluk Saray-ovasi ili saray
3. Vilajet Kraljeva zemlja (Vilayet-i Kiral) Predjeli kraljeve zemlje u porjeju
Bosne u sudsko-administrativnom pogledu pripadali su kadiluku Bobovac, a
predjeli u porjeju Neretve, rame i Vrbasa pripadali su kadiluku Neretva sa
sjeditem u Konjicu..
4. Vilajet Zemlja Pavlovia (Vilayet-i Pavli)
5. Vilajet Zemlja Kovaevia (Vilayet-i Kova) Zemlje Pavlovia i Kovaevia
imale su zajednikog kadiju vilajeta Pavli i Kova sa sjeditem u Viegradu.
6. Vilajet Zemlja Hercegova (Vilayet-i Hersek) Hercegova zemlja u sudskoadministrativnom pogledu bila je podijeljena na dva kadiluka: kadiluk Drina, sa
sjeditem u Foi, i kadiluk Blagaj, sa sjedotem u Blagaju.
Godine 1470. vilajet Hersek izdvojen je iz Bosanskog sandaka, pretvoren u zaseban
sandak i podijeljen na tri manja vilajeta i kadiluka. Raniji vilajet Kraljeva zemlja podijeljen
je na tri manja vilajeta: Saray (sjedite Sarajevo), Brod (bivi kadiluk Bobovac, samo to mu
je sjedite prenijeto u brodsku nahiju, pa se otada zvao kadiluk Brod. Nahije biveg kadiluka
Bobovac: Dubrovnik, Visoko, Kreevo, Fojnica i Lepenica su prikljuene sarajevskom, a
nahije: Kladanj, Jelaka upa, Kamenica ili Pribi, viegradskom kadiluku) i Neretva.
Tako je sada cijeli Bosasnki sandak bio podijeljen na ovih est vilajeta i pet kadiluka:
1.
2.
3.
4.
5.
6.

Vilajet i kadiluk Novi Pazar (do 1477. vilajet i kadiluk Jele)

Vilajet i kadiluk Sarajevo
Vilajet i kadiluk Brod
Vilajet i kadiluk Neretva
Vilajet Pavli (kadiluk Viegrad)
Vilajet Kova (kadiluk Viegrad)

55

UPRAVNA PODJELA BOSANSKOG SANDAKA U XVI I XVII STOLJEU

1. Kadiluk Skradin (do 1537. kada je prikljuen Klikom sandaku)
2. Kadiluk Koba-Banjaluka
3. Kadiluk Kamengrad (do osnivanja Bihakog sandaka oko 1616. god.)
4. Kadiluk Stari Vlah
5. Kadiluk Sarajevo Bosanski mulaluk
6. Kadiluk Olovo
7. Kadiluk Priboj
8. Kadiluk Teanj
9. Kadiluk Jajce
10. Kadiluk Kostajnica
Kadiluci osnovani u XVII stoljeu
11. Kadiluk Trgovite
12. Kadiluk Kosovska Mitrovica
13. Kadiluk elebi Pazar (Rogatica)
14. Kadiluk Derventa
15. Kadiluk Biha (bio prvo u sastavu Bihakog sandaka do njegovog ukidanja 1718.)
16. Kadiluk Viegrad

UPRAVNA PODJELA HERCEGOVAKOG SANDAKA

1. Vilajet i kadiluk Drina
2. Vilajet i kadiluk Blagaj
3. Vilajet i kadiluk Mileevo odnosno Prijepolje (sjedite Mileevo, pa Prijepolje)
4. Kadiluk Novi (1482.) ( u XVIII stoljeu Novska Bekija)
Sve do prvih decenija XVI stoljea Hercegovaki sandak bio je podijeljen na ova etiri
sandaaka. U prvoj polovini XVI stoljea osnovana su u ovome sandaku etiri nova
sandaka:
1. Kadiluk Mostar
2. Kadiluk Cernica (mala varoica pored Gatakog polja)
3. Kadiluk Nevesinje
4. Kadiluk Pljevlja ili Taslida
U drugoj polovini XVI stoljea osnovani su kadiluci:
1. Kadiluk Imotski
2. Kadiluk Gabela ili Neretva
3. Kadiluk ajnie
Tako se ovaj sanda krajem XVI stoljea dijelio na jedanaest sandaka. Poetkom XVII
stoljee osnovani su kadiluci:
1. Kadiluk Ljubinje
2. Kadiluk Stolac
3. Kadiluk Konjic

56

4. Kadiluk Ljubuki
5. Kadiluk Duvno
Tako se ovaj sandak u XVII stoljeu dijelio na esnaest kadiluka. U XVII stoljeu (1756.)
Hercegovakom sndaku su pripojena jo dva kadiluka:
1. Kadiluk Podgorica
2. Kadiluk Crna Gora. Poto su Osmanlije Poarevakim mirom 1718. izgubile Imotski,
znau nema kadiluka Imotski.
3.
UPRAVNA PODJELA ZVORNIKOG SANDAKA
Od 1480 pa do tridesetih godina na podruju Zvornikog sandaka postojao je samo
kadiluk Srebrenica. Tada je ovome sandaku pripojena Mava sa nekoliko nahija, a prije 1520
godine Brvenik sa svojom nahijom. Tako je ovaj sandak tada bio podijeljen na dva kadiluka:
Kadiluk Srebrenica i kadiluk Brvenik. Poslije 1533. a prije 1548. osnovan je kadiluk abac, a
prije 1572. godine i kadiluk Zvornik. Prema tome u XVI stoljeu Zvorniki sandak je bio
podijeljen na etiri kadiluka: srebreniki, brvneki, abaki i zvorniki.
Tokom XVII stoljea osnovano je u ovome sandaku jo est kadiluka :
1.
2.
3.
4.
5.
6.

Kadiluk Bire i Kneina

Kadiluk Tuzla
Kadiluk Graanica
Kadiluk Bijeljina
Kadiluk Krupanj i Bohorina
Kadiluk Jadar i Ptiar ili Loznica.

U XVIII stoljeu je zadrana uglavno ista upravna podjela.

UPRAVNA PODJELA KLIKOG SANDAKA
Dio teritorija Bosanskog sandaka od koje je 1537. godine osnovan Kliki sandak, bila je
podijeljena na dva kadiluka: Kadiluk Skradin i kadiluk Naretvu.
Sjedite kadiluka Skradin je prenijeto u Livno, ali je on zadrao svoj stari naziv sve do
potkraj XVII stoljea, premda je i skradinska nahija jo od kraja XVI stoljea bila bila izvan
tog kadiluka.
Upravna podjela Klikog sandaka u XVI i XVII stoljeu:
1.
2.
3.
4.
5.
6.

Kadiluk Skradin (Livno)

Kadiluk Neretva (Konjic)
Kadiluk Novosel
Kadiluk Kamengrad
Kadiluk Prusac-Akhisar (Prusac)
Kadiluk Zagorje ili Klis (postojao samo dao 1648. godine, kada su Osmanlije
definitivno izgubili Klis)
7. Kadiluk Golhisar ili Jezero
Upravna podjela u XVIII stoljeu:
1. Kadiluk Livno

57

2. Kadiluk Akhisar (Prusac)

3. Kadiluk Jezero
4. Kadiluk Novosel
UPRAVNA PODJELA POEKOG SANDAKA U XVI I XVII STOLJEU
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.

Kadiluk Poega
Kadiluk Brod (Slavonski Brod)
Kadiluk Gorjan ili akovo
Kadiluk Orahovica
Kadiluk Podgora
Kadiluk Osijek
Kadiluk Virovitica

UPRAVNA PODJELA ZAASANSKOG,PAKRAKOG ILI

CERNIKOG SANDAKA
1. Kadiluk Velika (postojao samo do kraja XVI stoljea)
2. Kadiluk Pakrac
3. Kadiluk Cernica
UPRAVNA PODJELA KRKOG ILI LIKOG SANDAKA
1. Kadiluk Krka ili Knin
2. Kadiluk Kotari
UPRAVNA PODJELA BIHAKOG SANDAKA
1. Kadiluk Kamengrad
2. Kadiluk Biha

VOJNO UREENJE BOSNE

Pitanje vojnog ureenje Bosne usko je povezana sa pitanjem uspostave i organizacije
osmanske vlasti u Bosni do kraja osmanske valsti. Sredinom XV stoljea, kada je
uspostavljena osmanska vlast u Bosni, osmanske vojne snage su se dijelile na:
CENTRALNU VOJSKU (kapikuli ili sluge Porte). Stajaa vojska koja je izdravana
stalnom plaom iz dravne blagajne, a dijelila se na vie odaka (korpusa). Veina rodova
ovih snaga bili su janjiari, debedije, tobdije. Samo jedan rod su bili konjanici atli
bulukler.
PROVINCIJSKU VOJSKU, koja se dijelila na:
Spahije (timarnici), glavna provincijska vojska
Srehat-kuli (sluge krajine), pogranine vojne snage
Jerli-kuli (domae sluge) i lokalne vojne snage

58

Janjiari
U sastavu osmanskih vojnih snaga postojala je jedna znaajna vojna organizacija
koja se ne moe smatrati spahijskim slojem ni po nainu mobiliziranja ni po nainu plaanja.
To su jenjiari koji su predstavljali stalnu stajau vojsku, u sutini sultanovu gardu, koji su
plaani neposredno iz dravne blagajne, a za svoju slubu su dobivali berate. Bez obzira to
su u Osmanskom carsstvu imali znaajnu ulogu, jenjiari nisu ulazili u sastav drutvenih
struktura i slojeva, osim glavnih zapovjednika na Porti, koji su mogli uivati vojnika lena, i,
to e se vidjeti kasnije, janjiarski dio zvani yerli kulu.
Jenjiarska organizacija se oblikovala za vrijeme sultana Murata I (1362.1389.) Do
tog vremena osmanske vojne snage su inile spahije, yaye, musellemi i akindije.
To je bila neplaena, poluregularna laka konjica u ijem je sastavu bilo i krana.
Zapovjednik akindija se zvao dovaciya. Njihov je glavni zadatak bio da upadaju u
neprijateljsku teritoriju i svojim pljakakim upadima zastrae stanovnitvo i na taj nain
pripreme teritoriju za osvajanje.
U prvo vrijeme jenjiari su regurtovani iz reda ratnih zarobljenika. Porta je zadravala
petinu ratnih zarobljenika sebi na raspolaganju i daval ih turskim seljakim porodicama u
Anadoloiji na preodgajanje. Ti odabrani zarobljenici su ondje radili poljoprivredne poslove
sve dok ne naue turski jezik. Suprotno ostalom rodovima, jenjiari su i nakon obuke ostajali
u kasarnama, te nisu se smjeli eniti i imati porodicu.
Jenjiari su u boju inili centar vojske i imali posebno znaanje za obranu bojnog
reda. Tim je elitnim odredom zapovijedao jenjiarski aga, koji je bio izjednaen sa rangom
sandakbega. Jenjiarski je odak (korpus) u prvoj polovini 16. stoljea brojao priblino 20
000 ljudi. Najvea jenjiarska vojna jedinica - demat (divizija), inila je gotovo dvije treine
odaka. Demat se dijelio na orte, po do 60 do 70 ljudi.
PROVINCIJSKA VOJSKA
Na elu provincijske vojske u svakom sandaku stajao je sandakbeg dotinog
sandaka. On je bio najvii vojni i administrativni organ vlasti. Sandakbezi su bili podvrgnuti
beglerbegu dotinog beglerbegluka, koji je bio najvia vojna i administrativna vlastu jednoj
provinciji.
Beglerbeg
Najvii vojno-politiki i upravni organ u svakom beglerbegluku bio je beglerbeg. Od
nastanka Osmanskog carstva do 1385. godine ustanova beglerbega je oznaavala vrhovnog
vojnog zapovjednika i najvieg dravnog funkcionera poslije sultana. Godine 1385. vrhovna
dravna uprava prenesena je sa beglerbega na velikog vezira, dok je beglerbeg tada postao
samo najvii vojno-politiki i upravni organ centralne vlasti Rumelijskog ejaleta.
Godine 1371. izvrena je vojno-politika i administrativna centralizacija sandaka u
istonom dijelu Carstva u jednu veu vojno-politiku i administrativnu jedinicu u jedan
beglerbegluk iji su beglerbezi imali titulu paa sa dva tuga.
Beglerbega je, na osnovu berata i fermana, postavljao Carski divan na prijedlog
velikog vezira. Prilikom imenovanja beglerbezi su dobijali titulu paa sa dva tuga. Oni koji su
imali titulu vezira dobijali su tri tuga.
Titulu pae dva tuga

59

Titula vezira tri tuga

Osnovni has bosanskog beglerbega iznosio je redovno 650 000 aki, pa su vjerovatno
zbog toga bosanski beglerbezi uz Bosanski paaluk kao arpaluk dobijali i druge sandake,
kao Poeki, Liki ili Bihaki, a najee Hercegovaki sandak, iji je has iznosio redovno
410 515 aki, pa su tako popravljali svoj poloaj.
Prilikom svog imenovanja beglerbezi, kao ni sandakbezi, nisu se mogli ogrnuti
kaftanom niti dobiti tugove bez darivanja mnogih dravnih slubenika.
Od poetka vladavine Sulejmana Zakonodavca(1520) poela se uvoditi praksa da se
titula vezira daje i beglerbezima vanijih ejaleta. Prije ozvanienja te prakse deavalo se da se
neki aktivni ili penzionisani vezir postavi za beglerbega u nekom ejaletu ili sandakbegom u
nekom sandaku, ali u tim sluajevima oni nisu mogli zadrati svoju vezirsku titulu. On je
imao samo pravo na titulu pae koju je zadravao i na poloaju sandakbega u vrijeme kada
sandakbezi po poloaju nisu imali titulu pae, nego samo titluu bega.
Sandakbezi su do sredine XVI stoljea obino (neki sandakbezi su imali titulu
pae) nosili titulu bega i zastavu sa jedim tugom. Od XVII stoljea redovno du dobijali titulu
pae i dva tuga.
Bosanski beglerbezi imali su sve do 1623. godine samo titulu paa, a te godine za
bosanskog beglerbega sa titulom vezira imenovan je Bosanac Murteza-paa. Otada su svi
bosanski beglerbezi imali titulu vezira.
Stvarna nadlenost svih beglerbegova nije bila uvijek jednaka. Ona se razlikovala i s
obzirom na vei rang ili manji ili vei vojno-politiki znaaj pojedinih ejaleta u istom
vremenu. Moe se rei da je stvarna nadlenost svakog beglerbega u unutranjem upravljanju
ejaletom, koji mu je bio povjeren, bila dosta ograniena ne samo u civilno-administrativnom
pogledu.
Jedini izuzetak u tome pogledu u evropskom dijelu Carstva predstavljali su beglerbezi
Budimskog beglerbegluka. Negdje u drugoj polovini XVI stoljea oni su dobili pravo da u
ime sultana izdaju fermane sa carskom tugrom. Beglerbezi su bili ovlateni da svojim
beratima dodjeljuju timare od vremena Mehmeda II, ali visina rente timara koje su mogli
dodjeljivati u kanaunnami Mehmeda II nije bila odreena.
U kanunnami sultana Sulejmana Zakonodavca visina te rente bila je
ograniena u Rumeliji na iznose do 6 000 aki (tezkiresiz timari). Pored toga beglerbezi su
mogli predlagati unaprijeenje zaslunih ljudi iz timarsko-spahijskog reda. Manje podvrgnuti
vlasti beglerbega bili su janjiari, kapetani i ajani. Najveu nezavisnost prema beglerbegu od
svih organa vlasti imale su kadije, koje je postavljala centralna vlast.
Ustanova sandakbega (mir-i liva)
Carski namjesnik koji se nalzio na elu jednog sandaka nazivan je sandakbeg ili
mir-i liva. Pored ovih osmanskih zvaninih termina, upotrebljavali su se do kraja XV stoljea
u Bosni i dva domaa naziva za sandakbega: krajinik i vojvoda
Termin krajinik znai u osmanskoj administraciji prvobitno doslovno isto to i stari
osmanski termin udbeg (udbeg=krajinik=vojvoda) i to je u srednjovjekovnoj bosanskoj
dravi bio vojvoda. Tako su Osmanlije nazivale svoje komandante kojima je bila povjerena
uprava u pograninim oblastima Carstva, a u kojima nije bila uvedena redovna organizacija
vlasti.
Naziv vojvoda istovremeno je bio i sinonim sa nazivom subaa. Krajem XV stoljea i
poetkom XIX stoljea nestaje naziv vojvoda u zanaenju sandakbeg ustupajui mjesto

60

osmanskom nazivu, dok se naziv vojvoda dalje zadrava u znaenju subaa kao vojnopolitiki upravnik vilajeta.
Sandakbezi su do sredine XVI stoljea obino nosili titulu bega i zastavu sa jednim
tugom. Od XVII stoljea redovno su dobijali titulu pae i dva tuga. Od 18 sandakbegova,
koji su se od 1463. do 1521. godine nalazili na poloaju sandakbega Bosanskog
sandakbega, polovina njih je imala titulu paa. Samo oni tu tiltulu nisu dobijali zajedno sa
poloajem sandakbega, nego su je morali zadrati na neki drugi nain. Tu titulu su mogli
zadrati bez obzira na poloaj na kome su se nalazili, ali tada titula nije bila oznaka ranga,
nego poasna titula.
Pored naziva krajinik, vojvoda, sandakbeg, mir-i liva, za upravnika sandakbega
postojali su jo nazivi valija i mutesarif. Naziv mutesarif se javlja u Bosni u XV stoljeu i to
prvi put 1477. godine, ali se kasnije vrlo rijetko javlja sve do XVIII stoljea. Namjesnici
pojedinih sandaka, od sredine XVI stoljea esto, a u XVII stoljeu redovno nazivani
valijama. Termin valija se u starijim dokumentima upotrebljava kao sinonim sa terminom
sandakbeg, samo u sluajevima kada dotini namjesnik ima titulu pae. Stoga bi se moglo
rei da se upotreba naziva valija u znaenju sandakbeg javlja i ustaljuje paralelno sa
dodjeljivanjem sandakbezima ranga i titule pae.
Sandakbega je redovno postavljao Carski divan, odnosno veliki vezir u ime sultana, a
na prijedlog beglerbega dotinog paaluka. Dok se kod beglerbegova prednost jednog nad
drugim beglerbezima utvrivala prema tome koji je ejalet bio prije osnovan, dotle se razlika
izmeu pojedinih sandakbega zasnivala u prvom redu na razlici u vrijednosti njihovih
hasova.

Dunosti sandakbega
Sandakbeg je vojni i administrativni upravnik svoga sandaka. On je izvrilac naloga
Porte i naloga beglerbega, ali samo ako su oni zasnovani na zakonima ili konkretnim
nalozima Porte.
Beglerbeg se nije mogao mijeati u lokalnu administrativnu upravu sandakbega
ukoliko to od njega nisu traile pojedine stranke ili ukoliko se nije radilo o sluajevima koji bi
mogli imati krupnije posljedice. U pitanju administrativne pojedinih sandaka beglerbeg je
bio samo via nadzorna vlast. On nije mogao svrgnuti sandakbega. Mogao je samo predloiti
Portu svrgnue sandakbega, ako ne izvrava njegove naloge.
Sandakbezi su mogli direktno kontaktirati sa centralnom vladom: da predlau
pojedina zasluna lica za dodjeljivanje timara, za unaprijeenje vojnih lica, za dodjeljivanje
poloaja u svim oblastima vojne i civilne uprave, da predlau osnivanje nekih sandaka i
postavljanje njihovih sandakbega.
Timarsko - spahijski sisitem i vojna organizacija
Svi zemljini posjedi u Osmanskom carstvu su nazivani zajednikim imenom timar. U
ovisnosti o visini prihoda koji se ubiru sa njih dijele se na tri vrste i to:
timar, zeamet i has

61

Timar je bio sitni vojniki posjed do 20 000 aki, a uivali su ga obini vojnici,
konjanici ( sitne spahije). Zeamet krupniji vojniki posjed do 10 000 aki i has krupni
vojniki posjed sa prihodom preko 100 000 aki dobivao je komandni kadar u vojsci (begovi)
i dravni slubenici na Porti i u pokrajinama, na elu sa samim sultanom.Timari, kao feudalni
posjedi, i spahije, kao vojnici, bili su najbrojniji i zbog toga je ovaj sistem nazvan timarsko
spahijski sistem.
Na svake tri hiljade aki timarskog prihoda spahija je bio duan da obezbjedi po
jednog debeliju, kompletno naoruanog konjanika, dok je beg opremao po jednog debeliju
na svakih pet hiljada aki prihoda. Kad bi sultan naredio d se krene u ratni pohod, spahije bi
se, pod zapovjednitvom subae, okupile pod sandak-begovu zastavu. Sandak-begovi su se
zatim okupljali pod zastavom beglerbega, a beglerbegovi bi se, u odreeno vrijeme i na
odreenom mjestu prikljuili sultanovoj vojsci.
Spahije-timarnici su sluili u lakoj konjici, a u bojnoj formaciji su zauzimali poloaje
na krilima obrazujui tako polumjesec, to im je omoguavalo da brzo opkple neprijatelja.
Na svojim timarima nisu mogli neogranieno raspolagati rajom (seljacima) koji su
obraivali zemlju, kao to je to mogao feudalac u zapadnom feudalizmu. Timarnici i zaimi su
mogli samo da na zahtjev pokrajinskog organa obavljaju samo poslove privoenja, ali nisu
mogli kanjavati. O provoenju zakonitosti brinuo se kadija. Spahija je imao samo zadatak da
osigura obradu zemlje i ubiranje prihoda sa posjeda koji je dobio kao timar.
Najznaajniju ulogu u provincijskoj vojsci su imale spahije, tj. teka konjica.
Za dobijeni timar oni su bili duni sluiti dravi u ratu i miru.Pravo na timare imali su sve dok
im traje sluba. Ukoliko iz bilo kojih razloga nisu bili u mogunosti obavljati svoju slubu ili
je ona prestajala, gubili su pravo na uivanje timara. Timari se nisu mogli prisvojiti,
nasljeivati ili prodavati drugim licima. Mogli su ih samo djelimino prenositi na potomke
ukoliko je potomak bio vojno sposoban i od oca nasljeivao vojnu slubu. Da bi neko lice
dobilo timar, moralo je pripadati vojnikoj klasi, dok je raji strogim zakonom bilo zabranjeno
da uiva takvu mogunost. Sin je mogao postati vojnik, ako mu je otac bio pripadnik vojnike
klase ili sultanov odnosno begov kul.
Spahije lenska konjica
Glavnu vojsku u evropskim provincijama Carstva predstavljale su spahije. Taj rod
vojske izgraen je na sistemu timara prema kome je dravna zemlja bila podijeljena na
vojnika lena, koja su dodjeljivana vojnicima da ubiru viak proizvodnje od tih zemalja u vidu
poreza i taksi, a da za to vre vojnike i druge dunosti.
Ustanova timar je bila zasnovana na sistematskom popisu naselja, stanovnitva i svih
prihoda koje su oni mogli dati. Ti popisi su nazivani tahrir defteri (popisne knjige). Ti popisi
su sluili, prije svega, za utvrivanje prihoda i za njihovu raspodjelu meu spahijama, kojima
su ti prihodi bili plaa za vojne i druge slube.
Osmansko drutvo se dijelilo na dvije glavne klase: raju i asker, pa su se zbog toga i
ovi popisi sastavljali u dva razliita deftera.
1. Mufasal defteri opirni, detaljni defter, tj. popisi naselja, poreskih
obveznika i poreza koje su oni plaali svojim spahijama.
2. Idmal (mudmel) defteri sumarni defteri, tj. popis vojnikih lena i njihovih
posjednika, te naselja koja su im pripadala sa sumarnim popisom
domainstava i poreza koja su ona plaala feudalnoj klasi.

62

U klasino doba sva vojnika lena u timarskom sistemu su se dijelila na tri vrste:
timar, zeamet i has.
Zapovjednitvo spahijske vojske
Spahije jednog sandaka inile su jedan alaj (vojnu formaciju). Na elu jednog alaja
nalazio se alajbeg. On je bio neposredni starjeina spahija i zaima jednog sandaka, a za svoju
slubu uivao je veliki zeamet.
Alajbeg je sa spahijama svog sandaka iao u rat pod komandom svoga sandakbega,
koji se sa spahijama i ostalom lokalnom vojskom svoga sandaka stavljao pod komandu
beglerbega.
Zvanje alajbega se u Bosni ne spominje sve do poetka XVI stoljea. Dotada su
neposredne starjeine spahija u jednom sandaku bili spahijske subae ili spahijske eribae
ili seraskeri.
Subaa
Zvanje subae javlja se u najranijem periodu osmanske historije u smislu komandanata
veih naselja i vojno-administrativni upravnika pojedinih vilajeta. Prvi su bili gradske, a drugi
vilajetske subae. Vilajeti kojima su upravljale subae nazivani su subailucima i u prvo
vrijeme osmanske vladavine bili su isto ono to su u prvo vrijeme bili vilajeti kojima su
upravljele vilajetske vojvode.
Bitna razlika izmeu naziva vilajetski vojvoda i vilajetski subaa bila je samo u rangu
nosioca te funkcije. Vilajetske subae su uvijek spadale u vii rang osmanske vojne
hijerarhije. Oni su uvijek imali titulu bega i uivali zijamete, dok su vilajetske vojvode, kao i
gradske subae, bili uvijek spahije sa timarima.
Veliki subailuci, odnosno vilajeti sa irenjem i uvrivanjem osmanske vlasti u
Bosni postepeno su pretvarani u manje vilajete, kojima su i nadalje upravljali subae ili
vojvode. Od tada vojvode i subae postaju sandakbegovi ljudi, kojima je glavna dunost bila
da upravljaju hasovima svojih sandakbegova i da vre administrativno-policijsku vlast na
podrujima tih hasova. Vojvoda u tome smislu postaje jo u XVI stoljeu opi naziv za
upravnike svih hasova, dok se naziv subaa od tada javlja i kao organ tih vojvoda. Na drugoj
strani, sa osnivanjem zijameta naziv subaa dobio je jo jedno znaenje. Tada je svaki zaim
dobio titulu subaa i time se jo vie izdiferencirala razlika izmeu subailuka i vilajeta.
SERASKER ILI ERIBAA je samo izvrni organ subae ili sandakbega u sluaju
mobilizacije spahija. Dok su subae uvijek imali titulu beg i posjedovali zijamete dotle su
seraskeri ili eribae posjedovali timare kao i ostale spahije.
Svaki alaj je imao svog bajraktara (nosio zastavu manjih odreda spahijske vojske),
glavnu zastavu, koja se zvala alajbajraktar (nosio je sandaktar); erisurudije (prikupljale
dezertere); aue (nadzirali disciplinu i borbenost spahija i davali o tome ocjene na osnovu
kojih je vreno unaprijeivanje). Glavni alaj se zvao alaj-au.
JOKLAMA- beglerbeg je na vojni pohod nosio sa sobom registre (deftere) u kojima su
bila popisivana sva vojnika lena, njihovi posjednici i prihodi. Na osnovi tih registara vrena
je smotra (joklama) lenske konjice i dodjeljivanja timara koji su bili upranjeni zbog
izostanka ili smrti. Na samom ratitu vrene su dvije smotre prije i poslije vojnog pohoda.
Inae se redovna dodjela lene vrila na proljee.

63

Prve spahije u Bosni

Prve spahije u Bosni Osmanlije su dovele iz Skopskog krajita. Istovremeno su u
spahijski red primili veliki broj hriana. Prve spahije hriani su bili domai feudalci, iz
porodica domae sitne vlastele
Ured koji je upravljao vojnikim lenima zvao se timar defterhana. Do osnivanja
Bosanskog paaluka 1580. uprava bosanskih lena nalazila se pri rezidenciji rumelijskog, a
dijelom pri rezidenciji budimskog beglerbega.
Timar defterhana je imala vie odjeljenja, a najznaajnija su:
Idmal - kalemi, ured u kojem su voeni idmal ili mudmel defteri
Mufasal - kalemi, ured u kojem su voeni opirni ili mufasal defteri
Rozname kalemi, ured koji je vodio dnevnik u koji su voeni svi berati i druge
isprave o podjeli vojnikih lena.

Krani spahije
Osmanlije su priznavale pripadnitvo vojnikoj klasi i lanovima odreene kaste u
novoosvojenim dravama, te su na taj nain mnogi hriani koji su drali feude postali spahije
sa timarima.
U svim junoslavenskim zemljama pod osmanskom vlau bilo je u XV. stoljeu i
kasnije krana spahija., koji su se najdue sauvali u Srbiji. Najvei broj krana spahija
predstavljali su uglavnom sitni feudalci, koji su prilikom osmanskog osvajanja despotovine
formirali protursku stranku. Veliki broj kraana spahija javlja se zbog potrebe odbrane
granica Osmanskog carstva.
Osim bivih krupnijih feudalaca iz despotovine i manastiri Ravanica i Resava su
zadrali svoja stara imanja i bili uvedeni kao spahije sa timarom. Meutim, znatno je vei broj
bio kraana spahija s timarom, koji su donosili male prihode.
Potkraj XV. i na poetku XVI. Stoljea razvitak osmanskog feudalizma zaprijetio je
poloaju krana spahija, zbog ega neki bjee u Ugarsku, a neki primaju islam. U prvoj
polovini XVI.
Stoljea broj krana spahija se smanjio, ali je s vremenom nastao novi sloj krana spahija,
koji su uglavnom potekli od knezova naseljenih vlaha (stoara). Svi krani spahije imali su
iste vojne obaveze kao i muslimani
Ovaj novi sloj krana spahija ine dvije skupine. Jedna je skupina s timarom, to su
knezovi, koji kao i ostali posjednici u rukama imaju berate. A jedna skupina je sa muafijetom,
a to su primiuri. Knezovi i primiuri su bili veza izmeu osmanlijske vlasti i naroda
autonomnih obalasti, koje su imale svoju upravu, sami su ubirali poreze i samostalno
upravljali. Osmanlijske vlasti su preko njih narodu objavljivali svoje naredbe. Kod ubiranja
dravnih prihoda i kod nekih ratnih snabdijevanja oni pomau i slue. Ako neko od raje iz
sela, koji potpadaju pod njihovu upravu, pobjegne u neprijateljsku zemlju, oni su duni da ih
vrate na svoja mjesta. Pored toga to su osloboeni njihovi ifluci i batine koje obrauju
tekalifi orfiye, te oni i njihovi i njihova braa od dizje i ispende za njihov rad, oni su
osloboeni i od avrizi divaniye ( vanredni porezi) i ostalih obiajnih nameta
Ostale provincijske trupe
U redovima provincijskih trupa bilo je i lakih konjanikih jedinica, od koji su najvaniji bili
akindije. Njihov zadatak je bio da uznemiruju neprijatelja, presijecaju mi put i pljakaju
teritoriju koja je u planu osmanskih vojnih osvajanja. Akindije nisu primali plae ni timare,
64

nego su sav svoj prihod ostvarivali od ratnog plijena. Osim akindija postojali su tzv. azepi (
neoenjeni), koji su esto sluili u tvravama. U Anadoliji je svakih 30 domainstava bilo
obavezno u sluaju potrebe dati po jednog mukarca u azepe. Provincijskoj vojsci je pripadao
i plaeniki odredi gonulu (oduevljeni), meu kojima je bilo konjanika i pjeaka. Zatim su
postojali musellem ii yaya, koji su u ranoosmansko doba bili boraki odredi.
Za vrijeme Orhana stvoren je plaeni pjaadijski odred (yaya) i plaeno konjanitvo (
musellem). Pripadnici tih pjeadijskih i konjanikih jedinica primali su plau samo u toku
pohoda. U miru su su mogli obraivati seoska imanja koja su im se dodjeljivala u vlasnitvo (
iftlik), a pri tome nisu morali davati uobiajena podavanja. Kasnije njihov zadatak je bio da u
ratu se brinu o prohodnosti puteva.
U sastavu osmanskih provincijskih vojnih snaga postojala je i vojnuka i martoloska
vojna organizacija.
Vojnuci
Ali au i neki turski izvori razlikuju carske vojnuke i obine. Carski su sluili u
carskoj konjunici. Oni koji dolaze na redidu svake godine u vrijeme pae sa svojim
eribaama i lagatorima u Carigrad, posluuju carske konje i vre slubu na livadama. Kada
odslue uzimaju potvrde od velike i male konjunice i vraaju se kuama. Drugi, obini su
sluili kao komora i konjuari pri vojnim pohodima.
Ima podataka koji govore da su vojnuci sluili s orujem, da su bili vojnici borci.
Kanun-nama iz poetka XVI vijeka kae da je dunost vojnuka u okolini Vidina, Branieva i
Smedereva uvanje strae na izloenim mjestima. Poeka kanu-nama iz 1545. godine kae
da su vojnuci sluili kao graniari, a za vrijeme rata kao prethodnica za izviaku slubu.
Vojnuci na sjeveru, odnosno na granici, obavljali su graniarsku slubu, dok su oni na jugu
bili u konjuarskoj slubi i pomona vojska. Kasnije se sluba vojnuka kao boraca ne
spominje. Prema nekim bosanskim kanun-namama vojnuci su obavljali i derbendijsku slubu
(uvanje puteva), ali to je bilo samo privremeno.
Vojnuk dri vojnuku zemlju (voynuluk yeri), koja se zove batina. Vojnuk ne daje
desetinu sa te zemlje, niti plaa poreze ni namete. Vojnuka batina se ne nasljeuje, nego se
predaje onome ko dolazi na mjesto vojnuka. Sinovi, braa i roaci vojnuka, koji slui u
carskoj konjunici, ne spadaju u red raje sve dok ne budu zapisani kao raja. Spahija od njih ne
smije zahtijevati hara i ispendu, niti smije im nareivati rajinsku slubu.
Njihov hara i ispenda pripada vojnukom sandakbegu. Oni obrazuju vojnuki
zevaid i od njih se popunjava ako nastane manjak u odreenom broju vojnuka.
Vojnuci su bili organizovani po troje. Ta trojka se zvala ginder (gunder=gonder). Dok
jedan ide na vojni pohod, ostala dva ostaju kod kue. Ta trojica zajedno godinje plaaju 16
aki, a onaj koji treba da ide na vojnu daje jo 6 aki. Vojnuk koji je oenjen, a osim svoj
batine ima jo zemljita, plaa 50 aki umjesto desetine, 12 aki umjesto poreza na sijeno, u
svemu 62 ake i jo 25 aki ispende. Ako je neoenjen, tada plaa samo ispende
Najnie starijeine vojnuka nazivaju se lagatorima. Ove nie vojnuke starijeine su
bili hriani. Vie starijeine vojnuka su bili eribae i vojnuki begovi ili vojnuki sandakbegovi. eribae su po pravilu bili muslimani, ali se u prvo vrijeme spominju i i hriani kao
eribae. Vojnuci su bili organizovani u eribailuke i sandake. Vojnuki begovi, starijeine
vojnukih sandaka su bili podvrgnuti zapovjednitvu vrhovnih carskih konjuara.
Martolosi

65

Vojniki red pod imenom martolosi istog je drutvenog porijekla kao i vojnuci, na isti
nain se razvijao i bio povezan sa vlasima-stoarima, ali su vojnuci i martolosi ipak dva
razliita vojnika reda. Na sjeveru, na granicama Osanskog carstva, gdje su vojnuci bili
naoruane trupe, izgubila se ubrzo razlika izmeu jednog i drugog vojnikog reda, pa je
provladalo ime martolosi.
Organizacija martolosa je vizantijskog porijekla, a postojla je u zemljama evropskog
dijela Osmanske drave od XV do XVIII vijeka. Vojna organizacija martolosa imala je
najzanajniju ulogu za vrijeme uspona osmanska drave, sa opadanjem osmanske drave od
druge polovine XVI stoljea poeo je opadati i znaaj martolosa
S pojavom krize u ekonomskom i drutvenom sistemu drave osmanska vlast je poela sa
naruavanjem materijalnih interesa pripadnika hrianskih vojnikih redova i privilegovanih
kategorija i grupa hrianskog stanovnitva.
U graninim krajevima martolosi su bili duni da uvaju odreene punktove i
obezbjeuju granicu. Pored toga, imali su zadatak da pljakakim upadima na neprijateljsku
teritoriju dezorganiziraju i oslabe njihovu odbranu i time pripreme teren da se i tamo u
pogodnom trenutku zavede osmanska vlast. Vojna organizacija martolosa imala je
najzanajniju ulogu za vrijeme
Martolosi vojnici su bili svrstani u posebne, uniformisane, stalne, najamnike vojne
formacije, koje su imale i svoje posebne ratne zastav. Ovi martolosi su sluili kao pjeaci,
rjee kao konjanici. Javljaju se i kao posade u osmanskoj rijenoj floti na Dunavu, Savi i Tisi.
S martolosima vojnicima su se katkad kretale i njihove ue porodice, ene i djeca.
Sluba martolosa nije bila unaprijed vremenski ograniena, ve je mogla neprekidno da traje
po 10, 15, pa i po 20 godina. Vrijeme aktivne slube marolosa vojnika zavisilo je od njihovih
linih sposobnosti, linih interesa, kao i od potreba i interesa osmanske drave.
U vrijeme kad je, usljed zaotravanja socijalnih, ekonomskih, vjerski i etnikih
suprotnosti, dolo do pojave hajduije javila se poteba za slubom marolosa i u unutranjosti
zemlje. Martoloska sluba je uspostavljana na inicijativu organa vlasti odreene
administrativno-teritorijalne jedinice, o emu je centralna vlast davala svoju saglasnost.
U martolosku slubu birana su lica iz redova povlatenog stanovnitva, s teritorija za
koji je ta sluba uspostavljana. Izbor je obavljan na osnovu molbe kandidata, saglasnosti
itavog stanovnitva i prijedloga organa lokalne vlasti. Potvrdu izbora vrila je centralna vlast,
ili beglerbeg beratom o postavljenju.
Plaeni martolosi u ulozi policije stupali su na slubu na osnovi ugovora, koji je
sklapao martolosbaa u ime odrene grupe martolosa s vlstima jednog kadiluka pod
odgovarajuim uslovima i na odreeno vrijeme. Martolosi su vrili itav niz slubi u
unutranjosti evropskog dijela osmanskog carstva. Usvojim selima su vodlili brigu oko
odravanja naseljenosti obradivog zemljita, da sprijeavaju raju da napusti ili zapusti
obradivo zemljite, da naseljavaju nomade stoare na neobraena i zaputena zemljita.
Uz njihovu pomo su vreni popisi stanovnitva, ubiranje , obezbjeivanje i
odailjanje poreza. U balkanskim zemljama martolosi se najee javljaju kao organizovana
plaena policija, ija je dunost bila da uva javni red. Povjeravano im je uvanje naselja,
rudnika, prometnih puteva i bezbjednoti uopte. Martolose u policijskoj slubi vlast je
redovno, a povremeno i one koji su ivjeli kod svojih kua i vrili druge slube, angaovala u
suzbijanju hajduije i odmetnitva.
S ciljem efikasnijeg suzbijanja hajduije, osmanska vlast je amnestirane hajduke
ukljuivala u martolosku policijsku slubu povjeravala komandne poloaje u martoloskoj
organizaciji. Razlog ukljuivanju bivi hajduka u martolose je bio taj to su oni bili najbolji
poznavaoci hajdukih skrovita, naina ivota hajduka, njihovih psihikih i fizikih svojstava,
pa, prema tome su mogli biti i najefikasnije sredstvo za borbu protiv hajduije.

66

Meutim, ovakvi martolosi su osmanskoj vlasti priinjavali vie tete nego koristi i
anarhija u martoloskoj organizaciji je sve vie uzimala maha. Umjesto da osiguraju puteve,
martolosi su poeli ugroavati promet. Pokuaji osmanske vlasti da sredi prilike u organizaciji
martolosa i da je osposobi za njenu namjenu, naili su na otpor u toj organizaciji. Stanje se
nije popravilo ni onada kada su iz organizacije iskljueni hriani, pa je vlast morala preduzeti
prektine mjere. Sluba lokalne bezbjednosti je prenesena na mjesno stanovnitvo uz
uzajamne i individualne garancije i kolektivnu odgovornost. Fermanom iz 1721. godine
zvanino je rasputena organizacija martolosa.
Poloaj martolosa
U nekim krajevima je veina martolosa imala zemljita batinskog karaktera, koja su
bila djelimino ili potpno osloboena poreskih obaveza.Martolosi nisu plaali hara, u
poetku nisu plaali ispendu, a zatim je uvedena u smanjenom iznosu za martolose nekih
sandaka, bili su osoloboeni davanja divanskih nameta, obiajnih tereta, vanrednih poreza.
Martolosi u slubi nekih rudnika plaali su samo filuriju ili porez odsjekom.
Vojne starijeine martolosa su ponekad, umjesto plae u novcu, uivali timare, rjee i
plau i timare. Pored redovnih primanja imali su znatnu dobit od ratnog plijena. Sluba
martolosa je imala nasljedan karakter, ali ako su potrebe zahtijevale, osmanska vlast
oduzimala ovu privilegiju i martolosa svodila na poloaj raje. Martoloska sluba je
predstavljala zatvorenu drutvenu kategoriju, to znai da su martolosi uzimani redovno iz
drutvene sredine koja je uivala martoloski status. U organizaciju je mogao da ue odreen
broj pripadnika drugih povlaenih slojeva i grupa stanovnitva ( sitno batinsko plemstvo,
vojnuci, derbendije, vlasi-stoari ), a raji je bio zabranjen pristup.
U martoloskoj organizaciji su bili zastupljeni pripadnici svih naroda i svih religija. U
poetku su su u organizaciji bili iskljuivo hriani istone crkve, kasnije u manjem broju i
zapadne. Sa irenjem islama u organizaciju ulazi veliki broj muslimana. Dekretima iz
posljednjih godina XVII. i prvih godina XVIII. Stoljea hriani su uglavnom potisnuti iz ove
organizacije, tako da je dobila muslimanski karakter.
Gradovi i njihove posade
Prije povlaenja osvajake vojske iz okupiranih zemalja, Osmanlije su ostavljele
manje garnizone u strateki vanim tvravama. Ostale tvrave su razarali, da bi izbjegli
potrebu odravanja veih vojnih snaga u tim gradovima i da bi onemoguili da oni postanu
centri otpora pokorenih naroda.
U najranije doba osmanske tvrave su se dijelile na dvije vrste:

HISAR utvrenje sagraeno od tvrdog materijala, kamena i cigle, sa jednom ili bez
jedne kule, ali bez bedema.
KALA vea tvrava sagraena od tvrdog materijala, kamena i cigle, sa kulama i
bedemima.

Gradska posada
Vojni i graanski zapovjednici tvrava. Nahijom oko grada nije zapovijedao dizdar
nego nahijski vojvoda. uvari tvrave zvali su se mustahfizi, koji su uivali gedik timare u
visini od 700 do 1 400 aki. Dijelili su se na buljuke, kojima su zapovijedale buljukbae.
Najmanja jedinica nazivana je oda, kojom je zapovijedao odobaa.

67

Pored ovih mustahfiza timarnika postojali su u Bosni, od najranijeg vremena, i

mustahfizi plaenici (ulufedije, koji su uz male timare dobijali i godinju plau u novcu.
Tvravske posade se svrstavaju u spahijski dio vojske po osnovu berata, koji su dobivali za
svoju slubu. Tako i naknadu za slubu u tvravama treba smatrati timarom i to iz vrste gedik
timara.
Graniari (ulufedije, dnevniari) su se dijelili na pet rodova za razliku tvravskih
posada u unutraanjosti, koje su se sastojale samo od mustahfiza i tobdija sa stalnim
timarima. Tvravske posade na granici su se popisivale u posebne deftere, za razliku od
tvravskih posada u unutranjosti koji su popisivani u spahijske deftere jednog sandaka.
TOBDIJE (vrili tobdijsku slubu po gradskim tabijama i kulama)
DEBEDIJE (poseban red plaenike vojske koja je imala zadatak da priprema i uva
oruje, municiju i ostali ratni materijal)
ORGANIZACIJA I UREENJE KRAJINE SERHAT-KULI
Pogranine provincije Osmanskog carstva su imale posebnu organizaciju. Pogranini
sandaci su bili: serbest sandaci tj. Njihovi sandakbezi su imali mnogo ira ovlaenja u
pogledu vojnih akcija od sandaka u unutranjosti. Osim toga, u svim pograninim
sandacima u Evropi postojali su neki vojni redovi koji nisu postojali u sandacima u
unutranjosti: akindije, martolosi i vojnuci.

Vojni redovi u Bosni

Akindije laka konjica koja je svojim upadima, razaranjem i pljakanjem pripremala
osvajanje. Svako krajite je imalo svoje akindije, a ovi svoga akindijskog bega. Akindije
svake oblasti bili su popisani u posebne register u koje je uvoeno ime njihovog
zapovjednika, pojedinana imena i njihove line osobine.
Dijelili su se u dva razreda: akindije sa timarima i akindije sa slobodnim batinama.
Bili su organizovani u odake, a nazivali su se po imenima svojih komandanata. Akindije je
prvo imao Evrenos-beg, a kasnije Mihajlo-oglu, Turahan-beg.
Azapi pripadnik posebnog reda osmanske pjeake vojske, koja je prvobitno sluila
u pomorskoj i rijenoj floti, a zatim kao laka pjeadija u tvravama i to u prvom redu onim
koje su se nalazile na plovnim rijekama. Kasnije se ovaj red nalazio u sastavu gradskih posada
svih graninih tvrava. Njihov zapovjednik se zvao azap-aga. Ovaj red se dijelio na: demate,
buljuke i ode. Zapovjednici: demat (aga), oda (odabaa ili seroda). Azapi su spadali u
plaeniku vojsku, ali su neki uivali i timar
Belije poseban red plaenike konjice. Prema potrebi su upadali u neprijateljsku
zemlju i obavjetavali svoje vlasti o prilikama i stanju u tim zemljama. Prvo su spadali u
serhatkule graniare, a kasnije u red jerli-kula, loalnih vojnih snaga.
Delije - poseban red lake konjice (naziv dobila po svojoj vojnikoj smjelosti, delilud). To je udarni vojniki red. U Bosni se spominje tek poslije 1526. godine. Bio je
sastavljen od hrabrih islamizovanih stanovnika Bosne.
Farisi - glavni red plaenike vojske-konjice po tvravama. Upotrebljavani su i kao
tatari (kuriri), a ili su i u rat.

68

Gonulije laka konjica, regrutovana iz pograninog muslimanskog stanovnitva.

Takoe plaenika vojska obavezna da uva granice, varoi i ksabe, ali se javlja i u vojnim
pohodima.
Dizdar vojni i graanski zapovjednik tvrave. Nahijom oko grada upravljao je
nahijski vojvoda, a ne dizdar. Dizdari i posade u gradovima na granici plaani su iz dravne
kase. Postojali su i gradski timari, koje su dobijali na uivanje zapovjednici posuda.
Kada je dozvoljeno janjiarima da se ene, posade u gradovima pretvaraju se u
graane ili u slobodne zemljoradnike koji na granici ne plaaju nikakve poreze.
Kapetani u poetku su se zvali dizdari. Bili su zapovjednici tvrave. Imaju vojnu i
policijsku vlast u kapetanijama. Kapetanska vlast je bila vea od dizdarske. Vlast kapetana je
jaala na tetu vojvodske, dok nisu postali gospodari i tvrava i nahija oko njih. TVRAVA I
NAHIJA OKO NJE INI KAPETANIJU.
Kapetan je u prvom redu aga prvog demata farisa ili konjanika, a onda zapovjednik
ostalih aga i nefera svoje kapetanije. Sluba kapetana je prvenstveno vojnikog karaktera i u
tome je slina slubi dizdara, s tom razlikom to vlast dizdara nikada ne prelazi bedeme i
opkope jednog grada, a vlast kapetana zahvata vee teritorije s jednim i vie gradova i to su
dizdari gotovo uvijek uivali timare, a kapetani su bili ulufedije. Neki kapetani su odlazili sa
vojnim odredima u etovanje, dok to dizdari nisu nikad inili.
Vojni poslovi kapetana

Predlaganje aga i nefera

Poslovi oko nabavke municije i oruja
Otpremanje i predvoenje vojske na ratite
Obavjetajna sluba (o tome su pisali Baagi i Prelog)

Policajno-administrativni poslovi

Izdavanje pasaoa
Poslovi oko osuenika
Sakupljanje i zakupljivanje dravnih prihoda
Nadzor nad zijametima

Kapetanije su bile manji, tano ogarnieni teritorij u prvo doba njihova nastanka i to
samo du onih bosanskih granica prema hrvtaskim (austrijskim), a od XVIII stoljea
organizuju se i u unutranjosti i to uz glavne puteve to su vodili s periferije u srednju Bosnu.
One su bile vojniki organizirane, a s njihovom vojskom je zapovijedao kapetan. Sve slube u
kapetanijama su bile nasljedne, a svako je za svoju slubu dobijao plau u novcu.
U svakoj kapetaniji bio bar jedan utvreni grad jedna kula, a u nekim je bio i po koji
ardak. Bilo je kapetanija koje su u svom sastavu imale i vie utvrenih gradova, kao to su
Krupska, Ostroaka i Bihaka kapetanija. Kapetanije su se slubeno zvale imenom glavnog
grada. Imena kapetnija nisu se mijenjala, ako bi se sjedite kapetana prenijelo iz jednog grada
u drugi.
Granice kapetanija su se negdeje podudarale sa granicom kadiluka, a negdje su se
podudarale sa granicama nahija. Neke su se opet nalazile na teritoriji dvaju kadiluka, ali i na
teritoriji nekih kadiluka bilo je vie kapetanija.

69

Agaluk agalukom se nazivala na kapetanijski nain organizirana vojna jedinica, a

sastojala se samo od jednog demata vojnika sa agom na elu. Ti vojnici su bili konjanici ili
azapi. Neki su agaluci po potrebi pretvarani u kapetanije.
Kreevljakovi smatra da su se Osmanlije upoznale sa institucijom kapetanija kada su
doli na obale Save i Une, a da su prve kapetanije: Gradika, Krupa, Biha, Klis i Gabela. Od
1606. do 1690. godine postojalo je na teritoriji Bosnaskog ejaleta 26 kapetanija: POGRANINE
KAPETANIJE - Osijek, Virovitica, Gradika, Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Novi na Uni,
Gvozdansko (izgubljeno 1635.), Krupa, Ostroac, Biha, Udbina, Obrovac, Zemunik, Islam,
Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Imotski, Gabela, Trebinje i Herceg-Novi.
KAPETANIJE U UNUTRANJOSTI Banja Luka, Kamengrad, Klju na Sani, Jajce, Hlivno i
Knin.
U XVIII stoljeu osnovano je 28 kapetanija pored onih koje su preostale nakon
Karlovakog mira. Njih 13 je organizirano izmeu 1699. I 1716. godine I to skoro sve uz
granicu. Sjedita tih kapetanija su bili gradovi: Onogot, Klobuk, Stolac, Poitelj, Mostar,
Ljubuki, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Koba, Bosanski Brod i Vranduk. Kako je
1711. godine propala Roka kapetanija, a u ratu 1716.-1718. propala Brodska, to su nakon
Poarevakog mira bile samo 23 kapetanije.
Do novog rata (1737-1739) ustrojeno je jo 11 kapetanija (Glamo, Kupres, DisriSana, Doboj, Teanj, Gradaac, Tuzla, Zvornik, Novi Pazar, Klju od Gacka i Kolain).
Nakon Beogradskog mira, njihova je mrea popunjena s jo etiri kapetanije (Prijedor,
Petrovac, Maglaj i Tara).
Najistaknutiji kapetani i kapetanske porodice
Badnjevii i Krupii u Krupi, Beirevii u Ostrocu, Bievii u Bihau,
Kulenovii u Ostrovici, Cerii u Novom, Kapetnovii u Prijedoru, Tuzlii u Tuzli,
Gradaevii u Gradacu, Fidahii u Zvorniku, Rizvanbegovii, Kapetanovii,
Defterdarovii i Resulbegovii od Novog.
ifluenje
Ekonomski poloaj raje pogorao se razvojem iflukih odnosa u Bosni tokom XVII
stoljea. Proces ifluenja je bio omoguen karakterom agrarnih odnosa zasnovanih na vlasti
mirije na zemlju i na tapijskom parvu obraivaa na zemlju. Tapija je dokument koji izdaje
sudski organ, kojim zemljoradnik u svakoj prilici moe dokazati da on tu zemlju posjeduje,
obrauje i uiva. Tapija kao dokument je bila prenosiva s jednog lica na drugo i to ne samo u
smislu nasljeivanja, nego i u smislu njene prodaje ili uzurpacije na razne naine. Prema
tome, obraiva zemlje mogao je prodati tapiju u stalno vlasnitvo, naravno samo tapiju, a
mogao je i pokloniti. Jedino nije mogao taj posjed zavjetati u dobrotvorne svrhe. Spahija nije
pravo da se mijee u sluaju prelaska tapije iz jedne u drugu ruku, osim u sluaju kad je
dolazila u pitanje obrada zemlje.
Postojala je i mogunost da neko od raje ne obrauje lino zemlju nego da je dade
drugome da je obrauje, a da on dri tapiju, ali pod uslovom da se potpuno ispunjavaju
obaveze prema dravi ili spahiji koji je uivao prihode s tog posjeda. Upravo je tu stvaran
prostor da se izmeu drave i stvarnog obraivaa ili nominalnog nosioca tapije ubaci tree
lice i da vremenom stvarni obraiva zemlje bude iskljuen iz prava uivanja posjeda. U tom
sluaju, sluaju ifluenja, obraiva je padao u dvostruku zavisnost, od onoga koje u rukama
imao tapiju i od drave, jer su ifluk-sahibije svoje rajinske obaveze po osnovu tapije

70

prebacivale na raju. Takav odnos pozant je kao ifijski odnos ili esto nazivan kmetski
odnos, to nije ispravno, jer je kmet bio vezan za zemlju, a ifija nije.
Kako su nastajali ifluci u Bosni
Bosanske spahije su uivale od 1593. godine timar po sistemu odakluka tj. timar je
nasljeivan u porodici, bez obzira na sposobnost za vojnu slubu, sve dotle dok je postojao
pravni nasljednik, po mukoj lozi, pa i pravni nasljednik po enskoj lozi.
U Bosni nije poifluavano starosjedilako stanovnitvo i nije bilo nasilnog ifluenja;
timarnici nisu pravili ifluke na svojim vojnikom posjedima, jer to zakon nije dozvoljavao;
timarnici nisu uope ulazili u ifluke odnose sve dokle su prihodi sa njihovih timara
zadovoljavali njihove mirnodopske i potrebe u ratu, tj. dok je bilo dovoljno raje da obrauje
zemlju.
Zastoj u osvajanju tuih zemalja i izostajanje ratnog plijena, zaotrila je sukob
pripadanika vojnih formacija i centralne vlasti, to je rezultiralo slabljenjem centralne vlasti, a
disciplina u vojsci i red u provincijama poinju da poputaju.
POJAVA AJANSKE UPRAVNE FUNKCIJE AJANLUKA
Angaovanje vilajetskih ajana u poslovima lokalne uprave javlja se tokom XVII
stoljea pod uticajem nemogunosti da se na drugi nain ostvariju odreeni dravni poslovi u
provincijama. Meutim, i prije angaovanja u poslovima lokalne uprave pridavana je vanost
stavovima i miljenjima vilajetskih ajana u rjeavanju izvjesnih deliaktnijih i znaajnijih
pitanja u njihovom vilajetu. Iz tog respektabilnog odnosa vlasti kod vilajetskih ajana se ratvila
samosvijest o tome da su oni najpozvaniji da u zajednici sa ostalim organima vlasti, naroito
sa kadijama i visokom ulemom, podonose predstavke sultanu i veziru o izvjesnim negativnim
pojavama u provincijama i zatrae preduzimanje potrebnih mjera od strane nadlenih organa
za njihovo otklanjanje.
Do ireg angaovanja vilajetskih ajana u poslovima lokalne uprave dolazi u
uslovima propadanja osmankih ustanova tokom XVII stoljea. U Bosni se velika potreba za
angaovanjem ajana u poslovima lokalne uprave osobito osjetila poslije poraza pod Beom
1683. godine. Pod uticajem krize itavog osmasnkog sistema sazrijevala je potreba da se ajani
direktnije angauju u polslovima lokalne uprave. Tamo gdje je osmanski poredak bio jai,
gdje su optedravne obaveze stanovnitva (vanredni nameti) bile manje, odnosno, gdje je
bila jaa organizacija uvanja javnog mira i reda. Direktno uee ajana u poslovima lokalne
uprave javlja se kasnije i razvija sporije. ira djelatnost vilajetskih ajana je posljedica
promjena u sistemu izvanrednog oporezivanja tokom XVII stoljea pod uticajem
promijenjene poreske osnovice, koja je opet nastala kao posljedica ifluenja.
Dok su ranije porezi ubirani prema mevkufat defterima i avariskim kuama putem
posebnih carskih slubenika, tokom XVII stoljea ustaljuje se praksa razrezivanja izvanrednih
nameta na sudu uz prisustvo kadije, predstavnika centralne vlasti, vilajetskih ajana,
posjednika feuda (zaima, timararlija, njihovih subaa i predstavnika raje)
Izvanredni nameti od druge polovine XVII stoljea nisu mogli da se rasporeuju po
ranijim defterima, ve prema stvarnom stanju na terenu. Od toga vremena optereivana su sva
ona lica koja su u datom trenutku posjedovala tzv. rajinsku zemlju. Teret je rasporeivan
meu posjednike te zemlje srazmjerno njihovom imovinskom stanju, pri emu je teret koji je
spadao na odbjegle svaljivan na prisutne.

71

U skaldu sa miljenjem ajana donosili su nadleni organi obavezne odluke, to

pokazuje koliko se dralo do njihovog miljenja. Vilajetski ajani su se samoincijativno
ukljuivali u poslove lokalne uprave ukazujui na dravnim organima vlasti na raznovrsne
probleme. Tako vilajetski ajani pokazuju vrlo rano interes za materijalne probleme svoje
klase, predlaui poveanje dabina, ukazuju na konkretne vidove nasilja koje raji i ostalim
stanovnicima ine razni predstavnici lokalne i provincijske vlasti.
Samoincijativnim angaovanjem u poslovima lokalne uprave ajani skreu na sebe
panju centralne vlasti i ukazuju na nunost svoga uestvovanja u tim poslovima. Osjeajui
njihovu vlast u svojim fermanima nareuje kadijama da obavljaju takve uz pomo vilajetskih
ajana. Tako angaovanje vilajetskih ajana dobija postepeno potvrdu centralne vlasti, pa se
oni redovno sreu kao lica koja legalno i sa punim autoritetom sudjeluju u takvim poslovima.
Pojam ajanluk u vrijeme svog nastanka moe se definisati kao skup dunosti i
ovlatenja vezanih za obavljanje aktima centralne i provincijske uprave odreenih dravnih
poslova sa podruja lokalne uprave (kadiluka) putem ajana.
Tano odreena funkcija zahtijevala je postojanje i tano odreenog lica, nosioca te
funkcije ajana, koji bi obavljao poslove ajanluka. Na toj osnovi ustanova ajana, izdvajanjem
jednog tano odreenog ajana iz ranijeg opteg kruga vilajetskih ajana, potpuno dobija svoje
specijalno obiljeje i postaje de facto lokalna upravna ustanova.
Prvi poznati spomen ajana u tom smislu nalazi se u muraselli kadije vlasenikog
kadiluka iz 1725. godine, kojom se nareuje da se ne uznemiruju nametima tekalif-i akka i
orfije stanovnici sela Nevake.
Nain izbora ajana evoluirao je iz prakse da poreski obveznici za podruje jednog ili
vie sela povjeravaju ubiranje izvanrednih nameta pojedinim licima iz grupe vilajetskih ajana.
Mjesna nadlenost ajana u periodu nastajanja ajanluka principijelno se prostirala na
podruje jednog kadiluka, to jest ona je bila identina s kadijinom mjesnom nadlenou.
Izuzetak ine samo nahije koje su bile sjedite kadija najnieg ranga (naiba), gdje su postojali
posebni nahijiski ajani, ija se mjesna nadlenost podudarala sa mjesnom nadlenou naiba.
Tamo gdje ajani nisu bili priznati kao organi lokalne uprave ajansku funkciju su vrili
mutesellimi, ili u Bosni vrlo esto kapetani, ija se mjesna nadlenost kao ajana najee
poklapala sa mjesnom nadlenou kadija.
Stvarna nadlenost ajana: razrezivanje i ubiranje izvanrednih nameta,uvanje i
ibezbjeivanje javnog reda i mira, suzbijanje krijumarenja izvoza ivotnih namirnica, stoke i
drugo sa podruja Osmanske drave, pomo u podizanju potanskih stanica, obezbjeivanje
potrebnog broja konja za prenos pote za potare, obezbjeivanje potrebnog broja konja za
prenos pote, stone hrane i ostalog, mobilizacija vojske, snabdjevanje i predvoenje vojske u
ratu, pomaganje u izgradnji tvrava, ardaka i palanki, snabdjevanje tvravskih posada
hranom.
Politika prevlast ajana i kraj ajana i ajanluka
Ajanluk kao lokalna upravna funkcija se potpuno afirmisala tokom prve polovine
XVIII stoljea, tanije onda kada se ustalio odreeni skup stalnih dravnih poslova, koji su se
organizaciono uobliili u jednu stalnu funkciju pod nazivom ajanluk. Ajanluk je priznala
centralna vlast kao autoritativnu lokalnu upravnu ustanovu u Anadoliji i veini evropski
dijelova Carstvu.
U drugoj polovini XVIII stoljea ajanluk se iz upravne ustanove u kadilucima pod
kontrolom centralne vlasti pretvorio u nasljednu feudalnu ustanovu u rukama najuticajnijih
ajanskih porodica. Ekonomski postulat toga stanja bio je u pravu ajana da razrezuju i ubiru

72

dabine u korist centralne i provincijske vlasti, od ega su oni jedan dio uzimali za sebe.
Kasnije oni pokazuju tenju da najvei dio prikljpenih poreza zadravaju za sebe zbog ega e
doi u sukob sa centralnom vlasti.
Kada je sultan Selim III svojom akcijom protiv janjiara i ajana u posljednjoj deceniji
XVIII i poetkom XIX stoljea pokuao da sprijei janjiarsku samovolju i uzurpaciju
ajanluka, ajani su prvo direktnim otporom, a onda neutralnim dranjem prema janjiarskoj
buni u Carigradu 1807. godine (kada je Selim III zbaen sa vlasti), siom nametnuli pravno
rjeenje u svoju korist. Oni su Selimovog nasljednika Mahmuta II (1808.-1839) prisilili da
slubeno prizna i ozakoni vlast ajana u njihovim oblastima u uvenom sporazumu koji je izdat
kao Povelja o savezu i slozi (sened-i ittifak).
Relativo povoljne spoljnoplitike okolnosti u kojima se desetak godina nalazila
osmanska drava u vrijeme Napoleonovog pohoda na Rusiju i relativno lak uspjeh Osmanlija
u posljednjoj fazi borbe sa arapskim ustanicima olakali su sultanu posao na sreivanju
unutranje situacije i pripremu za obraun sa najopasnijim unutranjim neprijateljima carstva,
provincijskim velikaima.
Sve te nagativne pojave meu velikaima jaale su i razbuktavale se uporedo sa
porastom unutranje i opadanjem autoriteta centralne vlasti. Vjeto se koristei stanjem sultan
i njegove pristalice su uspjeno uklanjale neposlune velikae pomoi njihovih stalekih
drugova. Trei oslonac sultan je naao u stalnoj miliciji koju je izgraivao potajno od
janjiara, uporedo sa organizovanjem odane administracije u centru i provincijama.
Koristei se situacijom stvorenom Bukuretanskim ugvorom o miru (1812.) Mahmut
II je pristupio postepenom uklanjanju ajana. Unitenjem skadarskog pae Mustafa-pae
Buatlije u novembru 1831. godine i uguivanjem otpora bosanskih ajana pod vostvom
Husein-kapetana Gradaevia u maju 1932. godine, Mahmut II je svladao posljednje
prepreke na putu uspostavljanja autoriteta centralne vlasti u preostalim evropskim
provincijama Osmanskog carstva i prokrio puteve za provoenje reformi u vojsci i dravnoj
upravi na podruju Anadolije i Rumelije.

KANDIJSKI RAT ( 1644-1669.)

Kandijski rat je poveo sultan Ibrahim Deli, koji je ispraznio dravnu blagajnu rasipnikim
ivotom, namjeravjui dravu izvui iz ekonomske krize ratom protiv venecije i osvajanjem Krita. Rat
je voen 25 godina ( 1644.-1669.), to pokazuje opadanje moi Osmanskog carstva. Rat je poeo u
septembru 1644. kada su mletaki pirati napali jedan osmanski brod sa hadijama, to je Porta uzela kao
za povod za rat.
Osmanlije su nale podrku domaeg grkog stanovnitva na Kritu koje je bilo
nezadovoljno mletakom vlau i vjerskim pritiskom katolikog sveenstva. Godine 1646. vojne akcije
su se sa Krita prenijele na bosansko-dalmatinsku granicu. Do 1648. Mleani su uspjeli osvojiti Zemunik,
Vranu, Nadin, Ostrovicu i Klis. Vojniki uspjesi Mleana utjecali su da velike skupine katolikih i
pravoslavnih seljaka pree na mletaki teritorij.
Nakon to je uklonjena mletaka opsada Dardanela (1648.) veziri i ulema su uklonili
sultana Ibrahima. Na vlast doveli njeovog sina Mehmeda IV. Mleani su u to vrijeme stupili u vezu sa
vlakim starijeinama na graninim podrujima Bosanskog ejaleta, pa se jedan dio Vlaha preselio iz
Bosne u Dalmaciju. Od ovih stoara, koje Mleani nazivaju Morlacima, uspostavljena je uskoka
organizacija sa uporitima u Ravnim Kotarima i Makarskom primorju. Ovi su uskoci postali glavna

73

mletaka oruana sila u borbi za Dalmaciju u toku Kandijskog rata. U toku prve decenije poginule su
istaknute hajduke i uskoke voe Ilija Smiljani, Vuk Mandui i katoliki pop Stjepan Lori.
Tokom Kandijskog rata dolo je do velikog pomjeranja naroda u pravcu Jadranskog mora.
U prvoj polovini rata narod se veinom iseljava u pravcu Zadra, ibenika i na dalmatinske otoke i Istru.
U drugoj polovini narod se veinom iseljava dolo je do znatnijeg preseljavanja Hercegovaca u Boku
Kotorsku, dok su njihov stanita u O. Carstvu naseljana Vlasima.
Kako se ovaj rat ovaj pretvorio u trajni rat, Osmanlje su du mletako_dalmatinske granice
organizirali pandursku slubu u koju je ragrutirano domae kransko i muslimansko stanovnitvo. Rat
se pretvorio u jedan niz etovanja, u kojima su se izgubili njegovi prvobitni strateki vojno-politiki
ciljevi. Vremenom je pljaka postala motiv i razlog vojnih pohoda na ojema stranama. Na mletakoj
strani skoro sva teina rata je pala na uskoke i hajduke, koje su sad predvodili Petar i Tadija Kulii. Oni
svoja uporita prenose na otoke Bra, Hvar i Korulu.
Pored Dalmacije du mletake granice prema Bosni formirala su se jo dva ratna podruja,
jedno na teritoriju Dubrovake republike a drugo u Boki Kotorskoj. Dok je osmanska strana potovala
neutralnost Dubrovnika, dotle su Mleani krili njegov teritorijalni integritet nastojei prekinuti
dubrovaku trgovinu sa osmanskim zalee, jer je Dubrovnik je upravo tokom kandijskog rata preuzeo
najvei dio trgovine izmeu Bosne i talijanskih gradova.
Godine 1654. Mleani su uspostavili novu hajduko-piratsku bazu u Perastu, gdje su
istaknute hajduke harambae bili: Niko i Stevo Popovi, Limo Bajraktar i Bajo Nikoli Pivljanin.
Iscrpljena dugotrajnim ratom i tetom zbog pada trgovakog prometa i gubitka smanskog trita,
Venecija se pokuala sporazumjeti sa portom i sklopiti mir. Porta je, meutim, bila uporna u svom
zahtjevu za ustupanjem kandije, iako je bila nesposobna da potpuno porazi Mleane.
Nakon osmanskog poraza u Dardanelima (jula 1656.), za velikog vezira je imenovan
Mehmed-paa uprili, koji je pristupio uvoenju reda i discipline i organiziranju odlunije borbe protiv
Venecije. Osmanlije su osvojile Kandiju 1669, nakon ega je dolo do sklapanja mira izmeu nje i
Mletake republike. Mleani su izgubili Kretu, a u dalmaciji dobili Klis, Poljica i Makarsko primorje.

HAJDUCI I USKOCI
Hajdukom se smatrao onaj ovjek koji se odmetnuo od vlasti, ivi po zabaenim planinama
odakle remeti mir i red pljakajui i otimajui se izdrava. Postojale su dvije vrste haduije:-gorska
hajduija, nastala usljed tekog poloaja kranske raje na Balkanu, ali bi se
ponekad pravim hajducima i borcima protiv osmanske vlasti, pridruili i obini odmetnici koji su se krili
u umi samo radi pljake; hajduija u plemenskim oblastima, gdje je hajduija bila povezana sa
vojnom organizacijom. Ovakve ete ne samo da brane svoje pleme od napada eta iz drugih plemena ili
od Osmanlija, nego i same idu u pljakake pohode. Ova vrsta hajduije ima pljakako privredni
karakter.
Hajduke ete su obino imale 30-40 ljudi, na ijem elu nalazio birani harambaa, a
njegov pomonik je bio bajraktar. Dunost svakog hajduka bila je da osveuje svog druga. Hajduke
ete su se obino okupljale na urevdan, a razilazili se na Mitrovdan. Vezu sa ostalim svijetom su
odravali preko dobro razgranate mree jataka, od koje su uglavnom i zavisili uspjesi hajduke ete.
Hajduci su na putevima presretali trgovake karvane i carske haralije i to uglavnom u tijesnim
klancima. Zbog toga su Osmanlije u borbi protiv hajduije na vanim prometnim mjestima izgradili
utvrene varoice s posadama, koje su bile dune da osiguraju promet. U zabaenim planinskim
oblastima i umama, u brdovitim predjelima martolosi i derbendije uvaju mostove i klance. Osmanlije

74

su organizirale potjere za hajducima, ucjenjivali uzimajui za taoce njihove porodice i progonei

njihove jatake.
Uskoci
Uskocima se nazivaju domai ljudi koji su napustil svoj domove na teritoriji Osmanskog
carstva i sklonili se na teritorij Austrije i Mletake republike, odakle su samostalno ili kao poluregularne
jedinice borili protiv Osmanlija. To su dakle ljudi koji su uskoili na susjedno kransko podruje.
Uskoci se pojavljuju u XVI i XVII stoljee uz jadransku obalu do Rijeke i Kotara. Njihov
nain borbe nije se razlikovao od borbe gorskih hajduka: napadali su u tijesnim klancima trgovake
karavane, plijenili stoku, pljakali po selima i odvodili u roblje, palili muslimanske kue, napadali su
osmanske brodove, prodirali su duboko na osmansko podruje uz Neretvu, Ccetinu i Zrmanju.
Od svih uskoka najznaajniji su senjski uskoci, koje je Austrija 1601. na zahtjev Venecije
bila protjerala iz Senja. Meutim oni su ubrzo vratili i nastavili gusarske akcije koje su dostigle tolike
razmjere da su Mleani morali zaratiti protiv Austrije. Iz straha da e se suoiti sa evropskom
koalicijom, Austrija je pristala na mirno okonanje uskokog rata. Mir je posredovanjem francuskog
kralja Luja XIII zakljuen u Madridu 1617. godine, po kojem se Austrija obavezala da e protjerati
uskoke iz Senja i spaliti njihovu gusarsku flotu. Tu obavezu Austrija je izvrla tokom 1618. ime je
ustvari prepustila Veneciji prevlast na Jadranu. Protjerani uskoci su se veinom iselili u Otoac u Lici i
na umberaku goru, sjeverozapadno od Karlovca, gdje su i dalje bili u slubi Austrije.
U toku XVII st. uskoka organizacija se razvija pod zatitom Mleana, na koje se preteno
oslanjal u borbi za svoje posjede u Dalmaciji u toku Kandijskog rata. U toku ovog rata stvorena su tri
uporita Dalmaciji i Boki Kotorskoj: Ravnim Kotarima, makarskoj i oko grada Perasta.
Veliki Beki rat i Karlovaki mirovni ugovor

Pod vostvom velikog vezira Kara Mustafe-pae Osmanlije su, raunajui na zauzetost
Habzburgovaca ratom protiv Luja XIV, napali sjevernu Ugarsku i pokuali da osvoje Be.
Austrijska vojska pomognuta sa poljskom vojskom koju je predvodio Jan Sobjeski, porazili su
osmansku vojsku septembra 1683. godine. Istovremeno je papa vodio pregovore na stvaranju Svete lige
u koju su stupili austrijski car, Poljska i Mletaka republika.
Nakon osmanskog poraza osmanske vojske pod Beom austrijski predstavnici su poveli
agitaciju meu hrianskim sultanovim podanicima pozivajui ih u zajedniku borbu protiv Osmanlija.
U proljee 1684. godine Mleani su poeli ustanike iz sjeverne Dalmacije uvrtavati u svoje redove.
Hajduki odredi su provalili u zapadni dio Bosanskog paaluka i opljakali Glamo, Graac i okolinu
Knina, zatim napali Sinj. Meu ustanicima su se naroito isticali Stojan Jankovi i Bajo Nikoli
Pivljanin. Venecija je istovremeno radila na uvlaenju u rat pograninih plemena Crne Gore i Brda.
Meutim, Osmanlije su porazile pobunjena crnogorska plemena, koje predvodio Bajo Pivljanin (
poginuo u ovom obraunu ), kod Cetinja i prisilile ih na pokornost. Mleani su u to vrijeme osvojili Sinj
u Dalmaciji i Herceg novi, veoma vano utvrenje na ulazu u Boku Kotorsku.
Osvajanjem Virovitice 1684. poelo je potiskivanje Osmanlija iz Slavonije. Idue godine
austrijska vojska je zauzela skoro cijelu gornju Ugarsku, a 1686. Peuj, Segedin i Budim.
Borbe su nastavljene i na granici Hrvatske, na Uni i oko Osijeka. Sa uspjesima austrijske vojske javljaju
se i ustanci Srba u osmanskoj pozadini i seobe muslimanskog stanovnitva prvenstveno na teritoriju
Bosanskog paaluka.
Do 1689. godine austrijska vojska je osvojila Osijek, Vukovar i akovo u Slavoniji,
gdje su se zajedno sa austrijskom vojskom borili domai borci predvoeni Lukom Ibriimoviem

75

Te godine za komandanta austrijske vojske u borbi protiv Osmanlija je imenovan Ludvig Badenski koji
je dobio dunost da svoju vojsku pojaa dobrovoljakim odredima balkanskih hriana, zato to su
Austrijanci bili prisiljeni da oslabe svoj balkanski front zbog rata koji im je te godine objavila
Francuska.
Austrijanci su iz Beograda krenuli prema jugu i osvojili Ni, gdje se Ludvig Badenski
odvojio u pravcu Vidina s jednim dijelom vojske, dok je drugi dio povjerio generslu Pikolominjiju da ga
vodi dalje prema jugu i oekujui opti ustanak balkanskih hriana, da pokua izbiti na Jadransko more.
Badenski je zauzeo Vidin, a Pikolomini je prodro na Kosovo, gdje su mu se pridruile velike grupe Srba
i Arbanasa, zatim do Skoplja. Istovremeno je patrijarh Arsenije III Crnojevi stupio u vezu sa
generalom Pikolominjijem, koji je ubrzo umro od kuge, a austrijska vojska je na svim frontovim
doibjela neuspjeh.
Karpoev ustanak
Dok se austrijska vojska kretala prema jugu, u ljeto 1689. u sjeveroistonoj Makedoniji je
narod digao ustanak. Na elu ustanika se nalazio Karpo, bivi martolosbaa. Car Leopold je Karpou
dodijelio titulu kneza, da ovog iskusnog borca privue i zadri na svojoj strani. Meutim, kada je
austrijska vojska prodirala kroz Makedoniju postupali su veoma loe prema narodu, tako da su ih
hriani poeli naputati.
U isto vrijeme reorganizovana osmanska vojska pod komandom velikog vezira Mustafapae uprilia je stigla u Makedoniju i nanijela velike poraze austrijskoj i ustanikoj vojsci. Nakon ovog
poraza austrijska vojska se poela povlaiti prema sjeveru.
Seoba Srba
Nakon povlaenja austrijske vojske i jednog dijela ustanika prema sjeveru krenuo, srpsko i
makedonsko stanovnitvo iz straha od osvete Osmanlija poela se povlaiti isto prema sjeveru. Narod je
krenuo prema Beogradu zajedno sa patrijarhom Arsenijom III Crnojeviem. Njima su se usput
pridruile velike skupine naroda iz okoline Novog Pazara i drugih oblasti, prije svega oni koji su
sraivali sa Austrijancima.
Njihove zemlje su naselili velike skupine muslimana Arbanasa i tako izmjenili etniki
sastav ovih oblasti. Zajedno sa svojim crkvenim i svjetovnim voama, narod je pred Beogradom ekao
ishod austrijsko-osmanskih borbi. Prisiljen nedostatkov ljudstva na frontu car Leopold se jednim
proglasom aprila 1690. pozvao Srbe da mu se pridrue obeavajui im povlastice. Prilokom povlaenja
austrijske vojske iz Nia u septembru iste godine za nojm se povukao i srpski narod, koji se nakon
osmanskog zauzea Smedreva poeo prebacivati preko Save i Dunava.
Ponovni pad Beograda u osmanske ruke bio je znak za Srbe da se moraju skljanjati daleko
u pozadini austrijske teritorije. Zato su se preseljavali u oblasti izmeu Tise i Dunava, zatim u Slavoniju
i Baranju, a na sjever do Baje, Budima, Sent-Andrije i Komorana.
Povlaenjem Austrijanaca sa Balkana jaao je utjecaj Mleana na junoslavenskom
prostoru, naroito u Dalmaciji, Crnoj Gori i njihovom zaleu. Mleani su izbjegavali velike borbe, jer su
i sami bili izmoreni dugim ratovanjem i prekidom trgovine sa Osmanskim carstvom. Osmanlijama je
bilo najbitnije da potisnu Austrijance te su 1691. godine preli iz Beograda u Srem, gdje su ih
Austrijanci porazili kod Slankamena , au bici je poginuo i veliki vezir Mustafa-paa uprili.
Za vrijeme ovog rata sa Austrijancima je saraivao ugledni erdeljski Srbin ore
Brankovi. Njegov stariji brat Sava, erdeljski mitropolit, spremao ga za diplomatsku slubu tako da je
nauio nekoliko jezika.Kao pratioc poslanika erdeljskog kneza boravio je na Porti etiri godine i za to
vrijeme je imao priliku da upozna stanje u Osmanskom carstvu i i njenu politiku prema nezavisnim, kao
i vazalnim dravama.

76

Po povratku iz Osmanskom carstva 1667, sa bartom Savom otputovao je u Moskvu da bi se

upoznao sa politikom Rusije i njenim crkvenim prilikama. Ve 1673. godine Brankovi je stupio u
vezu sa austrijskim poslanikom i odao tajne iz pregovora Porte sa poslanikom erdeljskog kneza, zbog
ega su i on i brat mu bili zatvoreni.
Poto je osloboen naputa erdelj i prelazi u Vlaku gdje je poeo izuavati prolost
srpskog naroda. Tvrdio je da vodi porijeklo od despotske porodice Brankovia, na osnovu ega ga je car
Leopold, kad se ponovo pribliio bekom dvoru, imenovao baronom Ugarske. Car je raunao da e
ovim inom posrdestvom Brankovia utjecati na Srbe da istupe protiv Osmanlija. Brankovi je traio da
se po osvojneju slovenskih zemalja od Osmanlija organizira jedna slobodna drava, kojoj e on stajati
na elu kao despot, a koja bi priznavala vrhovnu vlast austrijskog cara.
Car, ne elei stvaranje jedne slovenske drave na junim granicama koja bi priznavala
samo vrhovnu vlast njegovu, ispuni je samo dio njegovih zahtjeva. ora je odlikovao i proglasio
grofom, ali je on uskoro postao sumnjiv Austrijancima zbog veza koje su on i vlaki knez bili
uspostavili sa ruskim carem. Brankovi je uputio proglas srpskom narodu, koji je potpisao kao ore I
dok je ore II bio despot ura Brankovi.
Meutim, baki dvor ga je zbog njegovih planova i veza sa Rusijom i vlakim knezom
odluio ukloniti. ore do 1703. boravio u Beu, a zatim je prognan u eku, gdje je umro 1711.
godine. Dok je bio u Beu, srpske starijeine su u elji da imaju i i svog svjetovnog vou, a ne samo
patrijarha na skupu u Budimu marta 1691. izabrali Brankovia za despota i traili da ga car oslobodi.
Ipak, car nije oslobodio ora, nego je za njegovog zmjenika, ali ne kao despota, ve kao vojvodu,
postavio Jovana Monasterliju. Protiv Brankovievih pretenzija istupio je i patrijarh Arsenije III, koji je
i svjetovnu vlast traio za sebe.
ore Brankovi je uticao na kasnije generacije Srba i preko svojih Slavensko-srpskih
hronika u kojima je pokuao da najprije pokae, istoriju od stvaranja svijeta do pojave Slavena,
prvenstveno Srba. itavo djelo je imalo svrhu da pokae kako je on doista potomak dinastije
Brankovia, a ovi dinstije Nemanjia. U hronikama ima mnogo izmiljotina i falsifikata i neobjektivno
iznijetih injenica, zbog ega nemaju nikakvu naunu vrijednost.

Karlovaki mir 1699.

U bici kod Slankamena avgusta 1691. godine osmanska vojska je doivjela teak poraz, a
sam veliki vezir Mustafa-paa prili je izgubio ivot. Godine 1694.Mleani su, nastojei da Dubrovnik
potpuno odvoje od osmanske teritorije, preduzeli nova osvajnja na svom frontu. Osvojili su Gabelu na
uu Neretve, Trebinje i Popovo polje. Zbog ove tenje Mleana Dubrovani su se obratili Osmanlijma
da ih prilikom mirovnih pregovora zatite.
U februaru 1695. umro je sultan Ahmed II ( 1691-1695 ), a na prijesto je stupio Mustafa II
( 1695-1703. ). Iste godine kad je izvrena promjena na prijestolju osmanska vojska je potukla vojsku
austrijskog generala Veteranija kod Lugoa. Godine 1697. austrijska vojska pod komandom princa
Evgena Savojskog kod Sente, 11. septembra potukla je osmansku vojsku koju je predvodio veliki vezir
Mehmed Elmas-pae, koji je i sam poginuo.
(Eugenije Savojski je umro 1736. godine)Posredstvom Engleske i Nizozemske mirovni pregovori su
zapoeli u Karlovcima, u novembru 1698. godine, a potpisan je 26. januara 1699. godine. Prema
odredbama Karlovakog mira trebalo je da svako zadri ono to je asu potpisa ugovora drao. Tako je:

77

Austrija dobila cijelu Ugarsku, osim Banata, Slavoniju, Srem do linije povuene izmeu
Slankamena i Morovia, a granica Bosanskog paaluka ila je, uglavnom, dananjom granicom Bosne.
Mletaka republika je zadrala Moreju u Grkoj, a u Dalmaciji cijelu oblast do
Dinarske Planine i na uu Neretve Gabelu. Zadrala je Herceg-novi i uski obalni pojas Boke Kotorske.
Dubrovaka republika je ostala zatiena od Mleana, jer je u zaleu Republike i dalje zadrana
osmanska teritorija time to je na dvije krajnje take dubrovake drave Osmansko carstvo dobilo izlaz
na more.
Austrijsko-mletako-osmanski rat 1716-1718.
U novembru 1710. izbio je rat izmeu Osmanskog carstva i Rusije. Koji je uticao na
raspoloenje svih balkanskig krana. Na petku rata ruski car Petar Veliki obratio proglasom
Crnogorcima i Hercegovcima pozivajui ih da mu se pridrue, to je rezultiralo dizanjem ustanka u
Crnoj Gori. Poslije ruskog poraza na Prutu, car je bio prisiljen potpisati mir u julu 1711. godine,
dok su Crnogorci nastavili da se bore. Idue godine 1712. Osmanlije su ih napale, a vladika Danilo
i jedna grupa ustanika je prela u Hercegovinu, preavi preko mletake teritorije.
Kako Crnogorci nisu prestajali sa otporom, a Mleani odbijali da izrue crnogorske
izbjeglice, Osmanlije su 1714. preduzele protiv njih kazneni pohod. Porta je smatrala da se
Austrija i Rusija nee mijeati u njen rat sa Venecijom, jer je Rusija doivjela uranijem ratu
neuspjeh na Prutu i bila prisiljena potpisati nepovoljan mir sa Portom, a Austrija je samo izala iz
trinaestogodinjeg rata za pansko nasljee.
Porta je objavila 10. decembra 1714. rat Veneciji. Na incijativu venecije obnovljen je
austrijsko-mletaki savez aprila 1716. godine, a odmah nakon toga, u junu izbio je austrijskoosmanski rat. Ve u augustu 1716. austrijska vojska je nanijela teak poraz osmanskoj vojsci kod
Petrovaradina. Augusta 1717. godine austrijska vojska, pod komandom Eugenija Savojskog je
osvojila Beograd. U toku 1717. godine ostvarena je saradnja izmeu Mleana i saradnja, te su
Mleani osvojili Imotski.

Poarevaki mir 1718.

Godine 1717. panija je objavila rat Austriji, tako da Austrija nije bila spremna za dalje
proditanje u osmanski teritorij. Zato je, odmah poslije osvajanja Beograda, prihvatila prijedlog o
sklapanju mira. Mirovni ugovor je potpisan 21. jula 1718. godine u Poarevcu.
Po ovom ugovoru Austrija je dobila od Osmanskog carstva uski pojas juno od Save,
jugoistoni dio Srema, skoro cijelu sjevernu Srbiju, Banat i Malu Vlaku. Austrija je potpisala sa
Osmanskim carstvom prvi trgovinski ugovor, kojim je austrijskim trgovcima dozvoljen slobodan
izvoz roba, osim oruja i municije, a za zatitu svojih podanika Austrija je stekla pravo da
postavlja svoje konzule u veim trgovakim centrima.
Venecija je izgubila Moreju, uporita na Kritu i Gabelu na Neretvi, dok je u Dalmaciji
pomakla granice dalje od vrhova Dinarske planine i zadrala Imotski s okolinom.
Beogradski mir 1939.

78

Godine 1735. poeo je rusko-osmanski rat, dok je Austrija pokuala da izbjegne svoje
obaveze prema Rusiji iz 1726., po kojoj je bila duna da je vojniki pomae u ratu protiv Osmanskog
carstva. Ipak, Austrija je ula u ovaj rat u kojem je planirala zuzeti Bosnu, Albaniju do ua Drima,
Vlaku do Braile i Moldavsku do rijeke Prut.
Austrijanci su pregovarali sa predstavnicima balkanskih krana: srpskim patrijarhom
Arsenijem IV, sa skopskim nadbiskupom Mihajlom Sumom i ohridskim nadbiskupom Joasafom, u
namjeri da ih uvuku u rat protiv Osmanlija.
Osmanlije su se spremale za odbranu, jer su znali za pripreme Austrijanaca. Na poziv
bosanskog pae sastali su se predstavnici Bosne u Travniku, karajem maja 1737. godine i donijeli odluku
da se spremaju za borbu.
Car Karlo VI uputio je proglas hrianima Osmanskog carstva, 15 juna, kojim ih poziva na
ustanak, obeava im slobodu vjeroispovijesti i zatitu. Zvanina objava rata je predata Osmanlijama u
Niu 14. jula. Uskoro je znatan dio Srbije zauzet ( do Nia i Novog Pazara ), a odmah potom su se
predstavnici balkanskih hriana sastali sa austrijskom komandom da se dogovore o daljim akcijama.
Meutim, na bosanskom bojitom osmanska vojska pod komandom Ali-pae Heim oglua
je 4. avgusta kod Banjaluke porazila austrijsku vojsku. Nakon pobjede kod Banjaluke osmanska vojska je
poela potiskivati austrijsku vojsku i srpske odrede, pod komandom Stanie Markovia i starovlakog
kneza Atanasija Rakovia , u pravcu Timoka , Nia i Novog Pazara. Krajem 1737. Osmanlije su ve
povratile sve izgubljene teritorije od poetka rata. Sljedee 1738. godine Austrijanci su potisnuti iz svih
oblasti juno od Save i Dunava. Osvojeni su Smederevo, Mehadiju i Oravu, na lijevoj obali Dunava.
Mirovni ugovor je, posredstvom Francuske, sklopljen 1. septembra 1739. godine.
Po Beogradskom mirovnom ugovoru Austrija je izgubila sve teritorije koje je bila stekla Poarevakim
mirom u Srbiji, Bosni i Vlakoj, osim grada Furjan na hrvatskoj granici. Beograd su potpuno evakuisali
tek 7. jula 1740. godine.

Esnafi
Svi obrtnici, koji se bave istim zanatom inili su jedan esnaf; prvi trag esafa u
Sarajevu nalazimo poetkom XVI stoljea;tada su ve krojai bili organizirani, jer se 1524. i
1528. spominju terzibae ili krojake ehaje.
S opadanjem moi i ugleda centralne vlasti jaao je i utjecaj esnafa u drutvenom i politikom
ivotu grada Sarajeva. To se naroito ispoljilo poslije Bekog rata i prenosa sjedita
bosanskog vezira iz Sarajeva u Travnik.
Premda su i sarajveski esnafi imali neke vjerske ceremonije kao i na Zapadu, ipak iz
njih nisu bili iskljueni nemuslimani kao to je to bilo u evropskim zemljama sa idovima.
Ovdje je svaka konfesija zasebno obavljala svoje vjerske ceremonije, a imali su zajedniki
esnaf i zajedniki prireivali izlete prilikom osposobljenja egrta za kalfe i kalfi za majstore. (
Zbog nedostatka izvora, poznata je samo vjreska struktura esnafa od poetka XVIII stoljea).

79

UPRAVA ESNAFA (Londa) inili su je najuglednija lica jednog esnafa, koja su birali sve
zanatlije dotinog esnafa.
ehaja posrednik izmeu vlasti i esnafa, odnosno zastupnik esnafa pred organima vlasti.
Birali su ga kalfe i majstori. Bez njegove dozvole nije se egrt proglaavao kalfom ni kalfa za
samostalnog majstora, niko nije mogao otvoriti novu ni zatvoriti postojeu radnju, odreivao
je koliko egrta moe pojedni majstor drati, primao tube, vodio istrage i rasprave i
odreivao kazne kalfama i majstorima, te rasporeivao sirovine koje je esnaf zajedniki
nabavljao.
Do 1848. godine sultan je samo beratom potvrivao ehaju kojeg su kalfe i majstori
izabrali. To znai da su esnafi imali unutranju autonomiju. Te godine Mehmed Tahir-paa je
postavio nekog Osmanagu za handijskog ehaju. Po njegovoj bujruldiji ehaje su morale dati
pismeno obeanje da e svoju dunost vriti u potpunom skladu s interesima drave. Ova
Tahir-paina naredba potovala se dok je on upravljao Bosnom ( umro je u Travniku 20.maja
1850.). Kratko poslije njegove smrti ukinuti su esnafi (1851.).
Kalfabaa bio je inspektor rada u esnafu: nadzirao je da li se pojedini predmeti izrauju po
propisanim pravilima; zatupao je ehaju u njegovom odsustvu, brinuo se o prireivanju
velikih esnafskih izleta i zimskih sjela kpd pojedinih lanova esnafa.
Jigit ili Jigitbaa predstavljao je izvrni organ uprave ili londe. Nije poznato da li su ga
imali svi esnafi.
Ustabaa - je struni organ. To je bio najbolji majstor u jednom esnafu. On je bio ispitiva na
ispitima egrta.
au ehajin kurir, on je izvravao ehajine naloge: sazivao upravu na vijeanje, sakupljao
novac za bolesnog i siromanog obrtnika, oglaavao naloge ehaje, pozivao na izlete itd.
Bajraktar (zastavnik) svaki esnaf je ima o svoju zastavu i svog bajraktara.
Doadija lan esnafa koji je inio dove pri raznim vjerskim ceremonijama esnafa i po tome
se zvao doadija.
Odbor i esnafske skuptine: inili su je ehaja sa ostalim funkcionerima i najuglednijim
majstorima. Mjesto gdje su se sastajali zvalo se londa.
ehaja je sazivao skuptinu po potrebi, a na njima su pravo glasa imali samo majstori, dok je
kalfama bio doputen pristup samo kao publici. Imali su pravo glasa samo pri izboru odbora.
Skuptini je predsjedovao ehaja, a u njegovom odsustvu mijenjao ga esnafski kalfabaa.
Skuptina je birala esnafske funkcionere i najvie se bavila odreivanjem cijena robi i
poviicom plae kalfama.
Esnafski statuti Osim tabaka svi su se ostali esnafi u raznim poslovima drali svojih starih
obiaja, koji su tokom vremena postali norme, pa se zbog toga zovu esnafski statuti. Nisu
pisani, ve su se predajom prenosili sa koljena na koljeno.
Tabaci su imali svoje pisane statute. Svi tabaci u Osmanskom carstvu su imali jednog
ahibabu(nadzornika), koji je uz tabake nadzirao i ostale esnafe. Pravo nadzora i prihodi za tu
dunost pripadali su jednoj tekiji u Kir eheru u Maloj Aziji, odnosno njenom ejhu. Tu je
tekiju osnovao ejh Mehmed Ahi Evran koji je , kako tradicija kae, bio po zantau tabak.
Privilegij nadzora nad tabacima podijelio je spomenutoj tekiji neki od sultana prije Sulejmana
Kanunija, dakle prije 1520. Svaki novi ejh je dobijao berat za ovu povlasticu. Vjerovatno da
su ejhovi ove tekije sami proirili ove povlastice na druge esnafe.
Ehibaba ili ahubaba sam ili po svojim opunomoenicima obilazio je tabake cijelog Carstva,
nadzirao njihov rad i i ubirao prihode. U pojedinim tabakim odacima postavljao je svoje
zastupnike, koji se takoer zvali ehibaba ili ahubabe.
I u Srajevu je ejh spomenute tekije imao svog zastupnika, koji se zvao takoer
ehibaba ili ahubaba. Prvi spomen zastupnika ahubabe u Sarajevu sreemo u izvorima 1632.
godine. Prema ovim esnafskim statutima ili starim obiajima tano su odreeni poslovi

80

esnafa, kao i odnos jednog esnafa prema drugom i odnos esnafa prema vlasti. Tano je
odreeno: vrijeme za koje egrt postaje kalfom, a kalfa samostalnim majstorom; nain na koji
se biraju esnafski funkcioneri odbori i odreivana njihova kompetencija., nain odreivanja i
izvravanja kazne.
Svaki je obrtnik mogao otvoriti duan samo u ulici svoga esnafa; ako je neko bio
kanjen privremenim zatvaranjem duana, onda bi duan stajao napola otvoren. Vlasnik je
mogao sjediti u duanu ali nije smio izraivati rukotvorine ni prodavti ih.
egrta je mogao drati samo onaj majstor koji je imao toliko posla da ga je mogao zaposliti i
u poslu pouiti za izvjesno vrijeme. Po pravilu, na svakog kalfu je dolazila su najvie dva
egrta. Majstor je prvo morao egrta uputiti u posao i uvjeriti se u njegovo potenje. egrt je
40 dana radio sve tee i tee poslove, a ako bi istrajao pristupao je uenju. Obuka egrta je
trajala 1 000 dana, a 1001 dan je dobijao idazet tj. bio je osposobljen.
Da egrt postane kalfom, morao je poloiti ispit, koji se sastojao u tome da izradi jedan
predmet po uzorku ili po usmenom. Komisiju su inili pored majstora, ustabaa i jo jedan
lan londe. Nakon ispita, uz posebnu ceremoniju-kuname, egrta su proglaavali kalfom.
egrti su za vrijeme trajanje zanatske obuke pohaali i mekteb, gdje su dobijali najosnovniju
vjersku pouku.
Kuname (izleti) su se organizirali u blizini Sarajeva. Izleti manjih esnafa trajali su jedan do
dva, a veih tri do devet dana. Za vrijeme teferia dotina je arija bila zatvorena. Izleti su se
prireivali izmeu Jurjeva i listopada, a trokove su snosile kalfe i majstori.
Kalfa- kada bi egrt postao majstor, ostao bi i dalje kod istog majstora i radio za plau.
Majstor je plaao kalfu sedmino ( ta sedmina plaa zvala se heftaluk) i to na pazarni dan.
Kalfa nije smio drati egrta. Ako nije bio zadovoljan visinom plae mogao je prei kod
drugog majstora, koji bi mu ponudio veu plau.
Kada bi kalfa postao majstor, dobijao je od majstora najpotrebniji alat, a ostalo je
nabavljao sam. Kada bi prvi dan otvorio duan dolazili bi mu ostali majstori njegovog esnafa
na mubare (estitanje). Ako je novi majstor bio siromaan ostali majstori bi mu poklanjali
dio robe koje su najvie imali. Dobrostojei obrtnici i trgovci nisu uope prodavali namalo da
siromaniji moe lake prodavati svoje proizvode. Za vrijeme krize bogatiji pomae
siromanijeg i posuuje mu novac bez kamata.

Poslovanje u ariji: duani u ariji su se otvarali ranom zorom, a zatvarli o zalazu sunca.
Radilo se cijeli dan; posao se prekidao samo za vrijeme molitve. idovi su zatvrali svoje
duane petkom sat i vie prije zalaza sunca, a subotom uoe nisu otvarali. Nou je arija bila
zatvorena a uvali su je noni uvari pasvandije. Njih su mjeseno plaali obrtnici i trgovci
onog dijela arije kojeg su auvali.

81