PRVO PJEVANJE

Napola naeg ivotnoga puta

U mracnoj mi se umi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvi zaluta.

Ah, kakva bjee, mucno li se zbori,

ta divlja uma, gdje drac staze krije!
Kad je se sjetim, jo me strava mori.

Cemernija ni samrt mnogo nije;

al' da bih kazo, to tu dobro naoh,
ispricat mi je druge zgode prije.

Ja ne znam pravo, kako tamo zaoh

tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavi, sa prave staze saoh.

Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno,

tamo, gdje kraj je onoj bio drazi,
to nagna stravu u srce mi jadno,

pogledah uvis te mu lea spazih

vec odjevena zrakama planeta,
to pravo vodi svijet po svakoj stazi.
Tada presta malo strava da mi smeta
to svu noc nije srcu mira dala,
noc provedenu u toliko sjeta.

I kao covjek, koji je iz vala

bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa ala,

tako i duh moj, jote sklon da preda,

na ono se je osvrtao drijelo,
to ivu proci nikome jo ne da.

Odmoriv malo utrueno tijelo,

uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi teite je cijelo.

Al' istom da cu uzbrdo, kad eno

odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, to bjee od pjega areno;

i nije mi se vie s oka dao,

vec me u hodu prijecio sve jace,
pa sam se vracat vie puta stao.

Bijae jutrom, te se sunce zace

da die s istim zvjezdama ko tada,
Kad boja ljubav po prvi put mace
te stvari divne; pa mi tako sada
to njeno doba i taj cas o zori
probude nadu, da je dobru rada

i ona zvjerka u svijetloj odori,

al' tol'ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

Taj kao da je na me doci htio

od gladi bijesan, podigavi iju,
reko bi: i zrak uplaen je bio;

i vucica, to izgledae sviju

pouda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje vec mnogi suze liju.

Strah s njena lika s toliko mi moci

na duu pade, te mi nadu ubi,
da cu vrhunca ikad se domaci.

Ko to su onom, to dobitak ljubi,

na misli samo plac i jadi ljuti,
kad doe vrijeme gdje mora da gubi,

tako i mene zvijer nemirna smuti,

to prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce uti.
Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred ociju mojih,
na oko slab od preduga cutanja.

U pustoi kad vidjeh kako stoji:

Smiluj se viknuh na nevolje moje,
tko bio, sjena il iv covjek koji!
_________________
Vec nisam covjek; bjeh u dane svoje,
a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.

Sub Julio, al' kasno, rodie me;

Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lanih bilo vrijeme.

Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade

Eneji, to iz trojskog doe grada,
Ilion gordi poto spaljen pade.

za koju pade djevica Kamila,

Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.
Al' kud ce natrag ti do onih jada?
I zato me ce uz brijeg ljupki smjelo,
to svih je izvor i uzrok naslada?

Tu zvijer ce svuda gonit njegva sila,

dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vo joj bila.

Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,

gdje rjecitosti kljuca rijeka prava?
odvratih prignuv zastieno celo.
Ti, to si svjetlost pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

Ja poklonik sam remek-djela tvojih,

i lijep stil, to na me panju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.

Pogledaj skota, to me natrag vrnu!

Mudrace slavni, ne daj mi podleci;
sve ile mi i bila pred njim trnu!

Vidjev gdje placem, on ce nato reci:

Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta eli li uteci;

jer zvijer, to daje toliko ti jada,

tim putem ne da da se krecu ljudi,
vec dotle smeta, dok im smrt ne zada;

a tako zle i divljacne je cudi,

da uvijek udnjom nezasitnom die
i jelo u njoj glad jo veci budi.

S mnogo se zvijeri pari, i s jo vie

njih ce se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrcu ne kidie.
Taj ne ce zemljom, novcem da se siti,
ve mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
me Feltrom ce mu dom i Feltrom biti.

Italiju ce spasti od zlih dana,

Stog drim, da je dobro za te, ako

za mnome poe, a ja voom cu ti
biti, i pro ce vjecnim mjestom tako,

gdje uzvike ce ocajanja cuti

duhova drevnih, to se bolom gue,
klicuci drugoj smrti, da ih sputi.

Vidjet ce: neki u ognju se skrue

zadovoljni, jer nadaju se stici,
ma kada bilo, me blaene due;

a k potonjima htjedne li se dici

dostojnija ce dua doci tada,
s njom cu te pustit, kad mi bude ici,
jer onaj car, to tamo gore vlada,
zato, to njegove nisam znao vjere,
ne puta sa mnom do svojega grada.

Njegvo se carstvo na sve strane stere,

al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!

Pjesnice, rekoh, cuj, to glas moj zbori:

tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,

vodi me, kud si malocas me zvao,

pa da pred vrata svetog Petra dodjem
i gdje je, veli, jad na due pao.

I on se krene, a za njim podjem.

_________________