Dnevni i sedmini pazari u Sarajevu odravani su na nekoliko mjesta:
...Od davnina imala je arija svog trnog nadzornika, zvanog ariehaju. Gradsko poglavarstvo postavilo za trnog nadzornika Mirka urkovekog. On e postavio na naem trgu novi red i raspored mjesta, gdje se to imalo prodavati. Prema njegovu prijedlogu od 27. aprila 1880. prodavali su se pojedini artikli u ovim dijelovima arije: Drva, kolje, ugljen i kre na Filipovia trgu (Park cara Duana); sijeno i lama na Mustajpainu mejdanu (kod Vijenice); ito u gornjem dijelu Baarije; mlivo Novoj cesti, kao i prije; povre, voe, sir, itd. u Donjoj ariji (uno od sebilja); sve ostale stvari (orue, bakreni kotlovi, platno itd. ) uz sebilj; stoka sitnog i krupnog zuba kod malte prema Klaonici (iza dananj Fabrike duvana). prijedlogu istog trnog nadzornika odobrilo je 22. I 1881. Gradsko poglavarstvo neke vrlo umjesne propise o pekarima, mesarima, vagama, donosiocima robe na trite, pogodbi itd. Sve to kasnij dopunjeno i objavljeno u naroitom Trnom redu za grad Sarajevo, komu su kasnije pridodani i propisi za trnicu. Prvobitno je lokacija za izgradnju sajmenog trga za prodaju voa i povra bila planirana na lokalitetu, na kojem je izgraena Katedrala, ali je 1883. godine donesena odluka o izmjeni namjene Gajevog trga (dananjeg Trga fra Grge Martia), te prostor Gajevog trga uredila za otvoreno sajmite. Na tom prostoru ranije se nalazilo nekoliko kua, a dvije od njih su pripadale staroj sarajevskoj porodici Dino. Prostor Gajevog trga je dobio i slubeni naziv Sajmite i pod tim nazivom je upisan u prvom katastarskom planu. Naziv Sajmite je 1919. godine promijenjen u Gajev trg. Deset godina nakon otvaranja Sajmita, 1893, Gradska optina je odluila da se na tom prostoru gradi zatvorena trnica. U novu trnicu su se odmah uselili svi mesari i trgovci zeleni iz ulica Franca Jozefa, Ferhadije, emalue, Kujundiluka i Predimareta. Takoe je i pazar za ivinu i jaja, koji se dotad nalazio u blizini Latinske uprije, prenesen pored nove trnice ime je vei dio namirnica koncentrisan na jednom mjestu.Nekoliko godina kasnije, prema projektu Josipa Vancaa iz 1897-1898, sjeverno od lokacije Gradske trnice, kao objekti funkcije komplementarne Gradskoj trnici, grade se magacini u emalui. Magazini su bili povezani sa tramvajskom prugom, pa se roba u njih dopremala teretnim vagonima.