KRATKA

POVJESNICA SRBA
OD POSTANjA
SRPSTVA DO DANAS
Pisac: Sima Lazi Lukin

Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas je kratak pregled srpske istorije popularnog
karaktera. Isprva je objavljivana tokom 1894. kao serija lanaka u zagrebakom Srbobranu, a kao
zasebna knjiga 1895. godine.

Rije dvije
Doba predistorijsko
Doba odroavanja
Doba upanisko
Doba dravnog sazrevanja
Zlatno doba srpsko
Doba rasula dravnog
Doba stradanja i elienja
Doba svanua i slobode

Rije dvije.
Istorija je grka rije, a srpski se to kae povjest ili povjesnica iliti pametarnica sve je to jedno isto.
Poslije itanja, pisanja, raunanja i oenaa, svakome ovjeku rodoljubu najpree je znanje: povjesnica
roda i naroda njegovog. ovjek, koji ne zna, a nee da pozna povjesnicu svoga naroda, to je nesvjesno
eljade bez roda i imena, bez ljubavi i ponosa. Takvo eljade lii na siroe nahode sa ulice, koje ne zna:
ni kako je ni otkuda je dolo na svijet, ni ko mu je bio otac, ed i praed. Povjesnica narodna, dakle, ui
se za to: da poznamo svoj rod i porjeklo svoje; da znamo, ko smo, iji smo i otkale smo; da znamo, ko
su i kakvi su nam bili nai preci, nai stari, pa ili da se ponosimo njima i da se ugledamo na njih, ili da se
pouimo njihovom patnjom, pa da se uvamo, pogrjeaka njihovih.
Prolost je vodilja budunosti svakome pametnom i razboritom ovjeku, Tako i narod, koji poznaje i
ljubi svoju prolost svoju povjesnicu pouzdano ide na susret budunosti, jer e tako moi da
izbjegne one pogrjeke, sa kojih je patio u prolosti. Kad znamo povjesnicu svoga naroda, i duhom smo
jai, ne osjeamo se sirotni i samohrani, jer onda znamo, da imamo u svijetu jo puno brae svoje, pa
isto osjeamo, kako nad nama vazda straare veliki dusi slavnih nam predaka i uvaju nas, da nam u
srcu nikad ne ugasne sveti oganj rodoljublja, zajednikog srodstva i ljubavi bratinjske. Tako se elii
duh- naroda, te postaje silan i nesavladljiv, da mu ne moe nauditi ni unutralji ni spoljni zlotvor.
Rekao sam i kaem: narodi, makar kako bili silni i veliki, umiru i nestaju, im izgube svoj ponos: im
zanemare i zaborave svoju prolost, svoju narodnu povjesnicu. I, zaista, mnogi silni i slavni narodi,
kad zaboravie na se i na svoju prolost narodnu, onda i nestadoe sa lica zemlje, te ih sad ljudi jo
samo po imenu kazuju.
Pa hoemo li i mi, Srbine i srpski sine, da prezremo svoj najvii ponos? Hoemo li i mi nogama da
pogazimo hiljadugodinje muke i tekovine praedova naih: hoemo li da zaboravimo srbinjsku prolost
svoju, svoju povjesnicu narodnu, pa da se ivi bacimo u nesitu eljust tuintine? Smiju li to da uine
potomci Miloa i Marka i svetoga Nemanjia Save? I po koju cijenu, za kakvu razmjenu bismo mi to
mogli uiniti bez goleme tete svoje? Ta na zemlji ovoj prljavoj nema tog dostojanja i nema te slave,
koja bi mogla pretegnuti slavu Srbinovu, jer njoj nema ravne pod nebom ovim, pa stoga nam na njoj
zavide i braa i nebraa naa.
Ali: kako e Srbin sauvati i njegovati svoj ponos, svoju povjesnicu narodnu? Sauvae je tako, ako je
svesrdno prigrli, ako je ljubi svim srcem. A kako e je zavoljeti? 3avoljee je, ako je upozna. A kako e
je poznati, ako je ne prouava, ako je ne ui i ne pamti? I kako e drugi tu svijet znati za Srbina, ako
Srbin sam za se no za i sam na se zaboravlja ? I po emu e nas tuin voljeti i potovati, ako se mi sami
ne volimo i ne potujemo?
Mudri su bili praedovi tvoji, Srbine moj, a jo mudrije oni rekoe:
Nenano nepitano; znano voljeno".
Zagreb, na dan svetog Stefana Milutina, kralja srpskog 1894.
Pisac.

Kratka napomena. U ovoj knjizi narodnoj odbaene su sve knjievnike zavrzlame i petljanije, a
brojevi i godine navode se samo one, ge je najpotrebnije. Ge god pie takom skraeno: god. ili
samo g. to znai godinu. Sve godine prosto naznaene raunaju se od Hristova rodestva na ovamo.
Ali kad pored broja godine stoje jo i ovakve skraenice:, pr. Hr, onda to znai godinu prije Hrista.
Rimski brojevi: I., II., III. i tako dalje uzeti su kao pridjevi: prvi, drugi, trei i t. d. Na primjer: kralj Uro
I. Nemanji V. znai Uroa prvog, koji je po redu peti Nemanji. Skraenica: itd. znai: i tako dalje.
Tue i nepoznatije rijei protumaene su uzgredice na istom mjestu pod ovakvom zagradom: ( ).

DOBA PREDISTORISKO.
Najstarije doba od postanja Srpstva do osvojenja dananjih
domovina srpskih
Sav rod ljudski dijeli se na pet raznih rasa ili pasmina iliti sojeva, od kojih je najvaniji i najprosvjeeniji
bijeli soj ljudi: soj kavkaski. Kavkaski soj sainjavaju tri ogromna plemena: arijsko, semitsko i turansko
pleme. U arijsko pleme spadaju ova posebna plemenska stabla: Indijanci, Persijanci, Jelini (Grci),
Rimljani ili Romani (Talijani, panjolci, Francuzi i Rumuni), pa ermani (Nijemci) i Sloveni. (Englezi,
vedi i njihovi srodnici postali su iz mjeavine ovih stabala arijskih.) Semitsko pleme u glavnom
sainjavaju: Jevreji (ivuti) i Arabljani (Arapi). U turanskom plemenu najvaniji su danas: Turci i
Madari. Jedni narodi arijskog porjekla zovu se jo i po jeziku: indo-evropski narodi. To su oni narodi,
koji su nekada govorili jednim zajednikim jezikom, i kojima je danas Evropa stojbina i postojbina, a
prakolijevka im je bila Indija, a to je velika zemlja na dalekom jugoistoku u Aziji. Srbi, kao i svi
Sloveni, spadaju u veliki bijeli soj indo-evropskih naroda. u narode najprosvjeenije. Ali, posebno,
Srbi su grana slovenskoga stabla, a u to stablo spadaju ovi narodi: Rusi, esi (s Moravcima), Poljaci,
Slovaci, Slovenci, Blgari, Hrvati, Srbi i Luiki Srbi.
Svi su ovi narodi bliski rod i govore srodnim jezikom, a svi se zovu opim imenom: Sloveni. Ali od svih
Slovena najstariji su Srbi.
Ime Srbin postalo je u nezapameno doba, na mnogo stoljea prije Hrista. A ime Sloven, kao ope nae
ime, usvojeno je tek u dvanaestom stoljeu po Hristu, a prvi put je ono poniklo istom u estom stoljeu,
kad se Srbi izblie sukobie sa ermanima, a to su dananji Nijemci ili vabe. To je bilo ovako: Sva ona
srpska plemena, koja su mogla meu sobom da slove (da govore) i da se sporazumjevaju, nazvae se
Sloveni, a sve one tuince, koji nijesu slovili (govorili) srpski, nazvae Nijemcima, jer oni za Srbe zbilja
bijahu nijemi, jer govorahu nerazumljivim jezikom. Ali, sve dotle, svi dananji Sloveni zvahu se jednim
opim roakim imenom: Srbi. To jest: kao to su Srbi danas samo jedna grana velikoga stabla
slovenskog; tako su onda svi dananji slovenski narodi bili samo ogranci jednoga istog stabla
srpskog.
Rije Srbi postala je od stare srpske rijei Sorabi, a to e rei: roaci ili svojaci. Dakle: sva ona plemena,
koja meu se bijahu rod i govorahu istim jezikom, zvala su se Sorabi ili Srbi. A u starodavnom
indijskom (sanskritskom) jeziku, iz kojega je postao i srpski jezik, i u drugim nekojim jezicima, rije Srb
znai ovjeka slobodna, plemenita, uzorita i junana, koji se vjeito bori. No, osim ovoga pravoga

imena, tuinci nazivlju Srbe jo i Racima i Vlasima. Ime Rac, ili Ras, ili Rasijan, ili Raanin jedno je
isto. To je ime vrlo staro i postalo je jo u najdavnije doba, kad se Srpstvo raselilo iz svoje pradomovine
Indije. Tada se nai praoci rasijae po svijetu, te po tome jedne Srbe nazvae Rasijani, a stari Grci ih
zvahu Sporima, po grkoj rijei sporadin, to e rei takoer: rasijani. Kasnije, osobito u doba
Nemanjia, to je ime podmlaeno i obnovljeno, pa onda je rije Ras ili Raanin znaila ovjeka iz Rase
ili Rake, a Rasa iliti Raka bila je najglavnija srpska oblast u sred Prave Srbije, gde je danas Novi Pazar
i Toplica.
Ime Vlah neto je mlae i znai ovjeka tuinca. To ime uli su Srbi prvi put na 400 godina prije Hrista
od tako zvanih Kelta iliti Vlaha, koji nama nijesu ni rod ni pomozi Bog i koji su davno izumrli. Kasnije
Vlah se zvao svaki pastir, pa i teak. A kad su Turci osvojili srpsku dravu, onda su se Srbi povukli iz
gradova u gore i dubrave, i bavili se samo stoarstvom i zemljoradnjom, te tako se ime Vlah prenijelo na
sav srpski narod pod Turcima. Dakle: Vlah znai samo zanimanje, a ne narodnost. Vlasima danas mi
zovemo samo Rumune (Karavlahe) i njihove roake Cincare. Ime Rac i Vlah nadjenuto je srpskom
narodu u doba nae potitenosti i suanjstva, a time su nas tuinci htjeli oznaiti kao narod bespravan,
koji je izgubio slobodu i dravu svoju. A danas nam ta imena nadjevaju samo nai dumani, kad hoe,
da nas narue.
Ali nekoji Srbi i sada se nazivlju jo: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaani,
Liani, Banovci, Krajinici, Slavonci, Srijemci, Bavani, Banaani, Srbijanci, umadinci, Starosrbijanci,
Maedonci itd. Sve su ovo samo pokrajinski nazivi i ne znae nita drugo, nego samo zemlje i pokrajine
one, ge ti Srblji ive. Ali svaki Srbin, ma ge se on rodio i ma ge on ivjeo, ostaje Srbin, te Srbin,
dokle god govori srpskim jezikom i dri srpske obiaje. Isto tako nekoji Srblji nazivlju se i po vjeri:
Riani, Krani, okci, Latini, Turci itd. Ovo je zaostalo iz onoga sramnog i ropskog doba, kad su ljudi
jedni druge gonili i ubijali zbog vjere i razlikovali se po vjeri. Ali danas bi to bila sramota, besmislica i
neovjetvo. Jer danas Srbi ispovjedaju nekoliko raznih vjeroispovjesti, a brat je mio koje vjere bio.
Srba danas ima (bez razlike vjere) oko devet milijuna. Po tome Srblji su brojem vei od Madara,
Rumuna, Grka i svih slovenskih naroda, osim Rusa, a Poljaci su brojem ravni Srbima. Ali nekada
Srbalja je bilo mnogo i mnogo vie. Jo od pamtivijeka,. prije neke 3000. godina, Srbi su bili poznati
kao silan i neizbrojno velik narod. Nekoji povjesniari nazivaju Srbe bezgranino razgranjenim i
najmnogobrojnijim narodom u tadanjem svijetu, pa vele: kad bi Srbi meu se bili sloni morao bi im
se sav svijet pokoriti. No kasnije, kad se Srbi neslogom pocjepae u dananja razna slovenska plemena,
opali su brojno. Ali od poetka ovoga naeg stoljea, uprav od osloboenja Srbije ispod Turaka, Srpstvo
opet raste i brojem i snagom tako, da su Srbi danas gotovo dvojinom vei i snaniji, no to bjehu prije
150 godina.
Srbi danas ive: u kraljevini Srbiji, kneevini Crnoj Gori, sjevernoj Arbaniji, Staroj Srbiji, Maedoniji,
Bosni, Hercegovini, Boki Kotorskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj (Banija, Lika, Krbava i Primorje), pa u
Slavoniji, Srijemu, Baranji, Bakoj, Banatu i u zapadnom dijelu kneevine Blgarije do rijeke Iskra, a
otud na jug preko planine Rila do rijeke Meste i du Bistrice i Strume u Maedoniji. Za tim ive Srbi po
manjim naseobinama: u Rusiji, Rumuniji, Italiji i u Americi. Osim toga ima 175.000 Luikih Srba u
Saksonskoj (u njemakom carstvu). U dananjim svojim domovinama Srbi se stalno nastanie istom
prije 1260 godina, a dotle oni ivljahu daleko tamo na istoku, sjeveru i jugu.

Prakolijevka Srpstva bila je ak tamo u dalekoj Aziji, u zemlji Indiji. Misli se, da je tu bila i prva Srbija,
koja se dijelila u dvije oblasti: Sarbarsku i Panovsku Srbiju. Bog sveti zna, koliko su nai praoci
proboravili u toj svojoj pradomovini. Bplo je to vrlo, vrlo davno, u nezapamena vremena, na hiljade
godina prije Hrista. Za poslednjeg svoga boravka u Indiji srpski narod se ve bio vrlo namnoio i
neprekidno je ratovao sa okolnim crnim i utim narodima, a uz to bjee nastala u Indiji uasna glad i
pomor. Sve ovo nagnalo je nae praoce, da trae oduke u novoj domovini, te valjda s toga nastade tada

[uredi] Prvo cijepanje Srpstva i prva seoba Srba.

Jedan ogranak Srpstva krenu iz Indije prema zapadu i ustavi se oko rijeke Tigra i Eufrata, u zemlji
Mezopotamiji (Meurjeju), izmeu Perzije, Arabije i Male Azije. Tu Srbi osnovae Novu Sarbarsku
(Srbiju), podigoe mnoge gradove, dadoe im srpska imena i proboravie tu nekoliko vijekova. Nekoji
pisci vele, da su se Srbi tu zatekli jo prije neke 4000 godina, u doba zidanja vavilonske kule, pa ak da
su je oni i zidali. To se ne zna. Ali se zna, da, tamo i danas imaju razvaline grada Serbice i rijeka
Serbica. Ovi Srbi u Novoj Sarbarskoj ivljahu poglavito vojnikim i pastirskim ivotom i vjeito stajahu
na ratnoj nozi protiv okolnih naroda: Siraca, Asiraca, Haldejaca, Miana, Persijanaca, ivuta, Arabljana,
Finiana itd.
No mnoei se sve vema i tu im otjenja, te se najzad opet prepolovie. Manji dio ostade jo u Novoj
Sarbarskoj, a svi ostali digoe se oruanom rukom, pa pregazie cijelu Malu Aziju i nagrnue u Afriku,
pa poplavie Egipat (Misir), Libiju i Mavritaniju, i postavie tamo svoju vlast. Ova srpska najezda
izvrena je u tri maha, od prilike, prije neke 3500 godina, i-poznata je u svjetskoj povjesti pod imenom:
provala pastira u Egipat. U Egiptu, Libiji i Mavritaniji boravljahu ovi Srbi dulje vremena, te se
naposletku jedni pretopie u tamonje narode, a ostali se razasue i preoe u Evropu. Neki se nastanie
u panjolskoj i junoj Francuskoj, neki u Italiji, ali veina ih se naseli na Balkanskom Poluostrvu. Oni u
Italiji, paljolskoj i Francuskoj utonue u latintini, pa vremenom nekoji od tih Srba doepae se i
prestola rimskog.
Odrae se samo oni Srbi na Balkanu i jedan njihov ogranak u zapadnim stranama Male Azije. Ovi
maloazijski Srbi jo prije neke 3087 godina borahu se u slavnom trojanskom ratu protiv Grka kao
saveznici Trojanaca. A kad Trojanci podlegoe Grcima i kad u tome ratu pogibe i srpski kralj, onda ovi
Srbi izabrae novog voa, pa s njime otplovie Egejskim, Jonskim i Jadranskim Morem, te se jedni
otiskoe ak iza rijeke Pada u Italiji i tamo zasnovae novu srpsku naseobinu na onom prostoru, ge je
kasnije carevala Mljetaka Republika ili Venecija. Jer ove Srbe tuinci nazivahu Venetima, pa s toga i tu
srpsku naseobinu prozvae Venetija = Venecija = Venedig, a mi je zovemo: Mljeci. No jo uz put jedni
od ovih Srba Veneta zadrae se u dananjoj Crnoj Gori, Boki i Dalmaciji, pa tamo i ostadoe. To bjee
prvo i najstarije Srpstvo u tim zemljama. Meu tim, oni ostali Srbi na Balkanu razmnoie se i osilie
tako, da su na skoro pritisli sve zemlje meu Dunavom; i Savom i meu Jadranskim, Jonskim, Egejskim,
Mramornim i Crnim Morem.
Ovi Srbi, juni doseljenici, ve bjehu postali starosjedioci balkanski jo u doba silnog svjetskog
osvajaa, Aleksandra Velikog, cara maedonskog, prije 2240 godina. Neki vele, da je i sam Aleksandar
Veliki bio Srbin. Ali to se ne zna. Nego zna se, da su ovi Srbi mnogo ratovali u doba Aleksandrovo, as
kao njegovi saveznici, as protiv njega. Oni bijahu tako silni, da im je Aleksandar morao dati potpunu
slobodu i osobite povlastice, u kojima on Srbe nazivlje.: najvelikomonijim, najuvenijim,
najznamenitijim i najmnogobrojnijim narodom" svojim. Veli se, da je Aleksandar jednom upitao Srbe:

Koga se najvema bojite?" mislei, da se oni njega boje.

A oni mu odgovorie:
Jedino se bojimo, da se nebo ne bi na nas sruilo!
Tako su bili moni i siloviti. Eto to i takvo bjee prvo Srpstvo na Balkanu. Ovi juni Srbi zatekoe se tu i
u doba Hristovo, ali tada ve svi bjehu potpali pod vlast Rimljana. (Rimljani su bili silan osvajaki narod
grko-latinskog porjekla, i gospodarili su gotovo svemu svijetu punih 800 godina, a prestonica im bjee
Rim. Oni su praoci Talijana.)
Drugi ogranak Srba poe iz Inije preko srednje Azije i ustavi se izme Kaspijskog i Azovskog Mora,
na meama dananje azijske i evropske Rusije. Sad se. pokrenue i oni Srbi, to bjehu zaostali u Novoj
Sarbarskoj i po sjevernim obalama Male Azije, pa preoe rijeku Aras i veliku planinu Kavkaz i spojie
se sa onim Srbima kaspijskim. Tu oni osnuju, novu domoviiu koju nazvae Serbanija, te se tamo i dan
danas jedan kraj zove: Servanija. Ovi kaspijski Srbi zvahu se Bijeli Srbi, a jedni od njih, koji ivljahu po
brdinama, zvahu se jo i Brani. Oni su imali svoga starjeinu, koji se zvao Gospodin. Gospodin Brana
i Bijelih Srba vladao je nezavisno daleko naokolo i veli se, da je esto imao po nekoliko stotina hiljada
konjanika. U Serbaniji ostae ovi Srbi mnogo stoljea, dok ih ne potisnue otud novi osvajai.
Trei, poslednji ogranak Srba krenu iz Indije pravce na sjever i uputi se meom velikoga carstva Kitaja
ili Kine. (Kitajci iliti Kinezi, to je isto, od uvijek ive u istonoj Aziji. Oni su danas najvei narod na
svijetu, a spadaju u mongolski soj ljudi.) Uz put Srbi se dugo borahu s Kitajcima, te ih ovi jedno vrijeme
i podjarmie. Najzad, oslobodiv se Kitajaca, dou ovi Srbi u Sibiriju, a to je ogromno velika ruska
zemlja u sjevernoj Aziji. Tu oni osnuju novu Srbiju, koja se zvala Sirbija ili Sirbirija (po prastarom
srpskom imenu Sirb), a tek u potonje doba Sirbirija se nazva Sibirija. No Srbi se jo ljucki i ne zgrijae u
novoj domovini, a ve moradoe zagaziti u novu borbu sa divljim Molgolima. (Mongoli su pomenuti
poseban soj ljudi u istonoj i srednjoj Aziji, a mi ih zovemo Tatari.)
Azijske gatke puno priaju o tim sirbirskim Srbima. Tako se u gatkama sauvao spomen o njihovim
vladaocima: Banu, Jani, Ranku i Cianu, koji mnogo puta do noge potukoe Kitajce i Hune, te najzad
otrgoe Srbe iz njihova ropstva. Poslije Ciana ili Ciia pominje se srpski car Tana sa njegovih pet
sinova. Pria se, da su Srbi u to doba bili jo silnnji i mnogobrojniji nego, prije, da su imali preko
100.000 vojnika i da su u njih bili konji bri od hunskih a oruje otrije od hunskog. Ali po smrti
Taninoj njegovi sinovi razdjelie svoju dravu i tako je oslabie. Polovina naroda ostade nod
najstarijim bratom Caranom, a drugom: polovinom vladahu ostala braa. Po smrti Caranovoj zacari se
sin mu Carmin, a za ovim njegov sin Budig. Sa Budigom padnu Srbi opet u ropstvo, te se velik dio
naroda srpskog pretopi u Kitajce, Hune i druge narode. (Huci su bili takoer mongolskog soja, a u taj
soj spadaju i njihovi srodnici Hungari iliti Ugri Madari pa i Blgari Gagauzi, praoci dananjih
Blgara.)
Tako se poe i doe prvo cijepanje Srpstva i prva seoba Srba. Misli se, da se to poelo, od prilike, na
3500 godina prije Hrista. A dok su se izvrile ove tri prve seobe Srba moglo je protei bar hiljadu
godina. A za sve ovo vrijeme seobe Srbi nvljahu u neprekidnom ratovanju sa mnogim i svakojakim
narodima. Sama borba ovih sjevernih Srba sa Kitajcima i Hunima trajala je itav niz stoljea, a jo dulje

je trajala borba i patnja onih junih Srba. U toj hiljadugodinjoj seobi i borbi izginuo je silan Srbalj, a i
pretopio se u druge narode.
O ivotu, obiajima i vjeri tih prastarih Srba nasluuje se samo toliko: da su bili mnogoboci i da su
imali neko vojniko-pastirsko ureenje, ali rascjepkano na plemenske kneine. A ba to je bilo ono, to
ih je slabilo te su esto podlegali i mnogo slabijem osvajau. Za to najstariji povjesniar Herodot, i kae
o naim praocima: Kad bi oni, imali jednog starjeinu, ili bar kad bi meu se bili sloni, bili bi oni
najsilniji narod na zemlji. Ali to je u njih nemogue, te ih ba to ini slabim. Prastari Srbi bijahu mahom
bijele puti, ruse kose i plavih oiju, a vrlo krupna i jaka tjelesna sastava. Jedni su radili, a drugi su
vojevali. Oruje im bjee: strijela, ma, koplje, sjekira, praka i tit. Prastari Srbi spaljivahu svoje mrtve,
po indijskom obiaju. A pria se, da su se prastare Srpkinje radije ive spaljivale sa svojim pokojnim
muevima, nego da ostanu udovice. Prastari Srbi nijesu vjerovali u sudbinu, al su vjerovali, da je dua
besmrtna i da je svijet postao od morskog pijeska, koji je Bog iznio sa dna i posuo povrinom morskom,
te otud je, tobo, postala tvrda zemlja i sav ivot na njoj.
Prosvjeta u tih prastarih Srbalja kao da ne bjee postidna. Tako neki tvrde, da su Srbi jo u indijskom
svome kraljevstvu bili na najviem vrku sile, prosvjete i svestrane obrazovanosti. Ali to e biti
preerano. Nego i za sibirske Srbe takoer se iria, da su bili daleko uveni sa tjelesne sile, a
napredovali su i u prosvjeti. O njihovom caru Tani veli se, da je izdavao zakone i podizao graevine. U
ope o prastarim Srbima misli se, da su imali svoje gradove, spomenike i hramove. A posebno o onim
Srbima u Novoj Sarbarskoj pomenuti Herodot (jo prije neke 2340 godina) ree: I ako su u njih mnoga
oblasna imena, ipak su im zakoni, jezik i obiaji jedni te isti. A za one Srbe u kaspijskoj Serbaniji pria
se, da su u potonje doba trgovali ak sa Indijom, a od Miana i Jermena donaali su robu na kamilama.
Sa svog bogatstva ili su u zlato odjeveni.
U glavnom toliko se nasluuje o ivotu i ivovanju toga prastarog, predistorijskog Srpstva. No tako
razborit i tako silan narod srpski, koji se ni izbrojati nije mogao, mora da je poinio kud i kamo veih i
slavnijih djela kroz tolike hiljade godina. Ali u to pradavno doba nije bilo pismenih ljudi, pa niko nita
nije biljeio. Onda nige nije bilo pisane povjesnice, pa ni u Srba, a kroz duga i mnoga stoljea zub
vremena satro je i ponitio slavna djela naih praotaca, pa i same svete grobove njihove, te sad cijelo to
predaleko doba stoji zastrveno tamnom koprenom neizvjesnosti.

DOBA ODROAVANjA.
Prelazno doba od vremena predistorijskog do upanijskog
Kad su sibirski Srbi opet pali u ropstvo kitajsko i hunsko, poee ih ovi strano ugnjetavati i zatirati.
Mnogo puta Srbi ustajahu na oruje, ali se potpuno ne oslobodie, jer bjehu nesloni, te tako nastade

Druga velika seoba i dioba Srpstva.

Kad Huni potisnue Srbe u poslednjem ustanku, poee se ovi povlaiti iz sibirske Sirbije pravce na
zapad, Uz put im se pridrui vei dio i onih Orba iz Serbanije, te svi skupa preu u Evropu. Jedni se

ustave oko rijeke Volge, Dona i Dnjepra u dananjoj evropskoj Rusiji i prostru se ak iznad Iljmenskog
Jezera i grada Novgoroda, blizu sadanjeg Petrograda i Krontata ruskog. Drugi se stane oko rijeke Buga
(gornjeg i donjeg) i oko rijeke Visle, Dnjestra, Pruta i Sereta, u kasnijoj Poljskoj, Galiciji i Besarabiji.
Trei odmaknu jo zapadnije i konano se nastane u dananjem njemakom carstvu, oko rijeke Odre i
Labe i du cijelog Baltikog Mora, a kasnije se pruie ak i do rijeke Rajne.
Ovo prvo i najranije smjetanje i razmjetanje sjevernih Srba u sjevernoj Evropi moglo je biti, u srednju
ruku, od prilike prije 3000 godina. Jer jo prije 2600 godina stari Grci i Rimljani zatekoe ove Srbe na
Baltikom Moru i u veliko trgovahu s njima. Dakle, ovi Srbi jo tada bjehu na visokom stupnju
prosvjete, pa mora da su se tamo mnogo ranije naselili, jer danaske se pouzdano zna, da Srbi od
pamtivijeka stanuju u Evropi.
Nekako u isto doba, kad se ovi sjeverni Srbi naseljavahu u Evropi, dooe u Evropu i pokojni Jeleni,
praoci dananjih Grka). Oni dooe u Evropu s juga, gotovo istim putem, kojim prije njih dooe oni
juni Srbi balkanski. Jelini posjedoe zapadne strane Male Azije, pa odmah se poee uvlaiti i na
Balkansko Poluostrvo u dananju Grku i Trakiju. Ustupajui mjesta novim gostima, Jelinima, oni juni
Srbi poee se protezati sve dalje na sjever i zapad, te gornjim svojim krilom prevalie Savu i Dunav i
naselie potonju Panoniju i Dakiju. (Panonija je obuhvatala Srijem, Slavoniju i Hrvatsku do Siska, pa
onda Meumurje, Baranju i gotovo svu zapadnu Ugarsku zajedno sa Bakom do Titela na Dunavu i do
Zemuna. A Dakija je obuhvatala svu ostalu istonu Ugarsku sa oba Banata, a osim toga jo i cijelu
dananju kraljevinu Rumuniju ak do Babijih Gora, a to je velika planina koja se sad zove Karpati i lei
meu Ugarskom, Galicijom i Poljskom.) Vremenom nekoji od ovih Srba iz Panonije i Dakije otisnue se
jo sjevernije, te se spojie sa onim sjevernim Srbima oko Baltikog Mora.
I tako od onoga rastanka u Indiji tu se sad opet vidjee i sastadoe juni i sjeverni Srbi. Od tada bjehu
oni u neprekidnom dodiru i saobraaju i vladahu ogromnim prostorom zemlje ak od planine Urala,
Iljmenskog Jezera i Baltikog Mora, pa sve irom i uzdu do Jadranskog, Jonskog, Egejskog i Crnog
Mora, a pruahu se tad i u Italiju ak do Rima. Na cijelom tome prostoru Srbi ivljahu i carevahu
slobodno i nezavisno sve do keltske najezde. (Kelti su bili posebna grana indoevropskih naroda. Bili su
silni osvajai ali dosta prosvjeeni. Oni su u srpskim zemljama podigli mnoge gradove i tvrave, pa oni
osnovae i prestonicu dananje kraljevine Srbije, grad Beograd i beogradsku tvravu. Kelti su davno
izumrli, a poslednji trag im se sauvao u dananjim Ircima, Biskajcima i u maedonskih Vlasima,
Cincarima.)
Dakle u ovo doba, prije neke 2300 godina, Podunavlje i Posavina bjee stoer i sredite Srpstva, ba kao
to je i danas. Ali tad se meu Srbima pojavie Kelti, pa pritiskoe najprije Panoniju i Dakiju, a kad se
utvrdie u Beogradu, onda nagrnue preko Save i Dukava, te potlaie i balkanske srpske zemlje. Srbi do
nekle uspjeno suzbijahu Kelte, al ne mogoe im odoljeti, jer bjehu suvie pocjepani ne imaahu jo
nikakvog dravnog jedinstva. Najzad potisnuti keltskom najezdom, mnogi Srbi iz Podunavlja, Posavine,
Podravine i Potisja povukoe se na sjevero-istok i pridruie se onim Srbima iza Babijih Gora, u
Poljskoj i Rusiji. Tada se opet stvori jaz, meu junim i sjevernim Srpstvom, te Podunavlje neko vrijeme
osta pusto. Ali na skoro (oko 350 god. pr. Hr.), Aleksandar Veliki Maedonac i njegovi nasljednici,
pomou Srba, potukoe i raerae Kelte, a konano ih dotukoe Rimljani. Vremenom Kelti se pretopie
neto u Srbe, neto u druge narode, pa konano izumrijee. Tada se opet stopie sjeverni i juni Srbi, te
Podunavlje opet postade stoer Srpstva. No ubrzo za Keltima pojavie se novi osvajai Rimljani.
Rimljani osvojie sav Balkanski Poluostrv, pa poee nasrtati i na panonske i dake srpske zemlje.

Balkanski, panonski i daki Srbi mnogo puta potukoe silne Rimljane, ali najzad moradoe priznati
njihovu vlast, te u tome stanju ostae za dugo.
Meu tim, dok se sve ovo dogaalo sa junim Srpstvom, dotle se oni sjeverni Srbi ve bjehu razmjestili
i, uvrstili. Oni Srbi u negdanjoj Sarmaciji, a u dananjoj Rusiji, Poljskoj i Galiciji osnovae tamo
Veliku Srbiju, koja se zvala jo i Bijela Srbija ili Bojka. Oni tamo dalje na zapadu, iza Visle i Odre i oko
rijeke Labe, Sale i Mulde osnovae Polapsku Srbiju, koja se zvala Sorabija i Surbija. Nie njih, u
dananjoj Bavarskoj i ekoj, ostali polapski Srbi osnovae drugu Bijelu Srbiju, koja se takoer zvala
Bojka po srpskom plemenu Bojki ili Boji. A od te Bojke srpske kasnije, vabe stvorie svoju Bojoariju
(Bavarsku) i Bojemiju (eku), koju vabe i danas zovu: Bemen, pa i mi je kad to zovemo Pemska,
kao to i ehe zovemo Pemcima. No vie sviju ovih Srba, oni najsjeverniji Srbi du Baltikog Mora
osnovae Baltiku Srbiju u Pruskoj, Pomorskoj (Pomeranu), u Meklenburgu i Hanoveru na sjevernim
stranama dananje Njemake. A od tih baltikih Srba odvoji se veliko pleme Rujanci i naseli se jo
sjevernije u samom Baltikom Moru na velikom ostrvu, koje se po njima prozva Rujan, a vabe ga
danas zovu Rigen.
Vremenom Baltiki Srbi prodrijee ak u Dansku, pa tamo osnovae Dansku Srbiju. No u kasnijim
ratnim pohodima svojim pruahu se baltiki i polapski Srbi i u vedsku, Holandiju, Belgiju,. Englesku,
Francusku, pa ak i u vajcarsku. ali tamo im je svuda brzo trag izginuo.
Svi ovi sjeverni Srbi dijeljahu se u mnoga premnoga plemena. Najglavnija srpska plemena bjehu;
Polapski Srbi, Luiki Srbi, Ljutice, Bodrice, Rujanci i Boji iliti Bojki, (Boji ivljahu i u sarmatskoj i u
ekoj, Bojki, pa i danas ima u Malorusa pleme Bojki.) Za sve vrijeme svoga ivota ovi Srbi ivljahu
odvojeno svaki za se u svoje plemenske dravice i malo kad su poslovali zajedniki, ali svi drahu jedne
obiaje i govorahu jednim istim jezikom, tako, da im je, gotovo svaka rije jednaka bila. U prva
vremena ivljahu oni sa svim slobodno i nezavisno, nege pod izbornim, a nege pod nasljednim
starjeinama svojim. Za Srbe u sarmatskoj Bojki zna se, da su imali nasljedne knezove, a Srbi Rujanci
imaahu svoje careve i posebno svoje carstvo na Rujanu. Rujanci bjehu vrlo veliki junaci, te jedno
vrijeme i sva ostala plemena srpska priznavahu njihovo prvenstvo i vlast.
Dugo vremena sjeverni Srbi ivljahu mirno i divno napredovahu u prosvjeti i radinosti. I tek nege u
drugom i treem stoljeu po Hristu dooe oni u blii dodir sa ermanima (Nijemcima). Nijemci se
lukavo i lagacko uvukoe meu Srbe, pa kako bjehu u svemu mnogo slabiji od Srba, dulje vremena
ivljahu sa Srbima u ljubavi. U toj slozi zatee ih i etvrto stoljee, kad se poe

Velika seoba naroda.

Tada bjee uzavrio sav svijet. Bjee nastalo uasno komeanje i mjeavina mnogih i svakojakih naroda.
Jer kao to negda Huni potisnue sirbirske Srbe, tako sad Kitajci razbie divlje Hune i pognae ih irom
Azije, te ovi svom silom grunue u Evropu, istim putem, kojim dooe i sirbirski Srbi. Prestravljeni
hunskom najezdom, Nijemci povukoe sobom dobar dio sjevernih Srba, te s njima zajedno poee
prodirati preko Dunava i Save u Vizantiju. (Vizantija je bila novo-osnovana Istona Rimska Carevina,
kojom vladahu Grci ili Vizantinci, a prestonica im bjee Carigrad.) Oko god. 378. Srbi i, Nijemci,
udrueni pod imenom Gota, osvojie gotovo sav Balkanski Poluostrv. Tada se i ovi i oni raniji sjeverni
Srbi doseljenici stopie sa onim junim Srbima starosjediocima balkanskim. Vizantija i Rim bjehu tada
u najgrem rasulu, te se Srbi i Nijemci lako uvrstie na Balkanu i zasnovae tu kao neku posebnu

dravu gotsku. Ali u ovoj gotsko-srpskoj vojsci bjee vrlo malo pravih Nijemaca. Ostali svi bijahu Srbi.
Za to, kad Nijemci htjedoe da prisvoje svu vlast, Srbi se udruie s Grcima, te poee tui Nijemce, kao
to su dotle s Nijemcima tukli Grke.
Dok se ovo zbivalo, Huni nagrnu svom silom, vodei sobom ostanke kaspijskih i kavkaskih Srba, i uz
put skupe pod svoj barjak i mnoge druge Srbe tako, da Srbi sainjavahu glavnu ubojnu snagu hunsku, a
prvi doglavnici hunskog voa bjehu Srbi, meu kojima se osobito istie neki Onogost. Oko god. 449.
Srbi i Huna bjehu potpuni gospodari svih zemalja u Podunavlju i Posavini, a jedno krilo ovih Srba spusti
se tad i u Dalmaciju. U savezu sa ovim Srbima, Huni pod svojim voem, stranim Atilom, grunu na Rim
i Vizantiju, pa gotovo satru obe ove carevine. Kasnije Huni sa Srbima prodru do Jedrena (blizu
Carigrada), te potuku i raeraju sa Balkana sve one zaostatke njemakih Gota. Svi ovi Srbi, koji dooe
s Hunima, ostadoe meu svojom braom na Balkanu, te se kasnije borahu s Grcima protiv Huna. Na
brzo po smrti Atilinoj Huni ieznu kao pljeva na vjetru, poto su unitili mnoga romanska i njemaka
plemena u Evropi. I tako Srbima svanu, te se zasnova

Prva drava i prva dinastija srpska na Balkanu.

im propadoe Goti i Huni, pojavi se meu junim Srbima velik ovjek po imenu Svevlad. On doe iz
Velike Srbije i vjeto upotrebi slabost Vizantije i Rima, pa osnova novu srpsku dravu, koja se prostirala
preko planine Balkana od Rile do stare Planine, pa preko sjeverne Maedonije, Stare Srbije i Arbanije
du Jadranskog Mora ak u Istriju do Trsta. Svevlad I. umrije oko god. 530., a nasledi ga najstariji sin
Boris, Borilo, Borko ili Borivoj Svevladovi. Borivoj uvea srpsku dravu od Jadranskog Mora do ua
Save u Dunav. Njega nasljedi najmlai mu brat Ostrojilo ili Strojilo I., koji prenese svoju prestonicu pod
ar Planinu u Prehvalu. On osvoji mnoge zaostale gradove u jadranskom primorju i po ostrvima i oisti
ih od Grka i Latina. On razori i stari grad Epidavr u Dalmaciji, koji je leao tamo, ge je sad selo Cavtat.
Stanovnici Epidavra, Grci i Latini, bjeei ispred srpske navale, povukoe se neto sjevernije prema
ostrvu Lokrumu i tu udarie temelj novom gradu Raguzi, koji mi zovemo Dubrovnik.
Odmah za Grcima i Latinima nadooe i Srbi, pa naselie i utvrdie grad Dubrovnik koji kasnije postade
vrlo silan i slavan sa svog bogatstva i prosvjete. Strojilo podie i Spljet, Trogir, Krk, Rab i druge
gradove, i oisti od tuintine sve srpske zemlje od Poljane u Arbaniji ak do stare Vindobone (sadanjeg
Bea), te oslobodi i velik dio panonskih srpskih zemalja, zajedno sa Srijemom. Strojilo pogibe kod
Skadra god. 552. u boju protiv Grko Rimljana, a nasledi ga sin mu Svevlad II, koji je strano gonio i
zatirao hriane, pa i same Srbe.
No jo za ivota Borivojeva i Strojilova, njihov srednji brat, Totilo, po dogovoru s braom svojom,
pree s mnogom vojskom u Italiju, te poslije mnogih slavnih pobjeda osvoji Rim, prinudi ga na plaanje
danka i zadade samrtni udarac negda svesilnom Zapadnom Carstvu Rimskom, Narod u Rimu
oduevljeno je doekao Totilu i pozdravio ga, kao oslobodioca potlaenih robova rimskih. Totilo je i
dalje vojtio po Italiji u drutvu sa Nijemcima, te po tome neki misle, da je i on bio Nijemac, to nije
istina. Sa Totilinim, Srbima i sa Nijemcima ratovahu tad protiv Rima i mnogi drugi Srbi, koji upadahu u
Italiju sa dalekog sjevera ak iz Baltike Srbije, iz pokrajnne Vendalije. (Vendalija se nazvala od imena
Vend, a tim imenom onda tuinci nazivahu sve Srbe, ta i danas oni tako zovu nau brau Slovence i
Luike Srbe.)

Totilo pogibe nege u tim silnim bojevima, a svi njegovi Srbi, kao i oni pridoli sa sjevera, vremenom se
polatinie i sa svim nestadoe. Poslije Svevlada II. vladahu jo nekoliki Svevladovii kao: Selimir,
Vladan i drugi, o kojima se jedva neto moe naslutiti, ali nita pouzdano.. Sa poslednjim
Svevladoviem izumre ta prva srpska drava na Balkanu i Svevladova dinastija (nasljednja loza
vladalaka.), koja je Srpstvu dala nekih 11 vladalaca. No za vrijeme ovih dogaaja na jugu, pojavi se sa
sjevera nova napast:

Avarska najezda.
Jo za vlade Svevlada II. Svevladovia pojavie se u Panoniji i Dakiji novi osvajai, divlji Avari ili Obri,
narod tursko-mongolskog porjekla. Prodirui iz srednje Azije u Evropu, Avari silom povukoe sobom
sav ostatak kaspijskih Srba, a za tim pridruie im se dobrovoljno i mnogi drugi Srbi iz Velike Srbije,
Dakije i Panonije. Pomou svojih junakih saveznika Srba, Avari u dananjoj Ugarskoj osnovae tako
zvanu Avariju. Ali u istinu to nije bila avarska drava, nego je to bila samo obnova prave i prve
Panonske Srbije, koju Srbi sami zasnovae u meuvremenu izme hunske i avarske poplave, od prilike,
na prelazu iz petog u esto stoljee. Jer u ope Avara pravih bjee vrlo malo (svega oko 200 hiljada
dua), a svi ostali stanovnici Avarije bjehu Srbi, sakupljeni sa mnogih strana.
U istom meuvremenu izme hunske i avarske najezde zasnovana je i u Dakiji (u dananjem Banatu i
Rumuniji i Erdelju) Daka Srbija, u kojoj jo iz ranije boravljahu srpska plemena Spori i Anti, koja
dooe tamo preko Besarabije sa Volge, Dona i Crnoga Mora. (Ime Spori znai Rasijani ili Raani, a
ime Anti znai Graniari.) Ovi Srbi Raani i Graniari (Spori i Anti) bjehu mnogobrojni i silni. Oni za
dugo vladahu nezavisno sve od Babijih Gora (Karpata) ak do Dunava i Crnoga Mora. Kasnije njihove
starjeine uzee avarski naziv ban, a svoju zemlju nazvae Banat - (Banstvo ili Baiovina), te se i danas
jedan dio tih zemalja zove Banat. Ovi daki Srbi, namnoiv se odve, ee upadahu preko Dunava u
vizantijske zemlje. Tako jo 558. god. prodrijee ak do Carigrada i do Grke, ali puno ih je zaostalo i u
Donjoj Miziji (sadanjoj Blgariji). Svi se oni tamo stopie sa onom junom braom svojom, a jedni se
(god. 527. i 553.) protegnue i u Dalmaciju, Arbaniju i Bosnu, te tako dopunie ono ranije Srpstvo
tamonje.
Kad Avari dooe u Panoniju pozvae i dake Srbe da im se pokore. A na to im srpski knez Dobreta
otpozdravi ovako: Niko se nije rodio, niti ga ovo sunce grije, ko bi nas mogao podjarmiti! Mi smo
navikli da zapovjedamo drugim narodima, a ne drugi nama. I ovo je na: zavjet, dokle god bude na
svijetu rata i maa! I, zbilja, Avari ne smjedoe da se ogledaju sa Dobretom, nego se odvrljie drugim
putem preko Save na Balkanski Poluostrv, a daki Srbi ostae slobodni i nezavisni kao i dotle. U to doba
Vizantija ratovae u Aziji sa Persijancima, te se i dakim Srbima uini zgoda, da se sa svim sjedine sa
junom braom svojom. Odmah poslije one Dobretine otporuke Avarima, daki Srbi sa 100 hiljada
vojske grunu preko Dunava na Vizantiju, popale svu zemlju, osvoje mnoge gradove i tvrave, prodru
ak u dno Grke i do Carigrada, pa se stane oko Soluna i tu sa onim junim Srbima osnuju Solunsku
Srbiju i ponu vladati slobodno i bezbrino.
Ali njihovim odlaskom Daka Srbija bjee oslabila, pa vizantijski car Tiberija iz osvete napujda Avare,
te ovi napadnu i opljene Daku Srbiju, ali je ne pokorie. Jer iste godine (575.) Avari sa svojim
panonskim Srbima okrenue svu svoju silu preko Save u dravu Svevladovia, koja tad bjee ve na
koncu propasti. Tako daki Srbi opet ostae slobodni, ali propade Svevladova Srbija. Avari i panonski
Srbi prejurie preko nje i provalie u srce Vizantije. Vizantija tad "bjee na rubu propasti, a Rimljani

dotle ve bjehu propali. Jedno vrijeme Srbi se udruie s Grcima protiv Avara, kao to prije toga i Avari
pomagahu Grcima protiv Srba. Ali ve god. 626. Srbi sa Avarima opsjedaju i tuku Carigrad.
No i prije toga Srbi dopirahu pod zidine carigradske. Tako god. 588. i 589. i 615. nove gomile Srbalja
nasrnue ispreko Dunava preko sadanje Blgarije, Rumelije i Trakije, pa uinie straan okraj po
Vizantiji. Tada se od tih ratnika odvojie dva silna srpska plemena, Milinzi i Jezerci, pa, prodrijee ak u
Peloponez (u dnu Grke), pa tamo za na vijek ostadoe. Tu se oni uvrstie i osnovae posebnu
Peloponesku Srbiju i vladahu u njoj punih 200 godina sa svim nezavisno. No najzad Grci i njih pokorie,
a vremenom ih sa svim i pogrie.
Ve u ovo doba, poetkom sedmog stoljea, Srbi bjehu posjeli gotovo sve najglavnije pokrajine na
Balkanu. A dok se to dogaalo u junom Srpstvu, dotle se u veliko bjee poelo

Odroavanje sjevernog Srpstva.

koje zahvati najprije baltike i polapske Srbe. im je za Nijemce i Dance prola prva opasnost od
hunske poplave, odmah oni pomolie rogove protiv Srba i upinjahu se svom silom, da ih odrode. U tome
im mnogo pomoe i samo Hrianstvo, koje Nijemci donijee meu sjeverne Srbe. Baltiki i polapski
Srbi ni za ivu glavu ne edoe da se odreknu stare svoje vjere mnogoboake, jer novom vjerom
(hrianskom) njemaki popovi ubijahu staru narodnost srpsku, a uz to injahu nad Srbima i mnoga
neovjetva. Iz toga se izrodie dugi i krvavi ratovi na ivot i smrt. Silna, srpska plemena Bodrice i
Ljutice najvema se odlikovae u tim ratovima protiv Danaca, Saksonaca i Franaka. (Danci su ogranak
skandinavskih veda, a Saksonci su njemako pleme kao i Franci. Od tih Franaka dobie svoje ime
dananji Francuzi.)
Jo u prvom ratu Srbi strano porazie Saksonce, a u drugom potukoe i Saksonce i Dance, pa ubie i
samog kralja danskog. Slavne srpske vojskovoi Zvjezdodrag, Bjeloslav i Dervan, potukoe mnogo puta
vojsku Franaku, a Dervai osvoji cijelu Saksoniju i Tiringiju i opustoi ih. Tako i Luiki Srbi (Sorabi)
odrae mnoge pobjede u bojevima protiv Karla Velikog, kralja Franakog, te samo u jednom boju pade
32.000 Franaka. Bodriki vo Drako pogibe u boju protiv Danaca, a za tim Bodrice tri pu zastopce
razbie Dance i osvojie velik dio njihovih zemalja. Za tim opet u tri bitke potukoe 50.000 franakih
vojnika.
Jednom prilikom Srbi Ljutice pod svojim kraljem Rakom prevalie preko mora i zavojtie ak na
Englesku. Ali tamo bjehu loe sree, te u povratku iskalie srce nad vedima, Dancima i Nijemcima. No
jo loija srea navela je ove Srbe, da troe svoju snagu i za raui tuina, te ih vrlo esto viamo, ge
ratuju s Nijemcima, protiv Danaca, i s Dancima protiv Nijemaca. A sa njemtinom bjee dolo meu ove
Srbe i avolja nesloga. I nige bratska nesloga nije poinila toliko zala, koliko meu tim baltikim i
polapskim Srbima. U tome se osobito odlikovae, inae junaka i silna plemena, Ljutice i Bodrice, koji
voahu meu sobom mnoge krvave ratove, a za to vrijeme Nijemci pustoahu one zemlje srpske, pa
najzad ih i savie pod svoju vlast.
No jedno vrijeme panonskim i polapskim Srbima sinue ljepi dani. Bilo je to poetkom sedmog
stoljea. Tada (od god. 620. ,do god. 641) javi se meu njima velik ovjek, po imenu Samo ili Samko.
On oslobodi panonske i polapske Srbe od avarskog i franakog jarma i sjedini pod svoje ezlo mnoga
plemena srpskog imena i jezika. Srce Samove drave bjee u ekoj, ali se ona pruala ozgo ak iz

Saksonske i Bavarske sve do Karpata, a otud sve irom i uzdu preko dananje eke, Austrije, sjeverne
i zapadne Ugarske, pa preko Dunava Dravom i Savom du cijelog Srijema, Slavonije, Hrvatske,
Kranjske, Koruke i Istrije sve do Trsta, a neki vele, da se ova srpska drava sastavila i sa balkanskom
Srbijom, te se protegla na jugu ak do Egejskog, Jonskog i Jadranskog Mora. To bjee Samkova Srbija, i
to je bilo najvee dravno jedinstvo srpsko, kakvoga nigda prije ni poslije ne poznade naa povjesnica."
Ali na brzo po smrti Samkovoj propade i ta drava srpska, a Franci potljaie sve srpske zemlje od
baltikog do Jadranskog Mora, pa prodrijee ak preko Srijema i Fruke Gore. (Franako ime Srbi
izgovarahu: Frugi ili Fruzi, te po tim osvajakim Fruzima nazva se dananja Fruka Gora.) Poueni tom
nevoljom, najzad se jednom sloie i oni krvni neprijatelji, Ljutice i Bodrice. Njima se pridruie i
Polapski Srbi, pa svi zajedno oko godine 840. digoe ustanak protiv Nijemaca. Nijemci ih savladae, ali
oni se onet podizahu. A kad u jednom ustanku od 844. god. pogibe bodriki vrhovni knez Gostomisalj,
tada ostali sitniji knezovi srpski opet priznae njemaku vlast ali konano se jo ne pokorie. Tako i god.
927., 929., 937., 940., 944. i 945. ovi Srbi dizahu sve nove i nove ustanke i borahu se oajno na ivot i
smrt.
Mnogo puta ovi Srbi mnogoboci poinie uasan lom od Nijemaca i njihovih popova, koji im silom
nametahu hriansku vjeru, i s njome i narodnost njemaku. Jednom prilikom Bodrice pod svojim
vojvodom Mestivojem opljenie i spalie i sam grad Hamburg i mnoge krajeve njemake. A ve u
godini hiljaditoj: (1000.) polapski Srbi bjehu slobodniji i samostalniji nego prije 200 godina. Pa i kasnije
kroz itava dva stoljea baltiko-polapski Srbi krvavom mukom uvahu svoju lijepu slobodu srpsku. U
to doba osobito se istakoe na braniku Srpstva bodriki knezovi: Ratibor, Krut i Pribignev, pa sin mu
slavni i plemeniti Goalk, pa Goalkovi potomci Budivoj, Henrik, Vladimir, Svetopuk (II.) Knut i
Svenik. Za tim se istakoe i jo dva kneza polapska, Pribislav i Niklot, i rujanski knez Jaromir. Svi se
oni lavovski borahu za svoje milo Srpstvo i bjehu se zavjerili: ili svi do jednog da izginu, ili da se osvete
Njijemcima. Ali Nijemci bjehu udrueni i sloni, a srpska plemena razdruena i neslona. S toga sav
otpor njihov i sve muke junake porui nesloga srpska.
Meu tim i hrianstvo meu njima bjee zahvatilo korjena, te pokrtena gospoda, odlinici i voe
narodne, poee prijanjati i uz tuintinu: poee primati njemaki jezik i obiaje, a odbacie sve svoje
srpske osobine. Vremenom i dugom navikom ova odrodska zaraza pree sa srpske gospode i na sam
narod, te tako ovo negda nesavladljivo sjeverno Srpstvo svakim danom padae sunovrat. Ve u 12.
stoljeu gotovo sa svim nestade toga silnog urlikajueg lava, od koga negda pogibae vojska njemaka i
drktijae itava drava rimsko-njemaka kako vele sami Nijemci.
Veliko mnotvo ovih Srbalja izgibe u bezbrojnim bojevima sa Nijemcima i Dancima, ali jo vee
mnotvo pretvorilo se u prave Nijemce i ba to su danas najei protivnici Slovenstva. No jo prije
nekih 1200 godina jedan velik ogranak Srba Bodrica, potisnut njemtinom, sae u Baku i Banat: pa tu i
ostade za na vijek. To su praoci dananjih Srba Bavana i Banaana. Ovi Srbi Bodrice podigoe u
Bakoj grad Bodri (Bodrog), te kasnije po tome gradu prozva se cijela dananja bodrika (bodroka)
upanija u Ugarskoj. Poslednji baltiki Srbi u Pruskoj konano su ponjemeni istom prije 200 godina.
Ali od polapskih Srba preostade i do danas jedan mali ostatak. To su onih 175 hiljada Luikih Srba u
Saksonskoj, koji se i dan danji u svojoj Sprevskoj umadiji oajno bore za lijepo svoje ime srpsko.
Ali Za to vrijeme ve se u veliko bjehu proula i sva sadanja narodna imena slovenska. Jo poetkom
estog stoljea prvo se pojavi ime Slovjen, nege u sjevernoj Rusiji oko Iljmenskog Jezera, a kasnije ime

Slovjen pree i na sve one dake, panonske i koruke Srbe, koji se danas zovu: Slovaci i Slovenci. U to
doba bjee u Velikoj Srbiji jedno gortako pleme, koje ivljae hrbatom Babijih Gora, te se po tome
nazivae Hrbati, to e rei: Gorani ili planinci. Po njima se i Babije Gore nazvae Hrbati, a za tim
Karpati. Kasnije od tih Srba Gorana postade posebno srpsko pleme Bijeli Hrbati, a to su dananji Hrvati
Za tim se pojavi ime eh, pa Moravac. Poljak i Rus, te ve u sedmom stoljeu jedni dananji narodi
slovenski poinju zasebnu svoju istoriju pod zasebnim, novim imenima narodnim. Ali jo i tada dobar
dio onih Srba u galiko-poljskoj Bojki sauva svoje srpsko ime. Polovinom estog stoljea jedan
ogranak ovih Srba bjee se spustio u Banat, Baku, Baranju i Trojednicu. Tu oni svi i ostae, a oni u
Trojednici i Baranji osnovae tada i novu Bijelu Srbiju kojoj bjee sredite dananja Slavonija i Srijem.
Poetkom sedmog stoljea umrije. vrhovni knez onih Srba u Bojki galiko-poljskoj, a dravu mu
nasljedie dva sina njegova. A kad u to doba Avari pregazie srpske zemlje na Balkanu, onda jedan od
ove brae sa polovinom naroda ostade u Bojki, a drugi se s drugom polovinom iseli i poe u pomo
junim Srbima, koji bjehu zapodjeli novu borbu protiv Avara. Tako nastade:

Poslednja velika seoba Srba sa sjevera na jug

a to se svri nege od 630. do 636. godine. Ovi Srbi bjehu jo nekrteni i dooe u ove zemlje pod
imenom Bijelih Srba i Bijelih Hrvata. Srbi i Hrvati potuku i raeraju ostanke Avara, pa onda Hrvati
posjedoe sjevero-zapadno primorje jadransko i pruie se do rijeke Une i Kupe, a Srbi zaokruie
Hrvate u polukrug i zauzee dananju Dalmaciju, Boku, Hercegovinu, Bosnu, Pravu Srbiju, Crnu Goru i
sjevernu Albaniju sa peskom oblasti ak do ispod ar Planine i Skoplja, te tako se izmijeae i sastavie
sa onim ranijim junim Srbima na Balkanu i sa onim Srbima, starosjediocima u Banatu, Bakoj, Baranji,
Srijemu i Slavoniji. Tako Srbi opet dooen na staro ognjite svoje, otkale ih bjehu potisli Kelti i drugi
otimai.
Tako Srbi iznova osvojie i naselie dananje domovine svoje, ge borave stalno ve 1260 godina, poto
pregazie gotovo polovinu zemljine povrine i proivljee hiljade godina u najstranijoj borbi. Tako je
bio dalek i muan put naih praotaca, dok nam izvojtie ovo malo zemljice, koju i mi ve dvanaest i po
stoljea natapamo svojom krvlju i krvavim znojem svojim. Neizmjerni taj put sav je zasut kostima
Srbinovim. Grob do groba i grob nad grobom lei na tom predalekom putu i vapije za boljom sreom
naroda srpskog. Koliko li slavnih i velikih djela poinie nai praoci za tolike hiljade godina! I koliko li
junakih, muka pretrpljee oni na tako dalekom putovanju! Sve je to zaronilo groblje jedno nepregledno
i zastrlo vjenim zaboravom.
No u brzo poslije ove poslednje velike seobe Srba sa sjevera, dogodi se nov, vaan dogaaj, a to je:

Pojava Blgara u istonom Srpstvu.

Blgari, koji se zvahu jo i Gagauzi (Crni Blgari), narod tursko-tatarskog porjekla, uvukoe se iz Azije u
Evropu jo u meuvremenu hunske i avarske najezde. S poetka Blgari se stanie nege u Velikoj Srbiji
i neko vrijeme bjehu podloni Srbima. No vremenom oni spuste u Besarabiju i Dakiju, pa najzad oko
god. b79. preoe i preko Dunava u istone balkanske zemlje, ge tada ivljahu oni Srbi Raani i
Graniari (Spori i Anti), koji bjehu podjeljeni u sedam. velikih plemena. Ovi Blgari Gagauzi uvukoe se
meu dake i balkanske Srbe kao gosti i ratni saveznici. No vremenom oni priberu oko sebe svu
ratrkanu snagu tamonjih srpskih plemena, pa do pod konac devetog stoljea uvrste novu jaku dravu

oko planine Balkana i nametnu joj svoje ime Blgarija. To zvanino dravno ime polagacko je prelazilo
na pojedinu srpsku gospodu oko prestola, a sa njih i na sav narod, te tako kroz nekih 300 godina onih
svih sedam plemena srpskih neosjetno izgube staro svoje ime srpsko, pa od njih postanu dananji Blgari
iliti Bugari. No dotle bjee nestalo i pravih Blgara Gagauza. Jer njih je bilo tako malo, da se i ne zna,
kako i kad bre utonue u tamonjem Srpstvu. Blgari i nehotice primie od tamonjih Srbalja i jezik i
narodne obiaje i prosvjetu i sve, to narod ini narodom, a Srbima nametnue samo svoje ime Blgarin.
Ba u to doba, kad se dovrivalo odroavanje i blgarenje jugoistonog Srpstva polapskim Srbima
svanu nov dan slave i slobode. Slavni kralj Svetopuk oslobodi jarma franakog ostatke polapskih Srba,
koji se tad bjehu prozvali esi i Moravci, pa osnova veliko Moravsko Carstvo, koje obuhvati svu
dananju eku i Moravsku sa okolnim njemakim i poljakim zemljama, a na jug se prui ak preko
Drave do Save i Dunava. Od Moravskog Carstva silno zadrktae Nijemci i Poljaci, te se iz toga straha
izlijee nova opasnost, a to je:

Dolazak Madara meu Srbe.

Stari Madari zvahu se Hungari iliti Ugri, a bjehu srodnici Huna. Oni dooe iz Azije u Evropu, bjeei
ispred Tatara Peenjega i vrzmahu se s poetka po zapadnoj Rusiji, selei svoje erge s jednog mjesta na
drugo. Grci prvi pozvae u pomo Hungare protiv onih Srba, koji poplavie i posrbie gotovo sve grke
zemlje. No Srbi odoljee i Grcima i Hungarimi. A kad Svetopuk umrije onda i Nijemci pozovu u pomo
Hungare protiv eha i Moravaca. A Poljaci. i Slovacm, pa i Srbi daki i panonski, bojei se, da
Moravsko Carstvo ne proguta i sve ostale zemlje njihove s mirom propuste Hungare u Dakiju i
Panoniju, pa jo im i pomognu protiv eha i Moravaca. Tako se slomi i uniti silno Carstvo Moravsko.
A do godine (1895. god.) navruje se ravnih hiljadu godina, otkako Hungari dooe i stalno se nastanie
u ovoj negda isto srpskoj zemlji koja se po njima prozva Hungarija iliti Ugarska.
Istom nege kasnije, u XIII. stoljeu, Hungari se prozvae Madari, ali jo za dugo tuincn nazivahu
Ugrima sva narode ugarske, pa i Srbe, Kad Madari dooe u Ugarsku, oni tu zatekoe mnotvo Srba
starosjedilaca. Ona aica pravih Hungara gubljae se u tome mnotvu srpskom, te s toga Madari za
dugo ivljahu u najljepoj ljubavi sa Srbima i Srbi zauzimahu prve asti i dostojanja u dravi i u vojsci
ugarskoj. No vremenom Madari pretopie u sebe mnoge i mnoge Srbe i Slovake; pa i Rumune, te tako
od ratnih saveznika Madara postadoe gospodari tih zemalja.
Eto tako se razrodi i odrodi ono negda veliko Srpstvo svesloveneko, kome se ni broja neznaae. I tako
iz onog ostatka prastarih Srbalja, ponikoe novi narodi: esi, Moravci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci,
Hrvati i Blgari. Sa postankom tih novih imena narodnih, nestadoe i ona premnoga stara plemenska
imena srpska, a tek za tim (prije nekih sedam stoljea) sva ova plemena, koja se negda nazivahu opim:
roakim imenom Srbi, usvojie novo ope ime: Slozeni. Time se krunisa ovo najubitanije doba srpske
prolosti, koje zasluuje da se nazove: doba odrodsko doba odroavanja.

ivot i obiaji starih Srba.

u ovom dobu dosta su odmakli od prastarog doba; No i u ovom: dobu sav ivot starih Srba osnivao se na
porodici, a zemaljska uprava na slobodnom izboru starjeina. Vie porodica sainjavahu zadrugu, a vie
zadruga injahu pleme. Starjeina porodice bjee otac, a glavni starjeina zadrugarski biran je ili po
starosti ili po sposobnosti. Po godinama najstariji starjeina zadrugarski bio je plemenski starjeina. On

se zvao rodonaelnik ili starac ili upan, a plemensko zemljite zvalo se plementina ili upa. Vie
takvih upa (opina) i plemena birahu velikog upana, koji je u miru bio upravnik, a u ratu vojskovo.
upan je sazivao zadrugarske starjeine u zborove i vijea. Zbor i vijee (sabor) bjee najvia vlast u
Srba. To je bila narodna samouprava. Na zboru i u vijeu sporazumno su rjeavana sva vanija i pitanja
mira i rata, a tu su birani i upani i porotnici (sudije) i elnici (seoske starjeine).
Jo u najdavnije doba Srbi imaahu porotni sud, a kad se sudilo enskinju, sudili su enski porotnici.)
Plemstva (nemea) u starih Srba nije bilo. Svi lanovi srpskog naroda, i muki i enski, bjehu sa svim
ravnopravni, a ropstvu i nevoljnitvu u ope ne bjee u njih ni traga. Svi su oni od prvog do poslednjeg
uivali potpunu slobodu i jednakost. Zadruga je izraivala sve svoje potrebe, a imanje zadrugarsko niko
nije mogao ni prisvojiti ni prodati ni pokloniti, nego je ono bilo ope dobro.
S toga u starih Srba ne bjee beskunika i sirotinje. Svi su radili, pa svima bjee dobro. Nekoje vee
poslove radilo je cijelo selo zajedniki, te tako postadoe: mobe, pozajmice, spregovi, sumjet ili supon,
baijanje itd., to se mjestimice do danas odralo. Srbi se od pamtpvjeka odlikovae velikim junatvom i
vanrednom ljubavlju prema svome rodu i porodici. Otuda ona mnoga krvna srodstva i krvne osvete. Srbi
takoer vrlo potovahu svoje starije i svoje mrtve, te se bojahu roditeljske kletve, a mrtvima davahu dae
i zadunice (poduja). Brak je u Srba bio najvea svetinja. U starih Srba ena se zvala vladika (vladiica)
i stupanica (stub kuni). Srbi od uvijek bjehu druevni i veseli, te otud postadoe: pobratimstva,
posestrimstva, sijela, prela i posjela. Srbi se vazda odlikovae lakim uenjem tuih jezika i velikim
gostoljubljem prema tuincu, te i to bjee jedan uzrok, to se mnogi Srbi pretopie u tuince.

Vjera u starih Srba.

bjee mnogoboaka idolopoklonika. Triglav im bjeebog nad bogovima; Perun bog
gromovnik; Svarog bog neba; Stribog bog vjetra; Dajbog ili Bjelobog bog svega dobra;
Crnobog bog svega zla; Radgost bog gostoljublja; Koledo bog sunca i svjetlosti; Davor bog
rata; Usud bog sudbine; Prov bog pravde; Svetovid bog etiri godinja vremena: Dodol bog
kie; Lada boginja ljepote i ljubavi; Ljelja boginja drube; iva boginja ivota; Morana ili Mora
boginja smrti.
Srbi vjerovahu jo i u vile: zagorkinje, brodarice i vidarice, pa u zmajeve, divove, vjetice, vampire,
vjedogonje, more, vukodlake, zduhe i druge izmiljotine. Osim toga svaki srpski dom imao je posebnog
svoga kunjeg, domaeg boga. Svima ovim bogovima prinoene su rtve krvne i beskrvne ivotinjske
i biljne. Sveenici, koji prinaahu rtve zvahu se recovi. Sam obred prinaanja krvne rtve (klanje
ivotinja) zvao se koljivo. Pa s toga se i danas zove koljivo ono zgotovljeno slatko ito, koje se prinosi
na krsno ime i zadunice, jer i to je rtva, ali beskrvna.
Sve do pod konac ovoga doba svi Srbi bjehu jo mnogoboci, osim onih junih starosjedilaca u
Solunskoj Srbiji, Maedoniji, Arbaniji, Crnoj Gori, Boki i Dalmaciji. Ovi jugozapadnji Srbp primie
vjeru neki jo od prvih apostola Hristovih, svetog Pavla, Sple, Timotija, Andrije, Luke i Tadije, a ostali
od apostolovih uenika. Primajui krst i jevanelje, Srbi mjesto svoga starog mnogoboakog domaeg
boga uzimahu za kunjeg zatitnika onoga sveca hrianskog, u koji dan su primili Hrianstvo i
slavljahu taj dan svake godine, a to je krsno ime Srbinovo ili slava ili svet. Krsno ime samo Srbi slave i
niko drugi, pa za to se i kae: Ge je slava tu je Srbin.

Prosvjeta.
ovih starih Srba bjee nadmaila mnogo okolne narode. Kad drugi evropski narodi jo ivljahu
skitnikim i lovakim ivotom, Srbi ve bjehu pronali plug i ralo i ve su upotrebljavali srp, kosu,
motiku, eki i druge alatke. Jo od najdavnijeg doba Srbi se zanimahu zemljoradnjom, stoarstvom,
ribolovom, i.elarstvom, rudarstvom, graevinarstvom, svakovrsnim zanatima, trgovinom i
brodarstvom. Imali su svojih radionica i ljevaonica; ge su izraivali svakovrsne stvari od gline, stakla,
olova, eljeza, mdi (bakra), srebra i zlata.
Posebno kod baltikih Srba prosvjeta, trgovina i radinost jo prije Hrista bjee dostigla toliki stupanj, da
joj se divljahu svi okolni narodi i poiljahu svoje sinove u srpsku zemlju, da se tamo ue nauci,
vjetinama i zanatima. Baltiki i polapski Srbi obradie i oplodie svu zemlju dananjeg njemakog
carstva i podigoe tamo mnoge velike i bogate gradove. Pa i oni juni Srbi starosjedioci jo u doba
Hristovo bjehu razvili znatnu trgovinu i obrt po Istonom Carstvu Rimskom. A veli se, da su stari Srbi i
narodnim pjesnitvom, glazbom (muzikom) i plesom (igrankom) bili nadmaili gotovo sve tadanje
narode u Evropi.
No jo u prastaro doba, davno prije Hrista, Srbi imaahu svoje vlastite zakone i svoje pravo na daskama
pisano. Jer jo tada oni imaahu svoje runsko pismo, neke crte i reze, iz kojih se poslije razvi glagolica.
Pa po tome mora da su imali i neku pisanu knjievnost, koja je valjda ispropadala Bog zna ge u onoj
stranoj vratolomiji. Ali za to nam se ivo sauvala nepisana, usmena knjievnost starih Srbalja. Jer jo
u to davno doba Srbi se, poslije rada i bojeva, sastajahu na sijelima i prelima, pa tu uz gusle opjevahu
svoja djela priahu svoje doivljaje i zapodjevahu otroumne doskoice, te tako postadoe one divne
narodne pjesme i prie srpske i one mudre poslovice, zagonetke i doskoice ti silni i besmrtni
svjedoci velikoga i bistrog uma Srbinovog. Od usta do usta sauva se ta stara knjievnost sve do naih
dana, pa danaske se toj nepismenoj knjievnosti srpskoj, duboko klanja sav pismen i uen svijet. I ima se
emu pokloniti!

DOBA UPANISKO.
Od seobe iz Bojke do Samuilova Carstva
U doba one poslednje seobe Srba sa sjevera Samko ve bjee osnovao svoju polapsko-panonsku Srbiju i
protegao joj mee do junih zemalja srpskih. S toga se misli, da je Samko tada poslao jednoga svoga
sina na susret Bijelim Srbima i Hrvatima i da je taj Samkov sin meu tim novodoseljenim Srbima
osnovao novu dravu i spojio je sa oevom, te se tako Samkova Srbija protegla do Jadranskog, Jonskog i
Egejskog Mora. No to je vrlo neizvjesno. Ali neto kasnije, oko 675., izvjesno se zna i pominje svetc car
David solunski v carjeh Budimir srpski", kojega srpska pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i danas slavi
pod tim imenom.
Veli se, da je taj Budimir razdijelio svoje carstvo na mnoga upanstva, banovine i kneine, od kojih
najglavnije bjehu: Solunska ili Donja Srbija juna Maedonija do rijeke Meste; Branievo i Timoani
zemlje s obe strane Dunava i Timoka do Kolubare; Posavlje ili Mava od Kolubare do preko

Drine i Save, sa jednim dijelom Srijema i Bosne; Epirsko-arbanska ili Draka Srbija zapadna
Maedonija, sa dijelom Epira i june Arbanije do Draa; Gornja Dalmacija ili Duklja ili Prehvala ili
Zeta dananja Crna Gora sa sjevernom Arbanijom i Bokom Kotorskom; Hum ili Zahumljedananja
Hercegovina; Travunija ili Trebinje i Konavlje primorska oblast izmeu Boke i Dubrovnika, sa
okolinom grada Trebinja; Neretva ili Poganija primorska oblast oko rijeke Neretve; Donja Dalmacija
ili Bijela Hrvatska zahvatala je isprva svu zemlju sjeverno od dalmatinske rijeke Cetine du mora do
u Istriju; Bosna ili Rama sainjavala je jednu nerazdvojnu oblast sa Pravom Srbijom; Prava Srbija ili
Raka prostirala se u sred ovih srpskih zemalja oko Kosova, do rijeke Ibra i Morave. Prava Srbija
zvala se jo i Zagorje, a pod Zagorje spadala je s poetka sva Raka, Bosna, Mava i Srijem sa istonom
Slavonijom do Osjeka.
Tako se prostirahu srpske zemlje u sedmom stoljeu. U svima tim pokrajinama Budimir postavi svoje
velikae (vlastelu), koji mu bjehu potinjeni i zvahu se: banovi, upani, knezovi i t.d. Tako u Bosni i
Bijeloj Hrvatskoj upravljahu banovi, koji za dugo bjehu podvlaeni srpskom vladaocu. U ovome poslu
mnogo pomoe Budimiru pojava islama (muhamedovske vjere). U to doba islam se naglo irio iz
Arabije u maloazijske grke zemlje. Imajui pune ruke posla na istoku, Vizantija nije mogla da odolje
Srbima, te se ovi bez velike muke smjestie i uvrstie.
Kako su vladali ovi vladaoci srpskn, i da li su to zavisili od grkih careva ne zna se. Pa ne zna se ni
ko je vladao poslije Budimira. U ope ovo je doba zapleteno ivljete najzamrenije doba u srpskoj
povjesnici. Nema ni dva pisca, koji bi se u tome slagali. Tek zna se, da je srce tadanje vlasti srpske na
skoro bilo preneseno u zapadne strane oko dananje Crne Gore i Hercegovine, ge od vajkada bjee
jezgra najovijanijeg Srpstva. Za ranijeg vremena u ovom dobu pominju se tamo ovi vladaoci srpski:
Selimir, Vladin, Ratimir, Vojislav, I. i Vieslav, knez trebinjski. Vieslav bjee potomak onoga srpskoga
kneza, koji dovede Srbe iz Bojke, a s njim se iznova poe nova srpska vladalaka loza:

Dinastija Vieslavljevia.
Vieslava nasledi sin mu Radoslav I., a ovoga opet njegov sin Prosigoj. Za doba ovih vladadaca i Blgari
se ve bjehu uvrstili na Balkanu, te svaki as ratovahu sa Vizantijom, ali sa Srbijom jo ivljahu u
ljubavi. No ve poetkom IX. stoljea Blgari podvlaste Srbe Timoane i Branievce, a Franci pokore
one Srbe u Posavini i Srijemu. Ali god. 813. odmetnu se od Blgara Branievci i Timoani i pridrue se
posavskom srpskom knezu Ljudevitu, koji die ustanak protiv Franaka god. 819. Borba je trajala pune
tri godine i onda Franci, savladae taj ustanak. Ljudevit morade bjeati iz zemlje, a Timoani i
Branievci stavie se pod Franaku zatitu. Ali god. 827. blgarski vladalac Presijam iznova udari na
Franke i osvoji donji Banat i Srijem, pa onda udari i na Pravu Srbiju. Dotle bjee umro Prosigoj, a
nasljedio ga sin mu

Vlastimir.
Poslije krvavog trogodinjeg rata, Vlastimir slavno potue i odbi Blgare. To bjee prvi rat Srbije sa
Blgarijom, koji se za tim mnogo puta ponavljao. Tada ivljae i trebinjski upan Bijela ili Bjelu
Pavlimir, koji bjee potinjen Vlastimiru. Ali Vlastimir uda svoju er za Bjelueva sina Krajinu, a
Bjelua naini nezavisnim knezom.

U doba Vlastimirovo i Srbi Neretljani pod svojim knezom Drukom ili Druakom vodie nekolike
ratove; sa Mljetakom Republikom i prisilie Mljetke na mir. A kad umrije Druak, Mljeci opet udarie
na Druakova sina Ljudislava, no Ljudislav ih potue i odbi. U isto doba (oko god. 840.) i Arapi
(Saraceni). Opsjedoe primorske gradove Budvu, Rose i Kotor, i drae ih u opsadi 15 mjeseci. Najzad
Arapi se prou zaludne muke i odu u Italiju. Poruenu Budvu i Rose zauzmu opet Srbi, a Grcima osta
samo Kotor i Dubrovnik.
Vlastimira nasljedie tri njegova sina: Mutimir, Strojimir i Gojnik. Oni vladahu zajedniki pod
starjeinstvom Mutimirovim. Za njihove vlade blgarski han Boris preote nekoje jugoistone zemlje
srpske, a za tim god. 8b3. udari i na Pravu Srbiju. Ali Srbi tako potuku Blgare, da su zarobili Borisova
sina Vladimira i 12 velikih boljara blgarskih. No u brzo po tom nastade meu Vlastimirovim sinovima
razdor i otmica oko vlasti, te jedni druge proganjahu. Mutimir raera svoju brau i sinovce i uze svu
vlast u svoje ruke. Za doba Mutimirova Neretljani se zavade sa Vizantijom, te grki car, silni Vasilije I.
Maedonac polje na njih veliku vojsku. im se grka vojska pojavila, priznadoe grku vlast svi
dalmatinski gradovi i ostrva osim Neretljana. S toga se grka vojska okrenu na usamljene Neretljane,
pa opljeni i razori zemlju njihovu.
Da ne bi proli kao Neretljani, i ostali Srbi priznae vrhovnu vlast grkoga cara, ali u svemu drugom
ostae potpuno slobodni. Tada Grci izravnae i ranije raspre srpske sa Dubrovnikom, te se Dubrovnik
obveza da plaa danak srpskim knezovima u Humu i Trebinju. Za ivota Mutimirova i Mljeci silno
nasrtahu na Neretljane. Ali u drugom sukobu (18.septembra 887.) Neretljani razbie mletaku vojsku i
na moru i na suhu tako strano, da su pogubili i samog Kandijana, duda mletakog. (Dud je bio
predsjednik, glava Republike Mljetake.)
God. 891. umrije Mutimir, a naljedie ga tri sina: Pribislav, Bran i Stevan, koji vladahu zajedniki
godinu dana. A tada se vrati iz progonstva Mutimirov sinovac, Gojnikov sin,

Petar Gojnikovi.
On raera sve svoje strievie i ote im presto, pa mudro i ozbiljno preduze; da ujedini sve srpske oblasti
u jedno kraljevstvo. Petar pridrui Pravoj Srbiji Neretvu, ali kad poe dalje, onda se nezavisni humski
knez, Mihailo Vievi, poboja za svoju vlast, te se udrui s blgarskim carem Simeunom protiv Petra
Gojnikovia. Petar doeka Blgare i suzbi ih nazad. Ali najzad Blgari lanom zakletvom i kumstvom
prevare i domame Petra u svoj stan, te ga zarobe, pa tamo on i umrije. Tako i ovaj pokuaj za srpsko
ujedinjenje propade sa vlastoljublja Mihaila Vievia. Za to doba (oko god. 895.) i Madari se
ugnjezdie u Ugarskoj. Na mjesto Petrovo posadie Blgari Branova sina, Pavla Branovia. No na skoro i
njega svre brati mu, Pribisavljev sin Zarija Pribisavljevi. Zarija s poetka priznavae vrhovnu vlast
blgarskog cara Simeuna, no kasnije on zbaci tu vlast. S toga Simeun polje na njega veliku vojsku.
Zarija doeka blgarsku vojsku, potue je strano, pohvata joj vojvode, odsjee im glave i posla u
Carigrad, ge se tad Simeun bavio. Na to Simeun posla na Zariju jo jau vojsku. A prije po to e se
vojske sukobiti, Blgari na potenu rije primamie sve srpske starjeine, pa ih uhvate i okuju, a s njima
dopade ropstva i aslav Klonimirovi, unuk Strojimirov, a praunuk slavnog Vlastimira, Tako Zarija osta
osamljen i morade, prebjei u Bijelu Hrvatsku, a s njime pree u Hrvatsku mnotvo Srba iz Prave Srbije,
koji se naselie po Lici i Dalmaciji oko Velebita i Dinare planine ak do Istrije, Kranjske i Drave, pa tu
za na vijek i ostadoe.

To bjee god. 924 i to je bila prva seoba Srba sa juga na sjever, a tom seobom udvojilo se prastaro
Srpstvo u Trojednici. Srbija tad osta pusta i Blgari je bez boja osvojie. Tom nesreom koristie se
samoivi velikai srpski, pa razvukoe i one ostatke srpske drave. Tada i ban Bijele Hrvatske,
Tomislav, sa svim otre Hrvate od Srbije i stvori nezavisnu dravu Hrvatsku. No blgari osvojie samo
Zagorsku Srbiju, a sva humska, trebinjska i zetska oblast sa cijelim primorjem ostade slobodna u rukama
Mihaila Vievia, koji je pune tri godine suzbijao i tukao Blgare i prinudio ih na mir. Vievi se kasnije
jo vema osilio, osobito na moru, pa god. 926. pree ak u Italiju i tamo osvoji grad Sinopat. Za ovog
doba knezovao je u Trebinjskoj i unuk Bijele Pavlimira, sin onoga Krajine Pavlimirovia, Hvalimir, i
ovoga sin Tuemir.
Kad pogibe blgarski car Simeun, tada se i

aslav Klonimirovi
oslobodi ropstva, pa uskoi u Srbiju god. 931., prikupi narod, die ustanak i proglasi se za cara, te satre i
proera sve Blgare. Za tim aslav velikim trudom i mudrou sjedini vei dio zemalja srpskih, pa
povrati Srbiji i Srijem sa dijelom Slavonije. To bjee nova Gornja ili aslavljeva Srbija. Za aslavljeve
Srbe arapski pisci vele: Ovaj je narod veoma straan svojim neprijateljima iz mnogih uzroka a i s toga,
to blizu njega nema drave, kojoj bi se pokoravao. aslavljevu vlast priznae i Neretljani i pod
njegovom vladom postadoe oni gospodari na cijelom Jadranskom Moru. Godine 948. Mljeci dva put
udarie na Neretljane, ali ih ovi oba puta satre, te se Mljetaka Republika obveza da plaa Neretljanima
godinji danak. aslav je mudro vladao 30 godina (od 931. do 960.). No godine 960. Madari provale
preko Srijema u Bosnu. aslav razbi Madare u Bosni, pa pojuri za njima i u Srijem, ali tamo i pogibe.
Sa aslavom izumrije neposredna vladalaka loza Vieslavljevia, a tim se zavri i ovo upanisko .doba.
U ovom dobu Vlastimir i aslav bjehu najznamenitiji kraljevi srpski. Po smrti aslavljevoj srpska
drava poe sunovrat. Istone oblasti prisvojie Grci, a grkim spletkama zavaena vlastela srpska
razdrobi onaj ostatak aslavljeve Srbije na jo sitnije dijelove, no to bjehu dotle. Tada se i Bosna prvi
put ocjepi od Srbije i posta samostalna banovina, a jo prije toga bjee postalo posebno Banstvo LikoKrbavsko. Tada i ban Tomislav odvoji Hrvate od Srba, pa taj rascjep i dan danji ljuto osjeaju Srbi, a jo
gre Hrvati.

ivot i obiaji Srba

u ovom dobu u glavnom nijesu izmijenjeni. Zadruga, narodna samouprava i plemenska nezavisnost jo
bjee temelj svega narodnog ivota. Ali sa Vlastimirom, Petrom Gojnikoviem i aslavom javlja se i
nova tenja za osnivanjem dravnog jedinstva i nasljednje kraljevske vlasti. No i ako se nekoji od ovih
vladalaca samovlastno nazivahu kraljevi, pa i carevi, ipak njihova vlast nad ostalim sitnijim starjeinama
bjee vrlo slaba. Srbi i dalje ivljahu svojim zadrugarskim ivotom podvojeni i slobodni, a plemenski
upani i dalje vladahu nezavisno od velikih upana i kraljeva, pa za to se ovo doba i zove: upanisko
doba.

Imovno stanje Srba

u ovome prevrtljivom dobu bjee znatno opalo, zbog neprekidnih spoljnih i unutranjih ratova i trvenja.
Istina, Srbi jo bjehu bogati stadima domae i tovarne stoke i svakim izobiljem, koje je bilo potrebno

zadrunom ivotu. Domaa proizvodnja jo je cvjetala, ali kakvom viom radinou i trgovinom mogu
se pohvaliti samo Srbi Neretljani. Oni imaahu mnoge brodove i tako jaku mornaricu, da su za dugo bili
potpuni gospodari Jadranskog Mora i trgovali su u veliko na sve strane.

Prosvjeta
srpska za ovoga doba bjee znatno preinaena u hrianskom duhu. Jo prije nekih hiljadu godina javie
se meu Srbima veliki prosvjetitelji, dva sveta brata: iril i Metodije. Oni bjehu rodom iz Solunske
Srbije, a misli se, da su i porjeklom bili Srbi. Sveti irilo-preinai staro srpsko pismo glagolicu i stvori
novo pismo irilicu, a to su oaa pismena, kojima su pisane crkvene knjige pravoslavne. (Tek prije 200
godina ruski car Petar Veliki preinai irilova pismena i naini graansku irilicu, koju prije 60 godina
opet dotjera slavni Srbin, Vuk Karadi. To je ova irilica, kojom je pisana ova knjiga, a to je do sad
najsavrenije pismo u cijelom svijstu.) iril i Metodije prevedoe irilicom Sveto Pismo na stari srpski
jezik, i poee propovjedati pravoslavnu jevanelsku nauku po zemljama srpskim. Za tim Metodije i
mnogi njegovi uenici nastanie taj raj, u Moravskom Carstvu i meu panonskim Srbima, a kasnije i u
Blgariji.
Ve na svretku IX. stolea sve srpske crkve imaahu svoje irilske knjige na srpskom jeziku. I kad u to
doba dooe meu Srbe Madari, panonski Srbi bjehu kud i kamo prosvjeeniji od Madara, u kojih i
sam jezik bjee tako siromaan, da su morali pozajmiti mnoge i mnoge srpske rijei. S toga Madari
prime od Srba dravno ureenje i pismenost, pa i samu irilicu, te irilica isprva bjee, dravno pismo u
Ugarskoj. U ovome dobu ispropadala je i sva stara knjievnost srpska, koja je morala biti znatna. Jer
grki i latinski sveenici unosei meu mnogoboake Srbe Hrianstvo, nemilice spaljivahu sve to bi
Srbe podsjealo na doba mnogoboako.

Vjera
u tadanjih Srba bjee, s poetka dvojaka: hrianska i poganika (mnogoboaka). A pod izmak ovoga
doba doe iz Blgarije i nova hrianska jeres: Bogumilstvo. (Bogumilstvo bjee neto slino dananjem
otpadnitvu Nazarenstvu, ali pametnije i potenije od Nazarenstva. Bogumili se zvahu jo i Patareni,
Babuni, Pavliani i Kristijani)
No jo za Vlastimirove vlade krstie se gotovo svi oni nekrteni Srbi i Hrvati doseljenici. Za tim sv. iril
i Metodije pokrstie i onaj ostatak nekrtenih Srba osim Neretljana. Neretljani se kasnije krstie, a
konano ih, dokrsti istom sveti Sava. Nemalji. U Mutimirovo doba Hrianstvo bjee i slubeno
priznato kao dravna vjera u svima dravicama srpskim. Srbi i Hrvati primahu vjeru i od rimskih i od
carigradskih sveenika. Ali tada se zapadna (rimska) crkva jo ne bjee odvojila od istone (grke)
crkve, te sve do XI. stoljea svi Srbi i Hrvati bjehu pravoslavne vjere.
A od Srba primie Hrianstvo i Madari, te i oni s poetka bjehu pravoslavni. I sam ugarski kralj Gejza
do smrti bjee pravoslavan. A njegov sin, sveti Stevan kralj ugarski krten je u pravoslavnoj vjeri i
krteno mu je ime bilo Vojko, a tek kasnije primio je rimski obred i nazvao se Stevan. A kad se
Hrianstvo god. 1054. konaao pocjepa na istonu (pravoslavnu) i pa zapadnu (rimsku) crkvu, onda o
svi Hrvati prime rimsku vjeru, pa jo i danas svi su Hrvati samo rimokatolici. No pored Hrvata i jedan
dio zapadnih Srba primi rimski vjerozakon, ali svi ostali Srbi (velika veina) zadre pravoslavlje.

Jo tada se zae Srpstvo triju vjera sa tri narjeja i sa dvije pismenice. (Jedni Srbi govore junjaki
lijepo, druga istonjaki lepo, trei zapadnjaki lipo, a jedni piu irilicom, drugi latinicom.) Srbi vazda
ljubljahu vjeru svojih praotaca, ali nikad nijesu mrzili ni gonili ljude druge vjere i tim se mogu
podiiti pred svima narodima.

Hrvati
i Srbi od postanja bjehu jedan jedincati isti narod i meu njima ne bjee nikakve razlike. I sve do, na
izmak ovoga upaniskog doba Hrvati zajedniki i bratski dijeljahu sudbinu sa Srbima. Mnogo puta
Hrvati Srbima i Srbi Hrvatima priticahu u pomo jo u staroj domovini, pa i u ovoj novoj. Tako Hrvati
pomagae Srbima u borbi protiv Avara i Blgara. A kad bijesni Franci potljaie Hrvatsku, te naticahu na
noeve nevinu djeicu hrvatsku i bacahu ih psima tada Srbi pomogoe junakome banu Porinu, te
ovaj strese jaram franaki i Hrvatska ve g. 834. bjee opet slobodna. A kad za tim i Saraceni nasrnue
na Hrvatsku, Srbi se slono borahu rame uz rame s Hrvatima i sjajno pobjedie zlotvora. A kad ono
Blgarin Simeun opustoi Srbiju pa navali na Tomislavljevu Hrvatsku - i tada Zarijni Srbi upored s
Hrvatima doekae i odbie zlotvora. A za tim Hrvati i Srbi slono odbijahu i mnoge uestane napadaje
Madara.
Ali na skoro za tim Hrvati poee okretati lea Srpstvu i Pravoslavlju, te se stadoe obraati Rimu i
tuintini. A kad hrvatski kralj Kreimir IV. (tako zvani Veliki) na crkvenom saboru u Spljetu god 1059.
priznade papsku vlast i potvrdi zabranu boje slube na srpskom (slovenskom) jeziku: tada se Hrvati
vjerom i crkvom jo vema odvojie od Srba, pa sa svim napustie i slovensko pismo irilicu i usvojie
latinicu u svemu. A konano se ocjepie Hrvati od Srba onda, kad mnogohvaljeni njihov kralj Zvonimir
primi krunu iz Rima i obveza se plaati danak papstvu, te poe svom snagom uvoditi rimsku vjeru i
tamaniti stare obiaje srpske. Narod hrvatski bunio se radi toga protiv Kreimira i Zvonimira, pa
Zvonimir to i glavom plati.
A kad Hrvati ubie i poslednjeg narodiog svoga vladaoca, Petra Svaia, onda ugarski kralj Koloman
god. 1102. u Zadru postavi na svoju glavu krunu Zvonimirovu i Hrvati ga dobrovoljno primie za kralja,
a kruna Zvonimirova spoji se sa krunom sv. Stevana. Od tada do danas kraljevi ugarski ujedno su i
hrvatski kraljevi. A sa nestankom Zvonimirove krune i drave prestaje i hrvatska povjesnica, te se spaja
sa povjesnicom Ugarske: Zbog ove otuenosti najvei dio hrvatskog naroda, propade u tuintini, te
danas ima svega 250 do 300 hiljada pravih starih Hrvata, a sve ostalo ili su porimokatolieni Srbi ili
Slovenci.

DOBA DRAVNOG SAZREVANjA.

Pokuaji carstva i kraljevstva srpskog od aslava do Nemanje.
Po smrti aslavljevoj obezglavljene srpske zemlje pritiskoe Grci, Blgari i Madari. No ve god. 963.
knez srpskog plemena Brsjaka oko Vardara, po imenu iman Mokra, die ustanak i preote od blgarskog
cara Petra sve otete srpske zemlje, a da bi dobio prava i na ostalu polovinu blgarskog carstva, nazva se

carem blgarskim.. Tim nazivom iman je htio da zadobije za se i Blgare, te da ih sa Srbima ujedini u
jednu dravu. Tu veliku misao jo sjajnije nastavi njegov najmlai sin,

Samuilo imanovi.
No za to vrijeme (oko god. 971.) Grci bjehu unitili i onaj ostatak Blgarije, pa preoteli i od imanove
Srbije sve june oblasti. Sad Samuilo skupi oko sebe sve june srpske knezove oko Strume, Vardara i
Soluna i die tamo velik ustanak, te poslije duge borbe oslobodi i ujedini sve srpske zemlje, pa i nekoje
blgarske. Tako postade veliko Samuilovo Carstvo, a pod ovu dravu srpsku pripadao je ak i Srijem. To
bjehu prvi pokuaji srpskoga carstva. Ali ta velika, misao dravna nije godila nekojim malim
vladaocima srpskim, koji dotle vladahu nezavisno pod grkom zatitom. Najopasniji protivnik ove misli
bjee mladi knez Jovan Vladimir II. i njegov stric Dragomir, knez humski i trebinjski. S toga Samuilo
poe na Vladimira, uhvati ga i baci u tamnicu.
No Vladimir bjee vrlo omiljen i jak u narodu. Samuilo se poboja naroda, pa oslobodi Vladimira, naini
ga svojim zetom i povrati mu kraljevinu njegovih otaca, te vladahu dalje zajedniki. Jovan Vladimir
bjee sin Petrislava kralja dalmatinskog, a praunuk onoga Vlastimirovog zeta Krajine, kneza trebinjskog,
a Krajina bjee sin Belua Pavlimira. Te tako se sad, pored loze imanove, stvori nova srpska
vladalaka loza:

Dinastija Pavlimirovia.
Jovan Vladimir II. sa svojim stricom Drgagomirom vladae blago i mudro nad cijelom Trebinjskom,
Humom, Rakom, Zetom i dobrim dijelom epirsko-arbanske Srbije. Za njegove vlade Samuilo bjee
zagazio u nove velike ratove sa Grcima, koji trajahu od 991. do 1014. god. Samuila iznevjeri srea, te
mu grki car Vasilije preote mnoge oblasti. U poslednjem boju kod Belasice god. 1014. Samuilo se
jedva iv spase, i car Vasilije zarobi 15 hiljada vojnika srpskih, pa ih sve oslijepi i posla Samuilu. Kad je
car Samuilo vidjeo to nedjelo, presvisnu od alosti. Njega nasljedi sin mu Radomir.
Ali Radomira na brzo ubi njegov brati Jovan Vladislav. Za tim Vladislav prijevarom, na potenu rije
domami i svoga uraka, kralja Vladimira, te i njega muki ubi na samim crkvenim vratima u Prespi. To
se dogodilo 22. maja 1015. god. Vladimir bjee vrlo plemenit i dobar vladalac, pa za to ga i danas slave
kao sveca i pravoslavna i rimska crkva, pod imenom: sveti Jovan Vladimir. Na skoro i ubica Vladislav,
Samuilovi pogibe pod Skadrom u boju protiv Grka, a za tim Grci unitie i Samuilovo carstvo i
Vladimirovo kraljevstvo, pa pritiskoe sve srpske zemlje do Dunava i Save. Samo Zeta i Trebinje ostae
jo pod vlau Vladimirova strievia, Dragomirova sina, Stevana Vojislava.

Vojislav Dragomirovi,
koji se zvao jo i Stevan Vojislav Dobroslav, pobuni draku oblast god. 1034. i ote je od Grka. A kad ga
Grci najzad savladae i odvedoe u Carigrad, on se pritaji i injae im se prijatelj. No vrativ se iz
Carigrada, Vojislav na novo oslobodi svoju zemlju od Grka, a u boju kod Skadarskog Jezera god. 1040.
razbi i sa svim uniti grku vojsku, te poe da oslobaa i druge srpske zemlje. Iste godine i neki Petar
Deljan pobuni mnoga srpska plemena oko Morave i Vardara. Ali Grci pomou izdajstva ugue taj
ustanak, pa onda okrenu svu svoju silu na Vojislava, pa napujdaju na nj, i srpsku vlastelu: kneza
humskog, upana rakog i bana bosanskog.

Ali Vojislav i njegovi sinovi domamie Grke u zetske (crnogorske) klance, pa ih satre tako strano, da
im ni glasnika estita ne utee. Sami Grci kau, da je tada na mrtvo palo preko 40 hiljada grke vojske, a
to ih ostade, to bjee sve obogaljeno i slomljeno. Ova slavna pobjeda srpska bila je godine 1042. kod
grada, Bara i Klobuka. Za tim se Vojislav oprosti i grkih saveznika, srpske vlastele, pa oslobodi i
ujedini velik dio srpskih zemalja, a najzad zadobi i crkvenu samostalnost i stvori srpsku arhiepiskopiju u
Baru. U cijelom ovome dobu Vojislav je najznamenitiji srpski vladalac. On umrije god. 1051. na svome
dvoru u Papratnji.
Vojislava nasljedie petorica njegovih sinova: Gojislav, Mihailo, Radoslav, egavac i Predimir. Za
ivota materina oni vladahu zajedniki, a za tim uze svu vlast Mihailo Vojislavljevi, koji spoji i Raku
sa oevom dravom.
Godine 1073. Srbi u Pomoravlju, Povardarju i Podrimlju, a na elu im ura Vojtek, dignu velik
ustanak protiv Grka, pa dozovu u Prizren Mihavlova sina Bodina i tamo ga proglase za cara. Novi car
Bodin Mihailovi strano potue i slomi grku vojsku pod Prizrenom, pa okrenu u Pomoravlje i osvoji
Ni, a na to ustane i cijela Morava i Poduvavlje. Ali iste godine (1073.) u novom boju kod Paunja na
Kosovu Grci svladae Bodina, zarobie ga i odvedoe u Carigrad. Tako propade i ovaj pokuaj srpskog
carstva, a u tim okrajima Mihailu izgiboe svi sinova osim Bodina, koji se najzad sretno izbavi grkog
ropstva. No Mihailova Srbija bjee jo uvijek jaka i Grci joj nita ne mogahu. Godine 1077. Mihailo se
proglasi kraljem srpskim, a Bodina uze za svoga podkralja. Po smrti Mihailovoj kralj Bodin osvoji
Bosnu i svu Zagorsku Srbiju, pa u Rakoj postavi svoga upana Vukana, a u Bosni Stevana. Sad Bodin
otpoe silnu i neumornu borbu protiv Grka. Njegov junaki upan Vukan god. 1093. razbi i unnti grku
vojsku pod gradom Zveanom i sagna je do Pritine, pa onda osvoji Pomoravlje, Rasinu, Toplicu i grad
Vranje, te pree u Povardarje i oslobodi Skoplje i Polog. Ali ovi krajevi bjehu neuvreni, te ih Srbi
opet predadoe Grcima mirnim nainom. Za tim (oko 1100. god.) Bodin osvoji Dubrovnik pa podie
tamo tvravu i postavi svoga vojvodu Gradia. Tako se dovri Bodinova Srbija. Bodin je podizao mnoge
zadubine i unapredio blagostanje svoga naroda. Godine 1101. Bodin umrije u svojoj prestonici, Skadru,
kao dostojan unuk Vojislavljev.
Po smrti Bodinovoj nastade straan razdor meu njegovom rodbinom, te se stvorie tri zasebne srpske
drave: banovina Bosna, upanstvo Raka i primorsko kraljevstvo Zeta. Bodinova Srbija poe sunovrat,
a na srpskom prestolu u brzo se izreae Bodinov brat, kralj Dobroslav i sinovac mu, kralj Vladimir
Vladimirovi, pa onda se u Zeti zakralji Bodinov sin, ore Bodinovi. Zbog ovih nemira, jedan roak
rakoga upana Vukana, po imenu Zavid, bjee se sklonio u Zetu sa svojim sinovima: Prvoslavom,
Sracimirom i Miroslavom. Tada u malom gradu Ribnici rodi se Zavidu i najmlai sin Stevan potonji
Nemanja.
ore Bodinovi vladao je u dva maha i trudio se, da obnovi oevu misao ujedinjenja, ali ga u tome
sprijei samoiva vlastela. Izmeu prve i druge vlade oreve zauze srpski presto grka udvorica
Grubea Branisavljevi, roak rakoga velikog upana Uroa I.. Ali njega narod zbaci i ore se opet
zakralji. S toga grki car Jovan Komnen udari na Srbiju, opljeni Raku, pa zarobi mnotvo srpskog
naroda i naseli ak u Aziji. Uro priznade grku vlast, a za tim Grci svladaju i ora Bodinovia i
odvedu ga u Carigrad. ore umrije u carigradskoj tamnici, a na njegovo mjesto Grci posade svoga
prijatelja Gradinju Branisavljevia. Gradinja je vladao blago i mirno pod grkom zatitom, a nasledi ga
sin mu Radoslav.

Za to doba veliki upan raki Uro I. (g. 1129.) udade svoju ker Jelenu za ugarskog kralja Belu
Slijepog. Sa Jelenom Ugarskoj pade u miraz i Bosna i tada prvi put Bosna osjeti ugarsku vlast. Ova
Srpkinja Jelena vladae cijelom Ugarskom jo za ivota slijepog svoga mua, pa i kasnije kroz nekih 20
godina. Za njena kraljevanja sva vlast u Ugarskoj bjee u rukama Srba i Ugarska se tada podie do
velike moi i blagostanja. Kasnije i novi veliki upan raki, Uro II. Pribislav, otpoe protiv Grka novu
borbu za osloboenje, te se i on oslanjao na Ugarsku. Ali njegovi pokuaji propadoe, kao i kasniji
pokuaj bosanskog bana Boria. Ovaj pokret dade povoda silnom grkom caru Manojlu, te Uroa zbaci
sa upanstva i postavi Uroeva brata Desu ili Desimira. A kad se i Desimir otre od Grka, pa osvoji
Ove Polje i oba Pologa i primora Dubrovane, da mu plaaju danak: onda car Manojlo god. 1168. zbaci
i Desimira i zarobi ga, a na njegovo mjesto posadi za velikog upana rakog Zavidova najstarijeg sina
Prvoslava.
I tako se sa svim porui ona dravna graevina, koju zidahu slavni srpski kraljevi: aslav, Samuilo,
Vojislav i Bodin. Sad ve ne bjee ni pedlja nezavisne srpske zemlje. Ali tada, kad lijepa sloboda srpska
bjee sa svim izumrla: tada se ve bio rodio i stasao Zavidov sin Stevan Nemanja.

Narodni ivot srpski

u ovom dobu ljuto je ozlijeen. Istina, zadruga i narodna samouprava jo bjee glavni stub ivota
narodnog. Ali zbog neprestanih ratova i buna narodno blagostanje bjee grdno propalo, a sinovi srpski
bjehu spali na milost i nemilost grke prosvjete. No trulim uticajem grke prosvjete izrodi se meu
Srbima i novo zlo: plemstvo i ropstvo. U ovom dobu ve vidimo osiljene plemie, vlastelu srpsku, a uz
njih i bespravne robove i beskunike. U svemu drutom svijetu bilo je toga zla od vajkada. Ali u Srba
zavrglo se ono istom u ovome dobu.
No s druge strane opet srpski narod bjee sazrio u toliko, to je u njemu ojaana i uvrena neodoljiva
tenja za dravnim jedinstvom. Tu tenju izazvae neprekidni napadaji tuinaca na srpske zemlje. Ta
tenja, ta dravna misao srpska, stvorila je i Vlastimira, i Petra Gojnikovia, i, aslava, i Samuila, i
Vojislava i Bodina. No u njihovo doba ona jo ne bjee sazrela. Trebae, dakle, da sazri i da saeka
svoga ovjeka Stevana Nemanju.

ZLATNO DOBA SRPSKO.

Doba carstva i kraljevstva.
Kad ono god. 1168. Zavidov najstariji sin Prvoslav zasjede veliko upanstvo rako, tada i njegov
najmlai brat Stevan Nemanja postade upan nad Ibrom, Rasinom, Toplicom, Rekom i Duboicom, te
mudro vladae pod grkom zatitom. Jo tada Nemanja poe na sve strane zidati crkve i manastire i
pomagati kaluerska bratstva. Tim stee veliku ast i ljubav u narodu i sveenstvu, a sveenstvo i crkva
onda bjehu glavni inioca u dravi. Ali ta ljubav naroda i sveenstva prema Nemanji ne dopade se brai
njegovoj, te ga ovi jednom domame na dogovor, pa ga okuju i zatvore. Ali Nemanja se oslobodi
tamnice, pa die vojsku na brau i sam zavlada prestolom velikog upanstva. Braa Nemanjina,
Prvoslav, Sracimir i Miroslav, pobjegnu u Grku i zaitu pomo u cara Manojla. Manojlo im dade svoju

vojsku, te oni pou na Nemanju i sukobe se s njim na Kosovu kod Pantina blizu grada Zveana. Ali
Nemanja do noge potue grke najamnike. Mnogi se Grci tad potopie u Sitnici, a meu njima i
Nemanjin brat Prvoslav. Ovom pobjedom Nemanja utvrdi svoj presto, ali time on i Srbiju oslobodi od
vrhovne vlasti grke i sreno otpoe veliko djelo osloboenja i preporoda srpskog.
Za tim se Nemanja izmiri s braom, pa osvoji humsku i trebinjsku zemlju i poe na Zetu. Tu mu se
pridrui i njegov roak, bosanski ban Kulin, te Kulinovom pomoi Nemanja prisajedini Zetu Srbiji. Za
tim osvoji od Grka primorske gradove: Danj, Sardoni, Drivast, Skadar, Sva, Ulcinj, Bar i oblast
pilotsku, a kasnije zauze i grad Kotor. Za tim i Kulin ban priznade vlast Nemanjinu, te tako se i Bosna
opet spoji sa Srbijom. A kad se godine 1172. Mljeci zaratie sa carem Manojlom, Nemanja pomoe
Mljecima, te Manojlo morade poputati. Sklapajui mir, Manojlo prizna Nemanji sva njegova osvojenja
i sjedinjenu dravu.
Poslije ovih prvih uspjeha Nemanja se sav odade unutranjem ureenju svoje drave. U ono vrijeme
vjera je bila prvi uslov dravnog jedinstva. S toga su svi vladaoci teili, da im sav narod bude jedne
vjere, a Nemanjini, Srbi jo tada bjehu dvojake vjere: pravoslavne i rimske. Pa i sam Nemanja bio je
krten po rimskom obredu, ali poto je ogromna veina Srba ispovjedala pravoslavnu vjeru, i Nemanja
pree u Pravoslavlje, da bi mogao ostvariti veliku svoju misao.
Meu tim, pored ove dvije vjere i dvije crkve, pojavi se i trea bogumilska. Bogumilstvo bjee
ubitano po Nemanjinu misao, jer ono je slabilo porodicu, taj temelj narodnog ivota srpskog, a tim je
ono slabilo i pleme i dravu. S toga Nemanja sazove u Rasu dravni sabor od vlastele i svetenstva i
sabor odlui, da se Bogumilstvo uniti. Sad Nemanja prionu svom snagom, te iskorjeni Bogumilstvo u
Srbiji, ali ono se skloni u Bosnu, pa tek tamo poe iznova da cvjeta.
Do ovog doba ve se bjee uvrstila srpska Dubrovaka Republika. (Republika je drava sa izbornim
vladaocem, koji se bira samo na nekoliko godina.) U ovo vrijeme Dubrovaka Republika bjee jo pod
zatitom Mljetake Republike, ali ve tada Dubrovani bjehu znatni i u veliko trgovahu po Jadranskom
Moru i po srpskim zemljama. Nemanja je tri puta imao sukoba sa Dubrovakom Republikom i dolazio s
vojskom pod Dubrovnik, ali se sreno izmirie, te obojim Srbima bi doputeno slobodno trgovanje u
obema dravama srpskim, bez ikakve carine i nameta.
Po smrti grkog cara Manojla, Nemanja u savezu sa Ugarskom udari na Manojlova nasljednika cara
Andronika Komnena, pa osvoji od Grka Leva, Belicu i Lepenicu, a za tim Ni, Svrljig, Ravni i Kozelj.
Tada srpska i ugarska vojska prodre ak u Sredac.(Sofiju), te ga osvoji i spali. Onda se Ugri vrate, a
Nemanja zauze jo i Vranje i Lipljan, Tim se dovrc drugi Nemanjin rat sa Grcima g. 1183. Ali kad
god.1185. blgarski Srbi digoe ustanak na Grke, Nemanja im se pridrui, pa osvrji od Grka svu oblast od
Nia do Sofije. God. 1189. i njemaki krstonosci zarate s Grcima, te sad Nemanja jo veom silom
grune na Vizantiju i osvoji gradove: Pernik, Stob, Zemun, Velbud, itomitski i Skoplje i oblasti Polog i
Prizren. Ovaj uspjeh Nemaljin ohrabri Srbe povardarske, te i oni sami skoe na oruje. No ovog puta
Srbi bjehu loe sree. Grki car Isak Anel razbi Srbe na Moravi, te Nemanja opet ustupi Grcima nekoje
jugoistoie oblasti. Ali glavna tekovina Nemanjina: srpska sloboda i dravna nezavisnost osta
nedirnuta. Taj bedem Srpstvu sazida Nemanja, a o taj bedem polupae glave mnogi zlotvori srpski, ali
on ostade nepomian kroz punih 200 godina.

Nemanja je imao tri sina: Vukana, Stevana i Rastka. Najmlai mu sin Rastko jo od djetinjstva bjee
pravi boji ovjek. U sedamnaestoj svojoj godini Rastko odbjee u Svetu Goru (nie Soluna), pa tamo se
pokalueri i dobi ime Sava. Nemanja je s poetka mnogo alio za Rastkom. Ali poslije mu kaluerstvo
Rastkovo dobro doe, da u svojoj porodici spoji ujedno i dravnu i crkvenu vlast, te da tako svoju
tvorevinu, srpsku dravu, postavi na bezbjedan temelj.
A da bi taj sinovljev korak to vema uzvisio u oima naroda i sveenstva Nemanja se i sam
zakalueri i dobrovoljno se potini svome najmlaem sinu. Na Blagovjesti godine 1195. Nemanja
sazove dravni sabor, pa pred svom vlastelom i sveenstvom sveano izjavi, da se odrie prestoda i
predade svu dravnu upravu u ruke svoga srednjeg sina Stevana, a najstarijeg Vukana nazove velikim
knezom i dade mu da upravlja Zetom sa pomorskim oblastima. Za tim se Nemanja pokalueri i dobije
ime Simeun. Takoer se pokalueri i ena mu Ana, i bosanskog bana Boria, koja se nazva Anastasija.
Nemanja provede neko vrijeme u svojoj najveoj i najljepoj zadubini Studenici, pa onda ode svome
sinu Savi i Svetu Goru ge bogato obdari mnoge manastnre i stani se u manastiru Vatopedu. Kasnije
Nemanja i Sava podigoe u Svetoj Gori srpski manastir Hilendar, koji u brzo postade rasadnik srpske
prosvjete i sredite svekolikog Pravoslavlja na Balkanskom Poluostrvu. U Hilandaru Nemanja i umrije u
svojoj 86. godini, dana..13. februara god. 1199., a srpska pravoslavna crkva svake godine u taj dan slavi
ga kao svoga svetitelja pod imenom: sv. Simeun Mirotoivi.
Osim prevelikih svojih zasluga za dravu, Nemanja je vrlo zasluan i za crkvu srpsku. On je podigao i
bogato obdario mnoge crkve i manastire srpske, od kojih su najznamenitiji: Studenica u Srbiji i Hilendar
u Svetoj Gori. On je utamanio Bogumilstvo i uvrstio u Srpstvu Pravoslavlje. On je unapredio i imovno
i prosvjetno stanje svoga naroda. Ali najvea je Nemanjina dika: to je on jednakom ljubavlju grlio i
spajao Srpstvo sviju vjera. Jer kao to je pravoslavnim Srbima podizao crkve i manastire Nemanja je
isto tako i rimokatolikim Srbima podizao i obdario mnoge crkve rimokatolike; kao to je utvrivao
Pravoslavlje tako je titio i pomagao i rimokatoliku barsku arhiepiskopiju; kao to je velikim
poklonima obdario pravoslavne crkve u Solunu, Carigradu, Jerusalimu, pa ak i crkvu sv, Teodosija u
pustinji tako isto je Nemanja obdario i rimokatolike crkve u Rimu, Baru i drugdje. Ve samo
ovim uzvienim djelima Nemanja je zasluio vjeitu zahvalnost svih Srba bez razlike vjerozakona. U
ope, sa Stevanom Nemanjom Zavidoviem Srpstvo stupa u sa svim nov ivot, ali s imenom njegovim
poinje i nova dinastija srpska:

Loza Nemanjia
koja po tankoj krvi bjee u srodstvu sa lozom Pavlimirovia, kao to i loza Pavlimirovia bjee u
srodnikoj vezi sa lozom Vieslavljevia.
25. marta g. 1195. na presto Nemanjin sjede srednji mu sin Stevan Tihomir, Nemanji II. a stariji sin
Vukan poe vladati Zetom i Humom i jo za ivota oeva nazva se kraljem. No ve god. 1198. brat
ugarskoga kralja, Andrija, nenadno napade Hum i osvoji ga. Odmah za tim i Vukan poe potajno
urovati sa rimsknm papom i obea mu, da e sve Srbe prevesti u rimsku crkvu, ako mu papa daruje
kraljevski vijenac. Stoga, po naredbi papinoj, bude sazvan sabor u Baru i na njemu se utvrdi papska
crkvena vlast u Vukanovoj dravi. Tako poraste rimokatoliko Srpstvo u jadranskom primorju, ali
Vukan ipak ne dobi krune. No Vukan se zdrui sa Ugrima, pa ugarski kralj Emerik god. 1202. upade s
vojskom u Srbiju, pa zbaci Stevana, a presto zauze Vukan Nemanji. Vukan iz zahvalnosti priznade
vrhovnu vlast ugarsku, pa tada Emerik dodade svome naslovu jo i nov prazan naslov: kralj srpski, te s

toga se tako nazivahu i svi kasniji kraljevi ugarski. Ugarska tada bjee vrlo jaka, a papstvo na vrhuncu
svoje moi, te se tad vrlo razgrana rimska vjera u zapadnom Srpstvu, osobito u Dalmaciji i zetskom
primorju.
U ovo isto vrijeme papa i Ugri pritjesnie i bosanskog bana Kulina, te se ovaj odree bogumilske vjere i
primi vjeru rimsku. Sa Kulinom uinie to i sve druge starjeine narodne, pa i dobar dio naroda, te tako
se pomnoi rimokatoliko Srpstvo u Bosni. Na skoro za tim umrije taj slavni i dobri srpski vladalac,
Kulin ban, i nikada vie Bosna ne doivlje 'srena vremena Kulina bana. (estito koljeno Kulina bana i
danas ivi u Bosni, ali svi su dananji Kulinovii muhamedovske vjere.) Kulin preminu god. 1204., a
nasledi ga u banstvu sin mu, Stevan Kulinovi. Meu tim i Blgari udarie na Srbiju, te otee od Vukana
Branievo i gradove: Beograd, Ni, Prizren, Skoplje, Velbud i jo neke. Ali tada se Stevan Nemanji
die na Vukana i zbaci ga, pa onda se s njime izmiri i poe iznova vladati Srbijom. A da bi ovo
izmirenje bilo potpuno, doe njihov brat Sava iz Svete Gore i donese svete moti Nemanjine, te se braa
nad oevim samrtnim ostacima zakunu i sveano izmire. Sava se tad zadra u Srbiji i uvede red u srpsku
crkvu, iskorijeni u narodu mnoge zle obiaje, pa pokrsti i onaj ostatak nekrtenih Srba Neretljana.
Dok se sve ovo zbivalo u Srbiji, Latini bjehu oteli od Grka Carigrad i osnovali Latinsko Carstvo u
Grkoj, a grki car i patrijarh bjehu prebjegli u Malu Aziju. Tada se i Blgari otrgoe od Grka, a i Ugri
izgubie Hum, u kome samostalno zavlada neki srpski knez Petar. Za tim Srbiju poe stizati napad za
napadom. Najprije napadahu Blgari u savezu s Latinima, pa onda Grci iz Epira, pa opet Latini u savezu s
Ugrima. Ali Stevan sreno odbi sve ove napadae i sauva svoju oevinu, a od Blgara povrati nekoje
zemlje ranije preotete. Najzad i humski knez Petar priznade vlast Stevanovu.
Tad se Stevan sav odade unutranjim poslovima. Najprije sklopi sa Dubrovanima onaj znameniti
trgovaki ugovor, po kome su poslije sklapani svi takvi ugovori. Po tome Stevanovom ugovoru obe ove
drave srpske dobie prava, da slobodno mogu trgovati u obema zemljama, plaajui podjednako
zakonite dabine. Tada i najmlai Nemanji, Sava, izradi kod grkog cara i patrijarha, te se u Srbiji god.
1219. osnova samostalna arhiepiskopija srpska, a Sava bi proizveden za prvoga srpskog arhiepiskopa
svih srpskih zemalja. Tako se u kui Nemanjia spoji i dravna i crkvena vlast, i tako se poloi temelj
nezavisnoj i isto narodnoj srpsko pravoslavnoj crkvi, koja i dan danas ivi svojim srpskim ivotom.
Poslije ovoga velikog i besmrtnog djela svoga, Sava ustanovi u srpskim zemljama osam vladianstava i
postavi u njima Srbe vladike, mjesto dotadanjih Grka, a nad svima bjee on i njegova arhiepiskopija, sa
stolicom u slavnoj sedmovratoj ii, koju sazida Savin brat Stevan Nemanji. Odmah za tim, licem na
Spasov dan god. 1220. Sava u ii sveano vjena Stevana za prvoga kralja srpskog i okruni ga
kraljevskim vijencem. Od tada se Stevan zove: Stevan Prvovjenani, jer on je prvi meu dotadanjim
kraljevima srpskim, koji je sveano krunisan sa priznanjem drugih drava. Od tada se u ii krunisahu
gotovo svi kraljevi i carevi srpski, pa tu je god. 1889. miropomazan i sadanji kralj srpski Aleksandar I.
Stevanovim krunisanjem mnogo poraste ugled i snaga Srbije. To se ne dopade ugarskom kralju Andriji,
koji od svoga brata Emerika bjee nasljedio i onaj prazan naslov: srpski kralj. S toga Andrija poe s
vojskom na Srbiju, ali Sava izae pred njega i odvrati ga od rata. A lako ga je bilo odvratiti, jer Ugarska
tad bjee u vrlo alosnom stanju. Poslije toga Stevan je jo dugo vladao na miru. On umrije god. 1227., a
pred smrt i on se, po primjeru oevu, zakalueri i dobi ime: Simeun. Cjelokupno njegovo tijelo i danas
poiva u manastiru Studenici u Srbiji. Stevan je u svemu vrlo znamenit vladalac, a srpska crkva i danas
ga svetkuje kao bojeg ugodnika pod imenom: sv: Stevan Prvovjenani kralj srpski.

Stevan Prvovjenani ostavi etiri sina: Radoslava, Vladislava, Uroa i Predislava. Predislav se odmah
zakalueri, pa kasnije i on postade srpski arhiepiskop pod imenom Sava, te ga srpska crkva slavi pod
imenom: Sava II. arhiepiskop srpski. Kraljevski presto zasjede najstariji brat Radoslav Nemanji III.,
koji je zajedno sa ocem bio krunisan za kralja. Radoslav je bio vrlo slab vladalac, te njega naskoro zbaci
mlai mu brat Vladislav, a Radoslav se kasnije, po savjetu Savinom, pokalueri i dobi ime, Jovan.
U tom se i Bogumilstvo u Bosni vrlo osili, te bogumili god. 1232. zbace sa banstva Stevana Kulinovia i
postave bogumila Matiju Ninoslava, a banu Stevanu ostade samo oblast Usora u sjevernoj Bosni, koju
poslije nasljedi njegov sin, Zbislav Kulinovi. Ovaj Zbislav poslije pomoe Ugrima u Bosni, te zbacie
Ninoslava i mnoge Srbe prevedoe silom na rimsku vjeru.
Tada na prestolu Nemanjinom ve sjeae njegov unuk, Vladislav Nemanji IV. Kad se Ugri privrstie
u Bosni, onda udare na Vladislava i zauzmu Hum. Tim je ugarska prevlast nad Srpstvom dola do svoga
vrhunca, kao nikad dotle ni potlje. Tada vei dio srpskog naroda bjee pod Ugarskom krunom. Ali im
ugarski kralj Koloman ode iz Bosne, junaki Ninoslav opet postade ban i Bosna opet bjee slobodna, ali
Hum (Hercegovina) ostade pod Ugarskom jo jednu godinu. A tada (god. 1241.) Tatari pritisnu
Ugarsku, te Ninoslav dobi maha, da utvrdi slobodu Bosne, a Hum se otre od Ugarske i posta nezavisan
pod upravom Andrije Miroslavljevia, sinovca Nemanjina, od brata mu Miroslava.
No dotle ve bjee preminuo Vladislavljev stric, Sava Nemanji. im je Vladislav zauzeo presto, Sava
se odree arhiepiskopske vlasti i postavi na svoje mjesto smjernoga i slavnog Arsenija, koga srpska
crkva takoer svetkuje pod imenom: Arsenije I. arhiepiskop srpski. Onda Sava sae u Dalmaciju i sjede
na brod, pa ode u Aziju da jo jednom posjeti sveta mjesta. Obiav sva sveta mjesta u Palestini, Siriji i
na Sinaju, Sava posjeti i mnoge dvorove azijatskih vladaoca, koji ga moljahu da im doe. Jer glas o
smjernome srpskom kalueru, Savi Nemanjiu, bjee pukao daleko po svijetu, te ga jo za ivota
smatrahu za sveca ne samo hrianski, nego i muhamedovski narodi. Po azijskim dvorovima Sava je
doekivan sa tolikim poastima i slavom kao ni koji car, pa i sami Turci duboko se klanjahu pred njim i
nazivahu ga pravim poslanikom bojim, koji moe sve to hoe. Azijatski vladaoci obasue Savu silnim
darovima i jedva ga pustie od sebe.
U povratku iz Azije Sava posla sve darove crkvama u Srbiji, pa ode u Trnovo blgarskom caru Asenu II,
koji bjee tast srpskome kralju Vladislavu, sinovcu Savinom. (Vladislav se bio oenio Asenovom
erkom Bjeloslavom.) Bavei se na dvoru svoga prijatelja Asena u Trnovu, Sava odslui na
Bogojavljenje poslednju slubu boju, a poslije nekoliko dana razboli se i preminu 12. januara 1236.
god. Tako svri najmlai Nemanjin sin Rastko, poto je preivjeo svu brau svoju. Cijela pravoslavna
crkva, a osobito srpska, ruska i blgarska, najsveanije slavi Savu Nemanjia svakog 14. januara pod
imenom: sveti Sava, srpski prosvjetitelj i prvi arhiepiskop srpski.
Ali posebno u nas Srba, sveti Sava je jo i prvi kolski svetac i zatitnik svekolike Srpadi. S toga svako
Srpe treba duboko u srce da uree ime ovoga velikog Srbina i da prouava ivot i rad svetoga Save
Nemanjia najveom ljubavlju i panjom. Jer sveti Sava je najzasluniji Srbin otkako je Srpstva.
Njegove zasluge za srpsku narodnost i za narodnu crkvu srpsku tako su ogromne, da je prava poruga i
sramota i pominjati ih ovako na dohvat. Jer da se dostojno opiu zasluge toga Srbina premalena je
cijela ova knjiga. Pa ne samo za ivota Savina, nego i dan danas poslije est i po stoljea, besmrtni duh
svetosavski zagrijeva svekoliko Srpstvo i privija melem na ranjena srca srpska. Savin sinovac, kralj
Vladislav sazida u Hercegovini manastir Mileevo, pa godine 1237. prenese tamo svete moti Savine. Za

tim se Vladislav ozbiljno prihvati, da utvrdi red i zakon u zemlji i da podigne blagostanje narodno. U
tome draki grki vojvoda Jova Anel upade u srpsku dravu, ali ga Vladislav pod Skadrom do noge
potue, pa zarobi i Anela i mnoge vojvode grke. Ne imajui poroda, Vladislav ustupi presto svome
mlaem bratu Urou, a on se povue u Zetu.

Stevan Uro I. Veliki i Strani, Nemanji V.

zakralji se god. 1242. (Ovaj predimak Stevan uzimahu gotovo svi Nemanjii, a to s toga, to su tim htjeli
da odaju ast svome rodonaelniku Stevanu Nemanji i da pokau, da su pravi potomci njegovi.) Uro
odmah nastavi rad svoga brata na podizanju blagostanja narodnog. On otpoe i kopanje svakovrsnog
rudnog blaga, te rudarstvo u skoro postade najznatnija grana narodne privrede u Srba. Ali ve u poetku
blagoslovene vlade Uroeve zagrozi Srbiji velika opasnost. Tatari pregazie i opljakae svu Ugarsku,
pa preu i preko Save sa 200 hiljada vojske i opustoe jedan dio Srbije i Bosne, pa onda se odvrlje u
Blgariju. Osim Tatara Uro je ratovao i s drugim neprijateljima srpskim, no sve je ratove sreno
dokonao.
Povodom tatarske najezde i grad Spljet u Dalmaciji zbaci sa sebe ugarsku vlast i pozva u pomo
bosanskog bana Ninoslava i humskog kneza Andriju Mirosavljevia. Srbi pomogoe Spljeanima i
pobjedie Ugre, ali na skoro Spljet se opet podvre ugarskoj vlasti. U tome umrije humski knez Andrija i
nasljedi ga sin mu Radoslav Andrijevi, a god. 1250. umrije i slavni ban Matija Ninoslav, te u Bosni
buknu s jedne strane vjerski razdori meu bogumilima i katolicima, a s druge borbe oko banskog
prestola. U tu borbu uplete se i ugarski kralj Bela IV., te Ugri u brzo osvoje cijelu Bosnu i dovedu
mnoge rimske svetenike koji svim sredstvima poee iriti u Bosni svoju vjeru, pa strano tamanie
bogumile i pravoslavne. Tada i humski knez Radoslav Andrijevi priznade nad sobom ugarsko
starjeinstvo, samo da bi ouvao svoj presto. God. 1254. ovaj knez Andrija udrui se sa blgarskim carem
Mihajlom Asenom, pa udare na Uroa i prodru duboko u Srbiju. Ali najzad potue Uro saveznike, pa
oisti zemlju od Blgara i prisili ih na mir. A da bi mir bio trajniji, Uro udade svoju er za cara Mihajla,
te tako se srodi srpska i blgarska.vladalaka loza. Za tim Uro oduze od kneza Andrije Hum i sa svim ga
spoji sa Srbijom, pa onda joj pridrui jo i cijelo Pomoravlje i Podunavlje.
Ovim uspjesima Uroevim Srbija se uzdie do takvog ugleda, da su grki i blgarski carevi u svojim
rasprama uzimali Uroa za sudiju, pa kako im je on presudio, tako im je bilo. U tom meuvremenu
Uroev brat, raskralj Vladislav, bjee otiao iz Zete i zauzeo od Blgara sve istone zemlje iznad Strume i
oko planine Vitoe, te vladae u njima pod imenom: Konstantin Tihov. (Svi Nemanjii imaju najmanje
po dva imena: jedno pravo krteno srpsko ime i jedno kalendarsko grko. Tako je i Stevanu
Prvovjenanom bilo pravo srpsko ime Tihomir, a njegov sin Vladislav zvao se jo i Konstantin. Pa kad
se taj raskralj Vladislav na novo zakraljio u tim istonim zemljama, obnovio je svoje grko ime i zvao se
Konstantin Tihov ili Tihomirovi.)
Godine 1257. blgarski velikai ubiju svoga cara Mihaila, zeta Uroeva, te nastade otmica oko blgarskog
prestola i dooe u opasnost prava obudovljene carice Srpkinje. S toga Uro pohita u Blgariju, da zatiti
prava svoje eri, a njemu se pridrui i brat mu Konstantin Tihov (Vladislav). Narod pristade uz
Konstantina Tihova, te udruena srpska vojska prodre u samo srce Blgarije i opsjedne grad Trnovo,
prestonicu blgarsku. Bojei se Uroeve osvete zbog ubijenog mu zeta, blgarski velikaki sabor sveano
proglasi za blgarskog cara Nemanjinog unuka, Konstantina Tihova, raskralja srpskog, koji se od tad pa
sve do smrti svoje zvao: Konstantin Asen, car Blgarije. Tako sad i cijelo blgarsko carstvo dopade u

srpske ruke, te jo vema poraste prevlast Srbije nad Blgarijom. Iste godine Uro osvoji i svu zapadnu
Maedoniju do Prilepa, te proiri i june mee svoje drave prema Grcima. Istina, Uro kasnije morade
ustupiti jedan dio Maedonije. Ali ovim osvojenjem on je prvi pokazao onaj put, kojim poslije iahu
njegovi nasljednici, dok podigoe srpsku dravu do najvie snage i moi. On im time dade kaiput za
Carigrad i Srbiju namijeni za nasljednicu trule i razvraene Vizantije.
Poto sreno svri sve ove ratnike poslove, Uro uglavi mir sa svima okolnim dravama, osobito sa
Dubrovnikom. Blgarijom i Ugarskom. Tako Uro obezbjedi Srbiju s polja, pa ivo prionu oko
unutranjeg njenog razvoja. U ovom dobu Uro se istae kao velik branilac narodnog srpskog
zakonodavstva i narodnih predanja i obiaja. No najveu panju posveti Uro rudarstvu, te se za njegove
vlade u veliko nastavi kovanje srebrnog srpskog novca, koje se u Srbiji bilo poelo jo prije Uroa.
Uro I. vladao je Srbijom preko 30 god. mudro i sreno, ali sreno ne zavri. On se bjee oenio
Jelenom, roakom latinskog cara Balduina, koji je vladao u Carigradu. Jelena bjee rimske vjere, a
porjeklom Francuskinja. Ona je bila prava majka narodu srpskom i stekla je kasnije vrlo velikih zasluga
za Srbiju. Sa Jelenom Uro je imao dva sina: Dragutina i Milutina. Starijeg svoga sina Dragutina Uro
oeni Katarinom, erkom ugarskog kraljevia Stevana. Sa Katarinom Dragutin dobi u miraz Mavu i
Srijem sa dijelom Slavonije, te se on od tad zove kralj sremski. Tako i ove sjeverne zemlje srpske,
poslije dugog otuenja, opet dopadoe u srpske ruke. No prilikom te enidbe Uro bjee obeao
Dragutinu, da e mu jo za ivota ustupiti presto. A kad Uro poe s tim oklijevati, onda se Dragutin
pomou Ugarske silom pope na presto Nemanjin, a Uro se skloni u Hum, pa tamo se pokalueri i bude
nazvan: Simeun. Na skoro Uro tamo umrije i bi sahranjen u svojoj zadubini Sopoanima u kraj Rake
hladne.
Sremski kralj,

Stevan Dragutin, Nemanji VI

zakralji se nad cijelom Srbijom god. 1276. Da bi se pokazao dostojan mjesta, na koje se prije vremena
silom posadio, Dragutin naumi da proiri svoju oevinu, te odmah die vojsku i povrati od Blgara nekoje
srpske zemlje i prodre ak do Vidina. Tako pod Srbiju podpade sva branievska i kuajska oblast sa
vidinskom kneinom, a prije toga Dragutin je ve imao Srijem sa dijelom Slavonije i cijelu Mavu sa
bosanskom Posavinom. No kasnije (g.1281.) Dragutin sklopi sa Blgarima i Latinima savez za osvojenje
grkog carstva.. Srbi prvi ponu rat protiv Grka i prodru u istonu Maedoniju do iza rijeke Bregalnice
pod Pljakavicu planinu. Ali kad Grci razbie Blgare i Latine, onda i Dragutin izgubi sve jugoistone
krajeve do Lipljana na Kosovu.
Zbog toga neuspjeha Srbi se vrlo ozlojedie na Dragutina, te da bi zagladio ratnu nedau, on se svom
snagom trudio, da uvoenjem reda i stroge zakonitosti koristi zemlji i da zatiti narod od samovolje
vlasteoske. Narod mu je to zahvalno priznavao, ali nije mogao zaboraviti ratni gubitak i nepravedno
zbaenog, kralja Uroa, te se Dragutin jo iste godine odree prestola i sam svojom rukom postavi
kraljevsku krunu na glavu svome mlaem bratu Milutinu, koji je dotle upravljao Zetom, Trebinjskom i
Humom. Dragutin se tad povue u svoj Srijem. No kasnije on opet obnovi svoje sremsko kraljsvstvo i za
dugo jo vladae tamo potpuno samostalno, a prestonica mu bjee u gradu Debrcu na Savi.

Stevan Milutin Uro II. Banjski, Nemanji VII.

zakralji se god. 1231. u svojoj 27. godini, pa odmah se lati da dovri veliko djelo Nemanjivo, da Srbiju
uini velikom, silnom i slavnom, a srpski narod srenim. Milutin najprije utvrdi mir s Dubrovnikom i
Dubrovani se obvezae, da plaaju srpskim vladaocima po 2000 zlatnih perpera godinjeg danka.
Odmah za tim god. 1282. Milutin die vojsku na Grke i osvoji oba Pologa, svu skopljansku oblast, Ove
Polje, Zletovo i Pijanac. Na to Grci god. 1283. polju na Milutina novu vojsku od samih Tatara. Tatari
prodru do Bijelog Drima, ali tu ih Milutinovi Srbi tako strano razbie, da im ni traga ne preosta. U tome
stie Milutinu u pomo i njegov brat kralj Dragutin iz Srijema. Sad oni slono iznova udare na Grke i
povrate sve to su Tatari bili preoteli, pa onda pregaze i opljene svu oblast strumsku, sersku i
hristopoljsku i provale ak do Soluna i do Svete Gore, pa onda se vrate u Srbiju s mnogim pljenom.
Dragutin opet ode u svoj Srijem, a Milutin malo odmori vojsku, pa iste godine opet udari na Grke, te
zauze i pridrui Srbiji oblast debrku, kievsku i poreku. Za tim udari na Epir i pregazi ga, pa se vrati
kui s velikim ratnim pljenom.
Meu tim, Milutin se bio razveo sa svojom prvom enom i ponovo se oenio Jelisavetom, erkom
ugarskog kralja Vladislava. Sa Jelisavetom Milutin dobi u miraz i Bosnu i spoji je sa Srbijom. U tom
Nogajski Tatari iz Blgarske bjehu upali u Dragutinovo kraljevstvo i pritisnuli sjeveroistone zemlje
srpske. Sad Milutin Dragutinu pritee u pomo, te se obe srpske vojske sastave i slono grunu na
neprijatelja. Tatari budu do noge potueni i preerani preko Dunava, a Branievo se opet oslobodi i spoji
sa Dragutinovim kraljevstvom.
Tada u istonoj Blgariji vladae car ore Terter, koji se bjee srodio sa silnim Nogajem, kanom
tatarskim. Sad Milutin otpusti i drugu svoju enu Jelisavetu i oeni se erju blgarskog cara ora
Tertera, da bi tako obezbjedio Srbiju od strane Tatara. Sa Jelisavetom Milutin izgubi Bosnu, a ne zatiti
se ni od Tatara. Jer ve god. 1291; vidinski knez iman uze Tatare u najam i prodre duboko u Srbiju.
Sad se Milutin obori na Tatare svom silom, pa ih strano satre i dogna ak do Vidina. iman jedva iv
utee preko Dunava, a Srbi osvoje njegovu prestonicu Vidin. Da time ne bi navukao na Srbiju i ostale
Tatare, Milutin se izmiri sa imanom i povrati mu dravu, a iman se potini vrhovnoj vlasti srpskoj i
uze za, enu er srpskoga velikog upana Dragoa. Kasnije i imanov sin Mihailo uze Milutinovu er
Anu. Na skoro tatarska prevlast posrnu u Blgariji, pa tamo zavlada Milutinov urak, car Todor
Svetoslav, s kojim je Milutin za vazda ostao prijatelj. Kad ovako proiri Srbiju i na sjeveroistoku,
Milutin se opet obrnu na Grke.
Godine 1296. on osvoji od Grka svu sjevernu polovinu Arbanije, pa zauze i sam grad Dra. Godinu dana
za tim udari Milutin i niz Maedoniju i prodre duboko u grko carstvo. Grki car Andronik II. vrlo se
uplai od sile Milutinove, te ga zamoli za mir i ponudi mu za enu svoju er Simonidu. Milutin pristade
na mir, pa otpusti i treu svoju enu, er Terterovu, i oeni se Grkinjom Simonidom. Milutin povrati
svome novom tastu nekoje osvojene zemlje u Maedoniji, a car Andronik priznade sva ostala osvojenja
srpska. Tako se Milutin srodi sa Grcima, te ih ostavi na miru sve do smrti svoje.
U to doba Turci Osmanlije ve u veliko prodirahu u vizantinske zemlje u Maloj Aziji, pa upadoe i na
Balkanski Poluostrv. Grci bjehu nemoni da sprijee provalu Turaka. Milutin za rana opazi tu novu
opasnost, pa kako se ne mogae pouzdati u Grke, on naumi da sam sobom postavi bedem protiv turske
najezde i doe na smjelu misao: da svojom dinou spoji oba prestola, grki i srpski, te da tako svoje
srodstvo sa Grcima upotrebi na korist oba naroda. Misli se, da je ovu misao Milutinovu pomagala i sama
njegova punica, grka carica Jerina. A da bi zadobio i za se i grki narod Milutin sad tek poe zidati
silne crkve i manastire ne samo po srpskim nego i po grkim zemljama. I u samom Carigradu Milutin

sazida divnu zadubinu, crkvu Prodom, a u Solunu sagradi carske dvore i dvije crkve: sv. Nikole i sv.
ora. Osim toga podie on meu Grcima mnoge dobrotvorne zavode, bonice i sirotite, i obasu ih
bogatim darovima. Tako on omili Grcima i narod ga grki blagosiljae. A da bi zamazao oi i gospodi
grkoj, Milutin poe uvoditi na svome dvoru nekoje grke obiaje, pa i nekoje Grke uze u svoju slubu.
Ali to se opet ne dopade Srbima, osobito onima u Zeti, ge je tad ivjeo Milutinov prvenac i nasljednik,
Stevan, sa svojim sinovima Duanom i Duicom. Bojei se, da Grci ne preovladaju srpskim dvorom i
dravom, zetska vlastela navali na Stevana, te ovaj digne vojsku na oca. Sad Milutin doleti s vojskom u
Zetu i pozove sina da se izmire, pa da e mu sve oprostiti. Stevan doe ocu i zamoli oprotaj. Ali, po
nagovoru Grkinje Simonide, Stevanove maehe, Milutin ne odra rije, nego polje Stevana u Skoplje i
tamo ga oslijepe, pa onda ga zajedno sa Duanom i Duicom polje u Carigrad svome tastu na uvanje.
Na skoro Duica umrije u Carigradu, a zatim Milutin opet vrati Stevana i sina mu Duana u Srbiju i
nastani ih u Budimlju. Dotle bjee umro i kralj Dragugin, te Milutin uzme Branievo i Mavu sa
Beogradom i spoji, sa Srbijom.
Meu tim, Milutin je i dalje zavaravao Grke, te im je dva puta i svoju vojsku slao u pomo protiv
Turaka. God. 1312. Milutinova srpska vojska oisti. Trakiju od Turaka i povrati Vizantiji tu zemlju. A
god. 1314. Milutinov vojvoda Novak Grebostrek sa najodabranijom srpskom vojskom ode u pomo
Grcima i potue Turke u Maloj Aziji. Tako Srbi u dva maha spasoe Grke od izvjesne propasti. Radi ove
usluge car Andronik II. preuznosio je hvalom svoga zeta Milutina, a srpske vojvode obasipao bogatim
darovima. Sa najveom slavom i poau proe tada srpska vojska, kroz Carigrad i preko cijele grke
zemlje. Tako jo vema odskoi Milutinov ugled u Grkoj i Grci skidahu kapu s glave, kad izgovarahu
ime njegovo.
U isti mah Milutin je preko svoje matere Jelene katolikinje stajao u najboljim odnoajima sa latinskim
vladaocima i sa rimskim papom. S papom je Milutin vodio duge pregovore i vazdan mu obeavao, da e
tobo primiti rimsku vjeru i prevesti sobom sav narod srpski. On je to inio samo za to, da bi se papinim
uticajem obezbjedio ozgo sa strane Ugarske, dok posvruje svoje glavne poslove dole na jugu i na
istoku, sa Grcima i Blgarima. To isto inili su prije njega i drugi Nemanjii, pa i sam Nemanja, a kasnije
je to inio i car Duan, a ba oni bjehu najei pobornici Pravoslavlja i najvri stubovi srpske crkve.
I, zaista, kad god. 1314. umrije Milutinova mati, kraljica Jelena, Milutcn prekide sve dogovore s papom.
S toga papa podbode ugarskog kralja Karla Roberta, te ovaj godine 1318. u savezu s hrvatskim banom i
jo nekim sitnim vladaocima, nenadno upadne u Srbiju i otme Mavu sa gradom Beogradom. Ali za to
Milutin ote od Karlovih saveznika nekoje zemlje u Arbaniji i time podmiri tetu.
Na tri godine kasnije, 29. oktobra 1321. god. Milutin preminu u Nerodimlju u 67. godini svojoj i bi
sahranjen u njegovoj najljepoj zadubini u manastiru sv. Stefana u Banjskoj, kraj Kosova, a po toj
zadubini njegovoj on je i nazvan: Milutin Banjski.
Stevan Uro Milutin vladao je Srbijom punih 40 godina najdulje od svih Nemanjia. Milutin slui na
diku i precima i potomcima svojim. Srpstvo je pod Milutinom postiglo ogromne uspjehe, a Srbija sa
Milutinom postade: prva sila na evropskom istoku. Milutin uini rodu glas i ast imenu Srbinovom.
Koliko je Milutin osvjetlao srpski obraz, najbolje svjedoe ove rijei iz Carostavnika: Dravni care!
govorahu grki velikai svome caru Androniku Mi sluge. tvoje velimo ti: ako mu se (Milutinu) na
skoro ne osveti, i svojom ga snagom ne otjera iz krajeva slavne ti drave, u istiiu e potegnuti i na

samu glavu slavnoga ti carstva toliko se uzveliao! Ali ne samo spoljnim sjajem, nego i unutranjim
blagostanjem Milutin usrei svoj narod i dravu svoju.
Za blagoslovene vlade Milutinove Srbija se vrlo obogatila i domaom proizvodnjom, i trgovinom, i
zanatima, i umjetnou, i naukom. On dade Srbiji valjane zakone i mudro uredi sve njene poslove i
odnoaje sa tuincima. Milutin prvi od srpskih vladalaca poe kovati zlatan novac srpski. On rairi
dravu Nemanjinu i pomnoi broj srpskih vladianstava. On prenese srpsku arhijepiskopiju u Pe i
odredi temelj kasnijoj patrijariji srpskoj. Od svih Nemanjia slavnih Milutin je sazidao najvie
zadubina. On iz temelja podie 48 zadubina carskih srpskih, osim onih nebrojenih, koje je obnovio i
blagom obasipao. On podie mnoge prosvjetne i dobrotvorne zavode po svima srpskim i grkim
zemljama, a u samom Carigradu sazida bonicu za bone i nevoljne i plaae sam svojim novcem sve
lijenike i ljekarije. On pomoe i obdari mnoge pravoslavne grke crkve, sve od Soluna i Carigrada do
Jerusalima i Gore Sinajske.
On, Milutin, pravoslavni kralj srpski, podie i obnovi mnoge bogomolje rimokatolike u zetskom i
dalmatinskom primorju i obdari ih mnogim zemljama i posjedima od onda pa za vazda. Od svih
Nemanjia on jedini nije gonio Srbe Bogomile, nego sa visine prestola svoga kraljevskog sjajno
posvjedoi vjenu istinu: brat je mio koje vjere bio baka vjera, a baka narodnost. On podie i
slavni benediktovski manastir rimske Svete Bogorodice Rtake kod Bara i pokloni mu velike zemlje. Te
darove rimskoj Bogorodici Rtakoj sam Milutin lino potvrdi u jednom rimokatolikom hramu
kraljevskog svoga grada Kotora u Boki, a svjedoci te potvrde kraljevske bjehu: dva pravoslavna i dva
rimska episkopa i djed (prvosveenik) bogumilski! Sjajna svjedodba srpske uljudnosti i ovjenosti! Jer
u ono doba vjerske mrnje i netrpljivosti to je bilo neto strano, to je bilo deveto udo. Tako ta nije
onda mogao da uini ni koji papa i nikakav patrijarh, a to uini pravoslavni Srbin Stevan Milutin
Nemanji, najpravoslavniji kralj srpski. Koliko god bjee junak i vitez, toliko je bio i mudar i pravedan
kralj srpski Milutin.
Pod njegovom rukom Srbija je kiptila blagoslovom bojim i u kraljevstvu Milutinovu bjee tako dobro,
tako lijepo, da se stanovnici okolnih drava jatomice naseljivahu u Srbiju i uivahu u njoj potpunu
slobodu i jednakost ljudsku.
Ko je, ta je i kakav je bio Milutin Nemanji, najbolje svjedoi njegov savremenik srpski, arhiepiskop
Danilo, koji o Milutinu veli: Zarad njegove smirenosti i krjeposti i zarad njegova dobrodjetelna ivota,
toliko se udostojio zatite i odbrane (boje), da je divota sluati, a strahota razumjeti. Jer je udno, kad
se car (Milutin) sa inoplemenim carem sastane, pa opet postigne sv to god hoe. A dalje kae: I
prekomorski carevi i zemlje imali su da se dive, kako Bog pomae i slavi ovoga blaenoga! Jer Bog ne
zaboravlja, to je ovaj blaeni mnogo prilagao svetim crkvama i nemonima, i ti ga prilozi ne malo
proslavie, tako da se ukazivao neprijatelju straan i da su mu se svi divili. Sa sviju ovih vrlina sveta
crkva srpska proglasila je Milutina za svetitelja svoga i svetkuje ga svakog 30. oktobra na Mratin dan
pod imenom: Sveti Stevan Milutin, kralj srpski. Isto tako svetkuju i potuju Milutina i braa Blgari i
nazivaju ga svojim svetim kraljem. Jer svete moti Milutina Nemanjia prenesene su iz Banjske u
staroslavni srpski grad Sredac, dananju blgarsku prestonicu Sofiju, pa tamo i dan danas poivaju.
Za vrijeme duge vlade Milutinove izmijenjae se razni banovi u Bosni, koja se tada dijeljae na sjevernu
i junu banovinu. Sjeverna zahvatae oblasti Soli i Usoru (Posavlje i Podrinje), a juna Pravu Bosnu ili
Vrhbosnu (sarajevsku mitropoliju) i Donje Krajeve. Najznatniji bjee ban Prave Bosne i Donjih Krajeva

Stevan I. Kotromani, koji se bio oenio Jelisavetom, erkom srpskoga kralja Dragutina, te tako se
srodio s Nemanjiima. Sa ovim banom Stevanom zavrgla se u Bosni posebna srpska dinastija:

Loza Kotromania,
koja je kasnije bila vrlo tetna i nesrena po Srpstvo u Bosni i Hercegovini. Stevana bana nasljedi sin mu
Stevan II. Kotromani. No na skoro hrvatski ban, Pavle ubi, pomou ugarske vojske, zavlada
Kotromania banovinom, a kasnije njegov sin, Mladen ubi, otre od kralja Dragutina i sjevernu
Bosnu. Ali neovjena vlada Mladenova izazva protiv njega opi ustanak, ne samo u Bosni, nego i u
Hrvatskoj, a na elo ustanka stavie se Srbi sa svojim Kotromaniima. Ustanici svladaju Mladena i
proeraju iz Bosne svu hrvatsku posadu, pa Stevan II. Kotromani sad postade ban cijele Bosne, ali kao
kletvenik (potinjenik) i prijatelj ugarski. U takom stanju zatee Bosnu smrt Milutinova, kad na srpski
kraljevski presto sjede

Stevan Uro III. Deanski, Nemanji VIII.,

prvenac Milutinov. Na sreu Srbije, Stevan ne bjee sasma oslijepljen, nego mu je vid bio dosta sauvan,
ali za ivota oeva on je to krio. im je Milutin umro, Stevan zbaci povez s oiju i razglasi po narodu,
da mu je sveti Nikola povratio onji vid, pa sazove sabor u Pe i tu se na sam dan Bogojavljenja 1322.
god. krunie zajedno sa svojim sinom Duanom, koji se nazove mladi kralj i dobije na upravljanje svoju
djedinu Zetu. (Svi prestolonasljednici od loze Nemanjia dobijahu na upravljanje Zetu dananju Crnu
Goru pa tako i Duan. Zeta je bila kolijevka Nemanjia, poto se i sam Nemanja I. rodio u Zeti, pa za
to je oni i nazivahu svojom djedinom.)
Ve prvih dana svoje burne vladavine Stevan Deanski imao je da se bori irotiv dva takmaca: protiv
svoga brata Konstantina, Milutinova sina od etvrte mu ene Simonide, i protiv svoga bratia
Vladislava, sina Dragutinovog. Ali kralj Stevan u brzo savlada obojicu i utvrdi se na prestolu. No dok je
trajala ova borba oko prestola, Latini pomou Arbanaea ocjepie od Srbije Dra, a bosanski ban Stevan
Kotromani otre Hum i pridrui ga svojoj banovini. Sad kralj Stevan poe traiti saveznike protiv
Latina, te se oeni grkom princezom Marijom Paleologovom, koja mu rodi treeg sina: Simeuna
Paleologovia iliti Siniu Nemanjia, brata Duanova. Na skoro meu Grcima planu rat oko prestola, pa
Stevan posla u pomo svome roaku caru Androniku II. Starijem svoga hrabrog vojvodu Hrelju
Ohmuevia. (Ovo je onaj Relja Krilatica, koji se pjeva u narodnim pjesmama srpskim.) Hreljina pomo
kasno doe Androniku. Ali Stevan uvreba ovu zabunu grku i osvoji Prosek, Velez i jo neke gradove u
Maedoniji, pa opsjedne i Ohrid.
Meu tim u Blgariji carevae onaj Mihailo imanovi, zet Milutinov, koji je bio oenjen Stevanovom
sestrom Anom. (Ani je bilo srpsko ime Neda iliti Nedjeljka.) Grci su mrzili Mihaila i grozili mu. Za to
on, da bi se umilio Grcima, oeni se sestrom grkog cara. Andronika III. Mlaeg, a oera svoju zakonitu
enu Srpkinju Nedu. Toj uvrjedi Mihailo pridrui i nasilje: udrui se s Grcima, te uzee pod najam velik
broj Tatara, a pridrui im se i vlaki vojvoda Ivanko Besaraba, pa svi zajedno iz nenada grunu na Srbiju.
Stevan im izae na susret i utabori se kod srpskoga pograninog grada Zemuna na desnoj obali Strume.
Srpska vojska bjee mnogo manja i nespremnija. S toga je Stevan puna etiri dana zavaravao
neprijatelje, ne bi li mu stigla u pomo i ostala, srpska vojska. Ali kad pomo ne stie, i kad Mihailo
prezrivo odbi i poslednju Stevanovu ponudu za mir, hvalei se, da e prenijeti svoj presto u sred srpske
drave: Onda i Stevanu prekipi, te se otvori slavna

Bitka kod Velbuda

(sadanjeg Kistendila), koja, se dogodi dne 28. julija 1330. god. Toga dana oko podne malena srpska
vojska udari na zdruenu veliku vojsku neprijateljsku. U sredini srpske vojske bjehu kopljanici, koje
predvoae Stevanov sin Duan. Srbi otvorie borbu u potpunom bornom poretku. Oklopi, titovi i sjajni
maevi srpski zabljetae na vrelom suncu ilinjskom, a vriska konja, jeka truba i junaki pokli
prolamae vazduh. Dok se velika neprijateljska vojska postavila u bojni red, Srbi slono grunu na juri i
uine straan paariz od svojih zlotvora. to utee od maeva. i kopalja srpskih, to sustigoe ljute strijele
srpske, te stari srpski Velbud postade grobnicom blgarske i grke nadutosti. Glavni stan blgarski bi
osvojen, svi boljari pohvatani i sva vojska razoruana. to ne izgibe, to Srbi s mirom otpustie doma, ali
Tatare sve do jednog isjekoe. U ovome ljutom boju pogibe i sam car blgarski, Mihailo imanovi, a
kau, da ga je ba sam Duan svojom rukom smakao. U ope u ovome boju Duan se proslavi kao
glavni junak i pobjedilac.
Slavnom pobjedom na Velbudu Srbi izvojtie presti na Balkanskom Poluostrvu i nikad vie, ni Grci
ni Blgari, ne mogahu da zadobiju prvenstvo nad Srbima od tad pa do danas. Kad je grki car uo za
ovu stranu pogibiju i sramotu svoju, odmah uvue rogove i prekinu rat, A srpski kralj Stevan sa svojim
sinom Duanom povede okovanu blgarsku vlastelu i pobjedonosno ue u Blgariju sa najveom slavom,
a svi blgarski gradovi pohitae da mu se poklone. Jo na Izvoru predusretnu ga blgarski izaslanici i
ponude mu na dar cijelo carstvo blgarsko, te da tako ujedini Blgariju sa Srbijom, a Blgari obeavahu, da
e ga u svemu sluati.
Ali Srbenda Stevan, kao to vazda bjee plemenit, tako i sad velikoduno pokloni Blgarima krvavo
izvojteno carstvo, a Srbiji zadra samo one zemlje srpske oko Nia, Pirota, Sredca (Sofije), Velbuda
(Kistendila), pa otud na vie preko Stare Planine i vidinske kneine do Lom Palanke dananje. Pa onda
postavi za blgarskog cara svoga sestria Stevana imanovia, sina Mihailova i Nedina, a Blgarima
zapovjedi, da ga sluaju kao njega samoga. Otale Stevan i Duan krenu srpsku vojsku i kidiu na grko
carstvo, pa povrate Srbiji Velez, Prosek i tip, koje Grci bjehu preoteli u ovome ratu, a ujedno oslobode
od Grka i druge gradove i oblasti june i postave u njima srpsku posadu. Iz zahvalnosti na velbukoj
pobjedi, Stevan ivo nastavi ranije zapoeto zidanje slavnog i veleljepnog manastira svetih Deana na
polju Kosovu, a uz ovaj manastir podie on i veliku bonicu i skupi tu sve bone i nevoljne, da se hrane i
lijee. Po ovoj svetoj zadubini svojoj nazva se on: Stevan Deanski.
Poslije ovih sjajnih uspjeha Srbija malo odanu na miru, ali Stevan ne ostade s mirom. Njegova druga
ena Grkinja Marija Paleologova ae da srpski presto nasljedi njen sin Sinia, a ne zakoniti nasljednik
Duan, njep pastorak. Ovaj grki eif ne dopade se Srbima, a ponajmanje krnim Zeanima. Oni nikako
ne mogahu oprostiti Stevanu, to se nije potpuno koristio velbukom pobjedom prema Grcima i
Blgarima, nego je ak dopustio, da mu se grke udvorice razmeu - oko srpskog prestola. S toga Zeani,
a na elu im silni zetski vlastelin Vratko Svetojevi i humski knez Ranko, dignu ustanak protiv Stevana,
pa u tu pobunu uvuku i mladog kralja Duana. Ustanici sagnaju kralja Stevana u Nerodimlje, a za tim u
grad Petri i tu ga uhvate, pa onda ga odvedu u grad Zvean i tamo ga zarobe. Ne skoro Stevan umrije u
Zveanu.
Neki misle, da je on tamo udavljen bez znanja Duanova, ali to nije dokazano. Tako svri ovaj hrabri,
pravedni i poboni srpski kralj, koji se mnogo brinuo o sirotinji i zidao dui zadubine, te i dan danji
njegovi sveti Deani zagrijevaju i tite potljaeno Srpstvo kosovsko. Srpski narod, osobito onaj Srbalj

kosovski, i danas sa prevelikom zahvalnou pominje ovoga estitog vladaoca svoga, a sveta crkva
srpska svetkuje ga kao muenika i ugodnika bojeg svakog 11. novembra pod imenom: sveti Stevan
Deanski, kralj srpski.
I tako evo nas sad pod vrhuncem srpske dravne moi i snage: evo nas na ulasku u carstvo srpsko, kamo
nas Nemanja povede i dokle nas Milutin dovede. Sa Milutinovim sinom Stevanom Deanskim Srpstvo
ve bjee prispjelo na sam prag carstva svoga, a Deanski otvori vrata carstvu onome, u koje e Srbe
uvesti istom njegov sin Duan.
No jo za vlade Stevanove njegova druga ena, Grkinja Marija, maeha Duanova, pokuavala je, da
potisne zakonitog nasljednika Duana, te da obezbjedi presto svome Sinii, najmlaem sinu
Stevanovom. To i bjee glavni povod Duanovom sukobu s ocem. Sad Marija opet naumi da ostvari
svoju elju, ali je Duan pretee. Odmah, jo za ivota oeva, Duan sakupi dravni sabor u gradu
Svrinu (na Kosovu) i na tom saboru bude sveano vjenan kraljevskim vijencem. Tako sjede na presto
Nemanjin njegov najdostojniji i najslavniji potomak:

Stevan Uro IV. Duan Silni, Nemanji IX.,

koji se zakralji i krunisa u prestonom srpskom gradu Svrinu, dana 8. septembra 1331. godine u 23.
godini svojoj. Prije svega Duan utvrdi u zemlji mir, pritee uzde razuzdanoj vlasteli i pojaa ubojnu
snagu srpsku. Meu tim Blgari bjehu zbacili Duanova zeta, cara Stevana imanovia i kraljicu Nedu
(Anu), pa zacarili opet Srbina, Jovana Aleksandra Sracimirovia, koji je dotle kao vojvoda i namjesnik
Stevana Deanskog upravljao srpskim oblastima u Blgariji. Tako se izrodi opasnost, da Srbiji propadnu
krvave tekovine, zadobivene pobjedom na Velbudu. Ali Duan ne htjede radi toga da troi srpsku krv
po Blgariji, nego se oeni Aleksandrovom sestrom Jelenom, pa tako se opet utvrdi isto stanje kao to je
bilo pod imanima: Blgarija i dalje ostade potinjena srpskoj vrhovnoj vlasti.
Sad ve Duan ni asa ne poasi, nego odmah udari na Grke. Duanu se pridrui i njegov urak car
Aleksandar Sracimirovi. Aleksandrova vojska, kao lijevo krilo Duanovo, spusti se na Grke iz Blgarije
u istone oblasti, a Duan poe dolinom Strume. Pobjedna vojska Duanova prodre do slavnoga grada
Sera (Seresa) i ak do Morunca na Tahinskom Jezeru u Migdoniji (najistonijem kraju Maedonije). Za
tim Duan udari na zapadnu Maedoniju, pa osvoji ermen, Strumicu, Vodenu, Kostur, Hlerin, Prilep,
eleznac, Ohrid i druge gradove, pa pritite i opsjede glavni grad Solun. U tome pristie Solunjanima u
pomo sam car grki Andronik i zamoli Duana za mir U taj mah Srbiji bjee zaprijetila opasnost sa
sjevera od Ugarske, te s toga Duan primi ponudu i oba cara se lino sastanu i uglave mir 26. avgusta
1334, Duan zadra, vei dio.osvojenih oblasti, a Grcima vrati grad Vodenu i jo nekoja mjesta. Odmah
poslije ovog solunskog mira Duan se okrenu na Ugre. No za taj mah rat se odloi, te Duai udari na
dravice katolikih knezova u Arbaniji, koji se bjehu otrgli, pa osvoji i pridrui Srbiji cijelu Arbaniju i
sjevernu i Junu, zauzev i najvanije gradove primorske: Dra, Kaninu i Avlonu ak do Epira.
Za to vrijeme bosanski ban Stevan II. Kotromani bjee ocjepio od hrvatske banovine Zavrje (oblast od
grada Knina do Klisa u Dalmaciji), a od srpskih zemalja bjee preuzeo Krajinu neretljansku
(dalmatinsko primorje od rijeke Cetine do Neretve). Radi ovih osvojenja ban Stevan je bio u
neprekidnom ratu sa hrvatskim knezom Nelepiem i njegovim saveznicima, i injae im velike tete. S
toga se Nelepi obrati papi za pomo i optui bana Stevana kao zatitnika bogumilskog, te
posredovanjem ugarskog kralja Karla Roberta Stevan najposlije izjavi papi svoju privrenost i pree s

mnogom vlastelom srpskom u rimsku vjeru. No time se hrvatski knez Nelepi nita ne pomoe, pa tako
ni - papa, jer Stevan ne smjede goniti bogumile, bojei se, da ovi ne pozovu u pomo Duana.
U isti mah i Duan je bio optuen kod pape, te papa podbadae ugarskog kralja protiv Duana. Da bi
otklonio tu opasnost sa sjevera, Duan poe pregovarati s papom, tobo, dae prei u rimsku vjeru, ali
im se dobro utvrdi u Arbaniji, odmah prekide sav taj razgovor s papom, pa nastavi ratovanje na
jugozapadu. Ve godine 1340. Duan osvoji i pridrui Srbiji sav sjeverni Epir do grada Janine i postavi
tamo za namjesnika svoga uraka, Jovana Olivera, vojvodu srpskog.
Na skoro za tim umrije grki car Andronik III. i ostavi na prestolu nejaka sina Jovana V. Paleologa pod
staralatvom svoje ene Ane i velikoga sluge Jovana Kantakuzena, ovjeka vrlo uena i smjela, ali do
krajnosti prevrtljiva i vlastoljubiva. im se Kantakuzen doepa vlasti carskog namjesnika, odmah se
proglasi za cara grkog i zarati na caricu Anu. Ali Ana pobjedi Kantakuzena, te on prebjegne u Srbiju i
zaite pomoi od Duana. Duanu dobro doe ovaj razdor grki, te sklopi sa Kantakuzenom savez i
naine ovakav ugovor: da Duan pomae Kantakuzenu protiv cara Paleologa, a u naknadu za to, da i
Duan osvaja oblasti grke, pa da i jedan i drugi zadre za sebe sve to god koji dobije bilo mirom ili
silom.
U isti mah i carica. Ana zamoli Duana za pomo protiv Kantakuzena i obea mu dati na dar sav ostatak
Maedonije osim Soluna. Ali Duan odbi molbu cariinu, jer bjee ve zakljuio ugovor sa
Kantakuzenom i zadao mu asnu rije. Kasnije carica Ana opet oblijetae oko Duana, molei ga
svakojako da se odrekne Kantakuzena, ali Duan ne prevjeri zadanu vjeru. Najzad carica polje Duanu
osobite poslanike: ora Luku i solunskog mitropolita. Makarija. Oni u ime cariino predloe Duanu
na poklon vie vrlo vanih gradova grkih, samo da im izda svoga saveznika Kantakuzena. No Duan im
odgovori, da je to sramno i nepoteno, to Grci trae od njega, pa odbi cariine poslanike ovim
znaajnim rijeima: Ne samo za nekoliko gradova, nego ni za itavu imperiju grku, takvo zloinstvo
neu ja uiniti.
Za tim Duan skupi veliku vojsku, pa vei dio svoje vojske dade Kantakuzenu, a s manjim dijelom on
sam udari na Grke i osvoji svu Vodenu. No dok je Duan s manjom vojskom napredovao, dotle Grk
Kantakuzen u ludo satre onaj cvijet srpske vojske, pa onda iznevjeri Duana i prebjegne Turcima. Sad
Kantakuzen dobije tursku vojsku, pa s njome napadne Duana. Duan polje na Turke svoga vojvodu
ora Preljuba, te Srbi razbiju Turke Kantakuzenove i ponu ih goniti. Turci se razbjegnu po okolnim
breuljcima i umama, te ih teki oklopnici srpski ne mogahu dalje goniti na konjima, nego odjau konje
i poeraju neprijatelja pjeice. Ali Turci zaibiu kroz umu, pa se doepaju srpskih konja i doekaju
umorne oklopnike Preljubove, pa ih razbiju. Ali ovaj Preljubov poraz ni malo omete Duana. On i dalje
osvajae grad za gradom, pa uze i najvanije gradove Ber i Serez, a za tim osvoji i sav ostatak
Maedonije, osim Soluna. to tada i Solun ne pade u srpske ruke, imaju Grci da zahvale jedino srenom
poloaju toga jakog grada, koji se moe osvojiti samo s mora, a Duan tada nije imao mornarice
(ubojnih brodova).
Zbog onoga nevjerstva Kantakuzenovog Duan prekide s njime savez i javno mu navjesti neprijateljstvo.
Meu tim, ne samo Kantakuzen protiv carice Ane, nego i Ana protiv Kantakuzena poe prizivati Turke
u pomo. Turci to jedva doekae, pa nagrnue iz Azije u evropske zemlje grke, te poee ariti i paliti
po grkom carstvu, a sve tobo kao saveznici i prijatelji jedne ili druge zavaene stranke. Tada se Turci
tako osilie, da su u samom Carigradu inili najgra neovjetva, a Grci ne smjedoe ni pisnuti, nego im

jo injahu najpodlije udvornosti. Duan je sve ovo budnnm okom pratpo, pa videi da Grcima nema
vie ivota i da se sa Turcima pribliuje nova opasnost za Srbiju: naumi odluno, da sa svim uniti grko
carstvo i da ga zamijeni carstvom srpskim, te da tako uini kraj grkim petljanijama i da postavi jaku
branu protiv turske najezde. Mnogi krajevi grki bjehu i sami voljni, da listom pristanu uz Duana.
Ali da bi Grke jo vema zadobio za se, Duan naumi da podigne srpsko kraljevstvo na carstvo, a sebe
da proglasi carem sviju Srba i Grka. No da bi novome carstvu srpskom dao to jau i sjajniju podlogu:
Duan naumi da oslobodi i srpsku crkvu od grkog tutorstva, te da podigne srpsku arhijepiskopiju na
stepen nezavisne patrijarije. S toga Duan u oktobru god. 1345. sazove u Skoplje crkveni i dravni
sabor. Na saboru u Skoplju bjee sakupljena sva srpska vlastela, gospodtina i duhovnitvo, a osim
ostalih tu bjee jo i blgarski patrijarh Simeun, ohridski samostalni arhijepiskop Nikola, svi grki
episkopi iz osvojenih zemalja i svetogorski protopop sa znatnijim kaluerstvom Svete Gore. Po odluci
ovog sabora dotadanji srpski arhijepiskog Janiije bude proglaen za patrijarha srpskog, a peska
arhijepiskopija, bude uzviena na nezavisnu patrijariju srpsku.
Odmah za tim, na sam dan Vaskrsa, 16. aprila 1346. god, na saboru u Serezu oba patrijarha (srpski i
blgarski) vjenaju Duana carskom krunom i proglase ga za cara samodrca srpskog, grkog blgarskog i
arbanakog, a ujedno kraljica Jelena bude vjenana za caricu srpsku, a devetogodinji kraljevi Uro za
kralja svih srpskih zemalja. Sve ovo izvreno je sa najveim sjajem i slavom, pred cijelim narodom i
saborom, na kome bjee sakupljeno svo duhovnitvo i sva velika i mala samodravna vlastela i svi
Duanu potinjeni vladaoci, pa tako i blgarski car Aleksandar. Tako postade

Srpsko carstvo i srpska patrijarija,

tako Duan Silni dogradi graevinu velikoga Stevana Nemanje i svetoga Save Nemanjia i postavi domu
Srbinovu carsko ljeme. A za uspomenu na taj vaskrai dan, Duan ustanovi i naroito odlije: orden
svetog Stevana i to bjee prvi srpski orden. A za sve ovo Duan je izabrao najzgodnije vrijeme, kad
se Grci krvie meu se i kad Ugri ratovahu sa Mljecima. I na sve ovo Grci ne mogahu odgovoriti niim
drugim, no samo prokletstvom! Istom nege kasnije (god. 1352.) prisjeti se grki patrijarh Kalist, da
je za svagda izgubio srpsku crkvu i njeno mnogobrojno. i bogato stado, te od sve muke baci anatemu i
na srpsku patrijariju i na cara Duana i na sav sabor. On se tako utjei, a njegova kletva ode u vjetar.
Jer ve do godine, poto se zacario, car Duan sa caricom Jelenom proputova po velikom svome carstvu,
pa svuda bogato obdaravae crkve, manastire i siromahe te ih sav narod blagosiljae. Pa i sami Grci u
osvojenim zemljama radosno pozdravljahu Duana, jer im bjee dozlogrdilo krvolono ratovanje
Paleologovo i Kantakuzenovo. No Grcima se ponajvema dopalo, to Duan nije gonio grke velikae u
osvojenim zemljama, nego je mnoge zadrao u slubi i asti i potvrdio im preanja prava njihova. Tim
je Duan zadobio i one Grke, koji preostae pod grkom vlau.
Istom sad poe se Duan spremati, da dovri to je zapoeo. S prva je mislio da udari pravce na
Carigrad. Ali za to mu trebae saveznik, kojn bi imao veliku pomorsku silu, jer Carigrad se ne moe
osvojiti bez jakog brodovlja. Takva pomorska sila bjehu Mljeci. Ali rimski papa i Grci bjehu protivni
takvom savezu, te Mljeci ne smjedoe stupiti u savez sa pravoslavnim carem srpskim. Za to Duan
odloi napad na Carigrad do bolje prilike, pa krajem 1346. god. udari na juni Epir i osvoji ga. Tako sad
cio Epir potpade pod Srbiju.. A za tim (god, 1347.) Duan osvoji jo i svu Etoliju i Akarnaniju (zemlje
jo dalje na jugozapadu ispod Epira). Tada se i Kantakuzen izmiri sa caricom Anom, te Grci napnu sve

svoje sile da ustave Duana. Ali zaludu im bjee sve. Ve do godine (1348.) Duanov vojvoda Preljub,
sa velikom konjicom srpskom, grunu iz Epira u Tesaliju i osvoji cijelu tu zemlju. Tako sad Grcima
preosta samo grad Solun i pare Trakije sa Carigradom. U Epiru, Etoliji i Akarnaniji Duan postavi za
upravitelja svoga brata Siniu i nazove ga despotom. A u Tesalpji postavi za uiravitelja vojvodu Preljuba
i nazva ga esarem. No i Sinia i Preljub bili su samo namjesnici carski u svemu podloni Duanu.
Tako sad Duanu doe na red: osvojenje Carigrada. Ali prije no to e uiniti taj presudni korak, Duan
htjede mudrim zakonima i uredbama da uvrsti dotadanje tekovine svoje, pa sazove sabor u Skoplje, te
se na ovom saboru izda prvi dio znamenitog Duanovog Zakonika., koji bi sveano proglaen na Spasov
dan god. 1349. Kasnije (god. 1354.) na saboru u Serezu Duan izdade i drugi dio svoga Zakonika, te
ovaj zbornik zakona obuhvati cjelokupnu uredbu zemaljsku i jasno obiljei prava i dunosti svakog
srpskog podanika. Tako postade taj alem kamen Duanova carevanja: tako postade slavni. Duanov
Zakonik, kome onda ne bjee ravna u svemu svijetu, te i danas ueni ljudi ne mogu dovoljno da se
nadive neobinoj mudrosti i veliini uma Duanova.
No jo iste godine 1349. kad je izdao prvi dio Zakonika, Duan nastavi rat s Grcima i opsjede Solun.
Solunjani ve bjehu poeli pregovarati, da se predaju Duanu, kad ali na jednom iskrsne Kantakuzen sa
turskom vojskom, a ozgo opet ban Stevan Kotromani po nagovoru ugarskog kralja Ludvika, napade
Duanove zemlje i opljeni Gacko, Rudine, Trebinje i Konavlje. Za to Duan napusti Solun, pa ode da
preisti ove poslove na sjeveru.
Ovaj znameniti Srbin, Stevan II. Kotromani, ban bosanski, koji je roen u pravoslavnoj vjeri, pa se
poslije pokatoliio, istina, bjee junak i rodoljub, ali njegovo rodoljublje nije ilo dalje od granica vlasti
njegove.
S toga je taj Srbin poinio Srpstvu vie tete, nego svi drugi protivnici Duanovi. Ban Stevan nije mogao
da pojmi, veliki smjer Duanov, te dok je Duan sakupljao oko Srbije jedan po jedan kraj Srpstva, dotle
je ban Stevai otuivao bosansko Srpstvo i stvarao u svojoj banovini neko posebno jedinstvo srpsko,
samo da bi odrao i proirio svoju vlast. Tako se sudari Kotromanieva tenja sa tenjom Duanovom,
pa najzad morade da se prolije bratska krv. Jo 1346. god. u malo ne doe do rata meu Stevanom i
Duanom, ali se ipak izmirie. No sad, kad Stevan poe ozbiljno da rui Duanovu tvorevinu i kad
opljeni pomenute srpske zemlje, onda i Duanu prekipi, te u jesen 1350. god. udari sa silnom vojskom
na Kotromania. Poto uze Zahumlje i opsadi glavne gradove bosanske, Duan ponudi Kotromaniu mir
pod ovom pogodbom: da Duanu ostane Zahumlje i da se jedinica bana Stevana, Jelisaveta, uda za
Duanova jedinca Uroa. Tom enidbom Duan ae na miran nain da sjedini obe ove srpske zemlje,
jer ban Stevan ne imaae mukog poroda, te bi tako i Bosna kao miraz Jelisavetin pripala opet Srbiji.
Ali vlastoljubivi Kotromani odbi ovu bratsku ponudu, te sad se Duan iznova obori na njega i proera
ga iz Bosne. Kotromani prebjee Ugrima, a narod i vlastela bosanska listom poe pristajati uz Duana i
radosno ga pozdrave kao svoga cara. Tako Duan u brzo osvoji svu Bosnu i Hercegovinu i sa svojom
pobjedonosnom vojskom proe kroz cijelu zemlju. U ovome sjajnom ratnom pohodu kroz Bosnu bila je
s carem Duanom i carica Jelena. Kad tako zdrui Bosnu i Zahumlje sa Srbijom, Duan postavi tamo
svoje vojvode i posadu po gradovima, pa onda ode s caricom Jelenom u pohode drugoj srpskoj dravi
Dubrovakoj Republici.

Dubrovani doekae svoje carske goste sa tolikim oduevljenjem i slavom, da je to ushitilo i samog
Duana, koji bjee ve naviknut na veliki sjaj. Dubrovani se toliko radovahu oovoj poasti, koju im
ukaza srpski vladalac, da su ak i poslije dvesta i trista godina sa osobitim ponosom pominjali ovu
posjetu Duanovu. Duan je i tada i prije toga vrlo lako mogao osvojiti Dubrovnik, al on to nije htio. Jer
bogata i slobodna Republika Dubrovaka bjee od velike koristi po Srpstvo i srpsku dravu, a osobito je
ona bila dobro dola gonjenim i prognanim Srbima, koji u Dubrovniku svagda nalaahu bezbjedna
utjecita i slobode. Pa ne samo da ga ne htjede osvojiti, nego jo Duan, kao i njegovi preci, pokloni tad
Dubrovniku velike zemlje stonske i ratske, potvrdi im sva ranija prava i bogato obdari rimokatolike
crkve u Dubrovniku i njegovoj oblasti. Uplaeni ovim prijateljskim doekom u Dubrovniku, i lukavi
Mljeci pohitae da se udvore Duanu, te ga, izabrae za svoga poasnog graanina, a to je onda bila
osobita ast.
No dok se ovo deavalo u gornjim zemljama srpskim, dotle je Kantakuzen sa Turcima plenio june
zemlje srpske. Sad se Duan opet uputi na jug, te poslije ljuta boja i okraja oisti svu zemlju od Turaka
i progna Kantakuzena. Na tri godine za tim (godine 1354.) umrije prognani ban Stevan Kotromani, te
ga nasljedi sinovac od brata mu Vladislava po imenu Tvrtko I., a sa ovim Tvrtkom zavre se u Bosni i
nova srpska dinastija:

Loza Tvrtkovia,
koja na skoro uzdie Bosnu do samostalnog kraljevstva. Tvrtko I. zatekavi se sa svojim stricem na
ugarskom zemljitu kao izgnanik, ostade vjeran ugarskom kralju Ludviku, a opet Ludvik se oeni onom
Jedisavetom Kotromanievom, pa uz nju dobi u miraz i svu banovinu
pokojnog bana Stevana. Ali ovaj miraz valjalo je istom osvojiti, jer Bosna i Zahumlje tada bjee pod
Duanovom rukom. Za to kralj Ludvik jo god. 1353. bjee preao s velikom vojskom preko Save i upao
u Srbiju. Ali Duan utabori svoju vojsku oko ie i na Rudniku, pa tu doeka Ugre, te ih do noge potue
i prebaci preko Save. Ovaj ugarski poraz bio je tako straan, da je onda mutna Sava progutala mnoge
Madare loe plivae. Tada car Duan povrati Srbiji svu Mavu sa Beogradom, pa Beograd iznova
utvrdi. Onda Duan pree i Savu, pa osvoji sav Srijem sa Slavonijom do Osjeka.
Ovom pobjedom Duanovo carstvo obuhvati sve zemlje izmeu Dunava, Save i Drave, pa izmeu
Jadranskog, Jonskog, Egejskog i Crnog Moraosim grada Soluna i june Trakije sa Carigradom. Tako
se sad zatee na okupu gotovo sav narod srpski osim onih Srba u tadanjoj hrvatskoj banovini i u
kraljevstvu ugarskom.
Ali ba u ovom dobu Duan je imao i najvie neprijatelja: ozdo ga neprestano uznemirivahu Grci i Turci,
sa zapada opet rimski papa i sitni vladaoci latinski, a sa sjevera Madari i Hrvati. Duanje na sve strane
junaki odoljevao i savladao neprijatelje. A poto razbi Ugre i osvoji zemlje do Osjeka, Duan se godine
1354. okrenu na zapad i potue vojsku hrvatskog bana, koji bjee potinjen Madarima i pomagae mu u
svima ovim ratovima protiv Srbije i Bosne.
Ovome ugarsko-hrvatskom ratovanju sa Srbima jedan uzrok bjee Bosna, ali drugi krupniji uzrok bila je
vjera. Jer kad se Duan zacario, uzeo je naslov: pravoslavni car. Ve tim je dao na znanje, da je u
njegovom Carstvu pravoslavna vjera dravna vjera i da se ni poto ne e trpiti irenje kakve druge vjere
na tetu Pravoslavlja. Pa zbilja Duan to i nije trpio, nego je estoko kaznio svakoga ko bi ruio

Pravoslavlje i podrivao narodnu srpsku crkvu. To se opet nije dopadalo rimokatolikim vladaocima, a
ponajmanje rimskim papama, koji bjehu razaslali po srpskim zemljama itavu vojsku svojih sveenika,
te ovi obraahu pravoslavne Srbe u rimsku vjeru. S toga pape podbadahu ugarske kraljeve i hrvatske
banove, te ovi svaki as uznemirivahu Srbe u Bosni i u Srbiji.
Da bi se obezbjedio s te strane i da bi uspjenije mogao povesti odsudni rat protiv Turaka: Duan pokua
da se izmiri s papstvom, koje onda bjee tako mono, da se papinoj rijei nije smio protiviti ni koji
vladalac rimokatoliki. Junija mjeseca 1354. god. Duan polje papi Inoentiju IV. svoje poslanike:
Boidara, vrhovnog sudiju u Srbiji; Nestjaga, namjesnika u Serezu; i Damjana, namjesnika u Kotoru.
Ovi poslanici odu u Avinjon i donesu papi pismo, u kome ga Duan moli, da mu dade blagoslov za
krstonosnu vojnu i da ga imenuje vrhovnim vojvodom protiv Turaka, a papa njemu da polje sve
poslanike, koji e u Srbiji urediti crkvene stvari rimokatolikih Srba. Papa je bio vanredno ushien ovom
pomirljivou Duanovom i mnogo se obradova, nadajui se tvrdo, da e tako porimiti sav narod srpski.
S toga papa Inoentije 24. decembra 1354. god. napisa caru Duanu vrlo laskavo i slatko pismo.
U tome pismu papa izjavi Duanu svoje priznanje za sve to on bude uinio u korist crkve, poeli mu
dugo i sreno carevanje, uspjeh u ratu i sreu u miru, posla mu svoj blagoslov, dade mu naslov
zastavnika crkve i vrhovnog vojvode protiv Turaka i zamoli ga najzad, da blagonaklono primi njegova
dva poslanika. U jedno papa zapovjedi ugarskom kralju i hrvatskom banu, da se smire i da ne
uznemiruju Duanovo carstvo. Tim je Duan postigao kod pape, to je elio, te sad sklopi ratni savez sa
Mljecima i poe se ozbiljno spremati na Carigrad.
Ali dok se on spremao, papini poslanici ne uredie svoje crkvene stvari u Srbiji, nego ih jo vema
zapletoe, radei otvoreno i bezobzirno protiv pravoslavne vjere. S toga car Duan opet prekide sve
poslove s papom, i strano ga ogori ta neiskrenost papskog poslanika, biskupa Petra Tomasa Mezijera.
Car Duan bjee toliko ozlojeen, da kad mu biskup Mezijer jednom doe u dvor, car zahtjevae, da mu
biskup poljubi nogu. Ovaj to ne htjede uiniti, te car prekine s nnjim sve poslove i izda ukaz, kojim
zaprijeti, da e dati izvaditi oi svakome onome Srbinu, koji bi se usudio prisustvovati i sluati liturgije
koje slui taj biskup Mezijer. Tako se goropadno svri Duanovo prijateljevanje s papom.
S toga papa opet nagna ugarskog kralja i hrvatskog bana, te se ovi iznova spremahu da udare na Srbiju i
Bosnu. Sad papa oglasi pravi krstaki rat protiv Srba i njihova cara izmatika (otpadnika); koji je onako
strano porugao papu. Da bi se osvetili za tu porugu, ugarski kralj i hrvatski ban utabore oko Zagreba do
100 hiljada najamnike vojske od svakojakih naroda i vrebahu zgodu da napadnu Duana, a papa od
velikog veselja dade sad ugarskom kralju onaj isti naslov zastavnika crkve, koji je bio dao Duanu. No i
Duan se spremi, da ih muki doeka, te Ugri i Hrvati tad ne smjedoe udariti na Srbiju, nego im se uini
probitanije, da udare na Duanove saveznike, Mljeane.
Tako sad, poto je potinio Blgare i, slomio grko carstvo, Duan imaae na vratu jo dva glavna
protivnika: ozdo Turke, a ozgo Ugre s papom. S toga on sad naumi, da od jednom preisti na obe strane,
te podjeli svoju ubojnu snagu na dvoje. Jedna srpska vojska udrui se s Mljeanima u Dalmaciji i otpoe
protiv Madara i Hrvata estoku borbu oko gradova Klisa i Skradina. Srbi i Mljeani junaki se borahu,
te Ugri i Hrvati bjehu svuda pobjeivani. Dok je trajala ova borba na sjeverozapadu, dotle Duan sa
glavnom svojom vojskom i sjajnom opremom poe na Carigrad, pa prodre u Trakiju i priblii se samim
zidinama carigradskim. Ova srpska vojska bjee tako silna i oduevljena, da se nad njom nebo prolamalo
i zemlja se pod njom tresla. Srbi se utabore kod mjestanca Devoli.

I dok se oni spremahu za odsudni napad na Carigrad, dotle se meu samim Grcima stvori stranka, koja
bjee voljna da preda Carigrad srpskom caru, samo da se grad kako bilo spase od Turaka, saveznika
grkih. Sve je, dakle, bilo kako valja: srpska vojska silna, divno spremljena i jo divnije oduevljena, a
neprijatelj preplaen i gotov na predaju. Ali ba sad, kad je srpska pobjeda bila izvjesna i kad je trebalo
zakoraiti samo jo posljednji presudni korak, pa da se carska srpska zastava zalepra na ponosnim
zidinama Carigrada; ba u tom najsrenijem asu zadesi Srbe najvea nesrea i alost: umrije na preac
Duan Silni, car srpski.
im je u srpskom taboru pukao glas o smrti carevoj, sva vojska bjee kao gromom poraena.
Nepobjedni vitezovi srpski, koji ve osijedie u krvavoj borbi, plakahu tad kao mala djeca na samrtnom
odru svoga cara i ne znaahu, ta da ine. Bjee u Srba i srca i snage, bjee junaka nad junacima ali ne
bjee silne ruke Duanove, da ih dri i vodi. U toj nesrei i zabuni, srpske vojvode rijee, da napuste
opsadu Carigrada, te svak sa svojom vojskom ode doma.
Grci i Turci kad ue za prijeku smrt Duanovu, silno se obradovae, a jo vema se obradovae, kad ih
srpska vojska ostavi s mirom i mirno se razie. A veli se, da Duan i nije umro od groznice, kao to se
misli, nego da su ga Grci potajno otrovali. To je vrlo mogue, ali nije izvjesno. Tek dosta, da njega
nestade ba onda, kad ga je Srpstvo najvema trebalo, kad je on bio u najviem poletu rada i u naponu
muke snage i volje:. umrije u 46. godini svoga ivota, a u 24. godini vladavine svoje. (Rodio se u
Skadru na Bojani god. 1309. zakraljio se u Svrinu 8. septembra. 1331. a umro u Devoli pod
Carigradom 20. decembra 1355. god.)
Tako se utasi najsjajniji svjetilnik dravnog ivota srpskog. Sa Duanom Srpstvo doe na vrak zlatnoga
doba svoga. Duan Silni dade sjajne zadovoljtine srpskom narodu za one hiljadugodinje patnje i
nepravde. Ovaj veliki Srbin uini ast imenu i obrazu Srbinovu. Car Duan pokaza i dokaza svemu
svijetu, ta moe srpski narod, kad je udruen i sloan i kad se njim mudro upravlja. Njegova silna ruka
ubrisa hiljadugodinju suzu sa oka Srbinova i posija samrtni strah meu zlotvore srpske. Jer ne samo u
Srpstvu, nego u cijelom tadanjem svijetu evropskom, ne bjee vladaoca ni blizu ravna Duanu. On je bio
najsilniji i najbolji vladalac svoga doba. U njemu bjehu spojene sve vrline uzorita vladaoca: i mudrost i
hrabrost, i plemenitost i odlunost, i hitrina i odmjerenost, i strpljivost i elina volja, i bujna svjeina
duha i potpuna vlast nad strastima. No iznad svega: u Duanu Silnom bjee budna i kao sunce jasna
srpska svijest o svemu Srpstvu i narodu srpskom, ijoj slavi i srei on sluae svim srcem; svom
duomcijelim ivotom svojim.
Takav je bio on takav od kolijevke do groba.
Ali ne samo spoljnim sjajem i slavom, nego i unutranjim blagostanjem Duan je zaduio svoj narod
vjeitom zahvalnou. I narodna proizvodnja, i trgovina, i umjetnost, i nauke, i lina, sloboda, i javna
bezbjednost, i sudska pravda cvjetae pod Duanom bolje no ige u tadanjem svijetu. A pored sve
otrine pravoslavnog osjeanja njegovog, ipak Duan nije luio svoje Srbe po vjeri i vrlo je potovao
svaku vjeru bez razlike. A to je on najbolje zasvjedoio onom velikom ljubavlju i panjom, koju je
vazda ukazivao svome rimokatolikom Srpstvu u jadranskom primorju i Zeti. Jer od svih svojih
pokrajina Duan se najvie brinuo sa blagostanje svojih primorskih oblasti, a osobitu je ljubav poklanjao
svome carskom gradu Kotoru i svojoj saveznici Dubrovakoj Republici. Car Duan je poklonio
Dubrovniku Ston i Rat i pomagao ga u svemu i svaemu tako, da se Dubrovnik za Duanove vlade ispeo
do prave svoje veliine i blagostanja.

Ali ne samo umom, duhom i srcem, nego i tjelesnom snagom i uzrastom Duan bjee velik i silan.
Savremenici njegovi, koji su ga iva oima gledali, kazuju, da je car Duan bio najljepi i najsnaniji
ovjek svoga doba, te mu ni u tome ne bjee ravna, pa za to je i nazvan: Duan Silni.
im je car Duan preminuo, doneto je njegovo tijelo u Srbiju i sahranjeno u njegovoj carskoj prestonici
Prizrenu, u manastiru sv. Arhanela Mihaila, koji je on sazidao. (Sv. Arhanel bjee krsno ime car
Duanovo, te je on podigao vie zadubina u ast sv. Arhanelu, pa jednu ak i u Jerusalimu. Ali,
najdivnija bjee ova u Prizrenu. Nju kasnije Turci razorie, no jo i sad stoje ostaci razvalina: A ona u
Jerusalimu slui i danas.) Duanov carski presto nasljedi njegov sin jedinac,

Stevan Uro V. Nejaki, Nemanji X.

Urou tad bjee istom 19 godina.On ne bjee niim dorasao za vladaoca tako velikog carstva. Bio je
preko mjere blag, skroman, milostiv, mirav i povodljiv, pa za to je i nazvan: .Nejaki Uro. On otpoe
svoju vladu pod tutorstvom (staralatvom) svoje matere, carice Jelene i Vukaina Mrnjaevia,
prilepskog upana, koga Duan na samrti bjee postavio za carskog namjesnika do punoljetstva Uroeva.
Ali na skoro Vukain se tako osili, da preote od Uroa svu vlast, pa vladae po svojoj volji. A na
Vukaina ugledae se i ostali velikai, kojima nije godila Duanova stega, te ve prvih godina po smrti
Duanovoj Srbijom vladahu mnogi sitni i krupni gospodari.
Najznamenitiji bjehu: Duanov brat, a Uroev stric, Sinia Nemanji, gospodar Epira, Etolije i
Akarnanije; pa onda Duanov roak, knez Nikola Altomanovi Vojnovi, gospodar rudniki, uiki,
sjeniki i svih zemalja od Mave do mora u Boki Kotorskoj i do iznad Dubrovnika; pa Stevan Tvrtko I,
ban bosanski; pa upan prilepski, carski namjesnik, Vukain Mrnjaevi, gospodar sjeverne i zapadne
Maedonije; pa Vukainova braa, despot Jovan Ugljea i vojvoda Gojko Mrnjaevi, gospodari
jugoistone Maedonije; pa Ugljein tast, esar Vojihna, gospodar dramske oblasti; pa despot Jovan
Oliver, gospodar tipa i Kratova; pa Jovan Draga i Konstantin braa Dejanovii, gospodari Strume i
Strumice; pa njihov stric esar Bogdan, gospodar june Maedonije i solunske oblasti; pa vojvoda Tomo
Preljubovi, gospodar Tesalije; pa Sracimir, ura I. i Bala I. braa Balii, gospodari zetsko-arbanaki
i primorski, pa sin Branka, Rastislavljevia, knez Radi Brankovi, gospodar branievski; pa knez Lazar
Pripevi Hrebeljanovi i zet mu vojvoda Vuk Brankovi, gospodari Pomoravlja i rakih zemalja.
Svu ovu gospodu Duan podie iz praine i postavi ih, da budu sluge carstva i da se pokoravaju caru
srpskome Urou. Istina, s poetka oni svi i priznavahu vrhovnu carsku vlast. Ali u brzo, im osjetie
slabu ruku Uroevu, odvrljie se svak na svoju stranu i poee vladati samostalno, pa iz temelja podrie
Duanovo carstvo i presto Uroev.
Prvi se otpadi od Uroa njegov stric, Sinia, kome bjee ao to on nije nasljedio svoga brata Duana.
Sinia Nemanji, koji se po materi zvao jo i Simeun Paleologovi, otpadi se ve druge godine po smrti
Duanovoj i sam se izvie za cara svih Srba, Grka i Arbanasa. A poto ga niko ne ede vjenati za
cara, Sinia podgovori ohridskog arhiepiskopa, te se ovaj ocjepi od peske patrijarije i proglasi se za
nezavisnog patrijarha ohridskog, pa vjena Siniu za cara. Tako Siniinim nevaljalstvom ponikoe u
Srbiji dva cara i dva patrijarha, te se nainie etiri zla. Sad Sinia posegnu i za Uroevim prestolom. Ali
narod i vlastela nikako ne edoe pristati uz cara Siniu, te se on opet povue u svoju oblast. Tamo se
on jo dugo nazivao carem i jedno vrijeme bjee dosta proirio svoju oblast. Najzad, poslije duge

lomnjave i borbe, Sinia se smiri u Tesaliji, pa tamo i, umrije god. 1371. u svojoj prestonici Trikali, a
nasljedi ga sin mu Jovan Uro.
Tako se ve prvih dana Uroeva carevanja osjeti, da nema vie gvozdene miice Duanove. A tako
rastrojena i oslabljena Srbija nije mogla odoljevati ni spoljnim opasnostima. Ve ona srpska vojska, to
se u Dalmaciji borila protiv Madara i Hrvata, im je ula za smrt Duanovu, malaksa i povue se
natrag. Sad se i bosanski ban Tvrtko osmjeli i uvrsti se u Bosni, pa onda otre od Srbije Zahumlje i
dade ga u miraz sa svojom bratuedom Jelisavetom ugarskom kralju Ludviku, svome zatitniku. Malo za
tim Ugri zauzmu i Dalmaciju, pa s toga tad i Dubrovani moradoe priznati vrhovnu vlast ugarskog
kralja Ludvika. A Ludvik sad, po nagovoru papinom, udari i na Srbiju, pa prisvoji dio Slavonije, Srijem
i Mavu sa Beogradom.
Do jo prije toga i Grci otee od Sinie Etoliju i Akarnaniju, te ove najjugozapadnije zemlje za uvijek
otpadoe od Srbije. Za tim i Kantakuzenov sin, Matija, uzme u pomo Turke, pa udari na oblast dramsku
u jugoistonom kraju srpske drave. Ali tamo ga junaki doeka esar Vojihna, te Srbi sa svim potuku
tursku vojsku, a Matiju zarobe. Ali sad se opet die na Srbe ugarski kralj Ludvik. Ohrabren lakim
osvojenjem Mave i Beograda, Ludvik se okomi na Srbe u Bosni. Tada se u Bosni bjee osililo
Bogumilstvo, te papa Inoentije pozove Ludvika da utamani bogumile. Ludvik god. 1360. krene na
Bosnu dvije velike vojske, ali Srbi se tako junaki branie; da su, obe vojske ugarske potuene i
odbijene. Ovom pobjedom u Bosni mnogo poraste ugled i mo bana Tvrtka, te se tamonje Srpstvo
prikupljae oko njega i poe se spremati na novu obranu.
Meu tim u Srbiji istom sad nastade pravo rasulo. Car Uro bjee se oenio, pa uzeo za vjenanog kuma
Vukaina Mrnjaevia i dao mu in despota. Tako jo vema poraste ugled Vukainov, te se ovaj sa
svim osili i poe samovoljno carevati. To se ne dopade ostalim velikaima, te oni savetovahu cara
Uroa, da vie ne slua nasilnika Vukaina. A kad ih Uro ne smjede posluati, onda velikai dignu bunu
god. 1366. i sazovu sabor u Prizren, pa sabor odlui, da se Vukainu oduzme sva vlast. Ali Vukain se
ne pokori saborskoj odluci, nego ode u svoju oblast i tamo se proglasi za kralja srpskog. Sad kralj
Vukain Mrnjaevi sa svojom braom digne vojsku na Uroa i otme mu najglavnije oblasti.
Po primjeru Vukainovu i ostala se vlastela otpadi od Uroa, pa svak u svojoj oblasti poe vladati
samostalno. Tako Urou preosta samo onaj sjeveroistoni dio Srbije od ar Planine prema Dunavu. Od
svih glavnijih velikaa srpskih Urou ostadoe vjerni samo knez Lazar Pripevi Hrebeljanovi i njegov
zet Vuk Brankovi, a uz njih branio je cara Uroa i bosanski ban Tvrtko. Knez Lazar, najbolji i
najiskreniji prijatelj carske kue Nemanjia borio se svom snagom, da Urou sauva presto. I sauvao ga
je, al mu nije mogao povratiti i svu preanju vlast. Ali dok je trajala ova unutranja borba, dotle Srbiji
ozbiljno zagrozi nova opasnost:

Turska najezda,
jer Turci se dotle ve bjehu utvrdili u Evropi, pa svaki as upadahu u srpske zemlje. Prva im bjee na
udarcu Ugljeina drava, pod koju potpade i oblast dramska, po smrti esara Vojihne. Ovom prilikom
despot Ugljea i brat mu vojvoda Gojko junaki se pokazae. Oni sami nekoliko puta pobjedie Turke i
satre ih kod Filiba jo g. 1358. Ali Turcc opet navale novom silom, te sad Ugljea pozove u pomo i
svoga brata kralja Vukaina, koji je tad vladao gotovo cijelom junom polovinom Duanova carstva i
radio da osnuje novo srpsko carstvo.

Sad Vukain i Ugljea skupe veliku vojsku. I ako je to bila vojska samo iz junih srpskih zemalja, opet
je ona bila mnogo jaa i odabranija od turske vojske, da Srbi jo tada lako mogahu sa svim proerati
Turke iz Evrope, samo da su bar malo bili sloni. Jer i ovako nesloni, samo sa tom polovinom vojske,
Srbi pobjedie Turke i pognae ih ak do ermenskih Lugova, dan hoda pred Drenopoljem (Jedrenom).
Tu sad Vukain i Ugljea utabore svoju vojsku na rijeci Marici. Turci ve poruie kralju Vukainu, da
e mu se predati i pokoriti i da e mu plaati danak, samo ako ih ostavi s mirom. Vukain stupi u
pregovore s Turcima, a za to vrijsme srpska vojska, opijena dotadanjim cobjedama, toliko se pouzdala u
se, da Srbi jedne noi ni strae ne postavie. Sad Turci uvrebae ovu zgodu, pa obno prijevarom
iznenadie srpsku vojsku stranim prepadom, te se otvori krvavi i strani

Boj na Marici,
ge izgiboe silni Srbi, neto od turskog maa, ali mnogo vie, to se sami meu se isklae, jer u onoj
zabuni i pomrini ni brat brata ne raspoznavae. Poraz je bio tako straan, da se jo i danas pominje
mutna Marica, koja se tad zamutila krvlju srpskom i turskom i prodrla cvijet srpskih vitezova. To je
bilo obno izmeu 25. i 26. septembra 1371., a bojite ono i danas Turci zovu: Srb-Sindigi" (Srpska
Pogibija). U boju na Marici pogibe i sam kralj Vukain i brat mu Ugljea, a za tim Turci podvlastie sve
jugoistone zemlje srpske.
U boju na Marici sahranjen je i Vukainov pokuaj za osnivanje novog carstva srpskog, ali se tad osnova
druga jedna sila: Tursko Carstvo u Evropi. Tada Turci zakopae temelj svome evropskom carstvu, koje
od onda naglo rastijae i prodprae jednu po jednu oblast Duanova Carstva. Tako srpska nesloga za tili
as razori sve ono, to je srpska sloga vijekovima stvarala. Na dva mjeseca poslije marike bitke, 2.
decembra 1371. god. umrije i car Uro u 35 godini ivota svoga. On umrije u Nerodimlju i bi sahranjen
u Prizrenu. No kasnije, Srbi prenesoe njegove kosti u manastir Jazak u Srijemu, ge i danas poivaju.
Sa njegove prevelike dobrote i paenikog mu ivota, sveta crkva srpska proglasila je Uroa svetiteljem
i slavi ga svakog 2. decembra pod imenom: sveti muenik Uro V., car srpski.
Sa carem Stevanom Uroem V. Nemanjiem X. izumrije slavna loza Nemanjia, koja je Srbima
kraljevala i carevala preko 200 godina i uzdigla ih do najvie moi i slave. Smru kralja Vukaina i cara
Uroa srpska drava, ostade sa svim obezglavljena. Sad u njoj ne bjee ni cara ni kralja, ali bjee puno
sitnih gospodara i njihovih gospodara Turaka,

U ope:
u ovom zlatnom dobu srpskom jasno se pokaza, ta sve moe da uini i sloga i nesloga srpska. Srpskom
slogom i udruenom snagom srpskih sinova Nemanjii uzdigoe svoju Srbiju do tolike visine, da se jo
za vlade . Milutinove svi poslovi Balkanskog Poluostrva rjeavahu . na kraljevskom srpskom dvoru u
Paunima i nikakav meunarodni posao ne mogae se svriti bez znanja i odobrenja srpskog kralja. A u
doba Duanovo oko carskih srpskih dvorova u Prizrenu, Svrinu, Skoplju i Serezu bjee nastala prava
trka od svakojakih stranih poslanika i dravnika, koji se utrkivahu i nadmetahu, kako e se pokazati to
usluniji prema srpskom caru, samo da bi stekli njegovu naklonost i pristanak za svoje poslove. To uini
srpska sloga. I kao to slogom Srbija postade sila prvog reda, tako je poslije i ponizi nesloga snnova
njenih.

Srpska vlastela, naviknuta na staru srpsku jednakost i ravnopravnu podjedu vlasti, jo ni u ovom dobu
nije se mogla priviknuti, da se pokorava jednoj vrhovnoj vlasti kraljevskoj i carskoj. Otud ono
neprestano cjepkanje srpske drave. Osim toga bio je stari obiaj srpski, da se presto nasljeuje po
starjeinstvu, da brat nasljeuje brata, a Nemanja je uveo nov obiaj, da sin nasljeuje oca i to onaj sin,
koga sam otac postavi, pa makar on bio i najmlai. Otuda opet one este bune u vladalakoj kui i
nasilne promjene vladaoca. Bjee to prirodna dravna bolest: prelazno stanje iz starog ivota porodinog
i plemenskog u nov ivot dravni. Pod snanom rukom Nemanjinom, Milutinovom i Duanovom ta je
bolest uguena, pa moda bi i sa svim iiljela, da joj Grci ne davahu nove hrane. Ta stara bolest srpska:
da ne slua mlai starijega, iznova je podmaena im se Srbi poee ugledati na Grke, a mi se poesmo
ugledati na Grke ba u zao as, kad su oni bili ve sa svim razvraeni i rastrovani. Jer sve ove
vlastoljubive otmice i cjepkanja deavahu se onda i u svima drugim dravama, pa jo ee i gre no u
Srbiji. Takav je onda bio sav svijet.
Ali nige u svijetu nije ta dravna bolest bila tako pogana i ubitana kao u Grka. Grci su u tome bili tako
bezduni, da je brat vjeao brata, sin davio oca, a ocevi i matere trovali sinove svoje, te su podavili,
potrovali i povjeali gotovo sve svoje vladaoce i zaslune ljude. Najzad dovedoe Grci u svoju otadbinu
i same Turke Osmanlije, samo da bi se mogli za koji asak doepati prestola. U ope tadanji velikai
grki bjehu takvi bezdunici, da je grki narod sa najveim veseljem doekivao Turke u Carigradu, jer
mu bjee milija i kruta sila turska, nego bezakonje njegovih sinova. Pa i ako Srbi ne bjehu ni nalik takvi
odrodi, opet je taj poganluk grki davao zla primjera nepokornoj srpskoj gospodi, te se i oni po kad to
poklae meu se. prizivajui u pomo i tuina. Ali opet se kasnije i najtvrdoglavija vlastela srpska uzela
u pamet, kad je vidjela, kako Osmanlije usjedoe za vrat svojim saveznicima Grcima, na kojima se,
najprije ispuni ona stara srpska rije: Ko ne e brata za brata hoe tuina za gospodara.

Narodni ivot Srba

u ovom dobu sa svim je preinaen i bjee sav usredsreen u dravnoj misli. Stara narodna samouprava
svedena je samo na uzani krug porodine zadruge i opine. Negdanje izborno starjeinstvo postade
nasljedno, te se otud izrodi silan vlasteoski (plemiski) stale, a stare srpske jednakosti i ravnopravnosti
sa svim nestade. Posjed je sav bio podjeljen na carsku, vlasteosku i crkvenu zemlju, pa s toga i vidimo,
da se itave pokrajine daju i dobijaju u miraz ve kako je to onda bio obiaj u svima dravama.
Narod se dijelio u mnoge stalee, te jedni stalei bjehu punopravni, a drugi bespravni, jedni imaahu sva
prava, a drugi jedva nekoja ili nikakva. Ova nepravedna podjela naroda i posjeda vladala je onda u
svemu svijetu, pa jo i danas vlada u mnogim inae prosvjeenim dravama.
Nije dakle udo, to se to zlo u ono doba, nije moglo izbjei ni u Srbiji. Onda je u ope vladalo pravo
pesnice i mislilo se, da je to tako pravo i Bogu drago, pa niko nije ni pomiljao na to bolje. No ipak ova
nejednakost u Srbiji bjee kud i kamo blaija i ovjenija. Jer dok su onda svi drugi narodi bili prosto
roblje i bespravna svojina pojedinih ljudi, dotle je srpski seljak bio podvrgnut samo zakonu, a mogao je
imati i svoga posjeda. Dok je u drugim tadanjim dravama ivot bespravnog graanina zavisio od
trenutne volje vladaoeve i vlastelinove, dotle je u Srbiji i najmanjem siromaku bio obezbjeen ivot i
imetak.
Osobito Duanov Zakonik uzima u zatitu bespravne stalee i dosuuje estoke kazne za vlasteosku
samovolju. Pa ni sam car samodrac nije smio prekoraiti zakon. Jer ba sam car Duan u tome svome.
Zakoniku ovako zapovijeda: Ako car izda kakvu naredbu u ljutini ili kome za ljubav, a ta naredba nije

po zakonu, onda sudija takvu naredbu da ne poslua, nego neka radi kako je u zakonu nareeno. U
ope: lina i javna bezbjednost i sudska pravda u Nemanjia dravi bila je tako uzorita, da se tad u
Srbiju naseljavahu i mnogi tuinci, koji u svojoj zemlji; bjehu eljni Pravde i slobode.

Dravno ureenje
nemanjiske Srbije bilo je, od prilike, onako kako je danas u Rusiji, ali u toliko bolje i ravnopravnije: to
je u Rusiji sva drava u rukama carevim, a u Srbiji pored cara samodrca bjee jo i Srpski Sabor
sastavljen od vlastele i duhovnitva. Car ili kralj srpski imao je neogranienu vrhovnu dravnu vlast, a
on je tu vlast vrio preko svojih upravnih inovnika, upana, knezova, vojvoda i despota, koji u svemu
bjehu njemu potinjeni. Ali se i sam car savjetovao sa saborom u svima vanim poslovima dravnim,
osobito o ratu i miru. Car je imao i zakonodavnu vlast. On je propisivao naredbe i zakone, ali je te
zakone podnosio saboru na odobrenje. A kad je trebalo birati cara ili patrijarha, ili kad je bilo krunisanje
ili zbacivanje vladaoca onda je to inio sam sabor i onda je sabor imao neogranienu vlast. Srpski
Sabor, dakle, bjee carskim ruvom preobuena ona stara samouprava narodna, koju je negda vrio cio
narod srpski, a sad je ona bila u rukama samo pojedinih odlinih stalea.

Vojska srpska
u ovom dobu bjee dvojaka: narodna i najamnika. Narodna vojska bjee glavna snaga dravna, a
sakupljana je ovako: kad e buknugi rat, onda to car objavi svoj vlasteli, pa onda svaki vlastelin u svojoj
oblasti skuplja vojsku iz naroda i ide u rat na poziv carev. Svaki vlastelin je sam izdravao svoje
vojnike, a kad ona osvoje koju zemlju onda podijele ratni pljen. Najamniku vojsku skupljao je sam car i
on je sam izdravao. Vojska se sastojala iz konjanika i pjeaka. Konjanici su imali dugaka kopljad,
strijele, nadake, mizdrake i buzdovane, a nosili su na sebi sjajne oklope i pancirli koulje od eljeznih
ica, a na glavi jake lemove sa perjanicama i elenkama. Pjeaci su imali samo strijele, maeve i
titove, kojima se zaklanjahu od neprijateljskog udarca, a jedni su imali jo i kratka koplja (sulice).
Jezgra srpske vojske bjee konjica. Tadanji junaci srpski imali su divnih, plemenitih i vanredno
izvjebanih konja vitezova tako, da je srpska konjica zadavala uas neprijatelju, a nekoji konji vitezova
iz toga doba jo i danas se slave u narodnim pjesmama srpskim. Srbi su svoje konje vrlo pazili, njegovali
i sjajno ih opremali.
Stara srpska vojska imala je i svoju svirku (muziku), kojom je praena u boj. Glavni zapovjednik cijele
srpske vojske bjee car ili kralj, a asnici se zvahu: veliki vojvoda, vojvoda, boljar, stotnik, stjegonoa
(zastavnik ili barjaktar) itd. Bila je osobita ast i dika biti stjegonoa, te se ponajbolji junaci nadmetahu,
koji e ponijeti srpsku zastavu. Vojvoda je u ratu imao neogranienu vlast kao sam car: mogao je i
kazniti i pogubiti za neposlunost. Kad jedna vojska doe u koje selo, onda druga vojska, koja za njom
ide, nije smjela ostati u istom selu, da ne bi seljacima bilo teko. A kad srpski vojnik doe s vojske kui,
onda ga nikakav sud ni za kakvu krivicu nije smio dirati za cijele prve tri nedjelje odmora. U mirno doba
stari srpski junaci zabavljahu se junakim igrama i vjebanjem: megdanom, lovom, trkama, hrvanjem,
bacanjem dilita i kamena, strijeljanjem itd.

Proizvodnja i trgovina srpska

u ovom dobu bjee u najljepem rascvatu. Na sve strane kroz srpske zemlje domai i strani trgovci
izvaahu i uvaahu svakovrsnu robu, a u zemlji se otvorie mnoge radionice, te se narodna proizvodnja

podie do tolike vanosti, da je u doba Nemanjia i na samom carigradskom dvoru bilo u modi srpsko
odijelo i narodne, srpske tkanine. No od svega najvie se tad u Srbiji podie rudarstvo. Tada se u Srbiji u
veliko kopalo svakovrsno rudno blago: zlato srebro, bakar, gvoe, olovo, kositer itd., a kopala se i
jedna posebna vrsta zlata i srebra, tako zvana glama, po kojoj se nazva i dananji Glamo u Bosni.
Najznatniji rudnici bjehu: Kopaonik, Rudnik, Krupanj, Kostajnik, Kraevo, Fojnica, Srebrnica, Glamo i
Novo Brdo. Rudarstvo je bilo tako razvijeno, da su tadanji Srbi pokrivali svoje kue olovom i bakrom.
Sa rudarstvom razvilo se u Srbiji i kovanje oruja, a glavna kovnica maeva bjee pod Rudnikom, ge i
danas ima selo Makovac (u bivem jagodinskom okrugu). Tako poraste narodno blagostanje, a s
blagostanjem vrlo se umnoi i stanovnitvo, te Srbija onda bjee naseljenija vie no ikad dotle. A da bi u
njoj bilo dobro i svakome siromaku i svakome putniku namjerniku, Nemanjii slavni na sve strane
podizahu za putnike svratita i konaita, a za nevoljne podizahu mnoga sirotita, bonice i druge
dobrotvorne zavode. A u tome najvee zasluge stee sveti Sava Nemanji, pa onda kralj Milutin i Stevan
Deanski.

Srpski novac
kovao se u Srbiji jo za doba kralja Vladislava i prije njega, ali najvie se skovalo srebrnog srpskog
novca pod Uroem I. Velikim. Njegov sin kralj Milutin prvi poe kovanje zlatnog srpskog novca, a
najvie zlatnog novca skova car Duan Silni. Nemanjii su kovali razne vrste novca i zlatnog i srebrnog,
pa i danas ima tih novaca srpskih sauvanih po naunim zbirkama.
Na jednoj vrsti tadanjeg zlatnog novca ima izrezan cjelokupan lik cara Duana i carice Jelene, a Duan
je prestavljen kako dri u jednoj ruci skiptar, a u drugoj carsku jabuku obiljeja cara samodrca.

Prosvjeta srpska
ovoga doba ila je upored sa prosvjetom drugih velikih drava. Kao u svima tadanjim: najprosvjeenijim
dravama, tako u Nemanjia Srbiji prosvjeta bjee svedena samo na odline stalee. Narodnih kola u
dananjem smislu nije onda bilo nige, pa ni u Srbiji, a knjievnou i naukom bavie samo ljudi
sveenikog reda. S toga je onda, sva prosvjeta i nauka bila usredsreena u manastirima - i u crkvenoj
knjievnosti. Mnoge i bogate zadubine srpskih kraljeva i careva bile su rasadnice nauke i knjievnosti,
a Nemanjin Hilendar u Svetoj Gori bjee matica i ognjite svekolike prosvjete na Balkanskom
Poluostrvu. Tu Srbi crnorisci, kalueri i sveenici, pisahu i kolske i naune i svete knjige, i odatle se te
knjige na jagmu raznoahu ne samo po svima srpskim, nego i po blgarskim i ruskim zemljama.
Prvu svoju knjievnost dobie Blgari od ovih Srba crnorizaca, a veliki prosvjetitelj ruski Pahomije Srbin
i sveti Kiprijan Srbljanin, mitropolit kijevski: ne bjehu samo kalueri svetogorski, nego su oni bili i
pravi Srbi i nazivahu se Srbima, pa kao prave Srbe njih dan danas slavi i svetkuje cijela pravoslavna
Rusija. No i sami sinovi Nemanjini, sv. Stevan Prvovjenani i sv. Sava, stekoe neizmjernih zasluga za
srpsku prosvjetu ve i tim: to su oni prvi zapoeli knjievni rad i bili prvi srpski knjievnici ovoga
doba, te se na njih poslije ugledae i drugi knjievni radnici, kao: Domentijan, uenik sv. Save, pa
arhijepiskop Danilo i drugi. Koliko su Nemanjii pomagali i njegovali prosvjetu, najbolje se vidi po
vaspitanju samih njihovih sinova.

Nemanjii su bili vaspitani, kolovani i obrazovani bolje no ikoji drugi kraljevski i carski sinovi. Tako se
veli za Stevana Prvovjenanog kralja srpskog, da se s njime u obrazovanosti nije mogao uporediti ni koji
vladalac onoga doba, jer on je znanjem i vaspitanjem bio nadmaio sve tadanje vladaoce i na istoku i na
zapadu.
Ali Nemanjii nijesu stvorili samo ognjite nauke i prosvjete, nego i ognjite lijepe umjetnosti i
svakojakih vjetina. Jer podizanjem mnogih i bogatih svojih zadubina, Nemanjii podigoe u Srbiji i
vjetinu zidanja (graevinarstva), i slikarstva, (ivopisa), i kiparstva (skulpture). A svesrdnim
pomaganjem rimokatolikog srpstva u jadranskom primorju Nemanjii oivie i Srbe Dubrovane, te se
pod izmak ovoga doba Dubrovaka Republika otre od prevlasti mljetake i procvjeta novim ivotom.
Jo tada se zavre u Dubrovniku novo ognjite nauke i umjetnosti, te se u skoro na tome ognjitu
razbukta onaj sjajni plamen prosvjete i uljudnosti srpske, koji je kasnije obasjavao i zagrijavao cijelo
Srpstvo u mranim dnevima Srbinova stradanja.

Srpska crkva
proslavi pod Nemanjiima najsrenije, najzlatnije doba svoje kao nigda donde i nikad od onda. Ve
je reeno, ta su sve Nemanjii inili za srpsku crkvu. Ali da se to potpuno shvati i ocjeni, treba znati: da
je u Duanovom carstvu bilo oko 30 hiljada bogomolja, koje crkava koje manastira. Oko samog Prizrena
i Pei, u rastojanju od nekoliko sati daljine, bilo je 1293 bogomolje. Jo kralj Milutin bjee utrostruio
broj vladianstava srpskih, ali ve u doba njegova unuka, cara Duana Silnog, bilo je u srpskom carstvu
oko 20 samih mitropolita i oko 100 vladka, a nad njima svima srpski patrijarh u Pei.
Pa kad se samo to uzme na um, tek onda se moe shvatiti ovo zlatno doba srpske crkve i tek onda se
moe zamisliti: kako li je velianstveno izgledao Srpski Sabor, kome predsjedavae car samodrac i
nezavisni patrijarh srpski, i u kome zasjedavae sva samodravna vlastela i vojvode srpske, sa 20
mitropolita, 100 vladika i jo vie arhimandrita, igumana i protopopa. I tek onda se moe pojmiti: za to
je u nemanjiskoj Srbiji pravoslavna vjera bila dravna vjera i zato ogromna veina srpskog naroda, pa
i u samoj Bosni, sve do danas sauva staru svoju vjeru pravoslavvu, pored svih muka, pored svega
katolienja, unijaenja i turenja, pored svega bogumilstva, luteranstva i nazarenstva.
A to je to sve tako bilo i to tako jest, najvema se ima zahvaliti svetom Savi Nemanjiu, koji stvori
samostalnu Srpsku Arhijepiskopiju u ii, i njegovom potomku, caru Duanu Silnom, koji na tome
temelju sazida nezavisnu i slobodnu Srpsku Patrijariju u Pei.
Jer istina je, da su srpsku crkvu zasnovali jo prvi apostoli Hristovi. I stolica prvih patrijarha srpskih
bjee u starom rimskom Sirmiumu, dananjoj Mitrovici sremskoj, a prvi patrijarh mitrovaki bjee
Andronik, uenik svetog Pavla. A kad Huni razorie Sirmijum, onda se glava srpske crkve premjesti u
Mitrovicu Kosovsku, pa tamo poslije oko god. 535. car vizantinski Justinijan, porjeklom Srbin
Maedonac, nege oko Skoplja sazida svoj grad - Prvu Justinijanu i u njemu osnova: Prvojustinijansku
Arhijepiskopiju srpsku. A kad divlji Avari razorie Prvu Justinijanu, onda srpska crkva opet potpade pod
grkog patrijarha, dok u IX. stoljeu sv. Metodije ne osnova posebnu srpsku Moravsku Arhijepiskopiju,
kojoj bjee stolica u Srijemu u gradu Moravi, nege oko dananjeg sela Morovia. Ali na skoro i nju
potisnue Nijemci i latinski popovi, te Srbi opet spadoe pod carigradskog patrijarha.

No kasnije, oko god. 1020., vizantinski car Vasilije Veliki (opet porjeklom Srbin Maedonac) stvori za
svoje Srbe novu: Ohridsku Arhijepiskopiju, koja se poslije pod carem Duanom zdrui sa peskom
Srpskom Patrijarijom, dok je opet ne otre nesreni car Sinia. Jest, sve su ovo bile srpske crkve; Ali u
te prve crkve na brzo se uvukoe Grci i Blgari, pa one za Srpstvo bjehu izgubljene. I tek sveti Sava
Nemanji, stvaranjem samostalne ike Srpske Arhijepiskopije utvrdi temelj pravoj, isto narodnoj
srpskoj crkvi koju car Duan sa svim oslobodi i uzvisi je do najvie moi, stvorivi nezavisnu Pesku
Srpsku Patrijariju.
Eto tako postade ova prava isto Srpska Crkva, koja bjee, pa koja i danas jest: samo srpska narodna
crkva. Jer vremenom se ova srpska crkva sve vema stapala sa Srpstvom, sve vie je primala duh i
obiaje srpskoga naroda tako, da se iz nje razvila i procvala lijepa srpsko pravoslavna vjera, koja u istinu
jest samo

Srpska Vjera.
No srpska crkva i srpska vjera nije ni za dlaku odstupila od ope svete pravoslavne crkve, koja je mati
sviju crkava hrianskih, nego je isto i nepovrjedno sauvala sva naela prvobitne Hristove nauke, a
primila je i crkvenim obredom osvetala samo nekoje iskljuivo srpske narodne obiaje, od kojih je
najvanije: krsno ime ili slava.
No osim toga, srpsko pravoslavna crkva ima jo i posebne svoje Srbe svetitelje, kao to je: sv. car David
Budimir Solunski; sv. Jovan Vladimir, kralj srpski; sv. Simeun Mirotoivi (Nemanja), kralj srpski; sv.
Simeun (Stevan) Prvovjenani kralj srpski; sv. Sava I. (Rastko Nemanji), prvi arhijepiskop srpski; sv.
Sava II. (Predislav Nemanji), arhijepiskop srpski; sv. Arsenije I, arhijepiskop srpski; sv Jevstatije
I.arhijepiskop srpski; sv. Nikodim I. arhijepiskop srpski; sv. Danilo II., arhijepiskop srpski; sv. Janiije
II., arhijepiskop srpski; sv. Janiije V., arhijepiskop srpski; sv. Stevan Milutin, kralj srpski: sv. Stevan
Deanski, kralj. srpski; sv. Stevan Uro V., car srpski; sv. knez Lazar, car srpski: sv. ore Kratovac;
sv. Maksim Novi, despot srpski; sv. majka Angelina, despotica srpska; sv. Jovan despot; sv. Stevan
tiljanovi. despot srpski; sv. Petka Trnova; sv. Nedjelja Srpkinja; sv. Stevan Piperski, sv. Vasilije
Ostroki; sv. Petar Cetinjski. Svi ovi boji ugodnici i ugodnice bjehu ovijani Srbi i Srpkinje, kao i sveti
Kiprijan Srbljanin, svjetilnik velike Rusije, koga ve pet stoljea svetkuje sav pravoslavni narod ruski
dolazi mu na poklonjenje i iscjeljenje u svetu Lavru Peersku kod Kijeva. A narod srpski, koji je sebi
rodio svetog Savu Nemanjia i sve ove Srbe svetitelje, nije spao ni na iju milost pa ne mora ni da pita: e
da li su jo i sveti iril i Metodije bili Srbi?

DOBA RASULA DRAVNOG.

Od poraza na Marici do propasti Bosne i Zete.
Kralj Vukain Mrnjaevi imao je tri sina: Marka, Andriju i Dmitra. Kad pogibe kralj srpski Vukain,
Turci prigrabie jugoistone zemlje njegove, a nad ostatkom Vukainova kraljevstva zakralji se iste
godine (1371.) njegov najstariji sin, srpski kralj Marko Mrnjaevi. Te poto je kralj Marko dotle u
istinu bio kraljevi, to e rei: kraljevski sin, ostade on u narodu i do vijeka samo

Kraljevi Marko.
Ali od ovog doba on vie nije bio samo kraljevi, nego ba pravi kralj, i od tad se on vazda potpisivao
kao Kralj Marko. Marko nasljedi slobodnu zemlju i poe nezavisno kraljevati zajedno sa svojom
braom, Dmitrom i Andrijom, a prestonica im bjee slavni grad Prilep u Maedoniji. Ali u brzo Turci
nasrnu i na taj ostatak Vukainova kraljevstva. A poto Marko bjee usamljen i ocjepljen, ne mogae im
sam odoljeti, nego se obveza da plaa neki mali danak Turcima i da im u ratu pomae svojom vojskom.
No u svemu drugom kralj Marko ostade nezavisan i slobodan tako, da je imao svoju vlastitu vojsku i
kovao svoj srpski novac, bez ikakve turske oznake, samo sa svojim natpisom: Po milosti Boga
blagovjerni kralj Marko.
Ali ve s poetka Markove vlade, dok se on lomio s Turcima, zapadni srpski gospodari, braa Balii,
ocjepe od Markove oevine Prizren i Hvosno (prezrensko-pesku oblast), a kasnije mu preotmu i
kostursku oblast. Tako Marku preostade samo ona zemlja na jugu ar Planine oko Skoplja, Ohrida i
Prilepa, pa tu je on kraljevao pune 23 godine. U isto vrijeme, poslije marike bitke, Turci podvlastie i
brau Dejanovie, Konstantina egljigovca i Jovana Dragaa, ali njihov stric Bogdan i poslije toga
sauva neto samostalnosti u junoj Maedoniji. No osim toga krajika, sve ostale istone i june zemlje
srpske do ar Planine bjehu priznale tursku vrhovnu vlast, te tako je srpsko carstvo lagano tonulo u
turskom carstvu.
Meu tim, gore u sjevernim oblastima srpskim, vrlo se istakoe druga dva slavna Srbina: bosanski ban,
Stevan Tvrtko I., i gospodar Podunavlja i Pomoravlja, knez Lazar Pripevi Hrebeljanovi. Ovaj knez
Lazar bjee se rodio god. 1323. u Prilepcu kod Novog Brda na Kosovu, a otac mu se zvao, Pribac
Hrebeljanovi i bio je veliki vlastelin car Duanov. Lazar je odrastao na dvoru cara Duana i Duan ga je
oenio svojom roakom, kneginjom Milicom, erkom kneza Vratka, koga narod u svojim pjesmama
zove: Jug Bogdan. Tako se Lazar srodio sa kuom Nemanjia, jer Vratko i Milica bjehu potomci
Nemanjinog najstarijeg sina Vukana, kao to i ban Stevan Tvrtko I. bjee potomak Nemanjia po
enskoj lozi.
Knez Lazar i ban Tvrtko ivljahu vazda u najljepem prijateljstvu i poee ivo raditi, da obnove slavu
doma Nemanjina i da opet spoje ujedno sve slobodne srpske zemlje za odbranu protiv turske najezde.
Ali ovoj plemenitoj njihovoj namjeri bjee na putu osiljena vlastela, osobito knez Nikola Altomanovi i
njegov saveznik ura Bali. Za to se knez Lazar i ban Tvrtko udrue, pa otmu od Altomanovia sve
zemlje njegove i podjele ih meu se: Lazar dobi sve zemlje istone, a Tvrtko zapadne, a mea im bjee
Drina i Lim. Sad Lazaru bjee glavna briga, da dade obezglavljenoj Srbiji jednoga opeg vladaoca. S
toga on sazove Srpski Sabor u Skoplje god. 1375. Na ovaj sabor dooe svi prvosveenici i gotovo svi
velikai srpski, pa i Kraljevi Marko, te im Lazar predloi, da izaberu izmeu sebe najdostojnijega za
cara, pa da mu se svi pokoravaju. Jedni htjedoe za cara Kraljevia Marka, a drugi kneza Lazara, ali se
najzad sloie, te na presto Nemanjin sjede:
Car Lazar Pripevi Hrebeljanovi,
koji se do smrti svoje podpisivao samo kao knez Lazar, jedno da ne bi carskim imenom izazvao zavist u
ostale vlastele, a drugo to je u svojoj skromnosti drao, da samo Nemanjii imaju prava da se nazivlju
carevima srpskim. im se zacario, polje Lazar svoje poslanike u Carigrad, pa ovi izradie, te grki
patrijarh skine kletvu sa srpskog naroda i prizna nezavisnost Peske Srpske Patrijarije. No istom to se

Lazar zacario i malo utvrdio zakralji se i ban Tvrtko. Smatrajui sebe za pravog i jedinog zakonitog
nasljednika Nemanjinog, Tvrtko ae na svoju ruku da obnovi staru slavu srpsku, te svoju banovinu
proglasi srpskim kraljevstvom, a sam se nazva: Stevan Tvrtko I. kralj sviju Srba. A da bi sebi i svome,
kraljevstvu dao to srpskije obiljeje, Tvrtko se iste godine (1377.) krunisa kraljevskom krunom u
Mileevu nad samim grobom svetog Sava Nemanjia, a time htjede jasno pokazati, da je on u istinu
srpski kralj i nasljednik Nemanjin. Tako postade jo jedno novo

Srpsko kraljevstvo u Bosni,

te sad Srbi imaahu etiri posebne drave svoje : Lazarevo carstvo, Tvrtkovo kraljevstvo, Markovo
kraljevstvo i Dubrovaku Republiku, a pride jo i zetsko-arbanaku kneinu Balievu. Ali ge je
mnogo gospodara, tu je loe gospodarstvo. Pa tako je bilo i ove. U brzo se pokazalo, da je Tvrtko
stvaranjem novog kraljevstva srpskog postigao ba protivno od onoga, to je on htio i svim srcem elio.
Jer mjesto da obnovi Nemanjinu dravu i staru srpsku slavu, Tvrtko je svojim kraljevstvom samo
oslabio snagu Lazarevu, te ovako razjedinjeni Srbi ne mogahu poslije odoljeti udruenom i slonom
protivniku, Ugrima i Turcima. No kraj svega toga, ova dva znamenita i plemenita rodoljuba, car Lazar i
kralj Tvrtko, ne crekinue svoje prijateljstvo, nego i dalje sporazumno radie svaki u svome kraju, da to
vie privrede Srpstvu.
Meu tim braa Balii svi jednako iahu uskos Lazarevim i Tvrtkovim tenjama. Videi, da ih ne moe
lijepim pridobiti za opi srpski savez, Tvrtko jo iste godine kad se zakraljio, udari na ura Balia i
oduze mu Trebinje, Konavlje i Draevicu. A da bi se bolje utvrdio u primorju, kralj Tvrtko sazida na
moru jaku tvravu, dananji Ercegnovi u Boki, pa kasnije zadobi od Ugarske i sam grad Kotor. Godine
1379. umrije ura I. Bali, te sad car Lazar oduzme od njega prizrensku i pesku oblast i spoji sa
Srbijom. Iste godine Lazar potisnu i branievskog gospodara Radia Rastisavljevia, pa pridrui svome
carstvu sve zemlje do Dunava i Timoka. Nege u ovo doba car Lazar sazida i divnu svoju zadubinu
manastir Ravanicu u Resavi, a za tim i manastir Gornjak u Omolju i Orekovicu Tako car Lazar i kralj
Tvrtko iahu upored, radei svesrdno na obnovljenju dravne snage srpske.
Ali i Tursko Carstvo u Evropi rastijae uasnom brzinom. Ohrabreni pobjedom na Marici, Turci sve
dalje prodirahu u blgarske i srpske zemlje. Poto je podvlastio blgarskoga cara imana, turski sultan
Murat I. upade i u Lazarevu dravu. Car Lazar odmah posla na Murata svoju vojsku, a na elu ove
srpske vojske bjehu hrabre Lazareve vojvode: Vitomir i Crep. Na sam dan boia godine 1380. sudari se
srpska i turska vojska na Dubravnici kod Npa i tu Murat bude tako strano potuen, da je jedva jedna
etvrtina turske vojske iznijela ivu glavu.
Uutkan tim porazom, Murat se za neko vrijeme odbi od Srbije. No ve god. 1385. zavadi se Bala
Bali sa drakim gospodarom Karlom Topijom, te Karlo pozove u pomo Turke protiv Srba Zeana.
Sad tek uvidie Balii, koliko su grdno pogrijeili, to se otuie od Lazara i Tvrtka. Ali to bjee kasno
kajanje. Zatekavi se osamljen i slab prema jakoj turskoj sili, Bala opet ne klonu duhom, nego die
neto malo vojske i poe na susret Muratovom silnom Hajderin pai. Na polju Savru kod rijeke Devola u
Arbaniji sukobe se Srbi sa Turcima, te poslije ljuta okraja, srpska vojska bude sa svim poraena. U boju
na Savru izgiboe mnogi odlini junaci srpski, pa tu pogibe i sam Bala Bali, a Turci za tim pokore
vei dio Balieve drave. Tako zapadni gospodari srpski, jo prije Kosova, doivjee svoje Kosovo na
Savru, kao to ranije i juni gospodari doivjee svoje Kosovo na Marici, a sve sa puste nesloge srpske,
koja ih u najteim asovima ostavljae usamljene i ocepljene od ostale brae srpske.

Poslije Baline pogibije, ostatak njegove drave nasljedi njegov sinovac, sin Sracimira Balia, ura II.
Sracimirovi, a to je onaj kosovski Banovi Strahinja, koji se slavi u narodnim pesmama srpskim. Ali
zalud bjee junatvo Banovi Strahinje, kad nije bilo pameti u njegovih strieva, Balia. Jer srpskim
porazom na Savru Turci se utisnue izmeu zapadnih i sjevernih srpskih zemalja, izmeu ureve Zete i
Lazareve Srbije, te zakoraie jo jedan korak blie Kosovu, ge e zadati samrtni udarac srpskom
carstvu. I, zaista, ve druge godine Murat iznova udari na cara Lazara i ote mu grad Ni. Punih 25 dana
Srbi Nilije lavovski se borie i tukoe Turke, ali najzad krvavom mukom Turci ih savladae.
Odmah za tim (1387. god.) Murat se uputi na Kosovo polje. Ali tu ga junaki doeka car Lazar i kralj
Tvrtko, te se otvori slavni boj kod Plonika na Toplici, ge Srbi opet potukoe Murata tako strano, da je
sva turska vojska satrvena. Pobjeda srpska bjee sjajna velika i potpuna. Silni sultan Murat sramno utee
i sa Plonika, kao to utee i sa Dubravnice, te car Lazar i po drugi put slavno pokaja i Vukainov poraz
na Marici i Balin na Savru. Nego u ovome boju kod Plonika najvema se proslavi car Lazarev vojvoda
Milo Obili, potonji junak kosovski. Miloevim junatvom car Lazar izvojti ovu sjajnu pobjedu nad
Muratom, te OD ovog asa Obilievo ime postade najvee strailo za Turke. Ove Murat prvi put osjeti
silnu desnicu Miloevu, koja mu poslije dvije godine na polju Kosovu i grob iskopa.
Sad car Lazar i kralj Tvrtko sklope pravi ratni savez protiv Turaka. A blgarski car iman, za ijeg je
sina bila udata jedna i Lazareva, kad je uo za srpsku pobjedu pa Ploniku, toliko se obradovao, da je
odmah otkazao poslunost Muratu i stupio u savez sa Lazarom i Tvrtkom. To isto uini i Banovi
Strahinja (ura II. Sracimirovi), koji sad isprosa car Lazarevu er Jelu i prizna nad sobom i nad
svojom zemljom vrhovnu vlast svoga tasta i gospodara Lazara. Tako Lazar spoji sve srpske zemlje od
Drine, Save i Dunava do Suve Planine, Skoplja, ar Planine, preko Drima do Jadranskog Mora. Sjeverozapadno od Lazara kraljevae njegov prijatelj i saveznik Tvrtko, a juno kralj Marko.
Ali Tvrtkov i Lazarev savez ne bjee naperen samo protiv .Turaka, nego i protiv Ugarske. Lazar je elio
da povrati Mavu i Srijem, a Tvrtko je htio da spoji sa srpskim kraljevstvom svu Hrvatsku i Dalmaciju,
te da tako obnovi negdanju zajednicu srpsko-hrvatsku. U to vrijeme (1387. g.) buktila je u Ugarskoj
strana buna i borba oko prestola, Tvrtko i Lazar javno pristanu uz pobunjene Hrvate, pa iste godine
srpska vojska pree Savu ,i strano potue novoga ugarskog kralja igmunda. Tada car Lazar povrati
Srbiji svu Mavu sa Beogradom, pa onda zauze i Srijem i pogna madarsku vojsku visoko uz Dunav.
Meu tim Tvrtkov vojvoda Vlatko Vukovi osvoji Klis, Ostrvicu i jo nekolike gradove dalmatinske, a
ve g. 1388. pade u Tvrtkove ruke sva Hrvatska od mora do Velebita. Iste godine i car Lazarev vojvoda
Dimitrije Vojnovi ote od Turaka grad Pirot. Tako Lazar i Tvrtko slonim radom vrlo proire i
zaokrugle srpsku dravu.
Ali ba to je izazvalo silnog osvajaa sultana Murata, da to prije sprijei napredak srpske drave, koja
se jo jedina mogla mjeriti sa Turskim Carstvom. Sad Murat naumi da zada Srbiji odluan, samrtni
udarac. Poto je iznova pokorio blgarskog cara imana, sultan Murat I. skupi svu vojnu snagu svoju i
svojih saveznika, pa sa tom silnom vojskom pade. na polje Kosovo, ge zatee na okupu vojsku car
Lazarevu. U Murata bjee sva osmanlijska sila i svi njegovi saveznici iz azijskih i evropskih dravica, a
s Lazarem bjehu samo njegova dva . zeta, Vuk Brankovi i ura Sracimirovi .(Banovi Strahinja) i
jedan odjel Tvrtkovih Srba Bosanaca, koje predvoae vojvoda Vlatko Vukovi. Uzdajui se u svoju
brojnu nadmo, sultan Murat pozove cara Lazara na predaju i pokornost. Al i ako je turska vojska bila
trojinom vea, opet Srbi ne htjedoe ni uti o predaji, nego se spremahu: ili svi da izginu ili da pobjede.

U oi same bitke car Lazar priesti svu svoju vojsku u kosovskoj crkvi Samodrei i spremae se da
proslavi poslednji put svoje krsno ime Amosa proroka. U sred ratnog tabora Lazar priredi carsku veeru
i pozove sve svoje vojvode, meu kojima bjee i slavni junak sa Plonika, Milo Obili, i njegova dva
vjerna pobratima: Ivan Kosani i Milan Toplica. Milo je bio prvi i najomiljeniji junak u srpskoj vojsci,
a to bjee izazvalo zavist u Lazareva zeta Vuka Brankovia, koji nije mogao Miloa ni oima gledati.
Ova bratska omraza dobro doe Turcima, koji se najvema bojahu Miloa, jer su znali: ge je Milo
tu je pobjeda. A da bi doli glave Milou, Turci sad lukavim i potajnim nainom jo vema podjare
zavist i mrnju u Vuku Brankoviu, te ovaj ocrni Miloa kod cara. Lazara a optui ga, da e izdati cara i
otadbinu. U oi samog Vidova dana, na carskoj veeri, car Lazar javno izoblii Miloa Obilia i prekori
ga nevjerom i izdajstvom. Na to Milo planu kao oganj ivi i zavjeri se caru, da e mu sutra pokazati: Ko
je vjera, ko li je nevjera! Sutra dan ranom zorom car Lazar postavi svoju vojsku u bojni red. Desno krilo
srpsko voae Vuk Brankovi, lijevo Vlatko Vukovi, a sredinu sam car Lazar. Uz Lazara bjee i njegov
sestri, Musi Stevan, pa vojvoda Dimitrije Vojnovi, Banovi Strahinja i Milo Obili sa svoja dva
pobratima. im se Srbi postavie u bojni red, odmah, polete na Turke i prvi otponu boj, te tako se
otvori strana i presudna

Bitka Kosovska,
koja se poe oko 7 asova iz jutra, na sam Vidov dan, 15. junija 1389. godine. Srbi silno juriahu na
guste redove osmanliske i potukoe Turke u svima pravcima, te ovi poee ustupati. A kad bi u sred
najee sjee i pogibije turske: tada, iz sredine srpske vojske isprednjai Milo Obili sa Ivanom
Kosaniem Milanom Toplicom, te sva trojica polete u sred turskog tabora pravce atoru car Muratovu.
Jurnuvi u Turke, Milo im dovikivae svoje ime i pozivae ih, da ga propuste Muratu, tobo, da e mu
se predati. Turci prestravljeni ve samim imenom Obilievim bjeahu pred njim bezobzirce, te Obili
prodre pod sam ator sultanov, pa potegne iz potaje noa i raspori turskog car Murata od ukura do grla
bijela'. Hiljade i hiljade turskih ruku digoe se sad na ova tri osamljena Srbina. Obili i njegova dva
pobratima sad istom poee nemilice sjei i Turci padahu kao snoplje. Ali silna Turadija najzad svlada i
Milana i Ivana i Miloa, te sva trojica junaki izgiboe, poto sjajno zasvjedoie vjernost svome caru i
svom otaastvu i stekoe besmrtnu slavu.
Kad Obili proburazi Murata, u turskoj vojsci Nastade uasna zabuna i nered. Turci poee naglo
odstupati i konana srpska pobjeda ve bjee na domaku. Ali u tom odsudnom asu Muratov sin Bajazit
priskoi sa novom odmornom vojskom i ustavi turski odstupanje, te se bitka iznova raspali. U tome
najeem okraju car Lazar prodre duboko u tursku ordiju, te ga Turci nekako zarobe i odmah okuju. A
Srbi, im izgubie s oiju svoga junakog cara, poee se kolebati i uzmicati. Turci sad iznova nagrnu
svom silom i do dva sata po podne bitka bjee svrena. Cijelo Kosovo polje pokrie izginuli vitezovi
srpski i turski, a Lab i Sitnica zamutie se krvlju junakom. Odmah za tim Bajazit pogubi cara Lazara i
sve znatnije zarobljenike, da tako osveti smrt svoga oca Murata. Tijelo car Lazino bi sahranjeno u crkvi
Graanici na Kosovu, a nakon dvije godine sveano je preneseno u resavsku Ravanicu, zadubinu
Lazarevu. Kasnije Srbi prenijee svoga cara Lazu u novu Ravanicu, manastir Vrdnik u Srijemu, ge i
danas poiva. Sveta crkva srpska priznala je cara Lazu za svoga muenika i svetitelja i slavi ga svakog
15. junija na Vidov dan pod imenom: sveti muenik Lazar, car srpski.
Tako pade slavni care Lazo, ali bitka kosovska osta nerijeena. Bitka ova bila je tako strana i krvava,
da se za dugo nije znalo, ko je pobjeen, ko li je pobjedilac. Pogubljena su oba cara, izginulo je mnotvo

i Srba i Turaka, ali vie Turaka nego li Srba. Turci tad razbie samo sredite srpske vojske, ali oba
srpska krila, i desno (Vukovo) i lijevo (Vlatkovo) vratie se zdravo sa Kosova. Za to se s poetka
mislilo, da su na Kosovu Srbi pobjedili, pa tako je kralj Tvrtko i javio dudu mljetakom i ovaj ga kao
pobjedioca pozdravio, kad se vojvoda Vlatko sa bosanskom vojskom vratio sa Kosova. Pa ni sami Turci
nijesu vjerovali u svoju pobjedu, jer ih je ona odve skupo stala.
No kraj svega toga, Turci su na Kosovu mnogo dobili. Jer sve dotle Srpstvo je bilo jo jedina sila, koja
se mogla mjeriti sa Osmanlijama. Grki i blgarski carevi jo prije kosovske bitke priznae turskog
sultana za vrhovnog svoga gospodara i plaahu mu danak. Jo jedina Lazareva i Tvrtkova Srbija bjee
slobodna. Osim Turskoga Carstva, Srbija je tad bila prva i najmonija drava na Balkanskom
Poluostrvu. Ona bjee neprobojni bedem protiv osmanlijske najezde, i Srbi tad bjehu jedina zatita
hrianske Evrope. Turci su, dakle, morali najprije taj bedem da porue, pa tek onda da osvoje Caragrad
i da proglase vlast polumjeseca nad krstom. Za to su Turci i obili Grke i Carigrad, pa najprije ruili
srpsku dravu. Bojem na Marici i na Savru Osmanlije podsjekoe krila srpskoj snazi, a bojem na Kosovu
zadadoe Srbiji samrtni udarac. Tada je propalo sve, to su dotle car Lazar i kralj Tvrtko uradili protiv
Osmanlija.
Smru Lazarevom rasuo se srpski savez, te poslije boja kosovskog nikada vie srpski narod nije mogao
onako udruenom snagom da se odupre neprijatelju. Za to je kosovska bitka presudna po cijelo Srpstvo.
Ali kosovskom bitkom Turci otvorie sebi irok put i u samo srce hrianske Evrope, te kasnije zakucae
svojim topuzom ak na vratima esarskoga Bea. U tome bjee najvei turski dobitak na Kosovu. Car
Lazar je za rana bio predvidio tu opasnost, i molio je hrianske vladaoce, da mu pomognu u boju na
Kosovu. Ali niko mu se iv ne odazva, pa ni Ugri, koji posdije Srba bjehu prvi na udarcu turskoj
najezdi. Tako Turci redom obarahu neslone Hriane, sve jednog po jednog: najprije Grke, pa Blgare,
pa sad kidisae na usamljene Srbe, da kasnije jo lake satru Ugre i Nijemce. Za to je kosovska bitka bila
presudna po cijelo Hrianstvo.
Ali ne samo tuinci, nego ni svi Srbi ne odazvae se pozivu car Lazarevu. Jer kao to se na Marici borilo
samo juno Srpstvo i podleglo, i kao to se na Savru borilo samo zapadno Srpstvo i podleglo: tako se i
na Kosovu borilo samo sjeverno Srpstvo i podleglo. Oni Srbi, koji ne bjehu u boju na Marici,
doekae u brzo svoj poraz na Savru, a oni koji ne bjehu ni na Savru ni na Marici, doivjee svoje
Kosovo. A da su kojom sreom Srbi bili sloni, ne bi bilo ni Marice, ni Savra, ni Kosova, pa ni
Osmanliskog Carstva u Evropi.
Poslije boja na Kosovu Srbija bjee obezglavljena i ostavljena ia milost i nemilost osmanlisku. I to tad
Osmanlije ne pretvorie Lazarevo carstvo u svoj paaluk, najvie se ima zahvaliti Milo Obiliu. Jer
pogibijom Muratovom i Tursko Carstvo bjee vrlo poljuljano. Novi sultan Bajazit morade odmah trati
sa Kosova u Jedrene, da zauzme presto i da sauva svoju dravu od krvavih domaih nemira. Tako se
Srbiji olaka kosovski udar i ona se poe iznova oporavljati.
Po smrti Lazarevoj ostade u Srbiji njegova udovica, carica Milica, sa dva nejaka sina, Stevanom i
Vukom. Milica odmah primi vladu u ime svojih sivova i poe vladati mudro i oprezno. Ali tadanje
stanje Srbije bjee preteko i za najvru muku ruku. Po zemlji se bjehu rasuli mnogi turski pljakai,
robei i palei, a Milica ne imaae potpore ni otkuda. Njen zet Vuk Brankovi, koji se zdravo vratio sa
Kosova, otpadi se od Lazareve porodice i poe raditi da zavlada Srbijom, jer miljae, da on ima veega
prava na srpski presto, nego sinovi Lazarevi. Zbog toga njegovog izdajnikog postupka, jo onda ponie

u narodu uvjerenje, da je Vuk izdao cara Lazu na Kosovu. Istina, o tome nekoji ljudi danas sumnjaju.
Ali ako Vuk ba i nije, izdao car Lazara na Kosovu, izdao je njegove nasljednike poslije Kosova, a time
je Vuk nanio ogromnu tetu svemu Srpstvu i potpuno zasluio narodnu osudu.
No osim ove napasti s Vukove strane, Milica je imala goleme nevolje i sa Ugrima. Ugri ne samo da ne
pomogoe Srbima na Kosovu, nego se jo i koristie srpskom nesreom. Odmah poslije kosovske bitke
Ugri otrgoe Mavu i Beograd, pa onda poee svaki as upadati jo dublje u Srbiju. Ono Vukovo
izdajstvo i ovi ugarski upadaji najzad prinudie caricu Milicu, da se po to po to izmiri s Turcima, ne bi
li Srbija bar s te strane dobila mira. Tako Milica morade primiti ugovor mira, koji joj ponudi sultan
Bajazit. Po tome ugovoru Bajazit priznade Lazarevim sinovima vlast nad svima zemljama, koje je drao
Lazar do boja kosovskog, a oni se obvezae, da plaaju sultanu danak i da mu pomau u ratu. A kao
zalogu mira, Milica morade dati Bajazitu za enu svoju er Oliveru. (Oliveri je bilo srpsko ime Mileva.)
To bjee ogromna materinska rtva, koju carica Milica morade prinijeti na oltar svoje otadbine, da bi je
zatitila od opasnih prohtjeva. ugarskih i Vukovih.
Ali Ugri ne dosaivahu samo Srbiji, nego u isti mah upadahu i u Tvrtkove oblasti. im je kralj Tvrtko
poslao svoga vojvodu Vlatka u pomo caru Lazaru na Kosovo, Ugri uvrebae tu zgodu, pa otmu od
Tvrtka grad Klis i jo nekoje gradove u Hrvatskoj. ALI im se vojvoda Vlatko vratio sa Kosova, Tvrtko
ga odmah polje s vojskom u Hrvatsku, te jo iste 1389. god. decembra mjeseca Srbi i Hrvati tako
potukoe Ugre, da ovi moradoe bjeati glavom bez obzira. Onda Tvrtko povrati od Ugarske sve
gradove, a za tim osvoji i dalmatinske gradove: Spljet, ibenik, Trogir i ostrva Bra, Hvar i Korulu.
Tako sad dopade u srpske ruke cijela Hrvatska ispod Velebita i cijela Dalmacija osim grada Zadra, a ve
prije toga Tvrtko je imao svu Bosnu i Hercegovinu i svu Boku sa Primorjem do iznad Dubrovpnka.
Tada bosansko srpsko kraljevstvo doe na vrhunac svoje moi i slave. Tada sve pouzdanje srpsko bjee
u kralju Tvrtku i Tvrtko sad naumi da dokona, to je zapoeo krunisanjem u Mileevu, kad se proglasio
za naslednika Nemanjina. Tvrtko sad naumi da spoji obe srpske drave, pa da pridrui Srbima i brau
Hrvate, te da tako stvori nov bedem protiv najezde osmanlijske. I zbilja nikada Srpstvu ne bjee
potrebniji takav vladalac, kakav je bio kralj Stevan Tvrtko I. Ali, po nesrei, ba tada kad je bio
najpotrebniji, Srpstvo i njega izgubi. Marta mjeseca g. 1391. ovaj veliki Srbin, kralj Stevan Tvrtko I.,
umrije, a. nakon sebe ne ostavi dostojna zamjenika. Njega trebae, da nasljedi sin mu, Tvrtko II.
Tvrtkovi. Ali ovoga potisnu njegov roak, Dabia Kotromani, koji se takoer proglasi za kralja svih
Srba i nasljednika Nemanjina, ali ne bjee kadar sauvati ni Tvrtkove tekovine.
Iste god. 1391. i carica Milica zavri dvogodinju vladavinu svoju te na presto Lazarev sjede njegov
stariji sin, knez

Stevan Lazarevi,
koji tad navri 21. godinu. Ve prvih godina svoje vladavine Stevan se u svemu pokaza, da je dostojan
sin Lazarev, a kasnijim velikim djelima svojim on stee besmrtnih zasluga za Srpstvo, te ga zahvalni
narod srpski iz milote prozva: Visoki Stevan.
Za maloljetstva Stevanova srpski narod je dvojako stradavao: as Turci preko Srbije upadae u Ugarsku,
a as opet Ugri odbijajui Turke upadahu u Srbiju, te srpski narod bjee izloen pljakanju i jednih i
drugih upadaa. Takvom jednom prilikom Turci prodru i u Srijem, ali tu ih kod Manelosa estoko

potue Srbin Jovan Moroviki. No sad Bajazit naumi da pokae svoju silu i novome kralju Dabii, pa
upade s vojskom u bosaneko kraljevstvo. Ali Srbi se sloe, pa razbiju Turke i proeraju iz Bosne. Kivan
zbog ove nedae, Bajazit udari na ura Sracimirovia i preote mu grad Skadar i Drivast. A iste (1392.)
godine priznade Bajazitovu vlast i Vuk Brankovi, koji se dotle drao nezavisno u kosovskoj i peskoj
oblasti.
Tako se Stevan Lazarevi ve s poetka zatekao meu dvije vatre, pa jednu vatru morade gasiti. Tu sad
Srbima dobro doe Oliverina udaja za Bajazita, kome je sad Stevan bio urak. Bajazit je vrlo volio
Oliveru, a Srpkinja Olivera bjee vrlo mudra i okretna, te je znala zadobiti sultana u korist mnoge srpske
stvari. Oliverinim posredovaljem Stevan je stekao neogranieno povjerenje kod Bajazita, te ova dva
vladaoca ivljahu kao roena braa sve do smrti Bajazitove. Takvim nainom Stevan iznova oivi i
preporodi Srbiju, te ona opet posta vrlo ugledna i napredna. Jo s poetka Stevan se nazivao Samodrac i
gospodar srpski, i za sve vrijeme njegove duge vladavine, u Srbiji ne bjee ni Turaka ni turske posade.
Tako Stevan Oliverinom pomoi sauva cjelinu i slobodu srpske drave i u ovom najcrnjem vremenu,
kad se svuda na Balkanskom Poluostrvu sve ivo lomilo pod osmanliskim kopitom. A da bi sauvao tu
krvavu tekovinu, Stevan je morao prijateljevati sa svojim zetom Bajazitom i pomagati mu svojom
vojskom. Ali on ne bi ni to inio, da ga nnjesu Ugri svojim neprijateljstvom otuili i silom nagnali u
naruje Turcima.
Knez Stevan Lazarevi pomagao je Bajazitu i godine 1394. u boju na Rovnnama, protiv rumunskog
vojvode Mire, koji se bjee odmetnuo od Bajazita. No osim Stevana, Bajazitu tad moradoe pomagati i
juni gospodari srpski, kralj Marko Mrnjaevi, i braa Dejanovii, Konstantin egljigovac i Jovan
Draga, koji bjehu pod turskom vrhovnom vlau. Svi su oni pomagali Turcima ne po svojoj volji, nego
po nevolji, pa za to je Marko u oi samog boja rekao Konstantnnu: Ja volim i Boga molim, da Hriani
pobjede, pa makar ja prvi poginuo u ovom boju. I, zbilja, elja mu se ispunila: u boju na Rovinama, 10.
oktobra 1394. god. meu prvima pade i pogibe kralj Marko, a ubi ga neki Novak Dokmanovi. Tu
pogibe i Konstantin egljigovac i Jovan Draga sa osam tisua vojske i tri vojvode.
Tako pogibe srpski junak nad junacima, najslavniji Srbin Kraljeviu Marko. Marko proli svoju krv za
Turke, ali za ivota i on se turske krvi dosta napio. Jer Marko je samo po imenu priznavao sultana za
cara, a inae je konabio Turke ge god ih je doepao. Za 23 godine svoga kraljevanja Marko je utamanio
sve Turke u svojoj dravi i poinio silna junatva. Svojim kraljevskim imenom i svojim linim
junatvom Marko je prierao cara do duvara i naerao Turcima toliki strah pod kou, da nijesu smjeli ni
pokuati, da upotrebe snagu Markovu protiv njegove brae Srba.
I ako je on bio obvezan, da pomae Turcima u svima njihovim ratovima, opet kad god su Turci vojtili
protiv Srba Marko je ostajao kod kue. Eto za to ne bjee Marka ni na Kosovu, ni na Ploniku, ni na
Savru, ni na Dubravnici. Ali za to bjee Marka svuda i na svakom mjestu, ge god je trebalo braniti
nejake od silnih, ge god je trebalo rei istinu i pravdu, ge god je trebalo osvjetlati obraz na megdanu i
pokajat Lazu i Kosovu. Marko je olieno srpsko junatvo, oliena snaga naroda srpskog pouzdanje
narodno. I za to srpski narod pravo ima to vjeruje, da Marko jo ivi. Jest, zaista, jote ivi Kraljeviu
Marko: jo ivi srpsko junatvo i srpsko pouzdanje, jo ivi narodni ponos srpski i dokle taj junak
ivi, dotle e i Srpstvo ivjeti!
Za ivota Markova Turin Srbu nita ne mogae, pa u kraljevstvu Markovu carevae potpuna sloboda
srpska. Ali im pogibe Kraljeviu Marko, kivni Turci pritisnue sve zemlje njegove. Markova braa,

Dmitar i Andrija, moradoe bjeati sa ognjita svojih otaca, te Bog zna ge li u tuem svijetu kosti
ostavie. I evo se navri ravnih 500 godina, otkako juno Srpstvo sa Kraljeviem Markom izgubi
posljednju zatitu i slobodu svoju i pade u mrak najcrnjeg ropstva pa kako tade, tako do danaske.
U boju na Rovinama Bajazit pretrpi straan poraz. Ali knez Stevan Lazarevi vrati se zdravo i odmah
poe raditi na unutranjem preporoaju Srbije. U to doba (god. 1395.) i carica Milica sazida svoju
zadubinu, manastir Ljubostinju, te se pokalueri i dobi ime: Jevenija. Na skoro i Vuk Brankovi
pokua da se otrgne ispod Bajazitova tutorstva. Ali njega Bajazit na prijevaru zarobi i odvede ga u
Plovdiv. Tamo Vuk i umrije 6. oktobra 1393. kao turski suanj, bez ikakve sile i vlasti, za kojom je
toliko gramzio. Sve Vukove zemlje Bajazit dade knezu Stevanu, te tako Srbija jo vema poraste.
Meu tim, u bosanskom srpskom kraljevstvu ve se ljuto osjetilo, da vie nema silne ruke Tvrtkove.
Novi kralj Dabia bjee prava slabotinja i eprtlja. Ta nemo njegova ponajprije se pokaza u Hrvatskoj i
Dalmaciji, ge srpsku vlast potkopavahu oba ugarska kralja. Jer tada bjehu dva ugarska kralja,
igmundo i Ladislav Napuljski, koji se dugo krvie meu sobom, a obojica ne priznavahu Dabiu za
kralja. Pa mjesto da se koristi ovim razdorom ugarskim, Dabia ne zdaae nita pametnije, nego se
obveza kralju igmundu, da e mu dati Hrvatsku i Dalmaciju i obea, da e mu po smrti ostaviti u
nasljee cijelo svoje kraljevstvo, samo ako ga igmundo prizna za kralja! Za tako nitavu platu nesreni
Dabia prodavae krvavu tekovinu Tvrtkovu! No u brzo je i sam Dabia uvidio svoju pogrjeku, pa ne
htjede ispuniti ugovor. Ali igmundo die na njega vojsku i prisili ga, da na novo primi istu pogodbu.
Ovu sramotu svoju Dabia ne mogas preiveti, pa ve 7. septembra 1395. god. presvisnu. Tako sad
cijelo bosansko kraljevstvo, po Dabiinom ugovoru, trebae da pripadne ugarskom kralju igmundu. Ali
Srbi ne htjedoe ni da uju za taj ugovor, nego izabrae za svoju kraljicu Dabiinu udovicu, Jelenu
Grubu. Jelena je vladala samo tri godine. Pod izmak njene vlade udare Turci na Bosnu. Srbi junaki
odbie Turke, al ovi ipak poinie velike tete.
Za vlade Jelenine sa svim se odularie silni bosanski velikai: Sandalj Hrani, PavleRaenovi, ura
Radivojevi, braa Pavlovii, Vuk Vuki, Hrvoje Vuki i drugi. Imena ove gospode srpske treba
dobro upamtiti za pouku svemu potomstvu. Jer ova gospoda, istina, poinie i slavnih djela, ali kasnije
oni i njihovi potomci poinie u Bosni tolika zla, da Bosna i dan danas ispata njihovu objest. Oni
sahranie Bosnu za uvijek. Oni ubie srpsko kraljevstvo u Bosni. Oni i njihovi jadni izbranici, neki
kraljevi, osramotie povjesnicu srpsku, te povjest bosanskog kraljevstva sve od Tvrtka I. pa do propasti
Bosne, nije nita drugo, no samo jedna alost i sramota srpska.
Imena ove gospode i njihovih izbranika, nekojih kraljeva bosanskih ne zasluuju ni da se pomenu u
povjesnici Srpstva, i pominju se samo donde, dokle je s njima tijesno skopana zla srea Srbinova. Jer
ako je iko mogao potpunce pokazati, ta sve moe jednom narodu da napakosti nesito velikako
vlastoljublje, zavist i nesloga bratska zaista su to pokazala ova gospoda srpska. One baltike Srbende,
Ljutice i Bodrice, pravi su janjci prema ovim velikaima bosanskim. Oni barem bjehu tvrdi u vjeri svojih
praotaca, pa i glavu dadoe, a vjeru srpsku ne prodadoe. Al ovo su tek bili pravi otpadnici i tetoine.
Jer, osim sviju drugih zala, ova gospoda bosanska, zaotrie jo i vjersku podvojenost u Bosni i
Hercegovini i uvrstie prestolje dananjoj mrnji bratskoj. Sa njima i s njihovim koljenom razgrana se
tamo Srpstvo triju vjera od est mustara. Oni bjehu prvi, kad se za ljubav vlasti trebalo bogumiliti,
latiniti i turiti, a poslednji, kad je trebalo spasavati narodnu srpsku crkvu i dravu srpsku. ivot, i rad
ove silne gospode srpske protkan je kroz cio ivot bosansko-srpskog kraljevstva poslije slavnoga Tvrtka

Prvog. A sav taj njihov ivot i rad evo ovo je: razuzdanost, izdajstvo, vjerolomstvo i krvolona otmica
vlasti.
Srpska kraljica Jelena Gruba bjee samo igraka u rukama ove gospode. Mjesto da pomognu doziivati
kuu Tvrtkovu i car Lazarevu, ova se gospoda odvrljie svak na svoju stranu i poee carevati ia svoju
ruku: sklapahu meu sobom saveze, ratovahu jedni na druge, pa ak i sa drugim dravama vezivahu
ugovorea sve bez znanja i odobrenja svoga kralja i gospodara. Najzad oni izazovu u zemlji strane
nerede, te kraljica Jelena bude zbaena, a na presto srpski posade Ostoju Kotromania. im se Ostoja
zakraljio, udare na Bosnu Ugri. Ali Srbi u dva maha potuku Ugre: na Dubici i Usori. Na skoro se Ostoja
sporazumije sa ugarskim kraljem Ladislavom Napuljskim, te postavi kraljevskog srpskog velikog
vojvodu Hrvoja Vukia za svoga upravnika u Dalmaciji i Hrvatskoj.
Ali kad Hrvoje poe tajno urovati sa Ladislavom, onda se kralj Ostoja obrne drugom ugarskom kralju
igmundu. Na to opet Hrvoje Vuki i Sandalj Hrani dignu velikaku bunu i sazovu sabor, pa zbace
kralja Ostoju. Ostoja se povue u tvrdi grad Bobovac, a na njegovo mjesto zakralji se sin Tvrtka I., onaj
Tvrtko II. Tvrtkovi, koji se bio sprijateljio sa ugarskim kraljem Ladislavom. Za ovu uslugu Ladislav
dade Hrvoju naziv hercega spljetskoga i pokloni mu grad Spljet i ostrva Bra, Hvar i Korulu. Ali sad
opet igmundo, drugi kralj ugarski, napade Bosnu. Prvi put Srbi odbie silu igmundovu. Ali igmundo
se obrati papi i uvjeri ga, da on ratuje samo protiv bezbonika (bogumila i pravoslavnih), te papa pozva
sve rimokatolike bosanske da pomognu Ugrima, a njima se pridrue jo i mnogi poljski plemii sa 60
hiljada svoje vojske. igmundo spoji svu ovu silu i tako upadne u Bosnu, ali naie na estok otpor.
Otimajui tekom mukom stopu po stopu, Ugri dopru do grada Dobora, te poslije strane bitke zarobe
kralja Tvrtka i mnogu vlastelu srpsku. Sad kralj igmundo posjee 126 plemia srpskih i tjelesa im
pobaca niz doborske stijene u rijeku Bosnu. Ali se ne usudi, da prodire dublje u Bosnu; nego se vrati u
Ugarsku, a sobom povede zasunjenog kralja Tvrtka Tvrtkovia. Tada mnoga srpska vlastela, pa i silni
Hrvoje Vuki, prebjegnu u slubu Ugrima i prime latinsku vjeru. No svi ostali Srbi u kraljevstvu
bosanskom ne mogahu zaboraviti slavnu svoju prolost, nego se spreme na novu borbu, te po drugi put
izaberu za svoga kralja Ostoju Kotromania. Ali Hrvoje i njegove pristalice htjedoe da podvrgnu Bosnu
ugarskoj vlasti. A kad Srbi to ne edoe, onda Hrvoje, primivi od igmunda, bogatu nagradu, predade
Ugrima Hrvatsku i Dalmaciju, pa tako propade srpska vlast u tim zemljama. Za tim igmundo osvoji
svu sjevernu Bosnu, a kralju Ostoji ostade samo juna Bosna sa humskom i trebinjskom oblasti do mora.
Sad Ugri izazovu zavist meu bosanskom vlastelom, te se ovi poee uasno krviti, pa Herceg Hrvoje
Vuki pozva u pomo i same Osmanlije protiv vojvode Sandalja. Tada se Turci prvi put ugnjezdie u
bosanskom kraljevstvu i postavie svoju vojniku posadu u Vrh-bosni (dananjem Sarajevu). Na skoro
umrije kralj Ostoja Kotromani i ostavi zakonitoga sina Stevana i vanbrane sinove Radivoja i Tomu. Za
kralja bude izabran i priznat Stevan Ostoji Kotromani, Ali ve tree godine njega zbaci Tvrtko II.
Tvrtkovi, koji se oslobodi ugarskog suanjstva, pa zavlada po drugi put cijelim kraljevstvom. Za sve
ovo vrijeme Bosna se vrela u najgrem meteu i neredu, te se bogumilstvo i papinstvo irilo na sav
mah. S druge strane opet Osmanlije robie i palie zemlju i odvodie narod u roblje, pa to je bilo loije
to prodavae, a to bjee bolje to isturie. Tako se od krne Srbadije bosanske poee stvarati ljuti
janiari, najee krvopije srpske.
Sva ova vratolomija u Bosni deavala se od g. 1395. do 1421., a za cijelo to vrijeme u Srbiji vladae
mudri i junaki sin car Lazarev, Visoki Stevan. Po smrti Vuka Brankovia i Stevan je imao velike muke

i borbe sa Vukovim sinovima, braom Vukoviima: Grgurom, urem i Lazarem. Kasnije se otpadi od
Stevana i njegov brat, Vuk Lazarevi. Ali najzad Stevan sreno savlada sve ove svoje protivnike i
povrati zemlji red i mir. Meu tim, tatarski kan, silni Demir Tamerlan, bjee osvojio mnoge Bajazitove
zemlje u Maloj Aziji, pa poe da uniti cijelo Tursko Carstvo. Bajazit skupi svu svoju silu i sukobi se sa
Tamerlanom u odsudnom boju na Angori 20. junija 1402. U tome boju Tamerlan do noge potue sultana
Bajazita i zarobi ga. Na skoro Bajazit presvisnu od jada i alosti, a njegovi sinovi rastrgoe njegovo
carstvo, i poee jedan drugog, krvniki goniti, te tako silno Tursko Carstvo doe na ivicu propasti. Tada
hrianski vladaoci dobie poslednju priliku, da proeraju Osmanlije iz Evrope. Ali meu njima vladae
tolika zavist i nesloga, da se niko iv ne pomae, te se Turci iznova osilie. Samo jedan jedini ovjek
korisno upotrebi turski poraz ia Angori i uini sve, to jedan ovjek uiniti mogae. Taj ovjek bjee:
Visoki Stevan, knez srpski.
U boju na Angori (u Maloj Aziji) Bajazitu je pomagao i knez Stevan sa bratom Vukom i njihovi sestrii,
Grgur i ura. Srbi tada poinie takva uda od junatva, da im se i sam Tamerlan divio. No najveim
junatvom odlikova se tad knez Stevan, koja tako osta do poljetka vjeran svojoj vitekoj rijei, koju je
bio zadao svome zetu Bajazitu. Ali smru Bajazitovom Stevan bjee razrijeen od zakletve, te vrativ se
sa svojom vojskom iz Male Azije, doe u Carigrad, pa uglavi sa grkim carem savez protiv Osmanlija i
vjena se despotskim vijencem. Tako Stevan podie Srbiju na despotovinu i uini je sasvim nezavisnom.
Vrativ se iz Carigrada, despot Stevan odmah udari na Turke i potue ih do noge u boju kod Graanice na
Kosovu, te povrati nekoje gradove. Tada Stevan osvoji od Turaka i zemlje u Dukainu i na Tari i na
Limu, pa tako spoji svoje mee sa meama svoga zeta ura Sracimirovia.
Ali tek to je Stevan zaratio na Turke, Grci ga iznevjere i pogode se s Turcima. Te sad Stevan odlui da
izvri vazdanju svoju namjeru: da se zdrui sa, Ugrima protiv Osmanlija. Godine 1403. despot Stevan i
ugarski kralj igmundo sklope ratni savez i ugovor, po kome Srbija opet dobi Mavu sa Beogradom i
Golubac. Onda Stevan osvoji od Osmanlija Ni i druge pogranine gradove, a od Vukovia preuze
Sitnicu i Hvosno i pridrui sve Srbiji. A da bi obezbjedio ove tekovine, poe dizati i utvrivati gradove
po cijeloj zemlji, a naroito utvrdi Beograd. Beogradu dade Stefan osobite povlastice i velika prava.
Tako privue u njega mnotvo naroda, trgovaca i poduzetnika, te Beograd pod Stevanovom vladom u
brzo postade glavno trgovako i prosvjetno sredite i procvjeta kao nikad dotle. Poto ga je tako utvrdio
i ukrasio, despot Stevan prenese svoju prestonicu iz Kruevca u Beograd.
Za to vrijeme (11. novembra 1405. god.) umrije carica Milica i bi sahranjena u svojoj zadubini
Ljubostinji. God. 1407. Visoki Stevan sazida nov grad Resavu i u njemu sazida divni manastir Manasiju.
Sad Stevan prikupi u Manasiju mnoge uene ljude i knjievnike, te Manasija postade nov rasadnik
prosvjete srpske, pa i sam despot Stevan bavio se pisanjem knjiga kad god je dospio. Za tim podie on
irom Srbije mnoge bonice, sirotita i stanove za putnike, pa dotjera u red sudove, inovnitvo i svu
upravu dravnu. Na skoro Stevan preuze i od kralja Ostoje bosanski grad Srebrnicu sa cijelom oblau,
te povea Srbiju i na toj strani. Eto tako Visoki Stevan upotrebi kratki odmor, koji Srbija stee poslije
kosovske i angorske bitke.
Za cijelo to vrijeme Bajazitovi sinovi voahu meu sobom krvoloan rat. U taj osmanlijski razdor
umjeao se i despot Stevan, te Srbi zajedno s Turcima tukoe Turke i troie im snagu. U toj borbi
izgiboe tri sina Bajazitova, pa najzad poslednji Bajazitov sin zavlada cijelim Turskim Carstvom, poto
potue i ubi svoga brata Musu u odlunom boju na amurliji god. 1413. No Mehmed ovu pobjedu
zadobi srpskim junatvom, pa morade ustupati svome savezniku, despotu Stevanu, sve zemlje do Sredca

(Sofije), a u jedno priznade Mehmed nezavisnost Srbije, te Srbi vie ne bjehu duni davati sultanu ni
danak ni pomo u ratu.
Meu tim, ve davno bjee umro zetski gosdodar ura Sracimirovi i nasljedio ga sin mu Bala II.
Bali, koji je neprestano ratovao s Mljecima, dok je sauvao svoju oevinu. A kad Bala umrije, onda
njegov ujak, despot Stevan, zauzme sve zemlje Baline, pa za tim osvoji i Budvu, Bar, Drivast i sva
okolna mjesta u primorju, koje bjehu Mljeci preoteli po smrti Balinoj. Tako se i cijela Zeta spoji sa
Srbijom, te sad Srbija bjee jo vea nego pod car Lazarom. Zaslugom ovoga vitekog, plemenitog i
mudrog vladaoca, Visokog Stevana, Srbija opet postade velika i mona, i sad ona (osim Turske) bjee
jedina slobodna drava na Balkanskom Poluostrvu.
Ovaj veliki Srbin ne imaae od srca poroda, a brata mu Vuka bjehu ubili Turci. Za to despot Stevan
sazove Srpski Sabor u Srebrnicu kod Rudnika i na tom saboru sveano proglasi za nasljednika srpskog
prestola svoga sestria ura Vukovia, srednjeg sina Vuka Brankovia. Na skoro za tim, u oi svetog
Ilije 1427. god. umrije Visoki Stevan, poto je upravljao Srbijom punih 38 godina i divno osvjetlao
srpski obraz. Despot Stevan umrijs u svojoj Prestonici Beogradu i bi sveano sahranjen u svojoj
zadubini Manasiji, a sav srpski narod zavi se u crno i gorko procvili nad grobom ove poslednje sjajne
zvijezde na nebu stare drave srpske. Odmah po smrti Stevanovoj primi despotsku vlast Brankoviev sin
ura, a s njim se osnova na srpskom prestolu nova dinastija:

Loza Brankovia,
koja dade Srpstvu puno slavnih junaka i muenika za slobodu srpsku. ura je bio ve star, kad je
primio vladu, i ve se bio proslavio u mnogim bitkama kao velik vitez i junak prvog reda. Sav dotadanji
ivot urev bio je sama borba i patnja. Ve dotle ura se bio napatio muka svakojakih, ali tek sad
nastaju grdne patnje i njegove i svega naroda srpskog. im je despot Stevan umro, novi sultan Murat II.
oglasi, da je Srbija njegova zemlja i zatrai od despota ura, da mu preda despotovinu. ura odbi taj
zahtjev, a Turci svom silom nagrnu u Srbiju, pa prodru ak do Kruevca i osvoje ga. U toj nevolji, da bi
dobio zaklona, ura ustupi Ugarskoj svu Mavu, Beograd i Golubac, a za to dobi u zamjenu mnoge
ugarske gradove u Banatu, Bakoj i Srijemu, od kojih bjehu najvaniji: Slankamen, Stari Beej,
Kupinik, Kulpin, Sveti Andrija, Debrecin, Satmar, Serdahelj, Tokaj, Talja, Munka, Rac, Besermen,
Meze Tur, Tur-Keve, Solnok, Tisa Varnja, ongrad, Arad, Lipovo, Totar, Gelec, etertehel, Vilago,
Veliki Bekerek i.drugi, a kasnije dobi jo i Zemun i Mitrovicu. Uza sve ove gradove ura dobi velike
vlastelinske posjede i poe na njih naseljavati svoje Srbe iz Srbije, te se tako jo vema umnoi ono
staro Srpstvo u Ugarskoj.
Tako ura prenese srpsku despotsku vlast i na ugarsko zemljite, a izmeu sebe i Turaka utisnu Ugre,
koji mu obeae pomo protiv Turaka. Meu tim, Turci sve dublje prodirahu u Srbiju na oigled velike
vojske ugarske, te Srbi jo onda poee uviati, da ih Ugarska ne moe spasti od osmanlijske najezde. S
toga ura morade moliti za mir. Turci pristanu na mir, ali zadre sebi Kruevac, Ni i Golubac, a uz to
ura se obveza, da im plaa 50.000 dukata godinjeg danka i da im daje ratnu pomo od 3 000 vojnika.
Tako Srbija opet izgubi svoju nezavisnost. A da bi sauvao bar ono malo slobode, ura odmah poe
podizati po Srbiji nove gradove i opravljati stare, pa meu ostalim sazida iz temelja i znameniti grad
Smederevo koje se dovri god. 1430. Sad ura smjesti svoju prestonicu u Smederevo, te po tome
svome gradu on je prozvan: ura Brankovi Smederevac.

S poetka ureve vlade u Bosni kraljevae po drugi put Tvrtko II. Tvrtkovi. On bjee povratio od
Turaka Vrhbosnu i sklopio s Mljecima savez protiv hrvatskog velikaa Ivana Cetinskog, koji otimae
srpske zemlje. Ali taman kad se Tvrtko spremao, da suzbije Hrvate, bosanski velikai knez Radivoj
Ostoji i Radoslav Pavlovi, pozovu u pomo Turke, da bi preoteli presto Tvrtkov. Tvrtko prvi put
sreno odbi Turke i njihove saveznike, ali oni udare na Bosnu i drugi i trei put, pa Tvrtko morade
ustupiti sultanu nekoliko gradova. Prisiljen tom nevoljom, Tvrtko se sa svim baci u naruje Ugrima i
prizna vrhovnu vlast ugarsku. Time sa svim otui od sebe i narod i vlastelu, jer ovi ne mogahu
zaboraviti svoje dotadanje borbe sa Ugrima. No najvie je narodu bilo ao, to je Tvrtko pomagao
rimske sveenike, koji su javno upotrebljavali sve mogue naine, da bi sav narod preveli u rimsku
vjeru. Uz to jo i Turci sve ee upadahu, pa opet zauzee tvravu Vrhbosnu i utvrdie se u njoj. Videi
da ga Ugri ne mogu sauvati od Osmanlija, kralj Tvrtko najzad prizna sultanovo starjeinstvo i obea 25
hiljada dukata danka.
Ovim zapletom u Bosni koristi se despot ura Smederevac, te pridrui Srbiji tvrdi grad Zvornik i cijelu
Usoru. ura je tada bio u velikom prijateljstvu i sa Turcima i sa Ugrima. Ali sad sultan naumi, da
porui urevo prijateljstvo sa Ugrima, te zaprosi u ura njegovu er za enu. uru je to bilo kao
grom iz vedra neba, ali morade pristati, te lijepa Mara Brankovieva posta sultanija i bi odvedena u
Jedrene. Udajom Marinom ura zapade meu dvije vatre: vrlo se zamjeri Ugrima i zapadu, a ne ublai
Turke. Jer kad za tim Ugri potukoe jednu tursku vojsku na Godominu pred samim Smederevom, tada
sultan Murat objedi ura, da je on tome kriv i zahtjevae, da mu ovaj preda Smederevo. ura u istinu
nije bio kriv turskom porazu, ali Turci silom traie povoda da napadnu Srbiju.
Kad ura odbi zahtjev Muratov, onda silna osmanlijska vojska od 200 hiljada vojnika grune na Srbiju
sa tri strane, pa opkoli i samo Smederevo. ura ostavi Smederevo na svome sinu Grguru pa sa
najmlaim sinom Lazarom pree u Ugarsku, da trai pomoi od kralja Albrehta, a srednji mu sin Stevan
bio se tad zatekao u Jedrenu kod svoje sestre sultanije Mare. Ugri ne dadoe uru nikakve pomoi. A
dok se on tamo bavio, Turci g.1439. zauzmu Smederevo, pa zarobe Grgura Brankovia i odvedu ga u
Jedrene, pa i njega i Stevana bace u tamnicu. Za tim Turci opljakaju svu Srbiju i odvedu u ropstvo
mnogo Srba, koje kasnije isturie i nainie od njih svoje janiare. Tada Murat oslijepi oba svoja
uraka, Grgura i Stevana Brankovia. U isto vrijeme Turci udarie i na Bosnu, te iznova utvrdie svoju
vlast nad kraljem Tvrtkom.
Od svih urevih zemalja sad jo samo Zeta bjee slobodna. Videi, da se niemu ne moe nadati od
Ugarske, despot ura ode u Zetu i nastani se u gradu Baru. Ali Murat zatrai od Barana, da mu izdaju
ura, te ura prebjegne u Budvu. Otud ode u Dubrovnik, a kad ga Murat i tamo potrai, onda se vrati
opet u Ugarsku i poe iznova nagovarati ugarskog kralja, da udari na Turke. Jedva jednom krenu se
ugarska vojska. No Turci je preuhitre, pa upadnu u Ugarsku i prodru do Sibinja. Ali tu ih u dva maha
potue sibinjski vojvoda Jovan Hunjadi, koga je srpski narod opjevao pod imenom Sibinjanin Janko.
Sad despot ura digne na oruje 25 hiljada ugarskih Srba, a toj vojsci pridrui Janko 15 hiljada svoje
vojske, pa zajedno upadnu u Srbiju. Despot ura i Sibinjanin Janko u brzo osvoje od Turaka svu Srbiju
i prodru ak do Sofije, pa osvoje i taj grad. ura je htio da goni Turke i dalje, ali Madari ne htjedoe,
nego se vrate, a ura ostane sam sa svojom vojskom. Na prelazu preko Suve Planine ura sustigne
velika turska vojska. Boj se zametne na Kunovici i Srbi do noge potuku Osmanlije, pa tu pogibe i sam
glavni vojvoda turski. Za to vrijeme bjee skoio na oruje srpski narod i po drugim krajevima i stresao
sa sebe ropstvo. Tako ura iznova zavlada Srbijom i Zetom i zakljui s Turcima ugovor mira na 10

godina. Po, tome ugovoru ura osta pod vrhovnom turskom vlau i obea Turcima danak i ratnu
pomo. Tada se vratie iz ropstva i njegovi oslijepljeni sinovi; Grgur i Stevan Brankovi.
U ovoj poplavi Turci su strano opustoili Srbiju: gradove i sela ruie, palie i raselie; crkve i
manastire obesvetie i razorie; narod opljakae, muie, ubijae i odvodie u ropstvo.Te sad ura
ivo prionu, da se koristi uglavljenim mirom, te da narod i zemlju oporavi od ovoga stranog udarca. Ali
sad Ugri iznova zarate na Turke, pa pozovu i ura. ure ne htjede prekriti ugovor mira, koji mu
bjee dobro doao. On je savjetovao Ugre, da priekaju, dok istee ugovoreni mir. Oni ne posluae
ura, nego odmah objave rat. Ali u odsudnome boju Turci tako strano potuku i rasprte ugarsku
vojsku, da u tom boju pogibe i sam kralj ugarski Vladislav, a Sibinjanin Janko jedva se iv spase. Ovaj
boj bio je g. 1444. kod Varne na Crnom Moru. To bjee prvo Kosovo ugarsko.
Ali ve poslije etiri godine (1448.) Ugri iznova skupe veliku vojsku. S tom vojskom Sibinjanin Janko
proe kroz Srbiju i padne na Kosovo. Tu se zametne strahovit boj, koji potraja tri puna dana i svrp se
potpunom pobjedom turskom. Ugarska vojska bi satrvena tako, da se samo jedan mali dio spasao. Sa tim
ostatkom bjeae Sibinjanin Janko glavom bez obzira.pa jedva jedvice iznese ivu glavu. To bjee drugo
Kosovo ugarsko ba na samom Kosovu polju te jo i danas ima uzrjeica: Postradao ko Janko na
Kosovu. Na skoro za tim, god. 1453. turski sultan Mehmed II. osvoji i sam grad Carigrad, te poini u
njemu strana zvjerstva i pusto. Sad se uprepasti sav hrianski svijet i zadrkta sva Evropa.
im se utvrdi u Carigradu, sultan Mehmed okrenu na Srbiju i zatrai od ura Smederevo i jo neke
vane gradove. A kad to ura odbi, onda Mehmed godine 1454. grune na Srbiju sa silnom vojskom.
ura izbaci prema Turcima dvije srpske vojske: jednu u Duboici, drugu u Sitnici, a trea uvae
Smederevo. Za tim ura skloni sav narod u gradove, pa onda on sa svojom porodicom ode u Ugarsku,
da trai pomoi.
Onom srpskom vojskom u Duboici zapovjedae junaki vojvoda leskovaki, Nikola Skobalji.
Skobalji prvi doeka Turke, te ih strano potue i raspe. Ali Turci iznova udare s drugom jo veom
vojskom, te poslije ljutog i oajnog boja, Srbi podlegnu, a Turci uhvate Skobaljia i njegova strica i ive
ih nabiju na kolje: U tome pristie Srbiji u pomo despot ura sa Sibinjanin Jankom, koji dovede neto
malo vojske sastavljene od ugarskih Srba. Ovim Srbima pridrui se i ona srpska vojska u Smederevu,
koja nou nenadno ispade iz grada i udari na Mehmedov stan, te strano zbuni, pobije i raera Turke.
Sad ova aka Srba pogna silnoga Mehmeda, osvojioca Carigrada, te proera i njega i svu njegovu ordiju
preko cijele Srbije ak do Sofije. Meu tim, despot ura i Sibinjanin Janko sa drugom vojskom dolete
nenadno pod Kruevac, pa i tu potuku Turke i satru ih tako, da je zarobljen i najglavniji sultanov
vojvoda Ferizbegovi. Za tim ura i Janko osvoje sve zemlje do iza Pirota, pa onda se Janko vrati kui,
a despot ura osta u slobodnoj Srbiji.
Dok se sve ovo zbivalo u Srbiji, dotle u Bosni bjee umro kralj Tvrtko Tvrtkovi, a na njegovo mjesto bi
izabran nezakoniti sin Stevana Ostoje Kotromania, Toma Ostoji Kotromani, koji se zvao jo i Hristi.
Kralj Toma odmah oslobodi od Turaka Vrhbosnu, a za tim povrati i od despota ura Srebrnicu i sve
to je ura drao u Bosni. Da bi se uvrstio na prestolu, kralj Toma primi rimsku vjeru i sa svim
podlee utjecaju papskom i ugarskom, te poe goniti pravoslavne i bogumile.
No u to doba u Zahumlju vladae pod turskom zatitom silan vlastelin, sinovac i nasljednik - Sandalja
Hrania, veliki vojvoda Stevan Vuki Kosaa. Kosaa bjee vrlo silovit i nemiran ovjek, te je ratovao

sa cijelim svijetom: i sa bosanskim kraljevima, i sa despotom urem; i sa Mljecima, i sa Turcima, pa i

sa Dubrovanima. On bjee u zavadi i sa kraljem Tomom i Toma se njega najvie bojao, te ga sad
ponudi da se izmire i zaprosi njegovu er Katarinu. Kosaa dade Tomi Katarinu, ali mu to nita nije
smetalo da radi samostalno na svoju pesnicu. A da bi to jae obiljeio svoju vladalaku nezavisnost
prema kraljevstvu, Kosaa izmoli od njemakog cara Fridriha naziv hercega, a srpski e to rei: vojvoda.
Te sad se Stevan Kosaa poe zvati Herceg i uvar groba svetog Save, a svoju oblast prozva
Vojvodinom (hercegovinom) sv. Save.
Tako od starog srpskog Zahumlja g. 1448. postade dananja Hercegovina, koja bi srpski trebala da se
zove: Vojvodina ili Vojvodstvo. Nege u to toba herceg Stevan Kosaa dozida i obnovi onaj Tvrkov
grad u Boki, te se i taj grad po njemu prozva: Herceg Novi, a dotle se zvao samo Novi Grad, kao to ga i
danas zovu Talijani. Od tad se herceg Stevan jo vema osili, te ve od njega niko iv ne imaae mira
pa ni njegovi roeni sinovi: Vlatko, Vladislav i Stevan.
U to doba Mljeani lukavstvom i prijevarom otue od despota ura svu Zetu. Ali je ne smjedoe oni
zauzeti, nego se zadovolje time, to nametnue Zeti nova gospodara, svoga ovjeka. Taj ovjek bjee:
Stevan Crnojevi, najsilniji vlastelin zetski, sa kojim se u Zeti osnova kratka vladalaka

Loza Crnojevia.
Stevan Crnojevi vladae pod zatitom mljetakom,, ali naskoro on se pokaza dostojan gospodar Zete.
On sazida na Skadarskom Jezeru grad abljak i u njemu utvrdi svoju prestonicu, pa odmah zapodjenu
osvetniki rat na Osmanlije. Za sve vrijeme svoje vlade Crnojevi je ratovao s Turcima i gotovo u svima
bojevima bio je pobjedilac. Istina, on otre Zetu od Srbije za uvijek, al' on joj poloi i temelj dravne
samostalnosti, te na tom temelju njegovi potomci Crnojevii sagradie nepobjedno gnjezdo sokolovo:
dananju Crnu Goru.
U isto ovo doba na mutnome nebu srpskom zasja neobinim sjajem nova jedna zvijezda, koja obasja
velikom nadom sav hrianski svijet. To bjee: ura Kastrioti Skenderbeg, gospodar Arbanije, najvei
junak, najslavniji vitez svoga doba. Praed urev zvao se Branilo i bio je veliki vlastelin srpski. Za
vlade poslednjeg Nemanjia, cara Uroa V., Branilo je bio upravnik Kanine, a kasnije njegov sin
Konstantin Branilovi dostade upravnik Pologa. Jo kasnije, Konstantinov sin Ivan postade gospodar
cijele Mae u Arbanija, pa tu u Mai ovaj Ivan Branilovi i ena mu Vojisava rodie oko godine 1403.
sina ura, koji se kasnije prozva Kastrioti Skenderbeg.
No jo za djetinjstva ureva Turci pokore Mau i cijelu Arbaniju, pa odvedu ura kao taoca u
Jedrene. ura odraste na dvoru sultana Murata II. i jo tamo pokaza toliko junatva i mudrosti, da ga je
sultan vrlo zavolio i od milote prozvao ga Iskanderbeg, to e rei: gospodin Aleksandar ili gospodin
Branilovi, jer Aleksandar se srpski kae Branilo ili Branko. Te po tom turskom nadimku Iskanderbeg
srpski narod ga, prozva Skenderbeg, pa onda se i on sam tako nazva. Kad Turci jednom poinie straan
pokolj u Mai, ura odbjegne od sultana, uskoi u Arbaniju, sakupi narod oko sebe i digne velik
ustanak, pa u brzo oslobodi i oisti od Turaka, svu Arbaniju i pone vladati nezavisno u svojoj prestonici
Kroji. Kastrioti je ivjeo u prijateljstvu sa Stevanom Crnojeviem, te njih dvojica zajedniki ratovahu s
Turcima.

ura Kastrioti vladao je Arbanijom pune 24 godine, krvei se neprestano sa Turcima. Za te 24 godine
ura je u ezdeset i nekoliko ljutih bojeva razbio tursku vojsku i potamanio silne Osmanlije. Veli se,
da je za te 24 godine ura Kastrioti sam svojom rukom posjekao oko dvije hiljade Osmanlija. U
svakom boju on je bio prvi, a kad se ustupalo poslednji. Bjee to ovjek silan, vrlo krupan, visok, lijep,
nenadmano hrabar i neumoran. I glad, i e, i toplotu, i hladnou . on je podnosio elinom
izdrljivou. Za umor nije znao: dok nije oslobodio zemlju od Turaka nikada nije spavao vie od dva
sata dnevno. No kraj svega juvatva on je bio i vrlo mudar, dosjetljiv i lukav, ali i vrlo milostiv,
velikoduan, dareljiv i poboan. Sa ovih vrlina pronijelo se ime ura Kastriotia po cijelom tadanjem
svijetu. I moni vladaoci i ubogi siromasi bjehu uprli oi u ovoga velikoga Srbina i od njega se tad
nadae svome spasenju cijelo Hrianstvo, jer ime ura Kastriotia bjee najvee strailo za Osmanlije.
No dok je ura Kartrioti odbijao tursku silu od Arbanije, dotle je ona sve ee nasrtala na Srbiju i
Bosnu. S proljea god. 1455. sultan Mehmed iznova udari na srpsku despotovinu silnom vojskom i
opsjede Novo Brdo. Srbi se lavovski branie, a osobito Novobrani. No dok je despot ura uzalud
traio pomoi od Ugarske i Njemake, Novo Brdo pade, a za tim Turci krvavom mukom osvoje i
Prilepac, Gnjilan, Pritinu, Prizren i druge gradove srpske. Sad ura morade moliti za mir, pa ustupi
Turcima sve june krajeve do zapadne Morave i morade im dopustiti, da mogu preko Srbije udarati na
Ugarsku. I doista ve do godine sam sultan Mehmed udari na Beograd, ali tu ga razbi Sibinjanin Janko
pomou ugarskih Srba, meu kojima se najvema odlikovae Srbi ajkai (Nasadiste) sa svojim
dunavskim ajkama. Iste godine Janko se razboli od kuge i umre u Zemunu 11. avgusta 1456. god. A
Janka ne preivi dugo ni njegov ratni drug, despot ura Smederevac. Iste godive u oi boia umrije, u
Smederevu ovaj estiti vladalac i veliki muenik, koji je uinio za srpsku slobodu sve, to se tada moglo
uiniti.
Despot ura Brankovi Smederevac ostavi za sobom tri sina i svoju udovacu, despoticu Jerinu. Poto
mu dva starija sina Grgur i Stevan, bjehu oslijepljeni, primi vladu najmlai brat, Lazar Brankovi.
Despot Lazar odmah uglavi mir sa sultanom Mehmedom i povisi plaanje danka Turcima. Na skoro
zavlada u despotskoj porodica razdor, te Lazarev brat slijepi Grgur i njihova sestra, carica Mara, udovica
Muratova, moradoe prebjei u Tursku, pod zatitu sultana Mehmeda, a odmah za tim umrije i njihova
majka, despotica Jerina. No malo za tim, 20. januara 1458., umrije i despot Lazar, a ne ostavi svoga
poroda, te sad u Srbiji nastade uasna zabuna i nered. U tome meteu pojavi se na srpskoj mei s juga
osmanlijska, a sa sjevera ugarska vojska, te obezglavljeni srpski narod ne znaae ve ta da zapone.
Najzad Srbi izaberu i postave u Smederevu despotsko namjesnitvo, koje sainjavahu tri lica: Lazareva
udovica, despotica Jelena pa njen djever, slijepi despot Stevan, i despotov veliki vojvoda Mihajlo
Anelovi, roeni brat sultanovog vezira, poturice Mahmuda. Anelovi kao i brat mu bjee slijepa
turska priipetlja, pa za to su ga Srbi i izabrali u namjesnitvo, da bi time zamazali oi Turcima. Ali kad
Mihailo Anelovi izdajstvom i prijevarom uvue Osmanlije u sam grad Smederevo i pokua da
preotme svu vlast despotsku onda Srbi skoe, pa isjeku sve Osmanlije i njihove pristalice, a Mihaila
Anelovia zatvore.
Tako na srpskom prestolu ostane samo despotica Jelena i slijepi despot Stevan. No sad sultan Mehmed
udari s vojskom, da osvetp svoga prijatelja Anelovia, pa osvoji gotovo svu Srbiju, osim Smedereva i
njegove okoline. U toj nevolji despotica Jelena uda svoju er Maru za srpskog kraljevia Stevana
Tomaevia, sina Tome Ostoia, kralja bosanskog, a sa Marom Jelena dade u miraz Stevanu i sav
ostatak srpske despotovine, te Stevan Tomaevi doe u Smederevo i bude proglaen za despota

srpskog. Tako se ispuni zavjetna elja Tvrtkova: sad Srbija i Bosna opet bjehu spojene u jednu dravu,
ali na vrlo jadan i nesrean nain i u zlo doba, kad su obe neslonim radom ve bile istroile svu snagu
svoju i obe spale na ivicu propasti.
Tomaevievo proglaenje za despota izvreno je pomou pape i ugarske vojske, a to se nikako nije
dopadalo Srbima. Osobito se tome protivio slijepi dessot Stevan Brankovi. S toga despot Stevan bude
zbaen i prognan iz zemlje, te se skloni u Zetu, a otud kasnije ode u Italiju. No i Tomaevi nije dugo
despotovao. Sultan Mehmed ne ede trpljeti u Smederevu ugarskog i papskog tienika, te odmah
dopadne s velikom vojskom pod Smederevo, a Smederevci mu sami predadu grad 20. junija 1459.
godine, samo da bi Srbiju spasli od papske vlasti. Tako pade i poslednji ostatak srpske despotovine i
Srbija sva bude pretvorena u turski paaluk.
Na skoro za tim: umre u Bosni kralj Toma Ostoji, te se zakralji njegov sin

Stevan Tomaevi,
koji primi dravu u vrlo alosnom stanju. Kralj Stevan se odmah izmiri sa hercegom Stevanom
Kosaom i pozva ga na zajedniki rad protiv Osmanlija. Ujedno kralj Stevan se obrati papi, razloi mu
jadno stanje svoga kraljevstva i zamoli od pape kraljevsku krunu. Papa okruni Stevana i prizna
nezavisnost Bosne od Ugarske, a u jedno obea Stevanu, da e ga u svemu pomagati protiv Turaka.
Ohrabren tim papinim obeanjem, kralj Stevan otkae danak sultanu. Ali sad se sultan Mehmed poe
ozbiljno spremati, da uini kraj srpskom kraljevstvu u Bosni. A kad kralj Stevan zatrai obeanu pomo
od pape i od ugarskog kralja Matije nae na obe strane zatvorena vrata. Zalud je nesreni srpski kralj
cvilio i molio; zalud je on ukazivao na groznu opasnost, koja bi padom Bosne postigla cijelo
Hrianstvo; zalud je on u najstranijoj slici iznosio pred papu oajno stanje srpskog naroda. Sve oko
njega bjee gluvo niko mu se ne odazva. Ostavljen tako u najopasnijem asu, kralj Stevan polje
sultanu poslanike, zamoli ga za mir i obea mu opet danak. Sultan pristane na mir od 15 godina i
poslanici se vrate obradovani. Ali odmah za poslanicima iae 150 hiljada ljute konjice turske, te kad se
Srbi najmanje nadahu ratu, ba onda Turci svom silom grunu u Bosnu, a na elu ove turske ordije bjee
sam sultan Mehmed II. osvojilac Carigrada.
Srbi se odmah zbie u gradove i poee se oajno braniti. Ali kad Turci izdajstvom zadobie tvrdi grad
Bobovac, onda sve ivo pretrnu od straha, te poe padati grad za gradom. Kralj Stevan bjee se utvrdio u
gradu Jajcu i dok se on nadae pomoi od Ugarske, dotde 20 hiljada turskih konjanika opsjednu Jajce.
Stevan umakne iz Jajca u grad Klju, ali ga i tamo opsjedne Mehmed paa. Dobivi od pae pismeno
obeanje, da mu nee nita uiniti, kralj Stevan i stric mu Radivoj predadu se Turcima. im se sultan
doepao kralja Stevana, odmah ga prisili, te ovaj sam svojom rukom morade pisati svima
zapovjednicima nepokorenih gradova i zapovjedi im da se pokore. Na taj nain predalo se Turcima oko
70 gradova bosanskih, te ve iste 1463. g. sva Bosna potpade pod Turke.
A kad tako razori i poslednje ostatke bosanske veliine, onda sultan Mehmed pogubi kralja Stevana
Tomaevia, a njegovog nejakog brata i sestru zarobi i poturi. Tada Mehmed posjee i Stevanova strica
Radivoja i mnoge znatne Srbe, i mnotvo naroda srpskog odvede u ropstvo pa neto Srba prodade u
bescjenje, a veinu pretvori u janiare.

Tako pade Bosna ponosna i propade kraljevstvo srpsko u Bosni. Tako pogibe poslednji Kotromani,
zlosreni kralj Stevan Tomaevi, kome bjee sueno, da bude i poslednji despot Srbije i poslednji kralj
Bosne i u ope poslednji kralj stare drave srpske.
A sad doe red na hercega Stevana Vukia Kosau, da i on poslui Srpstvu i slobodi srpskoj. I on zaista
asno poslui i pokaza se viteki. Jer im je sultan Mehmed pokorio Bosnu, odmah udari svom silom i
na Hercegovnnu. Ali tu naie na straan otpor. Ljuta Srbadija hercegovaka bjee se zbila u planine, pa
otud nemilice satirae osmanlijsku vojsku. Herceg Stevan bjee se utvrdio u svome glavnom gradu
Blagaju, te junaki odoljevae navali Mehmedovoj. Najzad, kad ve ne mogade kroiti ni pedlja dalje,
Mehmed ostavi svoju posadu u nekoliko osvojenih mjesta, pa onda povue svoju vojsku iz Hercegovine.
No im se Mehmed odmae, Hercegovci potuku tursku posadu, pa povrate otete gradove i
Hercegovina osta slobodna. Za tim hercegov sin Vladislav Vuki oslobodi i nekolike pogranine
gradove bosanske i pobuni narod, a u isto vrijeme i ugarski kralj Matija sa sjevera upadne u Bosnu, te se
Ugri i Srbi spoje, pa preotmu od Turaka sve Donje Krajeve, a za tim i Usoru. No sve je ovo bilo
prekasno. Jer na brzo Ugri se izmire s Turcima, te opet Hercegovina ostade sama prema cijeloj sili
turskoj. Herceg Stevan sa svojim sinovima pokua iznova da se brani, pa zatrai pomo od Mljetaka i
Ugarske. Ali ne samo da ne dobi pomoi, nego kralj Matija jo htjede da se koristi Stevanovom
nevoljom, te da zavlada Hercegovinom.
Stijenjen tako sa svih strana, herceg Stevan morade moliti sultana za mir i obea mu dvostruki danak.
Na skoro za tim (g. 1466.) umrije herceg Stevan Vuki Kosaa i proglasi se za hercega mlai njegov
sin Vlatko Vuki, a stariji - Vladislav Vuki nazva se veliki vojvoda. Oni jo dugo vladahu
Hercegovinom, ali pod turskim starjeinstvom. No Turcima bjee mrsko i to malo slobode srpske, pa
godine 1482. iznova zarate na usamljene sinove Kosaine i otmu im svu zemlju. Vladislav i Vlatko
sklone se u Dubrovnik i Dalmaciju, a najmlai im brat Stevan Vuki Kosai ve prije toga bjee
primio Muhamedovu vjeru i dobio ime Ahmet. Kasnije ova poturica, Ahmet doe u sultanovoj slubi do
visoke asti i velike moi.
Tako pade krna Hercegovina i tako pada sve, to se cijepa od sebe sama.
Druge godine poslije pada Bosne umrije gospodar Zete, Stevan Crnojevi, a nasljedi ga sin mu Ivan
Crnojevi. Ve u poetku svoje vlade Ivan oslobodi Zetu od mljetakog tutorstva i preote nekoje
gradove mljetake u primorju. Na skoro udari na Ivana sultan Mehmed, te se Turci utvrde u
jugoistonom kraju Zete.
Meu tim, 17. januara 1468. g. naprasno umre ura Kastrioti Skenderbeg u 63. godini svojoj i bi vrlo
sjajno sahranjen u gradu Leu u crkvi sv. Nikole. Odmah po smrti Skenderbegovoj Turci nasrnue u
Arbaniju i poee osvajati grad za gradom. A kad osvojie grad Le, Turci raskopaju grob ura
Kastriotia, pa tijelo njegovo isjeku na sitnu parad i sve razgrabe. Te samrtne ostatke Skenderbegove
Turci su vezivali u zlato i srebro i vazda nosili uza se, vjerujui tvrdo, da im onda puano zrno ne moe
nauditi, kao to nije naudilo ni Skenderbegu. Toliko silan bjee u Turaka strah, i viteko potovanje
prema ovome velikom Srbinu!
Po smrti Skenderbegovoj Ivan Crnojevi bjee jedina uzdanica i zatita Srba u Zeti i Albaniji. On se
Junaki borio za slobodu Arbanije i vrlo mnogo doprinio zatiti arbanakih gradova, a osobito se

odlikovao u odbrani Skadra. Ali kad sultan Mehmed sam sobom doe u Arbaniju, pa osvoji Kroju i
opsjede Skadar, onda se sva turska sila okrenu na Zetu. Sad Turci otmu od Ivana Drivast i njegovu
prestonicu abljak, a za tim pregaze i svu Zetu. Ivan se za kratko vrijeme skloni u Italiju. Ali im umrije
sultan Mehmed, Ivan Crnojevi doleti iz Italije, pa digne Srbe na ustanak i oslobodi vei dio svoje
drave. No videi, da se ne moe odrati u ravnim krajevima, Ivan napusti Donju Zetu i povue se u
krevite krajeve Gornje Zete. Sad Ivan prenese i svoju prestonicu iz abljaka na Cjetinje i sazida na
Cetinju manastir svete Bogorodice, pa tu smjesti stolicu zetske mitropolije, koja je dotle bila na ostrvu
Vranjini. Tako Ivan Crnojevi u kolijevci Nemanjinoj izvi novo gnjijezdo srpske slobode, ge se
lijegoe najdiniji sokolovi srpski, koji zavie u crno nebrojene hiljade turskih kaduna, pa za to Turci
ovo junako gnjezdo i prozvae Karadag, to e rei: Crna Gora crni petak turski.
Osniva i prvi gospodar viteke Crne Gore, Ivan Crnojevi, bio je u svemu vrlo znamenit vladalac. On je
bio u neprekidnom ratu sa Turcima i junaki je sauvao slobodu i nezavisnost Crne Gore, On je mnogo
uradio, da. se u Crnogoraca razvilo ono lavovsko junatvo i vitetvo, koje je zadivilo sav svijet, a koje i
danas malenu Crnu Goru ini najdinijom drugaricom evropskih drava. Ivan je sazidao i znameniti
grad Obod, unapredio je imovno i prosvjetno stanje svoga naroda i uzvisio ugled Crne Gore tako, da se
onda i silni dudevi mljetaki duboko klanjahu pred Ivanom Gospodarom. Ali najvea je dika Ivanova:
to on prvi unese u Srpstvo knjigu tampanu.
Jo godine 1484., kad istom bjee pronaena vjetina knjigopeatnje (tamparije), Ivan Crvojevi u
svome gradu Obodu podie tampariju, prvu u svemu Srpstvu i prvu u svemu Slovenstvu. Jo onda, kad
Francuzi, Englezi, Rusi i mnogi drugi veliki narodi jo i ne pomiljahu na tampanu knjigu, nego se
sluahu rukopisnim knjigama: jo onda, je Ivan Crnojevi na Obodu tampao prvu knjigu srpsku i
slovensku. A to sjeme, koje posija na Obodu Gospodar Ivan, na brzo se rasplodilo po svemu Srpstvu, te
naglo nicahu sve nove i nove srpske tamparije: na Goradi, u Skadru, Beogradu, Graanici, Mileevu,
Mrkinoj Crkvi, u Mljecima i t d. Iz toga rasadnika prosvjetnog razasu se irom Srpstva mnotvo knjiga
srpskih, koje poslije u dnevima ropstva i stradanja mnogo, vrlo mnogo pomogoe ouvanju Srpstva i
Pravoslavlja.
Gospodar Ivan umrije 1490. god. i ostavi dva sina: ura i Staniu. Stariji brat, ura Crnojevi,
nasljedi presto i odmah nastavi djelo oevo, te se za njegove vlade srpska knjiga naglo poe iriti. No
ura je vladao na miru samo est godina, pa onda se meu njim i Staniom izrodi bratski razdor.
Stania ae da preotme od brata, presto, pa odbjegne iz Crne Gore Turcima i zaite od sultana vojsku.
Sa Staniom tad uskoie vie Crnogoraca, njegovih pristalica. Sultan jedva doeka ove otpadnike i
obea im pomo, ali najprije ih sve poturi, a Stanii nadjenu tursko ime Skender. Sad poturica Skender
s turskom vojskom udari na svoju otadbinu.
Ali ura sa svojim Crnogorcima junaki doeka i razbi Turke, te ih raera sa crnogorske mee.
Poturica Skender sreno umae s bojita, ali Crnogorci pohvataju one ostale Srbe poturice i vrate ih u
Crnu Goru. Tu se oni opet stalno nastane, ali zadrae Muhamedovu vjeru. Kasnije potureni Stania
(Skender) postane paa skadarski i zavlada Donjom Zetom, te onda jo mnogi Srbi Zeani poprimae
Muhamedovu vjeru, pa to bjehu prvi praoci dananjih Srba muhamedovaca u Crnoj Gori i sjevernoj
Arbaniji. ura je za tim vladao jo nekoliko godina u Gornjoj Zeti. A kad mu poturice dozlogrdie,
onda on za na vijek ostavi svoju otadbinu i ode sa svojom porodicom u Mljetke, a svu vlast nad Crnom
Gorom predade tadanjem zetskom mitropolitu Germanu. Te od tog doba, pa kroz punih 350 godina
Crnom Gorom vladahu mitropoliti, koji se skromno nazivahu vladike. Ali ovim spajanjem svjetovne i

crkvene vlasti, ni malo ne ojaa vrhovna dravna vlast, nego jo oslabi, te Crna Gora izgubi dotadanji
svoj spoljni ugled.
Na skoro Turci otrgnu i od Gornje Zete nekoje pogranine okrajke, te se Crna Gora sa svim skui na
onaj najsirotniji kr, ge turska noga ne smjeae kroiti.
Tako se rastoi Nemanjiia kolijevka, ponosna Zeta, a sa nestankom Zete nestade i stare drave
srpske. Ona utonu u novoj dravi Crnoj Gori: utonu tamo, otkale je i potekla. Iz negdanje Zete
izvirahu prvi poeci stare srpske drave, pa tu utonue i posljednji ostaci njeni. Ali kao to Crna Gora
bjee izvor i uvir starog dravnog ivota srpskog, tako ona sad postade i glavno ognjite narodnog ivota
i srpske svijesti, ge je neprekidno buktio plam svete osvete i vjeni podstak slobode. Ugasi se stara
slava i drava srpska, ali na njenom pepelu iznie nova nepomina uvarkua srpske slave: Crna Gora,
ponosito st'jenje, krune srpske to drago kamenje. Pa i onda, kad sve ostalo Srpstvo pritite najcrni mrak i
jad - i onda u malenoj Crnoj Gori plamtijae neugasno kandilo srpske slobode.
Nestankom svjetovne vlasti u Crnoj Gori zavri se ovo doba dravnog rasula srpskog, koje se poe
porazom na Marici i potraja preko 130 godina. Sto trideset godina ruila se Nemanjina graevina, dok se
poruila. A nije se poruila ni sa svoje unutranje slabosti ni sa nezrelosti narodne. Jer koliko je bila jaka
srpska drava i dravna svijest u tadanjih Srba najbolje se vidi, kada se uporedi: kako lako i kako je
kukaviki podleglo carstvo grko i blgarsko, a kako li je slavno palo srpsko carstvo! Punih 130 godina
Srbi se nosie u kotac sa cijelom osmanlijskom silom. Sto trideset godina Osmanlije moradoe da
osvajaju stopu po stopu srpske zemlje. A ta bi tek bilo, da velikai nijesu razjedinili srpske zemlje, te od
jedne silne drave stvorili nekoliko drava srpskih? No u brzo se pokaza, da ni Vukainovo ni Tvrtkovo
novo kraljevstvo ne mogae Srbima zamjeniti Nemanjinu Srbiju.
Te tako srpska drava propade ba onda, kad je srpski narod bio na vrhuncu politike svijesti kad je
bio potpuno dozrio za dravni ivot. Tu svoju politiku zrelost srpski narod je sjajno zasvjedoio i u
ovome dobu rasula dravnog, ali jo sjajnije on je to zasvjedoio kroz sva kasnija stoljea, za doba
stradanja svoga. Jer sve dovde srpski narod se junaki borio za opstanak svoje drave. A kad ona
propade, onda srpski narod, oelien neprekidnom borbom sa raznim neprijateljima i zadojen starom
slavom, istom sad otpoinje novu jo straniju, jo krvaviju borbu protiv Osmanlija: borbu za narodni
svoj opstanak i za povratak dravne samostalnosti. Razorila se drava srpska, al ispod tih ruevina
uzdigao se u muci prekaljen i borbom oelien narod srpski i taj narod obezglavljeni- i raskueni
istom sad pokaza svu svoju silu i snagu ivotnu, istom sad dobi volje da ivi i da se bori na ivot i smrt.

DOBA STRADANjA I ELIENjA.

Od propasti Bosne do osloboenja Srbije.
im su Turci zavladali srpskim zemljama, oni ih pretvorie u svoje paaluke i svuda postavie svoje
vezire, pae, age, begove i spahije, koji poee strano muiti i ubijati srpski narod. Sav narod bi
pretvoren u tursko roblje i dobi ime raja (roblje) i auri (nevjernici). Svu zemlju i sva nepokretna dobra
narodna i crkvena Turci proglasie za svojinu sultanovu, te narod osta bez kue i kuita. Mnoge stare
gradovs srpske Turci iz temelja poruie i podigoe nove svoje. Mnotvo srpskih bogomolja razorie, a

nekoje i pretvorie u svoje moeje (damije). Zvona crkvena Turci prelie u topove, ili ih kalueri
zakopae duboko u zemlju, a Srbi moradoe da se slue klepalom. Sveta sluba boja morala se vriti
tajno, sa svim tiho i na skrivenim mjestima. Stare crkve
Srbi ne smjedoe opravljati, a nove ne smjedoe zidati. Kao gusjenice Turci se razmiljee po srpskim
selima i gradovima, pa otimae: srpske ene, djevojke i djecu, hvatae ljude i mladie, odvodie ih u
ropstvo, muie ih mukama najstranijim i nagonie ih da se poture. Mjesto veselih srpskih svatova, po
svima drumovima i putevima srpskim Turci vukoe lancima okovano roblje, a bezduni trgovci
anadolski i misirski voahu zasunjene Srbe i Srpkinje od trga do trga, od Dunava do Damaska u Aziji,
te prodajom ljudskog mesa i ivih dua sticahu prljavo blago zemaljsko. A na tako ubijen i ogoljen
narod Turci jo udarie grdne namete i poreze tako, da srpskoj sirotinji raji ne preostade ni jedna treina
od svekolike njene muke i zarade.
Ni na sudu ni na putu za Srbina ne bjee zakona i pravde: Kadija te tui kadija ti sudi. Ni koji Srbin
hrianin (rajetin) nije smio nositi oruja niti se smio veseliti o slavi i svadbi, te zanijemi srpska pjeema i
umukoe gusle javorove i svuda ovlada pusto i mrtvilo, uas i smrt. I sad se istom pokaza, koliko su
veliko dobro uinili Nemanjii slavni, zidajui mnoge zadubine. Oko tih zadubina njihovih savio se
sad cio narod srpski kao siroad oko mrtve majke. Tu je on nalazio jedine utjehe i jedine zatite. Srbi
kalueri i sveenici, i sami strepei za svoj ivot, tjeili su, uili su, hrabrili svoj patniki narod i
podsticali ga da junaki istraje. Oni bjehu jedini tjeitelji, uitelji i voe narodne. Jer kad Turci potljaie
srpske zemlje i postavie u njima svoje pae i kadije, onda su oni pobili i raerali sve srpske starjeine,
pa narod srpski ostade sa svim obezglavljen.
Ali sve one srpske starjeine, koji htjedoe primiti Muhamedovu vjeru, Turci ostavie s mirom i jo im
dadoe mnoge zemlje i veliku vlast. S toga se tad isturie mnogi najodliniji Srbi, samo da bi sauvali
svoju vlast i veliko imanje. Najvie se isturilo u Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. Ali svi ovi Srbi jo i
danas govore samo srpskim jezikom, pa i ako se oni nazivlju Turcima, ni jedan ne zna ni prosloviti
turski, a mnogi od njih i danas pamte, kad su im se stari poturili i koga su sveca slavili. No dok su Turci
na ovako blag i lukav nain turili srpsku gospodu, dotle su svim sredstvima sile i nasilja turili i prost
narod. Mnogo i mnogo puta Turci odvoahu mnotvo Srba u Aziju, pa ih tamo poturie i nainie od
njih svoje vojnike.
No osim svega toga, Turci su svake pete godine uzimali od srpskog naroda najzdraviju i najrazvijeniju
muku djecu, pa ih odvodili u Carigrad i u Aziju. Tamo su ih turili i uili ih ratnoj vjetini, pa kad su
ova Srpad odrasla, onda su od njih postali ljuti janiari, to je bila najbolja, najhrabrija, nepobjedna
turska vojska, koja je Srpstvu najvie jada zadavala. Tako su Turci dvojako ubijali srpski narod: odvodili
su u roblje cvijet narodne snage i srpskom krvlju i miicom pojaavali svoju snagu. To bjee danak u
krvi, to ga Srbi silom plaahu sultanu. Jer, izuzev gospodu, prost narod srpski nikada se nije
dobrovoljno odricao svoje srpske vjere. Srpske majke voljele su da im djeca budu i kljasta i sakata, samo
da ih Turci ne bi poturili, te su navla sakatile svoju djeicu, ako ih ve nijesu mogle po umama skriti
od Turaka,
No najee su roditelji spasavali svoju djecu ranim brakovima, enei ih u 12. godini, jer Turci nijesu
kvarili takve brakove, poto se na svaku novu branu glavu plaao i nov porez. A kad ni to nije
pomoglo, onda su Srpkinje svojoj djeci pri krtenju pravile krst na ruci ili nasred ela, a te krstove
ispisivahu sokom neke trave, kojoj se trag nikako nije mogao izgladiti. Ovako igosana Srpad bila su

jo vema izloena turskom nasilju, ali srpske majke imaahu veliku utjehu, to im se tako porod nije
mogao odroditi i vjerom prevjeriti. Tako je u starih Srpkinja bila silna ljubav prema svome srpskom
rodu i svetoj vjeri srpskoj.
Ali otkako je Srpstva, pa do danas, u Srbinu se iznad svega uzdie jedan najvii, neodoljiv osjeaj, a to
je: tenja za slobodom. Ovaj silan i nenadmani osjeaj slobode i jest glavni i jedini uzrok onim mnogim
i neprestanim seobama Srba. Velika veina Srba tako je Bogom sazdana, da vema voli slobodu, nego li
domovinu. Od pamtivjeka pa vazda Srbinu je bilo milije i da se potuca u tuini stvarajui novu
domovinu, nego li da robuje mrskom tuinu, tljaitelju domovine njegove. A poslije pada Srbije i
Bosne, kad ve vie ne bjee nade za spasenje stare domovine srpske, u Srbinu je iznova buknuo ovaj
svesilni osjeaj slobode. Tada se srpski narod razdvoji po pola. Jedni Srbi, u kojih bjee jaa ljubav
prema domovini, ostadoe u starom svome zaviaju, dijelei sa svojom otadbinom zlu sudbinu njezinu.
A drugi Srbi, u kojih bjee jaa ljubav za slobodom, koji nikako ne mogoe saviti vrat pod turski jaram,
poee se listom iseljavati u slobodne hrianske zemlje, te da otud iznova vojte za slobodu svoje
otadbine.
Odmah poslije pada despotovine Srbije, poeo je srpski narod velikim gomilama da se naseljava u
zemlje ugarske krune. No jo prije toga bilo je velikih seoba Srba sa juga na sjever. Prva takva seoba
bila je ona u desetom stoljeu, kad se pod Zarijom Pribisavljeviem gotovo sav narod iz Srbije iselio na
sjeverozapad, te poplavio svu Liku, Baniju i Slavoniju. Tako i u HII. stoljeu, kad na ugarski presto
sjede Srpkinja Jelena, mnotvo Srba iz Srbije na poziv kraljice Jelene doe i naseli se u kraljevstvu
ugarskom, a ponajvie u Pomoriu i oko Budima, u Sv. Andriji i u Srpskom Kovinu, na ostrvu epelju.
Ovi srpski doseljencci ivljahu tamo pomijeani sa onim Srbima starosjediocima panonskim i dakim.
Jer za sve vrijeme stare srpske drave dobar dio srpskog naroda ivljae pod vlau ugarske krune. Tada
je bilo u Ugarskoj toliko Srba, da su oni sainjavali glavnu vojnu snagu ugarske drave. Jo sv. Stevan,
ugarski kralj, bjee osnovao na Dunavu silnu flotu (mornaricu), koja je ratovala na svojim lakim
ajkama i inila uda od junatva. Ovi ratnici zvahu se ajkai ili Nasadiste, a najvei dio ajkaa
sainjavahu Srbi. Isto tako je i silna srpska konjica zadavala uas neprijateljima Ugarske i kruni ugarskoj
izvojtila mnoge slavne pobjede.
A kad ono Tatari poplavie Ugarsku, onda Srbi u drutvu sa Hrvatima u odlunom boju na Grobnikom
Polju god. 1242. strano porazie i satre Tatare, te spasoe Ugarsku od gotove propasti. U ovome boju
najvema se odlikovae Srbi Srijemci i njihove vojvode: Kre, Kupia i Rak. Za sve ove i jo mnoge
druge usluge dobie ugarski Srbi velike povlastice i slobodtine. Oni imaahu svoje narodne starjeine i
svoje pravoslavne vladike, nezavisne od ostale srpske crkve No osim ovih ranijih naselja po Ugarskoj,
selie se Srbi i u Dalmaciju.
Jo 1371. god. poslije poraza na Marici iselilo se mnotvo srpskog naroda iz okoline Kratova u
Maedoniji. Ovi srpski bjegunci dooe sa velikim imanjem i bogatstvom i naselie se u Dubrovniku i
njegovoj okolini, te vremenom gotovo svi primie rimsku vjeru. A na 150 godina prije ove seobe i
mnogi Srbi bogumili, gonjeni iz Srbije i Bosne, preoe u Slavoniju. Svi ovi Srbi na skoro primie
rimsku vjeru, te ve 1239. godine dobie svoga posebnog biskupa (vladiku) u akovu. Tako jo i za
doba ura Smederevca, kad ono Turci prvi put osvojie Smederevo, Golubac i Branievo, mnotvo
naroda pree iz Srbije i naseli se stalno u Banatu, Bakoj i Srijemu.

No istom poslije pada Srbije i Bosne poinju sve nove i nove seobe Srba u Ugarsku, Trojednicu i
Dalmaciju. Iz godine u godinu trajala je ova seoba kroz cijelo XVI. i XVII. stoljee, te za to vrijeme Srbi
poplavie sve ugarske zemlje preko Dunava, Save i Une do Jadranskog mora, pa jedni dopirahu ak
iznad Budima, a drugi se pruie sve do mea Kranjske i tajerske u umberak. Ugarski vladaoci i
hrvatski knezovi i sami su mamili i prizivali Srbe, te su ih vrlo rado naseljavali na svojim opustjelim
zemljama. Jer u to doba gotovo sva Hrvatska i Slavonija bjee ostala sa svim pusta. Bjeei ispred
Turaka, hrvatski narod bjee izbjegao u tajersku i Kranjsku. A kad Turci i tamo prodrijee onda se
Hrvati povukoe jo dalje na sjever i ustavie se ak oko oprona, na domak Beu. Hrvatska zemlja tad
osta pusta i bez svake odbrane i sad se na njoj naseljavahu Srbi, koji se odmah stavie na branik svoje
nove domovine.
I tako sad nastade ono isto, to je bilo prije 3000 godina: sad opet Podunavlje i Posavina postade sredite
i stoer Srpstvapa ve tako osta do danas. Potiskivani turskom najezdom s juga, Srbi se sve vema
zbijahu oko Save i Dunava, pa ve u XVI., stoljeu Dunav i Sava tecijahu kroz sred srijede srpskog
naroda te tako jedna polovina Srpstva bjee pod Turcima, a druga pod ugarskom vlau.
No ovim novim naseljavanjem Srba u Trojednici i Ugarskoj, iseljavalo se iz Srbije i Bosne, sve, to je,
bilo najuglednije i najimunije u narodu. I kad Srbi naselie ovu novu domovinu svoju, ne dooe oni
kao sirotinja raja, da trae milosti, nego dooe sa orujem u ruci kao bogati domaini i donesoe sobom
sve svoje blago i imanje. Takvi naseljenici bjehu dobro doli i Madarima i Hrvatima, te ih ovi
razmjestie po svojim zemljama i gradovima i dadoe im s poetka znatne povlastice. Mimo sve ostale
podanike ugarske, ovi Srbi dobie potpunu slobodu linu i ne bjehu duni davati nikakvih dacija
ugarskim i hrvatskim spahijama, ali za to Srbi bjehu mrtva straa na meama ugarskog kraljevstva, te o
svome ruvu i kruvu vjeito ratovae s Turcima.
U ovoj novoj borbi Srbi s poetka ne imaahu svojih narodnih starjeina, nego se borahu pod
zapovjednitvom ugarskim. Ali ve god. 1465. uskoi iz, Turske sin onoga slijepog despota Grgura
Brankovia, unuk ura Smederevca, po imenu Vuk Grgurovi Brankovi. Vuk prevede sobom u
Ugarsku dosta naroda iz Srbije, a s njim uskoie i mnogi drugi znatni Srbi, od kojih bjee najznatniji
Vukov roak, knez Pavle Brankovi, i braa Jakii, osobito Dmitar Jaki. Ova tri Srbina: Vuk, Pavle i
Dmitar bjehu silni ljudi i takvi junaci, da im onda nige ne bjee ravnih. Ne zna koji od koga bjee bolji
i vei junak. Knez Pavle Brankovi borio se u boju sa dva maa u obe ruke, a bio je tako jaki, da je
najteeg oruanog ovjeka nosio u zubima kao perce. Dolasku ova tri srpska - junaka mnogo se
obradova ugarski kralj Matija Korvin, a jo vie narod srpski. im oni dooe, narod se zgrnu oko njih,
te se oni stave na elo ugarskih Srba i otponu novu borbu protiv Osmanlija i drugih neprijatelja
Ugarske, ge zadobie mnoge slavne pobjede i poinie silna junatva.
Za ogromne njihove zasluge kralj Matija dade ovim Srbima velike zemlje i mnoge gradove sa osobitim
povlasticama i postavi kneza Pavla Brankovia za temivarskog bana nad, cijelim Banatom i
Jenopoljem, a Dmitra Jakia za vojvodu gornjeg Srijema. No nada sve kralj Matija u dravnom saboru
sveavo proglasi Vuka Grgurovia Brankovia za despota svih Srba u Ugarskoj, te od tog doba on dobi
ime: Zmaj despot Vuk, a narod ga sa njegova junatva zvae i Zmaj Ognjeni Vue. Despota Vuka
nazivahu Ugri i Despotom kraljevine Rake, te njegova despotovina dobi ime Mala Raka, a prestonica
despotova bjee Slankamen u Srijemu. Tako postade nova srpska despotovina, a Srbi ugarski dobie
svoje narodne starjeine, pa iznova pregoe da oslobode i ostalu svoju brau pod Turcima, te da obnove

staru slavu srpsku. Prestavnik ove misli narodne bjee Zmaj despot Vuk i u njemu sad bjehu spojene sve
nade srpskog naroda.
Zmaj despot Vuk vladae u svojoj despotovini gotovo nezavisno. Imao je veliku svoju vojsku, s kojom
je uasno satirao Turke. Jednom on bjee oslobodio od Turaka velik dio Bosne i svu Mavu, pa prodrije
ak i do Kruevca. Ali ni svi sjajni uspjesi Vukovi, Pavlovi i Dmitrovi ne mogoe suzbiti burne talase
turske najezda, koja zapljuskivae Ugarsku. God. 1485. 16. aprila umrije Zmaj despot Vuk, a dvije
godine za tim Turci iz potaje, muki ,ubie i Dmitra Jakia. Tako sad ostade sam knez Pavle Brankovi,
koji se borae kao lav na sve strane, te samo u jednom boju kod Iloka g. 1492.potue na mrtvo10 xiljada
Osmanlija, a 7000 zarobi. Ali na skoro za tim, prije ravnih 400 godina (1494.) preminu i ovaj
nepobjedni vitez, knez Pavle Brankovi, te srpski narod sa ovom trojicom svojih sinova izgubi i najvie
pouzdanje svoje.
Zmaj despot Vuk umrije bez poroda, te ga nasljedi njegov sinovac, ore II. Brankovi, sin ovoga
slijepog despota Stevana Brankovia. Despot ore prenese svoju stolicu u Kupinovo i vladae
zajedniki sa svojim mlaim bratom Jovanom i majkom Angelinom. Na skoro despot ore preda svu
vlast svome bratu Jovanu, a on se pokalueri i dobi ime Maksim, te kasnije postade mitropolit ugarskih
Srba.
Despot Jovan Brankovi bjee dostojan zamjenik Zmaj despota Vuka. On je imao svoju vlastitu vojsku
od 10 hiljada konjanika i ugarski sabor ga je priznao za despota svih Srba. On je bio vrlo velik junak i
lian ovjek. Mnogo je ratovao s Turcima i teio je, da obnovi srpsku despotovinu u Srbiji. U jednom
svome ratu na Turke godine 1501. despot Jovan bjee glavni zapovjednik cijele srpske i madarske
vojske. S tom vojskom despot Jovan prodre niz Kolubaru i ue u Bosnu, osvoji mnoge gradove i sela,
dopre ak do Crne Gore, pa onda se vrati sa mnogim zarobljenim Turcima, jer se tad ugovarao mir.
Tada su Turci nudili despotu Jovanu jedan dio Srbije i Bosne, samo da on privoli Ugarsku na mir. Ali
despot Jovan ne htjede propustiti ovu zgodu za rat, te nagovarae i Ugre i Mljetke, da sad ili nikad udare
na Turke. Ali i Ugri i Mljeci ostadoe gluvi, te sad despot Jovan sam sa svojom vojskom upadne opet u
Bosnu, pa u boju kod Zvornika strano razbi Turke i osvoji opet dobar dio Bosne. Ali se morade vratiti,
jer Ugri zakljuie s Turcima mir, te sva osvojenja srpska propadoe u ludo. To je tako zaboljelo
despota, Jovana, da se razbolio, te na brzo i umrije. Crna zastava na srpskom dvoru u Berkasovu 10.
decembra 1502. godine objavi, da je srpshi narod izgubio i ovoga slavnog sina svoga.
Despot Jovan Brankovi i brat mu ore (Maksim) i njihova majka Angelina uinili su srpskom narodu
mnoga dobra, prilagali su mnogim crkvama i sazidali manastire Opovo i Kruedol u Srijemu, te za to je
njih sve troje sveta crkva srpska proglasila za svetitelje.
Smru despota Jovana prekide se u mukoj liniji loza Brankovia, te Jovanova udovica, despotica
Jelena, dozove svoga roaka, humskog kneza Stevana tiljanovia, koji bjee rodom iz Patrovia.
Jelena zamoli Stevana da uzme despotsku vlast. Meu tim ugarski kralj Vladislav postavi za srpskog
despota nekog Jovana Berislavia, za koga se bila preudala Barbara, udovica Zmaj despota Vuka,
Berislavi je bio vjerom rimokatolik, a bjee ovjek mlakonja i slabotinja. Za to Srbi ne htjedoe ni da
uju za despota Berislavia, nego se svi okupe oko svoga ovjeka, Stevana tiljanovia, koji bjee ve
doao, te u veliko ratovao s Turcima po Srijemu i zadao im grdan strah. Najzad i ugarski kralj morade
popustiti, te srpskim despotom postane narodni ljubimac, Stevan tiljanovi.

Stevan se ve dotle bio proslavio kao mudar vo i velik junak. Sad on poe novu borbu s Turcima,
nadajui se pomoi od Ugarske. Ali Ugri se i ne pomakoe, pa despot Stevan morade ustupiti Turcima
Srijem i povue se u Baranju, te postavi svoju prestonicu u gradu iklou. Meu tim proglasi se za
ugarskog kralja erdeljski vojvoda, Jovan Zapolja, za koga se veli da je bio Srbin, rodom iz sela Zapolje u
Bosni. U isti mah madarski seljak, ore Doa, die veliki seljaki ustanak protiv plemia ugarskih,
koji su strano isisavali i muili prost narod.
Ovome ustanku pridrue se i Srbi, a na elu im despot Stevan tiljanovi. Videi, da mu Ugri nita ne
mogu pomoi protiv Turaka, Stevan doe na misao, da se ovom prilikom ocjepi od ugarske krune i da
srpsku despotovinu proglasi sa svim nezavisnom. Ali ovaj seljaki ustanak najzad bude uguen, te sad
maarski plemii vrebahu despota Stevana, da mu se osvete. I ve u u oktobru 1515. god. neki Imro
Terek, beogradski ban, na prijevaru domami despota Stevana u Beograd, pa ga tu muki ubije i raerei
na etir komada. Zbog te muenike smrti i mnogih dobrih djela njegovih, srpski narod je proglasio
despota Stevana tiljanovia za svoga svetitelja, a srpska crkva slavi njegovu uspomenu svakog 4.
oktobra. Stevan je bio sahranjen na untiru u Baranji, a sad svete moti njegove poivaju u manastiru
Kruedolu u Srijemu.
Smru despota Stevana Srbi opet ostadoe bez svoga narodnog starjeine, al i Ugarska izgubi u njemu
jaku odbranu. Jer na skoro Turci, konano osvojie Beograd, pa provalie svom silom u Ugarsku, te
osvojie i grad Varadin. U doba ovih turskih provala iseljavalo se iz Srbije u Ugarsku puno Srba, a meu
njima najodliniji bjehu: estorica brae Bakia, pa Radia Boi, Petar Monastirlija, Pajii, Bajii,
Todorovii i drugi koji svi stekoe kasnije ugarsko plemstvo za mnoge i premnoge usluge i zasluge
njihove.
No nad svima najvie se proslavi junaki vojvoda Pavle Baki, koji bjee soko od sokola drugi Pavle
Brankovi. Ali zadud bjee sve junatvo srpsko, kad Madari sami spremahu propast svoje domovine.
Dok se oni klae i otimae oko prestola, Turci poplavie i Baranju i padoe na mohako polje, te ugarski
kralj Lau jedva mogae izvesti 26.000 vojnika protiv 300.000 hiljada Turaka. U krvavom boju na na
Mohau, 29. avg. 1526., Turci sa svim satre i unitie ugarsku vojsku, a kralj Lau bjeei s bojita
zaglavi s konjem u neku baru, pa tu i pogibe. Odmah za tim Turci opljene svu Ugarsku do Ostrogona i
Budimpete, pa onda se vrate opet u svoje carstvo. Tako Ugri na Mohau doivljee i tree svoje
Kosovo. Pa ni to ih ne opameti. Odmah poslije mohake bitke Ugri ponovie, krvave razdore oko
prestola, to jedni htjedoe za kralja Jovana Zapolju, a drugi Ferdinanda, kneza austrijskog.
U sred ove zbrke pojavi se meu Srbima udan ovjek, po imenu Jovan Crnojevi, koga Madari
prozvae Crni Jovan, a Srbi ga nazivahu Car Jovan. On se izdavae za potomka zetskih Crnojevia, te se
istae za voa srpskog, sa kratkom lozinkom: Sloboda od Turaka, sloboda od spahija madarskih.
Srpski narod listom se zgrnu oko svoga cara Jovana i proglasi ga za despota. Sad despot Jovan u istinu
postade car. On poe vladati sa svim nezavisno, postavi u Subotici svoju prestonicu, podie tamo svoj
carski dvor, uredi svoje srpsko inovnitvo i stvori svoju srpsku vojsku od 12 hiljada vojnika, a za
sobom voae svoju linu pratnju od 600 konjanika. Srbi ga slijepo sluahu i pomagahu i novcem i
krvlju. Tako car Jovan postade silniji od oba kralja ugarska, koji se otimahu za njegovu pomo.
Car Jovan s poetka pomagae kralja Zapolju. No dok se Zapolja bavio krunisanjem u Stonom
Beogradu, car Jovan sa svojom srpskom vojskom upadne u Baku, razbije i raera Turke, pa osvoji svu
zemlju i razdjeli je meu svoje Srbe. Kad su Madari htjeli da se povrate na svoja dobra u Baku, car

Jovan ih ne pusti, govorei: Ja sam ovu zemlju oteo i oistio od Turaka sa mojim Srbima i ona je sad
samo naa. Za tim car Jovan razbije madarskog velikaa Valentina Tereka i otme mu varo omu, pa
onda potue i drugu madarsku vojsku, koju voae neki akija, te zada silan strah Madarima. Najzad
car Jovan odustane od Zapolje i obea pomo kralju Ferdinandu, te sad kralj Zapolja digne na njega
vojsku. Car Jovan razbi Zapoljinog vojvodu Perinjija i potue ga tako strano, da ni na Mohau nije
izginulo toliko Madara. Ali s druge strane udari na Jovana varadski biskup Cibak sa velikom vojskom.
U ovom boju car Jovan bude teko ranjen, te ga Srbi odnesu s bojita. No sad onaj pobjeeni Valentin
Terek iznenada dopadne sa oruanim ljudima, te ovi udare na onako ranjena i polumrtva cara Jovana i
odsjeku mu glavu.
Smru cara Jovana Srbi opet izgubie svoga narodnog starjeinu, te od, sad ratovahu pod ugarskim
zapovjednitvom. Srbi i sad bjehu glavna odbrana Ugarske i poinie uda od junatva u mnogim
bojevima. Ali zalud Srbi proljevahu svoju krv, kad kralj Zapolja sam pozva u pomo Turke protiv
Ferdinanda, te se ovi sa svim ugnjezdie u Ugarskoj. A kad Zapolja umrije, Turci osvoje i sam grad
Budim i postanu gospodari gotovo cijele Ugarske. A im turci osvojie Banat, Srbi prenesu svoju
mitropoliju u Erdelj, pa onda se svi okupe oko kralja Ferdinanda, da vojte iznova za osloboenje
Ugarske. Tako Ugarska dopade turskog ropstva koje potraja punih 150 godina.
Ali ba sad, kad sve naokolo stenjae pod turskim jarmom, kad Srbi ne imaahu vie nikakva zaklona ni
zatite, ba sad srpski narod pokaza divovsku snagu svoju. Ostavi goloruk i obezglavljen, srpski narod
samosamac nastavlja borbu i hvata se u kotac sa cijelom silom osmanliskom, te od ovog doba poee
na sve strane Turskog Carstva da plamte srpski ustanci, koji se neugasie ni do danas. U jedno sad izbie
u potpunoj slavi i Srpski Uskoci, a s njima upored i

Srpski Hajduci.
Sa jedinim pouzdanjem u Boga pravednoga i u svoju miicu junaku, ovi goli sinovi, srpski ustanici,
uskoci i hajduci, objavie svima srpskim zlotvorima strani etniki rat sa lozinkom: Ko se ne osveti
taj se ne posveti! A ovaj tristoljetni etniki rat zadade silnom Turskom Carstvu samrtnih rana, sa kojih
ono ljuto oboli, pa i danas ih osjea smrti na umoru. Jer dok jedni sokolovi srpski uskakae na slobodno
hriansko zemljite, te se otud sa svojim uskokim etama kao munje i gromovi bacahu na zlotvore
srpskog imena; dotle oni to ostae na svome ognjitu dizahu ustanke i odmetahu se gori u hajduke, pa
otud lavovskim skokom napadae i tamanie tljaitelje srpske domovine.
U doba najcrnjeg mraka (estnaestog stoljea) srpski uskoci bjehu tako silni, da su okolna turska sela
morala da im plaaju danak. Pojedine ete njihove imale su esto 600 i po 1000 boraca i od tih eta
uskokih bjee se nainio jedan neprobojni bedem prema turskoj mei sve od Jadranskog Mora do
Slavonije, ali glavno lijeglo Srba Uskoka bjee umberak, Senj i Kotari dalmatinski. A dok se na ovoj
strani borahu srpski uskoci, dotle sve gore i planine srpske i svi drumovi i bogazi po Turskom Carstvu
kiptie od hajduka srpskih osvetnika.
Prvi srpski hajduci pojavie se jo za ura Smederevca, ali u sitnim etama. No ve god. 1595.
harambaa Novak Debeljak voae etu od 2 000 srpskih hajduka, te oisti od Turaka svu zapadnu
Srbiju, pa osvoji ak i grad Sredac (Sofiju). Na skoro za njim (oko g. 1599.) pojavi se slavni Starina
Novak, koji je sa svojih 6 000 hajduka srpskih grdno tamanio Turke, krstarei preko cijele Bosne, Srbije
i Banata, sve od Gore Romanije ak do Erdelja. To bjehu najvei rojevi srpskih hajduka, ali obino oni

se rasipahu u mnoge sitne etice od 20 do 30 druga, pa na sve strane zadavahu jade Turcima, a ge
omrknu tu ne osvanu. Da se opiu nebrojena slavna djela samo ovih srpskih osvetnika, hajduka i
uskoka, morale bi se napisati debele knjige, pa opet ih niko ne bi mogao onako vjerno opisati, kao to ih
opjevae gusle javorove.
Narod srpski divno se oduio ovim svojim muenicima, te e do vijeka ivjeti slavna imena: Novak
Debeljak i Starina Novak, Deli-Tatomir i Grujica dijete, Kostre Harambaa i Manduiu Vue, Mijat
Harambaa i Mali Marijan, Tomi Mijat i Mali Radojica, Zubi Mijat i Sanevi Luka, mladi Dibi, i
s'jedi Okljea, Matijevi i Jovan Sekula, od Senja Tadija i Senjanin Ivo, od Zadra Todore i Senkovi Ivo,
Komnen Barjaktar i Kotarac Jovo, Jankovi Stojan i Smiljani Ilija, Uskok Radojica i Pivljanin Bajo,
devet brae devet Daniia, devet ljutih pod kamenom guja, sa vojvodom Daniiem urom i jo
bezbroj takvih sokolova, to ih srpska zadojila majka i divan im nauk svjetovala:
Za krst asni i slobodu zlatnu!
A dok ovi besmrtnici ginue za vjeru i slobodu, dotle Srbi Dubrovani divno osvjetlae srpski obraz na
megdanu prosvjetnom. Ba u sred ovoga najcrnjeg mraka Dubrovaka Republika zasja najveim
sjajem svojim. U ovo doba (esnaestog stoljea) Dubrovnik doivlje najzlatnije doba svoje i postade
prva trgovaka sila na Jadranskom Moru. Dubrovnik je tada vodio veliku trgovinu po cijelom svijetu.
Sva mora i sve vode kiptie od dubrovakih brodova, prepunih svakovrsnog bogatstva. Tadanji
Dubrovnik Englezi nazivahu riznicom zlata i srebra.
Ali ne bjee on samo riznica bogatstva, nego i riznica najvie nauke i umjetnosti, riznica znanja i
ovjenosti, riznica najvie prosvjete i slobode. U ovo doba Dubrovani dadoe ovjeanstvu mnotvo
slavnih ljudi i Dubrovnik je tad napajao sve, koji bjehu eljni slobode i znanja. Svojom prosvjetom i
bogatstvom, svojom slobodom i potenjem, dubrovaka Srbadija stee toliku slavu u svijetu, da je
rimski papa Urban rekao: Potenje ili se moralo roditi u Dubrovniku, ili je iz cijelog svijeta pobjeglo, pa
u Dubrovniku nalo utjecita, a Englezi govorahu: Dubrovaka Republika je najsvjesnija i najsrenija
drava na svijetu. Tako divno Dubrovani osvjetlae srpski obraz ba u ovom najcrnjem dobu stradanja
i patnje, kad je sualj Srbin izdisao na kocu i konopcu dumanskom. Malena Crna Gora i jo manja
Republika Dubrovaka bjehu jedini svjetilnici srpski u ovome stranom asu, kad talas divlje najezde
osmanlijske bjee zapljusnuo i udavio sve, pa i samo ugarsko kraljevstvo.
Poslije propasti ugarskog kraljevstva, sav ostatak slobodnih zemalja ugarskih i hrvatskih potpade pod
vlast austrijskog esara, te sad Srbi pod esarskim zapovjednitvom nastavie krvavu borbu s Turcima i
ratovahu neprekidno du cijele mee ugarske i hrvatske. Meu tim, ovim Srbima u Turskoj jedina
uzdanica bjee Peska Srpska Patrijarija. Sad se i oni pribirahu oko svojih patrijarha i otpoee borbu
za slobodu. God. 1593. poturica Hasan paa Predojevi iznova upadne iz Bosne u Hrvatsku sa velikom
vojskom. Ali u odsudnom boju kod Siska, 22. junija, Srbi i Hrvati potuku i sa svim satru svu silu Hasan
painu, pa tu i on sam pogibe.
Odmah za tim, god. 1594. Srbi u Staroj Srbiji oko Pei skoe na oruje i dignu velik ustanak, koji se
brzo protee i u Hercegovinu, pa zahvati, i primorje. Na elu ustanika bjee srpski patrijarh Maksim, a
na zastavama ustanikim bjee ispisan lik sv. Save Nemanjia. Sultan digne na Srbe veliku vojsku, koju
voae poturica Sinan paa, ljuti krvolok srpski. Tekom mukom Sinan savlada ustanike te pone initi
strana krvolotva i pusto po srpskom narodu. A da bi se osvetio onim ustakim zastavama sa likom sv.

Save, krvolok Sinan donese iz Mileeva moti sv. Save i spali ih na Vraaru 27. aprila 1594. god.,
mislei, da e tako unititi i onu udotvornu mo svetosavskog duha, koji Srbe podsticae na slobodu.
Ali se ljuto prevario. Jer istom sad cio srpski narod planu stranom osvetom. Ve iste godine junija
mjeseca Srbi u Banatu, a na elu im vladika Todor Todorovi, skoe na oruje, te ovaj srpski ustanak u
brzo zahvati i Srbiju i Rumuniju i Erdelj. Odmah za tim god. 1595. i vojvoda Grdan u Hercegovini die
ustanak, a kasnije buknue novi ustanci i u Slavoniji pod uskokim srpskim voama, Ilinoviem i
Lukom Seneviem, koji poinie straan lom od Turaka. To, bjehu poeci nebrojenih srpskih ustanaka,
koji se sad nizahu iz godine u godinu. A dok Srbi ovako sami satirahu tursku snagu, dotle esarska
vojska ustupae pred Sinan paom, koji sa 200 hiljada vojske dopre do Komorana. Ali tu doekae
Turke Srbi ajkai i njihov junaki vo Vuk Stari, koja uasno potue Turke i odbi Sinan pau ak do
Beograda.
Najzad i Austrija u savezu sa drugim hrianskim dravama otpoe velike ratove s Turcima. U svima
tim ratovima Srba se borahu u prvim redovima, a za to vrijeme pridolaahu iz Turske sve nove gomile
srpskih uskoka i bjegunaca. Gotovo svi oni Srbi u esarevini austriskoj bjehu pravoslavne vjere. Oni
imaahu svoje srpske vladike, a za krvave svoje zasluge bjehu dobili osobita prava i slobodtine. S
poetka Srbi s mirom uivahu steena prava. No im proe prva opasnost od Turaka, Srbe poee goniti.
Najprije hrvatska vlastela (plemii) i zagrebaki biskup zahtjevae, da se Srbi potiie njihovoj vlasti i da
im se oduzmu sve slobodtine i posjed, koji su oni krvlju otkupili.
S toga Srbi iz varadinskog generalata sazovu veliki narodni zbor u selu Rovitu i zavjere se: da e prije
svi izginuti, no to e se potiniti vlasti hrvatskog plemstva i sveenstva. Sa tog zbora Srbi polju tubu
caru Ferdindu II i car zapovjedi, da niko ne smije dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju sluati
nikoga drugog osim cara. Sad car od ovih Srba u varadinskom generalatu naini osobitu narodnu
vojsku, kojom upravljahu carski generali i kapetani i narodni srpski knezovi. Tako se zae

Vojnika Krajina ili Granica,

koja je kasnije sa svim vojniki ureena i poveana, te se prostrla na sav srpski narod du turske mee.
Punih 300 godina ovi Srbi Krajinici ili Graniari bjehu desna ruka i glavna odbrana austriskog carstva,
ali ni sve prevelike rtve njihove ne mogae ih zatititi od navale rimskih sveenika. Oni zahtjevahu, da
se prognaju srpske vladike i da Srbi plaaju desetak rimskim sveenicima. A da bi lake nametnuli
Srbima rimsku vjeru, poee svom silom iriti unijatstvo. No dok su u Hrvatskoj i Slavoniji Srbe
katoliili i unijatili, dotle kalvinski biskupi u Ugarskoj pregoe svom snagom, da ih pokalvine. Na sve
strane die se hajka na srpski narod i srpsku crkvu, te Srbi trpljahu strana gonjenja, koja su im bila tea
nego sve patnje u borbi s Turcima. Zbog ovih gonjenja Srbi mnogo puta dizae ustanke i junaki branie
vjeru svojih praotaca.
U tom i Turci iznova udare na esarevinu, pregaze svu zemlju, pa opsjednu i sam Be. Sad prestade
popovska hajka na srpski narod i Srbi opet potekoe na bojno polje, da brane Be. esarskoj vojsci
pritekne u pomo slavni poljski kralj Jovan Sobjeski, te udruena hrianska vojska razbije Turke i oera
ih ispod Bea. Za tim esarska vojska, pomou Srba i Hrvata nadbije Turke jo u mnogim bojevima u
sagna ih do Beograda. Najzad austriska vojska osvoji i Beograd, oisti od Turaka sav Erdelj, Ugarsku i
Slavoniju, pa pree u Bugarsku, Srbiju i Bosnu, a za tim (g. 1689.) i srpski uskoci iz Kotara, Jankovi
Stojan i Smiljani Ilija, digoe ustanak i oslobodie Liku i Krbavu.

Za vrijeme ovih ratova ivljahu dva znamenita Srbina: Arsenije III. arnojevi, srpski patrijarh u Pei, i
ore III. Brankovi, potomak despotske loze Brankovia. Ovi ljudi dobro dooe austrijskom caru
Leopoldu I., koji bjee naumio da digne na oruje sav srpski narod i da oslobodi sve hriane u Turskoj.
Za to car Leopoldo dozove ora Brankovia i postavi ga za despota srpskog. Sad despot ore pone
ivo raditi na ustanku i dogovori se pismeno sa patrijarhom Arsenijem, da pobuni srpski narod protiv
Turaka. Meu tim ore se sa svojim Srbima junaki borio pod carskom zastavom i krio put esarskoj
vojsci, te ova osvoji Ni, Vidin i druge vane gradove. Sad bjee doao as, da svi Srbi skoe na oruje.
S toga ore odmah pohita u Kladovo glavnom austrijskom vojskovoi, Ludviku Badenskom, da se s
njime dogovori o ustanku.
Ali u Kladovu despota ora snae bijeda nevidovna, jer ga vojvoda Ludvik, po vioj zapovjesti, odmah
zarobi i polje ga pod straom u Oravu, a otud u Sibinj, pa u Be. Iz Bea premjeste ora u eki grad
Jegar, pa tu je on, neispitan i nesuen, tamnovao pune 22 godine i umro u tavnici jegarskoj 19.
septembra 1711. god. a s njim umrije i poslednji spomen despota srpskih. Jo dok ore ivljae u
tamnici, car Leopoldo sveanim proglasom od 6. aprila 1690. godine pozove sav srpski narod u Turskoj
da se iseli u esarevinu i obea Srbima velika prava i slobode.
Na ovaj carski poziv patrijarh Arsenije III. arnojevi krene iz Stare Srbije 300 hiljada Srba i naseli ih u
Banatu, Bakoj, Srijemu, Slavoniji i ak do Budima. 21. avgusta 1690. godine car Leopoldo izda
srpskom narodu osobite povlastice, koje on kasnije dopuni, a koje potvrivahu i drugi carevi austriski.
To su tako zvane, Srpske Privilegije, u kojima car zajemi: da Srbi mogu slobodno ispovjedati svoju
vjeru i svoje ime srpsko, da mogu birati svoga vojvodu i patrijarha, da mogu sami slobodno upravljati
svima svojim narodnim, crkvenim i kolskim poslovima, da ne moraju plaati nikakve spahiske namete,
a povrh svega, da e im se povratiti potpuna sloboda njihove stare otadbine, im je hrianska vojska
oslobodi od Turaka.
Ove Srpske Privilegije potvrene su carskim potpisom i peatima i uvaju se dan danas u karlovakoj
patrijariji, a na njima se osniva sva dananja narodna samouprava (avtonomija) ugarskih i trojednikih
Srba. Na.osnovu ovih privilegija Srbi odmah izaberu za svoga podvojvodu Jovana Monastirliju
Komoranca, koji postane zapovjednik cijele srpske vojske. Arsenije arnojevi postane patrijarh svih
Srba u esarevini, te s njime nastane za ove Srbe novo doba; doba srpskih patrijarha i narodno-crkvene
samouprave srpske a to stanje protee se do danas.
Na skoro poslije ove seobe Srba Turci opeg osvoje Srbiju i prodru u Srijem. No u boju kod Slankamena
turska vojska bi satrvena, a tu pobjedu odlui srpski podvojvoda Monastirlija sa 10 000 svojih Srba. I u
mnogim kasnijim bojevima sa raznim neprijateljima carstva Srbi sjajno zasvjedoie svoju vjernost caru
i domovini. Ali im bi minula ratna opasnost, opet se ponavljae progonstvo srpske vjere i imena
srpskog. Madarski i hrvatski velikai, podstaknuti rimskim i kalvinskim sveenstvom, neprestano
zahtjevahu, da se Srpske Privilegije sa svim ukinu, da se srpske vladike prognaju i da se Srbi potine
njihovoj vlasti. Austrijski carevi uzimahu Srbe u zatitu, ali ni to mnogo ne pomoe.
Ve po smrti Jovana Monastirlije (8. julija 1707.) Srbi vie ne dobie narodnog svoga vojvode. A 24.
oktobra iste godine i patrijarh Arsenije naprasno umre u Beu i pronese se glas, da je otrovan, te sad Srbi
neko vrijeme ostae i bez patrijarha.

Za sve ovo vrijeme Crnom Gorom upravljahu mitropoliti, koji savjesno ouvae junaku slobodu i
dravnu nezavisnost Crne Gore. Za prvih sto godina njihove vladavine Turci nijesu jako napadali na
Crnu Goru, ali borba je neprekidno trajala. etniki rat nije se nikad stiao i Crnogorci dan i no stajahu
na ratnoj nozi prema Turcima kao zapeta puka. Ali ve poetkom sedamnaestog stoljea Turci velikom
silom iznova nasru na Crnu Goru. Mnogo puta sultani slae najbolju svoju vojsku i pokuavae da
pokore Crnu Goru. Ali sva im muka bjee uzalud. Crnogorci su ih svaki put razbili i oerali sa svoje
mee U tim bojevima Crnogorci isjekoe i satre nebrojene, hiljade najboljih junaka osmanlijskih.
Poslije turskog poraza pod Beom (1683.) Mljeii zarate na Turke, pa pozovu u pomo i Crnogorce.
Crnogorci to jedva doekae, te se za sve vrijeme ovog rata junaki borahu i samo njihovom pomou
Mljeii pobjedie Turke, pa prodrijee i u Hercegovinu. Zbog ovoga Crnogorci navukoe na se gnjev
silnoga skadarskog pae Sulejmana, koji se zavjeri caru na divanu, da e pokoriti p unititi Crnu Goru.
God. 1690. Sulejman paa digne na Crnogorce ogromnu vojsku, a pomagahu mu i crnogorski
poturenjaci, koji, se bjehu vrlo namnoili. Sad Crnu Goru iznevjerie i njeni saveznici Mljeii, te
Crnogorci sami doekaju svu silu tursku. Sulejman dopre do brda Vrtijeljke iznad Cetinja i tu se
zapodjene veliki krvav boj, u kome pogibe i slavni bokeljski uskok Pivljanin Bajo. U boju na Vrtijeljci
Crnogorci se borahu lavovski i poinie straan lom od Turaka. Ali najzad moradoe ustuknuti ogromnoj
turskoj sili, te Sulejman prodre na Cetinje i razori manastir Crnojevia Ive, pa onda se opet povue iz
Crne Gore, a grad Obod ostavi u rukama crnogorskih poturenjaka.
U to doba Crnogorci ne imaahu Gospodara, jer mitropolit Visarion bjee umro. Tek 1692. god. postane
mitropolit Sava Oini, koji je vladao samo 3 godine. Za njegove vlade vrlo se osilie oni poturenjaci
crnogorski. im zadobie u svoje ruke grad Obod, oni htjedoe da imaju prvenstvo nad svima drugim
Crnogorcima, te se otud izrodi velika bratska omraza. Po smrti Save Oinia postane mitropolit Danilo
Petrovi, od slavne porodice Petrovia sa Njegoa a s njime se zae nova srpska vladalaka loza:

Kua Petrovia Njegoa,

koja i danas vlada u Crnoj Gori. Vladika Danilo bjee junaan i vrlo mudar vladalac. On je iznova
preporodio Crnu Goru i poloio temelj dananjem ugledu njezinom. On je oistio Crnu Goru od
poturenjaka. Neke Crnogorci pobie, neke raerae, a neke Danilo povrati opet u Pravoslavlje. Za
Danilove vlade Crnogorci su imali vie ratova s Turcima i uvijek su sreno pobjedili, ali najslavniju
pobjedu zadobie g. 1712. u krvavom boju na Carevom Lazu, ge je aka crnogorskih sokolova uasno
potukla i sa svim satrla veliku tursku vojsku. U boju na Carevu Lazu najvema se obesmrtie dva srpska
junaka: Vuk Miunovi i uk Raslapevi. Po smrti Danila Petrovia postane mitropolit Sava Petrovi.
On bjee slab i nevjet vladalac, te jo za njegova ivota bude posveen za mitropolita Vasilije Petrovi,
koji je u vie bojeva slavno razbio Turke, a osobito u velikom boju g. 1756., kad Turci bjehu grunuli
grdnom silom da pokore Crnu Goru. Vasilije je uinio velika i mnoga dobra zemlji i narodu svome. On
je iskorjenio iz Crne Gore zle obiaje, izmirio zavaena bratstva, uveo red u dravi i narodu i sprijateljio
Crnu Goru sa monom Rusijom. Radi dobra zemlje i naroda svoga, vladika Vasilije ee odlaae u
Rusiju, pa tamo i umrije G.1766., a tijelo njegovo Crnogorci prenesoe u manastir Ostrog, ge i danas
poiva. Sa prevelikih njegovih dobroinstva on je proglaen za svetitelja pod imenom: sv. Vasilije
Ostroki.
Po smrti Vasilijevoj pojavi se u Crnoj Gori neki udan ovjek, po imenu Stevan Rajevi, koga
Crnogorci poslije prozvae epan Mali. On se izdavae za ruskog cara, a Crnogorci mu povjeruju i

poklone mu svu vlast. Tako epan Mali postane Gospodar Crne Gore, pored iva mitropolita Save, koji
se povue u manastir. epan Mali vladae mudro i poteno. On utvrdi red u zemlji i podie narodno
blagostanje, a svojom strogou i pravdom zadobi veliku ljubav u Crnogoraca i ostavi lijep spomen.
Turci se vrlo uplaie od epana Malog, te sam sultan Mustafa III. sa tri velike vojske udari na Crnu
Goru. Ali Crnogorci na sve tri strane razbiju Turke i potisnu ih sa svoje mee. Na skoro i Rusija zarati
na Turke, a uz nju pristane i Crna Gora, te Crnogorci iznova ratovahu sa velikim uspjehom. Po svretku
ovoga rata, nekakav Grk iz potaje ubi epana Malog, te mitropolit Sava opet postade Gospodar Crne
Gore. A kad on umrije, nasljedi ga njegov sinovac, mitropolit Petar I. Petrovi, koji je mudro i oinski
vladao Crnom Gorom punih 48 god. i unnio svome narodu prevelika dobra.
Za sve ovo vrijeme oni Srbi u esarevini hrabro i gotovo neprekidno ratovahu pod zastavom
Leopoldovih nasljednika, cara Josifa I. i Karla VI. A kad jednom esarska vojska zauze ak i Ni i
Uice, onda se opet poee kretati i oni Srbi u Staroj Srbiji. Tada bjee srpski patrijarh u Pei Arsenije
IV. Jovanovi akabenta, koji pobuni Srbe da se isele u esarevinu. No dok je on kretao narod na seobu,
esarska se vojska naglo povue nazad, a Turci kad osjetie namjeru patrijarhovu, udare na goloruki
narod, pa mnoge Srbe isjeku i grozno izmrcvare. Patrijarh Arsenije jedva iznese ivu glavu, te sa
nekoliko hiljada naroda prebjegne u esarevinu, pa tamo poslije 11 godina i umre kao patrijarh srpski.
Tako se nesreno svri ova poslednja vea seoba Srba u Ugarsku. A tim silnim seobama Stara Srbija
gotovo sa svim opusti i Arnauti se uvukoe u srce negdanjeg carstva Duanovog, te kosovska Srbadija i
danas glavom svojom plaa ove seobe. Ali tim seobama srpski patrijarsi dooe glave i svojoj
patrijariji. Jer ve godine 1766. Turci prodadoe Grcima Pesku Srpsku Patrijariju, koja poivi 421
godinu i dade Srpstvu 35 patrijarha srpskih.. Tako uginu ovaj divni rukosad sv. Save i car Duana, pa
istom ovog devetnaestog stoljea dobi nov svoj izdanak u dananjoj Arhijepiskopiji Beogradskoj,
nasljednici Peske Patrijarije.
Meu tim, oni Srbi u esarevini sve vema gomilahu svoje zasluge za carski presto. U neprestanim
ratovima po Turskoj, Bavarskoj, ekoj, Francuskoj i Italiji, Srbi netedno proljevahu silnu krv i po
hiljadu puta pokazae se, zasluni onih prava, koja su im obeana. Pa opet Srpske Privilegije nikad ne
bjehu potpuno izvrene, a gonjenja se iznova nastavljae. No najvea gonjenja pretrpi srpski narod i
srpska crkva za vlade carice Marije Terezije, kad su madarski i hrvatski velikai kleei molili caricu,
da ukine Srpske Privilegije. U to doba katolienje i unijaenje Srba uze toliki mah, da se nijesu birala
nikakva sredstva. Srpski narod, doveden do krajnjeg oajanja, najzad se lati oruja, te poe nicati
pobuna za pobunom, a upored sa pobunama nasta iseljavanje.
Zbog ovoga gonjenja vjerskog digoe se god. 1751. iz potiske i pomorike granice 100 hiljada Srba te se
iselie u Rusiju i nastanie se meu Kijevom i Odakovom, a tu zemlju prozvae Nova Srbija. Tako se
ovi Srbi opet vratie u svoju pradomovinu negdanju Veliku Srbiju. No tek to se utiae srpske
pobune u Slavoniji i Banatu, kad ve godine1755. iznova planu sva Hrvatska, Slavonija, Srijem i cijela
biharska upanija.
Ovo bjee poslednji srpski ustanak, koji je izazvan nasilnim unijaenjem. Jer sad i sama carica Marija
uze Srbe u zatitu, te se postara da dovede u red narodno-crkvene poslove srpske. A za vlade njenog
sina, cara Josifa II., svi narodi u esarevini, pa i Srbi, dobie potpunu slobodu vjeroispovjesti. A njegov
nasljednik, pravedni car Leopoldo II., dopusti Srbima, da mogu sazivati i svoje narodno-crkvene sabore,
pa ve iste 1790. god. sastade se srpski sabor u Temivaru. Za tim car Leopoldo god. 1791. ustanovi u

naroitu Srpsku, Dvorsku Kancelariju, koja e se brinuti o svima srpskim poslovima. Ali iste godine i
ugarski sabor donese zakon, po kome se Srbi izjednaie sa ostalim podanicima, pa s toga novi car
Franjo P. ukine Srpsku Dvorsku Kancelariju i preda srpske poslove ugarskim velikaima, a time Srbi
mnogo izgubie od svoje narodne samouprave.
Meu tim, za vlade cara Leopolda II. Austrija bjee zagazila u nov rat s Turcima, te car pozove u pomo
i one Srbe iz Srbije, a oni to jedva doekaju. God. 1788. Srbi umadinci skoe na oruje, a na elu ovog
ustanka bjee Koa Petrovi iz seda Panjevca pod Jastrepcom. Srbi poee tui Turke i osvojie mnoga
mjesta. Ali esarska vojska tad ne ue u Srbiju, kao to je obeala, pa Turci nagrnu velikom silom na
Kou i opkole ga u Poreu. Poslije dugog i stranog boja, Turci uhvate Kou i njegovih 60 drugova, te ih
ive nabiju na kolje.
Malo za tim i esarska vojska ue u Srbiju, a njoj se pridrue i mnogi Srbi umadinci, koji se prozvae
Frajkorci. Frajkorci se junaki borahu i neki od njih postadoe esarski oficiri, te kasnije divno posluie
kao voe novog ustanka srpskog. esarevci i Frajkorci oslobodie velik dio Srbije i uzee Beograd, ali
sve opet moradoe vratiti Turcima, po ugovoru mira, koji je zakljuen u Svitovu god. 1791. izme
Rusije, Austrije i Turske. Ovaj srpski ustanak i cijelo ovo ratovanje narod nazva Koina Krajina.
Koinom krajinom zavri se i ovo najstranije doba stradanja, koje potraja oko 350 godina. Za to
vrijeme Srpstvo je grozno izmueno i uasno desetkovano. Ali u muci toj junakoj srpski narod se i
oeliio. Sad on vie nije imao ni cara ni kralja, ni velikaa, ni vojvoda, ali je imao nigda nepomrklu
srpsku svijest i junaku miicu svoju, prekaljenu strahovitom borbom. I samo tom golom miicom, ono
sinje roblje, onaj neuki, nepismeni, osiroeni Srbin seljak istom sad zapoinje divovsku borbu za
slobodu i odnosi sjajnu pobjedu!

DOBA SVANUA I SLOBODE.

Od Koine Krajine do danas.
Po svitovskom ugovoru mira Turci se obvezae, da nee initi nikakva zla onim Srbima, koji se bunie,
i da nee putati u Srbiju krvoloke janiare, koje su Srbi izgnali. Ali janiari se odmetnu od sultana,
silom se vrate u Srbiju i utvrde se u Beogradu, pa, izberu izme sebe etvoricu najsilnijih janiara:
Kuuk Aliju, Mula Jusufa, Aganliju i Foi Mehmed agu i prozvae ih dahije. Sad ove dahije podjele
meu se svu Srbiju i ponu initi najgra nasilja. Srbi se ponu spremati na ustanak, a u jedno se potue
i sultanu. Dahije to douju, pa naume da poubijaju sve najbolje srpske junake i voe, a najvie im brige
zadavae ore Petrovi iz sela Topole, koji kasnije Turcima tako zacrni, da su ga prozvali Karaore,
to e rei, Crni ore.
U februaru. 1804. godine dahije sa svojim pandurima kao munje pojure po Srbiji, te ubiju kneza Aleksu
Nenadovia, Iliju Biranina, Marka arapia, Hadi eru, Hadi Ruvima, Stanoja iz Zeoka i mnoge
druge najbolje Srbe. Htjedoe da ubiju i Karaora, al on pm sreno umae, pa skupi 500 Srba u selo
Oraac i tu se oni dogovore, da dignu ustanak na dahije, a za voa ustanakog bi izabran Kara-ore.
Sad Karaore, a s njime Janko Kati i Vaso arapi, najprije pobune umadiju, pa onda Karaore
pozove sav narod na oruje. Na njegov poziv Jakov Nenadovi, proto Matija Nenadovi i pop Luka

Lazarevi digoe na oruje narod preko Kolubare, a Milenko Stojkovi i Petar Dobrnac pobune
Pomoravlje. U isto vrijeme Milan Obrenovi i brat mu Milo Obrenovi dignu ustanak u rudnikom
kraju, te sad po cijeloj Srbiji poee Srbi ustajati na Turke, a ustanicima priteknu u pomo i gorski
hajduci, meu kojima bjee najstraniji Stanoje Glava. Tako se otpoe

Ustanak na dahije
i zapodjenu se prvi ljuti boj kod Sibnice, ge Karaore strano potue i raera Turke. Za tim Srbi
razbiju Turke na Rudniku i Valjevu i ponu osvajati druga mjesta. Sad dahije molie Karaora za mir,
al on se ne htjede miriti, nego nastavi rat. Poto osvojie jo mnoga mjesta Srbi opkole i sam Beograd U
tom sultan posla bosanskog Beir pau, da kazni dahije i da umiri Srbe. Beir paa sa Srbima opsjedne
Beograd, a dahije se uplae, te nou pobjegnu niz Dunav u Ada-kale.
Tu ih sustigne Milenko Stojkovi, te ih jedno vee sve pobi, odsjee im glave i donese u Beograd. Beir
paa pokae dahiske glave srpskoj vojsci, pa zahtjevae od vojvoda, da umire narod i da raspuste vojsku.
Ali oni to ne htjedoe, nego traie od sultana: da Turci od sad ive samo po gradovima i da Karaore
bude srpski vladadac, a Srbi da plaaju sultanu danak: Sultan odbi srpske zahtjeve i zapovjedi nikom
Afis pai, da silom umiri Srbiju, te tako srpska sirotinja raja otpoe novu borbu:

Rat sa sultanom
rat sa cijelim Carstvom Turskim. Srbi zadre sve to su dotle osvojili, pa zauzmu jo i Karanovac
(Kraljevo) iUice. U tom Afis paa g.1805. krene iz Nia sa velikom vojskom, ali Karaore, Dobrnjac i
Milenko doekaju Turke na Ivankovcu i Parainu i potuku ih u dva maha tako, da je i sam Afis paa
dopao grdnih rana, te sa ostatkom razbijene vojske pobjegao u Ni glavom bez obzira. Osokoljeni ovom
pobjedom, Srbi sazovu narodnu skuptinu u Bora, koja proglasi Karaora za vrhovnog voda, (voa)
cijele Srbije i ustanovi Praviteljstvujui Sovjet (dravni savjet), koji e sporazumno sa Karaorem
upravljati zemljom.
No im je sultan uo za pogibiju Afis painu, odmah polje na Srbiju dvije jo vee vojske: jednu s juga
pod Ibrahim paom, a drugu sa zapada pod Beir paom bosanskim. Sad Karaore sazove skuptinu u
Smederevo, pa tu Srbi zakljue: da vie ne plaaju danak sudtanu, da Karaore skupi 40 hiljada vojske
i da se ubije svaki Srbin, koji bi izdao ili ne bi htio ii u boj na Turke. Pa tako su i radili. U to grunu
Turci iz Bosne sa tri velike vojske, koje voae Mehmed kapetan, Kulin kapetan i Hadi beg. Ali Stojan
upi, prozvan,3maj od Noaja, doeka Mehmed kapetana na Salau, pa uasno potue tursku vojsku i
raspe je u bestrv. U tom pristie Karaore, pa u boju kod Pecke razbi vojsku Hadi begovu.
Odatle, Karaore pohita u pomo apcu i uani, se brzo na polju Miaru, a u oblinjoj umi postavi
pop Luku Lazarevia sa konjicom. Turci iz apca nagrnu ogromnom silom na srpske aneve.
Karaore ih pusti sa svim blizu, a onda Srbi samo po dva put opale, iz puaka i obore prve redove
turske, pa odmah isuu noeve, jatagane i sablje i juriaju u tursku ordiju. U tom izleti iz ume pop Luka
sa konjicom, te se naini uasan pokolj od Turaka. U ovom boju na Miaru g.1806. izgibe silna turska
vojska i mnogo Turaka bi zarobljeno. Tu pogibe i silni Kulin kapetan i jo 7 vojvoda turskih. Razbijena
turska vojska nagrnu prema Drini, al istom sad je u Kitogu planini doeka pop Nikola Smiljani, pa
mnotvo Turaka pobi i zarobi.

S Miara Karaore poleti na Deligrad u pomo Dobrnjcu, Glavau i Milenku. im doe Karaore,
Ibrahim ponudi Srbima primirje i odmah povue svoju vojsku sa Deligrada. Tako Srbi oerae obe
sultanove vojske. A sad Karaore, Stanoje Glava i Vaso arapi opkole Beograd, te poslije nekoliko
ljutih bojeva osvoje varo na juri. U tom juriu pogibe slavni junak Vaso arapi. Za tim srpska vojska
osvoji i samu tvravu beogradsku, te ve 1807. godine Srbi postanu potpuni gospodari Beograda. U to
doba i Hajduk Veljko Petrovi bjee pobunio Crnu Rijeku i oistio od Turaka svu Timoku Krajinu, a
Jakov Nenadovi oisti sav kraj od Kolubare do Drine, te sad gotovo sva Srbija bjee slobodna.
Za to vrijeme Crna Gora je imala pune ruke posla. Jo za Koine Krajine g.1788. Crnogorci, na poziv
Rusije i Austrije, zaratie s Turcima. Ali kad se sklopi mir u Svitovu, Rusija i Austrija zaboravie na
svoje saveznike Crnogorce, te Crna Gora osta usamljena u ratu s Turcima. Tada je skadarski vezir
Mahmud paa dva puta udarao na Crnu Goru, ali Crnogorci ga oba puta slavno razbie, te izgubi silnu
vojsku, a u drugom boju i on sam pogibe. Na skoro za tim Francuzi unite Mljetaku Republiku i
poklone Austriji Boku Kotorsku, kojom su dotde Mljeci vladali. No Austrija ne zauze odmah Boku, a
dotle Srbi Bokelji izberu za svog zatitnika i gospodara mitropolita Petra I. Petrovia, te sva Boka
potpadne pod vlast Crne Gore i ostade tako 17 godina.
Meu tim, ba one godine, kad je Karaore tukao Turke na Miaru, i Crnogorci u Boki ratovahu sa
Francuzima. Francuzi su htjeli da preotmu Boku od Srba, ali se Crnogorci i Bokelji junaki oduprijee.
Tada Srbi zastopce tukoe silnoga cara Bonapartu i prognae Francuze ak do Dubrovnika, te Crnogorci
osvoje cijelo Konavlje, pa i nekoja ostrva. U ovom ratu Francuzi sa svim unitie staru i slavnu
Republiku Dubrovaku, a za tim predadoe svu Dalmaciju Austriji. Al i poslije toga Boka osta u
crnogorskim rukama. Tek 1814. god. mitropolit Petar, po elji Rusije, bez puke i bez krvi, preda Boku
Austriji, te Crna Gora opet izgubi izlaz na more.
Poslije osvojenja Beograda Srbija bjee malo na miru, te Karaore za to vrijeme uredi zemlju, ali se
spremae i za rat. Ve god. 1809. Karaore krenu tri vojske: s jednom knez Sima Markovi pree u
Bosnu, s drugom vojvoda Miloje Petrovi udari na Ni, a s treom Karaore pree preko Javora. im
srpska vojska pree Drinu, Bosanci je radosno doekaju, te Srbi osvoje Bijelinu, Viegrad i Srebrnicu i
pou na Sarajevo.
Za to vrijeme Karaore prodre dak do Suvodola, pa tu strano potue Turke i osvoji Sjenicu. U tom i
Crnogorci prodirahu na susret Karaoru, te se na Sjenici sastave obe srpske vojske, crnogorska i
Karaoreva. Sad se tu oboji Srbi izgrlie, iljubie i plakae od radosti, pa onda Karaore udari na
Novi Pazar i osvoji svu varo. Ali ba u tom asu Karaore dobi alosnu vijest, da su Turci potisnuli
Miloja Petrovia sa Nia, i osvojili upriju. Karaore odmah poleti u pomo upriji, a u jedno
zapovjedi vojvodi Simi, da povlai svu vojsku iz Bosne. U tom i Rusi udarie na Turke, pa Srbima sad
bjee lake, te opet povratie sve to su im Turci bili oteli.
S proljea 1810. Srbi opet udare na Turke i osvoje Negotin i Kladovo, a tu im doe u pomo oko 1500
Rusa. To bjee najvea i gotovo sva ruska pomo u ovome srpskom ustanku. No odmah za tim udari ia
Srbiju niki Ruid paa sa 30 hiljada vojske, a u isti mah 40 hiljada Turaka upadnu iz Bosne i opkole
Antu Bogievia u Loznici. Karaore najprije potue Ruid pau u slavnom boju na Varvarinu pa onda
pohita, u pomo Loznici, te poslije ljuta boja Srbi i tu slavno razbiju Turke na juri i prebace ih preko
Drine. Tako Srbija opet bjee sa svim slobodna.

Ali god. 1812. Rusi zarate s Francuzima, te se okanu Turaka. Turci sad dobiju mah, pa ogromnom
vojskom udare na Srbiju s tri strane: iz Blgarije, iz Bosne i od Nia. Meu tim u Srba bjee nestalo i
hrane i oruja, a vojska se grdno smanjila, te sad i sam Karaore poe oajavati. Kako se najbolje
moglo, Karaore rasporedi ono malo vojske i doeka Turke. Srbi se lavovski borahu na sve strane, a
osobito se tad obesmrti slavni Hajduk Veljko. Ali sve bjee uzalud. Hajduk Veljko pogibe na Negotinu,
a za tim Turci razbiju Srbe na Ravnju i na Zasavici, pa osvoje svu Srbiju do Morave. U to vrijeme
Karaore bjee teko obolio. A im ozdravi, on odmah odjuri na Moravu. Ali kad vie, da se turskoj
sili ne moe vie odoljeti, onda on 3. oktobra 1813. god. ostavi Srbiju i pree u Austriju. To bjee
najvea pogrjeka, to je uini ovaj nenadmani junak, i on se za to odmah pokajao.
im ode Karaore, Turci pokore svu Srbiju i ponu initi uasna zla i pusto. Tukli su, sjekli i vjeali
Srbe, udarali ih na kolje i ive pekli na ranju, pa i samu djecu raznosie na noevama. Uz to se pojavi
jo glad i kuga i druge boletine, te itav narod obuze najcrni jad, a nige ni pomoi, ni utjehe, ni
savjeta. Jer sa Karaorem preoe u Austriju gotovo sve vojvode, pa narod osta obezglavljen. Meu
onima, koji ostae u Srbiji, najznatniji bjee Milo Obrenovi, vojvoda rudniki. Milo bjee nepismen
seljak, ali vanredno mudar ovjek i neustraiv junak. On ostade da dijeli s narodom zlu sreu i da ga
zakloni od turskog bjesnila. A Srpkinja nije rodila Srbina, koji bi znao tako doskoiti Turcima, kao to je
to znao Milo. Na brzo Milo se tako uvue pod kou beogradskom veziru Skopljak pai, da ga ovaj
posini i postavi ga za kneza poekog, kragujevakog i rudnikog.
Sad Milo napree svu svoju mudrost, da zatiti narod i da zavara Turke, dok se Srbi malo oporave. Na
taj naii Milo uini velika i mnoga dobra narodu i zemlji. Ali Turci su opet inili nasilja, ge god su
mogli. S toga ve godine 1814. vojvoda Hadi Prodan die ustanak u poekom kraju, pa pozva Miloa
za voa. No Milo se ne htjede primiti, jer narod bjee jo satrven i zastraen. Hadi Prodanov ustanak
brzo bi uguen, ali on izazva u Turcima osvetu, te sad oni opet poee nemilice ubijati najbolje Srbe i
odvoditi narod u roblje. A kad Turci iz potaje ubie i Stanoja Glavaa i natakoe mu glavu na kolac,
onda Milo vjeto umakne iz painih ruku, pa uskoi u narod i pozove Srbe na oruje, te tako planu

Drugi ustanak srpski osvanak,

koji se poe licem na Cvijeti 1815 god. Na Miloev poziv, toga dana se iskupie mnogi Srbi na Takovu.
Poslije slube boje Milo, obuen u vojvodsko odjelo sa srpskom zastavom u ruci, izae iz takovske
crkve, doe me narod i ree: Evo mene i evo vam rata s Turcima!' Na to svi Srbi urnebesno kliknu i
bace kape u vis, i tu se pod Takovskim Grmom zakunu: da e ili svi izginuti ili pobjediti. im se ulo,
da je Milo skoio na oruje, odmah poee Srbi na sve strane ustajati, a sad se vratie i one vojvode iz
Austrije.
Skopljak paa odmah polje svoga aju sa velikom vojskom, a Srbi ga doekaju na Ljubiu kod aka.
U prvi mah Turci potisnu Srbe, al ovi se odmah vrate i potuku Turke, pa tu pogibe i aja paa. Turci
uteknu u aak, a otud nagnu put Uica. No Srbi ih stignu na Jelici planini i razbiju ih tako estoko, da
nije bilo Srbina, koji nije posjekao bar jednu tursku glavu. Odmah za tim Milo udari na Poarevac i
poslije duljeg okraja, osvoji ga na juri. U tom grune iz Bosne Marja paa i uani se na Dublju. Milo
odmah doleti, te Srbi juriem osvoje aneve i razbiju svu tursku vojsku, a Marja pau zarobe. U isti as
bjee udario s juga Marali Ali paa, a odmah za tim opet iz Bosne udari Hurid paa sa silnom vojskom.
Ali ni jedan ni druti paa ne smjede zagaziti u Srbiju, nego obojica pozovu Midoa na dogovor i ponude
Srbima mir.

Milo ode najprije Huridu na Drinu, ali kad se s njim ne mogae pogoditi, onda ode Maraliji. Tu se
Milo i Maralija pogodie: da Srbi ne polau oruje i da zadre sve zemlje, koje su imali pod
Karaorem, da plaaju danak sultanu, da Turci ostanu samo u .gradovima, ali da od sad Turci
zapovjedaju samo Turcima, a Srbima samo Srbi, a nad svima srpskim starjeinama da bude jedan Srbin
knez vladalac cijele Srbije. Tako, dakle, Srbija postade polunezavisna kneevina, a Srbi vie ne bjehu
raja.
No Karaoru se nije svidila ova polusloboda. On je elio sa svim da oslobodi Srbe od Turaka. Za to on
naumi da digne nov ustanak, pa god. 1817. potajno doe u Srbiju. Ali Turci nanjue njegov dolazak, te
ga preko svojih ljudi muki ubiju na spavanju i odsjeku mu glavu, pa je polju u Carigrad, a tijelo mu je
sahranjeno u topolskoj crkvi, koju je on sazidao. Iste godine narodna skuptina u Beogradu proglasiMiloa Obrenovia I. za nasljednog kneza Srbije, te se s njim osnova i nov srpski presto i nova dinastija:

Loza Obrenovia,
koja i danas vlada Srbijom. Ali sve ove tekovine trebae jo i sultan da potvrdi, a on to uini tek poslije
13 godina. Tako Srbija istom g.1830. postade pravna drava, ali jo uvijek pod turskim nadzorom. No
Milo je velikim trudom i mudrou sve malo po malo irio Srbiju, sticao nove tekovine i istio zemlju
od Turaka. God. 1831. Srbi muhamedovci u Bosni i Hercegovini dignu velik ustanak protiv sultana i
njegovih Turaka Osmanlija, a na elu ustanka bjee slavni Srbin vitez, Husejin kapetan, prozvan Zmaj
bosanski, koji ae da uini Bosnu samostalnom dravom. Muhamedovcima se pridrue i mnogi
pravoslavni Srbi, te Husejin kapetan pjevajui kosovske pjesme poera iz Bosne Turke Osmanlije,
doera ih ak do Kosova i tu ih strano potue. Za tim se Husejin jo dvije godine junaki borio u Bosni
za njenu slobodu, ali najzad bi svladan i poslan na zatoenje u Malu Aziju.
No knez Milo se koristi ovim ustankom, te preotme od Turske cio podrinski i starovlaki okrug, a
kasnije pridrui Srbiji i nekolike druge okrug. Za tim Milo dade Srbiji Ustav. (Ustav je zakon nad
zakonima, koji odreuje: koliko vlasti ima vladalac, a koliko narod, i ta je ija dunost.) Ovaj ustav
objavljen je narodnoj skuptini u Kragujevcu na Sretenje 1835. god., pa za to se zove Sretenjski Ustav.
Za Miloeva ustanka Crnom Gorom vladae mitropolit Petar I. God.1820. bosanski vezir udari na Crnu
Goru, ali ga Crnogorci estoko razbiju, pa od tad Turci za dugo zazirahu od Crne Gore. God. 1830.
umrije mitropolit I. Petrovi Njego i bi sahranjen u cetinjskom manastiru. Sa svoga svetog ivota i
prevelikih zasluga on je proglaen za svetitelja pod imenom: sv. Petar Cetinjski. Njega nasljedi sinovac
mu Petar II. Petrovi Njego, koji se prije kaluerstva zvao Rade Tomov, a narod ga zvae vladika Rade.
I za njegove vlade Turci vie puta nasrtae, al Crnogorci ih u svima bojevima potukoe i odbie. On je
utvrdno u zemlji red i slogu i mnogo je pomagao prosvjetu narodnu. Ali nada svim vladika Rade se
proslavi kao velik pjesnik i njegova pjesnika slava pronosi se jo i sad po svemu svijetu. On bjee i
poslednji mitropolit vladalac Crne Gore. Jer kad on umrije g. 1851. nasljedi ga sinovac mu Danilo I.
Petrovi Njego, koji se ne htjede zakalueriti, nego pone vladati kao knez. Tako Crna Gora poslije 350
godina opet dobi svjetovnog vladaoca i postade kneevina.
Meu tim, braa Hrvati za poslednjih 800 godina, i ivotom i jezikom i obiajima, bjehu se tako udaljili
od Srba, da su postali kao neki drugi narod i ako ih sa Srbima nerazluno vee jedna ista krv i jedna
domovina. I tek sad (oko 1830. god.) pojavi se meu njima znamenit ovjek, po imenu Ljudevit Gaj,
koji povrati slogu i ljubav bratsku meu Hrvate i Srbe, te ae opet da ih spoji u jedan narod, ali pod

mrtvim tuinskim imenom: Iliri. Al od tog posla nita ne bi, jer Srbi ne edoe iznevjeriti svoje lijepo i
slavno ime Srbin. No ipak ovim pokretom Gaj dosta pomoe bratskoj zajednici, jer on tada unese u
hrvatsku knjievnost srpski jezik, pa od tog doba Hrvati sve vie i vie primaju i srpski jezik i srpsku
knjievnost i obiaje srpske, te ima nade, da e se oni vremenom vratiti onamo, otkale su skrenudi prije
8 stoljea.
Ba u ovo. doba Gajeve sloge izroda se u Srbiji nesloga. Po nagovoru Rusije, knez Milo ukine Ustav, a
za tim Rusija i Turska g..1839. izrade Srbiji drugi, tako zvani, Turski Ustav koji se nije dopadao narodu.
Sad se pojave i lani Ustavoborci, te knez Milo g.1839. ode iz Srbije, a vladu preda svome starijem
sinu, Milanu. Ali novi knez Milan Obrenovi II. bjee tada na smrt bolestan, te on umrije poslije 25
dana, i ne znajui, da je postao vladalac Srbije.
Njega zamjeni na srpskom prestolu . mlai mu brat, Mihailo Obrenovi III, koji prenese srpsku
prestonicu iz Kragujevca u Beograd i poe iz osnova da preporaa Srbiju u pravu evropsku dravu. On
podizae crkve i kole, popravi sudove, izdade bolje zakone i uredi inovnitvo. Ali taj blagosloveni rad
Mihailov nije se sviao nekojim vlastoljupcima stara kova, koje predvoae neki Toma Vui Perii. A
kad knez Mihailo zavede u Srbiji ba pravo ministarstvo (vladu) i postavi svoje ministre, onda Vuievci
dignu bunu, te knez Mihailo poloi ostavku na presto i ode svome ocu u Austriju. Kad je knez Mihailo
otiao, sastane se narodna skuptina, koja izbere za srpskog kneza Karaoreva sina, Aleksandra
Karaorevia, te sad se prvi put na kneevskom prestolu pojavi

Loza Karaorevia,
jer osnivalac te vladalake loze bjee samo vrhovni vod. Pod knezom Aleksandrom Srbija je znatno
unapreena. Al inae on bjee ovjek mekan i povodljiv, te nije umio da zauzda samovolju inovnika,
koji u ovo doba poinie grdna zla po Srbiji, a knez Aleksandar im u svemu poputae. Za vlade
Aleksandrove dogodi se i meu utarskim Srbima znamenit dogaaj, a to je: Madarska buna, koja se
poe 1848. a dovri se,1849. god. Tada Madari bjehu naumili da se ocjepe od austriskog carstva i da
naprave opet svoju madarsku dravu.
Oni pozovu u pomo i Srbe i Hrvate. Ali Madari su dotle runo postupali sa Srbima i Hrvatima i silom
su im nametali madarski jezik. Za to sad Srbi i Hrvati ne htjedoe pomagati Madarima niti htjedoe
iznevjeriti carsku zastavu, nego svi pristanu uz cara austriskog, al u jedno istaknu i davnanje svoje elje
i zahtjeve narodne, traei da im se ispune. Car sveano obea, da e ispuniti sve elje vjernih svojih
Srba i Hrvata, te sad Hrvati izberu za svoga bana junakog Josifa Jelaia, a Srbi izberu za svoga
vojvodu Stevana upljikca, a Josifa Rajaia, proglase za patrijarha srpskog. Novi car Franjo Josif I.
sveanom poveljom od 15. decembra 1848. potvrdi ovaj izbor srpskog vojvode i patrijarha i obnovi
staro srpsko patrijaresko i vojvodsko dostojanstvo.
Tako Srbi, poslije nekih 140 godina, opet dobie svoje narodne starjeine i svjetovnu srpsku vlast, te sad
veselo poleee u krvav boj. Pod svojim junakim vojskovoama, od kojih je bio najglavniji ore
Stratimirovi, Srbi se hrabro borahu i s poetka na mnogo mjesta pobjedie Madare. Tada Srbima
pomagahu i Srbi iz Srbije, i novcem i krvlju, a u srpskom taboru bjee i knez Mihailo. A kad Madari
poee nemilice klati srpsku neja i paliti srpska sela i gradove, onda knez Aleksandar posla iz Srbije jo

10 hiljada vojske brai u pomo, a tu vojsku voae vojvoda Stevan Knianin. Istom sad Srbi poee
odnositi pobjedu za pobjedom, ali najslavnije srpske pobjede bjehu na Sentomau u Bakoj, ge su Srbi
nekoliko puta strano razbili Madare, te s toga se Sentoma prozva Srbobran.
No carska vojska vrlo slabo pomagae Srbe, a najzad im otkaza svaku pomo, te sad Madari poee
potiskivati srpske ustanike i nastade straan pokolj, paljevina i pusto. A kad Madari potisnue i carsku
vojsku i uputie se na Be, onda Rusija pritee u pomo Austriji, te Madari najzad budu pokoreni, pa
g.1849. na Vilagou poloe oruje Rusima. Kad Rusi pokorie Madare, car Franjo Josif godine 1849.
Carskim Patentom. ustanovi za svoje Srbe posebno Vojvodstvo Srbiju, koje obuhvati: Srijem, Baranju,
Baku i Banat. No jo prije postanka Srpskog Vojvodstva, jo prve godine ustanka, srpski vojvoda
upljikac bjee naprasno umro, te Srbi nikad vie ne dobie svoga vojvode. Pa i u samom Srpskom
Vojvodstvu gotovo nita nije bilo po srpski, jer u svemu se sluilo njemakim jezikom, a zapovjedahu
carski ljudi Nesrbi. A ve god. 1860. Srpsko Vojvodstvo, po elji Madara, bi i po imenu ukinuto, i
razdjeljeno meu Madarima i Hrvatima. Tako se svri ovaj veliki pokret ugarskih Srba, koji Srbima ne
donese nikakve koristi, nego ih samo jo ljue zavadi sa Madarima.
A god. 1867. Madari se pogode s Nijemcima, te oni meu se podjele po pola svu dravnu vlast, pa tako
postane dananja Austro-Ugarska, koja ima zajedniku vojsku i zajednikog vladaoca, koji se zove: car i
kralj (car austrijski i kralj ugarski). U isto doba Madari se pogode sa Hrvatima, te ovi dobiju
polusamostalnu kraljevinu, koja danas obuhvata Hrvatsku, Slavoniju i Srijem, a zove se Trojedna
Kraljevina. God. 1867. trojedniki sabor u Zagrebu prizna potpunu ravnopraviost Srba sa Hrvatima, a to
isto uini i ugarski sabor za ugarske Srbe. Godine 1863. car i kralj Franjo Josif naroitom poveljom
potvrdi srpsku Narodnu Samoupravu, ali samo za crkvene i kolske poslove, a ta povelja zove se: Carski
Rekript.
Tako Srpska Narodna Samouprava (avtonomija) zasnovana na Srpskim Privilegijama, bi skuena samo
na crkvu i kolu, a svjetovne i politike vlasti srpske sa svim nestade. No Srbi se jo uzdahu u Vojniku
Krajinu iliti Granicu, koja se jo odrala u Trojednici. Ali godine 1873. i Granica bude razvojaena i sa
svim ukinuta, te se spoji sa Trojednom Kraljevinom. Tako se stvori dananje stanje ugarskih i
trojednikih Srba, a od junakih djela Srba Graniara ostade jo samo slavna uspomena i nebrojene
hiljade nepobusanih grobova srpskih.
Poslije madarske bune, za vlade kneza Danila, Turci su vie puta udarali na Crnu Goru, ali su ih
Crnogorci uvijek junaki potukli i oerali. Knez Danilo je divno vladao Crnom Gorom, sreno je
isplivao iz mnogih neprilika, a svojom mudrou i junatvom zadobi veliko povjerenje u Evropi, osobito
u Rusiji i Francuskoj. On je bio vrlo strog vladalac, te je iz korjena istrebio krvne osvete u Crnoj Gori,
povratio slogu bratsku i od te sloge crnogorske stvorio nepobjednu silu. U poetku njegove vlade buktio
je u Bosni i Hercegovini begovski ustanak protiv sultana i njegove vojske, a na elu ustanka bjee silni
Ali paa Rizvanbegovi Stoevi iz Stoca.
U tom ustanku izgibe cvijet bosanskog i hercegovakog plemstva, a najzad junake ustanike savlada
bijesni Omer paa, koji bjee porjeklom Srbin iz Like i zvao se pree Mihailo Latas. Poto pokori
begovski ustanak, poturica Omer paa udari grdnom silom na Crnu Goru, pa u malo to i nju ne pokori.
Ali Crnogorci se lavovski oduprijee, pa najzad oerae i silnog Omer pau. Na skoro Turci nasrnue na
Crnu Goru jo veom silom. -Ali u slavnim bojevima na Grahovu i Klobuku g.1858. Crnogorci do noge

potukoe Turke i satre im svu vojsku. U tom ratu knez Danilo zadobi dobar dio Hercegovine i proiri
Crnu Goru.
Iste g.1858. dogodi se velika promjena u Srbiji. Na dan sv. Andrije Prvozvanog sastane se u Beogradu
tako zvana Svetoandriska Skuptina, koja rijei, da se knez Aleksandar zbaci s prestola i da se povrati
knez Milo. Aleksandar i ne doeka da potpie ostavku, nego izbjegne u Austriju. Kad se knez Milo
vratio u Srbiju, narod je sav plakao od radosti i ljubio mu skute. No Milo je vladao jo samo dvije
godine, a god. 1860. on umrije na svome ljetnikovcu u Topideru.
Tako sad po drugi put doe na presto Srbije kiez Mihailo, koji odmah sazva narodnu skuptinu i tu bi
rijeeno: da se svake tree godine sastaje narodna skuptina, da svaki Srbin bude vojnik i da se svakom
Srbinu dade dobra puka i municija, da se vjeba u oruju. Tako knez Mihailo stvori narodnu vojsku. Za
tim stvori i stajau (redovnu) vojsku, nabavi dosta oruja, baruta i svega to treba za rat, a u jedno
podizae prosvjetu, privredu i bdagostanje zemlje i naroda. Svojom mudrom vladavinom knez Mihailo
podie snagu i ugled Srbije tako visoko, da su onda sve oi bile uprte u njega i svi hriani pod turskim
jarmom nadahu se spasenju od Srbije.
G.1862, zavade se na ukur esmi Turci i Srbi, te iz toga planu pravi rat, koji se zove bombardobanje
Beograda. Sad knez Mihailo odluno zahtjevae, da se Turci isele iz gradova. Svojom mudrou on
najzad i uspije, pa god. 1867. bez kapi krvi zadobi sve gradove u Srbiji. Ali, na alost svega Srpstva i
Slovenstva, ve druge godine knez Mihailo pogibe. On bi muki ubijen u Koutnjaku kod Beograda 29.
maja 1868., a nasljedi ga unuk Jevrema Obrenovia, knez Miloeva brata, Milan Obrenovi IV. On
bjee, maloljetan, te u njegovo ime primi vladu namjesnitvo od tri lica, koje izradi za Srbiju nov Ustav
od god. 1869.
God. 1860. i knez Danilo pogibe u Kotoru, te ga nasljedi njegov sinovac Nikola I. Petrovi Njego, koji
i danas vlada, na sreu i ponos Crne Gore. Ve druge godine Nikoline vlade Luka Vukalovi die
ustanak u Hercegovini, a ustanku se pridrui i Crna Gora, te ispravi svoje mee na toj strani. God. 1872.
knez Milan primi vladu u svoje ruke. Za Milanove vlade Srbija je proirena i mnogo unapreena u
svemu. Ve god. 1875. buknu u Hercegovini nov ustanak, koji obuhvati i svu Bosnu. Tome ustanku
pridrue se i Srbija i Crna Gora, te god. 1876. objave Turcima rat, koji se brzo svri primirjem. No
g..1877. i Rusi zarate na Turke, pa Srbija i Crna Gora objave drugi rat, u kome Crna Gora zadobi velik
dio plodne Donje Zete i pare primorja, te opet stee izlaz na more, a. Srbija zadobi etiri nova okruga i
postade sa svim nezavisna kneevina.
Meu tim, Bosna i Hercegovina budu privremeno povjerene na upravu Austrougarskoj, da ih ona uredi i
prosvjeti, dok se ne rijei konana sudbina tih zemalja. A 22. febr. 1882. Srbija bude proglaena za
kraljevinu i knez Milan postade prvi srpski kralj poslije Stevana Tomaevia. Na skoro za tim (g. 1885.)
kralj Milan objavi rat Blgarima, koji se svri nesreno po Srbiju. Zbog toga nepromiljenog rata i zbog
loih inovnika dravnih, buknu u narodu veliko nezadovoljstvo. Da bi umirio narod, kralj Milan g.
1888. dade Srbiji novi, vrlo slobodouman Ustav, a za tim se odree prestola 22. februara 1889. god.
Njega nasljedi njegov sin jedinac, dananji srpski kralj Aleksandar I. Obrenovi V., koji je miropomazan
u ii 20. junija g. 1889. taman na 500 godina iza boja kosovskog.
Eto tako je Srpstvo prevjekotilo 10 hiljada godina i preivilo 100 hiljada zlotvora svojih. A preivie ih
jo toliko, samo i prije svega budimo vrijedni i sloni!

Kratka povjesnica Srba moe se najbolje i najlake dobiti na moju neposrednu adresu: Sima Lukin
Lazi, Zagreb, Hrvatska. Inae moe se dobiti u svakoj srpskoj i hrvatskoj knjiarnici, a u Zagrebu u
knjiarnicama: Kugli i Daja i Auera.
Svakom bez razlike, ko uzme bar 13 primjeraka, dajem 30% rabata (popusta), bilo u gotovom novcu,
bilo u knjigama. Ispod 13 primjeraka ne daje se popust. Ko uzme samo jedan ili dva tri primjerka treba
da doplati po 5 nov. potarine za svaki primjerak.
Ko eli dobiti ovu knjigu elegantno, vrlo fino ukorienu, u raznim bojama, sa zlatnim natpisima treba
da doplati jo samo 35 nov. za svaki primjerak.
Jo neto! I ovu sam knjigu i pisao i tampao u isti mah. im sam zabo perom u prve redove dao sam
rukopis u tampu. Te tako, bjeei pred slagaima u trk, nijesam mogao da odmjerim tanu ravnoteu
knjige. S toga je prvi dio izraen potpunije, a poslednji sa svim skraen. U zadnjem asu morao sam
izbaciti i cio zavretak knjige, u kome je bilo opisano dananje stanje Srpstva i srpske crkve. No mnogo
to ta skratio sam i naprijed, kroz sve dijelove knjige, te sad me srce boli i isto bih zaplakao, kad
pogledam, ta sam sve morao da briem i da preskaem, samo da bih mogao uiniti udo jo ne vieno:
da bih mogao na 11 tabaia zbiti cijelu povjesnicu Srba od 10 hiljada godina a sve za 35 krajcara! A
da preem preko 11 tabaka; to mi je bilo nemogue. Savreno nemogue po ovu cijenu.
S toga nijesam mogao tampati ni imena pretplatnika. Jer onda bih morao dodati najmanje jo dva
tabaka tampana, a to bi me stalo samo jo 260 for. u gotovom novcu. No sve kad bih ja ba i imao tih
novaca, kao to nemam, nadam se, da nema toga brata Srbiia, koji bi zahtjevao, da ja doplatim jo 260
for. za tampanje njegovog imena! Molim, dakle, neka mi se to oprosti, a velika hvala svima, koji me
pomogoe pretplatom. inio sam sve, to se moglo, k zbijao sam kao u cigansku vreu, a kroz cijela
poslednja dva tabaka izbacio sam i prorednice, pa opet ne samo da ne dobih prostora za tampanje
imena, nego jedva iera i ovo malo povjesnice do dananjeg dana. Ama, ta u mu ja, kad je srpski
narod za svojih 10 hiljada godina poinio tolika udesa, da se to nikako ne moe sve ispriati za 35
novia. A ova knjiga nije smjela biti skuplja, ako hoe da prodre u narod A da bih joj to mogao dati za
35 nov., morao sam je tampati u 12 hiljada primjeraka i zaduiti se do grla. Te sad sam propao kao
Janko na Kosovu, ako moji mnogi prijatelji i podstrekai sad ili nikad ne pokau, koliko su mi prijatelji.
Od njih, dakle, zavisi i sav dalji moj rad, a ba sad dolazi ono najkrupnije i najglavnije, a to je:
ilo za ognjilo,
koje poinje da izlazi im se rasproda Kratka povjesnica Srba.
A onima, koji me namuie zapitkivanjem, za to ova knjiga nije izala do oznaenog roka, velim: biva
da knjige zakasne i godinama, a ne samo nekoliko dana. Jerbo: zgotoviti kajganu i zgotoviti knjigu u 12
hiljada primjeraka nije ba sve jedno.
Pisac.