pre mnogo leta to bi ivljae jednom devojka lepa po imenu Anabel Li i samo joj jedno bee na umu: to da se volimo mi. U carstvu na alu sinjega mora deca smi bili mi, al volesmo se vie no iko ja i Anabel Li, ljubavlju s koje su patili udno nebeski aneli svi. I zato, u carstvu na morskom alu, pradavno ovo se zbi: dunu silni vetar sa neba, sledi mi Anabel Li; i dooe od mene da je odnesu njezini roaci svi, u grob na morskom je spustie alu da veni sanak sni. Anele je zavist morila to su tek upola sreni ko mi: da! Zato samo (kao to znaju u onome carstvu svi) dunu vetar s neba i sledi i ubi mi Anabel Li. Ali mi nadjaasmo ljubavlju one to stariji behu no mi to mudriji behu no mi i slabi su aneli sve vasione i slabi su svi podvodni duhovi zli da ikad mi razdvoje duu od due prelepe Anabel Li: Jer veite snove, dok mesec sjaj toi, snivam o Anabel Li; kad zvezde zaplove, svud viam ja oi prelepe Anabel Li; po svu no ja tako uz dragu poivam, uz nevest svoju, uz ivot svoj snivam, u grobu na alu, tu leimo mi, a more hui i vri.