Branka Sladovi Franz

Sveuilite u Zagrebu
Pravni fakultet
Studijski centar socijalnog rada

OBILJEJA OBITELJSKE MEDIJACIJE

Pregledni rad
Primljeno: listopad, 2005.
UDK 364.46

SAETAK
Cilj je ovog rada irenje spoznaja o obiteljskoj medijaciji te promiljanje novih
aspekata ove specifine profesionalne vjetine u podruju pomagakih zanimanja. Najprije
se daju pojanjenja pojmova - posredovanje i mirenje u odnosu na pravna odreenja,
odnosno teorije sukoba. Prikazane su osnovne postavke i naini klasificiranja medijacije
kao pristupa rjeavanju sukoba uz pomo tree strane. Posebna je pozornost posveena
prednostima obiteljske medijacije u rjeavanju obiteljskih sukoba, a navedeni su i najei
sadraji obiteljske medijacije i medijacije prilikom razvoda braka. Opisan je etverofazni
model obiteljske medijacije koji se sastoji od uvoda, prie, rjeavanja problema i
sporazuma. Saeto su predstavljena podruja primjene, teorijska polazita i praktini
modeli obiteljske medijacije. U zavrnom se dijelu rada raspravlja o nekim problemima
obiteljske medijacije u Hrvatskoj - suenosti podruja posredovanja na posredovanje
prilikom razvoda braka, neusklaenosti sadraja i ciljeva posredovanja s vaeim naelima
i modelima obiteljske medijacije, uz naglaavanje preventivnih mogunosti obiteljske
medijacije u cilju kvalitetnijih obiteljskih odnosa.

Kljune rijei: posredovanje, obiteljska medijacija, mirenje, rjeavanje sukoba, razvod braka

UVOD
Obiteljska je medijacija kratkotrajni proces koji poiva na procesu rjeavanja
problema pregovaranjem i olakavanju komunikacije izmeu lanova obitelji u kojem im
trea osoba pomae u identificiranju potreba, briga i strahova te osmiljavanju izvedivih i
prihvatljivih rjeenja sukoba kako bi se postigao zajedniki sporazum. U svim podrujima
socijalnog rada, u razliitim organizacijskim okruenjima i s razliitim korisnicima socijalni
se radnici (i drugi strunjaci pomauih zanimanja) svakodnevno suoavaju sa sukobima, koji
se javljaju i kao uzroci i kao posljedice razliitih socijalnih problema - na drutvenoj,
obiteljskoj i individualnoj razini. Kao to navodi Mayer (1995., prema Kruk, 1997.),
obiteljska je medijacija izrasla iz prakse socijalnog rada stoga to 1) je cilj osnaiti ljude u
sukobu kako bi rijeili svoje probleme te 2) to su kompatibilne ne samo teorija i vjetine
socijalnog rada i medijacije ve su im zajednike i temeljne vrijednosti kojih se strunjaci
trebaju drati i kojima treba teiti: u prvom redu pravo korisnika na samoodreenje i njegovo
osnaivanje. Iz generikog socijalnog rada najznaajniji utjecaj na medijaciju ima upravo
model procesa rjeavanja problema na kojem poiva temeljni facilitativni model obiteljske
medijacije kojeg obiljeava postupnost procesa i faza medijacije.
Istraivanje provedeno 1999. godine (Trgovevi i Sladovi, 1997.) pokazalo je kako
socijalni radnici u Hrvatskoj prepoznaju potrebu za posredovanjem u situacijama svih
obiteljskih sukoba (ne samo razvoda braka) te procjenjuju svoje znanje i osposobljenost za
posredovanje veinom dobro. No, u usporedbi sa studentima socijalnog rada uoeno je slabije
razumijevanje procesa i vjetina potrebnih za posredovanje. Kako u 2006. godini stupaju na
snagu nove odredbe Obiteljskog zakona koje se odnose na posredovanje prilikom razvoda
braka, cilj je ovog rada pridonijeti irenju spoznaja o suvremenoj obiteljskoj medijaciji te
razumijevanju novih aspekata ove specifine profesionalne vjetine.

POJMOVNA POJANJENJA
U Hrvatskoj zaetak posredovanja u brakorazvodnom postupku nalazimo u
pomirbenom roitu koje je uvedeno jo 1946. godine; od 1978. godine predvieno je da
sluba socijalne skrbi provodi mirenje (Kora, 2005.), a od 1998. godine promijenjen je u
Obiteljskom zakonu naziv u posredovanje koje e moi, osim centara za socijalnu skrb,

provoditi i savjetovalita za brak i obitelj ili osobe ovlatene za pruanje strune pomoi
odnosno privatni posredovatelji.
U Zakonu o mirenju iz 2003. godine navodi se u lanku 1 kako se njime mirenje
ureuje "...u graanskopravnim sporovima, ukljuujui i sporove iz podruja trgovakih,
radnih i drugih imovinskopravnih odnosa u stvarima u kojima stranke mogu slobodno
raspolagati...". Slijedi definicija mirenja, a u zagradi se kao sinonimi navode pojmovi
posredovanje, medijacija, koncilijacija, te se odreuje da se "bez obzira na njegov naziv, radi
o svakom postupku u kojem stranke nastoje sporazumno rijeiti svoj spor uz pomo jednog
ili vie izmiritelja koji strankama pomau postii nagodbu, bez ovlasti da im nametnu
obvezujue rjeenje (l. 2).
Uzelac (2004.) navodi kako openito u ovom podruju postoje odreene pojmovne
nejasnoe i preklapanja, te iako je postojala namjera da se razgranie pojmovi mirenja i
posredovanja, nije postignut konsenzus, ve se izrazi posredovanje i mirenje 1 upotrebljavaju
kao sinonimi ili odreene institucije odabiru jedan od dva termina (npr. UN koristi pojam
mirenje, a EU posredovanje), pri emu je sadraj jednak. No, mirenje odnosno posredovanje o
kojem se govori unutar pravne struke (pa tako i obiteljskog prava) bitno je slinije sudskom
postupku nego posredovanju koje se upotrebljava u drugim pomauim profesijama. Tako se
npr. medijacija, kao jedan od naina alternativnog rjeavanja sporova, sastoji od sedam faza:
zakazivanje predmeta, priprema, poetno roite, prva privatna roita (odvojeni sastanci),
sljedea roita i pratei sastanci nakon roita, okonanje i dokumentacija sporazuma ili
nastavak (Uzelac, 2004.). No, alternativno rjeavanje sporova odnosi se na pravne sporove o
sadraju uzajamnih prava i obveza, a ne na svaki tip nesuglasica ili sukoba (Uzelac, 2004.).
Naravno da se obiteljski sukobi mogu, ali ne moraju nuno, odnositi i na pravne sporove o
sadraju uzajamnih prava i obveza (ili prekidanju uzajamnih prava i obveza); njihov je sadraj
bitno iri, npr. podruje roditeljstva, pri emu su posebno vana prava i obveze koje imaju
prema zajednikoj djeci.
Postupci rjeavanja sukoba se, unutar teorija sukoba i njihovog rjeavanja, uobiajeno
razlikuju prema koliini kontrole koju nad procesom i ishodom imaju sukobljene strane,
odnosno trea strana (Cornelius i Faire, 1989.). Na jednom kraju kontinuuma su sudstvo i
arbitraa (kontrolu nad procesom i ishodom ima trea strana), a na drugom pregovaranje - pri
emu sudionici sukoba zajedniki kotroliraju proces i ishod rjeavanja sukoba. Kod mirenja
su proces i ishod u rukama miritelja, ali preporuka koju on daje nema obvezujuu teinu, ve
ukazuje na mogue rjeenje utemeljeno na prikupljanju injenica i procjeni argumenata.
1

(engl. mediation i concilliation)

3

Posredovanje (i njegovi razliiti oblici) se nalazi u sreditu kontinuuma, pri emu je osnovna
znaajka tog postupka medijatorova kontrola procesa, dok su sadraj i ishod i dalje pod
kontrolom sudionika sukoba.
U naoj se javnosti pojam posredovanja uglavnom vee uz posredovanje pri
zapoljavanju odnosno posredovanje u trgovini, kao npr. u prometu nekretninama, te uz
postupak posredovanja prilikom razvoda braka. Sve se ee u medijima oglaava mirenje i
posredovanje u rjeavanju poslovnih sporova. U ovom e se radu naizmjenino koristiti
pojmovi obiteljske medijacije i posredovanja, odnosno medijatora i posredovatelja kao
provoditelja obiteljske medijacije.

OSNOVNE POSTAVKE I VRSTE MEDIJACIJE

Svakodnevno, u privatnoj ili poslovnoj situaciji, kada ljudi ele rijeiti neki sukob,
dogaa se jednostavan bilateralan ili multilateralan proces dobrovoljne razmjene informacija i
donoenja odluka unutar procesa pregovaranja. Medijacija je u prvom redu nain olakavanja
procesa pregovaranja za one osobe i situacije sukoba u kojima je potrebna pomo tree strane.
Prisutnost tree osobe namee okvir susreta: tko e sudjelovati, gdje e se odrati susret, u
koje vrijeme, odreeni stupanj formalnosti, pravila rada i strukturu posredovanja. Proces
medijacije ima znatno vru strukturu od pregovaranja, a svrha te strukture je dvojaka
(Roberts, 1988.): a) omoguiti stranama u sukobu da pregovaraju na nain na koji ne bi mogli
bez posrednika, kroz pravila rada koja potiu meusobno potovanje i olakavaju
komunikaciju i b) osigurati pravednost i jednakost prolaskom kroz faze posredovanja,
koritenjem razliitih vrsta i naina posredovanja.
Sveobuhvatnu definiciju medijacije dao je Kruk (1997.): "Suradniki proces rjeavanja
sukoba u kojem dvjema ili veem broju strana u sukobu u pregovorima pomae neutralna i
nepristrana trea strana/osoba koja ih osnauje da dobrovoljno postignu obostrano prihvatljiv
sporazum o pitanjima u sporu. Medijator strukturira i olakava proces u kojem strane donose
zajednike odluke i odreuju rezultate/rjeenja, na nain koji zadovoljava

interese svih

ukljuenih u sukob/spor."
Tri su osnovne pretpostavke da bi se posredovanje moglo uope provesti: spremnost
na suradnju, kompetentnost i ravnotea moi (Roberts, 1988.). Kako sukobljene strane ne
uspijevaju samostalno rijeiti sukob, jasno je postojanje nepovjerenja u mogunost suradnje,
no nuno je postojanje minimuma interesa i elje za sjedanjem za isti stol. Kompetentnost

se odnosi na sposobnost strana u sukobu da same donose odluke koje su znaajne za njih.
Upravo posredovanje omoguava da sukobljene strane preuzmu kontrolu nad procesom
rjeavanja sukoba i "ovladaju" sukobom, te se na taj nain sukobljene strane osnauju uz
poveavanje samostalnosti i odgovornosti. Kako na kompetentnost u rjeavanju sukoba ne
utjee socijalni, ekonomski ili obrazovni status, veina ljudi ima sposobnost iskazati svoje
interese i potrebe, raspravljati o njima i donijeti "svoje" odluke ako im se prui mogunost. I
konano, nuna je jednakost, odnosno ravnotea moi. Ukoliko postoji razlika u moi izmeu
strana u sukobu, pregovaranje niti posredovanje nisu mogui. Etika je dunost medijatora
prekinuti posredovanje ako procijeni neravnoteu moi, koja e utjecati na proces
posredovanja, odnosno sporazum na nain da se odreeni dogovori postignu u strahu od druge
strane ili pod prisilom.
Nekoliko je univerzalnih karakteristika medijacije (Roberts, 1988.) zbog kojih je ona
korisna sukobljenim stranama neovisno o sadraju posredovanja: nepristranost posredovatelja,
dobrovoljnost procesa, povjerljivost odnosa izmeu posrednika i sukobljenih strana te
proceduralna fleksibilnost.
Najvie pozornosti privlai pitanje nepristranosti, koja se osigurava tako da
posredovatelj jasno iskazuje stranama u sukobu svoju nepristranost, osigura jednako vrijeme i
potrebnu pozornost sudionicima medijacije, prua im jednaku podrku kad je to potrebno
(posebno priznavanje i prihvaanje razliitih ivotnih stilova, vjerskih uvjerenja, razliitih
naina odgoja djece i sl.). Nepristranost se nadalje moe osigurati zajednikim radom dvaju
posredovatelja razliitog spola, ime se spreava dominacija jednog spola i stvaranje saveza
unutar jednog ili meu spolovima. Nepristranost je vano razlikovati od neutralnosti. Naime,
medijator moe imati svoje miljenje i vrijednosti koje su suprotne stranama u sukobu ili u
skladu s nekom od strana u sukobu, no ne smije ih iskazivati. Ukoliko ga strane u sukobu na
to pozovu, moe izrei svoje miljenje, savjet ili prijedlog, ali samo ako na taj nain ne
prilazi ni jednoj strani. Pruanje novih informacija, npr. pravnih ili predlaganje odlaska na
obiteljsku terapiju, treba uiniti zadravajui nepristranost.
Nekoliko je naina klasificiranja posredovanja: prema mjestu, sadraju posredovanja,
sudionicima sukoba, nainu provoenja. Prema mjestu na kom se medijacija provodi najee
se spominje medijacija pri sudu, u lokalnoj zajednici, unutar organizacija, unutar
profesionalnih slubi i privatna medijacijska praksa. Prema sadraju je korisno razlikovati
sljedee:

Poslovna medijacija (izmeu tvrtki, izmeu organizacija, pitanja radnikih prava,

sindikati i poslodavci, intelektualno vlasnitvo)
5

Medijacija u zajednici (izmeu nacionalnih skupina, izmeu interesnih skupina)

Politika medijacija (meu dravama, strankama, unutar koalicija)

Medijacija u cilju izvansudske nagodbe (maloljetnika delinkvencija, prometni

sporovi)

Medijacija odnosa (izmeu vlasnika i podstanara, predbrani ugovori)

Vrnjaka medijacija (meu djecom)

Obiteljska medijacija (odnosi unutar obitelji).

Ovisno o prisutnosti sudionika sukoba postoje zajedniki i odvojeni susreti. Na

zajednikom susretu su prisutne sve strane u sukobu, dok je na odvojenom prisutan posrednik
i jedna strana u sukobu. Odvojeni susreti se provode kad se pojave pitanja o kojima jedna
strana nije voljna govoriti pred drugom jer su vrlo intimna, kada se pojave vrlo snane
emocije i osobe viu, plau, potpuno ute i sl. ili kada se razgovor "vrti u krug" (jedna ili obje
strane vrsto se dre svojih pozicija ili kada se stalno vraaju na prethodne faze medijacije).
Vano je nakon odvojenih susreta zajedno sa stranama osmisliti nain na koji e se drugoj
strani prezentirati vanost tog problema, uz zadravanje diskrecije i povjerenja. Uvijek treba i
drugoj strani ponuditi odvojeni susret ako eli.
Prema nainu provoenja moe se raditi o jednokratnom ili viekratnom
medijacijskom procesu (Roberts, 1988.). Jednokratni susret traje najee 120 - 150 minuta, a
prikladan je kod rjeavanja jednostavnijih sukoba. Nakon njega se moe, uslijed novih
okolnosti ili neostvarivanja sporazuma, ponovo odrati medijacijski susret. Sudionicima
medijacije valja jasno naglasiti da se radi o odreenom vremenskom ogranienju. Viekratni
susreti se ponekad odravaju kada emocionalni aspekti sukoba onemogue jednokratan
medijacijski proces, zatim kada treba provjeriti izvedivost (kao npr. ukljuenost treih osoba)
ili pravnu utemeljenost predloenih rjeenja, a planiraju se gotovo uvijek kad postoji vie
problema u sreditu sukoba. Tada se nakon prvog susreta, na kojem se odreuju podruja
sukoba, dogovara po jedan susret za rjeavanje svakog od njih.
Zasebna vrsta medijacije je i tzv. izmjenina 2 medijacija, kad posrednik posjeuje
naizmjenino strane u sukobu (koje su fiziki odvojene) i pregovara u ime druge strane, a
koristi se najee u internacionalnim sukobima, sukobima zatite okolia, sindikata i
poslodavaca i sl. Svrha takve medijacije je izbjegavanje izravne konfrontacije, kad sukobljene
strane otkrivaju medijatoru povjerljive informacije
2

koje ne ele otkriti drugoj strani te

engl. shuttle mediation

medijator raspravlja sa svakom stranom o onome o emu ne ele govoriti pred drugima. No,
postoji niz nedostataka, kao npr. uestale zamjerke strana u sukobu da je medijator pristran,
zatim injenica da medijator provodi sve pregovaranje, a strane ne ue pregovarati i suraivati
(to poveava mogunost novih sukoba), poveana je mo medijatora, mogunosti
manipulacije informacijama, nesporazumi, nerazumijevanje i sl., a problematina je i zatita
povjerljivih informacija.
Nain provoenja medijacije odreuje i ukljuenost jednog ili dva medijatora (bilo na
zajednikim ili odvojenim susretima). Sumedijacija je posebno poeljna upravo u sluajevima
izmjenine" (zbog umanjivanja njezinih nedostataka) i u obiteljske medijacije, gdje
zajedniki rad dvaju medijatora (po mogunosti mukarca i ene) prua osjeaj nepristranosti
stranama u sukobu te modelira poeljnu komunikaciju.

OBITELJSKA MEDIJACIJA
Iako su odreeni oblici pomoi tree strane u situacijama sukoba uvijek postojali u
razliitim oblicima i na vie razina (obiteljskoj, lokalnoj, odnosno razini upravljanja i
politike), medijacija se kao specifina profesionalna vjetina poela razvijati prije 30 godina,
nakon to je Deutsch uz teorije o prirodi ljudskih sukoba opisao i konstruktivnu upotrebu
tree strane u rjeavanju sukoba (Milne i sur. 2004.). Praktino se medijacija poela
upotrebljavati u podruju prava kao alternativni nain rjeavanja sporova na sudu, posebno u
situacijama razvoda braka i sporovima manjeg financijskog znaaja. Upravo stoga se
medijacija, a posebno obiteljska medijacija, poistovjeuje s medijacijom prilikom razvoda
braka. No pojam obiteljske medijacije iri je od pojma medijacije prilikom razvoda braka, te
se odnosi na sva druga podruja obiteljskih sukoba. Medijacija prilikom razvoda braka je
najrasprostranjenija vrsta obiteljske medijacije, te se zbog toga, ali i zbog specifinosti
sadraja, esto o njoj govori kao o posebnoj vrsti medijacije.
U relativno kratkom vremenu od nekoliko desetljea medijacija se kao vjetina
rjeavanja sukoba poela koristiti u gotovo svim podrujima ljudskog ivota, te su posebno u
podruju obiteljske medijacije postavljeni visoki edukativni zahtjevi pred one koji
namjeravaju provoditi obiteljsku medijaciju. Uz strukovna udruivanja i donoenje standarda
prakse danas se gotovo nazire nova profesionalna skupina - obiteljskih medijatora. U SAD-u
su npr. od posebnog znaaja Standardi prakse obiteljske medijacije i medijacije pri razvodu
braka (Schepard, 2004.), dok je u europskom kontekstu najznaajnija preporuka Vijea

Europe R(98)1 Obiteljska medijacija u Europi, o kojoj je jo 1999. detaljno pisala Alini
(1999.).
Izmeu ostalog, u ovoj se preporuci naglaavaju posebna obiljeja obiteljskih sukoba
zbog kojih je upravo medijacija preporuena intervencija u tim sluajevima:
1. obiteljski sporovi/sukobi ukljuuju osobe koje e, po definiciji, imati meuovisan i
kontinuirani odnos
2. obiteljski sporovi/sukobi se javljaju u kontekstu snanih emocija
3. odvojeni ivot i razvod braka utjeu na sve lanove obitelji, posebno djecu.
Nadalje, uzimajui u obzir rezultate istraivanja o upotrebi medijacije, navodi se da
obiteljska medijacija poboljava komunikaciju meu lanovima obitelji, smanjuje sukobe,
dovodi do miroljubivih dogovora, osigurava kontinuitet osobnih kontakata izmeu djece i
roditelja, sniava socijalne i gospodarske trokove razlaza lanovima obitelji i dravi, te
skrauje vrijeme za rjeavanje sukoba. Posebno se napominje vanost posredovanja u
rjeavanju sukoba koji se odnose na roditeljsku skrb te prava na susrete i druenja s djetetom,
u skladu s dobrobiti djeteta.
U odnosu na obrazovne zahtjeve znaajan je Europski forum za izobrazbu i
istraivanje u obiteljskom posredovanju, koji propisuje da izobrazba za obiteljskog medijatora
treba obuhvatiti najmanje 180 sati, od ega 2/3 trebaju biti usmjerene na proces medijacije.
Sadraj izobrazbe mora ukljuivati opa znanja o medijaciji (pristup medijaciji, struktura i
proces, zadaci medijatora u razliitim fazama procesa, osnaivanje sudionika u preuzimanju
kontrole nad sukobom kroz dijalog, suradnju i meusobno priznavanje, uloga djece i
adolescenata u medijaciji) i specifine medijacijske vjetine (npr. zadravanje uravnoteene i
nepristrane pozicije, voenje medijacijskog procesa uz potivanje interesa svih kojih se
medijacija tie, noenje s razliitim miljenjima sudionika, suoavanje s neravnoteom moi
(u odnosnim i materijalnim aspektima), poticanje stvaranja opcija kako bi se pronala ona
koja je prihvatljiva svim sudionicima sukoba, itd.). Nadalje, potrebno je imati i odreena
znanja iz podruja psihologije, sociologije, prava, rjeavanja sukoba te poznavanje
nadlenosti i uloge drugih strunjaka koji su ukljueni u postupak, npr. socijalnih radnika,
odvjetnika i sl. Nakon izobrazbe treba provesti najmanje 40 sati superviziranog praktinog
rada u kojem treba poticati integraciju i primjenu teorijskih i praktinih znanja usvojenih
tijekom izobrazbe, promiljati i procjenjivati medijatorov odnos s drugim strunjacima koji
rade u istom podruju te raditi na osvjetavaju utjecaja koji proces medijacije ima na samog
medijatora (kada se npr. prisjea svojih ivotnih iskustava) te praktine implikacije
8

medijatorovih osobnih vrijednosti, iskustava i znanja na provedbu medijacije. Naravno,

Europski forum za izobrazbu i istraivanje u obiteljskom posredovanju naglaava nunost
kontinuiranog trajnog profesionalnog razvoja obiteljskih medijatora. Oni su najee po svom
primarnom obrazovanju socijalni radnici, pravnici i psiholozi, odnosno savjetovatelji.
Izobrazbu za obiteljske medijatore organiziraju organizacije i udruge koje pruaju usluge
obiteljske medijacije i edukacije, ili postoji na fakultetima kao zaseban kolegij, kao zaseban
studij (npr. u Velikoj Britaniji - College of Family Mediators) ili kao specijalistiki studij
(npr. u Kanadi).
Brownova definicija (1982., prema Milne i sur., 2004.) obiteljske medijacije, osim
naina rada, ukazuje vrlo slikovito i na razloge uspjenosti i korisnosti medijacije:
"smanjivanje iracionalnosti kod strana u sukobu prevenirajui uzajamno optuivanje,
usmjeravajui se na aktualna pitanja, istraujui alternativna rjeenja i inei moguim za
strane u sukobu da se povuku ili uine ustupke, sauvaju obraz i potovanje; poveavanje
konstruktivne komunikacije izmeu strana u sukobu; podsjeanje na trokove sukoba i
posljedice nerjeavanja sporova, uz medijatora koji modelira integritet i potenje.
Niz je prednosti medijacije u rjeavanju obiteljskih sukoba (Roberts, 1988.), u odnosu
na rjeenja sukoba i sporova koja donose sudovi ili tree osobe unutar socijalnih slubi:
1. Odluke donose oni koji s njima trebaju ivjeti, na koje se i odnose, a ne trea strana.
Zadravanje kontrole unapreuje samopotovanje i dignitet lanova obitelji.
2. Samostalno donoenje odluka poveava vjerojatnost ostvarivanja sporazuma (skrbnitvo
nad djecom, financijska podrka i roditeljski plan imaju veu vjerojatnost odravanja ako su
zajedno osmiljeni). ak i kada se ne postigne sporazum, medijacija je korisna jer osigurava
bolje uvjete komunikacije i poveava meusobno razumijevanje.
3. Obiteljsko posredovanje "brie" granice izmeu pravnih, emocionalnih i praktinih
aspekata sukoba. Cilj medijacije je racionalno donoenje odluka uzimajui u obzir cjelokupne
potrebe osoba.
4. Razvijanje trajnog roditeljskog partnerstva uslijed zajednikog interesa za dobrobit djece.
5. Medijacija je uvijek usmjerena naprijed, u budunost, na ono to sudionici ele.
6. Rjeenja postignuta medijacijom mogu se lake mijenjati, kada se okolnosti promijene.
7. Medijacija prua znaajno iskustvo uenja kako pregovarati i iskustvo postizanja
sporazuma u tekoj situaciji.
8. Medijacija omoguava da se odri obiteljski sustav donoenja odluka i zadri odgovornost
za kvalitetu ivota lanova obitelji.

SADRAJ I PROCES OBITELJSKE MEDIJACIJE

Podruja obiteljske medijacije, odnosno njezin sadraj vrlo su esto preklapajua i
ovisna o sociokulturalnom okruenju obitelji, no mogu se grupirati na sljedei nain:

Svakodnevni ivot - podjela odgovornosti za domainstvo, briga o djeci, osobni razvoj,

usklaivanje osobnih, obiteljskih i profesionalnih ciljeva, raspored obiteljskih
financija, povremena promjena uloga, obrazovni planovi i sredstva, itd. odvojeni ili
zajedniki rauni i imovina, vjerska pitanja, odnos sa djecom - nain odgoja, itd.

Odnosi u uoj i iroj obitelji - sukobi roditelja i djece, briga o starijoj osobi u
zajednikom kuanstvu, briga o starijoj osobi kada ivi na drugom mjestu, prava
djedova i baka na vianje unuka i nakon razvoda braka, dogovor meu braom i
sestrama oko preuzimanja posla ili koritenja zajednike vikendice, itd.

Pitanja starijih osoba i odrasle djece - odlazak u dom umirovljenika, pomo u kui,
ponovni brak roditelja nakon nekog vremena od smrti suprunika, naslijee i
uzdravanje, briga o zdravlju i svakodnevnim potrebama, plaanje rauna, podjela
odgovornosti meu braom i sestrama, itd.

Smrt lana obitelji - pitanja oporuke, nain daljnje organizacije ivota, itd.

Neplodnost i posvojenje - ivot bez djece, potpomognuta oplodnja, posvojenje,

vjerska pitanja, itd.

Netradicionalna medijacija - posredovanje u obiteljskim odnosima homoseksualaca

(upoznavanje okoline sa ivotnim stilom, prekid veze - podjela imovine).

Razvod braka - pitanja koje proizlaze iz prekida brane zajednice.

S obzirom na uestalost primjene obiteljske medijacije u situacijama razvoda braka

valja posebno naglasiti najea zasebna podruja, odnosno sadraje posredovanja:

Odvojeni ivot prije slubenog razvoda - privremeno ili trajno mjesto odvojenog
ivota, plaanje redovnih financijskih obveza, privremeno skrbnitvo nad djecom,
otvaranje samostalnih rauna.

Pitanja skrbnitva nad djecom - stvaranje plana za roditeljsko partnerstvo, odluivanje

o skrbnitvu, kontakti djece s drugim roditeljem, posebne obaveze drugog roditelja zdravstvene ili sportske aktivnosti, trajne ili povremene, obrazovna pitanja, odluke o
medicinskoj pomoi i tretmanu (posebno u sluajevima zajednikog skrbnitva).

10

Imovina i financije - potena distribucija vlasnitva (npr. nekretnina i pokretnina,

namjetaja u kui), preuzimanje kredita, uzdravanje biveg suprunika.

Financijska podrka za djecu - koliina, vrijeme plaanja, ponovno dogovaranje;

trokovi kolovanja djeteta, odgovornost za izvanredne sluajeve, medicinsko ili
ivotno osiguranje, rjeavanje buduih sporova.

Poslije razvoda - modifikacija financijske i druge podrke, modifikacija roditeljskog

rasporeda kontakata s djecom, promjena skrbnitva, preseljenje jednog roditelja, novi
brak jednog roditelja - ouh, pomajka).
Svaki medijacijski proces karakterizira postupnost prolaska kroz odreene faze, pri

emu svaka ima zasebnu svrhu i korake koje valja provesti. Naravno, modeli prakse koji
proizlaze iz razliitih teorijskih koncepata, kao i pravna i organizacijska odreenja medijacije
u nekoj dravi utjeu na razliit broj (od 3 do ak 12) i sadraj pojedinih faza. U Tablici 1
predloen je etverofazni model obiteljske medijacije koji se sastoji od uvoda, prie,
rjeavanja problema i sporazuma, a kojima prethodi i nulta pripremna faza (prilagoeno
prema Hollier, 1993.). Prelazak u narednu fazu posredovanja uvjetovan je uspjenim
ispunjenjem svrhe prethodne faze.
Tablica 1. Faze procesa obiteljske medijacije
FAZA PRIPREME
SVRHA
Upoznavanje sa sadrajem sukoba,
priprema prostorije i potrebnog materijala,
oputanje.

FAZA UVODA
SVRHA
Upoznavanje i razjanjavanje uloga
prisutnih, uspostavljanje pozitivne
atmosfere, pravila i naina rada.

KORACI
Upoznati se s kratkim sadrajem sukoba
Pripremiti prostoriju (raspored stolica u
krug ili u trokut, ako su dvije strane u
sukobu)
Osigurati mjesta za odvojene sastanke u
sluaju potrebe
Pripremiti biljenicu, olovku, plou
(eventualno napitke i kekse)
Opustiti se neposredno prije poetka
procesa posredovanja
KORACI
Izraziti dobrodolicu sudionicima
Predstaviti sebe i pozvati sudionike da se
predstave
Navesti tko je inicirao posredovanje i
odabir posrednika (strane u sukobu,
11

FAZA PRIE
SVRHA:
Iskazivanje svih injenica i osjeaja koji su
se pojavljivali i jo postoje u sukobu te
postii razumijevanje/sluanje druge strane
o izreenom, prepoznavanje potreba i
interesa, stvaranje i definiranje liste
zajednikih problema.

FAZA RJEAVANJA PROBLEMA

SVRHA
Pronalaenje razliitih rjeenja i odabir
onoga/ onih koji najbolje zadovoljavaju
potrebe i interese obiju strana.
Promiljanje posljedica nepostizanja
sporazuma.

odlukom strunjaka ili suca, itd.)

Objasniti postupak posredovanja i provjeriti
da li stranke razumiju i pristaju na takav
postupak
Objasniti ulogu posrednika
Dogovoriti pravila rada
Zatraiti dozvolu za pisanje biljeki
Pouavanje o pristupu Pobjednik-Pobjednik
(ako je prikladno ili kasnije, po potrebi)

KORACI:
Pozvati sudionike da ispriaju svoju priu,
u emu je problem sukoba i kako se
osjeaju
Parafrazirati izreeno i/ili traiti od
sudionika da ponove izreeno odnosno
kako su razumjeli ono to druga strana
govori
Stvaranje mape sukoba (dogovaranje o
sutini sukoba, glavnom sadraju sukoba i
identifikacija interesa i potreba)
Sastavljanje liste zajednikih problema koje
je potrebno rijeiti (ako ih je vie)
Ako je prikladno: razvrstavanje problema
prema hitnosti (koji problemi trebaju biti
rijeeni kao osnova za rjeavanje drugih
problema), vanosti i trajnosti (odvajanje
kratkoronih od dugoronih problema)
KORACI
Naglasiti podruja slaganja (definicija
sukoba, zajednika lista i razumijevanje
problema, zajednike potrebe i interesi)
Pozvati sudionike na predlaganje rjeenja
Promiljanje prednosti i nedostataka svakog
rjeenja
Odabir najboljeg rjeenja sukoba ili rjeenja
odreenog problema s liste zajednikih
problema
Provjeravanje rjeenja
Kada je predlaganje rjeenja i odabiranje
neuspjeno,
promiljanje
posljedica
nepostizanja sporazuma: to je najbolje
emu sudionici mogu nadati ako
pregovaranje ne uspije? to je najgore to e
se moda dogoditi ako pregovaranje ne
12

uspije?
FAZA SPORAZUMA
SVRHA:
Jasan dogovor o provedbi
odabranog/odabranih rjeenja i provjeri
provedbe rjeenja.

KORACI:
Konkretan dogovor o rjeenju (tko e
uiniti to, gdje, kada i kako)
Provjeravanje sa stranama u sukobu jesu li
zadovoljne dogovorom
Pisani sporazum (ako je prikladno) ili
usmeni sporazum odnosno obeanje
Dogovaranje sljedeeg susreta kako bi se
provjerilo pridravaju li se strane u sukobu
rjeenja (ili za nastavak posredovanja)
Pozivanje sudionika da komentiraju proces
posredovanja
Zavretak
posredovanja:
zahvala
sudionicima na aktivnom sudjelovanju u
posredovanju i estitke na postizanju
sporazuma

TEORIJSKA POLAZITA I PRAKTINI MODELI OBITELJSKE

MEDIJACIJE
Medijacija u prvom redu poiva na interdisciplinarnim spoznajama o sukobima i
nainima njihova rjeavanja (Ajdukovi i Sladovi Franz, 2003.a,b). No nekoliko je teorijskih
koncepata utjecalo na razvoj medijacije kao zasebne profesionalne vjetine. Najutjecajnija je
teorija pregovaranja koju su predstavili Fisher i Ury (1981.), prema kojoj su definirani kljuni
aspekti principijelnog pregovaranja: 1) odvojiti osobe od problema (zajedniko napadanje
problema, a ne meusobno), 2) usmjeriti se na interese, ne na pozicije (poetno iskazane
pozicije ne odraavaju nuno ono to osobe stvarno ele ili trebaju odnosno interes zbog
kojeg zauzimaju odreenu poziciju), 3) stvoriti to vie opcija (kako bi mogli odabrati onu
mogunost za rjeenje sukoba koja zadovoljava sve strane u sukobu) i 4) prihvatiti objektivne
kriterije (neovisno o volji bilo koje strane u sukobu, npr. pravni propis, trina vrijednost,
itd.). Posebnu vanost za posredovanje ima upravo pomak od pozicionog prema interesnom
pregovaranju, dakle pomak od iskazanih zahtjeva prema interesima koji se odreuju kao brige
i potrebe strana u sukobu koji se trebaju zadovoljiti kako bi bili zadovoljni s rjeenjem
pregovora (Kruk, 1997.).

13

Znaajan teorijski utjecaj na medijaciju imala je sistemska teorija - naglaava se

povezanost sustava unutar kojeg je sukob nastao u cjelini, te se strane u sukobu u tom smislu
usmjeravaju kroz proces i sadraj. Obiteljska sistemska teorija posebno je znaajna upravo za
obiteljsku medijaciju jer je (Roberts, 1988.): a) integralni aspekt

obiteljskog ivota je

meuovisnost lanova obitelji i b) problemi i napetosti koje utjeu na jednog ili vie lanova
obitelji utjeu i na druge lanove obitelji.
Osnovni komunikacijski principi, koji proizlaze iz teorije komunikacije, kljuni su za
medijaciju neovisno o modelu prakse o kojem se radi. Uz osnovne komunikacijske vjetine za
medijaciju su znaajne i sljedee vjetine i postupci: upotreba neutralnog govora, upotreba
metafora, postavljanje pitanja, reflektiranje, preoblikovanje, normaliziranje, preusmjeravanje
s pozicija na pregovaranje o interesima, poticanje uzajamnosti i zajednike veze meu
stranama, usmjeravanje na budunost, usmjeravanje na zadatak.
Kako se obiteljska medijacija razvijala, tako su nastajali i razliiti modeli, odnosno
stilovi praktinog rada koji se razlikuju prema fokusu, ciljevima, edukativnim programima a
ponekad i prema rezultatima. Kako ih autori, kombinirajui praktina i teorijska polazita,
razliito definiraju i nazivaju, zanimljivo je prikazati dvije, dijelom preklapajue klasifikacije
modela obiteljske medijacije koje ukazuju na njene glavne smjerove razvoja.
Kruk (1997.) navodi etiri modela: a) model "strukturom do sporazuma", koji je
prevladavajui medijacijski model u podruju rada s obiteljima gdje se paljivim prolaskom
kroz faze medijacije dolazi do sporazuma, b) terapeutski model, u kojem su naglaeni
emocionalni i odnosni elementi u sukobu, c) feministiki pristup, u kojem je naglasak na
rodnim i spolnim nejednakostima moi u rjeavanju sukoba te d) kulturalno specifini modeli,
koji se oslanjaju na tradicionalne procese rjeavanja sukoba u pojedinim kulturama.
Prema Milneu i sur. (2004.) kljuni modeli odnosno vrste obiteljske medijacije su:
facilitativna, evaluativna, transformativna i kombinirana.
Facilitativna (olakavajua) medijacija usmjerena je na proces u kojem je naglaena
odgovornost sudionika za donoenje odluka koje su vane u njihovim ivotima, a proces je u
funkciji osnaivanja sudionika. Medijator facilitira, odnosno olakava komunikaciju i
pregovore, te je usmjeren na postizanje sporazuma. Kljune karakteristike zajednike tim
medijatorima su orijentacija na proces, klijenta, komunikaciju i interese (Mayer, 2004.). S
obzirom na to da je medijacija praktina vjetina olakavanja pregovora, valja naglasiti da svi
medijatori (pa tako i obiteljski) koriste neke tehnike facilitativne medijacije, koja se smatra
poetnim, odnosno temeljnim modelom i u smislu obrazovnih standarda.

14

Evaluativnu (procjenjivaku) medijaciju obiljeava usmjerenost na sporazum, a

evaluativni posredovatelji, koristei svoje specifino profesionalno znanje i iskustvo (npr.
socijalnog rada ili prava), donose na licu mjesta svoje miljenje o sukobu i izraavaju ga
sudionicima medijacije. Neki medijatori ak i predlau rjeenja ili postavljaju pitanja koja
impliciraju odreena rjeenja (Lowry, 2004.). Evaluativni je proces uspjeniji i uinkovitiji u
pomaganju sudionicima da postignu sporazum, daje im mogunost integracije strunih znanja
i savjeta koji su im potrebni, osnauje ih i omoguava da sudionici zadre potovanje prilikom
donoenja sporazuma. S druge strane, ukljuenost medijatora u sadraj sukoba i iskazivanje
profesionalnog miljenja po prirodi stvari kod sudionika umanjuje percepciju nepristranosti
medijatora.
Transformativna medijacija (preoblikovna) ima za cilj promijeniti kvalitetu interakcija
meu sudionicima sukoba (od negativne i destruktivne u pozitivnu i konstruktivnu) te
promjenu na individualnom planu svakog od sudionika sukoba kako bi se ostvario miroljubiv
odnos (Bush i Pope, 2004.). Sam proces manje je znaajan nego u drugim modelima, a
poveana je upotreba vjetina podrke, posebno reflektiranje, sumiranje i parafraziranje.
Uloga medijatora je stoga a) osnaiti sudionike kako bi odluili hoe li i kako razrijeiti
sukob i b) promovirati njihovo meusobno uvaavanje i priznavanje kao ljudskih bia s
potrebom

za validacijom njihovih specifinih potreba, interesa i uloge u sukobu. U

transformativnoj

je medijaciji postizanje sporazuma sekundarno ciljevima osnaivanja i

priznavanja (Bush i Folger, 1994; prema Kruk, 1997.). Takav je humanistiki pristup
medijaciji pokrenuo novi smjer medijacije i izvan podruja obitelji, u smjeru tzv. ponovnog
uspostavljanja odnosa i pravde, npr. u sluajevima kaznenih djela, izmeu poinitelja i rtve
(posebno u podruju maloljetnike delinkvencije) i promoviranja ozdravljenja medijacijom u
ratom razruenim zajednicama.
Kombinirani model obiteljske medijacije (Shienvold, 2004.) odreuje upotreba
medijacije s drugim vrstama intervencija, npr. terapijom, savjetovanjem, procjenjivanjem,
arbitraom, itd. Uloga posredovatelja moe biti na svakom od susreta razliita (facilitator
medijacije, edukator, djeji zastupnik, savjetnik roditeljima, itd.) ili se mijenjati tijekom
jednog susreta. Unutar kombiniranog modela mogu djelovati i drugi strunjaci, npr.
savjetovatelji ili terapeuti, kako bi pripremili roditelje na medijacijski susret ili odvjetnici,
kako bi se provjerila prikladnost sporazuma.
Kao dio kombiniranog modela (a ponekad i kao zaseban) navodi se i model
terapeutske medijacije (Pruett i Johnson, 2004.) koja se koristi kod parova koji su u visokom
stupnju sukoba, te se uz tehnike medijacije koriste i terapeutska znanja. Najee je cilj
15

terapeutske medijacije "proraditi" psiholoke sukobe unutar i meu lanovima obitelji (dakle
na individualnom ali i obiteljskom planu), npr. meu roditeljima, kako bi im se pomoglo da
postignu roditeljski sporazum koji je odriv i kako bi preusmjerili svoju energiju na potrebe
zajednike djece te ostvarivanje roditeljskog partnerstva. Naravno, za neke je sudionike
obiteljske medijacije takav model nedovoljan, te je potrebno dugotrajnije individualno ili
partnersko savjetovanje kako bi se dolo do stupnja u kojem je mogue razgovarati o
interesima djece ili provoditi postignuti sporazum o roditeljskoj skrbi i susretima s djecom.
esto se postavlja pitanje slinosti i razlika obiteljske medijacije i obiteljske terapije.
Sutinske razlike su u ciljevima intervencije - medijacija je usmjerena na rjeavanje
konkretnog praktinog sukoba, dok je obiteljska terapija usmjerena ka promjeni odnosa meu
lanovima obitelji, te u nainu provedbe - pri emu je medijacija visoko strukturirana i
kratkotrajna. Iako je veina obiteljskih sukoba posljedica nekih problematinih interakcija,
obiteljska je medijacija koncentrirana na osmiljavanje rjeenja i budua ponaanja (Gold,
1997.). Obiteljska medijacija moe biti dodatak terapiji kako bi se razrijeila neka posebna
pitanja i moe se provoditi prije, poslije ili usporedno s obiteljskom terapijom. Takoer - prije,
poslije ili tijekom obiteljske medijacije - medijator moe predloiti da se o nekim osobnim ili
odnosnim pitanjima lanovi obitelji obrate obiteljskom terapeutu ili savjetovatelju.
Granice meu modelima obiteljske medijacije nisu ni konceptualno ni praktino jasno
ocrtane, niti je to potrebno. Suvremena medijacijska praksa moe biti vie ili manje
strukturirana, terapeutska, neutralna, intervencionistika odnosno nedirektivna. Na to kako e
se posredovatelj odrediti i koji e model razvijati u svom praktinom radu utjeu prvenstveno
njegova struna znanju i vjetine te njegova osobna obiljeja i stil rada. Naravno, upotreba
modela medijacije ovisi i o osobinama klijenata i obiljejima sukoba.

OBITELJSKA MEDIJACIJA U HRVATSKOJ

Obiteljski zakon iz 2003. godine donio je nove odredbe o posredovanju koje e se u
2006. godini poeti primjenjivati, a o kojima detaljno govori Kora (2005.). No, obiteljsko je
posredovanje u hrvatskoj praksi, ali i pravnim propisima, suoeno s dva poetna, meusobno
povezana, problema: a) sueno je na podruje posredovanja prilikom razvoda braka (i to samo
na statusna pitanja, izuzimajui imovinska) i b) sadraj posredovanja u neskladu je s vaeim
naelima obiteljske medijacije. Naime, posredovanje se prema Obiteljskom zakonu sastoji od
dva dijela (Kora, 2005.): nastojanja da se brani drugovi pomire te upoznavanja s

16

psihosocijalnim i pravnim posljedicama razvoda braka. U l. 48 Obiteljskog zakona (2003.)

navodi se kako e "posredovatelj o uzrocima koji su doveli do poremeenosti branih odnosa
ispitati stranke te nastojati da se ti uzorci otklone..."
Prema ranije spomenutoj Preporuci o obiteljskoj medijaciji u Europi (1998.) drave
mogu odrediti sadraje ili sluajeve na koje se obiteljsko posredovanje moe primijeniti, te se
navodi kako je primjena obiteljskog posredovanja mogua u svim sporovima meu lanovima
obitelji. U tom bi smislu u Obiteljskom zakonu valjalo proiriti podruja obiteljske medijacije
i izvan podruja posredovanja prilikom razvoda braka, a u podruje posredovanja prilikom
razvoda braka ukljuiti i imovinska pitanja razvoda. No, iako Kora (2005.) navodi da nema
spora da se imovinska pitanja alternativno rjeavaju u okviru graanskog mirenja, a prema
Zakonu o mirenju, ipak naglaava da se, ak i da se objedine funkcije u jednoj osobi (koja
dakle moe biti i posredovatelj i miritelj) radi o dva paralelna postupka. No, sa stajalita
struke obiteljske medijacije (ukljuivo i socijalnog rada i dinamike obiteljskih odnosa), radi se
i trebalo bi se raditi o jednom postupku, ime bi se a) izbjeglo gomilanje sudionika i
ponavljanje postupaka o razvodu, npr. pred posredovateljem, pred CZSS, pred sudom) i b)
izbjeglo prebacivanje sadraja sukoba iz jednog podruja u druga, a najee iz imovinskih u
odnosna pitanja, posebno roditeljska. Osiguravanje pravne zatite u imovinskim pitanjima i
zatite djeje dobrobiti uobiajeno se u drugim zemljama rjeava na nain da npr. sud ili
CZSS potvruje valjanost sporazuma (ili prijedloga sporazuma) postignutog obiteljskog
medijacijom.
Nadalje, upoznavanje sa psihosocijalnim i pravnim posljedicama razvoda braka
svakako je potrebno osigurati, ali ne nuno i iskljuivo unutar procesa obiteljske medijacije,
ve eventualno kao dio predmedijacije ili obiteljskog savjetovanja. Moe se pretpostaviti da je
cilj upoznavanja s psihosocijalnim i pravnim posljedicama razvoda braka, izmeu ostalog, i
pokuaj "spaavanja" braka, to je i razvidno iz namjere da se brani drugovi pomire. Upravo
stoga valja obiteljsku medijaciju proiriti i na druga podruja obiteljskog ivota prije nego
doe do koliine i vrste sukoba koji vode do razvoda braka. Naime, trajni sukobi i njihovo
destruktivno rjeavanje jedan su od razloga razvoda braka i pravodobna pomo kroz
obiteljsku medijaciju ima vei potencijal prevencije razvoda braka i ouvanja obitelji. Praksa
pokazuje da je i nakon "uspjenog" razvoda braka i sporazuma o svim bitnim elementim,
upravo podruje roditeljske skrbi za djecu izvor nastavka sukoba bivih suprunika, pri emu
im je esto potrebna struna posredovateljska pomo, u prvom redu zbog zatite interesa
djece.

17

Takoer, namjera utvrivanja uzroka (kao i ispitivanje! o njima) suprotna je obiteljskoj

medijaciji jer podrazumijeva znatnu usmjerenost na prole dogaaje i odnose. U obiteljskoj se
medijaciji iskustva iz prolosti koriste samo u odreenim situacijama, npr. kada se trae
primjeri prijanjih rjeenja u slinim situacijama ili za poticanje zajednitva meu
sudionicima medijacije. Nadalje, "nastojanje da se uzroci otklone" svakako zahtijeva
dugotrajniju intervenciju od medijacije koja je kratkotrajni proces. Kao to navode razliiti
autori (Gold, 1997., Kelly, 1983., Milne, 1982., prema Milne i sur., 2004.) medijacija nije
terapija, ne fokusira se na povijest sukoba niti pokuava promijeniti obrasce ponaanja ili
osobnosti. Iako se odreeni osobni uvidi i promjene mogu dogoditi (kao i prilikom svih
pomauih intervencija koje se odnose na interpersonalne odnose), oni su usputna dobrobit
medijacijskog procesa. Takoer, unapreivanje odnosa meu lanovima obitelji moe, ali i ne
mora, pratiti uspjean proces obiteljske medijacije. Cilj obiteljske medijacije je dogovor o
rjeavanju konkretnih, praktinih problema, a ne razrjeavanje problema iz prolosti,
promiljanje i/ili uklanjanje uzroka problema i sukoba u obitelji.
Pitanje zatite djeje dobrobiti stalno se u obiteljskim odnosima, posebice razvoda
braka, postavlja kao primarno. No, dijete nije stranka u postupku razvoda braka, ve ima
mogunost sudjelovanja u postupku, to se u praksi rijetko koristi na aktivan nain. Iako je iz
prakse jasno da roditelji mogu zloupotrijebiti djecu kao "ratno orue" (to svakako treba
sprijeiti), ipak su roditelji, ukoliko im se u tome pomogne osnaivanjem njihovih resursa i
roditeljske odgovornosti, kompetentniji u donoenju odluka koje se tiu njihove djece. Iako je
kontrolna uloga centra za socijalnu skrb neupitna, obiteljska medijacija vraa odgovornost
roditeljima za dobrobit njihove djece (to je iznimno znaajno za uspjeno ostvarivanje
roditeljskih uloga nakon razvoda braka) te nudi mogunost da dijete aktivno participira u
postupku obiteljske medijacije, naravno pod odreenim uvjetima (Saposnek, 2004.). Kako
suvremena istraivanja ukazuju na to da je trajni sukob meu bivim suprunicima vrlo
znaajan imbenik razvojnog rizika za dijete razvedenih roditelja (Raboteg-ari, Penik i
Josipovi, 2003.), i ovdje je jasna preventivna uloga obiteljske medijacije ona smanjuje
trajanje sukoba meu bivim suprunicima te poveava odrivost sporazuma i sklad u brizi za
djecu odnosno unapreuje roditeljsko partnerstvo nakon prestanka brane zajednice.
Modeli obiteljske medijacije odraavaju pravni okvir pojedine drave, povezanost s
odreenim profesionalnim krugovima i organizacijsku politiku slube koja prua usluge
medijacije. Hrvatska praksa u pruanju usluga posredovanja prilikom razvoda braka moe se
prepoznati unutar modela evaluativne medijacije i kombiniranih modela, posebno uzimajui u
obzir specifinosti praktinog rada s korisnicima centara za socijalnu skrb. S druge strane, u
18

Obiteljskom se zakonu (2003.) prepoznaje tendencija zakonodavca za transformativnim

modelom medijacije. No, u svim je segmentima na neki nain proputen temeljni model
facilitativne medijacije, koji je uvijek sastavni dio svih drugih modela obiteljske medijacije.
Kako navodi Peace (2003., prema Milne i sur., 2004.), sudionici medijacije trebaju biti jasno
informirani o razliitim modelima i valja im omoguiti selekciju onog koji preferiraju.
Kako bi se u Hrvatskoj osigurao iri raspon usluga podrke obiteljima u kriznim
razdobljima te iskoristila i znaajna preventivna snaga obiteljske medijacije, nuna je a)
otvorenost svih strunjaka koje se bave obiteljima za izobrazbu i razvoj razliitih modela
obiteljske medijacije unutar razliitih organizacijskih okruenja i b) prihvaanje, normiranje i
provedba ideje samoodreenja i osnaivanja sudionika obiteljskih sukoba, preuzimanja
osobne odgovornosti te, na primjeren nain participacije djece, u odluivanju o stvarima koje
ih se tiu.
Literatura

1. Ajdukovi, M. i Sladovi Franz, B. (2003.a) Razumijevanje sukoba. U: Ajdukovi, D.

(ur.); Socijalna rekonstrukcija zajednice. Zagreb: Drutvo za psiholoku pomo, 195210.
2. Ajdukovi, M. i Sladovi Franz, B. (2003.b) Prevladavanje sukoba. U: Ajdukovi, D.
(ur.); Socijalna rekonstrukcija zajednice. Zagreb: Drutvo za psiholoku pomo, 211230.
3. Alini, M. (1999.) Europsko vienje postupka obiteljskog posredovanja. Revija za
socijalnu politiku, 6 (3-4), 227-240.
4. Bush, R. i Pope, S. (2004.) Transformative mediation: Changing the quality of family. U:
Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: models,
techniques and applications. New York: The Guilford Press, 53-71.
5. Cornelius, H. i Faire, S. (1989.) Everyone can win. Australia: Simon & Schuster.
6. Fisher, R. i Ury, W. (1981.) Getting to yes. London: Business Books.
7. Gold, L. (1997.) Mediation of couple and family disputes. U: Kruk, E. (ur.); Mediation
and conflict resolution in social work and the human services. Chicago: Nelson-Hall,
Inc., 19-35.

19

8. Hollier, F. (1993.) Conflict resolution trainers' manual. Australia: The Conflict

Resolution Network.
9. Kora, A. (2005.) Obiteljsko posredovanje prilog alternativnom rjeavanju obiteljskih
sporova. Hrvatska pravna revija, 5, 73-84.
10. Kruk, E. (1997.) Mediation and conflict resolution in social work and the human
services: Issues, debates, and trends. U: Kruk, E. (ur.); Mediation and conflict resolution
in social work and the human services. Chicago: Nelson-Hall, Inc., 1-17.
11. Lowry, L.R. (2004.) Evaluative mediation. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.);
Divorce and family mediation: Models, techniques and applications. New York: The
Guilford Press, 72-91.
12. Mayer, B. (2004.) Facilitative mediation. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.);
Divorce and family mediation: Models, techniques and applications. New York: The
Guilford Press, 29-52.
13. Milne, A., Folber, J. i Salem, P. (2004.) The evolution of divorce and family mediation: An
overview. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation:
Models, techniques and applications. New York: The Guilford Press, 3-25.
14. Obiteljski zakon (2003.) Narodne novine, 116/03.
15. Preporuka Vijea Europe No. R (98) 1, (1998.) Family mediation in Europe.
16. Pruett, M.K. i Johnson, J.R. (2004.) Therapeutic mediation with high-conflict parents:
Effective models and strategies. U: Folberg, J. Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and
family mediation: Models, techniques and applications. New York: The Guilford Press,
95-111.
17. Raboteg-ari, Z., Penik, N. i Josipovi, V. (2003.) Jednoroditeljske obitelji: Osobni
doivljaj i stavovi okoline. Zagreb: Dravni zavod za zatitu obitelji, materinstva i
mladei. Zagreb: DZZOMM.
18. Roberts, M. (1988.) Mediation in family disputes. Aldershot: Wildwood House Ltd.
19. Saposnek, D.T. (2004.) Working with children in mediation. U: Folberg, J., Milne, A. i
Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: Models, techniques and applications.
New York: The Guilford Press, 155-179.

20

20. Schepard, A. (2004.) The model standards of practice for family and divorce mediation.
U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: Models,
techniques and applications. New York: The Guilford Press, 516-543.
21. Shienvold, H. (2004.) Hybrid processes. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.);
Divorce and family mediation: Models, techniques and applications. New York: The
Guilford Press, 112-126.
22. Trgovevi, N. i Sladovi, B. (1997.) Potrebe i interesi za posredovanjem u socijalnom
radu. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 4, 119-129.
23. Uzelac, A. (2004.) Mirenje kao alternativa suenju. U: Uzelac, A. i sur. Mirenje u
graanskim, trgovakim i radnim sporovima. Zagreb: TIM press, 33-45.
24. Zakon o mirenju (2003.) Narodne novine, 163/03.

21

Branka Sladovi Franz

University of Zagreb
Faculty of Law
Department of Social Work

CHARACTERISTICS OF FAMILY MEDIATION

Summary

The aim of this paper is to expand thecognizance of family mediation, and to

evaluate new aspects of this specific professional skill in the sphere of the occupations that
provide assistance. First the explanations of notions are given mediation and
reconciliation in relation to the legal determinations i.e. the theory of conflict. Basic
provisions and manners of classification of mediation, as an approach to the resolution of
conflict with the assistance of the third party, are presented. Special attention was given to
the advantages of family mediation in the resolution of family conflicts, and the most
common contents of the family mediation and mediation on the occasion of divorce are
given. The paper describes a four-stages model of family mediation that consists of the
introduction, narrative, problem resolution and agreement. The paper briefly presents the
areas of application, theoretical starting points and practical models of family mediation.
The final part of the paper discusses some problems of the family mediation in Croatia
narrowness of the area of mediation to the mediation on the occasion of divorce, lack of
adjustment of the contents and aims of the mediation with the valid principles of family
mediation and family mediation models, emphasising the preventive possibilities of family
mediation with the aim to achieve better family relations.
Key words: mediation, family mediation, conciliation, conflict resolution, divorce

22