Lynn Shepherd

PROBODENO
SRCE

Prijevod djela:
The pierced heart
S engleskoga prevela:
Gordana V. Popovi

Mislio sam da je to neka varka mjeseine, neki neobian uinak sjene,

ali nastavio sam gledati i vidio da to nije mogao biti privid...
Bram Stoker, Dracula

PRVO POGLAVLJE
Austrijsko Carstvo, oujak 1851.
Vlak je napustio Prag u 8.35 sati 15. oujka i stigao u Be prije podneva.
Charles Maddox napustio je London pod sivim nebom i gustom kiom i
cijelo je putovanje mogao zavriti u malo vie od dva sata da je to elio,
ali imao je razloga produljiti to prvo putovanje izvan rodnih obala.
Ponajprije, put mu je bio plaen - i to dobro plaen, pa ga stoga i nismo
vidjeli kako silazi iz stranjeg dijela vlaka, natopljenog vonjem dima od
lule i enjaka, umornog od sati provedenih meu kretavim piliima,
bunim vojnicima i mrmljanjem starih opatica. Naprotiv, vidjeli smo ga
kako izlazi iz istog zraka (u svakom smislu) vagona na kojemu je stajao
natpis Erste Klasse. Na peronu je zatekao nosaa koji je ve ekao da
preuzme njegovu torbu, iako se ta razmjena nije dogodila, valja priznati,
bez pomalo prezriva dizanja obrva kad je postalo jasno da je prilino
natrpan koveg bio jedino to je taj engleski Herr ponio. Shvatio je od
tog nosaa prtljage da se mnogo toga moe zakljuiti po stanju - i vrsti putnikove prtljage, a to alosno malo koliko je taj putnik bio ponio
prilino se loe slagalo s uznositou njegova izraza i uzdignutom
bradom. A, s druge strane, nije uope bilo sporno da je neuredna odjea
Charlesa Maddoxa bila neprimjerena drutvu u kojem se zaticao iz sata u
sat u dobrostojeem okruenju njegova kupea dok je gledao kroz prozor i
bio gledan - samo da je to znao - pti svakoj izmjeni suputnika. A kako se
5

dojmio
zamiljena
francuskog sveenika, dvojice
punanih
samozadovoljnih belgijskih trgovaca, obitelji zgodnih i uzbudljivih
nizozemskih keri s rumenim dadiljama koje su na njih brino pazile?
Lijep mrgodan mladi, razbaruenih tamnosmeih uvojaka, s izrazom
prilino nalik na oaj zbog kojeg mu je koa djelovala kao prekrivena
sivkastim filmom, a pogled inae nadasve privlanih plavih oiju bio
smrknut. Gledajui ga, lako ste mogli zakljuiti - kao to je to i zakljuio
sveenik koji ga je veinu puta od Ligea do Klna neprestance
promatrao preko stranica svoje knjige Tome Akvinskoga - da taj mladi
skriva svoju alost, da je bol za njega samo njegova privatna stvar. I
imali biste pravo. Charles je pak brino izbjegavao svaki dodir s bilo
kojim suputnikom, bila rije o razgovoru ili izmjeni pogleda, to je
prilino ivciralo najstariju nizozemsku ker, dopadljivu u svojim
ukrasnim vrpcama, koja ga je neprestance motrila jednako uporno kao i
monsinjor, iako vodena posve drugim mislima.
Charles se zanimao, ako uope jest, za krajolik - kilometri pravilnih
ravnih polja koji su promicali tu i tamo izmeu obijeljenih kua sela s
crvenim krovovima, koji bi odmijenile mranije guste ume, daleki vidici
crkvenih svodova i suncem okupani tornjevi. Danas nam je tako
uobiajeno putovati vlakom da ne moemo zamisliti to je onda znailo
promatrati cijeli novi svijet tako nepredvidljivom brzinom motriti kopno
koje se smjestilo u etvrtast okvir okna i kinematografskim ga okom
motriti mnogo prije nego to je ta rije uope nastala. Za ovjeka poput
Charlesa, s bogomdanim fotografskim pamenjem, kao to e se nazivati
stoljee poslije (a za ovjeka poput Charlesa bogomdan je doista
prava rije), udar slika na zjenicu oka bio je gotovo previe, pa je s
odreenim olakanjem usporeno proveo dan kreui se brzinom koraka,
najprije u Antwerpenu, potom u Leipzigu, iako umjerenije u drugom
gradu jer mu inae ne bi dostajalo vremena. A sada je napokon stigao na
cilj umotan, klaustrofobian i eljan kupanja. Ali ini se da za to nije bilo
vremena. Netom je napustio peron kad ga je jako obzirno zaustavio nizak
mrav ovjek u besprijekornoj odori, oslovio ga po imenu i uz dubok
naklon. ovjek - inilo se - nije govorio engleski, a Charles nije govorio

njemaki, pa se najprije osjetio nelagodno kad mu je uzeo torbu

iznenaujue odlunom kretnjom, ali je, slijedei ga do blistava sunca na
ulici na kojoj je ekao niz koija, s olakanjem uoio da je ona do koje
ga on vodi bila oznaena istim grbom kao i pozivno pismo u njegovu
depu. Krunite i tit s prugama bile su oznake grba baruna von
Reisenberga.
Mogli biste se upitati to plemi tako uznosite i stare loze moe
traiti u drutvu tako neugledna i prilino zaputena mladoga privatnog
detektiva. I zbog ega mu je, dapae, tako stalo do njega te je bio
spreman platiti mu put preko pola Europe? Pitanja su to na mjestu,
slaem se, iako u se, da bih na njih mogao odgovoriti, morati vratiti neka
tri mjeseca unatrag, do sobe na prvom katu visoke, elegantne zgrade na
Strandu koja je tijekom trideset godina sluila Charlesovu praujaku kao
ured u vrijeme kad je bio na glasu kao najvei lovac na lopove u
Engleskoj. U toj istoj prostoriji zatei emo Charlesa toga hladnoga dana
potkraj prole godine udubljena u razgovor s krupnim elavim
mukarcem u tamnu odijelu ija je crnina neosporno navodila na pomisao
da je rije o redovniku, to on nije bio, kao to je Charles najprije bio
pomislio, ve je bio slubeni predstavnik knjinice Bodleian na
Oxfordskom sveuilitu. Ta je ustanova imala navlastitu uznositu i staru
povijest i jedinstvene zbirke u vezi s kojima je gospodin Turnbull brino
objasnio kako im nema cijene, ali je jo skuplje bilo njihovo uvanje.
Stoga, ako bi se gospodin - zacijelo plemi - iznenadno obratio kustosima
s ponudom zapanjujue velike svote za preuzimanje trokova odravanja
jednog od najboljih i najslavnijih knjinih primjeraka, bio bi doista
lakouman, nepromiljen knjiniar koji bi dopustio da mu takva ponuda
isklizne iz ruku. Jednako kao to bi bio vrlo nepromiljen onaj koji ne bi
provjerio valjanost takve sumnjive donacije prije nego to bi je prihvatio.
Gospodin Turnbull odmah je shvatio da sami knjiniari oito ne bi bili
kadri provesti takvo ispitivanje, a za koje je ovjek poput Charlesa energian, diskretan, inteligentan - bio kao stvoren. Ispitivanje koje je,
pokazalo se, predvidio i pretpostavio sam barun von Reisenberg jer je
svoju ponudu popratio pozivom za bilo koju osobu koju knjiniari

poele imenovati da ga posjeti u domu njegovih predaka i da tako, na

njihovo zadovoljstvo, provjeri njegovu vjerodostojnost. Charles pak nije
oklijevao. Iako je zdravlje njegova prastrica bilo krhko i duh mu slabio,
spremno je prihvatio ponudu da bude tjednima odsutan tisuu kilometara
od Londona, od svojih uspomena i od te kue tik do Stranda. Moda i
znate to ga je tako oajniki tjeralo na odlazak, ali znali vi to ili ne, to
nee dugo ostati tajnom.
Koija je odloio Charlesov koveg na krov teke i prilino
staromodne koije, potom otvorio vrata i uskomeao se oko dodavanja
deka i boice konjaka, a to se Charlesu inilo razdraljivo suvinim, jer
ak ako je povjetarac i bio prohladan, Sunce je bilo blistavo i u koiji je
zrak bio topao. Dok su se sporo udaljavali, Charles je spustio prozorsko
okno kako bi dobro vidio grad svladavi ono za to je znao da je
nerazborita ljutnja zbog toga jer nije bio uhvatio nekoliko sati da ga sam
razgleda. Prolazili su pokraj spore tamnoplave beke rijeke, potom proli
pokraj mone tvrave koja e za koju godinu proslaviti stari dio grada i
uiniti ga glasovitim. Koija je moda osjetio nestrpljenje svog putnika
jer je iznenadno skrenuo s glavne ceste i zaputio se polaganijim i
zavojitijim putovima preko vrtova koji su okruivali zidine poput
travnata opkopa, koji je svojedobno bio jednako vaan za obranu grada
kao i zidovi s tornjiima. Ondje je to bio sajmini dan - zrak je bio
zaguen zvukom prenosivih orguljica i verglova i dok su prolazili pokraj
sjajno ulatenih atora sa onglerima, puhaima stakla i kazalita lutaka,
Charles se udio kako je daleko dospio, a sve mu se to ipak inilo
bliskim. Stari se grad mogao nadviti iznad njih poput tvrave iz vitekih
vremena, ali nita nije razlikovalo taj nedjeljni prizor ili mnotvo
nasmijeenih i dokonih etaa od onih koje je Charles viao svakog
tjedna na ulicama Londona. Djeca su koturala obrue, oevi nosili visoke
eire, a gospoe bile u svojim svilenim haljama koje su se vukle po tlu ak je i vraka moda bila ista. On se ponovno zavali u sjedalo,
neodreeno razoaran, ali taj osjeaj nije potrajao dugo poto su napustili
rub grada. Kad se koija zaputila iz grada u unutranjost uma i
vinograda, ni krajolik ni mala cvijeem obrasla groblja koja je uoio

uzdu puta nisu Charlesu nalikovali na bilo to to je vidio u Engleskoj.

A kad se nebo smrailo na mjestu na kojem se dolina suavala, Charles
je ugledao vodopad koji je izvirao sa stijena obraslih mahovinom i
vinograde terasasto nanizane na strmim breuljcima te jedno ili dva
naputena samostanska zdanja to se opasno naginjahu prema liticama,
gdje su stada blejala i muvala se oko uruenih crkvenih pijevnica.
Nakon neka dva sata koija je usporila i nekoliko minuta poslije
Charlesa je iz sanjarenja prenuo zvuk kopita na ploniku. On pogleda van
i vidje da su se zaustavili ispred uto obukane zgrade, osigurane brino
iskovanim eljeznim vratima ograde koja su gledala na polja, sada siva
zbog guste kie. On otvori vrata, pomalo iznenaen tako obinim
izgledom dvorca Reisenberg, ali ve za minutu shvati svoju pogreku:
zgrada je bila tek majur, a oni su zastali samo na trenutak. Ali svaka
prilika da se domogne zraka i protegne noge bila je dobrodola poslije
mnogo sati zgrenosti i Charles je skliznuo iz koije i kroio na mokro tlo
praen radosnim ruganjem nekolicine malih djeaka koji su se igrali sa
sivim psom na udaljenu dijelu dvorita, na kojem su vinske bave bile
poredane u otvorenu taglju i gomile naslaganih dasaka ekale da ih
bavari obrade. Pilii su cupkali travu izmeu kamenih ploa, a zrak je
odisao drvom. Kia mu je sada stala kapati niz vrat i on se okrene i
zaputi prema vratima kue, gdje ga je ekao koija da ga povede niz
niski nadsvoen prolaz do prostorije sa stolom koji je stajao ispred vatre
i metalnim loncem to se grijao na ognjitu. Farmerova ena, povuena i
umorna, nije ga pogledala dok mu je vadila meso u zdjelu, ali hrana je
bila topla i iznenaujue ukusna. Bila je to nekakva gusta juha, oito, ali
zainjena paprenim zainom koji nije prepoznao. Maloduno ju je
pokuao pitati kako se jelo zove - dobro znajui da ona ne govori
engleski - i nije bio mnogo pametniji kad je ona promrmljala neto to je
nalikovalo na paprika prije nego to se okrenula da razgrne ve dobro
razgorjelu vatru. Charles je dotad ve bio ispio trbuastu bocu crnog vina
koju je ona odloila pokraj njegova tanjura i ustao je da potrai toalet:
ako se veera nije mogla odgoditi do njihova stizanja na cilj, zacijelo je
jo valjalo prevaliti i vie od sata puta. Bit e da ga je putovanje umorilo

vie nego to je mislio jer se prvi put u ivotu zaputio u pogrenu smjeru
natrag i zatekao se na drugom kraju dvorita, gdje je iza koije ugledao
koijaa i starijega krupnog mukarca u konoj pregai koji je govorio
tihim ali uzbuenim glasom, dok su dvojica stajskih momaka uprezali
nove konje u jaram. Da je ostao u kuhinji, ne bi ih bio vidio, ali s ovoga
je mjesta Charles mogao razabrati uurbanost koijaevih pokreta i
nelagodu na farmerovu licu. Neto je oito uznemirilo starca i Charles je
vidio kad se prekriio. Zainteresiran, ali ne nepotrebno uznemiren,
Charles se zaputio prema njima kako bi zahvalio domainu, rukovao se s
njime i gurnuo mu u ruku nekoliko srebrnjaka koje je bio nabavio u
Pragu, ali ovjek je ustuknuo pri pogledu na njega i odmah se zaputio
prema vratima imanja ne osvrnuvi se. Charles pogleda koijaa, ali ni on
ga nije pogledao. Charles slegne ramenima mislei kako e opisati tu
zgodu u svome prvom pismu kui stricu Maddoxu. Potom pod pravim
kutom stupi na stubu koije i zavali se u svoje sjedalo. Sunce je ve
zalazilo i temperatura je naglo opadala, pa je Charles sada cijenio deke i
brendi koje je bio prezreo u toplini bekoga poslijepodneva. Dok su se
vozili dolje prema glavnoj cesti, kia je ponovno poela padati, ali sada
je to bila sitna ledena kiica koja je kapala na staklo koije i hladila zrak
do leda. Uskoro je bilo premrano da bi se razabralo mnogo toga oko
slabane svjetlosti koju je razastirao koijaev lampa i Charles je mogao
tek pretpostavljati izgled zemlje oko njih po rasprenim svjetlima
vidljivim na udaljenim breuljcima, naslaganim poput zvijea neobinih
zvijezda. I kako su sati prolazili, a zvuk se kloparanja kopita jednomjerno
nastavljao, Charles se uljuljao u halucinatoran polusan koji sui usta,
sljepljuje oi i brka pamenje s prividom. Poslije e se pitati nije li to
bila posljedica popijena vina ili konjaka neobino metalna okusa koji je
prenaglo bio ispio i je li sanjao ili mu se prividjelo kad je ugledao
blijesak blijedih plavih svjetala to su im se pribliavala i udaljavala
izmeu drvea; je li huenje u njegovoj glavi potjecalo tek od pasa s
imanja koji su se izbezumili zbog lisica, a ne od crnoga krzna vukova za
koje je vjerovao da ih je vidio kako krue uz put, dahui i puei se dok
su konji pocikivali od uasa, a njegovo je srce udaralo kao ludo. I tada,

10

tek kad su se ivotinje pribliile i on osjetio njihov smrdljivi topli dah na

svojoj koi - zauo je i vlastiti glas koji je glasno kriknuo kad je doista
ugledao opor, gomilu koja je iznenada ponovno utonula u tamu, stenjui
i strahujui pred bezlinim likom iji se oris ocrtao naspram neba i ruka
tihe sile podigla se prema Mjesecu.
Herr Maddox! Herr Maddox!
Charles ustane i gnjevno pogleda oko sebe. Koija je zurio u njega
kroz prozori, a Charles se nagnuo prema njemu i navukao zavjesu
svjestan da mu ruke drhte. ovjek ga je paljivo promotrio, potom mu
dao znak da izie iz koije. Sada je nebo vedro, a Mjesec visoko iznad
ume, ali nema znaka ni ovjeka, ni vuka, ak ni psa. Koija mu se
ponovno obratio, a iz njegovih pokreta i uperenih prstiju Charles je
napokon shvatio da su stali na tubu otre strmine i ovjek eli da poe
pjeice kako bi pritedjeli konje. Sljedeih pola sata Charles je klipsao
iza koije dok su konji posrtali i poskakivali po blatu, a kinica
skupljena u uljebinama kotaa odbljeskivala je zastraujue odraze
granja nagnuta nad njih. Kad su mu se ui naviknule na tiinu, Charles je
razabrao zvuk malih ivotinja to se kreu u tami, a jednom je, siguran je,
uo i jelena koji se udaljio u sjenu. Potom kad se oblinji konj iznenadno
poskliznuo i orma udarila u jednu stranu koije, velika je bijela uara
beumno sletjela, jedva na korak udaljenosti, zastraujua sa svojim
sablasno golemim oima.
to su nie silazili, postajalo je sve hladnije, a vlani se zrak zgusnuo
u vitice magle to su visjele u zraku poput pukotina u ledu. I tada su
preli posljednji zavoj i drvee se rastvorilo otkrivi dugi crni zavoj
Dunava koji je blistao na mjeseini. Koija zaustavi konje i sie sa svog
sjedala kako bi otvorio vrata svome umornom i drhtavom putniku.
Posljednji dio puta slijedio je zavoj rijeke du iroke i poumljene obale
sve dok Charles nije ugledao visoko predbreje to se steralo u vodu i na
njemu golem barokni dvorac etverokutne grae, iji se crveni krov dizao
prema iljastu tornju okrunjenom lukom kupole. Nakon nekoliko minuta
prilazili su uskim kamenim prilaznim puteljkom, jedva irim od koije,
koji se sputao trinaestak ili neto vie metara do prostrana luka usjeena

11

ravno u stijeni, koji su sa svake strane okruivali okrugli tornjii

vratareve kuice. Tu i tamo gorjela su svjetla u tornjevima, ali kad su
dospjeli do druge strane arkade, Charles vie nije vidio ni jedno jedino
svjetlo na glatkoj i zatvorenoj fasadi dvorca.
Arkada je vodila u poploano dvorite s kojeg je dvorac gledao na
rijeku, to se pruala strmo prema dolje. Koija je stala ispted tekih
hrastovih vratnica ojaanih avlima i nadvienih tronom kamenom
krijestom. U drvu su bila urezana i manja vrata koja su Charlesa
iznenadno podsjetila na vrata koleda kakav je vidio u Oxfordu, i dok je
koija odvezivao njegovu torbu i sputao je, otvorie se unutarnja vrata.
Charles otprve nije bio siguran je li se naao pred svojim domainom, ali
kad je lik na vratnicama proistio grlo i poelio mu srdanu dobrodolicu
na mekom engleskome sa snanim naglaskom, vie nije bilo sumnje.
Preskoit emo na trenutak sve to emo otkriti u vezi s tim ovjekom - i
sa svime to e znaiti u naoj prii - kako bismo potanko opisali
Charlesove dojmove. Pa to je sada ugledao dok su visoki oblaci
premreivali Mjesec i vjetar divlje huio oko visokih zidova? Visokog
mukarca, zapravo vieg od Charlesa da nije bio malko pogrbljen. Dug
crni kaput od neke teke tkanine bez sjaja koja nije odraavala nikakvu
svjetlost. Starinska svjetiljka njihala se u jednoj ruci s nisko odrezanim
fitiljem te je plamen titrao. Visoko elo i rijetka srebrna kosa leprali su
oko uiju. Ali to su bile tek pojedinosti. to je privlailo i zadravalo
pogled bilo je njegovo lice. Nevjerojatno svijetle oi, s tekim kapcima i
pepeljastim obrvama. Glava je zacijelo bila premalena za ovjeka
njegove visine, dok su kosti mrave lubanje bile jedva vidljive ispod
nategnute i tako bijele koe te je Charles na trenutak pomislio da ja barun
albino. A kad je pruio ruku, prsti koje je Charles na trenutak dodirnuo
bili su beskrvni poput prsti trupla starog jedan sat.
Charles se nakloni: Freiherr von Reisenberg.
Drago mi je poeljeti vam dobrodolicu u svome domu, gospodine
Maddox, uzvratio je barun i dalje priguenim glasom, kao da mu je
smetao noni zrak. Znam da ste doli u poslovni posjet, ali nadam se da
vam, svemu usprkos, u nas nita nee nedostajati i da ete na odlasku

12

moi ponijeti sve to ste doli potraiti.

Nema sumnje da je to bila posljedica uenja jezika na fakultetski
nain i rijetkog sluenja njime, ali formalnost barunova govora imala je
neobino suzdran uinak i dok ga je Charles slijedio u prostran,
kamenom poploan hodnik, uinilo mu se da ga je tih nekoliko koraka
preko praga vratilo stoljeima unatrag. Ovdje, kao i vani, nije gorjela
nikakva svjetlost, a pri slaboj svjetlosti srebrne svjetiljke Charles se
pitao, uz trzaj nelagode, ne varaju li ga ponovno oi, jer dok su odsjaji
lampaa bacali iljaste sjene poput pocrnjelih grana to su se probijale
kroza zidove, inilo se po svemu da je velika prostorija sagraena unutar
ume koja se natiskivala sa svake strane uzvien ja. I siguran je - ovaj
put siguran - da vidi blijesak oiju neke ivotinja, i obris likova u tami,
pogrbljenih i zakukuljenih. Na trenutak je usporio korak, ali barun se nije
ni okrenuo ni usporio, a kad je zamaknuo za ugao i mrak ga iznova
okruio s prodorom hladnoga zraka, Charles se pourio dostii ga.
Prolazili su uskim puteljkom do niza stuba, potom se uspeli dugim
zavojitim stubitem od istroena i izlizana kamena, i Charles se
naposljetku zatekao, bez daha zbog penjanja i poprilino iivciran, u
maloj osmerokutnoj prostoriji bez prozora ije su zidove pokrivale police
s knjigama i osvijetljenoj jedino svjetlou vatre u kaminu. Vrata
nasuprot vodila su u spavaonicu u kojoj ga je ekao ugrijan i namjeten
veliki krevet s baldahinom i boca tokajca uz tanjur s hladnim nareskom i
krikama sira.
Molit u vas da me ispriate, ree barun, okrenuvi se licem prema
njemu. Plamen je zlatastim sjajem obasjao njegov lik i uinak je bio
neobino umjetan - kao u loe naknadno koloriranom crno-bijelom filmu.
Ja sam ve veerao, nastavi on, i stoga vam se neu pridruiti.
Svjestan sam takoer da je iza vas dug put, pa biste zacijelo htjeli
veerati na miru i lei kad vam bude odgovaralo. Jako mi je drago da
sam vas upoznao, ali svoju u zahvalnost izraziti sutradan, kada budete
odmorni. Ako sam vas u bilo emu liio udobnosti, ne libite se pozvoniti
nekom od slugu. Reeno im je da udovolje svakom vaem zahtjevu. A
sada u vam, ako dopustite, poeljeti laku no.

13

Potom se jo jednom nakloni i povue. Zrak u sobi zatreperi, potom

se smiri zadravi slab miris neega kiseloga, kemijskoga. Charles upali
svjetiljku i stane obilaziti prostoriju dok je vadio svoju naslaganu odjeu.
Police su bile ispunjene znanstvenim knjigama i tiskovinama, veina na
njemakome, ali bio je tu i iznenaujui broj na engleskome i na
francuskome. Bilo je knjiga iz geologije i botanike, kemije i metalurgije,
fizike i kozmologije te veliki odjeljak - uglavnom na njemakome - o
ljudskoj anatomiji i fiziologiji. Charles izabere tom ili dva na engleskome
i poe ih poloiti pokraj postelje. Potom sjedne za mali stol i pone jesti.
***
Sljedeeg jutra probudio se kasno. Prvi put poslije vise tjedana nije
sanjao o njoj - onoj eni ijeg se lica nije mogao sjetiti bez stida i bolna
uboda strane grinje savjesti. ene koja je posluivala u kuhinji njegova
strica i dijelila - iako nakratko - postelju s Charlesom. ene koja e roditi
njegovo dijete, a Charles e za to doznati puno prekasno, kad e majka i
neroeno dijete umrijeti pred njegovim oima. Sada se Molly sjeao
jedino toga posljednjeg dana, dok joj se tijelo gubilo u nitavilo, oi bile
pune suza nerazumijevanja i oaja, a krv joj otjecala i hladila se na
ledenome kamenom podu. A koliko je do tog drugog lica - onog njegova
djeteta - ono je lebdjelo u zakutcima njegove podsvijesti, uvijek prisutno,
ali nikad u cijelosti vieno, nikad dovoljno blisko njegovoj uspavanoj
ruci da ga dohvati.
Ali prole noi nije sanjao, pa je sada leao zagledan u strop u slijepu
uasu, posve nesvjestan gdje se nalazi. Tada mu se pogled zaustavio na
kaputu objeenu preko naslona stolca, a kad je ispruio ruku, naiao je na
staru presliku zapisnika Londonskoga kraljevskog drutva nad kojom je
zaspao no prije kad je pokuao - ali nije uspio - odgonetnuti sitne
zabiljeke pisane debelom olovkom uz lanak naslovljen O uzajamnim
odnosima ivotnih i tjelesnih snaga nekog Williama B, Carpentera, lana
Londonskoga lijenikog drutva. Kad je sjeo, vidio je da vatra koja se
trebala dosad ugasiti blista i dobro je odravana, a na stolu na kojemu je
bila prazna boca i ostatci veere sada se nalazio posluavnik s dorukom
14

i vr kave. Netko je bio u sobi dok je on spavao i Charles se brzo ogleda

- refleksna radnja koju je odmah smatrao smijenom jer oito tamo nije
bilo nikoga. Izvukao se iz postelje, malko crven u licu zbog toga jer je i
sluavka mogla vidjeti, i zaputio se do umivaonika, poprskao glavu i vrat
vodom i pogledao se u zrcalo koje, za divno udo, nije naao, ni tamo ni
bilo gdje u sobi. Obrijao se najbolje to je mogao bez zrcala, jer ga nikad
nije nosio sa sobom, potom se odjenuo i ulio si alicu tople guste kave
prije nego to se zaputio odkrinuti prozorske kapke odsutno grebui
cijelo vrijeme malu ranicu na vratu. Ustanovio je da soba gleda na rijeku
i poumljenu obalu iznad nje, a sa svog visokog poloaja vidio je
kormorane na vodi kako plove i kliku u naletu vjetra i tri kata nie zid
pokriven puzavcem, poploano dvorite ispred vrata dvorca i djeaka s
crvenom kapom koji je nosio prema vratima neto to je nalikovalo na
tanjur s iznutricom. Na rijeci se mali amac probijao protiv struje, a
amac i djeak bili su jedini znaci ljudske nazonosti na kilometre
daleko. Charles se okrene i sjedne uza svoj doruak ne marei za to
koliko je dan ve odmaknuo. Pola sata poslije izie iz sobe i sie niza
stube. U podnoju zavojitih stuba naiao je na arkadu koja je vodila do
galerije to okruuje tri strane hodnika. Dio neobinosti od prole noi
barem je sada bio objanjen: iljaste sjene koje je Charles vidio u
polumraku bile su nita drugo tajanstveno doli rogovi i staro oruje
pribijeni na svijetle zidove, a oi u mraku bile su tek staklasti odraz
prepariranih glava krupnih davno umrlih pasa, zubi iskolaenih u trajnom
zluradom reanju.
Koliko je pak do likova za koje mu se uinilo da vire iz sjene, sada
brzo uoava vlastitu glupost, jer je to tek niz titova poredanih kao za
borbu u praznome zraku.
Prazan je zrak jedino to se nalazi na hodnicima, barem u tom
trenutku. Nema znaka posluge, a zasigurno ni traga gospodaru kue. Dan
vani blista od Sunca uz glasan zapadni vjetar, ali unutar dvorca sve je
zamagljeno i tiho - udna priguena tiina za koju se ini da upija ak i
jeku s kamena. Charles je na trenutak oklijevao pitajui se da li da side
kad zauje otvaranje vrata nie dolje niz galeriju. To su mala niska vrata

15

koja su zacijelo neposredno ispod tornja i kupole i Charles se malko

zaudi kad ugleda baruna koji se pojavio na njima i potom ih brino
zakljuao velikim eljeznim kljuem, prije nego to se sporo i zamiljeno
zaputio prema mjestu na kojemu je stajao Charles. Zapravo, tako utonuo
u misli da mu je Charles gotovo morao preprijeiti put ne bi li privukao
njegovu pozornost.
Ah, barun e ustuknuvi. Charles primijeti da nosi istu odjeu kao
i no prije.
Ispriavam se, Freiherru - nisam vas elio uznemiriti,
Nita, nita, barun e brzo se pribravi. Jednostavno ste me
predusreli. Upravo sam elio poslati slugu da vas upita namjeravate li
poeti posao zbog kojeg ste doli u dvorac Reisenberg.
On nastavi hodati pokazujui Charlesu rukom da pode za njim, a
Charles vidje da se osvre prema zakljuanim vratima i prstom dodiruje
klju koji je gurnuo u dep svoga dugoga crnoga kaputa.
Zakljuujem, nastavi barun i dalje tihim i malko promuklim
glasom, da su kustosi Biblioteke Sir Thomasa Bodleyja zatraili dva
posve razliita osiguranja za vaeg boravka ovdje?
Charles zakoluta oima: Nisam siguran da vas razumijem.
Dragi mladi ovjee - ako vam se smijem tako obratiti - da je meni
povjeren zadatak kakav je njihov, izdan uz ponudu kakvu sam ja vama
dao, elio bih utvrditi dvije stvari. Prvo, da je dobroinitelj o kojemu je
rije doista ovjek kakvim se prikazao; i drugo, da nee biti nikakve
opasnosti ni sada ni u budunosti od bilo kakve...
On zastane na trenutak oito traei pravu rije.
...nezgode, da tako kaemo, proizile kao posljedica primanja takva
dara.
Charles se uspravi usprkos sebi i zauje blag barunov smijeh: Nema
potrebe da se zbunjujete, gospodine Maddox. Jednostavno obavljate
zadatak koji vam je povjeren, a kustosi pak samo ispunjavaju svoju
dunost. Nimalo me to ne vrijea, doista, kao to sam rekao, i sam bih
proveo posve iste provjere da sam na njihovu mjestu.
Priznanjem da sam se zaudio, zapone Charles dok su silazili niza

16

stube, zato ste izabrali Ashmoleovu ostavtinu za primatelja vae

velikodunosti. Imao sam prilinu sreu da mi je bilo doputeno vidjeti je
kad sam upoznao kustose u Oxfordu, i dok je iluminirani Bestijarij
neosporno zgodan i zacijelo dragocjen, neki drugi sadraji...
Barun se nasmijei Charlesu otkrivajui prvi put otre bezbojne zube
i blijede desni: Vjerojatno mislite na astroloke i kemiarske traktate
koji ine veinu zbirke?
Posebice onu Simona Formana. Proitao sam samo nekoliko
stranica, ali ovjek je oito bio arlatan - sve one gluposti o pozivanju na
astralne sile i prizivanju duhova. I tvrdnja da moe izlijeiti bolesti na
osnovi horoskopa i putati krv ovisno o Mjeseevoj mijeni! To je
smijeno, da ne kaemo i kanjivo. Nije udno da je zavrio u zatvoru.
Pa ipak, imao je vie od tisuu pacijenata na godinu, barun e
blago.
Charles se podrugljivo nasmijei. Ako je poneki od njih i ozdravio,
to zacijelo nije bilo ni u kakvoj vezi s Formanovim amuletima ili s
recitiranjem takozvanih magijskih napjeva. Izlijeio je ljude
zahvaljujui sluaju ili je - u najboljem sluaju - na djelu bio placebo.
Zastao je svjestan - i zapanjen - time to se inilo da se njegov drug
ne slae s njim: Ne slaete se sa mnom?
Barun podigne obrve: Primijetio bih da takvo lijeenje nije bilo
osueno niti se smatralo nedoputenim u ono vrijeme. Siguran sam da
vas ne moram podsjeati kako je Sir Isaac Newton vodio vlastite
kemijske eksperimente ili kako je Sir Elias Ashmole i sam bio alkemiar,
kao i osnivatelj vaega Kraljevskog drutva.
Ali to je bilo prije gotovo dvjesto godina! Od onda je znanost toliko
napredovala - nema isprike za takve besmislene predrasude...
Doista, bilo je napretka, prekine ga barun. Pa ipak, nismo blie
nalaenju odgovora kojima su ljude nadahnuli pojedinci poput Ashmolea
i Formana, unato svekoliku trudu znanstvenih ustanova. Alkemija,
gospodine Maddox, nije nastala samo na osnovi preobrazbe osnovnih
kovina, nego promjenom ljudske due, kako bi ona mogla razmjenjivati
podatke s tajnom energijom koja prosvjetljuje i oivljava svemir. Energija

17

kojom su se bavili nai stari i koja je sada izgubljena za nae skeptino

materijalistiki nastrojeno devetnaesto stoljee, energija koja rasvjetljuje
aurom borealis, i podrhtava na dubokim mjestima u zemlji i koju su nai
pradjedovi uspravnim kamenjem obiljeili kao sveta mjesta.
Charles je gledao u njega otvorenih usta prije nego se prisjetio da je
nepristojan, a i svog zadatka ovdje, te sagnuo glavu: estitam na vaem
mnogo veem znanju, Freiherru.
Kad su zastali ispred velikih drvenih vrata, Charles je ve sredio
mnoge uznemirujue dojmove koje je stekao u posljednja dvadeset i
etiri sata i zakljuio da se sve to moe objasniti sve oitijom
ekscentrinou njegova domaina. Barun je neosporno jedan od onih
dokonih arisrokrata kojima bogatstvo omoguuje preputanje i
najnevjerojatnijim hirovima. Ali ako neto od tog bogatstva moe
posluiti tome da se zatiti Ashmoleovu ostavtinu, nije, dakako, na
Charlesu da tomu staje na put.
Stoga se na njegovim usnama ocrtao prilino nadmoan osmijeh kad
je barun otvorio vrata i rukom ga pozvao da ude - osmijeh koji je polako
izblijedio poslije dva, potom tri koraka prema naprijed i on stane
gledajui oko sebe. To je najljepa biblioteka koju je ikad vidio. Drveni
strop s pozlaenim okvirima, police koje seu od friza uza strop do poda,
dok se ispred njega prua niz visokih prozora zaslonjenih tekim
muslinskim zavjesama, a prozori gledaju preko zidina u vodu rijeke
ispod. A daleko s lijeve strane mukarac s gustom tamnom bradom i
smjerno odjeven paljivo slae papire na radnom stolu.
Pretpostavljajui vae potrebe, ree barun, bio sam slobodan
uposliti vlastita kustosa moje - mnogo skromnije - zbirke da vas opskrbi
nekim dokumentima koji bi vam mogli biti od koristi pri vaem zadatku.
Njih dvojica nastavili su kroiti suzdrana koraka pokraj draa za
knjige na kojima su stajali otvoreni tomovi oznaeni ljubiastim,
vrpcama, globusa na nogarima u krunim okvirima i staklenih izloga u
kojima su, kako je Charles pretpostavio, srednjovjekovni rukopisi.
Imate izvanrednu zbirku, gospodine, ree oduevljen poput djeteta
koje su pustili da slobodno vrlja prodavaonicom igraaka. estitam

18

vam.
Barun se nakloni: Knjinica poput ove nije djelo jednog ovjeka ili
ak jednog narataja. Neke od knjiga koje vidite bile su u vlasnitvu
moje obitelji prije vie od petsto godina. Mnoge druge nabavljene su u
novije doba, ili ih je nabavio moj otac, ili ja. Moj je otac proveo ivot u
Dvorskoj knjinici u slubi wurttemburkoga kralja. Jo se sjeam kad su
mi prvi put dopustili da uem u kraljevske odaje i vidim svog oca pri
radu - katalogiziranje, razvrstavanje, restauriranje. Kao dijete bio sam
prirodno znatieljan i otac se pobrinuo odnjegovati tu moju osobinu
istodobno me navodei na ispravan nain djelovanja i sreenost misli.
Njegove su jedine strasti - to knjige koje vidite obilno potvruju - bile
povijest i knjievnost. Bio je nezasitan sakuplja takvih djela i trudio se
usaditi mome mladom duhu neto od vlastita zanosa. Bojim se, meutim,
da sam ga silno razoarao jer se moje zanimanje priklonilo posve
drukijem puru.
Charles se nasmijeio: Bojim se da sam i ja razoarao svog oca jer
nisam slijedio smjer kojim me je on bio naputio.
Doista? barun e zastavi i prvi put pogledavi Charlesa otvoreno
u lice. A to bi on bio izabrao?
Medicinu, odgovori Charles malko se zarumenjevi iako nije bilo
jasno je li zbog sjeanja na taj porazan pokuaj ili zbog miljenja koje je
upravo iznio. Moj je otac - bio je - ugledni lijenik i na njegov nagovor i
ja sam nekoliko mjeseci studirao medicinu. Ali nisam imao smisla za taj
posao i dovoljno empatije - ili mi je to bilo reeno - spram patnje svojih
blinjih. Mentor koji je nadzirao moj studij primijetio je jednom da
prilazim bolesti kao intelektualnoj zagonetci - oaravalo me odreivanje
prirode i uzroka bolesti na koju su se alili bolesnici, ali bio sam posve
ravnoduan spram zadae koja je slijedila, naime, korisno lijeenje.
On zastane, osmijeh mu nestane s usana, i uplai se da je moda
rekao previe, jer je sada u barunovim oima bio neki udni izraz.
Doista? ree nakon nekog vremena. Shvaam. Moramo o tome
ponovno razgovarati. Ali bojim se da vas zasad moram napustiti i
prepustiti vas brizi izvrsnoga Herr Bremmera jer moram obaviti neki svoj

19

posao. Kad vidite sve to vam je potrebno, on e vas otpratiti do hodnika

u blagovaonicu, gdje e vas doekati obrok. Dovienja, gospodine
Maddox.
I nakon tih rijei on se udalji.
Charles se okrene prema knjiniaru koji se duboko nakloni i potom
ga povede do baze podataka gdje je smotao veliki smotuljak i brino ga
osigurao malim olovnim utezima. Nosio je bijele pamune rukavice i na
savrenom engleskome zamolio Herr Maddoxa da ne dira pergament. On
je, objasni, prikaz barunova obiteljskog stabla, izvorno izraenog jo prije
jednog stoljea i na nj se brino dodaje ime svakoga sljedeeg
nasljednika. I, doista, to je prekrasna stvar - debeo i fino obraen papir
ispisan krasopisom, a na kraju svakoga brino je nacrtan grb, blistav kao
to je morao biti prvoga dana kad je izraen. Herr Bremmer sada je
gledao Charlesa u oekivanju i on je iznenadno shvatio da mu to ne
pokazuje kao rukotvorinu nego kao dokaz. Brzo je izvadio iz depa notes
i upitao svog pratitelja moe li mu pomoi da odgonetne njemake
natpise. Za pola sata imao je est stranica biljeaka sa svim zamislivim
ograncima barunovih predaka, kao i veliinom njegovih imanja, povijeu
dvorca i identitetom nasljednika ako barun von Reisenberg umre - to se
inilo vjerojatnim - bez vlastita sina nasljednika.
Tu su provjeru knjiniari zacijelo smatrali posve dovoljnom i
Charles se na kraju poeo pitati ime e ispuniti preostalo vrijeme svoga
predvienog boravka. Kad je nastupila tiina, Charles se osmjeli na
prilino neukusno pitanje o prirodi posla zbog kojega je barun
otputovao, ali Herr Bremmer se gradio da ga ne razumije, oiju uperenih
u ponovno zamatanje smotuljka. Charles ga je promatrao svjestan bljeska
predosjeaja - jer mu je detektivski nagon govorio da stvari ne moraju
biti onakve kakvima se ine. Mogue je - shvati odmah, da je ovjeku
jednostavno nelagodno pri pomisli da sa strancem razgovara o poslovima
svog poslodavca, ali blaga rumen na njegovim obrazima upuivala je na
neto drugo, na neto vie. U meuvremenu Herr Bremmer paljivo je
odloio smotuljak u dugu kartonsku cijev i poao pozvoniti, a kad se
sluga pojavio, nasmijeio se, naklonio, rekao Charlesu da mu je na

20

raspolaganju ako mu zatreba jo kakva pomo. inilo se kao da ovaj

nikad pitanje nije ni postavio.
Charles se dvoumio - odbijao je prihvatiti ne kao odgovor - to mu
se u njegovu zanimanju dogaalo gotovo jednako esto kao i to ga je
esto znalo uvaliti u nevolje, pa se neete zauditi namjeri da se raspita o
barunovu poslu kada bude sreo svog domaina za objedom. Ali kad je
sluga otvorio vrata prostrane arkocrvene blagovaonice, Charles je
odmah uoio da je za stolom na kojemu se mirno moglo smjestiti
dvanaestero uzvanika bilo poslueno samo za jednoga gosta. Svijee su
bile upaljene, iako je jedva prolo podne, a teke brokatne zavjese
navuene. Sluga je ve zatvorio vrata za sobom, a kako drugom sluzi nije
bilo ni traga, to se Charles sam posluio iz prilino obilne posrebrne
zdjele i potom objedovao u mjeavini tiine i zbunjenosti. Kad je
naposljetku odmaknuo tanjur i ustao, shvatio je da barun u tiini stoji u
dovratku iza njega. Koliko je dugo ondje stajao, Charles nije imao pojma.
Vi ste ve objedovali, Freiherru von Reisenbergu? upitao je
Charles pomalo nelagodno.
Barun je zanijekao glavom: Rijetko jedem danju, gospodine
Maddox, i hranim se strogo vegetarijanski.
To je moglo objasniti, pomislio je Charles, bljedilo njegove puti i
blago drhtanje barunovih ruku koje je zamijetio.
ini mi se, nastavio je von Reisenberg, na osnovi vaih jutronjih
primjedbi, da biste eljeli vidjeti moju zbirku.
Mislio sam da sam je ve vidio...
Barun spremno odmahne rukom: Ne govorim o biblioteci - to su
ukrasne sitnice - prenemaganje...
Charles podigne obrve - sudei samo prema ono nekoliko blaga koja
je vidio tog jutra, von Reisenberg ima arhiv kraljevske raskoi vrijedan
znanstvenog ushita.
Nemojte me pogreno shvatiti, ree barun. Ispravno prosuujem
vrijednost tomova koje imam sreu posjedovati, ali ta je vrijednost - za
mene uglavnom sentimentalna. Vjerujem da sam upotrijebio odgovarajui
engleski izraz.

21

Charles potvrdno kimne: Sentimentalna vrijednost, da, to je ispravan

izraz. Zato to ti tomovi pripadaju vaem ocu.
Upravo tako. Dok je moja zbirka posve drukije vrste, posve druge
vrijednosti. Rijetko pozivam posjetitelje da je vide, a nikad tako malo
poznatu osobu, ali ini mi se da ste vi vrsta osobe - i inteligencije - kadra
procijeniti njezinu vrijednost.
Charles je, dakako, bio svjestan toga da mu je ovjek laskao, a
dijelom se i divio tomu kako ga je barun vjeto procijenio i zaokupio. Ali
drugim dijelom mozga pitao se to je zapravo taj neobian ovjek zgrnuo
u toj neobinoj i prividno polupraznoj kui i je li to moglo biti u nekoj
vezi sa zadatkom koji su ga poslali da obavi.
On odloi ubrus na stol. Bila bi mi ast, gospodine.
Poli su iz blagovaonice uza stube i Charles na trenutak pomisli da su
im cilj vrata koja je vidio da ih barun tako brino zakljuava prije
nekoliko sati, ali ne - on ga je vodio do drugoga velikog ulaza na
drugome kraju, do sobe tono iznad knjinice i upravo jednake visine i
veliine. Samo to to nije knjinica. Doista jedino mjesto na koje
nalikuje, prema Charlesovu iskustvu, velianstvena je Sjeverna galerija
Britanskog muzeja, u kojoj je izloeno vie od tisuu primjeraka
minerala, kristala, kovina i geolokih ruda, koje su katalogizirane od
Achmitea do Zunderertsea, i - kao to je Charles vrlo dobro znao - nude
oaranom posjetitelju sve od komada meteora poznatog kao glasoviti
Yorkshirski kamen teak oko deset kilograma koji je pao pokraj World
Cottagea, u upi Thwing, u East Ridingu, do primjeraka vodenih
eljeznih oksida meu kojima su najraznolikije vrste sjajnog
smekastocrnog praha koji je Beuanama, stanovnicima ponad Velike
rijeke u Junoj Africi, sluio kao puder za kosu.
Britanski se muzej dii etirima galerijama veliine ove sobe, a
barunova je jednako natrpana i brino rasporeena kao i bilo koja od njih.
Tu su stolovi na kojima su poslagani znanstveni instrumenti, od kojih su
neki oito stari i vjerojatno neprocjenjive vrijednosti, a drugi nose
tragove nedavne uporabe, ukljuujui i mikroskop pod kojim je jo
stajala ploica pokrivena nekom gustom crvenkastom masom. Tu su i

22

kabineti s barunovim rudnim primjercima, svaki s brinom oznakom

ispisanom na latinskome, njemakome i (prilino malim slovima, valja to
priznati) na engleskome; i cijeli sanduk s dragocjenim i poludragocjenim
kamenjem, veim nego to ga je Charles ikad vidio u Bloomsburyju mjehurast ruiasti kvare, etvrtasti komadi tamnogrimiznog ametista,
ledenoneprozirni dijamant veliine Charlesove ake. I prilino
uasavajui prizor sanduka s dijelovima ljudskog tijela umoenima u
etanol - sivkasti mozgovi nalik na fosilizirane koralje, dva srca paljivo
prerezana na pola, jedno zdravo, drugo bolesno, smeuran penis i testisi, i
izoblien fetus zbog kojega se Charles okrenuo i ubrzao korak. Na
jednom kraju prostorije na zidu visjele su uokvirene preslike koje su iz
daljine nalikovale na uobiajene krajobraze - divljina pod olujom i
urueni tornjevi to se diu u blistave oblake. Ali kad se Charles
pribliio, shvatio je da te slike uope nisu krajolici, nego industrijska
postrojenja - tornjevi su dimnjaci, a oblaci vrtlozi dima i aava katrana.
On se osvrne prema barunu s pitanjem u oima, ali njegov mu domain
samo mahne rukom u ime objanjenja i povede ga prema drugom nizu
slika poredanih du prozora. Pribliivi se prvoj, Charles nije razabrao u
to gleda - u staklenu retortu u obliku bubrega, neku vrstu plamenika,
nekoliko daica crvenkasta drva i keramiki vr u kojemu je neka
votana bezbojna tvar koja se bijeli na rubu. Tada primijeti dijagram
rairen na prednjem stolu, ali bio je pisan tako sitnim slovima da ga nije
vidio proitati. I ne mislei, isprui ruku da podigne zavjesu, ali barun ga
odmah uhvati za ruku suhim i iznenaujue snanim stiskom.
Molio bih vas da ne putate svjetlost, ree blago. Mene to rastuuje.
Gledajui ga tako iz blizine, te blijede oi i crvene mrlje na ljuskastoj
blijedoj koi, Charles se prvi put upitao nema li ovjek kakvu bolest neku nadraenost zbog svoje majmunske dijete koja ga je uinila
osjetljivim na sunce i objanjavala je njegov promukli glas. Bolest kao
to je Xeroderma pigmentosum, bolest koja, dakako, nee biti otkrivena
do potkraj tog stoljea, ali Charles je ve susretao ljude koji su patili od
lupusa, pa je razmiljao o tome da to spomene - napokon, kakva se

23

lijenika pomo tamo mogla pruiti, na tolike kilometre daleko od

civilizacije? Ali prije nego to je uspio pronai odgovarajue rijei za
primjereno postavljanje pitanja, barun je ve ponovno stao govoriti i taj
je trenutak proao.
Ovi posebni dokumenti pokazuju otkrie biljeke koja se dobiva
postupkom nazvanim suha destilacija. To ukljuuje - jednostavno
reeno, shvaate - grijanje vrste tvari dok ne proizvede plinovitu
supstanciju koja se potom ponovno stvrdnjuje djelovanjem vode ili
alkohola. Tako se dobiva to to je pred vama. Dijagram koji vidite
prikazuje razliite faze pokusa - grijanje, odvajanje razliitih taloga i tako
dalje. I, naravno, konani rezultat.
Charles pogleda izbliega keramiki vr: Donekle nalikuje na
parafinski vosak...
Tako i treba jer to i jest. Iz latinskoga parum affinis, to znai
nedostaje sklonosti, zato to taj posebni vosak ne...
... reagira s ostalim supstancijama. Da, znam, Charles e malice
prebrzo. Ali dojmilo ga se, usprkos svemu: jer se inilo da se od svih
svojih predaka taj ovjek posvetio ozbiljnu izuavanju. Znai li to da je
taj dio vae zbirke posveen ponovnom ostvarenju znanstvenih otkria?
Barun podigne obrve: Posveen je, gospodine Maddox, ponovnom
ostvarenju mojih znanstvenih otkria.
Ali mislio sam da je parafin otkrio Skot - Christianson, ili netko
slina imena...
Barunu zasuze oi: Rad Roberta Christiansona slijedio je nakon
mojega. Otkrie je neupitno bilo moje.
Charles pogleda u njega, a potom niz pustenih stolova i onda, jo
jednom, u ovjeka ispred sebe dok su mu se naoigled ruila sva
uzviena prvotna razmiljanja. Kako to da to nije znao? Napokon, nije to
bilo tako teko otkriti. Opsuje samome sebi u tiini - zato, zaboga, nije
ispitao svog domaina u Londonu kad mu se za to pruala prilika - zato
je bio tako glupo drzak da pretpostavi kako ni jedan aristokrat ne moe
biti zaokupljen neim drugim doli odijevanjem?
Trebam li razumjeti, izjavio je polagano, da ste sve izloeno sami

24

otkrili?
Barun potvrdno kimne: Veina se odnosi na moje pokuse s ugljenim
katranom i korisnim tvarima koje se mogu iz njega dobiti. Siguran sam da
ete naii na neke od njih ak i u Engleskoj. Kreozot, na primjer, ili
pittacal?
Pittacal? iznenadio se Charles dok mu se u glavi jo vrtjelo.
On se nasmijeio: Vidim da niste jeziar, gospodine Maddox. Rije
proizlazi iz grkog za tar i krasan. Oko toga se plete, moram priznati,
prilino dopadljiva pria. Uspio sam dobiti kreozot neto prije, a kako su
se na jednom od mojih majura neprestano javljali problemi sa zalutalim
psima, sjetio sam se da bi ih taj snaan miris mogao uspjeno zadrati
budu li se njime obojila drvena vrata. Ispalo je da nisam imao pravo u
vezi s tom pretpostavkom, ali sam sretnim sluajem otkrio da reakcija na
psei urin pomijean s kreozotom proizvodi izrazito tamnoplavu mrlju.
Serendipitet, ree Charles, koji doista nije bio lingvist, ali je ipak
bio prilino naitan na svom materinskom jeziku. Sretna sluajnost.
Barun kimne: Upravo. I tako sam - nakon razliitih dotjerivanja
procesa - otkrio pittacal. Bila je to prva sintetska boja koju je ovjek
proizveo za iroku potronju. Ona je, zapravo, novano pokrila mnogo
mog rada koji je uslijedio. Kao to ete vidjeti.
Sljedei sat barun je vodio Charlesa u razgledavanje njegovih otkria,
od antiseptika do stola s miomirisima, do blistavo crvene boje, istiui
uspjenost svakog otkria, osobit izazov svakog procesa. Slike su, sada
je shvaao Charles, tvornice i eljezare koje je barun otvorio na brojnim
potezima u Austrijskome Carstvu: ovjek oito nije bio samo ugledan
znanstvenik nego i izvanredno uspjean industrijalac, a Charles je jedva
mogao zamisliti bogatstvo koje mu je ta industrija donosila. Prisjetio se
da je kieno izraeno posude za veerom, za koje je mislio da je
posrebrno, moda zapravo bilo od ista zlata.
Do vremena kad su zavrili s obilaskom, zalazee Sunce blistalo je
nad Dunavom preobraavajui se u sjaj izlivena topaza. Charles se
upravo pitao gdje bi veera mogla biti posluena kad se vrata otvore i
ovjek u malim naoalama sa eljeznim okvirom i u dugom tamnom

25

kaputu brzo je koraao prema barunu. Charles tada prvi put vidje nekoga
da u toj kui tako brzo koraa i upita se to je uzrok toj hitnji. ovjek se
ukoeno nakloni i zovne baruna u stranu. Charles je hinio da je
zaokupljen metodom kojom se proizvodi ulje osobito neugodna mirisa i
iju uporabnu vrijednost jo nije dokuio, ali pazio je da zastane na
mjestu s kojega je mogao vidjeti lica obojice mukaraca. Govorili su
njemaki, ali to i nije udno, a Charles je svakako hvatao tek pokoju rije
- neto to je zvualo poput Leidena, za to je Charles pretpostavio da je
ime grada - ali nema sumnje da se u mukarevim oima krila
tjeskobnost. Nakon nekoliko trenutaka ivog razgovora, barun se okrene
prema Charlesu i ispria se da se mora udaljiti na nekoliko trenutaka.
Treba me neki neoekivan posjetitelj.
Nizozemac, pretpostavljam.
Barun se namrti, potom mu se lice razbistri i kratko se osmjehne:
Zapravo, jedna osoba iz Portschacha. Ali nadam se da e njegov posjet
biti uvelike beznaajniji od onoga vaeg zemljaka. Ako biste eljeli,
mogu zapovjediti sluzi da vas odmah otprati dolje na veeru.
Ne, Charles e spremno, iznenadno posve nezainteresiran za hranu,
a silno zainteresiran za identitet mukarca u naoalama i za to da nije uo
kad su se otvorila teka vrata dvorca, niti ikakav zvuk uspinjanja uza
stube.
Nastavit u razgledavati vau galeriju, Freiherre von Reisenbergu.
Toliko toga jo nisam stigao razgledati. Rijetko se prua prilika vidjeti
tako dojmljivu i jedinstvenu zbirku.
Barun se nakloni, oito polaskan iako je i dalje sraunato imao
neprobojan izraz lica: U tom sluaju vratit u se im budem mogao. A
znam da vas, gospodine Maddox, ne trebam posebno moliti da ne dirate
nita od predmeta koje sam ovdje izloio.
Preputen sebi, Charles jo jednom malo bre obie prostoriju i
zapie nekoliko redaka u svoj notes kako bi se podsjetio svake
pojedinosti koju treba provjeriti poslije povratka u London.
Naposljetku se zatekne ispred izrezbarenih drvenih vrata na posve
drugom kraju prostorije i brzo osvrne oko sebe prije nego to je poloio

26

ruku na kvaku iako je bilo malo nade da e vrata biti otvorena. Ali nije
imao pravo. Vrata se irom raskrilie i drugi put toga dana Charles ostane
zapanjen onime to je vidio. Ali ovaj put to nije bilo udivljenje, nego
uasnuta nevjerica. Soba je mrana, a ena spava, jednu je ruku podigla
iznad sebe dirljivo preputena na jastuku dok joj se grudi diu i sputaju
u ritmu usnula disanja. Na licu joj titra poluosmijeh, kao da sanja neto
lijepo, a tanka ipkasta spavaica malko je skliznula i otkrila prekrasnu
bijelu grud s bradavicom malko nabreklom na hladnome zraku. Intimnost
njena prizora bila je to dirljivija samom svojom zemaljskou. Samo da
nije jednoga. Krevet na kojemu je leala u staklenom je sanduku, a ena
uope nije ena.
Nainjena je od voska.
Charles polagano obie sanduk uoavajui i najmanju pojedinost blijede plave ilice izgledale su kao da se pruaju ispod koe, trepavice
su oito nalijepljene, jedna pokraj druge. Mogao se jedino diviti takvu
umijeu, ali to je dulje gledao, to se neugodnije osjeao prema prirodi
tog pogleda - i zato to je postao voajer i zbog mukarevih razloga da je
dri ovdje skrivenu. Iznenadno se upita - prije nego to ga nesmiljeno
obuzme misao na koju je teko odgovoriti - koliko je stvarno ovo tijelo
ispod pokrivaa.
I tada, dok je zalazee Sunce zamicalo za oblake proputajui jo
posljednje mlazove crvenila kroz zamraenu sobu, Charles ugleda barem
dvanaest drugih votanih likova poredanih uza zidove, a svi su, ba svaki,
enski. ene se oputeno rasteu na svilom prekrivenim leajevima,
zatvorenih oiju, izlau svoja naga tijela pogledima promatraa; ene u
neuvijeno erotskim poloajima, zlatokose i plavooke, ispruenih nogu i s
udovino i neprirodno isturenim genitalijama, ili pak bez kose i
pokrivene neime to je nalikovalo na ivotinjsko krzno; mlade djevojke
koje se vedro smijee s otvorenim trbusima kako bi se u njima vidio
fetus ili pak s grudima zguljenima prema natrag kako bi se vidjeli organi
ispod. Neke su tek torza, druge bez glave, a jednoj je, podignutih i
razmaknutih koljena, srce izvaeno i blista na vlastitu trbuhu.
Koliko god ga se tijekom tih posljednjih nekoliko sati dojmila

27

dostignua njegova domaina, nita nije moglo opravdati to to je Charles

ovdje otkrio - nikakva znanstvena objektivnost, koliko god visokoumna
bila, nije mogla ovu prostoriju uasa uiniti niim drugim doli
pornografskom i opscenom. Charles nije osoba bez iskustva, nazoio je
dok se ivim enama otvarao trbuh kako bi se oslobodilo neroeno dijete
ili diseciralo le radi prouavanja njegova ustroja, ali nikad nije doivio
da netko eli oponaati takve postupke u ime privatnih i nastranih
zadovoljstava. A tu je zacijelo to bilo na djelu. Jer sada je uoio, to
prije nije, da stakleni sanduk koji je okruivao uspavanu djevojku ima
vrataca s malim srebrnim kljuem. A budui da ona nije mogla izii,
postojala je samo jedna mogunost.
Vidim da nisam imao pravo. Vaa znatielja, gospodine Maddox,
nadilazi vau uljudnost.
Charles se okrene i ugleda svog domaina kako stoji na vratima i
opet drei svoj starinski lampa.
Nisam vam dopustio da uete u ovu prostoriju.
Vrata su bila otkljuana - mislio sam da to znai...
On zastane, zacrveni se. Nije bilo rijei kojima bi opravdao svoj in.
A barun s pravom utvrdi da, ako je i bio pozvan neto provjeriti, zacijelo
mu nije bilo doputeno pijunirati.
Barun ga promotri trenutak, potom stegne svoj veliki crni kaput oko
sebe kao da mu je hladno. I doista bilo je svjee u toj visokoj negrijanoj
prostoriji. Potom se polako zaputi prema uspavanu liku djevojke od
voska. Jedan od velikih izloaka u mojoj zbirci, proape poloivi
nakratko ruku na staklo na kojemu nije ostavio nikakva traga. Ime joj je
Minette. Jedno od velikih remek-djela majstora protetiara Phillippea
Curtiusa. Zanat je uio u Francuskoj 1766. i uveo u modu - barem tako
kau - izgled ljubavnica Luja XV. Drugi - ne tako istanan lik - nalazi se
na izlobi Madame Tussaud u Londonu, a takoer ima skriven sat u srcu.
Pretpostavio sam da ga je ovjek poput vas zacijelo vidio.
Nemam smisla za groteskno, Charles e pomalo odsjeeno.
Nemam ni ja, barun e jednomjernim glasom cijelo vrijeme motrei
Charlesa. Uvjeravam vas da vas nisam pozvao niti vam pokazao te

28

stvari iz tog razloga, nego zato to one ilustriraju - to oponaaju.

Ne razumijem vas. Sada je Charlesov glas bio hladan, odbojan i na
rubu strpljenja. A neto od toga barun je jasno osjetio, ali kad je ponovno
progovorio, glas mu nije izraavao samoopravdanje ve samouvjerenost.
Moda ste dosad ve jasno zamijetili da se niz mojih otkria na
podruju kemije prekinuo prije petnaest godina. Tada sam preusmjerio
pozornost na druga podruja znanosti. A posebice na znanost ljudskoga
uma.
Charles se sjeti dnevnika na katu, ali ree tek: To nije bio predmet
mojih prouavanja.
Nije? uzvrati barun. Mislio sam da u nae doba nema uzvienijeg
i izazovnijeg podruja prouavanja za svakoga tko eli da ga se smatra
istinskim znanstvenikom.
Ako mu je namjera bila iskazati prijezir, postigao je uinak jer su se
na Charlesovim obrazima pojavile dvije crvene mrlje. Ali barun se nije ni
pokuao ispriati, ve se okrenuo i polako zaputio prema drugom kraju
prostorije.
Tijekom vremena koje je otad prolo posvetio sam se ispitivanju
hipnotizerstva, koje moe prouzroiti i obamrlost katalepsiju i ferment
histerije, i galvanizam, kojim se navodno moe ponovno oiviti mrtve. I
stalno sam se vraao mentalnim fenomenima koje znanost ne moe
objasniti - stanjima svijesti koja lebde izmeu smrti i ivota, jednako kao
to likovi koje sam prikupio oponaaju ive, ali to nisu i uznemiruju nas
svojim dojmom da diu.
Zastane ispred sanduka koji je - za razliku od ostalih - bio zaslonjen
dugom ljubiastom zavjesom.
Somnambulizam, nastavio je barun, katatonija, mjesearenje i
uasi koji ubijaju san, gospodine Maddox, bili su podruja mog
prouavanja.
Neodreeni prostor uspavana duha jedino moe objasniti predrasuda,
a znanost se na to podruje jo nije osmjelila zaputiti. Tu sam tamu,
govorio je razmiui zavjesu, pokuavao rasvijetliti.
Charles ga je odmah prepoznao - bijeli lik ene baen leima na

29

postelju, dok joj je iscereni majmunski zloduh zajaio tijelo, a bjelooki

konj podrugljivo viri kroz crvene draperije maternice. Prava Fuselijeva
Nona mora - moda najozloglaenija slika gotike imaginacije. Samo
to to nije slika, pa ni preslika. To je votana kopija vraena u ivot. Kad
je svjetlost lampaa iznenadno zabljesne, Charles trenutano divljaki
osjeti da je djevojka doista iva - da joj grudi diu ispunjene iskrenim
strahom. Ali ne. Ona je oivljena, jednako kao to je i Minette oivljena
nekim nevidljivim mehanikim srcem, jednako nestvarnim kao i demon
koji joj vjeno pritie grudi svojim smeuranim prstima koji se trzaju i
grebu.

30

DRUGO POGLAVLJE
Te se noi snomorica vratila, i to okrutno. Charles se budio prije zore na
zvuk vlastita uplakanoga glasa i s plahtama natopljenim znojem. Naglo se
uspravio briui suze s lica i sjeo na trenutak teko diui. Tada je
odbacio pokrivae i krenuo prema prozoru. Soba je hladna, ali on se gui
- oajno eli osjetiti svjei zrak na koi. Raskrili prozorske kapke i nagne
se van. Nebo je oblano, a rijeka mutna dok negdje u njegovoj blizini
dopire lajanje. Naginje se jo malo i gleda dolje prema vratima i
prilaznom puteljku. U nekim je prozorima svjetlost, kao to je bila i kad
je stigao, i Charles se pita tko je budan u ovaj sat. Iznenadno uznemiren i
znatieljan, brzo se odjene i pojuri niza stube do ulaznih vrata koje je bez
potekoa uspio otvoriti iako je pomislio da e se moda tee vratiti kroz
njih.
Najprije je krenuo do zida uz rijeku i pogledao dolje prema strmoj
dubini, a onda se okrenuo i gledao proelje dvorca. Nigdje nije bilo
svjetla, izuzev u njegovoj sobi visoko iznad njega. Zadigao je ovratnik
zbog svjeine i krenuo prema vratima. Sada je lajanje glasnije i Charles
iznenadno shvaa zato je vidio stajskog momka kako nosi posudu s
mesom: barun zacijelo ima psa. I to velikoga, sudei prema buci koju
nadie. Nekoliko minuta poslije sputa se niz arkadu, sada prilino
oprezno jer su kamene ploe skliske. Zastaje na rubu kamenog puteljka i
ogledava se. Vodoravni potezi sivog i crnog; voda, obala, uma, nebo. A
blie njemu kua koju pri dolasku nije primijetio, upravo na mjestu na
kojem se puteljak nastavlja na cestu i rijeku. Groblje, mala kapelica u

31

kojoj u lunom prozoru gori svijea. U njoj su najrjei primjerci

kositrenog posuda na Istoku. Charles se poeo sputati prema cesti
iznenadno svjestan koliko je puteljak strm i koliko vjetine treba da se po
snijegu gore dovuku teka kola.
Charles najbolje razmilja dok hoda i kako mu se etnja produljila i
ritam srca pojaao, misli mu se donekle pribiru i oslobaaju stranog i
tjeskobnog ugoaja unutar zidova dvorca. Barun je - barem s obzirom na
ime i rodoslovlje - sve to tvrdi da jest i doista u svakom smislu ugledniji
dobroinitelj nego to bi bilo koji kustosi mogli zamisliti. Ali svi mu
nagoni govore da taj glasoviti znanstvenik nije samo to i da jo nije vidio
sve to se u dvorcu skriva.
Do vremena kad je Sunce izilo, Charles je ve prevalio najvei dio
od nekih osam kilometara ume i upravo se pitao bi li se trebao vratiti ili
se nadati da e naii na kakvu krmu kad ugleda pramen dima to se
dizao iznad drvea. Ispalo je da to nije krma, ve majurska kua, a
Charles je vjerovao da e za nekoliko krajcara tu dobiti doruak. Ali
starica koja mu je dolazila otvoriti vrata umorna je i okree se zovui
nekoga iz kue. Ona nosi malo dijete lijepe kose u naruju, zacijelo svoju
unuku, a Charlesu je odmah upala u oi njegova slinost s Betsy,
Nancynom kericom. Nancy, koja je do nedavno bila prostitutka, sada
mu je pomagala u radu na dva sluaja i inilo se da e preuzeti Mollyno
mjesto u kuhinji njegova strica. Iako ne - i to nipoto - i u Charlesovoj
postelji. Ako mu je i stalo do Nancy, nije u tom smislu, a svakako se
uasavao pomisli na jo jedno takvo iskustvo - na to da se ikad vie
izloi takvoj sramoti i gorkom gaenju nad samim sobom. Da je lijepa
nizozemska ki u vlaku samo znala kakvu je odbojnost utio ve pri
samom pogledu na nju, bila bi...
Odsjeli ste u dvorcu?
Charles je bio zateen. Sada je ispred njega stajao mukarac premlad
da bi bio enin suprug. I svakako nije seljak; engleski mu je bez greke.
Da, ree Charles gledajui mukarevu ukrobljenu koulju i
tamnu jaknu, obje bolje izglaane nego njegova odjea. Tono, odsjeo
sam u dvorcu. Gost sam baruna von Reisenberga. Ako je mislio da e

32

mu spominjanje tog imena otvoriti svaka vrata - ili barem ova vrata odmah je shvatio da je pogrijeio. Starica ustukne i stane neto mrmljati i
kriati se. Ali mukarac se okrene prema njoj i uputi joj blago nekoliko
rijei na njemakome te ona nakon toga podigne dijete malo vie u
naruju i nestane u kui pritom ni jednom ne pogledavi Charlesa.
Molim, mukarac e stavi u stranu kako bi ga propustio. Uite.
Charlesa su uveli u seosku kuhinju u kojoj su trave visjele na zidu
suei se ispod strehe, a veliki pas spavao ispred vatre. Zena je bila
okrenuta prema pei, leima prema prostoriji i sada se djevojicu vie
nije vidjelo. Mukarac ponudi Charlesa da sjedne za stol i ulije mu kavu
iz velikoga obojenog porculanskog vra. Prazan je tanjur bio umrljan
mau, to znai da je on ve dorukovao. Ime mi je Sewerin, ree
mukarac, dr. Jonas Sewerin, lijenik sam ope prakse za okolni kraj.
Bio sam pozvan ovamo prole noi da pomognem bolesniku,
Charles Maddox, Charles e naglo ustajui i pruajui mu ruku, u
poslovnom sam posjetu barunu.
Ali mukarac ve potvrdno kimne glavom: Znam vae ime, i za va
posjet, iako ne znam tono o kakvu je poslu rije.
ena je stigla do stola i tresnula na nj metalni tanjur s jajima i
slaninom, uz kriku tamnoga tvrdog kruha proaranu crnim sjemenkama. I
dalje ga nije gledala u oi i nije mu uputila ni rijei, a Charles je bio
iznenaen da barunovi stanari - jer to je zacijelo ta ena bila - pokazuju
tako malo uljudnosti prema jednom njegovu gostu. Ali vidjevi njegovo
lice, Sewerin ga preduhitri.
Morate imati na umu, Herr Maddox, da je ovo izoliran i priprost dio
zemlje u kojemu ljudima ne preostaje drugo doli ogovaranje, a stranac ne
pobuuje znatielju, nego strah.
Charles uzme no: Zar su stranci poput mene doista tako rijetki?
Tada iznenadno, bez upozorenja, odjekne strahotan krik negdje s kata
- glas djevojke, ali krik napola ivotinjski, uasnut. Starica se okrene
prema Sewerinu, rairi oi od uspanienosti, a lijenik odmah skoi na
noge.
Morate me ispriati.

33

I nestane prije nego to je Charles uspio izustiti rije.

Krikovi se nastavie, na tren prigueni, na tren prodorni, i naposljetku
Charles ustane od stola osjeajui da u najmanju ruku treba ponuditi
Sewerinu neku pomo. Pas podigne glavu i zarei dok je prolazio pokraj
njega, ali se ne pomakne da mu preprijei put i Charles ne susretne
nikoga drugog dok se uspinjao uskim drvenim stubama. U stranjem
dijelu kue vrata su bila poluotvorena i mogao je vidjeti Sewerina
nagnuta nad enski lik koji se grio na postelji i staricu na koljenima sa
strane dok su joj se suze slijevale niz lice i usne pomicale u tihom i
oajnom preklinjanju. I kad je Charles irom otvorio vrata, vidio je da se
od oiju mlade ene vide samo bjeloonice i mrlje pjenuave krvi oko
usana i na vratu. Sewerin joj je pokuavao pomoi dajui joj neko
sredstvo za smirenje, ali djevojino se tijelo bacakalo i trzalo poput
divlje ivotinje i na lijenikovu je obrazu ve bila duboka ogrebotina.
Mogu li pomoi? upita Charles brzo prilazei postelji. Proao sam
nekoliko medicinskih teajeva...
Ali kad je uhvatio djevojinu ovjeenu ruku, starica je skoila na
noge i uhvatila mu ruku trljajui je uza svoju odjeu viui i jeei divlje
poput svoje keri.
Ne dodirujte je! vikne Sewerin. Ako mi elite pomoi, odmah
napustite prostoriju. Charles ga na trenutak zaueno pogleda, a onda
popusti stisak djevojine ruke i udalji se.
Nakon vie od pola sata lijenik se vratio u kuhinju blijeda lica
oroena znojem. Na trenutak se naslonio na dovratak, izvukao rupi i
otro elo.
Dugujem vam ispriku, Herr Maddoxe.
Charles ga je pogledao pribrano. Imate potpuno pravo lijeiti svog
bolesnika kako vam se ini primjerenim. To nije moja briga.
Sewerin se rukovao s njime. Ali to ne ispriava moju neuljudnost.
Molim dopustite mi da objasnim. Kao to ste vidjeli, ki Frau Hirte pati
od tekoga psihikog poremeaja...
To je bilo oito, suho e Charles.
Ali Sewerin je nastavio. Imala je takve napade otkad je bila

34

djevojica, ali su se uvelike pojaali od roenja njezine keri. Doista,

takvi su se napadi pogorali toliko da ona sada provodi veinu svoga
nesretnog ivota sklupana poput bolesne zvijeri, ili je prema drugima
oko sebe neopravdano nasilna.
Charles odmahne glavom: Ne vjerujem da se ikoga u takvu stanju
moe smatrati odgovornim za njegovo ponaanje; stoga se ne postavlja
pitanje sramote ili opravdanja.
Sewerin polagano kimne: Doista ste obzirni. Narod iz okolice eli
Agnes smjestiti u neki sanatorij. Govore da baca zle ini na ljude i da e
zatrti njihova stada i uiniti ih neplodnima. Hirtesovi joj vie nisu mogli
dopustiti da slobodno luta krajem - nisu imali izbora, morali su je
zakljuati u ovu sobu.
Charles je mislio na ivot svog strica, osuena da ivi izmeu svjetla
i tame, razboritosti i ludosti. Zdravlje mu se poboljalo u tjednima prije
nego to je Charles napustio Englesku, ali tko zna nee li ga poslije
povratka u London - kao to je ve jednom bilo - zatei kako izvikuje
psovke i pije vlastiti urin. A jo prije i jo bolje skrivano je ono
posljednje sjeanje na njegovu majku kad su je uplakanu odnosili, dok je
akama lupala po zidovima, upala vlastitu kosu i oajniki plakala za
Elizabeth, keri koju je izgubila - malu trogodinja sestru Charles je
trebao uvati toga dana u Windsor Streetu punome ljudi, ali njezinu je
ruicu ispustio i nije se obazreo na njezine suze prometnuvi tako
trenutak djeake nesmotrenosti u ivotnu grinju savjesti. Jer se dijete
izgubilo i nikad se nee vratiti, to mu nikad nee biti oproteno.
Takva predrasuda nije nita drugo doli divlje i zatucano barbarstvo,
rekao je sada kratko okrenuvi se prema svojoj hrani i grubo odlomivi
komad kruha - pokret koji nije promaknuo lijenikovu pronicavu oku.
Mogu se jedino sloiti s vama, Sewerin e nakon trenutka, ali ti
ljudi nisu dovoljno uljueni da bi zaboravili na tu no. I kad vide da se
stanje Agnes Hirte pogorava sa svakim punim Mjesecom, ne treba se
uditi da jadnice poput nje podvrgavaju barbarskim obredima istjerivanja
avla ili ih se klone kao da su luakinje...
Charles se zavali u stolac i uza zveket odloi no na tanjur. Ali vi ih

35

sigurno moete odvratiti od takve ludosti - pokaite im da vraje

mjeseeve mijene nisu ni u kakvoj vezi s djevojinom boleu...
Sewerin odmahne glavom: Kad bih to mogao, uinio bih to, vjerujte
mi. Kad sam stigao ovamo, i ja sam pomislio isto to i vi. Raspolagao
sam svom spremnou mladog netom diplomiranog ovjeka. Mislio sam
da u ih poduiti i da u s lakoom ukloniti zlo prouzroeno stoljeima
neznanja. I tako sam prvih mjeseci vodio dnevnik svojih poziva ovamo,
pratei Agnesino stanje, ali to sam dulje vodio biljeke, to sam bivao
svjesniji: to ne dolazi u obzir. Napadi su doista bili gori kad se Mjesec
pribliavao punom Mjesecu. Zato su me juer i pozvali i zato u veeras
ponovno doi dok ne proe ta mjesena opasnost i Agnes iznova ne bude
tiho, cmizdravo bie koje nikomu nije opasnost.
Sjedili su tako ne razgovarajui sve dok do njih nisu doprli zvukovi i
lijenik se prenuo iz svojeg sanjarenja.
Pruio sam vam ispriku, ali ne i objanjenje.
Molim vas, dr. Sewerine, nemojte se dalje truditi. Jutro je dobrano
odmaknulo i moram se vratiti u dvorac.
Ali upravo vam zato moram objasniti, Sewerin e iznenaujuom
estinom.
Kad sam vas tako neljubazno naputio da napustite sobu, nije to bilo
zato to ne bih cijenio vau pomo - sam Bog zna, da bih vam ja na njoj
bio zahvalan, Ne, bilo je to stoga to sam znao kakav bi uinak va
dolazak - i sama vaa nazonost u toj sobi - mogli imati na Frau Hirte,
koja je i sama krhka zdravlja. Zacijelo ste to zapazili?
Charles potvrdno kimne: Shvatio sam to jednostavno kao sam po
sebi razumljiv strah od stranca - elju da sakrije stanje svoje keri.
A upravo je to dio cijele te prie. Ali vi predstavljate mnogo vei
strah - veu strepnju. Vi ste obrazovan ovjek, nastavio je Sewerin
ulijevajui jo kave, i stoga, bez sumnje, moete razumjeti i mnoga
znanstvena objanjenja koja je barun iznio. Ali morate takoer priznati da
takve izjave nadilaze razumijevanje ljudi iz okruenja. A i nain na koji
se barun ponaa - neizbjeno pobuuje sumnju.
Oprostite, ne razumijem.

36

esto ga se via kako ee po mjeseini, i vie nego jednom vien

je kako luta grobljem neposredno ispod dvorca. Pojedinci su rekli da su
ga tako vidjeli u drutvu mladih ena - koje su poslije nestale, ili su,
blijede, podlegle neobjanjivoj smrti. aputalo se da je on dozivatelj dua
pokojnika ili vampir, jedan iz one proklete povorke Neumrlih, i da moli
nad tim mladim enama dovodei njihove besmrtne due u isto sigurno
stanje kakvo je i njegovo.
Charles se zapilji u njega : Ali sigurno nije mogla povjerovati da
sam ja...
Vidjela je mrlju na vaem vratu. Pomislila je da ste i vi jedan od
Neumrlih.
Charles odmah primakne ruku vratu: Ali to je samo ogrebotina - ak
i ne znam kako sam je zaradio.
Sewerin slegne ramenima: Nisam rekao da je to racionalno. Ali u to
ovi ljudi vjeruju.
Charles ustane i proee do prozora, jedva znajui to ini. Sada se
mnogo toga razjasnilo. Nije udno to je starica ustuknula kao ispred
zloduha; nije udno da su se ljudi na majuru prekriili kad su uli
barunovo ime.
Samo prolog mjeseca, nastavi Sewerin, jo je jedna mlada ena
nestala dok je s bratom bila ovdje u posjetu iz Nizozemske. Jednog jutra
mladi je zatekao otvoren prozor i praznu postelju svoje sestre.
Pronaena je nekoliko sati poslije u podnoju dvorskih zgrada, tijelo joj
je bilo rastrgano i s tragovima ugriza na vratu. To je zacijelo bilo djelo
neke divlje ivotinje, ali moete zamisliti kakav je uas takvo divljatvo
moglo stvoriti u okruenju. A tek to se njezino tijelo ohladilo i bilo
pokopano, kad je samo nekoliko metara od groba pronaeno strahovito
unakaeno tijelo nekoga mjesnog djeteta. Poslije nekoliko dana grob je
bio otvoren i truplo oskvrnuto na najstraniji nain. Nastupi stanka.
Odakle su stigli? upita Charles nakon nekog vremena. Sewerin se
namrti: Ne shvaam to elite rei.
Nizozemka i njezin brat.
Sewerin je djelovao zateeno: Iz Delfta. Ali zato bi to...

37

Kad sam prole noi bio s barunom, primio je hitnu poruku koja ga
je pozivala na put. ovjek koji ju je donio nije bio sluga i bio je oito
uznemiren. uo sam da je spomenuo Leiden...
Sewerin zausti odgovoriti, ali ga ometu udarci po vratima, a kad ih
otvori, Charles prepozna koijaa iz dvorca. Stajao je ondje otresajui
noge i udarajui u rukavicama rukom o ruku, iako dan nije bio hladan i
Sunce je ve izilo.
Charles se okrene ispriati Sewerinu: ini se da im je potrebna moja
nazonost.
Sewerin kimne: Drago mi je da sam vas upoznao. Nadam se da e
nam se putovi jo jednom sresti prije vaeg povratka u London.
Charles prie lijeniku i prui mu ruku; Sewerin je uzme u svoju i
apne mu: Savjetujem vam oprez, Herr Maddox, i uvajte se. Vjerujem
da ono to ste uli nije to to ste pretpostavili. Rije leiden na
njemakome znai nevoiju. Ili patnju.
Charles ga na trenutak pogleda u oi, a potom naglo kimne i poe za
koijaem u jutarnji zrak.
Charles sjedne uz prozor koije dok su se vraali prema dvorcu u
laganu kasu, jednako zateen razlogom zbog kojega ga je barun tako elio
pronai kao i time da je znao gdje ga treba traiti. Pomisao da ga je netko
moda promatrao ili ak slijedio bila mu je prilino besmislena, ali do
vremena kad je koija usporio u podnoju prilaznog puteljka, Charles
vie nije bio tako siguran: ako je tono ono to mu je Sewerin ispriao,
lako je mogao zamisliti zato barun ne eli da Charles - ili knjiniari - to
otkriju. Konji su se ve uspinjali uz breuljak kad se Charles sjetio
pripovijesti o groblju i spustio okno da pogleda. Visoko gore, na zidu,
neto je odraavalo sunce i blistalo na svjetlosti, ali groblje je duboko
dolje u sjeni dvorca, a svjetiljka jo gori u maloj kapelici. I sada Charles
uoi, ak i na toj udaljenosti, da je jedan grob mnogo svjeiji od ostalih,
da njegovi zatitniki aneli uope nisu izjedeni vremenom, a stara je
zemlja nedavno prekopana i na njoj nije rasla trava dok je razbacano
bijelo cvijee sada netom uvenulo i postalo smekaste boje.
Kad Charles side iz koije ispred vrata dvorca, nitko ga nije doekao

38

i poto je nekoliko minuta lutao hodnikom, vratio se u svoju sobu u kojoj

ga je ekao ruak i vatra u kaminu. A na stolu, pokraj vina, stajala je
poruka ispisana slabom i ukoenom rukom.
Moram se udaljiti na nekoliko sati.
Ne ekajte na mene.
Charles skine kaput i sjedne na krevet. Potom se isprui na jastuke i
podboi se rukom o glavu. Sjetio se, iako ju je vidio tek na trenutak,
votane ene koja je leala daleko dolje i usnula i budna.
Kad se probudio, soba je bila u sjeni, a vatra gotovo ugaena. Skoio
je na noge, odmah svjestan boli u vratu i ukoenosti lea. Nije mogao
vjerovati da je spavao do naveer, ali tada zauje tutnjavu udaljena
groma i shvati zato se dan smraio tako rano prije vremena. Bio je
gladan, iako prije nije bio, i gutao je hranu sa stola poput izgladnjelog,
prije nego to je priao prozoru i irom otvorio kapke. Kia koja jo nije
pala teko je visjela u oblacima, a zrak pucketao od sumpora, iako je
oluja jo bila kilometrima daleko. Charles se prilino dokono pitao emu
to slui - taj udan atmosferski fenomen? Usmjerenju vjetra? - dok je do
njega dopiralo udaljeno pucketanje plavog blijeska. A onda jo jednom
bljesne i teki krovni crijep padne kovitlajui se i smrska se u komadie
na dvoritu ispod, samo ovaj je put svjetlost bila tono iznad njega, malo
udesno. Charles se nagnuo koliko je god mogao i uini mu se da vidi
neko kretanje na zidu. Pogleda dolje prema prozorskoj dasci i uoi da je
ira nego to je mislio - jedva da je to balkon, ali dovoljno je irok, tono
da se uzmogne stati na njega. Ali bio bi lud da to pokua bez nekog
uporita. Osvrne se u sobu i osvijetli ukrasno ue kojim su bile svezane
podignute zavjese. On brzo svee jedan kraj ueta za nogu starinskog
kreveta, a drugi oko pojasa i osmjeli se uz malo drhtanja - stupiti na
ispupen rub. Kamen nije bio samo uzak nego i sklizak i Charles se
dvaput posklizne dok se polagano okretao licem prema krovu. Poela je
padati kia i slijevala mu se ravno u oi i usta, ali kad ponovno bljesne
munja, Charles ugleda prizor iznad sebe s grozniavom jasnoom ili
boleivim snom. Na rubu zida nekoliko metara od tornja ocrtavao se
tamni obris barunova lika naspram jo tamnijeg neba, dugi mu kaput

39

natopljen kiom utio je oko njega poput krila velikoga gavrana, srebrna
mu se kosa slijepila, sada crna, uz lubanju.
Charles ga pokua dozvati - rei mu da neoprezno izlae ivot
opasnosti - ali rijei se izgubie u tutnjavi groma i niz munja prasne uz
velik elektrini blijesak. A kad se ponovno zamrailo, barun je ve bio
otiao.
Charles se vrati u sobu i okrene se da pogleda dvorite ispod. Ali
kao to je sumnjao, dolje nije bilo nikoga, nikakva trupla. Potom je voden
nekim nagonom koji nije mogao objasniti otvorio vrata i krenuo u smjeru
galerije. Ali kao i uvijek, hodnik je bio prazan, u dnu je gorjela samo
mala svjetiljka, a Charles se upravo spremao zaputiti niza stube kad
primijeti da barem neto nije isto kao to je bilo kad je proli put ovuda
proao. Mala vrata koja je prije primijetio - vrata na kojima je ugledao
baruna i koji ih je potom brino zakljuao - sada su otvorena. Charles se
osvrne i zaputi se to tie i to bre moe prema vratima. To je ulaz na
stubite i Charles je shvatio da ono zacijelo vodi u toranj. Oklijevao je,
potom jo malo gurnuo drvena vrata i stao se uspinjati stubama samo da
bi trenutak poslije zastao. uo je glasove. Jedan je barunov. Drugi
djevojin. Jasan, mlad i gotovo - iako je Charles to teko mogao zamisliti
- radostan. Razgovaraju na njemakome, ali razgovor je, ini se, prije
formalan nego oputen - zapravo Charles ga je jedino mogao usporediti s
pitanjima i odgovorima na vjeronauku koji je pohaao kao mali djeak.
Ali to je bilo prije nego to je Elizabeth nestala; prije nego to je njegova
majka izgubila svako zanimanje za bilo to, ak i za vlastita sina, u
neutjenu ponoru vlastite tuge. Oslukivao je jo neko vrijeme i zakljuio
kako je vjerojatno rije o nekoj vrsti ispitivanja, ali nije imao pojma o
kojem sadraju. Katkad je djevojka odgovarala s povjerenjem i dobivala
potvrdan odgovor; u drugim prilikama njezin glas nije bio tako siguran.
Nije prolo vie od deset minuta kako je barun visio na krovu pod kiom,
ali je unato tomu njegov glas sada bio blag, promukao i dubok. Charles
se pone pitati je li ovjek uope bio na krovu ili se neobian ugoaj u
toj neobinoj kui poeo poigravati njime, ali u tom trenutku glasovi se
prekinue i zauje se um koraka koji su mu se pribliavali. Charles je

40

djeli sekunde pomislio ostati na svom mjestu i suoiti se s barunom, ali

mu je neki instinkt rekao da to ne ini, ne jo. Stoga se okrene i zaputi
putem kojim je doao i nije mu bilo traga kad se pojavio von Reisenberg
i ponovno brino zakljuao vrata za sobom.
Oluja je popustila tek oko dva sata ujutro, a davno prije toga Charles
je zaspao zdravim i krepkim snom. Ponovno je sanjao Molly, ali sada ona
nije bila u strievoj kuhinji, nego je hladna imitacija ivota meu
barunovim enskim likovima. On isprui ruku da joj dodirne lice, ali
inilo se kao da prua ruku kroz gustu vodu - kao da je i on zatoen u
nepominosti - ali se tada pribere s uasom uoivi da iz oiju lanog lica
iznenadno kaplju ive suze. A kad je pogledao niz njezino tijelo, vidio je
da i ona lei oderane koe s neroenim djetetom, ali taj je naslikani otvor
bila rana pravog tkiva natopljena krvlju, a dijete - njegovo dijete koprcalo se u njezinu otvorenu trbuhu umirui, kao to je i ona umirala vosak, jer je i ona od voska...
Sjeo je uz pritajen krik, znoj mu je klizio niz vrat i kosa mu je bila
mokra na zatiljku. Duboko je udahnuo ne bi li usporio kucanje srca,
ujednaio dah. Nije imao pojma koliko je trebalo da primijeti crtu svjetla
to se probijala kroz vrata i shvati kako su vrata njegove sobe otvorena
iako je bio siguran da ih je zakljuao prije nego to je legao u postelju.
Potom se svjetlo povue i soba utone u mrak. Mrak tako gust kakav jo
nije vidio. Mrak tako potpun da ne vidi nita, ni obrise namjetaja, ak ni
uski trak mjeseine izmeu ljebova kapaka i iznad praga. Sjedio je
nepomian uzbuujui se na svaki i najmanji um u sobi i ne vjerujui
vlastitim osjetilima dok se umna tiina mijeala sa zvukom - ega?
Bosih nogu na debelom sagu? Ruke koja povlai damastnu draperiju?
Potom ustukne kao oinut. Neki je ledeni prst prolazio polako, izazovno
uz njegovu golu ruku, tako lagano te je jedva dodirivao kou, ali tako
probojno kao da mu vatrena igla prolazi ilama. On isprui ruke divlje,
naslijepo, ali ne suoi se ni s ime, ne dodirne nikoga. Ali tada zauje
smijeh - razdragan, zlurad smijeh - a inilo se da odjekuje cijelom sobom.
Poelio je ustati, ali shvatio je da ga u tome neto prijei. Neto mu je
svezano oko glenjeva, dralo ga je uz tlo. Pokua osloboditi ruke, ali

41

osjeti ue koje mu se urezuje u kou. A sada su mu ruke povuene prema

leima - on se otima, ali stisak je presnaan, ake mu vrsto svezane za
drvo uzglavlja i zauje suanj nategnute svile. Sada nije bilo nikakve
sumnje. Neka se ena uspinjala u njegovo krilo i trgala mu koulju
svojim smrznutim prstima. Osjeao je njezin miris, osjeao je milovanje
svilenih kovra i vrak toplog, vlanog jezika koji mu je klizio niz vrat,
pa sve nie, nie, nie. A onda se usne na njegovu vratu izotruju u zube,
hladna mu ruka oteava disanje, a duboki mrmor mukoga glasa izgovara
rijei koje ne razumije.
Kad se probudio sljedeeg jutra, na plahti je bila oita mrlja zbog
koje je pocrvenio od stida. Ali nita nije dokazivalo da o svemu nije
sanjao - nikakva traga na njegovim zapeima, nikakve poderotine na
koulji, a kad poe do vrata, vidje da su zakljuana, i to iznutra.
Ali poslije, kad je skinuo nonu koulju da bi je dao na pranje, nade
dvije male mrlje krvi na vratu kojih prije nije bilo.

42

TREE POGLAVLJE
Tko je ona? Charles je stajao na vratima barunove knjinice. Osam je
sati, oluja je jenjala ostavivi blijedoplavo isprano nebo dok je Dunav
dubok i mutnosme. Charles jo nije dorukovao, ali njegov domain
oito jest ili pak nije imao teka u taj sat kakav ima naveer. Sjedio je,
leima okrenut prema prozoru s rebrenicama, s perom u ruci i parom
malih naoala sa eljeznim okvirom na dnu nosa. Nije podigao glavu kad
je Charles ulazio niti kad je progovorio. Prolo je nekoliko dugih
polaganih trenutaka prije nego to je odloio naoale na stol i podigao
glavu. Na koga mislite?
Na mladu enu koju sam uo s vama razgovarati prole noi.
Barun ga smireno pogleda: Nemam pojma o kome govorite ili na
koga mislite. U ovom dvorcu nema mlade ene.
Bojim se da vam ne vjerujem. Jasno sam uo enu koja je
razgovarala s vama - mladu enu.
Ponavljam, presjee ga barun, ovdje nema nikakve mlade ene.
Jeste li sigurni da to niste sanjali, Herr Maddox? Obilna veera, nekoliko
aa vina i ljivovice, za koje sam uo da ste na njih naviknuli, mogu
izazvati najivlje i najuzbudljivije snove. Snove koji djeluju doista poput
stvarnosti i kadri su prevariti osjetila ak i u budnome stanju. On
pogleda Charlesa stisnuvi oi: Siguran sam da vam ne trebam dalje
razglabati. Zacijelo ste ve doivjeli takvo iskustvo, zar ne?
Charles se zarumeni pod njegovim upornim blijedim pogledom, a
odgovarajui posve nesvjesno, primakne ruku vratu.

43

To nije bio san, Freiherru. Bilo je to gledanje, a ne privienje.

Ah, nasmijei se barun suho. Dodue, uo sam da pridajete veliku
vanost onomu - kako se kae - logici i opservacija? I, doista, donekle,
prihvaam naela vaega slavnog prastrica. Ali da je znanstvenik poput
mene, prije negoli puki lovac na lopove, znao bi da nas promatranje moe
razoarati. I da se logici ne moe uvijek vjerovati.
Charles je sada bio u neugodnu poloaju - nije znao vrijea li ga
povrno nepriznavanje ovjeka kakav je Maddox neko bio ili to da je
njegov profesionalni ivot oito bio tako brino prouen, a da (i to ga je
iskreno pogodilo) Charles o tome nije imao pojma. Detektiv je postao
osoba koju se detektira, i to na najiritantniji nain.
ak da je to i istina, ree hladna pogleda i vruih obraza, nemam
razloga u ovoj prigodi ne povjerovati vlastitim osjetilima. Vidio sam vas
na ogradi prije samo nekoliko minuta kad ste se, prema mome miljenju,
izloili najbesmislenijoj i najnepotrebnijoj opasnosti s obzirom na silinu
oluje, a zaputio sam se galerijom s jedinom namjerom da zovnem vama u
pomo. Uvjeravam vas da sam u to vrijeme bio posve budan i posve
prokisao poslije promatranja s prozora.
Ako ste tako zabrinuti za svoje zdravlje, ili za svoju odjeu, moda
bi vam bolje bilo da se zadravate u svojim prostorijama, izuzev ako se
vaa nazonost negdje drugdje izrazito ne trai.
Izjava jedva da je bila uljudna - jedva neto manje od otvorena ukora
- i sada su gledali jedan u drugoga svjesni da se jedan od njih mora
povui ili e to biti otvoreno iskazivanje neprijateljstva. Charles nikad
nije izbjegavao borbu i savreno je bio spreman snano stjerati u kut
osobu kako bi dobio eljeni odgovor, ali je istodobno bio svjestan da e
jedino postii trajno i neugodno razmimoilaenje koje e teko objasniti
svojim naruiteljima u Oxfordu. Pokuavao je smisliti odgovor koji ga ne
bi doveo do posvemanje kapitulacije kada barun - za divno udo - prvi
popusti.
Namjeravao sam vam juer pripovijedati o svom poslu, ali su me,
sjeate se, na alost pozvali i morao sam se udaljiti. Zbog toga sam bio
na krovu prole noi. Uspeti se na tako istureno mjesto usred oluje moe

44

se neukomu uiniti istom ludou - to je zacijelo u skladu s brojnim

neprimjerenim glasinama koje krue o meni - ali nadao sam se da e
mukarac vaih intelektualnih sposobnosti odmah shvatiti kako se
fenomen poput munje moe prouavati jedino u vrijeme oluje. Napisao
sam mnogo lanaka u vezi s tim sadrajem, koje bih vam vrlo rado
pokazao. Na primjer, iznio sam teoriju o inaici nazvanoj lopta-munja
koja u meuvremenu nikad nije bila objanjena, a za koju seoski svijet
vjeruje da je znak avolske ruke. Ali viliasti blijesak kakvu smo juer
svjedoili, bojim se, posve je uobiajen i poznat...
Zato ste se onda, upita Charles podignuvi obrve, izloili tolikoj
opasnosti da biste ga prouavali?
Nije li barunovo lice u tom trenutku oblilo makar i najblae
rumenilo? On podigne naoale i ponovno uzme pero u ruku.
Htio sam iznijeti jo nekoliko usputnih primjedaba, ali vjerujem da
vas eka doruak, Herr Maddox.
Vie nije bilo govora o crvenjenju i Charles odlui tek nakloniti se i
otii. A sada je dobio hrane i za misli i za tijelo.
Kad se vratio u svoju sobu, poao je prema policama s knjigama i
traio ima li meu njima barem jedna koju je napisao barun. Pokazalo se
da ih je nekoliko; veina o njegovim kemijskim otkriima, ali i jedna na
njemakome - ber Blitz ohne Donner - (O munji bez groma) - koja je,
sudei prema dijagramima, vjerojatno obraivala pitanje munje. Nije prvi
put Charles poelio da bolje poznaje jezike, ali dok je prelazio preko
gusto tipkanih stranica s rijeima ijoj duljini kao da nije bilo kraja i kao
da su imale jedino dosta samoglasnika, uza smijeak se sjetio to mu je
Maddox rekao dok je bio djeak - Maddox koji je tolike godine posvetio
prouavanju klasinih jezika, ali je naao mnogo manje vremena za
modernije jezike. I to mu je to stric rekao? ivot je kratak, dijete moje.
Mnogo prekratak za uenje njemakih nepravilnih glagola. Jo se
smijeio dok je vraao knjigu na njezino mjesto i pregledavao preostali
dio police i na svoje prilino iznenaenje zatekao kopiju Blackwoodova
Edinburkog asopisa starog etiri godine. asopis je ispao otvoren na
stranici naslovljenoj Pismo o istini sadranoj u pukim predrasudama, i

45

Charles na nekoliko stranica proita barunovo ime. Ispisao je samo

kratku zabiljeku u svoj notes kad je iznenadno zauo glasno kucanje na
vratima; obiljei stranicu komadiem papira, a knjigu brzo vrati natrag.
Herr Bremmer ga je doao pitati bi li elio saeti svoja istraivanja u
knjinici. Nelagodno svjestan da zaputa zadatak za koji je unajmljen,
Charles brzo zatvori svoj notes i ode za knjiniarem iz sobe.
Ve je vie od dva sata u knjinici, oajniki elei vratiti se u svoju
sobu i zavriti lanak. U podne su ga prekinuli, kad ga je prvi put utljivi
u crno odjeveni sluga pratio do hodnika koji vodi u blagovaonicu, i
potom jo jednom natrag u knjinicu. Kad je napokon pala no, Herr
Bremmer ga je otpratio, jednako nepotrebno kao i prije toga, do vrata
njegove sobe, obavijestivi ga da ga veera eka, duboko se naklonio i
otiao. Charles je zatvorio vrata i zastao iza njih oslukujui, ali tek kad
je spustio zasun, zauo je tiho udaljavanje knjiniarevih konih papua.
Potom je brzo poao do police i izvukao knjigu te je otvorio na oznaenu
mjestu. Nije bilo mnogo teksta, tek nekoliko ulomaka. Ali i to je
dovoljno. Dovoljno da se upita krije li se tu skriven odgovor koji bi
objasnio sve to ga na ovome mjesto toliko uznemirava. Odgovor koji bi
mogao objasniti i nazonost djevojke, i ono to barun doista namjerava s
njom. On nemarno gurne knjigu natrag na policu, ne marei to viri bar
centimetar u odnosu prema ostalima, potom paljivo podigne zasun i
otvori vrata. Tiho se zaputi do vrata ispod tornja nesvjestan, u brzini i
grozniavosti, da ga u udaljenoj sjeni galerije promatra knjiniar.
Za manje od minute zauje, najprije tiho, a onda udno prigueno, ali
neosporno isto. Zvuk enskoga glasa. Glasa koji se lomi, stenje. Jeca i
die se - zbog ega? Od straha? Boli? Pokua otvoriti vrata, ali se nimalo
ne zaudi da su zakljuana. Ponovno ih pokua otvoriti, ovaj put snanije,
zovui i traei da ga puste ui. Ali odgovora nije bilo. enski se glas
prekine - iznenadno presjeen kao priguen rukom koja je udarila. I
potom nita.
Charles ponovno gnjevno udari nogom u vrata, ali ne postigne nita
osim jo jedne ogrebotine na svojim ve ionako izlizanim izmama.
Pobijeen je i zna to. ekao je jo nekoliko trenutaka, potom se okrenuo

46

i vratio u svoju sobu, irom otvorio prozor i duboko udahnuo noni zrak.
Pun se Mjesec ve dignuo, blijed iznad Dunava, koji je tekao tromo i
uljevito u plutajuoj svjetlosti, ali zacijelo je zbog neke varke svjetlosti,
nekog neobina odraza vode nebo iznad sjajilo jae od Veernjae. Dok
je jo pokuavao odgonetnuti o emu je rije, zauo je zvukove iznad
glave - zvukove koraka. Rastvorio je prozorsko krilo koliko god se
moglo i ponovno iziao na izboinu ispod prozora. Ograda je bila samo
tri decimetra iznad njegove glave, ali zemlja je vie od trideset metara
ispod. Na sreu, uvijek je znao dobro odmjeriti visinu, a jezici mu nisu
ili. On isprui ruku i uhvati suhu kvrgavu granu starog brljana jednom
rukom, a porom i drugom, s vie povjerenja, jer je osjetio da se savija, ali
izdrava. Stao se nadizati vjetar i srebrno je lie puzavca lepralo i
utilo dok je silazio, polagano, hvatajui se ruku za rukom, izme su mu
naslijepo traile oslonac i uskoro je bio oznojen ispod kaputa usprkos
hladnoi. Ali poslije pet minuta stigao je do raspucale kamene ograde,
uhvatio se za rub, uspeo se na nj i preskoio je ugledavi, zapanjen i u
nevjerici, upravo ono to je barun ovdje sakrio. I sada je sve bilo jasno ne samo spominjanje u novinama, ne samo djevojka nego i barunove
vlastite rijei, ak i primjerci u donjem dijelu. Sve je to povezano, sve je
dio velike i neproniknute tajne. A tada svjetlost postane tako
zasljepljujua te on na trenutak zatvori oi, a prsti mu skliznu - najprije
su klizili, a potom bili pritisnuti neim otrim i tekim te je izgubio stisak
i spuznuo prema dolje, a kad je ponovno otvorio oi, val praine i suhog
lia iznova ga je zaslijepio i osjetio je da mu neto dodiruje kou i kosu,
neto suho i konato ali ivo, te shvati kako se to golemi imi mie u
granama iznad njegove glave. Pokua se objesiti, pokua sakriti lice
prema zidu, ali kako se imi sve vie pribliavao, nije mogao sprijeiti
klizanje, a kako se svom teinom dio brljana odlijepio od zida, to je on
klizio prema dolje, padao, hvatao se osjeajui da je suoen sa smru
koja ga eka na nemilosrdnu kamenom poploanu tlu.
Ali izgleda da jo nije doao njegov trenutak. Jedva neka tri
decimetra od podnoja zida uspio se bez daha zaustaviti na debeloj
stapki brljana. Ruke su mu bile oderane i krvare, ali jo nije bio mrtav.

47

Ostao je visjeti trenutak diui tako teko da mu je jedva neto kisika

ulazilo u plua, prije nego to se poeo polagano, drhtei, sputati prema
tlu. Kia je jako padala i vjerojatno zbog toga nije uo - a nije ni
posumnjao sve dok nogama nije stupio na vrsto tlo i okrenuo se s
prividom olakanja, kad ugleda...
... golemog, crnog psa. Prije je to bio vuk nego pas, oko vrata mu
eljezna ogrlica sa iljcima i nakostrijeen je du cijele kraljenice.
Krenuo je prema njemu, iskeenih zubi, a sada je i reao. Charles se
povlaio, ogledao se oajniki ne bi li pronaao neto ime bi ga mogao
otjerati - kakav tap ili lopatu ili ciglu koju bi mogao baciti, ali pas se
nesmetano pribliavao, bjeloonice su mu sijevale. Prolazila je ledena
sekunda tiine, a onda je pas skoio na njega, stao mu lizati lice, vui ga
prema zemlji. Sada je njime upravljao puki nagon i on ga je udarao i
odgurivao, ali ivotinja je bila prejaka i osjeao je njezinu toplu njuku
pokraj svoje noge i zube koji mu poput noa probijaju kou i zagrizaju
samu kost...
To je trajalo - koliko? - minutu? Moda ak ni toliko. A tada je ugriz
na nozi popustio i Charles je leao ondje s licem u praini, povraao, kia
mu je curila po licu i vratu. Polako se okretao i vidio veliku krvavu ranu
od stopala do koljena. Na trenutak je ostao zagledan u ozljedu, potom se
savijao u struku u napadu boli, povraao kiselu smjesu po tlu uokolo.
Ali nije vidio, jer nije mogao vidjeti, da visoko iznad njega stoji ovjek
na krovu okreui neto u depu dugoga tamnoga kaputa koji se oko
njega lelujao na vjetru. ovjek ga je mirno promatrao sljedeih pola sata
i inilo se da mu nije smetao pljusak dok je Charles pokuavao ponovno
i ponovno ustati, ali mu noga koja je krvarila nije mogla ponijeti nikakvu
teinu. Promatrao je, doista, dok se Charles nije odluio i bolnom
sporou uspio dovui u zaklon zida dvorca i pogrbljeno se odravao na
kii. Za to se vrijeme ovjek iznad njega okrenuo i siao izgubivi se iz
vida. Ali ne prije nego to smo uspjeli vidjeti to je drao u ruci cijelo to
vrijeme. Od bjelokosti je, moda desetak centimetar dugo, brino je I
krasno izrezbareno s prikazom Akteonova lika upravo u trenutku kad su
ga rastrgali vlastiti psi. A koja mu je namjena? To je lovaka zvidaljka.

48

Za dozivanje pasa.
***
ulo se kucanje na vratima i Herr Bremmer uveo je ovjeka s malom
konom torbom. To je Jonas Sewerin. Naklonio se malo, ba koliko
uljudnost zahtijeva.
Jeste li pregledali bolesnika? upita ga barun sa svog sjedala iza
stola.
Jesam i moram vam rei da sam jako uznemiren. Herr Maddox pati
od opasne groznice mozga. ini se da ne zna gdje je i tako je divlje
reagirao kad me je ugledao da sam rekao vaim slugama da ga sveu za
krevet kako bi ga sprijeili da se ne ozlijedi.
Gledao je u baruna zadravajui svoj hladan pogled. Velika je teta
to se toliko dugo ekalo prije nego to se rana oistila i obradila. Uinio
sam sve to sam mogao, ali moda je ipak prekasno da se sprijei
otrovanje. A o tome kako je Herr Maddox zadobio takvu ozljedu rekao
bih da mu je meso bilo strgnuto, pa mogu jedino zakljuiti da su to uinili
zubi neke divlje ivotinje.
Herr Maddoxa smo upozorili, barun e upavi mu u rije, istoga
dana kad je stigao, da drim buldoga za zatitu svoje imovine i svoje
privatnosti - buldog slobodno ee oko dvorca kao noni uvar. Silom je
htio etati sam, i to za nonih sati, pa se mora pomiriti i s posljedicama.
Ne vjerujem da je jednostavno etao...
Lijenik zastane, zabrinut da je moda rekao previe. Jer njegov
pacijent nije bio ba toliko odsutan duhom kao to je on rekao barunu:
barem je jednu ili dvije rijei uspio jasno razumjeti. Rijei koje su ga
duboko uznemirile.
Doista, barun e cijelo ga vrijeme motrei. A to vas vodi tako
nevjerojatnu zakljuku?
Samo sam pretpostavio, Sewerin e poslije nekog vremena,
polazei od toga da ni jedna prisebna osoba ne bi dobrovoljno izila po
takvoj oluji.
Barun podigne obrve: Mogu jedino pretpostaviti.
49

Potom uze peto sa stola ispred sebe i vrati se rukopisu koji je pisao.
Hvala vam, Herr Sewerine. Poaljite raun momu posilnomu.
Ali...
To bi bilo sve, odgovori on smireno i dalje udubljen u svoje papire.
Ako mom gostu treba jo lijenike pomoi, ja u se za to pobrinuti. Na
nain i u vrijeme koje budem smatrao primjerenim. Dovienja.
Kad su se vrata zatvorila, barun se obrati Bremmeru: Kad bolje
razmislim, smatram svojom dunou, a i mislim da e biti najbolje
naega mladoga gosta povjeriti strunoj skrbi. Priredite koiju za uran
odlazak u Melk.
Knjiniar se nakloni i okrene se da ode, ali gospodarev ga glas
smireno zovne natrag: Ve sam poslao koijau poruku u vezi sa svojim
namjerama. Molim vas, recite mu da nisam promijenio planove. Krenut
u u Englesku, kao to je dogovoreno, sutradan im svane. Bremmer se
duboko nakloni: Obavijestit u ga, Freiberru. I zatraiti da se pripremi
koija koja e odvesti Herr Maddoxa u bolnicu u Melk.
Ne u bolnicu, mirno e barun ne diui pogled. U sanatorij.
***
...Nikad nisam vidio tako odbojan ulaz, niti ulaz koji bi vie zasluivao
zastraujui natpis kakav je Dante stavio na svoj Pakao: Odbacite
svaku nadu, vi koji ulazite. Iznad mene goli zidovi s tornjevima,
probodeni prozorima preuskim da se kroz njih isprui ljudska ruka. Dok
sam se pribliavao tronim ulaznim vratima, vidio sam da ih nadvisuje
kameni lik Smrti, koji se nagnuo da utisne poljubac kostura vlanoj obrvi
onesvijetene djevojke. A kad su se teka vrata za nama zalupila s
treskom, uo sam zvuk kljua u bravi i potom nita izuzev zvuka
polagana kapanja i vjetra u samotnu tornjiu iznad nas. Nakon nekoliko
trenutaka koji su se inili vjenou, ovjek ispred mene upali svijeu i
reeno mi je da ga slijedim. Dugi mrani prolaz vodio je do titrava
plamena baklje, a kako smo napredovali u svom nesigurnu hodu, do mene
su poeli dopirati krici zatvorenika, alostivi povici luaka i oajniko
zapomaganje onih kojima je zauvijek bila uskraena svjetlost. I tada, dok
50

me je srce izdavalo okrenuli se u grozniavu pokuaju da pobjegnem,

osjetih kako me neto vue naprijed i ispred nas se otvorie druga vrata i
mi smo, kao vodeni neijom voljom, silazili dolje, i dolje i dolje, do jarka
u podzemlju koji je bazdio na smrt i bio osvijetljen boleivoplavom
svjetlou samo jedne svjetiljke.
Sada se zauo udar groma i vidio sam nizove razrovanih grobova i
zidove na kojima su nanizani osueni i mumificirani ostatci tijela umrlih
na tom stranom mjestu, pognutih glava, osueni da stoje uspravni za
vjenost u sablasnim odjelcima grobova, uskraeni ak i za ono to
Gospod doputa zloincima i izgubljenim duama. A tada se svjetiljka
ugasila i mi utonusmo u mrak. Potom se zaula neobina i jezovita
glazba, trenutak se inila blizu, u drugom trenu visoko iznad naih glava,
jeei poput same tjeskobe due. Uinilo mi se da sam osjetio mekan
dodir neega na obrazu i zapuh zraka tako hladnog da vam je ledio krv.
Kako se magla stala skupljati pod ledenim svodom, javio se jeziv enski
glas na nekom starinskom jeziku, i vidio sam kako lebdi iznad mene, u
iznenadnu blijesku svjetlosti, sablasan lik opatice, odjevene od glave do
pete u blistavo bijele halje. Dolazila je polako plutajui prema naprijed,
zakukuljena joj je glava bila sagnuta sve dok nije bila gotovo deset
metara od mene; kad je podigla glavu, ugledah lice na kojemu je iz
praznih crnih duplja umjesto oiju liptala krv. Kriknuo sam i uo i druge
oko sebe kako pruaju ruke kao da ele otjerati prikazu, a tada je opatica
nestala jednako kao to se bila i pojavila i na njezinu se mjestu ukazao
nasmijani vrag s rogovima, blistavih zubi, dok su se skupine duhova
hranile mesom ivih prokletnika, koji su kolutali oima i upali kosu
pruajui svoje kosturaste prste prema nesretnom mnotvu dolje
naguranom i uasnutom. Vizija je slijedila viziju, svaka strasnija od
prijanje, a tada se pojavila slika koju sam ve bio vidio - zloglasna i
uasavajua slika ene koja se bacaka na svom djevianskom krevetu u
naletima snomorice. Samo to to nije bilo naslikano platno - ona se grila
i stenjala ispred naih uasnutih pogleda dok su udovita iz njezina sna
lebdjela u mraku iznad nje, a jedan je duh kleknuo i pritiskao joj svojim
koatim rukama grudi cerei se u strahotnoj poruzi slasti. Vidio sam

51

ene koje su se onesvijestile od tog prizora i mukarce koji su prigueno

jecali preklinjui za milost.
A tada se zauo udar groma i pojavio se mukarac u stupu blistava
dima, odjeven u lepravu halju sa zlatnom maskom koja mu je skrivala
lice.
Graani Bea, viknuo je, stoljeima je ovjek udio da otkrije
misterij smrti i pronikne u tajne neotkrivene zemlje iz koje se ni jedan
putnik ne vraa. Mnogi su lagali tvrdei da su komunicirali s mrtvima, a
ja sada stojim pred vama da potvrdim tu tvrdnju. To neu postii
prizivanjem duhova niti opsjenarskim trikovima maioniara, nego
genijem znanstvenika. Izradio sam stroj koji, prvi put u povijesti
ovjeanstva, moe osloboditi skrivenu energiju svemira i svladati
nepremostivu granicu smrti.
Podignuo je ruke i tada, kako je svjetlost iznenadno osvijetlila vlane
zidove pilje, rekao: Oni iz ovoga drutva koji ele ponovno vidjeti lica
nestalih i uti glasove onih koji su im neko bili dragi, neka se pripreme i
skupe hrabrost jer e svjedoiti udesima od kojih e im se zgriti srce!
Prostorija je ponovno utonula u mrak i tada, u nenadanu traku
mjeseine, ugledasmo djevojku, odjevenu - zakljuio sam - svu u crno
tako da joj se vidjelo jedino lice, kako lebdi u moru posvemanje tame.
Ispred nje je bila postavljena vrlo sloena mjedena naprava iznad koje se
pojavila u zrak objeena staklena lopta. U sobi je zavladala tiina kad je
ona podignula ruke bijele poput svoga lica i poloila jednu za drugom na
obje strane lopte, te se ona poela vrtjeti, a u sredini joj se rasvijetlila
sablasno zelenkasta svjetlost.
Pozor! povikao je mukarac gromkim glasom, Moja ki die sveti
plamen i zaziva due davno nestalih!
Mislim da je svatko u naoj stijenjenoj i tihoj gomili suspregnuo dah
kad je djevojka podigla lice i zatvorila oi, a mi vidjeli kako frcaju iskre
na povrini stakla. Tada se, najprije tiho, zauo glas mlade ene, diui se
i sputajui kao u jadikovanju, i cvile malog djeteta. A onda se uinilo
da se svjetlost u kugli pojaala, kovitlajui se u perjanicu iznad
djevojine glave i svi mi nazoni zinuli smo od uasa i uenja dok je

52

enino lice postalo vidljivo u vatri smaragdne boje.

Neki starac sijede kose drhtavo se uspravio usred gomile i povikao
nesigurnim starakim glasom: To je ona, moja Katharina. Trideset i vie
godina bila je izgubljena za mene.
Potom gurne lice meu ruke i stane glasno jecati.
I dok se kugla vrtjela, plamen koji je rastao ocrtao je krug sablasno
stenjuih lica, koja su uzdisala i mrmorila iz dubine groba, a ljudi oko
mene poeli su vikati, jedan za drugim, ustajui sa svojih sjedala kako bi
izrazili potovanje dok su izvikivali imena onih koje su jednom voljeli,
lomei ruke u zanosu tuge.
Ukratko, bila je to, a nadam se da sam to predoio, najstvarnija
fantazmagorija kojoj sam svjedoio i preporuio bih je itateljima ovog
teksta kojima se dosad nije pruila prilika da joj sami posvjedoe.
Profesor de Caus je doista dostojan nasljednik svoga pokojnog
neprealjenog uitelja monsieura Etiennea-Gasparda Robertsona, i vie je
nego opravdana njegova tvrdnja da je on Tvorac uda, Proizvoditelj
udesa i Maioniar Duhovne Vatre. Osim toga, divlje glasine koje su
kolale Beom o izvanrednim talentima njegove krasne keri u cijelosti e
potvrditi uzviena strepnja i uenje koje ete doivjeti u njezinoj
nazonosti.
Ali savjetujem vam da se jako pourite. Profesor e izvesti jo samo
nekoliko svojih posljednjih uprizorenja prije nego to se na neko vrijeme
vrati u rodnu Englesku. Moramo se nadati da njegov boravak ondje nee
predugo trajati.
Frederick Jager
No u fantazmagoriji, Wiener Zeitung, 5. sijenja 1851.

53

ETVRTO POGLAVLJE
Lucyn dnevnik

Be, 20. sijenja 1851.

Vraamo se kui. Naslonila sam se i gledam to sam upravo napisala i
pitam se znam li doista to znai dom. Tako dugo nismo bili ovdje,
tako smo dugo bili odsutni, sve one godine u Parizu i sada ovdje, da se
jedva sjeam one male kue za koju je moj otac rekao da je na dom. Na
zapanjujue je lijepoj sjevernoj obali, rekao je, s pogledom koji puca na
zaljev do grada i ruevne opatije visoko gore. Stvaram sliku u mislima
dok mi sve to govori, sliku niskoga neba i krupnih vrana koje prkose
vjetru i djevojke u bijelome koja sjedi sama, ali ne znam je li to sjeanje
ili je on o tome govorio tako esto da sam stvorila vlastitu sliku. Kad
sam mu to rekla, lice mu se na trenutak smrailo i nije elio rei zato, ali
ja sam vidjela da je pogled usredotoio na medaljon koji uvijek nosim
oko vrata, medaljon u kojemu je slika moje majke, i iznenadno sam bila
uvjerena da smo se posljednji put vratili ovamo da nju pokopamo. Ali to
nisam rekla.
Tada mi je dodirnuo obraz i rekao da sam blijeda i zacijelo iscrpljena
zbog napora prole noi te da se moram odmoriti prije nego to ponem s
pakiranjem za nae putovanje. Nasmijeila sam mu se jer sam ga eljela
54

umiriti i zato to je naposljetku bilo i neto istine u njegovim rijeima. A

to je ostalo neizgovoreno jedva mogu i sama razumjeti, a jo manje
objasniti. Kad je on otiao, pola sam do prozora i zagledala se niz cestu.
Sunce je zalazilo, pa iako su krovovi i potkrovlja bili obasjani zlatom,
plonici su uronili u sjenu, a neka se starica u vunenu alu i otrcanoj kapi
bolno kretala s praznom koarom objeenom na jedno rame. Praznom
zato to se ostatci sada na trnici prodaju u pola cijene jer su izgubili
jutarnju svjeinu - znam to zato to bih kao malo dijete pratila majku
ulicama u isto vrijeme naveer i s istim ciljem. Dodue, danas se ne
sjeam tog dijela svoje prolosti u slikama, nego po mirisima - drveni
stolovi sa sanducima gorkih naranaa, navoji kobasica snana mirisa,
kolutovi mekanoga utog sira pomijeani s ustajalim znojem umornih i
nestrpljivih prodavaa. Nevjerojatno kako su snani ti moji dojmovi,
kojom me snagom neki nasumce uhvaen miris u zraku moe prizemljiti i
vratiti unatrag, do onoga jednog mirisa koji jo elim ponovno osjetiti i
koji se uvijek irio oko moje majke, a nikad ga nisam mogla opisati
rijeima i nikad ga odonda nisam osjetila.
Nekoliko trenutaka poslije, dok sam i dalje dokono ostala na prozoru,
vidjela sam kazalini oglas kako treperi na vjetru prema mjestu na
kojemu je starica na trenutak zastala da porazgovara sa susjedom. Bio je
umrljan blatom i iskrzan na rubovima, ali to nije smetalo. Vidjela sam
papir licem okrenut i znala da je to jedan od naih. I tada, dok sam
promatrala, komad se papira podignuo i na trenutak smotao oko stariina
tapa, a kad ga je stresla i vidjela to je, obje su zinule, prekriile se i
ula sam jednu kako ljutito ape: Der Teufel tut sein Werk durch den
Wahnsinn dieser Verrckten. Vrag obavlja svoj posao putem privienja
ovog luaka.
Potom sam se okrenula i nasumce dohvatila stolac teko diui zbog
te rijei koje sam se tako plaila, znajui da u se noas opet probuditi
usred mraka, da e mi biti hladno i da u drhtati pokraj mjeseinom
obasjana prozora ne sjeajui se kako sam tu dospjela, kao to sam se
jednom probudila bosa na ulici, a u mrak me odveo neki nepoznat
mukarac.

55

Spasio me otac. Otac koji me naao i udarcem otjerao mukarca, a

potom me ponio, drhtavu na svojim njenim rukama, natrag u postelju.
Otac koji je otad, svake noi svih ovih godina, zakljuavao vrata moje
spavaonice i odnosio klju. Ali sada je posve drukije. Sada, kad ga
zateknem da me gleda u zrcalu, vidim neto na njegovu licu to prije
nisam zapazila.
Strah.
Gorak je to paradoks, a moda i kazna, jer od straha se sastojao na
ivot i na poziv. Izmislili smo ga, uobliili i prodavali ga. Koliko li sam
puta ula oca kako se hvali da je zadovoljan jedino kad nai gledatelji
ostanu zavaljeni u sjedalima stenjui i tresui se u slasnu uasu. Slasnu,
kae on, jer je na strah prvi susjed zanosa, iako se to rijetko priznaje. I
dosta je pogledati ene u naem gledateljstvu da mu povjerujem dok im
se grudi nadimaju, usne rastvaraju, a znoj zrcali na vjeama. Radili smo
zajedno s jedinom namjerom da pojaamo taj osjeaj, da iznaemo nove
naine kako ohladiti krv i slediti srce, a slava koju smo stekli i novac
koji smo zaradili proizili su velikim dijelom iz toga zajednikog napora.
Ne tvrdim da to valja zahvaliti samo meni - to bi bilo pretjerano i
nepoteno - ali neki u naoj struci doaptavaju se o tome da je otac, kad
je radio sam, bio tek blijeda imitacija ovjeka koji ga je svojedobno
poduavao, malo vie od putujueg zabavljaa to je bio prije nego to je
upoznao moju majku, sa sandukom dopadljivih lutaka i repertoarom
pripremljenih trikova, zrcala i majstorija. Ali ja znam istinu - znam da je
oduvijek sanjao postati znanstvenik i gorko je alio zbog toga to njegova
obitelj nije bila dovoljno imuna da mu omogui nastavak studija; znam
da je monsieur Robertson, u godinama koje su uslijedile prepoznao tu
njegovu elju, a da je jednog jutra otvorio vrata i zatekao mog oca
pognutog kako spava na njegovu stubitu poto je propjeaio cijeli put
do Pariza da vidi najslavniju svjetsku fantazmagoriju. Zamolio je njezina
vlasnika da se u njoj zaposli, makar i na beznaajnu poslu. Monsieur
Robertson je u godinama koje su uslijedile poduio mog oca svim
skrivenim trikovima naeg zanata - uporabi gaze kao zavjese umoene u
vosak, podizanju magine lanterne na kotae i obrubljivanju crnilom

56

njezinih rubova kako bi nae prikaze sjajile gnjevom dok bi prijetei

gledale, udaljavale se i lebdjele bez teine u praznome zraku. Monsieur
Robertson prvi nas je doveo u Be. A kad je monsieur Robertson
dosegnuo duboku starost, a ja jo bila malo dijete, vidio me jednoga
vlanog poslijepodneva kako se igram napravama i pokuavam si
doarati kako rade. Kad je ula moja majka i vidjela to radim, najstroe
mi je zabranila da dodirujem zaslone svjetiljke, znajui kako su krhki i
kako dugo treba da se svaki oboji, ali on ju je naglo prekinuo rekavi da
bih ja mogla biti nadarena za taj zanat, pa me stoga treba poticati, i
nasmijeio se rekavi da su mi nadjenuli dobro krsno ime jer je ono
znailo svjetlost, pa bih moda ja mogla unijeti svjetlosti u tamu kao
to je on oduvijek elio uiniti. I tako sam ja postala naunicom kao to
je svojedobno bio moj otac, uei od njega ne samo umijea naih
trikova nego i mnogo veu i vredniju znanost optike. On me nauio
kotitenju solarnim mikroskopom, Arhimedovoj matematici i svim
tajnama patentnoga projektora koji je Monsieur Robertson povjerio
upravo njemu.
Znam da se moja majka nije s time slagala jadikujui zbog moga
alosnog nedostatka pravog obrazovanja govorei mi, u etiri oka, kad
otac ne bi bio nazoan, da takvi sadraji nisu primjereni mladoj djevojci.
A onda je dolo vrijeme kad sam samu sebe osuivala zbog toga jer sam
je toliko alostila i nisam primijetila da je sve mravija, koa joj sve
bijeda, a sjene ispod oiju sve tamnije dok nije bilo prekasno i u
dvanaestoj me godini napustila. Danas se tako malo toga sjeam iz onog
vremena, tek sitnica koje se ne slau s onim to su mi poslije govorili.
Ali kaem si da je objanjenje jednostavno - da sam toliko voljela majku
te jednostavno nisam mogla podnijeti bol zbog njezina gubitka - da mi je
duh nastojao pokopati tu bol, pa nije udno to su mi sjeanja zbrkana.
Znam da tjednima nisam naputala sobu, a otac je otkazao svoje
predstave i bio je uz mene. Moda sam cijelo to vrijeme provela ne
kreui se i vezana uz postelju, moda zato to sam se jednog jutra
probudila s bijelim plahtama natopljenim krvlju, a imala sam jedino oca
da mi objasni to to znai; jedino znam da sam, kad mi je napokon bilo

57

dovoljno dobro da su me mogli ponijeti i postaviti da sjedim uz prozor,

izgubila dio sebe i da se od toga nikad neu oporaviti. Sva moja sretna
svjetlost srca ugasila se, sav moj duh, smjelost i bezbrina djetinja
hrabrost. A njih su zamijenili mjesearenje i snomorica.
Ali o potonjemu nisam nikad govorila. Ni ocu, a posebno ne brojnim
lijenicima koje je posljednjih dana doveo da me obiu, koji su mi
pregledavali oi i mjerili puls i ispitivali mog oca o simptomima, a potom
mudra izgleda dijagnosticirali histeriju ili ivanu zaostalost ili klorozu.
Jedan meu njima - zadihan pretio mukarac s licem punim bradavica otiao je ak tako daleko tvrdei da za to valja okriviti moje igranje
staklenom harmonikom. Vidio je, rekao je, mnogo takvih sluajeva u
kojima je uporaba tog instrumenta prouzroila ne samo sjetu nego i
mahnitost, zbog nepodnoljiva zujanja vibracija za koje se ini da prodru
u kou i otete staloenost i najpribranijeg duha. Pokuavala sam mu rei
tada da nema pravo - da nitko ne zna vie o melankoliji od mene, a da ta
nova nevolja nije te vrste. Ali otac me utiao - uhvatio se lijenikovih
rijei oajniki povjerovavi da su moji simptomi tako jednostavno
izazvani. I da ga umirim, otad vie nisam dodirnula harmoniku, koja je
bila najvaniji sastavni dio naih predstava. Ali nita se nije promijenilo.
Nije nastupio nikakav predah koliko god ga otac silno prieljkivao. Jer
uzrok nije bilo moje sviranje. Govorila sam mu, ponovno i ponovno, da
nisam luda - nisam luda, nego bolesna. Ali on mi se samo blijedo
smijeio i pomilovao bi me po kosi govorei da e sve biti dobro. Da mu
moram vjerovati i sve e biti dobro.
29. sijenja, pono
I tada smo izveli svoju posljednju predstavu.
Toliko je ljudi eljelo estitati mom ocu, toliko ih se natiskivalo oko
nas, i molilo, neki i u suzama, da se s nama privatno sastanu prije nego
to otputujemo, donosei pred mene neke stvari koje su pripadale
mrtvima, kao da ta izgubljena dobra posjeduju snagu kako bi potaknula
one koji su ih svojedobno posjedovali da se vrate. Igrake izgubljenog

58

djetinjstva, haljinice novoroenadi poslije krtenja i blagoslova rodilja,

vjenani prsten koji je mlada ena zacijelo svojedobno nosila. alost - i,
jo gore, nada - zapljuskivali su me poput valova i zatekla sam se kako
uzmiem kao da su me htjeli zaguiti, kao da je njihova alost poprimila
neki nevien oblik i isisavala moj dah poput none snomorice. Vidjela
sam oev uspanien izraz, dok bi se gomila lica i glasova okupila oko
mene, i iznenadno bih osjetila njegovu ruku na svom ramenu koja se
provukla meu ljudima i oslobaala me. Mojoj keri nije dobro, rekao
bi glasno dok su neki mrmljali i pruali prema meni ruke. Iscrpljena je i
mora se vratiti kui da se odmori. Molim, propustite nas.
I tako ovdje sjedim sama ve dva sata, okruena kutijama i
sanducima koji e sutradan putovati s nama, oslukujui kako zvono
otkucava svaka etvrt sata i sjeam se, sjeam.
Sve mi je jo tako jasno prisutno, to rujansko jutro kad je jurei
dotrao do moje postelje drei u rukama novine koje mu je prijatelj
poslao iz New Yorka. Pronaao sam, rekao je rairivi novine na postelji
zagladujui ih - upravo smo to traili. Novu atrakciju za nae predstave,
novo udo koje e potaknuti glasine meu publikom, i izazvati
potovanje ak i onih uenih i suzdranih. A kad sam uzela novine i
poela itati, tono sam znala to ima na umu. lanak je bio iz New
York Tribunea otprije neka tri tjedna i govorio je o tome kako su tri
mlade sestre razgovarale s mrtvima grebui po zidovima ili udarajui po
drvenom podu. Duhovi su, ini se, bili posve prijemivi za tu vrstu
komunikacije reagirajui na razliit broj kucanja sa da ili sa ne i na
slova alfabeta. I inilo se da je mnogo stotina graana toga velikoga
grada u to povjeravalo.
Ga Fox i njezine tri keri napustile su juer na grad poto su u
njemu boravile nekoliko tjedana tijekom kojih su slobodno irile
tajanstven utjecaj kojim su izgleda raspolagale izlaui ga svakom
razumnom ispitivanju. I znatieljnoj i kritikoj provjeri stotina ljudi koji
su ih odluili posjetiti. Gospode tvrde da su obavijetene kako je to tek
poetak novoga doba u kojemu e se duhovi odjeveni i ivi izbliega i

59

opipljivo povezati s onima kojima su osigurali vjenost; da su

oitovanja ve doivjele mnoge druge obitelji i valja ih iriti i uiniti
vidljivijima, sve dok svi ne budu mogli slobodno i blagotvorno
komunicirati sa svojim prijateljima koji su se oslobodili patnji ovoga
svijeta .
Podigla sam pogled prema ocu i nasmijeila se: Lako je prozreti la
koja se krije iza takva fenomena. udo je da itko u nj vjeruje.
On tada uhvati moju ruku, oiju sjajnih od grozniavosti: Ali ljudi
vjeruju, Lucy, oni vjeruju. Te su sestre pobudile najveu pozornost
javnosti. Prijatelj mi u pismu kae da su odrani desetci takvih javnih
seansi ljudi spremnih da dobro plate kako bi im nazoili. A ipak jedini
prizor koji ti ljudi vide jest to bestjelesno pripovijedanje i nita vie.
Nema nezemaljskih svjetlosti, privienja, sablasnih glasova. Nema svih
tih vatrometnih uinaka koje mi moemo proizvesti - i koje ve
proizvodimo.
I, naravno, imao je pravo, barem u ovome. Dugo smo se sluili
trikovima trbuhozborstva kako bismo naim prikazama podarili govor, a
iluzijom lanterne magice jednako se lako moglo uprizoriti lica nestalih
kao to su prikazi i vjetiarije koji su bili naa potrona roba. Ali,
unato svemu, ja sam se osjeala nekako nelagodno.
Ponovno sam pogledala u lanak, a potom lice svoga oca: I ti bi se
zadovoljio time da stvori takvu iluziju zadovoljio se da tvrdi svijetu
kako moemo komunicirati s mrtvima uz punu svijest da je to tek obina
la?
Kakvo zlo to moe nanijeti? Zato ne bismo proglasili dolazak toga
novoga doba kao to su uinile te amerike djevojke?
Jedno je prizvati slike za koje svaka razumna osoba zna da su
bezopasne iluzije, a zacijelo neto posve drugo tvrditi da vraamo
voljena bia koja su ljudi izgubili. Bila bi to takva prijevara...
Sve to radimo je prijevara. Ove ili one vrste.
Jo me jednom uhvatio za ruku eljan mog pristanka.
I kako bi se ti osjeao, poela sam izazovno, kad bi te netko

60

prevario na taj nain? Slagao ti da moe razgovarati s mojom majkom ponovno uti njezin glas? Ne bi li to doivio kao groznu izdaju - kao
najgoru moguu prijevaru?
Ne bih, rekao je polagano briui suzu koja mi se skotrljala niz
lice, ne bih ako ne bih nikad otkrio da je rije o varci. Mislim da bih se
osjeao utjeenim i preplavljen radou da je jo jednom vidim.
I dok mi je pomilovao ruku, a ja mu se smijeila kroza suze, shvatila
sam da se slaem.
Mnogo smo dana poslije toga proveli istraujui kojim bismo
lukavstvom mogli postii taj novi cilj. Maginost svjetiljke mogla je lako
zapovjediti mrtvomu da se pojavi i na osnovi dugogodinjeg propitivanja
znali smo kako je elja da se vjeruje najvea sila koju iluzionist moe
pokrenuti; da samo trebamo pokazati sablasno lice nekomu i ustvrditi da
je rije o supruzi, ili sestri, ili majci umrlima prije mnogo godina. Ali
nama je trebao i nekakav mehanizam, nekakva nemogua naprava koja bi
uvjerila one koji je gledaju da je rije o znanstvenom napretku, a ne o
pukoj praksi predrasudnosti, da bismo ostvarili to novo udo.
Iz sata u sat moj se otac zatvarao sam prouavajui svoje dnevnike i
uene knjige, a jedne je veeri doao dok sam jela i sjeo na stolac pokraj
mene.
Pogledaj, rekao je otvarajui dnevnik na stranici na kojoj je
oznaio mjesto umetnuvi listi i poloio ga na stol pokraj mog tanjura.
Bio je to crte drvenog stola i na njemu velika staklena lopta objeena
izmeu dvaju metalnih draa.
to je to?
Zove se elektrostatski stroj. Ime je neobino proizvoljno s obzirom
na to za to slui. Vidio sam jedan kako radi prije mnogo godina i ne
shvaam zato se toga nisam prije sjetio. Vidi ruicu na ovoj strani
stola? Povezana je s mehanizmom u draima koji potiu kuglu da se
vrti. Staklena je pak kugla ispranjena od zraka, a potom je u nju
injektirana vrlo mala koliina ive, pa tako kad dodirne staklo i pone
je okretati, nastaje neobino zeleno iskrenje. Doista izgleda nadasve
neobino.

61

Bit e da je vidio moj uspanien izgled: Tehnika se stroja vrlo lako

moe objasniti, ali nas znanost svakako ne zanima. Zainteresirao sam se
za nj tek sada iskljuivo zbog te biljeke, rekao je pokazujui na
papiri, za koji se ini da je bio naknadno pridodan. Pie da je izumitelj
stroja svjetlost koju on zrai nazvao sjajem ivota. Kao da stroj ini
ovjeku vidljivom neku skrivenu i tajnu silu.
Vjeruje li u to, tata? pitala sam kad sam preletjela preko odjeljka
koji je obiljeio.
Priznajem da mi se to ini nevjerojatnim ve kao pretpostavka. Ali
za nau bi svrhu moglo vrlo dobro posluiti.
Sada sam shvatila kamo on smjera. Vjerujem da bismo mogli
iskoristiti tu energiju u vlastitu svrhu, rekla sam polagano, kako bismo
ivima duh mrtvih mogli uiniti vidljivim.
Nasmijeio se: Jasno da bi samo moglo izgledati da je tako. Ali
mogli bismo uiniti da se to izgledati svjedocima uini vie nego
stvarnim.
I tako se to dogodilo. Otac je od znanstvenika u Ingolstadtu nabavio
aparaturu koja mu je bila potrebna i potom proveo nekoliko tjedana
prilagoavajui je svojoj svrsi, a zatim prilino uzbueno obznanio da je
spreman za na prvi pokuaj. Ne mogu opisati uzbuenje kad sam prvi
put dodirnula spojnice koje su drale kuglu i stavila prst na utee
staklo. Navala vruine kroz moju kou i iznenadan bolan gr koji je moje
posrue tijelo otjerao od naprave te sam ruke vrsto priljubila uz tijelo.
Poluslijepa, uhvatila sam se za najblii stolac, a otac mi je pritrao. Zar
je bilo presnano? Jesi li ozlijeena?
Odmahnula sam glavom iznenadno osjetivi prvi put toga dana istu
vrstu neobine klaustrofobije koju predobro poznajem kad se probudim
hodajui u snu, onaj okus metala u ustima i tihi uporan um u uima.
Ali nita od toga nisam rekla ocu, elei mu pritedjeti grinju
savjesti, tek sam zamolila da jo malo namjesti stroj prije nego to ga
ponovno isprobamo. I kad sam ga drugi put dodirnula, uinak je doista
bio manji, iako sam i dalje osjeala snane trnce u ivcima ruku. Ali
rekla sam si da to mogu otrpjeti jer nisam eljela da ocu propadne posao

62

u koji je uloio toliko vremena. Pa ipak, svaki trenutak koji bi proao sve
se pogoravalo i osjeala sam se bolesnom kao da mi i puki dodir
vlastite ruke moe nakoditi, a krv mi ne protjee crvena i puna nego
boata, kao voda zaprljana zemljom.
Nisam poludjela - ponavljala sam si ponovno i ponovno, a i inila
sam to u oaju i sve veoj panici koja mi je obuzimala srce. Jer ludost je
ne vjerovati vlastitim osjetilima, vidjeti ono to drugi ne zapaaju, pa sam
moda doista izgubila razum. Jer sada, kad se soba smrauje, a ja
poloim ruke na stroj i kugla se pone okretati, vidim i druge boje, jasnije
i mnogo ljepe od boleivo zelenog odsjaja stakla - zavojite linije koje
hladno isijavaju svjetlost u zrak, crveno i plavo-bijelo perje koje se vrti i
vijori poput vjetra i valove koji katkad nalikuju na titranje plamena na
vjetru. No kad se to prvi put dogodilo pogledala sam oca pitajui se nije
li to neki novi trik - neki novi efekt koji je smislio da me iznenadi i
oduevi - ali lice mu je bilo bezizraajna maska. I kad sam mu poslije
rekla to sam vidjela, on je malko ukoeno rekao da sam se zacijelo
zabunila. A jutro potom, sigurna sam, prvi je put govorio o Engleskoj i o
domu.

63

PETO POGLAVLJE
Grad nije nikad bio toliko napuen, toliko uzbuen, toliko uznosit, toliko
opasan. Trebalo je devet mjeseci da se sagradi kupola, gotovo sto
etvornih metara stakla i sedamdesetak etvornih metara Hyde Parka da
bi se London sada diio kako je svojim modernim udom nadmaio svih
sedam uda staroga svijeta. Prostran, neobian, nov i neopisiv, izrazio
je domovinsko zadovoljstvo kupolom osobno princ regent. Hram
tehnologije koji nadvisuje i vrke stabala, na kojemu je radilo vie od
100 000 industrijskih postrojenja svih naroda i oznaujui (u oba
smisla rijei) drugim samodopadnim zemljama da Velika Britanija nije
samo svjetska radionica nego i najvea imperijalna sila. Sto tisua
posjetitelja ulo je kroz vrata Velike izlobe svakoga dana da vidi
tiskarske strojeve i sklopive glasovire, svilene tapiserije i porculan iz
Sevresa, amerike pitolje i kanadske lokomotive, zrcalna i oslikana
stakla, mikroskope i mlinove, tkalake stanove i lokomotive, parni eki
koji moe savijati metal, a ipak jedva moe slomiti ljusku jajeta, dijamant
Koh-i-Noor (zasad nebruen i stoga prilino razoaranje za veinu) te
punjenog slona s nosiljkom za kraljicu i sliku s punjenim makicama u
opravicama iz Njemake galerije koja se navodno najvie svidjela
Njezinu Visoanstvu.
est milijuna ljudi obilazilo je te rijetke primjerke prije nego se
izloba zatvorila u listopadu, od obitelji do stranaca, tvorniara; na tisue
su dolazile posebnim vlakovima Thomasa Cooka iz pokrajina; stotine
izlagaa koji su pokuavali sklopiti posao; pomodan gradski svijet, u

64

nedjeljnu ruhu i ljudi iz predgraa, a danas - u takozvani dan ilinga stigla su stada bijedno odjevenih radnika spremnih da ih kopiraju. A i
lopovi su esti meu lutajuom gomilom, i usprkos redovima posebno
odabranih uglednika, od kojih se neki znoje ispod eira toga toploga
lipanjskog jutra, nita ne privlai depare vie od reda engleskih
uglednika. Tunjava lako izbije ako slubenik uoi odrpanca s prstima
gdje im nije mjesto, ali se u trenutku ponovno uspostavi mir i gospoe
trenutano zaborave na kratkotrajnu tjeskobu im presjeena daha
ugledaju tu divotu u staklu.
Na udaljenosti manjoj od etiri kilometra Buckingham Street dovoljno
je daleko od praine i guve Stranda, a dovoljno blizu rijeci da se udahne
zraka i ublai ljetna ega. U kuhinji u prizemlju Nancy Dyer zgrbljena je
nad koritom, dopadljivo joj je lice rumeno od jutarnjeg pranja rublja dok
njezina kerica Betsy sjedi i kotrlja pikule velikoj crnoj maki koja ih je
prilino sklona loviti osiguravi si uroenim nagonom jedini svjei kut u
kuhinji. U dnevnoj sobi dva kata vie, vlasnik kue sjedi za malim stolom
pokraj otvorenog prozora i jednom rukom polako okree stranice, a
drugom podrava knjigu, prilino ukoeno, kao to sada vidimo, to
upuuje na to da se nije posve oporavio od udara koji je doivio prije
pola godine. U udaljenu kutu iste prostorije Maddoxov bivi sluga Abel
Stornaway pomae pomonom momku Billyju da ukloni sa stola ostatke
doruka pourujui ga i malo previe natrpavi pladanj za djeaka. A
gore u potkrovlju Charles Maddox takoer sjedi uz prozor i gleda Temzu
na kojoj teglenica pretrpana ugljenom sporo plovi borei se sa strujom.
Dug je put od sanatorija u Melku i moda se udite kako je ta
udaljenost prevaljena. A kao to sam i pretpostavljao, poto sam se
vratio koju stranicu unatrag, moda je prolo gotovo tri mjeseca otkad
smo se proli put vidjeli. Sada on stoji pokraj prozora pa moemo
zakljuiti da nije - iako je malo nedostajalo - izgubio nogu u napadu u
dvorcu Reisenbergu, ali kad se naposljetku okrenuo i zaputio prema
stolu, vidjeli smo da epa. I to epa na neki nestrpljiv, gnjevan nain, iako
to ni za ivu glavu ne bi priznao niti dopustio da ga ometa. Dokument na
stolu je pismo i dok on uzima pero da ga dovri, mi bismo moda mogli

65

saznati neto vie od onoga to mu se dogodilo tih posljednjih nekoliko

tjedana.
Buckingham Street, 18. lipnja
Potovani dr. Sewerine!
Zamolili ste me, kad smo se rastajali, da vam piem u vezi sa svojom
ozljedom i posljedicama tako dugog boravka na tom prokletom mjestu.
Bit e vam drago uti da sam, usprkos svojoj nestrpljivosti u to vrijeme,
posluao va savjet i putovao polako, tako - stigli smo u London prije
samo dva dana. Ali mogu vas umiriti da se ozljeda koja vas je toliko
uznemirila iscjeljuje, to uvelike mogu zahvaliti vaoj strpljivoj njezi,
iako sam bio previe obuzet groznicom da bih vam u to vrijeme pokazao
svoju zahvalnost. Posljedice moje prisilne odvojenosti bit e, bojim se,
dugotrajnije. Poznajete to mjesto i ne moram vam opisivati koliko je
uasno. Da vas nisam kojim sluajem upoznao onog jutra u umi, moda
im nikad ne bih uspio umaknuti. Jedino vi moete zamisliti kamo su me
odveli i jedino ste vi imali pravo djelovati na osnovi te spoznaje i
naposljetku me osloboditi. Bit u va vjeni dunik, i bit e mi ast
namiriti taj dug budete li ikad naumili posjetiti Englesku.
Nikomu ovdje nisam govorio o tome to me je snalo i nisam jo
odluio to u rei svojim poslodavcima. To je, uostalom, tako sloena
pri...
On zastane, s perom napola u zraku. Rekao je malo - zapravo nita o tome to je pretrpio sve te tjedne u sanatoriju, kao da e mu odbijanje
oblikovanja u rijei moda pomoi da ih izbaci iz misli. Ali slike naviru
dan za danom, iz noi u no, smrad urina, zapomaganje bolesnika,
alostiva vika onih koji su tu zatvoreni zabunom ili neijom zloom.
Lanci vezani za njegove ake i glenjeve, stenjanje ovjeka na susjednom
krevetu jednako za nj vezanog, koji se gri i bacaka iz sata u beskonaan
drugi sat. A gore od svega toga utljivi su pomonici koji svako jutro
stoje s obiju strana njegova kreveta, dre mu otvorene vilice i trpaju mu

66

izmeu zubi gorku kau, nakon koje bi leao satima, poluomamljen,

piljei u prljavi i oronuli strop pokuavajui otjerati sliku svoje majke iz
misli govorei si da nije lud - da to nije njegov obiteljski usud - da nije
kanjen zbog toga jer je dopustio da Elizabeth strada...
Zvuk na vratima u prizemlju trgne ga iz misli, i na trenutak pomno je
sluao, prije nego to e smireno obaviti svoju zadau. Prolo je pet
minuta ili vie prije nego to je uo kucanje na vratima potkrovlja i na
njima se pojavilo Billyjevo ruiasro lice.
Posjet gospodina Wheelera, gospodine Charles. Sada narednika
Wheelera, reko bih.
Charles se zavalio u naslonja; nije danas oekivao posjet svoga
kolege - zapravo nije ga uope oekivao - i pitao se je li rije o obinu
drutvenom posjetu. Polovica njegova srca bit e sretna da ga vidi i
veseliti se njegovu promaknuu, ali Sam je mnogo previe otrouman da
ne bi shvatio kako se dogodilo neto ozbiljno, i nije jo siguran da e
njegova pripovijest podnijeti ispitivanje.
Uvedi ga u ured, ree nakon nekog vremena ustajui. I zamoli
Nancy da nam skuha kavu.
Sam je mrzio kavu, Charles je to dobro znao, ali to je bio nain da se
rijei mladia i izbjegne njegovo lukavo prostako piljenje dok se
Charles bude sputao stubama poput ukoena starca.
Kad je stigao u ured, zatekao je Sama udobno smjetena, s nogama na
stolu i kako jede jabuku. Brzo je ustao kad je ugledao Charlesa i priao
da se s njime rukuje, ali odmah je zapazio Charlesovu ozljedu upravo
kao to je Charles znao da e se dogoditi.
Kako se to dogodilo? upitao ga je dok se Charles bolno sputao na
tvrdi drveni stolac.
Recimo da sam imao nimalo srdaan susret s jednim od buldoga
svoga domaina.
Sam ga je gledao vaui: A ja sam se pomisli da ste si zeli
nekolko slobodnih dana. Svi trokovi plaeni, a vi uivate u kratkim
praznicima. Znai, zato vas tak dugo nije bilo? Al ini se da va stric za
to nije znal kad sam ga nazval proli tjedan.

67

Charles je potvrdno kimnuo izbjegavajui njegov pogled: Trebalo mi

je dulje da ozdravim nego to sam mislio. A osim toga nisam uspio
putovati tako brzo kao to bih elio. To nije bila ni polovica prie; Sam
je to odmah pogodio, ali to mu je prijatelj, a ne zlikovac, i znao je da je
bolje ne pritiskati ga. Ako treba saznati, Charles e mu rei kad bude
htio. To svakako nije bio, kao to je pomislio, drutveni posjet.
Istraitelj me zamolio da doem. Istraitelj Rowlandson. Misli da
nam vi morti moete pomoi. Jer smo zaglavili s tom priom, Chas,
moram vam to rei. Bio je to zacijelo Samov trik popraen ljubaznim
licem dok je pokuavao objasniti, iako Charles na poetku nije shvaao
zato je njegova pria zvuala tako obino.
Prije dva tjedna pronaena su dva tijela - dvije djevojice, obje u
razmaku od dva dana. Prva je naena u St. Jamesovu parku i kad smo je
nali, bila je naisto mrtva - sigurno danima, a moda ak i cijeli tjedan,
reko je lijenik. Druga je bila u uliici iza Shepherdove trnice, a sad je
tu jo jedna, samo nekih deset metri odavde. Odmah sam ih ujutro nael,
obje ista kost i koa i obje uliarke. To se vidio po onom kak su
obleene. arape sve zderane kao da ih je napal neki londonski luak.
Trebali bi vie straara; nemamo dost ljudi.
Pa, pone Charles, cijenim njihovu brigu, ali u gradu je mnogo
stranaca zbog Izlobe i djevojke poput ovih lak su plijen. alosno, ali ne i
neoekivano, zasigurno. Zacijelo smo ih ve vidjeli na desetke u ovo
nae vrijeme...
Sam je pojeo svoju jabuku i bacio ostatak u ko za smee. Lice mu je
bilo ozbiljno: Kolko mene sjeanje slui, nismo ih jo nikad nali s
odsjeenom glavom. I to ne samo da je odsjeena, nego se nemre
pronai.
Charles ga pogleda ne znajui to bi rekao. Sam proe rukom kroza
svoju tvrdu etku od kose boje mrkve i uzdahne: I to ni sve. Zabrinul
sam se ko nikad prije.
to elite rei?
Sve imaju duboki otvor ba tu, na grudima. Ne samo da su glave
odile - i srce im je bilo iupano. Ruku na srce, nismo sve zgruntali kod

68

prve - osim toga bila je na piu, pa smo pretpostavili...

Pretpostavili to?
Sam se malko zarumenio: Pa, bit e da je neeg bilo u vodi. Hajde,
Chas, pa svi znamo to rijeka moe uiniti tijelu. Napol smrskane glave
neke sam i videl. Charles odmahne glavom: Ali to se moda dogaalo
dolje meu otpadcima i bilo doneseno strujom. Nita od toga ne dogaa
se u jezeru u Parku sv. Jamesa.
Sam je piljio u njega: To je rekel i doktor. A sad su jo dve takve.
to mislite da to znai, gdje je krvavi klju prie?
Charles ga je zamiljeno pogledao: Jesu li tijela jo u mrtvanici?
Sam je kimnuo. Odavna je poznavao Charlesa i znao je da e svojim
oima htjeti vidjeti dokaze. Zadnji je jo tam. Pokopal sam prve dve nisam ih mogel ostavit na toj vruini. Ali zamolil sam da zadnju
priuvaju kolko god mogu ak bi ju vi teli pogledati.
Tada se otvore vrata i na njima se oprezno pojavi Nancy nosei teak
pladanj. Sam joj namigne i utine je za stranjicu dok je ulijevala kavu u
alice te je kava pokapala i pod.
Pogledajte to sam zbog vas napravila! vikne, ali zapravo nije bila
ljutita i Sam je to znao. Charles je promatrao malko zarumenjenu Nancy
kako odlae posluavnik na stol i poinje krpom brisati pod ne gledajui
u njega i iznenadno se upitao koliko je puta Sam navratio u posljednje
vrijeme i je li ga znatielja da se raspita o Charlesu dovodila ovamo, ili
neki drugi razlog. Nasmijeio se - ako je Sam mogao prijei preko
Nancyne prolosti, a Nancy je nala nekoga komu je do nje stalo i tko e
voljeti njezinu ker, tko je Charles da im staje na put, posebno sada kad
je Sam svojom plaom mogao uzdravati obitelj.
Strand je bio ispunjen mnotvom koje se zaputilo na Izlobu; svi su
krenuli u istom smjeru i veina s malim Londonskim vodiem kako bi
se u pravom smjeru probijali kroz mnotvo. Naporno je kretati se po
vruini dok ne stignu do Haymarketa i zapute se prema sjeveru po svojoj
putanji. Ovdje se ljudi oputenije kreu s klobucima prolazei u
ravnodunim parovima, i poneka dadilja sa suncobranom, a pokraj nje
uredno odjeveno malo dijete. Sve to nimalo nije nalikovalo na sumoran i

69

smradan ugoaj koji ih je bio doekao u mrtvanici policijske postaje u

Vine Streetu. Charles je, dakako, esto bio ovdje dok je jo bio policajac,
ali taj je dio posla oduvijek mrzio, a najvie ako je ttebalo pregledati
djeje truplo. Ili, kao u ovom sluaju, vrlo mladu djevojku koja nije
imala drugog izbora nego prodavati svoje tijelo ili umrijeti od gladi.
Pomoni radnik u mrtvanici prolio je vjedro vode po kamenim ploama,
i jo dva, te je prao pod krpom punom mokre ljudske kose, ali nita od
toga nije moglo rastjerari smrad raspadanja u zaguljivoj podzemnoj
prostoriji, zaklonjenoj od ulice i znatieljnih oiju prozorima obojenima u
zeleno po kojima se cijedila vlaga (boja je sluajno tako puna arsena da
neki od pomonika zacijelo nee dugo tu ostati i zamijenit e ih novi).
Svjetiljke su upaljene kako bi se razagnalo polutamu, a zrak je pun muha.
Pola tuceta tijela lealo je na kamenim ploama, svi u razliitu stupnju
raspadanja, kao to je Charles brzo zakljuio na osnovi dijelova tijela
koji su virili ispod plahta umrljanih zemljom i polagana otjecanja
tekuina na pod. Sam je otiao potraiti nadzornika i kad su se njih
trojica okupili oko tijela koje su doli pogledati, i plahta bila uklonjena s
nagoga tijela, topli smrad koji je ispunio stranji dio Charlesova grla
gotovo ga je naveo da povrati poput ene ili zelenog novaka. Dii kroz
usta, rekao si je, pokrij lice rupiem i usredotoi se.
To odsijecanje glave nije bilo amaterski obavljeno, odmah mu je bilo
jasno. Vrat je bio tako struno prerezan jednim rezom, noem, sumnjao je
Charles, kupljenim upravo za to - nije to bio kuhinjski pribor, jer je
sjekao tkivo poput mesarske otrice ili kirurke pile. Ali jedno Charles
nije oekivao - jedno Sam nije spomenuo: na mjestima na kojima se tijelo
jo nije raspalo djevojina je koa bila tako bijela da je gotovo svijetlila
u neprirodnoj tami prostorije kao da su ispod vode. Charles se okrene
Samu s pitanjem u oima.
Tak je zgledala kad smo ju nali, Sam e glasom priguenim
vlastitom maramicom.
A ostale - jesu li i one tako izgledale?
Sam je razmiljao: Nisu, kolko se sjeam. Ali prva je tak krvarila
da se ne da opisat. Ali ova je mnogo svjeija - mislim da je takve boje

70

jer je nasmrt iskrvarila kad su joj odrezali glavu - je l to objanjenje?

Nije, ree Charles napokon. Mislim da je ve bila mrtva kad je to
uinio. A ako ju je prije toga udario, moda i nije bilo mnogo krvarenja,
nije ako je znao to radi i kamo uperiti otricu. A to je, sudei prema
ovome, i uinio. Namrtio se: Ali imate pravo da je sigurno u nekom
trenutku izgubila mnogo krvi. Samo ne shvaam kako.
Charles je ponovno pogledao djevojino tijelo. alosno tanke noge i
golema koliina stidnih dlaka. Jedva da je prestala biti dijete. On podigne
najprije jednu, a onda drugu ruku i vidje da su joj nokti slomljeni,
najvjerojatnije u oajnikoj borbi protiv smrti, a oko aka su joj bili
tragovi modrica. Znai da je bila pod prisilom ili ju je netko drao za
ruke ili je vezao.
A glave niste nikad pronali? ree poslije nekog vremena.
Sam odmahne glavom: Ruku na srce, nismo ih ni traili. Odmah smo
vjerovali da ih je tip sredio negdje drugdje, a onda dovukel tijela ovamo.
Nije nam jasno kak se netko mogao izvui s takvim inom na otvorenom
- u samom centru vrajeg Londona. To pak znai da bi glave mogle biti
bilo gde, odavde do Whitechapela.
Nisam siguran, ree Charles ponovno diui jednu djevojinu ruku.
Mogao se izvui ako je to bilo usred noi ili rano ujutro. I ako si tako
vjet mesar kao to se ini da je taj ubojica bio. Svakako, pogledajte ovo
ovdje, ispod nokata. Prilino sam siguran da je to takorov izmet, rekao
je kad se Sam nagnuo da vidi i onda naglo ustuknuo. Samo je jedan
nain da se to moglo dogoditi ovdje ako je djevojka bila na mjestu na
kojem si je naao, u tom drvoredu. Mislim da je bila na zemlji kad ju je
napao i u neko je doba oajniki pokuavala otpuzati.
Pa gde onda mislite da su glave? Je l ih on uzel? Je l to bila neka
vrsta uskrsnua?
Charles odmahne glavom. Ne mislim to. Cijelo bi tijelo bilo mnogo
vrednije, pa nema razloga da ostavi toliki dio. Svakako, rije je o trgovini
leevima. Samo vie nije tolika potranja za njima. Nije, nakon uvoenja
Zakona o slobodi seciranja.
Pa to je onda? Zakaj je to napravil?

71

Charles duboko udahne: Zato to mislim da u tome nalazi

zadovoljstvo.
Kad su se vratili na ulicu, mnotvo etaa uivalo je na suncu, u
krmi preko puta policijske postaje svi su prozori otvoreni, a gosti bi
platili i gotovo, a gdjekad i doslovce ispadali na plonik. Zrak je
odzvanjao vikom i smijehom i odnekud je dopirao tihi zvuk prenosivih
orguljica. Charles je predloio da na brzinu odu popiti au piva, ako
ita, da speru okus smrti iz usta, ali Sam je moda prvi put kratko odbio
odmahnuvi glavom, rekavi da mora predati izvjee Rowlandsonu. Njih
su se dvojica rastali rukujui se i dok je Charles promatrao Sama kako
se zviduui vraa niz ulicu, iznenadno je osjetio da ga netko promatra.
Na kraju uliice na strani krme, gdje sunce ne dopire ni u pola dana,
mukarac je promatrao. Promatrao i ini se ekao jer tek kad se Sam
izgubio iz vida i zvunog dometa, pljunuo je u kanal, poravnao ovratnik i
sporo se zaputio prema naprijed.
Dr. Maddox, ree sporim muzikalnim irskim naglaskom. Nije
pruio ruku, a nije ni Charles. Ali njih su se dvojica oito ve sreli jer
Charles je kimnuo glavom uz najkrai mogui naklon: ORiordane, to
elite?
Uslijedio je mig i osmijeh koji je obasjao samo jednu stranu njegovih
usana: Pa, obavijesti, gospodine Maddox. Kao i uvijek!
Nisam siguran da u razgovarati s novinarom - najprije, vie nisam
slubeno lice, kao to dobro znate...
Ponovno isti osmijeh, a sada i Charles osjeti miris tamnog piva. Pa,
upravo sam zato elio s vama razgovarati. Jer vi ste, rekli bismo,
upoznati sa stanjem stvari iako niste ba posluni kao onaj Sam.
Charles ga presijee: Wheeler je odlian policajac.
Ne sumnjam, ali to je bolji drot, to je meni od manje koristi.
Smatrat e da mu je dunost drati jezik za zubima, posebno zbog one
male blistave znake koju je tek nedavno dobio. Vi, s druge strane, vi ste
slobodni donositi sudove, otkrivati i...
Ne troite se na to da mi laskate, ORiordane.
ORiordan je samo slegnuo ramenima: Bi li bio uludo utroen novac

72

da vas pozovem na neko pience u ovoj otmjenoj kui?

Prema vaem mirisu, reklo bi se da ste ih ve strusili nekoliko.
Pa, vi, izgleda, ni s im ne brzate. To i nije udno s obzirom na
okolnosti.
Nisam edan, Charles e okreui se, ali ga ORiordan uhvati za
ruku: Gledajte, prosikta i sav njegov irski arm izblijedi. Znam sve o
tome. One kurve s odrezanim glavama i izvaenim srcem. Najprije
ubijene, potom sakaene, a tijela im razbacana tko zna gdje. Dosad ih je
bilo tri, ili etiri? Koliko ih jo treba stradati prije nego to se Bow Street
trgne i obznani to se dogaa? Koliko se jo uasa u ovom gradu mora
dogoditi kakvih jo nikad nije bilo? Jer sve e kad-tad izii na vidjelo,
znate. Prije ili poslije. Kurve govore, a nas dvojica znamo to to znai.
Sigurno je bolje da se policiji prui prilika da obznani sluaj - pokae to
ini da uhvati toga gada prije nego to jo vie ena strada.
Ne bih sluao svaku priu koju su vam ispriale kurve, brzo e
Charles malo se zarumenjevi i protiv svoje volje. To je jednostavno
djelo nekog svodnika, nekoga ulinoga gada...
ORiordan se nasmijei: Dobar pokuaj, ali neete me se tako lako
rijeiti. Znam da ste vidjeli one znakove na tijelu i znam to oni znae.
Siguran sam da ne trebam detaljno objanjavati gdje ste u posljednje
vrijeme bili...
Charles ostane na trenutak zagledan u njega, potom pogleda u stranu.
Bio je to pokret koji je ORiordan zacijelo shvatio - ili pogreno
protumaio - kao priznanje.
Sluajte, Maddox, nisam budala, a nisam ni lakovjeran. Znam da to
zvui ludo - poput kakve folklorne ludorije ili krvave poalice - ali ako
postoji racionalno objanjenje, doista bih ga elio uti.
Charles je i dalje utio nastavljajui gledati neodreeno u daljinu; lice
mu je bilo nepomino, ali glava mu je brzo radila.
ORiordan, kinine: U redu, kako god vi elite. Ako se predomislite,
znate gdje ete me nai. Ali ako postoji jo jedna - ako posljednja drolja
nije i zadnja...
Charles ga brzo pogleda.

73

ORiordan stisne oi: Recimo da jednostavno ne mogu dii ruke od

takve pripovijesti.
Potom ponovno pljune i nastavi niz ulicu.
Charles se uputi prema krmi i sudari se i ne gledajui sa skupinom
na vratima koja se vraala s ruka, ostavljajui za sobom barem jednoga
nezadovoljnog gosta zalivenog piem. Unutra, u toionici vladali su buka
i nered, ali on ih je jedva primjeivao, kao i pomalo ustajali miris piva
koje je gazda nosi ispred njega. to je, do avola, ORiordan mislio? Tko
god da je ubio te djevojke, bio je to netko od krvi i mesa, a ne neki
izmiljeni zmaj iz djeje snomorice. A to je s onim spominjanjem toga
gdje je Charles bio? Je li ORiordan elio natuknuti da je neki luak
uinio te zloine - netko tko je pobjegao iz umobolnice? Charles nije o
tome govorio nikomu, pa ni Samu, ni Maddoxu. Sada mu je srce snano
lupalo, u strahu od izdaje, ali kazao si je da preuranjuje sa zakljucima.
ORiordan nije mogao ni na koji nain doznati to se dogodilo s njime u
Melku. Dodue, mogao je znati, razmiljao je Charles iznenadno
uznemiren, da je bio na Kontinentu - da se upravo bio vratio iz Austrije.
Posve je mogue da se vijest o tom putovanju proirila. Je li onda na to
mislio? I ako se tome doda spominjanje njegove folklorne predstave...
Charles poloi dva penija na toionik i odgurne vr s pivom.
Hej, gazda e povrijeeno, ovo je moje najbolje pivo.
Ali Charles je ve otiao...
Vrativi se do Haymarketa, preko Trafalgar Squarea u smjeru
Stranda, nakratko je skrenuo u Buckingham Street posjetiti svog strica i
potom se uputio na sjever prema Covent Gardenu gdje su se
preprodavai promukla glasa spremali poi kui, a ene u redovima po
dvije-tri puile lule od peene zemlje, i mukarci vodili iscrpljene konje
zahvalne na tome to su im kola prazna. Buka malko jenjava dok Charles
prolazi pokraj policijske postaje u Bow Streetu, gdje su plonici malo
oieni (to ne iznenauje) od izgaena kupusa i stubita s neto manje
pijanaca, a jednom kad je proao pokraj hotela Seven Dials i groblja
Tom-All-Alones, okoli je bio malo ljepi kao i prolaznici, a poto je
uspio izbjei taksije i omnibuse na Oxford Streetu, vrlo je brzo skrenuo u

74

Great Russel Street i proao pokraj spokojne klasine kolonade

Britanskoga muzeja. Dodue, moda ba i ne spokojne, jer proelje e
biti dovreno tek 1852., i povici radnika i udaranje ekia nadmaili su
avrljanje mnotva koje se okupilo oko stubita zbog posebne izlobe
koja se otvarala u Kraljevskoj knjinici. Charles je godinama prolazio
pokraj te zgrade jer je obino stanovao samo nekoliko ulica dalje, pa je
spretno preskoio ulinu pregradu i probio se unutra. itaonica je svjea
i mirna prostorija nakon vanjske ege. Na dva kata, prekrivena policama
s knjigama s galerijom koja okruuje gornji kat, a ukraen kasetirani strop
prilino podsjea na strop u dvorcu Reisenbergu, iako je tu posebnu
slinost Charles odmah odbacio u strahu da komu ne upadne u oi.
Veina stolova u prostoriji nije bila zauzeta jer je sunan dan
razlijenio ak i znanstvenike i tek su tu bila dvojica ili trojica upornih
pojedinaca, koje je Charles odavno poznavao, a neki je mnogo mladi
mukarac tamno-rie kose i iljaste brade upravo zauzimao mjesto.
Charles je priao stolu u krajnjem dijelu prostorije i zamolio pomonoga
knjiara da mu pronae djelo o narodnim pripovijestima srednjoeuropskih
zemalja. Blijedi knjiniar (koji zacijelo nije provodio mnogo vremena na
suncu) izgledao je zahvalno da moe neto korisno napraviti i poto je
potraio u razliitim katalozima i uspeo se i spustio ljestvama da dohvati
knjige, vratio se Charlesu s malom i oito starom knjigom. Rubovi
stranica bili su iskrzani i jako oteeni, tisak mastan i pismo na gotici, a
papir posmeio od suhoe i godina. Barem je naslov na njemakome.
Charles se spremao zamoliti pomonog knjiniara da mu pomogne s
prijevodom kao i s nalaenjem onoga to ga zanima kad nekoliko metara
dalje ugleda jednog od starijih knjiniara kako ulazi u prostoriju i
zahvali se mladom pomoniku.
Charles s uzdahom sjedne za najblii stol osjeajui se poput djeteta
sa slikovnicom. Jer, odmah je otkrio da je u knjizi bilo slika, iako
uglavnom drvoreza i mnogi od njih bili su prilino loi. Charles se
nasmijeio prilino nadmeno dok je stranicu za stranicom nailazio na
vjetice sa iljastim kapama, od kojih su neke letjele na metli, neke
hranile svoje pretpostavljene potomke (od kojih veina nije izgledala

75

opasnije od Charlesove make), a druge bile na koljenima ekajui u

redu da - koliko je mogao vidjeti - poljube isturenu stranjicu vraga. Ali
smijeka je nestalo kad je okrenuo stranicu i naiao na mladu djevojku
kako lei u otvorenu grobu najprije s kolcem probodenim kroza srce, a
potom, na slici ispod, s mukarcem koji primie sjekiru njezinu vratu dok
golemi imi prijetei lepra iznad njega na nebu koje se smrauje, a pas
nalik na vuka puzi u praini.
Charles je nekoliko minuta pomno prouavao ilustraciju, unosio dvije
ili tri zabiljeke u svoj notes i podizao pogled svakih nekoliko trenutaka
da vidi ne vraa li se kojim sluajem knjiniar. Tada je zauo tiho
kaljanje s desne strane i ugledao riokosog mladia koji je gledao u
njegovu smjeru.
Moram primijetiti, ree mu ispod glasa, kako izgleda da vam je
potrebna pomo, moda u vezi s jezikom na kome je napisana knjiga koju
ste traili? Ja teno govorim njemaki i rado bih vam pomogao.
Charles odmah ustane i prie stolcu pokraj mladieva stola.
Doista bih vam bio zahvalan. Ove me stranice zanimaju, ree
otvarajui knjigu na stranici sa slikom groba.
Mladi pogleda tekst, potom pogleda Charlesa, oito zainteresiran
njegovim izborom sadraja.
Piem roman, Charles e brzo, mislio sam da bih priu mogao
smjestiti u neko divlje i daleko podruje na kojemu su takva smijena
vjerovanja jo u modi. Znate kako javnost vapi za senzacijama.
Mladi potvrdno kimne. Charlesove prilino neuredne ruke i
neprimjerena odjea dobro su odgovarali izgledu pisca, posebice onoga
ija se djela ne objavljuju.
Jasno, ree uz osmijeh. Sve je to lako objasniti.
Ponovno se okrenuvi prema knjizi, prolista nekoliko stranica unatrag,
pa se vrati: Ovaj drugi tom knjige govori o vrsti zloduha poznatih pod
imenom stregoika. To su due Neumrlih, osuene da zauvijek lutaju
zemljom i nikad ne poinu. Ako zatreba, mogu trati poput vukova, letjeti
poput netopira ili prolaziti kroza zidove poput zranog zapuha, ali u svim
vanjskim vidovima zadravaju oblik i izgled svoga ljudskog utjelovljenja.

76

Odaju se jedino time da nemaju sjene, ne vide se u zrcalu i nikad nisu

vieni kako jedu zemaljsku hranu.
Mladi okrene sljedeu stranicu. Ovi se duhovi mogu unititi jedino
ako im napunite usta cvijetom enjaka ili ako primijenite takva okrutna
sredstva kakva su ovdje prikazana - to je mesarski posao, ali oni koji ga
obave ine to jedino iz milosra i saaljenja - kako biste omoguili
duama voljenih da poivaju kao pravi mrtvaci i zauzmu svoje mjesto
meu anelima. Nasmijeio se: Ili barem to obian svijet vjeruje.
A probijanje kolca kroza srce jedina je metoda kojom se slue?
Mladi odmahne glavom: Ne, jednako je djelotvorno izvaditi im srce
i spaliti ga. Primijene li se sve te mjere - vjerujemo - sprijeit e se da
stregoici naputaju grob u koji su najprije bili polegnuti i da ponu svoju
nezdravu rabotu nad tijelima ivih.
A kako to oni rade - kakav oblik to poprima?
Mladi podigne obrvu: Ne znate? Pretpostavio sam da ste dosad to
otkrili. Stregoik se hrani pijui krv, zabija zube u grlo nemonih rtava i
tako ih i same ini prokletima. Zato se Besmrtnika moe prepoznati
porupicama na vratu koje se ne zatvaraju i ne iscjeljuju. Stregoici najvie
vole krv mlade ene, a ona netaknute djevice najslaa je od svih. Nee
aliti truda da je se domognu. Ili barem tako ovdje pie.
Charles se zavali u stolac. Dotad mu nije bilo jasno, ali sada jest:
Vampiri, ree blago odmahujui glavom. Vampiri.
Misli su mu se takvom brzinom vrzmale glavom da je trebalo neko
vrijeme prije nego to je vidio mladia koji ga je i dalje promatrao.
To je idealan sadraj, ree brzo, malo se zacrvenjevi. Doista se
udim da ga dosad nitko nije izabrao.
Mladi potvrdno kimne: Ali zar nije Lord Byron prvi napisao
pripovijest o tome? ini mi se da se sjeam jednog takvog naslova.
Charles ne ree nita; sluajno mu je znanje bilo prilino opirno sjeao se ljeta na enevskome jezeru kad je Vampyre bio napisan i da su
obje, ova i jo jedna mnogo poznatija knjiga bile ondje napisane, ali o
tom sadraju nije elio razgovarati sa strancem. Ne sada niti ikada.
Imate pravo, ree nakon nekog vremena, pripovijest Lorda Byrona

77

dovrio je neto poslije lijenik John Polidori. Ali taj je roman posve
drukije vrste. U njemu - u literarnom smislu - nema krvi u usporedbi s
ovom o kojoj ste mi upravo priali. U usporedbi s onim to bi moderni
autor mogao napisati. Kao to sam rekao, javnost je gladna senzacije - ili
je to barem njezin enski dio. Ne mogu vjerovati da bilo koji razboriti ili
obrazovani ovjek moe vjerovati u tako besmislenu i staromodnu
predrasudu.
Njih dvojica razmijenie smijeak - jer su obojica, dakako, bili
razboriti i obrazovani - i mladi vrati Charlesu knjigu. To je mala knjiica
i njihovi se prsti dodirnue te je uslijedio trenutak nelagode - trenutak u
kojemu ni jedan nije uzmaknuo, a potom su obojica pogledala u stranu. I
kad je Charles napokon podigao pogled i oi im se sretnu, bilo je neega
- neke neizgovorene poruke zbog koje su se zacrvenjeli i ustuknuli,
upravo u trenutku kad se inilo da se onaj drugi ovjek zaputio - tako
polagano da je bilo gotovo neprimjetno prema njemu. Sada su obojica
bili crveni u licu, a mladi je prikrivao svoju zbunjenost s velikom
pomnjom vadei posjetnicu iz depa svog kaputa.
Ako vam mogu jo kako pomoi, molim, ne skanjujte se. Bit u u
Londonu sve dok ne dovrim posao zbog kojega sam ovdje.
Charles je pogledao posjetnicu i potom je gurnuo u dep kaputa.
Bojim se da jutros nisam ponio sa sobom svoju posjetnicu. Ostajem
vam dunik za pomo.
To je bila la - ili barem djelomino, jer ak i sada je imao posjetnice
u depu. I unato tome to je openito bio zahvalan mladiu na pomoi,
nije ga elio ponovno vidjeti, a jo manje rei mu gdje stanuje. Vani na
stubama duboko je udahnuo i pokuao se pribrati. Sve su to besmislice jasno, sve su to besmislice, ali on je jasno uviao to bi s time mogli
napraviti ljudi poput ORiordana, ista razboritost nije protutea ovakvoj
vrsti zatupljenosti. Ne, jedini nain da se oslobodi te smijene teorije bio
je da smisli bolju. Stvarnu. Iako je jedino to je mogao korisno napraviti
u meuvremenu bilo da tim pitanjem zaokupi ORiordanov duh - da ga
navede kako bi dvaput promislio prije nego to se javno i trajno
osramoti. Jer to bi se dogodilo, Charles u to nije nimalo sumnjao. Ali

78

najbolje bi bilo, eli li prekinuti tu ludost prije nego ode predaleko, rei
ORiordanu da nije bilo nikakvog, ni izdaleka slinog znaka u obliku
ugriza na leu u mrtvanici u Vine Streetu i da tako jednom zauvijek
zavri s tom loom rabotom. Ali da bi u tomu uspo, morat e se vratiti i
ponovno pregledati tijelo. I nai neki dobar izgovor da to uini. Jer jedino
to nije mogao uiniti bilo je da prizna istinu. ak bi mu se i Sam
nasmijao u lice kad bi znao to trai. Jedva da je i sam u to mogao
povjerovati.
Noga ga je boljela i odluio se vratiti omnibusom zaboravivi, u
urbi, kako e sporo biti to putovanje. Autobus je vozio drndajui,
zaustavljajui se svakih nekoliko metara niz Oxford Street do Trga
Leicester. Sunce je sada zalazilo i sjene su se produljivale, ali na
Picadillyju je trgovina jo cvjetala. Plinske su svjetiljke gorjele zlatnim
sjajem u izlozima nekih od najskupljih modnih duana, i oni koji bi
zastajali da bi se navirivali, takoer su njime bili obasjani u svojoj svili,
satenu i mirisima. Ali manje od kilometra dalje, kao to je Charles dobro
znao, odvijala se posve drukija pria, u neosvijetljenim uliicama i
prolazima koji vode od glavne ulice i Marketa, gdje su bile pronaene
dvije djevojke, a jedna je od njih, Charles je u to bio siguran, ondje i
umrla.
Prolo je est sati kad je on napokon stigao do Vine Streeta i
pomonik ga je malo udno gledao kad ga je zamolio da ga pusti u
mrtvanicu drugi put u istom danu.
Upravo sam zakljuavao, gospodine. Nikad niste dovoljno oprezni.
Znam, Pye, i ao mi je. Ali zadrat u se samo koju minutu.
Bojim se da sam ugasio svjetiljke.
Ne brinite se - ako mi moete pronai fenjer, bit e mi vie nego
dovoljno.
Vrlo dobro, gospodine. ekat u vas u prednjem uredu.
A da ste bili s njim nekoliko minuta poslije, kad je odgurnuo vrata
koja vode u mranu mrtvanicu, moda biste - samo na trenutak zaboravili da ne vjerujete u postojanje Neumrlih. Jer dok je on ljuljao
svjetiljkom i ona bacala svoje sablasne zrake od zida do zida, inilo se

79

da se tijela ispod svojih krvlju umrljanih pokrivki pomiu, trzaju i

zapomau za ivotom, a mutne oi mrtvih lica sjaje se odjednom
nemogue probuene. Charles je oklijevao trenutak na vratima, potom
snano gutnuo i zaputio se - traei u sjeni poluotvorenih vrata - gdje bi
mogla leati djevojka bez glave.
Poloio je svjetiljku na rub kamene ploe i podigao plahtu. Potom je
duboko udahnuo i nagnuo se nad nju. Gotovo je nemogue disati tako
blizu, ali njemu treba dokaz, a ne samo pretpostavka, koliko god bila
razumno utemeljena. Morao je moi pogledati ORiordanu u lice i
zanijekati na osnovi vlastita promatranja njegovu smijenu teoriju. I
otprve sve je upravo onako kako je zapamtio - tako je malo ostalo od
vrata i malo je vjerojatno da bi se kakav znak mogao sauvati, makar
jednom i bio ovdje, a ostalo je tako zaprljano blatom i raspadanjem da ih
svakako ne bi vidio. U napasti je da sve napusti - da se izvue iz tog
odvratnog mjesta to prije, ali on je znanstvenik, i istunac, pa e to
obaviti kako treba ili uope nee. Prolazi pokraj stola s vrem i lavorom
i umae maramicu u vodu. Potom je nosi dok s nje kaplje voda natrag do
lea i poinje njome skidati sasueno blato s vrata. I dok prljavtine
nestaje, zatekne se kako zuri - zuri u oajnikoj nevjerici...
Koga vraga tu delate?
Vrata se otvaraju i u njihovoj jarkoj svjetlosti stoji Sam. Sam, a iza
njega posluitelj i dvojica policajaca crvenih lica koji nose nosila. Ja...
pa...
Ali spaen je neposredne nelagode jer je jednom od policajaca ispala
iz ruku drka nosila.
Pazi kud mrda, Madsenu, Sam e brzo sa svom strogou svog
novosteenog poloaja. Poloimo ju na nosila prije nego sve ode k
vragu.
Dvojica slubenika poloila su nosila na jedno od rijetkih praznih
mjesta i smjerno su se povukla do vrata. Mlai je ve bio zelenkast u
licu i kaljao je u rupi.
Ovu sam nael na Marketu prije koju vuru, nastavio je Sam oito
nesvjestan nelagode svog druga ili njegove neuobiajene utnje.

80

Jer bi se za minutu mogla najti jo jedna. Sada tamo patroliraju

dodatni deki, ne samo radi ubojstva nego zato to govnari ele da grad
djeluje posve oien i uredan za te vraje turiste. Nitko ne eli da
zagaze u drek dok kupuju suvenire, a najmanje da nalete na skitnice nou
u Parku, to prije vraja Izloba zavri, to bolje za nas, ak mene pita. Za
nas je to samo vie ljake. Iako, kad pogleda u kakvu su stanju te stare
rage, ne znam zato ubojica nije izabral jednoga od njih. Jednoga smo
noas odnijeli - ragu od bar osamdeset. I sa svakim se od njih lako
obraunati. On izgleda hoe mlade, iako sam Bog zna zato im radi to to
im radi.
Ipak, rekli ste da nema novih rtava, Charles e malo se pribravi i
kreui prema tijelu.
Bil sam tam osobno. Upravo smo pomicali tu staru ragu kad je
jedna doteturala iz pokrajnje uliice viui i pokazuju iza sebe ko da je
vrazi gone. Dok sam tam doo, sruila se na zemlju, nesuvislo
laprdajui da je vidla nekog tipa kako juri prema Piccadillyju. I tad sam
videl ovu. Leala je dalje u uliici licem u blatu. Bit e da je to bilo
nedavno jer je jo bila topla.
On ukloni pokrivku s tijela. Haljina joj je bila jeftina konfekcija, a
iznad glenja imala je istetoviran mali cvijet. Niste trebali biti istraitelj
da zakljuite ime se ena bavila. Vjerojatno je iva bila zgodna, ali
crvene su joj se usne sada stisnule od boli i oi iskolaile od uasa.
Obojena joj je kosa slijepljena na svjetlosti, a koa bijela kao u oboljelog
od kuge; prava nona mora ivog mrtvaca.
Tetovaa bi bar mogla pomoi da je identificiramo, ree Sam. Ali
ni bilo krvi na tom mjestu, nikakvi znak povrede, barem kolko sam ja
videl. I s obzirom na to taj drugi sigurno jo ima njenu glavu i mislim da
nema veze s naim ubojicom.
Ali Charles nije gledao u to. Jer, na njezinu su vratu bile dvije male
okrugle rupice. Bijele na rubovima. I nezacijeljene.

81

ESTO POGLAVLJE
Lucyn dnevnik

Sjever Engleske, 23. oujka

Mnogo dana nisam pisala dnevnik, dana u kojima smo vlakom i koijom
putovali Europom, i ponovno sam vidjela gradove koje sam poznavala u
djetinjstvu. Prag, Leipzig, Heidelberg, Pariz. Toliko sam se bolje osjeala
otkad smo napustili Be - toliko sam bolje osjeala svoje ja - te bih
rado ostala lutati Parizom u nadi da bi mi oporavku zacijelo moglo
pridonijeti okruenje koje sam uvijek voljela, ali otac nije za to htio ni
uti rekavi da je ve rezervirao karte za Englesku, a ondje ga ekaju
poslovi koje mora obaviti, iako nije rekao o kakvim je poslovima rije,
uvjeravajui me da nije organizirao nikakav posjet spektaklu i nije
planirao odlazak na predstave. Sljedeega dana jo smo se jednom
zaputili na sjever do Ostendea i potom brodom do Engleske. Tri smo
dana proveli na moru, koje je bilo mirno, a vjetar blag, dok nam jednog
jutra za dorukom nije priao kapetan i rekao da bi se vrijeme moglo
promijeniti i iako se nada da emo pristati prije oluje, valja nam osigurati
imovinu najbolje to moemo i biti spremni, zatreba li, povui se u
potpalublje. Teko sam mogla povjerovati da bi oluja mogla biti tako
strana, vidjevi visinske oblake na bisernoplavom nebu i iroke zamahe
82

mora koje se jedva nabiralo na povjetarcu, ali ovjek je oito posjedovao

neka znanja koja ja nisam imala, jer su se pri zalasku Sunca oblaci
nakupili u tekim arenim gromadama - crveni, ljubiasti, naranasti i
zeleni, plamtei na zapadu i zamiruem Suncu, a zatamnjujui se iza nas
kako se pripremala oluja. Daleko ispred sebe mogli smo vidjeti svjetla
maloga grada za koji mi je otac rekao da je naa destinacija, i dok se
vjetar poeo dizati, kapetan je ubrzao plovidbu koliko god je mogao
oajniki pokuavajui izbjei oluju i stii do luke prije nego to padne
no. Ali nije bilo dovoljno vremena. Nastupio je trenutak samrtne tiine,
kad se inilo da vjetar zamire u jedrima, a onda smo se odjednom jedva
uspjeli spustiti u kabine dok se brod dizao i sputao na valovima visokim
i po est metara, a voda je dopirala do najvie oplate trupa. ula sam
galebove kako lebde iznad naih glava poput izgubljenih duhova i
zagluujue udaranje pramca koji je sve bre rezao more. Kapetan se
tada svezao za kormilo u strahu da ga vjetar ne odnese i valjalo mu je
uloiti eljeznu volju da ostane na svom mjestu dok je brod suludo jurio
prema obali. Ulaz u luku bio je uzak i opasan i ja sam se privinula uz oca
dok nas je vjetar zanosio iznova i iznova prema visokoj glatkoj litici o
koju su se dosad razbili toliki brodovi. Ljudi su na litici! povikao je
otac gledajui kroz brodsko okno, vidjeli su u kakvoj smo nevolji - neki
su donijeli i svjetiljke kako bi nam signalizirali smjer!
Oboje smo promatrali jedva diui dok je kapetan inio posljednje
oajnike pokuaje da nam osigura smjer, i iznenadno, sreom ili
vjetinom ne bih znala, plovili smo naprijed izmeu dvaju pristanita
male luke i kretali se uza straan tresak i grebanje drveta o kamenje dok
se inilo da su svaka greda i ue na brodu olabavjeli i udarali o palubu
prema morskome zidu.
Oboje smo udarali o vrata nae kabine i legli na pod na nekoliko
trenutaka jedva vjerujui da jo diemo. A onda su se odozgo uli povici
i brojni gradski ljudi stali su se kretati brodom estitajui kapetanu na
njegovoj hrabrosti i pomaui nam da se uspnemo uz daske koje su
poloili da nam poslue poput svojevrsna mosta izmeu palube i zida.
Sada je oluja brzo prolazila i kia je tek sipila. Malo sam vidjela od

83

grada u magli, ali kako su nas konji odvozili s obale, otac mi je rekao da
je dogovorio s nekom mjesnom enom da otvori nau kuu i opskrbi nas
potrebnim namirnicama.
Mislio sam da e ti to biti drae, rekao je pomalo rastreseno
osvrui se na malu gomilu ljudi koja se jo okupljala oko mukarca koji
je vukao nau prtljagu u kolicima i natiskivala se da vidi oznake na
njima, nego da prve noi provedemo u gostionici ili u unajmljenoj sobi.
Nasmijeila sam mu se iznenadno osjeajui navalu nade. Bit e to za
nas novi poetak. Novi ivot u miru i tiini, u kojemu ja mogu biti to to
jesam, a ne vie nositi teret osobe koja je Ona koja zaziva due. Preli
smo preko mosta iznad vode prema udaljenom dijelu grada i osvrnuli se
prema otvorenome moru, cijelo se vrijeme uspinjui uz male poploane
ulice dok nismo stigli do kue sa svim osvijetljenim prozorima i
posudama s cvijeem oko vrata. Sjajna vatra gorjela je u ognjitu kad
smo uli u predvorje da skinemo kapute i eire.
Mala je kua, rekao je otac i onda blae, kao za sebe, mnogo
manja nego to se sjeam.
Savrena je, tata! rekla sam, ali ak i dok sam mu se smijeila,
osjetila sam blagu slabost i udovi su mi se poeli tresti pa sam morala
ispruiti ruku kako bih se osovila.
Doi, otac e brzo, nije udo da si umorna poslije naega burna
putovanja. Doi i sjedni pokraj vatre, a ja u skuhati aj. Mislim da nam
je ga Croft ostavila mlijeka.
I tako sam sjela ogledajui se polako i shvaajui da je moj otac,
zacijelo u elji da se odmah osjetim kao kod kue, poslao neto naih
stvari unaprijed, jer sam ih odmah redom prepoznala - malu statuu na
polici iznad kamina, votane rue ispod staklenog zvona, i tamo, na
niskom stolu, moju biljenicu koju sam uvala od djetinjstva i lijepila u
nju karte od predstava i izreske iz novina - sve male uspomene na oeve
uspjehe. Dugo nisam nita u nju pridodala i pitam se nije li me otac,
ostavljajui je na vidjelu, elio potaknuti, na svoj suzdran i istanan
nain, da ponovno uzmem kare u ruke i tako korisno iskoristim vrijeme.
Stavila sam je u krilo i okretala stranice do samog poetka, i dagerotipije

84

moje majke, a ja joj, sedmogodinjakinja djevojica, sjedim u krilu.

Fotografija je bila malo mutna, jer nismo sjedile mirno kao to je fotograf
elio, a vrijeme je tako produbilo kontrast svijetlog i tamnog da je majka
izgledala malko strogo, ak i kao osoba koja zabranjuje, ali u svakom
drugom smislu portret je bio tako dobar i tako slian njoj da su mi, do
vremena kad je otac stigao s pladnjem, suze tiho tekle niz obraze.
Lucy, Lucy, rekao je kad je vidio to gledam. Nema potrebe da se
tako rastuuje. Mora misliti na sebe. Na svoje zdravlje. Ona te ne bi
eljela vidjeti takvu. eljela bi da bude sretna.
Tada sam se nasmijeila, malko blijedo, priznajem, i duboko
uzdahnula, potom sjela uspravno, kao to me majka uvijek uila, i uzela
vr s ajem: Da ti ulijem, tata?
Te sam noi spavala duboko i bez snova, i probudila se u poplavi
naranaste svjetlosti tako raskonoj i neobinoj kao i bilo to to bi moj
otac izmaijao. Nisam znala gdje sam neko vrijeme, i uspravila sam se u
postelji dok mi je srce udaralo, sve dok nisam shvatila da se jednostavno
razdanilo. Nikad se prije nisam probudila uz more, i kad sam ustala i
prila prozoru, vidjela sam vodu kako se valja poput rastopljena zlata
ispod tekoga sporo izlazeeg Sunca, i galebova koji su se u letu
naspram svjetlosti nadavali crnima, poput razlomljenih komadiaka
ponoi. I kad sam pogledala prema natrag u smjeru grada, ugledala sam
naputenu opatiju visoko iznad, njezine ruevne lukove, crne naspram
plamteeg neba. Sjetila sam se svojih uspomena - toga kako sam
zamiljala te ruevine i ptice koje krue iznad nje i obuzeo me nagon da
budem vani, na toj blistavoj svjetlosti. Nije to bila lana svjetlost
fantazmagorije, umjetno proizvedena iz piljskog podzemlja, nego ista
blistava svjetlost obinoga novoga dana. Brzo sam se odjenula, iuljala
se iz kue to sam tie mogla i zaputila prema luci. amci su se u to
doba upravo vraali s mora i promatrala sam ribare kako vuku svoj ulov
prema obali i ribe kako se srebrne koprcaju u mreama. Mukarci su me
znatieljno pogledavali dok sam prolazila ne libei se, jedan ili dvojica
dodirnuli su rukom kapu, ali osim njih gotovo i nisam vidjela ive due.
Bilo je to poput grada lutaka, sve je bilo posloeno meni na uitak, i

85

usporila sam korak odluna da se prepustim ari svega to vidim - gomili

sjajno obojenih kua to su se dizale iznad obale, malim uredno
poredanim amcima to su se ljuljali na vodi, mreama za jastoge
saastima poput pletenih koara i gomili mjesnih maaka punih nade koje
su se muvale oko brodica to su se privezivale.
Tek kad sam prela most i uputila se na dugi uspon prema opatiji,
posumnjala sam u svoje snage. Ali rekla sam si da e i to proi. Da e
more, isti zrak i moj novi ivot isprati sve bive nevolje, poput olupina
iz bijeloga pijeska. Kako sam se pribliavala opatiji, vidjela sam crkvicu
ispred nje, groblje puno starih sivih kamenova od kojih su neki bili
iskoeni zbog vjetra, kao da su smeurani mornari pokopani ispod u
svojim grobovima sa opremom za plovidbu. Nasmijeila sam se sama
sebi pri toj pomisli kad sam iznenadno zastala i pokrila rukom usta. Jer je
tamo, pokraj zida, bilo kamenje koje nije bilo tako staro i nije bilo
obraslo brljanom, a na njemu sam ugledala svoje ime.
Bio je to grob moje majke.
Znala sam. Morala sam u nekom dijelu mozga to znati. Njezino smo
tijelo donijeli kui i ovdje je zacijelo bila pokopana. Ali nisam znala na
kojem je to bilo groblju i ne sjeam se da sam ikad vidjela taj nadgrobni
kamen. Tako dirljiv u svojoj pukoj jednostavnosti. Voljenoj majci i
supruzi. I izrezbareni aneo koji u naruju dri malo dijete. Grane vrba
oplele su podnoje i ja sam skinula rukavice kako bih ih odlijepila. Bila
sam toliko zaokupljena tim zadatkom i ienjem slova rupiem da
nisam vidjela kako mi se podno nogu plete mali pas. Nisam ga zapravo
primijetila sve dok nisam ustala i njegove stranje noge stale dodirivati
moju haljinu, molei me uporno i plaljivo.
Pogledala sam uokolo i ugledala mladu damu koja je sjedila na
drvenoj klupi nekoliko metara dalje, gdje je groblje gledalo na grad i
more. Mlada je gospoa bila sva odjevena u bijelo. Sjetila sam se kako
sam zamislila ovdje djevojku u bijelome, kako sjedi sama i uplaila se na
trenutak da me je glava jo jednom izdala, i da je ona tek privid i plod
moje mate, poput boja koje sam razabirala u plamenu. Ali ne. Mlada je
gospoa bila jednako stvarna kao i pas, koji je u ime dokaza dotad ve

86

ostavio nekoliko otisaka svojih apa na rubu moje haljine.

Jipe, Jipe! ula sam da je tada povikala vjerojatno
pretpostavljajui to se dogodilo. Dolazi ovamo, ti zloesti psu!
Gospoda ne eli da joj smeta!
Pourila sam je uvjeriti, da me, naprotiv, prilino oarao njezin mali
pratilac i povela ga natrag do mjesta na kojemu je njegova gazdarica
ostala sjediti. Bila je istih godina kao i ja, blijeda lica poput mojega, ali
dok je moja kosa bila gusta, bujna i kovrala se sve do pojasa, njezina je
bila mutna, smea i kratko oiana do vrata. Sjetila sam se kako je moja
kosa izgubila sjaj kad mi je majka umrla i kako sam tolike mjesece bila
vezana za postelju, pa sam se pitala nije li i ona nedavno bila bolesna.
Neobino ime za ljubimca, primijetila sam dok se pas smjestio
ispod nogu svoje vlasnice.
Ona se nasmijeila, Sve je poelo kao ala. Brat mi je kupio Jipa na
dar za moj posljednji roendan, a kako je meni ime Dora, a upravo su se
pojavila prva izdanja gospodina Dickensa, Tom je mislio da bi bilo
aljivo nazvati psa Jip prema imenu psia Dore Spenlow. Sala je ispala
prilino neprimjerena, dakako, rekla je pomilovavi Jipovu glavu otre
dlake. Moj ljubimac doista nalikuje na svojega imenjaka, ali ja sam
nastojala ne podraavati svoju imenjakinju. Nisam znala to je pod time
mislila jer nisam proitala tu knjigu i nikad nisam ni ula za nju, pa sam
se bila prisiljena jednostavno nasmijeiti i pomilovati psa, u nadi da u
prikriti svoje neznanje. Nepristojna sam, rekla je pruajui mi ruku.
Ime mi je Dora - Dora Holman.
Ja sam se predstavila njoj i ona je, rekla bih, tada primijetila da moj
engleski, iako savren, ima tu i tamo naglasak zahvaljujui mojim
putovanjima, pa me upitala jesam li dola u posjet gradu.
Moj je otac ovdje roen, rekla sam, ali otiao je prije mnogo
godina. Mnogo smo putovali po Kontinentu i sad smo se vratili da nam
ovdje bude dom.
Ja ivim ovdje cijeli ivot, rekla je popravljajui haljinu. Nekad
je ovo mjesto bilo vrlo tiho, ali sada je puno turista - posebno kad je
lijepo vrijeme, jer tada nagrnu desetci njih nadajui se da e vidjeti duh

87

opatice koja je utemeljila opatiju. Kau da se moe vidjeti, uvijena u

plat, kad sunce obasja najvii prozor u odreeno doba dana, dok se
drugi zaklinju da ovdje ee nou, odjevena sva u bijelo. Sve je to
besmislica, dakako, tek svjetlosna varka, ili sova uhvaena krajikom
oka, ali zbog toga ljudi prevaljuju kilometre. Priznajem da toliki ljudi
podlijeu toj novoj napasti da se strae, je li to zbog itanja glupih
romana ili gledanja jo glupljih komada na pozornici. Uzdahnula je
tuno: Bojim se da nam ivot i sam nudi dovoljno uasa, pa ih ne
trebamo traiti.
Okrenula sam se prema vodi, malko posramljena. Nita me na svijetu
ne bi moglo prisiliti da djevojci ispriam svoju prolost; eljela sam cijeli
taj ivot ostaviti za sobom, na drugoj strani mora.
To je jedan od razloga zato sam dola ovamo tako rano, nastavila
je. Kad je vrijeme lijepo, moja me slukinja dovede ovamo gore na
kolicima s magarcem i mogu sjediti ovdje s Jipom i promatrati izlazak
Sunca i ne vidjeti gotovo nikoga sve dok ne doe po mene da me odvede
kui. Zrak je tako ist i okrepljujui u rano jutro. Ili je obino takav.
Zatim je nekoliko trenutaka kaljala, i drala rupi ispred lica, a kad
je ruku spustila u krilo, vidjela sam dvije mrlje krvi na bijelome lanenom
platnu. I bilo mi je ao, jer sam znala to to znai, a vidjela sam u
njezinim oima da i ona zna, ali se s time ve bila pomirila.
Smireno je sloila rupi iako je svakog trenutka sve tee disala:
Oprostite, ali mislim da bih se morala vratiti. To je sigurno posljedica
noanje oluje. Ne znam jeste li bili na brodu, ali rekli su mi da se brod
smatrao izgubljenim. Moj je otac rekao kako mu je jedan stari mornar
tvrdio da samo vrag moe po takvu vremenu dovesti brod.
Tada je poela tako strano kaljati da sam se uplaila kako se
neemo moi vratiti u grad bez neije pomoi i tjeskobno sam se
ogledavala ne bih li ugledala nekoga koga bih mogla pozvati. Ali kako
nije bilo nikoga, a ona je svoju slukinju oekivala tek za sat vremena,
nije mi bilo druge nego ponuditi joj svoju ruku i nadati se da emo se
spustiti na vrijeme. Ona se teko oslonila na mene dok smo sporo
napredovale dugom stazom koja je vodila natrag u grad sve ee

88

zastajui da ona doe do daha, i tek smo za pola sata stigle do visoke
lijepe kue pokraj luke za koju je rekla da je njezin dom. Slukinja koja
je otvorila vrata nakon moje zvonjave ustraeno je pogledala gicu
Holman, odmah pozvavi gazdu i posljednje to sam vidjela prije nego
to su se zatvorila vrata bio je visok zgodan mukarac u odijelu koji je
dojurio hodnikom prema Dori i viknuo sluzi da otri po lijenika.
Moj je pak otac malo manje bio alostan kad je otvorio vrata vlastite
kue.
Gdje si bila? viknuo je hvatajui me za ramena. Poludio sam od
brige - mislio sam da si ponovno hodala u snu i satima sam razmiljao
kojim si se ulicama mogla zaputiti strahujui da bih mogao zai za ugao i
zatei te kao to sam te zatekao jednom prije - ili kao rtvu neke loe igre
sudbine. Bolesna si, Lucy, kako si mogla napustiti kuu a da me ne
obavijesti?
Sjetila sam se tada, prekasno, da sam mu mogla ostaviti poruku.
ao mi je, tata. Probudila sam se u zoru i izlazak je Sunca bio tako
krasan. Samo sam proetala do grada.
On se okrenuo i vratio u dnevnu sobu teko se spustivi na divan, a
kad sam pola za njim, vidjela sam da je poloio glavu izmeu ruku.
Duguje mi da bude paljivija. Sjeti se to sam obeao tvojoj majci na
samrtnoj postelji. Da te neu isputati iz vida. Sve ove godine drao sam
to obeanje.
Sjela sam pokraj njega i uhvatila ga za ruku. Sve ove godine bila mi
je potrebna ta njena briga, ali sada sam odrasla ena. Znam da se majka
bojala to bi mi se moglo dogoditi samoj u mnotvu ljudi u Beu, ali to
mi se moe ovdje dogoditi? Zapravo, dogodilo se posve suprotno, jer sam
nala prijateljicu.
Prijateljicu? otac e brzo pogledavi me. Ali ti ovdje nikoga ne
poznaje. Tko je ta prijateljica?
Pourila sam se umiriti ga opisujui mu svoj susret s gicom Holman
i kuu u koju sam se vratila s njom, i izgledao je malo umiren, rekavi da
poznaje tu obitelj, a njezin je otac udovac i ovjek od ugleda u
susjedstvu. Napokon je rekao da e odmah dati postaviti lokot na vrata

89

moje spavaonice, ali dopustio mi je da sljedei dan odem posjetiti gicu

Holman i raspitam se za njezino zdravlje, a onda smo promijenili temu i
ja sam, prema preutnu dogovoru, otila prirediti doruak.
7. travnja
Dosad su prola dva tjedna i Dora i ja sastajale smo se svaki dan. Kad
joj je bilo dovoljno dobro, odlazile bismo zajedno u kratku etnju i ona
mi je pokazala grad, duane koji prodaju zgodne koljke prilijepljene na
okolnim liticama. I nakit od lignita po kojemu je ovaj kraj na glasu.
Kupile smo toga dana jedna drugoj dar, iste broeve sa sloeno
izrezbarenim cvijeem, i ja svoj drim na stolu dok piem ove rijei. Ali
uglavnom je ona bila previe iscrpljena za duge etnje i provodile smo
sate sjedei na toj klupi koju sam ja sada doivljavala kao nau vlastitu.
Svakog sam dana donosila svjee cvijee na majin grob, a nabavila sam
i malu loptu za Jipa, ali najee bismo jednostavno sjedile zajedno u
lagodnoj tiini, gledajui na luku, na grad i na promjenjiv izgled mora,
dok bi se vjetar, oblaci i voda mijeali i razdvajali u svim bojama neba.
Mislim da se nikad ne bih mogla zasititi tog pogleda, a Dora mi se
juer nasmijala rekavi da jo nisam poteno istraila opatiju, pa e mi je,
ako elim, sama pokazati, jer se pri blagom novom suncu osjea za to
dovoljno snanom. I tako smo pole njezinim sporim koracima do solju
izjedenih klaustara u kojima su redovnici svojedobno molili, radili i
pjevali, a sada su spavali ispod rijetke suhe trave. Bio je hladan dan i
bilo je malo posjetitelja koji su obilazili pustu crkvenu lau, osim jednog
ili dvojice krnih momaka, od kojih nas je jedan pri prolazu najozbiljnije
pozdravio dodirnuvi rukom kapu. A jednom ili dvaput vidjela sam
starijega visokog mukarca koji je iao ispred nas, a slijedio ga je - ili
sam barem tako mislila - veliki crni pas. Mislim da ga je i Jip vidio, jer je
iznenadno ustuknuo do svoje gazdarice, reei i kezei zube.
Jipe, Jipe, povikala je ona radosno, moram priznati da svakim
danom sve vie nalikuje na mrgodnog psa Dore Spenlow!
Pourila sam ispriati njezina ljubimca rekavi da vjerujem kako je

90

on jedino eli zatititi, ali se odjednom vie nije vidjelo ni mukarca ni

njegova psa, pa me ona stala zadirkivati govorei mi da vidim duhove i
da ruevine oito potiu moje privide. Tada sam se ja nasmijala, ali
nisam se mogla smijeiti i mislim da je pogodila kako su me njezine rijei
nekako pogodile, jer je njeno poloila svoju ruku na moju i rekla da nas
Alice sigurno ve eka s kolima i kako je vrijeme da se vratimo na
ruak.
A ti danas s nama objeduje! Tata je izriito naglasio da te
pozovem. Usta su mi na trenutke ostala otvorena u nevjerici. I ne brini
se. Poslat emo poruku tvom ocu kako se ne bi zabrinuo.
Obrazi su joj se malko zarumenjeli dok je to govorila i primijetila
sam da joj je i dah bio manje napet, usprkos naporu naega malog izleta.
Nikad prije nisam imala prijateljice - nikad nisam imala nekoga svojih
godina s kim sam mogla razgovarati i smijati se - i sigurna sam da se
moje raspoloenje proteklih dana popravilo zahvaljujui druenju s
Dorom, pa je moda jednako tako bilo i s njom. Znam jedino da nisam
sanjala otkad smo stigli u taj grad, ni budila se, ni etala nou.
I jednako tako kao to nisam nikad imala vlastite prijateljice, nikad
nisam objedovala u neijoj tuoj kui, i priznajem da sam bila malo
zbunjena pri pomisli da u upoznati Dorinu obitelj. Ali moji su strahovi
bili neutemeljeni. Oni su bili tako dragi, tako poduzetni, tako ivahni, da
nisam imala vremena osjeati se nelagodno ili suvino, i do vremena kad
je gospodin Holman izrezao peenu ovetinu, inilo mi se kao da ih
poznajem polovicu ivota. Dora je imala sestru pet godina mladu, i brata
dvije godine starijega, koji je imao neposlunu smeu kosu, prste
umrljane tintom i spreman osmijeh. Poput svog oca spremao se da
postane odvjetnik. To je, pretpostavljam, trebalo objasniti tintu na
njegovim prstima, ali povjerio mi je da bi, kad bi bilo po njegovu, radije
bio pjesnik. Napisao je dio vrlo ambicioznog teksta o provali Vandala u
Rim, koji mi je obeao pokazati, iako sam primijetila da njegova sestra
ne uzima njegove knjievne ambicije previe ozbiljno i ruga mu se
nemilosrdno zbog sloena izbora teme, rekavi da je ispisao nekoliko
stotina redaka, a jo nije zavrio ni uvod.

91

Otkad sam saznala da Dora nema majke, paljivo sam izbjegavala taj
sadraj, znajui koliko mi je i samoj bolno o tome govoriti, ali takve
suzdranosti nije bilo u kui Bourne - pokojna gda Holman smijeila nam
se blagonaklono s portreta iznad kamina, i svi su o njoj govorili bez i
najmanje suzdranosti. inilo se kao da ona za njih nastavlja ivjeti ve
samim time to se prema njoj odnose kao da je meu njima i inilo mi se
da je kua zbog toga sretnija. I kad su stali pripovijedati prie o svojim
starijim i ekscentrinijim roacima, sjetila sam se kako jedva neto znam
o vlastitoj iroj obitelji, i odluila sam poslije povratka raspitati se kod
oca o njima. Nakon obroka, mladi gospodin Holman ponudio mi je da me
otprati do kue, a ja sam se zacrvenjela na najgluplji nain, i znam da
sam zacijelo ispala prilino budalasto dok sam ga uvjeravala kako sam
posve spremna sama proi tu malu udaljenost do kue.
Jo sam mislila na taj razgovor - ponavljajui ga u mislima i alei
to ga nisam vodila na istananiji nain - dok sam okretala klju u bravi i
zaula glasove. ula sam oev glas i onaj drugog mukarca koji je
govorio tiho, pa nisam mogla razabrati to govori. Tiho sam zatvorila
vrata i zaputila se prema dnevnoj sobi. Vrata su bila pritvorena i mogla
sam vidjeti oca, a nasuprot njemu na stolcu s vrstim naslonom sjedio je
visok mukarac u crnom kaputu s tankim sijedim upercima kose i s
mrljama na licu te unezvjerena izraza. Ustuknula sam za korak, jedva
znajui to inim, i moj otac podigne pogled.
Lucy? Jesi li ti tamo?
Nisam se pomaknula - nisam mogla.
Lucy? ponovi otac ustajui da otvori vrata. Ne pristoji ti da stoji
u hodniku poput slukinje. Doi i upoznaj naega uglednog posjetitelja.
Pogledala sam ga s iznenadnom odbojnou - ako sam se ja neobino
ponaala, i on je govorio na nain koji jo nisam ula. Uzeo me za ruku gotovo bih rekla grubo - povukao me za sobom u prostoriju i postavio
ispred mukarca u crnome,
To je moja ki, gospodine. Lucy.
Sjedim ovdje ve gotovo pola sata s perom u ruci pokuavajui nai
rijei kojima bih opisala kako me se dojmila nazonost tog ovjeka.

92

Nema sumnje da nije izgledao privlano, ali mene rijetko uznemiri

povran dojam, znajui iz naeg posla kako on zna biti pogrean. Bilo je
neeg odbojnoga u njemu, a i ta je odbojnost imala u sebi neega
silovitog. Odmah sam znala da ima snage izdrati pogled - usmjeriti ga i
ustrajati u njemu dok god to eli, i pomislila sam, prvi put otkad smo
napustili Be, na onu vrteu staklenu kuglu i na to kako je upijala
komadie metala i drala ih u svom nevidljivom stisku tako vrsto da se
nisu mogli odvojiti.
Stajala sam ondje, zagledana u pod, dok me otac upoznavao s
ovjekom i njegovom visokom titulom koju nisam razumjela, i objasnio
mi polagano i promiljeno da je on doao upravo da bi mene vidio - kako
imamo sreu to je Njegova Visost u Engleskoj, i da se iskrcao u
Grimsbyju prije samo nekoliko dana. Da je on ugledan znanstvenik i da
prouava sluajeve poput mojega i moda posjeduje klju mog
izljeenja. Ali ja sam se ve oporavila, rekla sam brzo gledajui u oca.
Sada sam posve dobro - ne treba mi drugi lijenik...
Ja nisam lijenik, gice Lucy, ree ovjek dubokim promuklim
glasom.
To se dogodilo zbog nae nove predstave, nastavila sam i dalje
gledajui u oca, zbog one staklene kugle - zbog nje sam se razboljela - i
nisam ni jednom hodala u snu otkad smo je ostavili za sobom - a sada
vie nikad neu nastupati...
Bojim se da grijei, moj e otac mirno. Doveo sam te ovamo da
se izlijei i duhovno ozdravi, ali uskoro e doi vrijeme kad emo
nastaviti sa svojim dotadanjim ivotom. Vrijeme kad emo se morati
vratiti.
Ali zato? povikala sam. Sretna sam ovdje - i ovdje se dobro
osjeam.
Sada misli samo na sebe. Zapravo si sebina. to misli, odakle
nam novac da plaamo ovu kuu? Tvoju odjeu? Hranu na stolu?
Moramo zaraditi svoj kruh, Lucy, a jedini nain na koji to moemo uiniti
jest da prikazujemo vlastitu vjetinu. Duguje samoj sebi, ali i meni,
vratiti se u Be i u cijelosti izvriti svoj dio zadae - u cijelosti i u punini

93

- kako bismo bili uspjeni u svom pothvatu. Pozvao sam naeg

posjetitelja s tim ciljem na umu, i oekujem da mu prui svaku pomo
koju bude zatraio.
Jo nikad nije tako strogo sa mnom razgovarao. Bilo je kao da je
neko udovite zauzelo mjesto mojega dragog oca, neko udovite koje
nije marilo za moje osjeaje - koje nije zanimala moja srea. Bilo je kao
da je netko drugi stavljao ocu rijei u usta, upravo kao to smo mi
prenosili zvukove naih lanih mrtvaca.
to moram napraviti? pitala sam napokon tihim glasom.
Nije tako strano, draga mlada gospoice, ree ovjek. Poet
emo samo s pitanjima.
Kakvim pitanjima? pitala sam prvi put pogledavi u udne
stebrnaste oi i utei da mi srce lupa snanije.
O vama. O prirodi vae bolesti. Kad je poela i kako se oitovala.
to ju je moglo izazvati. Takva pitanja. Nadam se da nisu preteka.
Pogledala sam u stranu. Nisam eljela govoriti tom ovjeku o sebi
znajui nagonski da posjeduje snagu izvui iz mene sve moje tajne - da
me moe prisiliti da oblikujem u rijeima one skrivene strahove koje sam
tako silno nastojala suzbiti i koje, jednom izgovorene, moda vie neu
moi potisnuti.
Pokuat u, rekla sam malko mrgodno.
Dobro, odgovorio je. Sada se moemo nadati nekom napretku.
Potom je rekao mom ocu da se mora na neko vrijeme udaljiti i navui
sve zavjese. Vidjela sam da se otac malko zabrinuo, ali ovjek je uporno
tvrdio da su te pripreme potrebne kako bi nain njegova rada bio
uspjean, a moj se otac napokon sloio i uinio kao to je bio zamoljen.
Tada je mukarac dovukao jedan od stolaca s tvrdim naslonom do
sredine sobe i posjeo me na nj. Skanjivala sam se trenutak i tada uinila
kako je elio, a on je dovukao drugi stolac i sjeo nasuprot meni.
Nekoliko trenutaka nije nita rekao, ja nisam dizala glavu, a tada je
iznenadno ispruio ruku i uhvatio moje prste svojima. Uasnula sam se
od dodira te suhe i perutave koe i pokuala se povui, ali njegov je
stisak bio presnaan i poeo mi je palcima snano pritiskati dlanove.

94

Pogledajte me, rekao je blago Pogledajte me.

Podignula sam glavu i napokon ga pogledala u oi, sada osvijetljene
jedino eravicom vatre koja se gasila, i tako blijede te se inilo da gotovo
i nemaju arenice ve samo tu crnu zjenicu koja me vukla naprijed kao
da me vodi u tunel mraka. I cijelo to vrijeme pritiskao je, pritiskao,
pritiskao palcima moje dlanove.
A tada me poeo ispitivati i ula sam vlastiti glas kako odgovara kao
da nije moj. Glas dalek, sanjiv i spor poput glasa osobe koja se dobrano
nadrogirala. Rekla sam mu ono to sam ve bila zaboravila ili ak nisam
ni znala da znam. Govorila sam mu o hodanju u snu i kako mi se to
uvijek dogaalo za punog Mjeseca, za moje mjesenice. Rekla sam mu,
kao to sam rekla i ocu, o stroju koji iri utjecaje i bojama koje zrae iz
mojih prstiju, tako lijepim i hladnima. Ali nisam govorila o snomorici niti
o onome o emu me nije pitao.
I kad smo s tim zavrili i on me oslobodio i pustio svjetlost
razmaknuvi zavjese, sjedila sam tresui se zbog hladnoe srca dok mi je
tijelo gorjelo i osjetila bila tako razdraena da sam ula oca kako s njim
razgovara u predvorju iako su aptali i vrata bila zatvorena.
I to ste zakljuili? Od ega boluje moja ki?
Rano je davati konanu dijagnozu. Ali mislim da nije rije o nekom
mentalnom poremeaju, kakva ste se straili, kao to znam.
Ali kako drukije objasniti takva privienja - boje o kojima govori
da ih vidi? Jedino luaci vide stvari kojih nema.
To je jedno objanjenje, dakako, ali vjerujem da nije tono u ovom
sluaju. Morat u jo malo lijeiti vau ker - dublje propitati njezinu
dalju prolost. Pitanja koja se odnose na okolnosti u kojima se pojavio
somnambulizam. Prema onome to mi je upravo rekla, ono se upravo
preklapa s poetkom njezinih mjesenica - je li to istina?
Oba su se dogaaja zbila u tjednima poslije smrti njezine majke. To
ju je duboko pogodilo. Preduboko.
Doista. Dobro uoavate, primjereno. Postoji neto - neka duboka
nesrea povezana s njezinom majkom koja nije samo puko aljenje, i koju
jo nisam dokuio. Ali ne vjerujem da je to bio uzrok njezina hodanja u

95

snu, ili tih novih boja koje sada vidi.

Onda, to je uzrok? Oprostite mi, Ekselencijo, ali morate shvatiti
koliko me je to sve pogodilo. ak sam razmiljao da je odvedem u neki
sanatorij - neki su lijenici u Beu to savjetovali, ne samo nedavno nego i
prije nekoliko godina kad sam je jedne noi zatekao na ulici
poluodjevenu i ponaanja obine drolje...
Moete biti sigurni da u uiniti sve to mogu da prodrem u srce te
tajne. Moda e se uskoro sve razjasniti. Dovienja.
14. travnja
Tako je izgledao moj ivot toga prolog tjedna. Jutra sam provodila na
zraku i svjetlosti s Dorom, a poslijepodneva zatvorena iz sata u sat u
mraku i s tim ovjekom. Svaki je put bilo isto, ista pitanja, isti osjeaj
odvajanja od sebe, pa ipak svaki sam put imala osjeaj da on prodire sve
dublje u mene, moda na bliskiji nain i ostavlja me ogoljelom. I sada
kad sanjam, sanjam o njemu, o tim udnim oima i tim suhim snanim
rukama, elektrinoj energiji za koju se ini da struji izmeu nas. I do sada
sam tri puta, na svoju sramotu - tako ivo sanjala, ivlje od sjeanja, o
njegovu tijelu iznad mojega, njegovu licu uz moje i o tim hladnim usnama
tijesno pripijenim uz moj vrat, a probudilo bi me stenjanje vlastita glasa i
ljepljiva vlanost izmeu nogu zbog koje sam se grozniavo prevrtala na
vlastitu jastuku s rukama na bedrima.
Znam da je to pogreno. Znam da normalni ljudi ne sanjaju takve
odvratne snove, ili ne nalaze takav uitak u silovitosti, i kad eem s
Dorom pod blistavim povjetarcem razgovarajui o bezazlenim dnevnim
sadrajima, moram okrenuti svoje uareno lice kad mi nadou sjeanja na
ono to sam radila u mraku. I sada prvi put razumijem strane slike koje
oivljujemo svojom svjetiljkom i djevojku koja stenje od uitka pod
iscerenim dodirom demona.
Pono
On je otiao u osam sati rekavi da sam gotovo spremna - da je prva faza
96

mog lijeenja uglavnom zavrena, a za nekoliko dana smatra kako bih se

mogla dovoljno oporaviti da ponemo sa sljedeom. Iako mi nije, unato
mojim molbama, htio rei to to podrazumijeva. Naposljetku sam
zatvorila vrata za njim i prila prozoru, promatrajui kako silazi niz ulicu
dok nije nestao. Moj je otac bio odsutan, objasnivi da neka naa
imovina jo nije stigla pa se eli o tome raspitati u carinarnici. Nemajui
drugoga posla nego ekati njegov povratak, ostala sam na prozoru
nemirna i nezadovoljna dok je pomaljajui se Mjesec grad preobraavao
u mozaik crnog, boje kriljevca i sivog. I tada mi se, dok sam gledala,
uinilo kako sam vidjela blijesak bijeloga, i odmah sam pomislila na
pripovijest koja se irila o eni koja je navodno progonila mjesto. No je
bila tako krasna i Mjesec tako blizu punome da sam iznenada osjetila
potrebu da se ubacim u tu kupku svjetlosti, pa sam uzela al i napustila
kuu dok je crkveni sat otkucavao pola sata. Vani nije bilo gotovo
nikoga; prela sam preko mosta i uspela se stubama do groblja i do
zavoja na stazi gdje bi se opatija prvi put ukazala pogledu. Pogledala
sam prema njoj, ali nije bilo niega, izuzev praznih klaustara crnih
naspram neba i oblaka to su prelijetali preko Mjeseca. Zastala sam na
trenutak da povratim dah i uoila sam neko gibanje u dnu groblja. Oi me
nisu prevarile. Na klupi je sjedila ena sva odjevena u bijelo gledajui u
more. A nad nju se nagnuo neki muki lik. Visok mukarac u dugom
crnom kaputu. Pourila sam prema njima to sam bre mogla, srce mi je
udaralo u rebra i tijekom nekoliko minuta nisam vidjela groblje. A kad
sam napokon stigla do vrata i pogledala kroz njih, Mjesec se pojavio iza
posljednjeg oblaka i iznenadno zabljesnuo groblje zasljepljujuom
svjetlou. Mukarac je otiao. ena je bila sama i bila je to Dota.
Zaklela sam se da u na ovim stranicama govoriti istinu, pa u se
povjeriti. Sve to sam osjetila u tom trenutku bila je strana
preplavljujua ljubomora. Mislila sam da je zaduen jedino za mene - da
sam njegova jedina briga, a sad sam ustanovila da su me oboje
iznevjerili. Je li i nju lijeio kao to je lijeio mene? Zato mi nije rekla
da se poznaju? I to su njih dvoje ondje radili, sami, u mraku, i bez
pratnje. Srce mi je sada tako jako tuklo da sam jedva disala, iako nisam

97

mogla rei je li to bilo zbog uspinjanja ili zbog gnjeva. Zaputila sam se
prema njoj izmeu grobljanskih kamenova, ali kako sam se pribliavala,
korak mi se usporavao. Glava joj je bila zabaena prema natrag, na
naslon klupe, a usne razdvojene.
Maramica joj je bila u krilu i na lanenom platnu, na njenim grudima i
koi bilo je tragova krvi.
Dora! viknula sam kleknuvi pred nju i uzevi njezinu ruku u
svoju, a sva je moja ljubomora bila zaboravljena u grinji savjesti.
Dora!
Ona se stresla i otvorila oi, gledajui me zbunjeno, i rekla da je
sanjala.
Gdje je on? pitala sam hvatajui njezinu ledenu ruku, uasnuta, jer
ona nije mogla hodati, a ja je nisam mogla nositi. Ne moe biti daleko.
Mora nam pomoi.
Ona se namrtila na mene kao da je jo napola zaslijepljena: O
kome ti govori? Ovdje nema nikoga osim mene i Jipa.
Ali kad sam pogledala oko sebe, nigdje nisam vidjela maloga psa.
Priekaj ovdje, rekla sam naglo skidajui al s ramena i omatajui
ga oko nje. Potrait u pomo.
Prolo je deset bolnih minuta prije nego to sam se vratila s
gospodarom stambene zgrade pri dnu stuba. Bojim se da je, kad je
otvorio vrata i ugledao moje izbezumljeno lice i krvave ruke, pomislio
kako sam ja rtva ili ak poinitelj nekoga silovitog ina. Ali kad sam ga
razuvjerila, pokazalo se da je drag i spreman pomoi i odmah me uveo u
kuu da uzme deke i boicu konjaka, a potom me slijedio do groblja.
Protrljali smo Dorine obraze i dali joj da malko otpije, ali inilo se da je
nira ne moe ugrijati, pa ju je mukarac umotao u deke i ponio niza
stube do grada rekavi dok ju je dizao kako je tako lagana te mu se ini
da nije tea od njegove jedanaestogodinje unuke. Kad smo napokon
stigli do kue Bourne, doznali smo da je gospodin Holman ve poslao
sluge da trae Doru u okolnim ulicama i ve je bio i sam spreman otii
do groblja, ali to je bila odluka donesena u posvemanjem oaju, jer se
ona zacijelo nije mogla sama uspeti do tamo. Ali oigledno je uspjela, jer

98

su Holmanova kola s magareom zapregom stajala na uobiajenu mjestu i

nitko nije znao zato je Dora sama napustila kuu, i to u tami. Pomislila
sam da moda znam odgovor na to pitanje, a kad. sam usput diskretno
spomenula da sam moda ondje vidjela nekoga uz nju, bilo je jasno da
nitko od njih nije prepoznao ovjeka kojega sam opisala. Tada je stigao
lijenik, a ja sam iskoristila priliku da se udaljim i stigla sam kui samo
nekoliko minuta prije svog oca. Rekla sam mu da se ne osjeam dobro i
odmah sam se povukla u svoju sobu. A veeras, prvi put otkad smo stigli
ovamo, probudila sam se u mraku, drhtei na svom prozoru, a na staklu
su bili tragovi grebanja koji su izgledali poput tragova kanda.
15. travnja, podne
Upravo sam se vratila iz kue Bourne. Moja je Dora loe spavala, rekli
su, i alila se na buku neke velike ptice koja je udarala u aluzine, iako
ni njezina sestra ni dadilja nisu nita ule. Rekle su mi da je ne mogu
vidjeti, ali kad je gospodin Holman vidio koliko sam alosna, smilovao
se rekavi da je napokon zadrijemala i moram obeati da je neu buditi. I
tako sam se tiho priuljala do njezine postelje i promatrala je zajedno s
njezinom sestrom Emily dok se ona okretala i stenjala u snu, promrmljala
neto jednom ili dvaput, ali rijei nisam razumjela. Nikada Doru nisam
vidjela tako blijedu, usne su joj bile gotovo bijele, a ruka koja je
poivala na pokrivau jedva da je bila tamnija od plahte.
Gdje je Jip? apnula sam kad smo otile vidjevi da je mala koara
u podnoju postelje prazna.
Nitko ga od juer nije vidio. Tom ga je otiao potraiti. Dora e biti
izvan sebe kad se probudi i vidi da ga nema.
Tiho smo zatvorile vrata i polagano se spustile niza stube, a kad smo
stigle u predvorje, ulazna su se vrata otvorila i na njima se pojavio mladi
gospodin Holman, sa smotuljkom u naruju. Ali kad je ugledao nas dvije,
iskolaio je oi u uasu.
Ne, rekao je brzo, uzmiui, ne.
Ali bilo je prekasno. Emily je ve vidjela malu smeu apu koja je

99

visjela i pojurila je prema njemu, Ali, Tome, ti si ga naao!

I prije nego to ju je mogao zaustaviti, ona je podigla smotuljak i
pogledala to je u njemu.
Oh! viknula je, rukom pokrivi usne. Tko je mogao uiniti neto
tako zlo bespomonu stvorenju - to je strano, strano.
Zagrlila sam je i okrenula se. Ali vidjela sam - i jo vidim - svjeu i
otvorenu ranu na vratu ubogog psa, koju mu je morala zadati ivotinja
nekoliko puta vea od njega, i on je ostao leati a da ga nitko nije vidio
ili otkrio dok nije iskrvario.
18. travnja
Gospodin Holman mi je sljedeeg jutra doao rei da ona umire. Da
lijenik ne shvaa kako se tako iznenadno pogoralo njezino stanje, ali
sve to je pokuao nije dalo rezultata i nije sigurno da e preivjeti veer.
Plakala sam u oevu zagrljaju i preklinjala ga da me pusti da odem do
nje. Najprije se skanjivao, strahujui da se jo nisam dovoljno oporavila,
ali je naposljetku pristao.
Bila sam uasnuta promjenom u dva kratka dana. Ako je prije bila
blijeda, sada nemam rijei kako bih opisala njezin izgled. ak joj je i
kosa izgubila sjaj, a lice je bilo tako prozirno iznad ipkastog ovratnika
spavaice da sam mogla vidjeti tanke plave potkone ilice. Bile su
plave, a ne crvene, jer inilo se da u njoj i nema krvi, a mrlje na njezinu
jastuku bile su preive da bi mogle potjecati od njezina iscrpljenog tijela.
Jedva sam ula kako die, ali kako je poslijepodne prolazilo i svjetlost
blijedjela, dah joj se prometnuo u dubok utav zvuk, a grudi se bolno
dizale i sputale. A u trenutku kad nas je napustila, vidjela sam krila
kako udaraju u okno i ula onaj um u uima koji je uvijek bio
nagovjetaj jauka; bila sam preplavljena bolom i izgubila se.
Sljedeeg jutra probudila sam se u svojoj postelji u svjetlosti mora i
trebalo mi je nekoliko trenutaka - nekoliko trenutaka zaslijepljena
neznanja - prije nego to sam se sjetila to se dogodilo i osjetila sam
kako me preplavljuje golema tuga. Moj je otac uporno zahtijevao da se

100

pozove lijenik, a kad sam ga ula da to govori, srce mi je na trenutak

zatitralo od stida, mislei da e on doi, ali moj je otac mislio na
gradskog lijenika ope prakse, koji mi nije mogao prepisati nita drugo
doli umirujui tonik i nekoliko dana mirovanja.
A to sam dobrovoljno prihvatila. Sve do danas, dana njezina pogreba.
Molila sam oca sa suzama u oima da mi dopusti otpratiti je na
posljednji poinak - uvat u se, rekla sam. Rekla sam i da me on moe
pratiti, to e trajati tek kratko - ali bio je neumoljiv i ovaj put nije elio
popustiti.
I tako sam ostala ovdje, mislei na nju, i promatrajui nebo kroz
zavjese od muslina. Bio je tako lijep dan, Sunce je blistalo, a vjetar bio
blag, dok su bijeli i utljivi galebovi leprali poput blagoslova u zraku. A
kad je sve zavrilo, Emily je dola do mene, sjela uz mene i rekla mi da
su je poloili blizu klupe koju je toliko voljela, okrenute prema moru, i
kako je njezin otac uspio ishoditi posebno odobrenje da mali Jip poiva
uz nju, u kutiji podno nogu svoje gazdarice. Tada smo obje zaplakale, i
doista sam mislila da e mi se srce slomiti.
A s njom je i tvoj dar, rekla je Emily naposljetku, stisnuvi mi
ruku. Bila je sva u bijelome, osim tamno ljubiaste vrpce oko njezina
vrata i prije nego to su zatvorili lijes, a ja sam privrstila tvoj mali bro
koji je tako voljela nositi. Prsti su mi se tresli, pa sam se bojala da je ne
ubodem, ali to je bilo glupo, rekla je smijeei se i drhtei kroza suze,
jer sada ona vie ne osjea nikakvu bol. I nikad vie nee.
A sada ja ekam njega. Nije bio ovdje, ni jednom, dok ga nisam
ugledala te noi s mojom dragom Dorom, ali danas sam dobila poruku da
e doi veeras, i iako se izjedam od grinje savjesti i neugode, odjenula
sam svoju najljepu haljinu, nakovrala kosu, i brino posloila stolce. A
ruke mi tako drhte da jedva drim pero.
19. travnja
Prolo je deset kad je on napokon stigao. Nikad ga nisam vidjela tako
rastresena, tako uznemirena. Kao da je moje stanje visoke napetosti

101

obuzeto i njega - kao da smo podijelili neku tako duboku vezu da je i

pogled jednog na drugoga napuio zrak tihim govorom.
Neu vas lijeiti veeras, rekao je iznenadno vidjevi moje
pripreme. Odluio sam da prijeemo na drugi korak.
Tad se okrenuo prema prozoru i govorio polagano kao da samo on to
treba uti: Takva no, takvi izgledi moda se vie nee dogoditi.
U emu se sastoji taj sljedei korak? upitao je moj otac drei
ruku na naslonu stolca i steui ga, primijetila sam, prilino snanije nego
to je trebalo. Pitala sam se tada, kao to sam esto inila posljednjih
dana, je li poalio zbog svoje odluke da pozove tog ovjeka i shvatila
sam koliko su se drastino nai poloaji promijenili.
Ja sam spremna, gospodine, rekla sam brzo. U emu se god taj
sljedei korak sastojao, ako vi mislite da e mi pomoi, ja sam
spremna.
Otac me pogledao, a potom je pogledao posjetitelja. Nisu razmijenili
ni rijei, ali ja sam prepoznala snagu tog pogleda, i trenutak poslije otac
je kimnuo potvrdno, i nije se bunio kad mi je reeno da uzmem svoj
najtopliji ogrta, jer idem van.
Van, u hladnou veeri i s punim Mjesecom koji se sada dizao
blistajui na nebu. Na rubnjaku su ekala mala kola sa pseom zapregom
i on je pruio ruku da mi pomogne. Sjedili smo tako blizu koijau da
nisam mogla govoriti a da on ne uje svaku moju rije, i djeliem mozga
pitala sam se nije li takav prijevoz bio izabran upravo zato da sprijei
razgovor, kako ne bih mogla pitati nita u vezi s Dorom ili postaviti
pitanje koje moj suputnik nije elio uti.
Odmah smo se uputili iz grada, prema visokoj dolini koja vodi prema
prostoru opatije, gdje smo stali i koijau je reeno da prieka, a mi se
zaputili prema ruevinama. Mjesec je bio tono iznad naih glava
bacajui otre sjene kao da je podne, i bojei zelenu travu u crno na
svakom zavoju i luku. Pa ipak opatija nije bila nae odredite i usporila
sam korak kad sam vidjela kamo me zapravo vodi. On se tada okrenuo,
vidjevi moje oklijevanje, i priao mi tako blizu da sam osjetila njegov
miris - miris koji sam osjetila i u snu, kad je taj suhi, metalni miris tako

102

nalijegao na moju kou.

Nemate se ega bojati, Lucy, rekao je uhvativi me za bradu i
gledajui me u oi. Mislio sam da se elite oprostiti s prijateljicom.
Ali ne na taj nain, pomislila sam. Ne tako. Ali kako sam to mogla
izgovoriti da ga ne uvrijedim ili ne zasluim ukor? Zato sam kimnula i on
me poveo posljednjih nekoliko metara do vrata, otvorio ih, pokazujui mi
rukom da krenem ispred njega. Gledala sam ga u nelagodi zato me je
tako dugo vodio, a sada meni preputa vodstvo, ali on se samo
osmjehnuo i pokazao rukom prema klupi, groblju i moru.
Najprije sam mislila da se to magla dokotrljala s obale. Nikad nisam
vidjela pravo more magle, ali gradski su ljudi govorili o njemu, i znam da
su se mornari plaili brodova duhova to su plovili okrueni maglom i
priguenih glasova mrtvih koji su dopirali do njihovih olupina. Ali ne;
veeras je zrak bio proziran, a iroka uvala blistala je u tiini ispod nas, i
znala sam da to to vidim ispred sebe nije ni vrijeme svijeta ni
preklinjanje ljudi. Gdje su je polegli, gdje je zemlja jo bila tamna od
nedavna prekopavanja, i jo nije bio postavljen grobljanski kamen, a
blijedi se sjaj dizao u paperju bijelog plamena, najprije slab, potom
dobivajui na snazi, izvijajui se i presavijajui, mijeajui se i
razdvajajui dok nije postigao blistavilo koje izvire iz svakog centimetra
groba, jednom nalik na kiu u daljini, drugi put poput Boga na stupu
oblaka, ili pak nalik na ona sablasna svjetla koja sam vidjela jednom u
djetinjstvu kako struje zelena, bijela i grimizna preko ledenoga sjevernog
neba.
Polako sam se kretala prema naprijed jedva znajui to inim,
privuena kao magnetom, sve dok nisam ruke uronila u svjetlost to se
slijevala poput slapa i promatrala kako mi klizi izmeu prstiju i uvlai se
i titra u mom dahu, a kad sam podigla glavu prema ledenim
plamenovima, osjetila sam neku energiju koju ne mogu imenovati, a
preplavila mi je tijelo kao da je sve moje ile ohladila iva.
Ne znam koliko je to trajalo, koliko je prolo prije nego sam pala na
lea sruivi se na njegove ruke i on me nosio poput ljubavnika do klupe
i polegnuo me, nagnuvi se nad mene kao to se naginjao nad Doru, ruku

103

na mojim grudima otkapajui mi odjeu.

to si vidjela? pitao je uurbano lica blizu mojega. to si
vidjela?
Pokuala sam objasniti, hvatajui dah, da sam to ve prije vidjela, u
Beu. Isto, ali opet ne isto. Da je to bila svjetlost koja me pogaala
ljepotom i slau, ali kad sam dotaknula elektrostatski stroj, javila se bol
i okus metala u ustima, i preplavio me osjeaj koji nije bio oduevljenje
ve strah. Plaila sam se da bi ga moj odgovor mogao uvrijediti, ali on je
samo kimnuo kao da su moje rijei jednostavno bile potvrda neega to
je on davno prije naslutio, a poslije sam shvatila da je bio zadovoljan
mnome.
Krv vam je na usni, rekla sam najposlije.
On je ustao i udaljio se, i vidjela sam da vadi rupi iz depa.
Niste nita vidjeli, zar ne? apnula sam dok je on stajao i brisao
usne.
Nemam tvoj dar.
Zato ste me onda doveli ovamo - kako ste znali to u vidjeti?
Tada je malko ustuknuo i pogledao prema moru.
Stoljeima su kolale pripovijesti o isijavanju jezovitih svjetlosti pri
pogledu na svjee iskopan grob. Neki ih nazivaju svjeicama leeva,
drugi ih smatraju varkom. Na nizozemskom su dwaallicht, na vedskome
lyktgubbe, a u mojoj zemlji Irrwisch. Pojava je registrirana u svakom
drutvu, u svako doba, i ak se i danas, u naem prosvijetljenom stoljeu,
pripisuje djelu sotone ili nazonosti duha. Pregledao sam mnoge koji su
tome svjedoili, ali nitko to nije vidio na nain na koji ste vi vidjeli. Vi
posjedujete rijedak i dragocjen dar, a ipak neki bi, moda ak i ovdje, u
ovom malom engleskom gradu za koji se pretpostavlja da je uljuen, to
mogli osuditi kao vjetiarenje, ili prezreti smatrajui to delirijem
luaka.
Stresla sam se, sjeajui se to sam ula da je rekla neka starica u
Beu prije naeg odlaska: Vrag obavlja svoju rabotu putem privienja
tog luaka.
Ne bih ih osudila, rekla sam napokon. I pomislila sam da sam

104

luda.
On se nasmijeio i vidjela sam da su mu dugi tanki zubi bljesnuli na
mjeseini. Niste ludi, Lucy. Ali sada je kasno, umorni ste i ja vas
moram vratiti vaem ocu. Razgovarat emo vie o tome sutra.
20. travnja
Probudila sam se tog jutra uz blistavo plavo nebo bistrije glave i
zadovoljnija nego to sam bila mnoge dane dosad. Nisam luda, rekla sam
si dok sam stajala na prozoru gledajui dolje male biserne valove koji su
oplakivali pijesak. Sila sam niza stube pjevajui, i van u suncem okupan
vrt da uberem cvijee za stol za doruak. Moj je otac jo jednom poao
raspitati se o tome kad e stii nae posljednje stvari, pa sam tako bila
sama kad se zaulo kucanje na vratima. I im sam ugledala njegovo lice,
znala sam da je neto strano, strano pogreno.
to je? pitala sam dok sam ga uvodila u dnevnu sobu, ruku punih
sunovrata. to je?
Spakiraj svoje stvari, Lucy, rekao je, a glas mu je bio promukao
kao da je prehlaen. Kreemo za sat vremena.
Ali zato... poela sam nevoljko stupivi prema njemu. No on se
nije pomaknuo da me dodirne i okrenuo se licem prema prozoru.
Sljedea faza vaeg lijeenja mora se odrati u Londonu. Potrebni su
mi neki posebni instrumenti koje ne mogu nabaviti u ovom udaljenom
kraju. Rezervirao sam sobe u Piccadillyju; imat emo dvorkinju u kui, a
vi ete imati uvaricu.
Ali zato to niste spomenuli prole noi? I zato mi treba uvarica
kad e tata biti ondje?
Otac mi je dopustio da odmah s vama otputujem. On mora ovdje
dovriti neke poslove i zatim e nam se pridruiti. Vidio sam se s njim
prije manje od pola sata u carinarnici i sve je dogovoreno. Zato, molim,
postupite kako sam vam rekao i spakirajte svoje stvari.
Sve te prole dane nita nisam vie eljela nego da ga imam samo za
sebe, ali sada kad je to bilo izgledno, iznenadno sam se ustraila.

105

Radije bih priekala da se otac vrati.

To nije mogue, rekao je ponovno me pogledavi u lice, izraza
liena svake emocije. Primio sam uran poziv u London koji ne mogu
odgoditi. Vjerovao sam da ste iznad takvih djejih i besmislenih
primjedbi. ekat u vas vani.
I tako sam postupila kako mi je reeno. Skupila sam odjeu u mali
putni koveg i odloila ovaj dnevnik u dep svog ogrtaa. Za manje od
sata on je zatvorio vrata koije za mnom i uspeo se u kabinu s koijaem
i teka je crna koija, natrpana kutijama i sanducima, drndala preko
kamenih ploa prema cesti.
Posljednje to sam vidjela u prolazu bio je gospodin Holman na
vratima kue Bourne, a s njime je bio i redovnik male crkve ispod
groblja. Nikad nisam vidjela takav uas kao na licu tog ovjeka.

106

SEDMO POGLAVLJE
London
Charlesu je dugo trebalo da uvjeri Sama kako bi djevojka naena na
uliici pokraj Shepherdove trnice mogla biti etvrta rtva istog ubojice.
Ubojice tipa kojeg je Charlesov prastric nazvao serijskim ubojicom,
gotovo stotinu godina prije nego to je bio skovan taj moderni izraz. A
Sam je imao pravo - djevojka u uliici bila je netaknuta, nije bilo
iupana srca niti kapi krvi. Zapravo, tek kad je Charles uhvatio prijatelja
za ruku i prisilio ga da stane ispred prijanje rtve i pokae mu gotovo
iste rane na njezinu vratu, Sam je napokon bio uvjeren. I tek su tada,
naravno, shvatili znaenje onoga za to je starica u uliici tvrdila da je
vidjela i znali da bi to mogao biti prvi trag ovjeka kojega su traili. Ali
poto su najvei dio noi proveli ispitujui svoju pijanu i sve nesuvisliju
svjedokinju, Sam nije bio najboljeg stanja duha kad je sljedeeg dana
pokucao na vrata kue u Buckingham Streetu. Prema onome to je rekao
Abel Stornway, nije on bio jedini koji je trebao san, toplu kupku i
pristojan doruak.
Rekel bi da gospon Charles ope ni bil v krevetu. Mislim da je
veinu noi hodal gor-dol.
Sam se napola u sebi osmjehnuo. Ovaj je sluaj bez svake sumnje
teko pitanje, ali nije shvaao zato ga njegov kolega toliko uzima k srcu.
To je uostalom Samov posao. I to novi posao. Mogu li se uspeti? pitao
107

je. Naravski da moete. Je l vam jo kaj treba?

Sam je odmahnuo glavom i zaputio se uza stube, a kad se okrenuo, na
prvom odmoritu zatekao je malu Betsy koja ga je stidljivo motrila preko
ograde, i njih dvoje zapoee urnebesnu igru skrivaa minutu ili dvije
prije nego to je Charles uo muvanje i uredska su se vrata otvorila.
Nancy! povikao je preko ograde, a malena ga je djevojica na
trenutak pogledala zakolutavi oima prije nego to je potrala natrag uza
stube i izgubila se iz vida.
Rekel bi da ste ju prestraili, primijetio je Sam pratei Charlesa u
ured, ali nije dobio odgovora. Neprospavana no oito nije mnogo
pridonijela Charlesovu raspoloenju.
to je rekao lijenik u mrtvanici? upitao je Charles zavaljujui se
dublje u svoj stolac.
Sam je slegnuo ramenima: Izgubila je krvi kolko i drugi, al nemam
pojma kak je do tog dolo. Ili kaj ju je ubilo. Rekli su da je sluaj
nezakljuena. to je udno re ak ni bilo krvi, ak mene pitate. Nemam
blage veze kak je vmrla.
A starica - je li ona to vidjela? Kako je mukarac izgledao - u to je
bio odjeven?
Sam je prezirno otpuhnuo i odmahnuo glavom: Jo tuli, al ne
vjerujem da bi bila od koristi i da je kaj i vidla. Kae da mu nije vidla
lice, i ne zna kolko je djevojka tamo leala. Istini za volju, nisam siguran
i da zna koji je dan bil. Uglavnom je trtljala gluposti. To je gin govorio iz
nje.
Igrao se oko dugmeta svoga kaputa i Charles je oekivao neto
kakljivo.
Sluajte, Chas, jeste u to sigurni? Jer osim to je tak blijeda, ne
vidim vezu izmeu nje i one posljednje. Ovi znakovi koje vidite - su kak
ubodi iglom, kaj ne? Kad se radi ogrlica ili tak net. A kak one druge
dve ve trunu v grobu nemremo ak ni rei da je to ista stvar. To mi slii
na isto pogaanje. A to vama ni slino.
Dosad ste zacijelo shvatili da Charles nije rekao Samu koji je pravi
razlog njegova dolaska u mrtvanicu i nije mu prepriao svoj razgovor s

108

ORiordanom koji je tomu pridonio. Jer u odreenom smislu, Sam je

imao pravo. Doista nije nalikovalo na Charlesa da se ponaa nelogino
jer je logika bila jedno od prvih naela kojemu ga je poduio Maddox i
kojega se uvijek pridravao. I sama pomisao da bi na djelu mogla biti
neka nadnaravna sila posve je besmislena u ovom sluaju i Charlesa bi
ismijali na bilo kojoj policijskoj postaji u Londonu kad bi tu mogunost
uope uzeo u obzir. Pa ipak, nije ju mogao ni posve odbaciti jednostavno
zato to nije - ak i razmiljajui o tome poslije neprospavane noi pronaao drugo objanjenje za tragove na vratu djevojaka. A to mu je
bilo potrebno jer bez toga nije mogao zavriti razgovor s ORiordanom niti ga zapoeti sa Samom.
Mislim da to nije odgovor, rekao je poslije nekog vremena. Ni
jedna ogrlica koju sam ikad vidio ne moe ostaviti takav oiljak. Ili
oiljak samo na jednoj strani.
Trenutak su sjedili u tiini, a onda je Sam uzdahnuo: Jedini put kad
sam videl nekaj slinoga bilo je nakon to je mama rodila Tilly. Kad su
joj pustili krv.
Charles se zagleda u njega: Ponovi to.
Sam se zacrvenio: Znam da to ni isto, ali kad je mama imala
groznicu posle poroda, arlatan joj je pustil krv. Imal je neki udni
instrument koji je napavil otvor prilino slian ovom na djevojkama. Al
ne na ruci il na vratu, i bil je samo jedan, a ne dva o tvora, i bil je mnogo
vei.
Charles ustane i zaputi se prema prozoru: Ali to ipak moe biti
odgovor, Same. To bi objasnilo stanje u kojemu su bila tijela - ako su
djevojke krvarile, i to jako, netom prije nego to su umrle, to moe
objasniti njihovo bijedno.
Al zato bi im to napravili? A ak znakovi nisu isti, kak nam oni
mogu pomoi?
Charles mu se priblii: Ali upravo je u tome stvar, mogli bi. Dugo je
vremena prolo otkad sam ja putao krv i prema mome miljenju to vie
teti nego to koristi, ali znam da su tijekom posljednjih nekoliko godina
izumljeni neki novi instrumenti - koji mogu ostaviti upravo takve

109

tragove.
Ali kako ete to provjeriti? Moglo bi potrajati danima - ak i
tjednima.
Ne, ree Charles, ne bi. Jer tono znam komu se trebam obratiti.
Pola sata poslije sjedio je u otmjenoj koiji koja je vozila du Ulice
Pali Mali. Otmjena koija zato to je nestrpljenje prevladalo nad
oprezom, a zbog mnotva su autobusi bili spori i zaguljivi. Ali ak je i u
koiji bilo teko podnoljivo makar i na tako kratkom putovanju i
Charles se naginjao kroz prozor u grozniavoj i nemonoj razdraljivosti
dok su se kretali jedva malo bre od brzine hoda u smjeru Hyde Parka i
trona niza atora i tandova postavljenih oko ulaza na Veliku izlobu.
Kad je siao iz kola, zrak je odisao solju od mirisa peenih ribica i
kobasica koji su viktorijanska istoznanica za brzu hranu i mnogo manje
ukusni od sendvia i mineralne vode to su se prodavali u kamini
Izlobe. Predvorje Izlobe kupalo se u sjaju jutarnjeg svjetla blistajui
poput kakva egzotina dalekoistonog paviljona i unato tome to je
Charles bio prilino sumnjiav oko cijelog tog pothvata otkad je bio
planiran, ak je i sam bio iznenaen vjetinom inenjera kad je stao na
prste i vidio iznad glava u redu na trenutak prostranu lau izdjeljanu od
kovana eljeza koja se otvorila ispred njega. I laa je doista prava rije
jer je to uistinu bila prava katedrala trgovine. Na drugome kraju ivo je
stablo stajalo poput apside ispod stakla u obliku luka i galerije su se
nizale poput hodnika s prozorima bonih brodova na obje strane,
presvuene u crveno i sa utim i plavim zavjesama. A koliko je do
izloaka - isti niz divota zaustavljao je dah. ak i s mjesta na kojemu je
stajao Charles je mogao vidjeti red velikih kipova to su se nizali u
nedogled, konjanika na konjima rijetka uzgoja, goleme bronane urne
veliine triju osoba, reprodukcije grkih boica i gipsane makete slavnih
primjeraka religijske arhitekture. Odjeljci u kojima su izlagali pojedini
narodi otvarali su se poput sporednih kapelica i svaka je bila obiljeena
svojom zastavom poput posveena znaka i sa zlatnim imenom crveno
ugraviranim iznad nje. I svugdje, svugdje je bilo posjetitelja. Kretali su
se, gmizali, pokazivali izloke prstom, divili se. Buka se odbijala o stakla

110

poput pobunjenike navale.

Ako je Charles mislio da e sve proi kao kratak posjet unutra i van,
koliko da se obavijesti o emu je rije, grdno se prevario. Ako ste se
dosad druili sa Charlesom, znate da je nevjerojatno vjet u pronalaenju
svog puta - da mu je njegovo gotovo fotografsko pamenje esto
pomoglo (odnosno omoguilo da se prikrije) u vie nego jednoj prigodi.
Ali na mjestu poput ovoga, ak je i njemu trebala karta. Na sreu,
meutim, bio je tu niz mladia svjeih lica u brino izglaanim odorama
koji su svakomu tko je htio nudili uredno presavijene nacrte izlobenog
prostora i Charles se za nekoliko minuta uspinjao uza stube prema
znakovima koji su oznaavali filozofski, glazbeni, kalendarski i kirurki
instrumentarij. Ovdje je mnotvo bilo rjee, ali za Charlesa je ono bilo
poput Aladinove pilje i arobne prodavaonice igraaka sve u jednome.
Odmah je znao da se mora vratiti - toliko je stvari bilo ondje da bi mu
trebalo tjedan dana da ih sve razgleda. Toliko je bilo pionirskih otkria i
toliko potvrda ljudske sposobnosti da ih preobrazi u praktinu primjenu,
od strojeva za zaljepljivanje omotnica do otvaraa kamenica i zranih
crpki za astronomske satove. Bio bi doao ovamo samo zbog fotografskih
izloaka i usprkos hitnosti svog zadatka, sporo je obilazio razgledavajui
posljednje
dagerotipije,
itajui
o
najnovijim fotografskim
eksperimentima koji su tvrdili da mogu dokazati postojanje svjetlosnih i
aktinskih zraka u sunanoj zraci. Tada je mukarac u izlobenoj odori
najavio da e gospodin Dawson odrati predavanje o Principima primjene
elektromagnetizma i Charles se poveo za mnotvom mrgodne gospode u
prostoriju u kojoj su za predavanje stolci bili poslagani kao u kazalitu.
Na poetku govora govornik nije bio osobito privlaan, ali iako mu nain
govorenja i nije bio osobito vjet, ono to je kazivao bilo je oaravajue.
Predavanje je trajalo pola sata, a potom je Dowson pozvao sluatelje da
ga slijede do sljedee galerije sa znanstvenim instrumentarijem kako bi
im pokazao neke od mnogobrojnih uporaba elektrostatike energije.
Naprava o kojoj je rije bila je velika staklena kugla objeena izmeu
dvaju metalnih draa na drvenom postolju. Postavljena je blizu balkona
ispod kojeg je natisnuto mnotvo, i kad je Dowson poeo opisivati svoj

111

pothvat - malu koliinu ive injektiranu u vakuum koja stvara u kugli

svjetlost i puni baterije kad se kugla okree - Charlesov pogled u
mnotvu je privukao visoki lik u crnom kaputu i cilindru. I dok ga je
promatrao, ovjek se zaputio u smjeru Pruskoga dvora, a on je osjetio
ledeni stisak oko grudi. To nije mogue - doista nije - to nije mogue.
Predaleko je da bi mu vidio lice, a mukarac mu je bio okrenut leima,
ali hod je isti, visina je ista - mili Boe, ovjek je ak drao mali zaslon
protiv sunca kako bi sprijeio zrake koje su prodirale kroz naoale.
Charles se poeo povlaiti u stranu od ljudi okupljenih na izlobi i potom
se probijati, ubrzana koraka i breg rada srca, niza stube i van u prostor
lae. I dalje je vidio lik u cilindru, ali sada mu je bio metrima daleko.
Pokuavao se probiti kroz gomilu koja se okupila oko hidraulike pree,
ali mnotvo je odve zbijeno - starije dame koje se oslanjaju na tap,
rastresene majke koje ne gledaju kamo im se djeca muvaju. Kad je stigao
do Pruskoga dvora, vie nije vidio osobu koju je traio. Stajao je ondje,
usred lae, gotovo bez daha, i gledao naprijed i natrag - polovina
mukaraca nosila je iste eire, jednake tamne kapute, ali ni jedan nije
hodao na njegov nain, nitko ak i u unutarnjem prostoru nije nosio
zaslon protiv sunca. Charles je opsovao ispod glasa, ali izgleda ipak ne
dovoljno tiho jer mu je debeli redovnik oznojena lica uputio optuujui
pogled i brzo poveo dalje svoju staromodnu suprugu i keri. I tada je
ponovno ugledao onog mukarca. Sada na drugom kraju, dok se kretao
prema vodoskoku na kat na kojem su se posluivala osvjeujua pia i
hrana. Ovdje je mnotvo bilo zbijenije nego igdje drugdje - sada je prolo
podne - i Charles se probijao kroz redove ljudi poput utopljenika,
oajniki nastojei ne izgubiti iz vida mukarca kojega je pratio. Ali sada
se visoki lik vie nije kretao. Stajao je lica okrenuta u stranu i pognutih
lea, i kad se Charles sagnuo i poeo ga hvatati za ruku prisiljavajui ga
da se okrene, iz zbunjene se gomile zaulo mrmljanje jer je stariji
mukarac jauknuo i gotovo se spotaknuo, a mali mu je zaslon protiv
sunca pao na tlo. I tada je Charles ustuknuo, crven u licu, promrmljao
neku ispriku, neto u vezi s pogrenim identitetom. Jer to nije bio onaj
ovjek, ve netko ije lice nikad nije vidio.

112

Vraajui se do stuba koje vode na drugi kat, zatekao je slubenog

redara na ulazu u znanstvene galerije koji je bio zaprijeen crvenim
uetom pa ljudi nisu mogli ulaziti unutra. Toga poslijepodneva, naime,
dio Izlobe posjetit e njegovo Kraljevsko Visoanstvo, objanjavao je
slubenik i galerija e stoga biti zatvorena za javnost do est sati. Charles
je zaustio rei neto u vezi s hitnou sluaja i s policijskim poslom, ali
se zacrvenio svjestan neugode jer ga je redar upitao za ime i poloaj koji
zauzima.
Ovdje sam u ime istraitelja Rowlandsona iz Bow Streeta.
Ali vi zapravo niste policijski slubenik?
Nisam, ali...
U tom sluaju, gospodine, zamolit u vas da odete. Ili se vratite s
nekom slubenom potvrdom o zadatku na kojem ste. Uvjeren sam da
shvaate kako moramo biti krajnje oprezni kad se oekuju lanovi
kraljevske obitelji. Ne moemo dopustiti da se lutalice i obian puk
vrzmaju tuda po ulici. Posljednje je bilo izgovoreno uz pomalo prezriv
pogled na Charlesovo prilino neuredno odijelo i vidljivo snaniji stisak
crvenog ueta.
Charles se okrenuo jednako ljutit na sebe kao i na tog ovjeka. Uludo
je utroio sve to vrijeme - nije si smio dopustiti da bude gurnut u stranu.
Na trenutak se upita bi li potraio Sama i vratio se s njime, ali dok bi ga
uspio nai, zacijelo bi ve bilo est sati. Spustio se ponovno niza stube,
ovaj put sporije, osjeajui bol u nogama pri svakom koraku, i zastao
kraj ulaza da kupi katalog. Tako e barem skratiti traganje proitavi
popis medicinskih izloaka. I dok se probijao prema izlazu, ugledao je
kraljevsku pratnju kako ulazi kroz sporedni ulaz. Red brino odjevenih
dvorjana, a u njihovu sreditu Kublaj-kan cijeloga drutva, raskoan u
kratkom crvenom haljetku s plavom lentom i ukraen pozlaenim
isprepletenim konopcima.
Sat je otkucavao dva kad je Charles uao u kuu u Buckingham
Streetu. Kad je otvorio vrata dnevne sobe, zatekao je svojega praujaka
kako spava u naslonjau pokraj otvorena prozora, a na prozorskoj je
dasci spavala maka Thuder rastegnuvi se punom duljinom dok bi joj

113

brci povremeno zatitrali na laganu povjetarcu. Charles sjedne, uzme

novine i eka. Moda stari lovac na lopove i dalje posjeduje svoje esto
ulo i uoio je jo neiju nazonost u prostoriji; maka sigurno jest jer
iznenadno je otvorila oi i lijeno se izvalila na lea prije nego to je
ustala, rastegnula ape i izvila kimu u savrenu parabolu. Potom je
smotala ape ispod tijela i sjela natrag u poloaj kokoi (zen-poloaj).
Bili ste vani? Maddox e glasom jo promuklim od sna. Bolest mu
se u posljednje vrijeme ublaila i gotovo je posve vratio nadzor nad
sobom. Jo se lako umarao i postajao razdraljiv pred veer, ali jo e
dugo biti dan.
Bio sam na Izlobi.
Maddox podigne obrvu: Nali ste vremena za to? Mislio sam da
pomaete mladom gospodinu Wheeleru u istrazi njegova sluaja.
Bio sam - jo sam. Iao sam tragajui za moguim tragom. Traio
sam neku medicinsku napravu koja bi moda mogla objasniti tragove
naene na tijelima.
I niste je nali?
Charles skrene pogled: Neto me - omelo. Mislio sam da sam vidio
osobu koju poznajem.
Nastupi stanka dok ga je Maddox promatrao. Promatrao i ekao.
Mislio sam da sam ugledao baruna von Reisenberga, Charles e
poslije nekog vremena izbjegavajui njegov pogled.
To je oito besmisleno. ovjek je udaljen pola kontinenta. Za sve je
kriv onaj vraji ORiordan i njegova umiljena pria o vampirima.
Potom je njegov stric - koji je ve vidio takvo Charlesovo lice mirno kimnuo pa prieka minutu, pa dvije, prije nego to je ponovno
progovorio.
Niste mi mnogo priali o svom boravku u Austriji. Ali shvatio sam
da sve nije prolo najbolje. Ili barem nije kao to ste oekivali.
Charles uzdahne. Ali vrijeme je naposljetku da Maddox sazna.
Trebalo je vie od dvije minute da mu ispripovjedi, a kad je zavrio,
Maddox nije odmah odgovorio, nego je sjeo i prekriio prste gledajui u
svog praneaka.

114

Niste smatrali potrebnim obavijestiti o tome vlasti? ree

naposljetku.
Charles uzdahne: Mislio sam da mi ne bi vjerovali. I ne bih im
zamjerio. Sve je to bilo tako neobino - tako sloeno - a niim to nisam
mogao dokazati. ak i lijenik koji mi je pomagao nije ponudio nikakvo
objanjenje, nita vie. Pred rijeju njihova plemstva moja rije u takvim
okolnostima ne bi znaila nita. Odluio sam da bih tim korakom jedino
odgodio svoj odlazak.
A sada?
Ve sam zavrio izvjee i danas u ga poslati u Oxford. Ali rekao
sam im jedino ono u to me uvjerilo barunovo rodoslovlje i nita vie. Jer
nita ne mogu dokazati i samo bi pomislili da sam siao s uma. Katkad i
pomislim da sam na neko vrijeme bio odsutan duhom na tom prokletom
mjestu, iz dana u dan, i onda danas poslijepodne kad sam mislio da sam
ga ugledao...
On ustane zbunjen i zaputi se prema prozoru: ak i sada jedva da se
sjeam dana prije uhienja - slike napada nadolaze mi tek isprekidano,
poput napola vienih privienja u groznici.
Ali nije rekao, ak ni Maddoxu, da je usprkos silnoj boli koju je jo
trpio, uasnut pri pomisli da se obrati jedinoj njemu dostupnoj
medicinskoj pomoi; jer laudanum su mu davali u sanatoriju, a
laudanum, ak i u strogo analgetskoj koliini, uzrokuje loe snove, i
izaziva zloudna privienja svega ime se nezdravi strah moe
pothranjivati.
Imam jedino, ree napokon, nekoliko pisama napisanih svojom
rukom i nemam pojma zato sam ih napisao,
On izvue notes iz depa i prui ga Maddoxu koji ga uze i otvori
malko nespretno odostraga. Ispod ulomka prilino neurednih biljeaka o
barunovim predcima s majine strane stajao je redak: BEM 47
Odnosi li se broj na datum? upita Maddox poslije nekog vremena.
Charles slegne ramenima: Ne znam. Mogao bi neto znaiti. A
moda ne znai nita. Pa ipak, ak i sada ne mogu se osloboditi uvjerenja
da sam neto pronaao - ili sam bio na putu da neto otkrijem. Neto to

115

bi moglo objasniti zato me je barun toliko elio udaljiti - utiati me. A

opet i to moda nije nita drugo nego zastranjela logika paranoje.
Zapravo, jedan je slubeni mali inovnik u Beu rekao da bi cijeli
prokleti dogaaj mogao biti tek jezivo smijena pogreka barunova
koijaa - da me moda zabunom odvezao u sanatorij, a zapravo me
trebao odvesti u bolnicu. Stalno je ponavljao da je to jedino racionalno
objanjenje, nasmijao se gorko.
Maddox je zatvorio knjigu i vratio mu je. Bljedilo obraza njegova
neaka i sjene ispod oiju bili su razumljivi. Maddox je poticao
putovanje u Austriju mislei da su Charles u potrebne udaljenost i
odvojenost nakon Mollyne smrti, a da zadravanjem u kui, u toj sobi,
kao i to da nikome ne govori o tome to se dogodilo, to je Charles
uglavnom inio tijekom posljednja dva mjeseca, nee to postii. A kad se
poslije povratka iz Europe uinilo da Charles nosi jo vei teret, Maddox
je odluio prekinuti njegovu utnju, ali odgodio je taj trenutak i ne bih se
zaudila da s obzirom na to zakljuite kako su on i njegov praujak bili
veoma slini na mnogo vie naina nego samo izgledom, i da im je
zajednika ne samo izuzetna inteligencija ve i grozniavo skrivanje
osobnih osjeaja, u to smo se u Charlesa ve jednom uvjerili.
Maddox se promekoljio na svom stolcu oito oklijevajui: Kad ste
malo prije govorili o barunu - jeste li doista podrazumijevali...
Charles se usiljeno nasmije: Da je vampir? Sada vjerojatno mislite
da sam siao s uma. Ne, ne morate se plaiti, dragi strie. Ne donosim
tako ishitrene zakljuke. Ali nije bilo sporno da su ga se seljaci u okolici
dvorca plaili, jedan bi se ovjek prekriio pri samom spomenu njegova
imena, a neka je starica uasnuta pobjegla od mene im je vidjela mali
znak na mom vratu. Nisam shvaao njegovo pravo znaenje sve do juer,
u knjinici.
Maddox ga je gledao: Jo se neto od njega zadralo. Kako udno!
Nakon toliko vremena!
Charles rukom dodirne vrat: To je samo ogrebotina. Nita zapravo.
Maddox kimne: Pa ipak, moe se razumjeti to je neobrazovanu
seljanku navelo na njezin zakljuak.

116

Sam je ovjek za to kriv, Charles e ljutito. Da se nije ponaao

tako neobino i nerazumno, ne bi na sebe navukao takve glasine. Ali
kako god bilo neobino njegovo ponaanje, vi i ja znamo da je tome
uzrok neke logine ili medicinske naravi, a sve su ostalo tek trice i
naklapanja.
Vjerujete li da je bolestan?
Charles kimne: Vie nego jednom pomislio sam da je rije o lupusu.
To moe objasniti oteenja na njegovoj koi i njegovu nelagodu pri
snanoj svjetlosti.
Maddox je razmiljao: Sjeam se, takoer, da sam prije mnogo
godina rjeavao sluaj gospodina iji je brat patio od posve istovjetnih
simptoma iako je mladi patio od velike bjeline i povlaenja zubnog
mesa, to mu je stvorilo vrlo lo i doista vuji izgled. Moda je
znakovitiji pokazatelj da mu je urin bio tamnogrimizan te je nevinu oku
doista mogao nalikovati na krv. Navodno je istu neobinu pojavu imao i
kralj George u svojoj mahnitosti. A i brat moga klijenta znao je katkad
biti ekscentrian i nepredvidljiv, ali ni njega ni naega pokojnog vladara koji su ivjeli u uljuenu i prosvijetljenu stoljeu - nitko nikad nije
optuio da su zlodusi ili uznemireni mrtvaci. Ali kako je u divljim i
izoliranim dijelovima Austrije, ti kojima su ljudi skloni najpretjeranijim
predrasudama? Ako barun uistinu pati od iste nesretne bolesti, nee je
moi u cijelosti sakriti i lako je zamisliti glasine koje se mogu poeti
iriti meu neobrazovanim pukom o tome da je ovjek koji izluuje krv
zacijelo prije toga morao krv i popiti. Za znanstvenika kao to ste mi ga
vi opisali, takvu se ironiju doista moe oekivati.
Charles se mrtio: Ne shvaam to elite rei.
Rije je o tome da ti seljaci - na svoj primitivan nain - rade upravo
ono to i on. Isto to inimo i vi i ja.
A to je...?
Slijedimo naela logike i zapaanja.
Dragi ujae, ne tvrdite valjda ozbiljno...
Oh, ne kaem da je njihovo razmiljanje razborito ili usustavljeno.
Tek da je u biti isto: svi mi traimo objanjenje za ono to primjeujemo,

117

bilo iz predrasuda ili sa znanstvene osnove. Doista, nije li nekoliko naih

najveih napredaka obiljeio upravo isti proces, ak - ili posebice - kad
su sile na djelu oku nevidljive? Preziremo neznanje tih seljaka u dvorcu
Reisenbergu, ali u prolim bi stoljeima takvoga progonili ili, jo neto
gore, na osnovi puke tvrdnje u postojanje sila jednako snanih, kao i
prividno maginih, kakve su magnetizam ili elektricitet. A pomislite na
mogunost kojom danas raspolaemo da zakljuimo o ivotnoj slinosti
na staklenoj ploici, ili da uspavamo osjetila pa se kirurki zahvati mogu
obavljati bez boli. Nai bi predci takvo to osudili kao nekromanciju
(zazivanje duha radi proricanja). I imali bi pravo. A s obzirom na takvo
stanje stvari, moda i danas postoje fenomeni koje osuujemo kao djeje
predrasude, a jednog bi se dana moglo potvrditi da se u osnovi temelje na
znanosti? ak bi se i nedostian cilj alkemiara jednoga dana mogao
ostvariti.
Charles se okrenuo prema njemu i pogledao ga sjetivi se kako je
barun rekao gotovo posve isto: Ali neete rei da doista vjerujete u
vampire i u Neumrle i u sve te prie?
Maddox je polagano odmahnuo glavom: Naravno da ne. Ni jedan
razborit ovjek ne moe u to povjerovati. Tek primjeujem da se jo od
dobi kad sam bio djeak sva otkria temelje na neemu to dotad nismo
znali. A mislim da se to nigdje ne moe bolje primijeniti nego na sile i
uase ljudskoga uma.
Soba je utonula u posvemanju tiinu izuzev otkucaja francuskoga
sata i uma tekih zavjesa na blagom povjetarcu. I Charles se naposljetku
uspravi i ustane, kao da eli misli osloboditi sjeanja.
A to je sa sadanjim sluajem? upita Maddox. Spomenuli ste
Patricka ORiordana. Sjeam se tog mladia kad je poeo raditi u Daily
Newsu. armantan, prepreden i sve u svemu bezobziran. Siguran sam da
ste i vi toga svjesni.
Doista, Charles e suho. I spreman je i manipulirati injenicama
samo da bi stvorio priu. A to oito radi i u ovom sluaju.
Shvaam - znai da zapravo nije bilo sakaenja tijela...
Ali tada se zauje kucanje i na vratima se ukae Nancyno blijedo

118

lice.
Gospodine Charles.
to je, Nancy? on e malko nestrpljivo. Razgovaram sa stricem.
Ona je neto htjela zaustiti, a potom je ponovno zatvorila usta:
Oprostite, gospodine Charles. Ali upravo sam na trnici, kamo sam ila
kupiti povra, srela jednu od djevojaka koju sam upoznala u Granby
Streetu. Ime joj je Sal. Traila me.
Neto je u tonu njezina glasa privuklo Carlesovu pozornost, ali on je
pogreno protumaio njezinu nervozu mislei da je to u vezi s njezinom
prolou - i s prostitucijom kojom se tada bavila - a to ju je sada
uznemirilo.
Nancy, ovdje ste na sigurnome, ree ovaj put ljubaznije. I vi i
Betsy.
Ona proguta zrak: Znam, gospodine Charles, i zahvalna sam vam,
ko to znate. Ali nije to. Sal zna da sad radim kod vas i pitala me znam
li to o onom ovjeku - onom kukinom ubojici koji je ono napravil
djevojkama.
Charles i Maddox razmijenie poglede i Charles se sjeti
ORiordanovih rijei. Znai, glasine su ve doprle do Granby Streeta.
Vrijeme ide sve bre.
O kojem ovjeku, Nancy? upitao je Charles namjerno neutralnim
glasom.
Djevojine se oi rairie u nevjerici: Nemrem vjerovat da niste
uli - onome koji je takve stvari napravil tijelima da policija ne eli da za
njih ujemo. Sulude stvari - kakve samo luaci mogu napravit?
Zgodno Nancyno lice sada je doista bilo uznemireno: A prije
nekoliko dana bil je pun Mjesec. Djevojke su premrle od straha da bu to
opet napravil.
Charles se trgne i potom opsuje ispod glasa proklinjui sebe i policiju
jer nisu shvatili neto to je bilo oito i obinim droljama. Jer ona ima
pravo: bio je pun Mjesec kad je prva djevojka stradala. I bio je pun
Mjesec kad je umrla posljednja.
Nancy je gledala od jednoga do drugoga: Al za to sigurno znate. Ne

119

bi ga inae tak nazvali.

Charles je osjeao kako mu se aka stee jer je iznenadno znao to e
ona rei.
Kako su ga nazvali, Nancy?
Vampir, gospodine Charles. Nazvali su ga vampir.
Ona ga je gledala oekujui da joj kae kako govori besmislice - da
je i sama pomisao smijena. Ali Charles se nije smijao, a nije se smijao
(kao to smo mogli zapaziti) ni Maddox.
ta da im velim, gospon Charles? ona e moleivo. Nasmrt su
prestraene...
Ona je pogledala Maddoxa i zacrvenjela se: Gospon bu oprostil nisam htjela psovati, ali Sal kae da je pola djevojaka tak prestraeno da
nemreju delat, a ak ne delaju, nemaju za jest.
Duboko je udahnula: I to ni sve. Jedna od djevojaka je nestala.
Poznam ju, draga cura. Malo preve njena za posel, ak mene pitate, ali,
sirota, ni imala izbora. A pred nekoliko dana je izila i vie se ni vratila.
Charles je pokuavao zvuati umirujue, ali rijei su mu otkrivale
nelagodu: Moda je jednostavno pronala novog oboavatelja i otila s
njim u Brighton. Da uiva u suncu dok ga ima...
Vi ne razmete, rekla je Nancy dok su joj se oi punile suzama.
Nema ni Alice. A nikad nije Alice vodila sa sobom na posal. Nikada.
Alice joj je ki? upitao je Maddox.
Nancy je kimnula: est joj je godina i malo je stareja od moje
Betsy, Katkad sam ju uvala prije nek sam dola ovamo.
Nastupila je tiina. Charles je znao to treba pitati, ali morao je
smisliti nain na koji e to uiniti.
Najpaljivije mogue.
Kako izgleda ta djevojka? rekao je napokon.
Zgodna je, poput mene. A iznad nonog zgloba joj je istetoviran mali
cvetek. Radi njezina imena.
Koja vrsta cvijeta, Nancy?
Zurila je u njega: Rua. Zove se Rua. Ali tada joj je sinula
neoekivana i strana istina. Ali vi to ve znate, zar ne? Mrtva je, je l

120

tako? Nije li ju onaj gad tamo ubil?

Charles je ustao i pribliio joj se korak: Ne znamo to, Nancy. Jo
ne. Ali ako je to ona, zaustavili smo ga prije nego to joj je mogao bilo
kako nauditi. Ona je nedirnuta, Nancy. Tijelo joj nije bilo ni dodirnuto.
Nancy se teko spustila na stolac i izvukla rupi: Nije to zasluila,
gospon Charles - nikom nije nakodila. A gdje je Alice? Gdje je njezina
mala curica?
Charles je odmahnuo glavom: Ne znam. ao mi je. Dijete nije bilo s
njom kad smo je nali. Ali vi biste nam, Nancy, mogli pomoi. On
sjedne pokraj nje i uhvati je za ruku: Moete li poi sa mnom - da
pogledate djevojku i kaete nam je li to doista Rose? Ne znam tko su
ostale djevojke i to je jedan od razloga zato tog ovjeka jo nismo
uhvatili. Ali ako je to Rose - imamo trag koji moemo slijediti.
Dugo ga je gledala, suze su joj tekle sporo se kotrljajui niz lice. I
tada je kimnula potvrdno.
Charles je poslao Billyja u Bound Street s porukom za Sama u nadi
da se dosad vratio u postaju, i dok su Nancy i on stigli do Vine Streeta,
zatekli su svoga starog prijatelja kako nemirno kroi ispred zgrade
ozbiljna lica. Nancy ga pogleda i plaui mu se baci u naruje, to je
Charlesu vie reklo o njihovu odnosu od samih rijei. Ostavio ih je
zajedno i siao u mrtvanicu potraiti uvara. Nali su istu plahtu (to
nije lak zadatak na tome mjestu) i uinili sve to su mogli kako bi umirili
Rose, ali to je i bilo sve to su mogli uiniti. Lice joj je sada smireno i
nije trebala vie skrivati da je djevojka koju je Nancy svojedobno
poznavala umrla u strahu i boli. Nancy je, iako mlada, ve imala upliva u
ivotu obojice, ali to je ak i za nju bilo previe i ona zabije lice u
Samovo rame tresui se od jecaja. Charles je u meuvremenu potraio
policijskog lijenika i zamolio ga da obavi potpun posmrtni pregled.
ovjek je - moda iz razumljivih razloga - zazirao od takva upletanja
obinoga graanina, pa je obavijestio Charlesa pomalo hladnim glasom
da tako skup (i oito prema njegovu miljenju nepotreban) postupak
zahtijeva odobrenje Bound Streeta i bit e izveden jedino uz to, a ne prije
toga. Charles se morao dobrano potruditi da ostane strpljiv s obzirom na

121

to da je bio petak poslijepodne i neto se najranije moglo uiniti tek u

ponedjeljak ujutro. Ali nije bilo druge. Zahvalio je ovjeku na pomoi, uz
blag podrugljiv prizvuk i poao van priekati Sama i Nancy.
U Londonu nije nikad bilo toliko rasa i nacija kao tih prolih mjeseci
tijekom trajanja Izlobe, pa se ak i u toj zabaenoj ulici nala obitelj
koja je ivahno razgovarala na francuskome i dvojica indijske gospode
koji su etali s rukama na leima u sjajnim turbanima i dugim bijelim
haljama koje su oito bile mnogo udobnije po toj vruini od koulje i
sakoa od vunene tkanine koje je nosio Charles. Kad su se Sam i Nancy
napokon pojavili, njih su se troje zaputili do Piccadillyja, pa je Charles
unajmio koiju i rekao koijau da ih odvede u Granby Street. Koija je
podignuo obrve - rijetko je tko u tom elitnom dijelu grada traio od njega
da ga odvede na to mjesto, posebice ne tijekom dana, i znakovito je
namignuo kad su se Charles i Nancy uspeli u kabinu, ali kad je ugledao
Samovu odoru, brzo ga je pozdravio dodirnuvi vrkom prsta kapu i
potom je pokrenuo konja. Vozili su se natrag pokraj Trafalgar Squarea i
Stranda, i potom preko mosta Waterlooa. Plonici su bili krcati obiteljima
koje su se zaputile u etnju da uivaju u povjetarcu s rijeke, ali Charles
je vidio da se Nancy ugrizla za usnu i pogledala u stranu kad je ugledala
mladu enu koja je etala s djevojicom. Djevojicom sa sjajnim zlatnim
kovrama i krpenom lutkom kojom je mahala u ruci.
Koija je poslije nekog vremena zaustavio kola ispred male
zaputene kue i kad je Charles siao da plati vonju, vidio je da su
samo neke tri kue udaljeni od one u kojoj je Nancy ivjela. Koliko je
znao, ona se nije vraala ovamo otkad ju je on zatekao na stubama
Buckingham Streeta na Badnjak, i dok je silazio iz kola, vidio je da je
nakratko pogledala svoje bive boravite i odmah se okrenula.
Ne brinite se, Nance, Sam e, jer je oito pogodio - ili su mu rekli da se plaila. Taj se Arnie nee usuditi prii dok sam ja tu.
Ona je kimnula glavom uz blijed osmijeh. Ali ako vas djevojke
samo vide, nee htjeti govoriti. Pustite da uem i sve im objasnim, a onda
iziem i zovnem vas.
Ona je prebacila al preko glave i pourila do kue, gdje je stajala

122

ekajui, poskakujui nervozno s noge na nogu, sve dok se vrata nisu

otvorila i ona nestala.
Charles i Sam su ekali - Sam nervozno pocupkujui - dobrih etvrt
sata dok se vrata nisu otvorila i Nancy ih pozvala unutra.
Vodila ih je kroz dnevnu sobu u kojoj su bile razbacane arape i
donje rublje do male stranje kuhinje koja je odisala vlagom iako je
vrijeme bilo toplo. Tamo su bile tri djevojke, riokosa i plavua nervozno
su se ljuljale na pohabanim drvenim stolcima, a trea je stajala leima
okrenuta prozoru. Sve su bile napola odjevene, s penjoarima na brzinu
prebaenim preko korzeta i gaica do koljena. Na stolu su bile razbacane
alice i liice i vr s mlijekom s neprivlanom masnom bijelom
skramom na povrini.
Oete aja? upita djevojka lijepe kose za stolom. Charles
odmahne glavom, ali Sam je imao izdrljiviji eludac - ili je bio vei
diplomat - i pristao je.
Onda, kaj oete od nas?
To je rekla djevojka pokraj prozora. Oito je bila mnogo starija i
tvrda od drugih dviju i Charles je sumnjao da je ona dola potraiti
Nancy.
Nemam blage veze po to ste doli ovamo. Nit vam ne mremo
rei. A da i moemo, bogme ne bi ni zucnule.
Charles je vidio da ju je Nancy gledala nervozno, ali to mu je jo tee
padalo. Osim toga, u smionu djevojinu ispadu bilo je neke nervoze koja
je upozoravala na neto vie od uobiajena prijezira drolje prema drotu.
elimo nai ovjeka koji je ubio Rose, Charles e smireno. I
elimo nai njezinu ker. Vjerujem da ste nam sve voljne u tome
pomoi.
Djevojke za stolom potajno su razmijenile poglede, a Nancy je prila
djevojci pokraj prozora, stavila joj ruku na rame i rekla: Oni nam oe
pomoi, Sal. Moe im vjerovati.
Sal ju je prijezirno pogledala, ali nije nita rekla. I ta tiina kao da je
znaila doputenje za ostale, jer za trenutak riokosa je pogledala
Charlesa: Posljednje smo je vidle proli petak.

123

Vjerojatno je najmlaa od njih - moda joj nije vie od etrnaest

godina - i ne govori londonskim naglaskom; Charles je pretpostavio da je
iz Wiltshiera ili Dorseta i pitao se kakvi su je izbor ili nunost doveli
ovamo, tako mladu, tako daleko od kue i tako nisko.
Znate li kamo je otila?
Ona je odmahnula glavom.
Je li u posljednje vrijeme viala neku posebnu muteriju. Odgovor
je ponovno bio nijean.
Ili moda neku novu? Nekoga tko joj je mogao nakoditi? Slijedilo
je oklijevanje.
Pa, kazala je trea djevojka, ula sam da je spominjala nekog tipa
- rekla je da se srela s njime dvaput ili triput. Rekla je da se jei od
njega.
Na koji nain? Zato je to rekla?
Djevojka je slegnula ramenima. Znam jedino da se bojala. Da joj je
radio stvari koje nije eljela. Ne znam to. Kad sam je pitala, samo se
zatvorila u sebe.
Sam spusti alicu. Je l se jo neeg sjeate? Kak je moda
izgledal? Ili gdje ga je srela?
Ona odmahne glavom. Nikad ga nisam vidla. Ali to je bilo negdje na
West Endu.
Charles i Sam razmijene poglede.
Je li moda bio Piccadilly?
Moe bit. Tamo je ona dost radila.
Riokosa se tad nagne prema njoj i apne joj neto to mukarci nisu
mogli uti.
to je rekla? upita Charles, sada jedva diui. Lou kae da misli
da je bil stranac.
I s njom je bila mala curica kad ste ju posljednji put vidli? upita
Sam. Nastupi tiina i, kako je potrajala, Charles shvati da je djevojka
lijepe kose poela plakati.
to vam je? upita priavi stolu.
Mislim, djevojka promuca kroza suze, mislim da ih se ne smije

124

otjerati - ne kad znamo da nemaju kam otii.

Charles duboko udahne. Znai, nije otila odavde svojom voljom?
Ni jedna od mlaih djevojaka nije ga pogledala, pa se on uspravi i
poe do Sal shvaajui da je dola traiti Nancy vie iz osjeaja krivnje
nego iz stvarne brige. Ono njezino derite imalo je strane none more.
Probudilo bi se viui, iz tjedna u tjedan. A da sve bude gore, poelo je
etati uokolo, usred noi - imala sam dve muterije, a nisam zaradila ni
marijaa - ono je dolo i buljilo u nas u dnu kreveta i oni su odili. Rekla
sam Rose - ak nemre najti nekoga da ti uva dijete kad si na poslu,
onda oboje otiite.
Ve pri prvom pogledu na Nancy Charles je shvatio da njoj to nitko
nije rekao, ali i da to nee pomoi da pronau Rose. Jer e ona poeti
razmiljati to bi bilo da je bila ovdje - da je bila tu i uvala dijete...
Slino je zacijelo pomislio i Sam, jer je priao Nancy, i stavio joj
ruku na rame: Idemo, Nancy, ree blago. Ovde smo uli sve to se
moglo ut.
Koija je i dalje vani ekala i Charles je promatrao kako Sam pomae
Nancy da se uspne. Drala je rupi pokraj oiju i ramena su joj se tresla
od jecanja.
Vi nejdete, Chas? upita Sam.
Charles odmahne glavom: Vraam se na Izlobu. Dosad su sigurno
ponovno otvorili galeriju.
Imate praf. Ja u odvest Nancy natrag u Bow Street. Ako je na
ova zbiljam stranac koji je dos o na Izlobu, moemo zatraiti da nam u
Prijavnom uredu daju popis dolazaka u prolih nekoliko tjedana. A onda
moemo poeti traiti od vrata do vrata, poevi na Piccadillyju i potom
dalje. Bit e to krvavo teak posao, i pomalo nalik na traenje igle u
sijenu, ali barem znamo koju vrstu igle traimo.
U dvoranama Izlobe sada je bilo mirnije, svjetlo je bilo blae jer je
Sunce zalazilo i palile su se plinske svjetiljke. Charles se probijao pokraj
skupine krupnih ena s notesima i lornjonima te se vraao stubama do
medicinskog i kirurkog odjela nosei katalog u ruci. Dobro je da je
Charles pripremljen, jer izloci su rasporeeni na nain kakav jo nije

125

vidio, izlozi sa skalpelima i zavojima, smjeteni pokraj primjeraka

umjetnih zubi i zubarskih instrumenata, s neim to se naziva
aneuralgikon, koji je izumio i prodaje neki doktor medicine C. T.
Downing, a namjena je da toplom ljekovitom parom lijei bolne tikove i
sl.. Tu su stetoskopi i mikroskopi. Anatomski modeli i umjetni udovi,
sluna pomagala i homeopatske tube, ali Charles nee dopustiti da mu
ita odvue pozornost. Ne ovaj put. Jer sada je znao tono koji izlobeni
primjerak trai kao i njegov broj.
666. Ross, A
Instrumenti za putanje krvi kao zamjena instrumentima za klasino ili
usisno putanje krvi prilagoeni za uporabu na svakom dijelu tijela.
Izumio ih je barun Heurteloup; proizvoa je J. Scholl, Berwick-street,
Soho.
Ironija tog izlobenog primjerka nije promaknula Charlesu - sve je u
tom vrajem izlogu trebalo stvoriti uinak jeze. Ali nita nije bilo tako
neumoljivo pragmatino kao instrumenti u toj ljubiasto presvuenoj
kutiji. Jedno je bilo staklena prica s mjerilom urezanim sa strane i
zavretkom u obliku noa; drugo je bio mjedeni skarifikator - metalni no
za otvaranje ile koji ostavlja (kao to je Charles jednom vidio) kruni
otvor istih dimenzija kao onaj pronaen na tijelima djevojaka. Osvrnuo se
oko sebe ne bi li naao nekoga s kim bi mogao porazgovarati, ali u
galeriji je ostalo malo ljudi, i posjetitelja i trgovaca, i dugo mu je trebalo
dok nije ugledao mladia blistava lica s naoalama i vrlo vlanih
dlanova. Oito je bio na tako niskom poloaju u zapovjednoj liniji da su
mu dodijelili smjenu petkom naveer i inilo se, zapravo, da je
zamjenjivao barem dvanaest razliitih izlagaa. Charlesu se steglo srce
kad je vidio kako brodi kroz hrpu kataloga tvorniara i poslovnih
prospekata oito nemajui pojma gdje bi mogao nai to to mu je trebalo.
Vi, dakle, ne radite za A. Ross &Sons?
Pa, ne, zapravo ne, kazao je, u tom asu sve zbunjeniji. Gospodin
Ross zamolio me da uskoim. On je veeras na veeri. U Kraljevskome

126

drutvu.
Naoale su mu se zamaglile, pa ih je skidao i trljao lee rupiem
prije nego to ih je ponovno stavio. Na obje su mu strane nosa sjajne
crvene mrlje. to ste ono trebali?
Charles je duboko uzdahnuo: Popis osoba koje su od otvorenja
Izlobe kupile skarifikator Heurteloup. To ne moe biti tako teko.
Mnogo tee nego to mislite, gospodine, kazao je podiui naoale
na elo.
Krupna kaplja znoja pala je na knjigu rauna koja je bila otvorena
pred njim. Mislim da ete morati ponovno doi u ponedjeljak. Ne mogu
se snai u rukopisu gospodina Rossa.
Koliko puta moram rei - ovo je hitna stvar. Policijska stvar.
Bojim se da vam ne mogu pomoi, gospodine. Zatvorio je knjigu,
zatim podigao snop razbacanih papira.
Ah, kazao je trenutak zatim. Ovo bi mi moglo biti korisnije.
to je to?
Potvrde o dostavi. Bojim se da na njima nema adrese, ali moglo bi
biti od nekakve... Stvarno, gospodine, nema potrebe za tim...
Jer Charles je ve zgrabio papire iz njegove ruke i prelistava ih.
Nakon petnaest minuta imao je odgovor koji je traio: jedan skarifikator
poslan je u Guys Hospital, etiri u Harley Street, jedan u Abermale
Street, dva u Jermyn Street, a jedan u Albany. A tri od tih adresa
kilometar su udaljene od Piccadillyja.
***
Piccadilly ini blistavilo lijepih ciglenih i kamenih proelja na kasnopopodnevnom svjetlu, ali ni jedna ni je poput glasovita skladna proelja
Albanyja. Tada - kao i sada - to je lijepo georgijansko zdanje, sa svojim
simetrinim zapadnim i istonim krilom, nudilo neke od najekskluzivnijih
i najzavidnijih stanova u Londonu (s tim da bi oni koji se ele prikazati
upuenima morali imati na umu da je u dananje vrijeme u modi govoriti
o Albanyju bez odreenog lana). Do 1851. njegove su sobe za samce
ugostile i poznate i nepoznate - i Byron i Gladstone ondje su imali sobe, a
127

toga ljetnog popodneva njegovi su stanovnici bili jedan istaknuti

povjesniar, nekolicina lordova, aica zastupnika u Parlamentu te
zloglasni irski prevarant koji e s vremenom Dickens u dati grau za lik
Merdlea. Na trijemu s dorskim stupovima glavne zgrade prikladno
udvoran vratar u besprijekorno bijelim pamunim rukavicama vodi ga na
prvi kat, potom kuca u njegovo ime prije nego to e se nakloniti i
diskretno povui. Oekivao je da e jednako smjeran sluga otvoriti vrata,
stoga se prilino iznenadio kad su se vrata otvorila. Jer taj ovjek nije
bio nita tomu slino.
Barun von Reisenberg?
Da? Tko ste vi?
Narednik Samuel Wheeler iz Metropolitanske policije, gospodine.
Detektivski odjel. Smijem li ui? Plemi se namrti: to elite?
Sam pogleda dolje niza stube, gdje su se dva elegantno odjevena
mladia besprijekornih frizura polako uspinjala prema njima, neobvezno
avrljajui. Jedan od njih pogledao je gore i zagledao se u Wheelera
otvoreno ispitivakim pogledom.
To vam je rutinska stvar, gospodine, nastavio je Sam i okrenuo se,
no, svejedno mislim da bi bilo bolje o tome razgovarati u etiri oka.
Barun ga je pogledao s neskrivenim neprijateljstvom, U redu. No
mogu izdvojiti tek pet minuta. Imam sastanak koji ne moe ekati.
Sam se nakloni i poe za njim kroz maleno predvorje do salona.
Zidovi su bili tapecirani crvenim damastom ureenim ukrasnim okvirima,
a komada namjetaja - sofe, starinski pisai stoli, komode, ak i glasovir
- bilo je toliko da se debeli turski sag jedva vidio ispod njih. Zastori od
muslina bili su navueni tako da u prostoriji uope nije bilo zraka.
Jako lijepo, kazao je Sam motajui se po prostoriji. Tu su vrata
koja oito vode u spavau sobu, ali su pritvorena. Sami ste ovdje, zar
ne, gospodine?
Naravno da sam sam. Ovi su stanovi namijenjeni za jednu osobu.
Niste doveli svoje sluge?
Njihova mi je nazonost mrska. Moja je namjera pri najmu ovih
soba bila izbjei tu neugodnost koristei se uslugama ovdanje posluge.

128

Uostalom, ne tie vas se organizacija moga kuanstva.

Nastane stanka.
Ponavljam, barun e ozbiljno, promatrajui Sama koji je gledao
papire na stolu i pisma na malenom srebrnom posluavniku, imam samo
pet minuta.
Sam se okrenuo prema njemu: Jeste li svjesni, gospon, da su u
posljednjih nekoliko tjedana u Londonu ubijene etri mlade ene?
Barun digne obrvu: Ne mogu vjerovati da je to toliko neuobiajeno,
u gradu ove veliine, s tolikom populacijom koljaa i kurvi.
Moda ne, gospon. Al ova su ubojstva najbrutalnija koja sam ikad
vidio. Zapravo, nitko od nas nikad nije videl nit slinoga, to je
injenica.
Barun ga je mirno pogledao: Nita slino nisam vidio u novinama.
I neete. Kad bi ljudi znali, nastala bi opa panika.
I doli ste ovamo da mi to kaete? Uvjeravam vas, gospodine...
Weller?
Wheeler, gospon.
Wheeler. Kao prvo, mene nije tako lako uznemiriti...
Sam lagano kimne. To mi je drago uti, gospon. No nisam zato
ovdje. Tijela tih mladih ena pronaena su samo nekoliko kua odavde.
I dalje ne vidim zato bi se to trebalo ticati mene vie nego bilo
kojega drugog stanara na ovoj adresi. Niste se obratili nikomu drugom u
Albanyju, primjeujem.
A kak vi to znate, gospon?
Barun slegne ramenima: Vidio sam kad ste dolazili. Sluajno sam
gledao kroz prozor u rom trenutku.
A tak.
I ponavljam, zato ste se obratili meni, a ne bilo kojem drugom
stanaru, od kojih su neki, pouzdano sam obavijeten, vodili nimalo uzorne
ivote?
Sam ga je na trenutak gledao, a zatim se okrenuo i nastavio motati po
prostoriji: Moda je tome tak, gospon. Al sad imamo dokaz da je
ovjek koga traimo stranac. A to svakak suava potragu. To vam je

129

sigurno jasno.
Ponovno stanka, crna neprijateljska stanka.
Optuujete me da sam na neki nain upleten u te zloine, gospodine
Wheeleru?
To su samo rutinska pitanja, gospon, Sam e veselo, ko to sam
rekel.
Ali baruna vie nije mogla zavarati njegova povrinska
cockneyjevska cvrkutavost. Ako je ikad i mogla.
Zajedljivo se nasmije: London je u ovom trenutku pun stranaca.
Policija moe birati vjerojatne sumnjivce.
Sam se nasmije: Ah, mnogo ih je manje, gospon, koji su stigli ba
prije nego to su poela ova ubojstva, i nisu ni dva kilometra odavde.
Petnaest vas je, tonije. Prema podatcima Sjedita. Imam popis njihovih
imena sa sobom.
Izvadio je popis iz depa i pokazao ga. Barun ga namjerno nije
dotaknuo.
Nema nikakva razloga da se mene povezuje s tim zloinima, rekao
je naposljetku. Sama je ideja smijena. lan sam austrijskoga plemstva
- znanstvenik, industrijalac...
Zbiljam, gospon? Sam e blago, presavijajui papir i odlaui ga u
kaput. Svejedno, siguran sam da moete razumjeti zato smo duni
utvrditi odgovara li neka od osoba s ovog popisa opisu osobe koju
opisuju kao krivca za gnusne zloine.
Barunu zatitra kapak, potom se okrene.
Osoba koju traimo visoka je i nosi cilindar te dugi tamni kaput.
Barun se okrenuo oko svoje osi. Policajac - taj nepristojni krljavac
od policajca - buljio je u njegovu odjeu.
Sluajte, gospodine Wheeleru, kazao je kreui se polako prema
njemu, proeite Piccadillyjem i kladim se da ete pronai tucet
mukaraca odjevenih upravo tako.
Zanimljivo da ste to spomenuli, gospon, jer upravo je tam vien. U
Piccadillyju. Prije manje od dvajsti etri sata.
Ponovno se nasmijao: Gdje ste bili sino, gospodine? Izmeu deset i

130

jedanajst?
Izazov je sada bio neporeciv. Sam je uo otkucaje vlastita srca - dva
otkucaja, tri, etiri...
Veerao sam, ovdje u svojoj sobi, kazao je barun napokon. Kao
to e vam majordom dolje nesumnjivo moi potvrditi. Ali, iskreno, ne
vidim razloga zato bi se to gdje sam bio, sino ili bilo kad, vas uope
ticalo. A sad, kao to sam rekao, moram vas zamoliti da odete.
***
Bilo je gotovo pet ujutro kada se Charles probudio iza sna napuena
udovitima na zvuk lupanja po vanjskim vratima. Bio je to jedan od
Samovih policajaca. Mladi blijeda lica i uasnuta pogleda.
Poslao me narednik Wheeler, dahtao je naslanjajui se na dovratak.
Rekao je da doete.
Charles je vrtio glavom: Nemojte mi, molim vas, rei...
Bila je provala. U mrtvanici. Ona djevojka koju su pronali u
Shepherds Marketu. Netko je provalio i odrezao joj prokletu glavu.

131

OSMO POGLAVLJE
Lucyn dnevnik

26. travnja
Ovdje smo dva dana. Premda gdje bi ovdje moglo biti, ne znam. Doli
smo tijekom noi, s navuenim zavjesama, i vidjela sam samo dvorite i
ovjeka koji je doao pred nas da iskrca prtljagu, ali prema oblinjoj buci
ljudi i koija, naslutila sam da nismo daleko od neke mnogo vee ulice.
On me donio ovamo, do ovih vrata, i ovih soba za koje sam odmah mogla
vidjeti da nitko u njima nije ivio nekoliko mjeseci, jer su toliko prljave i
pranjave i posve liene bilo kakva znaka neijeg boravka. Stajao je
ondje gledajui dok su donosili moj mali koveg, potom se naklonio bez
rijei i zakljuao vrata za sobom. Gdje boravi, ne znam, ali ne bi trebalo
biti daleko, s obzirom na to da mi donosi jelo, ali zadrava se samo toliko
da mi doda posluavnik, a inae sam posve sama, poput zatvorenice, u
tami. Zakraunao je sve kapke i rekao mi da e tako ostati. To je za moje
dobro, kae, i uspjeh lijeenja ovisi o tome, premda ne govori zato je
tama toliko potrebna ni u emu e se sastojati moje lijeenje. Doputa mi
priguenu svjetiljku dok jedem, ali za jedan se sat vraa da je ukloni, pa
moram brzo pisati ove stranice, a zatim ih skriti meu odjeu, jer sigurna
sam da bi mi oduzeo ovaj dnevnik da sazna da ga jo imam. Ne vjerujem
132

mu vie, i on je to vidio u mojim oima. Prve noi kad smo stigli, upitala
sam za dvorkinju za koju je rekao da je ovdje, a on me pogledao ravno u
lice i rekao da nita takvo nije obeao, i znala sam da lae. I dok sjedim
ovdje, na ovom uskom krevetu, iz sata u sat, strah koji me obuzimao za
svih tih dugih kilometara u tiini otkako smo bili otili gotovo me posve
svladava i pitam se u emu sam jo prevarena. Je li zaista razgovarao s
mojim ocem toga dana, kako je tvrdio? A ako nije, zna li uope moj otac
kamo sam otila? Srce me boli kad mislim na to - nepodnoljiva mi je
pomisao na njega kako se vraa kui i zakljuuje da sam nestala, ne
ostavivi nikakvu poruku, i proklinjem samu sebe zbog vlastite gluposti to sam si dopustila da me taj mukarac toliko opini da sam eljela - ne,
udjela da budem s njim nasamo. I sada se moja elja ostvarila, u svom
punom uasu. Uistinu sam sama i preputena njemu na milost i nemilost.
Budui da se vrata moje sobe ne mogu zakraunati, nou leim budna
oslukujui njegove korake.
28. travnja
Jutros sam ula glasove. Kad mi je donio doruak, ula sam zvuk tekih
koraka negdje dolje i mrmljanje mukaraca koji se penju uza stube. On bi
bio zatvorio vrata moje sobe, ali jedan od mukaraca pozvao ga je, pa je
bio prisiljen otii do balustrade da mu odgovori. I tada sam ih vidjela,
jednoga koji nosi malenu kutiju od mahagonija, a drugu dvojicu sagnute
ispod druge kutije od jeftina nelakirana drva. Teke, ako je suditi po
tome kako su bili sagnuti ispod nje, i sva tri gruba mukarca, u
pregaama i kaputima od hrapave tkanine - da nisu bili takvi, moda bih
pokuala razgovarati s njima, ali svi su skrenuli pogled dok su prolazili, a
on ih je uputio prema susjednim vratima na ovom podestu, za koja sam
odmah znala da iza njih sigurno on boravi. Ali to se nalazilo u tim
kutijama i odakle su dole ne znam, jer kad sam ga pritisnula, rekao je
samo da mu je potrebna neka oprema za moje lijeenje i da je to jedan
njezin dio. Da mi je to ve prije rekao i da nema smisla da mi dalje
objanjava jer neu razumjeti. A zatim me otpratio natrag u sobu i ja sam

133

se polako spustila i prislonila obraz na vrata i piljila dok su vrue suze

kapale na mjesto do kojega je posljednji traak blijede svjetlosti jo
prodirao.
30. travnja
U ovom trenutku oslukujem kroza zid koji nas dijeli. Moj se sluh toliko
izotrio da mogu uti i najtii zvuk, i najmanji pokret. Katkad kaem sebi
da ga mogu uti i kako die. Prvih dana bili su to samo zvukovi kakve
bih oekivala da ujem - kripanje stolca, otvaranje vrata - ali sino,
poto je odnio moju veeru i moju svjetiljku, ula sam zvukove iza zida.
Njegov glas i enski glas. Srce mi je poelo lupati i prislonila sam uho
blie zidu, ali nisam mogla razaznati njihove rijei. No inilo mi se da joj
se obraa kao to se obraao i meni kad bi mi drao ruke i ispitivao me i
upijao me pogledom. Meutim, uskoro vie nije bilo rijei, samo zvuk
bubnjanja o pod i tiho zadihano stenjanje od kojeg mi je navrla krv u
obraze dok sam zamiljala slike koje sam svojski pokuavala otjerati. A
zatim dugi vrisak. A onda nita osim tiine, i tama.
Sjedila sam ondje, ne znam koliko dugo, pitajui se hoe li sljedei
zvuk koji ujem biti klju u mojoj bravi, ali to se nije dogodilo. I sljedee
to znam jest zvuk vrata koja se otvaraju i zatvaraju, i koraci koji silaze
niza stube.
Kada mi je maloprije donio doruak, rekla sam mu da nisam gladna i
pitala ga tko je bila mlada ena iji sam glas ula.
Pogrijeili ste, rekao je nakon nekoliko trenutaka izbjegavajui moj
pogled. Ovdje nema nikakve djevojke. Ali znamo, zar ne, da ste uvijek
bili podloni obmanama usplamtjele mate.
Mislila sam, promucala sam, da mi vjerujete - da nisam luda.
Njegove su se oi suzile: I od svih lijenika koji su bili pozvani da
vas pregledaju, ja sam jedini u to vjerovao. Upamtite to. Ostavit u jelo,
savjetujem vam da ga pojedete.
Bez datuma

134

Ne znam vie koliko sam dugo ovdje. Neto mi se dogodilo od

posljednjeg puta kad sam pisala u ovu biljenicu. Je li rije o bolesti ili o
posljedicama sve te tame i samotnih sati, ne mogu rei, znam samo da
sam provela, ini se, mnogo dana u postelji, nepokretna, izmeu polusna i
budna stanja. Koji put bih se budila i vidjela da je bio ovdje, ali ne
sjeam se da sam ga vidjela, a hrana koju mi je ostavio imala je kiseli
okus. Nou bih ula vriskove i pitala se je li to moj glas koji mi odzvanja
u uima. Osjeala sam dodir prstiju na svojoj koi i nisam znala sanjam
li. I jo sam jednom izdrala nonu moru.
Neko me svjetlo titilo - sunan bi dan drao nonu moru u
granicama i slao njezinu jezu iskljuivo u ponore sna. Ali ovdje nema
svjetla, nema dana, i vizije nonih sati pomalo osvajaju moj um za budnih
sati. On ne zna koliko me mui, u protivnom bi se sigurno saalio. Jer
ovdje u mraku ne mogu im pobjei - nejasni oblici koji krue iznad moje
glave, ruke koje poseu prema dolje da me dohvate, jarka svjetla i
neprekidna ponavljajua glazba, i uvijek, uvijek, na kraju, ta strana slika
nasmijana lica moje majke.
Dolazi - sada dolazi svake noi i budim se na zvuk vlastita glasa
izvikujui ime koje ne znam.
Ne ostavljaj me... Ne ostavljaj me...
Bez datuma
Danas sam bila bolesna, jako bolesna, i premda se moje tijelo osjea
izmodeno i iscrpljeno, i drhtavom rukom drim olovku, um mi je malo
bistriji. A budui da sam sada smirena, tijelo mi je prazno i poinjem se
pitati ne truje li me on moda. Ne osigurava li se, otkako sam bila toliko
nerazborita da mu kaem za mladu enu koju sam ula, od moje
radoznalosti trujui mi hranu. Znam da se ne bi ustruavao, jer ako je itko
sposoban za takvo to, onda je to on. A ako je uistinu tako, emu da se
nadam? Moe initi sa mnom to god eli jer nitko ne zna gdje sam i
nitko ne prilazi blizu, ak ni slukinja ili glasnik. Kako bih sada eljela da
sam razgovarala s onim mukarcima kad sam imala priliku - jer otada

135

nisam ula ljudski glas, tek priguen amor grada koji se uje uokolo.
Sluam dok mi piskutavi zvuk ne pone tutnjati u uima, ali i dalje nitko
ne dolazi. Vie ne ivim poput drugih, danju i nou, nego pod svjetlou
svjetiljke i u tami. U mraku se sklupam u postelji sluajui mieve kako
trkaraju uz kutne daske, i neto poput velikih ptica koje mau krilima i
vrzmaju se vani na krovu. Na svjetlu sjedim ovdje sklupana na podu,
okruena blijedim krugom lampe, promatrajui uzorke na golim daskama.
Pratim prstima gdje se tekstura lomi u niti ili gdje se razdvaja oko zavoja
u drvu kao rijeka koja se prelijeva preko kamena, ali uvijek se zaustavim
na tim dvjema izboinama, ondje, na rubu svjetlosti, koje i sada zure u
mene, nagnute i prijetee, poput oiju kakva velikoga i divljeg vuka.
Kada doe po moju svjetiljku, preklinjem ga na koljenima da mi kae
novosti o mom ocu. Uzmem njegovu ruku i milujem je preklinjui za
samo malo Suneve svjetlosti, ali on me prijezirno odgurne govorei da
je moj sluaj teak i da su mjere koje poduzima razmjerne mojim
potrebama. Kae da malo strpljenja i upornosti s moje strane nipoto nije
previe traiti. A kad ode, bivam ostavljena da beznadno leim na tlu
gdje me ostavlja pitajui se je li ovo kazna. Osveta Boga u kojeg moj
otac ne vjeruje zbog zloporabe moi koju si jedino boanstvo usuuje
prisvojiti. Jer svakako smo zgrijeili prema Njemu podmeui due
mrtvih i sijui lani strah iz praznih sjena. A moda mi zbog onoga
groznoga grijeha On sada pokazuje stvarno lice strave.
Poslije
Postala sam bie tame. Oi su mi preslabe da podnesu ak i slab traak
svjetla koji dopire kada on otvori vrata i ustuknem pred njim u boli,
uzmiem pred njegovom rukom. Ne mogu vie vidjeti ni njegovo lice dok
svjetlo dopire iza njega i ini se strahovit, poput udovita iz kakva
poluzaboravljena mita. Moj se svijet suzio na ove dvije tijesne sobe i
utim ga samo kroza zvuk i kou. Kad odnese svjetiljku od mene, tapkam
po zidovima gledajui kroz prste. I jedanput ili dvaput, kad su mi ruke
okrznule zrcalo ili posudu za ugljen, vidjela sam kako na moj dodir

136

oivljava proplamsaj priguene boje. Ne hladne plamenove koje sam

vidjela u Beu ili lijepo svjetlo koje je izviralo iz Dorina groba, ve
oskudno treperenje koje mi bocka ivce. Ustuknula sam pred njim,
jednom, ne znajui to je to i uasnuta time to me prokazuje kao
luakinju. A zatim sam bila ushiena zbog toga, jer on mi je rekao da je
to dar - udesan talent koji ga je privukao k meni kao ni jednoj prije
mene. A zatim mislim na djevojku koju sam ula i onaj vrisak koji se
naglo prekida i bude me strah.
Bez datuma
Prola su tri dana otkako sam jela ono to mi je donio. Bacila sam hranu
u zahod, a kad on dode, prikrivam svoju slabost uurena u kutu i
odbijam mu se pribliiti. On me tada kori zbog djetinjastosti i durenja, a
ja okrenem lice prema zidu i nita ne govorim. Bolje da misli da je tako
nego da otkrije istinu.
Bez datuma
Neto sam otkrila. Posljednji put kad je ostavio svjetiljku, odnijela sam
je u salon pitajui se moe li unato prljavtini i praznini ondje ipak biti
neto to bi me moglo uputiti na to gdje sam - moda kakvo odbaeno
pismo ili raun. I tada, kad sam stala pretraivati svaki kutak polica,
otkrila sam da postoje vrata u kutu pokraj prozora, skrivena drvenom
pregradom. Srce mi je na trenutak poskoilo od lude nade u bijeg, koja je
okrutno zgasnula kad sam shvatila da se tim putem ne moe izii - da to
ne moe biti nita doli kredenc ugraen u pregradni zid. Ipak sam
ustrajala mislei da bi takvo skrovito mjesto ipak moglo sadravati neto
korisno. Opipavala sam prstima niz dovratak i pronala malu metalnu
kvaku, a u sljedeem trenutku vrata su se zanjihala i otvorila prema meni.
A ondje je zaista bio samo kredenc, na jedva tri stope dubine. Ili sam
barem tako mislila dok nisam opazila sitan krug svjetla na stranjoj strani
i vidjela da to uope nije zid, ve druga vrata, koja vode u susjedni stan.
Lagano sam ih gurnula, ali nije ilo, pa sam kleknula najtie to sam
137

mogla i prislonila oko na kljuanicu. Jer tada sam ve znala to u

vidjeti. Vidjet u njega.
I moda zato to sam tako nemona, tako posve podreena moi koju
on posjeduje, poela sam sjediti iza tih vrata i promatrati ga. To je moja
mala osveta, da ga tako promatram, dok on nema pojma da sam ondje, jer
jasno mi je da nije primijetio kako nas ova skrivena vrata razdvajaju. Ali
u svome uhoenju nisam vidjela nita to ve nisam znala ili to bi mi
moglo pomoi. Ono to mogu vidjeti jest dio njegove spavae sobe, vrlo
raskono ureene. Tu je veliki krevet i ono to mi se ini da bi morao biti
stol, prekriven tekom satenskom grimiznom tkaninom. Katkad danju
dugo lei u tom krevetu, posve odjeven u ono to uvijek nosi, ne spava,
ali nije budan, kao da je u transu. Katkad ga vidim kako ita neto iz
mnogih tekih knjiga koje, ini se, sadravaju dijagrame, tablice ili crtee,
ili nerazumljive matematike simbole, a jednom sam ga vidjela i s
velikim komadom stakla izrezana u dijamantani oblik poput prizmi koje
sam neko prouavala u oevim knjigama. A kad je pala no i kad mi je
donio veeru, ula sam ga kako dugo pie olovkom koja je strugala i
strugala i strugala po papiru.
Bez datuma
Moralo bi biti vie od mjesec dana otkako smo napustili svoj dom jer su
poela moja krvarenja. Budui da sam izdrala toliko mnogo i toliko
dugo, ovo posljednje moglo bi se initi kao sitnica, no sada plaem prvi
put poslije mnogo dana, ne samo zbog sebe i zbog svog oca koji je svih
tih dugih tjedana sam i u neznanju nego zato to se stidim. Nisam ponijela
sa sobom enske potreptine, a ovdje nema naina da ih pribavim. Niti u
se uputati u razgovor s njim, ne samo zato to je to neprikladno nego i
stoga to mu vie nikad ne elim biti duna. Oduzeo mi je sve to sam
imala - moj dom, mog oca, ak i svjetlo i zrak - a sada pokuava oduzeti
i ono to je ostalo od mog dostojanstva.
Moda je to zato to sam bila toliko bolesna, ali ne sjeam se da je
prije bilo toliko krvi, ak ni onaj prvi put kad sam bila djevojica, ili u

138

Beu prije nego to smo otili, kad sam bila toliko bolesna i kad su oni
lijenici ustanovili da imam klorozu. Prevladala sam svoj obzir i
ponienje, poderala posteljinu i smotala je u teke zavoje, ali krv i dalje
lipti iz mene kao da mi zadnje snage jenjaju, a kad sam se sino zadihana
probudila iz none more, krevet je bio natopljen krvlju, i ula sam zvuk
djejeg plaa u tiini. Na trenutak sam sjela, s obilnom tekuinom na
koi, molei se da sam pogrijeila ili da sam to sanjala, ali zatim sam
ponovno zaula pla i znala sam da nije to posrijedi.
Puzala sam do skrivenih vrata i drhtei kleknula do kljuanice.
Zavjese su bile podignute i bijela je mjeseina toliko preplavila sobu da
sam na trenutak zbog nagle boli morala zatvoriti oi - nikad nisam vidjela
toliko sjajnu mjeseinu, toliko monu, i poslije sam pomislila da je
sigurno upotrebljavao onu prizmu koju sam vidjela u njegovim rukama.
Svjetlost je obasjavala cijeli stol koji sam prije vidjela, ali kako su mi se
oi naviknule na bljetavilo, vidjela sam da je crveni satenski pokrov
uklonjen i srce mi je stalo kad sam vidjela da to zapravo jest stol, ali
takav kakav nikad prije nisam vidjela - stol prekriven koom s rupama
du rubova i remenjem provuenim kroz njih, a na njemu je leala mlada
ena, polugola, glenjeva privezanih tim konim remenjem. Nisam joj
mogla vidjeti lice, samo donji dio tijela, ali vidjela sam da je mlada na
osnovi njezine vitkosti i malena ruina pupoljka tetovirana iznad nonog
zgloba. A zatim je drugi lik proao blizu vrata i vidjela sam samo crnilo.
Ali znala sam tko je to bio. Jedva sam se usuivala disati dok sam ga
promatrala kako prilazi krevetu, lea okrenutih meni, a zatim se nagnuo
preko djevojke kao to se neko naginjao preko mene - kao to se
jednom nagnuo preko moje Dore. Znala sam - mislila sam da znam - to
e tada uiniti, zagrizla sam usnicu dok mi zub nije probio meso. Stenjala
je, kao to sam i ja neko stenjala, ali moje tijelo nikad se nije grilo kao
njezino, koje je udaralo, izvijalo se i iznova teko padalo na drveni okvir.
Okrenula sam lice i rukama vrsto pritisnula ui, ali nisam mogla utiati
taj zvuk - bubnjanje stola o pod, a iznad toga zvuk djeteca koje vie:
Mama! Mama!
Leim ondje u tiini koja je uslijedila, previe uasnuta da se

139

pomaknem, osjeajui kako krv curi kroz moju tanku spavaicu dok
napokon nisam zaula zvukove iz susjedne sobe. Zvuk neega tekog to
se vue po podu, a zatim otvaranje vrata i korake vani na stubama.
Ponovno sam se priuljala kljuanici i vidjela da je soba u uobiajenu
stanju. Crveni saten ponovno je bio na mjestu i nije bilo nikakva traga
majke i djeteta.
Idui dan
Jedva vie itam ono to piem, toliko su mi slabe oi, toliko mi je
nemirna ruka. Jo krvarim, a sad je tu i bol kakvu nikad prije nisam
trpjela. Satima sam sjedila ovdje, uei na zahodu, drhtei usprkos
vruini, ronei suze samosaaljenja. Jer sad, nakon svih ovih tjedana
sluanja i nadanja - sada, kad vie nemam snage ni da puem do vrata i
lupam akama po njima, netko je doao. Ne znam tko je to, ali mogu uti,
ak i odavde gdje se nalazim, tihi amor glasova s druge strane zida.
Njegov glas i glas drugoga mukarca. Ne mogu razabrati rijei, ne mogu
ak ni procijeniti njegovu dob i, premda vritim, znam da me ne uje.
Preslaba sam, a on je predaleko, ali ja i dalje vritim dok mi suze cure
niz obraze.
Ne ostavljaj me...
Ne ostavljaj me...

140

DEVETO POGLAVLJE
Njezino tijelo lei izloeno na zraku, golo i oskvrnuto. Nema plahte koja
bi sada pokrila njezinu bijelu kou. Grudi su joj raskoljene, a vorovi
tetiva i miia i mlitavih vena vise iz upljine rebara do srca koje se
neko tu nalazilo. Srca koje se sada cijedi poloeno na njezin trbuh. A
tamo na podu, kamo se njezina glava otkotrljala, velika crna vrana sjedi
na njezinu elu i kljuca joj oi.
Sam je posrtao preko ptice koja je polagano odletjela i uputila se
prema prozoru mlatei ustajali zrak grubim krilima.
Oe li mi neko re kako je dovraga ovaj ova uo? otrese se na
slubenika. Ti tamo - Madsen, nisi li ti sino trebal bit na dunosti?
Mukarac se lecne: Da, gospodine. Jednostavno ne znam kako se to
moglo dogoditi, gospodine - nije me bilo samo pet minuta. Pozvali su me
gore kad su donosili drugi le, i dok sam se vratio, pa, vidite...
Da, Madsen, vraki dobro vidim. A jel prozor bil otvoren?
Da, gospodine, jer bilo je jako vrue, gospodine.
Sam je ponovno pogledao prozorsko krilo, ali tako mu svega, nije
vidio kako bi se odrasli mukarac mogao provui kroz taj otvor. A to se
tie ideje da je dijete to moglo uiniti...
Pretpostavljam da je mogue..., zapone Madsen oklijevajui,
prilino crven u licu.
Nastavi - pretvoril sam se u uho.
Mnogo je ljudi ulazilo i izlazilo iz postaje, gospodine. Turisti i
slino, u vezi s Izlobom. Izgubljena djeca, ljudi koji pitaju za smjer i

141

tako dalje. Mogue je, pretpostavljam, da se netko mogao uuljati pokraj

deurnoga narednika - ako se naglo stvorila guva za pultom. A zatim,
ako se sakrio negdje ovdje dolje do mraka, a ja sam bio iziao iz
prostorije...
To je preve ako, Madsen.
Znam, gospodine. Ali jednostavno se ne mogu domisliti kako je
drukije to mogao uiniti.
A kak je poslije izao?
Madsen pocrveni: Pa, sve je malo nejasno poslije toga - kad sam
vidio to se dogodilo, pozvao sam narednika i siao je da vidi...
Pa je pult osto prazan.
Da, gospodine. Ali samo na nekoliko minuta. Gospodine.
Ali dovoljno dugo, kao to Sam dobro zna, da netko uspije pobjei a osobito netko sposoban da uope isplanira takav in. Gledao je u svoj
depni sat - poslao je mladog Jenkinsa po Charlesa prije vie od sata gdje je, dovraga?
A zatim se vrata mrtvanice otvore uz tresak i krupan deurni
narednik pojavi se na vratima.
Gospodin Maddox je gore.
Bilo je i vrijeme. Dovedi ga dolje, ta eka?
S Rowlandsonom je. Inspektor me zamolio da odem po vas.
Reci mu da stiem za minutu, ree Sam oajniki pokuavajui
kupiti neto vremena i svjestan da e Rowlandson postavljati uvijek ista
pitanja, a on nije imao nita nalik na zadovoljavajui odgovor.
Rekao je smjesta, Wheeleru. A sudei prema izrazu njegova lica, to
je i mislio.
Charles je ve ekao ispred ureda na katu, ali nije imao vremena za
razgovor prije nego to su se vrata otvorila i uveli su ih k Rowlandsonu.
Stajao je ispred prozora okrenut leima. Visok je, a visinu mu dodatno
istie vitkost; kosa mu je kratko oiana, proarana sjedinama, a ima i
kozju bradicu. Jo nije osam ujutro, ali ve je vrue pa inspektor
rupiem brie vlagu s vrata. Kad je zauo vrata, okrenuo se licem prema
njima, a zatim se pribliio nekoliko koraka i stavio novine na stol. Daily

142

News od tog jutra. Paljivo presavijen tako da je naslov na prvoj stranici

okrenut prema gore:
London Daily News subota, 20. lipnja 1851.
U LONDONU VREBA VAMPIR?
STRAVINA UBOJSTVA U PICCADILLYJU
ETIRI SLUAJA OD OTVARANJA IZLOBE
RTVE OBEZGLAVLJENE I OSKVRNUTE
Za vijesti koje danas moramo prenijeti ne sumnjamo da e posijati
uas diljem glavnoga grada. Sumnjamo da je ijedan slian dogaaj ikad
izazvao veu senzaciju i obznanjujemo je s najveim skanjivanjem, ali
vjerujemo da nam je dunost skrenuti pozornost javnosti na niz brutalnih
ubojstava koja su vlasti nekoliko tjedana pokuavale zatakati. Policija
se nije izjasnila o ovim nemilim dogaajima u strahu od izbijanja ope
panike kakvoj London nikad prije nije svjedoio, i to u trenutku kad je
prijestolnica prepuna posjetitelja, no moramo izvijestiti javnost da su u
posljednja dva mjeseca tri ene, sve pripadnice stalea poznatog pod
nazivom nevoljnici, pronaene zaklane na najokrutniji nain u blizini
St. Jamess parka, glave su im odrubljene i odbaene tko zna gdje. Kao
da to nije dovoljno stravino, besprijekorno pouzdan izvor obavjetava
nas da su na njihovu vratu neosporno pronaeni tragovi ugriza, a srca su
bila ili probodena nekim nepoznatim orujem ili posve uklonjena iz tijela.
Ni jedna od tih triju ena zasad nije identificirana, a dok istraga jo
nije bila pokrenuta, dok njihova unakaena tijela jo nisu bila pokopana,
jo je jednu enu istog stalea snala ista okrutna sudbina.
NOVO ZVJERSTVO
Posljednje se divljatvo zbilo juer kad je u policijsku postaju u Vine
Streetu u ranim jutarnjim satima uao nepoznat uljez, i etvrto je tijelo
masakrirano na jednako uasan nain, na nekoliko metara od narednika
143

koji je trebao biti na strai. Za ovu se mladu enu vjeruje da je stanovala

u Granby Streetu, a njezino je tijelo otkriveno prije samo dva dana.
Uvjereni smo da je u to vrijeme tijelo bilo netaknuto, iako su na vratu
uoeni isti znakovi ubodnih rana. Budui da nije bilo drugih vidljivih
ozljeda i da je koa mlade ene bila neprirodno blijeda, krue glasine da
su i ona i druge rtve umrle jer su iskrvarile.
Oite slinosti u uasnu sakaenju koje su pretrpjela sva etiri tijela
obavijaju dodatnim misterijem uas ovih zloina i navode nas na
nezaobilazan zakljuak da su svi poinjeni istom rukom.
Openito je sakaenje tijela posve strano engleskom stilu poinjenih
zloina i stoga ne iznenauje to smo saznali da jedino potvreno
svjedoanstvo o poinitelju upuuje na to da govori stranim naglaskom.
Stranac je moda, zlotvor je bez sumnje. Poiniti takva zvjerstva u
samom srcu Londona, samo nekoliko metara od svjetala i vreve jedne od
njegovih najposjeenijih i najomiljenijih ulica, upuuje na zastraujuu i
uistinu nadnaravnu sposobnost da se kree meu nama neopaeno. Jer je
poinitelj poslije tako krvavih zloina morao biti doslovce natopljen
krvlju svojih nesretnih rtava, a ipak ga nitko nije uoio u tom stanju,
pogotovu ne bilo koji pripadnik policijskih snaga koje su navodno
zaduene za zatitu puanstva koje potuje zakone.
POLICIJA ZATEENA
Policija je umnogome odgovorna za ovaj alosni sluaj. Svi pokuaji
da otkrije i uhiti napadaa bili su neuspjeni i smatramo da takvo
neoprostivo zanemarivanje dunosti u nemaloj mjeri proizlazi iz odbijanja
osoba zaduenih za istragu (tonije, inspektora Rowlandsona, Bow Street)
da prihvate jednostavnu injenicu koja je odmah jasna svakomu tko je
upoznat ak i s golim injenicama u ovom sluaju: Londonom slobodno
ee vampir, koji u njegovim najsvetijim etvrtima vreba one nesmotrene
ili toliko nesretne da nou eu ulicama.
Nema sumnje da e neki nai itatelji ismijati takvu tvrdnju
uzvraajui da su vampiri tek likovi iz djejih pria i pukih legendi, no

144

vjerujemo da nema drugoga racionalnog objanjenja dokaza koji su nam

predoeni. Ne samo da su ova ubojstva divljatvo bez premca nego i
nadilaze sve ljudske pobude. Nema poznate poveznice izmeu rtava niti
zamislive koristi od masakra koji je nad njima izvren, osim zlobnog i
krvoednog uitka u samome inu. Stoga nam se namee zakljuak da
ovi zloini mogu biti samo djelo kakva neljudskog udovita, koje bjesni
u jezovitoj udnji za krvlju. Jer osim injenica koje smo ve iznijeli, to
jest neprirodna bljedila tijela, uklonjenih srca te otisaka zubi na vratu,
postoje dodatne okolnosti koje je policija dosad izbjegavala razmatrati, a
to su sljedee: sva ova gnusna umorstva zbila su se za punog Mjeseca ili
otprilike u to vrijeme; u vrijeme kada je, kao to je uvelike potvreno,
sablasna utvara vampira najmonija i najvea je prijetnja.
Vie smo puta pokuali razgovarati s inspektorom Rowlandsonom,
posljednji put sino, no odbio je odgovoriti na sva naa pitanja. S
obzirom na to odbijanje, i u interesu javne sigurnosti, osjeamo se
prisiljenima prekinuti utnju kojom su obavijeni ovi gnusni zloini. Ne
elimo nepotrebno iriti strah, no uzevi u obzir nesposobnost policije da
sprijei ili rijei ova stravina ubojstva, smatramo da nai itatelji moraju
znati istinu kako bi mogli poduzeti mjere koje smatraju potrebnima i tako
osigurati svoj dom. Dok ovaj zlotvor ne bude uhien, stanovnici
Piccadillyja i St Jamessa s pravom e se silno plaiti da bi neki novi
uas nou mogao biti poinjen upravo u njihovoj blizini, moda nad
tijelima njihovih vlastitih nevinih i estitih ena.
Priznajemo da je aktualna Izloba dodatni napor policijskim snagama
koje ve jedva nadziru iroko podruje najvee prijestolnice na svijetu,
no to nije izlika za njihove opetovane neuspjehe u ovom nezapamenom
sluaju. Rei emo samo ovo: ako Detektivski odjel ne raspolae ni s
dovoljno pameti ni resursima potrebnima za uhienje, ne bi bilo zgorega
da pozovu u pomo dokazane sposobnosti privatnih agencija, budui da
je barem jedan njihov lan pokazao pravi instinkt detektivskog poziva,
najprije pri identificiranju, a potom i uhienju okrutnih zloinaca u srcu
sramotne urote koju je nedavno pokrenuo gospodin Julius Cremorne.

145

I, moe li mi itko od vas rei to se to, dovraga, dogaa?

Sam je dobacio oajniki pogled prema Charlesu, koji je duboko
uzdahnuo: Nemam nita s time, gospodine. Znam kako izgleda...
Imate pravo, Maddox, tako izgleda. Oi Carstva u ovom su trenutku
uperene u ovaj grad, a posljedino se pridaje nezapamena pozornost
tomu kako London vodi svoje poslove. Posljednje to elimo jest
neinformirano irenje panike iz tiska ili pak najblaa sugestija da
Metropolitanska policija nije sposobna uhvatiti ubojicu nekoliko ulinih
drolja. Kad sam zamolio Wheelera da se konzultira s vama o ovom
sluaju, bio sam uvjeren da se mogu pouzdati u vau procjenu i
diskreciju. Nisam oekivao da ete iskoristiti injenice za podizanje
vlastita ugleda, nautrb ugleda vaih nekadanjih kolega.
I nisam to uinio. Charles ga je gledao ravno u lice, sa arom u
plavim oima i visoko uzdignute brade.
Znam kako izgleda, gospodine, ali kunem vam se da o ovom sluaju
nisam razgovarao ni s kim osim sa Samom i sa svojim ujakom...
elite mi rei da niste imali nikakvih kontakata - ba nikakvih
kontakata - s Patrickom ORiordanom? Charles se zarumeni i spusti
pogled.
Priao mi je - i poeo priati tu smijenu priu o vampirima. Znao
sam da je to apsurdno, ali trebao sam vie dokaza - morao sam moi to i
dokazati...
I nije vam palo na pamet da me obavijestite o tome? Da je to bila
odluka koju sam ja morao donijeti, ne vi?
Sam je gledao prema Charlesu: Meni nikad nita niste rekli o
ORiordanu, promrmlja. A to se tie te zbrke oko vampira, ovo mi je
prvi glas.
Charles zastane: Mislio sam da ete se smijati. Obrazi su mu se
sada arili. Obojica. To je bila tako bizarna ideja da me bilo stid uope
to spomenuti. A da se uzme ozbiljno kao teoriju u pogledu zloina - kako
bi itko zdrav u to povjerovao...
Rowlandson ih je promatrao na trenutak. Wheeler, to zna, previe je
odan, osobito kad je rije o Charlesu, a prijekor u njegovu tonu oito

146

proizlazi prije iz tuge nego iz ljutnje. Ali ako je tako, nije udno da
Charles i dalje izbjegava prijateljev pogled.
Dakle, nastavio je Rowlandson, ako ORiordan nije uo tu priu
od vas, od koga je? Tko je taj besprijekorno pouzdan izvor o kojem
govori? Koliko sam obavijeten, detalji ovoga sluaja jedva da su poznati
ikomu izvan ove prostorije.
Sam je razmiljao: Pomonici u mrtvanici, lijenik, jedan ili dva
policajca koji rade sa mnom. To vam je to.
Dakle, imamo dounika meu sobom.
Rowlandson je strogo gledao u njih dvojicu, potom skrenuo pogled i
gledao dolje na ulicu. Oko dvjesto ljudi ve se skupilo vani dovikujui
se prema prozorima i naguravajui se uza stube dok su se etvorica
najkrnijih iz Vine Streeta trudila iz petnih ila ne bi li ih zadrali.
Njihova se ljutnja ula i tri kata dalje, a to su buruji iz West Enda, a ne
svjetina iz East Endapremda je dolje najmanje pet-est prostitutki, koje
su se mijeale s vlastelom. Mogu se prepoznati po besramnu dekolteu i
prostakim haljinama. Ali nema neukusa i straha u njihovim oima.
Kao da nam nije dovoljno nevolja, kazao je mrko. I kako je, za
ime Boje, ta osoba uspjela provaliti u mrtvanicu? Prozor je jedva
dovoljno velik da se kroz njega provue ovjek, a jedini mogui drugi
pristup bio bi kroz samu postaju.
Zbunjen sam ba kao i vi, gospon, kazao je Sam. Slubenik tvrdi
da se moro provu pokraj pulta, no neki deki ve govore ko da je
proo kroz zidove.
To neka bude zadnji put da sam uo da se tako govori, odbrusio je
Rowlandson. Ne moemo si priutiti da damo i najmanju
vjerodostojnost toj smijenoj teoriji da vreba vampir. Trebamo injenice,
gospodo, injenice. Ne nekakve bujne fantazije. Dakle, koje su tono
injenice? Je li ovo zlonamjerno hukanje upakirano u novinarstvo
vjerodostojno? to je s datumima - podudaraju li se doista s punim
Mjesecom kao to ORiordan tvrdi?
Uputio se dugim koracima prema svom stolu i otvorio svoj primjerak
astrolokog almanaha Old Moores: Kad je prvo tijelo pronaeno?

147

Gleda u Charlesa, ali Sam odgovara.

Petnajstog svibnja, gospon, ali nemamo pojma otkad je zapravo bila
v jezeru. Drugo je ipak bilo mnogo svjeije; pronali smo je
devetnajstoga, a treu smo nali dvajstoga.
Rowlandson je vrtio listove: U svibnju je Mjesec bio pun
osamnaestoga. Je li mogue da je prva djevojka tada bila u vodi vie od
mjesec dana?
Sam je kimnuo: Lijenik je reko da je mogla tam biti i tjednima.
Tako. A ta posljednja djevojka, Rose? Kako joj je prezime?
Danby, gospon. Nali smo je prije dva dana.
Rowlandson uzdahne: Osamnaesti. A puni je Mjesec bio
esnaestoga. Ali ako mi nismo uoili tu poveznicu, kako je, za ime Boje,
Daily News to uspio?
Sam slegne ramenima: Pa, ak znate kad su tijela naena, onda i nije
tak teko to primijetiti, gospon. Osobito ak polazite od toga da ih je
vampir sredil. U tom sluaju sve ima smisla, zar ne? Mjesec, odrubljene
glave, zubi...
Bio bih doao do toga. Nisam imao pojma da su na tijelima naene
takve ubodne rane. Da su obezglavljene i srca su im izvaena, to da, ali
tragovi zubi? Kakav je to vraji besmisao?
Sam je tresao glavom i otvarao usta da odgovori kad ga je Charles
prekinuo: Bez sumnje ima tragova na tijelu Rose Danby, gospodine. I na
tijelu tree rtve. Ali ako ORiordan tvrdi da su ti isti tragovi bili i na
prvim dvama tijelima, to nije uo od mene niti mi je itko s kim sam
razgovarao u mrtvanici rekao da je primijetio takvo to. Naao sam
tragove samo na treem tijelu poslije, kad sam ga doao ponovno
pogledati.
Jedino bi netko tko ih je upravo traio mogao zapaziti da su ondje.
Mislim da to uope nisu tragovi zubi, a to se ostaloga tie...
Rowlandsonove su oi suzile: Nastavite.
Charles duboko uzdahne: Ako pretpostavimo - tek rasprave radi - da
je ovdje doista posrijedi vampir, bilo bi otisaka zubi na tijelima, i dokaz
vanog, ako ne i kobnog iskrvarenja...

148

Ali mislio sam da je to tono ono to imamo...

Strpite se, gospodine. Ostatak je ono to se protivi logici obezglavljenja i vaenje srca. Ljudi to ine jer misle da e zatititi rtve
vampira od toga da same postanu vampirima. To je apsurdno
zakljuivanje, dakako, ali ako ga prihvatite, morate prihvatiti i to da je to
posljednje to bi stvarni vampir uinio truplu.
Rowlandson se namrti: Dalde, to predlaete? Da su ta uasna
sakaenja jednostavno sluajna - izopaen in niim izazvana nasilja?
Mogue, kazao je Sam sporo. Ili je ono da taj ubojica stvarno eli
iriti strah Londonom. Pogotovu sad kad je Izloba, pa misli da je to
najbolji i najbri nain. I ima praf, jelda? Mislim, na sve te ljude vani. A
ako eli osramotit policiju, moda je upravo on dao priu novinama. Ako
neko izvan ove prostorije zna potankosti tih zloina, to vam je on. A ako
ispadne da je zaista rije o strancu, ko to su cure rekle...
Zaustavi se i pocrveni shvaajui to je uinio: To jest, gospon...
Stranac? kazao je Rowlandson brzo. Mislio sam da je to samo jo
jedna ORiordanova podrivaka izmiljotina.
Charles je gledao Sama koji je zamuckivao: Ne, gospon. Ali mi
samo...
Blagi Boe! izdere se Rowlandson i lupne akom o stol. Vi meni
stvarno govorite kako ste imali razloga vjerovati da je taj ovjek stranac i
niste nali potrebnim prijaviti tu injenicu svom nadreenom asniku?
Mogao bih vas pozvati na disciplinsku odgovornost samo zbog toga,
neovisno o svemu ostalome...
Nije Sam kriv, gospodine, Charles e spremno. Njegova je karijera
u policiji propala na vrlo slian nain, pa nee dopustiti da se to dogodi i
Samu - ne ako moe pomoi. Mukarac je vien kako tri od Shepherd
s Marketa u noi kad je naeno tijelo Rose Danby, ali tek smo juer
shvatili da bi ubojica mogao biti stranac. Siguran sam da je Sam
namjeravao doi i razgovarati s vama odmah u ponedjeljak ujutro.
Je li to istina, Wheeleru?
Da, gospon. Jedna od cura iz Granby Streeta dala nam je trag.
Mislila je da tip s kojim se Rose Danby viala ima strani naglasak.

149

Zatraio sam u Sjeditu potvrde o dolasku u proteklih nekoliko mjeseci,

pa smo nekoliko cura i ja poeli kucati po vratima. Zasad je samo jedan
iji alibi ne zvui ba istinito - bez sumnje udan tip - i zaduio sam
Fostera da pazi na njega...
Rowlandson je tresao glavom: Nisam siguran to je gore - to to e
javnost doista povjerovati da naim ulicama vreba vampir ili
objanjavanje komesarima da bi sve ovo moglo biti djelo kakva
politikoga agenta provokatora.
Mislim da nije ni jedno od toga, gospodine, kazao je Charles.
Pa, ako imate kakvu drugu teoriju, Maddox, Rowlandson e
zajedljivo, po mogunosti takvu koja e dovesti do brzog i konanog
uhienja, molim, prosvijetlite nas.
Mislim da tragovi zubi potjeu od skarifikatora - to je pomagalo za
putanje krvi. Postoji nova verzija kojom se naini malen okrugao ubod i
moe se upotrebljavati ne samo na ruci nego i na vratu. Mislim da bi to
mogao biti odgovor - to bi objasnilo oiljke, a objasnilo bi i zato su
tijela bila toliko blijeda. Zatraio sam jutros da poalju ovamo jedan
instrument i dobio popis adresa na koje su ti instrumenti dostavljeni u
posljednja dva mjeseca otkako su se ubojstva poela dogaati. A pokae
li se da je koji od tih ljudi stranac...
Potom se zaulo kucanje i deurni se narednik pojavio jo jednom,
ovaj put s paketiem u ruci.
Dostava za gospodina Maddoxa, gospodine. ovjek koji je donio
poiljku kae da je hitno.
Charles uzme paket i podere smei papir, potom otvori kutiju i
pokae sadraj Rowlandsonu.
To je to, gospodine. Skarifikator Heurteloup. Ako moemo dokazati
da je ovaj instrument uzrokovao one tragove, moi emo uguiti tu
spletkarsku vampirsku priu jednom zauvijek.
U rom sluaju, Maddox, predlaem da ne gubimo vrijeme.
Njih trojica potom siu niza stube dva kata nie do mrtvanice.
Charles se u nezgodnu trenutku naao licem u lice s lijenikom, od
kojega se ne moe oekivati da bude oduevljen ovim prisvajanjem

150

njegova teritorija, no za trenutak uzmakne i oni se okupe oko trupla.

Rowlandson kimne slubeniku, a Charles poe do uzglavlja kreveta kada
mukarac uhvati plahtu i podigne je s glave odvojene od tijela. Meutim,
vie nije izgledala onako kako je izgledala kad ju je Charles posljednji
put vidio. Jedno je oko bilo kaasta masa, a itava ta strana lica bila je
puna rupa s otrim udubinama na mjestima na kojima su komadi mesa
bili otrgnuti. Charles je gledao Sama.
Ovdje je prije bila prokleto velka vrana. Valjda je ula kroz
prozor.
To nipoto Charlesu nije olakavalo posao i prsti su mu se poeli
tresti dok je paljivo vadio skarifikator iz kutije, posve svjestan da ga
lijenik namrteno gleda. Potom se nagnuo nad tijelo i postavio okruglu
otricu na ubodenu kou.
Zatim se uspravio i vratio instrument u kutiju: Savreno se
podudara.
uo je Rowlandsonov izdah, a zatim amor dvojice mladih policajaca
koji su stajali iza njega.
Ima taj popis? upitao ga je Sam preko ramena. Adrese na koje su
poslali te instrumente?
Charles je izvadio papir iz depa i dodao ga Samu, a slubenik je
priao da vrati plahtu na mjesto. I dok ju je podizao da joj pokrije lice,
Charles je prvi put vidio to je ispod - srce odloeno na trbuh, spletove
arterija i miia iz kojih istjee sluzava siva tvar.
Sam nije zapaao nita od toga - stavio je Charlesov popis pokraj
svoga i mahnito pretraivao adrese traei podudarnosti. Ali Rowlandson
je vidio; Rowlandson zapaa.
to je to, Maddox?
Jer Charles sada zuri, zuri uasnut.
Ve sam to vidio, naposljetku je kazao. Ve sam to vidio...
Ne shvaam to elite rei, kazao je Rowlandson. Mislio sam da
ste ve pregledali tijelo.
Ne, gospodine, prekinuo ga je lijenik. Ne u ovom stanju. Ne
putam unutra beskorisne promatrae.

151

Rowlandson se ponovno okrenuo prema Charlesu: Maddox?

Ne razumijete, kazao je Charles, upravo sam ovo vidio prije. Srce
na trbuhu, uklonjenu glavu - samo to djevojka nije bila prava.
Rowlandson se namrgodio: Moemo li bez vaih vrajih zagonetki,
Maddox?
Ne razumijete - to je bilo u Austriji, prije manje od tri mjeseca, u
kolekciji votanih figura u vlasnitvu...
... baruna von Reisenberga.
To je bio Samov glas, a Charles se okrenuo prema njemu otvorenih
usta: Kako, za ime Boje...
Sam je drao Charlesov popis i pokazao na ime: Albany - poslali su
jedan od onih instrumenata u Albany. Ista vraja adresa na koju sam io
sino. Taj je tvoj barun tip kojeg sam ve spomenuo - od njega me hvata
jeza - onaj sa sumnjivim alibijem. Prema Sjeditu, stigao je u Grimsby
Ceresom prvi tjedan u travnju i nalazi se u Albanyju od 23., to je
nekoliko tjedana prije nego to smo pronali prvo tijelo. Sve se slae,
gospon, uzbueno je zavrio obraanje Rowlandsonu, slae se. Imamo
ga.
Rowlandson se namrtio: Ne tako brzo, Wheeleru. Vas dvojica
neete se zaletjeti da uhitite lana ausrtijskog plemstva bez boljeg razloga
od toga. Sve to moe biti bizarna podudarnost. Imate li, na primjer,
kazao je, okreui se prema Charlesu i pokazujui na tijelo, kakvo
objanjenje za ovu... ovu... opainu? Osim neobina, da ne kaem
odvratna ukusa tog ovjeka?
to god to bilo, gospodine, to nije samo pitanje ukusa. Taj ovjek
namjerno pretvara te ene u simulakrume modela koje sam vidio u
njegovoj kolekciji, a ini li to iz sablasne i pomaknute potrage za
znanstvenom spoznajom ili iz vlastita izopaena uitka, to vam ne mogu
rei.
Rowlandson se namrtio: Kakav bi se uitak mogao kriti u takvu
divljatvu?
Postoje ubojice koji pronalaze izopaeno zadovoljstvo u nasilju
takva ina i oni koji nalaze posve drukije zadovoljstvo.

152

Zastao je. Rowlandson je i dalje zurio u njega i Charles je osjeao da

mu obrazi crvene. uo je policajca iza njega kako se vrpolji u neprilici:
znao je tono o emu Charles govori.
Duboko je uzdahnuo: Barunove votane figure vidio sam samo
jednom, i to sluajno, kad je vrata ostavio otkljuana. Ali na temelju
onoga to sam vidio, mogue je da su neke od njih posluile za ulni
uitak. Pretpostavio sam tada da to objanjava zato tako pazi da dri
kolekciju u privatnosti.
Rowlandson je zurio u njega otvorenih usta: Taj ovjek tai svoju
poudu na beivotnim lutkama?
Mogue je, gospodine, da. Ali moja je poenta da su samo neke od
njegovih votanih figura nalikovale na ive ene. Bilo je i drugih
obezglavljenih, ili samih torza, a neke su imale otvorene i izloene
organe. Ba kao druga trupla. A jedna je bila ena sa srcem poloenim na
trbuh - ena kojoj je glava bila odrubljena. Taj ovjek sustavno oponaa
te votane modele na ivim tijelima i ne mislim da su te ene njegove
jedine rtve. Lijenik koji ivi u blizini dvorca bio mi je rekao da je jo
jedna djevojka ondje pronaena mrtva prije nekoliko tjedana i da je
njezino tijelo potom bilo unakaeno na posve isti nain kao Roseino i
ostala. Mislim da je barun tada bio opasno blizu otkrivanja - zapravo
sumnjam da ga je spasio jedino praznovjeran strah vlastitih seljana.
Vjerovali su da je in takve izopaene brutalnosti mogao jedino poiniti
nosferatu, a ne ovjek.
Prilino sam sklon njihovu tumaenju, kazao je Rowlandson mrko.
Ali ovdje, gospodine, u Londonu, moe se kretati neopaeno u masi
i odabrati oajne i polugladne kurve. A ako sada krue glasine da je
krivac vampir, to bolje. Jer posljednja osoba na koju e sumnjati jest
ovjek poput njega - industrijalac i znanstvenik, uz to i plemi.
Upravo mi je to reko, Sam e brzo. Kad sam ga ispitivo o
ubojstvima...
Blagi Boe, vi ste ga stvarno ispitivali?
Govorio je o koljaima i kurvama, gospon. S tim da mu ja nisam
ope rekel tko su rtve. Nema anse da je mogo znat da su te cure bile

153

droce. Tada sam shvatil da net nije u redu.

Ali bilo tko bi mogao to pretpostaviti, Wheeleru. Velika veina ena
ubijenih u ovome gradu radi na ulici.
S dunim potovanjem, gospodine, kazao je Charles, za njih je
istodobno najmanje vjerojatno da e nekomu nedostajati. Zato jo ne
znamo tko su prve tri. Zato ih je odabrao. Zato je doao.
Nastupila je tiina. Mladi policajac koji je stajao iza Charlesa jedva
je disao.
A tragovi na vratu, kazao je naposljetku Rowlandson. Putanje
krvi - objanjava li to vaa teorija?
Mogu tek pretpostaviti da ih eli oslabiti, moda kako se ne bi
mogle braniti, odgovorio je Charles. Osim toga, ne znam.
I sugerirate da je taj barun von Reisenberg sino provalio ovamo
kako bi unakazio ovu enu? Unato golemu riziku da bude vien i
uhvaen?
Charles je slegnuo ramenima: Ne mogu se domisliti nikakvu drugom
objanjenju.
Rowlandson je gledao jednoga pa drugoga. Potom je odluio:
Povedite dva krna ovjeka sa sobom i dovedite ga na ispitivanje. I
budite diskretni. U meuvremenu ja u se pozabaviti naim gospodinom
ORiordanom. elim ime tog njegova besprijekorno pouzdanog izvora i
odluan sam doznati ga.
***
Dvorite u Albanyju vrvjelo je ljudima kada su se konji zaustavili i u
jednom stranom trenutku Charles je mislio da su ih vijesti pretekle - da
se osvetoljubiva gomila ve okupila ovdje. Ali kada su sili s koije,
bilo je oito da je ovo okupljanje prilino drukije. Tu su bili stolovi
prekriveni bijelim stolnjacima s vrevima puna i ampanjca i niz
samakih stanara u drutvu s ukusno odjevenim mladim enama u
svilenim haljinama s ljetnim eiriima. Podruje Albanyja rijetko ometa
nazonost policije, a osobito ne u vrijeme zabava, tako da je Sam bio
prisiljen ostaviti vani jednog od policajaca kako bi umirio gnjev
154

gospodina crvena lica sa zalistcima koji je oito bio domain dogaaja.

Unutra su hodnici i stubita bili pusti, a kada su se zaustavili ispred
barunovih vrata, uli su samo tiinu.
Policija! Otvarajte! viknuo je Sam kucajui na vrata. A zatim, kako
nije bilo odgovora, kimnuo je policajcu koji ih je pratio: Hajde, razvalite
ih.
Stan je bio prazan, Charles je to odmah vidio, ali slijedio je Sama i
policajca u potrazi, najprije dnevne sobe, zatim spavae sobe, ali sve je
bilo uredno, sve je normalno. Nita nije neobino, sve je na svome
mjestu. Osim jednoga. Na prekrivau kreveta bila je tamnocrvena
satenska tkanina.
Mislim da je tu svakak bilo droca, kazao je Sam promatrajui
nekoliko tamnijih mjesta na svili. Ali ak ih je ubil, izgleda da to nije
napravil ovdje.
Charles je poao do stola na suprotnoj strani sobe, ali ploha je bila
prazna i ista, osim duboke ogrebotine od neega tekog to se nedavno
nespretno pomicalo. Ladice su takoer bile prazne, barem na prvi pogled.
Jer kad je izvukao jednu, osjetio je da zapinje, pa se sagnuo da izvue
list papira koji je zapeo straga, no kad ga je oslobodio, ispalo je da to
nisu nita drugo doli znanstvene biljeke, prekrivene skicama dijagrama i
sitnim narkanim slovima i brojkama, ali nita od toga u uzorku koji bi
Charles mogao prepoznati.
to vam je to? upitao je Sam.
Nisam siguran - sve je na njemakome. Izgleda kao neka vrsta
optikog dijagrama - ovo ovdje, to je prizma s linijama koje prikazuju
lom zraka kroz njih, a ovo bi moglo biti konkavno zrcalo, s nekakvim
icama privrenima za njega...
Na trenutak, dok je to govorio, bljesnulo je polovino sjeanje na
polovinu misao, ali izblijedilo je brzo kako je i dolo i nije ga mogao
vie uloviti. Trenutak poslije tresao je glavom i ponovno se polako
ogledavao po sobi. I tada je opazio to. Ondje gdje kosa Suneva svjetlost
s prozora krivuda preko drvene pregrade bio je maleni otklon. To je samo
siuna nesavrenost linije, ali dovoljno je. Brzo prie zidu i proe rukom

155

du drvenog ruba. Sam doe iza njega, a zatim njih dvojica zauju
mekani kljocaj otvaranja vrata. Ali kredenc - jer to nije nita drugo - bio
je prazan. Sam uzdahne i okrene se, ali Charles je odjednom bio na
koljenima i pritiskao je prstom vlanu i hladnu mrlju na podu ormara.
Hladnu mrlju koja ostavlja crveni trag.
Krv? Sam e naginjui se preko njegova ramena.
Charles je kimnuo. Osovio se na noge i opipao stranju plohu ormara.
To su druga vrata, rekao je brzo kad su mu prsti dotaknuli okvir
kljuanice. Ali ne mogu ih otvoriti - morat emo ii s druge strane.
Manje od minutu poslije stajali su u predsoblju susjednog apartmana.
Smrad izmeta i trule hrane u prostoriji sa sputenim kapcima bez zraka
natjerao je mladog policajca da prekrije usta maramicom, a kad je
Charles prepoznao to je taj drugi vonj koji se utio, osjetio je kako mu
u navire u grlo, rastvorio jedna od vrata i pourio do najblieg prozora i
irom ga otvorio. Duboko i halapljivo je udisao osjeajui povjetarac na
licu i sluajui zvuk smijeha djevojaka ispod u dvoritu. Smijali su se na
suncu. Zatim se polako okrene znajui to e vidjeti.
Krvi je bilo posvuda.
Lokve krve prolivene po drvenim daskama u tragovima stopala i
tamnim mrljama. Tragovi krvavih ruku po zidovima, a iza susjednih vrata,
u spavaoj sobi, goli madrac toliko natopljen krvlju da se pod ispod
njega natopio. A kad su otvorili zahod, ak je i Sam morao prekriti usta.
Goli krevet sada je jasan. Zahod je natrpan posteljinom natopljenom
krvlju, razderanom u vrpce smotane u svitke, a tkanina je natopljena
crno-crvenom tekuinom i zaudara.
Isuse Kriste, Chas, Sam e stojei iza njega i kaljui, kaj se
dovraga tu dogodilo?
Charles je zurio u pretrpani zahod: Mislim da je netko bio zatoen u
ovim prostorijama. Zakljuan kao zatoenik. I to dulje vrijeme.
Dakle, ovdje to ini? Dri ih ovdje zatvorene pitaj Boga kolko
dugo, a onda ih ubije i unakazi tijela? Nije udo ta ovo izgleda ko
vraja klaonica.
Charles je pogledao uokolo. Ne, mislim da nisu sve djevojke bile

156

ovdje. Krv je svjea - dio se nije ni osuio. to god se ovdje dogodilo,

bilo je to prije samo nekoliko dana.
Sam je zurio u njega blijeda lica: Isuse, nije valjda Roseina
djevojica...
Charles se okrenuo i vratio u dnevnu sobu stojei ondje i gledajui
uzorak mrlja od krvi. Blijedi trag koji je vodio do skrivenih vrata, dublji,
tamniji trag od glavnih vrata do spavae sobe i odande do zahoda, otisci
stopala posijani ovdje i ondje i tragovi prstiju po zidovima, kao da
opipavaju put u mraku.
Ne, ree napokon, ovdje je bila zatoena ena, a ne dijete.
Tragovi na zidu previsoki su da bi bili djetetovi. Mislim da je krvarenje
poelo na krevetu i trajalo nekoliko dana, a za to vrijeme kretala se po
ovim sobama, katkad na rukama i koljenima. I zavrila je ondje, u
zahodu. Krv je ondje najgua i najsvjeija.
Dakle, to tono elite re?
Charles je oklijevao shvaajui prvi put da tko god ta ena bila,
morala je biti upravo u ovoj sobi, uasnuta i oblivena krvlju samo
nekoliko metara dalje kad je Sam stajao licem u lice s barunom prije
samo dvanaest sati. I pitao se zatim je li to pomislio i Sam.
Mislim da je imala spontani pobaaj, Sam. Mislim da je izgubila
dijete.
Policajac se okrene i posrui izie iz sobe, a zatim su ga uli kako
estoko povraa vani u hodniku.
Sam je tuno vrtio glavom: Sirotan. Njegova je ena nedavno
izgubila dijete. K tome je to bio trei put.
Nastane stanka, a potom je kazao: Je li mogue da je jo iva, ta
ena? Mislim, ak kaemo da nit od ove krvi nije Roseino...
Nemogue - previe je svjea. I, svakako, lijenik u mrtvanici
odmah bi vidio da je nedavno bila trudna.
Gdje je onda ena koja je bila ovdje? Je l i ona mrtva?
Charles je vrtio glavom: Ne znam, Same. Jednostavno ne znam.
Sam je gledao Charlesa kako ponovno ustaje i ee po sobi. Najbolje
je razmiljao dok bi hodao, ak i po ovako malenom prostoru; ak i na

157

ovakvu uasnu mjestu.

Je li ovdje bila zatoena samo jedna djevojka ili su sve ovdje bile
zatvorene prije nego to su umrle? Kako to da je Rose naena mrtva u
Shepherds Marketu, ali bez bilo kakve vidljive nagrde zadane drugim
djevojkama? Je li uspjela pobjei barunu, da bi je zatim ulovio na ulici i
ubio je ondje? Je li zato njezino tijelo bilo netaknuto kad smo je nali? A
ako je druga djevojka stvarno bila zatoena na ovom mjestu svih ovih
tjedana, zato ju je tako dugo ostavio na ivotu? Zatim se Charles sjetio
onih drugih votanih figura u barunovu dvorcu - onih djevojaka s
razmaknutim bedrima i njihove neroene djece izloene na zraku; sad je i
na njega doao red da posrui izleti s rukom na ustima.
Jo je brisao lice kad se drugi policajac izmoden popeo uza stube,
znojan i bez daha. Gledao je Charlesa, zatim Sama, stojei na pragu.
Upravo sam razgovarao s upraviteljem, gospodine, ime mu je gospodin
Nicolas Williams. Kae da je stanar ovih soba naglo otiao jutros, malo
prije zore.
Kae da je na krov koije bila privezana duga drvena kutija. Poput
lijesa, inilo mu se. Tada se sjetio da je prije nekoliko tjedana stigla
poiljka od proizvoaa medicinske opreme. Jedan od dostavljaa rekao
je da je to jedan od stolova kakvima se slue kirurzi. Za seciranje,
gospodine.
Sam prostrijeli Charlesa pogledom: Zna li taj Williams kam je taj
ovjek otio?
Ne, gospodine, ali zbog neega to je spomenuo Williams misli da je
otiao u smjeru La Manchea. Raspitivao se za parobrode iz
Folkestonea.
A je li neko bil s njim? ena? Dijete?
Misli da je moda bila ena - doao je ovamo sa enom, ini se.
Mladom enom. Williams je to malo nevoljko dopustio smatrajui da
ene ne bi smjele biti na imanju. Ne u apartmanima, svakako. Imam
dojam da je taj ovjek platio Williamsu mnogo vie od uobiajenoga
kako bi ga uutkao.
Kako je izgledala?

158

Bio je mrak kad su stigli i imala je koprenu preko lica. I nitko je od

tada nije vidio.
A nije bilo traga djetetu? Djevojici?
Policajac je vrtio glavom: ao mi je, gospodine. Ali naao sam ovo
u kanti za smee straga, kazao je pruajui ruku. Budui da je ovo
zgrada za samce, mislio sam da bi ovo moglo biti vano.
Sam je bacio pogled na ono to je drao i opsovao je ispod glasa.
To je djeja krpena lutka.
***
U Vine Streetu temperatura je rasla, a raspoloenje je bilo sve usijanije.
Jedan od slubenika na vratima sad je imao masnicu na oku koja je sve
plavija, a neki iz gomile bili su sklepali improvizirane zastave i plakate.
Charlesu je odmah bilo jasno da je gomila gnjevnija i da je u njoj manje
pripadnika srednje klase nego prije samo jedan sat. Grubi su mukarci
vikali, gurali, tukli i psovali policiju. Situacija je sve vie poprimala
obrise izgreda.
Prema rijeima deurnog narednika, Rowlandson je jo bio gore i
nipoto ne eli da ga se ometa, ak ni vi, a pogotovu ne netko iz ove
gomile.
Nagnuo je glavu u smjeru ljudi natiskanih u kutu prostorije. Taj
prostor inae privremeno zna posluiti kao ekaonica, ali dva ili tri
pohabana stolca bez naslona beznadno su nedostatna za broj ljudi koji se
ovdje nagomilao. Neki su stajali u grupi, a drugi se natiskivali uz
policajca zaduenog za odravanje puta do vrata, ali dok je vani
prevladavao bijes, unutra je atmosfera bila ispunjena strepnjom i
strahom.
Tko su svi ovi ljudi? upitao je Sam ispod glasa. Kog vraga rade
ovdje?
Narednik je uzdahnuo: avolska su smetnja, eto to rade.
Zahvaljujui zbunjujuem Daily Newsu, svaki Tom, Dick i Harry u
Londonu misli da je njegovu nestalu enu ili ker oteo vraji vampir.
Onaj tamo, nastavi, pokazujui glavom u smjeru ovjeka na rubu
159

skupine, s konim kovegom koji stee izmeu nogu, tvrdi da je njegova

ki nestala prije dva mjeseca u Whitbyju. Prokleti Whitby, pitam te ja morao bi biti 500 km odavde!
Charles je gledao prema ovjeku. Inae je bio zacijelo naoit, ali sada
mu je lice blijedo i upalo od zabrinutosti. Imao je sjedine na
sljepoonicama i pokoju sijedu vlas u bradi. Podizao je pogled svakih
nekoliko trenutaka - svaki put kad bi se vrata otvorila ili se zaula bilo
kakva druga buka s ulice.
Rekao sam mu da se gubi, nastavio je narednik uzdiui kao da je
sit svega, ali odbija se pomaknuti. Inzistira na razgovoru s nadreenim,
tko god to bio. Bogme e se naekati, to je sve to mogu rei.
Narednik je odmahnuo glavom, ali Sam i Charles ve su se uputili
prema ovjeku, koji im je priao govorei uznemireno: Je li to Lucy?
Jeste li je pronali?
Morti bi bilo najbolje da poete s nama, gospon, kazao je Sam
tiho. Ima jedna soba otraga.
ovjek je dodatno problijedio, ako je to mogue, ali podigao je torbu
i slijedio ih je do sobe koja se otvara iza pulta. Ondje dre izgubljene
stvari te svjetiljke i uture kojima se policajci slue za nonih patrola.
Police su pretrpane kiobranima i aktovkama i rasparenim rukavicama i
osjea se jak miris gorkog aja koji se previe natapao u vodi. Charles
pokae ovjeku na jedini stolac, i on polako sjedne, stiui svoju torbu.
Sam izvadi biljenicu: Narednik nam je reko da ste prijavili
nestanak svoje keri, gospon.
ovjek proguta knedlu: Posljednji sam je put vidio u Whitbyju.
Ujutro 20. travnja.
A vi ste?
ovjek se sad malko zarumeni: Alexander Clauston. Ali obino me
ne znaju pod tim imenom.
Sam i Charles izmijenili su poglede; ni jednom policajcu nisu bila
draga lana imena i ovjek je osjeao njihovo neodobravanje. Nije ono
to pretpostavljate, ree brzo. Imam scensku osobnost, to je sve. Ja
sam onaj kazalini iluzionist Profesor de Caus.

160

Charles primijeti tu zamjenicu - ne iluzionist, nego onaj iluzionist.

ovjek oito uiva odreen ugled ili barem tome stremi, ali Charles, na
primjer, nikad za njega nije uo.
I ivite u Whitbyju? nastavio je Sam.
Ondje sam roen, ali ne ivim u ovoj zemlji mnogo godina. Radio
sam na kontinentu. Prvo u Parizu, a u posljednje vrijeme u Beu.
Otud blaga ukoenost u njegovu govoru, pomisli Charles. Ukoenost
osobe koja nije dugo govorila materinskim jezikom.
I vratili ste se za praznike? Da posjetite obitelj?
ovjek je oklijevao: Mojoj keri neko vrijeme nije bilo dobro.
Obratio sam se mnogim lijenicima u Austriji, ali ni jedan nije mogao
pomoi - nitko ak nije mogao rei od ega boluje. Mislio sam da bi
promjena zraka i krajolika mogla pomoi.
Zaustavi se, ali lice mu je sada bilo tmurnije; to oito nije cijela pria,
nema sumnje da nije.
Bio je i neki drugi razlog, zar ne, gospodine Causton, ree Charles.
ovjek ga pogleda, a zatim skrene pogled: Takoer sam dogovorio
susret s istaknutim znanstvenikom, za koga sam saznao da e biti u
Engleskoj u to vrijeme. Uvjeravao me da moe lijeiti moju ker, a ja
sam bio dovoljno naivan - dovoljno glup - da mu povjerujem.
Gorina je sada bila oita.
I mislite da je taj ovjek oteo vau ker?
Nije me bilo jedva jedan sat, a kad sam se vratio, kua je bila
prazna i nje nije bilo. On mi je ostavio poruku u kojoj kae da ju je
odveo u Edinburgh radi nastavka lijeenja. Tvrdi da smo o tome
razgovarali, da sam se sloio s time, ali to je opaka la. Nisam se sloio
ni s im slinim. Samo mi je elio odvui pozornost.
ovjek ustane i pone koraati po prostoriji: Bio sam takva budala takva slijepa naivna budala. Tvrdio je da terapija koju je on uveo
zahtijeva potpunu tamu - potpunu tiinu. Da bi moja nazonost mogla
samo ugroziti njezin konaan uspjeh...
Charlesu se stezalo srce: Dopustili ste mu da bude nasamo s vaom
keri?

161

Causton je kimnuo glavom: Imajte na umu da je on znanstvenik lijenik. I lan plemstva u zemlji koju sada smatram svojom
domovinom.
Charles zavrti glavom: Bojim se da plemenita krv nije nikakvo
jamstvo estitosti, ili barem nije u sluaju baruna von Reisenberga.
Uvjerio sam se u to na vlastitoj koi.
Causton pone zuriti u njega: Nisam spomenuo njegovo ime... kako
ste... znali za njega? Ali tada sigurno znate i gdje je - sigurno znate to je
uinio s mojom Lucy...
Sam ga prekine pokretom ruke: Prerano je, gospon. Recimo samo da
znamo da je taj ovjek bio u Londonu nekolko tjedana i ima razloga
vjerovati da je vaa ki moda jo s njim. A ako jest, ima izgleda da je
naemo i vratimo kui.
Uinit u sve - sam Bog zna to joj je ta hulja uinila...
Charles i Sam zaute; ni jedan nije namjeravao otkriti to su pronali
u stanu ili to je Charles zakljuio da se ondje dogodilo.
Jedno pitanje, gospodine Causton, Charles e naposljetku. Prolo
je vie od osam tjedana otkako je vaa ki nestala - to ste radili sve to
vrijeme?
Prvo sam otiao u Edinburgh, kako sam rekao - otiao sam istoga
tog popodneva ne zadravajui se ni da se spakiram. Pretraivao sam
grad traei ih, ali nije im bilo traga.
Charles polako kimne; to je trajalo, koliko - tjedan, dva? Causton je
gledao u njega oito nagaajui njegovu misao: Poslije toga vratio sam
se u Whitby. Obratio sam se policiji, ali im su uli da je moja ki
punoljetna, a barun neoenjen, tvrdili su da mi ne mogu pomoi. Ali
nezamislivo je da bi otila s njim svojom voljom - nezamislivo.
U njegovu je glasu bilo neto to je Charlesa navelo na pomisao da
pokuava uvjeriti samoga sebe ba kao i njih. A neto u svemu tome i
dalje se nije slagalo.
I zato ste doli u London? Zato ste mislili da je vau ker doveo
ovamo?
Nisam se mogao domisliti drugome mjestu - nikakvoj moguoj

162

alternativi. Znam da ju je mogao jednostavno skriti u gradu ove veliine,

tako da sam kupio kartu i ukrcao se na vlak. To je bilo prije tri tjedna.
Otad svaki dan satima lutam ulicama traei bilo kakav njezin trag poinjui od svih djevojaka svijetle kose koje uoim. Raspitivao sam se
u hotelima, bio sam u sjeditu policije, no svugdje sam naiao na
odbijanje - nitko mi nije mogao dati nikakvu informaciju. A zatim sam
jutros vidio ove novine.
Sam je zabrinuta lica podignuo pogled s biljenice, ali Causton je
pogreno protumaio ono to je vidio: Duboko sam svjestan da me onaj
nepristojan momak za pultom smatra ludim, ali im sam vidio taj
izvjetaj, znao sam - nije mogue da je rije o sluajnosti. I zato sam
odbio otii. Zato sam inzistirao na razgovoru s nekim nadreenim. Nekim
poput vas.
Charles se namrtio - na kakvu je sluajnost ovjek mogao misliti?
Sve su rtve bile mlade ene i jedna od njih, barem jedna, imala je
svijetlu kosu, ali svaka je slinost tu bez sumnje zavravala? Ta Lucy, to
god je drugo mogla biti, nije bila kurva.
Causton je gledao jednoga pa drugog: Ne znate o emu govorim?
Ne, gospodine, Sam e zbunjeno. Bojim se da ne.
Nitko vas nije obavijestio o onome to se dogodilo u Whitbyju?
Mogao sam misliti, s obzirom na okolnosti...
Gospodine Causton, ree Charles gledajui svoj depni sat, ne
moemo gubiti vrijeme. Taj ovjek ima ve nekoliko sati prednosti pred
nama. Ako imate rei neto to bi nam moglo pomoi, recite to, i to
brzo.
U redu. Ubrzo poslije naeg dolaska u Englesku Lucy se sprijateljila
s keri odvjetnika u gradu. Ta djevojka - gica Holman - bolovala je od
neke teke bolesti od koje joj je koa bila blijeda, a udovi slabi. Mislim
da je to bio jedan od razloga koji su ih toliko privukli jednu drugoj. Ali
za nekoliko dana gica Holman naglo se razboljela i umrla ostavivi za
sobom neutjenu Lucy. Nisam otkrio to se zbilo ondje dok se nisam
vratio iz Edinburgha, ali ini se da je istoga onog jutra kad je Lucy
nestala, otac gice Holman primio poruku da je grob sirote djevojke

163

oskvrnut - njezino je tijelo iskopano, a bespomoni su joj ostatci

unakaeni na najstraniji nain.
Isuse Kriste, Sam e tiho. Pa nije valjda jo jedna.
Causton kimne glavom: Bojim se da jest. Srce je izrezano iz prsne
upljine, a glava je odrubljena i odbaena tko zna gdje. I sad vidite zato
sam morao doi.
Sam glasno zaklopi biljenicu: Biste li priekali ovdje, molim vas,
gospodine Causton? ree pozivajui znakom Charlesa.
Vani, u glavnom uredu, njih dvojica umalo su se sudarila s ovjekom
gustih obrva i izraenih jagodica, odjevenim u kaput bogato ureen
gajtanom.
Charles ga je odmah prepoznao: Richard Mayne, jedan od dvojice
komesara Metropolitanske policije i ovjek koji je osobno odgovoran za
nadzor Izlobe. Nije udno to Rowlandson nije htio da ga se ometa. I
nije udno, kada uu, to nije bio nimalo prijateljski raspoloen. No dok
je sluao to su pronali i to su otad otkrili, njegova se ljutnja ublaila i
policajac u njemu brzo je pritekao u pomo.
Moramo ga traiti, gospon, zakljuio je Sam. Taj von Reisenberg ima ve gotovo pola dana prednosti pred nama.
Pa, u tom sluaju, Wheeleru, vjerojatno se ukrcao na vlak koji vozi
do btoda prije vie sati, i krenuo je prema kontinentu mnogo prije nego
to smo ga mogli uhvatiti.
Ne nuno, gospodine, kazao je Charles. Upravitelj u Albanyju
rekao je da se raspitivao o parobrodima, ali ne o vlakovima. Ako je
djevojka s njim, moda ne eli riskirati putujui eljeznicom. Traio bi
privatnost...
to znai da morti ide cestom, ubacio se Sam. Jo bismo ga mogli
ulovit u Folkstoneu ak krenemo vlakom prema brodu. Ima jedan koji ide
svaki sat. To nam daje etrdeset minuta - mogli bismo ga ulovit.
Rowlandson uzdahne: U redu. Ono to ste pronali u onim sobama u
Albanyju dovoljan je razlog za uhienje. Ali poaljite mi brzojav iz
Folkstonea prije nego to nastavite - jesam li bio jasan? Ne elim riskirati
diplomatski incident, pogotovu ne s vrajim Francuzom.

164

Jasno, gospodine.
U meuvremenu ja u organizirati potragu u podruju oko Albanyja.
Moda jo uspijemo pronai tu djevojicu. Nadajmo se da neemo
pronai obezglavljeno tijelo nesretne gice Causton. Takoer u
brzojavki u Whitby. Ali bit u veoma iznenaen ako nam lokalna policija
bude mogla pomoi u bilo emu vanom. Nema sumnje da su digli ruke
od cijele epizode kao da je rije o zlobnoj ali.
A ORiordan, gospodine? upitao je Charles. to je on imao rei?
Rowlandsonu se nabere elo: Taj nitkov? Tvrdi da nikad nije
razgovarao s tim svojim izvorom. Kae da mu je ostavljeno pismo u
Daily Newsu. Bez imena, bez adrese.
A je li vam pokazao pismo? upitao je Charles. Imate li ga?
Ne, Maddox, nemam. Tvrdi da ga je spalio. Suvino je rei da
nemam nikakvu namjeru ostaviti ga ondje, ali morat ete prepustiti taj dio
istrage meni jer trebat ete mi da pratite Wheelera. Upoznali ste tog von
Reisenberga - znate kako izgleda i kako bi se mogao ponaati. Trokovi
e vam biti nadoknaeni, za to se nemojte brinuti.
Charles se nakloni, potom se stute niza stube. Sam je poslao
policajca na ulicu da pozove fijaker, a zatim su se vratili Caustonu, koji
je ustao sa stolca im ih je ugledao.
Imamo veoma malo vremena, gospodine Causton, ree Charles,
krenut emo za koji trenutak...
Idete ga traiti? Dopustite da idem s vama - molim vas...
Bojim se da to nee bit mogue, gospon, ree Sam brzo. Ali
budite uvjereni...
Ali prije nego to je uspio dovriti, Causton je navalio na njega,
zgrabio ga za ruke zarivajui mu prste u meso: Ne razumijete - morate
dopustiti da idem s vama - ona je moja ki...
Nema potrebe za tim, gospodine, umijeao se Charles stajui
izmeu njih dvojice pomalo uplaen, moete nam vjerovati da emo
obaviti svoju dunost...
Ali zar ne vidite? viknuo je Causton s luakim pogledom. Moja
je dunost da je pronaem... moram ii s vama... kako u drukije...

165

kako drukije...
A onda, poslije tog naglog izljeva bijesa, on se okrene i vidjeli su
kako mu se tijelo gri u jecajima.
Charles je oklijevao, a zatim krenuo prema njemu i stavio mu ruku na
rame: Gospodine Causton, ja nisam, kao to moda mislite, policijski
slubenik. Bio sam neko, ali sada radim samostalno nudei svoje usluge
kao ono to nazivaju privatni detektiv. Ako elite, mogu postupati isto i
u ovom sluaju - traiti ovog ovjeka u vae ime i pokuati pronai vau
ker i vratiti je kui. Moja dunost, u tom sluaju, odnosit e se
ponajprije na vas.
Causton se okrenuo briui oi: Platit u koliko god treba - rtvovati
to god treba...
Charles je izvadio biljenicu iz depa, narkao nekoliko rijei pa
istrgnuo list: Sada nema vremena, ali ako odete na ovu adresu, moj e
vam stric rei sve drugo to elite saznati. A ako elite razgovarati sa
mnom, to moete uiniti preko njega. Sad u mu poslati poruku da ga
obavijestim o vaem sluaju i uvjeravam vas da e on biti obavijeten o
tome gdje se nalazim.
Causton je uzeo papir poput ueta baena ovjeku koji se utapa.
Pokuavao je govoriti, ali osjeaji su navrli, pa se okrenuo. Charles mu
jo jednom lagano dodirne rame, a zatim Sam i on odu.
U roku od jedan sat njihova se koija zaustavila na postaji London
Bridge. Sam je otiao po karte, a Charles se zaputio prema platformi
okruenoj zrnatim dimom i krcatoj putnicima za vlak prema Folkestoneu.
Poslovni ljudi, obitelji, poljodjelci, radnici, prodavai; ali nitko tko i
najmanje nalikuje na baruna von Reisenberga.
Izgleda da imate pravo, kazao je Sam dolazei prema njemu i
trpajui njihove karte u svoj gornji dep. Bio je samo jo jedan vlak
jutros i inspektor tvrdi da nije vidio nikoga nalik na toga vaeg baruna
tako da je, izgleda, mogo ii cestom, kako ste rekli. Vine Street alje
brzojav lukom uredu s naredbom da zadre svakoga ko odgovara opisu.
S malo sree, stii emo prije njega.
Nadam se da imate pravo, Same, kazao je Charles mrko. Nadam

166

se da imate pravo.

167

DESETO POGLAVLJE
Lucyn dnevnik
Bila sam preslaba da hodam, pa me on nosio. Niza stube i van na zrak.
Zrak! ak je i prljav gradski zrak mirisao poput nektara nakon svih tih
dana zatoenitva. No plinska svjetiljka pokraj vrata tukla mi je u slabe
oi poput sunca, pa sam morala pokriti lice i odvratiti pogled. Pravo
Sunce stidljivo je obasjavalo nebo, a svijet je jo imao ranojutarnju
svjeinu, pa sam procijenila da bi to morao biti sjaj zore, a ne sumraka. U
dvoritu nije bilo nieg osim koije i odmah sam vidjela da je to isto ono
u koje smo doputovali, isti utljivi voza s kukuljicom, isti kovezi
natrpani pokraj konja, ali sada sam vidjela ovjeka kako podie malene
drvene krinje koje su zveckale kao da sadravaju staklo, a kad sam
podigla pogled, vidjela sam da je za krov privezana i ona dugaka kutija
koju sam vidjela kako je dostavljaju prije mnogo tjedana, i sad sam znala
to sadrava. Unezvjereno sam gledala uokolo nadajui se da u vidjeti
slugu, trgovca, prolaznika, ali sve je bilo pusto. Osjeao je kako se moje
tijelo koi u njegovim rukama i njegov je stisak postao vri dok je
davao znak koijau da otvori koiju, i ula sam ga kako se smije dok
sam se ja borila pruajui ruke da uhvatim vrata, ali preslaba da uinim
ita osim da mu dodijavam. Poloio me na sjedalo, omotao pokrivaima,
ali manje da me ugrije, vie da sprijei moje pokrete i uini me
nepominom. Zatim je navukao zavjese i zakljuao vrata i ula sam kako
168

mu se koraci udaljavaju po kamenim ploama. Naulila sam ui mislei

da razabirem glasove, ali ne mogu biti sigurna je li me sluh prevario, a
nekoliko trenutaka poslije osjetila sam da se koija sputa i ljulja kad se
voza popeo na sjedalo, a zatim su se vrata jo jednom otvorila i on je
uao i pokucao tapom na krov dajui znak za pokret.
Sjedila sam licem okrenuta prozoru, osjeajui prelazak preko
svakoga kamena na ploniku, oslukujui neki zvuk koji bi mi mogao
rei gdje smo ili kamo idemo, ali ula sam malo toga osim zvukova grada
koji se budi. Kotrljanje kola, struganje metli smetlara na raskriju i
povremeno zvukove glasova. Obini ljudi, od onih koji prvi odlaze na
posao u tako rane sate. A uskoro su i ti zvukovi utihnuli i koija je
ubrzala. Ako je London bio mjesto u kojem sam bila oteta, sada smo
odlazili iz njega. Za cijelo to vrijeme on nije progovorio ni rijei i premda
nisam gledala u njega, u svakom sam trenutku bila svjesna njegove
nazonosti i nisam se mogla osloboditi njegova mirisa. Mislim da sam
spavala neko vrijeme, uljuljkana kretanjem koije, jer sam postala naglo
svjesna da je kretanje prestalo. ula sam glasove vani i ugledala njegove
oi iznad sebe kako zure u moje i upozoravaju me da se ne miem i ne
ispustim ni glasa. Kako su mi se osjetila izotrila, ula sam oko nas buku
dvorita krme - konjska kopita, viku konjuara, okretanje kotaa. Zatim
su se vrata koije otvorila i koija je dodao pladanj s hranom i uturu.
Odbio je jelo i dodao hranu meni. Oklijevala sam na trenutak sjetivi se
kako sam bila uvjerena da me drogira, ali nisam se mogla domisliti kako
bi bio mogao ubaciti neto u ovo jelo, pa sam uzela kruh i maslac kao
napola izgladnjelo stvorenje. A to sam uistinu i bila - ni jedno jelo nikad
mi nije bilo tako ukusno, ni jedno mlijeko tako slasno. Promatrao me dok
sam jela s izrazom zgraanja na svojim hladnim crtama lica, kao to bi me
gledao netko tko je prisiljen gledati druge koji se goste ljudskim mesom.
Odmah sam se osjeala snanijom i toliko smjelijom da sam upitala
smijem li na zahod. Njegove su se oi suzile, ali odmah je potom kimnuo.
Iziao je iz koije i ula sam kako razgovara s nekim u dvoritu, a zatim
se vratio na vrata i dodao mi naoale kakve nikad prije nisam vidjela.
Bile su nasaene na tanku icu, ali lee su im bile zatamnjene, gotovo

169

crne, a komad stakla protezao se du bone strane oka tako da je svjetlo

jedva moglo doprijeti. Rekao mi je da ih stavim i spustim koprenu, a
zatim me spustio.
vrsto me drao za ruku dok smo hodali i mislila sam da sve oi
moraju biti uprte u nas, ali iako sam kroz naoale opazila tri konjuara s
pregaama koji su puili pokraj crpke za vodu i dvije sluavke koje su
izlijevale napoj, ini se da nitko od njih nije uoio nau prisutnost dok me
on brzo vodio prema upi iza krme i stajao vani dok sam bila unutra.
Jo sam krvarila, ali slabije, i napokon sam se mogla oprati i urediti
premda su mi se ruke i noge tresle. Bit e da sam bila unutra dulje nego
to je htio jer uskoro je poeo lupati po vratima i govoriti da moramo
izii. Ustala sam i odjednom osjetila um u uima i onaj udan metalni
okus u ustima koji je prije uvijek bio vjesnik boli. Posrtala sam kako bih
odrala korak s njim dok smo se vraali u koiju i jo je jednom zatvorio
vrata za nama.
I sad sam doista spavala utonuvi gotovo istog trenutka u tamu.
Vidjela sam svog oca kako plae, samo to to nije bio izraz lica koji sam
poznavala i voljela nego neko uasno ostarjelo lice, s crtama lica
usahnulima od tuge. A zatim se slika promijenila u sliku osobe kakva se
vidi pod vodom i on je bio osoba koju sam vidjela, on je bio taj koji je
zurio u mene, ne trepui, ne pomiui se. A zatim se san jo jednom
rasprio i bila sam gurnuta u nonu moru, oajna i prestraena, okruena
bljetavilom pleuih svjetala, lice su mi dodirivale ruke koje su
posezale prema dolje, i uvijek glazba, glazba, slabana neprekidna
ponavljajua glazba... Ne ostavljaj me...
Nemam nikakvu namjeru to uiniti. U to moe biti sigurna.
U jednom studenom trenutku mislila sam da jo sanjam jer glazba je i
dalje svirala, ali kad sam otvorila oi, shvatila sam da je glas koji sam
ula bio njegov i bit e da sam glasno govorila u snu. No glazba nije
prestajala, zvonei piskutavo dalje i dalje, i gledala sam uokolo u panici,
da bih ga zatekla kako me prijezirno gleda: To je samo vergl. Prilino
nevjeto sviran. Molim te da se pokua kontrolirati.
Gdje smo? upitala sam tada napreui se u sjedalu. Prema rubu

170

zastora mogla sam vidjeti da je nebo vani bilo tamno. Koliko smo dugo
putovali?
Odluio je ne odgovoriti, ali kako je glazba prolazila pokraj nas i
stiavala se, ula sam glasanje galebova i znala da se pribliavamo moru.
Jesmo li u Whitbyju? vikala sam u naletu apsurdne radosti.
Vodite li me kui?
Ali on nije odgovorio, a zatim sam osjetila da se koija sputa niz
nagib i ula zviduk vlaka i kloparanje eljeznice i znala sam da to nije
moglo biti mjesto koje udim vidjeti. Ali zatim je koija ubrzala i inilo
se da jurimo u galopu dok se napokon nismo zaustavili. Koija je skoio
dolje i otvorio vrata. Bili smo na pristanitu i vidjela sam parobrod
usidren nekoliko metara dalje sa svim upaljenim svjetiljkama i crnim
dimom koji je izlazio iz njegova metalnog dimnjaka. Zatim se zaula
sirena i vidjela sam ovjeka na doku kako vie i tri prema nama.
Vaa koprena i naoale, molim, rekao je brzo urei da sie.
Nema vremena za gubljenje.

171

JEDANAESTO POGLAVLJE
Britanija se ne moe pohvaliti brim prijevoznim sredstvom od vlaka
kojim je Charles upravo putovao, a ni to nije ni priblino dovoljno brzo.
Dok su se breuljci i polja i trgovita izmjenjivali na prozoru, Sam je
gledao kako njegov prijatelj pogledava na depni sat svakih petnaest
minuta elei da kilometri prolaze.
Bit emo tam malo posle dva, izjavio je, nema anse da stignemo
bre od toga, ali ini se da ga Charles jedva uje i oni utonue u
nelagodnu utnju koja je trajala dok vlak nije napustio posljednji vor i
zapoeo s kratkim sputanjem prema Folkestoneu, preko vijadukta i
okretnog mosta do postaje tik uza zatitni zid u luci. Njihov je dolazak
najavljen i zabrinuti slubenik Jugoistone eljeznike kompanije ekao
ih je na platformi drei u ruci brzojav iz Vine Streeta.
Silas Watkins, voditelj postaje, stojim vam na usluzi, kazao je
rukujui se s njima dok su se putnici gurali pokraj njih. Nastup mu je bio
gotovo neugodno veseo, lice razvueno u grevit neiskreni osmijeh:
Ovdje sam da vam pomognem, gospodo. Moete se osloniti na moju
marljivost i diskreciju. Nadam se da mogu oekivati isto.
Na to je pogledao oko sebe, a Charlesu je bilo jasno zato. Postaja je
vrvela ljudima koji su ekali vlakove, doekivali vlakove, iskrcavali se s
vlakova. Posljednje to su ovaj ovjek - ili njegov poslodavac - elljeli
bila je kakva javna neugodnost.
Sam je oito primijetio njegovu strepnju: Nismo ovdje da napravimo
scenu, gospodine Watkinse. Samo radimo svoj poso. Ko i vi svoj.

172

Watkins je kimnuo glavom i odveo ih do luke. More se ljeskalo na

suncu, a galebovi su ponirali i uzdizali se klikui i kruei. Charles je
vidio obitelji kako eu plaom, djecu koja tre po pijesku i suncobrane
koji se njiu na povjetarcu uz vodu.
Parobrodi odlaze odavde, kazao je Watkins. Sljedei je u tri,
potom u pet sati. Ako je ovjek koga traite jutros putovao cestom iz
Londona, trebao bi prei sljedee krianje. Moete ekati ovdje u uredu
ako elite - tako ete osigurati da ne bude unaprijed upozoren na vau
nazonost i neete riskirati da ga time izgubite s obzirom na to da svi
putnici moraju pokazati putovnice prije ukrcaja.
Osim toga - kao to je Watkins oito ve zakljuio - to e posluiti i
tome da njih dvojica ostanu diskretno skriveni od putnika potanskog
parobroda.
U redu, kazao je Sam. A ako bi nam jedan od vaih deki mogel
pribavit kakav ruak, bili bismo vrlo zahvalni.
Watkins je otvorio vrata ureda: Vidjet u to se moe dobiti, a
zatim su njih dvojica ostali sami. Uskoro je stigao mladi s dvije pite i
vrem piva, za kojim je brzo stigao slubenik Ureda za strance, koji je
podigao kapke na prozoru uz kljocaj i proglasio ured otvorenim za
putnike. Sam je brisao usta o rukav i zauzeo poloaj odmah iza njegova
stolca, a Charles je promatrao kako se poinju skupljati putnici za brod
koji polazi u tri sata. I to je ba pravi prosjek britanskog drutva kakav
biste se nadali zatei - nadmene glave obitelji, djeca u mornarskim
odijelima koju vucaraju psii, skupine uenika koje vode uitelji,
nervozni novi putnici koji dre paketie suhih keksa za tjeranje morske
bolesti, gakanje - ili hihotanje dotjeranih djevojaka sreenih za etnju
bulevarom i egzotino stvorenje odjeveno u svijetlu svilu nalik na nonog
leptira koja moe biti primjerena jedino za nastup u Comdie Franaise.
Ali barunu ni traga ni glasa. ekali su i dalje i ba kad je crni dim poeo
kuljati iz dimnjaka, jedan je mornar s pristanita viknuo pokazujui
prema mostu. Koija koja je vozila punom brzinom pojavila se na
vijaduktu i Charles je odgurnuo vrata ureda ne marei hoe li biti vien,
zaokupljen jedino time da ga uhvati - da uhvati njega i spasi nju, ako je

173

jo iva. Trao je prema doku, gdje su mornari dozivali ljude u koiji,

dovikujui da imaju samo nekoliko trenutaka, potom je ovjek s visokim
eirom brzo siao s koije na pristanite, a Charles je trao - uo je
Samov glas iza sebe, ali nije se obazirao - trao je prema koiji i otvorio
vrata...

174

DVANAESTO POGLAVLJE
Tri sata i petnaest minuta. Tiho je u Buckingham Streetu. U salonu
otkucava francuski sat, a Maddox sjedi u svom uobiajenom naslonjau.
Na njegovu je koljenu velika knjiga s konim ovitkom koju hini da ita,
ali vie od polovice pozornosti odvlai mu Betsy, Nancyna kerica, koja
prekrienih nogu sjedi na pragu otvorenog prozora, a jednom je ruicom
obujmila maka i pokazuje mu ljude na ulici u prolazu. Thunder je, kao
to Maddox dobro zna, vie nego sposoban snai se sam, ali djevojici
nedostaje njegova sposobnost brige za sebe - ili barem njegov savren
osjeaj za ravnoteu - i vie puta starac je prisiljen ozbiljno je upozoriti
da se ne naginje previe. Zvui otro, svakako, ali poseban prizvuk u
njegovu glasu izraava njegovu brinu ljubav zamjetnu i djetetu.
Djevojica cvrkue, brbljavije s makom nego to je to ikad s ljudskim
sustanarima u ovoj kui - to je ga Roberts, ona je draga, ali ima dva
velika psa, pa ti se ne bi svidjela, a to je slastiar, zovem ga Joey, ali ne
znam kako mu je pravo ime - dok je ne prekine, naglo i neoekivano,
zvuk zvona dolje na vratima. Betsy je zacijelo dosadio vlastiti monolog
jer je odmah skoila i sjurila se dolje. Maak, nimalo smeten kao to se
moglo oekivati, rastezao se bez urbe eui se iza jednog uha, a zatim
je lagano skoio i pronaao udobnije mjesto za spavanje, na sofi.
Maddox se vratio knjizi sluajui usput zvuk glasova odozdo. Jedan
je bio Abela Stornawaya - spor, kotski, nepovjerljiv - ali drugi nije
prepoznao. Ali razabrao je uznemirenost u ovjekovim rijeima. Stoga se
nije iznenadio kad su se vrata uskoro otvorila i Abel se pojavio na njima.

175

Gospodin Causton vas eli vidjeti, gospom Kae da vam je mladi

gospodin Charles reko o em se radi.
Maddox digne pogled s knjige: Jest. Svakako ga uvedite.
Kad je uao, ovjek nije bio ba kakvim ga je Maddox zamiljao.
Nii je, mraviji - lien karizme kakvu je imao na pozornici, nije to
nastup koji bi zavarao oi. Jer za razliku od Charlesa, Maddox je zapravo
uo za ovog ovjeka, ak i ako nikad nije vidio udesa koja izvodi.
Vas, u vaem zvanju, vjerujem oslovljavaju s Profesor de Caus?
ovjek je pocrvenio, a Maddox je osjeao da mu je moda neugodno
i zbog njegove uloge i zbog njegove prolosti i pitao se je li razlog tomu
njegov povratak u Englesku ili ono to se dogodilo njegovoj keri.
Ime nije tek vaa puka izmiljotina, pretpostavljam, ve referencija
na Salomona de Causu?
ovjek otpone: Malo tko zna to ime u dananje vrijeme. Ali da. To
je bio smiljen izbor.
Maddox je polako okretao stranice knjige: Inenjer hidraulike,
teoretiar perspektive, znameniti matematiar, izumitelj mehanikih uda
i kipova koji govore, optiki iluzionist, prema nekima ak i okultni
maioniar. Da, rekao bih da je to bio uistinu prikladan izbor.
ovjek se priblii: Ta knjiga...
Maddox okrene na naslovnicu. Papir se starenjem uprljao, koa je
suha. Novi i neobini izumi vodoskoka koji pokazuju najlake naine za
podizanje vode vie od izvora ijim je izumom predloeno neprekinuto
kretanje. Djelo u isti mah korisno, unosno i ugodno.
To je prijevod Johna Leaka iz 1603., Causton e zaueno. Ta je
knjiga nevjerojatno rijetka. I nevjerojatno skupa.
Skupljam knjige, Madddox e jednostavno zatvarajui svezak i
paljivo ga odlaui na stol pokraj sebe. I tema mi je svakako
zanimljiva. Izvolite, sjednite.
to god da je Causton oekivao u ovoj kui, to svakako nije bilo
ovo. Polako sjedne, ali na rub, poput nervozna daka. A Maddox je sada
zapazio da i on ima knjigu u rukama.
to vas dovodi ovamo, gospodine Causton? Rado u vam objasniti

176

sustav naplate mog praneaka, ako vas to zanima.

Osjeam se tako blesavo - mogao sam mu to dati prije, ali bio sam
rastresen - nisam jasno razmiljao...
Jo je drao knjigu, a Maddox je sada vidio razliite neuvezane
listove umetnute izmeu stranica.
To je album, ree osjeajui Maddoxov pogled na sebi i crvenei
se. Lucy, moja ki, zapoela ga je izraivati dok je bila dijete. To je
dnevnik moga rada - naeg rada.
Zaintrigiran, Maddox je pruio ruku, a Causton je ustao i donio mu
biljenicu: Ali ponajvie sam ga donio ovamo zato to sadrava Lucyne
portrete - mislio sam da biste mogli poslati jedan svom neaku, da vidi
kako ona izgleda.
Otvorio je knjigu na Maddoxovu krilu i brzo listao kroz pregrt
kazalinih programa i isjeaka iz novina: Ovi straga su najnoviji. Evo ovaj joj je najsliniji.
I evo je. Lagano zatamnjena i u tonu sepije. Uvojci svijetle kose vise
joj preko lica, ali koje su joj boje oi, Maddox nije mogao naslutiti, jer su
joj kapci zatvoreni i brada podignuta, kao da je u zanosu.
Je li to uinak dagerotipije to ovako izgleda? upita, jer djevojina
se koa inila izmueno blijeda.
Causton je odmahnuo glavom: Volio bih da jest, ali nije. To je
posljedica njezina stanja. Patila je od nonih napadaja i mjesearenja od
malih nogu, a osobito od majine smrti. Neki od lijenika koji su je
pregledavali ustanovili su kroninu i smrtonosnu klorozu...
Oblik anemije?
Upravo to. Ali posljednjih mjeseci bilo je i drugih simptoma, drugih
fenomena, koje nitko od njih nije mogao objasniti. Ili su ih mogli objasniti
samo kao dokaz ludila ili histerije.
Ne shvaam to elite rei.
Nekoliko godina Lucy mi je pomagala u fantazmagoriji, zapravo je
pokazivala neuobiajenu vjetinu, ak i kao vrlo malena...
Vjerojatno je taj talent naslijedila od vas.
ovjek pocrveni: Lucy zapravo nije moja ki premda je odavna

177

smatram svojom i volim je takvu. Oenio sam se njezinom majkom kad

joj je bilo pet godina - sreli smo se dok sam kratko radio s putujuim
sajmom na kojem je Margaret takoer bila zaposlena. Bila je udovica i
uzdravala je sebe i Lucy nekoliko godina. To je dakako bilo prije nego
to sam upoznao monsieura Etienne-Gasparda Robertsona. Prije,
izgovorio je to podiui bradu, nego to sam osnovao svoje poduzee.
Maddox se nakloni: Primite moje isprike - nisam vas smio prekinuti.
Govorili ste - da je vaa ki bila vaa tajnica.
Bila je vie od toga - bila je pokreta u mnogim naim najuspjelijim
izvedbama - svirala je harmoniku, upravljala svjetiljkom...
Zastane i lice mu se smrkne.
Ali onda se neto promijenilo. To je bila tvrdnja, a ne pitanje.
Causton uzdahne: elio sam mnogo puta otada da sam postupio
drukije. Lucy se protivila ideji otpoetka, ali ja sam je uvjerio - rekao
sam da e nas proslaviti, osigurati nam budunost. A silno nam je trebao
novac. Popularnost fantazmagorije opadala je, a nai su trokovi bili
znatni. Ali o ovome, dakako, nije znala nita. Nisam to smatrao
prikladnom temom za mladu enu.
Maddox je ekao jer je prije mnogo godina nauio vrijednost i korist
tiine.
Causton je duboko uzdahnuo: Stvorio sam novi spektakl. Novu
primjenu arobne svjetiljke. Onu u kojoj je Lucy igrala vitalnu i stedinju
ulogu.
A to ste joj to bili namijenili?
Razgovarala je s duama pokojnika. Zazivala je duhove mrtvih.
Tako.
Nastupilo je nekoliko trenutaka tiine. Otkucavanje sata, vika djece
na ulici i odjednom bijesno zavijanje Thundera koji brani svoj teritorij u
dvoritu iza kue.
Oito, Maddox e naposljetku, vaa ki nije zaista komunicirala s
mrtvima. Od ega se dakle sastojala ta izvedba? Koliko shvaam, imali
ste nekakav mehanizam - nekakav scenski rekvizit?
Upotrebljavao sam napravu za zazivanje. Staklenu kuglu, koja bi se

178

okretala i svijetlila kad bi Lucy poloila ruke na nju. Namjeravao sam

proizvesti odgovarajui spektralni privid istodobno sugerirajui da se
prikaze pojavljuju zahvaljujui udu znanosti, a ne obmanama aranja.
To je svejedno bila obmana.
To je bilo Lucyno gledite. Rekao sam da nee tetiti. Kako sam
samo pogrijeio, kako sam grdno pogrijeio! A opet, kako sam mogao
znati da e nauditi ne onima koji su tome svjedoili, ega se ona
pribojavala, nego samoj Lucy.
Bila je na neki nain ozlijeena?
Kimnuo je glavom: Rekla je da je doticaj s ureajem - uznemiruje.
Da joj uzrokuje osjeaj vruine i boli u ivcima, ali kako na mene nije
ostavljalo takav dojam, nisam to shvatio ozbiljno.
Maddox ga je gledao pitajui se nije li i on na koncu poeo smatrati
svoju ker ludom ili histerinom. Je li to uzrok to se sada osjeao
krivim? Jer krivnja je ono to ga pokree, u to nema sumnje. Ljubav, da,
ali osjeaj krivnje jo vie.
Custon je podigao pogled i ugledao izraz Maddoxova lica: Morate
razumjeti - stvari koje je opisala - nije bilo nikakva tjelesnog uzroka nikakve zamjetne bolesti koja ih je mogla prouzroiti. A poslije, kad je
poela govoriti da vidi stvari u svjetlosti naprave - svijetli plamen ih
hladno svjetlo - ni jedna zdrava osoba ne vidi takve stvari, gospodine
Maddox. Lijenici kojima sam se obratio inzistirali su na tome da je
duevna bolnica jedini lijek...
Maddox se namrtio: Ali, koliko razabirem, niste se za to odluili.
Ne, nisam. Jer upravo sam se tada sjetio neega na to sam naiao
dok sam pripremao novu predstavu. Tijekom svojih istraivanja nailazio
sam na spominjanje rada austrijskog plemia - istraivanja koja je
provodio i koja su ga dovela do zakljuka da odreene osjetljive osobe
mogu osjeati dodir kristala na svojoj koi kao vruinu ili obrnuto, kao
hladnou. Nisam mogao dozvati u pamet gdje sam to bio proitao, ali
sjeao sam se da je izveo eksperiment s djevojkom u kojem joj je dao da
dri magnet koji je bio izloen Mjeseevoj svjetlosti i da pije vodu koju
je mnogo sati izloio istoj svjetlosti. Voda je izazivala muno povraanje,

179

a doticaj s magnetom izazivao je osjeaj vrlo uznemirujue nelagode te

osjeaj nutarnje borbe u njezinim grudima i glavi. Prema svemu sudei,
uinak je bio naglaeniji ako bi nekoliko sati prije eksperimenta boravila
u zatamnjenoj prostoriji. Simptomi - upravo tim rijeima - bili su upravo
oni koje je moja Lucy opisivala i odjednom mi je sinulo da bi to moglo
biti objanjenje - da je moda magnetsko strujanje koje je moj ureaj
proizvodio uzrokovalo njezine nove tegobe, a da su ih mnogi sati koje
smo provodili u mraku, u fantazmagoriji, dodatno pojaavali. Odmah sam
prekinuo nae izvedbe i istoga dana pisao tom barunu von Reisenbergu te
primio njegov odgovor prvom potom. Izvijestio me je da je provodio
vie takvih eksperimenata na pojedincima koje je nazivao bolesno
osjetljivima i da su mlade ene osobito podlone fenomenu koji je
opisao. Rekao je da e biti u Engleskoj u vrijeme Izlobe, ali da je voljan
otputovati ranije, ako e mi to pomoi, i pregledati Lucy u naoj kui u
Whitbyju.
Causton je ustao i otiao do prozora: Sad se pitam je li ita od toga
bila istina - jesu li svi ti njegovi takozvani eksperimenti bili puki paravan
- sredstvo da nesmetano pristupi nevinim i ranjivim djevojkama.
Maddox je polako kimnuo: Ali doista je lijeio vau ker?
Causton je potvrdno kimnuo: Ako to moemo tako zvati. Tvrdio je
da mu je ona najzanimljiviji sluaj. Glas mu je sada bio prepun gorine:
Da mu je omoguila izvui kljuan novi zakljuak za koji je siguran da
e pridonijeti vanu iskoraku u njegovu radu.
Je li rekao to je to bilo?
Nita odreeno. Ali sjeam se da je bio vrlo uzbuen kad je otkrio
da je Lucy bila dijagnosticirana kloroza. I da se njezin mjeseni ciklus
uvijek podudara s punim Mjesecom. I jo je bio tako uvjeren, a ja sam
bio toliko bedast da se nadam lijeku - da e joj moi vratiti zdravlje. A
sada...
Maddox se nagne, s prilinim naporom, i potrai ue za zvono:
Ispriajte me na trenutak, kazao je poseui sada za papirom i
olovkom, moram smjesta brzojaviti svom neaku. Uz malo sree, moda
stignem poslati poruku u Folkstone prije nego to on stigne onamo.

180

Nekoliko minuta poslije Billy je provirio kroz vrata i on ga je poslao

u potanski ured uza Strand s naredbom da smjesta ide i ne trati vrijeme.
Billy je gledao Maddoxova posjetitelja s neskrivenom znatieljom, a
zatim mu je on uruio papir, no kako nije znao itati, teko da e mu se
ita razjasniti.
Causton ih je za to vrijeme promatrao oito rastrgan izmeu uvjerenja
da se neto dogaa i zbunjenosti to bi to zapravo moglo biti. Kad su se
vrata zatvorila, Maddox se ponovno okrene njemu.
Ako mi moete ostaviti adresu mjesta na kojemu vas mogu pronai,
uvjeravam vas da ete biti obavijeteni o napretku moga neaka.
elite zadrati album?
Ako mogu. Ako moj neak ne uspije uhititi tog ovjeka prije nego
to napusti zemlju, pobrinut u se da mu se poalje slika vae keri.
Kad je Causton otiao, Maddox je sjedio zamiljen neko vrijeme, ali
dan je bio topao i nakon nekog vremena trgnuo se na zvuk kucanja na
vratima. To je bio Billy, koji mu predaje brzojav, a zatim se vrzma
premjetajui se s noge na nogu dok ga Maddox ita.
U redu, Billy, kazao je napokon. To bi bilo sve. Moe donijeti
aj ako ti nije teko.
Kako zapovijedate, gospodine Maddox.
Starac se malo uspravio u stolcu, ukoen nakon spavanja, i tek je
tada primijetio da mala Betsy sjedi na podu pokraj njegovih nogu s
albumom na koljenima i slikama razasutima na sve strane. Maddox se
nasmije: Voli gledati ljude, Betsy?
Ona digne pogled prema njemu i kimne na onaj suvie usrdan nain
uobiajen u djece.
Ovaj tu, kazala je pokazujui blago ljepljivim prstiem. Maddox se
pomaknuo naprijed u stolici i pogledao dolje. To je jo jedna
dagerotipija, ali ovaj put djevojice kojoj na slici nije vie od osam
godina. Sjedi u krilu starije ene, oito svoje majke, i obje su u
nedjeljnim opravama, djevojica s kovrama i vrpcama, a ena u tekoj
haljini neke tamne nereflektirajue boje. Krupna je i tamnokosa, ta ena, i
ni jedna se ne smije, to moda i nije iznenaujue s obzirom na

181

beskonano vrijeme koje je fotograf zacijelo traio od njih da sjede

nepokretne.
Moe li mi to dodati, Betsy?
Djevojica je otpuzala na rukama i nogama do slike i predala ju je
starcu na draesno usluan nain. On je na trenutak pomilovao njezinu
zlatnu kosu, a zatim apnuo: Mislim da ujem kako te majka zove.
Moda se pitate kako je on to znao s obzirom na to da je Nancy u
tom trenutku bila dva kata ispod njih, iza zatvorenih kuhinjskih vrata, a
djevojica (iji bi sluh svakako morao biti otriji od njegova) nije niim
pokazala da je ita primijetila, no Betsy se nije inila uznemirenom
takvim razlozima i jednostavno se smijala, uzela svoju krpenu lutku sa
sofe i veselo odskakutala niza stube.
Maddox je pak ostao sjediti u tiini i zuriti u sliku, lijeva mu je ruka
malko podrhtavala kao kad je umoran ili uznemiren. A zatim se ponovno
okrenuo prema pisaem stolu pokraj sebe, uzeo list papira i olovku i
poeo polako pisati.

182

TRINAESTO POGLAVLJE
Lucy! viknuo je Charles glasa promukla od zebnje, grabei ruku na
vratima koije, Lucy! Ali kad je otvorio vrata, ugledao je tek stariju
enu u korotnoj haljini od crne svile s debelim mopsom na koljenima,
koja ga je poprijeko gledala kroz cviker. Zatim je Sam doao pokraj
njega, a ovjek s cilindrom koraao je oko koije prema njima ljutita
izraza lica: to, za ime Boje, radite? Tko ste vi? Kako se usuujete
prilaziti mojoj majci na takav nepristojan nain?
Metropolitanska policija, gospon, Sam e brzo dok je mops poeo
etkati i reati.
Pogreka u identifikaciji. Ispriavamo se.
Zatim je odvlaio Charlesa i vukao ga natrag prema eljeznikoj
postaji sikui: Morat emo jednostavno ekati, Chas. Znali smo da
vjerojatno nee doi ovamo tak rano. Moramo bit strpljivi.
Ne, kazao je Charles mrtei se. Neto ne valja, znam to.
On se osvrnuo unatrag, tamo gdje je ovjek s visokim eirom
pokazao svoje dokumente na dnu brodskih stuba, a stariju su enu gurali
u kolicima na brod.
Ukrcat u se. Mislim da nam je von Reisenberg umaknuo - otiao je
drugim putem. Mislim da je namjerno pitao za Folkestone, znajui dobro
da emo ispitivati Williamsa. Ako se sada ukrcam, mogao bih biti u
Parizu prije zore - odande mogu na vlak za Be.
Ali Rowlandson je reko da ne smijemo nikam dalje...
Da, znam da jest, ali to se odnosi samo na tebe, ne na mene -

183

Causton je sada moj klijent - imam svako pravo da branim njegove

interese, na svaki nain koji smatram prikladnim.
A kojeg bi vraga ja trebo radit u meuvremenu?
ekati da vidi hoe li se pojaviti na brodu u pet sati, a zatim
poslati po tuku telegrafskom uredu u Boulogneu. Mogu mi brzojaviti na
Gare du Nord. Ako ga ulovi, smjesta u se vratiti. Ako ne, mijenjat u
vlakove i odmah ii u Austriju.
Sam se pokuao pobuniti, ali Charles ga nije sluao: Takoer
brzojavi mom ujaku, molim te - inae e se zabrinuti.
Potom je grabio velikim koracima prema dnu brodskih stuba i
prevrtao depove traei novac i putovnicu, ne primjeujui da Watkins
klipe iz ureda maui komadom papira.
Brzojav za vas, doviknuo je napola izgubljena daha, od gospodina
Maddoxa, iz Londona.
Ali parobrod je upravo trubio i Charlesu nije preostalo drugo nego
zgrabiti papir i strpati ga u dep prije nego to je pretrao preko
zaljuljane daske prema brodu, i moru.

184

ETRNAESTO POGLAVLJE
Lucyn dnevnik
Ovdje sam sada dva dana. U ovoj sobi visoko u njegovu dvorcu i nisko
pod nebom. Vonja od Dovera do Ostendea trajala je vie od dvanaest
sati i kako je dan odmicao, vrijeme se pogoravalo i uskoro nas je
ljuljalo uzburkano more. Zakljuao me u kabinu rekavi mi da spavam i
da budem mirna i leala sam ondje dok su se valovi valjali ispod nas i
suze klizile niz moje obraze na tvrdi pamuni jastuk. Kad smo uplovili u
luku, to je bilo neko vrijeme prije nego to je doao po mene i rekao mi
jo jednom da zaklonim oi prije nego to me odveo gore preko praznih
paluba. I unato tami kroz koju sam prolazila, mogla sam razaznati, dok
sam oprezno koraala niza stazu do pristanita, da se nebo mrai i da
pada kia. Pristanite je tada ve bilo gotovo prazno, samo je jedan taksi
ekao, koji nas je odvezao kroz mokar i siv grad do eljeznike postaje,
gdje nas je ekao ovjek u livreji. Njegov sluga, mislila sam malouno,
kad sam napokon shvatila - to sam trebala satima prije - kamo me
namjerava odvesti. U svom sadanjem slabom stanju strepila sam pri
pomisli na toliko kilometara nasamo s njim, toliko kilometara njegove
blizine u kupeu vlaka, ali barem se u tome moj strah pokazao
neutemeljenim jer me uveo samu u kupe, potom je navukao zastore i
zatvorio vrata, a nekoliko trenutaka poslije vlak se tromo pokrenuo
drndajui se.
185

I tako se odvijalo putovanje. Presjeli smo u Kolnu, potom u Leipzigu,

ali nije bilo zaustavljanja, nikakve stanke, i prolo je jedva malo vie od
dana otkako smo otili iz Ostendea kad sam se probudila prije zore, a
kad sam zadigla zavjesu, ugledala sam predgrae Bea. Proli su tjedni
otkako sam vidjela Sunce i oi su mi bile osjetljive kao u novoroeneta,
boljele su ak i na slabanu sivu svjetlost kojom je tada bilo proarano
nebo na istoku. U Beu nas je doekala koija ukraena grbom i jo
jedan dugi dan sjedila sam u koiji suelice njemu vozei se u nemirnu
snu u kojem su se zvukovi izvana mijeali s glasovima koje sam napola
ula i napola vidjela. Zatim sam odjednom bila budna i koijaev kaput
na vjetru lupao je o koiju i kia je lupala o krov kad smo krenuli preko
neega za to sam odmah osjetila da je dugi strmi nagib, a konji su se
muili i kotai su klizili na mokrom poploanom putu. Zatim se koija
zaustavila i kad su se vrata otvorila, prema tami i sjaju mjeseine na
starim zidovima prekrivenima liajem znala sam da sam stigla na barunov
posjed.
I odjednom se on promijenio. Bilo je to kao da prelazak njegova
vlastita praga ima neke nadnaravne moi jer njegovo je dranje odjednom
postalo blago i milostivo, ak pomirljivo. Posjeo me uz vatru u svom
velikom zatamnjenom predvorju, u kojem glasovi odzvanjaju, i naloio
slugama da mi donesu aj i vrui nabujak od jabuka. Grlo mi se stisnulo,
ne samo zbog ove neoekivane ljubaznosti nego i zato to me podsjetilo
na djetinjstvo, jer mi je majka obiavala praviti nabujak od jabuke,
premda je bila Engleskinja, i sjeam se kako su pomonici moga oca
govorili da nitko ne pravi tako lagan kola kao ona, ak ni njihove bake.
Gledao me dok sam jela, zatim je ustao i sjeo blie meni.
Znam da su ti ovi protekli tjedni bili iskuenje. Da si moje vladanje
smatrala strogim, ak okrutnim i da si me osuivala zbog bezdunosti.
Ali postoji razlog za svaki moj in. Sati koje si provela u tami, hrana i
pie za koje si mislila da ih trujem... Trznula sam se na to, ali nastavio
je kao da to nije opazio: Sve te stvari sluile su kao priprema, jer sutra,
sutra emo napokon zapoeti svoj veliki posao.
Dok je to govorio, na upalim mu se obrazima pojavilo crvenilo kakvo

186

nikad prije nisam vidjela i ar u njegovim svijetlim oima, ali prije nego
to sam ga stigla upitati na to misli, ustao je sa stolca i otiao.
Potom se pojavio ovjek koji se predstavio kao Herr Bremmer i
kretnjom mi pokazao da ga pratim. Bio je malen ovjek s malim oima
koje su bile jo manje zbog debelih stakala njegovih naoala. Penjao se
na kat uz kamene stube, zatim jo jedan i jo jedan, dok nisam ostala bez
daha i daui se pridravala sa strane. Zaustavio se i uljudno ekao dok
nisam uzmogla nastaviti, potom smo se polako posljednji put uspeli do
sobe za koju je rekao da je moja - sobe osmerokutna oblika prepune
knjiga, bez prozora i s priguenom svjetiljkom. Bila je tu jo jedna soba
koja je vodila iz nje, s izrezbarenim krevetom s baldahinom i tekim
eljeznim kapcima koji su bili zatvoreni i zakraunani. ovjek se
naklonio i povukao, a ja sam se s olakanjem dovukla do kreveta, u
kojem sam odmah utonula u san bez snova, ne zaustavivi se ni da
skinem odjeu.
Kad sam se ujutro probudila, vidjela sam da je jelo ostavljeno na
stoliu, a zrak je bio ispunjen mirisom svjeega kruha. Jela sam eljno
pitajui se je li to to jedem doruak ili veera, jer nisam mogla znati
koje je doba dana. Upravo sam zavravala vruu slatku kavu kad je
netko pokucao na vrata i primila sam poziv. Herr Bremmer me odveo
dolje do galerije, a odande do malih vrata smjetenih nasred sredinjeg
dijela. Zatim je otvorio vrata i pokazao mi da uem. Gledala sam u njega,
odjednom uznemirena, ali on je samo ponavljao istu gestu i tako sam uza
silno lupanje srca uinila to je traio.
Stube su kruile gore i gore i na kraju sam se nala na velikom
prostoru, irokom i visokom. Ali osjeala sam, prije nego vidjela, jer
prostorija je bila posve mrana - kako je toliko mrano da ni najmanji
traak svjetlosti nije dopirao do oka. Ako je ondje bilo vrata, bila su
prekrivena zastorima, a zrak je bio sparan i zaguljiv, kao da su svi zidovi
i prozori bili obloeni. Ali takva mi mjesta vie nisu bila udna. Bilo je
to kao da sam u stanu, a kako su mi se osjetila izotrila, osjeala sam da
nisam sama. Nije bilo pokreta - nije bilo koraka - ali znala sam da je
ondje. Mogla sam namirisati njegovo tijelo; mogla sam uti njegovo

187

disanje.
Nema razloga za strah.
Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao glas, a zatim sam
osjetila kako se pribliava iza mene i uzima moja zapea u svoje ruke.
Moda je osjetio jako kucanje bila jer je ponovio: Nema razloga za
strah. Ovdje zapoinje na rad. Na velik i udesan rad.
A zatim me vodio naprijed, tri koraka, etiri, pet, prije nego to me
lagano spustio na stolac. Otkrila sam da je ispred mene stol, prekriven
nekom tekom tkaninom koja priguuje zvuk i koja je na dodir bila
mekana poput ohe. ula sam pokret, kao da se navlai dugi zastor, a
zatim se stol poeo okretati pod mojim rukama. Ustuknula sam i ula ga
kako govori: Nemoj se plaiti. Sve to traim od tebe jest da poloi
svoje ruke na predmete koji e se pojaviti pred tobom. Postavi ruke na
svaki od njih i reci mi to osjea - to vidi.
Ali...
Vjerujte mi, Lucy. Uinite kako kaem.
Tada se zauo zvuk malenoga srebrnog zvonca i stol se zaustavio.
Ispruila sam ruke i osjetila dodir metala. Glatko poliran i hladan, bez
sumnje, pri dodiru s koom, iako ne mojom, jer se odjednom od vraka
mojih prstiju poela iriti bockava toplina i vidjela sam svoje ruke kako
se odraavaju na svjetlosti koja je odjednom zabljesnula.
Ve sam to vidjela - ova boja...
Koja boja? odvratio je brzo. Crvena, zagasitocrvena.
A kako se pojavljuje?
Tu su plamenovi - spori, izvijeni plamenovi. Kao to sam ih prije
vidjela, u fantazmagoriji.
I kao to sam ih vidjela, premda nisam to rekla, na grobu svoje sirote
Dore.
Ne razumijem - sve sam vam to ve rekao, dok smo bili u
Whitbyju...
Ali tada je maleno zvono jo jednom zazvonilo i stol se okrenuo.
Ovaj put neka vrsta gromade, teke i okrugle, ali ne od kamena. Na dodir
je bila gotovo masna, a hladni plamenovi koji su se uzdizali iz nje bili su

188

mlijenobijeli. I tako je ilo dalje, otri rubovi gruba kristala s hladnom

plavom svjetlou, zatim rupiasta povrina neke sirove rude koja je na
dodir bila vrua i zelenkasta i uta, a zatim kamen iste grube teksture, ali
koji je isijavao najljepu njenu ljubiastu koju sam ikad vidjela. Svaki
je put bilo isto - zvonjava zvona i okretanje stola, i svaki put ista pitanja,
jer ispitivao me uzdu i poprijeko o tome to sam vidjela i to osjeam.
Ne znam koliko je toga bilo i koliko je dugo trajalo - znam samo kako
sam na kraju svega bila toliko iscrpljena i prazna da je pozvao nekoga od
posluge da me odnese u moju sobu, gdje sam legla na krevet, tupo zurila
u strop pitajui se gdje je u svemu tome Lucy kakva sam neko bila.
A sljedei dan bilo je isto. Samo to mi se kad je zvono zazvonilo
prvi put ispod prstiju nala gromada nekoga gustoga zrnatoga metala.
Magnet, odmah sam znala, i teko sam disala kad sam stavila prste na
njega i vidjela kako odjednom ipka sjaji u naletu bljetavila vatre,
plamenovi su kruili i kretali se u spirali u blistavim duginim bojama, od
grimiznozlatne i naranaste na jednom kraju do duboke plaviaste indigo
na drugom.
Nanosi ti bol? upitao je brzo.
Ne, ne! rekla sam osjeajui kako mi tijelo preplavljuje neto
poput hladnog ranojutarnjeg zraka, tako je lijepo - tako lijepo!
Okreni ipku i ponovno poloi ruke na nju.
Oklijevala sam ne elei izgubiti njezinu ljepotu ni na trenutak, ali
zatim sam uinila to je traio, i prsti su mi jedva dodirnuli eljezo kad
sam osjetila da se nesvjesno zatvaraju u bolan gr i istu navalu topline,
isti bolan nemir u svijesti koji su me pogodili u Beu kad sam prvi put
dotaknula napravu za zazivanje. Vikala sam u boli i odmicala ruke i ula
kako zavjesa klizi natrag i trenutak poslije on je stajao nada mnom.
ao mi je, rekao je. To je bilo sve: ao mi je.
To je bio prvi put da mi se ispriao - nakon svih tih tjedana, nakon
toliko boli, toliko samoe i straha, njegova ljubaznost dovela me na rub
plaa.
Ostvarili smo izvrstan napredak danas, rekao je naposljetku, kad
sam se pribrala. Rekao sam jednom, u Whitbyju, da ti ima udesan

189

talent, i ima, Lucy, ima. Zajedno emo zapanjiti svijet.

Ali, ne razumijem...
Nije tvoje da razumije. Tvoje je samo da bude posluna.
Zatim mi je stavio ruku ispod brade i podignuo mi lice, pomiui prst
po koi kao da me miluje, dodirujui me kako me nije dodirivao od one
noi o kojoj je priao, kad sam vidjela varava svjetla na Dorinu grobu, i
govorio mi njenim glasom o mome rijetkom i dragocjenom daru. Zatim
je prignuo glavu prema mom vratu i usnama mi dodirnuo kou.
Leim sada ovdje, mislei ponovno o toj njenosti i gnuajui se nad
vlastitim tijelom koje na njega jo reagira. ak i sada, nakon svega to je
bilo meu nama. ak i sada, nakon...
***
Sino sam opet hodala - hodala ili sanjala - ali bila je no, jer Mjesec je
bio pun i teak, uzdizao se polako na nebu od crvenog preko bronanog
do kositreno mlijenog. Stajala sam na studenom zraku, visoko iznad
dvorca, gledajui dolje gdje tee rijeka i crna stabla ute u tami. Mogla
sam vidjeti kameni nasip koji vodi do vrata i kapelicu u kojoj gori
siuno svjetlo i stare nadgrobne spomenike obavijene maglom. Ali bio
je tu jedan koji nije bio star, na kojem je bilo jo neuvenula cvijea i dok
sam gledala onamo, pojavio se isti spori plamsaj zelenkasta svjetla kakvo
sam bila vidjela da se uzdie iz groba moje Dore, i vidjela sam lik koji
stoji ispred njega, ovjeka u dugakom tamnom kaputu, i mislila sam da
je to on i nisam znala bih li vikala ili ustuknula. A onda je otiao i
okrenula sam se i vidjela da je odjednom svuda oko mene svjetlo - zrcala
od ulatena srebra oko mojih stopala, mnogo sjajnih lavora, svaki okrenut
prema nebu i okretao se da prikupi bljetavilo Mjeseca u kugle blistava
sjaja. Osjeao se teak miris sumpora, ili fosfora, a zujanje koje sam ula
ovaj put nije bilo u mojoj glavi, nego u stotinama malenih zlatnih ica
koje su kruile oko svake zrcalne kugle u gustom spletu od snopa zmija
koje su se razbjeale negdje prema tornju i izvan moga vidokruga. A
zatim se gusti crni oblak stutio preko Mjeseca i vie nita nisam vidjela.
Kad sam se probudila, u sobi je bila polusjena kao u svitanje i nala
190

sam doruak postavljen za mene u malenoj osmerokutnoj sobi. Sjedila

sam ondje dok sam jela, gledajui oko sebe i udei se prvi put svim tim
knjigama na policama oko sebe i pitajui se, ako mi on ne eli govoriti o
svom radu, postoji li kakav odgovor koji bih mogla ovdje nai. Meutim,
bilo je toliko mnogo knjiga da sam jedva znala odakle da ponem dok mi
pogled nije pao na jednu koja nije bila cijela uvuena i kad sam je
povukla prema sebi, vidjela sam da je na engleskome i da je stranica
oznaena papiriem, koji je nedavno ostavljen i na kojem su bile biljeke
takoer na engleskom, napisane poprijeko irokim i vjetim rukopisom.
Zatim sam dotaknula papir, slijedei rijei vrkom prsta. Ne znam to me
tomu privuklo, ali odjednom sam bila znatieljna i otvorila sam stranicu
koju je pisac zabiljeio i poela itati. I stoga sam, kad sam ponovno
pozvana u onu mranu sobu gore, ila srca puna zebnje, jer sam napokon
shvatila to je namjeravao sa mnom i kakva je stvarna priroda njegova
velikog cilja oduvijek bila.
Od trenutka kad sam stupila na prag, znala sam da se neto
promijenilo. to je bilo prazno, sada je bilo ispunjeno. Na sredini
prostorije bio je krevet - isti onaj, odmah sam vidjela, koji sam onomad
vidjela kroz kljuanicu njegova stana, s rupama u konom dijelu i
remenjem za privrivanje. Bojala sam se, bojala sam se toga kreveta i
onoga to sam mogla vidjeti objeeno za stropne grede visoko iznad
njega. A onda sam se sjetila svoga sna i bila sam doista uplaena, jer
znala sam to je to i odakle potjee, ali neka me sila ipak vukla prema
tome - neto neodoljivo, nadmono, ali nisam znala je li to poriv uitka ili
straha.
Prii blie, Lucy. Legni na krevet.
On je bio negdje iza, u sjeni na suprotnoj strani sobe. Oklijevala sam,
zatim se pomaknula malo naprijed, a disanje mi je postajalo ubrzano i
plitko dok sam se primicala krevetu i ispruila se na njega, drhteih
udova ogledavajui se u tami. A onda sam ula zveket nekakva metalnog
mehanizma i ono to je visjelo nad mojom glavom poelo se polagano
sputati prema meni i kako se pribliavalo, vidjela sam blijedi svjetlucavi
sjaj koji je poeo pulsirati svojim blijedim svjetlom, ali nisam se mogla

191

pomaknuti, nisam mogla uiniti nita osim gledati kako se pribliava, i

kad se spustio do mene, osjetila sam kako se bljetavilo iri u mom
vlastitom tijelu, kako energija struji mojim vlastitim venama. I dalje sam
ula stroj kako se okree, ali moje su oi bile uperene samo u to svjetlo,
eljela sam samo biti unutar tog svjetla, dodirnuti to svjetlo, a kad je
splet ica napokon dospio meni nadohvat, i dok sam eznutljivo posezala
za njim, vidjela sam eksploziju bljetave bijele vatre koja je iz mojih
ruku sukljala istodobno uvis i prema van i dok se moje tijelo grilo u
hladnom bljetavilu grozniave ekstaze, ula sam njegov glas kako
negdje u daljini izvikuje:
Moj Boe, vidim ga! Svjetlo - svjetlo!

192

PETNAESTO POGLAVLJE
A to je s Charlesom bilo cijelo to vrijeme? Stigao je kao to je i
oekivao, umoran, gladan i prljav, u Gare du Nord neto poslije jedan sat
ujutro, da bi otkrio kako u telegrafskom uredu nema nikakve poruke za
njega. Sve je to dotle moda bilo i predvidivo, ali onda je otkrio, bijesan,
da je najbolji i najkrai put do Bea bio vratiti se odakle je upravo doao
sve do Amiensa, pa zatim odande do Dsseldorfa, Leipziga i Dresdena.
Kao da gubitak toliko vremena nije bio dovoljno frustrirajui, slubenik u
uredu za karte inio se kao da daje sve od sebe ne bi li mu pomrsio
raune i prolo je dosta vremena prije nego to se Charles napokon
uvjerio da nema breg puta i da k tome nema vlaka za Amiens do
jedanaest sati. To mu je, meutim, dalo vremena za nekoliko sati sna i
(to je jo vanije) za kratak posjet jednoj od najglasovitijih institucija u
gradu. Gdje god da je bila i to god da je naao ondje, dok hoda natrag
vlanim parikim ulicama do Gare du Norda, posljedice su jasno vidljive
na njegovu licu i mogu objasniti to da je zastao u maloj trgovini niska
stropa u Rue de Ponthieu, u kojoj je kupio kuburu.
Gotovo je nemogue sada misliti o njegovu putovanju iole strpljivo,
ali ini se da je i vrijeme protiv njega jer se jedno kanjenje nie za
drugim, to kulminira naglim odronom zemlje izmeu Gothe i Weimara,
zbog ega vlak stoji devet sati na obilnoj kii. Tako da kad stigne u Be i
zatekne poste restante ured zatvorenim, ne moe oklijevati - ako ondje
ima pisama od njegova ujaka, morat e ekati - i smjesta unajmi koiju; a
do vremena dok se koija pribliila rubu von Reisenbergova imanja,

193

raunao je da se vlasnik tog imanja zacijelo vratio ovamo prije tri puna
dana.
Zapovjedi vozau da ga ostavi na rubu ume, otprilike kilometar od
podnoja nasipa, i gledao ga je kako nestaje s obzora meu drveem.
Sumrak je i Mjesec izlazi, u posljednjoj etvrti. I opet je tu onaj udan
osjeaj udvostruenja - svjetla koje se reflektira uvis od krova dvorca
kao da je Mjesec udvojen izmeu zemlje i neba. Ali Charles zna da to
nije prirodna anomalija i njegovo lice postaje mranije i tmurnije dok se
uspinje prelazei posljednje metre do vrata dvorca.
Imao je mnogo sati da razmisli to e sada uiniti, sati bez sna u
hladnim kloparajuim vlakovima, na uskim neudobnim sjedalima, ali
unato tomu, kada se zaustavio ispred barunova visokoga kamenoga
lunog ulaza i povukao lanac zvona, nije imao pojma to e rei. A kada
su se vrata otvorila i na njima se ukazao ovjek s naoalama kojega je
ovdje jednom vidio, shvatio je kako je cijelo vrijeme pretpostavljao da e
ga doekati sam barun i pripremio se za to suoavanje, a umjesto toga
prisiljen je na nemono strpljenje, jer poruka se prenosi unutra, a minute
prolaze, a onda se napokon ovjek ponovno pojavio i dopustio mu da
ue. Popeli su se uza stube do barunove galerije uzoraka, gdje ga je
ovjek najavio, naklonio se i tiho zatvorio vrata za sobom.
Charles je stajao ondje, oi su mu se privikavale na prigueno
svjetlo. Samo je jedna svijea gorjela na eljeznom svijenjaku na
drugom kraju sobe.
Gospodine Maddox, prilino ste me iznenadili. Nisam znao da
kustosi smatraju potrebnim jo me jednom posjetiti. Zapravo sam ve
primio njihov poziv da razgledam zbirku sljedei put kad budem u
Engleskoj.
Von Reisenberg je dolazio prema njemu iz sjene nosei u rukama
veliku otvorenu knjigu i s neim nalik na osmijeh na svome dugom
koatom licu. Ali Charles se nije smijao.
Znate vrlo dobro zato sam ovdje.
Barun zaklopi knjigu: Bojim se da ne znam. Ali znam da niste
pozvani. I niste dobrodoli.

194

Doao sam po gicu Causton. Njezin otac poslao me da je dovedem

kui. Da se uvjerim da je sigurna.
Tada svoju dunost moete smatrati ispunjenom. Posve je sigurna.
Ona je moja goa i dok je pod mojim krovom, pod mojom je zatitom.
Uvjeravam vas - i njezina oca - da je dola ovamo svojom voljom i ako
ostaje, ostaje svojom voljom.
Charlesove su oi bile ledenoplave: Oekujete da to stvarno
povjerujem?
Barun se nasmijao: Pa naravno. Ja sam ono to vi Englezi volite
nazivati gospodinom, a vi, oklijevao je na trenutak, bez sumnje sebe
smatrate isto takvim. Potenje vas obvezuje da mi vjerujete, zar ne?
Engleski gospodin doveo bi je ovamo i dopustio da osobno
razgovaram s njom.
To nije mogue. Odmara se i ne smijemo je ometati.
Imam ovlasti njezina oca, stoga sam u poloaju da inzistiram.
Niste u takvu poloaju. U mojoj ste kui, na mom privatnom
posjedu. Mogu pozvati sluga koliko elim. I ve biste trebali znati da
nisam ovjek koji se slui praznim prijetnjama.
Nastupila je stanka. Stanka koja je produljivala i produbljivala
neprijateljstvo.
Zatim se Charles odjednom okrene i pone hodati po sobi polako,
promiljeno, koraajui izmeu staklenih kutija i znanstvenih
instrumenata, zapaajui kao i prije, ali ovaj put s novim spoznajama, da
je na jednom mjedenom mikroskopu jo stakalce s nekim debelim
crvenkastim ostatkom. Takoer je zapazio da odreen broj mineralokih
uzoraka nedostaje i spontano je posegnuo u jednu od kutija i zgrabio
komad neke tamne nebruene rude, na dodir hrapave i grube. Svjestan je
da je barun iza njega, nepomino gleda i puta da se trenutak produlji do
granica nemogueg prije nego to se okrene prema njemu, prebacujui
komad stijene iz ruke u ruku, iz ruke u ruku, iz ruke u ruku.
Prije nego to sam napustio London, pone, bio sam uvjeren da
ste neka vrsta demona. udovite koje nalazi izopaeno zadovoljstvo u
ubijanju i sakaenju...

195

To je skandalozna i klevetnika optuba.

... ali kad sam primio brzojav od svog ujaka, u Folkstoneu, bio sam
prisiljen razmisliti. I priznati da moda nisam imao pravo glede vas, cijelo
vrijeme.
Zaustavi se, ali barun nije nasjedao.
Dobro, nastavit u, htjeli vi to uti ili ne. Moj ujak pisao je kako bi
me izvijestio da ga je posjetio Alexander Causton, koji je pritom opirno
govorio o zdravstvenom stanju svoje keri. I tada sam se sjetio to ste mi
rekli, na manje od deset metara od ovog istog mjesta, o godinama koje
ste proveli prouavajui duevne bolesti. O mjesearstvu i nonim
morama i histeriji i neurasteniji - svim tim poremeajima koji toliko dugo
uasavaju ovjeanstvo i koji su potaknuli toliko barbarskog
praznovjerja, a zbog kojeg su bolesnici bivali osuivani na zatvor kao
opasni lunatici. I pitao sam se istog trenutka moe li upravo ta rije lunatik - biti klju svega toga. Jer sjetio sam se tada papiria koji sam
naao u vaem apartmanu u Albanyju i tablice s nejasnim slovima i
brojkama u iji smisao nisam nikako mogao proniknuti, u to vrijeme. Ali
sad poinjem nagaati da se ti brojevi vjerojatno odnose na mjeseeve
mijene - i da bi to mogao biti odgovor. Odgovor koji sam traio i koji ste
vi ve pronali.
Zaustavi se, ali barun se i dalje nije dao navui.
Cijelim putem na parobrodu, iz sata u sat, dok sam slijedio va trag,
slijedio sam i va um. I naposljetku mi je sinulo to se vjerojatno
dogodilo. Mislim da su vas sve te godine prouavanja dovele do
zakljuka kako je u korijenu tih drevnih praznovjerja kljuno zrnce istine.
I tada - upravo u tom trenutku - prvi ste put uli za Lucy Causton, a kad
ste otputovali u Englesku da je upoznate, ono to ste otkrili zateklo vas je
snagom otkrivenja. Ne samo da su simptomi njezina duevnog stanja
postajali izraeniji u doba punog Mjeseca nego je i patila od tekog
oblika kloroze, a njezina mjesenica tono se podudarala s Mjeseevim
ciklusom, tako da je njezina krv tekla neobino oskudno upravo u
trenutku kad bi njezina patnja bila najizraenija. I sada vaa teorija
poinje dobivati obrise - poinjete postavljati izravnu i uzronu vezu

196

izmeu oskudnosti krvarenja i utjecaja Mjeseca i ludila. I vjerujete da

ste, napokon, pronali odgovor. Zato su simptomi duevnog poremeaja
uvijek najizraeniji kad je Mjesec pun; zato se oni tako osjetno
ublaavaju ako se bolesnika dri u zatvorenom, podalje od bilo kakva
izlaganja njegovim zrakama; i zato su, povrh svega, ovom stanju
najizloenije mlade djevojke, ija tijela opadaju i rastu u istom
mjesenom ciklusu kao Mjesec i plima i oseka. Imam li pravo, zasad?
Barunove su oi suzile, ali nita nije kazao. A ako je Charlesov ton
dosad bio smireno objektivan, sad je u njegovu glasu bila varava
mekoa. I sad mi je, dakako, sve poelo imati smisla. Zato ste kupili
skarifikator netom kad ste upoznali Lucy Causton. Zato ste traili one
djevojke u Londonu i tako im brutalno putali krv. Zato su umrle, sve
one, za punog Mjeseca. I zato ste raskomadali njihova tijela kad ste
zavrili s njima. Nikad mi nije bilo jasno zato nita nismo nali - takori
i psi mogli su objasniti nestala srca, ali glave? Svakako bi neka skitnica
ili smetlar dosad nabasali na njih. Ali nikad nisu bile tamo da bi ih se
nalo, zar ne? Vi ste ih zadrali - zadrali ste ih i donijeli sa sobom u
onim kutijama koje je upravitelj u Albanyju vidio da se ukrcavaju na
vau koiju. Paljivo sauvane u eteru kako biste ih ovdje mogli secirati,
u udobnosti svoga doma, i pripremiti svoj dokaz. Jer to je ono to ste
htjeli s tim djevojkama, zar ne? Dokaz. Nepobitan fiziki dokaz koji e
potkrijepiti vau teoriju. Kako biste uvjerili tijela vlasti za ijim
odobrenjem tako oajniki udite da vas shvate ozbiljno. Da vas priznaju
kao pravog znanstvenika.
Barun se zajedljivo smijao: Ova apsurdna tirada dokazuje samo
jedno jedino, a to je alosna dubina vaeg neznanja. Unato tomu to
toliko polaete na znanstveno shvaanje, niste nita drugo doli diletant potpuni amater...
Charles se na to pribliavao, jedan po jedan prijetei korak: Moda
sam samo amater, ali znam da nikakvo znanstveno istraivanje, koliko
god uzvieno bilo, koliko god dobronamjerno bilo, ne daje osobi koja se
u njega uputa pravo da se koristi drugim ljudskim biima kako vi to
inite - da se ponaa kao da su neki nii oblik ivota koji nema vlastiti

197

ivot i vlastita prava - da ih ree kao ivotinje na stolu za vivisekciju dok

je krv u njihovim venama jo topla...
A sada je naposljetku njegov bijes rasplamsao i bijes onog drugoga.
No, je li to i siuna iskra jo neega u barunovim oima? Moda iskra
olakanja?
Platio sam onim prokletim kurvama, i to dobro, i sve one - sve one,
kaem vam - otile su iz mog apartmana ive. Jo su na ulicama i bave se
onom svojom bijednom rabotom, koliko ja ili vi ili onaj neotesani
policajac Wheeler znamo o tome. Da, putao sam im krv, ali to je bilo u
interesu medicine - u interesu znanosti. Ali u pogledu ostaloga to tvrdite,
ja apsolutno poriem da sam takvo to uinio - to bi bio in luaka...
Zaustavi se jer Charles se sada smijao, u smirenoj trijumfalnoj maniri
ahista koji je upravo natjerao protivnika u zamku koju mu je postavio.
Dakle, priznajete. Te su djevojke bile u vaem apartmanu u
Albanyju. Napokon napredujemo. Onda pretpostavimo na trenutak da
govorite istinu. Da ste ih, kad ste zavrili s njima, pustili, premda su bile
toliko slabe da su jedva mogle hodati. Moda biste mi mogli objasniti kao pukom amateru - kakva bi uope mogla biti svrha tog eksperimenta.
Mogu tek pretpostaviti da ste htjeli vidjeti moe li se izazvati histerini
napadaj - moe li slabost krvi, umjetno izazvana, uiniti inae zdravu
mladu enu podlonu utjecaju Mjeseca. Ostavimo li postrani je li takav
postupale na bilo koji nain opravdan, njegova je znanstvena metoda
svakako posve manjkava - morali biste ih promatrati tjednima, ak
mjesecima, a bez ikakva znanja o njihovu prijanjemu zdravstvenom
stanju kakav biste valjan zakljuak uope mogli izvui...
Ne znate nita o tome, dreknuo je barun. Nita pod milim
bogom.
Charles se ponovno nasmije: To bi svakako mogla biti istina. Ali
postoje druge stvari koje znam. Govorio sam o poruci svog ujaka, ali
nisam vam rekao sve to je sadravala. Rekao mi je - a siguran sam da
ete me ispraviti ako grijeim - da je Causton najprije naiao na vae ime
na stranicama novina. Novine su izvijestile o drugim eksperimentima
koje ste izveli; eksperimentima prilino drukijim i s prilino drukijim

198

ciljem.
To je posve nevano, kazao je barun, ali sad se okrenuo i nije elio
susresti Charlesov pogled.
Naprotiv, ne moe biti vanije, jer objanjava neto to me kopkalo
jo od one noi kad ste naredili napad na mene...
Barun se okrenuo prema njemu: Kakvim me ovjekom smatrate?
Ali Charles se nije dao smesti: Moja su sjeanja na tu no
nepotpuna, a dugo sam bio nepovjerljiv i prema takvima bojei se da me
vlastiti um obmanuo, ali u jedno sam se mogao pouzdati, a to je moj
rukopis. Zapisao sam neto u svoju biljenicu prije nego to se to
dogodilo - tri inicijala i broj, to je bilo sve. Moglo je znaiti bilo to ili
nita. Ali im sam vidio rije novine u brzojavu od moga ujaka, sve mi
se vratilo. Bilo je to neto to sam vidio ovdje, neto to sam ovdje
proitao. U onoj sobi gore. U Blackwoods Edinburgh Magazineu iz
1847.
Okrenuo se da bi paljivo vratio komad rude u kutiju, a zatim se
ponovno okrenuo barunu: Proklinjao sam odgodu u Parizu, ali dala mi je
vremena - vremena da odem u Nacionalnu biblioteku i pronaem taj
lanak. Misle da ste je nali, zar ne? Tajnu koja je izmaknula
alkemiarima. Tajanstvenu energiju koja pokree svemir. Sveti gral
svekolike znanosti tijekom vie od tisuu godina. I va e je rad otkriti,
vaem e se imenu budui narataji diviti. Vaa je velika teorija
objedinjujua i ona objanjava sve - ne samo ludilo nego i sve ono drugo
o emu ste govorili - aurom borealis, drevni hramovi od uspravnoga
kamenja, sablasne prikaze koje se viaju na grobovima. Zato ste bili
toliko zainteresirani za Formanove radove u Ashmoleovoj ostavtini i
zato ste eksperimentirali s tim djevojkama. Jer elite znati zato Lucy
Causton moe osjetiti tu energiju - uiniti tu tamu vidljivom - dok ostali
ne vide nita osim noi. Htjeli ste saznati to je ini tako posebnom izotrava li joj tako osjetila slabost krvi ili neko drugo svojstvo koje
samo osjetljivi poput nje posjeduju. Jer bilo je drugih kao to je ona, zar
ne? Drugih s njezinim dragocjenim darom. Ona mlada Nizozemka ije je
unakaeno tijelo pronaeno pod vaim zidovima, ona djevojka koju sam

199

uo gore s vama - djevojka za koju ste poricali da je ikad bila ovdje.

Znanost koju prakticirate podjednako je u slubi Moloha kao i najzadrtije
praznovjerje i neu dopustiti da gica Causton bude sirovina za nju.
Sad su zurili jedan u drugoga, sve su maske pale. Charles je mogao
vidjeti krv koja je pulsirala u ilicama ispod barunovih oiju i stisak
tankih aka mrtvakog izgleda,
Niste prvi, pljune, a curak sline visio mu je sa ukastih zubi, koji
je doao ovamo iznositi mi u lice bezobrazne i neutemeljene optube.
Drugi su stajali tu gdje ste vi sad i optuivali me za jo gnusnije zloine.
Ali to god vi ili drugi vjerovali, ja nisam demon. Moj rad borba je za
dobro ovjeanstva, a takav napredak uvijek ima svoju cijenu.
Bila to istina ili ne, nemate pravo prisiljavati druge da plaaju tu
cijenu - druge koji i ne znaju to traite od njih. Ta posljednja djevojka ona koju ste oskvrnuli u mrtvanici u Vine Streetu - imala je dijete.
Dijete koje otad nitko ne moe nai.
Barun je nainio prijezirnu gestu: To derite, ako je jo ivo, nee
postati nita bolje od oloa kakav mu je bila majka. I opet kaem, nisam
nikoga unakazio, a to se tie razmatranja takva ina u prostorijama
policijske postaje... Slabano se nasmijao: Mogu biti tota, gospodine
Maddox, ali nisam budala.
Bit e da se sada neto promijenilo na Charlesovu licu i ini se da je
meu njima odjednom nestalo svakog sklada.
Sada je bilo na barunu da se isprsi prijetnjama: Napustit ete moju
kuu, gospodine Maddox, i neete se vraati. Moj rad i oni koji mi u
njemu pomau nisu vaa briga. Vie nee biti upozorenja. Vi najbolje
znate za to sam sve sposoban kad se osjetim ugroenim.
Obratit u se vlastima - rei u im to ovdje radite.
Barun se nasmije: I mislite da e vam povjerovati? Smatrat e to
buncanjem luaka. A zatim e pogledati svoje arhive i vidjeti da ste
nedavno bili otputeni iz duevne bolnice Melk. Zapravo, mogli bi
smatrati svojom dunou vratiti vas onamo - da je ludnica jedino
prikladno mjesto za nekoga tko je toliko obuzet opasnim iluzijama. Jeste
li spremni za toliki rizik?

200

Neu otii bez gice Causton. Neu je ostaviti ovdje da umre.

Barun je sada bio toliko blizu da je Charles osjeao njegov dah na
licu: Brinem se za tu djevojku vie nego to moete zamisliti. Ima
rijedak dar - izvanredan talent. Neu dopustiti da joj ita nateti, u to
moete biti sigurni. A to moete rei i njezinu ocu. Zapravo i ne zasluuje
toliki obzir - obini je snob i arlatan koji se njome slui za vlastite
ciljeve.
Kako moete to govoriti kad i sami inite isto, i gore - kad se njome
sluite na najpodmukliji nain.
A zatim se zaulo kucanje na vratima i napetost meu njima koja je
postajala sve vea popustila je poput presjeene opruge.
Freiherr...
To je ovjek s naoalama i uporan je. Barun dobaci Charlesu otrovan
pogled i uputi se prema vratima. I nakon rasprave stiana tona pokazao je
gestom prema Charlesu govorei glasno i na engleskome: Pobrinite se
da ga ispratite s posjeda. Zatim pustite psa.
ovjek je drao vrata otvorenima, a Charles je oklijevao, ali zatim je
iziao za njim iz sobe. Dok je silazio niza stube, vidio je da barun vodi
mladog ovjeka u knjinicu, mladog ovjeka u dugom tamnom kaputu s
konom torbom. Charles mu nije vidio lice, ali ima neto - obuzimalo ga
je neko mutno sjeanje. Vani na nasipu zrak je bio svje i ist nakon
zaguljive atmosfere unutra i on je na trenutak stajao duboko udiui
punim pluima, pitajui se to bi, dovraga, mogao uiniti sljedee.
I moda nije jedini. Slutim da se i vi pitate zato je tako lagano
uzmaknuo. Zato nije ustrajao, upravo tada, i odbio otii dok ne vidi
djevojku zbog koje je toliko dugo putovao. Naposljetku, bio bi vie nego
dostojan protivnik barunovu nervoznu pomoniku, da mu se odluio
suprotstaviti. Nije bilo nekog posebnog razloga za njegovu neodlunost.
Moda ga je sprijeilo neto u onome to mu je barun rekao. Neto o
provali u mrtvanicu u Vine Streetu i kako bi samo budala uinila takvo
to. I to je, zapravo, najudniji i najtee objanjiv dio cijelog dogaaja,
jedini element sluaja za koji se Charles morao prisiljavati da ga uklopi u
svoju novu teoriju. Jer ako ima pravo, i ako je znanost u osnovi svega

201

ovoga - ako je elja za znanjem ubila te djevojke, a ne elja za krvlju mora prihvatiti da je barunova logika ispravna. Koliko god von
Reisenbergove teorije bile sulude, koliko god je nemilosrdno iskoritavao
te djevojke, ne bi nikad obavljao eksperiment u takvim okolnostima ili
ugrozio svoje veliko otkrie uputajui se u takav rizik.
Mjesec je obojio svijet u crno i bijelo, a jedina je boja krajolika uti
sjaj svjetiljke koja gori na prozoru kapelice u podnoju nasipa. Svjetlo
baca duge sjene preko nadgrobnih spomenika, preko starih spomenika
koji se raspadaju, i onoga jednog groba koji je svjeiji od svih ostalih i
koji uvaju lijepi isklesani aneli i okruuje ga svjee cvijee.
Charles se namrti. Svjee cvijee? Zatim se uputi niz nasip, najprije
sporo, a zatim sve brim korakom. Gurne drvena vrata i pone gacati
kroz vlanu proljetnu travu do groba. Cvijee je sada na svjetlu bilo
blistavo, iljasto i zvjezdasto, s tekim prodornim mirisom koji se irio
zrakom. Prodoran i prepoznatljiv. Jer on je odmah znao to je to cvijee i
zato je postavljeno ovdje. Ali tek kad je proitao to je napisano na
kamenu, i posljednji se komad konano posloio na mjesto. Jer ovo nije
prvi put da ita ovo ime. Isto je ime bilo otisnuto na onom bijelom
papiriu dva puta sedam centimetara koji mu je i sada u depu kaputa:
WILHELMINA VAN HELSING
Filia et dilecta soror
1834.- 1851.
Requiescat in pacem
I sada zna. Zna tko je bio onaj mladi koji je uao u dvorac odmah
nakon njega; zna zato su one djevojke bile pronaene onako unakaene i
zato je Roseino mrtvo tijelo moralo biti unakaeno, ak i u policijskoj
mrtvanici i ak i s tolikim izgledima da bude uhvaen; zna zato je tijelo
Dore Holman bilo iskopano i raskomadano i zato je djevojka koja je
pokopana upravo u ovom grobu izvaena iz lijesa i obezglavljena, samo
tjedan dana poto je umrla. Nije to bilo klanje, nego ljubav. Jer mladi
koji je to uinio njezin je brat.

202

to je rekao Charlesu onoga dana u vedroj i sunanoj okolici

Britanske knjinice? To je djelo koljaa, ali onaj tko to ini, postupa
tako iz saaljenja i suosjeanja. Kako bi omoguio duama onih koje voli
da poivaju kao stvarno mrtve i da zauzmu svoje mjesto meu anelima.
Ili tako barem priprosti ljudi vjeruju. Charles je jo mogao vidjeti
osmijeh koji je pratio te posljednje rijei, osmijeh obrazovanog,
prosvijetljenog znanstvenika. Ali sve je to bila fasada. Ne vjeruju samo
priprosti seljaci na von Reisenbergovu imanju da je barun nosferatu; i
Abraham Van Helsing u to je vjerovao. Vjerovao je u to potpuno i toliko
gorljivo da je spreman oskvrnuti tijelo sestre koju je oboavao ne bi li je
spasio.
Unato svim laima i okrutnostima, barun je govorio istinu kad je
tvrdio da su te djevojke otile ive. A ipak ih je osudio na smrt
podjednako sigurno kao da ih je ubio vlastitim rukama. Jer oiljci koje je
ostavio na njihovim tijelima obiljeili su ih, u Van Helsingovim oima,
kao Neumrle, kao one koji ne mogu umrijeti i koje je jedino mogue
sprijeiti u vrebanju tijela ivih, i to tako da im se odrubi glava, a srce
probode kolcem i izvadi. Charlesov um sada je mahnito radio jer sve je
napokon jasno. Van Helsing je vjerojatno mjesecima slijedio baruna,
otkad je njegova sestra umrla i otkad je na njezinu vratu pronaao tragove
koje je doivio kao otiske zubi vampira. Prvo u Whitby, a zatim u
London, a sad opet u dvorac Reisenberg, neumorno tragajui za mladim
enama za koje je vjerovao da ih je barun oskvrnuo, nepokolebljiv u
namjeri da ih oslobodi od prokletstva smrtonosne besmrtnosti. I gorke li
ironije da ga je ta milosrdna misija uinila ubojicom - monstruoznijim
predatorom nego to je barun von Reisenberg ikad bio.
Je li Van Helsing jo bio u susjedstvu kad je Charles prvi put putovao
u dvorac i je li naumio otkriti tko je Charles, i kakav ga je posao doveo
ovamo? I je li ga slijedio u London i upriliio onaj susret u Britanskoj
knjinici u nadi da e policija tako biti upozorena da je vampir u
inozemstvu usred prijestolnice? A kad se to upozorenje izjalovilo, je li se
Van Helsing u oaju okrenuo Daily Newsu, znajui da ni jedne novine
nee odoljeti tako neobinoj prii? A sad se Charlesu ledila krv u ilama

203

od pomisli na torbu koju je vidio u mladievoj ruci. Torbu koja je

dovoljno velika da skrije sav alat koji mu je potreban za izvrenje
njegova brutalnog ina. I nee barun biti jedini po koga je doao, nego i
svi oni za koje vjeruje da ih je iskvario...
Lucy, blagi Boe, Lucy...
I sada je trao etveronoke uz nasip koji je mokar od rose i
zaustavio se klizei na vratima dvorca, srce mu je lupalo, ne samo od
napora nego i od straha. Nije demon iz njegova sjeanja onaj koga sada
vidi pred sobom, niti pakleno pseto crvenih oiju i drijela, ali je
svejedno krvoloan. Golemi mastif s ogrlicom sa iljcima, koji bjesni i
vonja na nonom zraku. Iao je prema njemu, reao, ali Charles je ovaj
put spreman; uzeo je pitolj iz kaputa i kad je odjeknuo pucanj, pas je
pao mrtav, a vrua krv curila je prema njegovim nogama. Do trenutka
kada je stigao do dvorca buka je izazvala navalu sluga vani u dvorite vie nego to ih je Charles ikad vidio na tom nadnaravno tihom i pustom
mjestu. Ali Bremmer je onaj na koga je naletio - Bremmer, koji govori
engleski.
Morate me pustiti unutra, vikao je dok dvojica konjuara stavljaju
ruke na njega, onaj ovjek koji je upravo doao ovamo - on je brat
djevojke koja je umrla, zar ne - djevojke iz Delfta...
Bremmer je oklijevao, zatim kimnuo.
On namjerava nauditi barunu - dugo je to planirao...
A zatim se nebom prolomio vrisak koji para ui i Charles se
oslobodio stiska konjuara i progurao se pokraj Bremmera u hodnik,
razvaljujui vrata knjinice uz tresak. Knjige su bile posvuda na podu,
neprocjenjive knjige razasute poderanih hrbata, postolja prevrnuta,
staklene kutije razbijene. Ali soba je bila prazna. Sjurio se natrag i
pojurio uza stube osjeajui bol u staroj rani, kao da ju je razbudila ista
zvijer koja ju je zadala, do vrata ispod tornja koja je samo jednom
zatekao otkljuanima.
Dosad.
Lagano je otvarao vrata, a sada je uo glasove. Ne barunov nizak
promukao ton, ve drugi, mladi, snaniji, ljui. Charlesovo je disanje bilo

204

toliko glasno da je jedva mogao razabrati rijei i polako se uspinjao uza

stube, nesiguran hoe li iznenaenje biti njegov saveznik ili njegova
propast. Mrak je u prostoru u koji ulazi, svijetli samo jedna svjetiljka, i
zaguljivo je na nain koji ne moe razumjeti dok ne isprui ruku i napipa
da su zidovi presvueni nekom gustom tkaninom. U sredini sobe neto
visi sa stropa, nadvija se u sjeni, i kripi dok se polako mie natrag i
naprijed pri nekom nevidljivu strujanju ustajala zraka. U jednom trenutku
od kojeg mu je srce stalo, pomislio je da je to tijelo, ali zatim mu se oi
prilagode i razabere teke spletove namotane ice. A odmah ispod njih
Abraham Van Helsing, lea okrenutih vratima, nagnut iznad neega to je
izvan Charlesova vidokruga. Dok barun von Reisenberga lei nepomino
na podu, usta su mu razjapljena i natrpana blijedim zvjezdastim cvijeem,
a oi su mu izvrnute bijele i mrtvaki staklaste.
A onda se Van Helsing pomakne i Charles s uasom shvati da je ono
nad im stoji stol za seciranje - isti onaj, bez sumnje, koji je barun
vjerojatno donio sa sobom iz Londona, isti onaj na kojemu su vjerojatno
leale one djevojke, polusvjesne, dok im je barun putao krv. Ali sada je
tu leala Lucy Causton, odjevena samo u tanku spavaicu koja je sezala
visoko do vrata, a zapea su joj bila svezana za bone strane kreveta.
Van Helsing se ponovno pomaknuo i Charles ga je gledao kako
privruje koni remen oko njezina lijevoga glenja namjetajui
vrstou s preciznou kirurga. A pokraj njega na podu je kona torba,
otvorena tako da otkriva komplet dugih noeva, eki i debeli drveni
kolac. Djevojin sluh bit e da je izvanredno otar jer premda Charles
nije proizveo nikakav zvuk, ona je lagano podigla glavu i pogledi su im
se sreli. Blijeda je od uasa, ali ne pomie se jer joj Charles pokazuje
gestom da uti i poinje se kretati prema njoj najtie mogue. Ali u tom
trenutku daska je zakripila i Van Helsing se okrenuo. Okrenuo se, vidi i
zna.
Ah, gospodine Maddox. Pitao sam se hoete li nam se pridruiti.
Svakako ste doli ranije nego to sam oekivao.
Ne inite to, Van Helsinge. Prestanite sada dok ne prolijete jo
nevine krvi. Znam to mislite - to vjerujete - ali on nije bio vampir.

205

udovite jest. Ali znanost ga je takvim uinila, ne negromancija.

Djevojka je neduna - rtva je ba kao i vaa sestra.
Van Helsing se smijao: Vaem neznanju ravna je samo vaa oholost.
Odmah sam to vidio, onoga dana kad smo se sreli u Knjinici. Ta
engleska nadmenost, taj prijezirni stav. Smatrate se toliko prosvijetljenim,
zar ne, tako modernim i mudrim, a i dalje ste slijepi poput djeteta, lieni
razbora vie nego neobrazovani ovdanji ljudi prema kojima se odnosite s
takvim prijezirom. Oni znaju bolje od vas istinu o postojanju vjetica.
Znaju da postoje bia kao to su vampiri - da su to misteriji o kojima
moemo samo nagaati i koje ni vaa takozvana znanost ne moe
objasniti. ak i da mi to moje nesretno iskustvo nije potvrdilo, zapisi iz
prolosti dovoljno kazuju. A vi imate i manje izlika, jer niste li vidjeli
dokaz vlastitim oima? Iako se silno ponosite svojom sposobnou
zapaanja, jeste li se ikad pitali zato se von Reisenberg kloni dnevnog
svjetla? Zato ga nikad nitko nije vidio da jede ljudsku hranu? Zato su
mu zubi tako izdueni i otri? Zato su sva zrcala uklonjena s njegova
posjeda?
Charles je odmahnuo glavom: Znam kako se ini da to potkrepljuje
ono to govorite, ali postoje zdravstvena stanja koja jo ne razumijemo bolesti koje ine bolesnike osjetljivima na svjetlo i uzrokuju bljedilo i
povlaenje desni...
Van Helsing se podmuklo smijao: Smijena pretpostavka, a uz to ste
je spremni i prihvatiti kao istinitu jer je smatrate znanstvenom. Oh,
priznajem da sam isprva i ja bio skeptik - moje me obrazovanje nauilo
da se rugam takvim stvarima, ba kao to se i vi rugate. Ali vi niste
izgubili sestru - niste je voljeli otkad je bila dijete, i vidjeli je obuzetu
mjesearenjem i nonim morama, i uli lijenike kako govore da nema
nade. Niste je uzeli pod svoju zatitu i odveli tisuu kilometara dalje u
nadi da e promjena zraka djelovati blagotvorno. Niste je vidjeli kako
kopni iz dana u dan, kako postaje sve bijeda i bljea, dok ne postane
teko sluati njezino disanje. Niste pronali njezino beivotno tijelo i
vidjeli otiske zubi na njezinu vratu. Ja sam ih vidio, kaem vam, i nije
bilo sumnje to je to - te okrugle rupice obrubljene bjelinom koje ne

206

zarastaju...
Ne, kazao je Charles primiui mu se, grijeite - ti tragovi nainjeni su pomou skarifikatora - medicinskog instrumenta. Koristio se
njime kako bi im putao krv, radi svojih eksperimenata. Smislio je neku
veliku teoriju o energiji svemira...
Van Helsing se sada smijao: I vi mene nazivate poremeenim!
Znam da zvui ludo, ali on je iskreno vjerovao kako je ostvario
velik napredak - da su patnje djevojaka poput vae sestre uzrokovane
njihovom posebnom osjetljivou na mjeseinu, osjetljivou koja
potjee od razrijeenosti krvi. Zato su one djevojke u Londonu bile toliko
blijede - zato su imale one rane...
Van Helsing je tresao glavom: Nisam ja taj koji grijei, Maddoxe,
nego vi. Gdje je nabavio taj instrument za koji tvrdite da se njime
koristio?
Charles je otvorio usta da kae, ali onda je zapeo. Van Helsing se
smjekao: Bilo je to u Londonu, zar ne, kad je posjetio Veliku izlobu?
Charles je progutao slinu, zatim kimnuo.
Toliko polaete na svoju sposobnost logikog zakljuivanja, a i
dalje vam razmiljanje ne odolijeva ni najmanjem iskuenju. Jer ako je
kupio taj instrument u Londonu, kako objanjavate tragove koje sam
vidio na vratu svoje Mine vie od tri mjeseca prije toga? Kako
objanjavate ono to sam vidio na vratu one djevojke u Whitbyju?
Charles je vidio da se djevojka pomie: Znala sam da sam vas prije
vidjela, rekla je gledajui Van Helsinga u kukavnoj gorljivosti propale
nade, bili ste u opatiji onoga dana - pozdravili ste me podizanjem eira
- mislila sam da ste tako ljubazni, tako galantni...
Van Helsing joj se podsmjehivao smijekom koji srce pretvara u led:
I uistinu jesam, kazao je njeno stavljajui joj prst na obraz, jer uinit
u vam najveu moguu uslugu. Spasit u vas od vjenog injenja
opaina nou i postajanja sve iskvarenijom njima danju. Spasit u vas od
ubijanja nevine djece u kolijevci i od goenja mesom najmilijih...
Vi ste to bili, apnula je ona, a suze su joj klizile niz obraze, vas
sam vidjela one noi na groblju s mojom Dorom. Mislila sam da je to bio

207

on - krivila sam njega - a to ste cijelo vrijeme bili vi...

Prela je Neumrlima mnogo prije te noi - tragovi na njezinu vratu
nisu ostavljali mjesta sumnji.
Ja sam bila s njom svaki dan i nita nisam vidjela.
Van Helsingu su zasuzile oi: Krila ih je - lukavo kao to njezina
vrsta to ini. Koliko god je gorljivo elite opravdati, gice Causton, ne
moete porei istinu. Poela je nositi crnu vrpcu oko vrata, zar ne?
To je bilo radi broa - kako bi mogla nositi bro - onaj koji sam joj
ja dala...
Van Helsing je odmahnuo glavom: Kako ste naivni, kako lakovjerni.
A ona bi bila napala - vas bi napala - da se ja nisam tada umijeao. Ta je
crna vrpca nadasve djelotvorno neto skrivala. Ali mene nije mogla
prevariti. Jo su bili ondje, ti tragovi, kad sam otvorio grob i povukao
vrpcu. Njezino je tijelo bilo savreno i netaknuto kao i tijelo moje sestre
kad sam pronaao njezino truplo crnih usana s krvlju djeteta - djeteta
koje je pronaeno razderana grkljana, kao da ga je napala kakva divlja i
bijesna zvijer.
Kako to mislite? viknula je djevojka prije nego to ju je Charles
uspio sprijeiti. Jer znao je to je uinjeno tijelu Dore Holman i elio je
zatititi ovu djevojku od te boli - od nemogunosti da to zaboravi.
Zato bi itko uinio takvu grozotu kakva je remeenje spokoja
mrtvih?
Ja sam joj podario mir, kazao je Van Helsing milujui joj lice.
Kad sam podignuo poklopac lijesa, vidio sam kako lei ondje okruena
sjajem Neumrlih, usne su joj bile pune i crvene i vlane, a onda je
otvorila oi i pogledala me...
Ne, ne! viknula je djevojka pokuavajui se osloboditi spona
kojima je bila sputana, i Charles je sada vidio da je u Van Helsingovoj
ruci no, no s dugom zakrivljenom otricom i tamnim mrljama na rubu.
Stara krv, odavno sasuena. Krv onih djevojaka u Londonu, koje su
ubijene i unakaene, i mlade Rose Danby, koja je umrla u prljavtini, u
strahu i iscrpljenosti, preklinjui za svoj ivot.
Van Helsingov glas sada je bio meki, gotovo njean dok je milovao

208

Lucynu zlatnu kosu: Vjerujte mi, silno me boli to vam ovo moram rei,
ali to je potpuna i strana istina. Oi vae prijateljice koje su neko bile
tako blage tada su bile tvrde poput kamena, zjenice su bile toliko rairene
da su se inile crne poput ponora bez dna. A onda su joj se grudi stale
nadimati i pohotno je rukama prelazila preko njih dok joj se bradavice
nisu ukrutile i aputala mi je kao ulina prostitutka: ekala sam te poljubi me - vodi ljubav sa mnom! I vidio sam krv na tim nabubrenim
usnama i znao sam to moram uiniti. Uzeo sam kolac koji mi je bio u
rukama i zario joj ga bez milosti u srce. Grila se i izvijala, a lijepo joj se
lice izobliilo u grozan, bijesan i opak izraz i dok sam zabadao kolac sve
dublje i dublje, ona je vritala poput demona i krv joj se slijevala s usana
i curila po bijeloj mrtvakoj opravi, ali nisam posustajao, nisam ustuknuo
pred jezivom nunou dok se nije napokon umirila i moja velika zadaa
bila je zavrena. Zatim sam uzeo ovaj no i odrezao joj glavu jednim
udarcem i napunio joj ovjeena usta cvjetovima enjaka. I dok se miris
irio oko mene, vidio sam da se promijenila i da je lice koje je bilo toliko
odvratno opet postalo blago i isto. Bila je spokojna. Kao to e i ti biti
spokojna...
No je sada bio na djevojinu grlu, a Charlesov pitolj u njegovoj je
ruci, ali kut je posve pogrean, ne moe to uiniti - ne moe riskirati
pucajui. Vjerujem vam, rekao je pomiui se prema naprijed,
vjerujem vam. Van Helsing se zaustavi i pogleda u njega.
I ja sam imao sestru koju sam volio, zamuckivao je Charles.
Sestru koju sam izgubio vlastitom pogrekom - vlastitim nemarom.
Znam kako je nepodnoljiv takav gubitak.
Van Helsing se namrtio, ali stisak noa u njegovoj ruci olabavio je.
Pomoi u vam, kazao je Charles nadajui se da oaj - la - nije
tako oit kako zvui njegovim uima. Vidio je da su djevojina usta
otvorena, ali nije si mogao priutiti da gleda nju. Pomoi u vam da
svrite s von Reisenbergovom prijetnjom jednom zauvijek i da oslobodite
svijet od njegove odurne vrste. Koraao je prema torbi i podigao kolac
iz nje. Recite mi to moram initi.
Van Helsingu su oi zasuzile: Zato da vam vjerujem? Kako da znam

209

da ste iskreni?
Zato to emo poeti s djevojkom.
Charlesovo je srce sada lupalo i noge su mu se tresle, ali hodao je
staloeno koliko je mogao do vrha stola. Djevojin se strah mogao
opipati; mogao ga je namirisati na njoj.
Ne, aputao je, molim vas.
Progutao je slinu; ono to namjerava silno je rizino, ali nita mu
drugo ne preostaje, nema drugog naina. U njezinu stanju, nakon onoga
to se dogodilo u Albanyju, von Reisenberg sigurno ne bi riskirao
putajui joj krv - sigurno ne bi ugrozio ono to mu je najvrednije ili
ozlijedio jedinu osobu koja bi mogla opravdati njegovu cjeloivotnu
ambiciju.
Ne bismo li se, kazao je stegnuta grla, najprije trebali uvjeriti da
je djevojka nesumnjivo bila rtva njegova gnusna vrebanja.
Van Helsing je bio zajedljiv: Bila je sama s njim dobra dva mjeseca.
A dovoljno ju je pogledati - njezina zadihanost, njezino bljedilo...
Charles je vrtio glavom: Tomu bi moglo biti uzrok neto drugo. U
Londonu sam vidio dokaze da je gica Causton nedavno izgubila dijete bio je to teak pobaaj. Izgubila je mnogo krvi...
Pitao se je li ona znala; bi li tako nevina djevojka uope znala da je
trudna, i sad je na njezinu licu vidio da je imao pravo. Njezine su se oi
rairile i suze su joj klizile niz obraze dok je polako vrtjela glavom.
U redu, kazao je Van Helsing poseui za ovratnikom spavaice.
Postoji jedan dokaz koji ne moe skriti.
Ali kad je pomaknuo svilu u stranu, zauo se tresak i okno na jednom
od prozora razbilo se u kiu stakla i krhotina, a svjetiljka se prelila i
ugasila. Vjerojatno je Mjesec prekriven oblacima jer u sobi je bio potpun
mrak ispunjena zvukom lepeta krila. Velika ilava krila golemog imia,
koji je kretao i udarao o zidove, obruavala su se iznad Charlesove
glave i njemu u lice. Otjerao je stvora, ali sada su prsti bili na njegovu
grlu, stezali su ga odostraga, zakretali mu glavu natrag i dolje, a neto
hladno i tanko mu je na vratu i istie mu zrak iz plua i uje viku
vlastita glasa dok svijet eksplodira u sve snanijoj svjetlosti.

210

Trenutci koji su slijedili urezivali su mu se u mrenicu oka poput

fotografija. Oslijepljeni Van Helsing dizao je ruke prema licu i padao
natrag. Djevojka je stajala u sjaju bijelog plamena, ruke su joj bile
podignute visoko iznad glave poput anela u ekstazi. A zatim se svjetlo
ugasilo i tama je ponovno sve obavila i njih su dvoje na tlu, prevru se i
prevru, udaraju i grebu, i uje se zvuk padanja pokustva i komadi
stijena padaju oko njih i kotrljaju se na ulatenu podu, a no se otkotrljao
i on pone gurati Van Helsinga natrag i dolje steui mu ruke oko vrata,
steui ruke oko vrata ovjeka za koga zna da je ubojica...
Zar ne shvaa, aptao je Van Helsing, on ju je obuzeo - on ju je
obuzeo...
Van Helsing poeo je kaljati i grio se kao da e povratiti, a Charles
je odjednom uo zvuk kotaa. Pojurio je do otvorenog prozora i popeo se
na rubnjak. Dolje u daljini u dvoritu koija se zaustavila pokraj vrata i
ovjek je podigao Lucy Causton u nju. ovjek koji je zastao na trenutak
gledajui gore prema mjestu na kojem je Charles stajao prije nego to je
brzo uao i viknuo koijau da krene punom brzinom.
Barun von Reisenberg.
Prekasno je da ih slijedi - prekasno da ih sprijei - i Charles je mogao
jedino gledati kako koija ubrzava na kapiji i kree dolje prema nasipu.
Pucaj, viknuo je promuklim glasom Van Helsing iza njega. Ima
oruje. Upotrijebi ga. Upotrijebi ga da ga zaustavi.
Predaleko je, a oruje je tek pitolj i nema nade da e metak pogoditi
metu, ali on je kao opinjen naciljao i opalio. A onda se vrijeme usporilo
na otkucaje srca i mogao je uti vlastito bilo kako mu tutnji u uima dok
su se konji propinjali i kopita im klizila po mokrom kamenju, a koija je
vikao i njihao se amo-tamo ubrzavajui vonju te je jurio sve bre i bre
dok se nije sunovratio prednjim dijelom preko nasipa i prevrnuo se,
raspao se u komade u agoniji konja koji njite i drva koje se lomi, dok se
sve nije zatreslo i stalo.
Dok je Charles stigao do vrata, posluga se ve sjatila oko koijaa
koji je ispao te nije bio priklijeten, ali nije ni siguran, jer je sav
polomljen. Nie od tog mjesta leala je raspadnuta koija napola

211

uronjena u vodu, jedna su joj vrata visjela otvorena, a kotai su se

polako okretali. Charles je viknuo Bremmeru da poalje po lijenika,
zatim je pojurio niz nasip preko krupnog ljunka, klizei i posrui, bez
daha, napola izbezumljen, do koljena u vodi, dok nije stigao do prevrnute
koije u kojoj je leao barun von Reisenberg lica okrenuta prema
Mjesecu, iz usta mu je curila krv, a metalni mu se iljak osovine koije
zario u srce.
Lucy! vikao je Charles u panici gacajui do suprotne strane.
Lucy!
Koija je polako tonula, pijesak joj je usisavao teinu dok je on
oajniki razvaljivao vrata. Vidio je nju unutra, ali ona se nije micala,
nije odgovarala. Koija se njihala, vrtoglavo ponirala, ali odjednom je on
okrenuo kvaku i ona je u njegovu naruju i iznio ju je uz nagib, njeno je
polaui na tlo. Imala je ogrebotinu na licu i duboku porezotinu na vratu,
ali disala je, iva je. I dok joj je pomicao glavu i uzimao ruku u svoju
kao da meu njima struji nekakva energija, otvorila je oi i gledala u
njega. Gledala je u njega bolno i smeteno, izdaleka ga uznemireno
prepoznajui.
Ne ostavljaj me, apnula je naposljetku. Ne ostavljaj me,
Charles.

212

EPILOG
Buckingham Street, 20. lipnja
Dragi moj Charles,
aljem ovo pismo u poste restante u Beu, u oajnikoj nadi da e
vas zatei na vrijeme. Rastao sam se ranije s Alexanderom Caustonom.
Donio je ovamo sliku koju je elio da vam poaljem, da vidite njegovu
ker ako je budete mogli pronai. Kaem njegovu ker i znam da je on
tako naziva, ali sad vam moram rei da djevojka koju traite nije njegova
ki niti joj je onoliko godina koliko je on oduvijek mislio da ih ima.
Priloio sam sliku koju toliko elim da imate, ali priloio sam i drugu sliku te djevojke kad je bila vrlo mala i sjedila u krilu svoje majke.
Kad sam ugledao sliku, zgrilo mi se srce, jer sam ve vidio lice te
ene, premda samo jednom, i to prije mnogo godina. Bila je dio putujueg
sajma koji je gostovao u Windsoru u lipnju 35. godine. Sajma za koji
znam da e ga se sjetiti jer si poslije govorio o svjetlima i guvi i o
glazbi vergla. Ta ena bila je jedna od mnogih koje sam ispitivao za tih
prvih nekoliko mahnitih dana, kad sam oajniki traio bilo kakav znak,
bilo kakav trag. Sjeam se njezinih ukoenih crta lica, njezinih opreznih
odgovora, ustrajanja na tome da nije nita vidjela, ula ni znala. Ali ne
sjeam se keri. Jer to god da je rekla Caustonu, kakve god je lai
poslije izgovorila da bi prikrila svoj zloin, dijete o kojem je govorila nije
bilo njezino.
Poznata mi je hrabrost i odlunost koju unosite u svaki zadatak kojeg
213

se prihvatite, ali vi i ne znate koliko je silno vaan zadatak kojeg ste se

sada prihvatili. Morate pronai tu izgubljenu djevojku, Charles, pronaite
je i sigurno je dovedite kui onima koji je vole i koji su vjerovali da je
zauvijek izgubljena. Ne zbog Caustona, iako vas je on uposlio, nego zbog
sebe, i mene, i vae sirote majke, koja je svih tih godina bila obuzeta tako
dubokom tugom da joj nije bilo lijeka. Dostajat e samo jedan pogled samo jednom pogledajte sliku koju vam aljem, i napokon ete doznati
tko je Lucy Causton.
Ona je vaa sestra.
Ona je Elizabeth.

214

AUTORIINA NAPOMENA
Lik baruna von Reisenberga velikim se dijelom temelji na stvarnoj osobi.
Barun Karl von Reichenbach roen je 1788. u Stuttgartu, gdje je njegov
otac bio sudski knjiniar. Nije bio plemi po roenju, ali mu je titula
dodijeljena kao priznanje za njegov doprinos znanosti i industriji.
Zasluan je upravo za otkria koja sam pripisala svome fikcionalnom
barunu, ukljuujui kreozot, parafin, pitakal i brojne druge kemijske
spojeve. Godine 1839. von Reichenbach se povukao iz kemijskih studija
i posvetio istraivanju magnetizma i drugih s njime povezanih sila kao to
su elektricitet, toplina i svjetlost. Na osnovi tih. istraivanja postupno je
postao uvjeren da postoji jo jedna nevidljiva energijska sila u svemiru,
prisutna i u Sunevoj i u Mjeseevoj svjetlosti, a slina je elektricitetu i
magnetizmu, iako nije istovjetna ni jednoj od njih. Bila je to zapravo
tajanstvena energija koja se iri cijelim svemirom i on ju je nazvao
Odic silom ili Odom. Vjerovao je da je zapravo rije o krvi
svemira, sili koja objanjava sve, od aurore borealis do ektoplazme,
lutajueg plamena, rotirajueg stola na spiritistikim seansama i
poloaja drevnoga uspravnoga kamenja. Barun je do svojih zakljuaka
doao poslije rada s desetcima ljudi koje je nazvao preosjetljivima, od
kojih su mnogi patili od ivanih bolesti. Ti su ljudi tvrdili da vide
blistavi plamen to isijava iz magnetskih polova.
Von Reichenbach je osmislio posebnu napravu za daljnje ispitivanje
svojih teorija, ukljuujui konstrukciju od metalnih ploa na krovu svoga
dvorca, postavljenih tako da hvataju Sunevu i Mjeseevu svjetlost i

215

prenose je pomou ica u posebnu tamnu prostoriju koja se nalazila

ispod njih. Njegovi bi preosjetljivi proveli mnoge sate u toj prostoriji,
a zatim bi zatraio od njih da dre krajeve tih ica i opiu to vide. Von
Reichenbach je poeo eksperimentirati i s uzorcima ruda i metala iz
svojih geolokih zbirki, koje bi svojim preosjetljivima pokazivao na
rotirajuem stolu jednog za drugim, u prostoriji posve izoliranoj od
ostalih izvora svjetlosti. Otkrio je da neki preosjetljivi mogu vidjeti
plamenove razliitih boja, u rasponu izmeu zelene do bakrene i crvene
do cinane. Uranjanje u vodu za mjeseine moglo je preosjetljive
uiniti fiziki bolesnima, a neki su se od njih izbjegavali zatei u blizini
zrcala. Medu ostalim, ustanovio je da su mlade ene posebno osjetljive u
vrijeme mjesenice. Dok bi provodio svoje eksperimente, sam barun bio
bi na strogoj dijeti i ne bi dodirivao metale.
Von Reichenbach je s vremenom postao uvjeren da je lunatinost
posljedica prekomjerne osjetljivost na Od. Ispitivao je stotine ljudi koji
su patili od mjesearenja, nonih mora, histerije i drugih duevnih
poremeaja te zakljuio da bi drevna vjerovanja povezana s utjecajem
Mjeseca zapravo mogla proizlaziti iz uinka sile Od na mjeseini. Otkrio
je da izlaganje pojedinaca koji su patili od lunatinih stanja
Mjeseevoj svjetlosti neposredno uzrokuje fizike simptome kao to su
grevi u miiima i osjeaj topline na koi, kao i osjeaj duevnog nemira
i nelagode.
Mnogi od ljudi koji su ivjeli u von Reichenbachovu susjedstvu
poeli su se bojati toga visokog i tajanstvenog ovjeka odjevenog u crno,
koji je obilazio svjee iskopane grobove, sam etao stazama skriven od
pogleda i zatvarao mlade ene u svoj dvorac. ak su ga neki prozvali
vjetcem iz Cobenzla (dvorac je prethodno bio u vlasnitvu ovjeka
tog imena).
Von Reichenbachove teorije prvi su put objavljene u Njemakoj
1849. te prevedene na engleski sljedee godine. Podijelio je onodobnu
znanstvenu javnost, pri emu su neki lanovi akademije prihvatili njegova
otkria, a drugi su propitivali njegove metode i traili objektivniji dokaz
od iskaza svjedoka koji su esto bili poremeeni i ranjivi pa stoga vrlo

216

sugestibilni.
Iako je von Reichenbach s vremenom i sam povjerovao da vidi
svjetlost Odica, nikad za svoje teorije nije ponudio dokaz ozbiljne
znanstvene teine, unato tomu to je oito zabiljeio isijavanje Odica
na dagerotipskim snimkama, od kojih je prva objavljena 1861. U svojoj
pjesmi Aurora Leigh (1856.), Elizabeth Barrett Browning spominje Od
silu Nijemca Reichenbacha / koja jo iz enskih vraka prstiju gori
plavim plamenom.
U Blackwoods Edinburgh Magazineu iz 1847. zaista je objavljen
lanak naslova O istinitosti narodnih vjerovanja. lanak sadrava
kratko izvjee o eksperimentima koje je von Reichenbach provodio na
Fraulein Maix, koja opisuje kako je, kad je zamoljena da dri magnetnu
ipku, osjetila unutarnju borbu u rukama, prsima i glavi. Ostalo sam
izmislila.
Von Reichenbachove teorije otad su na loem glasu, barem u
veinskoj znanstvenoj zajednici, a to da je Hitler navodno oduevljeno
reagirao na ideju o sili Odic zacijelo nije pridonijela njihovu ugledu.
Svoj prvi susret s barunom i veinu pojedinosti u vezi sa stvarnim
barunovim eksperimentima mogu zahvaliti djelu Lost Science (Izgubljena
znanost) Gerryja Vassilatosa. Poslije sam proitala von Reichenbachova
vlastita Istraivanja o magnetizmu, elektricitetu, toplini, svjetlu,
kristalizaciji i kemijskoj privlanosti u vezi sa ivotnom silom. Ostali
aspekti mog lika djelo su moje mate, kao, primjerice, injenica da je
moda bolovao od lupusa ili porfirija (bolesti koje 1851. g. jo nisu bile
dijagnosticirane) te njegova opsjednutost stanjima krvi i eksperimentima
koje je provodio u Londonu kako bi ih istraio. Stvarni je barun umro
1869. u hotelskoj postelji.
Za barunovu zbirku votanih figura nadahnula me izvanredna knjiga
Marine Warner Phantasmagoria, u kojoj je fotografija animirane votane
figure Uspavana ljepotica to ju je izradio Philippe Curtis 1765. Knjiga
Marine Warner udesno je izvjee o fenomenu iluzije i imaginacije, od
dima i zrcala, do svjetla, sjene, oblaka i duhova. Ona je ujedno
neprocjenjiv izvor grade o osamnaestostoljetnim i devetnaestostoljetnim

217

fantaz-magorijama i iluzijama koje opisuje, ukljuujui glasoviti pariki

scenski spektakl tienne-Gasparda Robertsona.
Ureaji za zazivanje duhova umrlih zaista su postojali, a onaj koji
opisujem temelji se na napravi to ju je 1706. izumio Francis Hauksbee,
uenik Isaaca Newtona.
Pria o sestrama Fox u etvrtom poglavlju preuzeta je iz stvarnoga
novinskog izvjea u New York Tribuneu od 10. kolovoza 1850. godine.
Vidi The Spirit Rappers Herberta G. Jacksona, 8. Poglavlje.
Spisateljica Charlotte Bronte nazvala je Veliku izlobu golemom,
udnom, novom i neopisivom. itatelji koji ele saznati vie pronai e
mnotvo internetskih stranica posveenih toj temi, a izvrsno i nevjerojatno
informativno izdanje programa In Our Time BBC-jeva Radija 4 moe
se pronai na stranici http://www.bbc.co.uk/programmes/p003cl9x.
Izvadak iz kataloga u sedmom poglavlju stvarni je primjer.
Priznajem da sam se malo slobodnije sluila datumima povezanim s
Ashmoleovom ostavtinom, koja je zapravo bila smjetena u Ashmolean
Museumu do 1860., kada je premjetena u knjinicu Bodleian.

218

O AUTORICI
Lynn Shepherd doktorirala je na Oxfordu englesku knjievnost, a ljubav
prema klasicima prenosi i u svoje romane. Dugo je radila kao
predstavnica za tisak za tvrtku Guinness, gdje je zapoela i akciju Voda
za ivot koja dovodi istu vodu u brojna afrika sela. Danas se bavi
samo pisanjem, a njezini su romani meu najpopularnijim primjerima
povijesnog krimia. Kako sama kae, voli jo make (ima ih dvije),
Englesku (gdje ivi), renesansnu umjetnost i najbolje amerike
kriminalistike serije.

219