Professional Documents
Culture Documents
Ukrainczyk Metoda Konacnih Razlika Elemenata
Ukrainczyk Metoda Konacnih Razlika Elemenata
Ukrainczyk Metoda Konacnih Razlika Elemenata
Neven Ukrainczyk
3119
Sadraj
I Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2
II Bazne funkcije konanih elemenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
III Ustaljeno voenje topline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
IV Neustaljeno voenje topline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
V Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
I Uvod
Slika 1.1: (a) Distribucija temperature u(x) po duljini ipke. (b) Polinomska funkcijska veza
naena metodom najmanjih kvadrata neprihvatljive oscilacije izmeu toaka.
Jedan od naina nalaenja traene funkcijske veze jest odabir polinomskog izraza u(x) = a+
b x + c x2+ d x3+..., iji se parametri a, b, c i d odreuju metodom najmanjih kvadrata.
Poveanjem stupnja polinoma poveava se tonost ovog postupka, ali se javljaju
neprihvatljive oscilacije (slika1.1a). Polinomski izraz je prikladan jer se lako derivira i
integrira. Stoga je ovaj pristup zadovoljavajui samo za polinome niskog stupnja.
Da bi zadrali prednosti a odbacili mane, dijelimo ipku na elemente. Time je
omogueno koritenje polinoma niskog stupnja uz veliku tonost. Na slici 1.2a temperatura u
je prikazana u ovisnosti o duljini luka s. Ukupnu duljinu luka dijelimo na tri elementa i
metodom najmanjih kvadrata odredimo linearni polinom koji opisuje funkcijsku ovisnost na
pojedinom elementu (slika 1.2b).
Slika 1.2: (a) Izmjerena temperatura u u ovisnosti o duljini luka s. (b) Podjela domene na tri
elementa u kojima linearni polinomi opisuju ovisnost.
3
u ( ) = (1 ) u1 + u 2
gdje je (0 1) normalizirana mjera udaljenosti na krivulji.
Definiramo:
1 ( ) = 1
2 ( ) =
tako da je:
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2
gdje je (n, e) broj globalnog vora koji odgovara lokalnom voru n elementa e. To ima
prednosti jer interpolacija:
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2
vrijedi za svaki element, omoguujui da su u1 i u2 korektno identificirani sa svojim
globalnim vorom, kako je prikazano na slici 1.4.
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2
(1.1)
gdje su u1 = U1 i u2 = U2.
U drugom elementu u je interpolirana s:
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2
(1.2)
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2
(1.3)
Slika 1.5: Izmjereno temperaturno polje opisano vornim parametrima i linearnim baznim
funkcijama, koje je sad neprekinuto na spojitima elemenata.
1
4
1
1
1
3
1
u ( ) = (1 ) u1 + u 2 = u1 + u 2
4
4
4
4
4
koja ovisi o u1 i u2, ali je vee teite stavljeno prema u1. Pri
1
1
1
1
1
u ( ) = (1 ) u1 + u 2 = u1 + u 2
2
2
2
2
2
1
2
3
4
3
3
3
1
3
u ( ) = (1 ) u1 + u 2 = u1 + u 2
4
4
4
4
4
koja ovisi o u1 i u2, ali je vee teite stavljeno prema u2. Pri
=1
u (1) = (1 1) u1 + 1u 2 = u 2
Npr., n daje teite globalnom parametru U2 tako da utjecaj U2 pada linearno u susjednim
elementima vora 2.
Sada imamo definirano temperaturno polje u(), ali kako nas zanima u(x) moramo
odrediti vezu izmeu x i za svaki element. Prikladan nain da to odredimo je definirati x kao
interpolaciju vornih vrijednosti x.
Npr., za element 1
x( ) = 1 ( ) x1 + 2 ( ) x2
gdje je [x1,x2] prvi element. Slino za ostala dva elementa. Ovisnost temperature o x, u(x), je
stoga definirana parametarski:
u ( ) = n ( ) u n
n
x( ) = n ( ) x n
n
gdje se sumira po svim lokalnim vorovima (u ovom sluaju samo 2, tj. n = 1,2). Parametar
(koordinata elementa) povezuje temperaturu u s fizikalnim poloajem x. x() daje vezu
izmeu matematikog prostora 0 1 i fizikalnog prostora x1 x x2, kako je to
ilustrirano slikom 1.7.
(1.5)
Kvadratne bazne funkcije sa svojim matematikim izrazima prikazane su na slici 1.8. Kako
1() mora iznositi nula za = 0.5 (vor 2), 1() ima faktor ( - 0.5), a kako mora takoer
biti nula za = 1 (vor 3), drugi faktor je ( - 1). Konano, kako 1() je 1 za = 0 (vor 1),
imamo 1() = 2 ( - 1) ( - 0.5). Slino je za druge dvije bazne funkcije.
1 (1 , 2 ) = (1 1 ) (1 2 )
2 (1 , 2 ) = 1 (1 2 )
3 (1 , 2 ) = (1 1 ) 2
4 (1 , 2 ) = 1 2
Primjeujemo da n (1 , 2 ) iznosi 1 pri voru n a nula pri druga tri vora. To osigurava da
temperatura u (1 , 2 ) poprima doprinos od svakog vornog parametra un teinski s n (1 , 2 ) .
Kada je u (1 , 2 ) odreen pri voru n,on poprima vrijednost un.
Kao i prije, geometrija elementa je definirana obzirom na pozicije vorova (xn ,yn),
n = 1...4 sa
x = n (1 , 2 ) xn
n
y = n (1 , 2 ) yn
n
u = n (1 , 2 ) u n
n =1
gdje je
1 (1 , 2 ) = 2 (1 1) (1 0.5)(1 2 )
3 (1 , 2 ) = 2 1 (1 0.5)(1 2 )
5 (1 , 2 ) = 41 (1 1 ) 2
2 (1 , 2 ) = 4 1 (1 1 ) (1 2 )
4 (1 , 2 ) = 2 (1 1) (1 0.5) 2
6 (1 , 2 ) = 21 (1 0.5) 2
(1.7)
(1.8)
(1.8)
1 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 )(1 2 )(1 3 )
3 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 ) 2 (1 3 )
5 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 ) (1 2 ) 3
7 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 ) 2 3
2 (1 , 2 , 3 ) = 1 (1 2 ) (1 3 )
4 (1 , 2 , 3 ) = 1 2 (1 3 )
6 (1 , 2 , 3 ) = 1 (1 2 ) 3
8 (1 , 2 , 3 ) = 1 2 3
(1.10)
(1.11)
(1.12)
(1.13)
10
du
d
=0
du
=
= u1
d
du
d
du
=
= u2
d
2
=1
u (0) = a = u1
u (1) = a + b + c + d = u 2
du
(0) = b = u1
d
du
(1) = b + 2 c + 3 d = u 2
d
Rjeenjem ove etiri jednadbe sa etiri nepoznanice a, b, c i d
a = u1
b = u1
c = 3 u2 3 u1 2 u1 u2
d = u1 + u2 + 2 u1 2 u2
Uvrtenjem a, b, c i d natrag u glavnu izvornu kubnu jednadbu
u ( ) = u1 + u1 + (3 u 2 3 u1 2 u1 u 2 ) 2 + (u1 + u 2 + 2 u1 2 u 2 ) 3
ili, sreivanjem,
u ( ) = 10 ( ) u1 + 11 ( ) u1 + 20 ( ) u 2 + 21 ( ) u 2
(1.14)
11
(1.15)
d n ds ( n ,e ) d n
u,
u u
2u
,
,
1 2 1 2
parametra, zahtijevamo
u
i
specificirana sa
1 1
i
, a ostala dva su
.
1 3
1 2 1 1 2 3
u
du stranice 1-3.
1
1 2
1 1
u
u
+
+ 21 (1 )20 ( 2 )
+ 11 (1 )20 ( 2 )
1 3
1 4
u
+ 10 (1 )11 ( 2 )
2
u
+ 20 (1 )21 ( 2 )
1
2
(1.16)
+
4
2u
+ 11 (1 )11 ( 2 )
1 2
2u
+ 21 (1 )11 ( 2 )
1 2
1
+
2
2u
+ 11 (1 )21 ( 2 )
1 2
2u
+ 21 (1 )21 ( 2 )
3
1 2
gdje su
10 ( ) = 1 3 2 + 2 3
11 ( ) = ( 1) 2
(1.17)
02 ( ) = 2 (3 2 )
12 ( ) = 2 ( 1)
jednodimenzionalne kubne Hermitove bazne funkcije (slika 1.12).
13
Slino 1D sluaju, da bi zadrali neprekinute derivacije po fizikalnoj x-koordinati kao i po koordinati, derivacije globalnog vora moraju biti po fizikalnoj duljini luka. To su dvije
duljine luka: s1, du 1-koordinate i s2, du 2-koordinate. Tako
s1
u
u
=
1 n s1 ( n ,e ) 1 n
u
u
=
n s 2
2u
1 2
s 2
( n ,e ) 2
2u
=
n s1s 2
s1 s 2
( n ,e ) 1 n 2
(1.15)
s s
gdje je 1 i 2 faktor pretvorbe koji pretvara derivaciju po duljini luka globalnog
1 n 2 n
vora u -koordinatnu derivaciju lokalnog vora n.
Bikubna Hermitova bazna funkcija je moni alat za opis zakrivljenih povrina. Slika
1.14 prikazuje etvero-elementnu bikubnu Hermitovu povrinu u 3D prostoru, gdje svaki vor
ima sljedeih 12 parametara:
x,
x x 2 x
y y 2 y
z z
2z
,
,
, y,
,
,
, z,
,
.
i
s1 s 2 s1s 2
s1 s 2 s1s 2
s1 s 2 s1s 2
1 x1 y1
gdje je = 1 x 2 y 2
1 x3 y 3
c1 = x3 x 2 . Vidimo da je L1 linearna funkcija x i y. Slino, povrinske koordinate za druga
dva trokuta, koji sadre P(x,y) i dva vrha su:
1 x y
1
1 x3 y 3
2
1 x1 y1
a + b2 x + c 2 y
Povrina( P13)
L2 =
=
= 2
Povrina(123)
L3 =
Povrina( P12)
=
Povrina(123)
1 x y
1
1 x1 y1
2
1 x2 y 2
a3 + b3 x + c3 y
2
gdje je a 2 = x3 y1 x1 y 3 , b2 = y 3 y1 , c 2 = x1 x3 , i a3 = x1 y 2 x 2 y1 , b3 = y1 y 2 ,
c3 = x 2 x1 . Uoimo da je L1+L2+L3 = 1.
Povrinska koordinata L1 se mijenja linearno od L1 = 0, kada P lei na voru 2 ili 3, do
L1 = 1, kada P lei na voru 1. Dakle, L1 se moe direkno koristiti kao bazna funkcija za vor
1. Interpolacija preko cijelog trokuta je
u ( x, y ) = 1 ( x, y ) u1 + 2 ( x, y ) u 2 + 3 ( x, y ) u 3
gdje je 1 = L1 , 2 = L2 i 3 = 1 L1 L2 .
15
Trokutni element sa kvadratnim baznim funkcijama i est vorova prikazan je na slici 1.16.
16
d du
k
+u = 0
dx dx
0 < x <1
( 2.1)
s graninim uvjetima: u(0) = 0 i u(1) = 1. Ova jednadba (uz k = 1) ima egzaktno rjeenje
u ( x) =
e
(e x e x )
e 1
2
( 2 .2 )
R dx = 0
( 2.3)
17
gdje je R ostatak
R =
d du
k
+u
dx dx
(2.4)
d du
dx k dx + u dx = 0
(2.5)
Ova jednadba tjera ostatak (pogreku) prema nuli u prostorno srednjem smislu. Tonije, je
birana tako da je ostatak dran okomit na funkcije koritene za aproksimaciju u (vidi nie
korak 3).
2. Parcijalna intergracija
d
du
du
du d
0 dx k dx dx = k dx 0 0 k dx dx dx
1
du d
du
0 k dx dx + u dx = k dx
0
1
(2.6)
Podjelimo domenu 0 < x < 1 na tri jednaka elementa i zamjenimo kontinuiranu veliinu u(x)
na svakom pojedinom elementu parametarski zadanom aproksimacijom konanih elemenata
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u2 = n ( ) un
n
x( ) = 1 ( ) x1 + 2 ( ) x2 = n ( ) xn
n
18
1
3
2
3
1
3
2
3
x1
..dx = ..J d
gdje je J =
dx
Jacobijeva determinanta za transformaciju iz x-koordinata u -koordinate.
d
4. Integracije na elementima
du d
+ u J d
dx
k dx
(2.7)
pretvoriti u derivacije po
d m d d n d
+ nm J d
d dx d dx
u k
(2.8)
gdje je un stavljen ispred integrala, jer nije funkcija od . Iz odnosa, x: = 1:3, Jacobian je
dx 1
J=
= . Izraz koji mnoi vorni parametar un, se zove elementna matrica toplinske
d 3
vodljivosti, Emn
1
1
d d d n d
d d
E mn = k m
+ n m J d = k m 3 n 3 + n m J d
d dx d dx
d
d
0
0
gdje su indeksi, m i n 1 ili 2. Da izraunamo Emn, uvrstimo bazne funkcije
1 ( ) = 1
2 ( ) =
d1
= 1
d
d 2
ili
=1
d
ili
Tako,
19
E11 =
2
1
1
1 d1
1
1
1
2
+
=
k
9
9 k (1) 2 + (1 ) 2 d = 9 k +
1
3 0 d
30
3
3
i, slino;
E mn
1
1
E12 = E 21 = 9 k +
3
6
1
1
E 22 = 9 k +
3
3
1
1
1
1
9 k +
3 9 k + 3
3
6
=
1
1 1
1
9 k +
9k +
6 3
3
3
Tri elementne matrice topl. vodljivosti (s k = 1) su sloene u jednu globalnu matricu topl.
vodljivosti. To je ilustrirano na slici 2.1, gdje je redak matrice 1,...,4 formiran od globalne
teine funkcije pridruene voru 1,...,4.
53
18
53
18
28 28
+
9
9
53
18
0
53
18
28 28
+
9
9
53
18
0
U
1
0
U 2
53 U 3
18 U 4
28
20
Prvi red matrice (koji generira toplinski tok na voru 1) ima nule koje mnoe U3 i U4 jer
vorovi 3 i 4 nemaju direktnu vezu sa baznim funkcijama vora 1. Dakle, globalna matrica je
rijetka matrica, jer su bazne funkcije lokalizirane na elementima.
Desna strana jednadbe (2.6) je
x =1
du
du
du
k dx = k dx k dx
x =0
x =1
x =0
(2.9)
x =1
du
du
k
k
1
dx
dx x =0
x =0
Slino, za vor 2 i 3 imamo
x =1
du
k dx n = 0
x =0
(vor 2 i 3)
i
x =1
du
du
k dx 4 = k dx = ulaz toplinskog toka za vor 4.
x =0
x =1
Da se naglasi da su to toplinski tokovi ostavljen je opi k. Sastavljanjem tih globalnih
jednadbi dobiva se
28
9
53
18
ili
53
18
28 28
+
9
9
53
18
0
53
18
28 28
+
9
9
53
18
0
du
U k dx
x =0
1
0
U 2
53 U 3
0
18 U 4
du
k
28
dx x =1
(2.10)
Ku= f
21
6. Granini uvjeti
Granini uvjeti u (0) = 0 i u (1) = 1 su primijenjeni direktno na prvi i zadnji vor, tj. U1 = 0 i
U4 = 1. Ovi tzv. nuni granini uvjeti zamjenjuju prvi i zadnji red u globalnoj jednadbi
(2.10), gdje su toplinski tokovi na desnoj strani jednadbe nepoznati.
U1
=0
53
56
53
=0
U1 + U 2 U 3
18
9
18
53
56
53
U2 + U3 U4 = 0
18
9
18
U 4 =1
dx x =0
du
ulaz toplinskog toka za vor 4 = k
= 1.3157
dx x =1
Toplinski tokovi su prikazani na slici 2.2.
Galjerkinova pretpostavka
Kljuna ideja Galjerkinove metode konanih elemenata je izbor teinskih (test) funkcija koje
su okomite na jednadbu ostatka. Ova ideja je ilustrirana na slici 2.3.
Na slici 2.3a egzaktni vektor ue (lei u 3D prostoru) je aproksimiran s vektorom
u = u1 1, gdje je 1 bazni vektor du prve koordinatne osi (jedan stupanj slobode sustava).
Razlika egzaktnog vektora ue i priblinog vektora u je ostatak ili pogreka r = ue - u (crtkana
linija na slici2.3a).
23
I = r 2 d = (u e ( x) u n n ) d
2
tada iz uvjeta
I
=0
u m
slijedi:
1
(u e ( x) u n n ) m d = 0
2
=m .
to daje sustav jednadbi iz kojeg se odrede parametri un:
a mn = n m d
bm = u e ( x)d
du du du
kz
=0
ky
kx
x dx y dy z dz
gdje su kx, ky, i kz toplinske vodljivosti u smjeru x, y i z osi. Ako je materijal izotropan, kx =
ky= kz = k, pa gornju jednadbu piemo
(k u ) = 0
(2.11)
i, ako je k prostorno konstantan (u sluaju homogenog materijala) dolazimo do Laplaceove
jednadbe k 2 u = 0. Razmatrat emo rjeenje (2.11) iznad domene s graninim uvjetima
na (slika 2.4)
Integralna jednadba je
(k u) d = 0
(2.12)
( f g + f g ) d = f
g
d
n
(2.13)
(k u ) d = k u d k n d
(2.14)
2
d du
du d
du
dx k
k
dx = k
dx dx
dx dx
dx x1
x
u =
u
u i i
=
x k x k i x k i x k
(2.16)
i
su naeni iz inverzne matrice
x k
i x k
x k i
2
x
1 x
y 1
=
2 y
y 1
x
2
y
2
y
1
2
=
x y
x y y
1 2 2 1 1
x
2
x
1
25
1 = (1 1 )(1 2 )
1
= (1 1 )
1
1
= (1 2 )
2
2
= 1 2
1
2 = 1 (1 2 )
2
= 1
2
3
= 2
1
3 = (1 1 ) 2
3
= 1 1
2
4
= 2
2
4 = 1 2
4
= 1
2
Integracija
Jednadba je
k u d = k n d
26
tj.
u u
u
d = k d
+
n
x y dy
k x
u k
u
d = k m d
n
Time je dobiven sustav jednadbi E mn u n = Fm . Kao primjer uzmimo tok topline u jedininom
kvadratu na slici 2.6.
E 11 = k (1 y ) 2 + (1 x) 2 dxdy =
0 0
2
k
3
i slino za ostale komponente matrice. Da element nije bio jedinini kvadrat morali bi
transformirati x, y u 1 , 2 -koordinate. Treba koristiti Jacobijevu determinantu i lanano
n n 1 n 2 n i
i
=
+
=
pravilo za izraunavanje
. Npr.
.
i x
1 x 2 x
x
x j
Sustav jednadbi E mn u n = Fm izgleda
27
Matrica je simetrina, a bila bi i rijetka za vei broj elemenata. Ako je za globalni vor i,
poznat ui, moemo ukloniti i-tu jednadbu i zamjeniti je s poznatom vrijednosti ui. Na kraju
veliina sustava je jednaka broju nepoznanica.
Za primjer uzmimo da su temperature na lijevoj i desnoj strani fiksne (slika2.7) a vrh i
dno izolirani (vorovi 8 i 2). To znai da imamo samo tri nepoznanice u na vorovima (2, 5 i
8), i stoga 3x3 matricu. Vektor toplinskog toka (desna strana jednadbe) ima za tri vora
poznate vrijednosti (vidi nie). Rjeimo tu 3x3 matricu i zatim vraanjem u orginalnu matricu
rjeimo i ostale nepoznate tokove.
28
29
(3.1)
(3.2)
Razvijanjem u Taylorev red u in+1 , u in1 i u in +1 u tokama vorova mree (i,n) imamo
n
n
i +1
2u
3u
1
1
u
= u + x + x 2 2 + x 3 3 + O (x 4 )
x i 2
x i 6
x i
n
i 1
2u
3u
1
1
u
= u x + x 2 2 x 3 3 + O (x 4 )
x i 2
x i 6
x i
n +1
i
n
i
n
i
(3.3)
(3.4)
u
= u + t + O(t 2 )
t i
n
i
(3.5)
gdje O(x 4 ) i O(t 2 ) predstavlja sve ostale izraze u Taylorovom redu. Zbrajanjem (3.3) i
(3.4) imamo
n
n
i +1
+u
n
i 1
2u
= 2 u + x 2 + O (x 4 )
x i
2
n
i
ili
n
2u
uin+1 2 uin + uin1
+ O ( x 2 )
2 =
2
x
x i
(3.6)
30
aproksimaciju
vremenske
derivacije
koju
zovemo
u n +1 u in
u
+ O(t 2 )
= i
t
i
(3.7)
(3.8)
t
(u in+1 2 u in + u in1 ) + O (t 2 , x 2 )
2
x
(3.8)
Davanjem poetnih uvjeta za u in pri n = 0 (tj. t = 0), vrijednosti u in +1 za novi vremenski korak
su naene formulom (5.8), gdje je i = 1, 2,...,I. Formula (5.8) je nazvana eksplicitna formula
konanih razlika, jer vrijednost u in +1 ovisi o vrijednostima u in (i = 1, 2,...,I) prethodnog
vremenskog koraka.
n+
u
t i
1
2
u in +1 u in
+ O(t 2 )
t
(3.11)
1 2 u n +1 1 2 u n
u in +1 u in
= k 2 + 2
t
2 x i
2 x i
(3.12)
1
na starom
2
vremenskom koraku n i novom vremenskom koraku n + 1. Primjeujemo da se konanom
razlikom izraena vremenska derivacija nije promjenila. Promjenila se samo vremenska
pozicija u kojoj je centrirana. Cijena plaena za bolju tonost (za dati t) i neuvjetnu
stabilnost (tj., stabilno za sve t) je, da je jednadba (5.18) implicitna. To znai da za nove
vremenske korake u in +1 ovisi o susjednim izrazima u in++11 i u in+11 . Tako novi vremenski korak
zahtjeva rjeavanje sustava jednadbi.
Generalizacija (3.12) je
n
2 u n +1
2 u
u in +1 u in
= k 2 + (1 ) 2
t
x i
x i
(3.13)
32
(3.14)
t + v u k u + f d = 0
2
t + v u + ku d = f d + n d
(3.15)
gdje je
u
+ K (u u ) = 0
t
(3.16)
33
(3.17)
1
m i n i
J d + v j m n i J d
= k
i x k
i x k i x k
0
0
1
K mne
(3.18)
u n +1 u n
+ K u n +1 + (1 )u n = K u
t
0 < <1
(3.19)
[M + tK ]u n+1 = [M (1 )tK ]u n + t K u
(3.20)
daje sustav linearnih algebarskih jednadba za rjeavanje novog vremenskog koraka (n + 1)t
iz poznatih rjeenja un na prethodnom vremenskom koraku nt.
Na slici 3.3 rjeena je 1D jednadba (difuzije) voenja topline s mjenjanjem vremenskih
inkremenata t i duljina elemenata x i to sa linearnim i kubnim Hermitovim elementima.
u
2u
=k 2
t
x
poetni uvjeti
granini uvjeti
u ( x,0) = 0
u (0, t ) = 0,
u (1, t ) = 1
(3.21)
Smanjenje x od 0.25 do 1 s linearnim elementima proizvodi vee oscilacije jer sustav ima
vie stupnjeva slobode koji vode veem osciliranju. Pri dovoljno malom t oscilacije su
zanemarive (dolje desno, slika 3.3). Pri tim vrijednostima (t = 0.01) numeriko rjeenje se
dobro slae sa egzaktnim (vrh, slika 3.3), koje je dato sa
u ( x, t ) = x +
2 (1) n n 2 2t
e
sin(nx)
n =1 n
34
Slika 3.3: Analitika i numerika rjeenja nestacionarnog 1D voenja topline prikazuju efekt
veliine x i t.
Dijagonalizacija kapacitivne matrice
33
11 1
=
i slili M 33 i M 44 .
33 9
1 11 1
= 1 (1 1 )(1 1 ) 2 1 2 = =
2 3 3 18
1
= (1 1 ) 2 2 (1 2 )1 2 =
i slili M 34 i M 24
18
1
= 1 (1 1 ) 2 (1 2 )1 2 =
i slili M 23
36
2
M 22 = 1 (1 2 ) 2 1 2 =
M 12
M 13
M 14
35
Stoga,
1
1
1
1
9 18 18
9
1
1
1
1
18
9 136 18
M =
1
1
1
1
18 136
9 18
1
1
1
1
9
36 18 18
1
4
1
4
1
4
Ovaj postupak ima raunske prednosti kad je = 0 u jednadbi (5.20) jer se svaka
komponenta vektora un+1 izraunava direktno bez potrebe rjeavanja sustava jednadbi.
Meutim ta eksplicitna vremenska integracija je uvjetno stabilna i pati od pojave faznog
kanjenja. Za jednako razmaknute elemente,metoda konanih elementa s dijagonalnom
kapacitivnom matricom je ekvivalentna metodi konanih razlika sa centralnim prostornim
razlikama.
Na slici 3.4 vidimo usporedbu rjeenja konanim elementima i konanim razlikama
(tj., konanim elementima sa dijagonalnom kapacitivnom matricom) 1D advekcijskedifuzijske jednadbe (3.14) sa v = 5 m/s, D = k = 0.1 m2/s i f = 0 za dobivanje odziva na
jedinini impuls kod x = 0. Egzaktno rjeenje je dato Gaussovom raspodjelom ija se
varijanca poveava s vremenom.
( x vt ) 2
M
u ( x, t ) =
e 4 Dt
4 t
Rjeenje konanim elementima, koja koristi Crank-Nicolson-Galjerkinovu tehniku,
pokazuje odlinu amplitudnu i faznu karakteristiku kod usporedbe sa egzaktnim rjeenjem.
Rjeenje konanim razlikama (centralne vremenske razlike), ili konanim elementima s
dijagonalnom kapacitivnom matricom, reproducira amplitude impulsa vrlo dobro ali pokazuje
malo fazno kanjenje.
36
V Literatura
37