Professional Documents
Culture Documents
Ernesto Sabato Pojedinac I Univerzum
Ernesto Sabato Pojedinac I Univerzum
Pojedinac i Univerzum
Ernesto SABATO
Pojedinac i Univerzum
Izabrani eseji
2005
Pojedinac i Univerzum
Apeiron
Govore nam kako je ovaj nesavreni Univerzum u
kojem ivimo sainjen od jedne jedine supstance koja se
neprestano preobraava, primajui na sebe privremeno
oblike drvea, kriminalaca i planina. Poput nezadovoljnog
umetnika koji stalno unitava svoje delo, ovaj proces se
trudi da podrazava nekom Fantastinom Univerzumu, gde
kretanje ne postoji, Univerzumu u kojem se nalazi Drvo,
ivotinja, Pravda, Sokrat i Trougao. Svi su ti predmeti
nepromenljivi, nekvarljivi, jer vreme kroz njih ne prolazi,
vreme koje sve kvari i sve preobraava, vreme koje moda
jeste kvarenje i preobraavanje.
Na taj nain su stvari, smrti, ljubavi svakodnevnog
univerzuma kao neke neotesane aproksimacije tih
Fantastinih Predmeta. I makar ih nikada nismo videli,
verujemo da negde postoje. Verujemo, na primer, u
venost neega to zovemo Drvo, to predstavlja
nepromenljivu, kristalizovanu ideju kojoj se pristupa
stidljivo, obzirno, izlaui se opasnostima, toj gomili
univerzalnih estica koje su prethodno bile so, planina i
voda. To krhko bie se koleba i umire pre nego to
dostigne ono idealno stanje, jer izgleda kao da je priroda
neprijateljica istih i nekvarljivih stvari. I tako se kamen
pretvara u drvo, vodonik u kiseonik, Platon u Aristotela,
ljubav u mrnju, kriminalac u sveca.
irenje univerzuma
Ideja o univerzumu koji se iri zaela se u raspravi
holandskog astronoma V de Zitera1, objavljenoj 1917, koji,
dovodei do kraja Ajntajnovu teoriju izvlai sledei
zakljuak: vreme ne tee istom brzinom na svakom mestu;
kada se posmatra sa zemlje, zaostaje sve vie i vie, dok ne
doe u oblasti u kojima se potpuno zaustavlja. U tim
dalekim predelima svemira stvari se ne dogaaju one
jesu. De Ziterovi zakljuci izgledali su previe fantastini a
da bi odgovarali stvarnosti (kao da stvarnost ima obavezu
da bude dosadna). Postojao je, meutim, nain da se
teorija proveri: ako vreme protie sporije, klatno na satu
morae sporije da se klati; nema mogunosti da se
asovnici sa klatnom postave od Zemlje pa sve do granica
naeg univerzuma, ali nema ni potrebe: atomi koje sadri
svaka zvezda osciluju kao asovnici i boja svetlosti koju
isijavaju jeste izraz te brzine, kao to ton muzike note
predstavlja izraz frekvencije kojom vibrira ica. I kao to
nota postaje nia to je broj vibracija ice u sekundi manji,
boja svetlosti sve se vie pribliava crvenom.
Ako je istina da u oblastima koje naseljavaju daleke
magline vreme protie sporije, svetlost koja nam otuda
dolazi mora se blago crveneti, Astronomi Slifer2 i
Hjumeson fotografisali su spektre tih maglina: fotografije
su otkrile da je svetlost crvenkastija nego u normalnim
uslovima. Dve stotine maglina ispitanih u opservatorijama
Monte Vilson i Flagstaf potvrdile su predvianje
holandskog astronoma.
Ali, postojala je odreena varijacija: crvenilo je moglo
biti izazvano brzim povlaenjem maglina, kao to zviduk
lokomotive postaje dublji to se vie udaljava. Naspram
hipoteze o zaustavljanju vremena pojavila se hipoteza o
1
Phisical Science...8)
Pretpostavimo da neki ihtiolog hoe da prouava
morske ribe. U tu svrhu, baca svoju mreu u vodu i vadi
odreenu koliinu razliitih riba; ponavlja taj postupak
mnogo puta, pregleda svoj ulov, klasifikuje ga; postupajui
na nain uobiajen u nauci, uoptava svoje rezultate u
obliku zakona:
1) Nema ribe koja je manje od pet santimetara dugaka.
2) Sve ribe imaju krge.
Te dve tvrdnje su ispravne kada je u pitanju njegov
ulov, pa e pretpostaviti da e i dalje biti tako kad god
bude ponovio postupak. Kraljevstvo riba je fiziki svet,
ihtiolog je ovek od nauke, mrea je orue saznanja.
Dva posmatraa gledaju ribolovca ne govorei nita,
sve dok ne formulie svoje zakone. Tada neko stavlja
sledeu primedbu:
Vi tvrdite u svom prvom zakonu da nema riba koje su
krae od pet santimetara. Mislim da je taj zakljuak puka
posledica mree koju upotrebljavate za ribolov; gustina
mree nije kadra da zadri krae ribe, ali vi po tome ne
moete zakljuiti da ne postoje krae ribe.
Ihtiolog je sasluao ovaj iskaz sa prezirom, jer pripada
novoj vrsti ljudi od nauke: smatra da se nauka mora baviti
samo onime to se moe posmatrati. Odgovara:
Bilo ta to nije ulovljivo mojom mreom nalazi se
ipso facto izvan ihtiolokog saznanja i ne zanima me.
Drugim reima: zovem ribom ono to moe da ulovi moja
mrea, i nema sumnje da toj vrsti bia sasvim dobro lei
moj prvi zakon. Ribe koje vi pominjete jesu metafizike
ribe. Nisu u mojoj nadlenosti.
Do tog trenutka, fiziar iz laboratorije nee videti u
Edingtonovim izjavama razlog za uznemirenje. Naprotiv,
sa naklonou e gledati na njegovo miljenje da nauka
mora biti zasnovana samo na upotrebi entiteta koji se
mogu posmatrati. Ali od toga trenutka e imati izvanredne
razloge da se naljuti, jer na scenu stupa drugi posmatra:
uo sam va razgovor sa drugim posmatraem i
8
Slava
Ponekad se slava duguje nekoj istorijskoj reenici. Od
svih apokrifnih stvari, najapokrifnije su, moda, istorijske
reenice. Sudei po prirodi ljudske istorije, bezmalo uvek
su izgovarane za vreme neke bitke, ili u eliji za muenje,
ili pri umiranju na giljotini. U takvim trenucima, niko ko
nije neizleivo piskaralo ne izgovara reenice koje mogu
postati slavne po svom knjievnom stilu; a istorijske
reenice su ba uglancane i razraene. Nema sumnje da ih
vredno izmilja potonja budunost kao i mnoge druge
istorijske stvari.
Heliocentrizam
Ideja heliocentrizma je tako jednostavna da bi nas
mogao zauditi otpor koji je izazvala u vreme Kopernika.
Ima dva razloga koja objanjavaju tu pojavu. Najpre, ona
omalovaava veito buni antropocentrizam:
O God, I could be bounded in a nutshell 10
And count myself a king of infinite space.
Od Mojsija ljudi ne ele da se odreknu svojih
kosmikih povlastica i zamiljaju da je Stvaranje nekako
uprilieno ba radi njih lino. Bernarden de Sen-Pjer je
smatrao da dinja ima krike radi lake porodine upotrebe.
Bilo je neizbeno da se Kopernikovo uenje sudari sa tim
teolokim i gastronomskim predrasudama. Ve je Aristarh
sa Samosa bio optuen za bezbonitvo iz istog razloga, a
straljivi Pitagora vodio dvostruko raunovodstvo
geocentrino za iroku publiku i heliocentrino za svoju
lou, kao oni poslastiari koji ne jedu ono to prodaju.
Druga je prepreka bila, kao i obino, cenjeni i veito od
strane staraca preporuivani zdravi razum. Ta je ustanova
proizvod nekoliko uslovnih refleksa i skromnog iskustva,
to je ne spreava u nameri da bude proroka, sa
nepogreivo katastrofalnim rezultatima. Postupak je
sledei: neki starac putovao je kolima i galijom sa tri reda
vesala brzinom od stotinu stadija na sat; umorio se, i,
usled kretanja, zavrtelo mu se u glavi. Ako bi Zemlja
kruila oko Sunca morala bi se kretati brzinom hiljadama
puta veom, to ne moe biti tano, jer se nijednom starcu
ne vrti u glavi niti se iko ali.
Hipoteza heliocentrizma je spavala sve do Kopernika.
Jedan od odgovornih za tu katalepsiju bio je Aristotel, koji
je svojim ogromnim policijskim autoritetom spreio bilo
kakvu pobunu protiv ustanovljenog poretka. openhauer i
Bertrand Rasel tvrde da je taj filozof predstavljao optu
10
Duhovna lenost
Obian ovek tei da ouva svoje ideje i konvencije. Ali
najgori konzervativizam jeste onaj koji stvara
pobedonosna revolucija: konzervativizam koji joj prethodi
je neodluan, proaran pukotinama, pomirljiv; ne veruje u
nove ideje, ali ni u stare nema previe poverenja. Naprotiv,
kada neka revolucija pobedi, uspostavlja se nov i krut
sistem konvencija koji je veoma opasno dovoditi u pitanje;
u politikim revolucijama, odvajanje od pravoverja se
plaa ivotom ili slobodom; u revolucijama u misli, plaa
se podsmehom ili optubama za ludilo.
ovek je privren pobedniku. Zato, kada se priprema
neki revolucionarni pokret, ili kada propadne, njegovi ljudi
su razbojnici (kada je u pitanju politika) ili ludaci (kada je
u pitanju misao). Ali ako pobedi, onda su to pretee i
geniji. Nad istim ovekom bi tako mogao visiti natpis
okaen preko mosta, koji jednog trenutka glasi patriota,
a drugog razbojnik, ve u zavisnosti od toga da li bi ga
preao pre ili posie revolucionarne kolone.
Simptomatino je videti kako se vladaju slabi ljudi to
e rei, veina prilikom velikih potresa. Kada je Robert
Majer11 predstavio svoje ideje o ouvanju energije, profesor
Pogendorf12, slavni filistejac, nije hteo da objavi njegovu
raspravu, jer je smatrao da taj ovek nije upoznat sa ta ja
znam kojom fizikom formulom, a pri tom je i lud. Takvo
zvanino odbacivanje je opasno svuda, ali je u Nemakoj
bilo ubistveno: Majer je bio zatvoren u ludnicu, gde je
pokuao da se ubije. Kada je lord Kelvin sa drugim
engleskim fiziarima vratio ugled idejama nemakog
lekara, naelo se konano pretvorilo u jedan od stubova
moderne nauke, ali i u novi feti. Svakako, nii duhom su
od tada postali najei branitelji koji se podsmevaju
11
Izum i otkrie
Moglo bi se rei da su, kada je izmiljen ah,
potencijalno bile date sve partije: kroz vekove, igrai e
otkrivati unapred postojee partije, kao u nekoj praumi.
Ali ako krenemo jo korak nazad, moglo bi se rei da
ovek nije izmislio ah, nego da ga je otkrio. Uzevi
Univerzum kao datost, sva ovekova ostvarenja i izumi bili
bi, kao i partije u tom Velikom ahu, otkria u nekoj
Velikoj Praumi.
Ali ako odemo jo jedan korak unazad, moglo bi se rei
da moda Univerzum i nije bio stvoren nego otkriven u
nekoj Praumi Moguih Svetova, praumi sloenoj,
mranoj, uzvienoj, u koju se samo Bog usuuje da zae.
Jezik
Jezik poinje kao obino mumlanje kojim se
oznaavaju sve stvari; zatim postaje raznovrsniji i
specijalizuje se; taj proces se zove obogaivanje, i podstiu
ga jeziki oci i profesori.
Ali kada se dostigne stotinu ili dvesta hiljada rei,
ispostavi se da ideal predstavlja izraavanje uz pomo
svega deset ili dvadeset. Jezik filozofa, zaista, veoma je
ogranien: objekat, subjekat, materija, uzrok, prostor,
vreme, cilj i jo po neka. Ako ga mnogo pritisnu, snalazi se
i sa jednom jedinom reju, kao to je apeiron ili supstanca.
Verovatno je ideal mnogih filozofa da na kraju svi
zavrimo u jednom jedinom monistikom mumlanju.
Metafora
Metafore su delotvorne u meri u kojoj se udaljavaju od
predmeta na koji se odnose. Najblia mu je ne-metafora,
prosta reprodukcija predmeta: Ptica je kao ptica jeste,
svakako, savreno ispravna propozicija, ispravna do te
mere da je neupotrebljiva. Identitet proizvodi nulti efekat.
Metafora je korisna ba zato to predstavlja neto
razliito. Ali ne potpuno razliito; to znai da postoji neko
zajedniko jezgro, zaronjeno i skriveno ispod spoljanjih
atributa; i to je metafora udaljenija, utoliko je manji broj
zajednikih atributa i utoliko je dublje identino jezgro.
Otuda ona mo da se dosegnu duboke sutine, koje ima
poezija.
Metafora je, moda, vid tenje ka poistoveivanju pod
raznovrsnou, i sledstveno tome, ona tei apsolutnoj
ravnodunosti i nepomerljivosti, poto se vreme otkriva
kroz promene.
U nauci se ta metaforika tenja ispoljava u principu
kauzaliteta i, naroito, u naelima ouvanja mase i
energije; ve su Grci postavili problem opstajanja
prvobitne supstance ispod stalne promenljivosti dogaaja.
Heraklitova vatra jeste metafora itavog Univerzuma.
esto se tvrdilo da metafora ima psiholoku vrednost
koja deluje putem zaslepljivanja. Meni se ini da ona ima
pre ontoloku vrednost, koja deluje putem rasvetljavanja
najdubljih slojeva stvarnosti.
Pitagora
K i sve istorijske linosti, Pitagora je entitet koji se
iri u prostoru i vremenu van svojih telesnih granica i
posle svog fizikog raspada. za potonja vremena, Pitagora,
koji se rodio na ostrvu Samosu, a umro u Metapontu,
gotovo da i nije zanimijiv, to je lani Pitagora koji mora
biti da je izgovarao reenice i inio dela suprotna
pitagorejstvu. Vie nas zanima istinski Pitagora, onaj mit
koji je krhko sagraen od nekoliko sumnjivih fragmenata
Filolaja, Heraklita i Herodota, a odolevao kao litica tvrde
stene naletima dve hiljade i pet stotina godina.
Slava napreduje dok joj prethodi i iri je Zabluda pa,
ak i u sluajevima kada je zasluena, retko se duguje
onome to je najvrednije; mnogi cene Servantesa zbog
onih konvencionalnih pastoralnih pria kojima je
preplavljen Don Kihote; drugi se dive kod ekspira onim
nesrenim reenicama koje on stavlja naporedo sa
najdramatinijim stihovima:
Here s to love! O true apothecary!
Thy drugs are quick. Thus with a kiss I die.13
To su uglavnom defekti, nedostaci, gluposti, prostakluk
i reenice koje nikada nisu iskazale ono to uznosi slavu
velikih ljudi. Ajntajn je uven po reenici sve je
relativno, i po svojoj kosi; reenica je pogrena i priprema
projekat poguban po Ajntajna; a kosa nema nikakve veze
sa genijalnou svoga vlasnika.
Veliki ovek teko moe izmai toj melanholinoj
sudbini, utoliko tee ukoliko je slavniji, jer se zablude
uveavaju sa popularnou i sa vremenom. Stara slava tako
je najgora; kao to na onim spomenicima koji su
obnavljani u raznim vremenima gotovo da vie nije ostalo
nita izvorno. Kada je ovek ostavio napisano delo kao
13
Budunost neznanja
Bertrand Rasel kae kako popularna objanjenja
relativiteta prestaju da budu razumljiva upravo u trenutku
kada ponu da govore neto vano. To je izvanredan
simptom onoga to se deava sa aktuelnim znanjem, i
najava budue katastrofe.
Univerzum je raznolik, ali je i jedinstven; ispod
beskonane raznolikosti mora postojati neka sjedinjujua
potka koja mora biti otkrivena kroz napore za sintezom;
ali sa svakim danom koji proe postaje sve tee ostvariti
sintezu zbog sve vee apstraktnosti, sloenosti i mase
razliitih injenica koje treba obuhvatiti; i kada se pojavi
14
neko sposoban za napor univerzalnosti kao Vajthed
on bude shvaen samo delimino, i o njemu se sudi
pogreno.
Sa druge strane, Vajthed nije univerzalan u smislu u
kojem je to bio Leonardo, nego moda najpotpuniji
predstavnik te faune u izumiranju. Ta vrsta ljudi se zanima
za totalni univerzum: i za konkretno i za apstraktno, za
intuitivno i za pojmovno, za umetnost i za nauku. Ali
razvoj tih razliitih faza ljudske delatnosti postepeno je
prinudio ljude da se specijalizuju. Ko je danas istovremeno
kadar da slika kao Velaskes, da saini naunu teoriju kao
Ajntajn i simfoniju kao Betoven? Samo prouavanje fizike
danas odnese itav ivot; kad ovek da naui da slika kao
Velaskes, ak i ako pretpostavimo da ima prirodne uslove
kao on? A kako nauiti sve ono to su hemija, biologija,
istorija, filozofija i filologija ostvarile sa svoje strane? I
naroito, ko e biti kadar da ostvari sintezu tog gotovo
beskonanog sveta?
Ljudima univerzalnog duha ostaje samo pribeite u
melanholiji. Ve Valeri predstavlja pomalo tu situaciju, u
14
Zdrav razum
Svet domaeg iskustva tako je skuen naspram
univerzuma, podaci koje pruaju ula tako su varljivi,
uslovni refleksi tako lieni proroanskog dara, da je
najbolji metod da se provere nove istine tvrditi suprotno
od onoga to savetuje zdrav razum. To je razlog iz kojeg
napredak u ljudskoj misli esto ostvaruju osobe na ivici
ludila. Uz pomo stroge logike, Parmenid uspeva da
dokae kako je stvarnost nepomina, vena i nedeljiva; ako
neko doe i primeti kako je svet, naprotiv, sastavljen od
beskonano mnogo stvari, a te stvari ne miruju, nego se
kreu, i nisu vene jer se troe ili kvare ili umiru, filozof e
rei: U pravu ste. To dokazuje da je svet onakav kakvim
ga vidimo ista iluzija.
Sumnjam da, posle takvog zakljuka, proseni Grk ne
bi opisao Parmenida kao bolesnika. Takoe izgleda ludo
tvrditi, kao Zenon iz Eleje, da se strela ne mie, ili da Ahil
nikada nee stii kornjau; ili, kao Hjum, da ja ne postoji;
ili, kao Berkli, da je itav univerzum jedna fantazmagorija.
Meutim, to su logiki neoborive teorije, i ukazuju na
jednu mogunost. injenica da brutalno protivree
zdravom razumu nije dokaz da su netane. Kako kae
Rasel, istina o fizikim predmetima mora biti udnovata.
Mogla bi biti nedostina, ali ako neki filozof veruje da ju je
dostigao, injenica da je ono to nudi kao istinu neto
udnovato ne moe ponuditi vrstu osnovu za stavljanje
zamerki na njegovo miljenje.
Mislim da bi sud koji bi delovao u ime Zdravog Razuma
osudio na ludnicu Zenona, Parmenida, Berklija, Hjuma,
Ajntajna.
Dostojno je divljenja, meutim, to zdrav razum i dalje
ima toliki didaktiki i drutveni ugled uprkos svim
nevoljama koje je ba on preporuio: ravnoj povrini
Zemlje, geocentrizmu, naivnom realizmu, Pasterovom
ludilu. Da je zdrav razum prevladao, ne bismo imali
radiotelefoniju, ni serume, niti prostor-vreme, ni
Dostojevskog. Ni Amerika ne bi bila otkrivena, i ovaj
Ono to se kae za ljude koji ive u blizini vodopada Nila - franc. Prim. prev.
Ljudi i zupanici
Martin Buber kae kako se problem oveka uvek iznova
postavlja kad god izgleda da je raskinut prvobitni pakt
izmeu sveta i ljudskog bia, u vremena u kojima se
ljudsko bie nekako nae u svetu poput kakvog
usamljenog i bespomonog stranca. To su vremena u
kojima se izbrisala jedna slika Univerzuma, i sa njome
nestalo i ono oseanje sigurnosti koja postoji pred neim
poznatim: ovek osea da je nezatien, lien doma. Tada
se iznova pita o sebi samome.
Takvo je nae vreme. Svet kripi i preti da e se sruiti,
ovaj svet koji, da ironija bude vea, jeste proizvod nae
volje, naeg prometejskog pokuaja dominacije. To je
potpuni slom. Dva svetska rata, totalitarne diktature i
koncentracioni logori napokon su nam otvorili oi, kako bi
nam u svoj sirovosti pokazali kakvo smo udovite rodili i
ponosno odgajali.
Doao je trenutak da se kae zbogom XIX veku, tom
udesnom XIX veku, sa Stivensonom i parnom mainom,
strujom, prodornom kapitalistikom ekonomijom,
kosmikim optimizmom. Taj vek kod kojeg je trebalo da
budu otklonjene sve boljke oveanstva uz pomo Nauke i
Napretka Ideja; vek u kojem su deci davana imena kao
Svetlost i Sloboda, u kojem su osnivane optinske
biblioteke nazivane Miii i mozak.
Ne smejem se neemu tako duboko vezanom za moje
detinjstvo i mladost pre se osmehujem sa onom
ironinom nenou sa kojom gledamo stare fotografije
naih dedova i baka. Jo se seam dana svoga detinjstva u
jednom selu u pampi, sa socijalistima sa lepravim
kravatama i velikim crnim eirima. I onih biblioteka u
kojima su se gomilale knjige sa belim koricama i
portretom pisca u ovalnom okviru: Rekli, Spenser, Zola ili
Darvin, jer je ak i teorija evolucije izgledala subverzivno i
nekakva udna veza spajala je priu o ribama i delfinima sa
Pobedom Novih Ideala. Nije izostala ni Ostvaldova
Energetika, ta biblija termodinamike gde je Bog bio
Od naturalizma do maine
Probudivi se iz dugog srednjovekovnog dremea,
ovek ponovo otkriva prirodni svet i prirodnog oveka,
pejza i sopstveno telo. Njegova e stvarnost sada biti
svetovna i profana, ili e sve vie teiti da to bude, jer vizija
sveta ne menja se trenutno. Ali ono to je vano jeste da se
vide linije sile koje skriveno poinju da usmeravaju tok
jednoga drutva, nemir njegovih ljudi, pravac njihovih
pogleda; samo se tako moe saznati ono to e se
oigledno odvijati nekoliko vekova kasnije. Rafaelova
profanost ne objanjava se bez te skrivene napetosti
izmeu linija sile koje poinju da deluju ve u XII veku.
Izmeu jednog ota i jednog Rafaela poetka i kraja
jednog procesa stoji itavo rastojanje koje razdvaja
duboko vernog sitnog graanina, jo uvek utonulog do
pasa u srednji vek, i svetovnog umetnika osloboenog bilo
kakve religioznosti.
Povratak prirodi je sutinska crta poetaka renesanse i
ispoljava se koliko u narodnom jeziku, toliko i u
plastinim umetnostima, u satirinoj knjievnosti koliko i
u eksperimentalnoj nauci. Slikari i vajari otkrivaju pejza i
akt. A na ponovno otkrivanje akta utie ne samo opta
tenja ka prirodnosti, nego i vrhunac anatomskih
prouavanja i egalitaristikog duha sitnog graanstva: jer
akt je, kao i smrt, demokratian.
Najpre je ovek prema prirodi imao odnos edne
ljubavi, kao kod Svetog Franje. Ali Maks eler kae: voleti i
vladati su dva stava koji se nadopunjuju i za tom
nekoristoljubivom i panteistikom ljubavi usledila je elja
za ovladavanjem, koja e biti svojstvo modernog oveka. Iz
te elje se raa pozitivna nauka, koja vie nije puko
kontemplativno saznanje, nego orue za ovladavanje
univerzumom. Arogantan stav, koji se okonava
hegemonijom teologije, oslobaa filozofiju i suprotstavlja
nauku svetoj knjizi.
Sekularizovani ovek animal instrumentificum na
kraju upravlja mainu protiv prirode, kako bi je osvojio. Ali
Grob oveka-stvari
Omasovljenje ukida individualne elje, jer Naddravi
su potrebni ljudi-stvari koji se mogu zamenjivati, kao
rezervni delovi u maini. I u najboljem sluaju ona e
dozvoliti kolektivizovanje elje, omasovljenje instinkata:
gradie divovske stadione i jednom nedeljno e doputati
da se instinkti mase izliju u jednom jedinom mlazu, sa
usaglaenom pravilnou. Kroz novinarstvo, radio, film i
kolektivne sportove narod otupeo od rutine moi e da
pusti na volju nekoj vrsti panonirizma, kolektivne
realizacije Velikog Sna. I kada pobegnu iz fabrika u kojima
su robovi maine, ui e u kraljevstvo iluzija koje stvaraju
druge maine: roto maine, radio i projektori.
To je kraj renesansnog oveka. Maina i nauka koje je
on sruio u spoljanji svet kako bi ga savladao i osvojio,
sada se okreu protiv njega, savlaujui ga i osvajajui ga
kao neku stvar. Nauka i maina su se polako udaljavale u
pravcu matematikog Olimpa, ostavljajui oveka koji im
je dao ivot samog i bespomonog. Trouglovi i elik,
logaritmi i elektricitet, sinusi i atomska energija, zajedno
sa najtajanstvenijim i najavolskijim oblicima novca,
stvorili su na kraju Veliki Zupanik, a ljudska bia su
konano postala njeni beznaajni i nemoni delovi.
Sve dok ne bukne rat, koji ovek-stvar iekuje sa
nestrpljenjem, jer zamilja da e tako doi veliko
osloboenje od rutine. Ali, samo e jo jednom postati
igraka jezivog paradoksa, jer moderni rat je takoe samo
mehanizovani poduhvat. Iz fabrike u kojoj izvrava tipski
pokret, ili sa svog mesta anonimnog birokrate na kojem
brine o papirima, ili iz dubine neke laboratorije u kojoj kao
skromni kafkijanski slubenik provodi ivot merei
spektografske ploice i gomilajui hiljade ravnodunih
brojeva, ovek-stvar, obeleen brojem, baen je u odred,
etu, puk, diviziju i vojsku koji su takoe obeleeni
brojevima. Vojsku u kojoj Generaltab, nevidljiv kao Sud u
Kafkinom procesu, pomera figure u udovinoj igri aha,
uz
pomo
matematikih
mapa,
telemetara
i
aerofotogrametrijskih reljefa.
Dok ga navode telefoni i radio, ovek-stvar napreduje u
pravcu pozicija obeleenih slovima i brojevima. A kada
pogine od anonimnog metka sahranjuju ga na
geometrijskom groblju. Samo jedan od svih njih bie
odnet u simbolinu grobnicu koja dobija znaajno ime
Grobnice Neznanog junaka.
A to je isto to i rei Grobnica oveka-Stvari.
Dijalektika krize
Kada istorija ne bi predstavljala proces suprotstavljenih
sila u neprestanom meudejstvu, mogao bi se ustanoviti
sledei niz antinomija:
italijanska renesansa germanska renesansa
klasino romantino
logika ivot
racionalizam iracionalizam
ogranienost bezgraninost
konano beskonano
statino dinamino
svetlost tama
dan no
esencija egzistencija
Ali, u stvarnosti te antinomije ne opstaju kao takve,
nego se raaju i oplouju u jednoj uzajamnoj i neprestanoj
igri. Niti je renesansna Italija bila liena gotikih atributa,
niti je germanskim zemljama bio stran ugled antikog
sveta. Moderno doba je, dakle, nastalo pre kao dijalektika
sinteza tih pojmova, kako to pokazuje jednostavno
ispitivanje buroazije, sutine modernog doba: prerano
nastala u Italiji, kasnije postaje presudni elemenat
germanskog
i
anglosaksonskog
sveta;
zadojena
racionalizmom, ona mora da se, preko svojih ogranienja i
svog dinamizma, izlije u suprotan pojam. Kao to se vidi,
taj elemenat modernosti naizmenino prolazi obema
kolonama antinomija. Tako se, kao to je ve reeno,
naturalizam zavrio mainom, koja mu je antagonina;
vitalizam se zavrio u apstrakciji, a individualistiki duh u
omasovljenju naega doba.
Od samog poetka procesa rasle su dve suprotstavljene
sile, sve dok u dva poslednja veka nisu nastali duhovi koji
sa punom sveu trae novi naturalizam, novi vitalizam i
novi individualizam.
Tano je da je Italija imala antike temelje, i da je zato
italijanska renesansa pre svega sa leve strane naih
antinomija. Ali italijanski kapitalizam nikada ne bi nastao
jednostavnim uskrsnuem grkorimske antike. Grci su
I ta onda?
Za Berajeva, istorija nema nikakvog smisla sama po
sebi: ona je samo niz propasti i neuspelih pokuaja. Ali,
itava ta gomila neuspeha namenjena je da dokae upravo
da ovek ne sme traiti smisao svog ivota u istoriji, u
vremenu, nego izvan istorije, u venosti. Kraj istorije nije
imanentan transcendentan je.
Tako je za Berajeva ona gomila nevolja na koje se ali
Ivan Karamazov, paradoksalno, razlog za optimizam, jer
predstavlja
dokaz
nemogunosti
bilo
kakvog
ovozemaljskog reenja.
Dakle: veoma je teko izbei isto oajanje ako tom
egzistencijalizmu oduzmemo veru u Boga, jer ostajemo
naputeni u jednom svetu bez smisla, koji se zavrava
neopozivom smru. Takva je pomalo i koncepcija
Verhovenskog, u Zlim dusima, pa prema tome i deo ili
trenutak zbunjenosti samog Dostojevskog. Ali Dostojevski
se spasava od potpunog oajanja, kao to se spasava i
Kjerkegor, jer na kraju poveruje u Boga. Takoe se
spasavaju i oni koji kao Nie ili Rembo ili mnogi estoki
ateisti imaju Boga za neprijatelja, jer, da bi postojao kao
neprijatelj, najpre mora da postoji. Ali za jednog
egzistencijalistu ateistu, kakav je Sartr, izgleda da ne
postoji drugi izlaz osim istog oajanja.
Ve su romantiari govorili kako niko ne moe drugoga
osloboditi sopstvene smrti. Ali za njih, smrt je bila
usavrenje ivota, njegovo opravdanje. Za Sartra je,
naprotiv, to ist apsurd: nemogunost bilo kakve
mogunosti, ista nemogunost, otkrivanje besmislenosti
svakog iekivanja, ak i iekivanja nje same. A prolost,
koja je teila da se opravda u budunosti, onoj budunosti
koja bi trebalo da joj prui smisao, ostaje na kraju u
orsokaku, pred potpunim nitavilom. Smrt nema smisla,
te ili ak nije ni uasna, jer i sama re uasno gubi
smisao kada je ovek mrtav: ako je i dalje primenjujemo,
to je zato to sudimo o smrti sa sopstvene take gledita
jo uvek ivih ljudi; ali oigledno je da ona nita ne znai
Apstrakcija i mukost
Mukarac, u svom ekstremnom obliku naunika i
filozofa, traga za istim i apstraktnim idejama, tim
tajanstvenim entitetima koji ne pripadaju ivom svetu,
zbrkanom svetu ivota i smrti, bola i oseanja, nego
hladnom Univerzumu venih objekata.
Bilo je izvanrednih ena u knjievnosti i umetnosti, ali
ni jedne jedine u filozofiji. Taj zanimljiv fenomen, kroz
razliite tipove civilizacije, bio bi dovoljan da se podupre
ova teza. li ima vrednih svedoanstava koja ne dokazuju
nesposobnost ene za apstrakciju, nego njenu
ravnodunost, pa ak i odbojnost prema apstrakciji.
ina Lombrozo: Dodiri koje sam imala sa enama
posveenim nauci, opaanja prikupljena u razliitim
zemljama, zajedno sa iskrenom introspekcijom, ubedili su
me da, naprotiv, izmeu muke i enske inteligencije
postoje ne kvantitativne, nego kvalitativne razlike, kao i
razlike u usmerenju, koje su vezane ne toliko za okolnosti
uslovljene tradicijom, obiajima, koliko za specifinu
funkciju kojoj je ena namenjena materinstvo... enu,
koja pokazuje tako ivo zanimanje za sve to je okruuje,
za sve to moe da vidi, oseti ili dodirne, nimalo ne zanima
provera velikih zakona koji upravljaju onime to vrea
njena ula i njen duh. Njena e za znanjem se upuuje
samim stvarima, a ne dalekim uzrocima kojima se stvari
pokoravaju; nju ne zanima da prebrojava otkucaje
bolesnog srca, nego da sazna zato je ono bolesno... ena
posmatra univerzum oima i duom majke. Biljke,
ivotinje, mukarci, za nju nisu spoznajni problemi, nego
bia kadra da pate i uivaju, bia za koja osea da je
vezana ne spoznajom, nego ljubavlju. Nauka radi nauke,
umetnost radi umetnosti, vera radi vere, sve to se nalazi
izvan konkretnog i korisnog, za enu nema smisla...
Tvrdilo se da ta razliitost intelektuainog usmerenja potie
od nedostatka dodira ene sa obrazovanjem, od toga to je
ona vekovima bila predata domaim poslovima. Meutim,
strast nema nikakve veze sa obrazovanjem, niti sa
Maskulinizacija i kriza
U Ljudima i zupanicima pokuao sam da pokaem
kako se savremena civilizacija razvijala, jer su je podsticale
dve dinamike sile razum i novac. Zato to su dinamike
i zato to su usmerene na osvajanje spoljanjeg sveta, to su
dve manifestacije mukosti.
Osnova feudalnog sveta bila je zemlja zato ga
moramo smatrati za ensko drutvo; ono je statino,
konzervativno i prostorno. Naprotiv, osnova moderne
civilizacije jeste grad, drutvo koje iz toga proistie jeste
dinamino, liberalno i vremensko. U tom novom poretku
preovlauje vreme nad prostorom, jer gradom vladaju
novac i razum, pokretake sile par excellence...
Svojstvo novoga drutva jeste koliina... Srednjovekovni
svet je bio kvalitativan: vreme se nije merilo, ivelo se u
odnosu na venost, a vreme je bilo ono prirodno vreme
obana, buenja i odmora, gladi i jela, ljubavi i rasta dece;
bilo je to vreme konkretno i vitalno, domae, ensko... Ni
prostor se nije merio, i mere likova na slici nisu odgovarale
niti odstojanju niti perspektivi, nego hijerarhiji.
Kada nastupi moderni mentalitet sve se kvantifikuje:
pojavljuju se mehaniki asovnici i vreme se pretvara u
neki apstraktan i objektivan, muki entitet; pojavljuje se i
matematiki prostor, objektivni prostor onakav kakav
jeste, muki, ne onakav kakvim ga sitni domai realizam
ene zamilja na osnovu subjektivnosti i mita, nego
prostor bez granica za veliku pustolovinu morem i
kopnom, prostor kartografa i moreplovaca. asovnici,
mape, geometrija, balistika, srazmere i perspektiva u
umetnosti, vrednosni papiri: sve to uobliava roenje
jednog mukog sveta, sveta moi i apstrakcije.
Novac i razum pruili su svetovnu mo mukarcu, ne
uprkos apstrakciji, nego zahvaljujui njoj. Ideja da je vlast
vezana za fiziku snagu ensko je verovanje, ili barem
verovanje ljudi ija imaginacija nije muka. Za njih, toljaga
je delotvornija od logaritma, zlatna poluga je vrednija od
obveznice. Teko da bi ena prihvatila stvaranje banke i
Mizoginija i mizodemija
U Ljudskom stanju Malro govori o temeljnoj mizoginiji
svih mukaraca, otkuda dolazi nasilje i mrnja sa kojom
mnogi od njegovih junaka poseduju enu. U posedovanju,
u stvari, ve latentno postoji oajanje zbog prolaznosti,
mrana izvesnost da se sve mora zavriti, i da se, konano,
ne moe stii dalje od povrine neega, neega to se
nikada nee moi uhvatiti niti utvrditi, neega to e
zauvek otii kako bi nas jo jednom ostavilo same.
Tano, ali za onu vrstu ljudi koja ne voli. Niti Don uan
voli ene koje osvaja, niti Napoleon voli nacije koje jedna
za drugom padaju u njegove usamljenike kande.
Malro kae za D. H. Lorensa: Snaan ukus samoe
prati Lorensove likove. Za tog propovednika koitusa drugi
jedva da je vaan... Ali ja se pitam da li je za njega mnogo
vaniji. Najvei deo njegovih junaka tei da poseduje enu
radi samog posedovanja, ba kao to se i bori radi same
borbe, to je sluaj i sa pukovnikom Lorensom. To su
usamljenici u istom stanju, onanisti u filozofskom smislu
rei, bia koja se bore protiv mune samoe i u telesnoj
ljubavi i u borbi trae nain da pobegnu iz zatvora
sopstvenog tela i duha. Ali od samoe se ne bei kada ne
elimo potomstvo, i kao to se ti Malroovi likovi predaju
jalovoj ljubavi, oni i u borbu ulaze sa prezervativom.
Obojica misle da pobeda masa kvari ideale, kao to
platonska ljubav adolescenata veruje da se prlja ako se
otelovi; to je delimino tano, ali je barem ljudsko, dok je
adolescentsko odbijanje neistote, relativnosti, prljavtine,
neljudsko i samoubilako, i u sutini egoistino i
kukaviko. Lako je sauvati istotu beei od ivota ba u
trenutku kada e nas on umrljati. Veliina Anujeve
Antigone je komotna, i u neku ruku zlonamerna;
Kreonova je, meutim, veliina oveka koji prihvata da ivi
i da se uprlja, i beskrajno je traginija i velianstvenija.
Nevolja je to mnogi od nas uvaju adolescenta
Antigonu u najveoj dubini svoje due, dok i dalje ive kao
Kreon. To se dogaa i samom Anuju, a zacelo se to
Kompleksi
Seks je, naravno, najiskonskiji i telurski oblik moi. A
kako predstavlja stalno svojstvo ljudskog bia u svakom
tipu drutva, mora se pojaviti, na ovaj ili na onaj nain, u
veim ili manjim koliinama, u svim oblicima neuroze. Ali
nikada se ne pojavljuje sam, jer ovek nije obina, nego
drutvena i istorijska ivotinja. I tako e se, nerazmrsivo
pomeani sa Edipovim ili Elektrinim kompleksom, pojaviti
i kompleksi Prometeja, Kreza, Aleksandra.
Prometejev ili moda Faustov kompleks
prouzrokovao bi metafiziku neurozu kod onih bia
kojima seks nije dovoljan, poto je njihov cilj s onu stranu
fizikog sveta.
I kao to, prema Frojdu, seksualni kompleks moe da
stvori roman, Prometejev kompleks moe biti uzrok nekog
filozofskog sistema.
Strasna spoznaja
Za Sokrata, tog sumnjivog neprijatelja tela, do
saznanja, svakog saznanja, dolazi se razumom: telo i
njegove strasti nas zaslepljuju, pomuuju nam um,
spreavaju nas da dosegnemo istinu.
To je bio ideal svakog racionalizma. Dekart pokuava
da doe do jasnih i razluenih ideja odstranjujui
oseanja. A Kant, asketa, mizogin i protestant, kakvu je
drugu teoriju mogao razraditi nego teoriju zasnovanu na
preziranju tela i strasti?
Ispitivanje Sokratovog, Dekartovog i Kantovog sna bio
bi jedan od najuzbudljivijih i najmanje prikladnih za
maloletne prizora koje bi psihoanaliza mogla da nam
prui.
Trebalo je doi do romantiara i Kjerkegora pa da
oseanja ponovo dobiju zaslueno potovanje. Danski
teolog je tada rekao: Paradoks, ta strast misli. Takoe:
Zakljuci strasti jedini su verodostojni, jedini koji neto
dokazuju...
U tom trenutku racionalisti se ljute i pitaju nas da li
paradoks, ili strast, ili vera, ili oseanje, imaju nekakvu
vrednost u dokazivanju Pitagorine teoreme.
Odgovor: u oblasti matematikih i naunih znanja
poeljna je najpotpunija objektivnost, kao i najpotpunija
duhovna smirenost. Trebalo bi preporuiti, kao to je
uinio dr Donson jednom od svojih ljutitih sagovornika:
Gospodine, ne diite glas naite bolje argumente.
Nije tako kada je u pitanju etika i estetika, gde subjekat
ima presudni uticaj. Jedna statua nije, kao umetniko delo,
predmet-po-sebi, nego predmet-za-nas. Njegova je priroda
istovremeno objektivna i subjektivna, jer ak i ako
prihvatimo da su estetske vrednosti objektivne, one se
utvruju kroz lini i emotivni doivljaj, a otuda relativnost
estetskih sudova.
U toj oblasti ne moe se ni zamisliti saznanje lieno
strasti, jer umetniko delo se nikada ne shvata razumom,
nego se osea zahvaljujui emotivnoj intuiciji. Razum je
slep za vrednosti.
Tako rasprava izmeu onih koji ukazuju na
prevashodnost razuma i onih koji brane strast predstavlja,
naprosto, raspravu o onome to oveka pre svega treba da
zanima stvari ili ljudsko bie.
O proimanju dua
Meterlinkovo proroanstvo: Doi e vreme, i ono nije
daleko, u kojem e se due proimati bez posredovanja
tela. Jedan Morijakov lik saznaje za to podsticajno
proroanstvo od ene koja voli utke i beznadeno.
Obezvreivanje tela
Ta mrana, licemerna, spiritistika Meterlinkova
reenica dolazi, preko Emanuela Kanta, jo od orfiara:
zemaljski ivot je sama tuga i jad, i samo kroz odricanje i
proienje moemo pobei iz zatvora za duu koji
predstavlja telo, e da bismo uzleteli do zvezda. To je,
otprilike, projekat izvesnih vegetarijanaca, apstinenata i
spiritista, a osim njih i poznatog dramaturga Dorda
Bernarda oa20.
Orfiki prezir se seli u Sokrata, a iz Sokrata u
hrianstvo. Kada se religija sekularizovala, s jedne strane
je nastala trilogija Sloboda-Jednakost-Bratstvo, a sa druge
naturizam laike religije koje takoe imaju svoje fariseje i
boje ijude. Za autentinim oseanjem pada usledio je
konvencionalizam, licemerje tela, i nastala su dva poretka:
poredak iskljuivo telesne ljubavi javne kue i
pornografije, koju dehumanizovano drutvo obavlja u
tajnosti, i duhovna ljubav, iskljuivo platonska. Obe su
nesrene apstrakcije, jer je dua srasla za telo kao izraz za
lice.
20
Nikada nisam ba dobro shvatio zato bi ovek bio blii Duhu ako vari
samo zelenu salatu.
Samoa i komunikacija
Ja tei da stupi u vezu sa drugim Ja, sa nekim ko je
jednako slobodan, sa sveu slinom sopstvenoj. Samo na
taj nain moe pobei od samoe i ludila.
Od svih pokuaja, najsnaniji jeste ljubavni. Ali
uzaludno je initi to sa robotom, ili sa prostitutkom koja
pretvara ljubav u mehaniki seks, ili sa enom koja se
povinuje magnetskim moima u svakom od tih sluajeva
postii e se samo zadovoljenje seksualnih potreba. Telo
drugih je objekat i dok se dodir ostvaruje samo sa telom to
e biti iskljuivo oblik onanije. Samo kroz potpun odnos sa
subjektom (telom i duom) moi emo da izaemo iz sebe
samih, da prevaziemo sopstvenu samou i doemo do
komunikacije. Zato je ist seks tuan, jer nas ostavlja u
poetnoj samoi, uz oteavajui neuspeli pokuaj. Berajev
dri da seksualni nagon ima unititeijske i demonske
sastojke, jer nas baca u svet istih objekata, gde
komunikacija nije mogua i gde je samoa konana. Otuda
se iskljuivo seksualni erotizam esto javlja vezan za
nasilje, sadizam i smrt. Nemoan da dopre do drugog
subjekta, nemoan da zadovolji enju za duhovnim
spajanjem, ovek se nesvesno sveti, unitavajui i mrzei.
Tako se dolazi do paradoksa da jedini put da se izbegne
totalna subjektivnost vodi kroz ono najsubjektivnije to
postoji: to nije razum (koji je objektivan), nego oseanje;
ne kroz nauku ili iste ideje, nego kroz ljubav i umetnost.
Tako se doseu ti konkretni univerzumi koji uspostavljaju
mostove izmeu subjekata.
Bodler
Ista elja za istotom kao i kod svih velikih grenika
telom: njegova dnevna mrnja prema telesnom jeste
nepogreivo nalije nonog iskuenja.
Misao i roman
Tvrdi se da je dan ono to jesmo, a no ono to elimo.
Naprotiv: dan je ono to elimo pa prema tome i
uspevamo da budemo, a no ono to zaista jesmo.
Drugim reima: dan je stvarnost, ali no je
nadstvarnost.
Roman je ono nono pa, sledstveno tome, i ono to
zaista jesmo. ista misao je ono dnevno pa, sledstveno
tome, ono to elimo i uspevamo da budemo. Pravi
Dostojevski nije moralista iz svoga Dnevnika, nego
zloinac iz Zloina i kazne.
Dua i duh
Dua, izmeu tela i duha, dvosmislena i teskobna,
ophrvana oseanjima tela a teei venosti duha,
beskrajno se dvoumi izmeu relativnog i apsolutnog,
izmeu smrtnog i besmrtnog. Sirota dua, zbilja.
Dua je pojedinac, duh je osoba. Odnosno: nesvesno i
nad-ja, ivot i rtvovanje ivota, greh i vrlina, nono i
dnevno, avolje i boansko.
Roman je dua, misao je duh. Piem romane zato to
imam duu, a ne samo duh. Zato to sam nesavren.
Mukarac i ena
Od jedne predrasude do druge, i to iz istih razloga
Karl Manhajm je pokazao da drutvenim ivotom
vladaju ideoloke fantazije koje se smatraju za objektivne
istine. To je sluaj sa mnogim idejama u vezi sa enskim
rodom. Velike promene u poloaju ene, njeno sve
aktivnije uee u gotovo svim vrstama poslova u okviru
zajednice, otkrili su koliko je pukih predrasuda ili glupe
muke arogancije bilo u najveem delu ideja koje su
podrazumevale podreenost ene.
Ali zbog neke udne dijalektike procesa, i kao posledica
tog istog mukobanjastog mentaliteta, rairila se i obrnuta
fantazija da je ena istovetna mukarcu. Pre dvadesetak
godina sam objavio mogue temelje te udne (i
zastraujue) pretpostavke.
Jedna uvena francuska poslovica, izreena u obliku
veselog usklika, podsea nas mora nas podseati svako
malo, kako sada stoje stvari da meu polovima postoji
izvesna razlika. Protiv te propagande mogao bi posluiti
argument da ljudsko bie nije puka biologija, nego je ono i
bie kulture, Ali moralo bi se odgovoriti da izuzetno
sloene transformacije koje su uzastopne kulture izvele na
toj infrastrukturi biologiju nisu ponitile: deca se i dalje
raaju onako kako nam je od vajkada poznato. I, na sreu,
nastaju onim istim tradicionalistikim postupkom. Ovo
prosto iskazivanje neslaganja smesta stavlja u pogon
radarski sistem koji enski rod ima du svojih granica, i
koji se lanano uspostavlja im muica ue na
neprijateljsku teritoriju. Ta uzbuna u mom sluaju je
neosnovana: ja ne govorim o nadmoima, samo mirno
nabrajam vidne razlike... Videemo potom kakve duhovne
posledice ove osnovne bioloke razlike mogu izazvati. U
meuvremenu, ne bih li umirio, izmeu ostalih, i Viktoriju
Okampo, koja me je ve jedanput spopala kao prava furija,
urno dodajem kako se seam da sam u vie navrata,
suoen sa izvesnom vrstom nadobudnih mukarina, bio
Molitveni toak Mani, ili molitveni toak ili mlin je valjak, postavljen
na kraj vretena, na ijoj spoljanjoj strani je ispisana mantra, i koji sadri
svitak papira na kojem je mantra napisana. Kada se valjak okree,
pojavljuju se molitve. Vernik taj valjak okree dok izrie mantre.
Specifian je za Tibet. Pravac okretanja molitvenog toka morao je da
bude uvek u smeru okretanja kazaljke na satu, da bi se oslobodile
blagonaklone sile sadrane u mantri koja je na njemu ispisana. Veruje se
da okretanje toka u suprotnom smeru oslobaa zle duevne sile.
Sledbenici paganske ben religije na Tibetu, meutim, molitveni toak
okreu u smeru suprotnom od smera kazaljke na satu. - Prim. prev.
Od kosmosa do oveka
Briga ljudskoga bia uvek je podlegala izvesnom ritmu:
od Univerzuma ka sopstvenom Ja, od svoga Ja do
Univerzuma. Zanimljivo je da je uvek zapoinjao ispitujui
prostrani univerzum: mnogo pre nego to se Sokrat upitao
o dobru i o zlu, o sudbini naega ivota i o stvarnosti
smrti, deca filozofi iz Jonije istraivala su tajnu Kosmosa,
zadatak vode i vatre, zagonetku zvezda.
Danas, kao i uvek kada se platonski ciklus vrati u taku
katastrofe, ovek usmerava panju na sopstveni unutranji
svet. A velika tema knjievnosti nije pustolovina oveka
koji se bacio na osvajanje spoljanjeg sveta, nego
pustolovina oveka koji istrauje ponore i peine
sopstvene due.
Roman i fenomenologija
Doktrine se ne pojavljuju sluajno: s jedne strane, one
produavaju i produbljuju dijalog koji ne prestaje tokom
razliitih epoha; s druge, one su izraz razdoblja u kojem se
pojavljuju. Kao to stoika filozofija nastaje uvek u vreme
despotizma, kao to marksizam izraava duh jednog
drutva koje silovito ulazi u industrijalizaciju,
egzistencijalizam je preveo teskobe oveka koji proivljava
ruenje jedne tehnolatrijske civilizacije.
A to ne znai da je prevodi jednoznano i doslovno, jer
jedna doktrina se razrauje na nain kompleksan i uvek
polemian. Dok je racionalizam bio dominantna teza
poev od renesanse, iracionalizam je provaljivao s vremena
na vreme, sa sve veom snagom, dok se nije dokopao
prevlasti. I premda savremeni egzistencijalizam nije (kako
to mnogi pretpostavljaju) obian iracionalizam, izvesno je
da je nastao kroz borbu koju su ljudi u prolom veku
zapoeli protiv razuma.
Zeitgeist koji se u filozofiji ispoljio kroz
egzistencijalizam, u knjievnosti je to uinio kroz onu
vrstu stvaralatva koja u sutini zapoinje sa Dostojevskim,
i veran je saputnik ove filozofske tendencije na polju
knjievnosti, do te mere da mnogi tvrde, olako, da je
knjievnost postala egzistencijalistika, kada je ona u
stvari spontano nastala vek pre nego to je ula u modu, i
kada se u stvari nije knjievnost toliko pribliila filozofiji
koliko se ova pribliila knjievnosti: knjievnost je uvek
bila antropocentrina, dok su se filozofi okrenuli
konkretnom oveku upravo sa egzistencijalizmom.
Ali, najdublja je istina da su se obe te aktivnosti duha
istovremeno stekle u istoj taki i to iz istih razloga. S tom
razlikom to, dok je za romansijere taj prelaz bio lak, jer
im je bilo dovoljno da naglase problemski karakter svog
venog protagoniste, za filozofe je bio tei, jer su morali da
se spuste iz svojih apstraktnih spekulacija u nedoumice
konkretnog bia. Kako bilo da bilo, u istom trenutku kada
je knjievnost postala metafizika sa Dostojevskim,
Dva Borhesa
Beki kruok je smatrao da je metafizika jedna grana
fantastine knjievnosti. I taj aforizam koji je filozofe
dovodio do besa pretvorio se u Borhesovu knjievnu
platformu.
U jednom od svojih eseja pripoveda kako je neki
mongolski car sanjao nekakvu palatu i naredio da mu se
sagradi u skladu sa tom vizijom; mnogo vekova kasnije,
neki engleski pesnik, koji nije znao za oniriko poreklo
palate, sanja tu istu palatu i pie jednu pesmu. Borhes se
pita: K bi nam objanjenje bilo drae? Oni koji
unapred odbacuju natprirodno (ja uvek pokuavam da
pripadam tom esnafu) smatrae da je pria o dva sna
podudarnost... Drugi e tvrditi da je pesnik nekako saznao
da je car sanjao palatu... Najvie oaravaju pretpostavke
koje prevazilaze prirodu... Na dve stranice stavlja pred nas
ove oaravajue varijante.
Bilo bi dovoljno staviti ove snove ili neke druge kojima
obiluje njegovo delo nasuprot sasvim jednostavnom ali
zlokobnom komaru Ane Karenjine o muiku, pa da se
vidi provalija koja postoji izmeu knjievnosti koja za cilj
ima prijatnu igru i one druge koja istrauje (jezivu) istinu
ljudske rase.
Ludiki duh vodi eklekticizmu, kao to se vidi u ovom
istom odlomku: postoji nekoliko tumaenja, od kojih
svako podrazumeva razliitu filozofiju. Nasuprot tome,
pisac kao Kafka uvek ima samo jednu, opsesivnu
metafiziku. A poto kod Borhesa ima obilja mogunosti,
odbijamo da verujemo u njegovo verovanje: njegove
pustolovine razliite su od jedinstvene i uasne Kafkine
pustolovine kao Don Huanova ljubakanja od Tristanove
tragine prie. Kod Borhesa postoji jedna jedina vernost i
jedna jedina zajednika nit stil.
On sam priznaje da po filozofiji eprka iz isto
estetskog zanimanja u potrazi za onime to u njoj moe
biti pojedinano, jedinstveno, zabavno i neobino: da
krilonogi Ahil ne moe da stigne kornjau, kako je to
Vrits de fait, vrits de raison - injenine istine, istine razuma franc. Prema Lajbnicu, jezik se sastoji od istinitih i lanih iskaza, a
istinitost se odreuje time to odgovara, s jedne strane, stvarima,
injenicama, a sa druge razumu; da bi to bilo mogue, potrebno je da
jezik bude zasnovan. Lajbnic zasniva istinitost jezika na uenju o
analogiji: postoje ideje, i njihovi logiki odnosi; u pogledu naela i pravila
logike, vezuje se za tezu o jedinstvenosti bia: ljudi se sa Bogom slau po
pitanju odnosa, ali ne mogu da imaju iste ideje kao Bog, jer kod Boga
svaka ideja ima beskrajno mnogo predikata, a kod ljudi je ideja uvek
nejasna i zbrkana, jer su oni konani. - Prim. prev.
23
Univerzalno pismo lat. Po Lajbnicu, elementi univerzalnog jezika
trebalo bi da budu predstavljeni karakterima koji e to je vie mogue
liiti na oznaenike, kao egipatski ili kineski ideogrami, ili znaci
alhemiara i kabalista, jer e tako, govorei oku, univerzalni jezik izbei
da bude sveden na pojedinane jezike, a sastav karaktera morao bi
odgovarati sastavu oznaenika, dajui definiciju na osnovu koje bi bilo
mogue izvesti svojstva nekog pojma, kao to se izvode svojstva nekog
Od stvari ka teskobi
Slepo se bacivi na osvajanje spoljanjeg sveta,
zaokupljen samo time kako e upravljati stvarima, ovek je
konano sam sebe postvario, poto je pao u sirovi svet u
kojem vlada slepi determinizam. Predmeti su ga gurali, i
kao igraka samih okolnosti ijem je stvaranju doprineo,
ovek je prestao da bude slobodan i postao jednako
bezimen i bezlian kao i njegova orua. Vie ne ivi u
iskonskom vremenu bia, nego u vremenu sopstvenih
asovnika. To je pad bia u svet, to je ospoljenje i
uproavanje njegovog postojanja. Osvojio je svet ali je
izgubio samoga sebe.
Sve dok ga teskoba ne probudi, makar se probudio u
svetu komara. Nesiguran i nespokojan, iznova trai put
do samoga sebe, kroz pomrinu. Neto mu apue da je
uprkos svemu slobodan ili da to moe biti, da on u svakom
sluaju nije isto to i zupanik. Pa ak i injenica da je
otkrio kako je smrtan, turobno uverenje da je shvatio
sopstvenu konanost, takoe je na izvestan nain uteno,
jer mu na kraju krajeva dokazuje da je neto razliito od
ravnodunog i neutralnog zupanika: dokazuje mu da je
ljudsko bie. Nita vie, ali i nita manje nego ovek.
telesnog.
E. Munije upotrebljava jedno Sartrovo tumaenje
psihologije, koje se pribliava onome koje mi sada
realizujemo. Snano oseaju bie i pate zbog toga to ih
svet uzurpira: svet neprijateljski, mraan, pretei. Moda
ih ova iskonska slabost, taj oseaj bespomonosti vodi
tome da utvrde vrednost angaovanja, ba kao to
nedostatak neke osobine moe da nas usmeri ka profesiji
koja je nadoknauje kao Demostenova mucavost. Ve
kod Kjerkegora se nasluuje to bekstvo pred opsadom
braka i svetenstva, uz pomo dijalektike piruete ili
ironije. li ni kod koga drugog nije oigledniji taj utisak
nego kod Sartra, za koga je svet suvian i preti da
proguta ja;
otuda vanost
koju
u
njegovoj
egzistencijalistikoj psihoanalizi dobija istovremeno fiziki
i ontoloki pojam ljigavosti. U ljigavom, drugi kao da se
preputa mome dodiru da bi me bolje liio mene samog.
Reju to je univerzum jednog paranoika.
Zar taj bes prema biu ne iskazuje oseaj neuspeha u
onome to Marsel naziva branom vezom oveka sa
ivotom? Ovde Munije dobrim delom prihvata kritiku
nekih marksista upuenu Sartrovoj misli. Govori se mnogo
o angaovanosti, ali za ta se uhvatiti? Za nitavilo? Za
totalni apsurd? Mislim da je upravo ta protivrenost
izmeu dubokog i mranog uvida u Munini i njegovog
jansenistikog oseanja krivice ono to podstie na
drutvenu borbu: njegov politiki aktivizam predstavlja
reakciju volje koju njegova ontologija podriva u temelju.
Logika i Grci
Skladan Grk je izum XVIII veka, i ulazi u sastav
arsenala optih mesta kojem pripadaju i britanska flegma i
francuski odmeren duh. Smrtonosne i turobne grke
tragedije bile bi dovoljne da razveju tu glupost, kada ne
bismo imali vie filozofske dokaze, a naroito izumevanje
platonizma. Svaki ovek priziva ono to nema, pa ako
Sokrat priziva Razum, to je ba zato to mu je on potreban
kao odbrana od stranih sila podsvesti. A ako ga Platon
zatim ustanovi kao orue Istine, to je zato to nema
poverenja u sopstvena pesnika oseanja. Nesavreni smo,
nae je telo greno i smrtno, strasti nas zaslepljuju: kako
ne teiti znanju koje je nepogreivo i univerzalno? Zar ova
teorema koju smo dokazali ne vai za sve i na svakom
jeziku, zar nije ravnoduna prema besu ili milosru,
naklonosti ili strasti? Eto, dakle, tajnoga puta ka venosti.
Matematika nam daje klju i pokazuje put ka onostranom.
Odbacivanje umetnosti tada je postalo neizbeno (kao
to na izvestan nain ponovo postaje neizbeno u
Sartrovom stavu), odbacivanje koje, kao to sam Platon
nagovetava kada kritikuje Homera, nije toliko etiko
koliko metafiziko. U prvim dijalozima jo govori lepo o
pesnicima, ali u poslednjim ih se gnua koliko i sofista, kao
trgovaca Ne-Biem, kao tehniara lai i iluzije. I to je
prirodno, ako imamo u vidu ta kae u Dravi: Bog je
stvorio arhetip stola, stolar stvara simulakrum tog
arhetipa, a slikar stvara simulakrum tog simulakruma to
je iezavanje na kub. (A to nam, uzgred, nudi najbolja
kritika imitativne ili realistike umetnosti.) Umetnici bi
morali biti osueni, dakle, u ime Istine, kao filozofski
faisifikatori.
Ukratko: Sokrat je izmislio Razum jer je bio bezumnik,
a Platon je odbacio umetnost jer je bio pesnik. Dobri su to
predskazivai Naela Protivrenosti! Ta injenica
jednostavno pokazuje da Logika ne funkcionie ak ni za
svoje izumitelje.
O postojanju pakla
Ne znam da li je teoriju koju u ukratko izloiti na
ovim stranicama nekada neko ve izloio. Pala mi je na um
kao posledica nekih linih iskustava i, svakako, pod
pritiskom jakih nesvesnih opsesija.
Polazim od jedne injenice, koja je, poto je injenica,
van svake rasprave od postojanja predoseaja. ak i ako
prihvatimo da je tragini proroki san Cezarove ene
proizvod puke legende, ozbiljni istraivai parapsiholokih
pojava, od Viljema Dejmsa do . Riea, prikupili su veliki
broj dokumentovanih sluajeva. Setimo se samo dva:
brodoloma Luzitanije, koji je predvidela Mistres King, i
drugog, takoe klasinog, koji navodi Rie, u vezi sa
ministrom Bertoom, kome su 1874. predskazali da e biti
bogat, potovan, ali e poginuti, kao armijski general, pod
tokovima kola u trku; kao to je poznato, nesrea se
dogodila trideset i sedam godina kasnije, 21. maja 1911., i to
ba onako kako je proreknuta. Neu ovde pominjati lina
iskustva, koja, upravo zato to su lina, za mene imaju
ogromnu, neizmernu vanost, ali za druge nemaju
dokaznu vrednost; moram ipak rei da su me upravo ta
lina iskustva, kao i mesearstvo od kojeg sam patio kao
dete, usmerili ka prouavanju parapsihologije. Ispriau,
naprotiv, izvanredni dogaaj sa nadrealistikim slikarom
Oskarom Domingesom, jer, premda je on za mene bio
vezan prijateljstvom i nekim zajednikim radovima, ta
epizoda prevazilazi sasvim privatno iskustvo, poto je bila
ne samo javna, nego je i predstavljala povod za mnoge
studije i publikacije.
Bilo je to neposredno pred drugi svetski rat, u Parizu.
Na jednoj proslavi koja se odvijala u nekom slikarskom
ateljeu, Dominges, pijan i besan, bacio je au na jednoga
od prisutnih; ali poto je gaani uspeo da se izmakne, aa
je pogodila u lice Viktora Braunera, i izbila mu oko.
Zaprepauje to to je Viktor Brauner ve neko vreme
slikao itav niz likova sa probodenim ili iskopanim okom i,
ako se dobro seam, jedan autoportret sa strelom,
Od Lajbnica do Poa
Za Lajbnica u Univerzumu ne postoje proste injenice
niti sluajnosti: sve ima svoj raison dtre, a ako nam on
esto i nije dostupan, to je zato to jeste da liimo na Boga,
ali ne dovoljno. Kako bilo da bilo, ideal ljudskog znanja je
da polako svodi tu haotinu masu injeninih istina na
boanski poredak istina razuma. Fiziari, koji uglavljuju
burno kretanje vodopada u matematiku formulu,
ostvaruju na zemiji taj Lajbnicov ideal; onoga dana kada
ljudi budu mogli da obave proraun mrnje ili dedukciju
zloina, Lajbnic e konano mirno odahnuti.
Edgar Po, ljubitelj fiziko-matematikih nauka, izmislio
je u mah, i to u punom sjaju, detektivski anr u strogom
smislu. Postupak je sledei: uz pomo jedne hipoteze
pokuava da uini koherentnim zagonetan skup injenica-.
neka krvlju umrljana rukavica, neki le, otisak prsta, do
pola popuena cigareta, osmeh; ta hipoteza mora objasniti
zloin uz pomo preostalih injenica, ba kao to fiziar
objanjava eksploziju zvezde uz pomo pritiska,
temperature i mase. Ta veba je strogo racionalna i
uredna. Kako i prilii platonskom temperamentu,
gospodin Ogist Dipen nije sklon da se eta po krovovima,
niti da se preruava, niti da se slui revolverom on
naprosto sastavlja lance silogizama. Njegov zloinac
mogao bi a moda i morao biti oznaen simbolom
22akM-gamma.
Borhes
Dela koja slede jedno za drugim iz pera istog autora su
poput gradova koji se grade na ruevinama prethodnih:
premda novi, oni nastavljaju izvesnu besmrtnost, koju im
obezbeuju drevne legende, ljudi iste rase, isti zalasci
sunca, sline strasti, oi i lica koja se vraaju.
Kada se zaeprka po Borhesovom delu, ukau se razni
fosili: jeretiki rukopisi, igrae karte, Kevedo i Stivenson,
rei tanga, matematika dokazivanja, Luis Kerol,
rastegljive aporije, Franc Kafka, kritski lavirinti, predgraa
Buenos Ajresa, Stjuart Mil, De Kvinsi, i mangupi
nakrivljenih eira. Meavina je oigledna: uvek iste
metafizike preokupacije u razliitom ruhu. Partija karata
moe biti venost, biblioteka moe biti veno vraanje,
obeenjak iz Fraj Bentosa potvruje Hjuma. Borhes voli da
zbunjuje itaoca: ovek pomisli da ita detektivsku priu, a
odjednom naleti na Boga ili lanog Bazilida.
Delotvorni uzroci Borhesovog dela su, od poetka, isti.
Izgleda da je u priama od kojih su sastavljene Matarije
materija dosegla savrenu formu, i da je ono potencijalno
postalo aktualno. Uticaj koji je Borhes imao na Borhesa
izgleda neprevazien. Da li e, od sad pa ubudue, biti
osuen da sam sebe plagira?
U predgovoru za Morelov izum, Borhes se ali na to to
se u takozvanim psiholokim romanima sloboda pretvara
u apsolutnu proizvoljnost: ubice ubijaju iz milosra,
zaljubljeni se rastaju iz ljubavi, i tvrdi da samo u
takozvanim pustolovnim romanima postoji strogost.
Verujem da je to tano, ali se ne moe prihvatiti kao
kritika: u najboljem sluaju, to je definicija. Samo u nekim
pustolovnim romanima pre svega u detektivskim, koje je
uveo Po postoji ona strogost koja se moe postii uz
pomo sistema prostih konvencija, kao u geometriji ili
dinamici; ali ta strogost podrazumeva ukidanje istinski
ljudskih likova. Ako u ovekovoj stvarnosti postoji Zaplet
ili Zakon, on mora biti tako beskonano sloen, da se ne
moe uoiti.
Konkretna univerzalnost
Moda ozlojeen licemerjem, Benedeto Kroe porie
Leonardu bilo kakvu pripadnost hijerarhiji filozofije; i
razume se da je u pravu, ako pod filozofom
podrazumevamo nekoga ko je razradio izvestan sistem
miljenja. Ali ako se pod time misli na potragu za
Apsolutom kroz onu u isti mah intelektualnu intuiciju
naunika i emocionalnu intuiciju umetnika, ne ini mi se
nelegitimno smatrati ga prethodnikom arhetipa koji je
nemaki romantizam izmislio da mu poslui za pomirenje
racionalnog i iracionalnog.
Pol Valeri nas uverava da cest lepouvoir que lui
32
importe ; za njega je on pre svega inenjer koji je
otkrinuo vrata moderne tehnologije Ali ono r svega
ini mi se neadekvatno, jer on ne samo to je istraivao
istine fizike, nego je i tragao za Apsolutom, svim svojim
moima: intelektualnim i emocionalnim; da bi se razotkrio
klju mitova i snova, silogizmi i teoreme su trapavo
nekorisni. Po tome se razlikuju ona bia s dva lica od
filozofa u strogom smislu na koje je mislio Kroe kada je
doneo svoju otru presudu. Naravno da ga ne bismo mogli
porediti sa Hegelom, to bi bilo groteskno; ali ga svakako
moemo zamisliti kao onog Kraftmensch koga je
preporuivao nemaki romantizam, i kao predhodnika
Nadoveka, koga je najavio Nie.
Leonardo nostalgino, bezmalo enjivo tei
Beskonanom, osuen, kao i svaki ovek, na konanost.
Nije li to Sehnsucht onih nemakih pesnika i mislilaca? I
taj skok iz konanog u beskonano, nije li ga nainio svaki
totalni umetnik poput njega? Da li je eling preterivao
kada je tvrdio da su umetniki oblici, oblici stvari po sebi?
Pretpostavljati da se sutina stvarnosti moe dosegnuti
jedino istom milju filozofa, s druge strane, predstavlja
nadmenost racionalistike kulture koja je milenijumima
vladala Zapadom. Zato to moraju biti oni, a ne dvojne
prirode kakva je Leonardova? ak su i najvei mislioci
32
33
Galilej
Galilej teko da je bio ono to se zove lepo vaspitan
ovek. Jo r nego to je postao profesor na Univerzitetu
u Pizi, bio je uven po alama na raun aristotelovske
kole; kad je poeo da predaje na fakultetu, izjavio je da
Aristotelove teorije nisu dostojne ni najmanjeg potovanja;
napisao je knjigu u kojoj je ismevao akademsku sklonost
ka togi; izlazio je na pie sa svojim uenicima; sastavljao
ljubavne pesme; zapodevao svae s kolegama
peripatetiarima i zabavljao se pobijajui njihove teorije
tako to je bacao kamenje s vrha krivog tornja. Ukratko:
koristio je najefikasnije metode da stekne lo glas u
filozofski pristojnim krugovima u gradu Pizi.
Nema sumnje, istoriju stvaraju ljudi, naroito oni
veliki, geniji i junaci; ali oni je stvaraju na pripremljenom
terenu, u atmosferi koju je odredila sama istorija. U
kasnom srednjem veku izrodile su se sile koje su estoko
izbile u XIV i XV veku, unapredivi proizvodnju, trgovinu
unutar i izmeu feudalnih drava, pomorska otkria i
otvaranje prekomorskih trita, eksploatisanje zlata i
srebra, i otvorile hitna tehnika i nauna pitanja u matici.
Simptomatino je to su dobar deo velikih ljudi toga doba
zanimala praktina pitanja: Leonardo je inenjer na dvoru
Bordija; Tartalja primenjuje matematiku na artiljeriju,
kao i njegov uenik Benedeti, koji postavlja osnove
analitike geometrije za prouavanje problema hica pod
kosinom; elini je vojni tehniar; Kopernik je lekar,
prouava monetarnu krizu u svojoj zemlji i osmiljava
nain da se grad Frauenburg snabdeva vodom; Galilej
prouava mehaniku prostih maina i hitac pod kosinom;
Torieli, njegov uenik, otkriva fenomen atmosferskog
pritiska prouavajui problem bombardovanja u gradu
Firenci.
Naravno, ovaj tehniki pokret pomean je sa
zanimanjima za filozofiju, pa ak i za veru, i mnogo puta
nemir spekulacije navodi ljude poput Galileja da
analiziraju Aristotelova uenja. Ali verovatno je u tim
Otkrie Amerike
. D. Vels kae: Bila je nesrea za nauku to to su
prvi Evropijani koji su stigli u Ameriku bili panci bez
naunike radoznalosti, samo sa eu za zlatom, koji,
pokretani slepim fanatizmom, raspaljenim nedavnim
verskim ratom, jedva da su ita zanimijivo zapazili o
obiajima i idejama primitivnih naroda. Ubijali su ih,
pijakali, bacali u roblje, ali nisu nita zabeleili o njihovim
obiajima.
Botaniar Hiken izrie sledeu presudu: Do Rio de la
Plate stigli su, dakle, prvi istraivai, s aristotelovskim
prtijagom, bezmalo nepismeni...
Ostavljajui po strani ideju o aristotelovskom
obrazovanju panskih mornara i hrabro stavljanje
jednakosti izmeu aristotelizma i analfabetizma
navedena miljenja odraavaju sud o otkrivanju i
kolonizovanju Amerike koji je opstao dugo vremena. Ne
vidi se jasno, meutim, kako se otkrie nekog kontinenta,
s dugim i opasnim pomorskim putovanjima, crtanjem
geografskih mapa i eksploatacijom peruanskih i meksikih
rudnika, moe ostvariti bez poznavanja astronomije,
geografije, nautike, kartografije i metalurgije. Ima razloga
da H. D. Velsa optuimo za nedostatak mate, to je
jedinstven sluaj, a doktora Hikena za preterani
optimizam u vezi s mogunou da se kombinuju
Aristotelovo uenje i nepismenost.
Takva navigacija bila je mogua zahvaljujui nasleu
grke astronomije, to su ga kasnije u srednjem veku
obogatili Arapi, Jevreji i hriani, koje su podstakle
tehnike potrebe i astroloke predrasude; Tablice Alfonsa
X su zbirka svega sutinskog to se u to doba znalo u nauci
o astronomiji. Nautika astronomija je iberijska i njeno
poreklo lei u portugalskim Pravilima navigacije;
proistekla je iz saradnje Abrahama Sakuta i nautiara iz
Lisabonske skuptine matematiara, a posebno Hosea
Visinja: to je primena grko-arapskih uenja sakupljenih u
delu Alfonsa X.
San i stvarnost
Sabato mi je zakazao sastanak u svojoj kui u Santos
Lugaresu tako rano, da sam morao da ustanem gotovo u
cik zore ne bih li uhvatio voz. Ima obiaj da ustaje u sedam
i izgleda mu prirodno da zakazuje stastanke tako rano. To
je jedna od njegovih mnogobrojnih muica.
U jednom od naih ranijih razgovora rekao sam mu
poeli ste da priate o neemu to me je izuzetno
zainteresovalo, ali smo kasnije preli na drugu temu.
Pogledao me je upitno.
Seate li se? Kada ste govorili o likovima u romanu,
poeli ste tako to ste rekli da su ljudi skloni da nazivaju
stvarnim ono to se moe omirisati, dodirnuti, videti, te
kako stoga misle da likovi nisu stvarni. Meutim, dodali
ste, ako se dobro seam, u tom sluaju ni san ne bi bio
stvaran. Kao ni trougao.
Dobro, dobro. Polako. Ja nisam filozof, ja sam tek
pisac, ali kada sam bio student, na ono malo predavanja iz
filozofije na koja sam iao, i potom kada sam itao
tekstove iste vrste, barem sam jednu stvar nauio: re
stvarnost je najmnogoznanija i najneuhvatljivija re
koja postoji u jeziku. Kako i da ne bude nejasna kad je
svaki filozofski sistem u krajnjoj liniji pokuaj da se ona
definie. Postoji itava knjiga jednog velikog nemakog
mislioca, Nikolaja Hartmana, napisana da bi se ispitale sve
varijante, sve nejasnoe nastale oko te rei. Bilo bi
neoprezno, dakle, da u jednom kratkom razgovoru neko
ko nije filozof makar i pokua da rasvetli takvo pitanje. To
je neto veoma uzbudljivo, ali ja bih se radije ograniio na
to da kaem nekoliko stvari u vezi sa likovima u romanu i
njihovim snovima, poto, kao to sam vie puta rekao,
fikcija i san imaju jednu zajedniku osnovu. U stvari sam
govorio o istini, odbacujui ideju, inae veoma estu, da
je ono to se dogaa istinito, a da ono to se zamilja, u
snu ili u romanu, nije istina. To je isto kao kada bi se
tvrdilo da su obe te aktivnosti lane. Protiv toga se uvek
bunim: od svih aktivnosti ljudskoga bia nema niega
Sadraj
Apeiron /7
irenje univerzuma /8
Slava /16
Heliocentrizam /17
Duhovna lenost /19
Izum i otkrie /20
Jezik /21
Metafora /23
Pitagora /24
Budunost neznanja /30
Zdrav razum /38
Ljudi i zupanici /41
Buenje laikog oveka /44
Od naturalizma do maine /47
Preko apstrakcije do moi /49
Grob oveka-stvari /51
Dijalektika krize /53
Ortega i Gaset i dehumanizacija umetnosti /55
I ta onda? /57
Apstrakcija i mukost /66
Maskulinizacija i kriza /68
Mizoginija i mizodemija /71
Kompleksi /73
Strasna spoznaja /74
O proimanju dua /76
Obezvreivanje tela /77
Samoa i komunikacija /78
Bodler /79
Misao i roman /80
Dua i duh /81
uvena grka ravnotea /82
Ljubav, umetnost i venost /83
Mukarac i ena /84
Od kosmosa do oveka /89
Roman i fenomenologija /90
Dva Borhesa /91
Od stvari ka teskobi /103
Odati priznanje telu /104
Sokrat, Bodler i Sartr /106
CIP
,
821.134. 2(82)-4
,
Pojedinac i univerzum : izabrani eseji / Emesto Sabato ; izabrala i
prevela sa panskog Aleksandra Mani. 2. dopunjeno izd.
Beograd : B. Kuki ; aak :
Gradac, 2005 (Beograd : Zuhra). 144 str. ; 21 cm. (Alef :
biblioteka asopisa Gradac ; knj. 63)
Prevod dela: Uno el Universo. Tira 500. Napomene i
bibliografske reference uz tekst.
ISBN 86-83507-37-8 COBISS.SR ID 124947468