VLADIMIR KOAK

UDK936.7( = 862)
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno 19. listopada, 1992.
Iako je hrvatski narod od svoga stupanja na povijesnu scenu poznat kao jedan od
slavenskih naroda, te su za najstarije dokumente, natpise i kronike imena Hrvati
Slaven sinonimi, ipak se od poetka 20. stoljea sve vie istie neslavensko porijeklo
Hrvata, odnosno njihove narodne jezgre. Prema tim mnogobrojnim teorijama Hrvati,
zapravo Protohrvati, bili bi gotskog, alarodijskog, bugarskog, avarskog, ilirskog ili
iranskog porijekla. Meu svim tim hipotezama i teorijama ova posljednja, tj. o
iranskom porijeklu Hrvata, privukla je najvei broj pristaa, pa ovaj prilog
posveujemo njenom razvoju, argumentima i povijesnoj koncepciji.
Iranska teorija o porijeklu Hrvata ula je u povijesnu znanost preko tri razliita, u
poetku meu sobom nezavisna puta, i to filoloko-historijskog, zatim preko povijesti
umjetnosti i konano povijesti religije.
Glavni poticaj tezi o iranskom porijeklu Hrvata dalo je otkrie dviju nadgrobnih ploa
iz II. i III. stoljea n. e., to su pronaene u nekadanjem gradu Ta- naisu (danas
Azov nasuprot Rostovu) na utoku Dona u Azovsko more, na kojima je zapisano
ime:Horoathos, odnosno Horovathos. Grke natpise s tih ploa objavio je B.
Latvschev u Petrogradu 1890. Od- {391} mah jeupalo u oi da se spomenuta imena,
ako se odbaci grki nastavak -os mogu dovesti u vezu s hrvatskim narodnim imenom
starijeg izgovora: Horvat. Stoga je A. Pogodin 1901. godine pretpostavio da su
Slaveni ve oko 200. godine poslije Krista doprli do Crnog mora. Meutim filolozi su
ubrzo utvrdili da ta imena nisu slavenska, nego iranska. Prvi koji je iznio miljenje da
je hrvatsko ime iranskog porijekla, bio je eki historiar Konstantin Jireek u svojoj
njemaki pisanoj Povijesti Srba,objavljenoj u Beu 1911. Tek deset godina kasnije
ruski slavist A. I. Sobolevski u svojim rusko-skitskim studijama (1921) dao je prvu
konzistentnu teoriju o iranskom porijeklu Hrvata, koja u svojim osnovnim linijama nije
ni do danas bitno izmijenjena, iako ju je on tek usput nabacio objanjavajui ostatke
skitskih naziva na slavenskom jezinom podruju.

Neovisno od Sobolevskog 1925. godine slovenski je slavist F. Ramov, pozivajui se

na iransko tumaenje imena Horoathos berlinskog slavista Vasmera, zakljuio da su
Hrvati bili jedno od sarmatskih plemena, koje se tokom velike seobe naroda pomicalo
uz vanjski rub Karpata prema Visli i Labi. Potvrdu za tu tezu Ramov nalazi i
uprezimenu seljaka-kneza, koji je ustoliavao korukog vojvodu, a koji se 1414. g.
zvao Jurij Schater, kao to su se neki drugi zvali Edlinger ili Herzog. Prezime ater ili
ater Ramov dovodi u vezu s iranskim hatra - velika, vladar.
Deset godina kasnije drugi slovenski znanstvenik dao je ve detaljnu i mogli bismo
rei zaokruenu sliku o iranskoj komponenti hrvatske etnogeneze. Bio je to Ljudmil
Hauptmann u magistralnoj studiji Kroaten, Goten und Sarmaten objavljenoj u
asopisu Germano- slavica u Brnu 1935, a zatimdvije godine kasnije u raspravi
Dolazak Hrvata i Srba. Pozivajui se takoer na Vasmerovo iransko tumaenje
hrvatskog imena, Hauptmann smatra da su iranski Huurvathi nakon provale Huna
375. godine, koja je pokrenula veliku seobu naroda, napustili svoja sarmatska i
iranska sjedita u porjeju Kubana izmeu Crnog mora i Kavkaza, te da su zajedno s
erkeskim Srbima, esima, An- tima i Kasakima upali meu Slavene i Duljebe na
irokom prostranstvu oko sjevernih Karpata, gdje su se postupno poslavenili. Hrvati
su na gornjoj Visli stvorili Bijelu Hrvatsku, koja je u V. i VI. stoljeu pripadala velikom
zakarpatskom antsko-duljepskom savezu. Avarska najezda razbila je oko 560. godine
taj savez i rasula njegova plemena na razne strane. Premda se savez ubrzo obnovio,
odlazak glavnine Hrvata i Srba na jug oko 630. godine toliko je oslabio antsku jezgru
da je zauvijek nestalo skupnog imena.
S Hauptmannom filoloko-povijesna grana iranske teorije doivljava vrhunac, ali i kraj
kao posebna disciplina. Zato emo se sada osvrnuti na umjetniko-povijesnu
komponentu oveteorije. Gotovo u isto vrijeme kada je Jireek na temelju tanaiskih
imena prvi iznio tezu da bi Hrvati mogli biti iranskog porijekla, hrvatski je historiar
Luka Jeli u splitskom Bulletino d'archeologia e storia dalmata (1912) objavio
rezultate svojeg prouavanja crkve Sv. Kria u Ninu. Jeli je u tom izvanrednom
starohrvatskom spomeniku sakralne umjetnosti naiao na stare perzijske graevne
elemente i ornamentalnu dekoraciju. On je to pokuao protumaiti utjecajem Alana,
koji bi zajedno s Gotima doli u Dalmaciju, te nakon propasti Istonogotskog
Kraljevstva tu iostali, a zatim prenijeli svoja shvaanja i sklonosti kasnije stiglim
Hrvatima. Tu je misao prihvatio i potkrijepio novim pogledima i primjerima Jozef
Strzygowski, profesor povijesti umjetnosti na Bekom sveuilitu, u djelu pod

naslovom O razvitku starohrvatske umjetnosti, objavljenom u Zagrebu 1927. On je

doao u Dalmaciju potaknut djelima kipara Ivana Metrovia, u kojima je prepoznao
srodnost sa starom umjetnou Srednjeg istoka,koju je dobro poznavao, jer ju je
prouavao u Armeniji, Perziji i ostalim zemljama Prednje Azije. Hrvatska
predromanika arhitektura i bogati fundus kninskog muzeja uvjerili su ga u srodnost
stare iranske i hrvatske umjetnosti. Stoga je i napisao: ... staru hrvatsku umjetnost
ve potpuno gotovu nalazimo u graevinama Sasanida, te zakljuio: ... na istonoj
obali Jadrana mora da su se naselila iranska plemena, koja su se kasnije izgubila
meu Slavenima, odnosno Hrvatima. Dakle ni Jeli ni Strzygowski nisu pomiljali da
bi i sami Hrvati mogli biti iranskog porijekla kao to su u to vrijeme neki filolozi i
historiari ve otvoreno iznosili nego su jedino njihovu umjetnost smatrali srodnom
iranskoj. Tu srodnost uoio je i talijanski povjesniar umjetnosti U. Monneret de
Villard, koji je u svome radu o crkvama Mezopotamije, izalom 1940. u Rimu,
upozorio na zaudnu slinost kransko-sasa- nidskih spomenika sastarohrvatskom
arhitekturom u Dalmaciji.
Treu granu meuratne iranske teorije predstavljaju radovi o vjeri ne samo starih
Hrvata nego i Slavena uope. Do najvanijih saznanja u tom pogledu doao je eki
znanstvenik Jan Peisker, ija je rasprava Koje su vjere bili stari Slaveni prije krtenja
izala u asopisu Starohrvatska prosvjeta 1928. On zastupa tezu iranskog porijekla
staroslavenske vjere, te da je zoro-astrovski dualizam njezina glavna karakteristika,
otkrivajui tragove poganskog kulta dobrog i zlog boanstva u teofornim topografskim
nazivima. Peiskera je podrao M. ufflay(Obzor,11. IX. 1928) primjerima s podruja
stare Crvene Hrvatske, istaknuvi ujedno da je patarenstvo u Bosni nalo plodno tlo
vjerojatno zbog jaih ostataka prastarih dualistikih vjerovanja i obiaja. Polazei od
topografskog materijala iz naih krajeva Peiskerovo uenje brani takoer I. Pilar u
raspravi O dualizmu u vjeri starihSlovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju izaloj
1931. u Zborniku za narodni ivot i obiaje.
Tako su se ve tridesetih godina ovog stoljea bili stekli svi uvjeti da se spomenute tri
struje sliju u zajed- {392} niki tok jedinstvene teorije o iranskom porijeklu Hrvata. Tu
zadau preuzeo je na sebe hrvatski povjesniar Stjepan Saka. On je poevi od
1937. u zagrebakom asopisu ivot, a odmah nakon rata u nekim inozemnim
asopisima, objavio niz rasprava i studija ukojima je nastojao iznijeti to vie
argumenata za ovu tezu. Meutim on je u tome, ini mi se, otiao predaleko. Kod
Sakaa se, naime, vie ne radi samo o tome da bi Hrvati bili iranskog, tj. alanskog,

antskog, odnosno sarmatskog porijekla kao to su neki historiari dotada

pretpostavljali da potjeu, dakle, izvanjskog Irana, nego je stao dokazivati kako
potjeu iz unutarnjeg Irana, tj. iz stare ahemenidske Perzije. On je vjerovao da je
hrvatsko ime naao na starim natpisima u kamenu cara Darija i da je staroperzijska
pokrajina Harahvati, grki Arachosia, na granici dananjeg Irana i Afganistana, bila
pradomovina Hrvata, koji da su pred invazijom aka iz Pendaba neto prije poetka
nae ere izbjegli u krajeve oko Azovskog mora. No, osim slinosti imena Saka za tu
dalekosenu hipotezu nije dao uvjerljive argumente. Ipak njegova je zasluga da je
rezultate dotadanjih istraivanja objedinio u jedan koliko-toliko koherentan sustav.
Ovdje treba sa aljenjem istaknuti da je iranistika, koja se posljednjih decenija u
svijetu silno razvila, u hrvatskoj znanosti upravo nevjerojatno zanemarena. Putem na
koji je ukazao Zdenko Vinski u kratkoj, ali vrlo sadrajnoj studiji s opsenom
literaturom Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i
Bijelih Hrvata,objavljenoj u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1940, nije vie nitko, pa ni on
sam dalje krenuo.
Nakon drugoga svjetskog rata kod nas je teorija o iranskom porijeklu Hrvata bila
zabaena ili barem preuena. No, zanimljivo je da se izmeu rijetkih koji su je ipak
priznavali, nalazio Josip Smodlaka, jedan od graditelja prve i druge Jugoslavije. On je
u splitskom Knjievnom Jadranu 1952. Dopustio mogunost da su Hrvati bili jedno
iransko pleme, koje je pokorivi neke Slavene njima nametnulosvoje ime. Tu je
mogunost kasnije dopustio i na vodei poslijeratni historiar Jaroslav idak. Od
stranih znanstvenika osobito je ameriki povjesniar ekog porijekla Francis Dvornik
snano i uvjerljivo zastupao miljenje kako su prvobitni Hrvati bili Iranci, poglavito u
svoje dvije knjige: The making of Central and Eastem Europe (London, 1949) i The
Slavs, their earfy history and civilization (Boston, 1959). Isto miljenje zastupa i
poznati lingvist Roman Jakobson, inae poasni doktor Zagrebakog sveuilita, kao
i drugi znanstvenici svjetskog glasa, od kojih neka budu spomenuti samo poljski
arheolog Sulimirski, ameriki povjesniar ruskog porijekla Vernadskv, te sovjetski
povjesniar Deravin. I ameriki turkolog ukrajinskog porijekla Omeljan Pritsak
nedavno (1985) iznio je u studiji o Avarima i Slavenima miljenje kako su Hrvati, kao
karizmatski klan alansko-iranske pripadnosti, imali u Avarskom paxu graniarskotrgo- vaku ulogu, te da su nakon njegove propasti sami formirali dravu.
Poto smo izloili razvoj teorije, prelazimo sada na kratki prikaz argumenata koje ona
nudi u svoju obranu.

O lingvistikom dokazu za iranski karakter hrvatskoga narodnog imena ve je bilo

govora. Ovdje treba jo samo dodati da je istaknuti slovenski historiar Bogo
Grafenauer sabrao u Enciklopediji Jugoslavije sva relevantna miljenja o toj temi i da
iz njegove studije oito proizlazi da su prijedlozi za iransko znaenje ne samo
najbrojniji nego da upravo meu njima treba traiti rjeenje tog pitanja.
to se tie prigovora da se hrvatsko narodno ime u najstarijim pisanim izvorima javlja
kao: Hrvate, Chroati, Cruat, - moe se odgovoriti kako je u jo starijim
jezinim slojevima korijen ipak bio hor - kao i na tanaiskim ploama. Za to postoje tri
argumenta: 1) u istonoeuropskim jezicima (madarskom, ruskom i, to je osobito
vano, poljskom i ekom) narodno ime glasi Horvat; 2) prezime, koje proizlazi iz
etnonima, glasi takoer Horvat s naglaskom na zadnjem slogu kakav se oituje jo i
danas u kosim padeima; 3) K. Porfirogenet u svom etimolokom objanjenju navodi
da: Ime Hrvati na jeziku Slavena znai one koji imaju mnogo zemlje -
To znai da je prije 10. st., kada je ve ispao glas o, odnosno
izvrenametateza, etnonim umjesto glasio .Toi, to je
Porfirogenet morao nai u carskom arhivu kao zabiljeku iz ranijeg doba.
Ve smo spomenuli i argumente iz povijesti umjetnosti, povijesti religije,tj.
staroslavenske, odnosno hrvatske mitologije, dok emo ovdje najprije upozoriti na jo
neke lingvistike podatke. Poznato je da Konstantin Porfirogenet u djelu De
administrando Im- perio na pet mjesta govori o Bijeloj Hrvatskoj u pori- jeju gornje
Visle, koja da je 30 dana udaljena od Tamnog mora,dok se u etiri glave Ljetopisa
Popa Dukljanina izvjetava o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Kao to je utvrdio Ferdinand
de Saussure, radi se o kineskom i staroperzijskom oznaivanju strana svijeta
razliitim bojama. Na temelju te injenice, koju su razradili i drugi lingvisti, Saka je
Porfirogenetove i Dukljaninove oznake protumaio kao perzijske geografske termine,
koje su iranski Hrvati sa sobom donijeli u Zakarpae, a zatim, iako ve poslavenjeni, i
u novu domovinu na jugu. Niko upani je izrazio miljenje da su tim istonjakim
terminima hrvatske zemlje nazvali Avari, no nije naveo razlog zato ih tako ne bi zvali
i sami Hrvati, koji bi tako ne samo u svojem narodnom imenu nego i u nazivu svojih
zemalja sauvali trag svojeg porijekla.
To se porijeklo prema iranskoj teoriji odrazilo i u dravnom ureenju starih Hrvata.
Mnogi istoni narodi poznaju ustanovu vladareva zamjenika, koji se kod {393} Turaka
zvao vezir. Takav doglavnik kod Hrvata bio bi ban. Ve su afarik, a zatim Raki i
Jeli upozorili da je to perzijska rije, dok je Saka pokazao da ona u rjenicima

perzijskog jezika dolazi s istim akcentom iznaenjem kao u hrvatskom jeziku. Na

slian nain protumaena je i rije upan. Prema tome te rijei, kao i funkcije koje su
oznaivale, ne bi bile avarskog postanka, kao to jouvijek mnogi dre, nego
iranskog.
I mnoge druge rijei u hrvatskom jeziku ini se da kriju iranski korijen. Takva je bez
sumnje rije vozam, kajkavski vuzent, kojom se oznaava blagdan uskrsa, zatim
esma, potvrena u rjeici i gradu azmi, te nekahrvatska prezimena kao Gotal,
Kuan, Kadoi. Petar Skok je u svom etimolokom rjeniku naveo i niz drugih rijei
perzijske provenijencije, koje bi mogle sluiti kao potvrda ove teorije, naravno ukoliko
nisu u na jezik ule posredstvom Turaka.
Iranskim utjecajima na slavenski, osobito hrvatski folklor bavi se etnologija, iji je
istaknuti predstavnik bila Marijana Gui. Ona je otkrivala u naoj narodnoj nonji,
pjesmi i obiajima inventar, koji je svoj procvat doivio u onoj kulturnoj ekumeni na
prostoru izmeu Crnog mora i Iranske visoravni, gdje su se na poetku nae ere
odvijali dinamini pokreti velike seobe naroda. A u to je vrijeme ovim prostorima
zraio moni utjecaj iranske dinastije Sasanida. - kao to je zapisala u svome
radu Obiaj Ijelja kao historijski spomenik. Veoma su zanimljive i njene dvije rasprave
o drvenoj ai iz Bitelia, za koju au u liku posude-ptice kae: kavkaska
postsasanidska bronca likovno i sadrajno predstavlja pralik obredne posudice s
magijskim simbolom ptice, kako se to staloilo u kalotas- toj varijanti hrvatske puke
prenosne posudice.
Iransko-hrvatskim vezama bavio se i Branimir Gui. Te su se veze prema njemu
odrazile i u ustolienju korukoga vojvode na Gosposvetskom polju, gdje nas
kamena stolica snano podsjea na sline vojvodske stolice u Hercegovini i Crnoj
Gori, apoznate su sline stolice i u Zakavkazju. On takoer istie da i sam obred
ustolienja ima korijen u zakavkaskoj pradomovini kao daleki odsjev prastarih
iranskih rodovskih obiaja Vjerojatno e s tim kamenim stolicama biti u nekom
odnosu i narodni obiaj biranja kralja, zabiljeen ve u XIII. stoljeu u Trogiru i veoma
popularan osobito na nekim jadranskim otocima.
U arheologiji za na su problem nezaobilazni radovi Zdcnka Vinskog i Ksenije VinskiGasparini. I Vinski zastupa utjecaj pontskih, tj. antsko-iranskih tradicija na na prostor
u vrijeme doseobe Hrvata - kao to pokazuje primjer naunica iz aavice, koje su
nosila antsko-slavenska plemena, a moda i sami Hrvati. Vinski takoer sumnja da

su poznati kalupi za tijetenje iz Biskupije bili kutrigurski,nego da se prije radi o staroj

antskoj tradiciji koja je doprla do Dalmacije posredstvom Hrvata. U tom kontekstu
izvanredno su znaajni nalazi jelenjih paroaka iz starohrvatskih grobova naenih u
Burnumu kod Kistanja. Na dva primjerka ugravirani su crtei dviju sueljenih rogatih
ivotinja izmeu kojih je prikazano stablo ivota. To je tipian iranski obredni motiv i ti
predmeti e ubudue vjerojatno biti jedan od najsnanijih argumenata za teoriju koju
prikazujemo.
Preostaje nam jo da se osvrnemo na povijesni razvoj Hrvata prema glavnim
nosiocima teorije. Budui da veina njih smatra prvobitne Hrvate Antima, to se i
hrvatska povijest do poetka 7. st. objanjava u okviru historije Anta. Poljski arheolog
Sulimirski odreuje Ante kao ogranak sarmatskih Alana koji su zavladali dijelom
slavenskih plemena. Iako Hauptmann dri Ante za erkeze, on smatra da su se
unutar njihova plemenskog ili dravnog saveza nalazili i iranski Hrvati, tj. da su bili
zajedno s njima nosioci dravne vlasti nad slavenskim plemenima, kojima su dali ime,
a od njih primili jezik i obiaje. ini se da je vjerojatnije da su Anti bili Alani, dakle
Iranci, a Hrvati samojedan njihov ogranak. Toj tezi vrlo je blisko gledite M. Barade,
prema kojem su Hrvati antsko-slavenski skup plemena. U tome mu se pridruio Z.
Vinski, koji je ve prije izrazio miljenje da bi Anti mogli biti Alani i prema tome
sarmatskog podrijetla, ili tonije slavenski narod sa sarmatskim vladajuim
slojem. Inae je Barada oigledno zastranio dovodei Hrvate kao tobonje
saveznike Avara u okvir njihove vlasti. To mu je opravdano prigovorio B.Grafenauer,
ali je i on upao u drugu krajnost osporavajui Haupt- mannovu i Dvornikovu
argumentaciju za antsko-hr- vatske veze ne uspjevi joj suprotstaviti nikakve protuargumente. Kao to biljei Jordanes, oko godine 350. ostrogotski kralj Ermanrich
podvrgao je pod svoju vlast sve Slavene i Ante, a takoer i Litavce uz Baltiko more.
Tako je dolo do gotsko-iransko-slavenske hijerarhije i simbioze, koja e se osjetiti i
poslije. Kada su 375. Huni provalili preko Dona, Goti su se stali kretati na zapad, ali
su se jamano i iranski Anti razmjestili. Tada, ako ne ve i ranije, alansko-antski
Hrvati doli su u Zakarpae u porijeje rijeke Visle, gdje je ve od poetka III. stoljea
arheoloki posvjedoena nazonost Anta. Meutim Anti i Slaveni su gotsku vrhovnu
vlast zamijenili s hunskom, koja se odrala sve do smrti Atile 453. godine. U to doba
zemlja je Anta dopirala sve do Odre, tako da su Gornju leskususjedni Germani
nazivali Anthab, odnosno Anthaib - kao to svjedoi langobardski historik Pavao
akon. Nakon rasapa hunske drave Anti su samostalno vladali nad slavenskim
plemenima, s kojima su se sve vie stapali. Sredinom VI. stoljea taj je iranski

element bio ve vjerojatno prilino poslavenjen, ali je pod svojim imenom jo uvijek
uspijevao drati sve Slavene istono od Odre i sjeverno od Karpata, te izmeu
Dnjestra, Crnog mora i porijeja gornjeg Dnjepra. Zapadno od {394} Dnjcstra sve do
donjeg Dunava ivjeli su Slaveni pod svojim pravim imenom.
Situacija se stubokom izmijenila kada su iz istone Azije pod vodstvom kagana
Bajana provalili Avari i nakon g. 560. zaposjeli Vlaku nizinu izmeu donjeg Dunava i
erdeljskih Karpata. Na tom putu Avari su oplijenili i opustoili antsku zemlju. I Hrvati u
Bijeloj Hrvatskoj kao dio antskoga plemenskog saveza osjetili su se ugroeni od
Avara, koji su izmeu 562. i 566. dvaput nadirali na sjever uz vanjski rub Karpata sve
do Polabja, gdje su ih Franci suzbili. Ipak Bijeli su Hrvati odoljeli avarskim napadima.
Seoba Hrvata iz Zakarpaa poinje tek potkraj tridesetih godina VII. stoljea, i to kao
protuavarska ofenziva u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem. Iz tog vremena
potjee vjerojatno i hrvatska dijaspora koja je ostavila tragove u toponimima na Saali,
Slovakoj, Korukoj, Makedoniji i Grkoj. No, i nakon te velike seobe ostao je jo
jedan dio Hrvata u staroj domovini oko sjevernih Karpata (Beskida) u dananjoj junoj
Poljskoj i sjeveroistonoj ekoj.
U meuvremenu na donjem Dunavu trajale su borbe izmeu Avara i Anta. Tako je i
godine 602. bizantski strateg Petar, brat cara Mauricija, spremao pohod preko
Dunava. Meutim, kagan doznavi za pohod Romeja poalje Apsiha s vojskom da
uniti narod Anta, tadanjega romejskog saveznika. Ta je reenica Simokate
posljednja vijest o Antima. Ba ta injenica da ime jednoga velikog naroda nestaje
tako naglo, dokaz je da su nosioci toga imena bili lanovi tankoga, gospodujueg
sloja. Nakon poraza u ratu s Avarimaostatke su Anta na zapadu apsorbirah Bugari,
dok su se istoni Anti sjeverno od Azovskog morapretopili u kavkaske Alane, svoje
najblie srodnike. Ali jedan dio poslavenjenih alansko-sarmatskih Anta uspio je
sauvati ne samo svoje staro hrvatsko ime nego i druga obiljeja narodnog identiteta
sve do danas.

SUMMARY

Edit

Iranian Theory of the Croatians' Origin

Although the Croatians have emerged on the historical stage as Slavic people,
nevertheless since the beginning of the 20th century many theories are trying to
prove their nonslavic origin such as Gothic, Alarodic, Bulgarian, Avar, lllyrian and

Iranian. Among these theories and hvpotheses the last one is gaining more and more
credibility and adherents. The author has divided his paper in three sections, which
deal with thehistory of the same theory, with its arguments and with the historical
conception of the Croatians' early development.
The theory was mainly spured by the discovery of two tomb tablets with the Greek
inscriptions from 2nd and 3rd centuries bearing the name: Horoathos, respectively
Horovathos, which were found in the former city of Tanais (now Azov in front of
Rostov) at the mouth of river Don in the Sea of Azov. The inscriptions were published
by B. Latvshev in Petrograd 1890. It was immediately observed that these names
may be connected with the Croatian ethnic name of the older pronunciation: Horvat.
At the same time the philologists have pointed the names were not Slavic but Iranian
ones. The first scholar who carried out the opinion the Croatians were of Iranian
origin was the Czech historian Konstantin Jireek in his History of Serbs issued in
Vienna 1911. Only ten years later the Russian slavist AI. I. Sobolevski gave the first
consistent theory about it. Other linguistsas Vasmer and Ramov stressed the
Croatians were one of the Sarmatian tribes. This philologico-historical line was
mastery completed by Ljudmil Hauptmann before the World War II.
At the same time the history of art gave another component to the theory in the works
of Luka Jeli, who has found the Iranian elements in the Croatian praeromanic sacral
architecture, especially in the church of Holy Cross at Nin (1912). His results have
been confirmed by Jozef Strzygowski who elucidated many links between the Persian
and the old Croatian arts (1929). This kinship has been remarked also by the Italian
historian of art V. Monneret de Villard.
The history of religion has given the third component to the theory. The thesis of Jan
Peisker, who elaborated the Persian dualistic influences to the mythology of the
ancient Slavs, have defended Ivan Pilar and Milan ufflay, who have given many
topographic examples in to-day Croatia.
It was the Croatian scholar Stjepan Sakawho has systemized all these views in a
more or less consistent theory in a series of essays publishedin the review Zivot in
Zagreb before the War II and afterwards abroad. But he was obviously going too far
by stressing the Croatians have not been Alans, Antes Or Sarmats, i.e. native from
Outer Iran, but from the inner, ie. Achemenid Persia, namely from the province
Harachvati (in Greek Arachosia) situated along the Iran-Afganistan border.

After the World War II the theory was sustained by many scholars, especially Francis
Dvornik, Roman Jakobson, Tadeusz Sulimirski, Vernadsky, Deravin and recently by
Omeljan Pritsak (1985).
In the second part of his paper the author enumerates the main arguments the theory
has produced in its defense.
A kind of arguments are the former names of Croatian lands: White Croatia and Red
Croatia, which according to Ferdinand de Saussure belong to the oriental,
particularly Iranian system of the geographical denominations. The word ban in
sense of deputy of ruler (this rank was known by many oriental peoples - vezir by the
Turks), as well as the word upan, meaning a high oficial, are Iranian words. Some
other words of the Iranian origin have remained still in the Croatian language such as
esma (fountain), vazam (Easter) and some Croatian family names, too.
We owe some very interesting studies to Marijana Gui and Branimir Gui,
concerninag Iranian influences upon the Slavic and particularly Croatian folklore
while in archeology a similar work has been done by Zdenko Vinski and Ksenija
Vinski-Gasparini.
The third section of this paper is dedicated to the early historical development of the
Croatians, which is treated in the framework of the history of the Antes, respectively
Alans. Pushed by the great Peoples' Settlement at the end of the 4th century the
Croatians moved from the Azov basin to the both sides of the north Carpatians
(Beskids). There, as a part of the large empire of the Antes, they began to be
slavisized. Though the Antes have been anichilated by the Avars at the very
beginning of the 7th century, Croatians have escaped their fate and even, after the
invitation of the Emperor Heraclius about 638 A. D., they have defeated the Avars
and replaced their authority along the East shore of the Adriatic Sea.
Translated by VLADIMIR KOAK