P

UDK: 1 Pascal, B.
140. 8
Pregledni lanak
Primljeno 6/2005.

OVJEK U MISLIMA JEDNOG GENIJA

Psiholoko-analitiki pristup razumijevanju
Pascalove antropologije
Dafne Vidanec, Zagreb
Saetak
ovjek ta mislea trska to stvorenje koje se moe
definirati kao inzistirajue, mislee, paradoksalno bie, koja se
paradoksalnost oituje u spoznaji da je istovremeno sve i nita..,
leitmotiv je Pascalovih promiljanja u Mislima.
Pascal je jezini i intelektualni virtuoz, koji ne mari za
sustavnost i metodologijski okvir promiljanja. On zalazi u najdublje
sfere ovjekove mislee, ali i osjeajue egzistencije, nastojei
neizravno i spontano pomiriti viestoljetni dvoboj izmeu vjere
i razuma. Njegov je ovjek ptos osjeaja i miljenja (op. a.),
kojim hodi beskonano, nespoznatljivo i nedohvatljivo bie, njegov
Stvoritelj...
Prethodno navedene formulacije nastojat u izloiti u ovome
elaboratu u tri koraka:
Prvi dio elaborata referira se na analizu samog Pascala,
kreirajui njegov svojevrsni psiholoki profil, koji autorica ovog
lanka smatra pregnantnim i presudnim za Pascalov put spoznaje
ovjeka i Boga
Drugi dio elaborata tematski je fokusiran na pitanje zato
ovjek (ni)je kadar osobno spoznati Boga
Trei dio elaborata sadrajno nastoji pribliiti i pojasniti
problematiku Pascalovog aksioma credo, ergo sum.
374

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

U zakljuku autorica lanka pojanjava dileme oko citiranja

temeljem dvaju razliitih izdanja Pascalovih Misli na hrvatskom
jeziku.
Kljune rijei: osjeaj, antropologija, spoznaja, srce, mislee
bie, beskonani Bog, vjera, logika srca, psiholoki profil.

1. UVODNA PROMILJANJA
1.1. Pascal u srcu1 uma jedne itateljice
Blaise Pascal,2 jedan od najintrigantnijih i najsvestranijih ljudi
filozofske misli 17. stoljea, uz ije se ime slobodno mogu pripisati

U ovom kontekstu posrijedi je svojevrsna igra rijei; izraz srce valja razumjeti
kao sredite ili centar promiljanja (umovanja) autorice ovoga lanka.

Nekoliko podataka iz osobnoga i znanstvenog ivota Blaisea Pascala (u daljnjem

tekstu ovdje: B. P.), preuzetih iz Kronolokog pregleda Pascalova ivota i rada
u: Blaise Bascal, Misli (izd. Jacquesa Chevaliera, prev. Radmila Zdjelar), sv. I.,
Demetra, Zagreb, 2000.*; str. 3-14. (*u daljnjem tekstu i u biljekama navodit
e se na sljedei nain: Misli, [Demetra], broj fragmenta ili stranice). - B. P. je
roen 19. lipnja 1623. u Clermontu, kao sin Etiennea Pascala i Antoinette, ro.
Bgon. Majka mu rano umire, pa malog Blaisea tada trogodinjaka i njegove dvije
sestre (Gilberte i Jacqueline) odgaja otac. Ve kao jedanaestogodinjak B. P. pie
Raspravu o zvukovima, a s dvanaest godina utemeljio je matematiku znanost,
zahvaljujui eksperimentima sa tapovima i prstenovima. Kao esnaestogodinjak
pie najueniju raspravu o stoastim tijelima, od antike, a s devetnaest godina
konstruira stroj za zbrajanje, kako bi svom ocu olakao poslovno raunanje, ne
bivajui svjestan kako je, zapravo, utemeljio jednu novu znanost informatiku,
koja e se razviti tristo i pedeset godina poslije. U 25. godini (ve pomalo bolestan
meu ostalim, patio je od unih i bubrenih tegoba) izvodi pokus s prazninom.
S nepunih 29 godina sprijateljuje se s mladim vojvodom de Roannezom, to je
oznailo poetak njegova svjetovnog razdoblja. U isto vrijeme (tonije godine
1652.) njegova sestra Jacqueline postaje jansenistikom redovnicom (samostan
Port-Royal-de-Paris [Kraljevska vrata]). Godinu dana kasnije, 1653., papa Inocent
X. proglasio je jansenizam herezom. Godine 1657. B. P. poinje raditi na svojem
velikom djelu o istini kranske religije, te pie Poela geometrije, za uporabu u
malim kolama Port-Royala, fragmente Geometrijski um, te Umijee uvjeravanja;
otkriva rjeenje problema cikloide* [* krivulja koja opisuje toku nekog kruga
kada se krug valja po pravcu; hrv. tokarica]. U srpnju 1660. B. P. naputa
matematika istraivanja i posveuje se duhovnim stvarima i religijskim pitanjima.
Sestra Jacqueline umire u listopadu 1661., a Blaise, godinu dana iza nje, 19. dana
mjeseca kolovoza u jedan sat izjutra (op. c.), u dobi od 39 godina.

375

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

atributi poput zagonetnog genija,3 uda od djeteta,4 osnivaa nove

matematike (Taylor5) itd. Pa ak i u dananje vrijeme suvremenom
mladom ovjeku ime Blaisea Pascala nije nepoznato, budui da jedan
od raunalnih jezika nosi ime upravo po tom slavnom matematiaru
kojega se, meu ostalim, smatra i izumiteljem prototipa suvremenog
raunala (tj. kompjutera). Stoga se konstatacija - da su prirodne
znanosti i filozofija na neki nain pomirene u Pascalovim Mislima
- nee initi subjektivistikim pretjerivanjem u oima i uima onih
koji se, s jedne strane, potajice dive nekoj matematiko-fizikalnoj
konstrukciji, ili pak, s druge strane, oslukuju poruku koja se krije
meu redovima nekih njegovih znanstveno-filozofskih radova. Upravo
u ovom potonjem poiva vanost Pascalova prirodoznanstvenofilozofskog pothvata, ije znaenje dolazi do izraaja u svojevrsnom
pokuaju pronalaenja arine toke u kojoj se poput apscise i
ordinate u koordinatnom sustavu dodiruju ili matematikim
jezikom reeno sijeku dvije, po naravi gotovo dijametralno
suprotno pozicionirane znanosti: matematika i filozofija; tj. prirodna
i humanistika znanost.
Osim to je po prirodi bio znanstvenik (matematiar, fiziar,
inenjer), a, po nagnuu filozof - Pascal je poznat i kao knjievnik.
Njegove Misli, tematski osebujne i esejistiki jezino tako precizno
formulirane (unato prigovorima pojedinih kritiara da je rije o
fragmentarnom djelu kojemu nedostaje odreena usustavljenost
i cjelovitost), spadaju meu najljepa i najitanija djela svjetske
knjievnosti.
Svrha ovoga elaborata nije kritiki i filoloki vrednovati to
Pascalovo najrelevantnije filozofsko djelo niti podastrijeti detaljni
prikaz Pascalova osobnog (naalost) kratkotrajnog ivota ne!
Svrha ovoga elaborata jest predstaviti Pascala kao ovjeka koji je,
zahvaljujui svojem nainu razmiljanja (za koji se moe kazati da je
uvelike bio neshvatljiv mnogim njegovim suvremenicima, primjerice,
Descartesu) uspio dokuiti dotad neispitanu i/li zanemarenu ovjekovu
3

Razliiti tumai i komentatori Pascala nazivaju genijem. Spomenuta fraza u tekstu

ima kolokvijalnu funkciju.
Spomenutu sintagmu usp. prema Predgovoru u: Blaise Pascal, Misli (prev. Zlatan
Plenkovi), Zora, Zagreb, 1969.* (*u daljnjem tekstu i biljekama navodit e se na
ovaj nain: Misli, [Zora], br. fragmenta ili stranice).
Charles Taylor, Sources of the self. The Making of Modern Identity, Harvard
University Press, Cambridge, Massachusets, 1989. - U sklopu sadraja nav. dj. u
XX. poglav. pod naslovom Nature as source [Priroda kao izvor], autor spominje
Pascala kao vodeeg mislioca nove matematike i pokretaa nove znanosti. Usp.
isti, str. 356.

376

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

dimenziju dimenziju osjeaja (franc. sentiment). No, Pascal se, u

tom smislu nije oitovao kao fenomenolog ljubavi, poput Maxa
Schelera, mislioca njemakoga govornog podruja 19. stoljea.
Pascal je otiao korak dalje on o srcu ne govori fenomenoloki, niti
psihologijski, tj. s aspekta osjeajnosti emocija. Za njega je srce
sredite duhovne ovjekove sfere, tj. sfere koja je neprispodobiva
razumu, ali ipak nosi atribut noumenalnog kao svoje vlastitosti.
Ovaj elaborat kani iznijeti saeti prikaz Pascalova razumijevanja
antropologije, pri emu emo se osvrnuti na Pascalovo shvaanje
ovjekove krhke i (ne)izvjesne egzistencije, koja svoje izvorite
ima u aksiomu credo, ergo sum (vjerujem, dakle jesam6). Svakako
da je pritom poeljno slijediti odreenu metodoloku strukturu
elaboriranja, to je poprilino zahtjevan pothvat, budui da ni
pregnantno Pascalovo filozofsko djelo nema vrstu strukturalnu
utemeljenost, nego je, kako i sam naslov djela govori, naprosto rije o
(ponekad nepovezanom) tijeku autorovih Misli. Upravo u tome lei
vrijednost i posebnost tog nadasve osebujnog knjievnog ostvarenja,
koje svojom formom pomalo nalikuje suvremenom romanu toka
svijesti, u kojemu su glavni protagonisti od poetka do kraja radnje
ovjek i Bog.

1.2. Narav Misli

to Pascalove Misli nisu? Pascalove Misli nisu kritika postojeeg
vremena, svjetonazora, drutva i sl. One nisu ni analiza ovjekove
zbilje u perspektivi autorova subjektivnog stanja svijesti koje je
u konstantnom gibanju i kretanju, uvijek neto promiljajui,
preispitujui analizirajui jednom rijeju - umujui. (Premda,

Ovim je rijeima Hans Kng, glasoviti teolog dananjice, naslovio II. poglavlje svoje
knjige koja u hrvatskom prijevodu s njemakog glasi Postoji li Bog? Usp. Hans
Kng, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku, Zagreb, 1987.,
str. 46. Autor u II. poglavlju analitiki propituje problematiku razumijevanja
dokaza Boje opstojnosti na relaciji Descartes-Pascal. Najprije govori o dodirnim
tokama izmeu dvojice matematiara, a potom o razlozima njihova razilaenja i
neslaganja. Kao dodirne toke autor navodi sljedee: 1. obojica mislilaca potjeu
iz ugledne obitelji koja je pripadala inovnikom plemstvu, 2. obojica bijahu
matematiari, 3. obojica imahu dara za knjievnost, 4. obojica su analitiari i
mislioci u pravom smislu te rijei, 5. obojica nisu imala odreen poziv, 6. obojici
je svojstven ptos miljenja, 7. obojicu se kritizira kao preziratelje skolastike,
8. obojica Bibliji nisu pridavali osobito znaenje. Descartesu se meutim vie
prigovaralo zbog ljubomore spram Pascala, a Pascalu zbog opreznosti. Usp. nav.
dj., str. 46-49.

377

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

descartesovski reeno dokle ovjek misli, dotle postoji.) Nije

rije ni o djelu za koje bi se moglo rei da spada u domenu
filozofije prirode ili prirodne filozofije. Misli ne predstavljaju
novu matematiku kozmosa ili pak pokuaj matematiziranja
filozofije, kao ni filozofiranje matematike. Kao plod jednoga
briljantnog matematikog uma Misli su sukus svega onoga to antiki,
srednjovjekovni i novovjekovni mislioci nisu bili kadri ostvariti:
dokazati da nije Aristotelov (raz)um (gr. fronsis), ve umsko
srce (lat. cor rationale) ukoliko pod umskim podrazumijevamo
mislee srce - izvor ljudske spoznaje/znanja. Kako je Pascalu
uspjelo takvo to dokazati, pokuat emo razlono protumaiti u
izlaganju koje slijedi.

2. OVJEK U MISLIMA7 JEDNOG GENIJA

2.1. Kako shvatiti Pascalovo ovjetvo?
Pitanje kako shvatiti Pascalovo ovjetvo? moe se initi
poput pitanja kako shvatiti pojam ovjeka u Pascalovoj misli u
Mislima. No, kako bismo izbjegli mogue nedoumice i zablude, u
ovom odjeljku bavit emo se pitanjem Pascala kao osobe. Pokuat
emo demistificirati Pascalovu linost/osobu, oslanjajui se pritom
na vienje Pascalove sestre Gilberte, udane Prier, prema njezinu
izvjeu uoblienom u kratku bratovljevu biografiju naslovljenu ivot
gospodina Pascala.8

Za ovu interpretaciju autorica se posluila dvama izdanjima Pascalovih Misli

prevedenih na hrvatski jezik (takoer v. bilj. 2 i 4): 1. Blaise Pascal, Misli (prev.
Zlatan Plenkovi), Zora, Zagreb, 1969., i Blaise Pascal, Misli (izd. Jacquesa
Chevaliera, prev. Radmila Zdjelar), sv. I., Demetra, Zagreb, 2000. Prvo hrv.
izdanje, iz 1969. god., tehniki je nepregledno, ali cjelovito - sadri Predgovor,
popis Pascalovih radova i popis autora koji su pisali i komentirali Pascala, njegov
ivot i rad, te fragmentarno djelo Misli dano u cijelosti. Drugo, najnovije hrv.
izdanje, iz 2000. god., je kompleksnije, pregledno (veliki format slova) i tiskano
u dva sveska. Prvi svezak sadri kronoloki pregled Pascalova ivota i rada,
kratak Pascalov ivotopis koji je njegova sestra Gilberta sastavila (udana Prier),
te sjeanja njegove neakinje Marguerite (keri ge Prier); tu su i tri anegdote
(iz Pascalova ivota), est pisama sestre Jacqueline, tri izvjetaja o Pascalovoj
smrti, od kojih je prvi sjeanje njegova upnika), Epitaf, Proslov prvom izdanju
Pascalovih Misli, Besjedu o Mislima, Spomenicu i prva etiri poglavlja Misli 364
fragmenta u bilingvalnom (francuskom i hrvatskom) izdanju.

Usp. ivot gospodina Pascala, napisan po gospoi Prier u: Misli, [Demetra], str.
53-65.

378

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

Prije negoli uemo u bt Pascalova umovanja o prirodi stvari,

ovjeku, religiji i Bogu, u ovome promiljanju valja krenuti od
uoavanja i propitivanja samog izvora kao temelja za razumijevanje
njegove filozofske antropologije od opisa Pascalove linosti/osobe.
Ne moemo zanemariti injenicu da upravo Pascalov psiholoki profil
igra pregnantnu ulogu u shvaanju i razumijevanju ne samo njegove
naravi nego i poziva koji je taj znanstvenik nosio u sebi.
Shvatiti Pascala kao osobu zahtijeva veliki osobni intelektualni
i psihiki angaman onoga koji se eli baviti njime i njegovom
naukom. Intelektualni, kako bismo uope mogli shvatiti ono to
i sm Pascal ponekad ne shvaa, a istom se udi; a psihiki, jer
se, itajui njegovu biografiju, itatelj nae usred bujice vlastitih
emocija, gotovo osjeajui u ustima istu onu gorinu i toplinu, koju
je osjetio taj mladi, svaki put kad bi ga neka od bolesti shrvala i
kada bi morao uzimati lijekove na jedini mogui nain koji mu je u
danom trenutku bio prikladan temperirano (jer, hladno nije smio
konzumirati), pomalo, i to kap po kap.9
to se Pascalova drutvenog ivota tie prijateljevanja, druenja,
djevojaka, enidbe, obitelji i sl. valja zamijetiti da se on u vie
navrata tijekom svojeg ivota povlaio u askezu osamu, kako navodi
Gilberta, tovie, u potpunu izolaciju od ljudi, pa i od svojih najbliih:
sestara i neaka. Je li rije o Pascalovoj vlastitoj, dobrovoljnoj odluci,
uvjetovanoj naruenim zdravljem koje je zahvatilo njegov um i
psihu, ili o Bojem pozivu? Obraenje nije upitno ono se dogodilo
neposredno nakon eksperimenta o praznini u dobi od nepune
dvadeset i etiri godine, u Bojom providnou nastaloj prilici silom
koje on b prisiljen itati nabona djela, Bog ga tim svetim tivom
prosvijetli tako te on (...) shvati kako nas kranska religija obvezuje
da ivimo samo za Boga i da nemamo inoga cilja osim njega.10
Providnou Pascal bijae ouvan od poroka mladosti.11 Pascal
takoer nije pokazivao zanimanje za ene, osjeajnost u smislu
ljubavi i ljubavnog eznua za drugom osobom, dapae, takvo to
9

Iz ivotopisa Pascalove sestre Gilberte (vidi prethodnu bilj.), saznajemo kako se

Blaise ve zarana susreo sa zdravstvenim tegobama, koje su poslije prerasle u
tegobe eluca, bubrega, ui, glavobolje, zubobolje, nesanice, ope malaksalosti
do te mjere da su mu lijenici savjetovali kako se za potpuni oporavak valja
odrei svakoga imalo susljednijega duhovna bavljenja i iskoristiti svaku moguu
priliku da svoj um skrene na neto to ga moe uposliti i goditi mu. O Pascalovu
zdravlju i bolesti osobito vidi: ivot gospodina Pascala, napisan po gospoi Prier
njegovoj sestri, u: Misli, [Demetra], str. 21-22; 25-27; 29, 35-36.

10

Nav. dj., str. 22.

11

Isto.

379

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

je smatrao neprikladnim, te je i svojoj sestri Gilberti govorio da se

osjeaji mogu oitovati na tisuu drukijih naina,12 jer bijahu mu
nepodnoljiva umiljavanja njegovih neaka oko mame.
Pascal je vrlinu vidio u sluenju sirotinji i istoi. Pohoenje
siromaha smatrao je krajnje korisnim, jer, imajui pred oima
bijedu kakva njih titi i njihovu estu oskudicu, ovjek bi itekako
trebao biti tvrda srca ne elei se dragovoljno liiti nekorisnih
udobnosti. A istoa njegovo potovanje te vrline bijae pak
tako veliko da je stalno bio na oprezu htijui sprijeiti i najmanje
njene povrede,13 to je osobito dolazilo do izraaja u situacijama
u kojima se tijekom druenja s obitelji, prijateljima i poznanicima
besjedilo o enskoj ljepoti i slinome Pascal bi tome prigovarao.
Takav je ovjek bio Pascal: samozatajan pred drugima, osim ako
se je govorilo o znanosti, gdje njegovoj rjeitosti nije bilo kraja; u
psiholokom pogledu - moe se rei - introvertiran, konstantno
je teio ka samoi i tiini (to je vjerojatno bilo uvjetovano, meu
ostalim, i njegovim naruenim zdravljem); pomalo srameljiv,
tu je srameljivost prikrivao, racionalizirajui emotivne reakcije
drugih na raun kritike neijeg (ne)dolinog ponaanja. Bio je
zapravo, racionalni moralist, iza kojega se skrivala tankoutna i
senzibilna osoba. Drugim rijeima, Pascala se moe okvalificirati, s
jedne strane, kao emotivnog melankolika, samoprijegornog kritiara
morala, primoranog14 asketa, koji je vjerovao da su sve patnje
kroz koje je prolazio zahvaljujui bolesti zapravo pokora primljena
kao providnost Boje milosti. S druge strane, Pascala ne moemo
svrstati meu asocijalne tipove ljudi, jer gajie on krajnje njene
osjeaje spram svojih prijatelja i ljudi za koje sudie da su predani

12

Misli, [Demetra], str. 40.

13

Isto.

14

Izraz valja shvatiti retoriki, budui da Pascalov asketizam ima veze s dvije stvari:
prvo, s Providnou koju je spoznao kao dvadesetetverogodinjak zahvaljujui
itanju nabonih knjiga, to je uzrokovalo i njegovo preusmjeravanje od onoga
egzaktnog, prirodoznanstvenog, prema transcendentnome. itajui Sveto pismo,
Pascal je uvidio da kranska vjera trai odricanje od ovozemaljskih dobara
i posveenje duhovnim dobrima, koja se mogu uivati condicio sine qua non
usmjeravanja vlastitog ivota prema ivotu Isusa, jer s Isusom gledamo lice
Boje. Usp. Misli, [Demetra], str. 37. - Drugo, to je takoer mogue uzeti u obzir,
a to je njegovo krhko ovjetvo naruena zdravlja. U tom smislu, valja prethodnu
konstataciju potkrijepiti sljedeim znanstvenim dokazima: poznato je da ovjeku
koji, primjerice boluje od jake glavobolje (migrene), gode tiina, mrani prostor
i osama. Stoga lijenici kao prevenciju takvom bolesniku znaju propisati strogo
mirovanje, boravak u zamraenom prostoru i odmaranje.

380

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

Bogu.15 Meutim, Pascal nije bio osjeajan po naravi, iako njegovo

srce bijae uvijek spremno ganuti se nad potrebama prijatelja,16
i u tome se ravnae po pravilima kranstva to mu ih razum i
vjera vazda drahu pred oima.17 To je razlog zbog kojega njegova
osjeajnost nikada nije dosegnula granicu privrenosti. Pascal ne
samo da nije bio, nego i nije htio biti privren drugima. Privrenost
je prihvaao jedino u obliku kranskog poimanja privrenosti,
smatrajui da on sm nije niija svrha i da nema ime zadovoljiti
one koji mu hoe biti privreni; osjeajui blizinu smrti, govorio
je da e ionako predmet njihove privrenosti umrijeti.18 Ovako to
komentira njegova starija sestra: Ne mogae on nikoga voljeti vie
od moje sestre, (...) esto bi je obilazio, o svemu s njome razgovarao
bez zadrke, (...) meu njima, naime, postojae tolika duboka
podudarnost osjeaja da se oni o svemu slagahu te im zacijelo i srce
bijae jedno.19 No, i gubitak sestre Jacqueline (koja je umrla u dobi
od trideset i est godina), Pascal je shvatio kao milost Boju, rekavi
da je Bog ukazao milost kranskom smru.20 Stoga i samu smrt
tumai kao radostan dogaaj: Sretni su oni koji umru, jer umru
u Gospodinu.21 Ovdje se nazire eshatoloki moment, protumaen
evaneoskim rijeima. Pascal je smatrao da se ovjekova dua ne
moe radovati konstantnom boravku u neistom tijelu, a smrt treba
ljubiti jer ona svetu duu odvaja od neista tijela.22 Dakle, Pascalova
psihologija kako je evidentno temeljem prethodno reenog - samo
15

Misli, [Demetra], str. 41.

16

Isto.

17

Isto.
Misli, [Demetra], str. 44. - Te su rijei, kako navodi Gilberta, pronaene nakon
Pascalove smrti zapisane na jednom papiriu.
Misli, [Demetra], str. 41-42.
Misli, [Demetra], str. 42.
Pascalovo eshatoloko shvaanje smrti kao radosnog dogaaja (op. c.: Sretni
su oni koji umru u Gospodinu.) u formi antiteze Pascalove eshatologije predstavit
e u drugoj polovici XIX. st. filozofski reformator ili kako ga obino nazivaju
njegovi komentatori prorok zapadne kulturne misli njemakog govornog
podruja Friedrich Nietzsche. U svojemu djelu naslovljenom Tako je govorio
Zaratustra, Nietzsche govori o slobodnoj smrti kao o dogaaju izuzetom od
svake sveanosti, a koji ovjek sam mora htjeti u pravi as. Taj Nietzscheov
govor o smrti moe se shvatiti kao svojevrsna kvazi eshatoloka oda smrti koja
nesretnog smrtnog ovjeka zbliava s besmrtnim Bogom. Usp. O slobodnoj smrti
u: Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra (prev. Danko Grli), Naprijed,
Zagreb, 1991. - Vidi nav. dj., str. 62-64. (Ovaj iskaz kao i usporedba dani su
iskljuivo kao povijesno-filozofska metafora).
Vidi: nav. dj., prema mj. u bilj. 14.

18

19
20
21

22

381

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

je nadogradnja Platonova23 i poslije Augustinova24 dualizma, koji se

oituje u striktnom razdvajanju onog materijalnog od onog duhovnog,
tj. due od tijela. U nauavanju o dui, Pascal ide ruku pod ruku ne
samo s Platonom i Augustinom nego i s apostolom Pavlom, koji je
itekako razlikovao djela grenog od ne grenoga tijela (tj. gr. soma
i sarks). Stoga je Pascalov ovjek u perspektivi teoloke antropologije
- ovjek vjere, poboan ovjek, ovjek koji nastoji spoznati srce kao
sredite svojega duhovnog, misleeg bia, bia u kojem se nastanio
beskonani, Anselmov25 nespoznatljivi, neshvatljivi i nedohvatljivi
Bog.

2.2. ovjek spram Boje beskrajne neshvatljivosti

Pascalov ovjek nije kadar spoznati to je ili tko je taj Bog,
isto kao to nije kadar spoznati postoji li; stoga se ne moe na
taj nain govoriti u kakvom odnosu ovjek stoji spram Boga.
Prema tome, ovjek je samo u odnosu s pitanjem o Bogu, i tko e
prekoriti krane to ne mogu objasniti svoje vjerovanje?, razlono
se pita Pascal.26 I nije li rije o svojevrsnom apsurdu vjerovanja,
koji apsurd je evidentan takoer u Pavlovom izriaju 1 Kor 1, 21:
ludou propovijedanja spasi one koji vjeruju. Ovdje nije rije o
kakvoj Pavlovoj igri rijei, u iji je sintaktiki poredak sluajno upala
rije ludost (lat. stultitia). Ovdje je rije o Pascalovu shvaanju

23

24

25

26

Platon je ljudsko tijelo nazivao tamnicom due. O razumijevanju Platonove

psihologije detaljnije u: Albert Bazala, Povijest filozofije I, Globus, Zagreb, 1988.,
str. 247-255.
Augustin u svojim ispovijestima propagira Platonov dualistiki nazor o dui
utemeljen u kranskoj misli apostola Pavla, te kae: Traite Boga i vaa e dua
ivjeti, (...) ali nemojte se prilagoavati ovome svijetu, uzdravajte se od njega.
Usp. Aurelije Augustin, Ispovijesti, Zagreb, 1987., str. 330-331.
Anselmov ontoloki dokaz Boje opstojnosti Anselmo, otac skolastike kako
ga obino nazivaju, smatrao je da se sadraj kranskog nauka dade izvesti i bez
pomoi autoriteta Biblije i crkvenih otaca iz isto razumskih razloga na koje sili
sama vjera. Ovako Anselmo u Proslogionu argumentira Boju egzistenciju: Bog je
odreen kao ono od ega se ne moe misliti nita vee (savrenije) (aliquid quo
maius nihil cogitari potest). Iako Anselmo taj dokaz izvodi iz razuma, znaenje
vjere ovdje nije u drugom planu, jer vjera se ne moe oboriti razumskim razlogom.
Razvidno je da sm Anselmo nije poznavao prikladan termin kojim bi imenovao
izvor vjere kao to je to uinio Pascal, nazivajui taj izvor srcem. No, naglasak
ipak ostaje na vjeri kao takvoj, koju opet valja izvesti iz neega to nije razum, jer
ona pretpostavlja razum. Tek s Pascalom vjera je pronala svoj pravi izvor - srce!
Misli, [Zora], str. 233.

382

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

kranima neshvaene vjere, jer, kako vjerovati u neto to je ovjeku

nedokuivo i u svojoj bti beskonano, tj. kako prihvatiti injenicu
da je na Stvoritelj beskonaan, a mi kao njegova stvorenja konani
u Njegovoj beskonanosti? Ovako Pascal razrjeuje ovaj paradoks:
kao prvo, Bog je beskrajno neshvatljiv, jer nema dijelova ni granica;
a kao drugo, on nema nikakva odnosa s nama.27 Na temelju toga
Pascal donosi zakljuak (koji smo, ve prethodno spomenuli na
poetku ovog odsjeka) da ovjek nije kadar spoznati to je Bog
i postoji li, a razlog tome lei u nesposobnosti ljudskog razuma da
uope o tome odluuje.
Svakako da je rije samo o jednome dijelu Pascalova argumenta
Boje opstojnosti, u kojem Pascal razlono iznosi teze koje se poglavito
odnose na ogranienost spoznaje ljudskog razuma koji ne moe
odluivati o vjeri, Bogu i religiji, budui da svako racionaliziranje
Boje neshvatljivosti, nespoznatljivosti i nedohvatljivosti vodi u
kreiranje slike o Bogu filozof, a ne o Bogu Isusa Krista. Drugi dio
argumenta sastoji se u ovjekovu unutarnjem obraenju obraenju
srca, koje je za Pascala jedini i pravi izvor vjere, jer oni koji imaju
ivu vjeru, u dubini srca vide da sve to jest da je djelo Boga komu
se klanjaju, a oni koji to hoe istraiti na temelju prirode (...), nalaze
samo nejasnou i mrak.28 Ovdje Pascal aludira na nekransko,
antiko, stoiko podrijetlo dokazivanja boanstva (o emu govore
navodi Pascal - Ciceron u O naravi bogova i Seneka u Raspravi o
dobroinstvima29).
Zato Pascalov ovjek Boga mora traiti u srcu? Odgovor
na to pitanje lei meu redcima fragmenata Pascalovih Misli, od
kojih je njih oko pedesetak (prema izdanju Misli iz 1969. god.30)
Pascal posvetio pitanju kako stei vjeru? U poglavlju naslovljenom
O nainima kako da se stekne vjera31 Pascal se osvre na Sveto
pismo, zakljuujui da je Bog u Pismu sakriven i da ga treba traiti,
te se u tom kontekstu poziva na Matejevo evanelje. Kae da je
ljude, ostavljene u sljepoi nakon ovjekova pada, jedino Isus kadar
izbaviti, te izvan njega uope nije mogu saobraaj s Bogom (usp.
Mt 11, 27). Nije upitno da je Pismo utjecalo na Pascalovo shvaanje
kranske vjere, gdje ovjek kontinuirano mora tragati za Bogom,

27

Isto.

28

Misli, [Zora], str. 242.

29

Isto.

30

Misli, [Zora], str. 242-290.

31

Usp. nav. mj., prema bilj. 28.

383

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

kako navodi evanelist Matej: Traite i nai ete (usp. Mt 7,7).

Jedan od putova traenja Boga na koji se i sam Pascal pozivao jest
molitva: Vanjtina se mora spojiti s nutrinom: pasti na koljena,
moliti ustima.32
Pascal je bio iznimno udubljen u problematiku vjerovanja, to
je rezultiralo time da pojedini fragmenti Misli pomalo nalikuju na
svojevrsne vjerske upute/naputke za molitvu i meditaciju. Dokaz
tomu nalazimo upravo u frag. 251. (Misli, [Zora]), gdje se govori
kako se pravo vjerovanje postie bez sile, bez vanjtine i bez dokaza,
tako da nam dua moe prirodno uroniti u vjerovanje.33 A, vjerovati
nije dovoljno samo snagom uvjerenja, to bi znailo iznuditi vjeru od
duha s pomou dokaza, jer, duh je spontan ukoliko se dri naela
oprena miljenju.34 Dakle, Pascal smatra da pravo vjerovanje ne
ide iz razuma, jer razum striktno djeluje po naelima, te ponekad
i zaluta ako mu ta naela nisu pred oima. Pravo vjerovanje ide iz
osjeaja koji je u svakom trenutku uvijek spreman djelovati, stoga
treba nau vjeru staviti u osjeaj.35
2.2.1. Spoznaja Boga: logika srca
Pokuajmo sada razotkriti uveni Pascalov aksiom credo, ergo
sum - vjerujem, dakle jesam. U prethodnom izlaganju iznijeli smo
ukratko sadraj Pascalova nauka koji se tie njegova poimanja
vjere i vjerovanja. No, kakva je uloga Boga u Pascalovu shvaanju
vjere i to oznauje aksiom (kojim je pobio onaj Descartesov cogito,
ergo sum)? Kao prvo, Pascalov aksiom credo, ergo sum poiva na
njegovoj konstataciji da Boga treba traiti srcem, a ne razumom,
navikom ili vanjtinom. Kao drugo, ako je Boga mogue pronai
jedino putem osjeaja srca, to znai da srce, uz Descartesov um,
predstavlja drugotni, za Pascala najrelevantniji izvor spoznaje, ne
samo kada je rije o vjeri nego i o ovjekovu razumijevanju Boje
beskonane veliine, ija se beskonanost oituje upravo u ideji od
koje se nijedna vea ideja ne moe misliti.36
Vanost Pascalova aksioma koji poiva na credu, za filozofiju
novoga vijeka nije znaajan samo po tome to je time oboreno
32

Misli, [Zora], str. 250-251.

33

Isto.

34

Prema Descartesu, svaka misao koja uzrokuje svijest o sebi, promiljena je. Vidi
bilj. 28.

35

Usp. nav. mj. u frag. prema bilj. 32.

36

Vidi bilj. 25.

384

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

neoskolastiko Descartesovo tumaenje spoznaje utemeljene u

ovjekovu umu. Pascalov je aksiom znaajan i po tome to su ini
novovjekovni filozofi (npr. Lotze, Scheler) konstruirali novi princip
na kojemu poiva ovjekov vrijednosni sustav. Prema tome, ovjek
prosuuje i donosi odluke, te modelira vlastiti sustav vrijednosti ne
samo razumski, kao razumsko bie (Aristotel, Toma, Descartes),
nego i emotivno, kao ljubee bie (Scheler). Time ovjek zasluuje
da ga se naziva ne samo misleom trskom, nego misleom trskom
koja ljubi. Pascal ne pokuava racionalizirati klasini, pavlovski
pojam ljubavi (gr. agpe) opisan u 1 Kor 13. On je tom pojmu
(kranske) ljubavi dodao novo znaenje to je mislea ljubav koja
je sakrivena u Bojem naumu ovjekova stvaranja i otkupljenja, po
kojoj je spaeno itavo ovjeanstvo; to je ljubav poradi koje je Sin
Boji prvotno pao, a zatim se proslavio (na kriu); to je ljubav kojom
Stvoritelj ljubi sve svoje stvorove (pa i one etveronone, krilate,
puzee itd.), a ovjeka nadasve; to je ljubav poradi koje trpimo, a
njezin prostor u kojem ona dinamino uvijek djeluje i nikada ne
prestaje, jest srce. Srce (franc. coeur), taj naizgled samo bioloki
organ, koji ivot znai ovjeku ono je sredite ovjekove unutarnje,
duhovne dimenzije. Dimenzije koja se ne moe vidjeti, dodirnuti,
ali se moe osjetiti. Iz te dimenzije dolazi ovjekova spoznaja o
stvarima koje su njemu neobjanjive i esto njegovom golom razumu
neshvatljive, ali ih ovjek na kraju ipak prihvati, jer u njih vjeruje.
No, ipak, Pascal na neki nain priznaje nedostatke i razumu i srcu,
samim time to uoava da sam razum ili sami osjeaji, kada je
rije o prosuivanju, nisu dostatni, jer, oni koji su naviknuti suditi
osjeajem, ne shvaaju nita u stvarima umovanja, (...). A drugi,
naprotiv, koji su naviknuti umovati po naelima, ne shvaaju nita
u stvarima osjeaja.37 Pascal je pokazao da ovjekova izvjesnost
nije u umu, te da on (ovjek) nije samo mislee bie ve bie koje
osjea, koje vjeruje. Religija sama po sebi nije izvjesna ni sigurna; i
to je uope sigurno? Pascal odgovara kako nita nije sigurno, ali
vie sigurnosti ima u religiji nego u tome da emo doivjeti sutranji
dan jer postoji mogunost i da neemo.38 A da emo doivjeti
sutranji dan, u to jedino moemo vjerovati, ali ne moemo biti
sigurni. Sigurnost djeluje po pravilu koje Augustin izvan milosti nije
uvidio39 - pravilo vjerojatnosti, jer prema tom pravilu ovjek sebi

37

Misli, [Demetra], str. 23.

38

Misli, [Zora], str. 234.

39

Isto.

385

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

treba dati truda da potrai istinu.40 No, razum takvo to ne moe,

i nikada nee shvatiti, jer srce ima svoje (umske) razloge, koji su
razumu nepoznati.41
2.2.2. Veliina je ovjeka u spoznaji njegove vlastite bijede
to je ovjek spram svekolike neizvjesne zbilje u koju je
heideggerovski reeno tako baen? On je sve i nita. Osvrne
li se ovjek oko sebe, prema mikrokozmosu, prema siunim
organizmima ivih bia, koje se moe razgraniiti do najmanjih
estica koje je mogue dalje i dalje dijeliti, od kojih svaka ima
svoj nebeski svod, svoje planete, svoju zemlju u istom odnosu
kao i vidljivi svijet beskonano maloe, koja zavrava u niemu
prispodobljuje Kng citirajui Pascala - pred tim nita ovjek je
svemir!42 No, uperimo li pogled u svemir, prema makrokozmosu
to je ovjek u odnosu na beskonanost tih galaksija, koje se ovjeku
ine poput toaka? ovjek je u odnosu na tu beskonanost veliko
nita.43 To nita i ta beskonanost biljezi su ovjekove veliine, a
njegova je ljudskost na sredini izmeu sve i nita. U tome se sastoji
ovjekova veliina, ali i bijeda. Veliina ovjekova poiva u njegovoj
spoznaji o vlastitoj bijedi. Kako bi pokazao u emu se sastoji
ovjekova veliina, Pascal je usporedio ovjeka i drvo: Veliina
ovjeka velika je u tome to on sebe spoznaje bijednim. Drvo se ne
spoznaje bijednim44 jer nema razum, stoga ne moe misliti. Nadalje,
ovjekova je veliina u miljenju45 - moemo pojmiti ovjeka bez
ruku, nogu, glave, ali ne moemo pojmiti ovjeka bez miljenja.46
Eto, imamo argument da Pascal nije posve iskljuio vanost umskog
djelovanja, stoga bi Descartesov prigovor Pascalu, u tom smislu, bio
itekako suvian i nepotreban! Za Pascala miljenje, premda po svojoj
prirodi divna i neusporediva stvar (jer ono moe biti i glupo!47) jest

40

Misli, [Zora], str. 236.

41

Usp. Hans Kng, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku,
Zagreb, 1987., str. 52. Ovdje Kng citira Pascala; vidi takoer bilj. 2 i 7 u nav.
dj.

42

Isti, str. 55. Vidi takoer biljeke na dnu stranice u nav. dj. iz bilj. 41.

43

Isto.

44

Misli, [Demetra], str. 255.

45

Misli, [Demetra], str. 257.

46

Misli, [Demetra], str. 258.

47

Misli, [Demetra], str. 263.

386

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

bitno, jer je sve ovjekovo dostojanstvo u miljenju. A ovjek koji

misli, toliko je krhak da ga se poradi njegove krhke prirode, koju
moe unititi i kap vode, moe nazvati trskom koja misli.48
- Neizvjesnost, konanost, krhkost, miljenje, spoznaja,
nesigurnost, dostojanstvo, vjera, um i srce te su rijei glavni
konstruktor Pascalove terminologije, kojom se ovaj zagonetni genij
posluio ne bi li opisao ovjeka. Naspram toga, beskonanost,
bezgraninost, neshvatljivost kategorije su kojima Pascal nastoji
objasniti Boju veliinu u odnosu na ovjekovu malenost. No,
ovjekov je Stvoritelj beskonaan, i tu je beskonanost Pascal
dokazao da postoji u broju, ali ne znamo to je ona,49 Njegova se
beskonana opstojnost ipak moe spoznati jedino izvan granica
ljudskog shvaanja pojma beskonanosti. Beskonanost je prostorna
kao to je ovjek prostoran, ali joj granice nisu jednake naima.
Tako je i spoznaju Boga mogue promiljati: ne spoznajemo
postojanje i narav Boju, budui da on nije prostoran i nema granica.
Prema tome, ovjek jedino moe vjerovati u Boje postojanje, kao
to vjeruje da beskonanost postoji u broju, i tako spoznati da je
Bog beskonaan, jer svojom opstojnou u odnosu na ovjekovu
ogranienost u vremenskom i prostornom smislu nadilazi ovjeku
dohvatljive i spoznatljive granice. Drugim rijeima, dinaminost
ovjekova osjeaja/srca kao izvora spoznaje otkriva se u njegovom
konstantnom djelovanju, koje djeluje i kad mu naela izmaknu iz
vidokruga. Na taj nain ovjeku je mogue shvatiti Boju opstojnost
kao beskonani kontinuum, tj. kao neto to neprekidno djeluje, a
u to ovjek vjeruje snagom neprekidnog djelovanja osjeaja.
Zanimljivo je kako se geometrija, odnosno matematika
ovaj put pokazala zaista korisnom u filozofiji. Tko bi mogao uope
doumiti takav dokaz za Boju opstojnost koji se temelji iskljuivo na
matematikim kalkulacijama, interpretiranima na filozofski nain?!
ini se da nikome osim Pascalu takvo to nije polo za rukom:
tumaiti narav i postojanje Boga sluei se egzaktnim umom, a
istom zakljuiti da taj um nije sposoban za takvo to, ve da u tom
pogledu primat ima srce. Drugim rijeima, Boga traimo srcem, koje
posjeduje vlastitu dinaminu i kontinuiranu logiku umsku. Tako
se ponovno vraamo na vjeno Pascalovo pitanje (na koje pokuava
odgovoriti Kng u stilu samo njemu vlastitom) kakav bi bio ovjek
bez Boga, pored te svoje proturjene i ugroene egzistencije u koju je

48

Misli, [Demetra], str. 264-265.

49

Misli, [Zora], str. 233.

387

Dafne Vidanec, Pascalova antropologija

baen, a koja ga istom ini velikom i bijednom oholicom?50 Bio

bi himerini monstrum, proturjeni subjekt, nemoan crv zemaljski
(...), sjaj i izrod svemira (...) jednom rijeju, ovjek bi bio ono to
je i ostao pored vjere paradoks sam sebi.51

NAMJESTO

ZAKLJUKA

Teko je iznai pravu metodoloku konstrukciju, koja bi

se slijedila tijekom elaboriranja, kada je rije o Pascalu, a da to
elaboriranje ne nalikuje brain storming-u. Svaka metodologija
- ako se smijem slobodno izraziti suvina je. Njezina suvinost
poiva u injenici da temeljno djelo za razumijevanje Pascala,
dakle, njegove Misli, ne slijede nikakvu metodoloku strukturu u
sadrajnom i formalnom pogledu. to se samog sadraja tie, on je
sintaktiki i jezino posve jasan, dinamian, stilski dotjeran, obiluje
metaforama, epitetima, aforizmima, crticama i inim jezino-stilskim
formama i figurama. Bog, ovjek, priroda, religija, vjera u sreditu
su Pascalovih promiljanja, a time i u sreditu njegova glavnog
djela. U ovom elaboriranju eljelo se istaknuti antropoloki aspekt
odnosno, eljelo se odgovoriti na pitanje tko je i kakav je Pascalov
ovjek u okvirima moderne, racionalistike filozofske misli, koja
nadilazi razum i ponire u samo sredite ljudskoga bia u srce.
U prvome dijelu elaborata pokualo se uobliiti Pascalov
psiholoki profil, tj., demistificirati njegovu, s jedne strane,
proturjenu, a, s druge strane, dosljednu linost/osobu, za koju
drim da je uvelike utjecala na njegov prirodoznanstveni i filozofski
rad. U drugom dijelu elaborata zaustavila sam se na krucijalnim
pitanjima Pascalove antropologije, koja se tiu ovjekova poimanja
njega samog i njegove paradoksne egzistencije, zbilje i Boga.
Takoer, smatram vanim spomenuti jo jednu injenicu koja se
odnosi na epistemoloku narav ovog elaborata. Naime, pri koritenju
temeljne literature za razumijevanje Pascalove antropologije, poradi
nekih detalja, konzultirala sam dva izdanja Pascalovih Misli: 1. Blaise
Pascal, Misli (prev. Zlatan Plenkovi), Zora, Zagreb, 1969.; 2. Blaise
Bascal, Misli (izd. Jacquesa Chevaliera, prev. Radmila Zdjelar), sv.
I., Demetra, Zagreb, 2000. Koristei se paralelno dvama razliitim

50

Usp. Hans Kng, Postoji li Bog?, Zagreb, 1987., str. 58.

51

Isto.

388

Crkva u svijetu, 40 (2005), br. 3, 374-389

izdanjima, a kako bi se pritom otklonile bilo kakve izmijeanosti,

nepreglednosti i nejasnoe, navodila sam naziv djela u kurzivu, ime
izdavake kue u uglatoj zagradi, zatim, broj fragmenta i/ili stranice.
Prema tome, sve to je navoeno i preuzeto prema starijem izdanju
Misli, u radu i biljekama zabiljeeno je na ovaj nain: Misli, [Zora],
broj fragmenta ili stranice; ono to je citirano prema izdanju Misli iz
2000. godine, u biljekama i radu moe se nai u ovom obliku: Misli,
[Demetra], broj fragmenta ili stranice.

MAN IN THOUGHTS OF A GENIUS

Psychological-analytical approach to Pascals anthropology
Summary
Man that thinking cane, that creature who can be defined as
a persistent, thinking, paradoxical being, who paradoxically reveals
himself in the cognition that he is at the same time everything and
nothing , is the leitmotiv of Pascals reflections in his Pnsees
(Thoughts).
Pascal is a linguistic and intellectual wizard, who does not care for
a systematic and methodological framework of reflections. He enters
into the deepest spheres of mans mental and emotional existence,
trying to restore, indirectly and spontaneously, the harmony between
faith and reason. His man is the floor of feelings and thoughts over
which an infinite, incomprehensible and unattainable being, his
Creator, is walking.
I will try to present the formulations mentioned above in three
steps. The first part of the study refers to the analysis of Pascal himself,
shaping a kind of his psychological profile, which the author of the
study holds to be pregnant and crucial for Pascals understanding of
man and God. The second part of the study focuses on the question
why man is not able to conceive God personally. The third part of
the study is trying to bring nearer and explain the issue of Pascals
axiom credo, ergo sum. In conclusion the author explains the
dilemma related to quotations on the basis of two different editions
of Pascals Thoughts in Croatian language.
Key words: feeling, anthropology, cognition, heart, thinking
being, infinite God, faith, logics of heart, psychological profile.

389