Professional Documents
Culture Documents
Forenzicka Lingvistika Skripta
Forenzicka Lingvistika Skripta
NASTANAK OBLASTI
1968. godine Jan Svartvik je objavio ,,Evansove izjave: sluaj za forenziku lingvistiku.
U njemu je demonstrirao problematine i inkriminiue delove iz serije od etiri izjave koju
je Timoti Evans dao policajcu o smrti svoje ene i erke. Tako je nastao i termin za novu
oblast forenzike ekspertize, Jan Svartvik je 1968. godine u akademsku nomenklaturu uveo
termin forenzika lingvistika. Posle Svartvika malo se radilo na razvijanju ove nove
discipline i posao je prihvatan uglavnom kao izazov. A onda je 1994. godine izvedeno
ozbiljno lingvistiko istraivanje spornih iskaza Dereka Bentlija.
Kada je meutim sve poelo? (tekst) Traganje za nainima utvrivanja autora odreenih
tekstova, odnosno utvrivanje individualnih jezikih (stilskih) karakteristika poelo je znatno
pre nego to je poela lingvistika ekspertiza u kriminalistici. esto se naknadno, na osnovu
uoenih stilskih karakteristika, postavljala sumnja o autorstvu poznatih knjievnih dela.
Metode knjievne teorije u naznaenim sluajevima uglavnom su se zasnivale na analizi
jezikih (stilskih) posebnosti uoenih u knjievnom delu. Ovi poeci utemeljili su put za
razvoj forenzike stilistike (jedne od oblasti forenzike lingvistike), u okviru koje se danas
razvijaju procedure vezane za utvrivanje spornih autorstava u pisanim uzorcima jezika.
Kada je meutim sve poelo? (glas) Utvrivanje ovekovog identiteta na osnovu obeleja
jezika pojedinca zapoeto je mnogo pre nego to je to postalo poznato optoj javnosti. Jedan
od prvih zabeleenih sluajeva datira iz 1660. godine, a odnosi se na suenje zaverenicima
koji su uestvovali u ubistvu engleskog kralja arlsa I. U optubi je predoen kao dokaz i
iskaz svedoka koji je prepoznao glas jednog od zaverenika. Tokom istrage osporen je iskaz
svedoka, pa je ovaj sluaj u istoriji zabeleen i kao prvi sluaj pogrene identifikacije osobe
na osnovu glasa.
Ni danas, 350 godina kasnije, sluajevi pogrene identifikacije nisu retkost. Primer za to je
sluaj Lindberg, odnosno sluaj otmice deteta poznatog amerikog avijatiara Lindberga
1932. godine. Na suenju, koje je usledilo nekoliko godina kasnije, Lindberg je tvrdio da glas
osumnjienog (tesar nemakog porekla) pripada glasu poinioca krivinog dela, a kao
osnovni marker posluio mu je uticaj automatizma nemake artikulacione baze na izgovor
rei engleskog jezika. Odbrana je osporavala njegovu tvrdnju zbog dugog vremenskog
razmaka izmeu dva Lindbergova susreta sa osumnjienim. Sluaj Lindberg je podstakao
istraivanja o retenciji govornog izraza i o ne-ekspertskom (laikom) i ekspertskom
prepoznavanju govornika.
Forenzika fonetika i forenzika lingvistika
3
Svi ljudi se slue jednim od pojavnih oblika jezika koji dele sa svojom jezikom
zajednicom. Iako je jezik zajedniki, u svakoj (i kratkotrajnoj) komunikativnoj situaciji mogu
se uoiti govornikova individualna svojstva na planu govornog izraza i na planu upotrebe
jezikih sredstava na svim nivoima jezike strukture. Ovu injenicu o glasovnoj i jezikoj
6
rezultat stresa, emotivnog stanja, zdravstvenog stanja, svesnog maskiranja, ili efekta
govora telefonom (na primer, veina ljudi govori glasnije dok telefonira ili dok ita, to
rezultira podizanjem osnovne frekvencije), itd.
Maskiranje govora
Modifikacija glasa i govora se moe vriti: voljno, nevoljno ili elektronski. Voljno
maskiranje podrazumevaju svesnu promenu i glasa i govora u smislu imitacije. Moe se
postii mehaniki (promena rezonatora) ili jeziki: tiho, sporo, standardno (ekavica nasuprot
ijekavici); oponaanje drugog dijalekta, oponaanje stranog akcenta, itd. Nevoljno
maskiranje moe nastati usled loeg zdravstvenog stanja (povreda, bolest), emotivne
ekspresije, usled korienja psihoaktivnih supstanci, sociolingvistikih momenata (promena
prebivalita, dui period boravka u inostranstvu), zatim drugaije govorimo u spontanom
govoru, dok itamo ili telefoniraamo, usled ambijentalnae buke. Konano, najnovije
tehnoloke mogunosti omoguavaju modifikaciju glasa elektronskim putem (digitalnom
obradom govornog signala mogue je menjati vei broj akustikih obeleja).
NAJEI FORENZIKO-FONETSKI ZADACI
U kontekstu forenzike prakse, ekspertska fonetska analiza se moe primeniti u sledeim
zadacima:
a) forenzika fonetska transkripcija i deifrovanje sadraja snimaka loe razumljivosti
b) komparacija govornika radi identifikacije
c) ekspertsko utvrivanje lingvistikog profila govornika
d) organizovanje eksperimenta predoavanja radi prepoznavanja
e) verifikacija izjave svedoka laika kada ne postoji audio-snimak niti osumnjieni, ve samo
svedoci
a) Forenzika transkripcija i deifrovanje sadraja snimaka loe razumljivosti
Poto forenzika fonetska analiza podrazmeva uzorke govora, za ekspertsku analizu je od
presudnog znaaja pouzdano izvrena fonetska transkripcija i anotacija. Precizna fonetska
transkripcija podrazumeva: obeleavanje naina na koji su izgovoreni svi pojedinani
segmenti (sa svim karakteristikama koje mogu biti relevantne u forenzikoj analizi), anotacija
svih prozodijskih obeleja, kao i obeleavanje karakteristika nastupa, pauza, uzreica,
automatizovanih specifinih ne-jezikih produkcija i slino. U tu svrhu fonetiar koristi
poseban sistem znakova, tj. meunarodno fonetsko pismo (International Phonetic Alphabet,
IPA). Eksperti se najee slue simbolima IPA, a za forenzike potrebe dodaju i svoje
simbole, koji ne postoje u meunarodnom fonetskom pismu ili simbole uobiajene za jezik na
kojem je produkovan uzorak govora.
Pored toga to transkripcija moe biti korena kao tehnika, ona moe biti i tip forenzike
analize, odnosno forenziki zadatak kada se ne analiziraju individualne karakteristike
govornika, nego znaenje poruke, koje moe biti odluujue u istranim (naroito) i sudskim
postupcima. Snimci koji mogu sadrati informacije relevantne za sudska sasluanja, mogu
biti problematini i teki za deifrovanje iz vie razloga. Na primer, mogu sadrati
ambijentalnu buku, koja govor ini nerazmljivim, ili govornik moe imati patoloki ili neki
nestandardni nain govora (kodni um). to se tie snimaka sa bukom, tu filtriranje zvuka i
tehnike obrade kojima se bave strunjaci za obradu govornog signala mogu pomoi u
poboljanju odnosa govora i buke i tako uiniti govorni signal razumljivijim. Meutim,
fonetska i sociolingvistika analiza esto mogu biti od presudnog znaaja za konano
odluivanje o tome ta je zapravo izgovoreno kada postoji kodni um.
Identifikacija govornika (b,c)
Identifikacija govornika je centralni zadatak forenzike fonetike. To je postupak u kojem se
uzorak snimljenog govora na osnovu auditivnih i akustikih obeleja pripisuje jednoj osobi.
Ovaj postupak podrazumeva postupak poreenja glasa poinioca krivinog dela sa glasovima
jedne ili vie osumnjienih osoba, sa osnovnim ciljem identifikovanja (ili iskljuivanja)
osumnjienog kao poinioca. U literaturi se forenzika identifikacija govornika blie
odreuje kao identifikovanje govornika od strane eksperta, ime se povlai jasna razlika u
odnosu na identifikaciju govornika od strane ne-eksperta (laika). Identifikacija govornika
moe se podeliti na komparaciju govornika i profilisanje govornika.
b) Komparacija govornika radi identifikacije
U forenzikoj identifikaciji govornika postoje dve vrste govornih snimaka: sporni i nesporni.
Sporni snimci:
Sporni uzorak je najee snimak poinioca krivinog dela, dakle snimak nepoznatog
govornika. Zavisno od pravnog sistema drave, sporni snimci su najee razgovori dobijeni
tokom istranog postupka. Ovde moe biti rei o snimcima nastalim korienjem fiksne
telefonske mree, mobilne telefonske mree ili internet-mree, a mogu se dobiti i pomou
prislunih ureaja, kada se poinilac snima u neposrednoj govornoj komunikaciji sa drugim
osobama. Sporni snimak sud najee dobija od policije, preko istranog sudije i tuioca, a
mogue je da se dobije i od strane odbrane ili oteene stranke, a takav je snimak po prirodi
njegovog nastajanja jedinstven i neponovljiv.
Nesporni (referentni) snimci:
Nesporni uzorak je snimak poznatog govornika, tj. osumnjienog. Uz obavezan pristanak
osumnjienog, nesporni uzorak se moe dobiti snimanjem policijskog informativnog
9
razgovora. U praksi se esto deava da se kao nesporni materijal nudi itani govor. Tu je
uloga lingviste savetodavna u postupku pribavljanja nespornog uzorka govora (itani,
spontani govor, tip leksike i komunikativne situacije). Najee se kao nesporni dobijaju
snimci koji na razne naine oteavaju poreenje. Potrebno razvijanje vre procedure
prilikom obezbeivanja nespornih snimaka. Nesporni snimak okrivljene ili osumnjiene
osobe, ukoliko je ona kooperativna, nastaje u kontrolisanim uslovima. Meutim, tu esto
dolazi do mnogih nejasnoa, nepravilnosti, neupuenosti, tehnikih propusta i slino, to
kvalitet nespornog uzorka govora moe znaajno umanjiti; neretko se deava da je nesporni
snimak nekvalitetniji od spornog. Ove injenice svakako oteavaju postupak vetaenja, a u
krajnjem sluaju mogu uticati na kvalitet vetaenja, pa i na konanu ocenu eksperta.
Ukoliko su na raspolaganju oba snimka, tada eskpert fonetiar vri komparaciju govornika
(govornih karakterisitka) meusobnim poreenjem svih spornih sa svim nespornim
snimcima. Slino postupku profilisanja govornika, klasifikacija govornika i odreivanje
individualnih markera sastavni je deo postupka komparacije. U postupku komparacije
govornika se uzorci govora razmatraju sa ekspertskog stanovita.
Problemi u domenu forenzikih snimaka:
Gfroerer (2003) navodi probleme sa kojima se suoavaju fonetiari Federalne
kriminalistike policije Visbadena (Nemaka) u procesu forenzike identifikacije govornika i
procenu njihove uestalosti. A to su: razliitost izgovorenog sadraja (esto), strani jezik
(povremeno), nedovoljni/neadekvatni uzorci govora - manje od 20 sekundi neto govora i
razliite govorne situacije (esto), nekooperativni govornici; 15%-90% govornika koristi
voljni ili elektronski nain prikrivanja govora/ masking.
Procedura dobijanja nespornih snimaka
Prilikom voenja intervjua u procesu uzimanja nespornog uzorka govora za vetaenje,
mora se ispotovati vei broj proceduralnih zahteva, kako bi se dobio kvalitetan snimak
nespornog glasa. Po pravilu forenziar ne treba da vodi intervju i da je u neposrednom
Sve metode proistiu iz istraivakih metoda opte fonetike (kao i fonologije, sociolingvistike
i dijalektologije), s obzirom na interdisciplinarnost oblasti, proistiu i iz istraivakih metoda
obrade govornog signala. Forenziki zadaci odreuju i primenu metode, ali metode koje se
primenjuju u identifikaciji govornika (to je u vrlo visokom procentu sluajeva najei
zadatak) predstavljaju sutinu forenziko-fonetske metodologije.
Metode i pristupi u forenzikoj komparaciji uzoraka govora:
Metod
Analitiki pristup
Auditivno-perceptivni metod
Kategorijalna fonetska
Akustiki metod
transkripcija i deskripcija
Akustiko fonetska analiza
Automatska identifikacija
global, neanalitiki)
govornika
1) Analitiki pristup - najee se koristi u fonetici
Auditivno-perceptivni metod
U ovoj vrsti analize nezamenjiva je tehnika treniranog sluanja (ekspertsko sluanje), koje
podrazumeva
poznavanje
akustikih
karakteristika
govora
koje
su
otkrivene
3) Ukrtanje pristupa
Kada je re o holistikom pristupu, moe se rei da on ne ispunjava u potpunosti naune
zahteve koji su potrebni ekspertu fonetiaru u sudu, poto on mora dati ubedljiv odgovor na
pitanje ta je to to ini dva govornika toliko slinim ili razliitim. Ali fonetiari u praksi
koriste holistiki pristup u kombinaciji sa analitikim pristupom; analitiki pristup posle
holistikog im moe pomoi da iznau argumente za slinost ili razliku. Sloenost forenzike
analize govornih uzoraka zahteva ukrtanje forenzikih pristupa (analitikog i holistikog) i
metoda (auditivno-perceptivnog i akustikog), kao i ukrtanje saznanja iz oblasti razliitih
mikrolingvistikih (fonetika, fonologija, dijalektologija) i makrolingvistikih (sociolingv,
psiholingvistika) disciplina. Savremeni hibridni metod (pored timskog rada vie strunjaka u
razliitim linvistikim disciplinama) podrazumeva interdisciplinarni pristup, odnosno timski
rad fonetiara-lingviste i strunjaka za raunarsku obradu govornog signala. Velika
varijabilnost individualnih govornih karakteristika iziskuje profesionalni oprez u donoenju
zakljuaka o identitetu govornika. Navedena varijabilnost, takoe, zahteva donoenje
zakljuaka na osnovu udruenog skupa forenzikih markera.
mukaraca je 115 Hz dok je kod ena 210 Hz. Kod mukaraca je raspon od najnieg do
najvieg glasa od 80 do 170 Hz, dok je kod ena od 165 do 260 Hz.
Netipinost visine: esto mukoenski nivoi visine glasa nisu informativni za zadatak
odreivanja pola. Postoje neobino visoki muki i neobino niski enski glasovi locirani u
nekoj dvosmislenoj oblasti izmeu gausovskih distribucija mukih i enskih F 0 nivoa u
populaciji. Situacija tekoe odreivanja deava se kod apata ili neuobiajenog tipa fonacije,
kao to je falset ili kripav glas koji moe da bude strategija maskiranja glasa ili posledica
emotivnog, zdravstvenog stanja ili drugih razloga. Mogue su razliite vrste situacija u
kojima je pol pod znakom pitanja (na primer uticaj dodatih hormona ili patolokih
hormonskih nivoa, neki sluajevi homoseksualnosti ili transseksualizma) to moe da otea
zadatak odreivanja pola govornika (to mogu biti situacije koje utiu na visinu glasa).
Drugi korelati polnih karakteristika u govornoj produkciji:
U sluajevima u kojima nivo visine F0 nije siguran, druge indicije pola treba da budu uzete
kao marker, a zakljuak o klasifikaciji pola treba da bude iskazan u terminima verovatnoe.
Formantske frekvencije su u proseku vie kod ena nego kod mukaraca zbog razlika u duini
vokalnog trakta. Oprez: anatomski efekti mogu se pojaati ili umanjiti faktorima ponaanja
(razlike u mukoenskim formantima nisu iste u svakom jeziku; na primer mnogo su vee
izmeu govornika ruskog jezika nego izmeu govornika danskog jezika; kulturoloki razlozi
mogu biti odgovorni za ove razlike). ene govore jasnije nego mukarci generlizacija!
ene produkuju manje primera prekrivanja poslednje pauze nego mukaraci i govore sporije
od mukaraca generalizacija! U mnogim sociolingvistikim istraivanjima je pronaeno da
ene koriste vie standardnih rei. Ova tendencija u enskom govoru prema lingvistikom
standardu nekog jezika nije bez izuzetaka, a davani su i argumenti da ova tendencija nije
direktni marker pola, nego da se mea sa razlikama drutvenih varaijabli kao to su klasa,
presti ili status, koje mogu (ali ne moraju) da se pojave zajedno sa razlikama u polu.
Bioloki efekti i sociolingvistiki efekti interreaguju tendencija jasnoe je vie bioloki
motivisana, dok je korektnost motivisana socioloki. Razreenja to se tie pola mogu se
takoe nai u domenima morfologije, sintakse, leksikona i pragmatike. Neki su jezici
kultivisali polnolekte za muki nasuprot enskog govora (na primer, kada odreeni leksiki
ajtemi bivaju tolerisani samo u jednoj polnoj grupi), dok su kod velikog broja (veine) drugih
jezika polne razlike manje kategorine i suptilnije.
Praktian primer problema odreivanja pola datira iz sluaja iz 2003. Na aerodromu
Dizeldorf upueno je nekoliko poziva u kojima je osoba tvrdila da e bomba biti aktivirana
ukoliko se ne zaustave svi polasci/odlasci toga dana. Bilo je teko odrediti pol govornika jer
je osoba govorila veoma glasno (i mukarci i ene imaju visoku procenu F 0 kada glasno
16
govore). Efekat rezonanci vokalnog trakta je takoe bio sporan. Bilo je nekih segmenata
govora po kojima se moglo zakljuiti da je osoba enskog pola, ali ipak ne dovoljno.
Primeene su i niske rezonace koje nastaju kao posledica zaokruenosti usana, to se
koristilo kao masking. Ipak, na kraju se pokazalo da je sumnja bila tana i da je osoba
enskog pola.
Razlike u upotrebi jezika koje izmeu dva pola postoje u detinjstvu, (gde su organske
razlike isuvie male da bi se samo njima pripisale) koje percipiramo u njihovom govoru
mogu biti pokazatelj za pojedinane artikulacione baze.
2) Odreivanje starosti (godina, uzrasta) govornika
Klasifikacija na osnovu godina je mnogo tei zadatak od odreivanja pola, ne samo zato
to ukljuuje odluku koja nije samo binarna, ve i zato to ne postoji vrsta jednog
dominantnog fonetskog korelata koji je dostupan, a koji postoji u odreivanju pola. Zbog
kriminoloke statistike, klasifikacija po starosti je nejrelevantnija u rasponu od 20 do 50
godina najvie meu mukarcima. Kao posledica toga, fonetski starosni korelati
adolescenata ili starijih osoba samo su od ograniene vrednosti za forenziku. Najvei broj
promena u govoru nastaje pre i nakon relevantnog doba za forenziku, to jest u detinjstvu,
pubertetu kao i u starosti.
Uticaj starosti (uzrasta) na nivo osnovnog tona (f0) i na promenu tempa:
Glasovi sa vie ciklusa u sekundi se percipiraju kao visoki, dok se glasovi sa manjim
brojem ciklusa percipiraju kao niski. Deca do puberteta imaju visoke glasove, iznad 260 Hz.
Kod mukaraca dolazi do smanjenja osnovne frkevencije od puberteta do etrdesetih godina,
a od 50. godine javlja se tendencija rasta, koja se nastavlja u daljoj starosti. Kod ena
frekvencija osnovnog tona se smanjuje od ranog puberteta nadalje, a nekad se ubrza
sniavanje tokom najboljih godina. Moe i kod ena doi do blagog poveanja ponovo u
periodu starosti ili duboke starosti. Brzina govora (tempo) takoe se moe povezati sa
starosnim dobom jer se tempo postepeno usporava kod oba pola. Jo jedan vaan korelat
starosti je strategija variranja (promena) intenziteta, ali to zahteva jo istraivanja
Starost nastavak: U sluajevima forenzike analize najee se vri procena starosti osobe
na osnovu sveukupne perceptivne impresije. Bitno je iskustvo i stalno sticanje iskustva.
Istraivanja su pokazala da se prosene razlike izmeu percipiranog starosnog doba i relanog
starosnog doba najee razlikuju za 6 godina. Forenziki eksperti su neto bolji u
percipiranju starosnog doba nego laiki sluaoci. Razlika izmeu hronoloke dobi i
bioloke dobi: hronoloka dob je kalendarska dob odreena datumom roenja osobe, a
bioloka dob se odnosi na nivo starenja relevantnih organa i psiholokih mehanizama koji su
relevantni za produkciju govora. Bioloko starenje u ovom smislu moe biti ubrzano, na
17
primer , zbog zloupotrebe ili preteranog korienja glasnica; faktorima kao to je puenje,
alkohol, psiholokim stresom /tenzijom ili estim preglasnim /viuim govorom bez
glasovnog treninga. Kao po pravilu, bioloko i hronoloko starenje glasa lii na makaze: kod
ranijeg hronolokog (oko 20 do 25) hronoloko i bioloko starenje su veoma slini, to jest,
osoba tih godina zvui isto toliko staro koliko i stvarno jeste. Kako se godine poveavaju,
hronoloko i bioloko starenje mogu da krenu razliitim putevima. Eksperti daju izvetaj
bioloke dobi, i ako pronau bilo kakve indikacije zato bioloko starenje moe da se
razlikuje od hronolokog u sluaju koji se analizira, oni to i pomenu u svojim izvetajima.
Auditivna procena starosti govornika jeste informativna, ali nije mnogo precizna. Imajui u
vidu ovu situaciju, daje se procena starosti govornika u izvetajima u terminima od nizova od
10 do 20 godina, to jest kae se, na primer, da je odreeni govornik u starosti od 25 do 40
godina. Starosni korelati, posebno oni u ranoj mladosti ili u starosti se uglavnom baziraju na
bilolokim faktorima. Mogui su i korelati koji su uslovljeni socijalnim faktorima i obino su
u interakciji sa polom osobe i socijalnim statusom. Konano, starosna dob moe biti odreena
i prema lingvistikom sistemu koji je u upotrebi. (Wells (1999) navodi da je prenaglaen
izgovor glasa [h] u reima kao to je white karakteristian za govornike roene izmeu
1933. i 1973). Jasno je
nekoga
jezika.
Automatizovanje
artikulacionih
navika
podrazumeva
19
1. Kvalitet glasa
Kvalitet glasa je individualna ovekova karakteristika koja je prepoznatljivo obeleje u
kontinuiranom govoru. Auditivnoj impresiji o kvalitetu neijeg glasa doprinose karakteristike
fonatora, rezonatora i artikulatora odreene osobe, kao i automatizovane artikulacione navike
uslovljene socijalnim i regionalnim poreklom te osobe. U srpskom jeziku, u svakodnevnoj
upotrebi, postoje uobiajeni nazivi za razliite tipove kvaliteta glasa: tipian muki, tipian
enski, zvonak, glas sa dodatnom punoom, glas sa dodatnom zvonkou, priguen, piskav,
kretav, hrapav, kripav, nazalizovan (unjkav), enskast, mukobanjast i slino. Kvalitet
glasa se moe voljno kontrolisati (dokaz su uspeni imitatori) da bi bio upotrebljen kao
lingvistiko, a najee kao paralingvistiko govorno sredstvo u komunikaciji, ali je isto tako
(i pored toga to je uroena individualna karakteristika) podloan promenama u odreenim
emotivnim i zdravstvenim stanjima. Kvalitet glasa je multidimenzionalna karakteristika koja
se sagledava iz raznih aspekata - kao stalno prisutno fundamentalno svojstvo govora koje
identifikuje govornika kao pojedinca i kao promenjiva kategorija tokom govornog procesa.
Za aspekt promenjivosti u upotrebi je termin kvalifikator glasa ili parajeziko obeleje. U
forenzikom identifikovanju govornika diferenciraju se invarijantna svojstva kvaliteta glasa
analiziranog nespornog govornika, pa se onda porede sa invarijantnim svojstvima kvaliteta
glasa spornog (neidentifikovanog) govornika. Pomenute mogunosti samokontrole kvaliteta
glasa ekspert mora biti stalno svestan, jer su poznati sluajevi zabluda u koje su dovoeni
eksperti kada se govornik samokontrolom svesno maskirao prilikom davanja referentnog
uzorka govora.
Osnovne kategorije kvaliteta glasa:
Kvalitet glasa
Fizioloki opis
referentni glas
Zadihan glas
kripav glas
23
napete
glasnice,
neregularni
glotalni
impulsi,
pojave u uzorcima govora u postupku forenzike analize, one su dragocen forenziki marker.
Jedan od markera su svakako i patoloka odstupanja u artikulaciji pojedinih segmenata. Ova
odstupanja nikako ne mogu biti jedini forenziki marker, jer svojom uoljivou mogu za
vetaka predstavljati zamku; tek kada se analizom utvrde i ostali tipovi markera mogu se
donositi sudovi o identitetu ili neidentitetu govornika.
4. Visina osnovnog tona
Ovo je govorni parametar koji najvie utie na individualne, polne, uzrasne i situacione
varijacije govora. Zbog irokog polja varijabilnosti ovog govornog parametra, potrebna je
sloena raunarska analiza za egzaktno izdvajanje osnovnog tona kao individualnog markera
u identifikovanju govornika. Mada perceptivno deluje opteuljivo da li govornik ima nizak,
srednji ili visok osnovni ton, to ne znai da je lako izdvojiti individualne markere u okviru
navedena tri tipa osnovnog tona. Ta uoljivost moe posluiti za iskljuivanje slinosti meu
govornicima, meutim slinost u okviru tipa ne mora predstavljati i identinost. Prilikom
utvrivanja profila nepoznatog govornika, osnovni ton se koristi kao pokazatelj uzrasta i pola.
5. Prozodijska obeleja govora
U okviru prozodijskih obeleja govora (slogovni akcenat, tempo, glasnost, intonacija,
ritam) takoe se mogu iznalaziti individualni markeri za prepoznavanje govornika.
Kada je u pitanju slogovni akcenat (na primer kod izvornih govornika srpskog jezika)
individualni markeri mogu se ispoljavati u automatizmu jednog od postojeih regionalnih
akcenatskih tipova, a naroito u automatizmu jedne od dubletnih formi kratkih akcenata.
Prilikom analize slogovnog akcenta u forenzikoj analizi, potrebno je utvrditi jasne
kriterijume diferenciranja izmeu regionalne pojave i individualnog markera da se ne doe u
zamku identifikacije. Slogovni akcenat kod izvornih govornika tokavskog nareja koristi se
kao marker u potvrivanju slinosti, ali ee za iskljuivanje slinosti meu govornicima u
nespornom i spornom uzorku govora.
6. Tempo govora
Tempo govora kao automatizovana lina karakteristika i odlika temperamenta (koji moe
biti brz, umeren i spor) prua pouzdanije mogunosti utvrivanja individualnih markera u
odreenim sekvencama produkovanog kontinuiranog govora. Ve je reeno da brz tempo
esto uslovljava artikulacionu nepreciznost odreenih segmenata, a izrazito spor tempo moe
dovesti do artikulacionih izoblienja koja takoe mogu biti jedan od forenzikih markera.
Tempo je u korelaciji sa kvalitetom artikulacije. Zbog znaaja tempa kao forenzikog
markera, forenzikim lingvistima predstoje istraivanja ovog obeleja kao individualne
karakterestike sa vie aspekata.
25
26
27