Skidanje cerebralne katarakte: Odgovor Ferida Muhia

slovenskom filozofu Slavoju ieku

Pie: akademik Ferid Muhi

Kolumne, analize, lanci, knjige iz podruja medijske islamofobine i otvoreno
anti-islamske propagande, zasnovane na nepoznavanju, namjernom
falsifikovanju i jo ee, totalnom nerazumijevanju imanentnih postulata
islama, preplavili su svijet. Takvim pamfletima nastoji se opravdati estoka
politika i vojna agresija koja se ve decenijama u kontinuitetu vri nad nekim
islamskim zemljama, muslimanima en general, i islamom kao religijom i
nainom organizovanja drutvenog ivota.
Polemisati sa najveim dijelom ove produkcije bilo bi koliko nemogue, toliko i
bespredmetno. Bespredmetno je zbog niskog kvaliteta tog opusa, kao i zbog
zaslijepljenosti i nesposobnosti ogromne veine autora tih istih pakvila, da vode
dijalog na osnovu argumenata; nemogue je zbog obima i proporcija ove
praktino nepregledne kaljuge religijske, ideoloke, rasne i etnike mrnje, koju
ine ovi tekstovi.
Ipak, politiki i vojni napadi na islam koji traju ve decenijama, i koji ne samo
to ne jenjavaju nego postaju sve intenzivniji, namee kao urgentnu kao
najpreu potrebu! pokretanja sistematske akcije usmjerene na smirivanje
strasti, stiavanje i prekid govora mrnje, sa ciljem uspostavljanja uzajmanog
potovanja i razumijevanja. Vie je nego oigledna neophodnost sistematskog
rada na iskorjenjivanju ideoloke i vjerske mrnje, brisanju negativnih stereotipa
i zamjeni ideolokih falsifikata i kliea, injenicama i istinom o islamu.
Svi razumni i savjesni ljudi danas stoje pred istim zadatkom: razjasniti
nesporazume, smanjiti ako ve ne sasvim otkloniti opasnost od novih incidenata,
poveati priliv racionalne, argumentirane razmjene miljenja u rezervoare
tolerancije i potovanja, koji su se alarmantno pribliili najnioj taki od kraja
prolog milenijuma.
U tom cilju, valja odmah poeti djelovati; barem najkrupniji falsifikati i
namjerni previdi moraju se hitno raskrinkati i to u najirem moguem
medijskom i politikom konktekstu. Kao na skromni doprinos rjeavanju ovog
imperativa broj 1. sadanjeg trenutka u svijetu, koncentrisaemo se na kritiku
analizu pristupa zasnovanih na onom to su sholastici podrazumijevali pod
pojmom docta ignorantia ueno neznanje dakle, na prividnom znanju a
stvarnom nerazumijevanju islama. To dovodi do pojave koju emo slikoviti
definisati sintagmom cerebralna katarakta. Kod klasine dijagnoze cataracta

senilis, oi su zdrave, vid je u redu, ali preko oiju se navukla skrama, perda,
katarakta. U sluaju koji emo mi u daljem tekstu dijagnosicirati kao cataracta
cerebralis, mozak je zdrav, intelginecija i misaoni procesi odlini, ali se preko
cijelog mozga navukla teka katarakta, perda, nanos ideoloki kalus predrasuda.
Ovakav pristup susree se u okvirima intelektualne javnosti koja ima visok
rejting, pogotovo u neislamskim dravama koje vode otvoreno antiislamsku
politiku, jer, uz privid objektivnog poznavanja i informiranosti, po pravilu
insistira na i objektivnom i nepristrasnom pristupu. Iako nemaju nikakvog
uticaja na antiisilamsku politiku ovih drava, ipak djeluju kao znaajni
katalizatori javnog mnenja i otri protivnici svih oblika diskriminacije unutar
sopstvenih drava. Potreba da se izvri simboliko odstranjivanje cerebralne
katarakte sa nekog konkretnog i visoko reprezentativnog djela iz ovakvog opusa,
namee se sama po sebi kao najbolji nain uspostavljanja supstancijalnog
dijaloga osloboenog predrasuda, odnosno, katarakti i sa jedne i sa druge strane.
zizek-blasphemischegedanken-bU ovom kontekstu, izbor je pao na knjigu,
Slavoj iek: Islam, Atheism and Modernity, Some Blasphemic Reflections,
2015 kao paradigmatian primjer cerebralne katarakte. Ideoloki indoktrinirana i
politiki obojena djela koncipirana su bez ikakvog intelektualnog sredita, kao
crveni luk koji je sastavljen iz samih ovojnica; ukloni onu prvu, ispod nje
druga; ispod druge trea, pa etvrta sve ovojnica pod ovojnicom. Doe do
sredine, a u sredini nema nita, nikakvog jezgra ovojnice se reaju sve do
samog kraja. Tako i kod daleko najveeg broja tekstova o islamu postoje samo
ovojnice, samo koprena predrasuda koje se niu jedna za drugom i stoje jedna na
drugoj, a kad ih, jednu po jednu, na kraju sve ukloni, vidi da unutra nema
nita. Tu je dakle, svaka operacija uklanjanja katarakte besmislena, jer osim
katarakte tamo i nema nita drugo! Pa ak ni mozga.
Za razliku od takve otvoreno ideoloke produkcije sa anti-islamistikim
predznakom, u ovoj drugoj mozga ima, ali je prekriven koprenom ideolokih
predrasuda! Poenta iekovog pristupa (koji smo izabrali jer u njemu ima
mozga vie nego u veini drugih djela iz iste kategorije), ne nosi neki poseban
ideoloki predznak. Isto tako, njegova koncepcija nije a priori negativno
odreena prema islamu, kao to ne predstavlja a priori apologiju kapitalizma.
Naprotiv, iek je ve stekao reputaciju otrog kritiara mnogih aberacija
modernog kapitalizma, posebno neokolnijalizma i neoimperijalizma. Meutim,
ako i ne ide na prvu loptu protiv islama, on ipak na prvu loptu favorizuje
liberalno demokratsko drutvo, kao vrijednosno i civilizacijski superiorno svim
ostalima, posebno prema islamu. Ukratko, ako na poetku svojih razmatranja
islama i ne demonstrira a priornu kulturnu ili ideoloku averziju prema islamu,
iek je razvija naknadno kroz analizu za koju sm (neosnovano) vjeruje da je
potkrijepljena relevantnim argumentima. Isto tako, iako na poetku ne postulira
civilizacijsku superiornost liberalno demokratskog drutva u odnosu na sva

druga inclusive i zapravo na prvom mjestu, u odnosu na islamsko drutvo

Slavoj iek tu superiornost eksplicite izvodi kao krajnji rezutat sopstvenih
analiza.
Meutim, i ovdje zapravo nije rije o zakljuku analize nego o subjektivnoj
racionalizaciji efekta pristrasnosti, neskrivene naklonosti koju osjea prema
liberalnoj demokratiji; i ovdje, kao i u sluaju analize islama, iek ne
primjeuje da je njegov zakljuak o navodnoj superiornosti liberalno
demokratskog drutva, samo prividno rezultat relevantno izvedenog istraivanja.
Upravo zbog ove prividne uvjerljivosti i (jednako prividne) nepristrasnosti
njegovog tumaenja odnosa liberalne demokratije i islama, kao i s obzirom na
rejting ovog autora i uticaj koji njegovi stavovi imaju na miljenje one
potencijalno objektivne i nepristrasne javnosti u dravama izvan islamskog
svijeta, neophodno je skinuti kataraktu sa cijelog tog opusa koji tipino
reprezentira upravo Slavoj iek, i kroz doslijednu analizu, jasno demonstrirati
koliko je injenino neargumentiran, logiki nekonzistentan (kao tipian primjer
greke non sequitur), i moralno nedopustiv njegov zakljuak koji implicira
inferiornost islama i islamske kulture i ujedno afirmie superiornost takozvanog
liberalno demokratskog drutva.
Tako e ovjek moi da stekne predstavu o razmjerama i dubini predrasuda
katarakte koja prekiva um i najupuenijih i najslobodnijih mislilaca onog dijela
svijeta koji je prisvojio sebi monopol da kroji sudbinu planete, ne pitajui
nikoga za saglasnost i ne traei dozvolu od nikoga. Jer, kada takva katarakta
predrasuda prekriva um ovih korifeja kritiki raspoloenog miljenja prema
ideologiji anti-islamizma i njihovim zlodjelima prema islamskim dravama i
muslimanima, nije teko zamisliti kakve su tek naslage predrasuda formirale
katarakte na umovima onih koji tu ideologiju promoviu i ta zlodjela ine!
U narednim prilozima slijediemo uklanjanje nekoliko slojeva cerebralne
katarakte sa ove iekove knjige, da bismo oslobodili i pokazali ono filozofsko
jezgro
zastrto
kataraktom.
Nerazumijevanje karaktera savremene polarizacije po liniji
neislamski (tanije: antiislamski) versus islamski dio svijeta, i
potpunog previanja i zanemarivanja stvarnih izvora velikog
politiki i ideoloki kreiranog konflikta, izbija ve na prvim
stranicama knjige Slavoja ieka Islam, Atheism, and Modernity
Some Blasphemic Reflections.
Najprije, treba istai generalnu slabost cijele ove knjige, koja se
svodi na odsustvo metodoloki utemeljenog pristupa.
Komentariui napad na redakciju asopisa Charlie Hebdo,

iek ni jednom rijeju ne spominje dogaaje koji su provocirali

taj in. Stie se utisak da su tri mlada ovjeka, iz ista mira,
svjesno rtvovala svoj ivot!? Ovakav postupak predstavlja
nedopustiv propust koji iekov tekst umjesto u argumentiranu
analitiku studiju, svodi na subjektivnu, ideoloki deformisanu
impresiju. Osim toga, u Uvodu, kao i kroz cijeli tekst, iek po
inerciji ponavlja medijski provercovanu kvalifikaciju dogaaja u
redakciji pomenutog parikog asopisa, kao navodno
teroristiki in. Treba odmah ukazati na neprihvatljivost ove
kvalifikacije. U svakom udbeniku politike sociologije i
kriminologije jasno je naznaena elementarna razlika izmeu
politikog terorizma i politikog atentata. Politiki terorizam se
definie kao nasilje koje ima za cilj zastraivanje (fr. terreur:
uas, nekontrolisan strah), irenjem osjeanja panike i opte
nesigurnosti, neselektivnim ubijanjem rtava! Nasuprot
terorizmu, politiki atentat je:() fizika likvidacija striktno
selektiranih pojedinaca!
Meta napadaa na redakciju Charlie Hebdo, kao to je
poznato, bili su striktno selektirani pojedinci, pa je u skladu sa
postojeom teorijski utemeljenom distinkcijom, jasno da ne
moe biti ni govora o teroristikom aktu, nego da je tu rije o
klasinom politikom atentatu.
U Uvodu iek posveuje posebnu panju i podatku o masovnoj
autoidentifikaciji graana sa policijom (Je suis flic! Ja sam
cajkan!), do koje je dolo odmah poslije napada, kao o krajnjne
indikativnom fenomenu integracije francuskog drutva u
odbrani zajednikih virjednosti. Pozivajui se na jedan blog, on
zakljuuje da je () Na taj nain, teroristika(?) prijetnja
postigla je nemogue: pomirila je generaciju revolucionara 68
sa njihovim arhineprijateljem. Pomirila graane sa policijom?
Ni govora. Sasvim je jasno da je identifikacija i solidariziranje sa
policijom zapravo izraavala zajedniki neprijateljski stav prema
islamu i muslimanima! Pomirenje sa policijom, simboliki je
oznailo podrku policiji da nemilosrdno i u svakoj prilici likvidira
sve te muslimane, na najmanju provokaciju ili pokuaj odbrane
sopstvenog digniteta. Nisu se graani i policija sloili Za, nego
Protiv! U tom kontekstu, pomirenje je bilo samo prividno i
povrinsko; u svom dubinskom sloju averzija prema policiji
ostala je nedirnuta a podrka je zapravo predstavljala izraz
naglaene mrnje koju ti ljudi gaje prema muslimanima i islamu,

odnosno, intimno odobravanje prakse likvidiranja islamskih

terorista bez hapenja i suda.
Iako je prvo poglavlje naslovljenom Islam kao nain ivota,
iek o islamskom nainu ivota ne govori ni jednu jedinu rije.
Svjestan da su antiislamizam i islamofobija (kao njegova neto
blaa iako ne i benigna forma), zapravo ideoloki generirani i
medijski spinovani, on od samog poetka odbacuje jedine prave
razloge koji su stvarno doveli do atentata na lanove
spomenute redakcije i o kojima jedino ima smisla raspravljati.
Da bi to postigao, on istie da () moramo nedvosmisleno
osuditi ubistva, kao napad na samu sutinu naih sloboda i
duni smo da ih osudimo bez bilo kakvih skrivenih ograivanja
(u stilu Charlie Hebdo je ipak previe provocirao i poniavao
muslimane). Treba odbaciti i sva ukazivanja na iri olakavajui
kontekst: braa napadai bili su duboko povrijeeni uasima
amerike okupacije Iraka (OK, ali zato onda nisu napali neki
ameriki vojni objekt, umjesto francuskog satirinog asopisa?)

U ovih est redaka Slavoj iek eksplicira sutinu ideolokog

pomraenja uma (da upotrijebimo tu sintagmu eslava Miloa),
te cerebralne katarakte izazvane aniislamskom histerijom, od
koje i sam strada. Poimo korak po korak, jer se na svakom
koraku ovog pasusa nalazi po jedna uta mrlja koja dovodi do
mentalnog strabizma i potpuno iskrivljene slike stvarnosti, koju,
razumije se, svi oni ije stavove ovdje izraava iek, smatraju
korespondentnom stvarnosti:
Dakle, ako nedvosmisleno treba osuditi ubistva da li to znai
da treba osuditi svako ubistvo ili samo ubistva lanova
redakcije satirinog asopisa koje su poinili atentatori? Tekst
implicira da je ovo drugo pravi smisao reenice. Ali po emu
treba osuditi sva ubistva koju su oni poinili, a pri tom ne osuditi
ubistva poinitelja od strane policije!? Pitanje nije retoriko,
nego sutinsko, jer ako je njihov napad ujedno bio napad na
samu sutinu naih sloboda, treba imati u vidu da je pravni
sistem drutva na ije slobode je izvren napad, utemeljen na
osudi ubistva kao takvog, dakle svih ubistava u principu, a ne
na osudi ubistva jednih i dozvoli ubistva drugih!
Ako se ipak insistira samo na osudi ubistava koje su poinili
atentatori ali da se ta osuda ne odnosi na ubistvo samih
atentatora, da li to znai da ne treba osuditi ubistvo ni jednog

atentora (ili teroriste, jer to ne mijenja nita), ili samo nekih?

Ako je samo nekih, koji je kriterijum za razgraniavanje
atentatora ili terorista ije ubijanje moramo nedvosmisleno
osuditi, od onih ije ubijanje ne moramo ni osuditi, svejedno dali
dvosmisleno ili sa zadrkom!? MOSAD je izvrio atentat na ejha
Jasina, i na desetine voa palestinskih organizacija; armija SAD
izvrila je atentat na Osamu bin Ladena i isto tako na desetine
pojedinaca, talibanskih komandanata, ali se njihovo ubijanje
smatra sasvim opravdanim, a njihovi izvritelji ne samo da nisu
ubijeni nego su dobili odlikovanja za izvrena ubistva.
S druge strane, atentatori na prijestolonaslijednika Franza
Ferdinanda i njegovu suprugu koja je bila u petom mjesecu
trudnoe, ako i nisu odlikovani, nisu ni ubijeni, nego su uhapeni
i izvedeni pred sud. Atentarori makedonske VMRO, poznati kao
gemidije, takoe nisu ubijeni, nego uhapeni i sueni.
Atenator na J.F. Kennedyja, Lee Oswald Harvey, uhapen je. Sam
August Blanqui, odgovoran za teroristike akcije u kojima su
poginule desetine nevinih ljudi, nije ubijen nego je suen i mada
je proveo vie od pola ivota u zatvoru, umro je na slobodi, na
politikom mitingu. Vjerovatno najvei individualni terorista svih
vremena, A. Bering Breivik, koji je svojom rukom i u jednom
jedinom napadu, ubio neselektivno 76 mladih ljudi u Oslu, nije
ubijen, nego je izveden pred sud. Uz to, ni jednog trenutka, ni
od medija ni od tampe, nije njegov in kvalifikovan kao
terorizam, a poinitelj nije dobio etiketu teroriste.
O svemu tome, iek ne kae ni rijei, niti uopte ima u vidu
ove primjere frapantno disonantnog odnosa prema pravima i
slobodama muslimana koje postoje u tom istom drutvu ije
sutinske slobode hoe da brani, ne primjeujui njihovu
diskriminatorsku sutinu. Iskljuivanje muslimana iz korpusa
prava koja, ak i u tom drutvu slobode vae za nemuslimane,
promovisano u postulat u prvom dijelu citirane iekove
reenice, potencirano je u nastavku istog teksta. Moramo se
ozbiljno zapitati ta misli iek kada kae: da (ubistva koje su
poinili atentatori ali ne i ubistvo samih atentatora) ()
moramo osuditi bez bilo kakvih skrivenih ograivanja (u stilu
Charlie Hebdo je ipak previe provocirao i poniavao
muslimane)??
Nevjerovatno! iek od nas imperativno zahtijeva da iskljuimo
iz razmatranja upravo osnovni motiv zbog su atentati i

izvreni?! Jer osnovni motiv je upravo bila injenica da je Charlie

Hebdo provocirao i poniavao muslimane!
Ovaj stav, koji se ini samorazumljiv samo onima iji je razum
pomuen kataraktom anti-islamskih predrasuda, kao da je
prepisan iz nekog zapisnika Kju Kluks Klana, kojim je opravdano
linovanje odbjeglog crnog roba! Naime, iz navedenog,
eksplicite slijedi da je provociranje i poniavanje muslimana u
principu dozvoljeno i da u tome nema nita sporno. rtva
provokcija i ponienja (musliman ili odbjegli crni rob), se na to
nema pravo aliti, a kamoli kazniti onoga koji ga provocira i
poniava. iek anticipira i odmah iskljuuje makar hipotetiki
moguu situaciju u kojoj bi se moglo ukati neto o tome kako
je u konkretnom sluaju onaj asopis ipak previe provocirao i
poniavao muslimane. Ne samo da muslimani nemaju pravo da
se bune, ta god im radili i kakvim god poniavanjima bili
izloeni, nego se, prema ieku, ni sama pomisao da se u
provociranju i poniavanju muslimana moda ipak pretjeralo, ne
smije javno izrei, (moda je to ona blasfemina refleksija iz
podnaslova iekove knjige, na koju se on, eto ipak usudio?) ,
nego se o tome smije samo apatom ukati kroz skrivena
ograivanja! Ipak, na kraju od te blasfemine refleksije ne
ostaje nista; iek odluno presijeca u korijenu ta ukanja i
forsira tezu da se muslimane moe provocirati i poniavati do
mile volje, pa ako hoete i previe! Za ovakve savremene
liberalne demokrate (ba kao i za pripadnike rasistikih sekti),
koliko god bio provociran i poniavan, musliman (kao i odbjegli
rob), nemaju pravo uzvratiti, a ako to uine treba ih ubiti bez
milosti i (linovati) bez suda.
I sve to u ime odbrane sutine slobode koja se kod ieka svodi
na zahtjev da se to i dalje ini bez ikakvih posljedica! Davati
alibi legitimiteta patolokoj potrebi da se do milje volje vrijea
duhovni identitet i kultura Drugog, samo po sebi je nelegitimno!
Jer predstavlja eksplicitnu instancu govora mrnje (hate
speech), dakle, onoga to se inae smatra zabranjenim! Kako
to da redakcija ovog satirinog asopisa, ili bilo koja druga
redakcija, nije slobodu javnog izraavanja shvatila kao priliku da
objavljuje pohvalne i lijepe tekstove o islamu i muslimanima; ili
ako ve smatra da satira nuno podrazumijeva provociranje i
poniavanje, zato se nije ograniila na samoponiavanje i
autoprovociranje!? Od kada je poniavanje ljudi, naroda, religija,

stvar slobode!?
primitivizma!!

ne

stvar

zlonamjernosti,

prostakluka,

Ako se neki dobronamjeran i nepristrasan ovjek pita zato

muslimani nisu uzvratili na isti nain, nekim svojim satirinim
asopisom u kome bi provocirali i poniavali krane i pljuvali
po kranstvu (katolianstvu, protestantizmu, ortodoksnom
hrianstvu, itd.), odgovor je koliko jednostavan toliko i blizak
svakom dobronamjernom ovjeku koji ima barem malo zdravog
razuma i elementarne pristojnosti. Islam je religija potovanja
vjerskih razlika i kultura tolerancije. Islam u principu zabranjuje,
prije svega sopstvenim pripadnicima, vrijeanje religije i ne
tolerie javno vrijeanje i poniavanje niti jedne religije! Reprint
pet miliona primjeraka asopisa, samo i upravo da bi se ponovo
objavio tekst kojim se vrijea islam i poniavaju vjerska
osjeanja muslimana, predstavlja
vrhunac primitivizma i
flagrantan primjer govora mrnje i islamofobije, podignutih na
nivo nacionalnog programa, politike strategije i ideolokog
temelja. I ujedno, srozanih do najdbuljeg dna barbarizma i
lunatine arogancije.
I zavrni dio kratkog isjeka iz iekove knjige, saturiran je istim
dubokim predrasudama i to bi se reklo bazdi na kulturni,
vjerski i etniki supremacionizam. Naime, da podsjetimo: u tom
dijelu navodi se slijedei argument, da bi se a priori odbacila i
sama pomisao na pravo muslimana da ne dozvole provociranje
njihovih vjerskih ocejanja i poniavanje religijskog identiteta:
() moraju se odbaciti i sva ukazivanja na iri olakavajui
kontekst: braa napadai bili su duboko povrijeeni uasima
amerike okupacije Iraka (OK, ali zato onda nisu napali neki
ameriki vojni objekt, umjesto francuskog satirinog asopisa?)
.
Zato bi se morala odbaciti i sva ukazivanja na uase amerike
okupacije Iraka? Zar nije loginije upitati se zato redakcija
satirinog asopisa nije izvrgla kritici, provociranju i poniavanju
vladu drave koja je izvrila okupaciju Iraka, zato njen cilj nije
bila njena armija koja je te uase poinila!? Koje moralne
vrijednosti su afirmisali ismijavajui linost ovjeka koji za
milijardu i pet stotina miliona ljudi predstavlja Bojeg poslanika?
Kakvu graansku hrabrost i linu odvanost su potvrdili time to
su poniavali kulturu ljudi koji su ogromnom veinom, u

zajednikoj dravi, uglavnom radnici sa najniim socijalnim

statusom?
Uz sve ovo, kad o uasima okupacije Iraka govori kao o
olakavajuem kontekstu, to zvui kao neko izmiljeno
pravdanje, kao puko traenje izgovora! Zar braa nisu mogla
biti stvarno duboko povrijeena zbog tih uasa poinjenih od
amerikih okupatora u Iraku, pa je vrijeanje njihovog vjerskog
identieta i kulturne pripadnosti prosto prelilo au, ili bilo ona
slamka koja je kamili slomila lea!? I konano, kakve veze ima
injenica okupacije Iraka i uasi amerike okupacije, sa
injenicom da je do provociranja i poniavanja muslimana dolo
u Parizu?! Treba li ovjek podnositi sve uvrede i poniavanja
koja mu se deavaju samo zato to se negdje na drugom mjestu
u svijetu dogaaju i mnogo gori uasi!? Ako niste musliman, i
jo ako ste naumili da provocirate i poniavate muslimane onim
OK i zavrnim pitanjem u zagradi, iek vas direktno
ohrabruje da prvom muslimanu kog sretnete ona ulici opalite
amar ili opsujete majku, vjeru, naciju i to god vam padne
drugo na pamet, a kad se on naljuti, da ga uputite neka ide u
Irak i neka tamo napadne ameriki vojni objekt, umjesto to
napada vas, koji ga, eto samo provocirate i poniavate!
Koliko god bila zanimljiva istraivanja na dekonstrukciji znaenja
narativnih sekvenci, istraivanja na rekonstrukciji namjernih ili
nenamjernih kulturnih predrasuda daleko su produktivnija i
zanimljivija. Neophodno je, pri tom, duboko kopati: ukoliko su te
predrasude dublje, utoliko je njihova argumentacija plia, i
utoliko je tee zapaziti njihovo prisustvo u zagluujuem horu
medijski ponavljanih ideolokih kreiranih floskula o superiornosti
i inferiornosti ljudi i kultura.
___________________________
1.

ini se neophodno podjsetiti ne samo iru javnost nego i

akademske, analitike i ekspertske krugove, da je terorizam i
kao teorija, i kao praksa, i ak kao pojam, nastao upravo u
Francuskoj, kao oblik borbe radnika protiv kapitalizma i
nemilosrdne eksploatacije. Njegov osniva Louis August
Blanqui, smatrao je () svetim pravom svakog slobodnog
ovjeka da se bori svim sredstvivma protiv svih oblika
represije, posebno kada dolazi od jaeg. Ovo istiemo zato
to praktino ni jedan savremeni komentator terorizma, ak
ni studija realizirana prema akademskim standardima, ne

spominju izvore terorizma, nego ga iskljuivo rezerviu za

svaki oblik nasilja koji dolazi od poinilaca muslimana, ak i
kada ne ispunjava ni jedan uslov koji determinira teroristiki
akt.
2. Jean Allen Muller, L'amour de la police, 13.01.2015,
www.lacan.com
3. Slavoj iek, navedeno djelo, Uvod, str. 9
4. Isto djelo, str.11
- See more at: http://www.akos.ba/kolumne/skidanje-cerebralne-katarakteodgovor-ferida-muhica-slovenskom-filozofu-slavojuzizeku#sthash.CHxgdbj8.dpuf