Seminarski rad:

Conrad Fiedler:

O prosuivanju djela likovne umjetnosti

Umjetniko djelo kao prizvod ljudske sposobnosti mora se objanjavati i prosuivati na drugi
nain od onoga kako se objanjava i prosuuje produkt prirode. Kod objanjavanja produkta
prirode ne moemo se osloniti na karakteristike i namjere njegovog tvorca, dok djelo
proizvedeno od strane ovjeka moemo u potpunosti razumjeti samo uzimajui u obzir
namjeru tvorca i svrhu koju je namijenio tom djelu.
O pravom razumijevanju umjetnosti moemo govoriti samo kada se razumijevanje,
prosuivanje umjetnikog djela odnosi na njegov bitni sadraj. Umjetnost je, kao predmet
irokog interesa, podlona razliitim nainima prosuivanja, koji nisu uvijek usmjereni na
bitne stvari. Zbog toga je vano razlikovanje izmeu bitnog sadraja umjetnikog djela i
njegovih sporednih strana i odnosa. Kod neumjetnikog promatranja djela umjetnika moe
doi do povezivanja njegovog znaenja uz ono to je poznato, te time odvratiti od biti djela i
onoga to je sam umjetnik njime htio rei. Svaki nain duhovnog stvaranja, pa time i
umjetnost, podvrgnut je razliitim tumaenjima, te time i mogunosti krivog shvaanja
njegove biti, te ne postoji konkretno sredstvo izraavanja koje bi sprijeilo takve pogreke.
to je proizvod duha pristupaniji irim krugovima, poveava se njegova izloenost
konfuznom i nejasnom shvaanju.
Osjeaj za estetsko, kojim osobe koje nisu strunjaci u podruju umjetnosti procjenjuju
umjetnika djela, ima puno razliitih stupnjeva. Za veinu ljudi umjetnost predstavlja posebni
dio estetskog osjeajnog ivota koji im omoguava da uivaju u ljepoti osloboeni od svega
to ih u tome sprijeava u odnosu prema prirodi. Oni potuju umjetnost koja za njih
predstavlja sredstvo da od prirode dobiju ist sadraj ljepote, te veliaju umjetnika koji u
svom djelu reproducira prirodu osloboenu od tetnih primjesa, te ju nadopunjuje ljepotom
koju stvara iz samoga sebe. No, samo uivanje u umjetnosti ne omoguava nam spoznavanje
biti umjetnikog djela. Takva vrsta uivanja ne razlikuje se od promatranja prirode, kojoj
nedostaje umjetniki sadraj koji nastaje zahvaljujui duhovnoj snazi ovjeka.
Ukus podrazumijeva prosuivanje umjetnikih djela s obzirom na estetski osjeaj, te se
obrazuje u dodiru s umjetnikim djelima. Neobrazovan ukus je vrlo nepouzdan sud za
odluivanje o vrijednosti umjetnikih djela. Kada je osobi stalo do sigurnog suda o
umjetnikim djelima, najprije mora potisnuti estetski osjeaj koji je o djelu imao ve na
poetku promatranja umjetnosti, ne smije mu se prepustiti, ve mora samostalnim putem stei
sposobnost razlikovanja izmeu umjetniki znaajnog i beznaajnog.

Oslanjanjem na estetiku mogue je prouavati samo jedan dio umjetnikog djela, te je

nemogue umjetnost u potpunosti podrediti i analizirati u okviru pravila estetike. Uvijek
postoji jedan dio koji ne podlijee tim pravilima, te ne moemo razumjeti djelo ukoliko ga
pokuavamo procjenjivati iskljuivo unutar okvira estetike. Zbog toga je vano razumijeti i
potivati meusobni odnos umjetnosti i estetike, kao i samostalnost istih.
Osim onih koji se zadovoljavaju uivanjem u umjetnikim djelima, postoje osobe iji je
interes okrenut prvenstveno predmetu, misaonom sadraju prikaza. esto je teko razlikovati
umjetniko znaenje materijala i materijalno znaenje umjetnikog djela. Predmet
prikazivanja, sadraj, ideja umjetnikog djela veinom su tako blisko povezani s umjetnikom
intencijom, da je zbog interesa za misaoni sadraj teko odrati slobodan pogled prema istom
rezultatu umjetnike djelatnosti. Interes za umjetnost poinje tek u onom trenutku kada
prestane interes za misaone sadraje umjetnikog djela. Sadraj djela koji ulazi u pojmovni
izraz nije onaj koji postoji zahvaljujui bitnoj umjetnikoj snazi autora. On postoji prije nego
to se prilagodio izrazu u umjetnikom djelu. Umjetnik ga ne stvara, on ga samo pronalazi.
Svakom umjetniku stoje na raspolaganju svi materijali, te prosuivanje umjetnikih djela
prema vrijednostosti materijala moe dovesti samo do pogrenih rezultata.
Velik broj umjetnikih djela nastalih tijekom povijesti postavlja ovjeku zahtjeve kojima je
teko odgovoriti i pomou osjeaja i pomou razuma, jer zapravo nema nikakvo sredstvo koje
bi mu omoguilo metodiko snalaenje u konfuznoj raznolikosti produkcija te podvrgavanje
nauno sreenog materijala razumu. Bavljenje umjetnikim djelima postaje struna nauka
velikog obujma, te se grana u mnoge, vie ili manje samostalne dijelove. Postojea
umjetnika djela samo su mali dio izvora prouavanja. Svi pisani dokumenti vani su da bi se
razjasnila povijest nastajanja i sudbina umjetnikih djela, ivot i karakter umjetnika, tehnika
njihovog postupka, itd. Detaljno bavljenje umjetnikim djelima, koje se esto susree meu
ljubiteljima, sakupljaima, uenjacima, katkad se pretvori u sitniavo skupljanje znanja, te
osobitosti i rijetkosti umjetnikih djela dobivaju karakter izvanrednog znaaja i ine
prvenstveni sadraj iskrivljenog interesa za umjetnost koji se pretvorio u udako zanimanje.
S druge strane, studije koje zadre ozbiljnost i iroki pogled, mogu se svesti samo na nauni, a
ne na umjetniki interes. One ne pretpostavljaju razumijevanje umjetnosti niti ga
unaprijeuju, te zato to se od umjetnikog djela ne moe izvui umjetniki sadraj ono se
istrauje po drugim karakteristikama i odnosima. Interes za umjetnika djela koji se temelji
samo na rezultatima naunih istraivanja, povlai vjerojatnost velikog ulaganja u razmatranje
i istraivanje umjetnikih djela, koje nikada nee dovesti do razumijevanja umjetnosti.

Do novog interesa dolazi kada se znanja promatraju kao pomono sredstvo za povijesno
prouavanje i klasifikaciju umjetnikih djela. Povijest umjetnosti u najirem smislu bavi se
prouavanjem svih pojava koje izgledaju kao da pripadaju umjetnosti, tj. svime to je ikada na
nekom mjestu bilo ukraeno, sagraeno, oblikovano, nacrtano ili naslikano. Sve dok se
ispitivanja i dokazivanja vremena i mjesta nastajanja, te ustanovljenje autora zasnivaju na
vanumjetnikim dokumentima, te tehnikom postupku, primjenjivosti i svrsi predmeta, ona ne
pretpostavljeju razumijevanje umjetnikog djela niti umjetniki interes za njega. Oznake
dobivene iz forme umjetnikih djela nalaze se u uoj vezi s umjetnikim karakteristikama
djela.
Povijest umjetnosti ne moe se zadovoljiti time da postojei materijal umjetnikih djela
razmatra prema vremenu i mjestu nastanka i dovodi ih u obrazloeni i uvjerljivi poredak. To
je samo pomono sredstvo, pretpostavka za povijesno objanjenje i razumijevanje umjetnikih
djela u viem smislu. Ako se u osnovi povijesnog razmatranja umjetnikog djela na nalazi ist
i strog pojam o umjetnosti, podvrgavaju mu se one strane umjetnikog djela koje se nalaze
izvan umjetnikog znaaja, dok se prava sutina djela moda ne uzima u obzir. To je posebno
vidljivo kod arhitekture, jer je u arhitektonskim djelima tee nego u djelima drugih umjetnosti
razlikovati koji dio pripada umjetnikoj djelatnosti, a koji je nastao zbog drugih potreba i
sposobnosti. esto se razliite strane umjetnikih djela, bez obzira jesu li umjetniki vane ili
ne, istovremeno podvrgavaju povijesnom razmatranju, te sredite prikaza ne ini umjetnost u
pojedinom djelu, ve samo djelo koje se, osim umjetnikom ispitivanju, moe podvrgnuti i
mnogim drugim ispitivanjima. Ako je predmet bavljenja povijesti umjetnosti umjetniki
sadraj umjetnikih djela, razumijevanje tog sadraja mora biti unaprijed steeno da bi on
postao predmetom daljnjeg povijesnog istraivanja. Stjecanjem tog razumijevanja osoba ima
mogunost da prilikom pregleda umjetnikih djela primijeti odnose meu dostignuima
raznih individua, raznih vremena, razlikuje pripremne stadije od konano dosegnutog nivoa,
otkrije poticaje u djelatnosti umjetnika, te shvati ono to bi mu bez prethodnog znanja i
razumijevanja izgledalo zagonetno.
Iako povijest umjetnosti u uem smislu prouava povijesni razvoj umjetnike djelatnosti, od
uvijek se teilo za tim da se poloaj umjetnosti shvati i u najirim povijesnim vezama. Svi
utjecaji kojima je izloen umjetnik, kao i njegovi suvremenici, u izvjesnoj mjeri utjeu na
umjetniko djelo, moglo bi se rei i da ga stvaraju. Samo delo takoer ima nekakav utjecaj na
dogaaje oko njega nakon svog nastanka. Sada vie nije vano samo ispitati povijesni poloaj
pojedinog djela unutar umjetnike djelatnosti, njegov povijesni znaaj za razvitak umjetnosti,

ve i razumjeti umjetniko djelo kao rezultat i istovremeno kao element cjelokupnog

kulturnog ivota. Takvo istraivanje zahtijeva uvid u najskrivenije procese ljudske prirode,
kao i pregled nad irokim poljem injenica, te nam, kao i svako povijesno istraivanje, moe
dati samo nesigurno i fragmentarno znanje. Ukoliko i doe do uspjeha u otkrivanju utjecaja
vremena u kojem je stvarao umjetnik na pojedine strane umjetnikih djela, te praenju
djelovanja umjetnikog djela na neke kasnije pojave, istraivanje e uvijek ostati ogranieno i
povrno, te e pokuaji istraivanja dublje povezanosti zbog nedostatka dokaza dovesti do
nasluivanja i pretpostavki.
U sluaju kada je potrebno izloiti kulturno povijesne odnose umjetnikih djela po
njihovom bitnom sadraju, preduvijet mora biti razumijevanje tog sadraja. Interes za
razumijevanje tog sadraja moe uvijek voditi ka poveanju tog razumijevanja. Pitanje o
znaenju tog sadraja kao elementa kulture oznaava pojavu kulturno povijesnog interesa, te
se time poveava kulturno povijesno, a ne umjetniko znanje. Za umjetniki interes moe
biti vaan samo umjetniki sadraj, ali u okviru kulturno povijesnog podruja vane su
informacije i o drugim karakteristikama djela. Ne smije se zanemariti niti znaaj zabluda i
nesporazuma koji su vezani uz odreena umjetnika djela, te su na kraju doveli do njihovog
razumijevanja i otkrivanja. Povijest kulture procjenjuje znaaj umjetnikih djela po
drugaijim mjerilima od umjetnikog interesa, zbog mogunosti da jedno umjetniko djelo
ima veliki kulturno povijesni znaaj, a da mu se, istovremeno, ne moe pripisati neka
posebna umjetnika vrijednost, isto kao to neko znaajno umjetniko djelo moe izgubiti
kulturno povijesni znaaj zbog toga to je rano propalo.
Shvaajui umjetnost kao element kulture, mora se poeti sa ispitivanujem njezinog
djelovanja na pojedninog ovjeka. To pitanje je predmet interesa istraivaa umjetnosti.
Svako drugo zanimanje i razumijevanje umjetnikih djela mora izgledati podreeno ako se
radi o promiljanju utjecaja koje umjetnost vri na ljudsku prirodu. Tek kada se ovjek uvjerio
u znaaj umjetnosti za svoje osobno usavravanje, vjeruje da se potpuno pomirio s
umjetnou.
Na taj nain stvara se neobian odnos. Onaj tko bez prethodno formulirane namjere pokuava
razumjeti umjetnika djela i pritom oekuje uspjeh koji e se, putem napretka u tom
razumijevanju, pokazati u cjelokupnosti njegovih duhovnih i moralnih dispozicija, taj e
raspolagati svim prednostima koje umjetnost moe pruiti njegovom razvoju jo prije nego
to ih postane svjestan. Takoer, naknadno e saznati mogunosti djelovanja svojeg zanimanja

za umjetnost usmjerenog na isto umjetniko razumijevanje. esto se dogodi da ovjek u

odnosu na umjetnost, prije nego to se pokua staviti u umjetniku poziciju, zauzme politiku,
religioznu, moralnu ili drugu poziciju i razmatra djelovanje umjetnikih djela na ljudsku
prirodu polazei od njega. U tom sluaju umjetnika djela ne shvaaju se kao umjetnika, ve
njihovo openito djelovanje, te koliko god takva ispitivanja bila korisna, ostaju izvan
umjetnikog razmatranja.
Kod takvih ispitivanje postoje opasnosti prenoenja vrijednosti neumjetnikog djelovanja
nekog djela na njegovu umjetniku vrijednost, te podreivanja umjetnikih svrha drugim
svrhama.
Kod filozofskog razumijevanja umjetnosti filozof e nastojati onu koliinu razumijevanja
umjetnosti do koje je doao dovesti u vezu sa svojim pogledom na svijet. Takvo nastojanje
moe zadovoljiti njegovu osobnu duhovnu potrebu, no ne moe poveati razumijevanje same
umjetnosti. Kada se pravom razumijevanju umjetnosti doda filozofsko saznanje o njezinom
poloaju u cjelokupnoj slici svijeta i ivota, onda postoji napredak u filozofskom, a ne u
umjetnokom saznanju. Isto tako pogreno razumijevanje umjetnosti moe dovesti do
pogrenih zakljuaka o znaaju umjetnikih djela i odnosu umjetnosti prema drugim
dijelovima ivota.
Pravo razumijevanje umjetnikih djela mogue je samo na temelju umjetnikog
razumijevanja svijeta. Najvei napredak u tom smislu dogaa se bez filozofskog promiljanja,
koje ne samo da ne pomae u razvoju umjetnikog razmiljanja, ve mu predstavlja prepreku i
usmjerava ga u krivom smjeru ili zaustavlja.
Nastojanjem da se odnosimo prema svijetu s interesom umjetnika, moemo doi do toga da
njegovom odnosu s umjetnikim djelima pridamo onaj sadraj koji se zasniva iskljuivo na
saznanju najintimnije sutine umjetnike djelatnosti. Da bismo mogli shvatiti interes
umjetnika za vanjski svijet, vano je osvijestiti da dvije osnovne vrste ljudskog interesa za
pojave polaze od opaanja u ijem emo samostalnom i slobodnom razvoju traiti snagu
umjetnikog.
Odnos u kojem se ovjek pomou svoje osjeajne sposobnosti postavlja prema svijetu
razlikuje se prema vrsti i stupnjevima. ovjek koji ne moe uspostaviti odnos sa stvarima,
nije u mogunosti osjetiti njihovo djelovanje, te s njima uspostaviti odnos koji ga moe

potaknuti na vlastiti djelovanje. Oni ija je priroda bogatija i finija imaju vie dodirnih toaka
s pojavama, te su izloeni njihovom utjecaju.
Osjeaj se ne moe zamisliti nezavisno od opaanja. On se javlja ve kod slabo razvijenog
opaanja, izazivaju ga najpovrniji dogaaji koji proizlaze iz tog opaanja, te njegova jaina
ovisi o naoj osjetljivosti na podraaje. Osjeaj ne poboljava mogunost opaanja, ve je
vjerojatnije da ga ometa. Interes osjeaja drugaiji je od interesa opaajnog shvaanja, te kada
je jedan dominantan drugi zaostaje. Ako se ispunimo osjeajem ljepote nekog predmeta, te ga
uinimo dominantnim, opaajna analiza tog predmeta ostati e u drugom planu, te e neki
detalji moda potpuno izostati iz doivljaja. Kasnije, kada postanemo zainteresirani za opaaj,
moramo zaboraviti osjeaj da nas ne bi sprijeavao u opaajnom razumijevanju predmeta. Pre
brz preobraaj opaanja u osjeaj moe dovesti do toga da opaanje pod utjecajem osjeaja
ostane na niskom stupnju, te izostanu vani detalji potrebni za razumijevanje predmeta.
Glavnim uvjetom umjetnikog dara smatra se razvijanje fine sposobnosti osjeanja, te ak u
nekim sluajevima razvijanje osjeajne povezanosti s prirodom. To je preduvijet za svaku
duhovnu produkciju. Ono to umjetnika ini umjetnikom je uzdizanje iznad stajalita osjeaja
koji ga prate u svim fazama njegovog umjetnikog rada, te ga odravaju u stalno bliskom
odnosu prema stvarima, te mu neprekidno donose materijal u ijem se preraivanju sastoji
njegova duhovna egzistencija. Umjetnik mora nai nain da savlada jainu osjeaja jasnoom
duha kako bi sauvao mir objektivnog interesa i energiju oblikovanja.
U sposobnosti apstraktnog saznanja raspolaemo sredstvom kojim pojave podvrgavamo
zahtjevima svoje sposobnosti miljenja da bismo ih tako prisvojili.
U vremenu u kojem interes za znanstveno objanjenje svijeta nije rezervirano samo za
posebno nadarene, ve dominira u svim krugovima obrazovanih ljudi, postoji miljenje da je
pojava stvari nebitna u odnosu na njezino unutranje znaenje koje znanost nastoji otkriti, te
da je znanje o pojavi stvari samo podreeni predstupanj vieg saznanja. Za znanstveno
promatranje opaanje je vrijedno samo ukoliko omoguuje prijelaz ka pojmu. Ono bi se
potpuno udaljilo od svoga cilja kada bi mu pojava sama po sebi postala vrijedna i kada bi ju u
opaajnom shvaanju zaboravio zaustaviti kada bi trebala prijei u pojam. Ako i prizna da se
opaaj ne pretvara u pojam tako da od njega nita ne ostaje, da se opaaj ne mora potpuno
napustiti zato to je pojam uzet iz njega, znanstvenik e ipak uvijek smatrati podreenom
svaku djelatnost na opaanju koja ne vodi k tome da njime ovlada pojam.

Kod nekih pojedinaca moemo ve u ranoj mladosti primijetiti elju da iz materijala koji se
prua njihovoj sposobnosti shvaanja izvuku pojmove i svoju panju usmjeravaju na
unutranju uzronu povezanost pojava, dok drugi prouavaju vanjsko stanje pojava. Razliiti
nain promatranja govori o razliitom odnosu prema svijetu. U veini sluajeva osoba smatra
svoj nain shvaanja svijeta najvanijim.
Osjeaj i pojam oznaavaju krajnju toku opaanja. Samo onaj tko je u stanju ustrajati u
opaaju, usprkos osjeaju i izvan apstrakcije, dokazuje umjetniki poziv.
Emotivni ivot ljudi razlikuje se s obzirom na spol, prirodnu dispoziciju, uzrast, naciju,
vrijeme, kao to se razlikuje i koliina pojmova i apstraktnog saznanja koje pojedinac
posjeduje. ovjek od predmeta koje opaa najee prisvaja one slike koje se sastoje iz vrlo
malo elemenata koje ti predmeti stvarno pruaju opaanju. To nije samo rezultat
nemogunosti pamenja da trajno sauva sliku, ve je prije rije o samom aktu opaanja, koji
je sam po sebi nesavren. ovjek opaa vrlo nemarno, pokazujui vie sklonosti ka irenju
svog apstraktnog znanja nego neposrednog opaajnog poznavanja.
U beskonanost opaajnog shvaanja svijeta moe se uvjeriti samo onaj tko je uspio doprijeti
do slobodne upotrebe svoje opaajne sposobnosti. Dok god opaaj slui nekoj svrsi, on nije
slobodan i ostaje konaan te slui kao orue da se ta svrha ispuni.
Umjetnika priroda roena je za slobodnu upotrebu opaajne sposobnosti shvaanja. Za
umjetnika je opaanje od samog poetka prirodna, slobodna djelatnost koja ne slui nikakvoj
drugoj svrsi i ne zavrava se u njoj. Samo ta djelatnost moe dovesti do umjetnikog
oblikovanja. Svijet je umjetniku pojava kojoj se on pribliava kao cjelini koju nastoji
reproducirati u svom opaaju. Sutina svijeta koju nastoji duhovno prisvojiti i potiniti poiva
u vidljivom i dohvatljivom liku stvari. Umjetniku je opaaj beskonaan jer mu nije postavljen
nikakav cilj van njega samog, te za njega ima neposredno znaenje koje ne ovisi ni o kakvoj
svrsi koju treba njime postii.
Izvor i egzistencija umjetnosti poivaju na neposrednom zahvaanju svijeta specifinom
snagom ljudskog duha. Njeno znaenje je odreena forma u kojoj ovjek, koji je svojom
prirodom na to prisiljen, nastoji spoznati svijet. Poloaj u kojem se umjetnik nalazi prema
svijetu nije proizvoljno izabran ve prirodno dan. Odnos u kojem se on postavlja prema
stvarima nije izveden ve neposredan. Duhovna djelatnost koju on svijetu suprotstavlja nije

proizvoljna ve nuna, a rezultat do kojeg dolazi nije podreen ve najvii i neophodan

ljudskom duhu.
Djelatnost umjetnika se esto naziva imitativnom, no u osnovi tog shvaanja su zablude koje
stvaraju nova zablude. Umjetnost, ukoliko podraava predmet iz prirode pravei drugi nalik
njemu, mora zaostajati za prirodom, te nesavreno podraavanje mora izgledati beskorisno i
bezvrijedno. Kada se podraavanje dovodi u vezu samo sa vanjskom pojavom, polazi se od
pretpostavke da umjetniku stoji na raspolaganju sigurni kapital izraenih formi, ije je
odraavanje u osnovi samo mehanika djelatnost. Od umjetnikog podraavanja zahtjeva se
da slui viim ciljevima, da bude sredstvo izraavanja neega to egzistira nezavisno od
pojave i izlazi iz okvira vidljivog, da bude pismo kojim se na specifian nain neto govori. S
druge strane, od umjetnika se zahtjeva da u svom podraavanju reproducira prirodu
proienu, oplemenjenu, usavrenu, da vlastitom moi postavi zahtjeve prirodnom uzoru, te
ono to mu priroda prua koristi samo kao podlogu da bi mogao prikazati to bi mogla biti.
Umjetnika djelatnost nije ni ropsko podravanje, ni proizvoljno izmiljanje, ve slobodno
oblikovanje. Da bi se neto moglo podravati, mora prije svega postojati.
Umjetnost je istraivanje kao i znanost, a znanost je oblikovanje kao i umjetnost. Umjetnost
se, kao i znanost, javlja kada je ovjek prisiljen stvoriti svijet za svoju spoznajnu svijest. Kao
to se potreba i mogunost stvaranja znanstveno spoznajnog svijeta javlja tek na izvjesnom
stupnju duhovnog razvoja, i umjetnost postaje ovjeku mogua i neophodna kada mu se
opaajni svijet javi kao element koji je kadar i kome je potrebno da se uzdigne do bogate i
oblikovane egzistencije.
Umjetnika djelatnost zapoinje kada se ovjek nae suoen sa vidljivom stranom svijeta kao
s neim zagonetnim, te nagnan unutranjom nunou, snagom svoga duha zahvaa konfuznu
masu vidljivog i razvija ju do oblikovane egzistencije. U umjetnosti ovjek stupa u borbu s
prirodom ne radi fizike, ve radi duhovne egzistencije, jer i zadovoljenje njegovih duhovnih
potreba pripada mu samo kao nagrada za to nastojanje i rad.
Ne postoje gotovi likovi nezavisno od umjetnosti koja ona zatie prije svoje djelatnosti, ve ih
stvara, te oni kroz nju poinju egzistirati. Ona stvara formu za ono to jo ni na koji nain ne
egzistira za ljudski duh i to u toj formi tek poinje postojati. Ona ne polazi od misli,
duhovnog produkta da bi se spustila do forme, lika. Ona se, naprotiv, uzdie od onog to je
bezoblino do forme i lika, i na tom putu nalazi se njeno duhovno znaenje.

U umjetniku se razvija specifina svijest o svijetu. Svaki ovjek na poetku stjee svijest o
svijetu kao vidljivoj pojavi, prije nego to naui razmatrati prirodne procese i uzroke i
posljedice razliitih pojava. Kasnije, razvojem druge svijesti, zaboravlja tu ranu svijest, te
nastojei uzdii svijet pojmova u sebi, dok svijet opaanja ostaje oskudan i mutan. Umjetnik
posjeduje nagon kojim primarnu svijest o svijetu jaa, iri i razvija. Duhovni ivot umjetnika
sastoji se u stalnom proizvoenju umjetnike svijesti.
Umjetnika djelatnost je beskonana. Ona predstavlja stalni, neumorni rad duha da svijet
pojava u vlastitoj svijesti dovede do sve bogatijeg razvoja, do sve potpunijeg oblikovanja.
Iako se duhovna djelatnost umjetnika nikad ne moe potpuno prikazati u formi umjetnikog
djela, ona ipak stalno tei ka izrazu i u umjetnikom djelu dostie svoju najviu toku.
Umjetniko djelo je izraz umjetnike svijesti koja je uzdignuta do izvjesne visine. Umjetnika
forma je neposredni i jedini izraz te svijesti.
Realizam u umjetnosti nastaje zbog nemogunosti vieg doivljaja prirode, te se u djelima
odraava samo vidljiva kopija prirode, omiljena i razumljiva irim masama ljudi nerazvijenog
opaanja. Idealisti, nezadovoljni s prirodom koju poznaju, u nemogunosti da razvijaju svoje
opaanje prirode ka viim stupnjevima, nastoje umjetniku oskudnost svojih oblikovanja
nadoknaditi ne umjetnikim sadrajem.
Umjetnika djelatnost je izvorna i samostalna duhovna djelatnost koja pretpostavlja najviu
promiljenost i vodi ka najjasnijoj svijesti.
Svijest koja se pojavljuje u umjetnikom djelu, postoji samo jedan put, kada je umjetniko
djelo potpuno ivo, samo u tom trenutku i za jednog ovjeka ono ima svoje najvie znaenje, i
ako bi ono u trenutku svog nastajanja nestalo, ispunilo bi svoje najvie odreenje. Nitko ga ne
moe vratiti u taj ivot. Ni sam umjetnik, ni promatra. Preduvijeti, koji zadirui duboko u
tajanstvenu radionicu ljudske stvaralake prirode, odreuju njegov lik, izmiu pogledu, i ako
se ono u momentu nastanka pojavilo s neophodnou, ono mora u svakom kasnijem momentu
izgledati proizvoljno i zagonetno. U tom najviem smislu pojedino umjetniko djelo je
nedokuivo.
U osnovi produkcije nalaze se razliite duhovne potrebe, dok prosuivanje proizlazi iz jedne
potrebe, potrebe orijentiranja u masi proizvoda. Netolerancija suda prema postignuima
proizlazi iz neopravdane pretpostavke da postignua trebaju opravdati svoje postojanje pred

refleksivnim razumom, dok ona zapravo potiu iz sfere koja mora ostati nepristupana
utjecaju refleksije.
Strogost u prosuivanju potrebna je kada se umjetnika produkcija prouava s ciljem saznanja
o cjelokupnosti ljudskih djela. Tada se uvia prisutnost umjetnike snage u duhovnom ivotu.
S obzirom da se kao preduvjet postavlja da kritiaru moraju biti strani sudovi koji poivaju na
zamjenjivanju umjetnikog znaenja djela s njegovim ostalim kvalitetama, vrlo brzo e mu
izgledati neprimjenjivi naini na koje se obino prosuivanje zavrava. Pratei sudbinu kojoj
je potinjena umjetnika snaga ljudskog duha uvia se da umjetnika sposobnost moe
podlei nekim zabludama i tako u izmjenjenom stanju producirati pojave koje, kada se
saznaju u svojoj biti, izlaze iz podruja autentine umjetnike djelatnosti, te da pravoj
umjetnosti nije potrebno priznanje da je dobra, jer ne moe biti loa.
Vaan preduvijet koji se postavlja kod prosuivanja je da se mora uvati stvaranja kodeksa
zakona kojem bi se podvrgavalo umjetnike pojave. Steeno znanje koje se pretvara u
zahtjeve i pravila postaje prepreka razumijevanju.