Professional Documents
Culture Documents
Doživljaji Dobrog Vojaka Švejka - Jaroslav Hašek
Doživljaji Dobrog Vojaka Švejka - Jaroslav Hašek
Glavni urednik
VLATKO PAVLETI
IZVANREDNO IZDANJE
Opremio
BORIS DOGAN
Ilustrirao
JOSEP LADA
Preveo
LJUDEVIT JONKE
tamparski zavod Ognjen Prica, Zagreb 1965.
JAROSLAV HAEK
MATICA HRVATSKA
ZAGREB 1965
PRVI DIO
U POZADINI
- Ubili nam dakle Ferdinanda! - ree dvorkinja gospodinu vejku koji je prije
nekoliko godina bio otputen iz vojske poto ga je vojna lijenika komisija
definitivno proglasila slaboumnim, pa se prehranjivao trgujui psima, runim,
neistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje.
1
Takvih sistema ima mnogo. Ali za gospodina nadvojvodu svakako su kupili kakav
bolji revolver, i ja bih se smio kladiti, gospoo Mllerov, da se onaj ovjek koji je
to uradio, za tu zgodu lijepo obukao. Ta znate i sami, pucati u gospodina
nadvojvodu, to je vrlo teka stvar, to nije kao kad zvjerokradica puca na lugara.
Ovdje se radi o tome kako da do njega doe, pa na takva gospodina ne smijete ii u
dronjcima. Morate ii s cilinderom na glavi, da vas prije ne pokupi kakav policajac.
- Kau da je bilo vie sauesnika, milostivi gospodine.
- Pa to se samo po sebi razumije, gospoo Mllerov - ree vejk svravajui
masau koljena - kad biste htjeli ubiti gospodina nadvojvodu ili samoga cara, vi biste
se sigurno s nekim posavjetovali. Vie ljudi vie zna. Jedan savjetuje ovo, drugi ono,
a onda se djelo posrei, kako veli naa himna. Glavna je stvar uvrebati momenat
kad takav gospodin prolazi pored vas. Kao na primjer, ako se sjeate onog
gospodina Lucchenija koji je turpijom proburazio nau pokojnu Elizabetu. etao se
s njom. Pa vjerujte onda nekomu; od toga doba nijedna carica vie ne ide u etnju.
A takva sudbina eka jo mnoge. A vidjet ete, gospoo Mllerov, doi e red i na
ruskog cara i caricu, a moda, ne dao bog, i na naeg cara, kad su ve poeli s
njegovim sinovcem. Imao on, iica, mnogo neprijatelja. Jo vie nego Ferdinand.
Nedavno je priao jedan gospodin u gostionici da e doi vrijeme kad e carevi
padati jedan za drugim, i da im ni dravni odvjetnik nee pomoi. A kako nije imao
da plati, gostioniar ga je dao uhapsiti. No on mu je opalio uku, a straaru dvije.
Onda su ga odvezli u butumicu da se pribere. Da, gospoo Mllerov, danas se
dogaaju udne stvari. To je opet gubitak za Austriju. Kad sam jo bio u vojsci,
tada je jedan infanterist ubio kapetana. Nabio je puku i poao u kancelariju. Ondje
su mu rekli da u kancelariji nema nikakva posla, ali on je ostao pri svom da mora
govoriti s gospodinom kapetanom. Nato izae kapetan i odmah ga kazni zatvorom.
Vojnik onda dohvati puku i opali mu metak pravo u srce. Metak je kapetanu izaao
na lea i napravio jo tete u kancelariji. Razbio je bocu tinte, pa su se zaprljali
slubeni spisi.
- A to je bilo s tim vojnikom? - upita zaas gospoa Mllerov, dok se vejk
oblaio.
- Objesio se o remen - odgovori vejk istei svoj tvrdi eir. - No taj remen nije ni
bio njegov. Pozajmio ga od profoza, jer mu, veli, neprestano padaju hlae. Zar da
eka dok ga strijeljaju? Ta sami znate, gospoo Mllerov, da se ovjeku u takvoj
situaciji zamuti u glavi. Profoza zbog toga liie ina i osudie na est mjeseci
zatvora. Ali on ih nije odsjedio, nego je pobjegao u vicarsku i postao propovjednik
u nekoj crkvi. Danas ima malo potenih ljudi, gospoo Mllerov. Ja mislim da se i
gospodin nadvojvoda Ferdinand u tom Sarajevu prevario u ovjeku koji ga je ubio.
Vidio je nekoga gospodina i pomislio: Ovo je neki estiti ovjek kad mi klie:
ivio! A kad tamo, taj ga je ovjek ustrijelio. Je li ispalio jedan metak ili vie njih?
- Novine piu, milostivi gospodine, da je gospodin nadvojvoda bio sav izreetan.
Ispalio je u njega sve metke.
- To se odvija vrlo brzo, gospoo Mllerov, strahovito brzo. Ja bih u takvom
sluaju kupio brauning. Izgleda kao igraka, a moete njim za dvije minute poubijati
dvadeset nadvojvoda, mravih ili debelih. Premda, govorei meu nama, debeloga
6
- Imamo ove godine lijepo ljeto - zapoinjao je Bretschneider svoj ozbiljni razgovor.
- Sve to ne vrijedi ni govna - odgovori Palivec smjetajui posluavnike u stakleni
ormar.
- Lijepu nam kau zakuhae u Sarajevu - javi se sa slabom nadom Bretschneider.
- U kakvom Sarajevu? - zapita Palivec. - Zar u onoj nuselskoj krmi? Ondje se
tuku svaki dan, ta poznajete Nusle.
- U bosanskom Sarajevu, gospodine gostioniaru. Ustrijelili su nam ondje gospodina
nadvojvodu Ferdinanda. ta velite na to?
- Ja se u takve stvari ne mijeam, neka mi s tim svatko poljubi stranjicu - odgovori
pristojno gospodin Palivec i zapali lulu. - Ako bi se ovjek danas u takve stvari pleo,
mogao bi lako izgubiti glavu. Ja sam obrtnik; kad tko doe i narui pivo, ja mu
natoim. Ah neko Sarajevo, politika ili pokojni nadvojvoda, to nije za nas, to moe
ovjeka odvesti samo u pankraki zatvor.
Bretschneider zamukne i razoarano se obazre po praznoj gostionici.
- Ovdje je neko visjela careva slika - javi se zaas - ba ondje gdje sada visi
ogledalo.
7
- Jest, imate pravo - odgovori gospodin Palivec - visjela je ondje, pa su po njoj srale
muhe, tako da sam je odnio na tavan. Znate, mogao bi tkogod jo rei kakvu
primjedbu, pa bi bilo neprilika. A zar mi je to potrebno?
- A u Sarajevu je moralo biti gadno, gospodine gostioniaru?
Na ovo podmuklo i izravno pitanje gospodin Palivec je odgovorio neobino
oprezno:
- U ovo doba je u Bosni i Hercegovini strahovita vruina. Kad sam ja ondje sluio,
morali smo naem natporuniku stavljati led na glavu.
- A u kojoj ste pukovniji sluili, gospodine gostioniaru?
- Takvih se sitnica ja ne sjeam, ja se nikada nisam zanimao za takve gluposti i
nikada nisam bio na to radoznao - odgovori gospodin Palivec - pretjerana
radoznalost moe samo koditi.
Civilni agent Bretschneider definitivno zamuknu i njegovo namrgoeno lice oivje
tek onda kad je uao vejk, koji, stupivi u gostionicu, odmah narui crno pivo i
ree:
- U Beu je danas takoer alost.
Bretschneiderove oi zasvijetlie nadom i on ree kratko:
- Na dvorcu u Konopitu vije se deset crnih zastava.
- Trebalo bi ih biti dvanaest - ree vejk otpivi piva.
- Zato mislite dvanaest? - upita Bretschneider.
- Pa da bude okrugao broj, na tucete vam se da bolje raunati, a na tucete je uvijek
i jeftinije - odgovori vejk.
Nastade tiina, koju prekide sam vejk uzdiui:
- I tako njega nema meu ivima, dao mu bog vjeni pokoj. Nije ni doekao da
postane car. Kad sam ja sluio vojsku, tada je jedan general pao s konja i ostao na
mjestu mrtav. Htjedoe mu pomoi da se popne na konja, podii ga, ali se zaudie
videi da je mrtav. A ba je tih dana trebao da postane feldmaral. Dogodilo se to na
smotri trupa. Ovakve smotre nikada ne donose dobra. I u Sarajevu je bila nekakva
smotra. Jednom mi je, sjeam se, na takvoj smotri falilo dvadeset dugmeta na
2
mundiru, pa su me zbog toga zatvorili na etrnaest dana u ajncel i ondje sam dva
dana leao kao Lazar, svezanih ruku i nogu unakrst. Ali u vojsci vam mora biti
discipline, inae ne bi nitko mario ni za to. Na natporunik Makovec uvijek nam
je govorio: Discipline, budale jedne, mora biti, inae biste se verali po drveu kao
majmuni, ali vojska e od vas, glupani jedni, uiniti ljude. A zar to nije istina?
Zamislite na primjer park, recimo Karlovo etalite, pa da na svakom drvetu sjedi
po jedan vojnik bez discipline. Toga sam se ja uvijek najvie bojao.
- Ali ovo u Sarajevu - nadoda Bretschneider - uradili su Srbi.
- Varate se - odgovori vejk. - To su uradili Turci, zbog Bosne i Hercegovine.
I vejk poe izlagati svoje gledite na meunarodnu politiku Austrije na Balkanu.
Turci su godine 1912. izgubili rat sa Srbijom, Bugarskom i Grkom. Traili su da im
Austrija pomogne, a kad se to nije dogodilo, ubili su Ferdinanda.
- Voli li Turke? - obrati se vejk gostioniaru Palivecu - voli li te poganske pse?
Zar ne, da ih ne voli?
- Gost je gost - odgovori Palivec - pa makar bio i Turin. Za nas obrtnike nema
8
- To vam ne mogu rei, jer se nitko nije usudio ponoviti njegove rijei. Ali kau da
je to bilo neto tako strano i uasno da je jedan sudbeni vijenik koji je bio prisutan
od toga poludio, pa ga jo i sada dre izolirana da se to ne bi saznalo. To nije bila
samo obina uvreda velianstva kakva se deava u pijanstvu.
- A kakve se uvrede velianstva deavaju u pijanstvu? - upita Bretschneider.
- Molim vas, gospodo, skrenite razgovor - javio se gostioniar Palivec. - Vi znate da
ja to ne volim. ovjek neto blebne, a kasnije mu je ao.
- Kakve se uvrede velianstva deavaju u pijanstvu? - ponovi vejk. - Svakakve.
Opijte se, pa naredite da vam zasviraju austrijsku himnu, pa ete vidjeti to ete
govoriti. Izmislit ete toliko toga protiv Njegova Velianstva da bi bilo dovoljno da
ga obrukate za itav ivot kad bi i samo polovina od onoga bila istinita.
- Imao sam pet piva, hrenovku i jedno pecivo. Sad mi daj jo jednu ljivovicu, pa
moram ii jer sam uhapen.
Bretschneider pokaza gospodinu Palivecu orlia, zagleda se asak u gospodina
Paliveca i zapita ga:
- Jeste li oenjeni?
- Jesam.
- A moe li vaa supruga voditi gostioniarski posao u vaoj odsutnosti?
- Moe.
11
12
Zaklinjao se da je htio da se samo ogrije, ali mu to nije nita pomoglo. Kad ve sud
uzme neto u ruke, tada je zlo. Ali to je zlo potrebno. Premda svi ljudi nisu takvi
nitkovi kako bi se moglo pretpostavljati, ipak se postavlja pitanje kako e danas
prepoznati estita ovjeka od nitarije, osobito danas, u tako ozbiljno doba, kad su
ustrijelili Ferdinanda. Tako su kod nas, kad sam sluio vojsku u Budjejovicama, u
umi iza vjebalita ubili psa naeg kapetana. Kad je to kapetan saznao, pozvao je
nas sve, postrojio nas i naloio da izae iz reda svaki deseti ovjek. Ja sam,
razumije se samo po sebi, takoer bio deseti, pa smo tako stajali mirno, ni okom da
trepne. Kapetan obilazi oko nas i govori: Nitarije, lupei, gadovi, hijene pjegave,
htio bih vas sve zbog toga psa strpati u ajncel, isjei vas na rezance, postrijeljati vas
i napraviti od vas brodet. Ali da znate da vas neu tedjeti, kanjavam vas sve sa
etrnaest dana zatvora. Eto vidite, tada se radilo o psu, a sad se radi ak o
15
bilo stalo do kakva nevinog ovjeka. Maul halten und weiter dienen! - kao to su
nam govorili u vojsci. A to je ba najbolje i najljepe.
vejk lee na krevet i zadovoljno zaspi.
Uto uvedoe novu dvojicu. Jedan je od njih bio Bosanac. Hodao je po sobi, kripao
zubima i svaka druga rije bila mu je: Jebem ti duu. Muila ga je misao da e mu
se na policijskom ravnateljstvu izgubiti njegov torbarski ko.
Drugi novajlija bio je gostioniar Palivec, koji je odmah primijetio svoga znanca
vejka, probudio ga i viknuo glasom punim tragike:
- Evo i mene ovamo!
vejk mu srdano stegne ruku i ree:
- To mi je uistinu drago. Ja sam znao da e onaj gospodin odrati rije, kad vam je
ve rekao da e po vas doi. Takva tanost mnogo vrijedi.
No Palivec primijeti da takva tanost vrijedi koliko i govno, pa zapita tiho vejka
nisu li ovi zatvorenici lopovi, jer bi mu to kao obrtniku moglo koditi.
vejk mu objasni da svi osim jednoga, koji je zatvoren zbog pokuaja grabenog
umorstva nekoga gazde iz Holica, sjede kao i njih dvojica zbog nadvojvode.
Gospodin Palivec se uvrijedio i rekao da on nije zatvoren zbog nekakvog glupog
nadvojvode, nego zbog gospodina cara. A jer je to zanimalo i ostale, priao im je
kako su muhe uprljale carevu sliku.
- Zagadile su ga, prokletnice - svrio je svoj prikaz - i na kraju me strpale u zatvor.
Ja im to neu tako lako oprostiti - dodao je prijetei.
vejk ode opet spavati, ali nije spavao dugo jer su doli po njega da ga odvedu na
presluavanje.
I tako je vejk, penjui se po stepenicama na trei odio na presluavanje, nosio svoj
kri na vrh Golgote a da i sam nije bio svjestan svojega muenitva.
Opazivi natpis da je pljuvanje po hodnicima zabranjeno, zamoli straara da mu
dopusti pljunuti u pljuvanicu, a zatim, sjajei se od prostodunosti, ue u
kancelariju rekavi:
- Dobar vee elim, gospodo, svima od reda!
Umjesto odgovora udario ga netko u rebra i gurnuo pred stol za kojim je sjedio neki
gospodin, ije je lice bilo hladno i slubeno sa crtama ivotinjske okrutnosti kao da
je upravo ispao iz Lombrosove knjige O zloinakim tipovima.
On pogleda vejka krvolono i ree:
- Ne drite se tako blesavo!
- ta mogu da radim - odgovori ozbiljno vejk ja sam u vojsci bio superarbitriran
zbog slaboumnosti i naroita me je komisija slubeno proglasila slaboumnim. Ja sam
slubeni slaboumnik.
Gospodin sa zloinakim izgledom kripnu zubima:
- Ali ono zbog ega ste okrivljeni i to ste uradili, svjedoi da ste pri zdravoj pameti.
I pone nabrajati vejku itav niz raznih zloina, poevi od veleizdaje i svrivi s
uvredom Njegova Velianstva i lanova carske kue. Usred mnotva tih zloina
16
18
- Ja mislim da sa mnom nije tako zlo da bi gospoda uzalud morala gubiti vrijeme.
Mene je ve pregledao na policiji neki doktor da vidi nemam li kapavac.
- Znate ta, gospodine vejku, mi emo vas ipak poslati sudskim lijenicima.
Sastavit emo lijepo komisiju, smjestiti vas u istrani zatvor, pa ete se uz to lijepo
odmoriti. A zasada jo jedno pitanje: jeste li vi, kao to pie u zapisniku, izjavljivali i
irili vijesti da e skoro biti rata?
- Rat, e, gospodine vijenie, izbiti u najkrae vrijeme.
- A nemate li vi povremeno kakve napade?
- To, molim, nemam, samo me je jednom gotovo zahvatio nekakav automobil na
Karlovu trgu, ali odonda je prolo ve nekoliko godina.
Time se presluavanje zavrilo. vejk prui ruku gospodinu sudbenom vijeniku i
vrativi se u svoju sobu ree drugovima:
- I tako e me zbog ubistva nadvojvode Ferdinanda pregledati sudski lijenici.
20
- I mene su ve pregledavali sudski lijenici - ree jedan mladi - to je bilo tada kad
sam zbog sagova dospio pred porotu. Proglasili su me slaboumnim. Sad sam
pronevjerio parnu vralicu, pa mi ne mogu nita. Rekao mi je juer moj advokat da
mi ovaj lijeniki nalaz o slaboumnosti mora koristiti itava ivota.
- Ja sudskim lijenicima nita ne vjerujem - primijeti neki ovjek inteligentna
izgleda. - Kad sam jednom krivotvorio mjenice, za svaki sam sluaj polazio
predavanja doktora Heverocha, pa kad su me uhvatili, simulirao sam paralitiara,
ba onako kako je izlagao gospodin doktor Heveroch. Ugrizao sam jednog sudskog
lijenika iz komisije za nogu, popio sam tintu iz tintarnice i istovario se, da prostite,
gospodo, pred itavom komisijom u uglu dvorane. Ali zbog toga to sam jednomu
pregrizao list na nozi, proglasie me potpuno zdravim, pa sam tako nastradao.
- Ja se ba nita ne bojim pregleda te gospode - izjavi vejk. - Kad sam sluio
vojsku, tada me je pregledao i jedan veterinar, pa je sve dobro prolo.
- Sudski lijenici su mrcine - javi se mali, zgureni ovjeuljak - nedavno su na mojoj
livadi sluajno iskopali ljudski kostur, pa su sudski lijenici utvrdili da je taj ovjek
bio ubijen udarcem nekoga tupog predmeta prije etrdeset godina. Meni je tek
trideset i osam, ali su me ipak zatvorili iako imam krsni list, izvod iz matice i
domovinu.
- Mislim - ree vejk - da bismo sve to trebali gledati s potenije strane. Svatko se
moe prevariti, a i mora se prevariti to vie o neemu razmilja. Sudski lijenici su
ljudi, a ljudi su pogreivi. Tako je jednom meni u Nuslama, ba kod mosta to vodi
preko Botia, priao nou jedan gospodin kad sam se vraao od Banzeta, i udario
me volovskom ilom po glavi, a kad sam leao na zemlji, osvijetlio me svjetiljkom i
rekao: To je zabuna, to nije on. I razljutio se zbog te zabune toliko da me je jo
jednom maznuo ilom preko lea. To je ve tako u ljudskoj prirodi da se ovjek
vara sve do smrti. Kao na primjer onaj gospodin koji je jedne noi naao
polusmrznuta bijesna psa, donio ga kui i stavio eni u krevet. Kad se pas ugrijao i
oporavio, izujedao je itavu obitelj i najmlae dijete u kolijevci rastrgao i poderao.
Ili ispriat u vam sluaj kako se kod nas u kui prevario jedan tokar. Otkljuao je
podolsku crkvicu jer je mislio da je kod kue, izuo se u sakristiji jer je mislio da je
to njegova kuhinja, i legao je na oltar jer je mislio da je kod kue u krevetu, i pokrio
se pokrivaima sa svetim natpisima, i pod glavu je stavio evanelje i druge neke
svete knjige, da bi mu bilo visoko pod glavom. Ujutro ga je naao crkvenjak, a on
mu je, kad se pribrao, sasvim dobroudno rekao da je to zabuna. Lijepa je to
zabuna, ree mu crkvenjak, kad zbog takve zabune moramo crkvu ponovno
posvetiti. Tokara su zatim pregledali sudski lijenici, i oni su mu dokazali da je bio
potpuno priseban i trijezan, jer da je bio pijan, tada ne bi mogao pogoditi kljuem u
onu bravu na crkvenim vratima. Poslije toga je taj tokar umro u pankrakom
zatvoru. A evo vam jo jednog primjera, kako se u Kladnu prevario jedan policijski
pas, vujak poznatog konjikog kapetana Rottera. Kapetan Rotter je dresirao pse i
pravio pokuse sa skitnicama tako da su sve skitnice izbjegavale Kladno i okolicu.
Tada je naloio da mu andari moraju na svaki nain dovesti kakva sumnjiva
ovjeka. I dovedoe mu tako jednom nekoga dosta pristojno odjevena ovjeka
kojega su nali u lnskoj umi kako sjedi na nekom panju. Odmah su mu odrezali
21
23
kao u raju. Ondje moete galamiti, urlati, pjevati, plakati, meketati, vritati, skakati,
moliti se, prebacivati se, hodati etvoronoke, skakutati na jednoj nozi, trati
uokolo, plesati, hopsati, itav dan uati i penjati se po zidu. Nitko nee doi do vas
i rei vam: To ne smijete raditi, to se, gospodine, ne pristoji, mogli biste se stidjeti,
zar ste vi obrazovan ovjek? No i to je istina da ondje ima i potpuno mirnih
luaka. Takav je bio na primjer neki ueni izumitelj koji je neprestano kopao nos i
samo bi jednom na dan rekao: Upravo sam pronaao elektricitet. Kao to velim,
bilo je ondje vrlo lijepo, pa ono nekoliko dana to sam ih proveo u ludnici pripada
meu najljepe asove mojega ivota.
I zaista ve samo primanje na koje je vejk naiao u ludnici kad su ga odveli na
promatranje iz zemaljskog kaznenog suda, nadmailo je njegova oekivanja.
Najprije su ga svukli do gola, a onda su mu dali nekakav ogrta i prijateljski ga
uhvatili ispod pazuha i odveli ga u kupaonicu, pri emu ga je jedan bolniar
zabavljao prianjem neke anegdote o idovima. U kupaonici ga posadie u kadu s
toplom vodom, a zatim ga izvukoe i postavie pod hladan tu. To su ponovili tri
puta i onda ga zapitali kako mu se to svia. vejk je rekao da je bolje nego u
kupalitu kraj Karlova mosta i da se on vrlo rado kupa. Kad mi jo obreete nokte
i kosu, nee tada nita nedostajati do moje potpune sree, dodao je smjekajui se
ugodno.
I tu su mu elju ispunili, a kad su ga jo dobro istrljali spuvom, zavie ga u ponjavu
i odnesoe u prvi odio na krevet, gdje ga pokrie pokrivaem i zamolie da zaspi.
vejk i danas pria o tome s uivanjem:
- Zamislite, nosili su me, u pravom smislu rijei odnijeli na rukama, pa mi je u tom
asu bilo zaista divno.
A na krevetu je zaista blaeno zaspao. Poslije su ga probudili i dali mu loni
mlijeka i emiku. Zemika je bila ve izrezana na male komadie, i dok je jedan
bolniar drao vejka za obadvije ruke, drugi je moio komadie emike u mlijeko
i hranilo ga, kao to gusku hrane valjucima. Poto su ga nahranili, uhvatie ga ispod
pazuha i odvedoe u nunik, gdje su ga zamolili da izvri malu i veliku nudu.
I o tom lijepom asu pripovijeda vejk s uivanjem, pa sigurno ne moram ponavljati
njegove rijei o tome to su poslije s njim radili. Spomenut u samo ovu vejkovu
reenicu:
- Jedan me od njih pri tom drao u naruju.
Kad su ga doveli natrag, poloili ga opet u krevet i opet ga zamolili da zaspi. Kad je
zaspao, probudili ga i odveli u sobu za preglede, gdje se vejk, stojei potpuno gol
pred dvojicom lijenika, sjetio slavnih vremena svojeg regrutovanja. Nehotice mu se
otre s usana:
4
- Tauglich.
- ta rekoste? - zapita ga jedan lijenik. - Poite pet koraka naprijed i pet natrag!
vejk uini deset koraka.
- Ta ja sam vam rekao - primijeti lijenik - da je dovoljno pet.
- Ja ne marim za par koraka - odgovori vejk.
25
27
Poslije krasnih sunanih dana u ludnici za vejka su nastali dani puni progona.
Redarstveni nadzornik Braun doekao je vejka s okrutnou rimskih krvnika iz
doba draesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: Bacite
ovoga kranskog nitkova lavovima! - tako je sada rekao nadzornik Braun: U
buharu s njim!
Ni rijei vie, ni manje. Samo su pri tom oi gospodina redarstvenog nadzornika
zasjale od nekog naroitog perverznog uivanja.
vejk se nakloni i ree ponosno:
- Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znai isto to zatvor, a to nije ba tako
zlo.
- Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu straar, a vejk nadoda:
- Ja sam skroman ovjek i zahvalan za sve to ete za mene uraditi.
U eliji je na drvenom leaj u sjedio zamiljeno neki ovjek. Sjedio je apatino i na
njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zakripao klju u bravi
elije, da se to njemu otvaraju vrata slobode.
- Klanjam se, vae gospodstvo - ree vejk sjedajui kraj njega na leaj - koliko
moe biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamiljeni ovjek.
- Pa ovdje i nije loe - nastavi vejk razgovor - ovaj leaj je od glaena drva.
Ozbiljni ovjek ne odgovori nita, nego ustade i poe brzo hodati po malenu
prostoru izmeu vrata i leaja, kao da se uri da neto spasi.
vejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se
neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da e se s policijom boriti na ivot i
smrt. Tekst je glasio: Vi ete to platiti! Drugi je zatvorenik napisao: avo vas
odnio, andari! Trei je jednostavno konstatirao injenicu: Sjedio sam ovdje 5.
lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareek, trgovac iz Vrovica.
28
- Ja sam u tome vjet, ja sam jednom nou promijenio dvadeset osam lokala. Ali
svaka ast, nigdje nisam popio vie od tri piva.
- Ukratko - produi nesretni podreeni inovnik proelnika koji je tako
velianstveno proslavio svoj imendan - kad smo ve proli dvanaestak raznih lokala,
primijetili smo da nam se izgubio proelnik, premda smo ga svezali konopcem i
vodili ga sa sobom kao psetance. Poli smo ga dakle traiti na sve strane i napokon
se izgubismo jedni drugima, i tako sam se ja na kraju naao u jednoj nonoj kavani
na Vinohradima. Bio je to vrlo pristojan lokal, u kojem sam pio nekakav liker
upravo iz boce. to sam kasnije radio, toga se ne sjeam, samo znam da su ve
ovdje na povjerenitvu, poto su me amo doveli, obadva straara podnijela prijavu
da sam bio pijan, da sam se vladao nemoralno, da sam izlupao neku gospou,
razrezao depnim noiem tui eir koji sam skinuo s vjealice, rastjerao enski
orkestar, optuio natkonobara pred svima da mi je ukrao dvadeset kruna, razbio
mramorni stol za kojim sam sjedio, i namjerno pljunuo nepoznatom gospodinu za
susjednim stolom u crnu kavu. Nita vie nisam uradio, bar se ne mogu sjetiti da
sam jo ta uinio. A vjerujte mi, ja sam estit i inteligentan ovjek koji ni na to
drugo ne misli nego na svoju obitelj. ta velite na sve to? Ta ja nisam nikakav
izgrednik!
- Je li vas stajalo mnogo truda da razlupate mramornu plou onoga stola - umjesto
odgovora upita vejk radoznalo - ili ste je razbili jednim udarcem?
- Jednim udarcem - odgovori inteligentni gospodin.
- Onda ste propali - zamiljeno ree vejk. - Dokazat e vam da ste se na to
spremali marljivim uvjebavanjem. A ona kava stranoga gospodina u koju ste
pljunuli, je li ona bila bez ruma ili s rumom?
I ne ekajui odgovora vejk poe objanjavati:
- Ako je bila s rumom, tada je za vas gore jer je skuplja. Kod suda se sve zbraja,
sumira se, da ispadne barem kakav zloin.
- Kod suda... - maloduno proapta savjesni otac obitelji i oborivi glavu padne u
5
32
37
Vratar je none kavane bio vrlo pospan, pa je trebalo mnogo vremena dok je
shvatio da se vlasnik kreveta vratio kui i da trai na nj svoje pravo.
Po obiaju svih vratara nonih kavana, i ovaj je gospodin izjavio da e isprebijati
svakoga tko ga bude budio, pa je pokuao spavati dalje.
No vejk je pokupio dijelove njegove garderobe, donio mu ih je do kreveta i
prodrmavi ga energino rekao mu:
- Ako se ne obuete, pokuat u vas izbaciti na ulicu takva kakvi ste sada. Za vas e
biti mnogo bolje ako izletite odavde obueni.
- A ja sam htio spavati do osam navee - zbunjeno ree vratar navlaei hlae. Uostalom, ja plaam za krevet ovoj gospoi dvije krune dnevno i mogu ovamo
voditi dame iz kavane. Marena, ustani!
Dok je stavljao ogrlicu i vezao kravatu, pribrao se ve toliko da je poeo uvjeravati
vejka kako je nona kavana Mimoza zaista jedan od najpristojnijih nonih
lokala, u koji imaju pristup samo dame kojima su policijske knjiice u potpunom
redu, pa je srdano pozvao vejka da posjeti njihov lokal.
Naprotiv njegova prijateljica nije ba bila zadovoljna sa vejkom pa je upotrijebila
nekoliko vrlo pristojnih izraza, od kojih je najpristojniji bio ovaj:
- Klipane gospodski!
Kad su uljezi otili, poe vejk da obrauna s gospoom Mllerovom, ali je ona
iezla bez traga i glasa. Naao je samo komadi papira, na kojem je ona olovkom
nadrljala svojim iskidanim rukopisom nekoliko neobino lako izraenih misli u vezi s
nesretnim sluajem iznajmljivanja vejkova kreveta vrataru none kavane.
- Oprostite, milostivi gospodine, to vas vie neu vidjeti jer u skoiti kroz prozor.
- Lae - ree vejk i odlui da je prieka.
Nakon pola sata uuljala se u kuhinju nesretna gospoa Mllerov, i na njezinu se
oajnom izraaju lica vidjelo da oekuje od vejka utjene rijei.
- Ako hoete skoiti kroz prozor - ree vejk - tada idite u sobu gdje sam otvorio
prozor. Ne bih vam savjetovao da skaete kroz kuhinjski prozor, jer biste pali u vrt
38
na rue i otetili bunje, pa biste to morali platiti. Sa sobnog prozora past ete
krasno na plonik, i ako budete imali sree, slomit ete kraljenicu. Ako ne budete
imali sree, prelomit ete jedino sva rebra, ruke i noge pa ete morati platiti bolnike
trokove.
Gospoa Mllerov brinu u pla i potiho ode u sobu, zatvori prozor, a zatim se
vrati i ree:
- Propuh je, pa to nije dobro za reumatizam milostivog gospodina.
Zatim ode urediti krevet i sve je neobino briljivo pospremila, a onda se suznih
oiju vratila vejku u kuhinju i priopila mu:
- Ona dva psia, gospodine, koja smo drali u dvoritu, crknula su. A bernardinac
nam je pobjegao kad su vrili kunu premetainu.
- Isuse Kriste! - viknu vejk. - Taj e nadrljati jer ga sad sigurno trai policija.
- Ugrizao je gospodina redarstvenog komesara kad ga je pri premetaini izvlaio
ispod kreveta - nastavila je gospoa Mllerov. - Naprije je netko od gospode rekao
da se netko skriva pod krevetom, pa su onda pozvali bernardinca da u ime zakona
izae napolje, a kad on nije htio, onda su ga izvukli. A on je navalio na njih i onda
jurnuo kroz vrata i vie se nije vratio. I mene su presluavali o tome tko k nama
dolazi i ne dobivamo li novaca iz inozemstva, a zatim su natuknuli da sam glupaa
kad sam im rekla da novce iz inozemstva dobivamo rijetko, posljednji put da smo
dobili od onog direktora iz Brna kaparu u visini od ezdeset kruna za angorsku
maku koju ste oglasili u Narodnoj politici, a mjesto koje ste mu poslali u kitrici
od datula ono slijepo tene, foksterijera. Poslije toga su sa mnom vrlo prijazno
razgovarali i preporuili mi da uzmem na stan onog vratara iz none kavane, da se
ne bih plaila sama u stanu, onoga kojeg ste izbacili...
- Ja ba nemam sree s tim inovnicima, gospoo Mllerov. Vidjet ete koliko e
ih sada doi da kupuju pse! - uzdahnu vejk.
Ne znam da li su gospoda, koja su poslije prevrata pregledavala policijski arhiv,
deifrirala stavke tajnoga fonda dravne policije u kojima je pisalo: B... 40 K, F...
50 K, L... 80 K itd., ali svakako su krivo pretpostavljali da su B, F i L poetna slova
imena neke gospode koja su za 40, 50, 80 kruna itd. prodavali eki narod cmoutom orlu.
B znai bernardinac, F - foksterijer, a L znai leonberger. Sve je ove pse odveo
Bretschneider od vejka na redarstveno ravnateljstvo. Bile su to odurne mrcine koje
nisu imale nita zajedniko sa psima istokrvne rase za kakve ih je vejk
predstavljao Bretschneideru.
Bernardinac je bio mjeanac neistokrvna pudla i nekakva ulinog okla, foksterijer
je imao ui jazavara, bio je velik kao mesarski pas, a noge su mu bile krive kao da
je prebolio rahitis. Leonbergerova glava je podsjeala na dlakavu gubicu stajskoga
pina, rep mu je bio podrezan, bio je visok poput jazavara, a stranjica mu je bila
gola kao u uvenih amerikih goliavih pasa.
Poslije toga doao je kupiti psa detektiv Kalous i vratio se s nekom izbuljenom
nakazom koja je bila nalik na hijenu pjegavu, a imala je grivu kao kotski pas ovar,
tako da je meu stavke tajnoga fonda pribiljeena nova stavka: D... 90K.
Ta je nakaza predstavljala dogu...
39
Ali ni Kalousu nije polo za rukom da ispipa togod od vejka. Bio je jednake sree
kao i Bretschneider. I najlukavije politike razgovore vejk bi sveo na prianje o
lijeenju pasje bolesti kod tenadi, a najotroumnije podmukle zamke svravale su
tako da je Bretschneider opet odveo od vejka kakvu novu, nezamislivo krianu
mrcinu.
A to je ujedno i bio kraj karijere slavnoga detektiva Bretschneidera. Kad je ve
imao u svom stanu sedmoro takvih nemani, zatvorio se s njima u zadnju sobu i nije
im dao nikakve hrane sve dok ga nisu poderale.
Bio je tako poten da je dravi utedio pogrebne trokove.
U njegovu slubenikom listu na redarstvenom ravnateljstvu unesene su poslije toga
u rubriku Napredovanje u slubi ove tragine rijei: Poderan od vlastitih pasa.
Kad je vejk kasnije uo za taj tragini sluaj, rekao je samo ovo:
- Ne mogu samo nikako shvatiti kako e mu tijelo sastaviti za sudnji dan.
40
U vrijeme kad su ume na rijeci Rabu u Galiciji gledale bijeg austrijske vojske preko
Raba i kad su dolje u Srbiji austrijske vojske dobivale po stranjici ono to su ve
odavno zasluile, sjetilo se austrijsko ministarstvo vojske i vejka, neka bi pomogao
da se monarhija izvue iz te nevolje.
Kad su mu donijeli poziv da se za nedjelju dana mora javiti na lijeniki pregled na
Streljakom otoku na Vltavi, vejk je ba leao u krevetu jer je opet patio od
reumatizma.
Gospoa Mllerov spremala mu je u kuhinji kavu.
- Gospoo Mllerov - zau se iz sobe tihi vejkov glas - gospoo Mllerov,
doite asak ovamo!
Kad je dvorkinja prila k njegovu krevetu, vejk joj i opet ree tihim glasom:
- Sjednite, gospoo Mllerov!
U glasu mu je zvualo neto tajanstveno i sveano.
Kad je gospoa sjela, uspravivi se u krevetu vejk izjavi:
- Ja idem u rat!
- Djevice Marijo! - viknu gospoa Mllerov - a to ete ondje raditi?
- Borit u se - grobnim glasom odgovori vejk. - Austrija stoji vrlo loe. Na sjeveru
neprijatelj ve nadire prema Krakovu, a na jugu u Madarsku. Dobivamo batine
uzdu i poprijeko, pa me zato zovu u vojsku. Ta itao sam vam juer u novinama
da su nam milu domovinu okruili tamni oblaci!
- Ali vi se ne moete ni maknuti!
- To ne smeta, gospoo Mllerov, poi u u rat na kolicima. Vi znate onog
slastiara za uglom, on ima takva kolica. Vozao je u njima prije nekoliko godina
svoga hromog i zloestog djeda na svjei zrak. Vi ete me, gospoo Mllerov,
odvesti u rat na tim kolicima.
Gospoa Mllerov brinu u pla:
41
44
Osobito ne vii vojni lijenik Bautze. Bio je to neumoljiv ovjek, koji je u svemu
vidio prevarni pokuaj izbjegavanja vojske, fronte, taneta i rapnela.
Poznata je njegova izreka:
8
toga sretnika ba onoga asa kad je na nj viknuo Kehrt euch! udarila kap.
Odnesite toga simulanta! - rekao je Bautze, poto je ustanovio da je ovjek mrtav.
A pred njim se pojavio toga historijskog dana i vejk, kao i ostali potpuno gol,
prikrivajui stidljivo golotinju takama o koje se oslanjao.
10
- Das ist wirklich ein besonderes Feigenblatt - rekao je Bautze - takva smokvina
lista nije bilo u raju!
- Otputen iz vojske zbog slaboumnosti - proita narednik iz slubenih spisa.
45
46
U ovo veliko doba vojni su lijenici ulagali neobian trud da iz simulanata istjeraju
avla sabotae i vrate ih opet u krilo vojske.
Lijenici su uveli nekoliko stupnjeva muenja simulanata i onih na koje se sumnjalo
da simuliraju, kao to su npr. tuberkulozni, reumatiari, ljudi kilavi, oboljeli od
bubrene bolesti, tifusa, eerne bolesti, upale plua i drugih bolesti.
Muenje kojemu su simulanti bih podvrgnuti bilo je sistematizirano, a stupnjevi su
muenja bili ovi:
1. Potpuna dijeta, ujutro i navee aa aja, u trajanju od tri dana, a uz to svi
simulanti, bez razlike na to se tue, dobivaju i aspirin za znojenje.
2. Da ne bi mislili da u vojsci tee med i mlijeko, svaki od njih dobiva obilnu porciju
kinina u praku, to se zove lizanje kinina.
3. Dvaput na dan ispiranje eluca litrom tople vode.
4. Klistir s upotrebom zasapunjene vode i glicerina.
5. Omotavanje u ponjavu namoenu u hladnoj vodi.
Bilo je junaka koji su podnijeli svih pet stupnjeva muenja, pa su ih na kraju odvezli
u jednostavnom lijesu na vojniko groblje. No bilo je i ljudi malodunih koji su
doavi na klistir izjavili da im je ve dobro i da ne ele nita drugo, nego da odu s
prvim marbataljonom na frontu.
vejka su u garnizonskom zatvoru smjestili u bolesniku baraku u kojoj su bili ba
takvi maloduni simulanti.
- Ne mogu vie izdrati - rekao mu je njegov susjed u krevetu, kojega su upravo
doveli iz lijenike ordinacije gdje su mu ve drugi put ispirali eludac.
Taj je ovjek simulirao kratkovidnost.
- Sutra idem u pukovniju - odluio je drugi susjed s lijeve strane, koji je maloas
dobio klistir, a simulirao je da je gluh kao top.
Na krevetu kraj vrata umirao je jedan suiavac, zamotan u ponjavu namoenu u
47
hladnoj vodi.
- To je ve trei ove nedjelje - primijeti susjed s desne strane - a to je tebi?
- Bolujem od reume - odgovori vejk, na to zaori srdaan smijeh itavog drutva.
Smijao se i umirui suiavac koji je simulirao tuberkulozu.
- S reumatizmom nisi trebao ni da dolazi meu nas - ozbiljno upozori neki debeljko
- reumatizam se ovdje smatra tako beznaajnim kao i kurje oko. Ja sam slabokrvan,
nemam pola eluca i fali mi pet rebara, pa mi nitko ne vjeruje. Bio je ovdje ak i
jedan gluhonijemi, etrnaest dana zaredom omotavali su ga svako pola sata u
ponjavu namoenu u hladnoj vodi, svaki dan su mu davali klistir i ispirali eludac.
Ve su svi bolniari mislili da je pobijedio i da e kui, kadli mu lijenik propisa
neto za bljuvanje. inilo se da e svu utrobu izbljuvati, i to ga je slomilo. Ne
mogu, ree, vie izigravati gluhonijema ovjeka, vratio mi se i govor i sluh.
Bolesnici su mu savjetovali da se ne upropatava, ali on je ostao pri tome da uje i
govori kao i ostali. A isto je to rekao i ujutro prilikom vizite.
- Drao se on dugo - primijeti ovjek koji je simulirao da mu je jedna noga kraa
itav decimetar - a ne kao onaj koji je simulirao da ga je udarila kap. Tomu su bila
dovoljna tri kinina, jedan klistir i jednodnevni post. Priznao je, pa prije nego je dolo
do pumpanja eluca, o uzetosti nije bilo ni spomena. Ali najdulje je izdrao onaj
koga je ugrizao bijesni pas. Grizao je, lajao je, istina odlino, ali nikako nije mogao
izazvati pjenu na usta. Pomagali smo mu kako smo mogli, kakljali smo ga po itav
sat prije vizite, tako da je dobio greve i sav poplavio, ali pjena se na ustima nije
pojavljivala, njoj ni traga. Bilo je to neto strano. A kad je jednog jutra priznavao
na viziti simuliranje, bilo nam ga je tako ao. Stao je uz krevet uspravan kao jela,
pozdravio vojniki i rekao: Pokorno javljam, gospodine lijenie, da onaj pas koji
me je ugrizao valjda nije bio bijesan. Lijenik ga pogleda nekako udno, tako da je
bolesnik poeo drhtati po itavom tijelu i nastavio: Pokorno javljam, gospodine
lijenie, da me uope nije ugrizao nikakav pas, nego sam se sam ugrizao u ruku.
Poslije toga priznanja stavljen je pod istragu zbog sakaenja sama sebe ugrizom u
ruku da ne mora na ratite.
- Sve ovakve bolesti u kojima je potrebna pjena oko usta - ree debeli simulant teko je simulirati. Isto je tako s padavicom. Bio je ovdje i jedan padaviar koji je
uvijek govorio da mu uope nije teko simulirati napadaj, pa ih je tako dobivao i
oko deset na dan. Svijao se u grevima, stiskao ake, izbuljivao oi, tako da su
izgledale kao da stoje na peteljkama, lomatao je sobom, plazio jezik, da ne duljim,
bila je to izvrsna prvoklasna padavica, prava pravcata. Najednom mu izbili neki
irovi, dva na vratu i dva na leima, pa je tako doao kraj i svijanju i lomatanju, jer
nije mogao ni maknuti glavu, ni sjediti, ni leati. Pao je i u vruicu, pa je u toj
vruici prilikom vizite sama sebe odao. A i nas su namuili ti irovi jer je morao s
njima leati meu nama jo tri dana, a dobivao je drugu dijetu: ujutro kavu s
pecivom, a navee kau ili juhu, pa smo mi s ispumpanim, gladnim elucima i
potpunom dijetom morali gledati kako on dere, mljaska, pue i tuca od sitosti.
Trojici je time slomio duh, pa su i oni priznali. Bolovali su od srane mane.
- Najbolje se dade simulirati ludilo - ree jedan simulant. - Iz naeg uiteljskog zbora
lee u susjednoj sobi dvojica, od kojih jedan neprestano i danju i nou vie:
48
zatvorite, ne dajte mu jesti, pokaite mu da vojsci nisu potrebni blesani! Izbit emo
ti, klipane, te novine iz glave! - odlui nakon dugog trkaranja gospodin obrst. Dok
sam ja sjedio u zatvoru, deavala su se u kasarnama udesa. Na je pukovnik uope
zabranio vojnicima itanje; nisu se smjele itati ni Prake slubene novine, a u
kantini se u novine nisu smjele zamatati ni hrenovke ni sir. Otada su vojnici poeli
itati, pa je naa pukovnija postala najobrazovanija. itali smo sve novine, a u
svakoj su se eti pravili stihovi i pjesmice protiv naeg obrsta. A kad bi se to u
regimenti dogodilo, meu ljudima bi se uvijek naao kakav dobroinitelj koji bi to
dao u novine pod naslovom: Muenje vojnika. Pa ni to im nije bilo dosta. Pisali
su narodnim zastupnicima u Be da se zauzmu za njih, a ovi su poeli podnositi
interpelaciju za interpelacijom, da je na gospodin obrst ivotinja i slino.
Nekakav je ministar poslao k nama komisiju da ispita stvar, pa je kasnije neki
Franta Henel iz Hluboke dobio dvije godine zatvora, jer je on ono pisao
zastupnicima u Be zbog one zaunice koju mu je na vjebalitu prilijepio gospodin
pukovnik. Kasnije, kad je komisija otputovala, gospodin obrst je dao postrojiti sve
nas, itavu regimentu, pa nam je stao govoriti da je vojnik vojnik, da on mora drati
jezik za zubima i sluiti, a ako mu se neto ne svia, da je to krenje subordinacije.
A vi ste, nitkovi, mislili, da e vam komisija pomoi, govorio je gospodin obrst,
drek vam je pomogla. Sad e lijepo svaka kompanija prodefilirati mimo mene i
14
15
- Ovdje!
- Ispiranje eluca i kinin!
I tako dalje, jedan za drugim, bez milosti, mehaniki, strogo.
- vejk?!
- Ovdje!
I doktor Grnstein pogleda novog pacijenta.
- to vas boli?
- Pokorno javljam, patim od reume!
Doktor Grnstein se za vrijeme svoje prakse privikao na fino ironiziranje, a taj je
nain djelovao mnogo jae nego vikanje.
- Aha, reumatizam - ree vejku - to je vrlo teka bolest. udan je to sluaj da
ovjek dobije reumatizam ba onda kad je svjetski rat, pa treba da ide u vojsku. Ja
mislim da vas to mora strano ljutiti.
- Pokorno javljam, gospodine nadlijenie, da me to strano ljuti.
- Eto vidite, to ga ljuti. Od vas je zaista vrlo lijepo da ste nas se sjetili sa svojim
reumatizmom ba sada. U mirno doba takav jadnik tri kao jare, ali im bukne rat,
odmah ima reumu, a i koljena mu odmah otkazu poslunost. Zar vas ne bole
koljena?
- Pokorno javljam da bole.
- I itave noi ne moete spavati, zar ne? Reumatizam je vrlo opasna, bolna i teka
bolest. Mi ovdje imamo ve dobra iskustva s reumatiarima. Potpuna dijeta, a i
ostale metode lijeenja pokazale su se kao vrlo uspjene. Ovdje ete ozdraviti prije
nego u Pt'anima i odmairat ete na frontu da e se sve praiti za vama.
I okrenuvi se sanitetskom podoficiru, ree:
- Piite: vejk, potpuna dijeta, dvaput na dan ispiranje eluca, jednom na dan klistir,
a kako e biti dalje, to emo vidjeti. A sada ga odvedite u ordinacijsku sobu, isperite
mu eludac i, kada se pribere, dajte mu klistir, ali dobar, tako da pone dozivati sve
svece ne bi li se reumatizam preplaio i pobjegao.
A okrenuvi se zatim svima krevetima, odra govor pun lijepih i razboritih misli:
- Nemojte misliti da pred sobom imate kakva vola koga moete vui za nos. Vae
vladanje nee me nipoto izbaciti iz ravnotee. Ja znam da ste vi svi simulanti i da
se hoete izvui iz vojske. A prema tome ja i postupam s vama. Preivio sam
stotine i stotine takvih vojnika kao to ste vi. Na ovim krevetima leale su gomile
ljudi kojima nije nedostajalo nita drugo osim vojnikog duha. Dok su se njihovi
drugovi borili na ratnim poljanama, oni su mislili da e se valjati po krevetima,
dobivati bolniku hranu i ekati dok se zavri rat. Ali u tom su se vraki prevarili, a i
vi ete se svi vraki prevariti. I nakon dvadeset godina vikat ete iza sna kad budete
sanjali kako ste kod mene simulirali.
- Pokorno javljam, gospodine nadlijenie - zau se tihi glas s nekoga kreveta kraj
prozora - ja sam ve ozdravio, ja sam ve noas opazio da mi je astma prola.
- Kako se zovete?
- Kovak, pokorno javljam, treba da dobijem klistir.
- Dobro, dobit ete jo klistir za put - odlui doktor Grnstein - da se ne biste tuili
da vas ovdje nismo lijeili. Tako, a sada svi bolesnici koje sam prozvao, neka idu za
51
vejk , koga je traila, lei u treoj baraci na krevetu broj sedamnaest. Pratio ju je
sam doktor Grnstein koji je bio zbog toga sav zbunjen.
vejk je ba sjedio na krevetu poslije obiajne dnevne kure koju je propisao doktor
Grnstein, a bio je okruen grupom mravih i izgladnjelih simulanata koji se jo nisu
predali, nego su se grevito borili s doktorom Grnstein na terenu potpune dijete.
Kad bi ih tkogod sluao, stekao bi utisak da se nalazi u kulinarskom drutvu, u vioj
kuharskoj koli ili na gurmanskim kursovima.
- I prosti varci od goveeg loja mogu se takoer jesti - priao je jedan bolesnik koji
je ovdje leao zbog zastarjelog eluanog katara - kad su topli. Kad se topi loj,
valja ih dobro istisnuti, posoliti, popapriti, i ja vam velim da im ni guji varci nisu
ravni!
52
- Ostavite vi guje varke - javi se ovjek s rakom na elucu - nita nema bolje
od gujih varaka. Pred njima se mogu sakriti varci od svinjskog peka! Razumije
se, moraju se zlatno zautjeti, kao to rade idovi. Oni uzmu tustu gusku i skinu joj
mast zajedno s koom, pa se to onda cvre.
- Znate li da se varate to se tie svinjskih varaka? - primijeti vejkov susjed. Razumije se samo po sebi, ja govorim o varcima od domaeg peka, o takozvanim
domaim varcima. Ne smiju biti smei, a ni uti. Moraju biti nekako po sredini
izmeu ove dvije boje. varak ne smije biti ni previe mekan, ni previe tvrd. A ne
smije ni pucketati pod zubima, jer je tada pregoren. Mora se rastopiti na jeziku, a
pri tom ne smijete imati osjeaj kao da vam curi mast po bradi.
- A tko je od vas jeo varke od konjskog sala? - javi se neiji glas, na koji nije nitko
odgovorio jer je u sobu uletio sanitetski podoficir i viknuo:
- Svi u krevet, dolazi neka nadvojvotkinja, pa neka nitko ne pomoli ispod pokrivaa
svoje prljave noge!
Ni nadvojvotkinja ne bi mogla ui tako velianstveno kao to je ula barunica von
Botzenheim. Za njom je ila itava povorka ljudi u kojoj nije manjkao ni raunarski
narednik bolnice, jer je on u svemu tome vidio tajanstvenu ruku revizije koja bi ga
htjela baciti od masnoga korita u pozadini na milost i nemilost rapnela nekamo pod
iane zatite pozicija.
Bio je blijed, ali jo je bio bljei doktor Grnstein. Njemu je titrala pred oima mala
posjetnica stare barunice s titulom: udova generala i sve ono to je moglo biti s tim
povezano, kao to su drutvene veze, protekcije, tube, premjetaj na frontu i druge
strane stvari.
- Ovdje je vejk - ree uvajui prividno mir i povede barunicu von Botzenheim do
vejkova kreveta - vlada se vrlo strpljivo.
Barunica von Botzenheim sjede na ponuenu stolicu kraj vejkova kreveta i ree:
- Ceski fojak, topra fojak, kriplfojak pit tapferfojak, eki fojak jako foljeti
18
Austrijanci.
Uz to je gladila vejka po neobrijanu licu i nastavila:
- Ja itati sfe u novini, ja vama donesti papat, jesti, puit, slatkii, eki fojak, topra
19
ratnog likera s etiketom: Gott strafe England S druge strane se nalazila etiketa sa
slikom Franje Josipa i Vilima II, kako se dre za ruke, kao da ele igrati igru:
Zekan sjedi u jamici, o jadnie, to ti je, da ne moe skakati?
Zatim je izvukla iz koare tri boce vina za rekonvalescente i dvije kutije cigareta.
Sve je elegantno smjestila na prazan krevet kraj vejka i dodala jo lijepo uvezanu
knjigu: Dogaaji iz ivota naega monarha, koju je napisao veoma zasluni glavni
53
urednik Slubenih prakih novina, koji je u starom Franji vidio samog sebe. Zatim
je stavila na krevet zamotke okolade s istim onim natpisom Gott strafe England!
i s istim slikama austrijskog i njemakog cara. Ali na okoladi se nisu drali za ruke,
nego su bili odvojeni i okrenuti jedan drugome leima. Lijepa je bila dvoredna
21
etkica za zube s natpisom Viribus unitis! da se svaki onaj koji bude istio zube
sjeti Austrije. Elegantan je i vrlo zgodan dar za frontu i rovove bio pribor za ienje
nokata. Na kutiji je bila slika rapnela koji se rasprsnuo i ovjeka sa ljemom na
glavi, kako juri s bajunetom naprijed.
Pod sliicom je bio natpis: Fr Gott, Kaiser und Vaterland!
zamotak keksa, ali su zato na njemu bili stihovi:
22
23
kosi rekavi: Beht euch Gott! i izala s itavom pratnjom kroz vrata.
Prije nego se doktor Grnsteina vratio odozdo, kamo je poao da isprati barunicu,
vejk je podijelo pilie, koje su pacijenti smazali takvom brzinom da je umjesto
pilia doktor Grnstein naao samo hrpu kostiju, tako isto oglodanih kao da su
pilii ivi pali u gnijezda leinara, pa je njihove oglodane kosti prilo sunce nekoliko
mjeseci.
Nestao je i ratni liker i tri boce vina. Iezle su u elucima i okolade i keksi. Netko
je ak popio i boicu politure za nokte, koja je bila u garnituri, i nagrizao pastu za
zube priloenu uz etkicu.
Kad se doktor Grnstein vratio, postavio se opet u borbenu pozu i odrao velik
54
Polovina je od njih tvrdila da je vejk ein blder Kerl , dok je druga polovina
drala da je on nitkov koji hoe da pravi sprdnju s vojskom.
- To bi bila divna stvar - izdere se na vejka predsjednik komisije - kad s vama ne
bismo mogli izai na kraj!
vejk je gledao itavu komisiju s boanskim mirom nedunoga djeteta.
55
27
Niste vi
nikakav idiot, vejku, lukavac ste vi, nitkov, fakin, uljivac, razumijete li...
- Pokorno javljam da razumijem.
- Ve sam vam rekao da drite jezik za zubima, jeste li uli?
- Pokorno javljam da sam uo da treba da drim jezik za zubima.
28
Jedino oni nisu uli rijei tauglich, a ostali svi, pa ak i ona trojica koja su
umirala od tuberkuloze, proglaeni su sposobnima za slubu na ratitu. Vii tabni
lijenik nije propustio priliku da pri tom malo progovori.
Njegov je govor bio propleten najrazliitijim pogrdama, a sadrajno je bio kratak.
Svi su oni stoka i ubre, i samo ako se budu junaki borili za svoga cara, moi e se
povratiti u ljudsko drutvo i oprostit e im se poslije rata to su htjeli izmai vojnoj
dunosti simuliranjem. Ali on sam u to ne vjeruje, nego misli da ih sve eka
konopac.
Neki mladi vojni lijenik, ista jo i nepokvarena dua, zamoli vieg tabnog
lijenika da moe i on rei nekoliko rijei. Njegov se govor razlikovao od govora
njegova pretpostavljenog optimizmom i naivnou. Govorio je njemaki.
Govorio je dugo o tome da svaki koji sad naputa bolnicu da ode sa svojom
pukovnijom na frontu, mora biti pobjednik i vitez. On je, veli, uvjeren da e oni
vjeto baratati orujem na bojitu i da e biti asni u svim ratnim i privatnim
poslovima. Da e biti nepobjedivi ratnici, sjeajui se slave Radetzkoga i princa
Eugena Savojskog. Da e oploditi svojom krvlju iroka polja slave monarhijine i
pobjedniki izvriti zadatak koji im je odredila historija. Smjelo i odvano, prezirui
svoje ivote pojurit e oni naprijed pod izreetanim zastavama svojih regimenata u
novu slavu, u nove pobjede.
Kasnije na hodniku rekao je tome naivnom ovjeku vii tabni lijenik ovo:
57
58
Posljednje utoite onih koji nisu htjeli ii u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao
sam jednog suplenta matematike koji u artiljeriji nije htio da puca, pa je stoga ukrao
sat jednom natporuniku samo da doe u zatvor. To je uinio potpuno svjesno. Rat
mu nije imponirao, a nije ga ni oparavao. Pucati na neprijatelja i ubijati na drugoj
strani rapnelama i granatama isto takve nesretne suplente matematike smatrao je
glupou.
- Neu da me mrze zbog moje nasilnosti - rekao je i mirne due ukrao sat. Ispoetka
su ispitivali njegovo duevno stanje, ali kad je izjavio da se htio obogatiti, otpremili
ga u garnizonski zatvor. Bilo je vie takvih ljudi koji su sjedili u zatvoru zbog krae
ili prevare. Idealista i neidealista. Ljudi koji su rat gledali kao izvor prihoda, razliitih
raunarskih podoficira u pozadini i na fronti koji su vrili svakojake prevare s
hranom i vojnicima, a zatim i malih kradljivaca, tisuu puta potenijih od onih
macana koji su ih amo poslali. U zatvoru su sjedili vojnici i zbog razliitih drugih
prestupa, sasvim vojnikog obiljeja, kao to je povreda discipline, pokuaj bune,
dezerterstvo. Poseban su tip zatvorenika predstavljali politiki zatvorenici, od kojih
je osamdeset posto bilo potpuno nevinih, a od kojih je ipak devedeset i devet posto
bilo osuivano.
Aparat vojnog suda bio je velianstven. Takav sudski aparat ima svaka drava prije
opeg politikog, gospodarskog i moralnog pada. Sjaj bive moi i slave uvaju
sudovi, policija, andarmerija i potkupljiva bagra dounika.
U svakoj vojnoj jedinici Austrija je imala svoje dounike koji su denuncirali svoje
drugove iako su zajedno s njima spavali na vojnikim krevetima i na maru dijelili s
njima svoj kruh.
I dravna je policija dostavljala u zatvor obilan materijal. Radila su to gospoda
Klima, Slaviek end comp. Vojna je cenzura dopremala amo autore
korespondencije izmeu fronte i onih koji su kod kue ostali u oajnim prilikama.
andari su amo dovodili i stare pravouitnike koji su slali pisma na frontu, a vojni
59
sud im je natovario na lea po dvanaest godina zatvora zbog njihovih utjenih rijei i
prikazivanja bijede na kunom ognjitu.
Iz hradanskog garnizonskog zatvora vodio je put preko Bevnova na motolsko
vjebalite. Tim je putem iao u pratnji vojnika neki ovjek $ lancima na rukama, a
za njim su ila kola s mrtvakim lijesom. I na motolskom je vojnom vjebalitu
30
dreknuti Ite, missa est! i itavu misu odsluiti na originalan nain i posve izvrnuti
poredak svete mise, izmisliti, kad je bio jako pijan, nove molitve i novu svetu misu,
svoje obrede, neto ega jo nije bilo.
A zatim, kakve li lakrdije kad bi se poskliznuo i pao zajedno s kaleom, sa svetim
otajstvom ili s misnom knjigom i onda glasno okrivio ministranta, koji je bio
zatvorenik, da mu je namjerno podmetnuo nogu, pa mu je odmah pred samim
svetim otajstvom odrapio nekoliko dana samice i pange.
A kanjeni ministrant se radovao jer sve to pristaje uz tu itavu lakrdiju u
kanjenikoj kapelici. On igra veliku ulogu u toj predstavi i dostojno ju je odigrao.
61
Feldkurat Otto Katz, najsavreniji vojni sveenik, bio je idov. To uostalom nije
33
nita udno. Nadbiskup Kohn je takoer bio idov i jo k tomu Macharov drug.
Feldkurat Otto Katz imao je jo burniju prolost nego slavni nadbiskup Kohn.
Svrio je trgovaku akademiju i sluio vojsku kao jednogodinji dobrovoljac. Tako
je dobro poznavao mjenino pravo i snalazio se s mjenicama da je za tu godinu
dana doveo trgovaku firmu Katz i drug do tako slavnog i uspjelog bankrota da je
stari gospodin Katz otputovao u Sjevernu Ameriku, poto je izvrio izravnanje sa
svojim vjerovnicima bez njihova znanja i bez znanja svoga kompanjona koji je
otputovao u Argentinu.
Kad je dakle mladi Otto Katz tako nesebino podijelio Sjevernu i Junu Ameriku
dvjema lanovima firme Katz i drug, naao se odjednom u poloaju ovjeka koji
nema to naslijediti, ne zna kamo bi glavu naslonio, i mora se aktivirati u vojnoj
slubi.
No prije toga je jednogodinji dobrovoljac Otto Katz izmislio neobino slavan in.
Pokrstio se! Obratio se Kristu da mu on pomogne pri stvaranju karijere. Obratio se
njemu s potpunim povjerenjem da je to trgovaki posao izmeu njega i sina
bojega.
Krstili su ga sveano u Emauskom samostanu. U krstionicu ga je zamoio sam pater
Albn. Bio je to divan prizor; nazoni su bili neki poboni major Katzove pukovnije,
neka stara djevica iz Doma plemkinja na Hradanima i neki velikousti predstavnik
konzistorije kao kum.
Oficirski je ispit poloio dobro, i novopeeni kranin Otto Katz ostade u vojsci.
Ispoetka mu se inilo da e sve ii dobro, pa se ak spremao za polazak tabnih
teajeva.
Ali jednoga se dana opio i otiao u samostan, odbacio sablju i obukao mantiju.
Poao je nadbiskupu na Hradane i bio je primljen u sjemenite. Opio se na mrtvo
ime prije posveenja u nekoj vrlo estitoj kui sa enskom poslugom u Vejvodinoj
uliici pa je iz vrtloga uivanja i zabave poao izravno na posveenje. Poslije
posveenja otiao je u svoju pukovniju po protekciju, pa kad je bio imenovan
feldkuratom, kupio je konja, jahao po Pragu i rado uestvovao na svim pijankama
oficira svoje pukovnije.
U hodniku kue u kojoj je stanovao vrlo su se esto ule kletve nezadovoljenih
vjerovnika. Dovodio je u stan i djevojke sa ulice ili je slao po njih svoga vojnikoga
slugu. Vrlo je rado igrao ferbla, a nagaalo se i pretpostavljalo da vara na kartama,
ali nitko mu nije dokazao da ima skrivena asa u irokom rukavu svoje vojnikopopovske halje. U oficirskim krugovima zvali su ga svetim ocem.
Za propovjed se nije nikad spremao. U tome se razlikovao od svoga prethodnika,
koji je takoer posjeivao garnizonski zatvor. Bio je to ovjek s fiksnom idejom da
se zatvorenici dadu popraviti propovijedima. Taj je asni sveenik pobono prevrtao
oima i tumaio zatvorenicima da je potrebno reformirati prostituciju, brigu o
neudatim majkama, i priao je o odgoju nezakonite djece. Njegove su propovijedi
imale apstraktno obiljeje i nisu bile ni u kakvoj vezi s konkretnom situacijom, pa su
zatvorenicima bile dosadne.
Naprotiv, feldkurat Otto Katz drao je propovijedi kojima su se svi radovali.
62
Bio je to svean trenutak kad bi u kapelicu uveli u gaama zatvorenike iz sobe br.
16, jer je bilo riskantno da obuku hlae, da se ne bi koji izgubio. Tih dvadeset bijelih
gaana i anela smjestie pod propovjedaonicu. Neki, kojima se Fortuna
nasmijeila, vakahu ikove koje su nali na putu, jer naravno nisu imali depova pa
ih nisu mogli spremiti.
Oko njih su stajali ostali zatvorenici i uivali gledajui dvadeset gaana pod
propovjedaonicom, na koju se popeo feldkurat zveckajui ostrugama.
34
36
gdje sam ono prestao. Ja, ber den Seelenfrieden, sehr gut. Sjetite se, stoko jedna,
da ste ljudi i da morate gledati i kroz tamni mrak u daleki prostor i znati da je ovdje
37
sve vremenito, a samo je Bog vjean. Sehr gut, nicht war, meine Herren? Ja bih
se morao danju i nou za vas moliti da milosrdni Bog, derani glupi, ulije svoju duu
u vaa okorjela srca i da svojom svetom milou opere grijehe vae, da budete
njegovi zauvijek i da vas, nitarije jedne, uvijek ljubi. Ali u tom se varate. Ja vas
neu voditi u raj... - I feldkurat tucnu. - I neu - ponovi tvrdoglavo - nita neu za
vas uraditi, a i ne pada mi na pamet, jer ste nepopravljivi nitkovi. Na vaim
putovima nee vas voditi dobrota Gospodnja, dah ljubavi boje nee vas prozraiti,
jer dragomu Gospodinu Bogu i ne pada na um da se bavi ovakvim lopovima.
Sluate li, vi dolje u tim gaama?
Dvadeset gaana pogleda gore i ree kao jednim glasom:
- Pokorno javljamo da sluamo.
- Nije dovoljno samo sluati - nastavljae propovijed vojni sveenik - tamni oblak
ivota u kojem vam boji smijeak nee oduzeti tugu, vi glupani, jer dobrota boja
takoer ima granica, a ti, magare odostrag, ne kaljucaj, jer u te dati zatvoriti dok
ne pocrni. A vi ondje dolje ne mislite da ste u krmi. Bog je neizrecivo milosrdan,
ali samo prema estitim ljudima, ne prema kakvom izmetu ljudskoga drutva koji se
38
Abtreten!
Kad se vejk vratio svojem vodu gaana pod propovjedaonicom, vrlo je suho i
kratko odgovorio na pitanja to je feldkurat htio od njega u sakristiji:
- Oderan je!
Novi in feldkurata, sluenje svete mise praeno je s velikom panjom i
65
bolje jer e vam olakati istragu i smanjiti kaznu. Kod nas je u tom pogledu jednako
kao i kod civilnog suda.
- Pokorno javljam - zau se dobroudni vejkov glas - ja sam ovdje u
garnizonskom zatvoru kao nahod.
- Kako to mislite?
- Pokorno javljam, ja to mogu objasniti sasvim jednostavnim nainom. U naoj je
ulici ivio jedan ugljenar koji je imao sasvim malog, nevinog, dvogodinjeg
djeaia, a taj je jednom doao pjeke iz Vinohrada ak u Libenj gdje ga je naao
straar kako sjedi na ploniku. Tada su toga djeaia odveli na policiju i zatvorili ga
ondje, to dvogodinje dijete. Kao to vidite, taj je djeai bio potpuno nevin, a ipak
su ga zatvorili. A da je znao govoriti i da ga je tko pitao zato je u zatvoru, on to
takoer ne bi znao rei. A i sa mnom je neto slino. Ja sam takoer nahod.
Istraiteljev je bistri pogled preletio preko vejkova lika i lica i razbio se na njima.
Takva je ravnodunost i nevinost izbijala iz itavog toga bia koje je stajalo pred
istraiteljem, da se Bernis uzrujano ushodao po kancelariji, pa da nije feldkuratu
obeao da e mu poslati vejka, avo bi ga znao to bi se vejku dogodilo.
Napokon se ipak zaustavi kraj svojega stola.
- ujte - ree vejku koji je ravnoduno gledao pred sebe - ako se jo jednom s
vama sretnem, tada ete dobro zapamtiti... Odvedite ga!
Kad su vejka ponovo odveli u sobu broj 16, istraitelj Bernis dozva k sebi tabnog
profoza Slavika.
- Do dalje odluke - ree kratko - vejk se stavlja na raspoloenje gospodinu
feldkuratu Katzu. Izdajte mu otpusnicu i sprovedite ga sa dva vojnika gospodinu
feldkuratu!
- Da li da ga sprovedu s lancima na rukama, gospodine natporunie?
Istraitelj udari akom po stolu.
- Vi ste vol! Ta rekao sam vam jasno da mu izdate otpusnicu!
I sve to se u toku dana nakupilo u istraiteljevoj dui, i kapetan Linhart i vejk,
izlilo se sada kao divlja rijeka na tabnog profoza i zavrilo se rijeima:
- A sada shvaate da ste okrunjeni vol!
Dodue, tako valja govoriti samo kraljevima i carevima, ali ni obini tabni profoz,
neokrunjena glava, nije bio s tim zadovoljan. Odlazei od istraitelja, udario je
nogom kanjenika istaa koji je istio hodnik.
A to se tie vejka, tabni je profoz odluio da vejk mora bar jo jednu no
prespavati u garnizonskom zatvoru, da jo togod uije.
***
No provedena u garnizonskom zatvoru uvijek se ubraja u drage uspomene.
Pokraj sobe broj 16 bila je samica, mrana jazbina, ajncel, odakle se i te noi ulo
zavijanje nekog zatvorenog vojnika kojemu je kaplar Repa, po nalogu tabnog
profoza Slavka, zbog nekog disciplinskog prestupka lomio rebra.
Kad je prestalo zavijanje, ulo se u sobi broj 16 pucketanje uiju koje su pri
trijebljenju doprle meu prste zatvorenika.
Nad vratima, u zidnom otvoru, bacala je mutno svjetlo, dimei se, petrolejska
svjetiljka, opletena icom. Smrad svjetiljke mijeao se s isparavanjem neopranih
69
ljudskih tjelesa i sa smradom kible koja je nakon svake upotrebe rastvorila svoju
povrinu i bacila novi val smrada u sobu broj 16.
Rava prehrana izazivala je kod sviju ravu probavu, pa je veina patila od vjetrova
koje su isputali u nonu tiinu i davali tako jedni drugima signale uz razliite ale.
Na hodnicima su odjekivali odmjereni koraci straara; od vremena do vremena na
vratima bi se otvorio prozori, pa bi kroza nj pogledavao nadglednik.
Na srednjem krevetu netko je tiho priao:
- Prije nego to sam pokuao pobjei i prije nego su me doveli amo, bio sam u sobi
broj 12. Ondje su laki zatvorenici. Jednom su onamo doveli nekoga ovjeka iz
pokrajine. Taj je dragi ovjek dobio etrnaest dana zatvora jer je drao kod sebe na
spavanju vojnike. Najprije se mislilo da je to urota, ali se kasnije utvrdilo da je to
radio za novac. Trebalo je da bude zatvoren s najlakim kanjenicima, ali jer je kod
njih bilo puno, dovedoe ga meu nas. Ah to sve nije donio sa sobom od kue, i
koliko su mu toga jo poslali, jer je imao dozvolu da se moe sam hraniti i tako sebi
olakati! Bilo mu je doputeno i puenje. Imao je dvije unke, dva golema komada
kruha, jaja, maslaca, cigareta, duhana, ukratko svega to moe ovjek poeljeti, a
sve je to donio u dva ruksaka. I taj je klipan mislio da to mora sam poderati. Poeli
smo ga moljakati, kad se sam nije sjetio da bi morao podijeliti s nama, kao to su
dijelili drugi kad su ta dobili, ali on, gladu, veli da neda jer e biti u zatvoru
etrnaest dana pa bi pokvario eludac kupusom i gnjilim krumpirima kojima su nas
hranili. Dat e nam, veli, itav svoj obrok i vojniki kruh, do toga mu nije stalo,
neka ga razdijelimo meu se ili neka se izmjenjujemo po redu. Velim vam da je to
bio tako fin ovjek da nije htio ni sjesti na nau kiblu, nego je ekao do sutra da
izvri nudu na etnji u dvorinom zahodu. Bio je tako razmaen da je donio sa
sobom ak i klozetni papir. Rekli smo mu da fukamo na taj njegov obrok, pa smo
trpjeli dan, dva, tri. A klipan je derao unku, mazao maslac na kruh, ljutio jaja,
ukratko, ivio gospodski. Puio je cigarete, a nama nije dao ni dima povui. Mi, veli
on, ne smijemo puiti, pa kad bi opazio nadglednik da nam daje koji dim, onda bi,
veli, njega zatvorili. Kao to velim, mi smo to podnosili tri dana. etvrte smo noi
uredili stvar. ovjek se ujutro probudio, no zaboravio sam vam rei da se on uvijek
ujutro, o podne i navee, prije nego bi se naderao molio bogu, dugo bi se molio.
Tako se on i sada pomolio bogu i zatim potraio svoje ruksake pod drvenim
leajem. Jest, ruksaci su ondje bili, ali splasnuti i smeurani kao suena ljiva. Poeo
je vikati da smo ga okrali i ostavili mu samo klozetni papir. A onda je nekih pet
minuta mislio da se alimo, da smo hranu nekamo posakrivali. I rekao je jo tako
veselo: Znam ja, vi me varate, znam ja, vi ete mi to vratiti, ah ala je uspjela! - A
bio je meu nama neki Libenjak i on ree: Znate to, pokrijte se dekom i brojite do
deset, a onda pogledajte u vreu! - I pokrio se kao posluno dijete i poeo brojiti:
Jedan, dva, tri... - A Libenjak mu ree ponovo: Ne smijete tako brzo, morate
mnogo polaganije. - I tako vam on pod dekom broji polagano: Jedan - dva - tri ... Kad je izbrojio deset, siao je s kreveta i pregledao ruksake. - "Isuse i Marijo,
ljudi, poe vikati, prazni su kao i prije! A da ste uz to vidjeh ono njegovo glupo
lice bilo nam je da popucamo od smijeha. Ali onaj mu Libenjak ree: Pokuajte jo
jednom! - I vjerujete li, da je tako pobudalio od svega toga da je jo jednom
70
pokuao, a kad je vidio da ondje opet nema nita drugo nego onaj klozetni papir,
poeo je lupati po vratima i vikati: Okrali su me, okrali su me, u pomo, otvorite,
za ime boje, otvorite! - Dotrae odmah straari i dozvae tabnog profoza i
kaplara hu. Mi smo svi jednoduno rekli da je poludio, da je sino dugo u no jeo
i da je sve poderao. A on je samo plakao i neprestano govorio: Ta negdje moraju
biti mrvice! - I poee traiti mrvice, ali ih ne naoe jer smo ipak bili toliko lukavi,
to sami nismo mogli pojesti, to smo poslali potom na vrpci onima u drugi kat. Nisu
nam mogli nita dokazati, premda je taj glupan neprestano ponavljao: Pa morale su
negdje ostati mrvice! - itav dan nije nita jeo, nego je samo pazio ne jede li netko
od nas ili moda ne pui. Ni drugi dan se nije ni dotakao ruka, ali naveer su mu
ve prijali i gnjili krumpiri i kupus, samo to se vie nije molio bogu kao prije kad je
jeo unku i jaja. A kasnije je netko od nas dobio nekako izvana cigarete drame, pa
je odmah zapoeo s nama razgovor, ne bismo li i njemu dali koji dim. Nismo mu
dali nita.
- A ja sam se ve pobojao da ste mu dali koji dim - javi se vejk. - To bi pokvarilo
cijelu pripovijest. Takve plemenitosti dolaze samo u romanima, ali u garnizonskom
zatvoru u takvim prilikama to bi bila glupost.
- A niste li mu deku nabili na glavu? - upita netko.
- To smo zaboravili.
I poee tiho debatirati da li je zasluio deku ili ne. Veina je bila za deku.
Razgovor je polagano prestajao. Zatvorenici su tonuli u san, eui se pod
pazuhom, na prsima i po trbuhu, gdje se u rublju ui najvie zadravaju. Tonuli su u
san, poto su prebacili uljive pokrivae preko glave da ih ne smeta svjetlost
petrolejke...
Ujutro u osam sati pozvae vejka da doe u kancelariju.
- S lijeve strane kraj kancelarijskih vrata nalazi se pljuvanica u koju bacaju ikove pouavao je vejka zatvorenik. - U prvom katu proi e takoer pokraj jedne.
Hodnike metu tek oko devet, tako da e ih biti.
Ali vejk je iznevjerio njihove nade. Nije se vie vratio u sobu broj 16. Devetnaest
gaana kombiniralo je i nagaalo svakojake mogunosti.
Neki pjegavi domobranski vojnik, koji je bio najbujnije mate, razglasio je da je
vejk pucao na svoga kapetana i da su ga danas odveli na motolsko vjebalite na
strijeljanje.
71
1
Ponovo je poela vejkova Odiseja s poasnom pratnjom dvaju vojnika s
nataknutim bajonetama, koji su ga morali odvesti vojnom sveeniku.
Pratioci su mu bili ljudi koji su dopunjavali jedan drugoga. Jedan je od njih bio
dugajlija, a drugi malen i debeo. Dugajlija je hramao u desnu nogu, a mah vojnik u
lijevu. Obojica su sluili u pozadini, jer su neko prije rata obojica bih potpuno
osloboeni vojnike slube.
Koraali su ozbiljno uz plonik i od vremena do vremena iskosa pogledavali vejka,
koji je iao u sredini i svakoga vojniki pozdravljao. Njegovo se civilno odijelo
izgubilo u skladitu garnizonskog zatvora zajedno s njegovom vojnikom kapom s
kojom je poao u vojsku. Prije nego su ga otpustili, dali su mu staru vojniku
uniformu koja je pripadala nekom trbonji, za glavu viem od vejka.
U hlae koje je obukao mogla su stati jo tri vejka. Bezbrojne bore od nogu do
iznad prsiju, dokle su dopirale hlae, same su od sebe izazivale uenje prolaznika.
Golema bluza sa zakrpama na laktovima, zamaena i prljava, klatila se na vejku
kao kaput na strailu. Hlae su visjele na njemu, kao kostim na klaunu iz cirkusa.
Vojnika kapa koju su mu takoer zamijenili u garnizonskom zatvoru, padala mu je
preko uiju.
Na podsmijehe prolaznika vejk je odgovarao umiljatim smijekom, toplinom i
njenou svojih dobroudnih oiju.
I tako su ili na Karln, u stan feldkurata.
Prvo je vejka oslovio mali i debeli vojnik. Bili su ba na Maloj Strani, dolje pod
svodovima kua.
- Odakle si? - upita mali debeljko.
- Iz Praga.
72
I pripalie sva trojica, a vejkovi pratioce poee priati o svojim obiteljima u oblasti
Kraljiina Graca, o enama, o djeci, o komadiu zemlje, o kravi:
- edan sam - ree vejk.
Dugonja i malian se pogledae.
- Pa i mi bismo poli na aicu - ree mali osjeajui pristanak dugonje - ali nekamo
gdje ne bismo udarali u oi.
- Hajdemo na Kuklk - predloi vejk - puke emo ostaviti u kuhinji, gostioniar
Serabona je sokola, njega se ne trebate bojati.
- Svira ondje violina i harmonika - nastavljae vejk - a dolaze onamo uline
djevojke i razliito drutvo koje ne smije u reprezentativne lokale.
Dugonja i malian pogledae se jo jednom, a onda dugonja ree:
- Hajdemo dakle, do Karlna je jo daleko.
Putem im je vejk priao razliite anegdote, i oni stigoe na Kuklk u dobru
raspoloenju uinivi sve po vejkovu savjetu. Puke ostavie u kuhinji i uoe u
lokal, u kojem su violina i harmonika ispunjavale prostoriju zvukovima omiljene
pjesme: Na Pankracu, na onom breuljku, ima lijepi drvored...
Jedna gospoica, koja je sjedila na koljenima nekog iivjelog mladia s glatko
razdijeljenom kosom, pjevala je promuklim glasom: Isprosio sam djevojku, drugi
joj udvara...
Za jednim je stolom spavao pijani prodava sardina, koji se svaki as budio, udarao
akom po stolu, progunao: Ne ide, pa ne ide i onda opet zaspao. Pred zrcalom
iza biljara sjedile su tri druge djevojke i dovikivale nekom eljeznikom kondukteru:
Mladi gospodine, poastite nas vermutom! Kraj muzike svaala su se dva ovjeka
o tome da je Marenku juer udarila patrola. Jedan je tvrdio da je to vidio svojim
oima, a drugi da ju je vidio kako je otila spavati s nekim vojnikom u hotel Val.
Kraj samih vrata sjedio je neki vojnik s nekoliko civilista i priao im je kako je bio
ranjen u Srbiji. Jedna mu je ruka bila zavezana, a depovi puni cigareta koje je
dobio od tih civilista. Govorio je da vie ne moe piti, ali jedan elavi stari iz toga
drutva stalno ga je nudio: Samo pijte, vojnie, tko zna hoemo li se jo ikada
vidjeti. Hoete li da vam neto zasviraju? Volite li pjesmu. Siroe?
To je naime bila omiljena pjesma elavog staria, i zaista zaas su violina i
harmonika zasvirale tu tunu pjesmu, a pri tom su stariu briznule suze na oi i on
zapjeva drhtavim glasom: Kad je ve doraslo, za mamu je pitalo, za mamu je
pitalo...
Od drugoga stola netko viknu: Ta prestanite! Idite do vraga! Objesite to na klin,
dosta toga siroeta!
I kao posljednji adut neprijateljski sto! zapjeva: Rastanak, ah rastanak, srce mi je
shrvano, shrvamo...
- Franta! - pozvae oni ranjenog vojnika poto su otpjevali i zagluili Siroe ostavi ih ve jednom i sjedi k nama! Pusti ih do avola i poalji amo cigarete! Valjda
nee zabavljati te naivnjake!
vejk i njegovi pratioci gledahu to sve sa zanimanjem.
vejk je utonuo u uspomene jer je ovamo esto dolazio prije rata. Sjeao se kako je
amo dolazio na policijski pregled policijski komesar Draner i kako su ga se
74
u ruku petrolej. S tim e odleati u bolnici najmanje dva mjeseca, a ako ranu budu
natapali slinom, moda i pola godine, pa e ih morati uope otpustiti iz vojske.
Dugajlija, koji je ve potpuno izgubio duevnu ravnoteu, dopustio je da mu vojnik
na zahodu utrca petrolej u nogu, pod kou.
Kad se ve smrkavalo, predloi vejk da produe put do feldkurata. Mali debeljko,
koji je ve mucao, nagovarao je vejka da jo ostanu. Dugonja je takoer izrazio
miljenje da feldkurat moe ekati. No vejku se vie nije svialo na Kuklku, pa im
je stoga zaprijetio da e otii sam.
I tako pooe, ali im je morao obeati da e svi jo nekamo svrnuti.
Iza Florence svrnue u malu kavanicu, gdje je debeljko prodao svoj srebrni sat da bi
se jo mogli proveseliti.
Odatle ih je vejk ve vodio pod pazuhom. Zadavalo mu je to vrlo mnogo truda.
Stalno su im noge klecale, a jo uvijek su htjeli nekamo ii. Mali je debeljko gotovo
izgubio zamotak za feldkurata, tako da je vejk morao ponijeti i zamotak.
vejk ih je neprestano morao opominjati kad im je dolazio u susret oficir ili kakav
podoficir. S natovjeanskim naporom i nastojanjem polo je vejku za rukom da
75
Dakle doli ste - ree vejku - dopratili su vas dakle. E, imate li ibice?
Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da nemam.
- E, a zato nemate ibice? Svaki vojnik mora imati ibice da moe sebi pripaliti.
Vojnik koji nema ibica jest... to je takav vojnik?
- Pokorno javljam, takav je vojnik bez ibica - odgovori vejk.
- Vrlo dobro! On je bez ibica i ne moe nikomu pripaliti. To je dakle prvo, a sada
prelazimo na drugo. Smrde li vam noge, vejku?
- Pokorno javljam da ne smrde.
- To bi dakle bilo drugo. A sada tree. Pijete li rakiju?
- Pokorno javljam da ne pijem rakiju, nego samo rum.
- Dobro, pogledajte sad ovoga vojnika! Posudio sam ga za danas od natporunika
Feldhubera, on je njegov sluga. On nita ne pije, ap-ap-ap-stinent je i zato e s
prvom markompanijom na frontu. Ta-takvoga ja ovjeka ne trebam. To nije
oficirski sluga, to je krava. Ona pije samo vodu, a mue kao vol.
- Ti si apstinent - okrenu se on vojniku. - Kako te nije stid, glupane? Zasluuje
zato nekoliko uaka!
I vojni sveenik svrnu panju na vejkove pratioce koji su se trudili da stoje ravno,
ali su se ljuljali i uzalud se opirali o svoje puke.
- Vi ste se o-opili - ree feldkurat - opili ste se u slubi i zato u vas dati zatvoriti.
vejku, vi ete im oduzeti puke i odvesti ih u kuhinju i ondje ih uvati, dok ne
doe patrola da ih odvede. Ja u odmah te-tele-fonirati u vojarnu.
I tako su se i ovdje potpuno potvrdile Napoleonove rijei: U ratu se situacija
mijenja svaki as.
Jo jutros vodila su ga ova dvojica pod bajonetama i bojali se da im ne pobjegne, a
zatim ih je on amo doveo i sad ih na kraju mora sam uvati.
Ispoetka nisu bili svjesni toga preokreta, nego su ga shvatili tek onda kad su sjedili
u kuhinji i vidjeh vejka kako stoji kraj vrata s pukom i bajonetom.
- Ja bih neto pio - uzdahnu mali optimist, dok je dugonja opet podlegao napadajima
skepticizma i rekao da je sve to bijedna izdaja. I glasno je okrivljavao vejka to ih
je doveo u takav poloaj, i predbacio mu je da im je govorio kako e sutra biti
objeen, a sad se vidi da je sve to bila samo ala - i ta ispovijed i to vjeanje.
vejk je utio i etao se kraj vrata.
- Kakvi smo bili volovi! - vikao je dugonja.
Sasluavi sve njihove optube, vejk napokon ree:
- Sad bar vadite da rat nije ugodna stvar. Ja vrim svoju dunost. Ja sam u to upao
jednako kao i vi ali u obinom govoru se veli da mi se sada nasmijala boica sree.
- Pio bih neto! - ponavljao je oajno optimist.
Dugonja ustade i uputi se teturavim korakom prema vratima.
- Pusti nas kui - ree vejku - kolega, ne pravi gluposti.
- Odlazi od mene - odgovori vejk - ja vas moram uvati. Sada se ne poznajemo.
Na vratima se pojavi feldkurat:
- Ni-nikako ne mogu dozvati vojarnu. Idite dakle kui i za-zapamtite, da se u slubi
ne smijete o-opijati! Mar!
Na ast gospodinu feldkuratu valja rei da on nije ni zvao vojarnu, jer kod kue nije
77
2
vejk je bio ve trei dan sluga vojnog sveenika Otta Katza, a za to ga je vrijeme
vidio samo jedanput. Treeg dana pojavi se momak natporunika Helmicha s
porukom da vejk doe po feldkurata.
Putem je ispripovjedio vejku da se feldkurat posvaao s natporunikom, da je
razbio pianino, da je pijan kao majica zemlja i da nee kui.
Rekao je i za natporunika Helmicha da je i on pijan, da je izbacio feldkurata na
hodnik i da ovaj sjedi kraj vrata na podu i spava.
Kad je vejk stigao onamo, prodrmao je feldkurata, pa kad je taj neto promrmljao
i otvorio oi, vejk mu salutira i ree:
- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da sam ovdje.
- A to ovdje... hoete?
- Pokorno javljam da treba da doem po vas, gospodine feldkurate.
- Vi dakle trebate da doete po mene... a kamo emo ii?
- U va stan, gospodine feldkurate.
- A zato treba da idem u svoj stan? Zar nisam u svom stanu?
- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da ste u hodniku tue kue.
- A... kako... sam... doao amo?
- Pokorno javljam da ste bili u posjetu.
- O... u... posjetu... ja... nisam bio... To... se... vi... varate.
I vejk digne feldkurata i uspravi ga uza zid. Feldkurat se ljuljao s jedne strane na
drugu, naginjao se na vejka i uz to rekao:
- Past u... Past u - ponovio je jo jednom smjekajui se glupo. Napokon vejku
poe za rukom da pritisne uza zid feldkurata, koji je u novoj poziciji opet poeo
drijemati.
78
vejk ga probudi.
- to elite? - zapita ga feldkurat uzalud pokuavajui da sklizne po zidu i spusti se
na pod. - Tko ste vi?
- Pokorno javljam - odgovori vejk pritiskujui feldkurata uza zid - da sam ja va
momak, gospodine feldkurate.
- Ja nemam momka - ree s mukom feldkurat, pokuavajui opet da se svali na
vejka - ja nisam nikakav feldkurat.
- Ja sam svinja - prizna s iskrenou pijanice. - Pustite me, gospodine, ja vas ne
poznajem.
Mala borba svrila se potpunom pobjedom vejkovom. vejk je svoju pobjedu
iskoristio tako da je feldkurata odvukao niz stepenice do izlaza, gdje je vojni
sveenik pruio otpor da ne bude izvuen na ulicu.
- Ja vas, gospodine, ne poznajem - neprestano je u borbi tvrdio vejku u oi. Poznajete li vi Otta Katza? To sam ja.
- Ja sam bio kod nadbiskupa - vikao je drei se kunih vrata. - Vatikan se za mene
zanima, razumijete?
vejk je napustio svoje Pokorno javljam i razgovarao dalje s feldkuratom sasvim
povjerljivim tonom.
- Pusti to, velim ti - ree mu - ili u te opaliti po prstima. Sada idemo kui i basta!
Ni rijei vie da ne ujem!
I feldkurat pusti vrata i svali se na vejka:
- Dobro, hajdemo nekamo, ali k uhu ne idem, ondje sam ostao duan.
vejk ga izgura i iznese napolje i poe ga vui po ploniku prema kui.
- Tko je taj gospodin? - upita ga neki prolaznik na ulici.
- To je moj brat - odgovori vejk - dobio je dopust, pa je doao da me posjeti i
napio se od radosti jer je mislio da sam mrtav.
Feldkurat, koji je gunao neku ariju iz operete koju ne bi mogao nitko prepoznati,
uvi posljednje vejkove rijei, obrati se gledaocima:
- Tko je od vas mrtav, neka se javi u zbornom zapovjednitvu u roku od tri dana,
da mu se moe tijelo blagosloviti!
I zamukne trudei se da zabode nosom u plonik, dok ga je vejk vukao za ruku
kui.
Glava je feldkuratu bila nagnuta naprijed, a noge, kojima je pleo kao maka s
prebijenom kraljenicom, zaostajale su unatrag, a uz to je gunao: Dominus
vobiscum - et cum piritu tuo. Dominus vobiscum.
Kod fijakerskog stajalita vejk prisloni feldkurata uza zid i poe da se dogovori s
koijaem za prijevoz.
Jedan koija izjavi da on toga gospodina vrlo dobro poznaje, da ga je jednom
vozio, ali da ga vie nee voziti.
- Sve mi je pobljuvao - rekao je jasno - a nije mi ni vonju platio. Vozio sam ga
preko dva sata dok je naao kuu u kojoj stanuje. I tek nakon nedjelju dana, poto
sam ve valjda trei put bio kod njega, dao mi je za sve pet kruna.
Nakon dugog pregovaranja odlui ipak jedan koija da ih poveze.
vejk se vrati k feldkuratu koji je spavao. Dotle mu je ve netko skinuo s glave i
79
odnio njegov tvrdi crni eir. Jer on je obino iao u civilnom odijelu.
vejk ga probudi i s koijaevom pomoi utrpa ga u kola. U koiji zapadne
feldkurat u potpunu tupost. vejka je drao za pukovnika Justa od sedamdesetpete
pjeake pukovnije i ponovio je nekoliko puta zaredom:
- Ne srdi se, drue, to ti govorim ti. Ja sam svinja.
asak se inilo da ga drndanje koije privodi k svijesti.
Sjeo je tada uspravno i poeo pjevati odmah neke nepoznate pjesme. Moda je ta
pjesma bila plod njegove mate:
Sjeam vam se zlatnog doba
kad me njihao na krilu,
stanovali mi smo tada
kraj Domalica u Merklinu.
No zaas je opet pao u potpunu tupost i obraajui se vejku zapitao ga mirkajui
jednim okom:
- Kako ste danas, milostiva gospoo?
Nakon kratke stanke upita opet:
- Hoete li kamo na ljetovanje? - a videi sve dvostruko i pokazujui prstom na
vejka upita:
- Zar ve imate odraslog sina?
- Sjedi! - izdera se na njega vejk kad se feldkurat htio popeti na sjedalo. - Nemoj
misliti da te neu nauiti redu!
I vojni se sveenik smirio i gledao milim praseim oima iz koije, ne shvaajui
nikako to se to zapravo s njim dogaa.
Potpuno je izgubio mo rasuivanja i obraajui se vejku ree bojaljivo:
- Gospoo, dajte mi prvi razred!
I uini pokret kao da e spustiti hlae.
- Odmah se zakopaj, svinjo! - viknu vejk. - Ve te poznaju svi koijai, ve si se
jednom pobljuvao, a sad hoe jo i to! No nemoj misliti da e opet ostati duan
kao posljednji put!
Feldkurat melankolino namjesti glavu u dlanove i poe pjevati: Mene vie nitko ne
voli... No brzo prestade pjevati i ree:
- Entschuldigen sie, lieber Kamerad, sie sind ein Trottel, ich kann singen, was ich
45
will.
Htio je oito zafiukati neku melodiju, ali umjesto toga iz usta se ulo samo snano:
46
- Pa neka voze...!
Poslije toga je brbljao bez ikakve veze:
- U veini sluajeva... Da, u redu... U svim sluajevima... Vi se varate... Drugi
kat?... To je izgovor... Ne radi se o meni, nego o vama, milostiva gospoo... elio
bih platiti... Imao sam crnu kavu...
U polusnu se svaao s nekim umiljenim protivnikom koji mu je, toboe, branio da
sjedi u restauraciji kraj prozora. A zatim je koiju drao za vlak i naginjui se
napolje vikao na ulicu eki i njemaki:
- Nymburk! Izvolite prelaziti!
vejk ga povue k sebi i feldkurat zaboravi vlak i poe oponaati razline
ivotinjske glasove. Najdulje je oponaao pijetlov glas, pa je njegovo kukuriku!
pobjedonosno odjekivalo iz koije.
Neko je vrijeme uope bio vrlo ivahan, nestaan i pokuavao je skoiti iz koije
dovikujui ljudima, kraj kojih su prolazili, da su fakini. Zatim je bacio rupi i
viknuo da stanu, jer je izgubio prtljagu. A tada je poeo priati:
- U Budjejovicama je ivio neki bubnjar... Oenio se... I za godinu dana je umro.
Poeo se gromko smijati:
- Zar to nije lijepa anegdota?
itavo to vrijeme vejk je s feldkuratom postupao bezobzirno strogo.
Pri razlinim feldkuratovim pokuajima da uini kakvu alu, kao to je npr.
skakanje iz koije i kidanje sjedalice, vejk ga je nekoliko puta udarao akom u
rebra, to je sve feldkurat primao s neobinom tupou.
Samo se jednom pokuao pobuniti i skoiti iz koije izjavivi da se nee dalje voziti,
jer zna da ga mjesto u Budjejovice voze u Podmokl. vejk je za minutu potpuno
likvidirao njegovu pobunu i prisilio ga da se vrati na staro mjesto na sjedalu, pazei
pri tom da mu ne zaspi. Najfinije to mu je uz to rekao bile su rijei: Ne spavaj,
crkotino!
Ali odjednom feldkurata obuze melankolija, pa on poe plakati ispitujui vejka da
li je imao majku.
- Ja sam, brao, sam samcat na ovome svijetu! - vikae iz koije. - Zauzmite se za
mene!
- Ne ini mi sramote! - opominjao ga vejk. - Prestani, svatko e rei da si pijan.
- Ja nisam nita pio, drue - odgovori mu feldkurat - ja sam potpuno trijezan.
No najednom ustade i odsalutira:
47
asak se zabavljao i time da je deklamirao latinske stihove: Aurea prima sata est
48
- Srdano vam zahvaljujem! - viknu kad mu je vejk brzo ispunio molbu. Potpuno sam zadovoljan. A sada vas molim da mi rastrgate prsluk.
Izricao je najrazliitije elje. Zaelio je da mu vejk otkine nogu, da ga malo gui,
da mu obree nokte i iupa prednje zube.
elio je da postane muenik i zahtijevao da mu vejk odrubi glavu i baci je u vrei
u Vltavu.
- Meni bi lijepo pristajale zvjezdice oko glave - govorio je s oduevljenjem - trebao
bih deset zvjezdica.
Zatim poe govoriti o utrkama i brzo prijee na balet, na kojem se takoer nije dugo
zadrao.
- Pleete li arda? - upita vejka. - Znate li medvjei ples? Ovako...
I htjede skoiti i pade na vejka koji ga stade boksovati i tako ga umiri na sjedalu.
- Ja bih neto htio! - povie feldkurat. - Samo ne znam to. Zar ne znate to bih
htio? - I obori sasvim rezignirano glavu.
- ta se mene tie to bih ja htio! - ree ozbiljno. - A ni vas se to, gospodine,
takoer nita ne tie! Ja vas ne poznajem. Kako se usuujete da me tako fiksirate?
Umijete li se vi maevati?
Postao je naas ratoboran i pokuao je oboriti vejka sa sjedala.
Kad ga je vejk umirio dokazavi mu bez ustruavanja svoju fiziku premo,
feldkurat upita:
- Je li danas ponedjeljak ili petak?
Zanimalo ga je da li je prosinac ili lipanj, i pokazao je veliku sposobnost postavljanja
najrazliitijih pitanja:
- Jeste li oenjeni? Jedete li rado gorgonzolu? Jeste li imali kod kue stjenice? Kako
se osjeate? Je li va pas bolovao od pasje bolesti?
Postao je razgovorljiv. Ispripovjedio je kako je ostao duan za konjanike izme,
bi i sedlo, kako je prije nekoliko godina imao kapavac i kako ga je lijeio
hipermanganom.
- Za neto drugo nije bilo ni vremena, a nije se moglo ni pomisliti - ree tucajui. Moda vam se to ini dosta muno. Ali recite, eh, eh, to da radim, eh? Morate mi
to oprostiti!
- Autotermos - nastavljao je zaboravivi to je maloas govorio - zove se posuda
koja uva izvornu toplinu pia i hrane. ta mislite, gospodine kolega, koja je igra
pravednija: ferbl ili ajnc?
- Zaista, ja sam te ve negdje vidio! - uzviknu nastojei da zagrli vejka i da ga
poljubi slinavim ustima. Mi smo ili zajedno u kolu.
- Ah, dobri ovjee - ree njeno, gladei svoju nogu - kako si narastao otkad te
nisam vidio! Ali radost to te sad vidim ublait e sve patnje.
Spopalo ga pjesniko raspoloenje, i on poe govoriti o povratku u sunan sjaj
sretnih lica i arkih srdaca.
Zatim kleknu i stade moliti: Zdravo, Marijo! smijui se pri tom punim ustima.
Kad su se zaustavili pred njegovim stanom, bilo ga je vrlo teko izvui iz koije.
- Jo nismo stigli! - vikao je. - Pomozite mi! Hoe da me ugrabe! Ja elim da me
dalje vozite!
83
U pravom smislu rijei izvukli ga iz koije kao kuhana pua iz njegove kuice.
asak se inilo kao da e ga rastrgati jer se nogama zapleo za sjedalo.
No smijao se pri tom glasno, tako da su se oni ljutili:
- Vi ete me rastrgati, gospodo!
A onda su ga vukli kroz ulaz i preko stepenica u njegov stan i u stanu ga bacili kao
vreu na divan. Izjavio je da nee platiti vonju tim automobilom koji nije naruio, i
trajalo je vie od etvrt sata dok su mu objasnili da je to koija.
Ni s tim nije bio sporazuman, pa je prigovarao da se on vozi samo u fijakeru.
- Vi me hoete prevariti - izjavio je feldkurat gledajui znaajno i vejka i koijaa mi smo ili pjeice.
A zatim je iznenada u nastupu velikodunosti bacio koijau novarku s ovim
rijeima:
49
84
Kad je vejk ujutro uao u feldkuratovu sobu, naao ga je kako lei na divanu i
uporno razmilja kako se to moglo dogoditi da ga je netko polio tako naroitim
nainom da su mu se hlae prilijepile uz koni divan.
- Pokorno javljam, gospodine feldkurate - ree vejk - vi ste se noas...
U nekoliko mu je rijei objasnio da se strano vara ako misli da ga je netko polio.
Feldkurat kojemu je glava bila neobino teka bio je potiten.
- Ne mogu se sjetiti - ree - kako sam dospio s kreveta na divan.
- Na krevetu uope niste bili; im smo doli, odmah smo vas smjestili na divan,
dalje nismo mogli.
- A ta sam radio? Jesam li radio kakve svinjarije? Nisam li moda bio pijan?
- Propisno - odgovori vejk. - Bili ste potpuno pijani,, gospodine feldkurate, ak ste
bili u malom delirijumu. Nadam se da e vam koristiti ako se presvuete i umijete.
- Osjeam se kao da me je netko premlatio - tuio se feldkurat - a osim toga eam.
A nisam se ni s kim tukao?
- Nije ba bilo najgore, gospodine feldkurate. A e je posljedica jueranje ei.
Nje se ovjek ne moe osloboditi tako lako. Poznavao sam jednog stolara koji se
prvi put napio na Silvestrovo godine tisuu devet stotina i desete, a prvoga sijenja
ujutro bio je tako edan i bilo mu je tako slabo da je kupio haringu i opet se napio; i
tako on to radi svaki dan ve etiri godine, i nitko mu ne moe pomoi jer on uvijek
u subotu kupuje haringe za itavu sedmicu. To vam je takav vrtuljak, kao to je
rekao neki stari narednik u devedeset prvoj pukovniji.
Feldkurat je bio savreno mamuran, pa je potpuno klonuo duhom. Tko bi ga sada
sluao, bio bi uvjeren da on posjeuje predavanja dra Aleksandra Batka pod
naslovom Objavimo rat na ivot i smrt demonu alkoholu koji ubija nae najbolje
ljude! i da ita njegovu brouru Sto tehnikih iskara.
Malo je on, istina, promijenio osnovne teze. Formulirao ih je ovako:
- Da sam barem pio kakvo plemenito pie kao to je arak, maraskino i konjak, no
juer sam pio borovicu. udim se da je mogu toliko piti. Ima odvratan okus. Da je
bar bila vinjevaa. Ljudi izmiljaju kojekakve svinjarije, pa ih onda piju kao vodu.
Borovica nije ni ukusna, nema ni boje, nego pali u grlu. Pa da je bar bila prava,
destilirana borovica, kakvu sam jednom pio u Moravskoj. A ova je bila pravljena od
drvenog pirita i nekih ulja. Pogledajte kako mi se podriguje.
- Rakija je otrov - ree odluno - rakija mora biti originalna, a ne da je prave idovi
u tvornici. Ista je stvar s rumom. Dobar rum je rijetkost.
- Ah, da mi je sada prave orahove rakije! - uzdahnu.
Ona bi mi koristila elucu. Onakva orahovaa kakvu ima gospodin kapetan nbl u
Bruski.
Poeo je prevrtati depove i pregledavati novarku.
- Imam svega samo 36 novia. Kako bi bilo da prodam divan? - razmiljao je on. ta mislite? Bi li tko kupio divan? Stanodavcu u rei da sam ga posudio ili da nam
ga je tko ukrao. Ne, divan u ostaviti. Poslat u vas gospodinu kapetanu nblu da
mi pozajmi sto kruna. Dobio je prekjuer na kartama. Ako kod njega ne uspijete,
tada otiite na Vrovice, u vojarnu, k natporuniku Mahleru. Ako ne dobijete ni od
njega, poite na Hradane, kapetanu Fieru. Njemu kaite da moram platiti krmu za
85
konja, jer sam doplatak na konja propio. A ako ni kod njega ne uspijemo, zaloit
emo glasovir, puklo, kud puklo. Napisat u vam openito par redaka. Ne dajte se
odbiti. Recite im da mi treba, da sam bez ijedne pare. Izmislite to hoete, samo se
ne vraajte praznih ruku, jer u vas poslati na frontu. Pitajte kapetana nbla gdje
kupuje onu orahovau, pa kupite dvije boce.
vejk je sjajno izvrio svoj zadatak. Njegova prostodunost i poteno lice osigurali
su mu potpuno povjerenje da je istina ono to govori.
vejk je odluio da ni pred kapetanom nblom, ni pred kapetan Fierom, ni pred
natporunikom Mahlerom i ne govori o tome da feldkurat mora platiti krmu za
konja, nego da podupre njegovu molbu izjavom kako feldkurat mora platiti
alimentaciju. I svagdje je dobio novaca.
Kad se vejk slavno vratio s ekspedicije i pokazao trista kruna, feldkurat je bio vrlo
iznenaen. On se dotle umio i presvukao.
- Uzeo sam sve najedanput - ree vejk - da se ne moramo sutra ili prekosutra
ponovo brinuti za novce. Ilo je dosta glatko, samo sam pred kapetanom nblom
morao kleknuti na koljena. To je prava neman. Ali kad sam mu rekao da moramo
platiti alimentaciju...
- Alimentaciju? - zaprepateno ponovi feldkurat.
- Da, alimentaciju, gospodine feldkurate, otpravninu djevojkama. Vi ste mi rekli da
neto izmislim, a ja se nisam mogao niega drugog sjetiti. Kod nas je jedan cipelar
plaao alimentaciju petorim djevojkama, pa je od toga bio sav oajan, pa je i
posuivao od ljudi, i svatko mu je rado vjerovao da je u oajnom poloaju. Pitali su
me kakva je ta vaa djevojka, a ja sam im rekao da je vrlo lijepa i da jo nije
navrila petnaest godina. Traili su me i njezinu adresu.
- Lijepu ste mi kau skuhali, vejku! - uzdahnu feldkurat i poe se etati po sobi.
- To je opet nova sramota! - ree hvatajui se za glavu. - Ah, kako me boli glava!
- Dao sam im adresu neke stare, gluhe gospoe u naoj ulici - objanjavao je vejk.
- elio sam tano izvriti zadatak, jer zapovijed je zapovijed. Nisam se dao odbiti...
pa sam morao neto izmisliti. A i u predsoblju ekaju ljudi na glasovir. Doveo sam
ih da ga odvezu u zalagaonicu, gospodine feldkurate. Nee biti loe kad ne bude
glasovira. Imat emo ovdje vie prostora, a imat emo i vie novaca na hrpi. Bit
emo dakle koji dan bez brige! A ako bude stanodavac pitao to namjeravamo s
glasovirom, ja u mu rei da su u glasoviru ice popucale i da ga aljemo u tvornicu
na popravak. Paziteljici kue ve sam to rekao, da joj ne bi bilo udno kad vidi
kako iznose i tovare glasovir. Ve imam i kupca za divan. To je moj znanac,
trgovac starim pokustvom, a doi e popodne. Danas se koni divani dobro
plaaju.
- A je li to sve, vejku? - upita feldkurat, drei se stalno za glavu i gledajui
oajno.
- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, donio sam i onakve orahovae kakvu
kupuje gospodin kapetan nbl, i to pet boca umjesto dviju, da imamo kakvu
zalihu, da imamo to piti. Mogu li doi ovi ljudi po glasovir prije nego nam zatvore
zalagaonicu?
Feldkurat beznadno odmahne rukom, i zaas su ve tovarili glasovir na kola.
86
Kad se vejk vratio iz zalagaonice, zatekao je feldkurata kako sjedi pred otvorenom
bocom orahovae i grdi to je za ruak dobio poluprijesni odrezak.
Feldkurat je opet bio pijan. Izjavljivao je vejku da e sutra zapoeti ivjeti novim
ivotom.
Piti alkohol - to je prostaki materijalizam, govorio je feldkurat, a potrebno je ivjeti
duevnim ivotom.
Filozofirao je oko pola sata. Kad je otvorio treu bocu, doao je trgovac starim
pokustvom, pa mu je feldkurat za bagatelu prodao divan i pozvao ga da se s njim
pozabavi, i bio je vrlo nezadovoljan kad se trgovac ispriao da ide kupiti i noni
ormari.
- teta to nemam nonog ormaria - ree feldkurat prijekorno - ovjek ne moe na
sve misliti.
Kad je trgovac starim pokustvom otiao, feldkurat se upustio u prijateljsku zabavu
sa vejkom i popio s njim jo jednu bocu. Dio njegova razgovora bio je ispunjen
linim feldkuratovim odnosom prema enama i kartama.
Sjedili su dugo. I veer je zatekla vejka i feldkurata u prijateljskom razgovoru.
Ali nou se odnos promijenio. Feldkurat se vratio u jueranje stanje, zamijenio je
vejka s nekim drugim i govorio mu:
- Ne, nipoto nemojte otii, sjeate li se onog riokosog kadeta od komore?
Ova je idila trajala sve dotle dok vejk nije rekao feldkuratu:
- Ve mi je toga dosta! Sada lezi u krevet i spavaj, razumije li?
- Lei u, mili moj, lei u... kako ne bih legao?! - trabunjao je feldkurat. - Sjea li
se kako smo zajedno ili u peti razred i kako sam ti ja izraivao grke zadae? Vi
imate vilu u Zbraslavi. A moete se voziti parobrodom po VItavi. Znate li ta je to
Vltava?
I vejk ga je prisilio da izuje cipele i da se svue. Feldkurat ga je posluao
obraajui protiv toga svoje proteste nepoznatim osobama.
- Vidite li, gospodo - govorio je prema ormaru i fikusu - kako sa mnom postupaju
moji roaci?
- Ne poznajem svojih roaka - ree naglo i namjesti se u krevetu. - Da se i nebo i
zemlja urote protiv mene, ja ih ne poznajem...
I sobom odjeknu feldkuratovo hrkanje.
4
U te dane pada i vejkov posjet njegovoj staroj dvorkinji, gospoi Mllerovoj. U
stanu je vejk zatekao sestrinu gospoe Mllerove, koja je plaui ispripovjedila
da su gospou Mllerovu uhapsili one iste veeri kad je na kolicima vozila vejka u
vojsku. Starici je sudio vojni sud, i jer joj nisu mogli nita dokazati, odvezli su je u
koncentracioni logor u Steinhof. Ve je dobila od nje i kartu. vejk uze ovu kunu
relikviju i poe itati:
Draga Aninka! Ovdje nam je vrlo dobro, i svi smo zdravi. Susjeda uz moj krevet
ima pjegavi... a ima ovdje i crnih... Inae je sve u redu...
Jela imamo dosta i skupljamo krumpirove... za juhu. ula sam da je gospodin vejk
87
ve... Nastoj nekako saznati gdje je pokopan, da bismo mu poslije rata mogli
obloiti grob.
Zaboravila sam ti rei da je na tavanu u tamnom uglu ostao u krinji mali psi,
ratler, tene malo. Ali ve je prolo vie nedjelja otkako nije dobio nikakve hrane,
odonda kad su ono doli po mene zbog... Stoga mislim, da je ve kasno i da je ve i
taj psi na drugom...
A preko itavog pisma udaren je ruiast ig: Zensuriert. K. u. k.
50
Konzentrationslager, Steinhof.
- I zaista pas je ve bio mrtav - zaplae sestrina gospoe Mllerove. - A ni svoj
stan neete prepoznati. Stanuju u njemu neke krojaice. A one su od sobe nainile
damski saloni. Zidovi su puni modnih slika, a prozori cvijea.
Sestrina gospoe Mllerove nije se mogla umiriti.
Ne prestajui jecati i naricati izrazila je napokon bojazan da je vejk pobjegao iz
vojske, pa e jo i nju upropastiti i unesreiti. Na kraju je s njim razgovarala kao s
pokvarenim pustolovom.
- To je neobino aljivo - ree vejk - to mi se osobito svia. Znajte dakle, gospoo
Kejov, vi imate posve pravo da sam se oslobodio. Ali prije toga sam morao ubiti
petnaest narednika i vodnika. Ali nemojte to nikomu pripovijedati...
I vejk napusti svoj dom, koji ga nije gostoljubivo primio, s ovim rijeima:
- Gospoo Kejov, u praonici imam nekoliko ogrlica i naprsnika, pa vas molim da
mi ih podignete, kako bih se mogao, kad se vratim iz rata, pristojno obui u civil.
Pripazite takoer da mi se u ormaru ne zalegu moljci u odijelo. A gospoice koje
spavaju u mojem krevetu, srdano pozdravljam.
Poslije toga otie vejk u Gostionicu kod kalea. Kad ga je gospoa Palivcov
ugledala, izjavila je da mu nee dati piva jer je valjda dezertirao.
- Moj je mu - poe priati staru priu - bio tako oprezan, pa ga nema; sjedi, jadnik,
u zatvoru ni kriv ni duan. A ovakvi ljudi etaju svijetom, bjee iz vojske. Ve su
88
89
gdje su pokopali posmrtne ostatke vojnog sveenika, pojavio preko noi ovaj
nadgrobni natpis:
to moe nas zadesit, zadesilo je i tebe,
Ti nebo si nam obeavo, dragi, pouzdano,
A bomba na te s neba pala ba za svete mise,
Pa od tebe osta samo mrlja nenadano.
2
vejk je skuhao izvrstan grog, koji nadmauje grogove starih mornara. Takav grog
bi mogli piti gusari osamnaestog stoljea pa bi bili zadovoljni.
Feldkurat Otto Katz bio je oduevljen.
- Gdje ste nauili kuhati ovako fine stvari? - upita vejka.
- U Bremenu, kad sam prije nekoliko godina putovao po svijetu - odgovori vejk - a
nauio me je neki bearina mornar, koji je govorio da grog mora biti tako jak da bi
ovjek, kada padne u more, mogao preplivati itav kanal La Manche. Kad popije
slabi grog, ovjek se utopi kao tene.
- Poslije takvog groga, moj vejku, lako emo odsluiti poljsku misu - umovao je
feldkurat. - Mislim da e biti dobro da prije mise reknem nekoliko oprosnih rijei.
Poljska misa nije lakrdija kao garnizonska misa ili kao propovijed onim nitarijama.
U ovakvom sluaju ovjek mora biti zaista potpuno priseban. Poljski oltar imamo, i
to preklopni, pravo depno izdanje.
- Isuse i Marijo, vejku - viknu i uhvati se za glavu.
- Ala smo mi volovi! Znate li kamo sam spremio taj preklopni poljski oltar? U divan
koji smo prodali!
- Da, to je nesrea, gospodine feldkurate - ree vejk - ja ga dodue poznajem, toga
trgovca starim pokustvom, no prekjuer sam susreo njegovu gospou. Rekla mi je
91
ne oltar, koji pripada vojnom eraru. Takav prst boji moe vas skupo stajati. Niste
se smjeli obazirati na anele. Tako je jedan ovjek u Zhoi izorao na polju nekakav
kale koji je potjecao od svetokrae i bio ondje sakriven za bolja vremena, dok se
ne zaboravi, pa je to takoer smatrao prstom bojim i otiao s tim kaleom, umjesto
da ga pretopi, do gospodina upnika i rekao da ga eli pokloniti crkvi. A gospodin
upnik je mislio da se u njemu probudila grinja savjesti, pa je poslao po naelnika,
a naelnik po andare, i on vam je bio nevino osuen zbog svetokrae, jer je
neprestano brbljao neto o udu. On se htio spasiti, pa je priao i o nekom anelu i
umijeao u to i Djevicu Mariju i dobio deset godina. Najbolje ete uraditi ako poete
s nama ovdanjem upniku, da nam vrati erarsku imovinu. Jer poljski oltar nije ni
maka ni arapa koju moete darovati komu hoete.
Stari gospodin je drhtao po itavom tijelu i oblaio se cvokoui zubima:
- Ja zaista nisam imao nikakve zle ili rave namjere. Mislio sam samo da mogu po
bojoj volji pridonijeti neto za ukraivanje nae siromane crkve Gospodnje u
Vrovicama.
- Na tetu vojnog erara, razumije se - ree surovo i grubo vejk. - Hvala bogu za
takav boji prst! Neki Pivonka iz Chotboa isto je tako drao prstom bojim kad
mu se u ruci nalo ue za koje je bila privezana tua krava.
Jadni je starac bio od toga potpuno zbunjen, pa se uope prestao braniti i nastojao je
da se to bre obue i uredi itavu stvar.
Vroviki upnik je jo spavao, pa je probuen od buke poeo grditi, jer je onako
bunovan mislio da ga pozivaju na posljednju pomast.
- Mogli bi ba priekati s tom posljednjom pomau - gunao je upnik i nevoljko se
oblaio - ljudi se sjete da umiru ba onda kad je ovjek u najboljem snu. I onda se
jo valja s njima natezati za novce!
Sastali su se dakle u predsoblju. On, boji zastupnik meu vrovikim civilistima
katolicima, i onaj drugi, boji zastupnik na zemlji pri vojnom eraru.
No to je uglavnom bio spor izmeu civila i vojnika.
Ako je upnik tvrdio da poljskom oltaru nije mjesto u divanu, feldkurat je odgovorio
da jo manje prilii da iz divana doe u sakristiju crkve u koju zalaze sami civili.
I vejk je primijetio da je lako obogaivati siromanu crkvu na raun vojnog erara.
Rije siromanu naroito je naglasio.
Na kraju su poli u crkvenu sakristiju, gdje je upnik izdao poljski oltar na ovu
potvrdu:
Primio sam poljski oltar koji je sluajno dospio u vroviku crkvu. Feldkurat Otto
Katz.
Slavni poljski oltar potjee od idovske tvrtke Moritz Mahler u Beu koja
proizvodi sve mogue misne potreptine i pobone predmete, kao to su npr.
krunice i svetake sliice.
Oltar se sastojao od tri dijela, premazana vrlo lanom pozlatom, kao i sva slava
svete crkve.
Bez fantazije nije se moglo ni utvrditi to zapravo predstavljaju slike naslikane na
tim trima dijelovima. Sigurno je da bi se tim oltarom isto tako mogli posluiti i
pogani na Zambeziju kao i sveenici Burjata i Mongola.
93
No pod tim je bio natpis: Heilige Maria, Mutter Gottes, erbarme Dich unser.
I vejk je sretno stavio taj poljski oltar u koiju, sjeo i sam uz koijaa, dok se
feldkurat udobno smjestio u koiji i stavio noge na sveto trojstvo.
vejk je razgovarao s koijaem o ratu.
Koija je bio buntovnik. Pravio je razne primjedbe o pobjedi austrijskog oruja,
kao npr. Dobro su vam u Srbiji zapaprili! i sl. Kad su prolazili mimo mitnice,
zapita ih namjetenik to voze.
vejk odgovori:
- Sveto trojstvo, Djevicu Mariju i feldkurata.
Na vjebalitu su ih ve nestrpljivo oekivale satnije odreene za frontu. A ekale
su zaista dugo. Jer jo su se odvezli po sportski kale do natporunika Witingera, a
zatim po monstrancu, ciborij i druge potreptine za misu u bevnovski samostan, ne
zaboravivi dakako ni bocu misnoga vina. Odatle se vidi da nije tako jednostavno
sluiti poljsku misu.
- Mi to vrdamo svakojako - ree vejk koijau.
A imao je pravo. Kad su ve naime stigli na vjebalite i popeli se na podij s
drvenom ogradom i stolom na koji je trebalo postaviti poljski oltar, pokazalo se da
je feldkurat zaboravio pribaviti ministranta.
Dosad mu je uvijek ministrirao jedan pjeak, no taj se radije dao premjestiti u
telefoniste pa je otiao na frontu.
- Ne smeta nita, gospodine feldkurate - ree vejk - mogu to i ja obaviti.
- A znate li ministrirati?
- Nikada nisam ministrirao - odgovori vejk - ali sve se moe pokuati. Sada je rat,
94
a u ratu ljudi rade i ono o emu nisu prije ni sanjali. Kakav glupi "set cum piritu
tuo moi u odgovoriti na vae dominus vobiscum. A zatim mislim da nije tako
teko obilaziti oko vas kao maka oko vrue kae. A prati vam ruke i toiti iz boica
vino...
- Dobro - ree feldkurat - ali vode mi nemojte toiti! Radije odmah nalijte vino i u
onu drugu boicu. Uostalom ja u vam uvijek rei kada treba da idete nadesno ili
nalijevo. Ako tiho funem jedanput, znai da treba ii desno, a ako dvaput, nalijevo.
Misnu knjigu takoer ne morate mnogo prenositi. Uostalom sve je to lakrdija.
Nemate li treme?
- Ja se niega ne bojim, gospodine feldkurate, pa ni ministriranja.
Feldkurat je imao pravo kad je rekao: Uostalom sve je to lakrdija.
Sve je ilo neobino glatko.
Feldkuratov je govor bio vrlo kratak.
- Vojnici! Sastali smo se ovdje da prije odlaska na bojite obratimo svoja srca k
bogu, da nam daruje pobjedu i ouva nas u zdravlju. Neu vas dugo zadravati i
elim vam sve najbolje.
- Rut! - viknu stari pukovnik na lijevom krilu.
Poljska misa naziva se zato poljskom jer potpada pod iste zakone kao i vojna
taktika na bojnom polju. Kod dugih vojnih manevara u tridesetgodinjem ratu i
poljske su mise bile takoer neobino duge.
Uz modemu taktiku, kad su vojni pokreti brzi i otri, i poljska misa mora biti brza i
otra.
Ova je trajala upravo deset minuta, a oni koji su bili blie, neobino su se udili
zato vojni sveenik fiuka za vrijeme mise.
vejk je otroumno shvaao signale. Iao je sad na desnu, a sad na lijevu stranu
oltara i nije nita drugo govorio nego: Et cum spiritu tuo!
Sve je to liilo na indijanski ples oko rtvenog kamena, ali je djelovalo dobro
ubijajui dosadu pranog i tunog vjebalita s drvoredom ljiva u pozadini i s
klozetima kojih je vonj zamjenjivao mistian miris kadionice gotskih hramova.
Svi su se izvrsno zabavljali. Oficiri oko pukovnika pripovijedahu anegdote, i tako je
sve ilo u potpunom redu. Iz redova vojnika ulo se ponegdje: Daj mi jedan dim!
I kao dim sa rtvenika dizali su se iz eta prema nebu plavi oblaii duhanskoga
dima. Sve su are puile kad su vidjele da je i gospodin pukovnik pripalio.
53
96
Dogaalo se da vejk po cijele dame nije ni vidio pastira vojnih dua. Feldkurat je
naizmjence obavljao svoje dunosti i pijanevanja, pa je vrlo rijetko dolazio kui,
prljav, neumiven, kao maka kad mijaue i polazi na izlete po krovovima.
Pri povratku, ako je mogao govoriti, razgovarao je jo sa vejkom, prije nego bi
zaspao, o uzvienim ciljevima, o zanosu i o radosti koju ovjek osjea pri
razmiljanju.
Kadikad je pokuao govoriti i u stihovima i citirati Heinea.
vejk je s feldkuratom sluio jo jednu poljsku misu, i to kod pionira, kamo su
zabunom pozvali jo jednog feldkurata, biveg katehetu, neobino pobona ovjeka,
koji je vrlo zaueno pogledao svoga kolegu kad mu je ponudio gutljaj konjaka iz
vejkove uture, koju je ovaj uvijek nosio sa sobom za takve religiozne poslove.
- Rum je odline marke - ree mu feldkurat Katz - napijte se i poite kui. Ja u to
ve sam obaviti, jer mi je potrebno da budem pod otvorenim nebom. Danas me
nekako boli glava.
I poboni je feldkurat otiao, maui glavom, a Katz je, kao i uvijek, sjajno obavio
svoj zadatak.
U krv Gospodnju ovog se puta pretvorilo vino sa sodom, a propovijed je bila dulja,
samo je u njoj svaka trea rije bila: i tako dalje i zaista.
- Vi ete danas, vojnici, otii na frontu i tako dalje. Vi se sada obratite k bogu i tako
dalje, zaista. Ne znate to vam se moe dogoditi, i tako dalje i zaista.
I tako se od oltara orilo: I tako dalje i zaista, izmjenjujui se s bogom i svima
svetima.
U zanosu i u govornikom poletu vojni je sveenik uvrstio meu svece i princa
Eugena Savojskoga, koji e ih tititi dok budu podizali mostove preko rijeke.
Ipak poljska se misa zavrila bez ikakva skandala, ugodno i zabavno. Pioniri su se
vrlo dobro zabavljali.
97
grenika prelaze milijune i milijune godina strojevi za valjanje cesta, za krgut zuba
brinu se dentisti naroitim spravama, cviljenje se hvata na gramofonske ploe, koje
se alju gore u raj radi uveseljavanja pravednika. U raju su u pogonu prskalice
kolonjske vode, a orkestar Filharmonije svira Brahmsa tako dugo dok vam postane
drai pakao i istilite. Aneli imaju u stranjici aeroplanske propelere da ne moraju
toliko zamarati svoja krila. Pijte, gospodine kolega; vejku, natoite mu konjaka, jer
mi se ini da mu nije dobro.
Kad se poboni feldkurat pribrao, proaptao je:
- Vjera je razumsko razmatranje. Tko ne vjeruje u postojanje svete trojice ...
- vejku - prekine ga Katz - natoite gospodinu feldkuratu jo jedan konjak, da se
pribere. Recite mu togod i vi, vejku!
- U Vlaimu je bio, pokorno javljam, gospodine feldkurate, jedan dekan - zapoe
vejk - i taj vam je dekan, kad mu je pobjegla stara gazdarica zajedno sa sinom i s
novcima, imao dvorkinju. Pod stare dane on vam je poeo studirati svetoga
Augustina, za kojega kau da pripada meu svete oce, pa je ondje proitao da
svakoga onoga koji vjeruje u antipode valja prokleti. Pozvao je dakle svoju
dvorkinju i rekao joj: ujte, vi ste mi jednom priali da je va sin strojobravar i da
je otputovao u Australiju. Prema tome on bi se nalazio meu antipodima, a sveti
Augustin nalae da se svaki ovjek koji vjeruje u antipode prokune. - Milostivi
gospodine, odgovori na to ena, ta moj sin alje iz Australije i pisma i novce! To je avolsko obmanjivanje, ree na to gospodin dekan, prema svetom
Augustinu ne postoji nikakva Australija, to vas samo antikrist zavodi u bludnju. U
nedjelju ju je javno prokleo i vikao da Australija ne postoji. Tada su ga iz crkve
odveli pravo u ludnicu. A trebalo bi ih i vie onamo odvesti. U samostanu sestara
urulinaka imaju boicu s mlijekom Djevice Marije kojim je dojila Isusa, a u
sirotitu kod Beneova, kad su dovezli onamo lurdsku vodu i dali je siroadi, sva su
djeca dobila takav proljev da to svijet jo nije vidio.
Pobonom se feldkuratu zamaglilo pred oima i pribrao se tek poslije ponovne
aice konjaka, koja mu je udarila u glavu.
mirkajui oima zapita on Katza:
- Zar ne vjerujete u bezgreno zaee Djevice Marije, zar vi ne vjerujete da je palac
sv. Ivana Krstitelja, koji se uva kod pijarista, pravi? Vjerujete li vi uope u boga? A
ako ne vjerujete, zato ste vojni sveenik?
- Gospodine kolega - odgovori Katz i potapa ga povjerljivo po leima - dok drava
ne prizna da vojnicima koji idu u boj da umru, ne treba blagoslova bojega, sluba
je vojnoga sveenika pristojno honorirano zanimanje u kojem se ovjek nee
prekinuti. Za mene je to bilo bolje nego da trim po vjebalitima i da idem na
manevre... Tada su mi pretpostavljeni izdavali naloge, a danas ja radim to hou.
Zastupam nekoga koji ne postoji, i sam igram ulogu boju. Ako neu da nekomu
oprostim grijehe, tada mu ih ne opratam makar me i na koljenima molio. Uostalom
takvih ima avolski malo.
- Ja ljubim gospodina boga - javi se poboni feldkurat i poe tucati - ja ga veoma
ljubim. Dajte mi malo vina!
- Ja potujem gospodina boga - nastavi zatim - vrlo ga potujem i cijenim. Nikoga
100
101
Feldkurat Otto Katz sjedio je zamiljeno nad okrunicom koju je upravo donio iz
vojarne. Bila je to povjerljiva zapovijed ministarstva vojske:
Ministarstvo vojske ukida za vrijeme rata sve propise koji se tiu davanja
posljednje pomasti vojnicima, i propisuje ova pravila za vojne sveenike:
1. Na fronti se ukida davanje posljednje pomasti.
2. Ne dozvoljava se teko bolesnim i ranjenim vojnicima da zbog zadnje pomasti
odlaze u pozadinu. Vojni sveenici su duni da odmah predaju ljude nadlenim
vojnim vlastima radi daljeg progona.
3. U vojnim bolnicama u pozadini posljednja se pomast moe podjeljivati skupno
na osnovu miljenja vojnih lijenika ako podjeljivanje posljednje pomasti ne nanosi
tekoe nadlenim ustanovama.
4. U izvanrednim sluajevima moe zapovjednitvo vojnih bolnica u pozadini
dopustiti pojedinano primanje posljednje pomasti.
5. Vojni su sveenici duni, na poziv zapovjednitva vojnih bolnica, podjeljivati
posljednju pomast onim vojnicima koje im predloi zapovjednitvo.
Poslije toga feldkurat proita jo jednom dopis u kojem mu se javlja da sutra treba
da doe u vojnu bolnicu na Karlov trg, da podijeli posljednju pomast tekim
ranjenicima.
- ujte, vejku - viknu feldkurat - zar to nije svinjarija? Kao da sam ja jedini vojni
sveenik u itavom Pragu! Zato ne poalju onamo onog pobonog sveenika koji
je nedavno kod nas spavao? Treba da odemo na Karlov trg da podijelimo ondje
posljednju pomast. Ja sam ve zaboravio kako se to radi.
- Kupit emo dakle katekizam, gospodine feldkurate - ree vejk. - Nai emo u
njemu upute, to je za duhovne pastire kao vodi za strance. U Emauskom
samostanu u Pragu radio je neki vrtlarski pomonik, pa kad je htio stupiti u red laika
i dobio mantiju da ne mora derati svoju odjeu, morao je kupiti katekizam i uiti
kako se ovjek kria, tko je jedini poteen od istonog grijeha i ta to znai ista
102
straha, a prije toga sam morao dugo ekati jer su stalno prolazili ljudi.
- Idem u kavanu, vejku, a ako tko doe, neka prieka.
Otprilike nakon jednog sata doao je neki stariji sijedi gospodin uspravna stasa i
stroga izgleda.
Iz itava njegova izgleda izvirala je zadrtost i zloba. Gledao je tako kao da ga je
udes poslao da uniti na bijedni planet i izbrie njegove tragove u svemiru.
Govor mu je bio grub, opor i strog.
- Je li kod kue? Otiao je u neku kavanu? Da priekam? Dobro, ekat u ga do
jutra. Ima novaca za kavanu, ali dugove nee da plaa. Sveenik, fuj!
I pljunuo je u kuhinji.
- Gospodine, nemojte nam ovdje pljuvati! - ree vejk promatrajui radoznalo
stranoga gospodina.
- I jo u jedanput pljunuti, evo ovako! - ree tvrdoglavo strogi gospodin i pljune po
drugi put na pod. - Kako ga nije stid! Vojni sveenik, sramota!
- Ako ste obrazovan ovjek - upozori ga vejk - tada ete se oduiti pljuvanja u
tuem stanu. Ili vi moda mislite da moete raditi to hoete, zato to je svjetski rat?
Morate se vladati pristojno, a ne kao nitarija. Morate postupati fino, govoriti
pristojno i ne ponaati se kao divljak, vi glupi civilist!
Strogi gospodin skoi sa stolice, a od uzbuenja je sav drhtao, i viknu:
- Kako se usuujete? Zar ja nisam pristojan ovjek? A to sam onda, govorite ...
- Neotesanac ste - odgovori mu vejk gledajui ga u oi - pljujete po podu kao da
ste u tramvaju, u vlaku ili u kakvoj javnoj prostoriji. Uvijek sam se udio zato
svagdje vise ceduljice da je zabranjeno pljuvati na pod, a sada vidim da je to zbog
vas. Svi vas oni valjda vrlo dobro poznaju.
Strogi gospodin poe mijenjati boje lica pa pokua odgovoriti obiljem pogrda na
raun vejka i feldkurata.
- Jeste li svrili? - upita mirno vejk poto je uo posljednje rijei: Vucibatine ste
obojica; kakav gazda- takav sluga! - Ili biste eljeli jo togod rei, prije nego
odletite niz stepenice?
A budui da se strogi gospodin ve toliko iscrpao da mu nije dolazila na um nikakva
zgodna psovka, pa je stoga utio, vejk je po tome zakljuio da uzalud eka
nastavak.
Otvorio je dakle vrata, okrenuo strogog gospodina licem prema hodniku i opalio mu
nogom takav udarac da bi mu pozavidio i najbolji igra najboljeg meunarodnog
nogometnog drutva.
I za strogim gospodinom odjeknu niz stepenice vejkov glas:
- Kad drugi put doete pristojnim ljudima u posjet, vladajte se pristojno!
A strogi je gospodin dugo etao pod prozorima oekujui feldkurata.
vejk je otvorio prozor i promatrao ga.
No gost je napokon doekao feldkurata, koji ga je odveo u sobu i ponudio ga da
sjedne.
vejk je utke donio pljuvanicu i stavio je pred gosta.
- ta to radite, vejku?
- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da sam s ovim gospodinom ve doivio
105
posljednju pomast.
- I to takoer u kolerinu baraku - primijeti vejk.
- Moete ii s nama, da vidite to to znai rtvovati se.
- Gospodine feldkurate - ree ustrajni ovjek - vjerujte mi da sam u oajnoj
situaciji. Zar se rat zato vodi da ukloni sa svijeta sve moje dunike?
- A kad vas uzmu u vojsku i povedu na ratite - primijeti opet vejk - tada emo
gospodin feldkurat i ja odsluiti svetu misu neka bi dao nebeski bog da prva granata
padne na vas.
- Gospodine, to je ozbiljna stvar - ree neukrotivi ovjek feldkuratu - molim vas da
se va sluga ne mijea u nae poslove, da to ve jednom dovrimo.
- Dopustite, gospodine feldkurate - umijea se vejk - izvolite mi zaista zapovjediti
da se ne mijeam u vae poslove, a ja u ipak i dalje braniti vae interese, kako i
prilii i dolikuje valjanom vojniku. Ovaj gospodin ima potpuno pravo, on eli
odavde otii sam. Ni ja ne volim kojekakve izgrede jer sam pristojan ovjek.
- vejku, meni to ve dosauje - ree feldkurat kao da i ne primjeuje da je gost
prisutan - mislio sam da e nas ovaj ovjek zabaviti, da e nam priati kakve
anegdote, a on zahtijeva da vam naloim da se u to ne mijeate, premda ste ve
dvaput imali s njim posla. Navee, kad treba da obratim sva svoja utila k bogu, on
mi dosauje s nekom glupom priom o mizernih tisuu i dvjesta kruna, odvraa me
od ispitivanja savjesti, od boga, i hoe da mu jo jednom reknem da mu sada neu
nita dati. Neu vie da razgovaram s njim, da mi se ne pokvari ovo sveto vee.
Recite mu vi, vejku: Gospodin feldkurat vam nee dati nita!
vejk izvri nalog proderavi se gostu u samo uho.
Ali je ustrajni gost i dalje mirno sjedio.
- vejku - naloi mu feldkurat - zapitajte ga dokle jo misli ovdje plandovati?
- Ne miem se odavde dok ne dobijem svoje novce! - odgovori tvrdoglavo
neukrotivi ovjek.
Feldkurat ustade, poe k prozoru i ree:
- U takvu sluaju predajem ga vama, vejku. Radite s njim to hoete.
- Hajdemo dakle, gospodine - ree vejk i pograbi nemilog gosta za rame - triput
bog pomae!
I on ponovi svoj in brzo i elegantno, dok je feldkurat po prozoru prstima udarao
takt pogrebnog mara.
Vee, posveeno razmiljanju, prolo je kroz nekoliko faza. Feldkurat se tako
pobono i usrdno pribliavao bogu da se jo u dvanaest sati nou iz njegova stana
ulo pjevanje:
A kad smo marirali,
sve su cure plakale ...
Zajedno s njim pjevao je i dobri vojak vejk.
***
Posljednju su pomast u vojnoj bolnici traila dva ovjeka: jedan stari major i jedan
bankovni disponent, rezervni oficir. Obojica su u Karpatima dobili metak u trbuh,
108
pa su sad leali jedan kraj drugoga. Rezervni je oficir smatrao za svoju dunost
primanje posljednje pomasti jer je njegov pretpostavljeni eznuo za posljednjom
pomasti. Ako je ne bi primio, to bi po njegovu miljenju bilo naruavanje
subordinacije. A poboni je major eznuo za njom lukavo raunajui da e molitva
vjere izlijeiti bolesnika. No obojica su umrli upravo one noi prije dijeljenja
posljednje pomasti, pa kad je ujutro doao feldkurat sa vejkom, leali su oni pod
pokrivaem pocrnjela lica kao svi koji umru od zaguenja.
- Takvu smo paradu napravili, gospodine feldkurate, a sad su nam sve pokvarili ljutio se vejk kad su im u kancelariji rekli da ih ova dvojica vie ne trebaju.
A zaista su pravili paradu! Vozili su se u koiji, vejk je zvonio, a feldkurat je drao
u ruci boicu s uljem, omotanu ubrusom, i njom je ozbiljna lica blagosiljao
prolaznike koji su skidali eire.
Nije ih, istina, bilo mnogo, iako se vejk trudio da svojim zvoncem napravi to veu
buku.
Za koijom je tralo nekoliko nevinih djeaia, od kojih je jedan sjeo na preku iza
koije, a drugi su vikali kao iz jednoga grla: Za kolima! Za kolima!
A vejk je zvonio, dok je koija udarao biem prema onom djeaiu odostrag. U
Vodikinoj ulici istrala je pred koiju neka pazikua, lanica Marijine kongregacije,
i zamolila ih u trku da je blagoslove, a onda se prekriila i pljunula rekavi:
109
- Jure s tim bogom kao da ih svi avoli gone. ovjek bi dobio suicu jurei za
njima!
I vratila se zadihana na svoje staro mjesto.
Glas zvonceta najvie je uznemiravao koijaevu kobilu koju je oito podsjeao na
neto iz minulih godina, jer se neprestano obazirala i kadikad pokuavala da zaplee
na asfaltu.
To je dakle bila ta velika parada o kojoj je govorio vejk. Feldkurat je meutim
otiao u kancelariju da uredi financijsku stranu posljednje pomasti, pa je izraunao
raunarskom naredniku da mu vojni erar duguje za posveeno ulje i put oko sto i
pedeset kruna.
Zatim je dolo do spora izmeu zapovjednika bolnice i feldkurata, pri emu je
feldkurat nekoliko puta udario akom o stol i rekao:
- Nemojte misliti, gospodine kapetane, da posljednja pomast nita ne stoji. Kad
dragunskog oficira poalju u konjuarnicu po drijepce, tada mu takoer plaaju
110
dnevnice. Iskreno alim to ova dvojica nisu doekala posljednju pomast. Tada bi
bilo jo za pedeset kruna skuplje.
vejk je dotle ekao dolje u straarnici, drei u ruci boicu svetog ulja koje je kod
vojnika izazivalo iskreno zanimanje.
Netko je rekao da bi se tim uljem vrlo dobro istile puke i bajonete.
Neki mladi vojnik s ekomoravske visoravni, koji je jo vjerovao u boga, zamoli ih
da ne govore tako o tim stvarima i neka ne uvlae svete tajne u debatu. Moramo
imati kransku nadu.
Stari rezervist pogleda zelembaa i ree:
- Krasna nada da e ti rapnela otkinuti glavu! Budale su pravili od nas! Jednom je
doao k nama neki klerikalni narodni zastupnik pa je govorio o bojem miru koji se
nadvio nad zemljom, i o tome kako bog ne eli rata i hoe da svi ive u miru i slau
se kao braa. A vidite ga kakav je vol; tek to je buknuo rat, u svim crkvama mole
boga za pobjedu naeg oruja i o gospodinu bogu govore kao o kakvom naelniku
generaltaba koji upravlja i dirigira tim ratom. Koliko sam ve vidio pogreba iz ove
bolnice! A odrezane noge i ruke voze odavde kolima!
- A vojnike pokopavaju gole - ree drugi vojnik - a u njihova odijela oblae druge
ive, i tako to ide redom.
- Dok ne pobijedimo - primijeti vejk.
- Oficirski sluga, pa bi jo htio da pobijedi - javi se iz kuta kapral. - Treba vas
poslati na frontu, u rovove, potjerati vas estoko na juri, na ice, na mine i
minobacae! A valjati se u pozadini, to zna svatko, a nitko nee da pogine.
- I ja mislim da je to vrlo lijepo kad se ovjek dade probosti bajonetom - ree vejk
- a nije ravo ni dobiti metak u trbuh, ali je jo ljepe kad ovjeka raznese granata,
pa on samo gleda kako su mu noge i trbuh nekako udaljeni od njega, te mu je to
tako udno da od toga umre prije nego mu to tko moe objasniti.
Mladi vojnik uzdahnu iskreno. Saalio se nad svojim mladim ivotom; zato se
rodio u tako glupom stoljeu da ga ubiju kao kravu u klaonici? I zato je sve to
tako?
A neki vojnik, po zanimanju uitelj, kao da je itao njegove misli, primijeti:
- Neki uenjaci objanjavaju rat kao posljedicu pjege na suncu, im se pojavi takva
pjega, uvijek se desi neto strano. Zauzee Kartage ...
- Ostavite vi tu svoju uenost - prekide ga kapral - pa poite radije pomesti sobu,
danas je va red. ta se nas tiu neke glupe pjege na suncu! Ako ih se pojavi i
dvadeset, ja od toga nemam nikakve koristi.
- Te sunane pjege zaista imaju veliko znaenje - umijea se u razgovor vejk. Jedanput se pojavila takva pjega i jo istoga dana izvukao sam batina u Gostionici
kod Banzeta u Nuslama. Od toga doba, kad god sam kamo iao, uvijek bih
potraio u novinama nije li se opet pojavila kakva pjega. A ako se pojavila, zbogom,
Marijo, nisam poao nikamo, i samo sam se tako spasio od nesrea. Kad je ono
vulkan Mont Pel unitio itav otok Martinique, neki je profesor pisao u Narodnoj
politici da je ve dugo upozoravao itaoce na veliku pjegu na suncu. Ali na
nesreu, Narodna politika nije stigla na vrijeme na taj otok, pa su stanovnici otoka
to skupo platili.
111
112
1
vejkova srea nije dugo potrajala. Neumoljiva sudbina prekinula je prijateljski
odnos izmeu njega i feldkurata. Ako je feldkurat do tog dogaaja bio simpatina
osoba, in koji je sada izvrio, kadar je da skine s njega simpatino nalije.
Feldkurat je prodao vejka natporuniku Luku ili, jo bolje reeno, izgubio ga je
na kartama. Tako su neko u Rusiji prodavali kmetove. Kod natporunika Luka
skupilo se lijepo drutvo i igralo ajnca.
Feldkurat je izgubio sve to je imao, pa je na kraju rekao:
- Koliko ete mi pozajmiti na moga momka? Veliki glupan i zanimljiva figura, neto
57
Nesrea me pratila na kartama. Igrao sam na itav ulog, a imao sam pod rukom asa,
pa je onda dola desetica, a bankir je imao pod rukom deka pa je i on dogurao do
dvadeset i jedan. Povukao sam nekoliko puta za asom ili za deseticom, a uvijek sam
imao jednako kao i bankir. Proigrao sam sve novce.
Zastao je zaas, a onda produio:
- A na kraju sam proigrao i vas. Pozajmio sam na vas stotinu kruna, pa ako ih do
preksutra ne vratim, neete vie pripadati meni, nego natporuniku Luku. Meni je
zaista ao ...
- Ja imam jo sto kruna - ree vejk - pa vam mogu pozajmiti.
- Dajte ih ovamo - oivje feldkurat - odmah u ih vratiti Luku. Zaista se ne bih
rastajao s vama.
Luk je bio vrlo iznenaen kad je opet ugledao feldkurata.
- Doao sam da ti vratim dug - ree feldkurat obazirui se slavodobitno oko sebe. Dajte i meni kartu!
- Hop! - ree feldkurat kad je doao red na njega. - Samo za taku - ree - prebacio
sam.
- Hop dakle! - ree u drugoj turi - hop... blind!
- Dvadeset dobiva - proglasi bankir.
- Ja imam punih devetnaest - tiho ree feldkurat, dajui u ulog posljednjih etrdeset
kruna od stotinjarke koju mu je pozajmio vejk da se oslobodi novoga ropstva.
Vraajui se kui, feldkurat je doao do zakljuka da je sada kraj i da vejka ne
moe nita spasiti, jer mu je sueno da slui kod natporunika Luka.
A kad mu je vejk otvorio vrata, feldkurat mu ree:
- Sve je uzalud, vejku. Nitko se ne moe oprijeti sudbini. Proigrao sam na kartama
i vas i vaih stotinu kruna. Uinio sam sve to je bilo u mojoj moi, ali sudbina je
jaa od mene. Bacila vas je u pande natporunika Luka, pa e doi as naeg
rastanka.
- A je li bio velik ulog? - upita vejk mirno. - Ih ste moda rijetko izigravali? Vrlo je
slabo kad ne ide karta, ali vieput je oajno kad ona ide suvie dobro. Na Zderazu
vam je ivio neki limar Vejvoda i on vam je uvijek igrao marijaa u jednoj gostionici
iza Stoljetne kavane. A jednom on, sam mu je avao priapnuo, ree: A zato ne
bismo jednom zaigrah ajnca? I poee dakle igrati ajnca, a on je uvao uloge.
Svima je ilo slabo, tako da se odmah sakupilo deset kruna. A stari je Vejvoda elio
da i drugi neto dobiju, pa je stalno govorio: Mala loa, kui! Ne moete zamisliti
kako ga je pratila nesrea. Mala loa nikako da naie, ulog je rastao i popeo se ve
na stotinu kruna. Od igraa nije nitko imao toliko da igra na itav ulog, pa se
Vejvoda ve sav uznojio. Nije se nita ulo osim njegovih rijei: Mala loa, kui!
Ulagali su po pet kruna, i sve su uvijek gubili. A tada se razljutio jedan dimnjaarski
majstor i otiao kui po novce, kad je ve u ulogu bilo stotinu i pedeset kruna, pa je
igrao na itav ulog. Vejvoda se htio osloboditi toga i, kao to je kasnije priao, htio
je potegnuti recimo do trideset, samo da ne dobije, a mjesto toga je dobio dva asa.
Pravio se kao da nita nema i namjerice rekao: esnaest dobiva! A dimnjaar je
imao svega petnaest. Zar to nije nesrea?
114
Stari Vejvoda je bio sav blijed i nesretan, a naokolo su ve psovali i aputali da vara
na kartama i da je ve jedanput dobio batina zbog varanja na kartama, premda je on
bio najpoteniji igra. No ubacivali su onamo krunu za krunom. Ve se sakupilo pet
stotina kruna. Gostioniar nije vie mogao izdrati. Imao je upravo spremljene
novce za podmirenje rauna u pivovari, pa je uzeo te novce, sjeo za stol, gurnuo
naprijed dvije stotinjarke, zamirio, okrenuo stolicu radi sree i rekao da igra na
itav ulog. Igrat emo, ree, s otvorenim kartama. Stari Vejvoda bi ne znam to
dao, samo da izgubi. Svi su se udili kad je kartu okrenuo i pokazala se sedmica, a
on ju je zadrao. Gostioniar se ispod brka smijao, jer je imao dvadeset i jedan.
Dola je i druga sedmica starom Vejvodi, a on je i nju zadrao. Sada dolazi as ili
desetica, ree ujedljivo gostioniar, hajde da se kladimo, gospodine Vejvoda, da
ete izgubiti! Zavlada potpuna tiina, Vejvoda okrene kartu, a to - trea sedmica.
Gostioniar je problijedio kao mrtvac, bili su to njegovi posljednji novci, pa je otiao
u kuhinju, a zaas je dotrao djeak koji je kod njega uio, da doemo prerezati ue
115
117
Lae, vara svoga gospodara i vrlo esto pretvara ivot svoga zapovjednika u pravi
pakao. To je lukavi rob, koji izmilja najrazliitije podmukle trikove da ogori ivot
svomu gospodaru.
U toj novoj generaciji oficirskih momaka ne mogu se nai takvi portvovni stvorovi
koji bi dopustili da ih neosoljene pojedu njihovi gospodari, kao to je dopustio
plemeniti Fernando vojvodi od Almavira. Na drugoj strani vidimo opet da i
gospodari, koji vode sa svojim momcima novog vremena borbu na ivot i smrt,
upotrebljavaju najrazlinija sredstva da sauvaju svoj autoritet. To je ak neka vrsta
strahovlade. Godine 1912. vodio se u Grazu u tajerskoj proces, na kojem je
odigrao istaknutu ulogu neki kapetan koji je ubio svoga momka. Bio je tada
osloboen, jer je to uinio tek drugi put. Po miljenju te gospode ivot pura
nema nikakve vrijednosti. On je obian predmet, u mnogo sluajeva lutka koju
ukaju, rob, sluavka za sve. Nije stoga udo da takav poloaj iziskuje od roba da
bude prepreden, lukav. Njegov poloaj na naoj planeti moe se usporediti samo sa
stradanjima pikol u staro doba, koje su takoer odgajali, da budu svjesni, ukama
i muenjem.
Ali ima sluajeva da oficirski momak postane ljubimac, pa on tada postaje strah i
trepet ete, bataljona. Svi vojniki inovi nastoje da ga podmite. On odluuje o
dopustima, on se moe zauzeti da se na raportu sve dobro svri.
Te su ljubimce u ratno doba nagraivali velikim i malim srebrnim kolajnama za
odvanost i hrabrost.
U dvadeset prvoj pukovniji poznavao sam ih nekoliko. Jedan je oficirski momak
dobio veliku srebrnu kolajnu zato to je umio pei guske koje je ukrao. Drugi je
dobio malu srebrnu jer je od kue dobivao divne poiljke prehrambenih artikala,
tako da se njegov gospodar u doba najveega glada tako pretrpavao da nije mogao
hodati.
A prijedlog za nagradu kolajnom stilizirao je njegov gospodar ovako:
Zato to je u borbama, pokazujui neobinu odvanost i hrabrost, prezirao ivotnu
opasnost i nije naputao svoga oficira ni za korak pod stranom vatrom neprijatelja
118
koji je navaljivao.
A on je dotle negdje u pozadini pljakao kokoinjce. Rat je izmijenio odnos momka
prema gospodaru i uinio ga najomraenijim stvorenjem meu momadi. Oficirski
je momak uvijek dobivao cijelu konzervu, dok se jedna dijelila na pet ljudi. Njegova
je utura uvijek bila napunjena rumom ili konjakom. Takav je momak itav dan
vakao okoladu i derao slatke oficirske kekse, puio cigarete svoga oficira, pekao i
kuhao itave sate i nosio specijalnu bluzu.
Oficirski je momak bio najprisniji prijatelj s ordonansom, pa mu je obilato dijelio
ostatke s oficirskog stola i sve one prednosti koje je imao. Kao treeg primali su u
drutvo raunarskog narednika. Ovaj trijumvirat, koji je ivio u neposrednom dodiru
s oficirom, znao je sve operacije i ratne planove.
Vod iji se desetnik druio s oficirskim momkom, uvijek je bio najbolje obavijeten
o poetku operacija.
Kad je on rekao: U dva sata i trideset pet minuta poet emo hvatati maglu, tada
se tano u dva sata i trideset pet minuta austrijska vojska poela povlaiti pred
neprijateljem.
Oficirski je momak bio u najintimnijem dodiru s poljskom kuhinjom, pa se vrlo rado
muvao oko kotla i naruivao jela kao da je u restauraciji pa ima pred sobom
jelovnik.
- Htio bih rebro - govorio je kuharu. - Juer si mi dao rep. Stavi mi u juhu i komadi
jetre, zna da ne jedem slezenu.
No najvelianstveniji je bio oficirski momak pri stvaranju panike. Pri bombardiranju
rovova srce mu je padalo u gae. U to je doba bio sa svojom i gospodarevom
prtljagom u najsigurnijem sklonitu i skrivao je glavu pod ebe da ga ne pronae
granata, pa nije imao nikakve druge elje nego da mu gospodar bude ranjen, da ode
s njim u pozadinu, u zalee, vrlo daleko.
Paniku je stvarao sistematski i nekako tajanstveno. ini mi se da skidaju telefon,
govorio bi povjerljivo po vodovima. I bio je sretan kad je mogao rei: Ve su ga
sloili!
Nitko nije tako rado uzmicao kao on. U tome je trenutku zaboravljao da mu nad
glavom zvide granate i rapnele, i neumorno je jurio s prtljagom prema tabu gdje
su stajala kola. Volio je austrijski tren i neobino se rado vozio. U najgorem sluaju
sluio se i sanitetskom dvokolicom. Kad je morao ii pjeice, davao je utisak
najnesretnijeg ovjeka.. U takvom sluaju ostavio bi prtljag svoga gospodara u
rovovima, a vukao bi samo svoj imutak.
A ako se desilo da je oficir izbjegao zarobljenitvo, a on ne, tada oficirski momak
nije ni u kojem sluaju zaboravio odvui u zarobljenitvo i prtljag svojega
gospodara. Prtljag je preao u njegovo vlasnitvo, uz koje je prionuo itavom
svojom duom.
Vidio sam jednog zarobljenog oficirskog slugu koji je s drugim zarobljenicima
pjeaio od Dubna sve do Darnjice iza Kijeva. Imao je osim svoje naprtnjae i
naprtnjae svoga oficira, koji je izmakao zarobljenitvu, jo pet runih kovega
razliitog oblika, dva pokrivaa i jastuk, a uz to jo i jedan zaveljaj koji je nosio na
glavi! Tuio se da su mu kozaci ukrali dva kovega.
119
Nikad neu zaboraviti toga ovjeka koji se s tim teretom muio kroz itavu
Ukrajinu. Bila su to iva pediterska kola, pa ne mogu shvatiti kako je sve to mogao
nositi i vui tolike stotine kilometara, a onda se s tim odvesti ak u Takent, uvati
sve to i umrijeti sa svojim kovezima od pjegavog tifusa u zarobljenikom logoru.
Danas su oficirski momci rasijani po itavoj naoj republici pa priaju o svojim
junakim djelima. Oni su na juri osvajali Sokal, Dubno, Ni, Pijavu. Svaki je od
njih bio Napoleon:
- Rekao sam naem pukovniku neka telefonira u tab, da napadaj moe poeti.
Veinom su oni bili reakcionarci, pa su ih vojnici mrzili. Neki su od njih bili
dounici, pa su naroito uivali kad su mogli vidjeti kako nekoga veu.
Razvili su se u posebnu kastu. A njihov egoizam nije poznavao granica.
3
Natporunik Luk bjae tipian aktivni oficir trule austrijske monarhije. Kadetska
je kola uinila od njega dvoivca. Govorio je u drutvu njemaki, pisao je
njemaki, itao je eke knjige, a kad je bio nastavnik u koli jednogodinjih
dobrovoljaca, samih eha, govorio im je povjerljivo: Budimo esi, ali to ne mora
nitko znati. I ja sam eh.
eku je narodnost smatrao nekom tajnom organizacijom, kojoj je bolje uklanjati se
izdaleka.
Inae je on bio valjan ovjek koji se nije bojao svojih pretpostavljenih, i na
manevrima se uvijek brinuo za svoju satniju, kao to valja i prilii. Uvijek bi za nju
naao zgodan smjetaj po tagljevima, a esto bi od svoje skromne plae platio
svojim vojnicima i bure piva.
Volio je kad su vojnici na maru pjevali pjesme. Morali su pjevati i kad su ili na
vjebu i kad su se vraali s vjebe. Iao je tada uz svoju satniju i pjevao s
vojnicima.
bumtarata bum!
Vojnici su ga voljeli jer je bio neobino pravedan i nije muio vojnike.
Podoficiri su drhtali pred njim, pa je od najokrutnijeg narednika za mjesec dana
stvorio pravog jaganjca.
Istina, znao je on i vikati, ali psovao nije nikada. Sluio se biranim rijeima i
reenicama.
- Vidite - govorio im je - zaista vas nerado kanjavam, mladiu, ali ta mogu, jer o
disciplini zavisi sposobnost vojske, njezina snaga, a bez discipline vojska je trstika
koju vjetar ljulja. Ako nije u redu vaa uniforma i ako vam dugmeta nisu dobro
priivena ili manjkaju, tada se vidi da vi zaboravljate svoje dunosti prema vojsci.
Moda e se vama initi neshvatljivo zato vas treba zatvoriti zbog toga to vam je
juer pri pregledu falilo jedno dugme na bluzi, takva mala i neznatna stvarca koja se
u civilu i ne primjeuje. Ali vidite, ovako zanemarivanje svoje vanjtine u vojsci se
mora kanjavati. A zato? Ovdje nije vano to to vama fali jedno dugme, nego to
da se moramo priviknuti na red. Ako danas ne priijete dugme i ponete ljenariti,
sutra e vam se ve initi teko da rastavite puku i oistite je, a preksutra ete
negdje u gostionici zaboraviti bajonetu i napokon zaspati na straarskom mjestu, jer
ste poeli s onim nesretnim dugmetom ivjeti ivotom ljenivca. Tako je to, mladiu,
i zato vas kanjavam da vas sauvam od jo tee kazne za prijestupe koje biste
mogli uiniti zaboravljajui polagano, ali sigurno svoje dunosti. Zatvaram vas na
pet dana i elim da uz kruh i vodu razmiljate o tom da kazna nije osveta, nego
samo odgojno sredstvo koje treba da popravi i pobolja kanjenog vojnika.
Ve je davno trebalo da postane kapetan, ali mu nita nije pomagao njegov oprez u
nacionalnom pitanju, jer je prema pretpostavljenima nastupao zaista otvoreno i nije
u slubenom odnosu poznavao nikakva ulagivanja.
To je sauvao od udi seljaka na ekom jugu, gdje se rodio na selu meu
crnogorinim umama i ribnjacima.
Premda je bio pravedan prema vojnicima i nije ih muio, njegov se karakter
odlikovao naroitom crtom.
Mrzio je svoje sluge, jer je uvijek bio takve sree da je dobivao najodvratnijeg i
najpodlijeg momka.
Udarao ih je po ustima, ukao ih je i trudio se da ih odgoji i rijeju i djelom, ne
smatrajui ih uope za vojnike. Borio se s njima beznadno itav niz godina, stalno ih
je mijenjao i na kraju uzdisao: Opet sam dobio podlo ivine! Svoje momke
smatrao je niom vrstom ivotinja.
Neobino je volio ivotinje. Imao je kanarinca harcera, angorsku maku i stajskoga
pina. Svi momci koje je izmijenjao, postupali su s tim ivotinjama bar tako dobro
kao to je natporunik Luk postupao sa svojim momcima kad su izvrili kakvu
podlost.
Kanarinca su muili glau, jedan je momak angorskoj maki izbio oko, stajskog
pina bi udarali kad god bi ga sreli, a na kraju je jedan vejkov prethodnik odveo
toga jadnika na Pankrc k ivoderu i dao ga ubiti ne alei da dade deset kruna iz
vlastitog depa. Poslije toga javio je jednostavno natporuniku da mu je pas
121
58
- Kod mene morate istiti cipele, drati svoju uniformu u redu, dugmeta vam
moraju biti pravilno priivena i morate djelovati kao vojnik, a ne kao kakav civilni
odrpanac! udno je da nijedan oficirski sluga nema vojniko dranje. Samo je jedan
od svih tih mojih momaka izgledao bojovno, ali mi je on na kraju ukrao sveanu
uniformu i prodao je u idovskoj etvrti.
Zautio je, ali je onda nastavio i objanjavao vejku sve njegove dunosti, pri emu
nije zaboravio osobito naglasiti da mora biti vjeran i da nigdje nita ne govori to se
kod kue dogaa.
- Meni dolaze i dame u posjete - ree on - a poneka ostane ovdje i preko noi, kad
nemam slube ujutro. U tom sluaju morate nam donijeti kavu u krevet tek kad
zazvonim, razumijete li?
- Pokorno javljam da razumijem, gospodine natporunie. Kad bih doao iznenada
do kreveta, to bi moda moglo biti neugodno kojoj dami. Ja sam jednom doveo u
svoj stan neku gospoicu, a moja nam je dvorkinja donijela kavu u krevet, ba kad
123
tri kanarinca, a sada vie nee ni jednoga, pa makar taj kanarinac i sjeo na nju.
Tako sam htio i ja pokuati, pa sam izvukao kanarinca iz krletke i dao ga maki da
ga pomirie, a ona, mrcina jedna, odgrizla mu glavu prije nego sam se i snaao. Ja
zaista nisam od nje oekivao takve prostote. Da je to bio, gospodine natporunie,
kakav vrabac, ne bih nita rekao, ali tako krasan kanarinac, harcer. A kako ga je
poudno poderala zajedno s perjem i prti tom od same radosti mijaukala! Kau da
make nisu muzikalno obrazovane pa ne podnose kanarinevo pjevanje, jer ga te
mrcine i ne razumiju. Ja sam maku dobro izgrdio, ah, boe sauvaj, nisam joj nita
naao uinio, nego sam priekao dok vi doete i odluite kako da je kaznimo,
gaduru ugavu.
Priajui to, vejk je tako iskreno gledao natporuniku u oi da se ovaj povukao od
njega, premda je ispoetka priao k njemu s nemilom namjerom, sjeo je na stolicu i
zapitao ga:
- ujte, vejku, jeste li vi zaista takav boji vol?
- Pokorno javljam, gospodine natporunie - odgovori sveano vejk - jesam! Od
malih nogu prati me nesrea. Uvijek hou neto popraviti, uiniti dobro, a uvijek od
toga nastane kakva neugodnost za mene i za okolinu. Ja sam zaista htio upoznati
ovo dvoje, da se priue jedno na drugo, i nisam kriv to ga je ona prodrla, pa je
tako zavreno to poznanstvo. U tupartovoj kui prije nekoliko godina maka je
poderala ak i papigu, jer joj se rugala i mijaukala za njom. Ali make zaista teko
crkavaju. Ako zapovjedite, gospodine natporunie, da je ubijem, morat u je
tresnuti o vratnice, inae nee crknuti.
I vejk je s najnedunijim izrazom lica i s milim dobrodunim smijekom
protumaio natporuniku kako se ubijaju make, a taj bi njegov prikaz natjerao
Drutvo za zatitu ivotinja u ludnicu.
Pokazivao je pri tom takvo struno znanje da ga je natporunik Luk, zaboravivi
svoju srdbu, zapitao:
- Zar vi znate postupati sa ivotinjama? Imate li osjeaja i ljubavi za ivotinje?
- Ja najvie volim pse - odgovori vejk - jer je to unosan posao za onoga tko ih zna
prodavati. Ja to nisam znao, jer sam uvijek bio poten. Ah ipak su ljudi dolazili k
meni, da sam im, vele, prodao crkotinu umjesto istokrvna i zdrava psa, kao da svi
psi moraju biti istokrvni i zdravi. A svaki je kupac odmah htio rodoslovlje, pa sam
tako morao dati odtampati rodoslovlja i nekakva koiskog arova, koji se rodio u
kakvoj ciglani, pretvarati u najistijeg plemia iz bavarske psetarnice Armin von
Barheim. I zaista, ljudi su odmah bili veseli to se to tako dobro svrilo, da imaju
kod kue istokrvnog psa, i ja sam im mogao ponuditi i vrovikog pica umjesto
jazavara, a oni su se samo udili zato je tako rijetki pas, koji je ak iz Njemake,
dlakav i zato nema krive noge. Tako se to radi u svima psetarnicama, i vi biste,
gospodine oberlajtnante, samo zinuli kad biste vidjeli kakve se sve prevare vre s
tim rodoslovljima u velikim psetaricama. Pasa koji bi mogli za sebe rei: Ja sam
istokrvna ivotinja, ima zaista malo. Ili se zaboravila njegova mama s kakvom
mrcinom, ili baka, ili je moda imao nekoliko oeva pa je od svakoga neto
naslijedio. Od jednoga ui, od drugoga rep, od treega dlake na gubici, od etvrtoga
njuku, od petoga traljave noge, a od estoga veliinu, pa ako je imao takvih otaca
125
dvanaest, tada moete, gospodine oberlajtnante, zamisliti kako taj pas izgleda. Ja
sam jednom kupio takvoga psa Balabana, koji je po svojim oevima bio tako ruan
da su ga svi psi izbjegavali, pa sam ga kupio iz samilosti to je tako osamljen. A on
vam je stalno sjedio kod kue u kutu i bio je tako tuan da sam ga morao prodati
kao stajskoga pina. Najvie mi je zadavalo posla dok sam ga prebojadisao, da
dobije boju papra i soli. Otiao je sa svojim gospodarom ak u Moravsku, i odonda
ga vie nisam vidio.
Natporunika je vrlo zanimalo ovo kinoloko izlaganje, pa je tako vejk mogao
nastaviti bez ikakve smetnje:
- Psi ne mogu sami sebi bojadisati kosu kao to rade dame, pa se za to uvijek mora
pobrinuti onaj koji hoe da ih proda. Ako je pas tako star da je sav sijed, a vi biste
ga htjeli prodati kao jednogodinje tene ili biste ga ak, staria, proglasili za
devetomjeseno tene, tada kupite eksplozivno srebro, rastopite ga i obojite psa na
crno, tako da izgleda kao mladac. A da ojaa, hranite ga kao konja arsenikom, a
zube mu oistite mirglpapirom, kakvim se iste ravi noevi. A prije nego ga
povedete na prodaju kakvome kupcu, tada mu u gubicu nalijte ljivovice, da se pas
malo napije, i on vam je odmah io i veseo, radosno laje i drui se sa svakim kao
pijani vijenik! Ali to je najglavnije: ljudima se mora priati, gospodine
natporunie mora se dugo priati dok kupca potpuno ne zbunite. Ako tko hoe od
vas kupiti ratlera, a vi nemate kod kue nita drugo nego kakvog lovakog psa, tada
morate toga ovjeka nagovoriti da odvede sa sobom lovakog psa umjesto ratlera, a
ako sluajno imate kod kue samo ratlera, a netko doe da kupi estoku njemaku
dogu za uvanje, tada ga morate tako zablenuti da u depu odnese toga patuljastog
ratlera umjesto doge. Kad sam ja neko trgovao psima, dola je k meni jednom
neka dama i ispriala mi kako joj je papiga odletjela u vrt i kako su se ba neki
djeaci igrali pred vilom Indijanaca, pa su je uhvatili i iupali joj perje iz repa i
okitili se njime kao policajci. A ta se papiga, priala je ona, zbog sramote to je bez
repa, razboljela, pa ju je veterinar nekakvim pracima dotukao. eli dakle da kupi
novu papigu, i to pristojnu, a ne prostu, koja samo psuje. to sam mogao da radim
kad nisam imao kod kue nikakve papige, a nisam ni znao gdje bih do nje doao?
Imao sam kod kue samo otrog buldoga koji je bio potpuno slijep. Morao sam
dakle, gospodine natporunie, priati toj gospoi od etiri sata po podne do osam
sati uvee, dok je nisam nagovorio da umjesto papige kupi toga slijepog buldoga. To
je bilo gore nego kakva diplomatska situacija, a kad je odlazila, rekao sam joj:
Samo neka mu djeaci pokuaju otkinuti rep! Vie nisam nikada razgovarao s tom
gospoom, morala se zbog toga buldoga iseliti iz Praga jer je izujedao itavu kuu.
Vjerujete li, gospodine natporunie, da je vrlo teko dobiti valjana psa?
- Ja vrlo volim pse - ree natporunik. - Neki moji drugovi, koji su na fronti, imaju
sa sobom pse, pa su mi pisali da im rat u drutvu tako vjerne i odane ivotinje vrlo
dobro prolazi. Vi dakle poznajete dobro sve vrste pasa, pa se nadam da biste dobro
pazili na psa kad bih ga imao. Koja je pasmina po vaem miljenju najbolja? Mislim,
naime, koji je pas najbolji kao drug? Imao sam jednom stajskoga pina, ali ne
znam...
- Po mojem miljenju, gospodine natporunie, stajski pin je vrlo dragi pas.
126
Svakomu se on, istina, ne svia, jer ima ekinje i tako tvrde brke na gubici da
izgleda kao osloboeni kanjenik. Tako je ruan da je krasan, a uz to je lukav. Gdje
je do njega glupi bernardinac! A jo je pametniji nego foksterijer. Znao sam jednog
...
Natporunik Luk pogleda na sat i prekide vejkovo izlaganje:
- Ve je kasno, moram ii spavati. Sutra sam opet u slubi, pa moete itav dan
iskoristiti za to da naete kakva stajskog pina.
I otiao je spavati, a vejk je u kuhinji legao na divan i itao jo novine koje je
natporunik donio iz vojarne.
- Vidi, vidi - ree vejk sam sebi pratei sa zanimanjem pregled dnevnih dogaaja sultan je odlikovao cara Vilima ratnom kolajnom, a ja jo nemam ni male srebrne.
Odjednom se zamislio i skoio sa divana:
- Gotovo sam zaboravio ...
I vejk ode u sobu gdje je natporunik ve tvrdo spavao, i probudi ga:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, niste mi izdali nikakav nalog to da
uradim s makom.
A pospani natporunik okrene se u polusnu na drugu stranu i proguna:
- Tri dana pritvora! - i nastavi spavanje.
vejk izie tiho iz sobe, izvue nesretnu maku ispod divana i ree joj:
- Kanjena si sa tri dana pritvora, abtreten!
I angorska se maka opet zavue pod divan.
4
vejk se ba spremao da poe traiti stajskog pina, kadno pozvoni na vratima neka
mlada dama i zaeli da razgovara s natporunikom Lukem. Kraj nje su stajala dva
teka kovega i vejk je jo zapazio na stepenicama kapu nosaa koji je silazio.
- Nema ga kod kue - ree vejk, ali mlada je dama ula ve u predsoblje i odrjeito
naloila vejku:
- Unesite kovege u sobu!
127
pitanjem:
- Da niste izgubili pismo?
- Dosada jo nisam.
- Onda ete ga sigurno predati gospodinu natporuniku.
- Hou!
- A hoete li ga nai?
- Ve sam vam rekao da ne znam - odgovori vejk.
- Ja se udim kako ljudi mogu biti tako radoznali i neprestano pitati jedno te isto. To
je isto tako kao kad bih ja ovdje na ulici zaustavio svakog drugog ovjeka i zapitao
ga koji je danas dan.
Tako je zavrio pokuaj mlade dame da se dogovori sa vejkom, pa su dalji dio
puta do vojarne proli u potpunoj utnji. Tek kad su doli do vojarne, ree vejk
mladoj dami da ga prieka, i upusti se s vojnicima na vratima u razgovor o ratu to
je svakako mladu damu neobino radovalo, jer je nervozno hodala po ploniku, a
lice joj je poprimilo vrlo nesretan izraaj kad je vidjela da vejk nastavlja svoja
tumaenja s tako glupim izrazom lica kakav se mogao vidjeti i na fotografiji,
objavljenoj u to doba u Kronici svjetskoga rata s natpisom: Austrijski
prijestolonasljednik razgovara sa dva avijatiara koji su oborili ruski aeroplan.
vejk je sjeo na klupu na ulazu u vojarnu i poeo tumaiti da su napadaji karpatske
vojske na bojnom polju doivjeli neuspjeh, ali da je s druge strane zapovjednik
Przemyla, general Kusmanek, stigao do Kijeva, a u Srbiji da smo napustili
jedanaest uporita, ali da Srbi nee dugo izdrati u proganjanju naih vojnika.
Zatim je poeo kritizirati pojedine poznate bitke, pa je otkrio novo panjolsko selo
da se odred, koji je sa svih strana opkoljen, mora predati.
Kad se dovoljno napriao, udostojao se izai napolje i rei oajnoj dami da e
odmah doi, pa neka ona nikamo ne odlazi. I zatim ode gore u kancelariju, gdje je
naao natporunika Luka koji je ba jednom poruniku tumaio shemu ratnih
rovova i prigovarao mu da ne zna crtati i da nema ni pojma o geometriji.
- Vidite, to treba ovako nacrtati! Ako treba na zadani pravac nacrtati okomitu liniju,
tada je moramo nacrtati tako da ona s pravcem ini pravi kut. Razumijete li? U
takvom sluaju rovovi e biti poloeni pravilno, a nee biti upueni u neprijateljsko
podruje. Bit ete udaljeni od neprijatelja est stotina metara. Ali kako ste vi to
nacrtali, vi biste nau poziciju gurnuli u neprijateljsku liniju, pa bi vai rovovi bili
okomito nad neprijateljem, a potreban vam je ispupen ugao. To je bar tako
jednostavno, zar ne?
A rezervni porunik, koji je u graanstvu bio blagajnik neke banke, stajao je nad tim
planovima sav oajan jer nije nita shvaao, pa je zaista odahnuo kad je k
natporuniku pristupio vejk i rekao mu:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da vam neka dama alje ovo pismo i
eka odgovor.
Pri tom je vejk znaajno i povjerljivo namignuo.
No pismo nije ba povoljno djelovalo na natporunika Luka.
Lieber Heinrich! Mein Mann verfolgt mich. Ich muss unbedingt bei Dir ein paar
Tage gastieren. Dein Bursch ist ein grosses Mistvieh. Ich bin unglcklich. Deine
129
60
Katy.
Natporunik Luk uzdahnu i odvede vejka u susjednu praznu kancelariju, zatvori
vrata i poe hodati izmeu stolova. Kad je konano stao pred vejkom, ree mu:
- Ova dama pie da ste mrcina, ta ste joj uinili?
- Ja joj nisam nita uinio, pokorno javljam, gospodine natporunie, ja sam se
vladao vrlo pristojno, ali ona se htjela smjesta nastaniti u vaem stanu. A budui da
od vas nisam dobio nikakva naloga, nisam je htio pustiti u stan. Osim toga
doputovala je sa dva kovega, kao da je dola kui.
Natporunik jo jedanput glasno uzdahne, a to isto ponovi za njim i vejk.
- ta je? - viknu natporunik s prijetnjom u glasu.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da je to teak sluaj. Prije dvije godine
doselila se jednom tapetaru u Vojtjehovoj ulici nekakva gospoica, a on je nije
mogao istjerati iz stana, nego se morao otrovati plinom zajedno s njom. Tako se
zavrila ta ala. Sa enama je teko izai na kraj. Ja ih u duu poznajem.
130
- Teak sluaj - ponovi natporunik sa vejkom, a nikada jo nije netko rekao takve
iste istine. Dragi Jindich je zaista bio u tekom poloaju. ena koju progoni njezin
mu dolazi k njemu na nekoliko dana u goste, ba kad treba da primi gospou
Mickovu iz Tebonje, koja e u tri dana ponoviti sve ono to mu je redovno
poklanjala svaka tri mjeseca pri svojem dolasku u Prag radi kupovanja robe. Osim
toga preksutra treba da doe jedna gospoica. Obeala mu je sigurno da e biti
njegova poto je itav tjedan razmiljala o tome, jer e se tek za mjesec dana udati
za nekog inenjera.
Natporunik je sjedio na stolu oborene glave, utio je i razmiljao, ali nije zasada
nita smislio, nego je napokon sjeo za stol, uzeo omot i papir i na slubenom
formatu napisao ovo pisamce:
Draga Katy! U slubi sam do 9 sati naveer. Doi u u deset. Molim da se osjea
kod mene kao u svojoj kui. to se tie vejka, moga momka, naredio sam mu da ti
u svemu ugodi. Tvoj Jindich.
131
- Ovo pismo - ree natporunik vejku - predajte milostivoj gospoi. Nalaem vam
da se prema njoj vladate pristojno i taktino i ispunite sve njezine elje koje za vas
moraju biti zapovijed. Morate se vladati galantno i sluiti je poteno. Evo vam sto
kruna, o kojima ete mi poloiti raun, jer e vas moda poslati po togod, naruit
ete za nju ruak, veeru i tako dalje. Kupite osim toga tri boce vina i kutiju cigareta
memfis. Tako. Zasada dosta. Sada moete ii, i jo vam jednom stavljam na srce da
joj morate ispuniti svaku elju koju joj vidite u oima.
Mlada dama je ve izgubila svaku nadu da e vidjeti vejka, pa je stoga bila vrlo
iznenaena kad je vidjela da on izlazi iz vojarne i prilazi k njoj s pismom u ruci.
Pozdravio ju je vojniki, pruio joj pismo i rekao:
- Prema nalogu gospodina natporunika moram se prema vama, milostiva gospoo,
vladati pristojno i taktino i sluiti vas poteno, a moram vam ispuniti svaku elju
koju vam vidim u oima. Moram vas nahraniti i kupiti vam to god zaelite. Dobio
sam za to od gospodina natporunika sto kruna, ali odatle moram kupiti tri boce
vina i kutiju cigareta memfis.
Kad je proitala pismo, vratila joj se njezina odrjeitost, koja se odmah izrazila u
tome da je naloila vejku da narui koiju, a kad je to uinio, naloila mu je da
sjedne uz koijaa na kozli.
Odvezli su se kui. Kad su bili u stanu, mlada je dama odlino odigrala ulogu
domaice. vejk je morao prenijeti kovege u spavaonicu, ilime je morao ispraiti
na dvoritu, a neznatna pauina iza ogledala strano ju je razgnjevila.
Iz svega toga moglo se zakljuiti da se gospoa mislila vrlo dugo zadrati na ovoj
borbenoj liniji.
vejk se uznojio. Kad je ispraio ilime, sjetila se da valja skinuti i zastore i ispraiti
ih. Zatim mu je naloila da opere prozore u sobi i u kuhinji. Poslije toga je poela
premjetati namjetaj, a to je radila vrlo nervozno, pa kad je vejk sve to odvukao
iz jednog ugla u drugi, njoj se to nije svialo, te je ponovo kombinirala i izmiljala
nov raspored.
Sve je u stanu potpuno ispreturala, ali se njezina energija u ureivanju gnjezdaca
pomalo istroila, pa je haranje po stanu prestajalo.
Iz ormara je jo izvukla isto krevetno rublje, sama je presvukla jastuke i perine, pa
se vidjelo da sve to radi s ljubavlju prema krevetu, koji je u njoj izazivao puteno
podrhtavanje nosnica.
Zatim je poslala vejka po objed i vino, a prije nego se vratio, presvukla se u
prozirnu jutarnju haljinu, u kojoj je bila neobino zavodljiva i zamamna.
Za rukom je ispila itavu bocu vina, popuila je mnogo cigareta i legla u krevet,
dok je vejk u kuhinji vakao vojniki kruh umaui ga u au s nekakvom slatkom
rakijom.
- vejku! - zau se iz spavaonice. - vejku!
vejk otvori vrata i ugleda mladu damu na jastucima u draesnoj pozi.
- Priite blie!
vejk prie krevetu, a ona s naroitim smijekom promotri njegovo snano tijelo i
krepka bedra.
I odgurnuvi finu tkaninu koja je pokrivala i sakrivala sve, ree mu strogo:
132
5
Dok su mase vojnika, privezane uz ume oko Dunajca i Raba, stajale u kii granata
i dok su velikokalibarski topovi unitavali itave satnije i zatrpavali ih u Karpatima,
dok je horizont na svim bojitima blistao od poara sela i gradova - natporunik je
Luk zajedno sa vejkom proivljavao neugodnu idilu s damom koja je pobjegla
od svoga mua i bila sada njegova domaica.
Kad je otila u etnju, natporunik Luk je odrao sa vejkom ratno vijee kako
da je se rijee.
- Najbolje bi bilo, gospodine natporunie - ree vejk - kad bi mu od kojega je
pobjegla i koji je trai, kako rekoste da pie u pismu koje sam vam donio, kad bi
dakle njezin mu saznao gdje se ona nalazi, da doe po nju. Treba mu poslati
telegram da je ona kod vas i da je moe ovdje preuzeti. U Venorima se prole
godine dogodilo neto slino u jednoj vili. Ali tada je takav telegram poslala sama
ena svome muu, a kad je on po nju doao, iukao je i enu i ljubavnika.
Obojica su bili civilisti, no u ovom sluaju mu se nee drznuti da dira u oficira.
Uostalom, vi niste ba nita krivi jer niste nikoga zvali, a dama, kad je pobjegla,
uinila je to na svoju ruku. Vidjet ete da e takav telegram koristiti. Ako i padne
nekoliko zaunica...
- On je vrlo inteligentan ovjek - prekide ga natporunik Luk - ja ga poznajem, on
133
mnogo odlikovanja.
asak su svi sjedili utke, dok nije natporunik smatrao za zgodno da prekine
munu situaciju ovim rijeima:
- Kad ste doputovali, gospodine Wendlere?
- Jutros.
- Vrlo mi je drago to ste me nali i zatekli kod kue, jer ja uvijek popodne odlazim
u vojarnu i imam nonu slubu. Budui da je stan prazan zapravo itav dan, mogao
sam milostivoj gospoi ponuditi gostoprimstvo. Ovdje je nije nitko smetao za itava
njezina boravka u Pragu. Zbog starog poznanstva ...
Trgovac hmeljom se nakalja i ree:
- Katy je svakako udna ena. Gospodine natporunie , primite moju najsrdaniju
zahvalnost za sve to ste za nju uradili. Ona vam se odjednom sjeti da treba da lijei
ivce, pa otputuje u Prag. Ja sam na putu, stigao sam kui, a kua prazna! Katy je
otputovala...
Nastojei da se dri to prirodnije, zaprijeti joj prstom i smjekajui se usiljeno
zapita je samo:
- Ti si valjda mislila, kad ja putujem, da moe i ti putovati? Ti dakako misi
pomislila...
Videi da razgovor skree na neugodno podruje, natporunik Luk ponovo
odvede inteligentnog trgovca hmeljom do ratne karte i pokazujui mu podvuena
mjesta ree:
- Zaboravio sam vas upozoriti na jednu veoma zanimljivu okolnost. Na ovaj veliki
luk koji je okrenut prema jugozapadu, gdje ova planinska skupina ini vaan
mostobran. Ovamo je usmjerena ofenziva saveznika. Zatvaranjem ovoga puta, koji
spaja mostobran s glavnom obrambenom linijom neprijatelja, mora biti prekinuta
veza izmeu desnoga krila i sjeverne vojske na Visli. Je li vam to sada jasno?
Trgovac hmeljom odgovori da mu je sve potpuno jasno, i bojei se kao taktian
ovjek da se ono to je rekao ne bi shvatilo dvosmisleno, doda jo vraajui se na
svoje mjesto:
- Na je hmelj zbog ratnih prilika izgubio trita u inozemstvu: Francuska, Engleska,
Rusija i Balkan ne uvoze vie na hmelj. Hmelj jo aljemo u Italiju, no bojim se da
e se i ona uplesti u rat. Ali kad pobijedimo, onda emo mi diktirati cijene robi.
- Italija e ostati strogo neutralna - tjeio ga je natporunik - to je...
- A zato onda ne prizna da se smatra vezanom Trojnim ugovorom, koji je sklopila
s Austro-Ugarskom i Njemakom? - naljutio se odjednom trgovac hmeljom, komu
se sve to pomijealo u glavi: i hmelj, i ena, i rat. - Ja sam oekivao da e Italija
navijestiti rat Srbiji. Tada bi rat bio ve pri svretku. Hmelj mi trune u skladitima,
domai poslovi su slabi, izvoz je jednak nitici, a Italija uva neutralnost. A zato je
onda Italija jo godine tisuu devet stotina i dvanaeste obnovila s nama Trojni
savez? Gdje je talijanski ministar vanjskih poslova, markiz di San Giuliano? ta radi
taj gospodin? Zar spava, ili je to drugo posrijedi? Znate ii vi koliki je bio moj
godinji promet prije rata, a koliki je sada?
- Nemojte misliti da ja ne pratim dogaaje - nastavio je trgovac gledajui ljutito
natporunika koji je mimo odbijao kolutove cigaretnog dima to su stizali jedan
135
drugi i razbijali se. - Zato su se Nijemci povukli na granicu kad su bili ve kod
Pariza? Zato se opet vode teke artiljerijske bitke izmeu Meuse i Moselle? Znate li
da su u Combresu i Woewru kod Marchea izgorjele tri pivovare kojima smo
godinje slali preko pet stotina vrea hmelja? A i u Vogesima je izgorjela
Hartmansweilerska pivovara, a velika pivovara u Niederaspachu kraj Mlhausena
sravnjena je sa zemljom. To vam je za moju firmu gubitak od dvanaest stotina
vrea hmelja godinje. Nijemci i Belgijanci borili su se est puta za pivovaru
Klosterhoek, a to je opet za mene gubitak od trista i pedeset vrea hmelja godinje.
Od uzbuenja nije mogao vie govoriti, nego je ustao, priao k eni i rekao joj:
- Katy, poi e odmah sa mnom kui! Obuci se!
- Svi ovi dogaaji jako me uzbuuju - ree zaas tonom ispriavanja - prije sam bio
potpuno miran.
A kad je gospoa otila da se obue, ree tiho natporuniku :
- Ona to nije uinila prvi put. Lani je pobjegla s nekim suplentom, pa sam je naao
ak u Zagrebu. Pri tome sam sa zagrebakom gradskom pivovarom zakljuio posao
od est stotina vrea hmelja.
- Da, jug je uope bio zlatni rudnik. Na je hmelj iao sve do Carigrada. A sada smo
napola uniteni. Ako vlada ogranii kod nas proizvodnju piva, zadat e nam time
posljednji udarac.
I pripaljujui ponuenu cigaretu, ree oajno:
- Sama Varava je od mene kupovala dvije tisue trista sedamdeset vrea hmelja
godinje. Najvea je pivovara ondje Augustijanska. Zastupnik je dolazio k meni
svake godine. To je oajno. Jo je dobro to nemam djece.
Ovaj logini zavretak o godinjem posjetu zastupnika Augustijanske pivovare iz
Varave izazvao je fini smijeak natporunika Luka, to je trgovac hmeljom
zapazio, pa je stoga produio:
- Madarske pivovare u opronju i u Velikoj Kanii kupovale su kod moje firme
godinje oko tisuu vrea hmelja za svoja eksportna piva koja su izvozile ak do
Aleksandrije. A sada zbog blokade ne naruuju nita. Nudim im hmelj za trideset
postotaka jeftinije, a one ne naruuju ni jedne vree. Stagnacija, propadanje,
mizerija, a jo k tome i domae brige.
Trgovac hmeljom prestade priati, pa je utnju prekinula gospoa Katy, spremna za
put:
- Kako emo otpremiti moje kovege?
- Poslat emo po njih, Katy - ree zadovoljno trgovac hmeljom radujui se napokon
to je sve zavrilo bez izgreda i sablanjivih scena. - Ako eli jo togod kupiti,
krajnje je vrijeme da poemo. Vlak nam polazi u dva i dvadeset.
Oboje se prijateljski oprostie s natporunikom, a trgovac hmeljom bio je tako
veseo to se sve ve svrilo, da je na rastanku u predsoblju rekao natporuniku:
- Ako biste, ne dao bog, bili ranjeni u ratu, doite k nama na oporavak. Njegovat
emo vas najbriljivije.
Vrativi se u spavaonicu u kojoj se Katy odijevala za put, natporunik je na
umivaoniku naao etiri stotine kruna i ovo pisamce:
Gospodine natporunie! Niste se zauzeli za mene pred tim majmunom, mojim
136
muem i idiotom prvoga reda. Dopustili ste da me odvue sa sobom, kao kakvu
stvar koju je zaboravio u stanu. Pri tom ste se usudili primijetiti da ste mi ponudili
gostoprimstvo. Nadam se da vam nisam nanijela veih trokova od etiri stotine
kruna, koje prilaem i koje, molim vas, podijelite sa svojim slugom.
Natporunik Luk stajae asak s tim pismom u ruci, a zatim ga poe polagano
derati. Sa smijekom pogleda novce koji su leali na umivaoniku, i videi da je u
uzbuenju zaboravila elji na ormariu dok je pred zrcalom ureivala kosu, stavi
ga meu svoje fetiistike relikvije.
vejk se vratio popodne. Traio je stajskoga pina za natporunika.
- vejku! - pozva ga natporunik. - Imate sreu. Dama koja je kod mene stanovala,
otputovala je. Odveo ju je njezin suprug. A za sve usluge koje ste joj uinili ostavila
vam je na umivaoniku etiri stotine kruna. Morate joj lijepo zahvaliti, odnosno
njezinu gospodinu suprugu, jer su to njegovi novci koje je sa sobom uzela na put. Ja
u vam diktirati pismo.
I diktirao je:
Potovani gospodine! Izvolite isporuiti gospoi najsrdaniju hvalu za etiri stotine
kruna koje mi je darovala vaa gospoa supruga za usluge koje sam joj uinio za
vrijeme njezina boravka u Pragu. Sve to sam za nju uradio, uinio sam
dragovoljno, pa stoga ne mogu primiti ovu svotu, te je vraam .. .
- No, samo piite, vejku, ta se tako vrtite? Gdje sam ono prestao?
- Te je vraam ... - ree vejk drhtavim glasom pun tragike.
- Dobro dakle: vraam je s najdubljim potovanjem. Utiv pozdrav i rukoljub
milostivoj gospoi. Josef vejk, oficirski sluga kod natporunika Luka. Je li
gotovo?
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, jo fali datum.
- 20. prosinca 1914. Tako, a sada napiite adresu i uzmite etiri stotine kruna, pa ih
odnesite na potu i poaljite na ovu adresu.
I natporunik Luk poe veselo zvidati ariju iz operete Razvedena ena.
- Jo neto, vejku - viknu natporunik kad se vejk uputio na potu. - ta je s
onim psom kojega ste ili traiti?
- Imam jednog u vidu, gospodine natporunie, vrlo lijep pas. Ali teko emo ga
dobiti. Nadam se da u ga moda sutra dovesti. Grize!
137
6
Posljednju rije natporunik Luk nije uo, iako je ona vrlo vana. Grize mrcina
sve u esnaest, htio je jo jednom ponoviti vejk, ali je na kraju pomislio: ta se
to zapravo tie natporunika. On eli imati psa, pa e ga i dobiti!
Lako je dakako rei: Dovedite mi psa! No vlasnici pasa veoma paze na svoje pse,
makar im psi i nisu istokrvne pasmine. I obinog kunog psa koji nita drugo ne
radi, nego samo grije noge kakvoj starici, njegov vlasnik voli i ne da mu uiniti nita
naao.
Pas svakako instinktivno osjea, osobito ako je istokrvan, da e ga jednoga
lijepoga dana netko ukrasti od njegova gospodara. On stalno ivi u strahu da e ga
netko ukrasti, da ga mora ukrasti. Pas se na primjer na etnji udalji od svoga
gospodara, ispoetka je veseo i nestaan. Igra se s drugim psima, skae na njih
nemoralno, i oni na njega, onjukuje ugaone kamenove, die noicu na svakom uglu
i piljarici na koaru s krumpirom, ukratko: tako se raduje ivotu i svijet mu se ini
tako krasan kao mladiu poslije poloene mature.
No odjednom moete zapaziti kako njegovo veselje nestaje, jer pas osjea da se
izgubio. I sada ga tek spopada pravi oaj. Preplaeno tri ulicom, njuka, cvili i u
potpunom oajanju podvija rep meu noge, ui povlai unazad i juri posred ulice
nekamo u nepoznato.
Kad bi mogao govoriti, vikao bi: Isuse i Marijo, mene e netko ukrasti!
Jeste li kada bili u psetarnici i vidjeli takve preplaene pse? Svi su oni ukradeni.
Velegrad je stvorio posebnu vrstu kradljivaca koji ive iskljuivo od krae pasa. Ima
malih vrsta salonskih pasa, patuljastih ratlera, sasvim malenih poput rukavice, tako
da se mogu staviti u dep ogrtaa ili u enski muf gdje ih nose sa sobom. I odatle
vam ukradu takva jadnika. Opasnu njemaku pjegavu dogu, koja u predgrau
bijesno uva kakvu vilu, ukradu nou. Policijskog psa ukradu detektivu ispred nosa.
Vodite tako psa na uzici, a oni je prereu i nestanu zajedno sa psom, a vi glupo
gledate u uzicu bez psa. Pedeset procenata pasa koje sreete na ulici, nekoliko je
138
puta mijenjalo svoje gospodare, pa esto nakon nekoliko godina kupite svoga
vlastitog psa koga su vam ukrali jo kao tene, kad ste s njim ili u etnju. Najvea
opasnost da budu ukradeni, prijeti psima kad ih izvode da izvre malu i veliku
tjelesnu nudu. Osobito pri ovom posljednjem aktu gubi se najvei broj pasa. Zato
se pri tom svaki pas oprezno ogledava oko sebe.
Ima nekoliko naina kako se kradu psi. Ili direktno, ili na deparski nain, ili
prevarnim mamljenjem nesretnog stvorenja. Pas je vjerna ivotinja, ali samo u
itanci ili u prirodopisu. Dajte i najvjernijem psu da pomirie prenu konjsku
kobasicu, i on je izgubljen. On zaboravi gospodara uz kojega ide, okrene se i ide za
vama, pri emu mu iz gubice cure sline, pa u oekivanju i slutnji velike radosti nad
kobasicom vrti prijazno repom i iri nozdrve kao najvragolastiji pastuh kad ga vode
kobili.
***
Na Maloj Strani kraj Dvorskih stuba nalazi se mala pivara. Jednoga dana sjedila su
ondje straga u sumraku dva ovjeka. Jedan je bio vojnik, a drugi civil. Nagnuvi se
jedan prema drugome, aptali su tajanstveno. Liili su na zavjerenike iz doba
Mletake republike.
- Svaki dan u osam sati - aptao je civil vojniku - izlazi s njim sluavka na ugao
Havlekova trga prema parku. Ali on je gad, grize sve u esnaest. Ne da se ni
pogledati.
I nagnuvi se jo jae prema vojniku, apnu mu u uho:
- Ni kobasice ne jede.
- Ni prene? - upita vojnik.
- Ni prene.
Obojica pljunue.
- Pa ta onda dere taj gad?
- Sam bog zna to. Neki su psi razmaeni i raznjeeni kao kakav nadbiskup.
Vojnik i civil se kucnue, pa civil apuui nastavi:
- Jednom neki crni pic, koga sam trebao za psetarnicu nad Klamovkom, nije htio ni
od mene uzeti kobasice. Hodao sam za njim tri dana, pa kad vie nisam mogao
izdrati, zapitao sam izravno gospou koja je s tim psom etala, to taj pas dere da
je tako lijep. Gospoi je to polaskalo, pa je rekla da najradije jede kotlete. Kupio
sam mu dakle odrezak. Mislio sam da e mu to biti bolje. A vidi, ta mrcina nije se
ni osvrnula na odrezak, jer je bio telei, a on je navikao na svinjsko meso. Morao
sam mu dakle kupiti svinjski kotlet. Dao sam mu da pomirie i potrao, a pas za
mnom. Gospoa ga je zvala: Mali, mali!, ali mali ni da se okrene. Trao je za
kotletom ak za ulini ugao, a ondje sam mu stavio lani na vrat, i sutradan je ve
bio u psetarnici nad Klamovkom. Pod vratom je imao nekoliko bijelih dlaka, malu
pjegicu, koju smo obojili crno, i nitko ga nije prepoznao. Ali drugi psi, a bilo ih je
mnogo, upravo su jurili za prenom konjskom kobasom. I ti bi najbolje uradio da
zapita pratilicu to pas najradije dere. Ti si vojnik, naoit si, i ona e tebi radije
rei. Ja sam je ve pitao, ali ona me pogledala kao da bi me htjela probosti, pa mi je
rekla: - ta se to vas tie? Nije ba lijepa, prava majmunica, ali s vojnikom e ve
razgovarati.
139
140
- Jesam.
- A od kojega ste Jarea, onoga iz Kra kraj Protivna ili onoga iz Raica?
- Onoga iz Raica.
- Da li on jo razvozi pivo?
- Da.
- Ali ve je dobrano prekoraio ezdesetu?
- Proljetos je navrio ezdeset osam godina - odgovori mimo vejk. - Sad je
nabavio psa, pa vozi da je milina. Pas mu sjedi na kolima. Ba takav kao onaj to
natjerava vrapce. Lijep pas, vrlo lijep.
- To je na pas - objasni mu nova znanica. - Ja sluim ovdje kod gospodina
pukovnika. Zar ne poznajete naeg gospodina pukovnika?
- Poznajem, vrlo inteligentan ovjek - ree vejk - i mi smo u Budjejovicama
takoer imali jednog takvog pukovnika.
- Na je gospodin strog, pa kad se posljednji put govorilo da su nas u Srbiji ispraili,
doao je kui sav bijesan i pobacao u kuhinji sve tanjure, pa mi je htio i otkazati.
- To je dakle va psi - prekide je vejk. - teta je to moj natporunik ne podnosi
pse, ja ih vrlo volim.
I zauti zaas, ali onda odjednom ree:
- Ali svaki pas nee da jede svako jelo.
- Na Luks je strano izbirljiv. Neko vrijeme uope nije htio jesti meso, ali sad ga
opet jede.
- A ta najradije jede?
- Jetra, kuhana jetra.
- Telea ili svinjska?
- Svejedno mu je - nasmije se vejkova zemljakinja smatrajui posljednje pitanje
kao neuspjeh pokuaj ale.
etali su asak zajedno, a pridruio im se i stajski pin koji je bio svezan na laniu.
Vladao se prema vejku vrlo povjerljivo i pokuavao mu je bar brnjicom poderati
hlae, skakao je na njega, ah najednom, kao da je osjetio kakve ima vejk namjere,
prestao je skakati pa je hodao tuno i smeteno, gledajui vejka sa strane, kao da
hoe rei: Dakle i mene eka takva sudbina?
Zatim mu je jo rekla da izvodi psa u etnju svako vee u est sati, da ne vjeruje
nijednom mukarcu u Pragu, da je jednom dala oglas u novine i da se javio neki
bravar radi enidbe i izmamio od nje osam stotina kruna za neki izum, a zatim je
nestao. Na selu su ljudi svakako poteniji. Kad bi se udala, pola bi samo za ovjeka
sa sela, ali tek poslije rata. Ratne brakove smatra glupou, jer takva ena obino
ostane udovica.
vejk joj je obeao da e doi u est sati, a zatim je otiao da javi prijatelju
Blahnku kako pas jede svakovrsna jetra.
- Poastit u ga goveim jetrima - odlui Blahnk. - Goveim sam jetrima primamio
ve jednom bernardinca tvorniara Vydre. To je bio vrlo vjeran pas. Sutra u ti
dovesti pina u potpunom redu.
I Blahnk je odrao rije. Kad je vejk prije podne uredio stan, zau se pred
vratima pasji lave, i zaas je Blahnik uvukao u natporunikov stan stajskoga pina,
142
koji se opirao i bio je jo vie nakostrijeen nego obino. Divlje je igrao oima i
gledao tako bijesno da je podsjeao na izgladnjelog tigra u kavezu pred kojim stoji
debeli posjetilac zoolokog vrta. krgutao je zubima, reao, kao da hoe rei:
Rastrgat u vas, poderat u vas!
Privezali su ga za kuhinjski stol, pa je Blahnik prikazao nain na koji ga je ukrao.
- Proao sam namjerno mimo njega drei u ruci kuhana jetra, zamotana u papir.
Poeo je njukati i skakutati oko mene. Nisam mu dao nita, nego sam poao dalje.
A pas za mnom. Kod parka sam zaokrenuo u Bredovsku ulicu i ondje mu dao prvi
zalogaj. Jeo ga je hodajui za mnom, da me ne izgubi iz vida. Zakrenuo sam u
Jindiku ulicu, gdje sam mu dao novu porciju. A poto se najeo, svezao sam ga za
lani i vukao ga preko Vclavova trga na Vinohrade i dalje u Vrovice. Putem je
izvodio prava udesa. Kad sam prelazio preko tramvajske pruge, legao je i nije se
htio maknuti. Moda je htio da tramvaj prijee preko njega. Donio sam sa sobom i
obrazac rodoslovlja koji sam kupio u Fuchsovoj papirnici. Ti mora ispuniti
rodoslovlje, vejku.
- No rodoslovlje mora biti napisano tvojom rukom. Napii da potjee iz Leipziga iz
psetarnice von Bulowa. Otac Arnheim von Kahlsberg, majka Emma von
Trautensdorf, po ocu Siegfried von Busenthal. Otac je dobio prvu nagradu na
berlinskoj izlobi stajskih pineva godine tisuu devet stotina i dvanaeste. Majka je
odlikovana zlatnom kolajnom Nrnberkog drutva za uzgoj plemenitih pasa. ta
misli koliko je star?
- Po zubima sudei, bit e mu dvije godine.
- Napii da je star godinu i po.
- Ravo je obrezan, vejku. Pogledaj mu ui!
- Tomu se moe pomoi. Podrezat emo ih jednom prilikom kad se kod nas
udomai. Sad bi bio jo bjesniji.
Ukradeni je pas bijesno reao, dahtao, trzao se, a zatim legao i isplaena jezika,
umoran, oekivao to e mu se dogoditi.
Polagano je postajao sve mirniji, pa bi samo kadikad alosno zacvilio.
vejk stavi pred njega ostatak jetara koja mu je dao Blahnik. No on ih nije ni
dirnuo, nego ih je samo prkosno pogledao, a onda se zagledao u oba mukarca kao
da im govori:
- Ve sam se jednom nasamario, poderite ih sami!
Leao je rezignirano i pretvarao se kao da drijema. No odjednom mu neto palo na
um, i on ustade, sjede na stranje noge i poe moliti prednjim apama. Predao se.
Ali ovaj dirljiv prizor nije nikako djelovao na vejka.
- Lezi! - viknu on na jadnog psa, koji je opet legao i alosno cvilio.
- A kakvo ime da mu zapiem u rodoslovlje? - upita Blahnk. - Zvao se Luks, pa
sad treba izmisliti neto slino da bi mogao odmah razumjeti.
- Pa nazovimo ga, recimo, Maks. Pogledaj, Blahne, kako je naulio ui! Ustani,
Maks!
Nesretni stajski pin, kojemu su oduzeli i dom i ime, ustade oekujui dalje
naredbe.
- Ja mislim da bismo ga mogli odvezati - odlui vejk. - Vidjet emo kako e se
143
vladati.
Kad su ga odvezali, odmah je potrao prema vratima, gdje je triput kratko zalajao
na kvaku uzdajui se jamano u velikodunost tih zlih ljudi. No videi da ne
shvaaju njegovu enju da izae napolje, pomokrio se malo kraj vrata u uvjerenju
da e ga izbaciti van, kao to su neko inili dok je jo bio mlad i dok ga je jo
61
145
62
XV. KATASTROFA
Pukovnik Bedich Kraus, koji se nazivao von Zillergut po nekom selu u Salzburgu
koje su njegovi preci zapili ve u osamnaestom stoljeu, bio je potovani gospodin
glupan. Kad je togod pripovijedao, govorio je same poznate stvari i pitao pri tom
da li svi razumiju i najobinije izraze:
- Dakle prozor, gospodo, da! Znate li vi ta je to prozor? Ili:
- Put koji s obje strane ima jarak zove se cesta. Da, gospodo! Znate li ta je to
jarak? Jarak je iskopina u zemlji na kojoj radi vie ljudi. To je udubina. Da! Kopa
se budacima. Znate li ta je to budak?
Bolovao je od manije objanjavanja, a radio je to s takvim oduevljenjem kao
kakav izumitelj koji pria o svojem izumu.
- Knjiga vam je, gospodo, skup razlino izrezanih listova papira, razlinog formata,
na kojem su otisnuta slova, a taj je skup sastavljen, povezan i slijepljen tutkalom.
Da! Znate li vi, gospodo, ta je to tutkalo? Tutkalo je lijepilo.
Bio je tako strahovito glup da su mu se ljudi izdaleka uklanjali, samo da ne moraju
sluati kako se ulica dijeli na plonik i kolnik i da je plonik povieni poploani dio
uz proelja kua. A proelje kue je onaj dio kue koji vidimo s ulice ili s plonika.
Stranji dio kue ne moemo vidjeti s plonika, o emu se moemo odmah uvjeriti
ako stupimo na kolnik.
Bio je spreman da ovu zanimljivost odmah i dokae. No na sreu pregazila ga kola.
Od toga je vremena jo vie pobudalio. Na ulici je zaustavljao oficire i uputao se s
njima u beskonano duge razgovore o omletima, o suncu, o toplomjerima, o
krafnama, prozorima i potanskim markama.
Bilo je zaista udovato da je taj blesan mogao razmjerno dosta brzo napredovati i da
su ga titili vrlo utjecajni ljudi, kao na primjer komandant general koji ga je
proteirao i kraj njegove potpune vojne nesposobnosti.
Na manevrima je sa svojom pukovnijom inio prava udesa. Nikada nije nikamo
stizao na vrijeme, vodio je pukovniju na mitraljeze u hodnoj koloni, a prije nekoliko
146
U tim mislima prekinu ga strogo halt! i ba onda kad se pribliio Panskoj ulici.
U isti mah pokuao mu se istrgnuti iz ruke njegov Maks zajedno s uzicom i bacio se
radosno lajui na ovjeka koji je strogo dreknuo halt!.
Pred natporunikom je stajao pukovnik Kraus von Zillergut. Natporunik Luk
pozdravi vojniki i stade pred pukovnikom, ispriavajui se da ga nije vidio.
Pukovnik Kraus je bio poznat meu oficirima zbog svoje strasti zaustavljanja ako ga
tko ne bi pozdravio.
Pozdravljanje je smatrao neim tako vanim o emu ovisi uspjeh rata i na emu je
zasnovana itava vojna mo.
- U pozdravljanje vojnik mora udahnuti svoju duu! - govorio je obino. Bio je to
prekrasni kapralski misticizam.
Brinuo se da onaj koji pozdravlja, salutira tano po propisu do najsitnijih potankosti,
tano i dostojanstveno.
Vrebao je na sve koji su ili mimo njega. Od infanterista do potpukovnika.
Infanteriste koji bi letimino salutirali, dodirujui titnik kape, kao da hoe rei:
ivio! - sam je vodio izravno u vojarnu na kanjavanje.
Za njega nije vrijedila isprika: Nisam vidio.
- Vojnik - govorio bi - mora svoga pretpostavljenoga traiti u gomili i ni na to drugo
ne misliti, nego da izvri sve dunosti koje su mu propisane u pravilima slube. Kad
148
padne na bojnom polju, i prije svoje smrti mora salutirati. Tko ne zna pozdravljati,
ili se pravi da ne vidi, ili tko nemarno pozdravlja, to je za mene ivotinja!
- Gospodine natporunie - stranim glasom ree pukovnik Kraus - nii inovi
uvijek moraju pozdravljati vie inove. To nije ukinuto! A drugo: otkad su gospoda
oficiri navikli da se etaju s ukradenim psima? Da, s ukradenim psima. Pas koji
pripada drugomu, ukraden je.
- Ovaj pas, gospodine pukovnie... - primijeti natporunik Luk - ...pripada meni,
gospodine natporunie - prekide ga surovo pukovnik. - To je moj Luks!
A Luks, odnosno Maks sjetio se svoga starog gospodara, a novoga je potpuno
izbacio iz svojega srca, pa se otkinuo, skakutao na pukovnika i oitovao takvu
radost kakvu osjea zaljubljeni estokolac kad mu njegov ideal uzvraa ljubav.
- etati se s ukradenim psima, gospodine natporunie, nije u skladu s oficirskom
au. Niste znali? Oficir ne smije kupiti psa dok se ne uvjeri da nee imati zbog
toga nikakvih posljedica! - grmio je dalje pukovnik Kraus i gladio Luksa-Maksa,
koji je u svojoj podlosti poeo reati na natporunika i kesiti zube kao da mu je
pukovnik rekao pokazujui u natporunika: epaj ga!
- Gospodine natporunie - nastavljae pukovnik - smatrate li vi dopustivim da oficir
jae na ukradenom konju? Zar niste itali oglas u Bohemiji i u Tagblattu, da mi
se izgubio stajski pin? Vi niste itali oglas koji je va pretpostavljeni dao u novine?
I pukovnik pljesnu dlanom o dlan.
- Zaista, divni su ovi mladi oficiri! Gdje je tu disciplina? Pukovnik daje oglas u
novine, a natporunik ih ne ita!
- O kad bih ti, djedo stari, mogao opaliti nekoliko uaka! - pomisli natporunik
Luk gledajui pukovnikove zaliske koji su podsjeah na orangutana.
- Poite asak sa mnom! - ree mu pukovnik.
I oni pooe i zapoee vrlo ugodan razgovor:
- Na fronti vam se, gospodine natporunie, ne moe takva stvar jo jednom
dogoditi. etati se u pozadini s ukradenim psima, to je vrlo ugodno. Da! etati se sa
psom svoga pretpostavljenog. U doba kad svaki dan gubimo na ratitima stotine
oficira. A oglasi se ne itaju. Ja bih mogao oglaavati stotinu godina da mi se izgubio
pas. Dvjesta godina, trista godina!
Pukovnik se glasno useknuo, to je kod njega uvijek znailo da je vrlo ljutit, i rekao
natporuniku:
- Moete se sada dalje etati!
Okrenuo se i otiao, udarajui ljutito konjanikim biem po rubovima svojeg
oficirskog ogrtaa.
Natporunik Luk prijee na drugi plonik, no i ondje ponovo zau: Halt!
Pukovnik je upravo zaustavio nekog nesretnog infanterista, rezervista koji je mislio
na svoju mamu kod kue, pa ga nije opazio.
Pukovnik ga je lino odveo u vojarnu da ga kazne, nazivajui ga morskom svinjom.
- to da uradim s tim vejkom? - pomisli natporunik. - Razbit u mu gubicu, ali to
nije dosta. Da mu i remenje reem s tijela, za takva je to nitkova malo.
I ne marei to je imao sastanak s nekom damom, uputio se uzbuen kui.
- Ubit u ga, klipana! - ree u sebi ulazei u tramvaj.
149
***
U to je vrijeme dobri vojak vejk razgovarao s ordonansom iz vojarne. Vojnik je
natporuniku donio na potpis neke spise i ekao ga.
vejk ga je poastio kavom, pa su razgovarali o tom kako e Austrija izgubiti rat.
Razgovarali su o tom kao da se to samo po sebi razumije. Bio je to beskrajan niz
izreka koje bi na sudu definirali kao veleizdaju, pa bi zbog njih obojicu objesili.
- Car e od toga sigurno poblesavjeti - ree vejk. - On nije nikada bio pametan, ali
ovaj e ga rat sigurno dotui.
- Blesav je - izjavi sigurno vojnik iz vojarne - blesav kao top. On valjda i ne zna da
je rat. Moda ih je bilo stid da mu to kau. A ako je potpisan na onom manifestu
svojim narodima, to je onda lopovluk. To su dali u tampu bez njegova znanja, jer
on uope vie ne moe ni na to misliti.
- On je gotov - nastavi znalaki vejk. - On ve vri nudu pod sebe i moraju ga
hraniti kao malo dijete. Proli put je priao jedan gospodin u gostionici da car ima
dvije dojilje i da ga triput na dan doje.
- Ah da tome ve jednom doe kraj - uzdahnu vojnik iz vojarne - pa da nas
namlate, da se ve jednom Austrija primiri!
I obojica nastavljahu svoj razgovor, dok nije konano vejk prelomio tap nad
Austrijom rijeima:
- Takva idiotska monarhija ne treba ni da postoji!
A na to doda drugi, da dopuni ove rijei s praktine strane:
- im ja doem na frontu, ja u dezertirati!
Kako su i dalje obojica tumaili gledite ekoga ovjeka o ratu, vojnik iz vojarne
ree vejku to je danas uo u Pragu: da se kod Nchoda uju topovi i da e ruski
car uskoro biti u Krakovu.
Zatim su priali kako se ito od nas vozi u Njemaku i kako njemaki vojnici
dobivaju cigarete i okoladu.
Sjetili su se zatim vremena starih ratova, i vejk je ozbiljno dokazivao da ni onda
150
nije bilo ugodno ratovati u onakvom smradu kad su u opsjednuti grad bacali
smrdljive lonce. On je, veli, itao kako su jednom neki grad opsjedali tri godine, pa
neprijatelj nije nita drugo radio, nego je svaki dan bacao na opsjednute vojnike
takve smrdljive lonce.
Rekao bi sigurno jo kojeta zanimljivo i pouno da im razgovor nije prekinuo
povratak natporunika Luka.
Bacivi straan i porazan pogled na vejka, potpisao je spise i otpustio vojnika, a
vejku je dao znak da poe za njim u sobu.
Iz natporunikovih oiju sijevale su strane munje. Sjeo je na stolicu i gledajui u
vejka razmiljao kako da pone s muenjem.
- Najprije u mu opaliti nekoliko zaunica preko gubice - razmiljao je natporunik a onda u mu razbiti nos i otkinuti ui, a dalje emo vidjeti.
A u njega su gledale iskreno i dobroudno dobrodune i nevine vejkove oi, i
vejk se usudio prekinuti ovu tiinu pred oluju slijedeim rijeima:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da ste ostali bez make. Poderala je
mast za cipele i blagoizvoljela crknuti. Bacio sam je u podrum, ali u susjedov. Tako
dobru i lijepu angorsku maku neete vie nai.
- to da uradim s njim? - proletjelo je kroz natporunikovu glavu. - Isuse Kriste,
ima tako glup izgled!
A dobroudne, nedune oi vejkove blistale su i dalje mekoom i njenou,
kombiniranim izraajem potpune duevne ravnotee, da je sve u redu i da se nije
nita dogodilo, a ako se dogodilo, da je to uredu to se uope neto dogaa.
Natporunik Luk skoi sa stolice, ali ipak nije udario vejka, kako je prvobitno
zamiljao. Zamahnuo mu je akom pod nosom i proderao se:
- Vi ste psa ukrali, vejku!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da o takvom neem u posljednje
vrijeme nita ne znam, a slobodan sam, gospodine natporunie, primijetiti da ste po
podne ili s Maksom u etnju, pa ga dakle nisam mogao ukrasti. Meni je odmah bilo
jasno, kad ste doli bez psa, da se valjda moralo neto dogoditi. To se zove
situacija. U Splenoj ulici je ivio neki trgovac branom Kune, i on vam nije mogao
izai sa psom u etnju a da ga ne izgubi. Obino bi ga ostavio u kakvoj gostionici, ili
bi mu ga tko ukrao, ili bi ga posudio, a ne bi ga vratio ...
- vejku, ivotinjo jedna, sto mu gromova, drite jezik za zubima! Ili ste takav
rafinirani nitkov, ili ste takav slon i nespretni blesan. Puni ste pria, kao ipak
kotica, ali velim vam, sa mnom se ne alite! Odakle ste doveli toga psa? Kako ste
doli do njega? Znate li da on pripada naem pukovniku, koji ga je odveo k sebi im
smo se sluajno sreli? Znate li vi da je to velika sramota? Recite dakle istinu, jeste li
ga ukrali ili niste?
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da ga nisam ukrao.
- A jeste li znali da je pas ukraden?
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, ja sam znao da je pas ukraden.
- vejku, sto mu gromova, Isuse i Marijo, ja u vas ustrijeliti, ivotinjo, stoko, vole,
gade jedan! Zar ste tako glupi?
- Jesam, pokorno javljam, gospodine natporunie!
151
- Zato ste mi doveli ukradena psa, zato ste uveli tu ivotinju u moj stan?
- Da bih vas obradovao, gospodine natporunie!
I vejkove se oi dobroudno i umiljato zagledale u lice natporunika Luka, koji
sjede i zavapi:
- Zato me bog kanjava ovakvim govedom?
Tiho i rezignirano sjedio je natporunik na stolici i osjeao da nema toliko snage ni
da zafre cigaretu, a kamoli da opali vejku uku. Ni sam nije znao zato je poslao
vejka po Bohemiju i Tagblatt, da vejk proita pukovnikove oglase o
ukradenom psu.
vejk se vratio s novinama, otvorenima na oglasnoj strani. Sav je sjao i radosno
ispriao:
- Jest, gospodine natporunie, oglas je u novinama i gospodin pukovnik tako lijepo
opisuje toga ukradenog stajskog pina da je divota, i jo k tome daje nagradu od sto
kruna onomu tko mu dovede psa. To je vrlo lijepa nagrada. Obino se daje nagrada
od pedeset kruna. Neki Boetch iz Kosira samo je od toga i ivio. Uvijek bi ukrao
psa, pa bi pogledao u oglasnik da li vlasnik trai psa, i odmah bi odjurio onamo.
Jednom je tako ukrao lijepog crnog pica, a jer ga vlasnik nije traio preko
oglasnika, pokuao je tako da je sam dao u novine oglas o nalazu psa. Potroio je
tako pet kruna, dok se konano nije javio jedan gospodin da je to njegov pas, da mu
se izgubio, ali da je mislio da bi ga uzalud traio. On, veli, ne vjeruje vie u ljudsko
potenje. Ali sada eto vidi da jo ima potenih ljudi, emu se on vrlo raduje. On je,
veli, u naelu protiv toga da se nagrauje potenje, ali za uspomenu darovat e mu
svoju knjiicu o gajenju kunog i vrtnog cvijea. A moj vam Boetch zgrabio toga
crnog pica za stranje noge i tresnuo ga o gospodinovu glavu te se zarekao da nee
vie davati oglase u novine. Radije e ga prodati u psetarnicu ako ga ne bude nitko
traio novinskim oglasom.
- Idite spavati vejku! - naredi mu natporunik. - Vi biste mogli blebetati do jutra.
I natporunik je otiao spavati, a nou je sanjao o vejku kako je vejk ukrao i
152
I povjerljivo nastavi:
- Valjda zbog onog psa.
- Ve sam uo - ree natporunik ordonansu koji mu je u predsoblju htio raportirati.
Rekao je to tjeskobnim glasom i otiao poto je prije toga pogledao vejka stranim
pogledom.
Nije to bio raport, bilo je to neto gore. Pukovnik je, vrlo namrgoen, sjedio u
naslonjau kad je natporunik uao u njegovu kancelariju.
- Prije dvije godine, gospodine natporunie - ree pukovnik - zaeljeli ste da budete
premjeteni u Budjejovice, u devedeset prvu pukovniju. Znate li gdje su
Budjejovice? Na Vltavi, da, na Vltavi, na utoku Ohre ili neke sline rijeke. Grad je
velik, da tako kaem, ugodan, a ako se ne varam, ima i lijep kej. Znate li ta je to
kej? To je izgraena kamenita obala nad vodom. Da! Uostalom, to amo ne pripada.
Bili smo ondje na manevrima.
Pukovnik prestade govoriti i zagleda se u tintarnicu, no onda brzo prijee na drugu
temu:
- Moj se pas kod vas pokvario. Nee nita da dere. Gle, u tintarnici je muha.
udno je da i zimi padaju muhe u tintarnicu. To je nered!
- Hajde, jadni djede, izjasni se! - pomislio je natporunik.
I pukovnik ustade i proeta se nekoliko puta po kancelariji.
- Dugo sam razmiljao, gospodine natporunie, to da zapravo uradim s vama, da
se to vie ne ponovi, pa sam se sjetio da ste eljeli premjetaj u Budjejovice, u
devedeset prvu pukovniju. Vrhovno zapovjednitvo javilo nam je nedavno da u
devedeset prvoj pukovniji postoji veliko pomanjkanje oficira, jer su sve Srbi pobili.
Jamim vam asnom rijeju da ete za tri dana biti u devedeset prvoj pukovniji u
Budjejovicama, gdje se formiraju marbataljoni. Ne morate mi zahvaljivati. Vojska
treba oficire koji...
I ne znajui to bi rekao pogleda na sat i ree:
- Ve je deset i po, krajnje je vrijeme da idem na pukovnijski raport.
Time je taj ugodni razgovor bio zavren, i natporuniku je odlanulo kad je izaao iz
kancelarije i poao u kolu za jednogodinje dobrovoljce, gdje je objavio da za koji
dan ide na frontu, pa e zato prirediti oprotajnu veeru u Nekazanki.
Vrativi se kui, zapita znaajno vejka:
- Znate li, vejku ta je to marbataljon?
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da je marbataljon marbati, a
markompanija je maraka. Mi to uvijek pokraujemo.
- Onda vam, vejku - ree natporunik sveanim glasom - javljam da ete sa mnom
na frontu kad ve volite kratice. Ali nemojte misliti da ete na fronti praviti sline
gluposti kao ovdje! Da li se veselite?
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da se neobino veselim - odgovori dobri
vojak vejk. - Bit e divno kad obojica padnemo na bojnom polju za cara i njegov
dom.
154
156
DRUGI DIO
NA FRONTI
157
U jednom kupeu drugog razreda brzog vlaka Prag - eke Budjejovice vozila su se
tri putnika: natporunik Luk, neki stariji, potpuno elavi gospodin, koji je sjedio
suelice, i vejk, koji je skromno stajao kraj vrata kupea i spremao se da saslua
novu provalu grmljavine natporunika Luka. Natporunik se nije obazirao na
elavog civila, nego je itavim putem kojim su proli grdio vejka da je boja stoka i
slino.
Nije se radilo ni o emu drugom, nego o sitnici, o broju kovega za koje se brinuo
vejk.
- Ukrali su nam koveg - prigovarao je natporunik vejku - lako je to rei, klipane!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie - javi se tiho vejk - zaista su ga ukrali.
Na kolodvoru se uvijek vucari mnogo takvih varalica, i ja mislim da se jednom od
njih svakako svidio va koveg, pa je taj ovjek svakako iskoristio priliku kad sam
se udaljio od kovega da vam javim da su svi kovezi u redu. A mogao je ukrasti taj
koveg ba u takav zgodan trenutak. Na takve trenutke oni vrebaju. Prije dvije
godine jednoj su eni na sjeverozapadnom kolodvoru ukrali kolica s djevojicom u
pelenama, no bili su tako plemeniti da su curicu predali na policijskom povjerenitvu
u naoj ulici, kao da su je toboe nali odbaenu u prolazu kue. A novine su zatim
tu jadnu gospou prikazale kao nemilosrdnu majku.
I vejk znaajno ree:
- Na kolodvoru se uvijek kralo i uvijek e se krasti. Drugaije ne moe ni biti.
- Ja sam uvjeren, vejku - progovori natporunik - da ete vi vrlo loe svriti. Jo ni
sada ne znam pravite li vi od sebe vola, ili ste se kao vol rodili. A ta je bilo u
kovegu?
- Sve u svemu nita, gospodine natporunie - odgovori vejk ne sputajui oka s
civilove elave lubanje nasuprot natporuniku. Kao to se inilo, elavi se civil nije
obazirao na njihov razgovor, nego je itao Neue Freie Presse. - U itavom tom
kovegu bilo je samo ogledalo iz vae sobe i eljezna vjealica iz predsoblja, tako da
158
vejk se obazre naokolo ba kad se oko pratioca vlaka okupila skupina slualaca.
- Trebalo bi da poemo - ree vejk - jer nije lijepo kad vlak zakasni. Da je to u
mimo doba, nikomu nita, ali kad je rat, tada treba znati da se u svakom vlaku voze
vojna lica, general-majori, natporunici, oficirski momci. Svako takvo zakanjenje
moe biti vrlo opasno. Napoleon je kod Waterlooa zakasnio samo pet minuta, pa
mu je sva slava propala ...
Uto se probio kroz gomilu slualaca natporunik Luk. Bio je strahovito blijed i
nije mogao nita drugo rei nego:
- vejku!
vejk ga pozdravi i ree mu:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da su mene okrivili da sam zaustavio
vlak. A meutim eljeznika direkcija stavlja neobino udne plombe na alarmne
konice. Ne smije ovjek ni da im se priblii, inae ga moe zadesiti nesrea pa e i
od njega traiti dvadeset kruna kao sada od mene.
Pratilac vlaka je ve bio vani, dao je signal i vlak je poao.
Sluaoci se razili na svoja mjesta u vagonima, a natporunik Luk nije rekao ni
rijei, nego je i on poao da sjedne.
U hodniku su ostali jo samo vejk, pratilac vlaka i eljezniki namjetenik. Pratilac
vlaka izvue iz depa zapisnik i poe pisati izvjetaj o itavom sluaju. eljezniki je
namjetenik upro neprijateljski pogled u vejka koji mimo zapita:
- Jeste li ve dugo kod eljeznice?
Budui da eljezniar nije nita odgovorio, poe vejk pripovijedati kako je
poznavao nekog Frantieka Mleka iz Uhinvesi kod Praga, koji je takoer
jednom povukao alarmnu konicu, pa se tako preplaio da je na etrnaest dana
izgubio dar govora, koji mu se povratio tek onda kad je doao u posjet vrtlaru
Vanjeku u Hostivau, pa se ondje potukao tako da su mu na leima prebili volovsku
ilu. To se dogodilo - doda vejk - godine 1912. u svibnju.
eljezniki namjetenik otvori vrata klozeta i zakljua se u njemu.
Pratilac vlaka je ostao sam sa vejkom i traio od njega dvadeset kruna globe
naglaujui da ga u protivnom sluaju mora predvesti efu stanice u Taboru.
- Dobro - ree vejk - ja rado razgovaram s obrazovanim ljudima i vrlo u se
radovati kad vidim taborskog efa stanice.
I vejk izvue iz bluze lulu, pripali je i, odbijajui otar dim vojnikog duhana,
nastavi:
- Prije nekoliko godina bio je u Svitavi ef stanice gospodin Wagner. On je bio
neobino strog prema podreenima i muio ih je gdje je mogao, a najvie se okomio
na nekog skretniara Jungwirta, dok taj jadnik nije poao da se utopi u rijeci od
oaja. Ali prije nego je to uinio, napisao je efu stanice pismo da e ga nou plaiti
kao sablast. I uradio je to. Govorim vam pravu istinu. Sjedio vam tako nou dragi
gospodin ef stanice kraj telefonskog aparata, a najednom se zau zvonce i ef primi
brzojav: Kako si, nitkove? Jungwirt. Trajalo je to itavu sedmicu, i ef stanice
razaalje na sve strane ovakve slubene brzojave kao odgovor tome strailu:
Oprosti mi to, Jungwirte! A nou mu otkuca aparat ovaj odgovor: Objesi se na
semaforu kraj mosta! Jungwirt. I ef stanice ga posluao. Kasnije su zbog toga
163
zatvorili nekog telegrafista s jedne stanice pred Svitavom. Vidite da izmeu neba i
zemlje ima stvari o kojima mi nemamo ni pojma.
Vlak je uao na taborski kolodvor, i vejk se, prije nego je izaao iz vlaka u pratnji
pratioca vlaka, javio natporuniku Luku kao to i dolikuje:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da me vode gospodinu efu stanice.
Natporunik Luk nije nita odgovorio. Obuzela ga je potpuna apatija prema
svemu. Projurila mu je glavom misao da je najbolje na sve odmahnuti rukom.
Jednako na vejka kao i na elava general-majora. Najbolje je mirno sjediti, u
Budjejovicama izai iz vlaka, javiti se u vojarni i otputovati na frontu s kakvom
markompanijom. I na fronti se dati eventualno ubiti i osloboditi se toga jadnog
svijeta po kojem se klatari takav gad kao to je vejk.
Kad je vlak poao, natporunik Luk pogleda kroz prozor i na peronu opazi vejka
kako se upustio u ozbiljan razgovor sa efom stanice. vejk je bio okruen gomilom
ljudi, meu kojima se vidjelo i nekoliko eljezniara.
Natporunik Luk uzdahne. Nije to bio uzdah alosti. Laknulo mu je kraj srca
zbog toga to je vejk ostao na peronu. Sad mu se vie nije ni taj elavi generalmajor inio tako odurnom nemani.
***
Vlak je ve dugo jurio prema ekim Budjejovicama, ali na kolodvorskom peronu
oko vejka stalno se nalazila gomila ljudi.
vejk je govorio o svojoj nedunosti, pa je tako o tom uvjerio gomilu da je jedna
gospoa rekla:
- Eto i opet gnjave jednoga vojnika!
Gomila je prihvatila ovo miljenje, pa se jedan gospodin obratio efu stanice s
izjavom da e on platiti dvadeset kruna globe umjesto vejka. On je uvjeren da to
taj vojnik nije uradio.
- Pogledajte ga - zakljuivao je on po najnevinijem izraaju vejkova lica dok je
vejk govorio gomili:
- Ja sam, ljudi moji, nevin.
Zatim se pojavio andarmerijski narednik, pograbio je iz gomile nekog graanina,
uhapsio ga i odveo govorei:
- Vi ete za to odgovarati! Pokazat u ja vama ta to znai buniti narod i govoriti da
se pri takvom postupanju s vojnicima ne moe od njih ni traiti da Austrija pobijedi!
Nesretni graanin se poeo ispriavati da je on mesarski majstor kod Starih vrata i
da nije tako mislio.
Dotle je dobri ovjek koji je vjerovao u vejkovu nevinost platio za njega u
kancelariji globu i odveo vejka u restauraciju treeg razreda, gdje ga je poastio
pivom, pa kad je doznao da su svi dokumenti i vojna eljeznika karta ostali kod
natporunika Luka, velikoduno je dao vejku pet kruna za kartu i dalje trokove.
Kad je odlazio, rekao je vejku povjerljivo:
- Tako dakle, vojnie, kao to vam rekoh, ako padnete u rusko zarobljenitvo,
pozdravite mi pivara Zemana u Zdolbunovu. Napisao sam vam kako se zovem.
Samo budite lukavi da ne ostanete dugo na fronti.
- Nemajte brige - odgovori vejk. - Uvijek je zanimljivo ako ovjek moe badava
164
- Magyarul?
- Ja sam, drue, eh - odgovori vejk - hoe li popiti malo?
67
madarskog kralja.
Nije bilo nita udno, to u takvu razgovoru vejku nije preostalo nita od one
petokrunke i to se on polagano, ali sigurno udaljavao od ekih Budjejovica,
gubei svakom aom piva, kojom je astio sebe i madarskog rekonvalescenta,
mogunost da kupi vojnu kartu.
Jo je jedan vlak poao prema Budjejovicama, no vejk je stalno sjedio za stolom i
sluao, kako Madar ponavlja svoje: Pif, paf, puc! Harom gyermek, nin ham,
eljen!
69
166
- Was ist das Wort dragovitschu? - obrati se narednik jednomu od svojih vojnika,
starom domobranu, koji je po svemu sudei prkosio svojem naredniku jer je mimo
rekao:
72
gunajui te rijei. Kad je bio gotov, dovukao se s ormom do svojih kola. Ondje
su ga sanitetski vojnici poteno izgrdili zbog njegove duge odsutnosti. Nisam
htio ostaviti ormu, gotovo je nova. Bilo bi teta, pomislio sam. Nemamo previe
takvih stvari, ispriavao se junaki vojnik, odvezao se na previjalite i ondje se
istom javio kao ranjenik. Njegov mu je kapetan kasnije ukrasio grudi srebrnom
kolajnom za hrabrost.
Kad je to vejk proitao, a narednik se jo nije vratio, ree on domobranima u
straarnici:
- Ovo je vrlo lijep primjer junatva. Na taj e nain naa vojska imati uvijek nove
orme. Ah kad sam bio u Pragu, tada sam u Prakim slubenim novinama itao o jo
ljepem primjeru nekog jednogodinjeg dobrovoljca, doktora Josefa Vojna. On je
bio u Galiciji sa sedmom etom poljskih lovaca, a kad je jednom dolo do napadaja
s bajonetama, tada ga je pogodila kugla u glavu, no kad su ga nosili na previjalite,
izderao se na njih da se on zbog takve sitnice ne da previjati. I opet je htio poi u
napadaj sa svojim lovcima, ali mu je granata odsjekla gleanj. Opet su ga htjeli
odnijeti na previjalite, ah on je tapom othramao u borbu i tapom se branio od
neprijatelja, no doletjela je nova granata i otkinuta mu ruku u kojoj je drao tap.
On je taj tap prenio u drugu ruku, i viknuo da im to nee oprostiti, i bogzna ta bi
bilo da ga nije zaas rapnela definitivno usmrtila. Moda bi i on dobio srebrnu
medalju za hrabrost da ga rapnela nije raznijela. Ali kad mu je otkinula glavu i ona
se jo po zemlji koturala, dospio je jo da vikne: Dunost vjerno vri svoju makar
naao smrt u boju!
- to sve ne napiu u tim novinama! - ree jedan vojnik. - Ali urednik bi takvih
novina za jedan sat pobenavio od svega toga kad bi se naao u borbi.
Domobran pljunu i ree:
- Kod nas je u slavi bio jedan novinar iz Bea, Nijemac. Sluio je kao zastavnik.
S nama nije htio ni govoriti eki, ali kad su ga dodijelili markompaniji u kojoj su
bili sami esi, odmah je progovorio eki.
Na vratima se pojavi narednik ljutita lica i izdera se:
74
- Wenn man biti drei Minuten weg, da hrt man nichts anderes als: cesky, Cesi!
Kad je odlazio napolje, jamano u restauraciju, rekao je domobranskom kaplaru,
pokazujui na vejka, da tog uljivog nitkova odmah odvedu poruniku im doe.
- Opet se gospodin lajtnant zabavlja s telegrafisticom na kolodvoru - ree nakon
njegova odlaska desetnik. - Udvara joj ve preko etrnaest dana i uvijek je strano
bijesan kad se vrati iz telegrafskog ureda, pa veli za nju: Das ist aber eine Hure, sie
75
dezerterom. Abtreten!
Budui da se vejk nije micao, nego je stalno drao ruku na titniku kape, izderao
se na njega porunik ovim rijeima:
- Marsch hinaus, zar niste uli, abtreten! Kaprale Palneku, odvedite ovog blesana
na blagajnu i kupite mu kartu za Budjejovice.
No zaas se opet pojavio u kancelariji kapral Palnek. Kroz pritvorena vrata
provirivalo je za njim dobroduno vejkovo lice.
- to je opet?
- Pokorno javljam, gospodine porunice - proapta tajanstveno kapral Palnek - on
nema novaca za eljezniku kartu, a ni ja nemam. Badava ga nee da voze, jer
nema vojnih dokumenata da putuje pukovniji.
Porunik nije oklijevao sa salamonskim rjeenjem ovoga munog pitanja.
- Onda neka ide pjeice! - odlui on. - Neka ga u pukovniji zatvore zato to je
zakasnio. Tko e se s njim toliko natezati?
- Nema druge, drue - ree vejku kapral Palnek, iziavi iz kancelarije. - Mora,
brajane, pjeice u Budjejovice. Imamo u straarnici komad kruha, pa emo ti ga dati
za put.
I za pola sata, poto su jo vejka poastili crnom kavom i osim komisnog kruha
dali mu i paketi vojnikog duhana za put do regimente, vejk je izaao iz Tabora u
mrklu no kroz koju je odjekivala njegova pjesma.
Pjevao je staru vojniku pjesmu:
Kad smo ili na Jarom,
vjerovao nam tko ili ne...
I avo bi ga znao kako se dogodilo da je dobri vojak vejk, mjesto na jug u
Budjejovice, poao pravo na zapad.
Hodao je po snjenoj cesti, po cioj zimi, zagrnut u vojniku kabanicu, kao
posljednji Napoleonov gardist koji se vraa s pohoda na Moskvu, samo s tom
razlikom to je vejk pjevao veselo:
Izaao sam na pancir,
u zeleni gaj...
A pjesma je u nonoj tiini odjekivala kroz snjene ume tako da su po selima
zalajali psi.
A kad mu je dosadilo pjevanje, vejk je sjeo na gomilu kamenja, pripalio lulu i
odmorivi se poao dalje, u susret novim pustolovinama budjejovike anabaze.
172
U Starom vijeku proao je ratnik Ksenofont itavu Malu Aziju i bio je bogzna gdje,
sve bez geografske karte. I stari su Goti polazili na svoja putovanja takoer bez
ikakva topografskog znanja. Marirati stalno naprijed - to se zove anabaza. Probijati
se kroz nepoznate krajeve. Biti opkoljen od neprijatelja koji vrebaju najzgodniju
priliku da ti zavrnu vratom. Ali ako ovjek ima dobru glavu, kao to ju je imao
Ksenofont ili sva pljakaka plemena koja su dola u Evropu odnekud od
Kaspijskog ili Azovskog mora, tada na pohodu ini prava udesa.
Tamo negdje na sjeveru kod Galskog mora, do kojega su bez geografske karte
doprle i Cezarove rimske legije, dogovorile su se one jednom da e se vratiti i uputiti
se drugim putem u Rim, ne bi li se to vie nauivale. A to im je i polo za rukom. I
jamano se od toga vremena govori da svi putovi vode u Rim.
Isto tako vode i svi putovi u eke Budjejovice. O tome je bio potpuno uvjeren i
dobri vojak vejk kad je mjesto budjejovikog kraja ugledao sela milevskoga kraja.
No iao je neprestano dalje, jer nijednom dobrom vojniku ne moe smetati
Milevsko da ipak jednom ne stigne u eke Budjejovice.
I tako se vejk pojavio u Kvtovu, zapadno od Milevska, pa kako je ve izredao
sve vojnike pjesme o mariranju vojnika koje je znao, bio je prisiljen da pred
Kvtovom opet zapone s pjesmom:
A kada smo marirali,
sve su cure plakale ...
Neka stara bakica koja se vraala iz crkve zapoela je razgovor sa vejkom na putu
od Kvtova do Vra, to je sve u zapadnom smjeru, ovim kranskim pozdravom:
- Dobar dan, vojnie, a kamo putujete?
- Idem, majice, u Budjejovice k pukovniji - odgovori vejk - u rat.
- Onda idete krivim putem, vojnie - preplaeno ree bakica - tim pravcem preko
Vra neete nikada doi u Budjejovice. Ako budete ili stalno tim putem, doi ete
u Klatove.
173
Naa se kuica vidi odande, nalazi se malo nadesno iza umice. Preko naeg sela
Vra ne moete ii, jer su nai andari kao sokolovi. Poi ete zatim iz umice na
Maln. Ali, vojnie, obiite iovu. Ondje su andari kao ivoderi i hvataju
dezertere. Idite pravo kroz umu na Sedlec kod Horad'ovica. Ondje je vrlo dobar
andar i puta svakoga kroz selo. Imate li uz sebe kakve dokumente?
- Nemam, majice.
- Onda i ne idite onamo, idite radije na Radomyl, ali nastojte onamo doi podvee
kad su svi andari u gostionici. Ondje ete nai u Donjoj ulici iza sv. Florijana
kuicu koja je dolje plavo oliena, pa pitajte ondje za taticu Melichreka. To je moj
brat. Recite da ga pozdravljam, a on e vam pokazati kojim se putem ide u
Budjejovice.
U umici je vejk ekao bakicu preko pola sata, a kad se ogrijao krumpirovom
juhom koju mu je jadna starica donijela u loncu, omotanu jastukom da se ne ohladi,
izvadila je iz rupca komad kruha i slanine, gurnula sve to vejku u depove,
prekriila ga i rekla mu da su ondje i njezina dva unuka.
Zatim mu je jo jednom potanko ponovila kroz koja sela da ide, a koja da obie. Na
174
176
- Eto vidite, momci - priao im je kad su posjedali oko pei u kojoj su se kuhali
krumpiri s ljuskom - tada je i moj djed dezertirao iz vojske, jednako kao taj tvoj
vojnik. No uhvatili su ga u Vodnjanima i tako mu ispraili tur, da je koa s mesom
otpala s njega. No moe se rei da je jo sretno proao. Sin Jareov iz Raica kod
Protivna, djed staroga Jarea, nadglednika ribnjaka, dobio je kao bjegunac u Pseku
barut i olovo. Prije nego su pucali u njega u psekim anevima, trao je kroz palir
vojnika i primio est stotina udaraca tapovima, tako da je smrt bila za njega i
olakanje i otkupljenje. - A kad si ti pobjegao? - zapita uplakanih oiju vejka.
- Poslije mobilizacije, kad su nas odveli u kasarne - odgovori vejk shvaajui da
uniforma ne moe pokolebati povjerenje starog ovara.
- Jesi li mugnuo preko zida? - upita radoznalo ovar sjeajui se jamano kako je
pripovijedao njegov djed da je i on bjeao preko vojarnskog zida.
- Druguda se nije moglo, djedo.
- A je li bilo mnogo straara i jesu li pucali?
- Jest, djedo!
- A kamo si se sada uputio?
177
iskesio mi zube u lice. Zatim su toga gada odvukli, a meni su rekli da se sakrijem i
da mogu ii kamo hou. Uputio sam se u umu, u dolinu Kak, u jednu guduru, ali
su ve za pola sata stigla do mene dva vujaka, oborila me na zemlju, i dok me je
jedan drao za vrat, drugi je odjurio u Kladno, pa je za sat doao sam gospodin
kapetan Rotter do mene sa andarima, dozvao k sebi psa i dao mi petokrunku i
dozvolu da mogu dva dana prosjaiti po kladnjanskom kraju. Ali tek togod, otrao
sam u berounski kraj kao da mi gori pod petama, i vie se nikada nisam pojavio u
kladnjanskom kotaru. Klone ga se sve skitnice jer je gospodin kapetan na svima
pravio pokuse. On je strahovito volio te pse. Pripovijedali su na andarmerijskim
stanicama, kad bi on doao na inspekciju pa bi gdje vidio vujaka, da uope nije
inspicirao, nego je itav dan s narednikom samo pio od radosti.
I dok je ovar odlijevao vodu s krumpira i u zdjelu nalio kisela ovjeg mlijeka,
skitnica je i dalje pripovijedao svoje uspomene na andarsku mo:
- U Lipnici je jedan andarmerijski strametar stanovao pod starim gradom.
Stanovao je u andarmerijskoj stanici a ja sam, stara budala, uvijek mislio da
andarmerijska stanica mora biti negdje na istaknutom mjestu, na primjer na trgu ili
gdje drugdje, a ne u kakvoj zabaenoj ulici. Prolazio sam dakle periferijom gradia i
nisam gledao natpise. Iao sam od kue do kue, pa sam tako uao u prvi kat neke
kuice, otvorio vrata i zabugario: "Ponizno molim, udijelite jadnom siromahu! Ali,
moj gospodine, noge mi se ukoile od iznenaenja! Bila je to andarmerijska
stanica: puke uza zid, raspelo na stolu, spisi na policama, a car me upravo gleda sa
slike nad stolom. I prije nego sam mogao to rei, priskoi k meni strametar i opali
mi na vratima takvu pljusku da sam sletio niz te drvene stepenice i nisam se
zaustavio sve do Kejlica. To vam je andarska pravda.
I dadoe se na jelo, a onda odoe spavati u toplu sobu smjestivi se po klupama.
Nou se vejk tiho obukao i izaao napolje. Na istoku je upravo izlazio mjesec, i
vejk je u njegovoj mladoj svjetlosti poao na istok ponavljajui sam sebi: Ta nije
mogue da se neu doepati tih Budjejovica!
Kad je vejk izaao iz ume, na desnoj je strani ugledao nekakav grad, pa je stoga
zakrenuo na sjever, a onda opet na jug, gdje je ponovo ugledao nekakav grad. Bili
su to Vodnjani. Obiao ga je spretno putem preko njiva, pa ga je jutarnje sunce
pozdravilo na snjenim obroncima iznad Protivna.
- Samo naprijed! - govorio je sebi dobri vojak vejk. - Dunost zove! U
Budjejovice moram stii!
Ali nesretnim sluajem, mjesto da poe od Protivna na jug prema Budjejovicama,
vejk je poao na sjever prema Pseku.
Oko podne ugleda vejk pred sobom nekakvo selo. Sputajui se s malenog
breuljka, vejk pomisli: Ovako se dalje ne moe. Moram pitati kuda se ide u
Budjejovice.
I ulazei u selo, vrlo se iznenadio kad je na stupu kraj prve kue proitao ime sela:
Opina Putim.
- Isuse Kriste! - uzdahnu vejk. - Ta ja sam opet u Putimu, gdje sam prespavao u
stogu slame!
Ali poslije toga nije se vie nita iznenadio kad je iza ribnjaka iz bijelo okreene
179
kuice, na kojoj je visjela koko (kako su negdje nazivali carskoga orla), izaao
andar, kao pauk koji vreba rtvu.
andar poe pravo prema vejku i ne ree nita, nego samo upita:
- Kamo?
- U Budjejovice, svojoj regimenti.
andar se sarkastino nasmija:
- Ta vi dolazite iz Budjejovica! Budjejovice su vam ostale iza lea!
I odvede vejka na andarmerijsku stanicu.
Putimski andarmerijski strametar bio je poznat po itavoj okolici po svojem vrlo
taktinom i lukavom postupku. Nikada nije grdio ni pritvorene ni uhapene ljude,
nego ih je podvrgavao takvom unakrsnom ispitivanju da je i nevin ovjek morao
priznati krivnju.
Dva njegova andara sasvim su mu se prilagodila, pa se unakrsno presluavanje
uvijek vrilo uz smjekanje itavog andarmerijskog personala.
- Kriminalistika poiva na lukavosti i prijaznosti - obiavao je govoriti
andarmerijski strametar svojim potinjenima. - Derati se na ljude, to nema
nikakva smisla. S delinkventima i sumnjivim ljudima valja postupati fino, ali pri tom
se mora paziti da se utope u obilju pitanja.
- Dobro nam doli, vojnice - pozdravi ga andarmerijski strametar - izvolite sjesti,
sigurno ste umorni od puta. Priajte nam kamo idete!
vejk ponovi da ide u eke Budjejovice, svojoj pukovniji.
- To znai da ste zalutali - nasmijano ree strametar - jer vi dolazite od ekih
Budjejovica, kao to vas mogu uvjeriti. Nad nama visi geografska karta eke.
Pogledajte je, vojnice! Na jugu od nas nalazi se Protivn. Od Protivna na jug nalazi
se Hlubok, a juno od nje lee eke Budjejovice. Dakle vidite da ne idete u
Budjejovice, nego iz Budjejovica.
Strametar pogleda ljubazno vejka, koji mirno i dostojanstveno ree:
- A ipak idem u Budjejovice!
Bila je to jaa tvrdnja od Galilejeve: A ipak se kree!, jer je Galilej jamano
izrekao ove rijei vrlo ljutito.
- Znate, vojnie - nastavljae jednako prijazno strametar - ja u vas o tom
razuvjeriti i vi ete na kraju i sami doi do spoznaje da svako poricanje samo
oteava priznanje.
- Imate potpuno pravo - ree vejk - svako poricanje oteava priznanje i obratno.
- Eto vidite, vojnie, vi to i sami uviate. Odgovorite mi iskreno: odakle ste poli
kad ste se uputili u te vae Budjejovice. Namjerno kaem "vae, jer jamano
postoje i druge neke Budjejovice koje lee negdje sjeverno od Putima i jo nisu
zabiljeene ni na kakvoj karti.
- Poao sam iz Tabora.
- A to ste radili u Taboru?
- ekao sam vlak za Budjejovice.
- A zato niste otputovali vlakom u Budjejovice?
- Jer nisam imao karte za vlak.
- A zato vam kao vojniku nisu dali besplatnu vojniku kartu?
180
181
182
- Kod nas je narod vrlo dobar i drag. Desi se kadgod kakva kraa ili tunjava, ali
toga ima malo. Ja sam ovdje ve petnaest godina, a kad sve saberem, na godinu ne
dolazi vie nego otprilike tri etvrtine ubistva.
- Pod tim mislite nedovreno ubistvo? - zapita vejk.
- Ne, ne mislim to. U petnaest godina desilo se samo jedanaest ubistava. Grabenih
je bilo pet, a ostalih est je bilo sasvim obinih, koja ne vrijede bogzna to.
Strametar umukne i prijee opet na svoju istranu metodu:
- A to ste htjeli u Budjejovicama?
- Nastupiti slubu u devedeset prvoj regimenti.
Strametar zamoli vejka da se vrati u straarnicu, i to brzo, da ne bi zaboravio
pripisati u svoj izvjetaj kotarskom andarmerijskom zapovjednitvu u Pseku ovo:
Budui da savreno vlada ekim jezikom, htio je pokuati da stupi u Budjejoviku
91. pjeaku pukovniju.
Strametar veselo protrlja ruke radujui se bogato sakupljenom materijalu i tanim
rezultatima svoje istrane metode. Sjetio se pri tom svoga prethodnika strametra
Brgera koji s predvedenim licima nije uope razgovarao, nita ih nije pitao, nego ih
je odmah slao kotarskom sudu s kratkim izvjetajem: Prema vodnikovoj prijavi
uhapen zbog skitnje i prosjaenja. Zar je to kakvo presluavanje?
I strametar, gledajui ispisane strane svoga izvjetaja, nasmijao se zadovoljno i
izvukao iz svoga pisaeg stola tajnu zapovijed zemaljskog andarmerijskog
zapovjednitva u Pragu s obinom oznakom Strogo povjerljivo! i proitao je jo
jedanput.
Svima andarmerijskim stanicama strogo se nareuje da s izvanredno pojaanom
panjom prate sva lica koja prolaze njihovim rajonima. Pregrupiranje nae vojske u
istonoj Galiciji prouzrokovalo je da su neke ruske vojne jedinice, preavi Karpate,
zauzele poloaje u unutranjosti nae carevine, poradi ega je fronta pomaknuta
dublje na zapad monarhije. Ova nova situacija omoguila je ruskim pijunima, s
obzirom na pokretljivost fronte, da prodru dublje na teritorij nae monarhije, osobito
u lesku i Moravsku, odakle je prema povjerljivim izvjetajima vrlo mnogo ruskih
pijuna doprlo i u eku. Utvreno je da meu njima ima mnogo ruskih eha,
odkolovanih u visokim generaltabnim vojnim kolama Rusije, koji savreno
vladaju ekim jezikom pa su naroito opasni kao pijuni, jer mogu, a sigurno e to i
uiniti, iriti meu ekim stanovnitvom veleizdajniku propagandu. Zemaljsko
zapovjednitvo nareuje stoga da se zadre sva sumnjiva lica i da se povea
budnost, osobito na onim mjestima gdje se u blizini nalaze garnizoni, vojna sredita i
kolodvori kojima prolaze vojniki vlakovi. Zadrane valja odmah pretresti i otpraviti
vioj instanciji.
andarmerijski strametar Flanderka ponovo se zadovoljno osmjehnu i odloi tajnu
zapovijed, Sekretreservat, meu ostale naredbe u koricama s natpisom
Povjerljive naredbe.
A bilo ih je mnogo, i sve ih je izradilo ministarstvo unutranjih poslova u suradnji s
ministarstvom zemaljske obrane, pod koje je potpadala andarmerija.
Na zemaljskom andarmerijskom zapovjednitvu u Pragu jedva su stizali da ih
umnoe i razaalju svim stanicama.
184
Bila je tu:
Naredba o kontroli miljenja stanovnitva.
Uputa kako valja paziti u razgovoru s mjetanima na to kako na njihovo miljenje
djeluju vijesti s ratita.
Upit o tome kako se mjesno stanovnitvo odnosi prema raspisanim ratnim
zajmovima i sabiranjima.
Upit o raspoloenju unovaenih i onih koji su pred novaenjem.
Upit o raspoloenju lanova mjesne samouprave i inteligencije.
Naredba da se odmah ustanovi kojim politikim strankama pripada mjesno
stanovnitvo i kako su jake pojedine politike stranke.
Naredba o kontroli djelatnosti voa mjesnih politikih stranaka koje imaju pristalica
u stanovnitvu.
Upit o tome kakve novine, asopise i broure dolaze u rajon andarmerijske stanice.
Instrukcija o utvrivanju s kim se drue lica sumnjiva zbog nelojalnosti, i u emu se
oituje njihova nelojalnost.
Instrukcija o pronalaenju plaenih dounika i informatora iz redova mjesnog
stanovnitva.
Instrukcija za plaene informatore iz redova mjesnog stanovnitva, zapisane sa
slubom pri andarmerijskoj stanici.
Svaki dan su dolazile nove instrukcije, upute i naredbe. Preplavljen obiljem tih
izuma austrijskog ministarstva unutranjih poslova, strametar Flanderka je imao
itavu gomilu zaostataka, a na upite je stereotipno odgovarao da je kod njega sve u
redu i da se lojalnost mjesnog stanovnitva moe obiljeiti oznakom I. a.
Austrijsko ministarstvo unutranjih poslova pronalo je naime za lojalnost i
privrenost monarhiji ove ljestvice: I. a, 1. b, I. c, - II. a, II. b, II. c, - III. a, III. b,
III. c, - IV. a, IV. b, IV. c. Ova posljednja rimska etvorka spojena sa slovom a
znai veleizdaju i vjeala, spojena sa slovom b internaciju, a sa slovom c nadzor
i zatvor.
U kancelarijskom stolu andarmerijskog strametra nalazile su se svakojake
tiskanice i kazala. Vlada je htjela znati o svakom graaninu ta on o njoj misli.
Strametar Flanderka je lomio ruke od oaja nad tiskanicama koje su neumoljivo
stizale svakom potom. im bi ugledao poznate listovne omote sa igom
79
88 992
------------- z,
822 g f e h
kakve su praktine posljedice upute pod brojem:
123 456
------------ V
1292 b i r
itd.
Najvie mu je muke zadala instrukcija kako da nae plaene dounike i informatore
iz redova mjesnog stanovnitva. I na kraju, budui da mu se uinilo nemoguim da
bi mogao nai nekoga iz mjesta gdje poinju Blata i gdje je narod tako tvrde glave,
palo mu na um da uzme u slubu opinskog pastira koga su zvali: Pepek, hop!
Bio je to kreten koji je na taj poziv uvijek skoio. Jadnik, zanemaren i od prirode i
od ljudi, bogalj koji je za nekoliko forinti godinje i za mravu hranu uvao opinsku
stoku.
Njega je dakle pozvao i rekao mu:
- Zna li ti, Pepek, tko je stari Prochzka?
- Me-e-e-e!
- Nemoj meketati, nego radije zapamti da tako zovu naeg cara. Zna li tko je to
car?
- To je Njegovo Velianstvo!
- Dobro, Pepek! Onda zapamti ako gdje uje, kad ide poslije ruka od kue do
kue, da je na car vol ili neto slino, tada odmah doi do mene i javi mi to. Dobit
e dvadeset filira, a ako uje kako netko govori da ne moemo pobijediti, ti opet
doi, razumije li, do mene i reci tko je to kazao, pa e opet dobiti dvadeset filira.
Ali ako ujem da si to sakrio preda mnom, zlo e proi. Uhapsit u te i sprovesti u
Psek. A sada, hop!
186
80
187
2792
Ali gle sada! Kroz itavu andarmerijsku stanicu kao da iz svih kutova odjekuje
stara lovaka lozinka: Sretan lov! andarmerijski strametar Flanderka nije
nimalo sumnjao da e ga kotarski zapovjednik potapati po ramenu i rei mu: Ich
81
189
Ich muss noch dazu beizufgen, dass die russische Kontuszowka na osnovu
56... I tu je napravio mrlju, polizao je i smjekajui se glupavo izvalio se na krevet
i zaspao kao klada.
Pred jutro je andarmerijski vodnik, koji je leao na krevetu kraj suprotnog zida,
poeo tako hrkati i fiukati kroz nos da je probudio vejka. vejk je ustao,
prodrmao vodnika i legao opet da spava. Ve su pijetli propjevali, a kad je i sunce
izalo, dola je baka Pejzlerka, koja se snom okrijepila od nonog etanja, da naloi
vatru, ali je nala vrata otvorena i sve u dubokom snu. Petrolejka se na straarnici
jo dimila. Baka Pejzlerka poe vikati i vui vodnika i vejka s kreveta. Vodniku je
rekla: Kako se ne stidite spavati ovako obueni kao stoka!, a vejka je opomenula
da bar zakopa hlae kad vidi enu.
Napokon je energino navalila na pospanog vodnika da ode probuditi gospodina
strametra, jer nije red da se tako dugo crkava.
- U dobre ste ruke pali - gunala je baka vejku, dok je vodnik budio strametra jedna vea pijanica od druge. Zapili bi i nos meu oima. Meni su duni plau ve
treu godinu, a kad ih podsjetim da mi plate, strametar mi uvijek rekne: utite,
bako, ili u vas dati zatvoriti; mi dobro znamo da je va sin zvjerokradica i da krade
i drva u vlastelinskoj umi. I tako se s njima muim ve etvrtu godinu.
Baka duboko uzdahnu i nastavi s gunanjem:
- Osobito se uvajte pred strametrom. On je umiljat ovjek, a zapravo je gad
prvoga reda. On bi samo umakao i zatvarao ljude!
Strametra je bilo vrlo teko probuditi. Vodnik se prilino namuio dok ga je
uvjerio da je ve jutro.
Konano je progledao, protrljao oi i nejasno se prisjetio jueranjeg dana.
Odjednom mu pade na um strana misao koju je i izrekao, gledajui nesigurno u
vodnika:
- Zar nam je pobjegao?
- Kojeta, on je poten ovjek!
I vodnik poe hodati po sobi, zagleda se kroz prozor, a onda se opet vrati, otkinu
komad novinskog papira na stolu i poe meu prstima guvati papirnu kuglicu.
Vidjelo se na njemu da bi elio neto rei.
Strametar ga nesigurno pogleda i napokon, elei biti siguran u ono to je samo
slutio, ree:
- Ja u vam, gospodine vodnie, pomoi. Vjerojatno sam opet juer pravio kakve
gluposti?
Vodnik pogleda prijekorno svoga pretpostavljenog i ree:
- Kad biste znali, gospodine strametre, ta ste sve juer napriali i o emu ste sve
192
govorili!
I priklonivi se strametrovu uhu ree mu apui:
- Govorili ste da smo mi esi i Rusi ista slavenska krv, da e Nikolaj Nikolajevi
ve idue sedmice biti u Perovu, da Austrija nee izdrati, pa neka on samo pri
istrazi porie i zaplee stvar ne bi li kako izdrao do vremena kad e ga kozaci
osloboditi; da se sve to mora vrlo brzo slomiti i da e nastati vremena kao za
husitskih ratova, pa e seljaci s mlatilima poi na Be; da je na car bolestan stari i
da e skoro otegnuti papke, da je car Vilim ivotinja, da ete mu slati u zatvor
novaca za poboljanje hrane i jo mnogo takvih stvari...
Vodnik odstupi od strametra i nastavi:
- Svega se toga sjeam, jer sam na poetku bio samo malo pripit. Ali kasnije sam se
i ja naljoskao, pa se vie niega ne sjeam.
Strametar pogleda vodnika i ree:
- A ja se opet sjeam kako ste vi govorili da smo mi prema Rusima patuljci, i kako
ste pred naom bakom vikali: ivjela Rusija!
Vodnik se nervozno proeta po sobi.
- Derali ste se kao bik - ree strametar - i onda se svalili u krevet i poeli hrkati.
Vodnik stade kraj prozora i bubnjajui po staklu ree:
- Ni vi niste, gospodine strametre, drali jezik za zubima pred tom naom bakom,
i sjeam se da ste joj rekli: Zapamtite, bako, da svaki car i kralj misli samo na svoj
dep, pa zato i ratuje, makar i bio tako star kao na Prochazka, koga vie ne mogu
pustiti iz zahoda da im ne zagadi itav Schnbrunn.
- Zar sam to rekao?
- Da, gospodine strametre, to ste rekli prije nego ste poli u dvorite da povraate,
pa ste jo vikali: Bako, gurnite mi prst u usta!
- A i vi ste lijepe stvari govorili! - prekine ga strametar. - Odakle ste izvukli tu
glupost da e Nikolaj Nikolajevi biti eki kralj?
- Toga se ne sjeam - odgovori bojaljivo vodnik.
- Ta kako bi se i sjeali! Bili ste pijani kao duga, oi su vam bile kao u praseta, a
193
kad ste htjeli izai napolje, mjesto na vrata poli ste na pe.
Obojica zamukoe, a onda dugu utnju prekine strametar ovim rijeima:
- Ja sam vam uvijek govorio da je alkohol propast. Vi ne moete mnogo podnijeti, a
ipak pijete. A ta bi bilo da vam je na uhapenik pobjegao? Kako bismo to
opravdali? Boe, glava hoe da mi pukne!
- Kaem vam, gospodine vodnie - nastavljae strametar - da je ba zato to nije
pobjegao stvar potpuno jasna, da je to opasan i rafiniran ovjek. Kad ga budu
presluavali, on e rei da je ovdje bilo otvoreno i da smo bili pijani, pa da je mogao
hiljadu puta pobjei da se osjeao kriv. Jedino je srea to se takvom ovjeku ne
vjeruje, pa kad mi slubeno prisegnemo da je to izmiljotina i drska la toga
ovjeka, tada mu nee pomoi ni bog, pa e imati na vratu jedan paragraf vie. U
njegovoj stvari to dakako ne igra nikakvu ulogu... Samo da me glava ne boli tako
jako!
utnja. Zaas opet ree strametar:
- Pozovi amo baku!
- ujte, bako - ree strametar Pejzlerki kad ju je doveo vodnik, gledajui joj
strogo u oi - pronaite negdje raspelo sa staklom pa ga donesite amo!
I na Pejzlerkin radoznali pogled strametar viknu:
- Gledajte da ste to prije tu!
Strametar izvue iz stola dvije svjeice na kojima su bili tragovi peatnog voska
od peaenja slubenih spisa, pa kad je konano dojurila i Pejzlerka s raspelom,
strametar stavi kri izmeu obadvije svjeice na rub stola, zapali svjeice i
ozbiljno rekne:
- Sjedite, bako!
Zapanjena Pejzlerka spusti se na divan i preneraeno pogleda strametra, svjeice i
raspelo. Spopao ju je strah, pa kako je drala ruke na pregai, vidjelo se da joj se
tresu i koljena.
Strametar se ozbiljno proeta oko nje i zaustavivi se drugi put pred njom
progovori sveano:
- Sino ste bili svjedokinja velikog dogaaja, bako! To vaa glupa pamet moda i ne
shvaa. Onaj vojnik je uhoda, pijun, bako.
- Isuse i Marijo! - viknu Pejzlerka. - Djevice Marijo Skoika!
- Tie, bako! Da bismo to od njega ispipali, morali smo govoriti kojeta. uli ste
valjda kako smo udne stvari priali?
- ula sam, molim - ree drhtavim glasom Pejzlerka.
- Ali sve smo to, bako, govorili samo zato da on prizna, da steknemo njegovo
povjerenje. I to nam je polo za rukom. Izvukli smo iz njega sve. Uhvatili smo ga.
Tu strametar naas prestade govoriti da popravi stijenj na svijeama, a zatim
nastavi ozbiljno, gledajui strogo u Pejzlerku:
- Vi ste, bako, prisustvovali tom razgovoru pa ste upueni u itavu tajnu. To je
slubena tajna. Vi je ne smijete nigdje odati. Ni na smrtnoj postelji ne, jer vas inae
nee smjeti ni pokopati na groblju.
- Isuse, Marijo i Josipe - zakuka Pejzlerku - kako sam ja nesretna to sam
prekoraila prag ove kue!
194
- Ne viite, bako, ustanite, priite k raspelu, dignite uvis dva prsta desne ruke!
Poloit ete zakletvu. Ponavljajte rijei za mnom!
Pejzlerku otetura do stola stalno kukajui:
- Djevice Marijo Skoika, zato sam prekoraila prag ove kue?!
A s kria ju je gledalo izmueno Kristovo lice, svjeice su se dimile i sve je to
Pejzlerki izgledalo kao neto strano i nadzemaljsko. Sva se gubila u tome, koljena
su joj se tresla, a ruke su joj drhtale.
Podigla je uvis dva prsta, a andarmerijski strametar poe vano i sveano
govoriti:
- Zaklinjem se bogu svemoguem i vama, gospodine strametre, da o onom to
sam ovdje ula i vidjela, do svoje smrti neu nikome rei ni rijei, makar me ne
znam tko pitao. Tako mi bog pomogao!
- Poljubite jo, bako, raspelo - naloi joj strametar poto je Pejzlerka uz
strahovito jecanje izrekla zakletvu i pobono se prekriila.
- Tako, a sad opet odnosite raspelo onamo gdje ste ga i dobili, pa recite da sam ga
trebao za presluavanje!
Satrvena Pejzlerka na prstima izae iz sobe nosei raspelo, i kroz prozor se moglo
vidjeti kako se neprestano obazire na andarmerijsku stanicu, kao da bi se htjela
uvjeriti da to nije bio samo san, nego da je zaista maloas doivjela neto strano u
svojem ivotu.
Strametar je dotle prepisivao svoj izvjetaj to ga je nou nadopunio packama
koje je polizao zajedno s rukopisom, kao da je na papiru bila marmelada.
Sada je izvjetaj potpuno preradio i sjetio se da ipak nije postavio jedno pitanje.
Naloio je dakle da mu dovedu vejka i upitao ga:
- Znate li fotografirati?
- Znam.
- A zato ne nosite sa sobom fotografski aparat?
- Jer ga nemam - glasio je iskren i jasan odgovor.
- A kad biste ga imali, da li biste fotografirali? - zapita strametar.
- Kad bi imala baba s im, otila bi u Rim - odgovori prostoduno vejk, mimo
podnesavi ispitljiv pogled gospodina strametra kojega je opet, ba sada, tako
zaboljela glava da nije mogao izmisliti nikakvo drugo pitanje, nego ovo:
- A je li teko fotografirati kolodvor?
- Lake nego to drugo - odgovori vejk - jer se ne mie i jer kolodvor stalno stoji
na jednom mjestu, a ovjek mu ne mora ni govoriti da napravi ljubazno lice.
Strametar je dakle mogao dopuniti svoj izvjetaj: Zu dem Bericht No 2172,
86
melde ich...
I strametar se raspisao: Izmeu ostalog, kad sam ga unakrsno ispitivao, priznao
je da zna fotografirati i da najradije fotografira kolodvor. Fotografski aparat nije
dodue kod njega naen, ali misli se da ga negdje skriva i da ga ne nosi sa sobom
zato da odvrati od sebe panju, to potvruje i njegovo vlastito priznanje da bi
fotografirao kad bi imao aparat uza se.
Strametar, kome je glava bila teka od sinonog banenja, sve se vie zapletao u
izvjetaj o fotografiranju pa je pisao dalje:
195
- Ja neu iriti paniku - ree vejk i odra rije. Kad se gostioniar upustio s njima u
razgovor, vejk mu je sasvim ozbiljno rekao:
197
Vodnika je zahvatila duevna depresija, pa kad su nakon stranih muka kasno uvee
stigli u Psek na andarmerijsko zapovjednitvo, on je na stepenicama sasvim
satrveno rekao:
- Sad e biti strano. Mi se ne moemo razdvojiti.
I zaista je bilo strano kad je strametar poslao po zapovjednika stanice, kapetana
Kniga.
Prve su kapetanove rijei bile:
- No, duhnite mi u usta!
- Sada razumijem - ree kapetan koji je neprijeporno procijenio situaciju svojim
finim, prokuanim njuhom - rum, kontuovka, ljuta, oskoruovaa, orahovaa,
vinjevaa i vanilinka.
- Gospodine strametre - obrati se on svome podreenom - evo vidite kako ne
smije izgledati andar. Ovakvo vladanje predstavlja prijestup o kojem e raspravljati
vojni sud. Svezao se s delikventom lancem. Doao je nalokan, total besoffen.
Dopuzao je kao ivotinja! Skinite im lanac!
199
87
mit den Serben! , dobili su nekoliko tako snanih pljusaka da se nedjelju dana nisu
mogli ni pokazati na ulici.
I dok su se odigravale ove epizode koje su jasno dokazivale da je himna Boe ivi,
Boe titi!, koja se svirala na crkvenim orguljama, samo tanka pozlata i ope
licemjerje - dotle su iz andarmerijskih stanica stizali poznati odgovori na upite la
Putim da je sve u najboljem redu, da nema nikakve agitacije protiv rata i da se
raspoloenje stanovnitva moe oznaiti rimskom jedinicom A, a oduevljenje
rimskom jedinicom a - b.
- Vi niste andari, nego opinski policajci - govorio je na svojim inspekcijama. 200
Arsch lecken.
Zatim je uvijek slijedilo nabrajanje svih dunosti nesretnih andara, predavanje o
tome kakva je itava situacija i kako sve to treba uzeti ozbiljno u ruke, da bi uistinu
bilo onako kako treba da bude. Nakon ovog prikaza sjajne slike andarmerijskog
savrenstva, koje jaa austrijsku monarhiju, slijedile su prijetnje, disciplinske istrage,
premjetaji i psovke.
Kapetan je bio vrsto uvjeren da on stoji ovdje na strai, da on neto spasava i da
su svi ti andari iz potinjenih mu andarmerijskih stanica lijena fukara, egoisti,
podlaci i varalice koji se uope ni u ta drugo ne razumiju, nego u rakiju, pivo i
vino. A budui da imaju neznatne prihode, primaju mito da bi mogli lokati, i
unitavaju Austriju polako, ali sigurno. Jedini ovjek u koga je imao povjerenja, bio
je njegov strametar na kotarskom zapovjednitvu koji je uvijek u gostionici
govorio: Opet je danas bilo lakrdije s naim starim blezganom ...
***
Kapetan je prouavao izvjetaj andarmerijskog strametra iz Putima o vejku.
Pred njim je stajao njegov andarmerijski strametar Matejka i mislio u sebi neka
kapetan i njegovi izvjetaji idu do sto avola jer ga dolje kod Otave ekaju na
partiju napsla.
- Posljednji put sam vam rekao, Matejka - poe kapetan - da je najvei blesan
kojega sam ikad upoznao andarmerijski strametar iz Protivna, ali ovim ga je
izvjetajem nadmaio strametar iz Putima. Taj vojnik kojega je doveo onaj lopov,
pijani vodnik, s kojim je bio svezan kao pas, uope nije pijun. To je svakako
najobiniji dezerter. U izvjetaju pie takve gluposti da e i malo dijete na prvi
pogled razabrati da je taj klipan bio pijan kao kakav papin prelat.
- Dovedite mi odmah toga vojnika - naloi, poto je jo asak studirao izvjetaj iz
Putima. - Nikada u ivotu nisam vidio takvu gomilu gluposti, a osim toga on nam s
tim sumnjivim klipanom alje takva vola kao to je taj njegov vodnik. Ovi me ljudi
jo premalo poznaju, ne znaju kako mogu biti opasan. Sve dok im se od straha
triput na dan ne napune gae, oni misle da mogu na meni i drva cijepati.
I kapetan se raspriao kako se sada andarmerija negativno odnosi prema svim
naredbama i kako sastavlja izvjetaje iz kojih se odmah vidi da svaki takav
strametar pravi iz svega toga alu, samo da stvar jo vie zamrsi.
Kad ih odozgo obavijeste da nije iskljuena mogunost da se po zemlji skitaju
pijuni, takvi andarmerijski strametri odmah ponu fabricirati pijune naveliko,
pa ako rat potraje jo neko vrijeme, sve e se pretvoriti u veliku ludnicu. Neka u
kancelariji poalju brzojav u Putim da strametar doe sutra u Psek. On e mu
ve taj golemi dogaaj", o kojem pie u poetku svojeg izvjetaja, izbiti iz glave.
- Iz koje ste pukovnije pobjegli? - doeka kapetan vejka.
- Ni iz jedne.
Kapetan pogleda vejka i ugleda na njegovu mirnom licu toliko bezbrinosti da
201
upita:
- Kako ste doli do uniforme?
- Svaki vojnik dobiva uniformu kad stupi u vojsku - odgovori vejk s blagim
smijekom. - Ja sluim u 91. pukovniji i ne samo da nisam iz nje pobjegao, nego
naprotiv.
Rije naprotiv vejk je izrekao s takvim naglaskom da ga je kapetan alosno
pogledao i zapitao:
- Kako to naprotiv?
- To je vrlo jednostavna stvar - odgovori vejk - ja idem u svoju pukovniju, ja je
traim i ne bjeim od nje. Ja nita drugo ne elim, nego da to prije doem u svoju
pukovniju. Ja sam od toga ve sasvim nervozan to se vjerojatno udaljujem od
ekih Budjejovica, kad pomislim da me ondje eka itava regimenta. Gospodin
strametar u Putimu pokazao mi je na karti da su Budjejovice na jugu, a on me
mjesto onamo uputio na sjever.
Kapetan odmahnu rukom kao da bi htio rei: Pravi on i gore stvari, a ne samo da
upuuje ljude na sjever.
- Vi dakle ne moete nai svoju pukovniju - zapita kapetan - vi ste poli da je
potraite?
vejk mu objasni itavu situaciju. Spomenuo je Tabor i sva mjesta kroz koja je iao
u Budjejovice: Milevsko - Kvtov - Vr - Maln - iov - Sedlec - Horad'ovice
- Radomyl - Putim - tkno - Strakonjice - Volynj - Dub - Vodnjany - Protivn i
opet Putim.
vejk je s golemim oduevljenjem prikazao svoju borbu sa sudbinom, kako je svom
silom, ne marei za zapreke, nastojao da doe svojoj devedeset prvoj pukovniji u
Budjejovice i kako je sav njegov napor ostao uzaludan.
Govorio je vatreno, a kapetan je mehaniki crtao olovkom na komadiu papira
zatvoreni krug iz kojega vejk nije mogao nikako izai kad se uputio svojoj
pukovniji.
- To je bio herkulski napor - rekao je kapetan konano, poto je sa zadovoljstvom
sasluao vejkovo prianje kako mu je mrsko to tako dugo nije mogao stii do
svoje pukovnije - morao je to biti divan prizor kad ste se vrtjeli oko Putima.
- Moglo se to ve tada urediti - ree vejk - da nije bilo gospodina strametra u
tom nesretnom gnijezdu. On me uope nije pitao ni za ime ni za pukovniju, i bilo
mu je sve to nekako vrlo udnovato. On me je trebao otputiti u Budjejovice, i u
kasarni bi mu ve rekli jesam li ja onaj vejk koji trai svoju regimentu, ili kakav
sumnjiv ovjek. Danas sam ve mogao biti drugi dan u svojoj pukovniji i izvravati
svoje vojne dunosti.
- A zato ih niste u Putimu upozorili da se radi o nesporazumu?
- Jer sam vidio da je uzaludno s njim razgovarati. To mi je ve govorio stari
gostioniar Rampa na Vinohradima kad mu je netko htio ostati duan, da ovjek
ima kadto takvih momenata da je na sve gluh kao top.
Kapetan nije dugo razmiljao, nego je samo pomislio da je takvo kruno putovanje
ovjeka koji eli da stigne do svoje pukovnije, znak potpune ljudske degeneracije,
pa je dao u kancelariji otipkati na stroju ovaj dopis, drei se svih pravila i ljepota
202
slubenog stila:
Slavnom zapovjednitvu c. i kr. 91. pjeake pukovnije ...
u ekim Budjejovicama
U prilogu predvodi se Josef vejk, po izjavi dotinoga infanterist iste pukovnije,
zadran na osnovu svoje izjave u Putimu, kotar Psek, od andarmerijske stanice,
sumnjiv zbog dezerterstva. Isti navodi da ide u svoju gore oznaenu pukovniju.
Predvedeni je omanjeg, vrstog stasa, lica i nosa pravilna, plavih oiju, bez
naroitog znaka. U prilogu pod br. 1. alje se raun za prehranu istoga s molbom da
se prenese na raun ministarstva zemaljske obrane i da se potvrdi primitak
predvedenoga. U prilogu pod C-l alje se na potvrdu popis vojnih predmeta koje je
uhapeni imao na sebi na dan svoga uhapenja.
Putovanje vlakom od Pseka do Budjejovica prolo je vejku brzo i ugodno. Pratio
ga je mladi andar, novajlija, koji nije skidao oiju sa vejka i strahovito se bojao da
mu vejk ne pobjegne. itavim je putem rjeavao teku zagonetku: Ako bih sada
morao ii na malu ili veliku nudu, kako da to uradim?
Rijeio ju je tako da mu je vejk morao kumovati.
itavim putem od kolodvora do Marijinih vojarni u Budjejovicama grevito je
upirao oi u vejka, i kad god bi doli do kakvog ugla ili raskra ulica, uvijek bi kao
uz put priao vejku koliko dobivaju otrih naboja za svaku pratnju, na to bi mu
vejk odgovorio kako je uvjeren da nijedan andar nee pucati na ulici, da koga ne
unesrei.
andar je tvrdio protivno i tako su doli u vojarnu.
Slubu u vojarni vrio je ve drugi dan natporunik Luk . Sjedio je za stolom u
kancelariji, nita ne slutei, kadli mu dovedoe vejka s izvjetajem.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da sam opet ovdje! - pozdravi vejk
vojniki, drei se sveano.
itavoj toj sceni prisustvovao je i zastavnik Kot'tko, koji je kasnije priao da je
poslije ovog vejkova raporta natporunik Luk skoio na noge, uhvatio se za
glavu i pao nauznak na Kot'tka i da je vejk, kad su natporunika povratili k
svijesti, itavo to vrijeme pozdravljao i ponavljao: Pokorno javljam, gospodine
natporunie, da sam opet ovdje! I tada natporunik Luk, blijed kao krpa,
drhtavom rukom uzme spise koji su se ticali vejka, potpie primitak i zamoli sve da
izau, a andaru je rekao da je sve u redu, i onda se sa vejkom zakljuao u
kancelariju.
Tako se zavrila vejkova budjejovika anabaza. Sigurno je da bi vejk i sam
doao u Budjejovice da mu je bila ostavljena sloboda kretanja. Pa ako su se vlasti
mogle pohvaliti da su one dopremile vejka u mjesto njegova slubovanja, valja rei
da je to jednostavno nesporazumak. Kraj njegove energije i neunitive elje za
borbom posredovanje vlasti nije bilo nita drugo nego bacanje klipova pod vejkove
noge.
***
203
Konano emo vam stati na prste. Vi ste potencirali svoju glupost do beskonanosti,
pa je sve katastrofalno popucalo.
I natporunik Luk protrlja ruke:
- Sada je s vama, vejku, amen!
Natporunik se vratio k svojem stolu i napisao na komadi papira nekoliko redaka,
dozvao je straara ispred kancelarije i naloio mu da odvede vejka k profozu i da
mu preda taj papiri.
vejka su odveli preko dvorita i natporunik je s nepritajenom radou promatrao
kako profoz otkljuava vrata s crno-utom ploicom na kojoj je pisalo:
92
Regimentsarrest kako vejk nestaje iza tih vrata i kako se naskoro vraa sam
profoz.
- Hvala bogu - pomisli glasno natporunik. - Konano je u zatvoru!
U tamnom prostoru zatvora Marijinih kasarna pozdravio je vejka srdano neki
debeli jednogodinji dobrovoljac koji se izvalio na slamnjai. Bio je sam u zatvoru i
dosaivao se ovdje ve drugi dan. Na vejkovo pitanje zato je u zatvoru,
odgovorio je da je zbog neke sitnice. Nesporazumkom je u pijanstvu, iukao
nekog artiljerijskog porunika nou na trgu, ispred kunih trijemova. Nije ga
zapravo ni iukao, nego mu je samo bacio kapu s glave. Desilo se to tako da je taj
artiljerijski porunik stajao nou pod svodovljem i jamano oekivao neku
prostitutku. Bio mu je okrenut leima, pa je jednogodinji dobrovoljac pomislio da
je to neki njegov znanac, Frantiek Materna, takoer dobrovoljac.
- On je isto takvo derle - priao je vejku - pa sam mu se ja lijepo odostrag
pribliio, zbacio mu kapu s glave i rekao mu: Servus, Franci! Taj glupan odmah je
za- zvidao i dozvao patrolu, a ona me je odvela.
- Moe biti - priznavao je jednogodinji dobrovoljac - da je u toj guvi palo nekoliko
uaka, ali mislim da to na stvari nita ne mijenja, jer je to jasan nesporazumak. On
sam priznaje da sam rekao: Servus, Franci, a njegovo je krsno ime Anton. To je
potpuno jasno. Meni valjda moe koditi samo to to sam umakao iz bolnice i ako
se otkrije stvar s bolesnikom knjigom ...
- Kad sam naime odlazio u vojsku - priao je dalje - najprije sam iznajmio sobu u
gradu i potrudio se da pribavim reumatizam. Triput sam se za redom dobro napio i
legao u jarak iza grada kad je kiilo, i izuo cipele. Nije mi koristilo. Zatim sam se za
zimskih noi kupao u Mali itavu sedmicu i postigao sam upravo suprotno. Drue
moj, ja sam tako ovrsnuo da sam mogao leati na snijegu u dvoritu kue, u kojoj
sam stanovao, itavu no, a ujutro kad su me ukuani probudili, noge su mi bile
tako tople kao da sam imao papue. Da sam bar dobio anginu, ali ba nita nije
htjelo na mene. Pa ni taj glupi kapavac nisam nikako mogao dobiti. Svaki dan sam
polazio u Port Artur, neki kolege su ve dobili upalu jaja, pa su ih i operirali, a ja
sam stalno bio imun. Nesrea, drue, i to prokleta! Ali onda sam vam se jednom
Kod rue upoznao s nekim invalidom iz Hluboke. On mi je rekao da ga posjetim
jedne nedjelje kod kue pa da u sutradan imati noge kao kakve kante. Imao je kod
kue iglu i trcaljku, i ja sam zaista jedva stigao kui od njega iz Hluboke. Taj me
zlatni ovjek nije prevario. Tako sam konano ipak doao do miinog reumatizma.
Sa mnom odmah u bolnicu - a to je ve bilo fino! No nasmijala mi se srea i po
205
drugi put. U Budjejovice je bio premjeten moj urjak, doktor Mask sa ikova,
pa njemu mogu zahvaliti to sam se tako dugo zadrao u bolnici. On bi me doveo i
do superarbitracije, ali ja sam sve pokvario s onom bolesnikom knjigom! Bila je to
dobra, izvrsna misao. Nabavio sam veliku knjigu, nalijepio na nju etiketu i nacrtao
93
napis: Krankenbuch des 91. Reg. Rubrike i sve ostalo bilo je u potpunom redu.
Upisivao sam unutra izmiljena imena, stupnjeve temperature, bolesti, pa sam svaki
dan popodne poslije lijenike vizite drsko izlazio, s knjigom pod pazuhom, u grad.
Na vratima su straarili domobrani, pa sam i s te strane bio potpuno siguran.
Pokazao sam im knjigu, a oni su mi jo i salutirali. A ja sam otiao jednomu znancu,
poreskom inovniku, kod njega se presvukao u civil i otiao u gostionicu, gdje smo
u poznatom drutvu vodili veleizdajnike razgovore. Kasnije sam bio ve tako drzak
da se nisam ni presvlaio u civil, nego sam u uniformi zalazio u gostionice i etao po
gradu. Vraao sam se u svoj krevet u bolnicu tek pred jutro, a kad bi me nou
zaustavila patrola, ja bih im samo pokazao svoju bolesniku knjigu 91. regimente,
pa me vie nitko nije nita ni pitao. I na vratima bolnice utke bih pokazao knjigu,
pa sam uvijek na vrijeme dospio u svoj krevet. Ali moja je drskost tako rasla da
sam mislio da mi nitko ne moe nita, sve dok nije one noi dolo do onog
sudbonosnog nesporazuma na trgu pod svodovljem kua, do nesporazumka koji je
jasno dokazao da nijedno drvo ne raste do neba, drue. Nakon obijesti dolazi pad.
Svjetska slava voda je vrh' pijeska! I Ikar je spalio krila. ovjek bi htio da bude
gigant - a zapravo je govno, drue. Ne treba nikad vjerovati sluaju, nego je
potrebno svakog jutra i veera opaliti sam sebi zaunicu i podsjetiti se tako da je
oprez uvijek koristan i to je odvie, da nije ni s kruhom dobro.
sam mogao postati felddienstunfhig ... Takva sjajna protekcija! Mogao sam
ljenariti u kakvoj kancelariji na popunidbenom zapovjednitvu, a moja neopreznost
sve mi je pokvarila.
206
95
ramenu? Koliko ima kapral zvjezdica? Evidenzhaltung der Militrreservemnner! Himmelherrgot, nemamo cigareta, drue! Ako hoete, mogu vas nauiti kako se
pljuje na strop? Pogledajte, ovako! Zamislite uz to neto, i elja e vam se ispuniti.
Ako volite piti pivo, mogu vam preporuiti izvrsnu vodu u onom vru. Ako ste
gladni i elite li to slasno pojesti, preporuujem vam asopis Mt'ansku besedu.
Mogu vam preporuiti da od dosade piete i pjesme. Ja sam ovdje ve sastavio
itavu epopeju:
Je l' kod kue profoz?
On spava, mome, mirno.
Tu vojske nam je teite,
dok vijest iz Bea ne doe,
da propalo nam ratite.
Od prini e se tada
protiv dumanskog napada
podii barikada.
Ako mu za rukom poe,
on e pri tom radu rei:
ivio car, domovina,
Austrija nam nee lei!
- Vidite, drue - nastavi debeli jednogodinji dobrovoljac - pa neka onda netko
rekne da u narodu nestaje ljubavi prema naoj dragoj monarhiji! Zatvorenik koji
nema to da pui i koga eka pukovnijski raport, pokazuje najljepi primjer odanosti
prema prijestolju. U svojim pjesmama velia on svoju iru domovinu, ugroenu
udarcima sa svih strana. On je lien slobode, ali iz usta mu izviru stihovi
nepokolebljive odanosti. Morituri te salutant, caesar! Mrtvi te pozdravljaju, care! No
profoz je nitarija. Ima krasnu eljad u svojim slubama! Prekjuer sam mu dao
pet kruna da mi kupi cigareta, a taj mi je bijedni klipan jutros rekao da se ovdje ne
smije puiti, da bi zbog toga mogao imati neprilike, pa e mi pet kruna vratiti kad
dobije plau. Da, drue, ja vie niemu ne vjerujem. Najbolje lozinke su izigrane.
Potkrada zatvorenike! A onda jo uza sve to itav dan pjeva: Wo man singt, da leg'
97
dich sicher nieder, bse Leute haben keine Lieder. Nitarija, fakin, nitkov,
izdajica!
No sada jednogodinji dobrovoljac zapita vejka ta je on skrivio.
- Traio si regimentu? - ree. - To je lijepa etnja. Tabor, Milevsko, Kvtov, Vr,
207
208
99
Uto se otvorie vrata, i na njima se ukaza profoz nosei etvrt porcije kruha za
obojicu i vr svjee vode.
I ne ustajui sa slamnjae, jednogodinji se dobrovoljac obrati profozu ovim
rijeima:
- Kako je to uzvieno i krasno posjeivati zatvorenike, o sveta Agnezo devedeset
prve pukovnije! Budi pozdravljen, dobrotvorni anele, ije je srce ispunjeno
samilou! Optereen si koevima jela i pila ne bi li ublaio na jad.
Nikada ti neemo zaboraviti uinjena dobroinstva. Ti si svijetla pojava u naem
mranom zatvoru.
- Proi e vas ve ala na pukovnijskom raportu! - proguna profoz.
- Samo se ne ljuti, hrku - odgovori mu s leaja jednogodinji dobrovoljac - reci
nam radije to bi uradio kad bi morao zatvoriti deset jednogodinjih dobrovoljaca?
Ne gledaj tako glupo, kljuaru Marijinih kasarni! Zatvorio bi ih dvadeset, a deset bi
ih pustio, puhu jedan! Isuse i Marijo, kad bih ja bio ministar vojske, ja bih ti
pokazao to je vojnika sluba! Zna li pouak da je kut upada jednak kutu odraza?
Samo te jedno molim: pokai mi i daj mi vrstu taku u svemiru, pa u podii itavu
zemlju zajedno s tobom, prostoduni ovjee!
Profoz iskolai oi, strese se i zalupi vratima.
- Uzajamno potporno drutvo za uklanjanje profoza - ree jednogodinji
dobrovoljac dijelei pravedno kruh na dva dijela. - Prema esnaestom paragrafu
zatvorenikog reda zatvorenike u kasarnama treba sve do osude hraniti vojnikom
hranom, no ovdje vlada zakon prerije: Tko zatvoreniko prije podere, njegovo je.
Dobrovoljac i vejk sjedili su na dasci i grizli kruh.
- Na profozu se najbolje vidi - nastavljao je svoja razmatranja jednogodinji
dobrovoljac - kako vojska ini ovjeka surovim. Sigurno je i na profoz, prije nego
je stupio u vojsku, bio mladi pun ideala, plavokosi kerubin, njean i osjeajan
prema svakome, branilac nesretnih momaka za koje se uvijek zauzimao pri
tunjavama za cure na protenju u rodnom kraju. Nema sumnje da su ga svi
potovali, ali danas... Boe moj, kako bih mu volio opaliti jednu preko gubice,
izudarati mu glavu o ove daske, baciti ga naglavce u zahod! I to je, prijatelju moj,
dokaz o tome kako ljudska misao u vojnoj slubi posve osurovi.
I poe pjevati:
Nije se bojala ni vraga,
kad se srela s kanonirom ...
- Dragi prijatelju - tumaio je on dalje - ako sve to gledamo u mjerilu nae drage
monarhije, tada neopozivo dolazimo do zakljuka da ona stoji upravo onako kao i
Pukinov stric, za kojega je Pukin napisao, jer mu je stric ve bio crkotina, da ne
preostaje drugo nego:
da uzdie i misli za sebe,
kad e avo da odnese tebe!
210
100
tada on uvijek
101
braver Trottel. Njegova je glupost bila tako blistava da je postojala najvea nada
da e on nakon nekoliko decenija dospjeti valjda u Terezijansku vojnu akademiju ili
u ministarstvo vojske.
Kad je buknuo rat pa su sve mlade kadete promaknuti u zastavnike, na listi
hainburkih promaknutih kadeta nalo se i ime Konrada Dauerlinga, koji je tako
dospio u 91. pukovniju.
Jednogodinji dobrovoljac odahne i nastavi prianje:
104
verschrft.
Uostalom, znate li vi ta je to verschrft? Natjeravaju vas na
vjebalitu itav dan, a nou vas jo i zatvore. Tako se dogodilo da u Dauerlingovoj
eti uope nije bilo bolesnika, etni bolesnici leali su u zatvoru. Dauerling je na
vjebalitu stalno odravao onaj neusiljeni kasarnski ton koji poinje rijeju
svinja, a zavrava se udnom zoolokom zagonetkom: svinjskim psom. Uz to je
bio vrlo liberalan. Ostavljao je vojnicima slobodu izbora. Pitao bi ih: to eli,
slone, nekoliko udaraca po nosu ili tri dana verschrft? A kad bi tko izabrao
verschrft, dobio bi uz to ipak i dva udarca po nosu, a Dauerling bi mu to ovako
objasnio: Kukavico, boji se za svoju njuku, a to e raditi kad pone grmjeti
teka artiljerija?
Kad je jednom razbio nekom regrutu oko, rekao je ovo: Pah, was fr Geschichte
212
106
Standesgenossen.
Jednogodinji dobrovoljac zamuknu pa zatim nastavi, poto je oito u pauzi razradio
temu o prikazu prilika u vojarnama:
- Bilo je to u vrijeme kapetana Adamike koji je bio potpuno apatian ovjek. Kad
bi on sjedio u kancelariji, obino bi se zagledao u prazan prozor kao kakva tiha
budala, a izraz lica bi mu bio kao da hoe rei: Hajde, muhe, poderite me! Pri
bataljonskom raportu bogzna o emu je mislio. Jednom se javio na bataljonski
raport jedan vojnik iz jedanaeste ete s pritubom da ga je jedno vee zastavnik
Dauerling na ulici nazvao ekom svinjom. On je bio u civilu knjiar i svjestan
nacionalni radnik.
- Dakle tako stoje stvari - ree kapetan Adamika tiho, jer on je uvijek govorio
veoma tiho - rekao vam je to uvee, na ulici. Treba utvrditi da li ste imali dozvolu
za izlazak iz vojarne. Abtreten!
Poslije nekog vremena naredio je kapetan Adamika da mu se javi vojnik koji se
potuio na Dauerlinga.
- Utvreno je - ree on opet onako tiho - da ste toga dana imali dozvolu za izlazak
iz vojarne do deset sati navee. I zato neete biti kanjeni. Abtreten!
Ali o tom se kapetanu Adamiki pria da ima smisla za pravednost, dragi drue, pa
213
su ga poslali na frontu, a mjesto njega doe ovamo kapetan Wenzl. On vam je bio
avolji sin to se tie nacionalnih trzavica, i on je ukrotio zastavnika Dauerlinga.
Kapetan Wenzl je bio oenjen ehinjom i plaio se nacionalnih prepirki kao ive
vatre. Kad je prije nekoliko godina sluio kao kapetan u Kutnoj Hori, opsovao je
jednom u pijanstvu nekog natkonobara u hotelu da je eka bagaa. Napominjem uz
to da je kapetan Wenzl i u drutvu i u porodici govorio iskljuivo eki i da su mu
sinovi polazili eke kole. Rije je bila izreena, i o tom su pisale mjesne novine, a
jedan je zastupnik podnio u bekom parlamentu interpelaciju o vladanju kapetana
Wenzla u hotelu. Wenzl je zbog toga imao velike neugodnosti jer je to bilo upravo u
doba odobravanja vojnih kredita, i ba im se sad u to upleo taj pijani Wenzl iz
Kutne Hore.
Kasnije je kapetan Wenzl saznao da mu je sve to nadrobio neki kadetski zamjenik,
jednogodinji dobrovoljac itko. On je to dao u novine, jer je izmeu njega i
kapetana Wenzla postojalo neprijateljstvo od onog dana kad se itko u nekom
drutvu, a u prisutnosti kapetana Wenzla, dao u razmatranje o tome da je dovoljno
obazreti se po bojoj prirodi i vidjeti kako oblaci zastiru horizont i kako se visoko na
obzorju uzdiu planine, kako u umama tutnji vodopad i kako ptice pjevaju.
Dovoljno je, rekao je kadetski zamjenik itko, zamisliti se nad tim ta je kapetan
prema velianstvu prirode. Isto takva nitica kao i svaki kadetski zamjenik.
Budui da su tada sva gospoda oficiri bili pijani, kapetan Wenzl je htio izudarati
nesretnog filozofa itka kao konja, a to je neprijateljstvo raslo i kapetan je gnjavio
itka gdje god je mogao, pogotovu zato to je izreka kadetskog zamjenika itka
postala uzreicom.
- ta je kapetan Wenzl prema velianstvu prirode? - govorilo se po cijeloj Kutnoj
Hori.
- Ja u toga nitkova natjerati na samoubojstvo - govorio je kapetan Wenzl, ali itko
je otiao u civil i nastavio studij filozofije. Od toga vremena traje bijes kapetana
Wenzla protiv mladih oficira. Ni porunik nije siguran od njegova bjesnila i
divljanja, a da o kadetima i zastavnicima i ne govorimo.
- Zgnjeit u ih kao stjenice! - govorio je kapetan Wenzl, i jao zastavniku koji
potjera kakva vojnika zbog kakve sitnice na bataljonski raport. Kapetan Wenzl je
kanjavao samo velike i strane krivice, kao npr. kad straar zaspi na strai kod
barutane, ili kad vojnik uini jo goru stvar, kad na primjer nou prelazi preko zida
Marijinih vojarni pa zaspi gore na zidu, kad se dade uhvatiti nou od domobranske
ili artiljerijske patrole, ukratko kad uini tako strane stvari da nanosi sramotu
itavoj pukovniji.
- Isuse Kriste! - uo sam ga jednom kako galami na hodniku - ta njega je ve trei
put uhvatila domobranska patrola! Odmah strpajte tu ivotinju u zatvor, a poslije
valja toga klipana premjestiti nekamo u komoru, da vozi gnoj. A nije se s njima ni
potukao! To nisu vojnici, nego pometai! Ne dajte mu derati do preksutra,
oduzmite mu slamnjau i strpajte ga u samicu, magarca jednog, bez pokrivaa!
A sad zamislite, prijatelju, da je neposredno nakon njegova dolaska u Budjejovice
onaj glupi zastavnik Dauerling poslao na bataljonski raport nekog vojnika, koji ga
toboe namjerice nije pozdravio kad se Dauerling provezao preko trga u koiji neke
214
pukovnijski raport.
Napokon se pojavio i namrgoeni pukovnik u pratnji kapetana Sgnera iz kole
jednogodinjih dobrovoljaca, lupkajui nervozno biem po sarama svojih izama.
Poto je primio raport, pukovnik proe nekoliko puta u grobnoj tiini mimo vejka i
jednogodinjeg dobrovoljca, koji su okretali glave na pozdrav nadesno i nalijevo
prema tome na kojoj se strani nalazio pukovnik. To su inili neobino savjesno, a
jer je potrajalo dulje vremena, gotovo su izvrnuli vratove.
Pukovnik se napokon zaustavi pred jednogodinjim dobrovoljcem koji mu
odraportira:
- Jednogodinji dobrovoljac ...
- Znam - ree kratko pukovnik - izrod jednogodinjih dobrovoljaca. A to ste vi u
civilu? Student klasine filologije? Dakle pijani intelektualac ...
- Gospodine kapetane - viknu kapetanu Sgneru - dovedite ovamo cijelu kolu
jednogodinjih dobrovoljaca.
- Razumije se - govorio je dalje jednogodinjem dobrovoljcu - milostivi gospodin
student klasine filologije s kojim se mi moramo natezati. Kehrt euch! Znao sam to
unaprijed. Nabori na kabanici neuredni! Kao da dolazite od djevojure ili kao da ste
se valjali u bordelu. Ej, momiu, raznijet u vas!
kola jednogodinjih dobrovoljaca stie u dvorite.
- U kvadrat! - naloi pukovnik. I dobrovoljci opkolie okrivljene i pukovnika uskim
kvadratom.
- Pogledajte ovog ovjeka - derao se pukovnik pokazujui biem jednogodinjeg
dobrovoljca - on je propio vau ast jednogodinjih dobrovoljaca, od kojih treba
odgojiti kadar valjanih oficira koji e povesti svoje vojnike u slavu na bojnom polju.
Ali kamo bi on poveo svoje vojnike, ova pijanica? Iz krme u krmu. On bi popio
sav rum koji fasuju. Moete li to rei u svoju obranu? Ne moete. Pogledajte ga!
Ne moe nita rei u svoju obranu, a u civilu studira klasinu filologiju. Zaista
klasian sluaj!
Pukovnik je ove posljednje rijei izgovorio znaajno i polako, a zatim pljunu i
nastavi:
110
- Klasini filolog koji nou pijan baca oficirima kape s glave! Mensch! Jo je
srea to je to bio neki artiljerijski oficir.
U tim posljednjim rijeima bila je usredotoena sva mrnja devedeset prve
pukovnije na artiljeriju u Budjejovicama. Jao artiljercu koji bi nou pao u ruke
111
Zavlada tiina kao u sudnici kad sude ubojici, pa predsjednik suda rekne: Sasluajte
presudu!
I upravo takvim glasom ree pukovnik:
- Jednogodinji dobrovoljac Marek osuuje se na dvadeset i jedan dan pootrenog
zatvora, a poslije odsluene kazne dodjeljuje se u kuhinju da ljuti krumpir.
I okrenuvi se koli jednogodinjih dobrovoljaca, pukovnik naredi da se postroje.
ulo se kako se brzo postrojavaju u etveroredove i kako odlaze, pri emu je
pukovnik rekao kapetanu Sgneru da je to slabo, pa neka po podne u dvoritu
uvjebavaju korak.
- To treba da grmi, gospodine kapetane! I jo neto. Gotovo sam zaboravio. Recite
im da itava kola jednogodinjih dobrovoljaca ima pet dana pritvora, da nikad ne
zaborave svog biveg kolegu, nitariju Mareka.
A nitarija Marek stajao je kraj vejka i izgledao sasvim zadovoljan. Bolje se to nije
moglo svriti. Svakako je bolje ljutiti u kuhinji krumpire, valjati knedle i istiti kosti
od mesa, nego s punim gaama urlati pod neprijateljskom uraganskom vatrom:
113
221
Ni vi ga niste nikada vidjeli u naem drutvu? No eto vidite! Ima dakle dosta
vremena da dotjeruje svoga slugu.
Pukovnik Schrder prie k vejku i zagledavi se u njegovo dobroudno lice ree:
- Glupi vole, kanjavam vas sa tri dana pootrenog zatvora, pa kad to odsjedite,
javite se natporuniku Luku!
I tako se vejk opet naao u pukovnijskom zatvoru s jednogodinjim dobrovoljcem,
a natporunik Luk se vrlo obradovao kada ga je pozvao k sebi pukovnik Schrder
i rekao mu:
- Gospodine natporunie, otprilike nedjelju dana poslije svoga dolaska u nau
pukovniju podnijeli ste mi molbu da vam dodijelim momka, jer vam se va momak
izgubio na kolodvoru u Taboru. Budui da se vratio...
- Gospodine pukovnie... - moleivo progovori natporunik Luk.
- Odluio sam - nastavi pukovnik s naroitim naglaskom - da ga strpam na tri dana u
zatvor, a poslije toga da ga poaljem k vama ...
I natporunik Luk sav smrvljen otetura iz pukovnikove kancelarije.
***
Ta tri dana koja je vejk proveo u drutvu jednogodinjeg dobrovoljca Mareka, on
se vrlo dobro zabavljao. Svako vee oni su na leaju prireivali rodoljubne
manifestacije.
Navee bi se iz zatvora uvijek ule pjesme: Boe, ivi, Boe, titi i Prinz Eugen,
114
der edle Ritter. Osim toga otpjevali bi i itav niz vojnikih pjesama, a kad bi
naiao profoz, pozdravili bi ga pjesmom:
Taj na stari profoz
umrijeti nam ne smije,
sam e avo po njeg
iz pakla da prispije.
Odvest e ga kolima,
njim o zemlju lupiti,
222
223
England! Sad e valjda poslati onamo vojsku da uini red kod tih Eskima. Zna
se da e to biti teak rat. A najvie e tete nanijeti naoj vojsci pripitomljeni bijeli
medvjedi.
- Jo nam samo to fali - primijeti mudro kapral - ionako ve ima sva sila raznih
ratnih izuma. Uzmite na primjer plinske maske za otrovanje plinom. Navue
masku na glavu pa si otrovan, kao to su nam tumaili u podoficirskoj koli.
- Oni vas samo tako plae - ree vejk - vojnik se ne smije niega bojati. Pa ako bi
u borbi pao i u zahodsku jamu, treba da se samo oblie i ode dalje u bitku, a na
otrovne plinove navikao je svaki vojnik u kasarni kada dobije svjei kruh i grah sa
krupicom. Ali sad su, pria se. Rusi pronali neto protiv podoficira ...
- To je valjda neka naroita elektrina struja - dopuni vejka jednogodinji
dobrovoljac. - Ta se struja spoji sa zvjezdicama na ovratniku, i one eksplodiraju, jer
su od celuloida. To e opet biti nova pokora!
Iako je kapral u civilu timario volove, ipak je konano shvatio da ga zafrkavaju, pa
je preao na elo patrole.
Uostalom, pribliavali su se kolodvoru gdje su se Budjejoviani opratali sa svojom
pukovnijom. Oprotaj nije bio slubene prirode, ali je ipak itav trg pred
kolodvorom bio pun naroda koji je oekivao vojsku.
vejka je najvie zanimao palir graana. I kako to ve uvijek biva, i sada se
dogodilo da su valjani vojnici ili straga, a ovi pod bajonetom naprijed. Valjane e
vojnike kasnije natrpati u marvene vagone, a vejk i jednogodinji dobrovoljac bit
e smjeteni u poseban vagon za zatvorenike, koji je u vojnikom vlaku uvijek
prikopan odmah iza tabnih vagona. U takvom vagonu za zatvorenike uvijek ima
mjesta napretek.
vejk se nije mogao svladati da ne vikne u palir: ivjeli! i da ne zamahne kapom.
To je djelovalo tako sugestivno da je gomila buno ponovila: ivjeli! i taj se
pozdrav irio dalje i gromko odjeknuo i pred kolodvorom, gdje se ve izdaleka
poelo govoriti: Evo ih, idu!
Kapral iz pratnje bio je sav nesretan pa se izderao na vejka da dri jezik za
zubima. Ali klicanje se irilo kao lavina. andari su potiskivali palir i probijali put
patroli, a gomila je i dalje vikala ivjeli! i mahala kapama i eirima.
Bila je to prava pravcata manifestacija. Iz hotela koji je bio nasuprot kolodvoru
mahale su s prozora neke dame maramicom i vikale: Heil! eko se nazdar
pomijealo s njemakim heil i iz palira, a nekom zanesenjaku koji je iskoristio
priliku da vikne: Nieder mit den Serben
116
226
tobonjoj stisci.
A kao elektrina iskra irilo se dalje: Evo ih, idu!
I zaista su ili, a pri tom je vejk pod bajonetama pozdravljao gomilu mahanjem
ruke, a jednogodinji je dobrovoljac ozbiljno salutirao.
Tako su ili na kolodvor i poli prema odreenom vojnikom vlaku, pa je zamalo
vojna muzika otrih strijelaca intonirala himnu Boe, ivi, Boe, titi, jer je
njezina kapelnika zbunila neoekivana manifestacija. Na sreu, u pravi se as
pojavio sa crnim polucilinderom na glavi vii feldkurat, sveenik Lacina iz sedme
konjanike divizije, i poeo praviti red.
Pria o njegovu dolasku vrlo je jednostavna. On je juer stigao u Budjejovice, on,
strah i trepet svih oficirskih menaa, ovjek koga nije mogue ni nahraniti ni napiti,
pa je toboe sluajno prisustvovao malom oprotajnom banketu pukovnijskih
oficira. Jeo je i pio za desetoricu i u vie ili manje pijanom stanju odlazio u oficirsku
menau da od kuhara izmami kakve ostatke jela. Gutao je zdjele sa sosom i
knedlima, upao meso s kostiju kao divlja maka i naiao napokon u kuhinji na
rum, pa kad ga se napio da mu se podrigivalo, vratio se na oprotajni banket gdje se
proslavio novim lokanjem. U tom je imao bogato iskustvo, pa su oficiri sedme
konjanike divizije uvijek morali za njega nadoplatiti. Ujutro je doao na ideju da
mora praviti red pri odlasku pukovnijskih vagona, pa je stoga teturao du itava
palira i djelovao na kolodvoru tako da su se oficiri koji su upravljali ukrcavanjem
pukovnije, zakljuali pred njim u kancelariju efa stanice.
I tako se opet pojavio na kolodvoru u pravi as da spusti tapi dirigenta vojne
muzike, koji je ve htio dirigirati: Boe, ivi, Boe, titi!
- Stoj! - ree on - jo ne, dok vam ne dam znak! Sada je voljno dok se ja ne vratim!
I otiao je na kolodvor i poao za patrolom koju je takoer zaustavio uzvikom:
Halt!
- Kamo ete - upita strogo kaprala koji se nije znao snai u novoj situaciji.
Umjesto njega odgovori dobroudni vejk:
- Voze nas u Bruck. Ako hoete, gospodine feldkurate, moete poi s nama.
- Pa i poi u - ree sveenik Lacina i obrativi se pratnji doda:
117
227
- Ragot s gljivama, gospodo, utoliko je bolji, koliko ima vie gljiva, ali gljive se
moraju prije toga prepriti s lukom, a tek onda valja dodati lovorov list i luka...
- Luk ste ve prije izvoljeli dodati - javi se jednogodinji dobrovoljac praen
oajnikim pogledom kaprala koji je u sveeniku Lacini gledao dodue pijana, ali
ipak pretpostavljena starjeinu.
Kapralov je poloaj zaista bio oajan.
- Da - primijeti vejk - gospodin oberfeldkurat ima potpuno pravo. to ima vie
luka, to je bolje. U Pakomricama bio je jedan pivar koji je i u pivo stavljao luk, jer
luk, veli, izaziva eu. Luk je uope vrlo koristan. Peeni luk se stavlja i na irove...
Sveenik Lacina govorio je dotle na klupi u pola glasa, kao iza sna:
- Sve ovisi o zainu, kakav se zain stavi unutra i u kakvoj koliini. Nita ne smije
da se suvie zapapri, papricira...
Govorio je sve sporije i sve tie:
- Ne smije biti previe klin-aca, li-muna, mi-rodija, mu-kata...
Nije dovrio jer je zaspao, a u snu bi od vremena do vremena fiuknuo kroz nos
kad bi prestao hrkati.
Kapral ga je gledao ukoenim pogledom, dok su se vojnici iz pratnje smjekali na
svojim klupama.
- Taj se nee tako skoro probuditi - ree vejk nakon kratke stanke. - Pijan je kao
228
duga.
Premda mu je bojaljivi kapral davao znakove da uti, vejk ipak nastavi:
- Ne smeta nita. To se sada ne da popraviti, pijan je kao majka zemlja. On je u
inu kapetana. Svaki od tih vojnih sveenika, bio nii ili vii, ima ve takav dar od
boga da se u svakoj prilici napije kao svinja. Ja sam sluio kod feldkurata Katza, on
bi propio i svoj vlastiti nos. To to ovaj radi, nije nita prema onome to je Katz
radio. Mi smo zajedno propili i monstrancu, a propili bismo valjda i samoga dragog
boga da nam je tko dao togod za njega.
vejk prie sveeniku Lacini, okrene ga prema naslonu i znalaki ree:
- Taj e hrkati sve do Brucka.
Zatim se vrati na svoje mjesto, praen oajnim pogledom nesretnog kaprala koji
primijeti:
- Moda bi trebalo da to prijavim kome.
- No samo otiite odavde - ree jednogodinji dobrovoljac - ta vi ste zapovjednik
pratnje! Vi se ne smijete od nas udaljiti. A i prema propisima ne smijete poslati
napolje nikoga od strae da to javi, dok god ne dobijemo zamjenu. Kao to vidite,
to je teka stvar. A da date znak hicem iz puke da doe tko ovamo, to takoer ne
smijete. Ovdje se nita opasna ne dogaa. No s druge strane postoji propis da osim
pritvorenika i pratnje u zatvorenikom vagonu ne smije biti nikakva strana osoba.
Nezaposlenima ulaz strogo zabranjen. A da pokuate izbrisati tragove svoga
prijestupa i da na neprimjetan nain za vrijeme vonje izbacite vieg feldkurata iz
vlaka, to takoer ne ide, jer ovdje ima svjedoka koji su vidjeli da ste ga pustili u
vagon, kamo ne spada. Zbog toga ete biti, gospodine kaprale, sasvim sigurno
degradirani.
Kapral zbunjeno odgovori da on nije pustio vieg sveenika u vagon, nego da se on
sam prikljuio k njima i da je on ipak njegov pretpostavljeni starjeina.
- Ovdje ste starjeina jedino vi - izriito je tvrdio jednogodinji dobrovoljac, a vejk
je dopunio njegove rijei:
- Pa da je htio amo ui i sam car, ne biste mu to smjeli dopustiti. To je kao na strai
kada regrutu prie deurni oficir, pa ga zamoli da mu ode po cigarete, a regrut ga jo
zapita kakvu vrstu da mu donese. Za takve stvari ide se u zatvor.
Kapral bojaljivo primijeti da je ipak vejk prvi rekao oberfeldkuratu da moe poi
s njima.
- To ja sebi mogu dozvoliti, gospodine kaprale - odgovori vejk - jer ja sam
slabouman, ali od vas to ne bi nitko oekivao.
- Jeste li ve dugo u aktivnoj slubi? - upita kaplara, onako uz put, jednogodinji
dobrovoljac.
- Ve treu godinu. Sada upravo oekujem promaknue za vodnika.
- Sad vi to lijepo prekriite! - ree cinino jednogodinji dobrovoljac. - Kao to vam
velim, sve to mirie na degradaciju.
- To vam je svejedno - javi se vejk - padnete li kao podoficir ili kao obian vojnik.
Dodue, kau da degradirane guraju u prvi red.
Vii vojni sveenik se tre.
- Hre - ree vejk poto je ustanovio da je sa sveenikom sve u redu. - Sada
229
valjda sanja o kakvom deranju. Jedino se bojim da nam se ovdje ne zagadi. Kad se
moj feldkurat dobro nalokao, uvijek se u snu zagadio. Jednom vam je ...
I vejk poe priati svoja iskustva s feldkuratom Katzom tako potanko i zanimljivo
da nisu ni opazili da je vlak krenuo.
I tek urlanje iz stranjih vagona prekide vejkovo prianje. To je pjevala dvanaesta
eta u kojoj su bili sami Nijemci iz krumlovskog kraja i Kaperskih brda:
Wann ich kumm, wann ich kumm,
wann ich wieda, wieda kumm.
118
A iz drugog vagona nekakav je oajnik urlao spram Budjejovica koje su se sve vie
udaljavale:
Und da, mein Schatz,
bleibst hier.
Holarjo, holarjo, holo!
119
- Cigani - upade mu u rije vejk - ili skitnice. Meni se ini kao da se bojimo bojeg
230
mojim odgovorom da sam uvijek ivotinje veoma cijenio i gledao u njima prijelaz
prema ovjeku i da sam uvijek, osobito sa stanovita zatite ivotinja, respektirao
njihove enje i elje. Nijedna ivotinja ne eli nita drugo nego da je ljudi, prije
nego je pojedu, usmrte sa to manje bola.
aran ima ve od roenja fiksnu ideju da nije lijepo od kuharice to mu ivome para
trbuh. Obiaj da se pijetlu odsijee glava, opravdava nastojanja drutva za zatitu
ivotinja da klanje ivadi ne smije da vri nevjeta ruka.
Savijeni likovi prenih malih krkua svjedoe o tome da te ribice umirui
protestiraju protiv toga to ih u Podolu pre ive na margarinu. Puranov batak ...
Uto me on prekinuo i upitao da li se razumijem u peradarstvo, u pse, kunie,
pelarstvo i u zanimljivosti iz ivotinjskog svijeta, da li znadem izrezivati iz stranih
urnala sliice za reprodukciju, prevoditi iz inozemnih urnala strune lanke o
ivotinjama, da li znam listati po Brehmu i da li bih mogao s pomou Brehma pisati
uvodnike iz ivotinjskog ivota s obzirom na katolike blagdane, promjenu godinjih
doba, s obzirom na utrke, lovove, odgajanje policijskih pasa, narodne i crkvene
praznike, ukratko, da ti imam novinarski pregled cjelokupne situacije, pa da ga
iskoristim u kratkom i sadrajnom uvodnom lanku.
Izjavio sam da sam ve vrlo mnogo razmiljao o valjanom ureivanju takvog
asopisa, kao to je ivotinjski svijet, i da sam kadar potpuno voditi sve te rubrike
i take jer sam upuen u sve spomenute teme. Ali ja u nastojati da asopis
podignem na neobinu visinu. Reorganizirat u ga sadrajno i stvarno.
Uvest u nove rubrike, na primjer: ivotinjski veseli kuti, ivotinje o
ivotinjama, ali u se pri tom paljivo obazirati i na politiku situaciju.
itaocima, u pruati iznenaenje za iznenaenjem, da se idui od ivotinje do
ivotinje nee moi ni pribrati. Rubrika Iz ivotinjskog dana mora se izmjenjivati s
Novim programom rjeavanja pitanja domae stoke i s rubrikom Pokret u
goveem svijetu.
Opet me je prekinuo i rekao mi da mu je to sasvim dosta i da e mi, ako izvrim
samo polovinu od svega toga, darovati par patuljastih wyandotskih kokoi s
posljednje berlinske, izlobe peradi, koje su dobile prvu nagradu, a njihov vlasnik
zlatnu medalju za izvrsno ukrtavanje.
Mogu rei da sam se zaista trudio i da sam svoj redaktorski plan ostvarivao u
asopisu koliko god su mi doputale moje sposobnosti, pa sam ak doao i do
otkria da moji lanci nadmauju moje sposobnosti.
elio sam itaocima pruiti, neto potpuno novo, pa sam stoga izmiljao ivotinje.
Polazio sam naime od principa da su npr. slon, tigar, lav, majmun, krtica, konj,
prase itd. ve odavna potpuno poznate ivotinje svakom itaocu ivotinjskog
svijeta, pa je stoga potrebno uzbuditi itaoca neim novim, kakvim novim
pronalaskom, te sam stoga zapoeo s kitom sumpornjakom. Ta moja nova vrsta
kita velika je poput bakalara, a ima mjehur pun mravlje kiseline, i posebni kanali
kroz koji moj kit sumpornjak puta s eksplozijama na male ribice, koje hoe da
podere, omamljivu otrovnu kiselinu koju je kasnije neki engleski uenjak - sad se
ve ne sjeam kako sam ga krstio - prozvao kitovom kiselinom.
Kitova mast je bila ve svima poznata, ali nova je kiselina pobudila panju nekoliko
233
novi broj Seoskog obzora koji je leao na stolu, i pogledao me svojim tunim
oima. Njegove su oi u posljednje vrijeme uvijek imale tuni izraaj.
itao sam glasno pred itavom kavanskom publikom:
Potovana redakcijo!
Upozorio sam vas ve da va asopis uvodi neobine i neobrazloene nazive, da
se premalo brine za istou ekoga jezika i da izmilja razline ivotinje. Naveo
sam kao dokaz da va urednik mjesto openito usvojenog starodrevnog naziva
ojka uvodi naziv oraar, to odgovara prijevodu njemakog naziva
Eichelhher - ojka.
- ojka - ponovi za mnom oajno vlasnik asopisa.
Ja sam mirno itao dalje:
Na to sam od vaeg urednika ivotinjskog svijeta dobio pismo neobino
grubog, linog i bezobraznog obiljeja, u kojem me urednik naziva kanjivo
ignorantskim goveetom, to zasluuje osobit ukor. Tako se meu pristojnim
ljudima ne odgovara na stvarne naune prigovore. Volio bih znati tko je od nas
dvojice vee govee. Moda zaista nisam smio priopavati prigovore dopisnicom,
nego pismom, ali zbog preobilja posla nisam obratio panja na tu sitnicu. No
sada poslije prostakog ispada vaeg urednika ivotinjskog svijeta iznosim
itavu stvar na javni stup sramote.
Va se gospodin urednik jako vara ako misli da sam ja nedoueno govee koje
nema ni pojma kako se koja ptica zove. Ja se bavim ornitologijom ve mnogo
godina, i to ne iz knjiga, nego prouavanjem u prirodi, pa imam u krletkama vie
ptica nego to ih je u svom ivotu vidio va urednik, ovjek koji se kree po
prakim rakijanicama i birtijama.
Ali to su sporedne stvari, premda svakako ne bi kodilo da se va urednik
ivotinjskog svijeta malo propita koga e nazvati goveetom, prije nego to
izae iz njegova pera, pa makar bilo namijenjeno i moravskom Frdlandu kraj
Mstka, gdje je takoer bilo pretplatnika na va asopis prije toga lanka.
Uostalom ne radi se o linoj polemici kakvoga luckastog klipana, nego o samoj
stvari, pa stoga i opet ponavljam da se ne moe dopustiti da netko po prijevodu
izmilja nazive, kad ve imamo svima poznati domai naziv ojka.
- Da, ojka - ree jo oajnijim glasom moj ef.
itam mirno dalje i nita me ne moe smesti:
A to je nitkovluk ako to rade nestrunjaci i surovi ljudi. Tko je ikada nazvao ojku
oraarom? U djelu Nae ptice na strani 148. nalazi se latinski naziv: Ganalus
glandarius B. A., a to je ta moja ptica - ojka.
Urednik vaeg asopisa svakako e priznati da ja bolje poznajem svoju pticu nego
to je moe poznavati nestrunjak. Oraarom se prema dru Bayern zove mucifraga
235
vas stvorenje koje se zove upar, jo uvijek nee biti s vama sve u redu. Va e se
duevni horizont jo vie suziti, pa kad negdje na bojitu ostavite svoje kulturno
zaostale kosti, nitko nee za vama zaplakati u itavoj Evropi.
- Ja u vas dati zatvoriti - viknu oajno kapral.
Jednogodinji dobrovoljac se nasmije i ree:
- Vi biste me jamano dali zatvoriti zbog toga to sam vas grdio. Ali vi biste lagali jer
va duevni horizont uope ne moe shvatiti uvrede, a osim toga, mogao bih se
kladiti s vama, u to god hoete, da se vi uope niega ne sjeate iz itavog naeg
razgovora. Kad bih vam rekao da ste embrio, vi biste to zaboravili ne samo prije
nego to stignemo do najblie stanice, nego i prije nego mimo nas projuri telegrafski
stup. Vi ste obamrla modana vijuga. Ne mogu uope zamisliti da biste vi mogli gdje
suvislo izloiti sve ono to ste od mene uli. Osim toga moete bilo koga ovdje
zapitati da li je u mojim rijeima bila i najmanja aluzija na va duevni horizont i da
li sam vas ja iim uvrijedio.
- Zaista - potvrdi vejk - nitko vam ovdje nije rekao ni rijei koju biste mogli krivo
tumaiti. Uvijek vam loe ispadne kad se tko osjeti uvrijeen. Jednom sam sjedio u
nonoj kavani, u Tunelu, pa smo razgovarali o orangutanima. S nama je sjedio
jedan mornar i priao da orangutana esto ne mogu razlikovati od kakvog bradatog
graanina i da je takav orangutan sav zarastao bradom kao ... No, ree on, kao
recimo onaj gospodin za susjednim stolom. Svi smo pogledali na onu stranu, kadli
onaj bradati gospodin prie mornaru i opali mu uku, a mornar mu razbi glavu
pivskom bocom, tako da se bradati gospodin sruio i ostao leati na podu bez
svijesti, dok se mornar oprostio s nama i odmah otiao kad je vidio da ga je
pritukao. Mi smo zatim dozvali gospodina k svijesti premda to nikako nismo smjeli
uiniti, jer je on odmah, im se pribrao, pozvao patrolu da nas, koji uope nismo
uestvovali u tunjavi, odvede na policijsko povjerenitvo. Tamo je neprestano
ponavljao svoje da smo ga drali za orangutana i da nismo ni o emu drugomu
govorili nego o njemu. Stalno je derao svoju kozu. A mi smo tvrdili da nije tako i da
on nije nikakav orangutan. A on opet da je sve dobro uo. Molio sam gospodina
komesara da mu to objasni. I komesar mu je to sasvim dobroudno objanjavao, ali
on nije htio ni da uje, nego je rekao gospodinu komesaru da on to ne razumije i da
je s nama u dogovoru. Tada ga je gospodin komesar dao zatvoriti da se otrijezni, a
mi smo se opet htjeli vratiti u Tunel, ali nismo mogli jer su i nas smjestili onkraj
brave. Eto vidite, gospodine kaprale, to moe nastati od malog i neznatnog
nesporazumka o kome ne bi vrijedilo ni rijei troiti. U Okrouhlicama opet bio je
jedan graanin koji se uvrijedio kad su mu rekli u Njemakom Brodu da je udav
prugasti. Ima vie takvih rijei koje uope nisu kanjive. Na primjer, kad bismo sad
vama rekli da ste bizamski takor. Zar biste se vi mogli zbog toga na nas ljutiti?
Kapral zaurla. Ne bi se moglo rei da je samo zaurlao. Srdba, bijes, oaj, sve se to
slilo u niz snanih zvukova, a itavu je tu koncertnu taku dopunjavalo fiukanje
koje je hrui izvodio kroz nos vii vojni sveenik.
Nakon toga urlanja pojavi se opet potitenost. Kapral sjede na klupu i njegove
vodene, neizraajne oi ukoeno gledahu u daleke ume i planine.
- Gospodine kaprale - ree jednogodinji dobrovoljac - vi me sad podsjeate,
238
gledajui ovako u bune planine i mirisave ume, na Dantea. Isto plemenito lice kao
u tog pjesnika, ovjeka njenog srca i profinjenog duha, pristupanog svakom
plemenitom pokretu. Ostanite, molim vas, tako, zaista vam lijepo pristaje. S
kakvom samo duhovnou, bez ikakve usiljenosti i ukoenosti gledate ove lijepe
krajeve! Sigurno mislite kako li e biti krasno kad se na proljee umjesto ovih pustih
predjela pojavi ovdje sag arenog livadnog cvijea ...
- Pa tim sagom potee potoi - primijeti vejk - a gospodin kapral naslini olovku,
sjedne na kakav panj i napie pjesmicu za Malog itaoca.
Kapral je bio potpuno apatian, dok je jednogodinji dobrovoljac tvrdio da je
svakako ve vidio kapralovu glavu modeliranu na nekoj kiparskoj izlobi.
- Dopustite da vas zapitam, gospodine kaprale, niste li vi moda bili model kiparu
tursi?
Kapral pogleda jednogodinjeg dobrovoljca i ree tuno:
- Nisam.
Jednogodinji dobrovoljac zamuknu i isprui se na klupi.
239
120
iznosi svega jednu lunu sekundu? Kad biste se vi lino nalazili u svemiru kao
stajaica, bili biste svakako suvie neznatni, tako da vas ne bi mogli zapaziti ni
najbolji astronomski aparati. Nema pojma kojim bi se mogla izraziti vaa
beznaajnost u svemiru. Za pola godine vi biste na nebeskom svodu opisali tako
malen luk, a za godinu dana tako malenu elipsu da nema pojma kojim bi se ona
brojano mogla izraziti, kako je neznatna. A vaa paralaksa uope se ne bi mogla
izmjeriti.
- U takvom sluaju - primijeti vejk - mogao bi gospodin kapral biti ponosan na to
to ga nitko ne moe izmjeriti, pa bez obzira na to kako e proi na raportu, mora
biti miran i ne smije se uzrujavati, jer svako uzrujavanje kodi zdravlju, a sada u
ratno doba svatko mora uvati zdravlje, jer ovi ratni trokovi zahtijevaju od svakog
pojedinca da nipoto ne bude crkotina.
- A ako vas, gospodine kaprale, zatvore - nastavi vejk ljubazno se smjekajui - i
ako vam se desi kakva krivica, vi ne smijete klonuti duhom, pa ako budu oni imali
svoje miljenje, imajte i vi svoje. Ja sam poznavao nekog ugljara koji je bio sa
mnom u zatvoru na poetku rata na redarstvenom ravnateljstvu u Pragu, zvao se
Frantiek kvor, bio je zatvoren zbog veleizdaje, a kasnije je valjda i pogubljen
zbog neke pragmatike sankcije. Taj je ovjek, kad su ga na presluavanju pitali da
li ima kakvu primjedbu na zapisnik, odgovorio:
Premda je bilo kako je bilo, ipak je nekako bilo,
jer jo nikada nije bilo da nije nekako bilo.
Poslije su ga strpali u mranu eliju i nisu mu dali dva dana nikakva jela ni pia, a
onda su ga opet odveli na presluavanje, a on je ostao pri svom da premda je bilo
kako je bilo, da je ipak nekako bilo, i da jo nikada nije bilo da nije nekako bilo.
Moda je s tim otiao i na vjeala, jer su ga kasnije predali vojnom sudu.
- Sada navodno mnogo vjeaju i strijeljaju - ree jedan vojnik iz pratnje - nedavno
su nam na egzerciritu itali zapovijed da su u Motolu strijeljali rezervista Kudrnu,
jer je kapetan posjekao sabljom njegova sinia, koji je bio na ruci svoje majke kad
se s muem opratala na kolodvoru u Beneovu, pa se on razbjesnio. A politike
ljude uope zatvaraju. Ve su strijeljali i jednog urednika u Moravskoj. A na
kapetan veli da to eka i ostale.
- Sve ima svoje granice - ree jednogodinji dobrovoljac dvosmisleno.
- Imate pravo - javi se kapral - urednici to i zasluuju. Oni samo bune narod. Tako
121
na primjer preklani, kad sam jo bio frajt , sluio je kod mene jedan urednik koji
me nije zvao drugaije nego upropastiteljem vojske, ali kad sam ga uio unjeve da
se sve znojio, on je tada uvijek govorio: Molim da potujete u meni ovjeka. A ja
sam mu pokazao toga ovjeka kad je vjebao nieder i kad je bilo mnogo kaljua u
kasarnskom dvoritu. Doveo bih ga pred takvu kaljuu, a on se morao u nju sputati
nieder, tako da je voda prskala kao u kupalitu. A ve po podne sve se na njemu
moralo sjati, uniforma je morala biti ista kao staklo, pa je on istio, stenjao i pravio
primjedbe, no sutradan je opet leao u blatu kao svinja, a ja sam stajao nad njim i
rekao mu: No, gospodine urednie, ta vie vrijedi, upropastitelj vojske ili onaj va
243
Sveenik ponovo otpi iz plosnate boce, pa je onda prui vejku i naloi mu:
- Ispij do dna!
- Rat je rat - dobroudno ree vejk kapralu, vraajui mu praznu bocu, a to je ovaj
potvrdio tako udnovatim blijeskom u oima kakav se moe vidjeti samo u
umobolna ovjeka.
- A sad u do Bea jo malo drijemnuti - ree vii vojni sveenik - i elim da me
probudite im stignemo u Be.
- A vi - obrati se on vejku - vi ete otii u kuhinju nae menae, uzet ete pribor i
donijet ete mi ruak. Rei ete da je to za gospodina vieg sveenika Lacinu.
Gledajte da dobijete dvostruku porciju. Ako budu valjuci, ne uzimljite s kraja, jer
tako ovjek dobije manju porciju. A zatim mi donesite iz kuhinje bocu vina i uzmite
sa sobom olju za jelo, da vam naliju u nju ruma.
Sveenik Lacina poe neto prevrtati po depovima.
- ujte - ree kapralu - nemam sitnih novaca, pozajmite mi forintu... Tako, evo
vam! Kako se vi zovete?
- vejk.
- Evo vam, vejku, forinta za trud! Gospodine kaprale, pozajmite mi jo forintu! ...
Vidite, vejku, ovu ete drugu forintu dobiti kad sve obavite u redu... A zatim, neka
vam jo dadu cigarete i cigare za mene. Ako se bude dijelila okolada, tada
zamotajte i donesite dvostruku porciju, a ako budu dijelili konzerve, tada gledajte da
dobijete sueni jezik ili guja jetra. Ako se bude izdavao ementalski sir, tada se
pobrinite da vam ne dadu s kraja, a tako isto i s madarskom salamom, ne uzimajte
okrajak, nego lijepo iz sredine, da bude sona.
I vii vojni sveenik lee na klupu i zaas zaspi.
- Mislim - ree jednogodinji dobrovoljac kapralu uz sveenikovo hrkanje - da ste
potpuno zadovoljni s naim nahodom. On zaista voli ivot.
- Ali ve je odbijen od sise - javi se vejk. - Ve duda iz boce, gospodine kaprale.
Kapral se asak borio sam sa sobom i onda je odjednom izgubio svu poniznost i
rekao kruto:
- Vrlo je pitom.
- On me podsjea s tim sitnim novcem kojega nema - primijeti vejk - na nekog
Mlka, zidara iz Dejvica, koji takoer nije imao sitnia sve dok se nije zaduio
preko vrata, te su ga zatvorili zbog prevare. Krupno je poderao, a sitnia nije imao.
- U sedamdeset petoj pukovniji - javi se vojnik iz pratnje - propio je neki kapetan
prije rata itavu pukovnijsku kasu pa je morao otii iz vojske, a sad je opet kapetan.
A jedan narednik koji je ukrao preko dvadeset omota vojnikog sukna za oznake,
danas je tabni narednik, dok su nedavno u Srbiji strijeljali jednog pjeaka zato to
je odjednom pojeo svoju konzervu koja je bila odreena za tri dana.
- To ne ide amo - izjavi kapral - ali istina je, posuditi od siromanog kaprala dvije
forinte na veresiju...
- Evo vam te forinte - ree vejk - ja se ne elim obogatiti na va raun. A kad mi
da i onu drugu forintu, ja u vam i nju vratiti, da ne plaete. Vas bi to trebalo veseliti
kad od vas va vojni pretpostavljeni oficir pozajmi novce za potroak. Vi ste vrlo
sebian ovjek. Ovdje se radi o dvije bijedne forinte, a ja bih elio vidjeti kako biste
248
visok oko dva metra, a kasnije dobije trafiku. A princeza ima kao ipak kotica.
Provezli su se kroz neki kolodvor, odakle su za njima dopirali zvuci austrijske
himne koju je svirala muzika to je amo dola valjda zabunom, jer su tek nakon
prilinog putovanja stali na jednom kolodvoru gdje se izdavala hrana i bio prireen
svean doek.
Ali nije to vie bilo kao u poetku rata, kad su se vojnici putujui na frontu dosita
najeli na svakom kolodvoru i kad su ih pozdravljale druice u glupim bijelim
haljinama sa jo blesavijim licima i savreno glupim kitama cvijea i jo glupljim
govorom kakve gospoe kojoj suprug danas izigrava odlinog rodoljuba i
republikanca.
Vojsku su u Beu pozdravile tri lanice drutva austrijskog Crvenog kria i dvije
lanice nekog ratnog drutva bekih gospoa i gospoica, zatim po jedan slubeni
predstavnik beke opine i vojske.
Na svima tim licima primjeivao se umor. Vlakovi s vojskom prolazili su danju i
nou, a sanitetski vlakovi s ranjenicima svakog sata, na kolodvorima su svaki as
prebacivali vlakove sa zarobljenicima s jednog kolosijeka na drugi, a svemu tome
morali su prisustvovati lanovi svih tih razliitih korporacija i drutava. Tako je to
ilo iz dana u dan, pa se prvobitno oduevljenje pretvorilo u zijevanje. Izmjenjivali
su se u slubi, pa je svaki od tih ljudi koji su se pojavljivali na kojem bekom
kolodvoru, imao isto takav umorni izgled kao i ovi koji su danas doekivali vlak sa
budjejovikom pukovnijom.
Iz marvenih vagona izvirali su vojnici s izrazom takva oajanja kakvo vidimo na
onima koji idu na vjeala.
Vojnicima su prilazile dame i dijelile im medenjake sa eernim natpisima: Sieg und
Rache, Gott strafe England, Der Oesterreicher hat ein Vaterland. Er liebt's und
123
Manschaftspuff.
Bruck na Leithi je blistao u svjetlosti, a isto tako je na drugoj strani iza mosta
blistala Kirly Hida, Cislajtanija i Translajtanija. U oba grada, i u madarskom i u
austrijskom svirale su ciganske kapele, bljetali su prozori kavana i restauracija,
pjevalo se i pilo. Graani i inovnici vodili su u kavane i restauracije svoje gospoe i
odrasle keri, pa Bruck na Leithi, Bruck an der Leitha i Kirly Hida nisu bili nita
drugo nego jedan veliki bordel.
U jednoj oficirskoj baraci u logoru ekao je vejk te noi svoga natporunika
Luka, koji je otiao navee u grad u kazalite pa se jo nije vratio. vejk je sjedio
na raspremljenom natporunikovom krevetu, a nasuprot njemu sjedio je na stolu
sluga majora Wenzla.
Major se opet vratio u pukovniju, poto je u Srbiji bila konstatirana njegova potpuna
nesposobnost u operacijama na Drini. Prialo se da je dao rastaviti i unititi
pontonski most dok je polovica njegova bataljona bila na drugoj strani. Sada je bio
dodijeljen vojnom strelitu u Kirly Hidi kao zapovjednik, a bila mu je na brizi i
logorska intendantura. Meu oficirima se prialo da e se major Wenzl sada dobro
potkoiti. Lukeva i Wenzlova soba bile su u istom hodniku.
252
pogled moglo vidjeti, bio je vrlo dobro raspoloen, jer mu je i kapa stajala na glavi
natrake.
Mikulaek se tako uplaio da je zaboravio skoiti sa stola, pa je salutirao sjedei, uz
to je jo i zaboravio da nema kape na glavi.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da je sve u redu - raportirao je vejk,
zauzevi strogo vojniko dranje po svim propisima, samo to mu je cigareta ostala
u ustima.
No natporunik Luk nije to ni primijetio, nego se uputi pravo na Mikuleka koji
je iskolaenih oiju promatrao svaki natporunikov pokret i uz to i dalje salutirao i
sjedio neprestano na stolu.
- Natporunik Luk - predstavi se on idui prema Mikuleku nesigurnim korakom
- a kako se vi zovete?
Mikulaek je utio. Luk privue stolicu pred Mikuleka, sjede i gledajui ga
odozdo gore ree vejku:
- vejku, donesite mi iz kovega moj slubeni revolver!
Mikulek je itavo vrijeme, dok je vejk traio revolver u kovegu, utio i samo
preplaeno gledao u natporunika. Ako je tada i shvatio da sjedi na stolu, bio je
sigurno jo oajniji, jer su mu se noge dodirivale s koljenima natporunika koji je
sjedio.
- Pitam vas kako se zovete, ovjee! - viknu natporunik na Mikuleka.
Ali ovaj je i dalje utio. Kako je kasnije protumaio, on se u neku ruku ukoio pri
iznenadnom natporunikovom dolasku. Htio je skoiti, ali nije mogao, htio je
odgovoriti, ali nije mogao, htio je da prestane salutirati, ali ni to nije ilo.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie - javi se vejk - da revolver nije
nabijen.
- Onda ga nabijte, vejku!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da nemam patrona, a i da ga je teko
skinuti metkom sa stola. Dopustite mi da primijetim, gospodine natporunie, da je
to Mikulek, momak gospodina majora Wenzla. On uvijek izgubi dar govora kad
vidi nekoga od gospode oficira. On se uope stidi govoriti. On je uope takav, kao
to ja kaem, uznojeno, izmoreno drijebe. Gospodin major Wenzl uvijek ga ostavi
na hodniku kad ode nekamo u grad, pa se drijebe turobno vucara po baraci od
jednog oficirskog momka do drugog. Da bar ima razloga da se plai, eto nije
zapravo nita uinio.
vejk pljunu i u njegovu glasu i u tome to je o Mikuleku govorio kao o drebetu,
mogao se razabrati potpuni prezir nad kukavilukom momka majora Wenzla i nad
njegovim nevojnikim dranjem.
- Dopustite mi - nastavi vejk - da ga omiriem.
vejk povue Mikuleka sa stola, dok je ovaj neprestano glupo gledao u
natporunika, stavi ga na pod i onjui mu hlae.
- Jo nije - ree - ali ve poinje. Da li da ga izbacim napolje?
- Izbacite ga, vejku!
I vejk izvede u hodnik Mikuleka, koji se sav tresao, zatvori za sobom vrata i
ree mu na hodniku:
254
- Eto, glupi klipane, spasio sam ti ivot. Kad se vrati gospodin major Wenzl, treba
da mi potiho donese bocu vina. Bez svake ale! Zaista sam ti spasio ivot. Kad je
moj natporunik pijan, tada je zlo. S njim mogu samo ja izai na kraj i drugi nitko.
- Ja sam ...
- Nita ti nisi - prezirno mu ree vejk. - Sjedi na pragu i ekaj dok doe tvoj major
Wenzl.
- Dobro je to ste doli - pozdravi vejka natporunik Luk - elio bih s vama
govoriti. Ali nemojte tako glupo stajati u stavu mirno! Sjednite, vejku, i nemojte
stalno vikati: Na zapovijed! Drite jezik za zubima i dobro pazite! Znate li gdje je
u Kirly Hidi Sopronyi utcza? Manite se tog stalnog pokorno javljam, gospodine
natporunie, ne znam. Ako ne znate, recite: Ne znam i gotovo. Napiite na
komadi papira: Sopronyi utcza, broj 16. U toj kui nalazi se eljeznarija. Znate li
ta je to eljeznarija? Herrgott, ne govorite pokorno javljam! Recite znam ili
ne znam. Dakle znate ta je eljeznarija? Znate, dobro. Taj duan pripada
nekakvom Madaru Kkonyiu. Znate li ta je to Madar? Dakle Himmelherrgott,
znate li ili ne znate? Znate, dakle dobro! Gore nad duanom nalazi se prvi kat, i on
u njemu stanuje. Znate li? Kako ne znate, do avola, ta ja vam velim da on ondje
stanuje. Je li vam to dosta? Dosta, dakle. Ako vam to ne bi bilo dosta, dat u vas
zatvoriti. Jeste li pribiljeili da se taj klipan zove Kkonyi? Dobro, vi ete dakle sutra
ujutro oko deset sati otii dolje u grad, nai ete tu kuu i otii ete gore u prvi kat i
predati gospoi Kkonyi ovo pismo.
Natporunik Luk otkopa unutranji dep i dade vejku, zijevajui, bijeli omot s
pismom, ali bez adrese.
- To je vrlo vana stvar, vejku - pouavao ga je dalje - opreznost nikada ne kodi,
pa na omotu, kao to vidite, nema adrese. Ja se potpuno pouzdajem u vas da ete
ovo pismo predati u redu. Pribiljeite jo da se ta dama zove Etelka, zapiite dakle
gospoa Etelka Kkonyi. A jo treba da vam kaem da to pismo morate na svaki
nain uruiti diskretno i priekati na odgovor, to ve pie u pismu. to jo elite
255
znati?
- A ako mi, gospodine natporunie, ne dadu odgovor, to da onda radim?
- Tada spomenite da morate poto poto dobiti odgovor - odgovori natporunik
zijevajui ponovo irom otvorenim ustima. - No sad ja idem spavati, danas sam
zaista umoran. Koliko smo danas popili! Mislim da bi svaki ovjek bio isto tako
umoran poslije takve veeri i noi.
Natporunik Luk nije u prvi mah ni mislio da se gdje zadri. Poao je predvee iz
logora u grad, i to samo u madarsko kazalite u Kirly Hidi, gdje su davali neku
madarsku operetu u kojoj su glavne uloge igrale neke bucmaste glumice idovke.
Njihova je izvanredna prednost bila u tome to su pri plesu dizale noge visoko uvis,
a nisu imale na sebi ni trikoa ni gaica, i da bi bile privlanije za gospodu oficire,
brijale su se dolje kao Tatarkinje, no u tome dakako nije mogla uivati galerija, nego
u prvom redu topniki oficiri koji su sjedili dolje u parteru, pa su zbog te divote
nosili sa sobom u kazalite artiljerijske trijedre.
Ali natporunika Luka nije zanimala ta zanimljiva svinjarija, jer pozajmljeni
kazalini dalekozor nije bio akromatian, pa je umjesto bedara vidio samo neke
ljubiaste plohe u pokretu.
U pauzi poslije prvog ina jae ga je zainteresirala neka gospoa koja je vukla svoga
mua osrednjih godina prema garderobi i govorila mu da odmah idu kui, jer ona
nee da gleda takve stvari. Govorila je sve to dosta glasno njemakim jezikom, a
pratilac joj je odgovarao madarski: Dobro, anele, idemo, pristajem. To je zaista
neukusno!
125
Es ist ekelhaft,
odgovorila je ogorena dama dok joj je gospodin oblaio
kazalini ogrta. Oi su joj sijevale od ljutine nad tim bezobrazlukom, velike crne
oi koje su tako dobro pristajale uz njezin lijepi stas. Pogledala je pri tom
126
gdje je uao u mali chambre separee i istjerao odande neku Rumunjku koja mu je
ponudila da e se svui do gola i da moe raditi s njom to hoe, pa je naruio tintu,
pero, papir i bocu konjaka, te je nakon zrelog razmiljanja napisao ovo pismo, koje
mu se inilo najljepim od svih pisama to ih je ikad napisao:
256
Milostiva gospoo!
Sino sam u gradskom kazalitu prisustvovao predstavi koja Vas je ogorila.
Promatrao sam Vas ve u toku prvog ina, Vas i Vaeg gospoina supruga. Kao
to sam primijetio...
- Udri samo po njemu! - ree u sebi natporunik Luk. - Po kakvom pravu ima taj
klipan tako draesnu enu? Ta izgleda kao obrijani pavijan!
I pisao je dalje:
Va je gospodin suprug s najveim razumijevanjem pratio razvratnosti koje su se
izvodile na pozornici u toku predstave, koja je u Vama, milostiva gospodo,
pobudila odvratnost, jer to nije bila umjetnost, nego gnusno djelovanje na ovjeje
intimnije osjeaje.
- Kako ima divne grudi ta ena! - pomislio je pri tom natporunik Luk. - Samo
hrabro naprijed!
Oprostite, milostiva gospodo, to sam tako iskren prema Vama, a Vi me uope
ne poznajete. Vidio sam u ivotu mnogo ena, ali nijedna nije na mene tako
djelovala kao Vi, jer se Va sud i ivotni nazor potpuno podudaraju s mojim
ivotnim nazorom. Uvjeren sam da je Va gospodin suprug pravi sebinjak, koji
Vas vue sa sobom...
- To ipak ne ide - ree u sebi natporunik Luk i precrta rijei schleppt mit te
umjesto toga napie:
...koji Vas radi svog interesa, milostiva gospodo, vodi sa sobom na kazaline
predstave koje odgovaraju samo njegovu ukusu. Volim iskrenost, nipoto se ne
nameem u Va privatni ivot, ali elio bih se s Vama porazgovarati privatno o
istoj umjetnosti...
- Ovdje u hotelima nee biti mogue, morat u je povui u Be - pomislio je
natporunik. - Poi u na slubeno putovanje.
Stoga se usuujem, milostiva gospodo, zamoliti Vas za sastanak da se poblie i
asno upoznamo, to vi svakako neete odbiti onomu koga u najskorije vrijeme
oekuju naporni ratni marevi i koji e, u sluaju Vaeg ljubaznog pristanka, i
usred bojne vreve sauvati najljepu uspomenu na duu koja ga je tako shvatila
kao to je on nju shvatio. Vaa odluka bit e mi znak, a Va odgovor odluan
trenutak u ivotu.
Potpisao se, ispio konjak i naruio jo jednu bocu, pa pijui aicu za aicom, tako
rei iza svake reenice, zaista je prosuzio proitavi svoje posljednje retke.
***
Bilo je devet sati ujutro kada je vejk probudio natporunika Luka:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da ste prespavali vrijeme odlaska u
slubu, a ja sad moram ii s vaim pismom u Kirly Hidu. Ja sam vas ve budio u
sedam sati, a zatim u sedam i po, pa u osam kad su vojnici prolazili na vjebu, a vi
ste se samo okrenuli na drugu stranu. Gospodine natporunie... Velim, gospodine
natporunie ...
Natporunik Luk htio se naime, progunavi neto, opet okrenuti na bok, ali mu
to nije polo za rukom jer ga je vejk nemilosrdno drmao i derao se:
- Gospodine natporunie, ja sad idem s onim pismom u Kirly Hidu!
257
Natporunik zijevnu:
- S pismom? Ah da, s mojim pismom, to je diskretna stvar, razumijete li, to je naa
tajna. Abtreten!...
Natporunik se opet umota u pokriva, iz kojega ga je vejk izvukao, i nastavi sa
spavanjem, dok je vejk otiao u Kirly Hidu.
Pronai opronjsku ulicu br. 16 ne bi vejku bilo tako teko da se sluajno nije sreo
sa starim saperom (pionirom) Vodikom, koji je bio dodijeljen tajercima ija je
vojarna bila dolje u logoru. Vodika je prije nekoliko godina stanovao u Pragu u
ulici Na bojitu, pa stoga pri takvom susretu nije preostalo drugo nego da obojica
svrnu u Gostionicu kod crnog janjeta u Brucku, gdje je bila poznata konobarica
Renka, ehinja, kojoj su svi eki jednogodinjaci, koji su bili u logoru, poneto
dugovali.
U posljednje vrijeme udvarao joj je saper Vodika, stari spletkar, i on je vodio brigu
o svakoj markompaniji koja je odlazila iz logora, pa je pravovremeno obilazio sve
eke jednogodinje dobrovoljce i podsjeao ih da ne nestanu u ratnom meteu prije
nego plate dug.
onoj tami, jer smo mi odmah na poetku razbili bocom viseu svjetiljku, kadli on
odjednom poe vikati:
Tonda, pa to sam ja, Purkrbek, od esnaeste domobranske
I tako je zamalo dolo da zabune. Ali zato smo se tim madarskim komedijaima
poteno oduili kod Neiderskog jezera, kamo smo poli na izlet pred tri nedjelje.
Ondje se u oblinjem selu smjestio neki mitraljeski odred nekakvih honveda, i mi
smo svi sluajno zali u neku gostionicu gdje su oni plesali onaj arda kao ludi i
128
129
derali se iz svega grla: Uram, uram, bird uram ili Lnyok, lnyok, a faluba.
Mi sjedosmo nasuprot njima, i tek to smo stavili opasae pred sebe na stol i rekli:
Klipani jedni, dat emo vam mi lnyok, ve se javio neki Mejstik, koji je imao
ruetine kao Bijela gora, i ponudio se da e on malo zaplesati i oduzeti kakvom
fakinu djevojku iz kola. Djevojke su bile vraki zgodne, debelih listova i guzova,
vrstih bedara i velikih oiju, pa kad bi ih oni madarski klipani malo prignjeili,
vidjelo bi se da te djevojke imaju snane i tvrde grudi kao kakve polulopte te da im
vrlo dobro prija to pritiskivanje i da se dobro snalaze u toj stisci. I taj na Mejstik
uskoi u kolo i htjede da ugrabi najpristaliju djevojku jednom honvedu, koji poe
neto brbljati, a Mejstik ga odmah raspali da se sruio na pod, a mi odmah
dohvatismo opasae, omotasmo ih oko ruke da nam bajoneti ne odlete, i skoismo
meu njih pa ja viknuh: Kriv, ili nekriv, udri po redu!, te je sve dalje teklo kao po
loju. Madari poee skakati kroz prozore, a mi smo ih na prozorima hvatali za
noge i opet vukli u dvoranu. Tko nije bio na, toga smo poteno premlatili.
Umijeao se u tu tunjavu i njihov naelnik zajedno sa andarom, ali su i oni dobili
po leima. Gostioniar je takoer dobio batina, jer je poeo njemaki psovati da
kvarimo toboe zabavu. A kasnije smo jo pohvatali po selu one koji su se htjeli
pred nama sakriti. Tako smo nali jednog vodnika kako se uvukao u sijeno na
tavanu na jednom imanju ak dolje ispod sela. Izdala ga je njegova djevojka jer je u
gostionici plesao s drugom. Dopao joj se na Mejstik, te je kasnije pola s njim
prema Kirly Hidi, gdje se uz put pod umom nalaze sunice za sijeno.
Odvukla ga je u takvu sunicu pa poslije zatraila od njega pet kruna, a on joj je
opalio uku. Zatim nas je stigao ak gore kraj logora pa nam je priao da je uvijek
mislio da su Madarice vatrenije, ali ta je svinja, veli, leala kao klada i stalno samo
neto brbljala.
- Madari su, kratko reeno, bagra - zavri stari saper Vodika, a vejk na to
primijeti: - Poneki Madar nije ni kriv zato to je Madar.
- Kako nije kriv - uzrujavao se Vodika - svaki je od njih kriv, to je glupost to
govori. Ba bih elio da tebe jednom tako udese kao to su mene ve prvi dan kad
sam stigao amo na kurs. Ve to isto popodne stjerali nas kao stoku u kolu, pa nam
je neki glupan poeo crtati po ploi i tumaiti ta su to blindae, kako se udaraju
temelji, kako se mjeri, a ujutro, veli, tko to sve ne bude imao nacrtano kako on
tumai, toga e strpati u zatvor i svezati. Do sto avola, pomislih, zar si se za to
javio za te kursove na fronti da izbjegne fronti, ili da navee crta u nekakve
biljenice kao ae? Spopalo me takvo bjesnilo da nisam imao mira, te nisam
mogao ni pogledati toga blesana koji nam je to predavao. Najradije bih sve
porazbijao, tako sam bio bijesan. Nisam ni ekao kavu, nego sam odmah otiao iz
259
barake u Kirly Hidu i u toj srdbi nisam ni na to drugo mislio nego da naem u
gradu kakvu mirnu krmu, pa da se u njoj opijem i napravim skandal, te da raspalim
koga preko gubice i odem primiren kui. Ali ovjek snuje, a bog odreuje. Ondje
kraj rijeke, ve meu vrtovima, odista naoh takav lokal, miran kao kapelica,
upravo kao stvoren za krava!. Sjedila su ondje samo dva gosta i razgovarala
madarski, to me je jo vie razbjesnilo, pa sam se jo prije i jo jae napio nego
to sam mislio, tako da u tom mamurluku nisam ni primijetio da u susjedstvu ima
jo jedan lokal, u koji je, dok sam se ja opijao, ulo nekih osam husara, koji su
odmah navalili na mene im sam ja onoj dvojici gostiju opalio pljusku. Ti gadovi
husarski tako su me premlatili i naganjali meu vrtovima da uope nisam pogodio
kui, nego tek pred jutro, te sam odmah morao na lijeniki pregled, gdje sam se
ispriao da sam pao u ciglanu, pa su me itav tjedan zamatali u mokre plahte da mi
se lea ne ognoje. Nemoj eljeti, prijatelju, da dospije meu takve lopove. To nisu
ljudi, to je stoka.
- Tko se maa laa, taj od njega i pogiba - ree vejk - pa se ni ti ne smije uditi
to su se razljutili kad su morali ostaviti sve vino na stolu i natjerivati te po vrtovima
u mraku. Oni su trebali s tobom obraunati u samom lokalu, pa te onda izbaciti
napolje. Za njih bi to bilo bolje, a i za tebe takoer, da su svrili s tobom odmah za
stolom. Ja sam poznavao nekog vlasnika rakijanice, Paroubeka u Libnju. Jednom
se kod njega opio klekovaom nekakav drotar, pa je poeo grditi da je rakija slaba
jer gostioniar lijeva u nju vodu, i da bi on, kad bi drotario stotinu godina i za itavu
svoju zaradu kupio sve samu klekovau i ispio je odjednom, da bi on jo uvijek
mogao hodati po uetu i nositi Paroubeka u naruju. Zatim je jo rekao Paroubeku
da je nitarija i betija, tako da ga je moj Paroubek epao, nabio mu na glavu
njegove miolovke i drotove te ga izbacio napolje i mlatio na ulici motkom za
sputanje roletna sve dolje do Invalidskog doma i tjerao ga, kako se razbjesnio,
preko Invalidskog doma u Karlnu sve gore do ikova, a odande preko idovskih
pei u Maice, gdje je konano prebio o njemu motku tako da se mogao vratiti
natrag u Libenj. Da, ali on je u toj ljutnji zaboravio da su u njegovoj rakijanici
ostali svi gosti i da e valjda te skitnice same gospodariti po krmi. A i uvjerio se da
je tako, im se konano vratio u rakijanicu. Na rakijanici su roletne bile napola
sputene, a kraj njih su stajala dva policajca, takoer dobro nakresana, koji su se
napili pravei u krmi red. Sve je bilo napola popito, na ulici je bilo prazno burence
u kojemu je prije bio rum, a pod tezgom je Paroubek naao dva pijana klipana koji
su se sakrili pred policajcima i koji su mu, kad ih je izvukao, htjeli platiti svaki po
dva novia, jer nisu vie rakije ni popili. Tako se kanjava prenagljenost. To je kao
u ratu. Najprije neprijatelja potuemo, a zatim ga stalno gonimo, a napokon sami
bjeimo glavom bez obzira.
- Ja sam dobro zapamtio te klipane - nastavi Vodika - pa kad bi mi koji od tih
husara dopao aka, ja bih s njim temeljito obraunao. Kad u nas tkogod dirne, mi
smo saperi gadovi. Mi nismo kao oni domobranci. Kad smo bili na fronti kod
Przemyla, tada je bio s nama neki kapetan Jetzbacher, svinja kojoj nije bilo ravne
pod suncem. Taj nas je znao tako gnjaviti da se neki Bitterlich od nae kompanije,
Nijemac, ali vrlo dobar ovjek, zbog njega ustrijelio. Tada smo se dogovorili, im
260
o eni!
- Lupit u ja i enu, moj vejku, meni je svejedno, ti jo ne poznaje starog
Vodiku. Jednom u Zabhlicama u Gostionici kod Ruina otoka neka makara
nije htjela sa mnom da plee, jer mi je, veli, nateena njuka. Istina, usta su mi bila
podbuhla jer sam doao s neke plesne zabave u Hostivai, ali zamisli ti takve uvrede
od te drolje. Evo vam dakle jedne po gubici, potovana gospoice, rekoh, da
vam ne bude ao. Tako sam je opalio da je prevrnula itav stol u vrtu zajedno s
aama, a sjedila je za njim zajedno s taticom i s mamicom i sa dva brata. Ali ja se
nisam bojao itava Ruina otoka Bili su ondje i moji znanci s Vrovica, pa su mi i
oni pomogli. Premlatili smo nekih pet porodica zajedno s djecom. Moralo se to uti
sve do Michla, a pisali su kasnije i u novinama o toj vrtnoj zabavi dobrotvornog
drutva nekakvih zemljaka nekoga grada.
I zato velim, kao to su meni pomogli, tako u i ja uvijek pomoi svakom drugu kad
treba to da se dogodi. Neu te napustiti ni za ivu glavu. Ti ne poznaje Madare...
Valjda nee to uraditi, da me odgurne od sebe kad se naosmo poslije toliko
godina i u takvim okolnostima.
- Dobro, onda idi sa mnom - odlui vejk - ali moramo postupati oprezno da ne
doivimo kakve neugodnosti.
- Ne brini se, drue - ree tiho Vodika kad su ili prema stepenicama - ja u ga
opaliti...
I jo tiho doda:
- Vidjet e da neemo imati puno posla s tim madarskim klipanom.
A da je tko bio u vei pa da je razumio eki, uo bi ve sa stepenica glasno
Vodikinu lozinku: Ti ne poznaje Madare..., lozinku do koje je Vodika doao
u mirnom lokalu nad rijekom Leithom, meu vrtovima slavne Kirly Hide, okruene
breuljcima, kojih e se vojnici sjeati s proklinjanjem kad budu spominjali sve one
vjebe prije svjetskog rata i za njegova trajanja, na kojima su se teoretski vjebali za
praktina ubijanja i klanja.
***
vejk i Vodika stajahu pred vratima stana gospodina Kkonyia. Prije nego je
pritisnuo na dugme zvonca, vejk primijeti:
- Jesi li kad uo, Vodika, da je opreznost majka mudrosti?
- Ne marim ja za to - odgovori Vodika - on ne smije stii ni da otvori usta ...
- Pa ja neu ovdje ni s kim voditi nikakve pregovore, Vodika!
vejk pozvoni, a Vodika ree glasno:
- Jedan, dva, i ve leti niz stepenice!
Otvorie se vrata, pojavi se sluavka i upita madarski to ele.
130
- Nem tudom
- Verstehen si deutsch?
- A pischen.
131
- zapita vejk.
132
262
- Also, sagen sie der Frau, ich will die Frau sprechen, sagen sie, dass ein Brief ist
133
134
135
136
- Ich - ree pokazujui prstom na sebe - Antwort warten hier in die Vorzimr.
- ta ne sjedne - upita ga Vodika koji je ve sjeo na stolicu kraj zida - evo ti
stolice! Valjda nee stajati tu kao kakav prosjak! Ne poniavaj se pred tim
Madarom. Vidjet e da e biti s njim natezanja, ali ja u ga odmah klopiti.
- Sluaj - zapita zaas - a gdje si ti nauio njemaki?
- Sam od sebe - odgovori vejk.
asak je opet zavladala tiina. Ali tada se zau iz sobe u koju je sluavka odnijela
pismo velika vika i galama. Netko je tresnuo neto teko o pod, a zatim se jasno
razabralo da ondje lete ae i da se razbijaju tanjuri i da netko urla: Baszom az
anyd, baszom az istenit, baszom a Kristus Mrit, baszom az atydat, baszom a
137
vilgot!
Vrata se rastvorie, i u predsoblje doleti gospodin najboljih godina s ubrusom oko
vrata, maui pismom koje je predato maloas.
Najblie do vrata sjedio je stari saper Vodika, pa se ljutiti gospodin najprije obratio
na njega.
- Was soll dass heissen, wo ist der verfluchter Kerl, welcher dieses Brief gebracht
263
138
hat?
- Polagano - ree Vodika ustajui - ne deri se toliko, da ne izleti kroz vrata, a ako
hoe da zna tko je donio to pismo, tada se propitaj kod ovog druga. Samo govori
s njim pristojno, da ne bi izletio kroz vrata!
Sad je doao red na vejka da se i on uvjeri o bogatoj rjeitosti gospodina s
ubrusom oko vrata, koji je pleo kojeta i na kraju rekao da su upravo pri ruku.
- Mi smo uli da ruate - odgovori mu vejk slabim njemakim jezikom i doda
eki:
Kapitales Frau.
Ljutiti se gospodin htio baciti na vejka koji je pred njim stajao mirno i zadovoljno,
ali mu je stari saper Vodika, koji je pratio svaki njegov pokret, podmetnuo nogu,
istrgnuo mu iz ruke pismo kojim je Madar stalno mahao, turio ga u dep, pa kad se
gospodin Kkonyi pridigao, zgrabio ga je Vodika i ponio prema vratima koja je
otvorio jednom rukom, i zaas se ulo kako se neto valja niz stepenice.
Desilo se to tako brzo kao u kakvoj bajki u kojoj se pria kako avo dolazi po
ovjeka.
Od ljutitog gospodina ostade u predsoblju samo njegov ubrus. vejk ga dignu,
pokuca pristojno na sobnim vratima kroz koja je prije pet minuta izaao gospodin
Kkonyi i odakle se uo enski pla.
- Donosim vam ubrus - ree vejk blago gospoi koja je plakala na divanu - da se
ne izgazi. Moje potovanje.
I lupi petama, pozdravi vojniki i izae na hodnik. Na stepenicama nisu se vidjeti
nikakvi tragovi borbe jer se ovdje prema Vodikinom predvianju odigralo sve
potpuno glatko. Tek na kunim vratima nae vejk otkinuti ovratnik. Tu se oito
odigravao posljednji in te tragedije, kada se gospodin Kkonyi oajniki uhvatio za
kuna vrata da ne bude odvuen na ulicu.
Ali je zato na ulici bilo ivahno. Gospodina su Kkonyia odvukli u veu kue preko
puta, gdje su ga polijevali vodom, a nasred ulice tukao se stari saper Vodika kao
lav protiv nekoliko honveda i honvedskih husara koji su se zauzeli za svoga
zemljaka. Razmahivao je majstorski bajonetom na opasau kao kakvim mlatilom. A
nije bio sam. Uz njega se borilo nekoliko ekih vojnika iz raznih pukovnija koji su
upravo prolazili ulicom.
vejk, kako je kasnije tvrdio, nije ni sam znao kako je u to upao, a jer nije imao
bajoneta, borio se palicom nekog preplaenog gledaoca, za koju ni sam nije znao
kako se nala u njegovim rukama.
Trajalo je to prilino dugo, ali sve to je lijepo ima i svoj kraj. Doao je
140
corpus delicti.
vejk je zadovoljno koraao nosei palicu na ramenu, kao to se nosi puka.
Stari saper Vodika cijelim je putem tvrdoglavo utio. Tek kad su ulazili u glavnu
straarnicu, ree namrgoeno vejku:
- Zar ti nisam rekao da ne poznaje Madare?
265
pozadini nae vojske pojavili elementi koji razbijaju jedinstvo drave te svojom
agitacijom i pakou potkopavaju autoritet dravne cjeline i unose mete u
zajednicu naroda naeg carstva. Ne moemo u ovom historijskom asu utke
promatrati aicu ljudi koji bi htjeli zbog nacionalnih i lokalnih razloga ometati
jedinstven rad i borbu svih naroda ove drave za pravedno kanjavanje onih
bijednika koji su napali nau dravu bez ikakva razloga, samo da je lie svih
blaga kulture i civilizacije. Ne moemo utke prijei preko ovih odurnih pojava
eksplozije bolesne due koja tei samo za razbijanjem jednodunosti u srcima
naroda.
Imali smo ve nekoliko puta priliku da upozorimo u naem listu na pojavu da su
vojne vlasti prisiljene da nastupe sa svom strogou protiv onih pojedinaca iz
ekih pukovnija koji, zanemarujui slavne pukovnijske tradicije, siju svojim
besmislenim divljanjima u naim madarskim gradovima neraspoloenje protiv
itavog ekog naroda, koji kao cjelina nije nita kriv i koji je uvijek vrsto stajao
na braniku ove drave, kao to svjedoi itav niz istaknutih ekih vojskovoa od
kojih spominjemo slavne likove marala Radetzkog i drugih branilaca AustroUgarske monarhije. Nasuprot tim svijetlim likovima stoji nekoliko nitarija
rasputenog ekog oloa, koji su iskoristili svjetski rat da se dobrovoljno jave u
vojsku, kako bi mogli unijeti mete u jednodunost naroda monarhije, ne
zaboravljajui pri tom ni svoje najnie nagone.
Upozorili smo ve jednom na mahnitanja... pukovnije u Debrecinu, o ijim se
ispadima raspravljalo i u parlamentu, pa ih je osudio i petanski parlament, a
njihova je pukovnijska zastava kasnije na fronti... (Cenzurirano)... Tko nosi na
svojoj savjesti taj ogavni grijeh? ... (Cenzurirano)... Tko je tjerao eke vojnike...
(Cenzurirano)... to sve dozvoljavaju sebi tuinci u naoj madarskoj domovini, o
tome najbolje svjedoi sluaj u Kirly Hidi, madarskom izloenom poloaju nad
Leithom. Kojoj su narodnosti pripadali vojnici iz oblinjeg vojnog logora u
Brucku na Leithi koji su napali i muili tamonjeg trgovca gospodina Gyulu
Kkonyia? Svakako je dunost vlasti da ispitaju taj zloin i da se propitaju kod
vojnog zapovjednitva, koje sigurno ve prouava ovu aferu, kakvu ulogu igra u
tom besprimjernom hukanju protiv dravljana madarske kraljevine natporunik
Lukasch, ije se ime spominje u gradu u vezi s dogaajima posljednjih dana, kao
to nam je javio na tamonji dopisnik koji je ve pribrao bogat materijal o
itavoj toj aferi koja u dananje ozbiljno vrijeme vie do neba.
itaoci Pester Lloyda sigurno e sa zanimanjem pratiti tok istrage, a mi ih
uvjeravamo da emo ih poblie upoznati s tim dogaajem eminentne vanosti. No
u isto vrijeme mi oekujemo slubeni izvjetaj o Kirlyhidskom zloinu koji je
izvren nad madarskim stanovnitvom. Sasvim je jasno da e se tom stvari
pozabaviti i petanski parlament, ne bi li se na kraju jasno pokazalo da eki
vojnici, koji prolaze preko ugarske kraljevine na frontu, ne smiju misliti da su
zemlju krune sv. Stjepana uzeli u najam. A ako neki pripadnici toga naroda koji
su u Kirly Hidi tako lijepo reprezentirali jedinstvenost svih naroda ove
monarhije, jo ni danas ne shvaaju situaciju, neka samo ostanu posve mirni, jer
e u ratu takve ljude metak, ue, zatvor i bajonet ve nauiti da sluaju i da se
267
ba bio na ruku u tabu brigade, dan prije toga morali smo se zadovoljiti unkom i
juhom iz konzervi, a taj smo dan imali finu kokoju juhu, filet s riom i buhtle sa
chaudeauom. Uoi toga dana objesiti smo jednog srpskog vinarskog trgovca u
gradiu, a nai su kuhari nali u njegovu podrumu vino staro trideset godina. Moete
zamisliti kako smo se svi veselili tome ruku! Pojeli smo juhu i upravo se bacili na
koko, kad se odjednom zau pukaranje pa paljba, a naa artiljerija koja nije imala
ni pojma da to nae jedinice pucaju jedne na druge, otvori vatru na nau liniju, pa
jedna granata pade tik uz na tab brigade. Srbi su valjda mislili da je kod nas izbila
buna, pa poee udarati sa svih strana i prelaziti rijeku napadajui nas. Brigadnog su
generala pozvali na telefon, pa se divizijski general izderao na njega kakva je to
magaretina na brigadnom odsjeku, jer je upravo dobio zapovijed od armijskog
taba da zapone napadaj na srpske pozicije u dva sata i trideset i pet minuta nou
na lijevom krilu. Mi smo, veli, rezerva, pa odmah valja obustaviti paljbu. Ali tko bi
143
mora u tom pravcu biti obustavljena. Ali vas su, gospodine natporunie, osramotili
u novinama. Vaa je prisutnost ovdje potpuno izlina. U toku sedmice polazi na
rusku frontu nova markompanija. Vi ste najstariji oficir jedanaeste ete, pa ete na
frontu kao zapovjednik kompanije. Ve je sve ureeno kod brigade. Recite
raunarskom naredniku da vam nae drugog momka umjesto vejka.
Natporunik Luk zahvalno pogleda u pukovnika, koji nastavi:
- A vejka vam dodjeljujem kao etnog ordonansa.
Pukovnik ustade i pruajui poblijedjelom natporuniku ruku ree:
- Time je dakle sve ureeno. elim vam mnogo sree i da se odlikujete na istonom
bojitu. A ako se jo kada susretnemo, doite u nae drutvo! Nemojte nas
izbjegavati kao u Budjejovicama ...
I natporunik Luk itavim putem kui ponavljae samo jedno:
- Kompanie-komandant, Kompanie-ordonanz!
I jasno je pred njim lebdio vejkov lik.
Raunarski narednik Vank, kad mu je natporunik naredio da mu nae novog
momka umjesto vejka, ree natporuniku:
- Ta ja sam mislio, gospodine natporunie, da ste vi zadovoljni s tim vejkom.
uvi da je pukovnik imenovao vejka ordonansom jedanaeste ete, Vank
uzviknu:
- Neka vam sam bog pomogne!
***
Kraj divizijskog suda, u baraci sa reetkama na prozorima ustajalo se prema propisu
u sedam sati ujutro, pa su se sreivali vojniki kreveti koji su se valjali u praini po
podu. Drvenih leaja nije bilo. U jednom pregratku duge prostorije slagali su se po
propisu pokrivai na slamnjau, pa tko je obavio taj posao, sjeo bi uz ostale na koju
klupu kraj zida pa su zatvorenici ondje ili trijebili ui (oni koji su doli s fronte) ili su
se zabavljali prianjem raznih zgoda.
vejk i stari saper Vodika sjedili su na klupi kraj vrata sa jo nekoliko vojnika iz
raznih pukovnija i vojnih formacija.
- Pogledajte, momci - javi se Vodika - onog madarskog klipana kraj prozora, kako
se moli bogu da se sretno provue. Pa zar mu ne biste rastrgali njuku od jednog
uha do drugoga?
- Ali to je dobar ovjek - ree vejk - on je tu zato to nije htio u vojsku. On je
protiv rata, pripada nekoj sekti, pa je zatvoren zbog toga to nee da ubija ljude; on
se dri boje zapovijedi, ali oni e mu zapapriti tu boju zapovijed. Prije rata je
ivio u Moravskoj neki Nemrava koji ak nije htio staviti na rame ni puku kad su
ga uzeli u vojsku, jer je, veli, noenje puke u suprotnosti s njegovim principom.
Zbog toga su ga dugo drali u zatvoru, a onda su ga ponovo odveli na prisegu. No
on je odbio da prisegne, to se, veli, protivi njegovu principu, i izdrao je.
- Bio je to glupan - ree stari saper Vodika - mogao je prisegnuti, a kasnije im se
posrati na sve, pa i na itavu prisegu.
- Ja sam se ve triput zaklinjao - ree jedan pjeak - i trei put sam ve ovdje zbog
dezerterstva, pa da nemam lijenike svjedodbe da sam prije petnaest godina kao
duevni bolesnik ubio svoju tetu, bio bih valjda ve trei put na fronti strijeljan. Ali
271
ovako me uvijek spasava moja pokojna teta, te u ipak valjda na kraju krajeva
iznijeti itavu glavu iz tog rata.
- A zato si, drue - zapita vejk - ubio svoju tetu?
- Pa zbog ega se ve ljudi ubijaju - odgovori taj ugodni ovjek - svatko se moe
dosjetiti da je to bilo radi para. Ta je baba imala pet tednih knjiica i upravo su joj
poslali kamate kad sam je ja jednom posjetio sav rastrgan i utuen. Osim nje ja
nisam imao nikoga na tom bojem svijetu. Poao sam stoga da je zamolim da me
posvoji, a ona mi je, mrcina, rekla neka idem raditi, jer sam, veli, tako mlad, jak i
zdrav ovjek. Rije po rije, i ja je odalamih nekoliko puta araem po glavi, i tako
sam joj iznakazio itavo lice da nisam znao je li to moja tetica - ili nije. I tako sam ja
kraj nje sjedio na podu i stalno se pitao: Je li to moja tetica, ili to nije moja tetica?
I tako su me nali sutradan susjedi kako sjedim kraj nje. Poslije sam bio u ludnici na
Slupama, a kad su nas zatim prije rata izveli pred komisiju u Bohnjicama, proglasili
su me izlijeenim, pa sam odmah morao u vojsku da odsluim one godine koje sam
propustio.
Mimo njih proe neki mravi, dugaki vojnik, izmuena izgleda, s metlom u ruci.
- To je neki uitelj iz posljednje markompanije - predstavi ga lovac koji je sjedio
kraj vejka. - Sad ide da pomete ispred sebe. Vrlo je uredan ovjek. Sjedi ovdje
zbog neke pjesmice koju je ispjevao.
- Doite amo, uitelju! - viknu on ovjeku s metlom, i taj ozbiljno prie njihovoj
klupi.
- Ispriaj nam ono o uima!
Vojnik s metlom se nakalja i odeklamira:
Sve je uljivo, fronta se ee cijela,
velika u gmie po nama isto.
General ve se ee po krevetu,
svaki dan presvlai rublje isto.
Uima je u vojsci zbilja vrlo dobro,
privikle se ve i na are, pobro,
i sa praskom ui ve se spretno pari
austrijski onaj uljivac prastari.
Izmueni vojnik uitelj sjede na klupu i uzdahnu:
- To je sve, i zbog toga me je ve etiri puta presluavao gospodin istrani sudac.
- Na to zaista nije vrijedno troiti rijei - ree vejk razborito. - Radi se samo o
tome koga e oni na sudu smatrati prastarim austrijskim uljivcem. Dobro je jo
to ste upleli unutra ono parenje, time ete ih zbuniti da e biti kao budalasti. Samo
im lijepo objasnite da je uljivac mujak ui i da se enka u moe pariti samo s
mujakom uljivcem. Inae se neete iskoprcati. Sigurno niste to napisali zato to
biste htjeli nekoga uvrijediti, to je jasno. Recite samo gospodinu istraitelju da ste to
pisali radi svoje zabave, i kao to se mujak svinje zove krmak, tako se i mujaku
ui moe rei - uljivac.
Uitelj uzdahnu:
272
Pappenheimer.
- Ukratko - ree vejk - vi stojite loe, ali ne smijete gubiti nade, kao to je govorio
ciganin Janeek u Plznju, da se jo sve moe okrenuti nabolje, kad su mu godine
1879. stavljali omu na vrat zbog dvostrukog grabenog umorstva. I pogodio je, jer
su ga u posljednjem trenutku odveli ispod vjeala jer ga nisu smjeli objesiti zbog
careva roendana, koji je ba pao na taj dan kad je on trebao biti objeen. Tako su
ga onda objesili sutradan, poslije roendana, i momak je jo bio tako sretan da su ga
trei dan pomilovali, pa je valjalo obnoviti proces, jer je sve govorilo u prilog tome
da je ubistvo izvrio zapravo neki drugi Janeek. I tako su ga morali iskopati iz
kanjenikog groblja i rehabilitirati ga prenoenjem na plzenjsko katoliko groblje, a
tek se tada utvrdilo da je evangelik, pa su ga onda prevezli na evangeliko groblje i
zatim ...
- I zatim e dobiti nekoliko uaka - javi se stari saper Vodika. - E ljudi, to sve
taj ovjek ne izmisli! Imam dosta briga s tim divizijskim sudom, a ovaj mi klipan
juer, kad su nas vodili na presluavanje, tumai to je to jerihonska rua.
- Ali to nisu bile moje rijei, to je tako objanjavao sluga slikara Panuke, Matj,
nekoj staroj babi, kad ga je ona pitala kako izgleda jerihonska rua. On joj je ovako
rekao: Uzmite suho kravlje govno, metnite ga na tanjur i polijte ga vodom, pa e
vam se krasno zazelenjeti, i to vam je eto jerihonska rua - branio se vejk. Nisam ja izmislio tu bedastou, no ipak morali smo neto razgovarati kad su nas
vodili na presluavanje. Ja sam te, Vodika, samo htio malo obradovati...
- Ti e nekoga obradovati - pljunu prezirno Vodika. - ovjek ima punu glavu
briga kako da se izvue iz te petljancije i kako da izae napolje da vrati milo za
drago tim madarskim klipanima, a ti hoe da obrauje ovjeka nekakvim
kravljim govnom.
A kako se ja mogu osvetiti tim madarskim klipanima ako sjedim u zatvoru i jo se
uza sve to moram pretvarati i dokazivati sucu istraitelju da ne osjeam prema
Madarima ba nikakve mrnje? To je, moj gospodine, pasji ivot. Ali kad mi
jednom takav klipan dopadne aka, tada u ga zadaviti kao psa, ja u im dati isten
146
onamo dospio. Otac mu je, veli, bio alkoholiar i izvrio je samoubojstvo jo prije
njegova roenja, a majka mu je bila prostitutka koja se opijala i umrla u delirijumu.
Mlaa mu se sestra utopila, a starija se bacila pod vlak, brat mu je skoio sa
eljeznikog mosta na Vyehradu, a djed je ubio svoju enu, polio se petrolejem i
zapalio se; druga baka skitala se s Ciganima i otrovala se u zatvoru ibicama;
bratueda su mu nekoliko puta sudili zbog palea, pa je u tamnici u Kartouzima
prerezao vratne ile komadiem stakla; sestrina s oeve strane bacila se u Beu sa
estog kata, a i on sam je vrlo loe odgojen, tako da do desete godine nije umio ni
govoriti jer ga je, kad je jo bio estomjeseno dijete, te su ga na stolu previjali i
nekamo skoknuli, povukla maka sa stola pa je pao na pod i udario se u glavu. Od
vremena do vremena mui ga jaka glavobolja, pa u takvim momentima ne zna to
radi, te je u takvom stanju umakao s fronte u Prag, a pribrao se tek kad ga je
uhapsila vojna policija u pivari kod Fleka. Moj gospodine, trebali ste vidjeti s
kakvim su ga zadovoljstvom otpustili iz vojske, a nekih pet bakezera, koji su sjedili
s njim u istoj sobi, zapisali su za svaki sluaj na komadi papira otprilike ovo:
Otac alkoholiar. Mati prostitutka.
1. sestra (se utopila).
2. sestra (pod vlak).
Brat (s mosta).
Djed je ubio enu, petrolej, zapalio se.
2. baka (cigani, ibice) otrovala se itd.
I jedan od njih, kad je to poeo nabrajati tabnom lijeniku, nije jo stigao dalje od
bratueda, kadli mu lijenik, jer je to bio ve trei sluaj, ree: Znam, klipane,
tvoja sestrina s oeve strane bacila se u Beu sa estog kata, a ti si vrlo loe
odgojen, tako da e te zatvor popraviti. I zatim ga odveli u zatvor, svezali mu ruke
i noge unakrst, pa je odmah zaboravio i vrlo lo odgoj i oca alkoholiara i majku
prostitutku, te se radije javio dobrovoljno na frontu.
- Danas - ree jednogodinji dobrovoljac - vie nitko u vojsci ne vjeruje u nasljedno
optereenje, jer bi inae stvar ispala tako da bi morali sve generalne tabove
zatvoriti u ludnicu.
U okovanim vratima zakrinu klju i u zatvor stupi profoz:
- Infanterist vejk i saper Vodika treba da odu do gospodina istraitelja!
Ustadoe, i Vodika ree vejku:
- Vidi ih, lopove, svaki dan presluavanje, a neprestano bez rezultata. Da nas ve
jednom, do bijesa, osude i ne nateu se toliko s nama! Ovako samo itav boji dan
ljenarimo, a oni madarski klipani trkaju naokolo...
A dok su polazili na presluavanje u kancelariju divizijskog suda koja je bila
smjetena na drugoj strani u drugoj baraci, saper Vodika i vejk razgovarahu o
tome kad e ih zapravo izvesti pred redovni sud.
- Neprestano samo pusta presluavanja - ljutio se Vodika - a kad bi se od toga bar
neto rodilo! Potroe brda papira, a ovjek i ne vidi suda. Sagnjije lijepo iza
reetaka. Reci mi iskreno da li se ta juha uope moe jesti! Pa onaj kupus sa
smrznutim krumpirima! Sto mu gromova, tako glupog svjetskog rata nisam jo
nikada proivio. Ja sam to zamiljao sasvim drukije.
276
- A ja sam eto sasvim zadovoljan - ree vejk. - Jo prije nekoliko godina, kad sam
sluio aktivno, govorio je na upar Solpera da u vojsci mora da bude svatko
svjestan svojih dunosti, pa ti je uz to jo opalio takvu zaunicu da nikada nisi to
zaboravio. Ili pokojni natporunik Kvajser, kad nam je dolazio pregledavati puke,
uvijek nam je tumaio da svaki vojnik treba da pokae najveu duevnu
oelienost, jer su vojnici samo stoka koju drava hrani, daje im jesti, piti kave, daje
im duhan za lulu, pa zato oni moraju tegliti kao volovi.
da proeprka njegove stvari, a taj vam je krvnik imao u svom ruksaku tri kutije
sportskih cigareta, dakle trista cigareta. Kad se ujutro vratio u na tagalj, mi smo
mu sudili po kratkom postupku. Oborili smo ga na zemlju, a neki Bloun zadavio ga
je remenom. A bio je taj krvnik ilav kao maka.
Stari saper Vodika pijunu i nastavi:
- Nikako ga nije mogao zadaviti, ve se ciganin i usrao i oi su mu iskoile, a jo je
bio iv kao nedoklan pijetao. Tada smo ga pograbili kao maku: dvojica za glavu,
dvojica za noge i zavrnuli mu vratom. Zatim smo navukli na njega njegov ruksak
zajedno s cigaretama i bacili ga lijepo u Drinu. Ta tko bi puio takve cigarete! Ujutro
su ga svuda traili.
- Trebali ste javiti da je dezertirao - mudro primijeti vejk - i da se ve spremao na
to i da je svaki dan govorio kako e klisnuti.
- Ali tko bi mislio na takve stvari - odgovori Vodika - mi smo svoje uradili i za
drugo se nismo brinuli. Tamo je to ilo sasvim lako. Svaki dan je netko nestao, a
nisu ih ni vadili iz Drine. Plovio je tako naduti treopozivac kraj naeg ubijenog
domobranca lijepo niz Drinu i Savu u Dunav. A kad su to neki nenaviknuti vidjeli
prvi put, spopala ih je mala groznica.
- Trebali ste im dati kinin - ree vejk.
Uto uoe u baraku u kojoj su bile kancelarije divizijskog suda, i straar ih odmah
odvede u kancelariju broj osam, gdje je za stolom s hrpama spisa sjedio istraitelj
Ruller.
Pred njim je stajao nekakav zakonik i na njemu aa neispijenog aja. Na desnoj
strani stola stajalo je raspelo od imitirane slonove kosti, sa zapraenim Isusom koji
je oajniki gledao podnoje svoga kria, na kojem se nalazio pepeo i ikovi
cigareta.
Istraitelj Ruller upravo je, na alost raspetog boga, stresao pepeo s nove cigarete o
podnoje raspela i drugom rukom pridigao au s ajem koja se prilijepila o zakonik.
Oslobodivi au toga zagrljaja, listao je dalje u knjizi koju je pozajmio iz oficirskog
kasina.
Bila je to knjiga Fr. S. Krausea s naslovom koji je mnogo obeavao: Forschungen
149
protiv kojih on nita nema. Ja sam se, istina, na presluavanju svakojako izgovarao,
ali tako se mora raditi, ondje nam je dunost da laemo, kao to je govorio
odvjetnik Bass svojim klijentima. Kad me je gospodin istraitelj zapitao zato smo
prodrli u stan onoga gospodina Kkonyia, ja sam mu jednostavno rekao: Ja sam
mislio da emo se najbolje upoznati s gospodinom Kkonyiem ako ga posjetimo
Vie me nita nije pitao gospodin istraitelj, to mu je bilo sasvim dosta.
- Zapamti dobro - nastavljae vejk svoje razmatranje - da pred vojnim sudovima
ne smije nitko nita priznati. Kad sam sjedio u garnizonskom zatvoru, tada je jedan
vojnik u susjednoj sobi priznao svoju krivnju, no kad su to drugi saznali, nabili su
mu deku na glavu i prisilili ga da je morao opozvati priznanje.
- Da sam uradio to neasno, tada ne bih priznao - ree saper Vodika - no kad me
taj istrani klipan izravno zapitao: Jeste li se tukli? - ja sam mu odgovorio: Da,
tukao sam se. - A jeste li koga ispremlatili? - Jesam, gospodine istraitelju. A jeste li pri tom koga ranili? - Naravno da jesam, gospodine istraitelju! Neka
zna s kim govori. I u tom je ba ta sramota to su nas oslobodili. To je kao da ne
vjeruje da sam rastrgao opasa o te madarske klipane i da sam napravio od njih
rezance, kvrge i modrice. Ta ti si bio prisutan kad sam u jednom asu imao na sebi
tri madarska klipana, a zaas su se svi oni valjali na zemlji i ja sam po njima gazio.
A nakon svega toga takav balavi istrani klipan obustavlja protiv nas istragu! To je
kao da mi je rekao: Kud se gura, ti si mi ba sposoban za tunjavu! Kad se rat
zavri pa prijeem opet u civil, ja u ga, ljenuru, ve negdje pronai i onda u mu
pokazati da li se znam tui. A onda u doi amo u Kirly Hidu i izazvat u takvu
tunjavu kakve svijet nije vidio, pa e se ljudi skrivati u podrume kad saznaju da
sam doao ovamo, da nauim pameti te kirlyhidske vucibatine, te nitarije, te
klipane.
***
U kancelariji su sve obavili vrlo brzo. Neki narednik kojemu su usta bila jo masna
od ruka, predao je vejku i Vodiki njihove isprave drei se vrlo ozbiljno, ali nije
propustio priliku da im ne odri govor u kojem je apelirao na njihov vojniki duh, a
jer je bio Poljak iz Gornje leske, zainjao je govor raznim lijepim izrazima iz svoga
narjeja, kao marekvium, glupi rolmopsie, krajcova sedmina, svinja
152
Poslije toga se udaljie, no opet se nakon prilino vremena zau iza ugla u drugom
redu baraka Vodikin glas:
- vejku, kakvo pivo toe Kod kalea?
I kao jeka zau se vejkov odgovor:
- Velikopopoviko.
- A ja sam mislio da smichovsko - viknuo je izdaleka saper Vodika.
- Ima ondje i cur! derao se vejk.
- Dakle poslije rata, u est sati navee! - vikao je odozdo Vodika.
- Doi radije u est i po, ako bih se gdje zadrao - odgovarao mu vejk.
Zatim se jo zau, iz velike daljine, Vodikin glas:
- Zar ne moe doi u est sati?
- Dobro, doi u dakle u est - zau Vodika odgovor druga koji se udaljivao.
I tako se rastadoe dobri vojak vejk i stari saper Vodika. Wenn die Leute
auseinander gehen, da sagen sie auf Wiedersehn.
282
153
Nakon kratkog vremena, kao prije jela, opet mi pone kruljiti u elucu, i eto ti na,
eludac mi se ve, mrcina, javlja za jelo. Kadikad mislim da mi je zaista dosta, da
vie nita ne moe stati u mene, ali tek togod. im spazim nekoga da jede, ili
osjetim miris jela, ve osjeam kao da mi je eludac posve prazan. On se odmah
pone javljati za svoje pravo, i ja bih tada mogao gutati avle. Pokorno javljam,
gospodine natporunie, ja sam ve molio da mi daju dvostruku porciju. Bio sam
radi toga u Budjejovicama kod pukovnijskog lijenika, a on mi je mjesto toga
odobrio tri dana bolovanja i propisao mi samo loni iste juhe na dan. Ja u te
ve, mrcino jedna, nauiti to je glad. Doi amo jo jednom, pa e vidjeti kako e
odavde izai tanak kao kolac za hmelj! Ne djeluju tako na mene samo fine stvari,
gospodine natporunie, nego me i obine podrauju i izazivaju odmah slinu.
Pokorno javljam, gospodine natporunie, ja vas uljudno molim da mi odobrite
dvostruku porciju. Pa ako i ne bude mesa, da mi se dade bar prilog, krumpir,
284
285
A na desnom krilu trei je vod poao na izvianje terena ispod ume, te je bio
udaljen od nas dobrih deset minuta, pa se ak s te daljine moglo vidjeti kako klipani
pue, vidjele su se vatrene takice u mraku. etvrti je vod trebao da bude zatitnica,
286
156
157
na regimentstrain,
kadno pristigoe u brigadu prvi vojnici iz desete
markompanije. Dovee ih je stiglo sto dvadeset, a ostali se po snijegu odsanjkali,
zalutavi na povlaenju, pravo u ruske poloaje kao toboganom. Bilo je ondje
strano, gospodine natporunie; Rusi su u Karpatima imali poloaje gore i dolje. A
zatim, gospodine natporunie, gospodin kapetan Sgner...
- Ostavite me ve jednom na miru s tim gospodinom kapetanom Sgnerom - ree
natporunik Luk - sve ja to znam, i nemojte misliti, kad doe do juria i borbe, da
ete vi opet sluajno negdje u pukovnijskoj komori fasovati rum i vino. Bio sam
upozoren da vi strano loete, pa tko pogleda taj va crveni nos, odmah vidi koga
ima pred sobom.
- To mi je ostalo iz Karpata, gospodine natporunie. Ondje smo morali piti, hrana
nam je stizala gore sasvim hladna, rovovi su nam bili u snijegu, vatru nismo smjeli
loiti, tako da nas je odravao samo rum. A da nije bilo mene, desilo bi se kao i
drugim kompanijama gdje nije bilo ruma, pa su se ljudi smrzavali. Stoga smo svi mi
imali crvene nosove od ruma, ali to je opet bilo nezgodno zbog toga to je iz
bataljona stigao nalog da u patrolu aljemo samo one ljude koji imaju crvene
nosove.
- Ali sad je ve prola zima - primijeti znaajno natporunik.
- Rum je, gospodine natporunie, u ratu neophodno potreban u svako godinje
doba, isto kao i vino. Stvara, da tako kaem, dobro raspoloenje. Za pola olje vina
i etvrt litre ruma vojnik je voljan da se sa svakim tue... Koji to vol opet kuca na
158
289
U isto vrijeme skoi i natporunik Luk, stade tik uz vejka i izdere se na njega:
Stoko jedna! te se ueta po uskom prostoru kancelarije i svaki put pljune
prolazei mimo vejka.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie - ree vejk, poto je vidio da se
natporunik Luk ne prestaje etati i ljutito bacati u kut zguvane komadie papira,
po koje je dolazio do stola - ja sam pismo predao u redu. Naao sam sretno
gospou Kkonyi i mogu rei da je to vrlo lijepa ena. Ja sam je dodue vidio samo
kad je plakala...
Natporunik Luk sjede na krevet raunarskog podoficira i promuklim glasom
viknu:
- Kada e tome doi kraj, vejku?
vejk odgovori kao da nije uo:
- Poslije sam doivio malu neugodnost, ali ja sam sve preuzeo na sebe. Oni mi
dodue nisu vjerovali da se ja dopisujem s onom gospoom, tako da sam radije na
presluavanju progutao pismo da im zametnem svaki trag. Zatim sam se nekim
pukim sluajem, drugaije to ne mogu objasniti, upleo u neku malu i vrlo neznatnu
tunjavu. I iz toga sam se izvukao te su priznali moju nedunost i poslali me na
pukovnijski raport i obustavili dalju istragu kod divizijskog suda. U pukovnijskoj
sam kancelariji bio par minuta dok nije doao gospodin pukovnik, malo me izgrdio i
rekao mi da se odmah kod vas javim kao ordonans gospodine natporunie, i
naloio mi je neka vam javim da vas moli da odmah doete k njemu radi
markompanije. Prolo je otada ve vie od pola sata, ali gospodin pukovnik nije
znao da e me jo odvui u pukovnijsku kancelariju i da u ondje sjediti jo preko
etvrt sata, jer su mi za cijelo to vrijeme zadrali plau, a trebala mi je biti isplaena
od regimente, a ne od kompanije, jer su me vodili kao pukovnijskog zatvorenika.
Kod njih je uope sve tako ispremijeano i isprepleteno da bi ovjek od toga
pobudalio...
Kad je natporunik Luk uo da je ve pred pola sata trebao biti kod pukovnika
Schrdera, poeo se brzo oblaiti pa ree:
290
blesavog ordonansa!)... Halo, zar spava ili ta ti je? Odgovaraj dakle kad te kolega
pita! Ti dakle jo nita ne zna? Ne taji! Zar vam nije nita rekao va raunarski
narednik, da ete fasovati konzerve? Veli da nisi s njime o tom govorio? Blesane
jedan! Kae da te se to nita ne tie? (uje se smijeh.) Dobio si valjda vreom po
glavi. Kad bude dakle neto znao, tada nam telefoniraj u dvanaestu
markompaniju, zlatni moj blesane! Odakle si ti?
- Iz Praga.
- Pa onda bi trebao biti bistriji... I jo neto: Kad je va raunarski narednik otiao u
kancelariju?
- Zvali su ga maloas.
- Vidi ti njega, a prije nam to nisi mogao rei? I na je maloas otiao, tu se neto
kuha. Jesi li razgovarao s komorom?
- Nisam.
- Isuse Kriste, a veli da si iz Praga? Ti se ne brine ni za to. Kud se skita itave
dane?
- Ja sam tek pred jedan sat stigao od divizijskog suda.
- To je druga stvar, drue, doi u jo danas do tebe. Pozvoni dvaput!
vejk je upravo htio pripaliti lulu, kadli opet zazvoni telefon.
- Piite vi mene lijepo s tim vaim telefonom - pomisli vejk - sad u se ja ovdje s
vama zabavljati!
No telefon je neumoljivo zvrjao, tako da je vejk izgubio strpljivost: uze u ruke
slualicu i dreknu u telefon:
- Halo, tko je tamo? Ovdje ordonans vejk iz jedanaeste markompanije.
Po glasu je vejk prepoznao da govori natporunik Luk.
- to radite svi vi ondje? Gdje je Vank, pozovite ga odmah k telefonu!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, telefon je maloas pozvonio.
- ujte, vejku, ja nemam vremena da se tu s vama zabavljam. Telefonski
razgovori u vojsci nisu nikakvo telefonsko brbljanje kao kad koga zovemo na ruak.
Telefonski razgovori moraju biti jasni i kratki. Pri telefonskim razgovorima otpada i
pokorno javljam, gospodine natporunie. Pitam vas dakle, vejku, je li vam pri
ruci Vank! Neka odmah doe k telefonu!
- Nije mi pri ruci, pokorno javljam, gospodine natporunie. Maloas su ga pozvali
odande iz kancelarije, nije tome ni etvrt sata, da doe u pukovnijsku kancelariju.
- im doem, vejku, odmah u s vama obraunati. Zar se ne moete izraavati
kratko? Dobro sad pripazite na ono to u vam rei! I gledajte da dobro razumijete,
kako se ne bi kasnije ispriavali da je telefon krao. Odmah, im objesite slualicu
...
Stanka. Ponovo zvonjenje, vejk uzima slualicu, a na njega se osu sva sila grdnji:
294
296
Sada je sjedio sav oajan to mu vie nita ne prija. Nije ni znao to govori, a na
prianje o emajlnim bojama uope nije reagirao.
Bio je zauzet svojim vlastitim mislima i trabunjao je neto, da bi lokalni vlak trebao
da vozi iz Tebonje u Pelhimov i natrag.
Kad je vejk uao u kantinu, Vank je jo jednom pokuavao objasniti tabnom
naredniku u brojevima to se moglo zaraditi na jednom kilogramu cementnog liila
za graevine, na to mu je tabni narednik odgovorio potpuno bez veze:
- Umro je pri povratku i ostavio za sobom samo pisma.
Opazivi vejka, pobrkao ga je jamano s nekim ovjekom koji mu nije bio drag, te
stade grditi vejka da je trbuhozborac.
vejk prie k Vanku koji je takoer bio nakien, ali je uz to bio vrlo ugodan i mio.
- Gospodine raunarski narednie - raportirao mu vejk - treba da odmah odete u
magazin, ondje vas ve eka cuksfirer Fuchs sa deset vojnika, dijelit e se
konzerve. Treba da odete treim korakom. Gospodin natporunik je ve dvaput
telefonirao.
Vank prasnu u smijeh:
- Ba bih bio budala, moj dragi! Morao bih sam sebe grditi, anele moj. Za sve ima
dosta vremena, ne gori kua, dijete zlatno. Kad bude gospodin natporunik Luk
toliko puta opremao markompanije kao ja, tada e tek moi neto govoriti i nee
nikoga suvino optereivati svojim treim korakom. Ja sam ve dobio u
pukovnijskoj kancelariji zapovijed da sutra polazimo, pa se valja spremiti i odmah
fasovati hranu za put. Pa to sam uradio: doao sam lijepo ovamo da popijem etvrt
litre vina, a ovdje se lijepo sjedi pa me za drugo i nije briga. Konzerve e ostati
konzerve, a fasovanje - fasovanje. Ja poznajem magazin bolje nego gospodin
natporunik, a znam i to to se govori na takvom dogovoru gospode oficira kod
gospodina pukovnika. Gospodin pukovnik samo zamilja u svojoj fantaziji da u
magazinu ima konzervi. Na pukovnijski magazin nije nikad ni imao zalihe konzervi,
nego ih je dobivao od brigade od sluaja do sluaja ili ih je pozajmljivao od drugih
pukovnija s kojima je doao u dodir. Samo beneovskoj pukovniji dugujemo preko
trista konzervi. Hehe! Neka priaju na dogovoru to hoe, ali urbe nema! Ta rei
e im i sam magaziner kad onamo dou, da su pobenavili. Jo ni jedna
markompanija nije dobila konzerve za put.
- Zar ne, stari krumpirau? - obrati se on na tabnog narednika, ali taj je ve tonuo u
san ili ga je spopadao mali delirij, jer je na to pitanje odgovorio ovo:
- Dok je koraala, drala je nad sobom otvoren kiobran.
- Najbolje ete uraditi - nastavljae raunarski narednik Vank - ako sve pustite niz
vodu. Ako su danas u pukovnijskoj kancelariji rekli, da sutra putujemo, tada to ne
smije vjerovati ni malo dijete. Moemo li putovati bez vagona? Dok sam jo bio
ondje, telefonirali su na kolodvor. Odgovorili su im da nemaju ni jedan slobodni
vagon. Isto je tako bilo i s posljednjom markompanijom. Stajali smo tada dva dana
na kolodvoru i ekali dok nam se tko smiluje i poalje po nas vlak. A poslije nismo
znali ni kamo putujemo. Ni pukovnik nije znao, ve smo bili proputovali itavu
Madarsku, a jo uvijek nitko nije znao hoemo li u Srbiju ili na Rusiju. Na svakoj
smo stanici govorili direktno sa tabom divizije. Bili smo samo neka zakrpa.
298
Konano su nas prikrpali pod Duklu, ondje su nas Rusi rasprili pa smo se ponovo
poli formirati. Samo bez urbe! Sve e se u toku vremena razjasniti, i ni u emu se
160
162
sie in schn ausgestatteten Bnden ...moda je tu netko meu vama, koji se toga
sjea.
Raunarski narednik od dosade poe bubnjati prstima nekakav mar, ali nije se
morao dugo dosaivati, jer su se otvorila vrata i u kantinu ue kuhar oficirske
menae, Jurajda, i prilijepi se uz jednu stolicu.
- Mi smo danas - probunca on - dobili zapovijed da poemo dignuti konjak za put. Budui da nismo imali prazne opletene boce za rum, morali smo je isprazniti. Dobro
nam je udarilo u glavu! Kuhinjsko osoblje je sasvim poaavilo. Ja sam se zabrojio
za nekoliko porcija, pa kako je gospodin pukovnik doao kasno, nije ostalo za njega
nita. Sad mu tamo prave omlet. To vam je lakrdija.
- To je krasna pustolovina - primijeti Vank koji je uvijek pri vinu vrlo volio lijepe
rijei.
Kuhar Jurajda poe tada filozofirati, to je stvarno odgovaralo njegovom bivem
zanimanju. On je naime prije rata izdavao okultistiki asopis i knjinicu Zagonetke
ivota i smrti.
U vojsci se uvukao u pukovnijsku kuhinju pa je vrlo esto pustio da prigori kakva
299
164
166
167
pukovnijskom kancelarijom?
- Drek oni znaju kao i mi!
- Ne budite prosti, gospoice! Jeste li ve fasovali konzerve? Nai su poli onamo,
ali nisu donijeli nita. Magazin je bio zatvoren.
- I nai su doli praznih ruku.
- To je uope nepotrebna panika. Kamo misli da putujemo?
- U Rusiju!
- Meni se ini vjerojatnije da emo u Srbiju. To emo vidjeti kad stignemo u Petu.
Ako nas odvezu nadesno, tada je to Srbija, a nalijevo Rusija. Imate li ve torbe za
170
Kad se vejk probudio u rano jutro koje se javilo s mirisom kuhanih kavenih
konzervi iz svih kuhinja, mehaniki je objesio slualicu kao da je upravo zavrio
telefonski razgovor, i proetao se po kancelariji malom jutarnjom etnjom i uz to
zapjevao.
Poeo je pjesmu odmah iz sredine: kako se vojnik preobukao u ensko odijelo i
poao svojoj dragani u mlin, gdje je mlinar odredio da prespava s njegovom keri,
ali je prije toga pozvao mlinaricu:
Draga mama, daj veeru,
nek' se cura naveera!
I mlinarica je nahranila toga podlog klipana. A poslije toga dolazi obiteljska tragedija:
Ustadoe oni rano,
na vratima j' napisano:
Vaa kerka Ana Nana
nije djeva sauvana.
vejk je zavretak pjesme otpjevao tako glasno da je kancelarija oivjela, jer se
probudio raunarski narednik Vank i upitao koliko je sati.
- Upravo su malo prije odsvirali ustajanje.
- Onda u ustati tek poslije kave - odlui Vank koji je uvijek imao dosta vremena
za sve - ionako e nas bez ikakve potrebe natjeravati kao ono juer s onim
konzervama.
I Vank zijevnu i upita da li je sino, kad je doao kui, mnogo govorio.
- Samo tako malo uz put - ree vejk - neprestano ste neto govorili o nekakvim
oblicima, da oblik nije oblik i ono to nije oblik, da jest oblik, i da taj oblik opet nije
oblik, ali svladalo vas je brzo pa ste zaas zahrkali, kao kad pila pili.
vejk zamuknu, proeta se do vrata, pa onda opet do narednikova kreveta, stade
pred njim i ree:
- to se mene tie, gospodine raunarski narednie, kad sam uo to ste vi priati o
tim oblacima, ja sam se odmah sjetio nekog Ztke, plinara. On je bio na plinskoj
stanici na Letni u Pragu i ondje palio i gasio plinske svjetiljke. Bio je to prosvijeen
ovjek, a obilazio je sve mogue krme po Letni, jer je izmeu paljenja i gaenja
svjetiljaka imao mnogo vremena, pa je prema jutru na plinskoj stanici govorio
upravo tako kao i vi, samo to je on govorio: Kocka je brid, zato je kocka
bridovita. Ja sam to uo vlastitim uima kad me je jednom neki pijani policajac
zbog oneienja ulice zabunom predveo na plinarsku stanicu umjesto na policijsku
straarnicu.
- A kasnije je taj Ztka - ree vejk tiho - svrio vrlo loe. Uao je u Marijinu
kongregaciju, pa je s nebeskim kozama polazio na propovijedi sveenika Jemelke u
crkvi sv. Ignacija na Karlovu trgu te je jednom, kad su na Karlovu trgu kod sv.
Ignacija bili misionari, zaboravio u svom rejonu ugasiti svjetiljke, tako da je ondje
plin gorio po ulicama bez prekida tri dana i noi.
- To je vrlo loe - nastavi vejk. - Kad ovjek odjednom pone filozofirati, to
uvijek smrdi na delirijum tremens. Prije nekoliko godina premjestili su u nau
pukovniju nekog majora Blchera iz sedamdeset pete pukovnije. On bi nas svakog
mjeseca jedanput sazvao i postrojio u kvadrat, pa bi s nama raspravljao ta je to
305
vojniki starjeina. On nije pio nita drugo nego samo ljivovicu. Svaki oficir,
vojnici, tumaio bi nam on u dvoritu vojarne, sam po sebi predstavlja
najsavrenije bie, koje ima sto puta toliko pameti koliko imate vi svi skupa. Uope,
vojnici, vi ne moete ni zamisliti nita savrenije od oficira, pa makar mislili na to
itav svoj ivot. Svaki oficir je prijeko potrebno bie, dok ste vi, vojnici, samo
sluajna bia, vi moete postojati, ali ne morate. Kad bi, vojnici, dolo do rata, pa
biste vi pali na bojnom polju za naeg cara, dobro, time se ne bi mnogo promijenilo,
ali kad bi prije toga pao va oficir, vi biste tek tada vidjeli kako vi ovisite o njemu i
kakav je to gubitak. Oficir mora egzistirati, a vaa egzistencija potjee zapravo samo
od gospode oficira; vi od njih potjeete, vi bez oficira ne moete postojati, vi ne
moete bez svojih vojnikih starjeina ni prdnuti. Za vas je, vojnici, oficir moralni
zakon, razumjeti vi to ili ne, a jer je svaki zakon morao imati svog zakonodavca,
vojnici, to je samo oficir bie prema kojemu se osjeate i morate se u svemu
osjeati obavezni, pa bez ikakva izuzetka izvriti svaki njegov nalog makar vam se
on i ne svia.
A tada je jednom, kada je zavrio, obiao kvadrat i zapitao svakog pojedinog:
- to osjea kad prekorai vrijeme izlaska?
Vojnici su zbunjeno odgovarali: da jo nisu prekoraili vrijeme, ili da im je nakon
svakog prekoraenja slabo u elucu, jedan da je predosjeao pritvor itd. Major
Blcher je odmah naredio da se svi ti izdvoje, pa e po podne vjebati unjeve u
dvoritu za kaznu to se ne znaju izraziti to osjeaju. Prije nego je doao red na
mene, ja sam se sjetio o emu je on posljednji put s nama raspravljao, pa kad je
pristupio k meni, rekoh mu sasvim mimo:
- Pokorno javljam, gospodine majore, kad god prekoraim vrijeme izlaska, ja uvijek
osjeam u sebi neki nemir, strah i grinju savjesti. Ali ako dobijem izlazak preko
vremena pa se vratim u kasarnu na vrijeme tada me obuzme neki blaeni mir i po
meni gmie neko unutranje zadovoljstvo.
Svi su se naokolo smijali, a major Blcher dreknu na mene:
- Po tebi, klipane, gmiu stjenice kad spava na krevetu. Ta mizerija pravi jo i
sprdnju od toga!
I dobio sam za to takve pange da je bila milina.
- U vojsci i ne moe biti drukije - ree raunarski narednik proteui se lijeno na
krevetu - to je ve tako uobiajeno, odgovorio ti kako mu drago, uradio ti to mu
drago, uvijek moraju nad tobom visjeti oblaci i grmjeti gromovi. Bez toga nema
discipline.
- Sasvim ste dobro rekli - ree vejk. Nikad neu zaboraviti kako su zatvorili
regruta Pecha. Zapovjednik ete bio je neki Moc, pa je on skupio regrute i pitao
svakog od njih odakle je.
306
sajmova.
Major Rohell odmah dreknu, udari nogom o zemlju i odmah ga dade odvesti u
bolnicu, u odio za umobolne. Od tada je Pech bio najgori vojnik, koga su stalno
kanjavali.
- Vojnike je teko odgajati - ree raunarski narednik Vank zijevajui. - Vojnik koji
nije bio u vojsci kanjavan, to i nije pravi vojnik. Moda je jo i vrijedilo u mirno
doba da je vojnik, koji je bez kazne odsluio vojni rok, imao kasnije prednost u
civilnoj slubi. Danas ba oni najgori vojnici, koji u mirno doba nisu izali iz
zatvora, sad su u ratno doba najbolji vojnici. Sjeam se infanterista Sylvanusa iz
osme markompanije. On je prije bio kanjavan jednom kaznom za drugom, i to
kakvim kaznama! Nije ga bilo sram da ukrade drugu posljednji novi, a kad je
uao u borbu, on je prvi presjekao zapreke od ica, zarobio tri momka i jednoga
odmah na putu ustrijelio jer nije imao u njega povjerenja. Dobio je veliku srebrnu
kolajnu, priili su mu dvije zvjezdice, pa da ga kasnije nisu objesili pod Duklom, bio
bi ve odavno vodnik. Ali morali su ga objesiti, jer se nakon jedne bitke prijavio u
izvianje, te ga je neka druga patrola iz druge pukovnije nala, kako pretrauje
depove mrtvaca. Nali su kod njega oko osam depnih satova i mnogo prstenja.
Tako su ga onda objesili kraj taba brigade.
- Odatle se vidi - primijeti mudro vejk - da svaki vojnik mora izvojtiti svoj
poloaj.
Uto zazvoni telefon. Raunarski narednik poe k telefonu i mogao se razabrati glas
natporunika Luka koji je pitao to je s konzervama. Zatim su se uli neki
prigovori.
- Zbilja ih nema, gospodine natporunie! - vikao je u telefon Vank. - Ta odakle bi
bilo, to je samo fantazija onih gore iz intendanture. Bilo je sasvim nepotrebno to
smo slali onamo vojnike. Ja sam vam htio telefonirati... Da sam bio u kantini? A tko
je to rekao? Onaj okultist kuhar iz oficirske menae? Skoknuo sam onamo na
asak. Znate li, gospodine natporunie, kako je taj okultist nazvao onu paniku s tim
konzervama? Strahota neroenog. Ne, gospodine natporunie, potpuno sam
trijezan, to radi vejk? Ovdje je! Da ga zovnem?
- vejku, na telefon! - ree raunarski narednik i dodade tiho:
- A ako vas upita kakav sam se vratio, tada recite da je sve bilo u redu.
vejk se javi na telefonu:
- vejk, pokorno javljam, gospodine natporunie.
- ujte, vejku, kako je to s tim konzervama? Je li sve u redu?
- Nema ih, gospodine natporunie, nema im ni traga.
- elio bih, vejku, da mi se uvijek ujutro javite dok smo u logoru. A kad poemo,
bit ete stalno kraj mene. to ste radili noas?
- Cijelu sam no proveo za telefonom.
- Je li bilo to novo?
- Bilo je, gospodine natporunie.
- vejku, nemojte opet ludovati! Je li tko javio odakle to vano?
- Javili su, gospodine natporunie, ali tek za devet sati.
- Zato mi to niste odmah javili?
308
i ujutro! Wieder eine Besprechung, der Teufel soll das alles buserieren!
Objesite
slualicu, pa pozovite na telefon Vanka!
Raunarski narednik Vank javi se na telefon:
- Rechnungsfeldwebel Vank, Herr Oberleutnant.
- Vank, naite mi odmah drugog momka! Taj lopov Baloun poderao mi je do
jutra svu okoladu. Da ga sveemo? Ne, dat emo ga meu sanitetlije. Ljudeskara
je kao gora, pa moe vui ranjenike iz borbe. Poslat u ga odmah k vama. Uredite
to u pukovnijskoj kancelariji i vratite se odmah u etu. Mislite li da emo brzo na
put?
- Nema urbe, gospodine natporunie. Kad smo trebali poi s devetom
markompanijom, tada su nas vukli za nos itava etiri dana. S osmom isto tako.
Samo je s desetom bilo bolje. Najprije smo bili u pripravnosti, u podne smo dobili
zapovijed, a navee smo otputovali, ali zato su nas kasnije vucarali po itavoj
Madarskoj, jer nisu znali kakvu bi rupu i na kojem bojitu s nama zatrpali.
U toku itavog tog vremena, otkako je natporunik Luk postao zapovjednik
jedanaeste markompanije, on se nalazio u stanju koje se zove sinkretizam; trudio
se da pojmovne sporove ublauje s pomou poputanja u tolikoj mjeri da je dolazilo
do zbrke pojmova.
Stoga je on i sada ovako odgovorio:
- Da, moe biti, to je ve tako. Ne mislite dakle da emo danas otputovati? U devet
sati imamo dogovor s gospodinom pukovnikom ... A propos, znate li vi da ste
173
dienstfhrender?
Ja samo tako. Sastavite mi... Priekajte, to biste trebali
sastaviti?... Aha, spisak podoficira, otkad slue ... Zatim zalihe kompanije.
Nacionalnost? Da, da, i to ... Ali glavno je da poaljete toga novog momka... Kakve
vjebe izvodi danas fhnrich Pleschner sa svojim vojnicima? Vorbereitung zum
174
310
vejk je ostao kraj telefona s istinskim uivanjem i na sva pitanja to ima novo,
odgovarao je, da se jo nita sigurno ne zna.
- I ja tako mislim - ree vejk. - Kad bih javio gospodinu natporuniku da treba in
der Folge genauer erlaubt gewesen oder das selbst einem hingegen immerhin
eingeholt werden, on bi se i uvrijedio.
- Ima vam strano osjetljivih ljudi - nastavi vejk zanijevi se opet u uspomene. Jednom sam se iz Vysoana vozio tramvajem u Prag, a u Libnju ue unutra neki
gospodin Novotny. im sam ga prepoznao, pooh k njemu na platformu i upustih
se u razgovor kako smo obojica iz Drova. No on se izderao na mene, neka mu ne
dodijavam, jer me on, veli, ne poznaje. Ja mu poeh objanjavati neka se samo
podsjeti da sam ja kao mali djeak dolazio k njemu s majkom koja se zvala
Antonija, a otac da se zvao Prokop i da je bio nadglednik ekonomije. Ali ni poslije
toga nije htio priznati da se poznajemo. Tada mu rekoh i neke blie pojedinosti, da
su u Draovu bila dva Novotnja, Tonda i Josef. I on da je ba taj Josef, i da su mi
pisali o njemu iz Drova da je nastrijelio svoju enu kad ga je korila to pije. A
tada on razmahnu rukom, ja se izmaknem, te on razbi staklo na prednjoj platformi,
ono veliko ispred vozara. I tako nas obojicu skinuli s tramvaja, odveli na policijski
komesarijat i ondje se pokazalo da je zato bio tako osjetljiv jer se uope nije zvao
Josef Novotny, nego Eduard Doubrava, a bio je iz Montgomeryja u Americi pa je
doao posjetiti roake, od kojih potjee i njegova obitelj.
Telefon prekide vejkovo prianje i neki hrapavi glas iz mitraljeskog odjela opet
upita da li se polazi. Ujutro je, veli, dogovor kod gospodina pukovnika.
Na vratima se pojavi, blijed kao krpa, kadet Biegler, najvei blesan u itavoj
kompaniji, jer se trudio da se u jednogodinjoj koli istakne svojim znanjem.
Kimnuo je Vanku da izae s njim u hodnik, gdje su dugo razgovarali.
Kad se Vank vratio, smjekao se prezirno.
- To je pravi vol - ree vejku. - Zaista u naoj markompaniji imamo krasne
primjerke! I on je bio na dogovoru kod pukovnika, pa kad su se rastajali, naredio je
gospodin natporunik da svi vodnici izvre pregled puaka i da budu pri tome strogi.
314
imao. Kad smo ujutro krenuli dalje, vidjeli smo kako na kruki kraj ceste visi sveti
Ivan iz Nepomuka, objeen o grani. Eto to je ta anegdota, a sada da opet objesimo
slualicu.
I telefon je opet odnosio drhtaje novog nervnog ivota kad je stari sklad i mir u
logoru bio poremeen.
U to je vrijeme natporunik Luk u svojoj sobi prouavao ifre koje je upravo
dobio iz taba pukovnije zajedno s uputom kako ih valja odgonetnuti, i ujedno tajnu
ifriranu zapovijed o pravcu kojim e marbataljon poi prema galicijskoj granici
(prva etapa):
7217 - 1238 - 475 - 2121 - 35 = Moon
8922 - 375 - 7282 = Rab
4432 - 1238 - 7217 - 375 - 8922 - 35 = Komarn (o)
7282 - 9299 - 310 - 375 - 7881 - 298 - 475 - 7979 = Budapet (Budimpeta).
Odgonetavajui ove brojeve, natporunik Luk uzdahnu:
- Der Teufel soll das buserieren.
178
316
TREI DIO
SLAVNE BATINE
317
I. KROZ MADARSKU
doivio dananji dan! Ne alim umrijeti kad smo izvojevali slavnu pobjedu i vratili
caru njegovu zemlju!
U tom trenutku, dragi vojnici, odjeknue iz logora velianstveni zvuci nae himne
Boe, ivi, Boe titi irei se snano i uzvieno po bojnom polju. Pali vojnik,
rastajui se sa ivotom, pokua se jo jedanput pridii.
- ivjela Austrija! - viknu oduevljeno. - ivjela Austrija! Neka se nastavi ta divna
pjesma! ivio na vojskovoa! ivjela vojska!
I umirui vojnik prikloni se jo jednom maralovoj desnici koju i poljubi, a zatim
klonu i iz njegove plemenite due vinu se tihi i posljednji uzdah. Vojskovoa stajae
otkrivene glave pred mrtvim tijelom jednoga od najvrednijih vojnika.
- Valja mu zaista zavidjeti na ovako krasnoj smrti - ree ganuto maral i sakri lice u
sklopljene dlanove.
- Dragi vojnici - zavri vojni sveenik - i ja vama elim da svi doekate ovako
krasnu smrt.
Sjeajui se toga govora vieg vojnog sveenika Ibla. vejk ga je mogao s punim
pravom nazvati, a da mu ni najmanje ne uini krivo, blesanom na kvadrat.
Poslije toga poe vejk govoriti o poznatim zapovijedima koje su im proitali prije
ulaska u vlak. Prva je bila zapovijed cjelokupnoj vojsci, potpisana od Franje Josipa,
a druga zapovijed nadvojvode Josipa Ferdinanda, vrhovnog zapovjednika istone
vojne skupine. Obje su se zapovijedi odnosile na dogaaje u Duklanskom klancu
dne 3. travnja 1915. kad su dva bataljona 28. pukovnije prele k Rusima zajedno s
oficirima i uz zvukove pukovnijske glazbe.
Obje su im zapovijedi proitane drhtavim glasom i u prijevodu su glasile ovako:
Vojna zapovijed za dan 17. travnja 1915.
Pun bola nareujem da se 28. c. i kr. pje. pukovnija zbog kukaviluka i
veleizdaje izbrie iz sastava moje vojske. Pukovnijska zastava neka se oduzme toj
obeaenoj pukovniji i neka se preda u vojni muzej. Dananjim danom prestaje
da postoji pukovnija koja je, moralno otrovana ve kod kue, krenula na bojite
da poini veleizdaju.
Franjo Josip I
Zapovijed nadvojvode Josipa Ferdinanda
eke su trupe u toku bojnih operacija razoarale, osobito u posljednjim
borbama. Naroito su razoarale prilikom obrane rovovskih poloaja u kojima su
se nalazile dulje vremena, to je esto iskoristio neprijatelj da uspostavi dodir i
vezu s podlim elementima ovih trupa.
Napadaji neprijatelja, potpomognutog od ovih izdajica, obino su uvijek bili
usmjereni protiv onih odsjeka fronte koji su bili zaposjednuti od takvih trupa.
esto je neprijatelju polazilo za rukom da iznenadi nae jedinice i da, tako rei
bez ikakva otpora, prodre u nae poloaje i zarobi prilino velik broj branilaca.
Neka se tisuu puta stide i srame, neka padne prezir na ove neasne bijednike koji
su izdali cara i dravu i koji kaljaju ne samo ast slavnih zastava nae slavne i
hrabre vojske, nego i ast one narodnosti kojoj pripadaju.
Prije ili poslije stii e ih tane ili krvniki konopac.
320
Dunost je svakog pojedinog ekog vojnika koji osjea u sebi ast, da svojem
zapovjedniku prijavi takva nitariju, hukaa i izdajicu.
Tko to ne uradi, i sam je izdajica i nitarija.
Ova zapovijed neka se proita svima vojnicima ekih pukovnija.
C. i kr. 28. pukovnija, po zapovijedi naega vladara, ve je izbrisana iz sastava
nae vojske i svi e zarobljeni prebjezi iz te pukovnije krvlju platiti svoju teku
krivicu.
Nadvojvoda Josip Ferdinand
- Sad su nam to proitali malo prekasno - ree vejk Vanku. - Veoma se udim to
su nam to proitali tek sada, a car je izdao tu zapovijed ve 17. travnja. Moglo bi se
initi kao da nam to prije nisu htjeli proitati zbog nekih posebnih razloga. Da sam ja
car, ja ne bih dopustio da se moja zapovijed tako odgaa. Ako ja izdam zapovijed
17. travnja, tada se ona mora i proitati sedamnaestog travnja u svim pukovnijama,
makar i sjekire padale s neba.
Na drugom kraju vagona, nasuprot Vanku, sjedio je kuhar okultist iz oficirske
menae i neto pisao. Iza njega su sjedili momak natporunika Luka, bradati
gorostas Baloun i telefonist Chodounsk, koji je dodijeljen 11. markompaniji.
Baloun je vakao komad komisnoga kruha i preplaeno tumaio telefonistu
Chodounskom da nije kriv to u onoj guvi pri ulaenju u vlak nije mogao ui u
tabni vagon gdje je njegov natporunik.
Chodounsk ga je plaio da sad vie nema ale i da e za to dobiti metak.
- Kad bi ve jednom bio kraj tome mrcvarenju! - jadao se Baloun. - Jednom sam
ve gotovo nastradao na manevrima kod Votica. Marirali smo gladni i edni, pa
kad je do nas dojahao bataljonski autant, ja viknuh: Dajte nam vode i kruha! On
okrenu konja prema meni i ree mi, kad bi bio rat, da bih morao izai iz reda i da bi
me on dao strijeljati, a sada e me zatvoriti u garnizonski zatvor. Ali tada sam imao
veliku sreu jer mu se putem, kad je poao da to javi tabu, poplaio konj, pa je pao
s konja i, hvala bogu, skrhao vrat.
Baloun teko uzdahnu i zagrcnu se zalogajem kruha, a kad se pribrao, poudno
pogleda dvije uprtnjae natporunika Luka koje je imao na brizi.
- Fasovala su gospoda oficiri - ree turobno - jetrene konzerve i madarsku salamu.
Tako komadi.
I gledao je pri tom tako eznutljivo one dvije uprtnjae svoga natporunika kao
kakvo naputeno pae, koje je gladno kao vuk pa sjedi kraj vrata trgovine
suhomesnatom robom i udie paru od suhog mesa koje se unutra kuha.
- Ne bi nam kodilo - ree Chodounsk - kad bi nas gdje doekali s kakvim dobrim
rukom. Kad smo na poetku rata putovali u Srbiju, tada smo se prederali na
svakoj stanici jer su nas svagdje astili. Od gujih bataka izrezivali smo komade
najboljeg mesa pa smo se njima igrali ovinjaka na ploama okolade. U Osijeku
u Hrvatskoj donijeli su nam u vagon dva gospodina u ime veterana velik kotao
peenih zeeva, ali vie nismo mogli izdrati, pa smo im sve to izlili na glavu. Po
svim prugama nismo nita drugo radili, nego samo bljuvali iz vagona. Kapral
Matjka u naem vagonu tako se naderao da smo mu morali staviti dasku preko
trbuha i skakati po njoj kao kad se kupus gazi, pa mu je tek tada laknulo i curilo iz
321
Kad smo putovali kroz Madarsku, tada su nam na svakoj stanici ubacivali u vagon
peene kokoi. Od njih nismo jeli nita drugo nego samo mozak. U Kapofalvi
bacali nam Madari u vagone itave komade peenih svinja, pa je jedan drug dobio
u glavu itavu peenu svinjsku glavu tako da je poslije toga natjeravao toga
darivaoca s opasaem preko tri kolosijeka.
Ali zato ve u Bosni nismo dobili ni vode. No do Bosne smo imali, premda je to bilo
zabranjeno, svakojakih rakija po miloj volji i potoke vina. Sjeam se da su nas na
nekom kolodvoru neke gospoe i gospoice poastile pivom, no mi smo im se
pomokrili u kantu s pivom, te su one pobjegle glavom bez obzira.
Svi smo itavim putem bili kao u nekom bunilu, pa ja nisam mogao ni razabrati
irovskog asa, kad odjednom, prije nego smo i oekivali, pade zapovijed da svi
izaemo iz vagona, a nismo ni dovrili kartanje. Neki kapral, ne znam vie ni kako
se zvao, vikao je na svoje ljude da pjevaju:
179
Und die Serben mussen sehen, dass wir Oesterreicher Sieger, Sieger sind. No
netko ga je odostrag udario nogom pa se sruio preko tranica. A zatim vika da se
puke sloe u piramide, i vlak se odmah okrenuo i vratio se natrag prazan, samo zna
se, kao to se obino deava za panike, odvezao je sa sobom nau hranu za dva
dana. A odande, kao od onog drvea ondje, poee ve praskati rapnele. Stigao je
uto s drugog kraja zapovjednik bataljona i zvao sve na vijeanje, a zatim je doao i
na natporunik Macek, eh kao panj, ali je govorio samo njemaki, pa nam je
rekao, blijed kao krpa, da se ne moe dalje putovati, da je pruga baena nou u zrak
na lijevom krilu. Ali to je jo daleko od nas. Mi emo, veli, dobiti pojaanje pa
emo ih sve pobiti. Nitko neka se ne preda ako bi do ega dolo, jer Srbi, kau,
odreu zarobljenicima ui i nosove i izvade im oi. to nedaleko od nas praskaju
rapnele, to neka nas nita ne uznemiruje. To se, veli, vjeba u gaanju nae
topnitvo. Odjednom se negdje iz brda zau tatatatatatata. To se, veli, vjebaju nai
mitraljesci. Zatim se s lijeve strane zau topovska paljba, a mi je sad usmo prvi put
322
323
181
naprotiv, sva su gospoda oficiri nai pravi prijatelji i osobito se prema meni
vladaju kao roeni otac. Javit u ti to prije broj nae ratne pote...
Ovo je pismo napisano ovako uslijed prilika koje su nastale kad je kuhar okultist
izazvao gnjev pukovnika Schrdera, koji ga je dotad titio, ali za kojega je opet na
oprotajnoj veeri s oficirima marbataljona, nesretnim sluajem, ponestalo rolanog
teleeg bubrenjaka, pa ga je pukovnik Schrder poslao u markompaniju na frontu,
a oficirska pukovnijska kuhinja povjerena nekom nesretnom uitelju iz Zavoda za
slijepe na Klrovu.
Kuhar okultist preleti oima jo jednom preko svoga pisma koje mu se inilo vrlo
diplomatskim i koje ga treba zadrati bar malo dalje od ratita, jer govorio tko to
mu drago, ipak se i na fronti moe zabuavati ako je ovjek u kuhinji.
On je dodue, dok je jo bio u civilu urednik i vlasnik okulistikog asopisa za
zagrobne nauke, napisao veliku raspravu o tome da se nitko ne treba bojati smrti, a i
raspravu o seobi dua.
I on je dakle priao k vejku i Vanku da im kibicira. Izmeu obojice igraa nije u
tom trenu bilo nikakve razlike u vojnom inu. Sad vie nisu igrali udvoje, nego
marija utroje s Chodounskm.
Ordonans vejk prostaki je grdio raunarskog narednika Vanka:
- Ja vam se udim da moete igrati tako blesavo. Ta vidite da on igra betel. Ja
nemam bundeve, a vi ne okreete osmicu i bacate kao najgluplje govedo irovskog
donjaka, pa e ta budala jo i dobiti.
- udne mi galame zbog jednog izgubljenog betela - glasio je pristojni odgovor
raunarskog narednika - a vi sami igrate kao idiot. Ja treba da isiem iz prsta
bundevsku osmicu, a uope nemam nikakve bundeve, nego sam imao samo velike
zelene i irove, bitango jedna.
- Tada ste trebali sve nositi, pametnjakoviu - ree smijeei se vejk. - To vam je
ba tako kao jednom kod Vala, dolje u restauraciji, kad je bio ondje neki
nespretnjakovi koji je mogao odnijeti sve redom, ali nije tako igrao, nego je uvijek
najmanje karte odlagao u talon i svakoga pustio u betel. Ali kakve je imao karte! Od
svih boja najvie. Kao to sada ne bi imao nita od toga ako biste vi nosili sve
redom, tako ni tada od njega, ni ja ni itko drugi koji smo bili ondje, nego bismo
samo plaali. I ja mu konano rekoh: Gospodine Herolde, budite tako ljubazni,
igrajte skroz i ne pravite budalatine! Ali on se na mene izderao, da moe igrati to
hoe, i neka drimo jezik za zubima, jer je on svrio sveuilite. Ali to ga je skupo
stajalo. Gostioniar je bio na znanac, konobarica je bila naa dobra prijateljica, pa
smo policijskoj patroli objasnili da je sve u najboljem redu. Prvo, da je on postupao
prostaki kad je naruavao noni mir dozivanjem patrole, poto se negdje pred
gostionicom poskliznuo na poledici i povezao se malo po nosu tako da mu je nos
razbijen. Mi ga, rekosmo, nismo ni dirnuli kad je varao na marijau, no kad smo ga
raskrinkali, tada je on brzo istrao da je pao na zemlju. Gostioniar i konobarica
potvrdie da smo se prema njemu zaista gentlemenski vladali. A nije on nita drugo
ni zasluio. Sjedio je od sedam sati navee do pola noi uz jedno pivo i au sode, a
izigravao je bogzna kakvog gospodina, jer je bio sveuilini profesor i u marija se
325
- ujte, zar nije onaj Chodounsk koji ima privatni detektivski zavod s onim okom
to nalii na sveto trojstvo, va roak? - upita vejk bezazleno. - Ja vrlo volim
326
privatne detektive. I ja sam sluio pred nekoliko godina u vojsci s jednim privatnim
detektivom, nekim Stendlerom. On je imao tako uglatu glavu da mu je na narednik
uvijek govorio da je ve u dvadesetoj godina slube vidio mnogo vojnikih uglatih
glava, ali tako uglate glave nije mogao ni da zamisli. ujte, Stendlere, govorio mu
je uvijek, da ove godine nisu manevri, tada vaa uglata glava ne bi pristajala u
vojsku, ali ovako e se bar prema vaoj glavurdi artiljerija vjebati u gaanju, kada
doemo u kraj u kojem nee biti nikakve bolje take za orijentaciju. On mu se
napio krvi. Kadto bi ga na maru poslao kakvih pet stotina koraka naprijed pa bi
183
vrlo ozbiljna stvar govorio je on dalje i oblaio se, najbolje je kad se supruga
naorua strpljivou i ne daje povoda za javnu sablazan. Uostalom radite to hoete,
ja u vas ostaviti ovdje s milostivom gospoom nasamo. Gospoa se Grotov
uvukla dakle u krevet, a gospodin Zemek pruio mi ruku i iziao.
Ja se vie dobro i ne sjeam kako nam je to dalje priao gospodin Stendler i to je
sve poslije toga govorio, jer on je vrlo inteligentno razgovarao s tom gospoom u
krevetu, da naime brak nije ustanovljen zato da svakog zaista i usrei, nego da je
svakome dunost da obuzda svoju poudu i da svoju tjelesnost proisti i oduhovi. I
pri tom sam se, priao je gospodin Stendler, poeo polagano svlaiti, pa kad sam
se ve svukao i sav pomamio i podivljao kao jelen u doba parenja, unie u sobu
moj dobri znanac Stach, takoer privatni detektiv, iz zavoda naeg konkurenta
gospodina Sterna, u kojem je zatraio pomo gospodin Grot radi svoje ene koja
navodno ima ljubavnika, pa odmah ree: Aha, gospodin Stendler in flagranti s
gospoom Grotovom, estitam! I zatvori tiho vrata i otie. Sad je ve svejedno
ree gospoa Grotov ne morate se tako brzo oblaiti, imate kraj mene dosta
mjesta - Meni se, milostiva gospoo, ba i radi o mjestu, rekoh i vie nisam ni
znao to govorim, samo se sjeam da sam govorio neto o tome da i odgoj djece
stradava ako vladaju razmirice izmeu mua i ene.
Zatim nam je jo priao kako se brzo oblaio i kako je odjurio odatle i odluio da e
to odmah ispriati svome efu gospodinu Chodounskom, ali jer je svratio u
gostionicu da se za to okrijepi, stigao je prekasno, kao onaj koji doe s kriem
poslije pogreba. Tamo je ve prije njega stigao onaj Stach po nalogu efa gospodina
Sterna da zada udarac gospodinu Chodounskome, kakve li to ima namjetenike u
svojem privatnom detektivskom zavodu. A Chodounsk se nije sjetio nita bolje
nego da poalje brzo po suprugu gospodina Stendlera, da to ona sama s njim uredi,
kako to da ga detektivi konkurentskog zavoda mogu da zateknu in flagranti kad ga
ef poalje nekamo po slubenoj dunosti. Od tog vremena, govorio je uvijek
gospodin Stendler kad se o tom povela rije, imam jo uglatiju glavu.
- Hoemo li dakle zaigrati: pet - deset?
I zaigrae.
Vlak je stao na moonskom kolodvoru. Bilo je ve vee, pa nisu nikoga putali iz
vagona.
Kad krenue, zau se iz jednog vagona neki jaki glas koji kao da je elio zagluiti
tutnjavu vlaka. To je neki vojnik iz Kaperskih brda, u pobonjem veernjem
raspoloenju, stranom dernjavom opijevao tihu no koja se sputala nad
madarske ravnice:
Gute nacht! Gute nacht!
Allen Mden sei's gebracht!
Neig der Tag stille zur Ende,
Ruhen alle fleiss'gen Hnde,
Bis der Morgen ist erwacht.
Gute nacht! Gute nacht!
328
184
185
naslovom: Die Sunden der Vater. Novelle von Ludwig Ganghofer , i svi su itali
tekst na 161. strani. Kapetan Sgner, zapovjednik bataljona, stajao je kraj prozora i
drao u ruci isto takvu knjigu, koja je isto tako bila otvorena na 161. strani.
Gledao je kraj kojim su se vozili, i razmiljao kako bi im zapravo to shvatljivije
objasnio to da rade s tom knjigom. Bilo je to zapravo strogo povjerljivo.
Oficiri su meutim razmiljali o tome da je pukovnik Schrder potpuno poludio. On
je dodue ve odavno bio aav, ali ipak se nije moglo oekivati da e ga ludilo spopasti tako naglo. Prije odlaska vlaka pozvao ih je na posljednje vijeanje, na kojem
im je saopio da svakom od njih pripada po jedan primjerak knjige Die Sunden der
Vater od Ludwiga Ganghofera. Knjige je dao odnijeti u bataljonsku kancelariju.
- Gospodo - rekao je sa strahovito tajanstvenim izraajem - ne zaboravite nikad
161. stranu!
Premda su se zadubili u tu stranu, ipak nisu mogli nita razabrati. Na toj se strani
pria da je neka Marta prila pisaem stolu i izvukla odande nekakvu glumaku
ulogu i glasno razmiljala, tako da publika mora suosjeati s junakom uloge. Zatim
se jo na toj strani pojavljuje i neki Albert koji se neprestano trudi da govori aljivo,
ali kad se to tako istrgne iz nepoznate radnje koja se prije toga dogodila, tada to
izgleda takva blezgarija da je natporunik Luk od bijesa pregrizao cigaretnik.
- Stari je poludio - mislili su svi - on je svoje zavrio. Sad e ga premjestiti u
ministarstvo vojske.
329
Kapetan Sgner ode od prozora poto je u glavi sve dobro iskombinirao. Nije ba
imao osobitog pedagokog talenta, pa je zato dosta dugo trajalo dok je u glavi
sastavio itav plan predavanja o znaenju sto ezdeset prve strane.
Prije predavanja oslovio ih je rijeima Meine Herren
187
188
189
- Also, meine Herren ... I poe im priati kako je sino dobio od pukovnika
instrukcije u vezi sa 161. stranom romana Die Snden der Vater od Ludwiga
Ganghofera.
- Also, meine Herren - nastavljae sveano - iznosim vam strogo povjerljive
informacije u vezi s novim sistemom ifriranja brzojava na fronti.
Kadet Biegler izvue biljenicu i olovku i ree neobino revnim tonom:
- Spreman sam, gospodine kapetane!
Svi pogledae toga glupana ija je revnost u koli jednogodinjih dobrovoljaca
graniila s blesavou. Prijavio se dobrovoljno u vojsku pa je odmah prvom
prilikom tumaio zapovjedniku kole jednogodinjih dobrovoljaca, kad se ovaj
upoznavao s domaim prilikama pojedinih uenika, da su se njegovi preci prvobitno
potpisivali: Bgler von Leuthold i da su u grbu imali rodino krilo s ribljim repom.
Od toga su ga vremena prozvali po grbu njegovih predaka, pa je Rodino krilo s
ribljim repom bilo nemilosrdno progonjeno i postalo odjednom nesimpatino, jer
nikako nije bilo u skladu s estitom krznarijom njegova oca koji je prodavao zeja i
kunieva krzna, premda se taj romantini zanesenjak poteno trudio da svlada
itavu vojniku nauku, pa se istakao marljivou i znanjem ne samo svega onoga
to im se u koli predavalo, nego je i sam sve vie i vie natrpavao glavu studijem
spisa o vojnom umijeu i povijesti ratovanja. Uvijek je o tom zapoinjao razgovor,
dok god ne bi bio odbijen i poklopljen. U oficirskim krugovima smatrao je sama
sebe ravnim s viim oficirima.
190
- Sie, Kadett - ree kapetan Sgner - dok vam ne dopustim da govorite, utite, jer
vas nitko nije nita pitao. Uostalom vi ste vraki dosjetljiv vojnik. Ja vam ovdje
izlaem strogo povjerljive informacije, a vi ih zapisujete u svoj zapisnik. Ako
izgubite taj notes, eka vas ratni sud!
Kadet Biegler je imao i tu lou naviku da je uvijek nastojao svakoga uvjeriti
nekakvim isprikama da je dobro mislio.
- Pokorno javljam, gospodine kapetane - odgovorio je on na kapetanov prigovor ako moda i izgubim zapisnik, nitko nee odgonetnuti to sam napisao, jer ja
stenografiram, a moje kratice ne moe nitko proitati. Sluim se engleskim
stenografskim sistemom.
Svi ga pogledae prezirno, a kapetan Sgner odmahnu rukom i nastavi predavanje.
- Spomenuo sam ve novi nain ifriranja telegrama na fronti, pa ako vam je moda
nerazumljivo zato vam je preporuena 161. strana u knjizi Ludwiga Ganghofera
Die Snden der Vater, to je zbog toga, gospodo, to je u njoj klju za novu
metodu ifriranja, propisanu na osnovu nove naredbe armijskog taba kojemu smo
dodijeljeni. Kao to vam je poznato, ima mnogo metoda za ifriranje vanih ratnih
izvjetaja. Najnovija metoda, koju mi upotrebljavamo, jest dopunska metoda
330
brojeva. A tako onda i otpadaju one ifre koje vam je proli tjedan preporuio tab
divizije, kao i upute za njihovo deifriranje.
- Erzherzogs Albrechtssystem - proguna za sebe revni kadet Biegler - 8992 = R,
preuzet iz Gronfeldove metode.
- Ovaj novi sistem je vrlo jednostavan - odjekivao je kroz vagon kapetanov glas. Lino sam od gospodina pukovnika dobio drugu knjigu i informacije. Ako na
primjer dobijemo zapovijed: Auf der Kote 228. Maschinengewehrfeuer
191
linksrichten , primit emo gospodo ovaj telegram: Sache - mit - uns - dass - wir
- aufsehen - in - die - versprachen - die - Martha - dich - das - angstlich - dann - wir
- Martha - wir - den - wir - Dank - wohl - Regiekollegium - Ende - wir versprachen - wir - gebessert - versprachen - wirklich - denke - Idee - ganz 192
195
- Ja imam drugi dio iz taba brigade - ree kapetan Sgner - i svakako je ovdje
posrijedi zabuna. Gospodin pukovnik je za vas naruio prvi dio. A prema svemu
sudei - nastavi kapetan, kao da je to jasno i tano i kao da je to znao ve davno
prije nego je zapoeo svoje predavanje o vrlo jednostavnom nainu ifriranja - sve
su to pomijeali u tabu brigade. Nisu javili pukovniji da se radi o drugom dijelu, pa
je to stoga tako ispalo.
Kadet Biegler pogleda meutim pobjedonosno sve oficire, a porunik Dub priapnu
natporuniku Luku da je Rodino krilo s ribljim repom propisno udesilo kapetana
Sgnera.
- udnovat sluaj, gospodo - javi se opet kapetan Sgner kao da bi htio zapodjeti
razgovor, jer je ta tiina bila vrlo muna. - U brigadnoj kancelariji sjede ogranieni
ljudi.
- Dopustite da istaknem - nastavi neumorni kadet Biegler koji se opet htio pohvaliti
svojom pameti - da takve stvari povjerljive, ak strogo povjerljive prirode, nisu ni
smjele ii od divizije preko brigadne kancelarije. Predmet koji se tie
najpovjerljivijih poslova armijskog zbora, mogao bi se dostaviti strogo povjerljivom
okrunicom samo zapovjednicima divizijskih, brigadnih i pukovnijskih jedinica.
Poznati su mi sistemi ifara koji su se upotrebljavali u sardinskom i sa vojskom ratu,
u englesko-francuskim borbama za Sevastopolj, u bokserskom ustanku u Kini i u
posljednjem rusko-japanskom ratu. Ti su se sistemi predavali...
- Nas to ba nita ne zanima, kadete Bieglere - ree kapetan Sgner s izrazom
prezira i negodovanja - sigurno je da je sistem o kome je bila rije i koji sam vam
objanjavao, ne samo jedan od najboljih, nego moemo rei i nedostiiv. Svi
protivpijunski odjeli neprijateljskih nam tabova sada su onemogueni. Da se i
rastrgnu od muke, nee moi proitati nae ifre. To je neto posve novo. Ove ifre
nemaju uzora u prolosti.
Ali revni kadet Biegler znaajno se nakalja.
- Dopustite mi, gospodine kapetane - ree on - da vas upozorim na Kerickhoffovu
knjigu o vojnom ifriranju. Tu knjigu moe svatko nabaviti u izdavakom zavodu
Vojnog naunog leksikona. U njoj je, gospodine kapetane, potanko opisana
metoda o kojoj ste nam priali. Pronaao ju je pukovnik Kircher koji je sluio u
saskoj vojsci za Napoleona 1. To je Kircherovo ifriranje rijeima, gospodine
kapetane. Svaku rije telegrama deifrira se s pomou kljua na suprotnoj strani. Tu
je metodu usavrio natporunik Fleissner u knjizi: Handbuch der militarischen
196
332
- I pogledajte, molim, dalje: ifra: Sache mit uns das wir aufsehen in die
versprachen die Martha... itd. . Ba kao to smo malo prije uli.
Protiv toga nije se moglo nita prigovoriti. To balavo Rodino krilo s ribljim repom
imalo je pravo.
U tabu armije oito je neki od gospode generala olakao svoj posao. Otkrio je
Fleissnerovu knjigu o vojnom ifriranju i stvar je bila svrena.
Kroz itavo to vrijeme moglo se vidjeti kako natporunik Luk potiskuje neko
udno duevno uzbuenje. Griskao je gornju usnu, htio je neto rei, ali je na kraju
poeo govoriti o neem drugom, nego to je u prvi mah mislio.
- Ne smije se to uzimati tako tragino - ree s nekim udnovatim skanjivanjem. - Za
naeg boravka u logoru u Brucku na Leithi promijenilo se ve nekoliko sistema
ifriranja brzojava. A dok stignemo na frontu, pojavit e se opet novi sistemi, no ja
mislim da na fronti neemo imati vremena za odgonetavanje takvih kriptograma.
Dok bi tko od nas deifrirao takav ifrirani tekst, stradala bi nam ve i kompanija i
bataljon i brigada. To nema praktinog znaenja.
Kapetan Sgner vrlo nerado kimnu glavom.
- U praksi - ree on - bar to se tie mojih iskustava sa srpskog ratita, nitko nije
imao vremena za deifriranje. Ne velim da ifra ne bi imala znaenje pri duljem
boravku u rovovima, kad se ukopamo i ekamo. Ali da se ifre mijenjaju, i to je
istina.
Kapetan Sgner je uzmicao na itavoj liniji.
- Velik dio krivnje za to to se danas nai tabovi na fronti sve manje slue iframa,
lei u tome to nai poljski telefoni nisu tani i ne reproduciraju jasno pojedine
slogove, naroito pri topovskoj paljbi. Naprosto se nita ne uje pa se stvara samo
izlini kaos. - I naas umuknu.
- A zbrka je na fronti najgore to moete zamisliti, gospodo - doda jo proroki i
zamuknu.
- Za koji as - ree gledajui kroz prozor - eto nas u Rabu. Meine Herren, vojnici e
ovdje dobiti po petnaest deka madarske salame. Pola sata odmora!
333
Verpflegsmagazin No. 6.
Nadzor pri izdavanju: kadet Biegler.
Svi pogledae kadeta Bieglera, a u oima im se italo: Bit e rata, golobradi
mome!
Ali revni kadet Biegler izvue iz runog koveia arak papira i ravnalo, nacrta na
arku linije, razdijeli ga na pohodne ete i upita zapovjednike pojedinih eta za
brojno stanje momadi, no nijedan to od njih nije znao napamet, nego su dali
Biegleru podatke po nejasnim biljekama u svojim notesima.
A kapetan Sgner poe od oaja itati nesretnu knjigu Grijesi otaca, pa kad je
vlak stao na kolodvoru u Rabu, zaklopi knjigu i primijeti:
- Taj Ludwig Ganghofer i ne pie loe.
Natporunik Luk prvi skoi iz tabnog vagona i poe prema vagonu u kojem se
nalazio vejk.
***
vejk i drugovi ve se odavno prestadoe kartati, a momak natporunika Luka,
Baloun, osjeae ve takav glad da se poeo buniti protiv vojnih starjeina i priati
da on vrlo dobro zna kako se gospoda oficiri aste. Gore je sada nego u doba
kmetstva. Prije, veli on, nije bilo tako u vojsci. Kao to pria kod kue njegov djed
pravouitnik, oficiri su u ratu ezdeset i este dijelili s vojnicima i kokoi i kruh.
Njegovu kukanju nije bilo ni kraja ni konca, tako da je konano vejk odluio da
pohvali vojnike prilike u sadanjem ratu.
- Taj je tvoj djed prilino mlad - ree prijazno kad su stigli u Rab - kad se on sjea
samo rata ezdeset i este godine. Ja poznajem nekog Ronovskoga, a taj je imao
djeda koji je bio u Italiji, jo u vrijeme kmetstva, pa je ondje odsluio svojih
dvanaest godina i vratio se kui kao kapral. A kako nije imao nikakva zaposlenja,
tada je toga djeda uzeo k sebi u slubu njegov otac. I poli su oni jednom na tlaku
da voze klade, a jedna takva klada, kao to nam je priao taj djed koji je sluio kod
svoga oca, bila je kao deblo, pa je nisu mogli ni pomaknuti. I djedo ree: Ostavimo
mi tu kladetinu, tko e se s njom muiti! A lugar, koji je to uo, poe vikati i
podie palicu da mora natovariti na kola i tu kladu. A djedo toga naega
Ronovskoga nije mu rekao nita drugo nego samo to: E moj mladiu, ja sam stari
islueni vojnik A za nedjelju dana dobi on poziv pa je i opet morao u vojsku u
Italiju, gdje je ostao deset godina i pisao odande kui da e onog lugara, kad se
vrati, mlatnuti sjekirom po glavi. I srea njegova to je taj lugar prije toga umro.
Uto se na vratima vagona pojavi natporunik Luk.
- vejku, doite, amo - ree on. - Ostavite ta vaa glupa tumaenja i radije doite
neto objasniti!
- Odmah, pokorno javljam, gospodine natporunie!
Natporunik Luk odvede vejka, a pogled kojim ga je pratio, bio je vrlo
sumnjiav.
334
335
Domalika vrata
lijepo naslikana.
Tko ih je slikao.
Djevojke je milovao.
Sad ga ovdje vie nije,
Crna zemlja ve ga krije...
- Ta niste, vejku, u kazalitu; derete se kao operni pjeva - uplaeno ree
natporunik Luk kad je vejk zapjevao posljednju reenicu: Sad ga ovdje vie
nije, crna zemlja ve ga krije - Nisam vas to pitao. Htio sam samo znati da li ste
primijetili da su one knjige, koje ste sada sami spomenuli, bile od Ganghofera, to je
dakle s tim knjigama? - planu ljutito.
- S onima to sam ih odnio iz pukovnijske kancelarije na bataljon? - upita vejk. Zaista ih je napisao taj knjievnik, za koga ste me pitali da li ga poznajem,
gospodine natporunie. Ja sam dobio telefonogram iz same pukovnijske
kancelarije. Oni su naime htjeli poslati te knjige u bataljonsku kancelariju, ali nikoga
nije ondje bilo, pa ni deurnoga, jer su morali biti u kantini kad se ve putuje na
frontu, jer nitko ne zna da li e jo ikada sjediti u kantini. Oni su dakle bili u kantini,
gospodine natporunie, bili su i pili pa telefonom nisu mogli nikoga dozvati iz
pukovnijske kancelarije, a isto je tako bilo i u drugim markompanijama, ali jer ste
vi meni naloili da budem kao ordonans uz telefon, sve dok nam ne dodijele
telefonista Chodounskoga, ja sam sjedio za telefonom i ekao dok nije i na mene
doao red. Iz pukovnijske su kancelarije grdili da nigdje ne mogu nikoga dozvati, a
imaju telefonogram da kancelarija marbataljona treba da podigne u pukovnijskoj
kancelariji nekakve knjige za gospodu oficire itavog marbataljona. Budui da
znam, gospodine natporunie, da se u vojsci mora raditi brzo, telefonirao sam u
pukovnijsku kancelariju da u sam podignuti te knjige i odnijeti ih u bataljonsku
kancelariju. Ondje su me tako natovarili tim knjigama da sam ih s mukom dovukao
u kancelariju nae kompanije, gdje sam ih i sam malo pregledao. Pri tom sam
odmah pomislio svoje. Pukovnijski raunarski narednik u pukovnijskoj kancelariji
rekao mi je naime da u bataljonu ve znaju prema pukovnijskom telefonogramu to
treba da izaberu od tih knjiga, koji dio. Te su naime knjige bile u dva dijela. Prvi dio
u posebnoj knjizi, drugi u posebnoj. Nikada se u ivotu nisam tako nasmijao, jer
sam u ivotu proitao ve mnogo knjiga, ali nikada nisam zapoinjao itanje od
drugog dijela. A on mi je ondje jo jednom rekao: Ovdje vam je prvi dio, a ovdje
drugi dio. Koji e dio itati gospoda oficiri, to oni ve znaju. I tada sam pomislio da
su svi oni pijani, jer kad se knjiga treba da ita od poetka, pa i onaj roman koji sam
donio, oni Sunden der Vater, jer i ja znam njemaki, da valja poeti s prvim
dijelom, jer mi nismo idovi i ne itamo odostrag. Stoga sam, gospodine
natporunie, pitao telefonom i vas kad ste se vratili iz kasina i kad sam vam
raportirao o tim knjigama, da li nije moda u vojsci obrnuto i ne itaju li se moda
knjige obrnutim redom, to jest najprije drugi, a tek onda prvi dio. A vi ste mi rekli
da sam pijano govee kad ne znam i to da u oenau najprije dolazi Oe na, a
tek onda amen.
336
magazin...
ljudstva. A kad sam danas trebao da saopim brojno stanje, tada sam mogao dati
samo stanje od prole sedmice.
198
- Zum Befehl, Herr Oberleutnant! - dreknu vejk i poe polagano prema svojem
vagonu.
Natporunik Luk se proetao po pruzi i pri tom pomislio:
- Trebao sam mu opaliti nekoliko uaka, a ne razgovarati s njim kao s kakvim
drugom.
vejk se ozbiljna lica popeo u vagon. Osjeao je potovanje sam pred sobom. Ne
deava se ipak svaki dan da uini neto tako strano da se nikad ne smije saznati ta
je to bilo.
- Gospodine raunarski narednie - ree vejk kada je ve sjeo na svoje mjesto ini mi se da je gospodin natporunik Luk danas vrlo dobro raspoloen. Poruuje
vam po meni da ste mazgov zbog toga, to je ve triput od vas traio da mu javite
tano brojno stanje vojnika.
- Sto mu gromova - planu Vank - zapaprit u ja tim vodnicima. Zar sam ja kriv to
svaka takva vodnika vucibatina radi ta hoe, pa mi ne alje brojno stanje voda?
Zar da isiem brojno stanje iz maloga prsta? Divne su prilike u naoj kompaniji! To
se moe dogoditi samo u jedanaestoj markompaniji. Ali ja sam to slutio, ja sam to
znao. Ja nisam ni aska sumnjao da kod nas vlada nered. Jedan mi dan fale u
kuhinji etiri porcije hrane, a sutradan iskrsnu tri vie. Da mi bar ti lopovi jave da li
je tko u bolnici. Jo prologa mjeseca vodio sam na spisku hrane nekog Nikodema,
pa sam tek pri isplati plae saznao da je taj Nikodem umro u budjejovikoj bolnici
od nagle suice. A stalno smo za njega fasovali. I uniformu smo fasovali za njega,
pa sam bog zna kud je ona nestala. I onda mi jo gospodin natporunik poruuje da
sam mazgov, a on sam ne umije odravati red u svojoj eti.
Raunarski narednik Vank hodao je uzrujano po vagonu i nastavio:
- O kad bih ja bio zapovjednik kompanije! Tada bi sve moralo biti u redu. O
svakom bih vojniku vodio evidenciju.
339
Podoficiri bi morali dvaput na dan javljati brojno stanje. Ali ta kad podoficiri nisu
ni za to. A najgori je kod nas onaj vodnik Zika. Pun je ala i anegdota, ali kad mu
saopim da je Kolaik premjeten iz njegova voda u komoru, tada mi on sutradan
javi isto brojno stanje kao da se Kolaik i dalje nalazi u kompaniji i u njegovu vodu.
A ako se to ponavlja svaki dan, pa mi se jo poruuje da sam mazgov... Ovako
nee gospodin natporunik stei prijatelje. Raunarski narednik u nekoj kompaniji
nije kakav frajt s kojim svatko moe obrisati...
Baloun koji je sve to sluao otvorenih usta, izrekao je sada umjesto Vanka onu
lijepu rije koju Vank nije dorekao, jer se i on moda htio umijeati u razgovor.
- Ku, vi tamo! - ree uzrujani raunarski narednik.
- uj, Baloune - javi se vejk - tebi treba da poruim da odnese gospodinu
natporuniku u vagon, kada doemo u Petu, kakvu zemiku i onu jetrenu patetu
koja se nalazi u natporunikovu kovegu u staniolu.
Gorostas Baloun spusti oajno svoje duge impanzinske ruke, savi hrptenjau i
ostade u tom poloaju nekoliko trenutaka.
- Nemam je vie - ree tihim, oajnim glasom zagledavi se u prljav pod vagona.
340
341
- Kad ja nisam stvoren za rat - zakuka Baloun. - Ja sam zaista nezasitan ovjek,
gladu, jer su me istrgli iz urednog ivota. Kod nas je to u familiji. Moj se pokojni
otac kladio u gostionici u Protivnu da e odjednom pojesti pedeset kobasa i dva
kruha, pa je dobio okladu. Ja sam jednom za okladu pojeo etiri guske i dvije zdjele
knedla sa kupusom. Kod kue mi kadto padne na um poslije ruka da bih mogao
jo togod prigristi. Odem u smonicu, odreem komad mesa, poaljem po vr piva
i smaem dva kilograma suhomesnate robe. Imao sam kod kue starog slugu
Vomela, i on me uvijek opominjao neka toliko ne jedem, neka se ne prenatrpavam,
jer se on sjea kako mu je njegov djedo ve davno priao o jednom takvom
nezasitnom ovjeku. A poslije, kad se zametnuo nekakav rat, pa nije nita rodilo
punih osam godina te su pekli kruh od slame i od preostataka lanenog sjemena, bio
je, veli, blagdan kada su mogli nadrobiti u mlijeko malo mladog sira, jer nije bilo
kruha. I tada je taj seljak, im je nastala takva oskudica, umro za nedjelju dana jer
mu eludac nije bio navikao na takvu seosku bijedu...
Baloun podigne svoje oaloeno lice pa ree:
- No ja mislim da bog ljude kara, ali ih ne naputa.
- Bog je nezasitne ljude stvorio, pa e se i pobrinuti za njih - primijeti vejk. Jednom si ve bio svezan, a sada bi zasluio da te poalju u prvu liniju. Kad sam ja
bio oficirski momak kod gospodina natporunika, tada se on mogao u svemu
osloniti na mene, pa mu nikad nije ni palo na um da bih mu ja togod poderao.
Kad se neto izvanredno fasovalo, on bi mi uvijek rekao: Zadrite to, vejku, za
sebe! ili: A to, nije mi ba stalo do toga, dajte mi komadi, a s ostatkom radite
to vas volja! A kad smo bili u Pragu, pa bi me on koji put poslao u restauraciju po
ruak, te da ne bi moda pomislio da mu zato nosim malu porciju to sam polovicu
putem pojeo, ja bih za svoje posljednje novce, kad mi se porcija inila malenom,
kupio jo jednu porciju, samo da se gospodin natporunik najede i nita zlo ne misli
o meni. Ali jednom me je ipak uhvatio. Uvijek sam mu morao donositi iz
restauracije jelovnik, pa bi on odabirao. Tako je toga dana odabrao punjenog
goluba. Kad su mi dali pola goluba, ja sam pomislio da e moda gospodin
342
natporunik misliti da sam mu drugu polovinu pojeo, pa sam kupio za svoje novce
jo jednu porciju i donio mu tako divnu porciju da se gospodin natporunik eba,
koji je toga dana traio gdje bi ruao, pa je doao u posjete mojem natporuniku ba
prije podneva, da se dakle i on dobro najeo. Ali kad se najeo, ree on natporuniku:
Samo mi ne priaj da je to jedna porcija! Na itavom svijetu nee dobiti za jedan
obrok itavog punjenog goluba. Kad pribavim danas novce, poslat u sutra u tu
tvoju restauraciju po ruak. Reci radije iskreno da je to dvostruka porcija! I
gospodin me je natporunik upitao pred njim da posvjedoim da mi je dao novce
samo za jednu porciju, jer nije znao da e on doi. Odgovorio sam da mi je dao
novce za obian ruak. Eto vidi ree moj natporunik nije to jo nita.
Posljednji put mi je vejk donio za ruak govedinu s umakom od sardelica, dva
guja bataka, knedla i kupusa do stropa i jo k tomu palainke!
- Cecece, uf, do avola! - mljasnu Baloun.
A vejk nastavi:
- To je bio kamen smutnje. Gospodin natporunik eba zaista posla sutradan svoga
momka po ruak u nau restauraciju, ali mu je on donio kao porciju malenu hrpicu
kokojeg pilava, kao kad se dijete od est nedjelja pokaki u pelene, otprilike oko
dvije liice. A gospodin se natporunik izdere na njega da je polovicu poderao. No
on veli da nije kriv. Tada mu gospodin natporunik eba opali uku i dade mu
mene za primjer. Ja, veli, nosim prave porcije gospodinu natporuniku Luku. I
tako se taj neduno iukani vojnik, doavi drugi dan u restauraciju po ruak,
tano propitao o svemu, pa je to sad ispriao svomu natporuniku, a ovaj opet
mojemu. Sjedim ja tako navee s novinama u ruci i itam izvjetaje neprijateljskih
tabova s ratita, kadli ue u sobu moj gospodin natporunik, sav blijed, i odmah se
okosi na mene da mu reknem koliko sam platio dvostrukih porcija u toj restauraciji,
da on zna sve, pa mi nee pomoi nikakvo poricanje, i da ve odavno zna da sam
blesan, ali da sam luak, to mu jo nije palo na um. Nanio sam mu, veli, takvu
sramotu da bi najvolio najprije ustrijeliti mene, a zatim sebe. Gospodine
343
natporunie, rekoh mu ja, kad ste me uzimali u slubu, ve ste mi prvi dan rekli
da je svaki oficirski momak kradljivac i podli klipan. A budui da su u onoj
restauraciji zaista davali tako male porcije hrane, vi biste mogli pomisliti da sam
zaista i ja jedan od takvih podlih klipana, te sam vam to poderao. . .
- O boe na nebesima! - proapta Baloun i sagne se po kovei natporunika
Luka, i otide s njim u pozadinu vagona.
- Zatim natporunik Luk - nastavi vejk - poe prevrtati po svim depovima, pa
kad nije nigdje nita naao, posegnu u prsluk i dade mi svoj srebrni sat. Bio je jako
dirnut. "Kad dobijem plau, vejku, rekao mi je, popiite mi koliko sam vam
duan... A ovaj sat zadrite pored toga! I drugi put ne pravite budalatine! No
poslije smo obojica zapali u takvu oskudicu da sam morao odnijeti sat u
zalagaonicu...
- to radite ondje u pozadini, Baloune? - zapita uto raunarski narednik Vank.
Umjesto odgovora nesretni Baloun se zagrcnu i zakalja. On je naime otvorio
kovei natporunika Luka i kljukao se njegovom posljednjom emikom.
***
Kroz kolodvor je bez zaustavljanja projurio drugi neki vojniki vlak, krcat
njemakim majstorima koje su slali na srpsku frontu. Oni se jo nisu pribrali od
svojeg oduevljenja pri rastanku s Beom te su se derali bez prestanka od Bea pa
sve dovde:
Prinz Eugenuis, der edle Ritter,
Wollt dem Kaiser wiedrum kriegen
Stadt und Festung Belegrad.
Er liess schlagen eine Brucken,
Das man kunnt' hinberrucken
Mit der Armee wohl fr die Stadt.
200
201
No uto je izgubio ravnoteu i izletio iz vagona i svom snagom u letu udario trbuhom
o polugu skretnice, na koju se nabo i ostao na njoj naboden, dok je vlak jurio dalje i
u zadnjim su vagonima pjevali opet drugu pjesmu:
Graf Radetzky, edler Degen,
schwur's des Kaisers Feind zu fegen
344
202
Naboden na onu glupu skretnicu, ratoborni je kapral bio ve mrtav, pa nije dugo
potrajalo, i ve je kraj njega uvao strau, s bajonetom na puci, mlaahni neki
vojnik iz kolodvorske vojne posade. Svoju je ulogu shvaao vrlo ozbiljno. Stajao je
uspravno kraj skretnice i drao se tako slavodobitno kao da je nabadanje kaprala na
polugu skretnice njegovo djelo.
Kako je bio Madar, vikao je madarski, da se orilo po itavoj pruzi kad su dolazili
vojnici iz bataljonskog ealona 91. pukovnije da vide mrtvaca:
203
Gore je pisalo: Viribus unitis , a ispod toga je bila sliica na kojoj se vidjelo kako
na vjealima visi sir Edward Grey, a dolje ispod njega veselo salutiraju austrijski i
njemaki vojnik.
346
Pri dnu je bila pjesmica koja je uzeta iz Greinzove knjige: eljezna pesnica. Bile
su to dosjetke na raun naih neprijatelja, za koje su njemaki listovi pisali da su
Greinzerovi stihovi udarci biem po neprijatelju, a odlikuju se pravim neukrotivim
humorom i nenadmaivom dosjetljivou.
Tekst ispod vjeala glasi u prijevodu:
GREY
Na vjealima, u ugodnoj visini,
treba da se njie Edward Grey;
stigao je zato ve posljednji as,
no pri tom treba upozoriti vas,
da hrast nee da dade drvo
za pogubljenje toga Jude.
Objeen je o granu jasike
iz francuske republike.
Kapetan Sgner nije jo stigao ni da proita ove stihove neukrotiva humora i
nenadmaive dosjetljivosti, kadli utra u tabni vagon bataljonski ordonans
Matui.
Njega je bio poslao kapetan Sgner u telegrafsku centralu kolodvorskog
zapovjednitva da pita nisu li moda stigle nove dispozicije, pa je sad donio brzojav
od brigade. No nije bilo potrebno posezati za kljuem ifara. Brzojav je bio
207
Nijemcima. S vama je ondje bio i Luk. Vi ste bili najbolji drugovi. Kad smo
primili brzojav s popisom oficira marbataljona koji prolaze ovom stanicom, svega
sam se jasno sjetio... Ima tome ve prilino godina... Kadet Luk mi je tada bio
vrlo simpatian...
Na kapetana Sgnera ovaj je razgovor vrlo muno djelovao. Vrlo je dobro poznavao
ovjeka s kojim je razgovarao i koji je u kadetskoj koli vodio opoziciju protiv
austrijantine, to im je kasnije izbila iz glave tenju za karijerom. Najneugodnija
mu je bila napomena o natporuniku Luku, koga su iz bilo kakvih razloga svagdje
zapostavljali za njim.
- Natporunik Luk - ree s osobitim naglaskom - vrlo je dobar oficir. Kada polazi
vlak?
Zapovjednik kolodvora pogleda na sat:
- Za est minuta.
- E, onda idem - ree Sgner.
- Mislio sam da ete mi to rei, Sgnere.
209
348
drauf!
A zatim ga je po nalogu kapetana Sgnera bataljonski ordonans Matui odvukao u
kupe, gdje ga je uz pomo kapetanova sluge Batzera poloio na klupu na kojoj je
kadet Biegler usnio ovaj san:
San kadeta Bieglera pred Budimpetom.
Imao je signum laudis, eljezni kri i bio je major, pa je poao da izvri pregled
brigade koja mu je bila povjerena. Nije dodue mogao shvatiti zato je stalno major,
a ima pod sobom itavu brigadu. Sumnjao je da je trebao da bude imenovan
general-majorom, pa se rije general izgubila negdje u strci na vojnoj poti.
Morao se u sebi smijati kako mu je u vlaku, kad su putovali na frontu, kapetan
Sgner prijetio da e morati rezati iane zapreke. Uostalom kapetan Sgner i
natporunik Luk ve su davno prema njegovu prijedlogu diviziji premjeteni u
neku drugu pukovniju. I u neku drugu diviziju, u drugi armijski zbor.
Netko mu je ak priao da su obojica jadno poginuli u nekoj movari na bijegu.
Kad se vozio automobilom na poloaj da izvri pregled dijela svoje brigade, bilo mu
je sve jasno. Poslan je zapravo iz armijskog generalnog taba.
Mimo njega su prolazili vojnici i pjevali pjesmu koju je itao u zbirci austrijskih
vojnikih pjesama: Es gilt
214
215
Kraj je bio upravo onakav kao na slikama iz Bekih ilustriranih novina (Wiener
Illustrierte Zeitung).
Na desnoj strani kraj nekog taglja vidjelo se topnitvo kako pali na neprijateljske
rovove kraj ceste kojom se vozio u svojem automobilu. Nalijevo je bila kua iz koje
se pucalo, dok je neprijatelj nastojao kundacima provaliti vrata. Pokraj ceste je
gorio neprijateljski aeroplan. Na obzorju se vidjelo konjanitvo i selo u plamenu. A
zatim rovovi pohodnog bataljona s malom uzvisinom, s koje je neprijatelja obasipala
mitraljeska vatra. A jo dalje uz cestu protezali se neprijateljski rovovi. No ofer ga
vozi dalje cestom prema neprijatelju.
I on viknu kroz slualicu oferu:
- Zar ne zna kamo vozi? Ondje je neprijatelj!
Ali ofer mirno odgovara:
- Gospodine generale, ovo je jedini ispravni put. Cesta je u dobrom stanju. Po onim
sporednim putovima ne bi gume izdrale.
to se vie pribliavaju neprijateljskim poloajima, vatra je sve jaa. Granate padaju
naokolo s obje strane rovova na ljivovu aleju.
No ofer mimo odgovara kroz slualicu:
- Ovo je izvrsna cesta, gospodine generale. Vozimo se po njoj kao po loju. Kad
bismo skrenuli u polje, popucale bi nam gume.
- Pogledajte, gospodine generale - vie ofer u slualicu - ova je cesta tako dobro
graena da nam ni muari od trideset centimetara i po nita ne mogu. Cesta je kao
gumno, no na onim kamenitim putovima po polju popucate bi nam gume. A vratiti
se ionako ne moemo, gospodine generale!
- Bzzz-dzum! - zau Biegler, a automobil jako odskoi.
- Nisam li vam rekao, gospodine generale - vie ofer u slualicu - da je to vraki
dobro graena cesta? Sad je ba neposredno pred nama eksplodirala granata od
trideset osam centimetara. Ali rupi ni traga, cesta je kao gumno. Ati kad bismo zali
u polje, popucale bi nam gume. Sada pucaju na nas iz daljine od etiri kilometra.
- Ali kamo mi to idemo?
- Vidjet e se - odgovori ofer. - Dok bude ovakva cesta, ja jamim za sve.
Trzaj, jak trzaj i automobil stade.
- Gospodine generale - vie ofer - imate li generaltabnu kartu?
General Biegler posvijetli elektrinom svjetiljkom. Vidi da mu je generaltabna karta
na koljenima. Ali to je mornarika karta helgolandskog primorja iz godine 1864., iz
austrijsko-pruskog rata protiv Danske za Schleswig.
- Ovdje je raskrsnica - ree ofer. - Oba puta vode u neprijateljske pozicije. Meni je
stalo do valjane ceste, da ne stradaju gume, gospodine generale... Ja sam odgovoran
za tabni automobil...
A tada trijesak, zagluni trijesak, i zvijezde velike kao kotai. Mlijeni put je gust
kao skorup.
Biegler leti kroz svemir na sjedalu kraj ofera. Automobil je neposredno ispred
sjedala odrezan kao karama. Od automobila je preostao samo osvajaki i
napadaki prednji dio.
352
- Vaa je srea - pria mu ofer - to ste mi preko lea pokazivali kartu. Preletjeli
ste k meni, a ostalo se rasprsnulo. Bila je to granata od etrdeset i dva centimetra...
Ja sam to odmah slutio: im doe raskrsnica, tada cesta ne vrijedi ni lule duhana.
Nakon granate od trideset i osam centimetara mogla je to biti samo granata od
etrdeset i dva centimetra. Nita se drugo dosad ne proizvodi, gospodine generale.
- A kamo to vozite?
K. u. k. Gottes Hauptquartier.
Generala Bieglera izvukoe iz automobila dva anela u uniformama vojne
andarmerije, epae ga za ovratnik i odvedoe ga u tu zgradu, gore u prvi kat.
- Vladajte se pristojno pred gospodinom bogom! - rekoe mu gore pred jednim
vratima i ugurae ga unutra.
354
ha'n!
- To se moe dogoditi svakomu - primijeti filozofski Matui - pusti ga na miru,
ionako ga nee ti presvlaiti. Razdijeli radije karte!
Nad Budimpetom se ve vidio sjaj svjetiljaka, a nad Dunavom je preskakivao
reflektor.
Kadet Biegler je ve sanjao sasvim neto drugo, jer je govorio iza sna:
- Sagen sie meiner tapferen Armee, dass sie sich in meinem Herzen ein
221
Vidio je redute, retranchemente i palisade oko grada. Njegov glavni stan bio je
pretvoren u golemu bolnicu. Svagdje naokolo leahu bolesnici i drahu se za trbuh.
Pod palisadama grada Linza jahali su francuski draguni Napoleona I.
A on, zapovjednik grada, stajae nad tom gomilom, drae se takoer za trbuh i
vikae na nekog francuskog parlamentarca:
355
- Ein Mann wie sie, Herr Oberst, ist ntiger als ein nichts nutziger Oberleutnant!
Branilac Linza odvraa se s ganuem od natporunika koji umire, kadli doletje
kartea i pogodi Bieglera u stranjicu.
Biegler mehaniki dohvati hlae na stranjici i osjeti pod rukom neto mokro,
ljepljivo, to mu se mae po ruci. Vie: Sanitt! Sanitt! i pade s konja...
Batzer i Matui podigoe kadeta Bieglera s poda na koji je pao s klupe, i poloie
ga opet na njegovo mjesto.
Zatim Matui ode kapetanu Sgneru i javi mu da se s kadetom Bieglerom deavaju
356
udnovate stvari.
- Nee to biti od konjaka - ree on - mogla bi to prije biti kolera. Kadet Biegler pio
je na svima stanicama vodu. U Moonu sam vidio kako se...
- Kolera se ne razvija tako brzo, Matuiu. Recite gospodinu doktoru u susjednom
kupeu da ga doe pregledati.
Bataljonu je bio dodijeljen ratni doktor, stari medicinar i lan njemake omladine
Welfer. On je znao piti, tui se, a uz to je imao medicinu u malom prstu. Proao je
medicinske fakultete u razlinim gradovima Austro-Ugarske i vrio praksu u
najrazlinijim bolnicama, ali doktorata uope nije polagao iz jednostavnog razloga
to je u oporuci njegov stric odredio svojim batinicima da isplauju studentu
medicine, Friedrichu Welferu, godinju stipendiju sve dotle dok Friedrich Welfer ne
stekne lijeniku diplomu.
Ta je stipendija bila oko etiri puta vea od plae bolnikog asistenta, pa se MUC.
Friedrich Welfer poteno trudio da odgodi promociju u doktora sveukupne medicine
na to dalje vrijeme.
Nasljednici da puknu od bijesa. Proglaavali su ga za idiota, pokuavali su da ga
bogato oene, samo da ga se rijee. A da ih jo vie razbjesni, MUC. Friedrich
Welfer, lan valjda 12 sveuilinih njemakih nacionalistikih drutava, izdao je
nekoliko zbirki vrlo pristojnih pjesama u Beu, u Leipzigu i u Berlinu. Suraivao je
u Simplicissimusu i studirao je dalje kao da ga se to nita ne tie.
Ali tada je doao rat i zadao MUC. Friedrichu Welferu sramotan udarac u lea.
Pjesnika koji je ispjevao knjige pjesama Lachende Lieder, Krug und
225
na to se on strano uvrijedio.
- Budimpete ba neemo vidjeti mnogo - ree kapetan Sgner - voze nas oko
grada. Prema marruti ovdje stojimo dva sata.
- Mislim da prekopavaju vagone - odgovori natporunik Luk. - Stii emo na
228
230
231
- To je osobit sluaj - ree nakon pola sata onaj isti tabni lijenik kadetu Biegleru
koji je leao pod pokrivaem - vi ste, gospodine kadete, rekonvalescent; sutra emo
vas poslati u rezervnu bolnicu u Tarnov. Vi ste nosilac bacila kolere... Napredovali
smo toliko da sve to znamo. Vi ste iz devedeset prve pukovnije...
- Trinaesti pohodni bataljon - odgovori sanitetski podoficir umjesto kadeta Bieglera jedanaesta satnija.
- Piite - ree tabni lijenik. - Kadet Biegler, trinaesti pohodni bataljon, jedanaesta
pohodna satnija, devedeset prva pukovnija, upuuje se na promatranje u kolerine
barake u Tarnov. Nosilac bacila kolere...
I tako kadet Biegler, oduevljeni ratnik, postade nosilac kolerinih bacila.
361
II. U BUDIMPETI
umotana.
- Kao to vidite gospodine natporunie - ree vejk ne gubei nita od svoje
duevne ravnotee - svaka poderana pateta izae napolje, ba kao ulje povrh
vode. Htio sam sve to preuzeti na sebe, ali se ovaj glupan ovako izdao. On vam je
sasvim zgodan ovjek, ali podere sve to mu se povjeri. Ja sam ve poznavao
jednog takvog ovjeka. Bio je podvornik u banci. Mogli ste mu povjeriti hiljade.
Jednom je on dizao novce u nekoj drugoj banci, pa su mu izdali hiljadu kruna vie,
no on ih je smjesta vratio, ali ako biste ga poslali da donese za 15 novia suhe
vratine, tada bi on putem polovicu poderao. Bio je tako prodrljiv na jelo da je
putem, kad su ga inovnici slali po jetrenjae, rezao kobase depnim noiem i
lijepio rupe engleskim flasterom koji ga je za pet takvih jetrenjaa stajao vie nego
jedna itava jetrenjaa.
Natporunik Luk uzdahnu i otide.
- Ima li kakvih zapovijedi, gospodine natporunie? - vikae za njim vejk, dok je
nesretni Baloun neprestano gurao prst u grlo.
Natporunik Luk odmahnu rukom i uputi se prema opskrbnom magazinu, a uz
put mu pade na um udnovata misao da Austrija ne moe pobijediti kad ve vojnici
deru svojim oficirima jetrene patete.
Meutim vejk je poveo Balouna na drugu stranu vojne pruge. Pri tom ga je tjeio
da e zajedno skoknuti u grad i donijeti odande gospodinu natporuniku debrecinke,
jer se pojam ovoga kobasiarskog specijaliteta u vejkovoj glavi naravno podudarao
s pojmom glavnog grada ugarske kraljevine.
- Mogao bi nam pobjei vlak - zakuka Baloun koji je bio ne samo prodrljiv, nego i
strahovito krt.
- Kad se ide na frontu - ree mu vejk - tada se ne moe nikada zakasniti, jer svaki
vlak koji putuje na frontu, vrlo dobro pazi na to da ne doveze na posljednju stanicu
samo pola ealona. Uostalom, ja te dobro razumijem, Baloune. Dep ti je saiven.
No nisu poti nikamo jer se zau signal za ulaenje u vlak. Momad pojedinih eta
vraala se iz opskrbnog magazina u svoje vagone i opet praznih aka. Umjesto
petnaest dekagrama ementalera koji je trebao dobiti svaki vojnik, dobio je svatko
kutiju ibica i jednu razglednicu koju je izdao Komitet za ratne grobove u Austriji
(Be XIX 4. Canisiusgasse). Mjesto petnaest dekagrama ementalera svaki je vojnik
imao u ruci sliku zapadnogalicijskog groblja u Sedlisku, sa spomenikom nesretnom
domobranu koji je izradio zabuant kipar, jednogodinji dobrovoljac narednik
Scholz.
A i oko tabnog vagona vladalo je neobino uzbuenje. Oficiri pohodnog bataljona
okupili se oko kapetana Sgnera koji im je neto uzbueno govorio. Vratio se
upravo iz kolodvorskog zapovjednitva i drao u ruci vrlo povjerljiv brzojav iz taba
brigade, prav pravcat i vrlo dugaak brzojav s instrukcijama i uputama kako valja
postupiti u ovoj novoj situaciji u kojoj se Austrija nala 23. svibnja 1915.
Brigada je brzojavila da je Italija navijestila Austro-Ugarskoj rat.
Jo u Brucku na Leithi u oficirskom se kasinu esto za rukom i veerom s punim
ustima govorilo o udnovatom dranju i vladanju Italije, ali sve u svemu nitko nije
oekivao da e se ispuniti proroanske rijei onog idiota kadeta Bieglera koji je
364
233
duan trgovac Pomoumy, a izmeu obojice se nalazio sitniar Havlasa. I tako vam
jednom tome trgovcu Horjiju pade na um da se udrui sa sitniarom Havlasom
protiv trgovca Pomournoga, pa stupi s njim u pregovore kako bi mogli spojiti ta
dva duana u jedu firmu: "Horji i Havlasa. Ali taj sitniar Havlasa ode odmah k
trgovcu Pomournome i ispria mu kako mu Horji daje za njegov sitniarski
duan hiljadu i dvjesta kruna i kako eli da se s njim udrui. Ali ako mu on,
Pomoumy, dade hiljadu i osam stotina kruna, tada e se on radije udruiti s njim
protiv Horjija. I tako su se sporazumjeli, a Havlasa se neko vrijeme stalno vrtio
oko Horjija, kojega je izdao, i pravio se kao da je njegov najbolji prijatelj, pa kad
bi se poveo razgovor o tome kad e se udruiti, Havlasa bi govorio: "Da, bit e to
brzo. Ja samo ekam da se stanari vrate s ljetovanja. A kad su se stanari vratili,
tada je zaista sve ve bilo gotovo, kao to je on neprekidno obeavao tomu
Horjiju da e se udruiti. Pa kad je tako jednog jutra Horji doao da otvori
duan, vidio je velik natpis nad duanom svoga konkurenta, golemu firmu:
"Pomoumy i Havlasa".
- I kod nas se - primijeti glupi Baloun - desio jednom isto takav sluaj: htio sam
kupiti u susjednom selu junicu, i ve smo se za nju pogodili, ali mi ju je votiki
mesar oteo ispred nosa.
- Kad ve imamo nov rat - nastavi vejk - kad ve imamo jednog neprijatelja vie i
kad imamo jo i novu frontu, tada e se morati tedjeti municija, "to ima vie djece
u obitelji, to se vie trskovaa potroi, govorio je djedo Chovanec u Motolu, koji je
roditeljima u susjedstvu ibao djecu za paualnu nagradu.
- Ja se samo bojim - ree Baloun drhtei itavim tijelom - da e zbog te Italije biti
manje porcije.
Raunarski narednik Vank zamislio se i rekao ozbiljno:
- Sve to moe biti, jer e se sad naa pobjeda nekako otegnuti.
366
- Ja sam jednom bio u Mlecima pa znam da Talijan svakoga nazove svinjom. Kad
234
analizirati mokrau!
Sjedio je u zatvoru est mjeseci zbog javnog nasilja i zbog uvrede straara, a kad su
mu proglasiti osudu, uvrijedio je i vladajui dom, tako da moda jo i sada sjedi u
zatvoru, pa zato velim da obino ispata nevin ovjek kad se hoemo nekome
osvetiti.
Baloun je dotle o neemu naporno razmiljao, pa napokon sa strahom upita Vanka:
- Molim, gospodine raunarski narednie, vi dakle mislite da emo zbog tog rata s
Italijom dobivati slabiju menau?
- To je jasno kao dan - odgovori mu Vank.
- Isuse i Marijo! - viknu Baloun, obori glavu u dlanove i zautje u svom kutu.
Tako se u ovom vagonu definitivno zavrila rasprava o Italiji.
***
U oficirskom vagonu bio bi razgovor o novostvorenim ratnim prilikama zbog ulaska
Italije u rat svakako vrlo dosadan jer nije vie bilo slavnog vojnog teoretiara,
kadeta Bieglera, da ga nije u neku ruku zamijenio porunik Dub iz tree kompanije.
Porunik Dub bio je u civilu profesor ekog jezika i ve je u to vrijeme pokazivao
neobinu sklonost da svagdje, gdje god je bilo mogue, dade izraza svojoj lojalnosti.
U pismenim zadaama zadavao je svojim uenicima zadatke iz povijesti Habsburke
kue. U niim razredima plaio je uenike car Maksimilijan koji se popeo na peinu
pa nije mogao sii, zatim Josip II, kao ora i Ferdinand Dobroudni. Dakako, u
viim su razredima teme bile zamrenije, kao na primjer zadaa za sedmokolce:
Car Franjo Josip I. kao pokrovitelj nauke i umjetnosti, koja je pribavila jednom
sedmokolcu iskljuenje iz svih srednjih kola u Austro-Ugarskoj, jer je uenik
napisao da je najljepe djelo toga vladara bilo podizanje mosta cara Franje Josipa I.
u Pragu.
Profesor Dub se uvijek mnogo brinuo oko toga da mu svi aci prilikom carskog
roendana i drugih slinih carskih sveanosti s oduevljenjem otpjevaju austrijsku
himnu. U drutvu nije bio omiljen, jer su svi bili sigurni da je on i denuncijant svojih
kolega. U gradu u kojem je slubovao, bio je jedan od lanova trolista najveih
glupana i mazgova, koji se sastojao od njega, kotarskog predsjednika i direktora
gimnazije. U tom uskom krugu nauio se politizirati, u okviru Austro-Ugarske
monarhije. Tako je i sada poeo tumaiti svoje mudrolije glasom i tonom okorjelog
profesora:
- Sve u svemu, mene uope nije iznenadio postupak Italije. Oekivao sam ja to ve
pred tri mjeseca. Sigurno je da se Italija u posljednje vrijeme znatno uzoholila nakon
pobjednikog rata s Turskom za Tripolis. Osim toga ona se i suvie pouzdaje u
svoju mornaricu i u raspoloenje stanovnitva u naem primorju i u junom Tirolu.
Jo prije rata razgovarao sam o tome s naim kotarskim predstojnikom da naa
vlada ne bi trebala potcjenjivati iredentistiki pokret na jugu. I on se potpuno slagao
sa mnom, jer je svaki dalekovidni ovjek kojemu je stalo do toga da se sauva ova
monarhija, morao ve davno predvidjeti kamo bismo doli kad bismo previe
poputali takvim elementima. Sjeam se dobro da sam nekako prije dvije godine u
razgovoru s gospodinom kotarskim predstojnikom rekao da Italija - a bilo je to za
vrijeme Balkanskog rata prigodom afere naega konzula Prochazske - samo eka
369
235
-... Blut und Leben fr Habsburg! Fr ein Oesterreich, ganz, einig, gross!
Zautio je i jamano oekivao da e i ostali oficiri u tabnom vagonu progovoriti o
novonastaloj situaciji, pa e im on jo jednom dokazati da je on znao ve prije pet
godina kako e se jednom ponijeti Italija prema svojem savezniku. No potpuno se
razoarao, jer je kapetan Sgner kojemu je bataljonski ordonans Matui donio s
kolodvora veernje izdanje Pester Lloyda, rekao gledajui u novine: - Gle, gle,
ona Wainerova koju smo vidjeli na gostovanju u Brucku, sino je igrala ovdje na
pozornici Malog kazalita!
I time je bila u tabnom vagonu zavrena rasprava o Italiji...
***
Osim onih koji su sjedili u pozadini, bataljonski ordonans Matui i momak
kapetana Sgnera Batzer promatrali su rat s Italijom sa sasvim praktinog gledita,
jer su oni jo davno prije vie godina, dok su jo aktivno sluili, obojica uestvovali
na nekim manevrima u junom Tirolu.
- Teko e nam biti da se penjemo po onim brdima - ree Batzer - kapetan Sgner
ima svu silu kofera. Ja sam dodue branin, ali je sasvim neto drugo kad ovjek
370
uzme puku pod kaput pa poe da potrai kakvog zeca na vlastelinstvu kneza
Schwarzenberga.
- Ako nas naime bace dolje u Italiju. Ni ja ne bih volio da jurim po brdima i
ledenjacima sa zapovijedima. Pa i ona hrana ondje dolje, sve sama palenta i ulje ree tuno Matui.
- A zato da ba nas poalju u te planine - uzrujavao se Batzer - naa je regimenta
bila ve u Srbiji i na Karpatima, pa sam se dosta navukao po brdima kapetanovih
kofera. Dvaput sam ih ve i izgubio, jednom u Srbiji, a drugi put u Karpatima, u
nekoj bitki, a moda me to eka trei put i na talijanskoj granici - a to se tie hrane
ondje dolje...
I pri tom pijunu. A onda sjede povjerljivo uz Matuia i nastavi:
- Zna, kod nas u Kaperskim brdima pravimo tako male valjuke od sirovih
krumpira: najprije se skuhaju, a zatim se natope jajem, pa se lijepo pospu mrvicama
od emiaka i napokon prepre na slanini.
Posljednju je rije izrekao nekim tajanstveno sveanim glasom.
- A najbolji su s kiselim kupusom - doda melankolino. - Makaroni mogu da se
sakriju pred njima.
Time je i ovdje zavren razgovor o Italiji...
----------------U ostalim vagonima, budui da je vlak stajao ve vie od dva sata na kolodvoru,
pronio se glas da e vlak valjda okrenuti i poslati ga na Italiju.
naroito.
Zatim su ih opet sve natjerali u vagone, a za pola sata opet su ih sve istjerali napolje,
jer je doao izvriti pregled ealona neki tako stari general da je vejku odmah pao
na um sasvim naravni nadimak za ovog starog gospodina. Stojei odostrag iza linije
primijeti on raunarskom naredniku Vanku: "Prava crkotina!'
A stari general i dalje se etao ispred linije, praen od kapetana Sgnera i zaustavio
se pred nekim mladim vojnikom, da nekako oduevi sve vojnike, pa ga zapita
odakle je, koliko mu je godina i ima li sat. Vojnik je dodue imao sat, ali je mislio da
e od starog gospodina dobiti jo jedan sat, rekao je da nema, na to mu je stari
general crkotina odgovorio s priglupim smijekom s kakvim je car Franjo Josip
oslovljavao u pojedinim gradovima naelnike opina: "Dobro je, dobro! - a zatim je
poastio kaprala koji je stajao kraj toga vojnika, pitanjem da li mu je ena zdrava.
- Pokorno javljam - dreknu desetar - ja nisam oenjen.
Na to opet ponovi general sa svojim blagonaklonim smijekom:
- Dobro je, dobro!
Zatim djetinjasti stari general zamoli kapetana Sgnera da mu pokae kako se
vojnici sami razbrojavaju u dvorede, pa je zaas odjeknulo:
- Prvi... drugi, prvi... drugi, prvi... drugi.
U tome je general crkotina upravo uivao. Imao je ak kod kue dva oficirska
momka koje bi kod kue postrojio, pa su se morali sami razbrojavati:
- Prvi... drugi, prvi... drugi...
Takvih je generala imala Austrija svu silu.
Kad se dakle smotra sretno zavrila, pri emu general nije krtario pohvalama pred
kapetanom Sgnerom, dopustili su vojnicima da se kreu u podruju kolodvora, jer
je stigla vijest da e poi na put tek za tri sata. Vojnici se dakle etahu tamo amo i
ogledavahu naokolo jer na kolodvoru ima uvijek dosta svijeta, a gdjekoji je vojnik
ipak uspio isprositi kakvu cigaretu.
Vidjelo se da je ono prvobitno oduevljenje koje se oitovalo u sveanim doecima
ealona po kolodvorima ve nekako duboko palo i srozalo se ak na prosjaenje.
Kapetanu Sgneru upravo je stigla deputacija "Drutva za doek junaka, koja se
sastojala od dvije strahovito izmuene dame. One mu predadoe darak koji je bio
namijenjem itavom ealonu, to jest dvadeset kutija mirisavih pastila za usta, to je
bila reklama jedne petanske tvornice bombona. A kutijice tih usnih mirisavih pastila
bile su lijepo napravljene od lima, na poklopcu je bio naslikan madarski honved
koji se rukuje s austrijskim pukim ustaom, a nad njima se blista kruna sv.
Stjepana. Naokolo je bilo napisano njemaki i madarski: Fr Kaiser, Gott und
237
Vaterland! Tvornica bombona je bila tako lojalna da je dala prednost caru pred
samim gospodinom bogom.
U svakoj je kutiji bilo osamdeset pastila, tako da je priblino oko pet pastila dolazilo
na tri ovjeka. Osim toga ove brine, izmuene dame donesoe i velik zamotak
tampanih molitava koje je napisao budimpetanski nadbiskup Geza od SzatmarBudafala. Bile su to dvije njemako-madarske molitve koje su sadravale
najstranija proklinjanja svih neprijatelja. Te su molitvice bile pisane tako strastveno
da im je na kraju nedostajalo jo samo odreito madarsko: Baszom a Kristus
372
238
Mariat!
Prema preasnom nadbiskupu dobri bi bog trebao sve Ruse, Engleze, Srbe,
Francuze i Japance rasjei na rezance i na paprika. Dobri bi bog trebao da se okupa
u krvi neprijatelja i da pobije sve od reda, kao to je i uradio okrutni Herod s
nevinom djeicom.
asni budimpetanski nadbiskup upotrijebio je na primjer u svojim molitvama i ove
lijepe reenice:
- Neka bog blagoslovi vae bajonete da duboko prodru u utrobu vaih neprijatelja!
Neka najpravedniji Gospod uputi topniku vatru nad glave neprijateljskih tabova!
Neka milosrdni Bog dade da se svi neprijatelji ugue u vlastitoj krvi iz rana koje ete
im vi zadati!
Stoga je potrebno jo jednom ponoviti da na kraju tih molitava nije nedostojalo nita
drugo nego: Baszom a Kristus Mariat!
Kad su obje dame sve to predale, izjavile su kapetanu Sgneru svoju arku elju da
prisustvuju pri dijeljenju darova. Jedna je bila ak tako odvana da je spomenula
kako bi tom prilikom mogla progovoriti koju rije vojnicima, koje nije drukije zvala
nego unsere braven Feldgrauen.
239
- Meni je, gospodine lajtnante, ao obojice, i toga Rusa jer je proboden, i toga
vojnika jer bi ga za to zatvorili. Ta on je, gospodine lajtnante, svakako slomio svoju
bajonetu, to je uzalud, jer ovaj zid u koji on udara, izgleda kao da je od kamena, a
374
elik je krhak. Tako smo vam jednom, gospodine lajtnante, dok sam ja sluio vojni
rok, imali u naoj eti jednog gospodina lajtnanta koji se umio tako izraavati da mu
u tom nije bio ravan ni stari upar. Na vjebalitu nam je govorio: Kad je mirno,
tada mora izbeiti oi kao maak kada sere sjeku! Ali inae je bio vrlo dobar
ovjek. Jednom je na Boi poludio te je kupio za etu itava kola kokosovih oraha,
pa otada znam kako su bajonete krhke. Pola ete je polomilo bajonete o te orahe pa
je na potpukovnik dao itavu etu zatvoriti, tako da tri mjeseca nismo smjeli iz
kasarne, a gospodin lajtnant je dobio kuni pritvor...
Porunik Dub se zagleda ljutito u bezbrino lice dobrog vojnika vejka pa ga upita
zlobno:
- Poznajete li vi mene?
- Poznajem vas, gospodine porunie.
Porunik Dub zakoluta oima i udari nogom o tle pa ree:
- Ja vam velim da me jo ne poznajete.
vejk ponovo odgovori bezbrino i mirno, kao da raportira:
- Poznajem vas, gospodine porunie, vi ste, pokorno javljam, iz naeg
marbataljona.
- Vi me jo ne poznajete - viknu ponovno porunik Dub - vi me poznajete moda s
dobre strane, ali zaudit ete se kad me upoznate i sa zle strane. Ja sam zao,
nemojte misliti, ja svakoga mogu da natjeram u pla. Da li me dakle poznajete, ili
me ne poznajete?
- Poznajem, gospodine porunie!
- Ja vam posljednji put velim da me ne poznajete, vi magare! Imate li brae?
- Pokorno javljam, gospodine porunie, imam jednog brata.
Porunika Duba spopade bjesnilo pri pogledu na vejkovo mimo i bezbrino lice, pa
on viknu ne vladajui vie sam sobom:
- Sigurno je i taj va brat isto takvo govee kao i vi! to je po zanimanju?
- Profesor, gospodine lajtnante! I on je sluio vojsku i poloio oficirski ispit.
Porunik Dub pogleda vejka kao da ga hoe probosti, vejk izdra s
dostojanstvenom razboritou ljutit pogled porunika Duba, tako da je zasada itav
razgovor izmeu njega i porunika zavrio rijeju: Abtreten!
Svaki je dakle poao svojim putem i svaki je mislio svoje.
Porunik Dub je mislio o vejku da e rei gospodinu kapetanu neka ga dade
zatvoriti, a vejk je opet misijo da je vidio ve mnogo glupih oficira, ali takav kao
to je porunik Dub, ipak predstavlja rijetkost u itavoj regimenti.
Porunik Dub, koji je sebi ba danas uvrtio u glavu da mora odgajati vojnike, naao
je iza kolodvora novu rtvu. Bila su to dva vojnika iz iste pukovnije, ali iz druge
ete, koji su se ondje u tami razgovarati slabim njemakim jezikom sa dvije drolje
kakvih je oko kolodvora bilo na tucete.
vejk je, odlazei, uo jo sasvim jasno otar glas porunika Duba:
- Poznajete li me?!
- Ali ja vam velim da me ne poznajete!
- Ali kad me upoznate...
- Vi me poznajete valjda s one dobre strane!...
375
376
bio junak te se najradije vucarao oko nas u komori, jer su gore zvidala tanad i
praskale rapnele. Tada bi on uvijek doao k nama pod izlikom da se mora uvjeriti
da li se za vojnike naeg bataljona kuha dobra hrana. Obino bi doao k nama dolje
kada bi dola vijest da Rusi opet neto spremaju. Drhtao bi po itavom tijelu, pa bi
morao u kuhinji popiti neto ruma i tek tada bi vrio preglede u svim poljskim
kuhinjama koje su bile oko komore, jer se gore na poloaje nije moglo, nego se
hrana nosila onamo gore nou.
Tada su kod nas bile takve prilike da se nije moglo ni govoriti o nekoj oficirskoj
menai. Jedini put koji je jo bio slobodan i u vezi s pozadinom drali su Nijemci iz
Reicha, koji su za sebe zadravali sve to je bilo bolje, nama se slalo iz pozadine, ali
su to oni sami pojeli, tako da do nas nije ni stiglo. Tako smo mi svi u komori ostali
bez oficirske kote. I za itavo to vrijeme nije mi polo za rukom da utedim za nas
u kancelariji nita vie nego jedno prasence, koje smo dati osuiti u dimu, a da nam
ga major Sojka ne nae, sakrili smo ga kod topnika, jedan sat hoda daleko, kod
nekog mojeg znanca, palioca topova.
Kada bi doao k nama, major bi uvijek u kuhinji najprije okuavao juhu. Istina,
mesa se nije moglo mnogo kuhati, tek koliko smo mogli namaknuti svinja ili mravih
krava u okolici. A pri tom su nam jo Prusi pravili veliku konkurenciju te su pri
rekviziciji stoke plaali dvaput vie nego mi. I itavo to vrijeme dok smo se
zadravali ispod Bardjejova, nisam pri otkupu stoke utedio nita vie nego neto
preko hiljadu i dvjesta kruna, a jo smo im veinom mjesto novaca davali
doznanice s bataljonskim tambiljem, naroito u posljednje vrijeme kad smo
saznali da su Rusi istono od nas u Radvanji i zapadno u Podolinu. Najtee se radi s
takvim narodom kao to je onaj tamo, koji ne zna ni itati ni pisati te se potpisuje
samo sa tri kriia, to je naa intendantura vrlo dobro znala, tako da nisam mogao,
kad smo slali u intendanturu po novce, priloiti lane priznanice da sam im isplatio
novce; to se moe raditi samo ondje gdje je narod obrazovaniji pa se znade
potpisati. A zatim, kao to ve rekoh, Prusi su plaali vie od nas i u gotovu novcu,
pa kad smo mi kamo doli, uvijek su nas gledali kao kakve razbojnike, a
intendantura je jo k tome izdala nalog da se priznanice, potpisane kriiima, moraju
predati ratnoj raunarskoj kontroli. A tih je klipana bila sva sila. Doao bi takav
klipan na kontrolu, naderao bi se kod nas i napio, a drugi dan bi podnio protiv nas
tubu.
A taj major Sojka stalno je obilazio kuhinje i vjerujte mi, due mi, jednom je
izvukao iz kotla meso za itavu etvrtu kompaniju. Poeo je sa svinjskom glavom i
rekao da nije dovoljno kuhana, pa je naloio da se jo asak kuha; istina, tada se
nije kuhalo mnogo mesa, na itavu je kompaniju dolazilo dvanaest starih, potenih
porcija mesa, ali on je sve to pojeo, a zatim je kuao juhu, pa je poeo galamiti da
je kao voda, i kakav je to red da se kuha mesna juha bez mesa, pa je dao napraviti
zaprku i bacio u nju moje posljednje makarone to sam ih utedio kroz itavo to
vrijeme.
Ali to me nije tako ljutilo kao to da su mi na tu juhu otila dva kilograma ajnog
maslaca, koje sam utedio jo u ono doba kad smo imah oficirsku menau. Drao
sam ih na jednoj polici nad krevetom, a on se izderao na mene i zapitao me komu to
378
raun.
Zatim je natporunik Kol pripovijedao kako se tedi. Ukrade se u pukovniji 6000
kruna i strpa u svoj dep te se onda dosljedno logiki izda nalog svim kuhinjama da
svaki dan utede po ovjeku 3 grama graka.
Na mjesec to iznosi 90 grama graka po ovjeku pa se u kuhinji svake kompanije
utedi najmanje 16 kg graka, te se kuhar mora iskazati tom zalihom.
Natporunik Kol je samo openito razgovarao s Wolfom o nekim sluajevima
koje je zapazio.
No bilo je sigurno da je itava vojna uprava obilovala takvim sluajevima. Poinjalo
je to s raunarskim narednikom u kakve nesretne ete, a svravalo se s hrkom u
generalskim epoletama koji je spremao zalihe za poratnu zimu.
Rat je zahtijevao odvanost i u krai.
Intendanti su s mnogo ljubavi gledali jedni u druge, kao da bi htjeli rei: Jedno smo
tijelo i jedna dua, krademo, brate, varamo, brate, ali nema nam pomoi, teko je
plivati protiv struje. Ako ti ne uzme, uzet e drugi i jo e rei za tebe da zato vie
ne krade jer si se ve dosta nagrabio.
schlafen gehen. A za veeru ovdje u est sati gula s krumpirom mjesto 15 deka
ementalera.
Zatim je izdao naredbu da se izvede pripravnost". I opet dakle naloi kapetan
Sgner da se svira uzbuna, a nadzorni je general promatrao postrojavanje bataljona
u borbeni red, etao se s oficirima i stalno im govorio kao da su oni kakvi idioti pa
ne mogu odmah da shvate, pokazujui im uz to kazaljke na svojem satu:
- Also, sehen sie. Um halb neune scheissen, und nach einer halben Stunde schlafen.
242
Das gengt vollkommen. U ovo prelazno doba vojnici ionako imaju meku stolicu.
Teite uglavnom polaem na spavanje. To je okrepa za dalje mareve. Dok je
momad u vlaku, treba da se odmori. Ako u vagonima nema dosta mjesta, tada
243
245
244
- ree general, koji je bio Poljak pa je znao neto eki - ti se dere kao
246
nisu dobili kruha, a vi ete ga ondje sutra dobiti. Poimo sad u kolodvorsku
restauraciju!
U kolodvorskoj restauraciji gospodin je general i opet poeo govoriti o nuniku i o
tome kako runo izgleda kad se svagdje uz prugu nalaze govna. Jeo je pritom biftek
i svima se inilo kao da mu se govno premee u ustima.
Na nunike je postavio takvo teite kao da o njima ovisi pobjeda monarhije.
S obzirom na novonastalu situaciju u vezi s Italijom general je izjavio da upravo u
nunicima nae vojske imamo neospornu prednost u talijanskoj kampanji.
Pobjeda Austrije proizlazila je iz nunika.
Za gospodina generala sve je bilo tako jednostavno. Put do ratne slave zasnivao se
na ovom receptu: u est sati navee vojnici dobivaju gula s krumpirima, u osam i
po vojska se olaka na nunicima, a u devet ide spavati. Pred takvom vojskom
neprijatelj bjei sav preplaen.
General-major se zamislio, pripalio cigaru operas i zagledao se u strop dugo, dugo.
Prisjeao se to bi jo rekao kad je ve ovdje, ime bi jo pouio oficire ovog
ealona.
- Jezgra vaeg bataljona je zdrava - ree iznenada, jer su svi oekivali da e on jo
gledati u strop i utjeti - stanje vae momadi je u potpunom redu. Onaj vojnik s
kojim sam razgovarao daje svojom otvorenou i vojnikim dranjem najbolje nade
da e se itav bataljon boriti do posljednje kapi krvi.
Zamuknu i zagleda se opet u strop, naslonivi se o naslon stolice, pa onda nastavi u
tom istom poloaju, a pri tom je jedino porunik Dub, voen nagonom svoje ropske
due, gledao zajedno s njim u strop:
- Ali vaem je bataljonu potrebno da njegova djela ne padnu u zaborav. Bataljoni
vae brigade imaju ve svoju historiju, na koju mora nastaviti va bataljon. Ali vama
upravo nedostaje ovjek koji bi sve tano biljeio i pisao povijest vaeg bataljona.
Tom ovjeku treba da vode sve niti o tome to je koja eta vaeg bataljona uinila.
Mora to biti inteligentan ovjek, a ne kakav vol ili krava. Gospodine kapetane, vi
248
vojnici umivali kraj pumpe iz svojih olja. Ni general nije otputovao svojim vlakom,
nego je lino poao da pregleda nunike kamo su vojnici polazili prema dnevnoj
bataljonskoj zapovijedi kapetana Sgnera schwarmweise unter Kommando der
249
250
384
I salutira pri tom vojniki. Dva roja vojnika sa sputenim hlaama i s remenima oko
vrata digoe se nad jamama.
General-major se ljubazno osmjehnu i ree:
251
252
253
255
256
386
Samo je natporunik Luk bio nekako zbunjen. Proao je ve itav sat, a vejk se
jo uvijek nije vratio. Proe jo pola sata, a tada se prema tabnom vagonu
pribliavala udna povorka koja je izala iz kancelarije kolodvorskog
zapovjednitva.
Sprijeda je iao vejk ozbiljno i uzvieno, kao to su ili prvi kranski muenici kad
su ih vukli u arenu.
Slijeva i zdesna stupao je madarski honved s bajonetom na puci. Na lijevom krilu
vodnik iz kolodvorskog zapovjednitva, a za njim neka ena u crnoj naboranoj
suknji i ovjek u izmama s okruglim klobukom i nateena oka. On je nosio ivu,
preplaenu koko, koja je krijetala.
Svi su se uputili u tabni vagon, ali vodnik dreknu madarski na ovjeka s kokoi i
388
389
Onom tokaru Matju izbili su "Kod stare gospoe ciglom itavu eljust za dvadeset
forinti, sa est zuba, a tada su novci vie vrijedili nego danas. Pa i sam Wolschlager
vjea za etiri forinte.
- Doi amo - kliknu vejk ovjeku oteena oka s kokoju u ruci - a ti, bako, ostani
vani!
ovjek ue u vagon.
- On zna neto njemaki - primijeti vejk - i razumije sve psovke, a i sam umije
prilino psovati njemakim jezikom.
- Also zehn Gulden - obrati se vejk ovjeku - fnf Gulden Henne, fnf Auge. t
262
forint - vidi kukurijeku, t forint - kukuk, igen? Ovo je oficirski vagon, lopove!
Daj amo koko.
I turi iznenaenom ovjeku u ruke deset forinti, uze mu koko, zavrnu joj vratom,
pa ga izgura iz vagona pruivi mu prijateljski ruku i potresavi je snano:
263
onda njemaki, da sam mu ukrao koko u po bijela dana. Rekoh mu neka ne vie
na mene, da sam poslan da je kupim za vas, i ispriao sam mu kako stoje stvari. A
ta koko, kako sam je drao za noge, odjednom zalepra krilima i htjede da poleti,
pa kako sam je sasvim olako drao u ruci, povukla mi ruku i htjela se smjestiti na
nosu svoga gospodara. A on odmah poe vikati da sam ga, veli, maznuo tom kokoi
preko usta. A ena je neto dreala i neprekidno dovikivala kokoi: Ko-ko, ko-ko,
ko-ko, ko-ko!
No uto su ve neki blezgani, koji nisu znali o emu se radi, doveli patrolu, honvede,
no ja sam ih sam pozvao da pou sa mnom na kolodvorsko vojno zapovjednitvo,
da moja nekrivnja izae na vidjelo, kao ulje nad vodu. Ali s onim gospodinom
porunikom koji je bio ondje u slubi, nije se moglo ni govoriti, pa ni onda kad sam
ga molio da upita vas, da li je istina da ste me vi poslali neka vam kupim neto
dobro za jelo. Jo se izderao na mene, neka drim jezik za zubima, jer mi, veli,
ionako viri iz oiju neka vrsta grana s dobrim uetom. On je oito bio vrlo loe
raspoloen dok mi je govorio da tako ugojen moe biti samo onaj vojnik koji
pljaka i krade. Veli da je na kolodvoru bilo ve vie tubi i da se prekjuer izgubio
nekomu u susjedstvu nekakav puran, pa kad sam mu rekao, da smo tada jo bili u
Rabu, tada mi je odgovorio da takav izgovor kod njega ne vrijedi. Tada su me
poslali k vama, pa se jo ondje izderao na mene nekakav frajt koga nisam ni
primijetio, pitajui me da li znam koga imam pred sobom. Rekao sam mu da je on
gefreiter, a da je kod lovaca, da bi se zvao patrollfhrer, a kod topnika
oberkanonier.
- vejku - ree zaas natporunik Luk - vi ste ve doivjeli toliko naroitih
sluajeva i nezgoda, toliko, kao to vi kaete, nesporazuma i zabuna da e vam
moda ipak jednom pomoi, da se izvuete iz tih vaih nesrea, kakvo jako ue oko
vrata uz potpunu vojnu poast u etvorokutu. Razumijete li?
- Razumijem, pokorno javljam, gospodine natporunie, etverokut od takozvanog
264
geschlossenes Bataliona koji se sastoji od etiri, a izuzetno od tri ili pet satnija.
Zapovijedate li, gospodine natporunie, da u ovu kokoju juhu stavimo vie
rezanaca, da bude gua?
- vejku, ja vam zapovijedam da nestanete ve jednom zajedno s kokoi, inae u
vam je razbiti o glavu, blesane jedan...
- Na zapovijed, gospodine natporunie, ali celera, pokorno javljam, nisam mogao
dobiti, a ni mrkve takoer! Stavit u krum...
No vejk nije stigao da rekne pira, nego je zajedno s kokoi izletio pred tabni
vagon. Natporunik Luk od jednom ispi vinsku au konjaka.
vejk je pred prozorima vagona vojniki pozdravio i otiao.
***
Baloun se ba spremao, nakon sretno zavrene duevne borbe, da ipak otvori kutiju
sardina svoga natporunika, kadno se pojavi vejk s kokoi, to je izazvalo
razumljivo uzbuenje kod svih prisutnih u vagonu, pa su ga svi tako pogledali kao
da su sa sigurnou htjeli rei: A gdje si to ukrao?
- Kupio sam je za gospodina natporunika - odgovori vejk vadei iz depova luk i
rezance. - Htio sam mu skuhati od nje juhu, ali on je vie nee, pa mi ju je darovao.
392
- Ja sam je kupio.
- Ded uti, ti si mi lijepi drug, a vidjeli smo kako su te vodili pod pratnjom!
Ipak je revno uestvovao u upanju kokoi. Ovim velikim i sveanim pripremama
pridruio se i kuhar okultist Jurajda, koji je rezao krumpir i luk za juhu.
Perje, baeno iz vagona, izazvalo je panju porunika Duba koji je obilazio vagone.
Viknuo je u vagon neka se pokae onaj koji upa koko, i na vratima se pojavilo
zadovoljno vejkovo lice.
393
I vejk pridra poruniku Dubu pod nosom kokoja crijeva i ostalu ponutricu.
Dub pljunu, ode i zaas se vrati.
- A za koga je ta koko?
- Za nas, pokorno javljam, gospodine porunie! Pogledajte kako je masna!
I porunik ode gunajui:
- Sastat emo se kod Filipa!
- to ti je rekao? - upita vejka Jurajda.
- Zakazali smo sastanak negdje kod Filipa. Ova uzviena gospoda obino su
buzoranti.
Kuhar okultist ree da su jedino esteti homoseksualci, to proistjee ve iz same biti
estetizma.
Raunarski narednik Vank ispria zatim kako pedagozi u panjolskim samostanima
zloupotrebljavaju djeicu.
I dok je voda u kotliu poela da vri na piritusu, vejk ispripovjedi kako su jednom
odgojitelju povjerili koloniju naputene beke djece i kako je taj odgojitelj
zloupotrijebio itavu koloniju.
- To je dodue strast, ali je najgore kad to doe na ene. U Pragu, u drugom rajonu,
ivjele su prije vie godina dvije osamljene ene, razvedene, jer su bile drolje, neka
Mourkov i ouskov, pa su tako jednom, kad su cvale trenje u drvoredu kod
Roztoka, uhvatile ondje navee nekog starog impotentnog stogodinjeg verglaa te
su ga odvukle u roztoki gaj i ondje ga silovale, ta li su sve s njim radile! Na
ikovu vam je ivio gospodin profesor Aksamit, koji je ondje vrio iskopavanja,
traio grobove zgrenih mrtvaca i nekoliko ih ve pronaao, pa su one tog verglaa
odvukle u jedan takav iskopani grob te su ga ondje mrcvarile i zloupotrijebile. A
prof. Aksamit doe onamo sutradan i opazio da neto lei u grobu. Obradovao se,
394
no to je bio onaj napaeni, izmueni vergla od onih rastavljenih ena. Oko njega su
bila sve neka drvca. Poslije je taj vergla petoga dana umro, a one su mrcine bile jo
tako bezobrazne da su mu ile na sprovod. To je ve perverzija.
- Jesi li posolio? - obrati se vejk Balounu koji je iskoristio ope zanimanje za
vejkovo prianje i neto spremao u svoju naprtnjau - pokai ta to radi!
- Baloune - ree vejk ozbiljno - to e s tim kokojim batakom? Pogledajte ga!
Ukrao nam je kokoji batak da ga kasnije potajno skuha za sebe. Znade li,
Baloune, to si to uradio? Znade li kako se u ratu kanjava kad tko okrade druga u
ratu? Priveu ga za topovsku cijev pa ga, klipana, raznesu karteom. Ali sad je ve
kasno kukati. Kad sretnemo gdje na fronti topnitvo, ti e se javiti najbliem
pirotehnikom vodniku. A zasada e malo vjebati za kaznu. Izlazi iz vagona!
Nesretni Baloun izae, a vejk sjede na vrata vagona i poe komandirati:
- Habt Acht! Ruht! Habt Acht! Rechts schaut! Habt Acht! Gledaj opet ravno!
265
Ruht!
- A sad e vriti tjelesne vjebe na mjestu! ovjee! Vi ste krava! Vai rogovi treba
da se nau ondje gdje ste prije imali desno rame. Herstellt! Rechts um! Links um!
Halbrechts!
266
267
268
271
270
Stoj, do bijesa, ili u te zatvoriti! Glied - halt! Konano si, glupane, ipak
272
278
versorgen! Ruht!
Narednik je savijao cigaretu.
396
- Kappe ab!
No vejk ozbiljno nastavi:
- Poeo mu je dakle tumaiti jednostavniji nain kako da zapamti broj lokomotive
4268. Osam manje dva jesu est. Sad ve dakle zna 68. est manje dva jesu etiri,
sad ve dakle zna 4, dakle 4-68 i izmeu njih dvojku, pa je 4-2-6-8. A nije ni suvie
naporno ako se to pokua i na drugi nain, s pomou mnoenja i dijeljenja. Rezultat
je potpuno jednak. Zapamtite, priao mu nadzornik pruge, da je 2 puta 42
osamdeset etiri. Godina ima 12 mjeseci. Oduzmite dakle 12 od 84 pa e vam
preostati 72, a od toga opet oduzmite 12 mjeseci pa ete imati 60. Eto nam dakle
sigurne estice, a nulu emo precrtati. Sada dakle znademo 42, 68, 4. Kad smo nulu
precrtali, moemo precrtati i tu posljednju etvorku, pa opet imalo vrlo lako 4268,
broj lokomotive koja pripada u spremite u Lysy na Labi. A kao to rekoh, i s
dijeljenjem je lako. Izraunat emo koeficijent po carinskoj tarifi. Valjda vam nije
slabo, gospodine narednie? Ako hoete, ja u odmah poeti general de charge!
Fertig! Hoch an! Feuer! Sto mu gromova! Gospodin kapetan nas nije smio slati na
sunce! Moram po nosila!
Kada je doao lijenik, utvrdio je da je to ili sunanica ili akutna upala modane
opne.
A kad se narednik pribrao, stajao je kraj njega vejk i rekao mu:
- Da zavrim onu priu. Mislite li, gospodine narednie, da je onaj vlakovoa
zapamtio broj? On je sve to po pobrkao i jo pomnoio sa tri jer se sjetio svete
trojice, ali lokomotive jo nije naao. Ona jo stoji na onom 16. kolosijeku.
Narednik opet zatvori oi.
A kad se vejk vratio u svoj vagon, odgovorio je na pitanje gdje je bio tako dugo,
ovo:
397
282
283
Latrinengenerala,
koji mu je tako zanimljivo predloio da popuni bataljon
Batalionsgeschihtsschreiberom.
- Vi ste se vrlo zanemarili, jednogodinji dobrovolje - ree mu kapetan Sgner. - U
koli jednogodinjih dobrovoljaca vi ste bili prava pokora; umjesto da ste nastojali
da se istaknete i postignete in koji vam pripada prema vaoj inteligenciji, vi ste se
vucarali iz zatvora u zatvor.
Pukovnija se mora sramiti zbog vas, vi jednogodinji dobrovolje. No moete
popraviti svoju pogreku ako se opet valjanim vrenjem svojih dunosti uvrstite u
red dobrih vojnika. Posvetite svoje sile bataljonu s ljubavlju! Iskuat u vas. Vi ste
inteligentan mladi, a sigurno imate i dara za pisanje, za stiliziranje. Rei u vam
neto. Svaki bataljon na fronti treba ovjeka koji e voditi kronoloki pregled svih
ratnih dogaaja u kojima bataljon izravno uestvuje na bojnom polju. Potrebno je
popisati sve pobjednike pohode, sve znaajne slavne asove u kojima sudjeluje
bataljon i istie se vodeom i istaknutom ulogom, potrebno je postepeno sastavljati
priloge za povijest nae vojske. Jeste li razumjeli?
- Jesam, pokorno javljam, gospodine kapetane, radi se o epizodama iz ivota
jedinica. Bataljon ima svoju povijest. Pukovnija sastavlja pukovnijsku povijest na
temelju povijesti svojih bataljona. Pukovnije stvaraju povijest brigade, povijest
brigada povijest divizije itd. Trudit u se svim svojim snagama, gospodine kapetane!
I jednogodinji dobrovoljac stavi ruku na srce:
- Biljeit u s istinskom ljubavlju slavne dane naeg bataljona, osobito danas kad je
ofenziva u punom toku i kad dolazi do otre borbe u kojoj e na bataljon prekriti
bojno polje tjelesima svojih junakih sinova. Savjesno u zabiljeiti sve dogaaje
koji moraju doi, da bi stranice povijesti naeg bataljona bile ovjenane lovorom.
- Bit ete pridijeljeni bataljonskom tabu, jednogodinji dobrovolje. Vi ete paziti
tko je predloen za odlikovanje, biljeit ete, dakako po naim podacima, sve
pohode koji naroito mogu skrenuti panju na odlinu borbenost i elinu disciplinu
naeg bataljona. Nije to tako lako, jednogodinji dobrovolje, ali nadam se da ete
398
402
Kroz itavo vrijeme eljeznikog prijevoza ovog bataljona koji je trebao ponjeti
ratnu slavu im proe pjeice od Laborca preko istone Galicije na frontu, vodili su
se u vagonu u kojem su bili jednogodinji dobrovoljac i vejk, opet udnovati
razgovori, vie ili manje veleizdajnikog karaktera, u manjem opsegu, ali moemo
rei openito da je isto tako bilo i u drugim vagonima. ak je i u tabnom vagonu
vladalo neko nezadovoljstvo jer je u Fzes Abonyu stigla od pukovnije armijska
zapovijed po kojoj se oficirima obrok vina smanjuje za osminu litre. Dakako, pri
284
285
nae regimente drznuo da izae iz kasarne, pa je negdje kod Prane brne sreom
susreo eleznoga i odmah dreknuo na njega: Ja u ti tati, ja u te nauiti, ja u ti
dvaput zasladiti!
Rekao mu je i vie toga i protjerao ga u kasarnu te mu je itavim putem govorio
rune rijei i razline prijetnje i neprestano ga pitao kako se zove. elesni, elesni,
ti e se usrati, ja veseo to sam te ufatio, ja ti ukasat den ersten Mai. elesni,
elesni, ti biti moj, ja tebe zatvoriti, fino zatvoriti! eleznomu je to ve bilo
svejedno. Ali kad su ili preko Poia mimo Rozvaila, elezn skoknu u kapiju i
izgubi se kroz prolaz. Tako je djedi od kauuka pokvario veliku radost da e ga
strpati u zatvor. To to je on umakao, pukovnika je tako razjarilo da je u srdbi
zaboravio kako se taj njegov delikvent zove; sve je to nekako pobrkao u glavi, i
405
kada je doao u kasarnu, poeo je skakati do stropa koji je bio nizak, a bataljonski
se udio zato stari odjednom govori pokvarenim ekim jezikom i vie: Pakrenog
zatvoriti, Pakrenog ne zatvoriti, Olofnog zatvaraj, Kositrenog zatvoriti!
291
292
i losung
293
iz bataljonske kancelarije.
294
Odziv je toga dana bio Kappe a lozinka: Hatvan. Straar koji je to kraj
telefonskih aparata morao da upamti, bio je nekakav Poljak iz Kolomyje koji je po
nekom udnom sluaju dospio u 91. pukovniju.
Ali kako bi on znao to je to Kappe, no jer je u njemu bila klica mnemotehnike,
ipak je zapamtio da ta rije poinje slovom k. pa je poruniku Dubu koji je bio
bataljonski deurni oficir i pitao ga, pribliavajui se, odziv, ponosno odgovorio:
Kaffe!" Bilo je to dakako vrlo prirodno jer se Poljak iz Kolomyje jo uvijek sjeao
jutarnje i veernje kave u logoru u Brucku.
No kad je jo jednom dreknuo Kaffee, a porunik se Dub stalno pribliavao, tada
295
on, svjestan prisege i svoje straarske slube, viknu prijetei: Halt , a kada se
porunik Dub primakao jo za dva koraka i stalno traio odziv, uperio je on u njega
puku i, ne znajui savreno njemaki jezik, posluio se udnovatom mjeavinom
poljskog i njemakog jezika viknuvi:
407
296
- Wachkommandant! Wachkommandant!
Pojavio se vodnik Jelnek, koji je Poljaka i doveo na straarsko mjesto, i upitao ga
za odziv, a poslije njega pitao ga i porunik Dub kome je oajni Poljak iz Kolomyje
odgovorio vikom koja je odjekivala po itavom kolodvoru: Kaffe, Kaffe! Koliko
god je ondje bilo ealona, poskakae iz njih vojnici sa oljama i nastade grozna
panika, koja se svrila time da su razoruanog, estitog vojnika odveli u zatvoreniki
vagon.
Ali porunik je Dub nekako posumnjao na vejka jer ga je prvog vidio kako izlazi iz
vagona sa oljom u ruci, i dao bi glavu da ga je uo kako vie: Sa oljama van, sa
oljama van!
Nakon ponoi krenu vlak prema Ladovcu i Trebiovu, gdje ga je ujutro na
kolodvoru pozdravilo Drutvo veterana jer je pobrkalo ovaj marbataljon s
marbataljonom 14. honvedske madarske pukovnije, koji je proputovao ovuda jo
nou. Bilo je jasno da su veterani nakresani, pa su svojom dernjavom: Isten ld
298
meg a kirlyt!
probudili iza sna itav transport. Nekoliko svjesnijih vojnika
nagnuto se kroz prozor i doviknulo im: Poljubite nas u stranjicu! Eljen!
Nato veterani dreknue da su se potresli prozori kolodvorske zgrade:
299
vrlo volim zabranjene stvari i jer sam se uvijek naao u neem zabranjenom, a
nisam ni sam znao kako. Jednom su nam u karlnskim kasarnama zabranili...
301
- Kad si tako edan, vejku - ree porunik Dub, avolski se smjekajui i nastojei
da to dulje otegne scenu u kojoj e vejk izvui krai kraj - tada se napij, ali
poteno. Ispij sve to odjednom!
Porunik Dub je ve unaprijed iskombinirao kako e vejk popiti par gutljaja pa
411
nee moi dalje, a onda e ga on, porunik Dub, slavno pobijediti i rei mu: Daj i
meni bocu da se malo napijem, i ja sam edan! I kako li e se u tom stranom
trenutku drati taj nitkov vejk, pa e onda ii na raport i tako dalje.
vejk otepi bocu, prinese je k ustima i gutljaj za gutljajajem nestajae u njegovu
grlu. Porunik Dub se skamenio. vejk je pred njegovim oima ispio itavu bocu, i
ne trepnuvi trepavicama, pa je praznu bocu bacio preko ceste u ribnjak, pljunuo
zatim i rekao, kao da je popio au mineralne vode:
- Pokorno javljam, gospodine porunie, ta voda zaista ima okus po eljezu. U
Kamyku na Vltavi jedan je gostioniar pravio za svoje ljetne goste eljezovitu vodu
na taj nain da je u bunar bacao stare potkove.
- Dat u ti ja stare potkove! Hajde pokai mi taj bunar, odakle si uzeo vodu!
- Nije daleko odavde, gospodine porunie, odmah iza ove drvene kuice.
- Poi naprijed, mizerijo, da vidim kako dri korak!
To je zaista udnovato, pomisli porunik Dub. Na tom se mizernom klipanu
zaista ba nita ne primjeuje.
vejk dakle poe naprijed, potpuno predan u boju volju, ali stalno mu je neto
govorilo da ondje mora biti bunar, pa se zaista nije nita ni iznenadio kad ga je ondje
naao. Bio je to ak bunar s pumpom, pa kad su doli do njega, vejk potegnu
mrk, pa iz bunara potee ukasta voda, tako da je vejk mogao sveano rei:
- Eto te eljezovite vode, gospodine porunie!
K njima prie preplaen ovjek s pejzovima, a vejk mu ree njemaki da donese
kakvu au jer gospodin porunik eli piti.
pobjedniki zavriti ovaj svjetski rat. Nihil nisi bene. Glavna je stvar za temeljitog
pisca povijesti kao to sam ja, da najprije napravi plan naih pobjeda. Na primjer,
ovdje prikazujem kako e na bataljon, a bit e to valjda za dva mjeseca, prijei
zamalo rusku granicu koja je vrlo snano zaposjednuta, recimo od neprijateljskih
danskih pukovnija, dok nekoliko neprijateljskih divizija obilazi nae pozicije. Na prvi
se pogled ini da je na bataljon izgubljen, da e nas isjei na rezance, kadli uto
kapetan Sgner izda ovaj nalog naem bataljonu: Bog ne eli da ovdje izginemo,
stoga bjeimo!
I tada na bataljon poe bjeati, ali neprijateljska divizija koja nas je ve obila,
spazi da mi zapravo jurimo na nju, pa poe u strahu i ona bjeati te pade bez
413
ijednog hica u ruke rezerve nae vojske. Time zapravo i poinje itava historija
naeg bataljona. Iz neznatnog dogaaja, da govorim sada kao prorok, gospodine
Vanku, razvit e se dalekoseni dogaaji. Na bataljon ide iz pobjede u pobjedu.
Bit e zanimljivo kako e na bataljon napasti neprijatelja na spavanju, za to e
dakako biti potreban stil Ilustriranog ratnog izvjestitelja koji je za rusko-japanskog
rata izlazio kod Vilmeka. Na e bataljon napasti logor neprijatelja koji je na
spavanju. Svaki na vojnik odabrat e jednog neprijateljskog vojnika, pa e mu
svom snagom zabiti bajonet u grudi. Izvrsno nabrueni bajonet ui e u tijelo kao u
maslac, i samo e gdjegdje zapucketati koje rebro, a neprijatelji e se trzati u snu
itavim tijelom, za trenutak e izbuljiti oi koje vie ne vide, zahroptat e i ispruiti
se. Zaspalim neprijateljima pojavit e se na ustima krvave sline, i time je stvar
zavrena i pobjeda je na strani naeg bataljona.
Ili, jo e biti bolje otprilike za tri mjeseca kada e na bataljon zarobiti ruskog cara.
Ali o tom emo, gospodine Vanku, razgovarati kasnije, zasada moram prikupiti
zalihu malih epizoda koje svjedoe o besprimjernom junatvu. Morat u izmisliti
potpuno nove ratne termine. Jedan sam ve izmislio, pisat u o portvovnoj
odvanosti naih vojnika koji su nadjeveni krhotinama granata. Prilikom eksplozije
neprijateljske mine jedan na vodnik, recimo dvanaeste ili trinaeste kompanije, ostat
e bez glave.
- A propos - ree jednogodinji dobrovoljac udarivi se po glavi - gotovo sam
zaboravio, gospodine raunarski narednie, ili graanski reeno, gospodine Vanku,
morate mi pribaviti popis svih podoficira. Recite mi po imenu kojeg narednika iz
dvanaeste ete!... Houska? Dobro, taj Houska dakle ostat e bez glave zbog
eksplozije one mine, glava e mu odletjeti, ali tijelo e uiniti jo nekoliko koraka,
nanianit e i oboriti jo neprijateljski aeroplan. Samo se po sebi razumije, da se
odjeci ove pobjede moraju u budunosti proslaviti u obiteljskom krugu u
Schnbrunnu. Austrija ima vrlo mnogo bataljona, ali jedini bataljon koji se
odlikovao, jest na, pa e se jedino zbog njega prirediti mala obiteljska intimna
sveanost u carskom domu. Zamiljam to tako, kao to vidite u mojim biljekama,
da e se obitelj nadvojvotkinje Marije Valerije preseliti zbog toga iz Wallseea u
Schnbrunn. Sveanost je sasvim intimna i odrava se u dvorani kraj careve
spavae sobe koja je osvijetljena bijelim votanim svijeama, jer na dvoru, kao to
je poznato, ne vole elektrine arulje zbog kratkog spoja protiv kojega je stari
monarh neraspoloen.
U est sati uvee poinje sveanost u ast i slavu naeg bataljona. U to doba uvode
u dvoranu unuke njegova velianstva, a dvorana zapravo pripada odajama
blagopokojne carice. Sad nastaje pitanje tko e biti prisutan osim carske obitelji.
Mora biti nazoan, a i bit e nazoan generalni autant monarha, grof Paar. Budui
da pri takvim obiteljskim i intimnim gozbama kadikad kome i pozli, ime dakako ne
mislim da e se grof Paar moda pobljuvati, poeljna je i prisutnost linog lijenika,
dvorskog savjetnika dra Kerzla. Radi reda, da ne bi moda dvorski lakaji dopustili
sebi kakve intimnosti prema dvorskim damama nazonima na gozbi, prisustvovat e
i vrhovni dvorski dvorjanik baron Lederer, komornik grof Bellegarde i vrhovna
dvorska dama, grofica Bombelles, koja igra meu dvorskim damama istu ulogu kao
414
nam trebale doi vojske sa sjevera, a poslije i sa juga, od Osijeka. To nam je itano
u zapovijedi, da nam dolazi u pomo trei armijski zbor, kako nas ne bi razbili
izmeu Blatnog jezera i Bratislave kad budemo napredovali prema drugom
armijskom zboru. Ali nije nam to nita vrijedilo; ba kad smo trebali pobijediti,
odsviran je kraj manevara, pa su pobijedili oni s bijelim vrpcama.
Porunik Dub ne ree ni rijei, nego zbunjeno ode, vrtei glavom, ali se odmah
zatim vrati u vejkov vagon i ree vejku:
- Zapamtite svi da e doi vrijeme kad ete cviljeti preda mnom!
Nije mogao nita vie da kae, pa je opet otiao do tabnog vagona gdje je kapetan
Sgner upravo presluavao nekog nesretnika iz 12. kompanije, kojega je predveo
narednik Strnad jer se taj vojnik ve sada zabrinuo za svoju sigurnost u rovovima,
pa je odnekud s kolodvora dovukao vrataca od svinjca, okovana limom. Stajao je
tu sada preneraen izbuljenih oiju, ispriavajui se da je vrataca htio uzeti sa
sobom u dekunge protiv rapnela, da se htio osigurati.
To je iskoristio porunik Dub da odri propovijed o tome kako se vojnik treba da
vlada, kakve su njegove dunosti prema domovini i monarhu koji je najvii
zapovjednik i vrhovni gospodar vojske. Ali ako u bataljonu ima takvih elemenata,
tada ih treba istrijebiti, kazniti i zatvoriti. To je brbljanje bilo tako neukusno da je
kapetan Sgner potapao krivca po ramenu i rekao mu:
- Samo kad je bila dobra namjera, ali ubudue to nemojte raditi, to je bilo glupo od
vas: odnesite dakle vrataca onamo gdje ste ih uzeli, pa odlazite do sto avola!
Porunik Dub se ugrize za usne i bio je uvjeren da zapravo o njemu ovisi sva zatita
poljuljane bataljonske discipline. Zato je jo jednom obiao itav kolodvorski
prostor, pa je kraj jednog skladita na kojem se nalazio veliki madarsko-njemaki
natpis da je ondje puenje zabranjeno, naao nekog vojnika koji je ondje sjedio i
itao novine kojima je bio tako zaklonjen da se nisu vidjele njegove oznake. Viknu
306
Dub:
- Vidi klipane, pogledaj dobro taj konac koji si ti donio i ovo moje veliko klupko!
Vidi kako je tvoj konac tanak, kako se tako kida, pa pogledaj sada moj, kako se
ovjek mora namuiti da ga prekine. Na fronti ne trebamo nikakvih dronjaka, na
fronti mora sve biti temeljito. Uzmi sad sav taj konac sa sobom pa ekaj moje
zapovijedi i upamti da drugi put nita ne radi samostalno po svojoj glavi, nego kad
neto kupuje, doi prije pa pitaj mene! Ne poeli da me upozna, ti me jo ne
poznaje s one rune strane...
Kad je Kunert otiao, porunik Dub se obrati natporuniku Luku pa mu ree:
- Moj momak je vrlo inteligentan ovjek. Kadikad uini i kakvu pogreku, ali inae
vrlo dobro shvaa. Glavna mu je vrlina njegovo potpuno potenje. Dobio sam u
Brucku poiljku sa sela od svoga urjaka, nekoliko peenih mladih gusaka, pa
vjerujte da ih on nije ni dirnuo, a jer ih ja nisam mogao brzo pojesti, on je radije
pustio da se usmrde. To je dakako posljedica discipline. Oficir mora vojnike
odgajati.
Da jasno pokae, kako ne slua brbljanje toga glupana, natporunik Luk se
okrene k prozoru pa ree:
- Da, danas je srijeda!
Porunik Dub, osjeajui potrebu da govori bilo to, obrati se dakle kapetanu
Sgneru te mu sasvim povjerljivim prijateljskim tonom ree:
- ujte, kapetane Sgnere, to vi mislite...
- Pardon, samo asak - ree kapetan Sgner i izae iz vagona.
***
Uto je ve vejk razgovarao s Kunertom o njegovu gospodaru.
- Gdje si bio itavo vrijeme da te nismo mogli ni vidjeti? - zapita vejk.
- Zna i sam - odgovori Kunert. - Sa svojim starim luakom imam vjeno nekakva
posla. On me svaki as zove k sebi i pita me takve pojedinosti za koje ovjek i ne
mari. Pitao me i to da li se druim s tobom, a ja sam mu rekao da se vrlo rijetko
viamo.
- Vrlo je lijepo od njega to pita za mene. Ja vrlo volim tvoga gospodina porunika.
On je tako dobar, dobroudan prema vojnicima kao pravi otac - ree vejk
ozbiljno.
- Da, ti to misli - usprotivio se Kunert. - On ti je prava svinja, a blesav je kao
govno. Meni je ve navrh glave, neprestano me samo gnjavi.
- Ta idi - zaudio se vejk - a ja sam mislio da je to zaista dobar ovjek; ti nekako
udno govori o svojem poruniku, ali to je ve priroeno svim oficirskim
momcima. Tako, na primjer, momak majora Wenzla nikada ne nazove svoga
gospodara drugaije nego prokletim, idiotskim blesanom, a momak pukovnika
Schrdera, kad govori o svom gospodaru zove ga samo popianom mrcinom i
smradom smrdljivim. To ti je odatle jer to svaki momak naui od svoga gospodara.
Kad ne bi sam oficir psovao, tada ne bi ni momak ponavljao te psovke. Dok sam
sluio vojni rok, u Budjejovicama je bio neki porunik Prochzka, koji nije mnogo
psovao nego je samo nazivao svoga momka draesnom kravom. Nikakve druge
grdnje nije od njega uo njegov momak, neki Hibman. Taj se Hibman na to tako
420
307
308
309
Kako se uope moete usuditi da idete u rat s otrovom mrnje prema nekim
svecima i sveticama bojim, kad je ministarstvo vojske uvelo po garnizonskim
311
Cajthaml koji je vodio bataljonsku ekonomiju. Njima dodijelie etiri vojnika kao
patrolu.
Vratili su se za nepuno pola sata sa tri svinje, privezane za zadnju nogu, s obitelju
madarskog Rusa koja je vritala i kojoj su rekvirirali svinje, i s debelim vojnim
lijenikom iz barake Crvenog kria koji je neto marljivo tumaio poruniku
Cajthamlu, a ovaj je samo slijegao ramenima.
Pred tabnim vagonom itav je spor dosegao vrhunac kad je vojni lijenik poeo
tvrditi kapetanu Sgneru u lice da su one svinje odreene za bolnicu Crvenoga kria,
o emu seljak nije htio ni da uje te je zahtijevao da mu se svinje vrate, jer je to
njegov posljednji imutak pa ih nikako ne moe dati za cijenu koju su mu isplatili.
Seljak je pri tom gurao novce, koje je dobio za svinje i drao ih u ruci, kapetanu
Sgneru koga je drala seljanka za drugu ruku i ljubila je s onom poniznou kojom
se taj kraj uvijek isticao.
Kapetan Sgner je bio sav zaplaen pa je tek nakon nekog vremena uspio odgurnuti
staru seljakinju. No nije to nita koristilo, mjesto nje dooe mlade snage, koje mu
iznova poee cmakati ruke.
No porunik Cajthaml izvijesti sasvim poslovnim tonom:
- Taj ovjek ima jo dvanaest svinja, a isplaena mu je potpuno propisna cijena,
prema posljednjoj divizijskoj zapovijedi ekonomskog odjela br. 12420. Prema 16.
spomenute zapovijedi ne smiju se plaati svinje u mjestima koja nisu postradala od
rata, skuplje od 2 K i 16 filira po kilogramu ive vage; u mjestima koja su stradala u
ratu, valja dati na kilogram ive vage 36 filira i prema tome za jedan kilogram valja
plaati 2 K i 52 filira. Uz to treba primijetiti: Ako se ustanovi da su u mjestima koja
su postradala od rata, gospodarstva ostala itava s potpunim brojem svinja koje se
mogu odstupiti za opskrbne svrhe prolaznih jedinica, tada se za otkupljeno svinjsko
meso isplauje kao i u mjestima koja nisu postradala od rata, uz naroiti doplatak od
12 filira po kilogramu ive vage. Ako situacija nije potpuno jasna, tada valja odmah
na licu mjesta sastaviti komisiju od interesenta, zapovjednika prolaznog vojnog
odreda i onog oficira ili raunarskog narednika (ako se radi o manjim formacijama)
kojima je povjerena opskrbna sluba.
Sve je to porunik Cajthaml proitao iz kopije divizijske zapovijedi koju je uvijek
nosio sa sobom, i znao je ve tako rei napamet da se na frontovskom podruju
povisuju
cijena
mrkve
na
15,30
filira
po
kilogramu,
a
za
312
Nisu jo ni izali na put koji vodi u selo, kad se od poljskih kuhinja zau trostruko
predsmrtno skianje svinj.
Seljak je shvatio da je svemu kraj, pa oajniki zavika:
313
zaudaralo na gnjile.
A kako je tuda prolazila vojska i logorovala naokolo, svagdje su se vidjele hrpice
ljudskih izmetina meunarodnog podrijetla, preostale od svih naroda Austrije,
Njemake i Rusije. Izmetine vojnika svih narodnosti i svih vjeroispovijesti leale su
jedna kraj druge ili jedna na drugoj bez ikakve meusobne tunjave.
Polurazlupana cisterna, drvena kolibica eljeznikog uvara i uope sve to je imalo
kakav zid, bilo je izbueno puanim hicima kao reeto.
A da bi se upotpunio utisak o vojnikim radostima, iza nedalekog vrhunca uzdizala
se brda dima, kao da ondje gori itavo selo ili kao da se ondje nalazi sredite velikih
vojnih operacija. A to su spaljivali kolerine i dizenterine barake na veliku radost
one gospode koja su bila uposlena osnivanjem one bolnice pod pokroviteljstvom
nadvojvotkinje Marije, a koja su krala i punila depove podnoenjem rauna za
kolerine i dizenterine barake to i ne postoje.
Sad je tu gorjela jedna skupina baraka uime svih ostalih, pa se u smradu goruih
slamarica uzdizao prema nebeskom svodu sav taj lopovluk nadvojvotkinjina
pokroviteljstva.
Iza kolodvora pourili su se ve Nijemci iz Rajha da postave na peini spomenik
314
utisku kojim na nj djeluje opustoeni kraj, koji svjedoi o tome kako znade udarati
eljezna pesnica nae vojske. Opet mu nije nitko odgovorio, pa on ponovi:
- Da, zaista, dakako, Rusi su ovdje uzmicali u potpunoj panici!
Kapetan Sgner odlui u sebi da e prvom prilikom, kad bude situacija u rovovima
najopasnija, poslati porunika Duba u oficirsku patrolu iza bodljikavih ica da izvidi
neprijateljske pozicije, pa apnu natporuniku Luku s kojim se nagnuo kroz
vagonski prozor:
- Sam nam je avo poslao ove civiliste! to vei inteligent, to vei vol!
ini se da porunik Dub uope nee prestati govoriti. Tumai i dalje svim oficirima
to je itao u novinama o tim karpatskim bojevima i o borbi za karpatske klance u
doba austrijsko-njemake ofenzive na Sanu.
Pripovijeda to tako kao da je ne samo sudjelovao u tim bojevima, nego tavie kao
da je svima tim operacijama on upravljao.
Naroito su bile neobino odvratne njegove reenice ovakvoga smisla:
- Zatim smo poli na Bukovsko da osiguramo liniju Bukovsko - Dynov, odravajui
vezu s bardjejovskom skupinom kod Velike Polanke, gdje smo razbili neprijateljsku
samarsku diviziju.
Natporunik Luk nije vie mogao izdrati pa primijeti poruniku Dubu:
- O tom si jamano ve prije rata razgovarao sa svojim kotarskim predstojnikom.
Porunik Dub pogleda neprijateljski natporunika Luka i izae iz vagona.
Vojni je vlak stajao na nasipu, a dalje, nekoliko metara ispred padine, leali su
razlini predmeti to su ih prilikom uzmicanja pobacali ruski vojnici koji su se
svakako povlaili kroz tu jarugu. Mogli su se vidjeti zarali ajnici, kojekakvi lonci,
nabojnjae. I tu su se uz najrazliitije predmete nalazili kolutovi bodljikavih ica, pa
i one okrvavljene pruge povoja od gaze i vata.
Na jednom mjestu nad tom jarugom stajala je skupina vojnika, te je porunik Dub
odmah ustanovio da se meu njima nalazi i vejk te im neto tumai.
Poe dakle onamo.
- to se dogodilo? - zau se strogi glas porunika Duba koji je stao upravo pred
vejka.
- Pokorno javljam, gospodine porunie - odgovori vejk u ime sviju - gledamo.
- A to gledate? - viknu porunik Dub.
- Pokorno javljam, gospodine porunie, gledamo dolje u jarugu.
- A tko vam je to odobrio?
- Pokorno javljam, gospodine porunie, to je bila elja naega gospodina
pukovnika Schlagera u Brucku. Kad se opratao s nama prilikom naeg odlaska na
ratite, tada nam je u svojem govoru rekao neka svi pri prolazu kroz naputeno
ratite dobro promatramo kako se ratovalo i to bi nam moglo biti korisno. A mi sad
vidimo, gospodine porunie, u toj jaruzi to sve vojnik mora da odbaci na bijegu.
Mi tu vidimo, pokorno javljam, gospodine porunie, kako je glupo kad vojnik vue
sa sobom svakakve suvinosti. On je time samo izlino optereen. On se tako
nepotrebno umori, pa kad vue sa sobom takav teret, tada se i ne moe lako boriti.
Poruniku Dubu sinu odjednom nada da e napokon strpati vejka pred ratni sud
zbog veleizdajnike antimilitaristike propagande, pa ga stoga brzo zapita:
427
- Vi dakle mislite da vojnik mora odbacivati metke koji se tu valjaju u jaruzi, ili
bajonete kao to tamo vidim?
- O ne, nipoto, pokorno javljam, gospodine porunie - odgovori vejk smijui se
prijazno - izvolite pogledati dolje onu odbaenu nonu posudu!
I zaista, pod nasipom je izazovno leala nona posuda s olupanim emajlom,
razjedena od re, meu krhotinama lonaca, a sve je te predmete, koji vie nisu bili
ni za kakvu kunu upotrebu, bacio ovamo ef stanice, oito kao grau za diskusiju
arheologa buduih vjekova. Kad ti arheolozi otkriju to naselje, bit e od toga
zbunjeni, a djeca e u kolama uiti o vijeku emajliranih nonih posuda.
Porunik Dub se zagleda u taj predmet, te nije mogao drugo nego da prosto
ustanovi da je to zaista jedan od onih invalida koji su svoju ilu mladost proboravili
pod krevetom.
Tko je sluio vojsku, taj dakako poznaje razliku izmeu ove pojave i prdonje u
uniformi. U vojsci je ta rije obiljeavala djedu koji je bio gad, pravi gad, koji je
prema svemu bio otar, ali se unato tome zaustavljao pred svakom zaprekom;
vojnike nije volio, ali se borio s njima uzaludno, jer nije umio stei nikakva
autoriteta kakav su uivali djedo ili gadni djedo.
Po nekim garnizonima, kao npr. u Tridentu, umjesto prdonja govorilo se: na
stari smrad. U svim tim sluajevima uvijek se radilo o starijoj osobi, pa kad je
vejk nazvao u sebi porunika Duba poluprdonjom, tada je sasvim logiki shvatio
da poruniku Dubu i po starosti i po inu i uope po svemu nedostaje do prdonje
jo 50 postotaka.
Vraajui se u tim mislima k svojem vagonu, srete vejk momka Kunerta, kome je
lice bilo nateeno i koji je neto nerazumljivo brbljao kako se ba sada susreo sa
svojim gospodarom, porunikom Dubom, koji ga je iz ista mira ispljuskao jer ima,
veli, sigurne podatke da se drui sa vejkom.
- Kad je tako - ree mimo vejk - hajdemo na raport! Austrijski vojnik mora
dopustiti da ga ukaju samo u izvjesnim sluajevima. Ali tvoj je gospodin prevrio
svaku mjeru, kao to je govorio stari Eugen Savojski: ak odavde, dovde! Sad ti
mora sam poi na raport a ako nee, tada u te ja ispljuskati, da sazna to znai
disciplina u vojsci. U karlnskim kasarnama bio je takoer neki lajtnant, Hausner,
koji je takoer imao momka pa ga je ukao i nogom udarao. Jednom je toga svog
momka tako ispljuskao da je momak od toga poblesavio, pa se javio na raport i na
raportu izjavio da ga je porunik izudarao nogom. On je naime sve to pobrkao, pa
je njegov oficir zaista i dokazao da on lae i da ga on toga dana nije ni udario
nogom, nego samo malo ispljuskao, pa su ti moga dragog momka zbog lane
optube strpali u zatvor na tri nedjelje.
430
432
vlak Crvenog kria obogauje slavnu povijest naeg bataljona novim junakim
inom u budunosti. Zamiljam da e se valjda 16. rujna, kao to sam ve
pribiljeio, od svake ete naeg bataljona prijaviti nekoliko obinih vojnika pod
vodstvom kaprala da bace u zrak neprijateljski oklopljeni vlak koji baca na nas vatru
i spreava nam prijelaz preko rijeke. asno su izvrili svoj zadatak, preobueni u
seljake...
- ta to vidim - povika jednogodinji dobrovoljac gledajui u svoje biljeke. - Kako
je amo upao na gospodin Vank?
- ujte, gospodine raunarski narednie - obrati se on Vanku - kakav e krasan
lani biti o vama u naoj bataljonskoj povijesti! ini mi se da ste ve unutra, no to
e svakako biti bolje i izdanije.
I jednogodinji dobrovoljac proita povienim glasom:
- Junaka smrt raunskog narednika Vanka:
Za junaki pothvat da se digne u zrak neprijateljski oklopljeni vlak prijavio se i
raunarski narednik Vank, preobuen kao i ostali u seosko odijelo. Od
prouzrokovane eksplozije bio je onesvijeten, pa kad se pribrao, vidio je da je
opkoljen od neprijatelja, koji su ga odmah otpremili u tab neprijateljske divizije,
gdje je, gledajui smrti u lice, odbio bilo kakvu izjavu o stanju i snazi nae
vojske. Budui da je bio preobuen, osudili su ga kao pijuna na smrt vjeanjem,
ali mu je ta kazna, s obzirom na njegov visok in, zamijenjena smru
strijeljanjem. Strijeljanje je smjesta izvreno kraj grobljanskog zida, a hrabri je
raunarski narednik molio da mu ne veu oi. Na pitanje ima li kakvu elju
odgovorio je: Izruite preko parlamentaraca mojem bataljonu moj posljednji
pozdrav i kaite da umirem s uvjerenjem da e na bataljon i dalje produiti na
svojem pobjednikom putu. Nadalje poruite gospodinu kapetanu Sgneru da se
prema posljednjoj brigadnoj zapovijedi poveava porcija konzervi na dvije i po
konzerve dnevno po ovjeku. Tako je umro na raunarski narednik Vank,
pobudivi svojom posljednjom reenicom panian strah u neprijatelja, koji je
mislio da nam je spreavanjem prijelaza preko rijeke presjekao vezu s opskrbnim
jedinicama, ime e u naim redovima brzo izazvati glad, a time i
demoralizaciju. - O njegovu miru s kojim je gledao smrti u oi svjedoi i ta
okolnost to je prije strijeljanja odigrao s neprijateljskim tabnim oficirima
partiju cvika. "Iznos koji sam dobio na kartama predajte ruskom Crvenom kriu,
rekao je stojei ve pred puanim cijevima. Ta plemenita velikodunost ganula je
prisutne vojne predstavnike do suza.
- Oprostite, gospodine Vank - nastavljae jednogodinji dobrovoljac - to sam se
usudio da raspolaem novcima koje ste vi dobili. Razmiljao sam o tome da li da to
moda predamo austrijskom Crvenom kriu, ali na kraju ja mislim da je to s gledita
ovjenosti sasvim svejedno, glavno da se to preda kakvoj humanoj instituciji.
- Mogao je na pokojnik - ree vejk - predati te novce Kuhinji grada Praga, ali
ovako je ipak bolje, jer bi inae gradski naelnik moda kupio sebi za te novce
436
jetrenicu za doruak.
- Da, svagdje se krade - ree telefonist Chodounsk.
- A osobito se krade kod Crvenog kria - ree vrlo ljutito kuhar Jurajda. - Poznavao
sam u Brucku kuhara koji je kuhao za sestre pomonice u baraci, pa mi je on priao
kako sestra predstojnica i sestre nadstojnice alju kui itave sanduke malage i
okolade. To donose same prilike, to je ovjekovo samoodreenje. Svaki ovjek
proivljava u svojem beskonanom ivotu bezbrojne promjene, pa se jednom mora
pojaviti na tom svijetu kao kradljivac, u odreenim razdobljima svoje djelatnosti. I
ja sam ve proao kroz jedno takvo razdoblje.
I kuhar okultist Jurajda izvue iz svoga teleaka bocu konjaka.
- Ovdje vidite - ree otvarajui bocu - nepobitan dokaz za moju tvrdnju. Uzeo sam
je prije odlaska iz oficirske menae. Konjak je to najbolje marke i bio je namijenjen
za eerni preljev uz linaku tortu. No bio je predodreen da ga ukradem, kao to
sam i ja bio predodreen da postanem kradljivac.
- A ni to ne bi bilo loe - javi se vejk - kad bismo i mi bili predodreeni da
postanemo vaim sukrivcima. Ja bar tako slutim.
I predodreenje se zaista izvrilo. Boca je pola naokolo unato protestu
raunarskog narednika Vanka, koji je tvrdio da se konjak mora piti iz olje i
pravedno podijeliti jer ih na bocu otpada petorica, tako da se pri neparnom broju
moe lako dogoditi da tko od njih potegne jedan gutljaj vie nego ostali. Na to
primijeti vejk:
- To je istina, ali ako gospodin Vank hoe da bude paran broj, tada neka istupi iz
drutva, da ne bude nikakvih neugodnosti ni svae.
Vank dakle povue svoj prijedlog i podnese drugi, velikoduan, po kojem bi
darovatelj Jurajda mogao piti preko reda, tako da dvaput otpije, ali to je izazvalo
buru negodovanja jer je ve i Vank jednom otpio kuajui konjak prilikom
otvaranja boce.
Napokon primie prijedlog jednogodinjeg dobrovoljca da se pije po abecedi, to je
on obrazloio time da je i to neko predodreenje kako se tko zove.
Bocu je nagnuo Chodounsk, prvi po abecedi, pratei prijeim pogledom Vanka
koji je izraunavao da e na njega, jer je posljednji, doi gutljaj vie, to je bila
gruba matematika pogreka jer je boca sadravala dvadeset i jedan gutljaj.
Zatim su igrali obinog cvika sa tri karte. Pokazalo se da se jednogodinji
dobrovoljac pri svakom uzimanju sluio pobonim izrekama iz Svetoga pisma.
Uzimajui deka on uzviknu:
- Gospode, ostavi mi ovog deka i za ovu godinu, da mi donese ploda poto ga
okopam i ognojim!
Kad su mu predbacili da se ak usudio uzeti osmicu, on je visokim glasom
uzviknuo:
- Ali ena neka, imajui deset groa, ako izgubi jedan gro, zar nee upaliti svijee i
marljivo traiti dok ne nae? A kad ga nae, dozvat e susjede i prijateljice i rei im:
Radujte se zajedno sa mnom, jer uzeh osmicu i prikupih na kartama adutova kralja
i asa!... Dajte amo te karte, izgorjeli ste svi!
Jednogodinji dobrovoljac Marek zaista je imao veliku sreu na kartama. Dok su
437
ostali tukli adute jedan drugome, on je uvijek tukao njihove tuene adute najviim
adutom tako da su jedan za drugim propadali, a on je nosio ulog za ulogom i
dovikivao pobijeenima:
- I veliki e potresi biti na zemlji, i bit e strahote glada i kuge i veliki znaci na nebu!
Konano su se zasitili, pa su se prestali kartati kad je telefonist Chodounsk izgubio
na kartama svoju vojniku plau za pola godine unaprijed. Bio je utuen zbog toga,
a jednogodinji je dobrovoljac traio od njega obveznicu da raunarski narednik pri
isplati plaa treba da njemu isplati plau Chodounskoga.
- Ne boj se, Chodounsk - tjeio ga vejk. - Ako bude imao sree, past e u
prvom boju, pa e Marek ostati bez tvoje plae. Samo ti potpii!
Napomena o padanju u prvom boju vrlo je neugodno dirnula Chodounskoga, tako
da je on sa sigurnou rekao:
- Ja ne mogu poginuti jer sam telefonist, a telefonisti su uvijek u blindiranom
zaklonu, jer se ice uvijek razapinju i pogreke istrauju tek poslije boja.
Jednogodinji dobrovoljac ree da su telefonisti, sasvim suprotno, izloeni velikoj
opasnosti i da neprijateljsko topnitvo uvijek vreba ba na telefoniste. Nijedan
telefonist nije siguran u svojem zaklonu. Da se sakriju i deset metara pod zemlju,
ipak e ih i ondje pronai neprijateljsko topnitvo. Da telefonisti padaju kao to ljeti
pada tua s kiom, za to je najbolji dokaz to su u Brucku, kad smo ga napustili,
upravo otvarali 28. kurs za telefoniste.
Chodounsk je ojaeno gledao pred sebe, a to je potaklo vejka na dobre,
prijateljske rijei:
- Sve ti je to, ukratko, lijepi vindl.
Choudounsky odgovori uljudno:
- Ku, tetice!
- Da pogledam pod slovom Ch u svojim biljekama o povijesti bataljona...
Chodounsk... Chodounsk, hm, aha, evo ga: Telefonist Chodounsk, zatrpan
minom. Telefonira tabu iz svoje grobnice: Umirem i estitam pobjedu svojem
bataljonu!
- Mora biti s tim zadovoljan - ree vejk. - Ili eli da se jo togod doda? Sjea li
se onoga telefonista s Titanica koji je, kad je brod ve tonuo, neprestano
telefonirao u potopljenu kuhinju kad li e ve biti ruak?
- Ja se ba ne kapriciram na to - ree jednogodinji dobrovoljac. - Ako treba, moe
se predsmrtna reenica Chodounskoga dopuniti tako da je on na kraju vikao u
telefon: 'Pozdravite s moje strane nau eljeznu brigadu!
438
Pokazalo se, kad su stigli u Sanok, da su zapravo oni u onom vagonu s poljskom
kuhinjom jedanaeste ete, gdje je prdio od sree zasieni Baloun, bili uglavnom u
pravu kad su govorili da e se dijeliti veera i da e se ak osim veere dijeliti
vojniki kruh za sve one dane kada bataljon nije dobio nita. Pokazalo se i to, kad
su izali iz vagona, da se zapravo u Sanoku nalazi tab eljezne brigade" kojoj je
prema svojem krsnom listu pripadao i bataljon 91. pukovnije. Premda eljeznika
veza do Lavova i sjeverno do Velikih Mostova nije bila prekinuta, ipak je zapravo
bilo zagonetno zato je tab istonog sektora dao takve dispozicije da eljezna
brigada" su svojim tabom okuplja pohodne bataljone sto i pedeset kilometara u
pozadini, kad se u to doba fronta protezala od Broda na Bug i uz rijeku sjeverno do
Sokala.
To vrlo zanimljivo strateko pitanje bilo je rijeeno na strahovito jednostavan nain
kada je kapetan Sgner u Sanoku poao u tab brigade da prijavi dolazak
marbataljona.
Ordonans-oficir bio je autant brigade, kapetan Tayrle.
- Ja se veoma udim - ree mu kapetan Tayrle - to niste dobili izvjesne obavijesti.
Marruta je poznata. Pravac vaeg kretanja morali ste nam naravno unaprijed javiti.
Prema dispozicijama glavnog taba vi ste stigli dva dana ranije.
Kapetan Sgner malo pocrvenje, ali nije mu ni palo na um da ponovi sve one
ifrirane brzojave koje je itavim putem dobivao.
- Ja vam se udim - ree autant Tayrle.
- Mislim - odgovori kapetan Sgner - da mi svi oficiri govorimo jedan drugome ti.
- Dobro - ree kapetan Tayrle - reci mi jesi li aktivni oficir ili civil. Aktivni?... E, to
je sasvim druga stvar... ovjek se ne moe odmah snai. Ovuda je ve proputovalo
toliko blesana - rezervnih porunika! Kad smo se povlaili od Limanova i od
Krasnika, svi su ti nazovi-porunici izgubili glavu im su vidjeli kozaku patrolu. Mi
u tabu ne volimo takve parazite. Kakav glupi inteligent dade se konano aktivirati ili
439
u civilu poloi oficirski ispit pa i dalje pravi blezgarije u civilu, ali kada doe rat, tada
on nije porunik, nego usranac!
Kapetan Tayrle pijunu i povjerljivo potapa kapetana Sgnera:
- Ostat ete ovdje oko dva dana. Provest u vas svuda, pa emo i zaplesati. Imamo
315
ovdje lijepe kurvice, Engelhuren . Imamo ovdje i ker jednog generala koja je
prije bila lezbijka. Svi emo se presvui u ensku odjeu, pa da vidi to ona umije!
To ti je takva mrava svinja da ne bi valjalo nita zlo ni pomisliti. Ali razumije se u
posao, drue. To ti je takav gad - ali uostalom vidjet e sam.
- Pardon! - prekide sam sebe. - Moram se opet pobljuvati, to je danas ve trei put.
Kad se zatim vratio, priopi on kapetanu Sgneru, da bi mu dokazao kako je kod
njih veselo, da su to posljedice sinone veere na kojoj je sudjelovao i graevinski
odio.
Sa zapovjednikom toga odjela, koji je takoer bio u inu kapetana, upoznao se
kapetan Sgner vrlo brzo. U kancelariju je naime upao uniformirani dugonja sa tri
zlatne zvijezdice i kao u bunilu, ne primjeujui kapetana Sgnera, sasvim je
povjerljivo oslovio Tayrlea:
- to radi, svinjo? Ti si nam sino lijepo udesio nau groficu.
I sjede na stolicu, pa lupkajui se tankom trskovaom po listovima, nasmija se na
sva usta:
- Kad se samo sjetim kako si joj se pobljuvao u krilo...
- Da - ree Tayrle - sino je bilo vrlo veselo.
I tek tada upozna kapetana Sgnera s oficirom koji se lupkao trskovaom, pa svi
zajedno izaoe kroz kancelariju administrativnog odjela brigade u kavanu koja se
naglo razvila iz bive toionice piva.
Kad su prolazili kroz kancelariju, kapetan Tayrle uze od zapovjednika graevinskog
odjela trskovau i opali njom po dugom stolu oko kojega se na zapovijed poredalo u
frontu dvanaest vojnih pisara. To su bili sljedbenici mirnog, sigurnog rada u pozadini
vojske, ljudi velikih, zadovoljnih trbuha, u ekstra-uniformama.
I toj dvanaestorici debelih apostola zabuanstva ree kapetan Tayrle, hotei se
pokazati pred Sgnerom i drugim kapetanom:
- Nemojte misliti da vas ovdje drim kao u tovu! Svinje! Treba manje derati i
lokati, a vie trati!
- Sad u vam pokazati jo jednu dresuru - najavi Tayrle svojim drugovima.
Zatim ponovo udari trskovaom po stolu i upita onu dvanaestoricu:
- Kad ete prsnuti, prasci jedni?
Sva dvanaestorica odgovorie u jedan glas:
- Prema vaoj zapovijedi, gospodine kapetane.
Smijui se vlastitoj blesavosti i gluposti, kapetan Tayrle izae iz kancelarije.
Kad su ve sva trojica sjedili u kavani, naredi Tayrle da im donesu bocu
oskoruovae, te pozva neke gospoice koje su bile slobodne. Pokazalo se da ta
kavana zapravo i nije nita drugo nego izvikana kua, pa budui da nijedna
gospoica nije bila slobodna, razljutio se kapetan Tayrle vrlo estoko i u predsoblju
prostaki izgrdio madame viui tko li je to kod gospoice Elle. Kad su mu
odgovorili da je kod nje neki porunik, psovao je jo jae.
440
Kod gospoice Elle bio je gospodin porunik Dub, koji je, kad je ve marbataljon
bio smjeten u gimnaziji, sazvao svoj vod i u dugom ga govoru upozorio da su Rusi
na svojem uzmaku svagdje osnovali bordele sa spolno zaraenim osobljem, ne bi li
tom svojom smicalicom zadali austrijskoj vojsci velike gubitke. Odvraa dakle
vojnike od posjeivanja slinih lokala. Sam e se lino osvjedoiti po tim kuama da
li se vojnici dre njegovih naloga, jer se sada ve nalaze u ratnoj zoni; svaki koji
bude zateen bit e izveden pred ratni sud.
Porunik Dub ode da se lino uvjeri da nije tko prestupio njegovu zapovijed, pa je
jamano zato kao polaznu taku svoje kontrole odabrao divan u Ellinoj sobici, u
prvom katu tzv. Gradske kavane, i na tom se divanu vrlo dobro zabavljao.
Uto je ve kapetan Sgner otiao u svoj bataljon. Tayrleovo se drutvo naime
razilo. Kapetana Tayrlea pozvae iz brigade, gdje je brigadir ve preko pola sata
nestrpljivo traio svog autanta.
Dole su nove zapovijedi iz divizije, pa je bilo potrebno da se definitivno odredi
marruta za pristiglu 91. pukovniju, jer njezinim prvobitnim pravcem treba da ide,
po novim dispozicijama, pohodni bataljon 102. pukovnije.
Bilo je sve to vrlo zamreno. Rusi su na sjeveroistonom dijelu Galicije uzmicali
vrlo brzo, tako da su se ondje neke austrijske jedinice meusobno poizmijeale, a na
pojedinim su mjestima poput klinova prodirale jedinice njemake vojske, te je taj
kaos poveavalo pridolaenje novih bataljona i drugih vojnih formacija. Isto se
dogaalo i na odsjecima fronte koji su bili jo dublje u pozadini, kao npr. ovdje u
Sanoku, kamo su odjednom stigle rezerve njemake hanoverske divizije pod
zapovjednitvom pukovnika s tako odvratnim pogledom da se zapovjednik brigade
sasvim zbunio. Pukovnik rezervne hanoverske divizije pokazao je naime dispozicije
svojega taba po kojima treba da smjesti vojnike u gimnaziju, gdje su upravo
smjeteni vojnici devedeset i prve pukovnije. A za smjetaj svoga taba traio je da
se isprazni zgrada Krakovske banke u kojoj je ba bio tab brigade.
Brigadir se odmah spojio s divizijom, kojoj je tano prikazao situaciju, a zatim je sa
divizijom razgovarao urokljivi Hanoveranac, na osnovu ega stie na brigadu
zapovijed: Brigada naputa grad u est sati uvee u pravcu Turovo - Voisk Liskowiec - Starasoi - Sambor, gdje e primiti dalje zapovijedi. S njom polazi i
pohodni bataljon 91. pukovnije kao njezina zatitnica, za koju je u brigadi izraen
ovakav raspored: prethodnica polazi u pet i po prema Turovu; izmeu june i
sjeverne pobone zatitnice razmak tri i po kilometra; krajnji zatitni odredi polaze u
est i etvrt!
Tako dakle nastade u gimnaziji veliko gibanje, a za konferenciju bataljonskih oficira
nedostajao je samo porunik Dub, te naredie vejku da ga potrai.
- Nadam se - ree mu natporunik Luk - da ete ga vi nai bez ikakvih tekoa jer
vas dvojica uvijek imate neto izmeu sebe.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, molit u da mi kompanija izda pismeni
nalog. To je potrebno ba zato to se izmeu nas dvojice stalno javlja ono neto.
Dok je natporunik Luk pisao u svojem bloku, na papiru koji se moe otkinuti,
nalog da porunik Dub odmah doe u gimnaziju na vijeanje, vejk mu je dalje
priao:
441
- Da, gospodine natporunie, vi moete biti bez brige, kao i uvijek. Ja u ga nai,
jer je vojnicima zabranjeno da idu u bordel, a on e svakako biti u jednom od njih
kako bi se uvjerio da nitko iz njegova voda ne eli doi pred ratni sud, kojim se on
obino prijeti. On je sam izjavio pred vojnicima svojega voda da e obii sve
bordele, pa teko onima koje ondje nae, jer e ga oni upoznati s njegove loe
strane. Uostalom, ja znam gdje je. On je ondje preko puta u onoj kavani; svi su
naime vojnici gledali za njim kamo e najprije skrenuti.
Zdrueni zabavni dom i Gradska kavana, poduzee koje je vejk spomenuo, bilo
je takoer podijeljeno na dva dijela. Tko nije htio ii kroz kavanu, ulazio je na
stranja vrata, gdje se grijala na suncu neka stara gospoa koja je govorila njemaki,
poljski i madarski otprilike u ovom smislu: Uite samo, vojnie, imamo ovdje
lijepih frajlica!
316
Porunik Dub izbulji u njega oi s malim zjenicama, ali se brzo sjeti da ipak nije
tako pijan da ne bi prepoznao vejka. Palo mu je na um da mu vejka alju na
raport, pa stoga ree:
- Odmah u svriti s tobom, vejku! Vidjet e... kako... e... proi...
- Kunerte - viknu on Elli - natoi... mi... jo... jednu!
Ispi aicu i derui pismeni nalog nasmija se:
- To je... isprinica? Kod... nas... isprinice... ne vrijede. Mi smo... u... vojsci... a
ne... u... koli. Uhvatili... su te... dakle... u bordelu? Doi... blie... vejku... opalit
u ti... nekoliko... uaka... Koje je... godine... Filip... Makedonski... potukao...
Rimljane? Zar ti... to... ne zna... drijepe jedan?
- Pokorno javljam, gospodine porunie - nastavljae vejk neumoljivo - stigla je
najvia zapovijed iz brigade da se gospoda oficiri obuku i dou na bataljonsko
vijee, jer emo krenuti na put, pa e se tek sada odluivati koja e eta biti
prethodnica, koja pobonica, a koja zatitnica. O tom e se sad ve odluivati, pa ja
mislim, gospodine porunie, da i vi imate tu ta rei.
Taj diplomatski govor osvijesti malo porunika Duba, tako da je pomalo dolazio do
spoznaje da ipak nije u kasarni, ali je jo ipak iz opreza zapitao:
- A gdje se to nalazim?
- Vi izvolijevate biti u bordelu, gospodine porunie. Razlini su putovi gospodnji.
Porunik Dub teko uzdahnu, sie s divana i poe traiti svoju uniformu a pri tom
mu je vejk pomagao, pa kad se porunik konano obukao, izaoe obojica
napolje, ali se vejk za tren oka vrati i ne marei za Ellu, koja je njegovu povratku
pridavala sasvim drugo znaenje i zbog nesretne ljubavi smjesta se uvukla u krevet,
ispi on brzo ostatak oskoruovae u boci i poe opet za porunikom.
Na ulici je poruniku Dubu pie i opet udarilo u glavu, jer je bila velika sparina.
Priao je vejku najrazlinije besmislice bez ikakve veze. Govorio je o tom da kod
kue ima potansku marku iz Helgolanda i da su odmah nakon mature ili igrati
biljar pa nisu ni pozdravili razrednika. Uz svaku je reenicu dodavao:
- Mislim da me dobro razumijete.
- Zaista, potpuno vas razumijem - odgovori vejk. - Vi govorite slino kao limar
Pokorn iz Budjejovica. Kad su ga ljudi pitali: Jeste li se ve ove godine kupali u
Mali?, on je odgovarao: Nisam se kupao, ali zato e ove godine biti mnogo
ljiva. Ili kad bi ga pitali: Jeste li ve ove godine jeli gljive?, on bi odgovarao:
Nisam, ali ovaj novi maroki sultan kau da je vrlo dobar ovjek.
- Maroki sultan? To je propala veliina!
I obrisa znoj sa ela i gledajui zamuenim oima u vejka proguna:
- Tako se nisam znojio ni usred zime. Slaete li se sa mnom? Razumijete li me?
- Razumijem, gospodine porunie. U Gostionici kod kalea dolazio je k nama
neki stari gospodin, neki savjetnik zemaljskog odbora u mirovini, pa je i on isto to
tvrdio. On je uvijek govorio da se udi kakva je to razlika u temperaturi izmeu ljeta
i zime. Govorio je da mu je vrlo udno zato to jo ljudi nisu ispitali.
444
im je to rekao, poe hrkati, ali se opet nekako probudio i stao rkati po svome
notesu. Zatim iupa iz notesa to je napisao, baci na pod te tajanstveno stavi prst
na usta i ree buncajui:
- Ne, sada jo ne, tek za etvrt sata. Najbolje e biti da potraite papiri povezanih
oiju.
Kunert je bio takav prostoduni vol da je zaista doao za etvrt sata, a kad je
odmotao papiri, proitao je iz krivudavih kvaka porunika Duba ovo:
- Ime vae budue ene glasi: gospoa Kunertov.
Kad je to neto kasnije pokazao vejku, vejk mu ree da taj papiri dobro sauva,
jer takve dokumente gospode oficira treba svakako da potuje i da prije, kad se
sluio vojni rok, nije bilo mogue da bi se oficir dopisivao sa svojim momkom i
govorio mu gospodine.
***
Kad su izvrene pripreme da se krene na put prema dobivenim dispozicijama,
brigadni general, koga je tako divno izgurao hanoverski pukovnik, naredi da se
sakupi itav bataljon u obiajeni etvorokut, te mu odri govor. Taj je naime ovjek
vrlo rado govorio, mljeo je kojeta, pa kad vie nije imao to rei, sjetio se jo i
ratne pote:
- Vojnici! - grmjela su njegova usta u etverokut. - Sad se pribliavamo
neprijateljskim poloajima od kojih nas dijeli nekoliko dnevnih mareva. Dosada na
itavom ovom putu niste imali, vojnici, prilike da svojim milima, koje ste ostavili,
javite svoje adrese kako bi znali vai daleki dragi kamo da vam piu, da bi vas
obradovala pisma od vaih dragih koje ste ostavili kod kue.
Nikako se nije mogao izvui iz toga, nebrojeno je puta ponavljao za redom: daleki
dragi, dragi roaci, dragi koje ste ostavili kod kue itd. , dok se konano nije
oslobodio iz toga kruga usklikom:
- Za to imamo ratnu potu na fronti!
Njegov se dalji govor razvijao u tom pravcu, kao da bi svi ti ljudi u sivim
uniformama trebali ginuti s najveom radou samo zato to na fronti postoji ratna
pota, pa kad kome granata otkine obje noge, njemu mora da je krasno umrijeti kad
se sjeti da je broj njegove ratne pote 72, gdje moda lei pismo od kue, od dalekih
dragih, s poiljkom u kojoj se nalazi komad suhog mesa, slanine i domaeg
dvopeka.
Poslije toga govora, kad je brigadna muzika odsvirala carsku himnu, klicalo se caru
ivio! te su pojedine skupine toga ljudskog stada, odreenog za klaonicu negdje
iza Buga, postepeno polazile na pohod prema odreenom rasporedu.
Jedanaesta je eta krenula u pet i po prema Turovu - Volsku. vejk je iao odostrag
s kompanijskim tabom, sa sanitecima, a natporunik je Luk obilazio na konju
itavu kolonu i pri tom bi svaki as dojahao do kraja kolone, da pogleda porunika
Duba koga su vozili bolniari na kolima, pokrivena plahtama, u susret novim
junakim djelima u nepoznatoj budunosti, a uz to je takoer kratio vrijeme
razgovorom sa vejkom koji je strpljivo nosio svoj teleak i puku, razgovarajui s
raunarskim narednikom Vankom o tome kako se prije nekoliko godina krasno
mariralo na manevrima kraj Velikog Meziija.
446
- Kraj je bio posve jednak kao i ovdje, samo to nismo bili u tako potpunoj ratnoj
spremi, jer tada jo nismo ni znali to su to rezervne konzerve, pa kad smo fasovali
kakvu konzervu, mi smo je odmah u naem vodu na najbliem noitu smazali, a
mjesto nje smo stavljali u teleak ciglu. U jednom selu dola inspekcija pa nam
pobacala sve cigle iz teleaka, a bilo ih je toliko da je jedan tamonji ovjek sagradio
poslije od njih obiteljsku kuicu.
Malo kasnije vejk je otresito koraao uz konja natporunika Luka i priao o
ratnoj poti:
- Bio je to lijep govor i zaista je svakome vrlo milo kada dobije u vojsku kakvo
lijepo pismo od kue. Ali kad sam ja sluio prije nekoliko godina u Budjejovicama,
tada sam dobio u vojsku samo jedno pismo u kasarnu, pa ga sada jo nosim sa
sobom.
vejk izvue iz prljave kone take zamaeno pismo i proita ga drei korak s
konjem natporunika Luka, koji je polagano kaskao:
- Gade jedan mizerni, ubojico i bijednie! U Prag je stigao na dopust gospodin
kapral Ki, pa sam s njim plesala u Gostionici kod Kocana, te mi je on priao da
ti plee u Budjejovicama Kod zelene abe s nekom glupom flundrom i da si
mene ve sasvim napustio. Da zna, piem ti ovo pismo na zahodu, na samoj dasci
kraj rupe, i meu nama je svreno. Tvoja biva Boena. A da ne zaboravim, taj
kapral razumije posao pa e te dobro prignjeiti, jer sam ga to molila. I da jo ne
zaboravim, nee me vie nai meu ivima kada doe na dopust.
- Razumije se - nastavljao je vejk uz mirni konjski kas - kada sam doao na
dopust, naao sam je meu ivima, i to jo kako ivima. Naao sam je i Kod
Kocana, oblaila su je dva vojnika iz neke druge regimente, a jedan je od njih bio
tako jako iv da ju je uhvatio sasvim javno ispod trbuha kao da bi htio, pokorno
javljam, gospodine natporunie, izvui odanle cvijet njezine nevinosti, kao to veli
Vjenceslava Luick, ili kao to je slino jednom rekla plaui jedna mlada djevojka
od kojih esnaest godina u plesnoj koli jednom gimnazijalcu koji ju je utinuo za
rame: Vi ste, gospodine, otrli pelud moga djevianstva!
Razumije se, da su se svi smijali, a njezina mamica koja ju je dopratila na ples
odvela ju je na hodnik u Besedi i izudarala je tu svoju blesavu Nanu.
Ja sam vam, gospodine natporunie, doao do uvjerenja da su seoske djevojke
ipak iskrenije od tih izmorenih gradskih gospoica koje polaze plesnu kolu. Kad
smo prije nekoliko godina logorovali u Mneku, tada sam polazio na ples kod starog
Knina, pa sam ondje naao neku djevojku, Karlu Veklovu, ali joj se ba nisam
sviao. Jedne nedjelje otpratio sam je navee do ribnjaka, te smo ondje sjeli na
nasip i ja sam je upitao, kad je zalazilo sunce, da li me i ona voli. Pokorno javljam,
gospodine natporunie, zrak je bio tako topao, sve su ptice pjevale, a ona mi je
odgovorila sa stranim smijehom: Ja te tako volim kao kuine u guzici, jer si
blesav! A ja sam zaista i bio blesav, tako strahovito blesav da sam prije toga etao
s njom, pokorno javljam, gospodine natporunie, po poljima, meu visokim itom,
gdje nije bilo ljudi, a mi nismo nijednom sjeli, nego sam joj ja pokazivao onaj boji
blagoslov i tumaio, glupan, njoj, seoskoj djevojci da je ovo ra, a ono penica, a
ono opet zob.
447
I kao potvrda tim rijeima o zobi zau se sprijeda pjesma vojnika iz njihove ete,
koji su nastavljali onu istu pjesmu s kojom su eke regimente krvarile za Austriju i
na Solferinu:
A kad je bilo pola noi,
ovas vam iz vree skoi,
upajdija, upajda,
cura svaka uvijek da.
U to opet upadoe drugi:
I dat e, i dat e, i dat e,
a zato ne bi dala?
I poljupca dat e dva
u obraza obadva.
upajdija, upajda,
Svaka cura uvijek da!
I dat e, i dat e, i dat e,
a zato ne bi dala?...
A zatim poee Nijemci pjevati tu istu pjesmu njemaki.
Stara je to vojnika pjesma, koju je valjda ve pjevala i soldateska za napoleonskih
ratova na svim jezicima. Sada se ona orila veselo po pranjavoj cesti prema Turovu
- Volsku, u galicijskoj ravnici po kojoj su s obje strane ceste, sve tamo do zelenih
breuljaka na jugu, njive bile izgaene i unitene od konjskih kopita i od poplata
hiljada vojnikih tekih cipela.
- I mi smo jednom slino udesili njive - javi se vejk gledajui naokolo - na
manevrima u Piseku. Bio je tada s nama neki gospodin nadvojvoda, vrlo pravedan
gospodin, pa kad je gospodin nadvojvoda sa svojim tabom iz stratekih razloga
jahao kroz penicu, njegov je autant odmah za njim procjenjivao svu tetu. A neki
seljak Picha nije se nimalo radovao tom posjetu, te nije primio od dravnog erara
osamnaest kruna odtete za pet jutara izgaene njive, nego je htio, gospodine
natporunie, na sud pa je dobio za to osamnaest mjeseci zatvora.
Ja mislim, gospodine natporunie, da je zapravo trebao biti radostan to ga je
posjetio netko iz carske kue na njegovu zemljitu. Drugi kakav seljak, koji bi bio
svjestan, obukao bi sve svoje djevojke u bijele haljine kao djeverue, pa bi im dao
cvijee u ruke i razmjestio ih po svojem zemljitu, te bi svaka od njih morala
pozdraviti visokoga gosta, kao to sam itao o Indiji da su se ondje podanici nekoga
vladara dali zgaziti od njegova slona.
- ta to priate, vejku? - viknu s konja natporunik Luk.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, govorim o slonu koji je na svojim
leima nosio onog vladara o kojem sam itao.
- Dobro je to umijete sve pravilno protumaiti - ree natporunik Luk i odjaha
naprijed. Ondje se ve kolona kidala jer je mar, na koji nisu bili navikli, nakon
448
odmora u vlaku, u punoj ratnoj spremi, djelovao tako da su sve vojnike poela
boljeti ramena, pa je svatko sebi olakavao koliko je mogao. Premjetali su puke s
jedne strane na drugu, veina ih vie nije ni nosila na ramenu, nego prebaene na
ramenu kao grablje ili vile. Neki su mislili da e im biti udobnije ako pou po jarku
ili po stazi, gdje im se zemlja pod nogama inila ipak meka nego na pranoj cesti.
Veina je koraala oborene glave, i sve ih je muila strana ea, jer iako je sunce
ve zalo, ipak je bila takva sparina i ega ko u podne, a nitko nije vie imao ni kapi
vode u svojoj uturici. Bio je to prvi dan mara, i ova situacija, na koju nisu bili
navikli i koja je bila kao neki uvod u sve vee i vee muke, sve ih je, to dalje, to
jae, slabila i umarala. Prestali su i pjevati te su meusobno nagaali koliko jo ima
do Turova - Volska, gdje su mislili da e se spavati. Neki su na asak sjedali u
jarak, pa da ne bi ba tako izgledalo, razvezivali su cipele i pravili se na prvi pogled
kao da su loe sloili obojke, pa se sada trude da ih sloe tako da ih ne uljaju na
daljem maru. Drugi su opet skraivali ili produivali remen na puci ili su otvarali
teleak pa su premjetali predmete, smjetene u njemu, uvjeravajui sami sebe da to
ine radi pravilnog optereenja, da im remenje teleaka ne bi jae vuklo jedno ili
drugo rame. Kad bi im se od vremena do vremena pribliavao natporunik Luk,
oni bi tada ustajali i raportirali da ih neto tiska ili slino, ako ih ne bi prije toga
potjerali naprijed kadeti ili vodnici kad bi iz daljine vidjeli kobilu natporunika
Luka.
Jaui mimo njih, natporunik Luk ih je veoma uljudno pozivao da ustanu, jer do
Turova - Volska ima jo samo tri kilometra, a tamo e biti odmor.
Dotle se ve porunik Dub pribrao od stalne trenje na sanitetskim dvokolicama.
Nije se jo dodue pribrao potpuno, ali ve se mogao podignuti i nagnuti se iz
dvokolica te dozivati etni tab koji se slobodno kretao, jer su svi, poevi od
Balouna pa do Chodounskoga, strpali svoje teleake u dvokolice. Jedino je vejk
neustraivo kretao naprijed zajedno s teleakom, nosei puku na ramenu kao
dragun preko prsiju, puio lulu i pjevao marirajui:
Kad smo ili na Jarom,
vjerov nam tko ili ne,
na veeru ba stigosmo...
Vie od pet stotina koraaja ispred porunika Duba dizali su se po cesti kolutovi
praine iz koje su se nazirali likovi vojnika. Porunik Dub, kome se opet vratilo
oduevljenje, nagnuo je glavu iz dvokolica i poeo se derati u prainu na cesti:
- Vojnici, va uzvieni zadatak je teak, oekuju vas naporni marevi, najrazlinije
oskudice u svemu i trapaci svake vrste. Ali s potpunim povjerenjem gledam u vau
izdrljivost i vau jakost volje.
- Ti, vole! - ree u nepravilnom sroku vejk.
Porunik Dub nastavi:
- Za vas, vojnici, ne postoji tako mona zapreka koju vi ne biste mogli savladati! Jo
jednom vam, vojnici, ponavljam da vas ne vodim lakoj pobjedi. Bit e to za vas
tvrd orah, ali vi ete uspjeti! Historija vjekova proslavit e vas vrlo!
449
vejku.
vejk odgovori vrlo ozbiljno i znaajno:
- Nita vi niste radili, gospodine porunie, posjetili ste samo jednu izvikanu kuu.
Ali to je valjda bilo zabunom. I limara Pimpera sa Kozjeg trga uvijek su ili traiti
kada je otiao u grad da kupi lim, pa su ga isto tako uvijek nali u slinom lokalu, ili
kod uha ili kod Dvoka kao to sam i ja vas naao. Dolje je bila kavana, a gore su
u naem sluaju bile djevojke. Vi ste se, gospodine porunie, valjda zabunili te
niste znali gdje se zapravo nalazite, jer je bilo vrue, a kad ovjek nije navikao na
pie, tada se u takvoj vruini opije i od obinog ruma, a nekmoli od oskoruovae,
gospodine porunie. A ja sam dobio nalog da vam uruim poziv na konferenciju
prije polaska, pa sam vas i naao gore kod one djevojke. Zbog one vruine i
oskoruovae niste me ni prepoznati, a leali ste ondje na divanu neobueni. Niste
nita mahnitali, a niste ni rekli: Vi me jo ne poznajete, no tako se neto moe
dogoditi svakome kad je vruina. Netko od toga strahovito pati, a drugi na to naleti
kao orava koko na zrno.
Da ste samo poznavali starog Vejvodu, palira iz Vrovica! On vam je, gospodine
porunie, odluio da nee piti nikakva pia od kojih bi se mogao napiti. Stoga je
dakle popio jo tamprl za put i poao od kue da trai ta pia bez alkohola.
Zaustavio se dakle najprije u Gostionici kod postaje, naruio etvrtinku vermuta
pa poeo neprimjetljivo ispitivati gostioniara to zapravo piju ti apstinenti. On je
sasvim ispravno smatrao da je ista voda i za apstinente ipak mukotrpno pie.
Gostioniar mu je dakle objasnio da apstinenti piju soda-vodu, limunadu, mlijeko, a
zatim vina bez alkohola, hladnu vodenu orbu i druga bezalkoholna pia. Od svega
toga starome se Vejvodi najvie svidjela ta bezalkoholna vina. Upitao je jo da li
postoje rakije bez pirita, popio je jo jednu etvrtinku, porazgovorio se s
gostioniarom da je zaista grijeh kad se ovjek esto opija, a na to mu je gostioniar
rekao da moe sve na svijetu podnijeti, samo ne pijana ovjeka koji se drugdje
napije, a k njemu doe da se otrijezni bocom sodine vode, pa jo onda napravi
kraval. "Napij se ti kod mene ree gostioniar, pa si moj ovjek, ali inae neu da
znam za tebe!
Stari Vejvoda ispi dakle svoj vermut i ode dalje dok nije doao, gospodine
porunie, na Karlov trg u neku vinaru, kamo je takoer kadikad zalazio, pa upita
nemaju li moda bezalkoholnih vina. "Bezalkoholnih vina nemamo, gospodine
Vejvoda, rekoe mu, ali imamo vermut ili sherry Starog Vejvodu je nekako bilo
stid, pa je popio ondje etvrtinku vermuta i etvrtinku scherryja, a dok je ondje
sjedio, upoznao vam se, gospodine porunie, jo s jednim apstinentom. Rije po
rije, pa su popili jo etvrtinku sherryja i konano se dogovorili da taj gospodin zna
mjesto gdje toe bezalkoholna vina. To je u Bolzanovoj ulici, silazi se niz stepenice
u podrum, a imaju i gramofon.
Za tu dobru vijest stari Vejvoda narui itavu bocu vermuta, a onda se uputie u
Bolzanovu ulicu, onamo gdje se silazi niz stepenice u podrum i gdje imaju
gramofon. I zaista, ondje su se toila sama vona vina, ne samo bez pirita, nego i
bez alkohola. Najprije svaki od njih narui pola litre ogrozdova vina, a zatim pola
litre ribizova vina, pa kad su popili jo pola litre ogrozdova vina bez pirita, poele
451
im trnuti noge nakon svih tih vermuta i sherryja prije toga, te poee vikati da im
donesu slubenu potvrdu da je ono to piju vino bez pirita. Oni su, kau,
apstinenti, pa ako im se odmah ne donese takva potvrda, oni e ovdje sve razlupati,
zajedno s gramofonom. Kasnije su ih obojicu morali policajci vui uz te stepenice, u
Bolzanovu ulicu, pa su ih strpali u policijska kola i odvezli u zatvor - i obojica su
kao apstinenti osueni zbog pijanstva.
- Zato vi to meni govorite? - viknu porunik Dub koga je ovaj govor potpuno
otrijeznio.
- Pokorno javljam, gospodine porunie, to zapravo ne ide jedno uz drugo, ali kad
ve razgovaramo...
Poruniku Dubu sinu u tom trenutku da ga je vejk opet uvrijedio, jer je ve bio
nekako potpuno priseban, te viknu na njega:
- Ti e me ve jednom upoznati! Kako to stoji?
- Pokorno javljam, stojim loe, zaboravio sam, pokorno javljam, skupiti pete.
Odmah u to uraditi
I vejk je ve stajao na najpropisniji nain.
Porunik Dub je razmiljao to da jo kae, no na kraju ree samo ovo:
- Pripazi dobro da te ne moram ponovo opominjati!
A kao dodatak ispravio je svoju staru uzreicu:
- Ti me jo ne poznaje, ali ja tebe poznajem!
Kad je porunik Dub odlazio od vejka, pomislio je u svojem mamurluku:
- Moda bi na njega bolje djelovalo da sam mu rekao: Ja te, klipane, ve odavno
poznajem s tvoje loe strane.
morao je dakako istrgati nekoliko dasaka, jer je bunar bio tako zagraen zato to se
sumnjalo da je njegova voda zaraena tifusom.
No porunik Dub ispi pun vr vode bez ikakvih posljedica, ime je dakako potvrdio
valjanost poslovice: Dobro prase sve podnese!
***
Svi su se jako varali koji su mislili da e se u Turovu - Volsku moda prenoiti.
Natporunik Luk pozva telefonista Chodounskog, raunarskog narednika Vanka,
etnog kurira vejka i Balouna. Nalozi su bili jednostavni. Svi treba da ostave
oruje i opremu kod bolniara i smjesta da krenu poljskim putem na Mali Polanec, a
zatim niz potok jugozapadnim pravcem na Liskowiec.
vejk, Vank i Chodounsk jesu kvartirmajstori. Svi oni treba da se pobrinu za
noite za kompaniju koja e stii za njima jedan sat kasnije, a najkasnije za sat i
po. Baloun se mora pobrinuti da se dotle ispee guska, i to ondje gdje e noiti on,
natporunik Luk, a sva trojica moraju pripaziti na Balouna da ne pojede pola
guske. Osim toga Vank i vejk moraju kupiti svinju za kompaniju, prema tome
koliko mesa pripada itavoj kompaniji. Nou e se kuhati gula. Noite za vojnike
mora biti uredno; valja izbjegavati kolibe u kojima ima ui, da bi se momad valjano
odmorila, jer kompanija polazi iz Liskowca ve u est i po ujutro preko Krosienke
prema Starasolu.
Jer bataljon nije vie bio siromaan. Brigadna intendantura u Sanoku isplatila je
bataljonu predujam za buduu klaonicu. U etnoj blagajni bilo je preko sto tisua
kruna, te je raunarski narednik Vank ve dobio nalog, kada stigne na lice mjesta,
to jest u rovove, pred kompanijsku smrt, da obrauna i isplati vojnicima u novcu
potpuni iznos za neprimljeni kruh i hranu.
Poto su sva etvorica pola na put, pojavi se u eti mjesni gospodin upnik koji
poe dijeliti vojnicima, prema njihovoj narodnosti, tampani listi s Lurdskom
pjesmom u svim jezicima. Imao je itav sveanj tih pjesmica koje mu je ostavio da
dijeli prolaznim vojnim jedinicama nekakav visoki crkveni dostojanstvenik to se
provezao automobilom kroz opustoenu Galiciju u pratnji nekih djevojura:
Gdje dolina rijeke brdo u sebe prima,
vijest aneoska navjeuje zvono svima.
Ave, ave, ave Maria! - Ave, ave, ave Maria!
Bernardicu djeva nebeski dah vodi,
u zeleni gaj ona sad dohodi. - Ave!
I spazi na peini zvjezdani sjaj,
presveto lice, velebnog lika baj. - Ave!
Resi je ljiljanska odjea laka,
lebdi na pojasu blistavih oblaka. - Ave!
Sklopljene ruke dre joj krunicu,
gle Gospu nau i milostivu Kraljicu! - Ave!
Gle, Bernardici se mijenja nevino lice,
nadzemna svjetlost je resi i ona pada nice. - Ave!
Ve klei i moli se, a Gospa gleda,
453
plamika upaljene cigarete. No na nesreu nitko od njih nije puio cigarete, tako da
taj vejkov savjet nije imao pozitivnih posljedica. No pokazalo se da psi laju od
radosti, jer su se s ljubavlju sjeali prolaznih vojski koje su im uvijek ostavljale
neto za jelo.
Osjeali su ve izdaleka da se pribliavaju ljudi koji ostavljaju za sobom kosti i
konjske leeve. I tko zna odakle, pred vejkom se pojavie etiri psa koji poee na
njega prijateljski skakati uzdigavi repove uvis.
vejk ih je gladio, tapao i razgovarao s njima u mraku kao s djecom:
- Evo nas dakle, mi doosmo da se kod vas napajkimo i napapamo, pa emo vam
dati koica i korica, a ujutro emo ve poi dalje protiv neprijatelja.
U selu po kolibama poee paliti svijetla, a kad su na prvoj kolibi poeli lupati o
vrata da saznaju gdje stanuje naelnik, javio se iznutra neki vritavi i prodorni
enski glas koji im je saopio, nekako ni poljski a ni ukrajinski, da joj je mu u ratu,
da joj djeca boluju od boginja, da su im Moskovljani sve odnijeli i da joj je mu pri
odlasku u rat naloio da nou nikome ne otvara. Tek kad su pojaali lupanje na
vrata uvjeravajui da su kvartirmajstori, neka je nepoznata ruka otvorila vrata, a
kad su uli unutra, pokazalo se da tu zapravo stanuje naelnik, koji je uzalud
pokuavao razuvjeriti vejka da on nije oponaao onaj vritavi enski glas.
Ispriavao se da je spavao na sijenu i da njegova ena, kad je netko naglo probudi
iza sna, i ne zna to govori. A to se tie prenoita za itavu etu, selo je, veli, tako
maleno da nema mjesta ni za jednog jedinog vojnika. Uope nemaju gdje spavati. A
ne moe se nita ni kupiti, sve su odnijeli Moskovljani.
Ako gospoda dobrotvori ne bi prezreli, odveo bi ih on u Krosienku, ondje ima
velikih posjeda, a udaljena je odavde samo tri etvrt sata, mjesta ima ondje dosta, a
svaki e se vojnik moi pokriti ovjim kouhom, ima ondje toliko krava da e svaki
vojnik dobiti olju mlijeka, a i voda je ondje dobra; gospoda oficiri mogu spavati u
dvorcu, a to bi ovdje u Liskowcu? Tu je sama bijeda, svrab i ui. On je sam imao
neko pet krava, ali su mu Moskovljani sve odnijeli tako da on sam, kada treba
457
- Bhio sham u shmonici, zhahvatio sham u nheto, sthavio sham tho u ustha, pha
mhi she shad shve lhijepi zha nhepce. Nhije ni shiano ni shlatko, tho je thijesto zha
kruh.
Raunarski narednik obasja ga elektrinom svjetiljkom, te su svi utvrdili da jo
nikad u ivotu nisu vidjeli tako uprljanog austrijskog vojnika. A zatim su se
prestraili jer su vidjeli da se Balounova bluza tako nadula kao da je on u najveem
stupnju trudnoe.
- to ti se dogodilo? - upita ga saalno vejk gurkajui ga u naduveni trbuh.
459
bijedom. U glavi mu se vjeno priviala nejasna slika nekakvog odojka, ija koica,
crvenkasta kao bakar, samo hrska i mirie. Baloun je pri tom dremuckao u kuhinji
gospodina upnika, kamo bi svaki as zavirio neki odulji momak koji je gospodinu
upniku bio i sluga i kuharica u isti mah, te mu je bilo strogo nareeno da pazi da se
nigdje ne krade.
Baloun nije ni u kuhinji nita naao, osim u papiriu na soljenki neto malo kima.
Odmah ga je strpao u usta, a njegov je miris izazvao u njemu halucinaciju okusa o
odojku.
Na dvoritu mate tvornice este iza upnog dvora planue vatre pod kotlovima
poljske kuhinje i ve se kuhala voda, ali u toj se vodi nije kuhalo nita.
Raunarski narednik i kuhari trkarahu po itavom selu traei svinju, ali uzalud.
Svagdje dobivahu isti odgovor da su Moskovljani sve pojeli i oduzeli.
Probudie i idova u krmi koji poe upati svoje pejzove i izraavati aljenje nad
tim to ne moe posluiti gospodu vojnike, a na kraju ih poe nagovarati da kupe od
njega staru, stogodinju kravu, mravu crkotinu koja je bila sama kost i koa.
Traio je za nju golemu svotu, upao bradu i zaklinjao se da takve krave nee nai
u itavoj Galiciji, u itavoj Austriji i Njemakoj, u itavoj Evropi i na cijelom
svijetu, a pri tom je zavijao, plakao i kleo se da je to najbolja krava to je ikada po
Jehovinoj zapovijedi dola na svijet. Zaklinjao se svim praocima da tu kravu dolaze
gledati ak od Woloiske, da se o toj kravi govori u itavom kraju kao o nekom
udu, da to i nije krava, nego najjedriji bivol. I konano klekne pred njih i grlei im
koljena, svima od reda, povie:
- Ubijte radije starog, siromanog idova, samo bez krave ne odlazite!
Sve ih je tako zbunio svojom dernjavom da su napokon odvukli tu mrcinu, koja bi
se gadila svakom ivoderu, u poljsku kuhinju. Zatim je jo dugo, kad je ve imao
novce u depu, plakao pred njom i naricao da su ga sasvim upropastili, unitili, da se
sam bacio na prosjaki tap time to im je tako divnu kravu prodao tako jeftino.
Molio ih je da ga objese zbog toga to je pod stare dane uinio takvu glupost zbog
koje e se njegovi preci preokrenuti u grobovima.
I kad se jo pred njima izvaljao u praini, odjednom je stresao sa sebe svu tugu i
otiao kui gdje je u sobici rekao svojoj eni:
- Elsalebn, vojnici glupi, a tvoj Natan vrlo lukav!
S kravom je bilo mnogo posla. Na mahove se inilo da joj uope nee moi oderati
kou. Pri skidanju koa je nekoliko puta pukla i pod njom se pojavilo miije,
sfrkano kao osueno brodsko ue.
Zatim su odnekud dovukli vreu krumpira i poeli bez ikakve nade kuhati te ile i
kosti, dok se u oblinjoj manjoj kuhinji oajni kuhar trudio da od komada toga
kostura spremi neto za oficirsku menau.
461
Ta nesretna krava - ako se uope ta prirodna pojava moe nazvati kravom - ostala
je svima uesnicima u ivom sjeanju, pa je gotovo sigurno, da su kojim sluajem
komandanti kasnije, prije bitke kod Sokala, podsjetili vojnike na tu kravu iz
Liskowca, da bi se jedanaesta kompanija sa stranom rikom i bijesom bacila s
bajonetama na puci na neprijatelja.
Krava je bila takva besramnica da se od nje uope nije mogla skuhati govea juha.
to se meso dulje kuhalo, to se jae dralo uz kosti, inei s njom jednu cjelinu, i
okorjelo je kao birokrat koji pola stoljea zuri samo u kancelarijske spise i dere
samo kancelarijske akte.
vejk koji je kao kurir odravao stalnu vezu izmeu taba i kuhinje da bi ustanovio
kad e meso biti kuhano, napokon je ovako raportirao natporuniku Luku:
- Gospodine natporunie, meso je sad ve kao porculan. Ta krava ima tako tvrdo
meso da se njime moe rezati staklo. Kuhar Pavlek koji je s Balounom kuao
meso slomio je prednji zub, a Baloun zadnji kutnjak.
I Baloun ozbiljno stupi pred natporunika Luka pa mu prui, mucajui, svoj
slomljeni zub, zamotan u Lurdskoj pjesmi:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da sam uradio to sam mogao. Taj mi
se zub slomio u oficirskoj kuhinji kad smo probali da li se ipak moe od toga mesa
prirediti biftek.
Poslije tih rijei podie se iz naslonjaa kraj prozora neki tuni lik. Bio je to
porunik Dub, koga su dovezli na bolnikim dvokolicama kao potpuno unitena
ovjeka:
- Molim tiinu - ree oajnikim glasom - meni je zlo!
I sjede opet u stari naslonja koji je u svakoj pukotini imao hiljade jajaaca od
stjenica.
- Umoran sam - ree traginim glasom - bolestan sam i nemoan, pa molim da se
preda mnom ne govori o slomljenim zubima. Moja je adresa: Smchov, Krlovsk
18. Ako ne doekam jutro, molim da mi obitelj o svemu obzirno obavijestite i da ne
zaboravite napisati na mojem grobu da sam prije rata bio c. i kr. gimnazijski
462
profesor.
Zatim lagano zahrka, pa nije vie uo kako je vejk od recitirao stihove iz pjesme
za pokojnike:
Mariju si ti spasao,
razbojniku raj si dao,
spasi mene svojom brigom!
Nato je raunarski narednik Vank ustanovio da se uvena krava mora kuhati jo
itava dva sata u oficirskoj kuhinji, da nema ni govora o nekom bifteku i da e se
mjesto bifteka praviti gula.
Bilo je zakljueno da vojnici prije nego se zatrubi za menau, malo odspavaju, jer
e veera ionako biti gotova tek pred jutro.
Raunarski narednik Vank dovue odnekud snop sijena, prostre ga pod sebe u
upnikovoj blagovaonici, zasue nervozno brk i ree tiho natporuniku Luku koji
se odmarao na starom divanu nad njim:
- Vjerujte mi, gospodine natporunie, da takve krave nisam jeo za itavog rata...
U kuhinji je pred upaljenim ostatkom crkvene svijee sjedio telefonist Chodounsk i
pisao kui rezervna pisma, da se ne bi morao naprezati onda kada dobiju konano
odreen broj ratne pote. Pisao je:
Mila i draga eno, predraga Boenka!
No je, a ja neprestano mislim na Tebe, zlato moje, i vidim te kako i Ti na mene
misli kad pogleda prazan krevet kraj sebe. Mora mi oprostiti to mi pri tom
kojeta pada na um. Zna dobro da sam ve od samog poetka rata na bojitu i da
sam ve kojeta uo od svojih drugova koji su bili ranjeni te su dobili dopust, pa
kad su doli kui, tada bi im bilo drae da su pod zemljom, nego da budu svjedoci
toga kako im se neka bitanga vucara sa enom. Za mene je bolno, draga Boenka,
to ti to moram pisati. Ja ti to ne bih ni pisao, ali Ti i sama dobro zna da si mi
priznala da ja nisam prvi s kojim si stupila u blie odnose, i da Te je prije mene
imao gospodin Kraus iz Mikulke ulice. Kad se sada sjetim ove noi da bi Ti ta
nakaza u mojoj odsutnosti mogla postavljati kojekakve zahtjeve, tada mislim,
draga Boenka, da bih ga mogao na mjestu zadaviti. Dugo sam to skrivao u sebi,
ali kada pomislim da bi Ti on opet mogao udvarati, tada mi se srce stee i ja Te
upozoravam samo na jedno da neu podnijeti kraj sebe svinju koja bi se kurvala
sa svakim i sramotila moje ime. Oprosti mi, draga Boenka, ove otre rijei, ali
pripazi da ne saznam o Tebi nita loe. Inae bih bio primoran da vas oboje
zakoljem, jer sam ve spreman na sve makar me to stajalo i ivota. Hiljadu puta
Te ljubi, pozdravlja taticu i mamicu.
Tvoj Tonou.
N. B. Ne zaboravi da sam Ti dao svoje ime.
I nastavio je pisati pisma za zalihu:
463
Mislio je da je kod kue, pa tek onda kad smo ga ponovo bacili u jarak, tek onda je
poeo moljakati da ga odande izvuemo.
- Ali to je s onom potaricom? - povika oajniki natporunik Luk.
- Bila je to vrlo dobra ena, ali je ipak bila mrcina, gospodine natporunie. Ona je
tano vrila sve svoje dunosti na poti, ali je imala samo jednu manu da je mislila
da je svi progone, da svi imaju pik na nju, pa je stoga poslije dnevnog rada
podnosila prijave vlastima, prema tome kako se to odigralo. Jednog je jutra pola u
umu da nabere gljiva, te je vrlo dobro zapazila, prolazei mimo kole, da je
gospodin uitelj ve ustao, da ju je pozdravio i upitao kamo ide tako rano ujutro.
Kad mu je rekla da ide u gljive, kazao je da e i on poi za njom. Odatle je
zakljuila da on ima s njom, starom enom, neke neiste namjere, pa se kasnije,
kad ga je vidjela, kako zaista izlazi iz gutika, preplaila, pobjegla i odmah napisala
prijavu mjesnom kolskom odboru da ju je htio silovati. Uitelja stavie pod
disciplinsku istragu, pa da se moda iz toga ne izrodi kakav javni skandal, doao je
sam kolski nadzornik da vodi istragu. On se obratio na andarmerijskog
strametra da on dade miljenje da li je uitelj moda sposoban da izvri takav in.
andarmerijski strametar pogleda u spise i ree da to nije mogue, jer je toga
uitelja ve jednom tuio upnik da udvara njegovoj sinovici s kojom je taj upnik
spavao, ali je tada uitelj dobio od kotarskog lijenika svjedodbu da je impotentan
ve od este godine otkako je rairenih nogu pao s tavana na rudu od kola.
Tada je ta stara mrcina podnijeta tubu protiv andarmerijskog strametra, protiv
kotarskog lijenika i protiv kolskog nadzornika, da su svi podmieni od toga
uitelja. Tada svi oni podnijee protiv nje tubu, te je bila i osuena, ali je uloila
priziv da je neuraunljiva. Pregledali su je tada sudski lijenici i dati miljenje da je
dodue blesava, ali da je ipak sposobna za vrenje bilo kakve dravne slube.
Natporunik Luk viknu:
- Isuse i Marijo! - te nastavi: - Rekao bih vam neto, vejku, ali neu da pokvarim
sebi veeru.
Nato vejk primijeti:
- Pa rekao sam vam, gospodine natporunie, da u vam priati neto strahovito
blesavo.
Natporunik Luk samo odmahnu rukom i ree:
- Od vas sam se zaista nasluao tih mudrolija!
- Ne moe svaki biti pametan, gospodine natporunie - ree uvjerljivo vejk glupani moraju biti izuzetak, jer kad bi svi bili pametni, tada bi na svijetu bilo toliko
pameti da bi od toga svaki drugi ovjek sasvim poblesavio. Kad bi na primjer,
pokorno javljam, gospodine natporunie, svatko poznavao prirodne zakone i znao
izraunavati nebeske udaljenosti, tada bi samo dodijavao svojoj okolini, kao to je
radio neki gospodin apek koji je zalazio u Gostionicu kod kalea, te je nou
uvijek izlazio iz krme na ulicu, razgledao nebeski svod i vrativi se u gostionicu
iao od jednog do drugog gosta i govorio: Danas Jupiter krasno svijetli, a ti,
klipane, i ne zna ta ti je nad glavom. To su ti udaljenosti! Kad bi te, nitkove,
ispalili iz topa, ti bi brzinom topovskog taneta letio onamo milijune i milijune
godina. Pri tom je znao biti tako prost da je poslije toga obino i sam izletio iz
465
469
najmanje slabljenje one ljubavi koja vee vojnika uz njegova starjeinu. Ta ljubav
nije samo obina ljubav, nego je to zapravo potovanje, strah i disciplina.
vejk je itavo to vrijeme iao uz njega s lijeve strane i dok je porunik Dub
govorio, bio je neprestano okrenut licem prema njemu u stavu pogleda nadesno.
Porunik Dub nije to isprva ni primijetio, nego je nastavio svoj govor:
- Ta disciplina i dunost pokoravanja, dunost ljubavi vojnika prema oficiru mora
biti jezgrovita, jer je odnos izmeu vojnika i oficira vrlo jednostavan: jedan slua, a
drugi zapovijeda. Ve davno smo itali u knjigama o vojnom umijeu, da je vojniki
lakonizam, vojnika jednostavnost ba ona vrlina koju treba da stekne svaki vojnik
koji - hoe, nee - voli svoga starjeinu, koji u njegovim oima mora biti za njega
najvei, gotov, iskristaliziran ideal vrste i savrene volje.
Sad je tek porunik Dub primijetio vejkov pogled nadesno i kako ga prati
pogledom, pa mu je to bilo strahovito neugodno, jer je odjednom nekako i sam
osjetio da se u svojem govoru nekako zaplee i da ne moe nikako izai iz toga
tjesnaca ljubavi vojnika prema pretpostavljenom, pa stoga viknu na vejka:
- to bulji tako u mene, kao tele u nova vrata!
- Po zapovijedi, pokorno javljam, gospodine porunie, vi ste me i sami jednom
izvolijevali upozoriti da moram kad govorite, pogledom pratiti vaa usta. Budui da
svaki vojnik mora izvriti naloge svoga pretpostavljenog i zapamtiti ih i za sva
budua vremena, morao sam tako postupati.
- Gledaj na drugu stranu - vikao je porunik Dub - samo ne gledaj mene, glupi
klipane, jer zna da to ne volim, da to ne podnosim, kad te vidim, ja u ti tako
zapapriti...
vejk okrenu glavu nalijevo i koraae dalje uz porunika Duba tako ukoenim
nainom da je porunik Dub viknuo:
- A kamo to gleda kad govorim s tobom?
- Pokorno javljam, gospodine porunie, po vaoj zapovijedi gledam nalijevo.
- Ah - uzdahnu porunik Dub - muka je s tobom! Gledaj ravno pred sebe i misli o
sebi: Ja sam takav glupan da nee biti tete ako poginem". Jesi li zapamtio?
vejk je gledao pred sebe pa ree:
- Pokorno javljam, gospodine porunie, treba li da odgovorim na to pitanje?
- Kako se usuuje? - viknu na njega porunik Dub. - Kako to sa mnom
razgovara, to misli pod tim?
- Pokorno javljam, gospodine porunie, ja pod tim mislim samo na vau zapovijed
na jednoj stanici, gdje ste me grdili i rekli mi neka uope ne odgovaram kad vi
zavrite govor.
- Boji me se dakle? - ree sav obradovan porunik Dub. - No jo me nisi upoznao!
Preda mnom su se tresti drugaiji ljudi nego to si ti, zapamti to! Znao sam ukrotiti i
drugaije klipane, pa stoga dri jezik za zubima i ostani lijepo odostrag, da te ne
vidim!
I tako vejk ostade na zaelju bolniarske kolone pa se vozio udobno na
dvokolicama sve dok nisu stigli do mjesta odreenog za odmor, gdje su konano svi
doekali juhu i meso od one nesretne krave.
- Tu je kravu trebalo staviti bar na etrnaest dana u ocat, ali kad ve nisu to uradili s
471
tom kravom, trebalo je staviti u ocat bar onog ovjeka koji ju je kupio.
Od brigade dokasa kurir s novom naredbom za 11. kompaniju, po kojoj se marruta
mijenja prema Feltynu i Woraliu, a Sambor valja ostaviti po strani zato to se
ondje ve nalaze dvije poznanjske pukovnije.
Natporunik Luk izda odmah potrebne dispozicije. Raunarski narednik Vank i
vejk potrait e za kompaniju prenoite u Feltynu.
- Pazite, vejku, da ne zabrljate togod na putu! - upozorio je vejka natporunik
Luk. - I to je glavno, vladajte se pristojno prema stanovnitvu!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, trudit u se. Dodue, kad sam pred
jutro malo drijemnuo, usnio sam ruan san. Sanjao sam o navama iz kojih je
itavu no curila voda po hodniku kue u kojoj sam stanovao, dok nije sva iscurila i
promoila strop u stanu kuegazde, tako da mi je on odmah ujutro otkazao. Ali
takav se ve sluaj, gospodine natporunie, zaista i dogodilo; u Karlnu, iza
vijadukta...
- Ostavite nas, vejku, na miru s vaim glupim prianjem i gledajte radije s
Vankom na geografsku kartu, kuda treba da idete. Evo, ovdje vidite ova sela. Od
ovog sela poi ete nadesno prema rjeici, pa ete uz tok te rjeice opet do najblieg
sela, a odande, gdje u nju utjee prvi potok koji e vam biti zdesna, krenut ete
poljskim putem gore, tano na sjever, pa nikamo drugamo ne moete zalutati, nego
stii ravno u Feltyn! Jeste li zapamtili?
I vejk dakle krene na put s raunarskim narednikom Vankom po odreenoj
marruti.
Prolo je ve podne; zemlja je teko disala pritisnuta vruinom, a loe zatrpane jame
s pokopanim vojnicima zaudarale su na trule. Stigoe u kraj gdje su se vodile bitke
prilikom napredovanja prema Przemylu i gdje su strojnim pukama bili pokoeni
itavi bataljoni. U malim umicama kraj rjeice vidjeli su se tragovi divljanja
artiljerije. Na velikim povrinama i na strminama provirivali su iz zemlje umjesto
drvea okrnjci stabala i sva je ta pusto bila izrovana rovovima.
- Ovdje je sasvim drugaije nego u Pragu - ree vejk da prekine utnju.
- Kod nas je etva ve zavrena - ree raunarski narednik Vank. - U kralupskom
kraju uvijek poinjemo najprije.
- Ovdje e poslije rata biti vrlo dobra ljetina - ree zaas vejk. - Nee morati
kupovati kotano brano, to je za ratare vrlo povoljno kad im na njivama istrune
itava pukovnija; jednom rijeju: bit e kruha! Samo se jednoga bojim da se ti ratari
ne bi dali od koga nasanjkati i prodati te kosti u bescjenje za kotani ugalj tvornici
eera. Bio vam je u karlnskim kasarnama neki natporunik Holub, a bio je tako
uen da su ga svi u eti smatrali za blesana, jer se on zbog svoje uenosti nije
nauio da psuje i sve je promatrao samo sa naunog stanovita. Jednom su mu
vojnici javili da se fasovani kruh ne moe jesti. Drugi bi se oficir razljutio zbog
takve drskosti, ali on nita, ostao je miran i nije nikoga izgrdio da je prase ili svinja,
a nije nikomu ni zaunicu opalio. Samo je sazvao sve svoje vojnike i rekao im
svojim ugodnim glasom: Ponajprije, vojnici, morate biti svjesni da kasarna nije
delikatesna trgovina u kojoj biste mogli izabirati marinirane jegulje, sardine u ulju i
sendvie. Svaki vojnik mora biti tako inteligentan da pojede bez gunanja sve to
472
fasuje, i mora imati u sebi toliko discipline da ne zastaje nad kvalitetom onoga to
treba da pojede. Zamislite, vojnici, da nastane rat! Onoj zemlji u koju e vas poslije
bitke pokopati, sasvim je svejedno kakav ste kruh pojeli prije svoje smrti. Majica
zemlja e vas rastvoriti na sastavne dijelove i pojesti vas zajedno s cipelama. U
svijetu se ne moe nita izgubiti, te e iz vas, vojnici, opet izrasti nova penica za
vojniki kruh za nove vojnike, koji e valjda opet kao i vi biti nezadovoljni, pa e se
poi potuiti i naii e na nekoga koji e ih dati zatvoriti, da e im dozlogrditi jer ima
na to pravo. Sad sam vam sve to, vojnici, lijepo objasnio i ne moram vas valjda vie
podsjeati da e onaj, koji se ubudue bude tuio, znati vrlo dobro cijeniti kad se
opet pojavi na svjetlosti bojoj.
Da nas je bar grdio, govorili su vojnici meu sobom, te su im sve te finoe u
predavanjima gospodina natporunika bile strahovito mrske. Stoga su me jednom
izabrali iz nae kompanije da mu to nekako reknem, da ga svi vole, ali da to nije
nikakva vojska kada nas ne psuje. I tako ja odoh k njemu u stan i zamolih ga da se
okani svake finoe, jer vojska zahtijeva otrinu i vojnici su navikli na to da im se
svaki dan napominje da su psi i svinje, jer inae gube potovanje prema
pretpostavljenima. On se najprije branio, govorio je neto o inteligenciji, o tome da
se danas vie ne smije sluiti vojska u strahu pred trskovaom, ali na kraju se ipak
dao nagovoriti, pa me je iukao i izbacio kroz vrata, da poraste njegov ugled. Kad
sam vojnicima saopio rezultat svojih pregovora, svi su se tome veoma radovali, ali
on mi je tu radost pokvario ve sutradan. Doao je k meni i pred svima mi rekao:
vejku, ja sam se juer prenaglio, evo vam forinte pa se napijte u moje zdravlje! S
vojnicima treba znati postupati!
vejk se obazre po okolici.
- Mislim - ree - da idemo pogrenim putem. Gospodin natporunik nam je ipak sve
lijepo protumaio. Treba da idemo gore, dolje, zatim nalijevo pa nadesno, a zatim
opet nadesno, pa onda nalijevo - a mi neprestano idemo ravno. Ili zar smo ve sve
to proli i neopazice u razgovoru? Ja jasno vidim ovdje pred sobom dva puta koja
vode u taj Feltyn. Predlaem da poemo ovim putem nalijevo.
Raunarski narednik Vank, kao to je ve obiaj, kad se dva ovjeka nau na
raskrsnici, tvrdio je da se mora ii nadesno.
- Ovaj moj put - ree vejk - udobniji je od vaega. Ja u poi uz potoi gdje rastu
potonice, a vi ete se vucarati negdje po suhom putu. Ja se drim onoga to nam je
rekao gospodin natporunik, da uope ne moemo zalutati, a kad ne moemo
zalutati, zato bih se onda penjao na breuljak; poi u lijepo po livadama, zataknuti
cvijetak za kapu i nabrati itavu kiticu za gospodina natporunika. Uostalom
moemo se osvjedoiti tko od nas ima pravo, a nadam se da emo se ovdje rastati
kao dobri drugovi. Ovdje je takav kraj da svi putovi mora da vode u taj Feltyn.
473
- Ne budalite, vejku - ree Vank - ba ovdje treba da idemo tano po karti, i to,
kao to velim, nadesno.
- I karta se moe prevariti - odgovori vejk sputajui se u dolinu potoka. - Jednom
je poao nou kobasiar Kenek iz Vinohrada po planu grada Praga iz krme
Montag na Maloj strani, kui na Vinohrade, a pred jutro se naao u Rozdlovu
kod Kladna, gdje su ga ujutro nali ukoena od zime u itu kamo je pao od umora.
Kad vam se dakle ne moe dokazati, gospodine raunarski narednie, i kad radite
po svojoj glavi, onda se dakle moramo rastati pa emo se sastati tek na odreditu u
Feltynu. Pogledajte samo na sat, da znamo tko e prije stii. A ako bi vam moda
zaprijetila kakva opasnost, tada samo opalite hitac u zrak, da znam gdje ste.
Po podne je vejk doao do malog ribnjaka, gdje se sreo s jednim odbjeglim ruskim
zarobljenikom koji se tu kupao pa im je spazio vejka, dade se u bijeg onako gol
kakav je izaao iz vode.
vejk je bio radoznao da vidi kako bi mu pristajala ruska uniforma koja je leala
pod vrbama, pa je svukao svoju i obukao rusku uniformu nesretnog golog
zarobljenika koji je pobjegao iz transporta to se smjestio u selu iza ume. vejku se
prohtjelo da se dobro ogleda u vodenom ogledalu, pa je stoga tako dugo hodao po
nasipu ribnjaka, dok ga nije ondje pronala patrola poljske andarmerije koja je
traila ruskog zarobljenika. Bili su to Madari, i oni lijepo odvedoe vejka, unato
njegovim protestima, u pozadinsku komandu u Chyruw, gdje su ga uvrstili u
transport ruskih zarobljenika koji su bili odreeni da popravljaju eljezniku prugu u
pravcu prema Przemylu.
Sve se to odigralo tako brzo da je vejk tek sutradan shvatio situaciju i komadiem
drvenog uglja napisao na bijeli zid kolske sobe, u koju su smjestili dio zarobljenika,
ovu reenicu:
Ovdje je spavao Josef vejk iz Praga, etni ordonans 11. markompanije 91.
pukovnije, koji je kao kvartirmajstor pao zabunom u austrijsko
zarobljenitvo pod Feltynom.
474
ETVRTI DIO
NASTAVAK SLAVNIH BATINA
475
Kad je dakle vejk koga su zabunom, s obzirom na njegov ruski kaput i kapu,
smatrali za ruskog zarobljenika koji je pobjegao iz sela pred Feltynom, pisao svoj
oajni krik komadiem ugljena na zidu, nitko to nije primijetio, a kada je htio u
Chyruwu na zapovjednitvu sve to potanko objasniti nekom oficiru koji je upravo
prolazio mimo kad su im dijelili komadie tvrdog kukuruznog kruha, udario ga je
kundakom u rame neki madarski vojnik koji je uvao transport zarobljenika,
poprativi to rijeima: Baszom az let, hajde u red, ruska svinjo!
Sve je to bilo u skladu s time kako su Madari postupali s ruskim zarobljenicima,
iji jezik nisu razumjeli.
vejk se dakle vratio u red i obratio se najbliem zarobljeniku:
- Taj ovjek vri svoju dunost, ali izlae opasnosti sama sebe. to bi bilo kad bi
sluajno puka bila nabita, a zatvara otvoren? Tada bi mu se moglo lako dogoditi,
kad udari ovjeka kundakom u rame, a cijev je okrenuta prema njemu, da bi mu
puka mogla opaliti i itav bi mu naboj uletio u usta te bi on umro pri vrenju svoje
dunosti. U jednom kamenolomu u umavi krali su radnici dinamitne patrone da bi
imali rezerve za zimu kad razbijaju panjeve. uvar u kamenolomu dobio je nalog da
svakog radnika, kad ide s posla, dobro pretrai, a on je to radio s takvom ljubavlju
da je dohvatio odmah prvog radnika i poeo mu tako strastveno udarali po
depovima da su tome kamenolomnom radniku eksplodirale u depu dinamitne
patrone, pa su obojica odletjeli u zrak, a izgledalo je kao da su se jo u posljednjem
asu drali oko vrata.
Ruski zarobljenik, kome je vejk to priao, promatrao ga je s jasnim izraajem da
od itave te prie ne razumije ni rijei.
320
321
Gore je dakako bilo sa sastavljanjem popisa dok zarobljenici nisu shvatili da treba
da kau svoje ime. vejk je u ivotu proivio mnogo toga, ali ipak mu ta tatarska,
gruzinska i mordvinska imena nisu ila u glavu. Nitko mi nee vjerovati, pomisli
vejk, da se ovjek moe tako zvati kao to se zovu ti Tatari: Muhlahalej
Abdrahmanov... Bejmurat Allahali... Derede erdede... Davlatbalej
Nurdagalejev itd. Kod nas su ipak ljepa imena, kao npr. onaj upnik u idohouti,
koji se zvao Bitanga.
I opet proe kroz redove zarobljenika koji su jedan za drugim izvikivali svoja imena
i prezimena: Dindralej Hanemalej... Bubamulej Mirzahali itd.
- Kako ne pregrize jezik - govorio je vejk svakomu od njih smijeei se
dobroduno.
- Ta zar nije ljepe kad se netko kod nas zove Bohuslav tpnek, Jaroslav
Matouek ili Rena Svobodov.
Kad je konano vejk poslije mnogo muka popisao sve te Babule Halleje i Chudi
Mudije, odlui da pokua jo jednom objasniti tumau naredniku da je on rtva
nesporazuma, pa se i opet, kao ve nekoliko puta na putu, kad su ga gonili meu
zarobljenicima, uzalud pozivao na pravdu.
Tuma narednik, koji ve i prije toga nije bio sasvim trijezan, dotle je ve potpuno
izgubio mo rasuivanja.
Drao je pred sobom oglasni dio nekakvih njemakih novina i pjevao oglase na
melodiju mara Radetzkog: Gramofon mijenjam za djeja kolica!...Kupujem
polupano i komadno bijelo i zeleno staklo!...Raunati i bilance izraivati nauit e
svatko, tko svri raunarski kurs itd.
Neki se oglasi nisu dali pjevati na melodiju mara, ali narednik je htio svakako
svladati i tu zapreku, pa je stoga dajui takt udarao akom po stolu i lupao nogama o
pod. Oba njegova brka, slijepljena kontuovkom, strila su s obje strane lica kao da
su mu sa svake strane zaboli u lice suhu etku od gumiarabike. Njegove nabuhle oi
opazile su dodue vejka, ali na to nije uslijedila nikakva reakcija, osim to je
prestao udarati akom i lupati nogama. Bubnjao je prstima po stolici na napjev Ich
324
weiss nicht, wass soll es bedeuten nov oglas: Karoline Dreger, ispitana primalja,
preporuuje se cijenjenim damama u svakoj prilici.
Pjevuio je to sve tie i tie dok nije napokon umuknuo, zagledao se nepomino u
veliku plohu oglasa i tako dao prilike vejku da se raspria o svojoj nesrei. Za to je
prianje vejk jedva nalazio potrebne reenice u svojem slabom njemakom jeziku.
vejk je poeo time da je ipak imao pravo kad je tvrdio da se u Feltyn ide uz
potok, ali da on nije kriv ako jedan nepoznati ruski vojnik pobjegne iz zarobljenitva
i ode da se okupa u ribnjaku, pokraj kojega je on, vejk, morao proi jer je to bila
njegova dunost da ide najkraim putem u Feltyn kao kvartirmajstor. im ga je
vidio, Rus je pobjegao i ostavio u grmlju svu svoju uniformu. Budui da je on,
vejk, esto sluao da se na poloaju upotrebljavaju uniforme poginulih vojnika za
izvidniku slubu, zato je za pokus obukao ostavljenu uniformu, da se uvjeri kako
bi se u takvom sluaju osjeao u tuoj uniformi.
479
koga upravo vode u glavnu straarnicu, tako lako pao u klopku. Major Wolf je bio
malo tat ovjek, pa je zamiljao kako e ga s vieg mjesta pohvaliti i odlikovati
zbog njegove budnosti, opreznosti i nadarenosti.
Prije nego su stigli do glavne straarnice, on je bio uvjeren da je naumice postavio
pitanje: Tko zna njemaki?, jer mu se taj momak odmah pri pregledavanju
zarobljenika uinio sumnjiv.
Oficir koji ga je pratio klimao je glavom i rekao da o uhapenom zarobljeniku valja
obavijestiti zapovjednitvo garnizona radi daljeg postupka i prebacivanja optuenog
na vii vojni sud, jer svakako ne ide, kao to veli gospodin major, da ga na glavnoj
straarnici presluamo i odmah zatim iza straarnice objesimo. On e biti objeen,
ali pravim putem po propisima vojnog suda, da se ustanovi veza sa slinim drugim
zlikovcima, nakon potankog presluavanja prije vjeanja. Tko zna to se sve moe
izlei iz toga?
Major Wolf postade odjednom nepopustljiv, u njemu se pojavila neka dosad
skrivena bestijalnost, tako da je izjavio da e tog prebjeglicu pijuna dati objesiti
odmah nakon presluavanja na svoju odgovornost. On to uostalom moe sebi
dozvoliti jer ima znance na visokim poloajima i jer je to njemu sasvim svejedno.
Ovdje je kao i na fronti. Da su ga uhvatili i nali odmah iza bojita, tada bi ga
presluali i odmah objesili, bez ikakva okolianja. Uostalom, gospodinu je kapetanu
ipak valjda poznato da zapovjednik u ratnom podruju, svaki zapovjednik koji je po
inu iznad kapetana, ima pravo da vjea sve sumnjive ljude.
Major Wolf je dakako pobrkao injenice o pravu vojnih starjeina na izvrenje
kazne vjeanja.
U istonoj Galiciji, to su bili blie fronti, to je pravo silazilo na sve nie i nie
starjeine, tako da su se napokon desili sluajevi da je recimo kapral, voa patrole,
dao objesiti dvanaestogodinjeg djeaka koji mu je bio sumnjiv to je u naputenom
i opljakanom selu kuhao sebi u razorenoj kolibi krumpirove ljuske...
Prepirka izmeu kapetana i majora postajala je sve ea.
- Nemate takvo pravo! - vikao je uzrujano kapetan. - On e biti objeen na osnovu
presude vojnog suda.
- Bit e objeen bez presude! - siktao je major Wolf.
vejk, kojega su vodili ispred njih te je uo itav taj zanimljiv razgovor, rekao je
svojoj pratnji samo ovo:
- Nije ija, nego vrat! Tako smo se jednom u gostionici na Zavadilki u Libnju
prepirali hoemo ii nekog eirdiju Vaka, koji je na zabavama uvijek izazivao
nerede, izbaciti napolje odmah im se pojavi na vratima, ili emo ga izbaciti tek kad
narui pivo, plati ga i popije, ili emo mu izuti cipele kad otplee prvo kolo. A
gostioniar je predlagao da ga izbacimo tek u polovici zabave kad ve neto potroi,
pa ga onda valja prisiliti da plati, i izbaciti ga napolje. A znate li to nam je taj gad
napravio? Nije uope doao. to velite na to?
Obadva vojnika koji su bili odnekud iz Tirola odgovorie u isti mah:
- Nix bhmisch!
- Verstehen sie deutsch? - upita ih mirno vejk.
326
- Jawohl
483
susretao na ulici vidio je ili na kolodvoru u Milanu ili je s njima sjedio u tajerskom
Grazu u Gradskom podrumu pri ai vina. Ako bi u to doba kad bi ga spopala ta
movarna groznica sjedio u gostionici, tada bi poznavao sve goste, jer ih je sve vidio
na onom parobrodu kojim se vozio u Veneciju. No protiv toga nije bilo nikakvog
drugog lijeka, nego onako kako je uinio onaj novi bolniar u Kateinkama. Dobio
je na uvanje jednog umobolnog bolesnika koji nije itav boji dan nita drugo
radio, nego samo sjedio u kutu i brojio: Jedan, dva, tri, etiri, pet, est. Bio je to
neki profesor. A bolniaru je dolazilo da iskoi iz koe od bijesa kada je vidio da taj
luak ne moe da se makne dalje od est. Pokuavao je s njim najprije na lijep
nain, da nastavi: Sedam, osam, devet, deset. Ali kojeta! Profesor nije za to ni
mario. Sjedio je u svojem kutiu i brojio: Jedan, dva, tri, etiri, pet, est i onda
opet: Jedan, dva, tri, etiri, pet, est! Bolniaru je to dozlogrdio, te on skoi na
svojeg pacijenta i opali mu, kad je rekao est, uku. Ovo ti je sedam, ree, a
ovo osam, devet deset". Koliko brojeva, toliko uaka! Pacijent se uhvatio za glavu
i upitao gdje se nalazi. Kad mu je rekao da je u ludnici, sjetio se odmah svega: da je
dospio u ludnicu zbog neke komete za koju je izraunao da e se pojaviti dogodine
18. srpnja u 6 sati ujutro, ali su mu drugi dokazali da je ta njegova kometa izgorjela
ve prije nekoliko milijuna godina. Ja sam poznavao toga bolniara. Kad se profesor
potpuno opametio i izaao napolje, uzeo je toga bolniara za svoga slugu. On nije
imao nikakva drugog posla, nego da svako jutro opali gospodinu profesoru etiri
uke, a to je on radio savjesno i tano.
- Ja poznajem sve vae znance iz Kijeva - neumorno je nastavljao namjetenik
kontrapijunae. - Zar nije bio s vama jedan debeljko i neki mravko? Sada ne
znam kako su se zvali i iz koje su pukovnije bili.
- Ne uzrujavajte se zbog toga! - tjeio ga je vejk. - To se moe dogoditi svakomu
da ne zapamti kako se zovu svi ti debeli i mravi ljudi. Mrave je ljude dakako tee
zapamtiti, jer ih ima vie na svijetu. Oni, kako se obino kae, sainjavaju veinu.
- Drue - ree alosno c. i kr. hulja - ti mi ne vjeruje. A ionako nas eka ista
486
sudbina!
- Zato smo i vojnici - ree vejk nemarno. - Radi toga su nas i rodile nae majke, da
nas rasijeku na komade kad nas obuku u uniforme. A mi to rado inimo jer znamo
da nae kosti nee trunuti uludo. Mi emo poginuti za cara i njegovu obitelj, za koju
smo izvojevali i Hercegovinu. Od naih e se kostiju praviti kotani ugljen za
eerane; o tom nam je ve prije nekoliko godina priao gospodin porunik Zimmer.
Vi svinjska bando, govorio je on, vi neobrazovani veprovi, vi suvini, indolentni
majmuni, vi pletete tim svojim nourdama kao da one nita ne vrijede. Ako padnete
kada u ratu, onda e od svake vae noge napraviti pola kilograma kotanog ugljena,
od jednog ovjeka dva kilograma, od ruku i nogu zajedno, pa e kroz vas u
eeranama filtrirati eer, vi idioti. Vi ne znate kako ete i poslije smrti biti korisni
svojim potomcima. Vai e sinovi piti kavu zaslaenu eerom koji je proao kroz
vae kosti, vi blesani! Ja sam se pri tom zamislio, a on me upita o emu
razmiljam. Pokorno javljam. rekoh, mislim o tome kako kotani ugljen od
gospode oficira mora biti mnogo skuplji nego od prostih vojnika. Za to sam dobio
tri dana samice.
vejkov je drug pokucao na vrata i kad se javio straar, aptao je neto s njim, pa
onda straar viknu neto u kancelariju.
Zaas doe po vejkova druga neki tabni narednik, te vejk opet osta sam.
Na odlasku ree taj gad glasno tabnom naredniku, pokazujui vejka:
- To je moj stari drug iz Kijeva.
Puna dvadeset i etiri sata bio je vejk sam, izuzimajui ono nekoliko trenutaka kad
su mu donijeli hranu.
Te se noi uvjerio da je ruska vojnika kabanica toplija i vea nego austrijska, i da
nije nipoto neugodno ako mi nou onjuka uho ovjeka koji spava. vejku se to
inilo kao umiljati apat, iz kojega su ga probudili u osvit zore kad su doli po njega.
vejku jo ni danas nije jasno kakav je to zapravo bio sastav suda pred koji ga
odvukoe u to tuno jutro. Da je to bio vojni sud, o tom nije bilo nikakve sumnje.
Zasjedao je u njemu ak neki general, a zatim pukovnik, major, natporunik,
narednik i neki pjeak koji zapravo nije nita drugo radio nego ostalima pripaljivao
cigarete.
vejka nisu mnogo ni ispitivali.
Onaj major meu njima pokazivao je za njega neto vei interes i govorio je eki:
- Vi ste izdali naeg cara? - dreknu on na vejka.
- Isuse i Marijo, kada? - viknu vejk. - Zar ja izdao cara, naeg prejasnog vladara,
za koga sam ve toliko propatio?
- Ostavite gluposti! - ree major.
- Pokorno javljam, gospodine majore, da izdaja cara nije nikakva glupost. Mi
vojnici zakleti smo se caru na vjernost, a ja sam tu prisegu, kao to su pjevali u
kazalitu, kao vjerni vojnik izvrio.
- Evo ovdje - ree major - ovdje su dokazi vae krivnje i istine!
I pokaza opsean sveanj spisa.
ovjek koga su strpali vejku u zatvor dao je glavni materijal.
- Vi dakle jo ne priznajete? - upita major vejka. - Ali vi ste ve sami priznali da
487
Kad je general Fink postao zapovjednik garnizona tvrave Przemyl, nije vie imao
toliko prilike da prireuje sline cirkuse, pa se zato s velikom radou prihvatio
vejkova sluaja.
vejk je dakle stajao pred tim tigrom koji je sjedio u proelju za dugim stolom,
puio cigaretu za cigaretom, sluao prijevode vejkovih iskaza i pri tom klimao
glavom u znak odobravanja.
Major je predloio da se telegrafski zapita brigada i tako utvrdi gdje se sada nalazi
11. pohodna satnija 91. pukovnije, kojoj, prema svojim izjavama, pripada optueni.
General se usprotivio i izjavio da se time usporava rad suda i naruuje pravo
znaenje prijekog suda. Postoji ipak potpuno priznanje optuenoga da je obukao
rusku uniformu, a zatim i vana izjava svjedoka da je optueni priznao da je bio u
Kijevu. Predlae stoga da se sud povue na vijeanje kako bi se mogla izrei osuda i
odmah zatim izvriti.
No major je ustrajao pri svome da valja utvrditi identitet optuenoga, jer je itav
sluaj politiki neobino vaan. Utvrivanjem njegova indentiteta mogu se otkriti
dalje veze optuenoga s njegovim bivim drugovima iz jedinice kojoj je pripadao.
Major je bio romantiki sanjar. Govorio je i o tome da se zapravo hvataju nekakvi
konci i da nije dovoljno osuditi ovjeka. Osuda je, veli, jedino rezultat nekakve
istrage koja u sebi sadrava konce, a ti konci... Nije se mogao ispetljati iz tih
konaca, no svi su ga razumjeli i odobravajui klimali glavom, pa ak i gospodin
general, kojem su se ti konci tako svidjeli da je zamiljao kako na majorovim
koncima vise novi prijeki sudovi. Zato se nije vie ni protivio da se upita brigada
pripada li vejk zaista 91. pukovniji, kada je otprilike preao k Rusima i kakve su to
tada bile operacije 11. markompanije.
vejk je za vrijeme itave te debate stajao u hodniku pod straom dvojice vojnika s
bajonetom na puci, a onda je opet bio doveden pred sud i jo jednom zapitan kojoj
pukovniji zapravo pripada. Poslije toga ga odvedoe u garnizonski zatvor.
***
490
Kad se general Fink poslije neuspjelog prijekog suda vratio kui, legao je na divan i
razmiljao kako bi zapravo ubrzao itav postupak.
Bio je tvrdo uvjeren da e odgovor brzo stii, ali da to ipak nee biti ona brzina
kojom su se odlikovali njegovi sudovi, jer poslije toga dolazi jo i duhovna utjeha
optuenikova, ime e se izvrenje kazne nepotrebno odgoditi za dva sata.
- Svejedno - sjeti se general Fink - duhovnu utjehu moemo mu podijeliti i prije
osude, jo prije nego doe obavijest iz brigade. Ionako e biti objeen!
I general Fink naredi da se pozove feldkurat Martinec.
Bio je to neki nesretni kateheta i kapelan odnekud iz Moravske, koji je imao za
upnika nekog nevaljalca tako da se radije prijavio u vojnu slubu. Bio je to zaista
religiozan ovjek koji se sa aljenjem u srcu sjeao svoga upnika, koji je polagano,
ali sigurno srljao u propast. Sjeao se kako je njegov upnik lokao ljivovicu kao
duga i kako mu je jednom nou na silu gurao u krevet neku ciganku, skitnicu, koju
je naao iza sela kad je teturao iz pecare rakije.
Vojni sveenik Martinec ivio je u uvjerenju da e kao duhovni utjeitelj ranjenih i
umiruih na bojitu otkupiti i grijehe svojeg razvratnog upnika koji ga je, vraajui
se nou kui, nebrojeno puta probudio i govorio mu:
- Jenek, Jenek! Odebela djevojka, to je sav moj ivot!
Njegove se nade nisu ispunile. Bacali su ga po garnizonima, gdje uope nije imao
nikakva drugog posla nego da u garnizonskoj crkvi jednom u etrnaest dana prije
mise odri propovijed vojnicima garnizona i da odolijeva iskuenju koje je dolazilo
iz oficirskog kasina, gdje su se vodili takvi razgovori da su u poreenju s njima
odebele djevojke njegova upnika bile samo nevina molitva anelu uvaru.
Sad su ga obino zvali generalu Finku za vrijeme velikih operacija na bojitu, kad je
trebalo slaviti kakvu pobjedu austrijske vojske, pa je tada general Fink prireivao
sveane poljske mise s jednakim oduevljenjem kao i prijeke sudove.
Neman Fink bijae takav austrijski rodoljub da se uope nije molio za pobjedu
njemakog ili turskog oruja. Kad su Nijemci iz Reicha pobijedili gdjegod Francuze
ili Engleze, popratio je to s potpunom utnjom od oltara.
Neznatno pobjedonosno austrijsko arkanje izvidnike austrijske patrole s ruskom
predstraom, koje je tab naduo kao golemi mjehur od sapunice u poraz itavog
armijskog zbora, potaklo je generala Finka na sveane slube boje tako da je
nesretni vojni sveenik dobio utisak da je general Fink ujedno i vrhovna glava
katolike crkve u Przemylu.
General Fink je odluivao o tome kakav e biti ceremonijal prilikom takve mise, pa
je uvijek najvie elio neto poput tjelovske sveanosti s oktavom.
Imao je obiaj, kad se ve zavrilo podizanje u misi, da dojuri na vjebalite na
konju i da pred oltarom triput vikne: Hura - hura - hura!
Feldkurat Martinec, pobona i pravedna duica, jedan od malobrojnih koji su jo
vjerovali u Boga, nerado je iao generalu Finku.
Nakon svih uputa koje mu je davao zapovjednik garnizonske posade, general Fink
bi mu uvijek natoio kakvu ljutu kapljicu i zatim mu priao najnovije anegdote iz
najblesavijih sveica koje su za vojsku izdavale novine Lustige Bltter.
Imao je itavu knjiicu takvih sveia s glupim naslovima, kao na primjer: Humor
491
mssen siegen , pri emu je stalno toio estoka pia i prisiljavao feldkurata
Martineca da pije i galami s njim. Zatim je priao prostakluke, tako da se feldkurat
Martinec s bolom u srcu sjeao svoga upnika koji nije nita zaostajao za generalom
Finkom s obzirom na masne rijei.
Sveenik Martinec je sa strahom opaao da moralno pada sve dublje to vie dolazi
generalu Finku.
Poee mu se, nesretniku, sviati likeri to ih je pio kod generala, a polako mu se
poee dopadati i generalovi razgovori, javljahu mu se razvratne slike, a zbog
kontuovke, oskoruovae i pauine na bocama starog vina koje je stavljao pred
njega general Fink, zaboravljao je Gospoda Boga i meu recima brevijara plesale su
mu djevojke iz generalova prianja. Odvratnost prema odlaenju gospodinu
generalu polagano je nestajala.
General je zavolio feldkurata Martineca koji mu se u poetku inio kao kakav sveti
Ignacije Loyola, ali se postepeno prilagoavao generalovoj okolini.
Jednom je general pozvao k sebi dvije sestre pomonice iz poljske bolnice koje
zapravo nisu ondje ni sluile, nego su samo bile na platnom spisku, a poveavale su
svoje prihode boljom prostitucijom kao to je bilo uobiajeno u ta teka vremena.
Pozvao je feldkurata Martineca koji je ve tako duboko pao u zamke avolove, da
je nakon zabave od pola sata izmijenio obadvije dame i pri tom tako rikao da je
zaslinio itav jastuk na divanu. Zatim je dugo vremena predbacivao sebi taj
razvratni postupak, premda ga nije mogao popraviti ni time to je te noi, vraajui
se kui, kleknuo pomutnjom u parku pred spomenikom graditelja i naelnika grada,
mecene, gospodina Grabowskog koji je osamdesetih godina stekao za Przemyl
velike zasluge.
Samo se topot koraka vojne patrole mijeao u njegove usrdne rijei:
- Ne osudi, Gospode, slubenika svojega, jer nijedan ovjek nije pravedan pred
licem tvojim ako mu ne da oprotenje svih grijeha njegovih. Neka mu dakle, molim
te, ne bude teka osuda tvoja! Pomo tvoju molim i u ruke tvoje, Gospode,
predajem duh svoj.
Od toga je vremena Martinec nekoliko puta pokuavao, kad su ga pozvali generalu
Finku, odrei se svih zemaljskih uitaka te se pri tom ispriavao pokvarenim
elucem, smatrajui ovu la potrebnom da mu dua ne bi osjetila paklenih muka, jer
je u isto vrijeme drao da vojnika disciplina zahtijeva, kad general rekne
feldkuratu: Loi, drue!, da taj loe ve iz samog potovanja prema
pretpostavljenom.
Kadto mu to dakako nije polazilo za rukom, osobito kad je general nakon sveanih
poljskih misa prireivao jo sveanije gozbe na raun garnizonske blagajne, gdje su
zatim u raunovodstvu sve to nekako skalupljivali da i oni neto uiare. Martinec je
tada uvijek mislio da je moralno pokopan pred licem Gospodnjim, i sav je drhtao od
492
toga.
Hodao je kasnije kao u bunilu i ne gubei u tom kaosu vjeru u boga, sasvim je
ozbiljno poeo razmiljati o tome nije li potrebno da se svaki dan redovito biuje.
U slinom je raspoloenju i sada primio generalov poziv da doe k njemu.
General Fink izaao mu je u susret nasmijan i veseo.
- Jeste li ve uli - doviknuo mu je veselo u susret - za moj prijeki sud? Objesit
emo jednog vaeg zemljaka!
Pri rijei zemljaka feldkurat Martinec pogleda generala oaloenim pogledom.
Ve je nekoliko puta odbio miljenje da je on eh, i objasnio je ve nebrojeno puta
da njihovoj moravskoj upi pripadaju dvije opine, eka i njemaka, i da je on
toliko puta morao jedne nedjelje drati propovijed za ehe, a druge za Nijemce, pa
jer u ekoj opini uope nema eke kole, nego je samo njemaka kola, to on
mora u obadvije opine pouavati njemaki, te on stoga nije nikakav eh. Taj
logiki zakljuak dao je jednom povoda nekom majoru za stolom da primijeti kako
je taj feldkurat iz Moravske zapravo trgovina mjeovitom robom.
- Pardon - ree general - zaboravio sam, nije to va zemljak. To je eh, vojni
bjegunac, izdajica, sluio je Rusima, pa emo ga objesiti. Ali jo zasada zbog forme
utvrujemo njegov identitet, no to ne smeta, on e odmah biti objeen im doe
telegrafski odgovor.
I ponudivi feldkurata da sjedne kraj njega na divan, general nastavi veselo:
- Kad je kod mene prijeki sud, sve mora zaista i da odgovara prijekosti toga suda; to
je moj princip. Dok sam jo u poetku rata bio u Lavovu, jednom sam postigao i to
da smo nekog klipana objesili tri minute poslije proglaenja osude. To je dakako bio
idov, ali jednog smo Rusina objesili pet minuta nakon osude.
General se dobroduno nasmijao:
- Obojici sluajno nije bila potrebna duhovna utjeha. idov je bio rabin, a Rusin
pop. Ovdje je dakako drugaiji sluaj, ovdje se radi o vjeanju katolika. Pala mi je
na um sjajna misao: da se stvar ne odugovlai, podijelite mu duhovnu utjehu
unaprijed, kao to rekoh, da se stvar ne odugovlai.
General pozvoni i naloi sluzi:
- Donesi dvije boce iz jueranje baterije!
I natoivi zaas vino u feldkuratovu au, ree mu ljubazno:
- Utjeite se malo prije duhovne utjehe...
***
Kroz prozor s reetkama, iza kojega je na vojnikom krevetu sjedio vejk,
razlijegala se u taj strani as njegova pjesma:
Mi vojnici, mi smo gospoda,
djevojke nas vole mnoge,
novac svi mi fasujemo,
svagdje nam je uvijek dobro...
Ca-raraa... Eins, zwei...
493
Feldkurat Martinec nije uao k vejku, nego je u pravom smislu rijei uletio k
njemu kao balerina na pozornicu. Nebeske enje i boca starog Gumpoldskirchena
uinile su da je u tom dirljivom asu bio lagan kao perce. inilo mu se da se u tom
ozbiljnom i svetom asu pribliava bogu, a pribliavao se zapravo vejku.
Kad su zatvorili za njim vrata i ostavili ih same, ree on oduevljeno vejku koji je
sjedio na krevetu:
- Dragi sine, ja sam feldkurat Martinec.
Takav poetak razgovora inio mu se itavim putem najprikladniji i nekako oinski
dirljivim.
vejk ustade sa svoga leaja, snano prodrma feldkuratovu ruku pa mu ree:
- Vrlo mi je drago, ja sam vejk, ordonans 11. markompanije 91. pukovnije.
Nedavno su nam kadar premjestili u Bruck na Leithi, a sada lijepo sjednite kraj
mene, gospodine feldkurate, i priajte mi zato ste vi zatvoreni. Vi ste ipak u rangu
oficira, te vam pripada oficirski zatvor, a ne ovaj u kojem je krevet pun uiju.
Katkad se dabome deava da netko ne zna u koji zapravo zatvor spada, ali to se
pobrka u kancelariji ili sluajno. Jednom sam vam, gospodine feldkurate, sjedio u
pukovnijskom zatvoru u Budjejovicama, pa su mi doveli u zatvor nekog
kadettelfertretera. Kadettelfertreter bijae neto slino poput feldkurata, ni prase ni
mi, derao se na vojnike kao oficir, a kad bi se to dogodilo, tada bi ga zatvarali
meu vojnike. Bili su vam to, gospodine feldkurate, nekakvi bastardi koje nisu
primali na hranu u podoficirsku kuhinju, a na vojniku hranu nisu imali pravo jer su
bili vii od obinih vojnika, a oficirska im hrana nije pripadala. Bilo ih je tada kod
nas pet, te su u poetku jeli u kantini samo sir jer nisu hranu nigdje dobivali, dok ih
nije jednog dana zatekao natporunik Wurm i zabranio im to jer ne odgovara
dostojanstvu kadettelfertretera da dolazi u vojniku kantinu. Ali to su mogli raditi
kad ih u oficirsku kantinu nisu putali? Tako su visjeli u zraku, te su u nekoliko
dana toliko prepatili da je jedan od njih skoio u Malu, a drugi je pobjegao iz
494
jer sam ja, poten ovjek, optuen zbog kuplerstva kao kakav idovski kupler. Na
je hotel prvoklasan, sve tri sobarice i moja ena imaju knjiice i nisu dune
gospodinu doktoru za vizitu ni novia. Ako me samo malo voli, baci me s treeg
kata, prui mi tu posljednju utjehu.. Rekoh mu, dakle, da sjedne na prozor i bacih
ga dolje na ulicu... Ne plaite se, gospodine feldkurate!
I vejk stade na dasku i povue za sobom feldkurata:
- Pogledajte, gospodine feldkurate, ja sam ga ovako zgrabio i inuo ga niz prozor!
vejk podie feldkurata i spusti ga na pod, pa dok se zaplaeni feldkurat pridizao s
poda, priao je vejk dalje:
- Eto vidite, gospodine feldkurate, nije vam se nita dogodilo, a isto tako ni njemu,
gospodinu Faustynu, jer je i on pao samo s triput vee visine. Gospodin Faustyn je
naime bio potpuno pijan te je zaboravio da ja stanujem u Opatovikoj ulici u sasvim
niskom prizemlju, a ne u treem katu, kao prije godinu dana kad sam stanovao u
Kemencovoj ulici, a on mi dolazio u pohode.
Feldkurat se s poda zagledao preplaeno u vejka koji je stajao nad njim na dasci i
mahao rukama.
Feldkuratu pade na um da ima pred sobom luaka, pa promuca:
- Da, dragi sine, nije to bilo ni triput tako visoko - i oduljavi se natrake prema
vratima, poe po njima udarati tako snano i uz to tako strano vikati da mu je
straa odmah otvorila.
vejk je kroz reetkasti prozor vidio kako se feldkurat uri preko dvorita u pratnji
strae i uz to ivo gestikulira.
498
- Sad ga valjda vode u luaku sobu - pomisli vejk, skoi s daske i koraajui
vojnikim korakom zapjeva:
A taj prsten to mi dade,
ja ga neu nositi.
Do avola, a zato ne?
Kada doem u regimentu,
na puku u ga nabiti...
Feldkurata su za nekoliko minuta najavili kod generala Finka.
***
Kod generala je opet bilo veliko drutvo, u kojem su istaknutu ulogu igrale dvije
ugodne dame, vino i likeri.
Od oficira su bili prisutni svi lanovi jutronjeg prijekog suda osim obinog
499
500
koji se pojavljuje kao neki otpali proizvod grinje savjesti. Takva ovjeka, koga
spopadne taj plemeniti napadaj, ne moe nita odvratiti od njegova svetog uvjerenja
da mora odmah nadoknaditi u uredu ono to je zanemario. To su one spodobe bez
eira koje uredski vratari hvataju na hodniku i polau ih u svojoj sobici na divan da
se ispavaju.
Slian je napadaj spopao i majora.
Kad se probudio u naslonjau, odjednom mu pade na pamet da mora odmah
presluati vejka. Taj napadaj slubene dunosti pojavio se odjednom tako brzo i
bio je proveden tako hitro i odluno da uope nitko nije opazio nestanak gospodina
majora.
Ali zato su toliko snanije osjetili majorovu nazonost u straarnici vojnikog
zatvora. Upao je onamo kao bomba.
Slubujui narednik je spavao za stolom, a oko njega su ostali vojnici spavali u
najrazliitijim poloajima.
Major s naherenom kapom nastupi s takvom drekom da su svi prestali zijevati, te su
im lica poprimila iskreveljen izraz i u majora je gledala oajniki i iskreveljeno grupa
iscerenih majmuna, a ne grupa vojnika.
Major je lupao akom po stolu i derao se na narednika.
- Vi indolentni klipane, ja sam vam ve hiljadu puta rekao da su vai ljudi zasrana
svinjska banda!
Zatim se okrenuo zabezeknutim vojnicima i vikao:
- Vojnici! Vama viri tupost iz oiju i onda kada spavate, a kad se probudite, tada
izgledate, klipani, kao da je svaki od vas poderao vagon dinamita.
Zatim je slijedila duga i izdana propovijed o dunostima svih vojnika u straarnici i
napokon poziv da mu otvore zatvor u kome je vejk, jer hoe da podvrgne
delikventa novom presluavanju.
Tako je dakle major dospio te noi k vejku.
Doao je onamo u takvom stadiju kad je, kao to se kae, sve u njemu dozorilo.
Posljednja se njegova eksplozija sastojala u tome to je naloio da mu predadu
kljueve zatvora.
Narednik je to odbio prisjeajui se s posljednjim i oajnikim naporom svojih
dunosti, to je na majora odjednom djelovalo velianstveno.
- Vi zasrana svinjska bando - vikao je u dvorite - da ste mi dali te kljueve u ruke,
ja bih vam pokazao.
- Pokorno javljam - odgovorio je narednik - dunost mi je da vas zakljuam i da
radi vae sigurnosti stavim strau uz zatvorenika. Kad budete eljeli izai, izvolite,
gospodine majore, udariti po vratima.
- Ti glupane - ree mu major - ti pavijane jedan, ti slone, zar ti misli da se ja bojim
zatvorenika, da mi ti stavlja strau uz njega kad ga budem presluavao, sto mu
gromova, zakljuajte ve jednom i izaite napolje!
U otvoru nad vratima, u reetkastom fenjeru, petrolejska je svjetiljka s uvuenim
fitiljem davala slabo svjetlo, to je jedva bilo dovoljno da major nae probuenog
vejka koji je strpljivo ekao, stojei u vojnikom stavu kraj svoga kreveta, ta li e
se zapravo izlei iz toga posjeta.
502
vejk se sjetio da e biti najbolje ako gospodinu majoru raportira, pa stoga vikne
odrjeito:
- Pokorno javljam, gospodine majore, jedan zatvorenik, a inae nita nova.
Major se odjednom nije mogao sjetiti zato je zapravo doao amo, pa stoga rekne:
- Rut! A gdje ti je taj zatvorenik?
- To sam, pokorno javljam, gospodine majore, ja! - ree ponosno vejk.
No major se nije obazirao na taj odgovor jer su generalovo vino i likeri izazvali u
njegovu mozgu posljednju alkoholnu reakciju. Zijevao je tako strano da bi svaki
civilist iaio eljust. Ali kod majora je to zijevanje premjestilo njegovo miljenje u
one modane vijuge gdje je u ljudi smjeten dar pjevanja. Spustio se sasvim
neusiljeno na dasku vejkova leaja i derao se glasom kakvim vriti priklano prase
prije svoje smrti:
Oh! Tannenbaum! Oh! Tannenbaum!
wie schn sind deine Bltter!
330
I tek sad je sinulo u majorovoj glavi, i on pogleda sama sebe, a zatim se osvrnu kao
da neto trai.
- Ne morate biti zabrinuti, gospodine majore - ree vejk. - Probudili ste se upravo
onakvi kakvi ste doli. Doli ste amo bez kabanice, bez sablje, samo s kapom na
glavi. Kapa vam je ondje, ja sam vam je morao uzeti iz ruke jer ste je htjeli staviti
pod glavu. Paradna oficirska kapa je kao cilinder. Spavati na cilinderu znao je samo
neki gospodin Karderaz u Lodnici. On bi se ispruio u gostionici na klupu, stavio bi
cilinder pod glavu jer je on pjevao na sprovodima i na svaki sprovod iao je s
cilinderom na glavi, stavio bi lijepo cilinder pod glavu i sugerirao sam sebi da ga ne
smije zgnjeiti, pa je itave noi nekako nad njim lebdio neznatnom teinom svoga
tijela tako da to cilinderu uope nije kodilo, nego mu je naprotiv koristilo jer ga je
on, kad se okretao s jedne strane na drugu, svojom kosom polagano etkao i lijepo
ga izglaao.
Major, koji je ve shvatio to je i kako je, stalno je tupo gledao u vejka i samo
ponavljao:
- Ti govori gluposti, zar ne? Ja sam dakle ovdje i ja sad odlazim.
Ustade, prie k vratima i poe lupati po njima. Prije nego su otvorili, ree jo
vejku:
- Ako ne doe telegram da si to ti, tada e visjeti!
- Srdano vam zahvaljujem - ree vejk. - Znam, gospodine majore, da se vi
mnogo za mene brinete, ali ako ste moda, gospodine majore, uhvatili kakvu u na
krevetu, budite uvjereni, ako je malena i ako ima crvenkastu stranjicu, da je to
mujak, pa ako je samo jedna i ako se ne nae kakva druga siva u s crvenkastim
prugama na trbuhu, tada je dobro jer bi inae to bio par, a te se mrcine strahovito
mnoe, jo bre nego kunii.
331
- Lassen sie das! - ree klonulo major vejku kad su mu otvorili vrata.
U straarnici major nije vie pravio nikakvih izgreda, nego je sasvim odmjereno
naloio da odu po koiju, pa dok je koija drndala po bijednoj kaldrmi Przemyla,
504
vejka.
Prije nego je naredba izvrena, general je nebrojeno puta stranim psovkama
izraavao svoje nezadovoljstvo zbog toga to ga nije dao na svoju odgovornost
objesiti odmah bez ikakve istrage.
Major se protivio i govorio neto o tome da pravo i pravda moraju biti povezani, i
uope zborio je u sjajnim periodima o pravednom sudu, o sudskim umorstvima i
uope o svemu to mu je dolo na jezik, jer je od sino bio u strahovitom
mamurluku, pa je osjeao potrebu da pria.
Kad su napokon predveli vejka, major je od njega zatraio objanjenje kako je to
bilo kod Feltyna i kako je to zapravo s tom ruskom uniformom.
vejk je to potanko objasnio i podupro s nekoliko primjera iz svoje povijesti
ljudskih muka. Kad ga je zatim major upitao zato to nije rekao ve na
presluavanju pred sudom, vejk je odgovorio da ga zapravo nije nitko ni pitao
kako je doao do ruske uniforme, nego su samo padala ovakva pitanja: Priznajete
li da ste dobrovoljno i bez ikakva pritiska obukli neprijateljsku uniformu? Budui
da je to istina, jasno je da nije mogao odgovoriti drugo nego: Da... dakako...
zaista... tako je... bez sumnje. Ali je ipak s ogorenjem odbio objedu koja je
iznesena pred sudom da je izdao svoga cara.
- Taj je ovjek potpuni idiot - ree general majoru. - Preobui se na obali ribnjaka u
rusku uniformu koju je ondje bogzna tko ostavio, dopustiti da ga uvrste u skupinu
ruskih zarobljenika, to moe uraditi samo blesan.
povezuju!
- Ve mi je toga dosta! - viknu frajt.
- Vi ste sretan ovjek - ree vejk - nekim ljudima nije nikada dosta.
Frajt utonu u potpunu utnju, samo je jo prije toga rekao:
- Ve e ti oni kod brigade sve objasniti, ali ja se neu s tobom petljati.
Pratnja se uope slabo zabavljala. Madar je razgovarao s Nijemcem na osobit
332
333
pustolovinu. Iza Feltyna naila je naime 11. pohodna satnija na transport konja
koje su vodili dragunskoj pukovniji u Sadowu Wiszniu.
Porunik Dub nije zapravo ni sam znao kako se dogodilo da je htio pokazati
natporuniku Luku svoju jahaku vjetinu, i kako je skoio na jednog konja koji
je s njim nestao u dolini potoka, gdje su kasnije nali porunika Duba vrsto
usaena u nekoj bari da ga valjda ne bi mogao tako usaditi ni najvjetiji vrtlar. Kad
su ga izvukli s pomou ome, porunik se Dub nije ni na to tuio, nego je samo
tiho stenjao kao da skapava. Stoga su ga odvezli u tab brigade kad su prolazili
mimo, i ostavili ga ondje u maloj bolnici.
Za nekoliko se dana oporavio, tako da je lijenik rekao neka mu jo dvaput ili triput
namau lea i trbuh jodnom tinkturom, pa onda moe odvano u svoju jedinicu.
Sada je dakle sjedio kod pukovnika Gerbicha i razgovarao s njim o najrazliitijim
bolestima.
Kad je ugledao vejka, viknuo je iz svega grla, jer mu je bilo poznato kako je vejk
zagonetno nestao ispred Feltyna:
- Eto te dakle opet! Mnogi kao nemani putuju, a kao jo gore se zvijeri vraaju. I ti
si jedan od njih.
Radi potpunosti valja jo primijetiti da je porunik Dub prigodom svoje pustolovine
s konjem pretrpio mali potres mozga, pa se stoga ne smijemo uditi to je, pribliivi
se vejku, vikao u stihovima dozivajui boga u pomo za borbu sa vejkom:
- Boe, gle, zazivam te, zakriljen dimom stranih topova, pod kiom fijukavih
strelica, ti vodi me protiv toga lopova, upravljau bitaka. Oe, zazivam te!... Gdje si
bio tako dugo, klipane? Kakvu to uniformu ima na sebi?
Valjda jo dodati i to da je pukovnik Gerbich, muen podagrom, uveo u svoju
kancelariju sasvim demokratski duh, kad ba nije imao napadaja. U njegovu su
kancelariju dolazili svi mogui inovi da sasluaju njegovo miljenje o oteenom
palcu s mirisom ukiseljene govee juhe.
U vrijeme kad pukovnik Gerbich nije patio od napadaja podagre, u njegovoj
kancelariji bilo je uvijek puno najrazliitijih inova, jer je on u takvim izvanrednim
sluajevima bio jako veseo i razgovoran; volio je da ima oko sebe sluae kojima bi
priao svinjske anegdote, to mu je inilo veliko zadovoljstvo, a ostale je veselilo to
su se na silu smijali starim anegdotama koje su se valjda priale jo u vrijeme
generala Laudona.
Sluba je kod pukovnika Gerbicha bila u te dane vrlo laka, svi su radili to su htjeli,
pa kad god se u kojem tabu pojavio pukovnik, znalo se sigurno da se tu krade i
prave gluposti svake vrste.
Tako su i sada s predvedenim vejkom nagrnule u pukovnikovu kancelariju
najrazliitije are i ekale to e se dogodili, dok je pukovnik prouavao dopis taba
brigade koji je sastavio major u Przemylu.
No porunik je Dub nastavio razgovor sa vejkom na svoj uobiajeni i draesni
nain:
- Ti me jo ne zna, ali kad me upozna, crknut e od straha!
Pukovnik nije razumio majorov dopis jer ga je major u Przemylu diktirao jo pod
utjecajem slabanog otrovanja alkoholom.
509
No pukovnik je Gerbich unato tome bio dobro raspoloen jer juer i danas nije
osjeao neugodne bolove, a i palac mu se vladao tiho kao janje.
- ta ste to zapravo uradili? - upita vejka tako ljubaznim tonom da je to porunika
Duba ubolo u srce i natjeralo ga da odgovori umjesto vejka:
- Taj ovjek, gospodine pukovnie - predstavljao je vejka - pravi od sebe idiota,
da bi svojim idiotstvom prekrio svoje nitkovluke. Nije mi dodue poznat sadraj
toga spisa, ali mislim da je taj klipan i opet neto uinio, ali u veem opsegu. Kad
biste dopustili, gospodine pukovnie, da upoznam sadraj toga spisa, mogao bi vam
svakako dati eventualno odreene direktive kako da s njim postupate.
Zatim se obrati vejku i ree mu eki:
- Ti mi pije krv, zar ne?
- Pijem - odgovori dostojanstveno vejk.
- Pogledajte ga, gospodine pukovnie - nastavi njemakim jezikom porunik Dub. Ne moete ga nita pitati, ne moete se s njim uope razgovarati. Ali jednom mora
udariti kosa o kamen, pa e ga trebati dobro kazniti. Dopustite, gospodine
pukovnie ...
- Isuse i Marijo! - viknu porunik Dub. - Ti, vole, ti, ivotinjo jedna, ti e se tako
dugo poigravati sa mnom da e poslije rata nadosluivati stotinu godina.
Pukovnik Gerbich, koji je dosada sjedio za stotom mirno i razborito, odjednom se
strano iskreveljio jer se njegov dotada mirni noni palac napadajem podagre
pretvorio od blagog i mirnog janjeta u riueg tigra, u elektrinu struju od 600 volta,
u dio tijela koji se ekiem usitnjuje u ljunak. Pukovnik Gerbich odmahnu samo
rukom i riknu strahovitim glasom ovjeka koga polagano peku na ranju ...
- Svi napolje! Dajte mi revolver!
To su ve svi poznavali i zato nagrnue napolje zajedno sa vejkom, koga je straa
odvukla na hodnik. Ostao je samo porunik Dub koji se htio i u tom asu, to mu se
inio tako prikladan, oboriti na vejka te ree iskreveljenom pukovniku:
- Dopustite da upozorim, gospodine pukovnie, da taj ovjek...
Pukovnik mijaukne i baci na porunika tintarnicu, na to preplaeni porunik
pozdravi vojniki i ree:
- Dakako, gospodine pukovnie... - i nestade iza vrata.
Zatim je jo dugo iz pukovnikove kancelarije odjekivala vika i zavijanje, dok
napokon bolno zapomaganje ne umuknu. Pukovnikov palac se odjednom pretvorio
u mirno janje, napadaj podagre prestade, pa pukovnik pozvoni i naloi da mu opet
dovedu vejka.
- Dakle, ta je to zapravo s tobom? - upita pukovnik vejka kao da je s njega spalo
sve neugodno, te mu je bilo lako i ugodno kao da se valjukao u pijesku na obali
morskoj.
Smjekajui se prijateljski pukovniku, vejk mu ispria svoju itavu odisejadu, kako
je on ordonans 11. markompanije 91. regimente i kako ne zna to e oni bez njega.
I pukovnik se smjekao i zatim izdao nalog:
- vejku valja izdati vojnu kartu preko Lavova do stanice Zoltance, kamo e sutra
stii njegova pohodna satnija, i valja mu izdati iz skladita novu vojnu uniformu i 6
kruna i 82 filira umjesto hrane za put.
511
Kad je zatim vejk u novoj austrijskoj uniformi naputao tab brigade da poe na
kolodvor, u tabu je sjedio porunik Dub i neobino se iznenadio kad mu se vejk
strogo vojniki javio, pokazao mu isprave i upitao ga brino ima li to da porui
gospodinu natporuniku Luku.
Porunik Dub nije smogao drugo nego: Abtreten! A gledajui za vejkom koji je
odmicao, samo je progunao za se:
- Ti e me jo upoznati, Isuse i Marijo, ti e me upoznati...
***
U stanici Zoltance okupljao se itav bataljon kapetana Sgnera osim zatitnice
etrnaeste kompanije, koja se negdje izgubila kad su obilazili Lavov.
Pri ulazu u gradi vejk se naao u potpuno novoj sredini, jer se ovdje ve po
openitoj ivahnosti moglo primijetiti da odavde nije ba tako daleko do poloaja
gdje se vode borbe. Svagdje je naokolo lealo topnitvo i komora, iz svake su kue
izlazili vojnici najrazliitijih pukovnija, a meu njima su se kao elita kretali Nijemci
iz Reicha, koji su iz svojih bogatih zaliha aristokratski dijelili Austrijancima cigarete.
Kraj njemakih kuhinja na trgu stajala je ak i burad s pivom, gdje su se vojnicima
toile porcije piva za ruak i veeru, a oko te buradi vucarali su se kao sladokusne
make zanemareni austrijski vojnici kojima su nabubrili trbusi od prljave skuhane i
zaslaene cikorije.
Skupine idova s pejzovima i u dugim kaftanima pokazivahu jedni drugima oblake
dima na zapadu i lomatahu rukavima. Vikalo se na sve strane da to gori na rijeci
Bugu: Uciszkow, Busk i Derewiany.
ula se jasno tutnjava topova. Opet se vikalo da Rusi bombardiraju iz Grabowe
Kamionku Strumilowu, da se vode bitke uz itavi Bug i da vojnici zadravaju
bjegunce koji su se htjeli vratiti svojim kuama iza Buga.
Svuda je vladala zbrka i nitko nije znao nita pouzdano nisu li Rusi opet preli u
ofenzivu i prekinuli svoje stalno uzmicanje na itavoj fronti.
Na glavno zapovjednitvo gradia patrole poljskih andara dovodile su svaki as
kakvu preplaenu idovsku duicu pod optubom da iri neistinite i lane vijesti.
Ondje bi nesretne idove izbatinali do krvi i onda bi ih krvava tura putali kui.
U tu je dakle zbrku uao vejk i poeo po gradiu traiti svoju markompaniju. Ve
je na kolodvoru zamalo upao u sukob na etapnom zapovjednitvu. Kad je priao k
stolu gdje su se davale informacije vojnicima koji su traili svoje jedinice, izderao se
na njega neki kapral za stolom ne eli li moda da mu on dade potraiti njegovu
markompaniju. vejk mu odgovori da bi samo elio znati gdje je u gradiu
smjetena 11. markompanija 91. pukovnije toga i toga marbataljona.
- Za mene je vrlo vano - naglaavao je vejk - da znam gdje je 11.
markompanija, jer sam ja njezin ordonans.
Na nesreu za susjednim stolom sjedio je neki tabni narednik koji je skoio kao
tigar i izderao se na vejka:
- Prokleta svinjo, ti si ordonans, a ne zna gdje ti je markompanija ?
Prije nego je vejk stigao da odgovori, tabni je narednik otiao u kancelariju i zaas
doveo odande nekog debelog natporunika koji je izgledao tako dostojanstveno kao
da je vlasnik neke velike kobasiarske firme.
512
Menagegeld.
Kad je debeli natporunik doao do vejka, narednik viknu: Habt acht i
natporunik upita vejka:
- Gdje su ti isprave?
Kad mu ih je vejk pokazao i natporunik se uvjerio o ispravnosti njegove marrute
od taba brigade do Zoltanca u njegovu etu, predade ih opet vejku i ree
blagonaklono kapralu za stolom:
- Dajte mu informacije! - i opet se zatvori u svoju kancelariju.
Kad se za njim zatvorie vrata, tabni narednik primi vejka za rame, odvede ga do
vrata i dade mu ovu informaciju:
- Gledaj, smrade, da se izgubi odavde!
I tako se vejk opet naao u onom meteu i tragao sada za kakvim znancem iz
bataljona. Hodao je dugo ulicama, dok konano nije stavio sve na jednu kartu.
Zaustavio je jednog pukovnika i slabim ga njemakim jezikom zamolio da mu kae,
ako zna, gdje je smjeten njegov bataljon i njegova markompanija.
- Sa mnom moe govoriti eki - ree pukovnik - i ja sam eh. Tvoj je bataljon
smjeten iza eljeznike pruge u oblinjem selu Klimontowu, te ne smije u gradi jer
su se neki iz jedne vae kompanije pobili na trgu s Bavarcima, odmah kako su stigli.
vejk dakle udari u Klimontow.
Pukovnik ga pozva natrag, segnu rukom u dep i dade vejku pet kruna da si kupi
cigarete, te se ponovo s njim ljubazno oprosti, udalji se od njega i pomisli:
- Kako je to simpatian vojnik!
vejk nastavi put prema selu i razmiljajui o pukovniku doe do zakljuka da je
prije dvanaest godina bio u Tridentu neki pukovnik Habermaier koji je takoer bio
tako ljubazan prema vojnicima, ali se napokon pokazalo da je homoseksualac, jer je
u toplicama kraj Adige pokuao oskvrnuti jednog kadetskog aspiranta, prijetei mu
Dienstreglementom!
S tako mranim mislima stigao je vejk polagano u nedaleko selo, pa se nije mnogo
muio da nae tab bataljona jer je u selu, premda je ono vrlo veliko, postojala
samo jedna pristojna zgrada, velika osnovna kola, koju je u tom posve
ukrajinskom kraju podigla galicijska zemaljska uprava radi to uspjenije
polonizacije sela.
kola je u ratu proivjela nekoliko faza. Tu je bilo smjeteno nekoliko ruskih
tabova, zatim austrijskih tabova, a u doba velikih bitaka, koje su odluivale o
sudbini Lavova, gimnastika je dvorana neko vrijeme sluila kao operaciona
dvorana. Tu su rezali noge i ruke i vrili trepanaciju lubanja.
U kolskom vrtu iza kole bila je velika jama ljevkasta oblika, koju je iskopala
granata velikog kalibra. U uglu vrta stajala je velika kruka, na ijoj je grani visio
komad prerezanog ueta na kojem je nedavno visio mjesni grkokatoliki upnik,
objeen na osnovu tube mjesnog ravnajueg uitelja Poljaka da je bio lan
organizacije Starorusa i da je za vrijeme ruske okupacije sluio misu za pobjedu
513
oruja ruskog pravoslavnog cara. To dodue nije bila istina jer optueni u to doba
uope nije bio u selu, nego na lijeenju svojih unih kamenaca u malim toplicama
Bochnie Zamurowane, koje rat nije ni dirnuo.
Pri vjeanju grkokatolikog sveenika odluivalo je nekoliko elemenata: narodnost,
vjerski sporovi i koko. Neposredno prije rata nesretni je upnik ubio u svom vrtu
uiteljevu koko koja mu je pozobala posaeno zrnje dinja.
Iza pokojnog grkokatolikog upnika ostao je upni dvor prazan, pa se moe rei da
je svatko odnosio po neto iz njega kao uspomenu na gospodina upnika.
Neki poljski seljai odnio je kui ak i stari glasovir i upotrijebio njegove gornje
ploe za popravak vrata na svom svinjcu. Dio pokustva rascijepali su vojnici kao
to je ve bio obiaj, a sretnim sluajem ostala je nedirnuta velika pe u kuhinji s
izvrsnim tednjakom, jer se grkokatoliki upnik nije nipoto razlikovao od svojih
ultra-kolega te je rado papao i volio mnogo lonaca i tava na tednjaku i u penici.
514
Ovdje se razvila tradicija da su sve prolazne vojne jedinice kuhale u toj kuhinji
hranu za oficire. A gore, u velikoj sobi, bio je oficirski kasino. Stolove i stolice
pokupili su u seljana.
Ba danas bataljonski su oficiri prireivali sveanu veeru; sloili su se i kupili
svinju, pa je kuhar Jurajda spremao kolinje za oficire, okruen razlinim
nametnicima iz redova oficirskih momaka, koje je sve nadvisivao raunarski
narednik i davao savjete kuharu Jurajdi kako da sijee svinjsku glavu, ne bi li i za
njega ostao komad njuke.
Ali najjae je izbuljio oi prodrljivac Baloun.
Tako poudno i pohlepno gledaju valjda ljudoderi kako s misionara, peenog na
ranju, curi mast pa cvri na vatri i ugodno mirie. Baloun se valjda osjeao kao
mljekarski pas koji vue kolica, a pokraj njega kobasiarski pomonik nosi na glavi
koaru svjeih kobasica iz suionice, te mu pri tome visi niz lea lanac kobasica
virei iz koare, pa treba samo skoiti i zgrabiti ih gubicom, da nema tog odvratnog
remenja kojim je taj jadni pas upregnut, i te bijedne brnjice.
A jetrenini nadjev koji proivljava prve asove svoga roenja golemi jetrenini
embrion, nagomilan na dasci, mirisao je na papar, mast i jetra.
Jurajda je sa zasukanim rukavima bio tako ozbiljan da bi mogao posluiti kao model
za sliku kako bog iz kaosa stvara kuglu zemaljsku.
Baloun nije mogao izdrati pa zajeca. Njegovo jecanje pretvorilo se u pravo ridanje.
- to rie kao bik? - upita ga kuhar Jurajda.
- Sjetio sam se kue - odgovori Baloun jecajui - sjetio sam se kako sam kod kue
uvijek bio prisutan pri klanju svinja i kako nisam nikada htio poslati ni najboljem
susjedu ni komadi mesa, nego sam uvijek htio sve sam pojesti, te sam i pojeo.
Jednom sam se tako naderao jetrenica, krvavica i kuhane glave da su svi mislili
kako u puknuti, te su me tjerali biem po dvoritu, okolo naokolo, kao kravu kad
se nadme od djeteline.
- Gospodine Jurajda, dopustite mi da zagrabim malo u taj nadjev, pa me poslije
sveite, jer ja ne mogu podnijeti ove muke.
Baloun ustade s klupe i teturajui kao pijan prie k stolu i isprui apu prema hrpi
nadjeva.
Nastade uporna borba. S tekom su ga mukom svladali svi prisutni da se ne baci na
nadjev. Ipak ga nisu mogli sprijeiti, kad su ga izbacili iz kuhinje, da u oaju ne
posegne u lonac u kojem su se moila crijeva za jetrenice.
Kuhar Jurajda se tako razljutio da je za izbaenim Balounom bacio itav sveanj
ipica za kobasice i viknuo za njim:
- Naderi se praljaka, gade!
Uto se ve u gornjoj sobi okupili bataljonski oficiri i dok su sveano oekivali to e
se roditi dolje u kuhinji, pili su, jer nije bilo drugog alkohola, prostu raenu rakiju,
obojadisanu utom bojom lukova uvarka. Za tu je rakiju tvrdio trgovac idov da je
to najbolji i najoriginalniji francuski konjak, koji je naslijedio od svog oca, a on opet
od svoga djeda.
- Klipane jedan - rekao mu je tom prilikom kapetan Sgner - ako jo rekne da ga je
tvoj pradjed kupio od Francuza kad su bjeali od Moskve, dat u te zatvoriti dok
515
potapao, ona nita; potapa je on drugi put, potapa i trei put, a ona opet nita,
kao da je se to ne tie, te ti on prijee na djelo, a ona i dalje mimo riba pod, ali se
na kraju okrene licem prema njemu te mu ree: Ipak sam vas upecala, vojnie!
Ta je baba bila stara preko sedamdeset godina, pa je to poslije priala po itavom
selu... A sada mi dopustite da vas upitam, niste li za moje odsutnosti i vi bili u
zatvoru.
- Nije bilo za to prilike - ispriavao se Marek - ali to se tebe tie, moram ti saopiti
da je bataljon izdao za tobom tjeralicu.
- Nita zato - primijeti vejk - postupali su potpuno ispravno, bataljon je to morao
uraditi i izdati za mnom tjeralicu, bila je to njegova dunost jer se o meni tako dugo
nije nita znalo. Bataljon se time nije nita prenaglio... Veli, dakle, da su svi oficiri
na kolinju u upnom dvoru? Moram dakle onamo da se javim da sam stigao, jer je
ionako gospodin natporunik Luk bio jako zabrinut za mene.
I vejk poe prema upnom dvoru vrstim vojnikim korakom pjevuei uz to:
Pogledaj me,
radovanje moje,
pogledaj me
kako gospodinom
uinie mene...
I vejk ue u upni dvor i popne se po stepenicama do sobe iz koje su se uli
oficirski glasovi.
Govorilo se o svemu i svaemu, te su upravo ogovarali brigadu, kakav nered vlada
tamo u tabu, pa je i brigadni autant bacio ulje u vatru istaknuvi:
- Telegrafirali smo im zbog onog vejka, a vejk ...
335
11.
Marschkumpanie!
Vidjevi zaprepateno lice kapetana Sgnera i natporunika Luka s izraajem
nekog tihog oajanja, vejk nije ni doekao pitanje, nego je glasno nastavio:
- Pokorno javljam, htjeli su me strijeljati, zato to sam izdao naeg cara.
- Isuse Kriste, ta to govorite, vejku? - viknu oajno blijed natporunik Luk.
- Pokorno javljam, to vam je, gospodine natporunie, bilo ovako ...
I vejk poe potanko prikazivati kako je sve to zapravo bilo s njime.
Gledali su ga iskolaenih oiju, a on im je pripovijedao sve mogue potankosti, pa
ak nije zaboravio spomenuti ni to da su na obali ribnjaka, gdje mu se desila ta
nesrea, rasle potonice. Kad je zatim spominjao tatarska imena zarobljenika, s
kojima se upoznao na svojem putu, kao npr. Hallimulabalibej, dodavi im jo itav
niz imena, koja je sam stvorio, kao npr. Valivolavalivej, Malimulamalimej,
natporunik Luk nije vie mogao izdrati da ne kae:
- Udarit u vas nogom, vole jedan! Priajte kratko, ali suvislo!
I vejk nastavi dalje sa svojom opirnou, a kad je stigao do prijekog suda i do
generala i majora, spomenuo je i to da general kilji na lijevo oko, a major da ima
518
plave oi.
- Koje na me ustoboi - doda zatim u sroku.
Zapovjednik 12. ete Zimmermann baci na vejka loni iz kojeg je pio jaku
idovsku rakiju.
vejk nastavi dalje sasvim mirno, kako je kasnije dolo do duhovne utjehe i kako je
major spavao do jutra u njegovu zagrljaju. Zatim je sjajno obranio brigadu, kamo su
ga poslali kada ga je bataljon traio kao izgubljena. I stavivi dokumente pred
kapetana Sgnera, iz kojih se vidi da ga je ova visoka brigadna instancija oslobodila
svake krivnje, pridoda:
- Dopustite mi da pokorno javim da se gospodin porunik Dub nalazi u brigadi s
potresom mozga i da vas sve pozdravlja. Molim da mi se izda plaa i novac za
duhan.
Kapetan Sgner i natporunik Luk izmijenie ispitljive poglede, ali uto se otvorie
vrata i u sobu unesoe u nekakvom kablu jetreninu juhu koja se puila.
To je bio poetak svih onih uivanja koja oekivahu.
- Vi prokleti klipane - ree vejku kapetan Sgner, dobro raspoloen pred uicima
koji se pribliuju - vas je spasila samo ova svinjska gozba.
- vejku - nastavi na to natporunik Luk - ako se jo to dogodi, bit e zlo po vas.
- Pokorno javljam, mora biti zlo po mene - salutirao je vejk - kad je ovjek u ratu,
tada mora biti svjestan i znati...
- Nestanite! - viknu na njega kapetan Sgner.
vejk nestane i uputi se dolje u kuhinju. Onamo se ponovo vratio jadni Baloun i
zamolio da bi mogao posluivati pri gozbi svoga natporunika Luka.
vejk je ba stigao na polemiku izmeu kuhara Jurajde i Balouna.
Jurajda je pri tom upotrebljavao dosta nerazumljive izraze.
- Ti si gozbulja prodrljiva - rekao je Balounu - derao bi dok te znoj ne oblije, a
kad bih ti dao da odnese gore jetrenice, ti bi se paklenisao s njima na stepenicama.
Kuhinja je sada imala sasvim drugaiji izgled. Raunarski narednici, bataljonski i
519
oljutenim jemom i emikama, tako da nisi ni znao koje bi prije zagrizao, da li one
sa emikama ili s jemom. A sve se topi na jeziku, sve mirie i ovjek jede i jede.
- A ja vam mislim - jadao se dalje Baloun - da e me tane potedjeti, ali da e me
glad dotui, pa da se neu vie nikada u ivotu susresti s onakvom tavom nadjeva
za krvavice kao kod kue... Hladetinu nisam ba volio, jer ona samo drhti i nije
izdana. No ena bi se udavila u hladetini, ali ja joj nisam priutio za hladetinu ni
komadi uha, jer sam sve to sam pojeo kako mi je najbolje prijalo. Nisam umio
cijeniti tu divotu, to blagostanje, pa sam jednom tasta, pravouitnika, prikratio za
svinju i zaklao je i pojeo, te mi je jo bilo ao da mu poaljem, jadniku starom,
neto kolinja - a on mi je zatim prorekao da u jednom lipsati od glada.
- A to je tu ve sada - ree vejk kome su danas i nehotice silazili s usta sami
srokovi.
Kuhara Jurajdu ve je minuo nagli napadaj saaljenja prema Balounu, jer se Baloun
nekako brzo douljao do tednjaka, izvukao iz depa komad kruha i pokuao itav
komad kruha namoiti u soku koji se u velikoj tavi sa svih strana privijao uz veliki
komad svinjske peenke.
Juraj da ga udari po ruci tako da Balounov komad kruha pade u sok, kao kad pliva
u kupalitu skoi s daske u rijeku.
I ne pustivi ga da izvue dragocjen zalogaj iz tave, pograbi ga i izbaci kroz vrata.
Oajni je Baloun vidio jo kroz prozor kako Jurajda izvlai vilicom taj komad kruha
koji se napio soka i porumenio, i kako ga prua vejku i daje mu uz to komadi
mesa, odrezana s povrine peenke, te mu ree:
- Jedite, moj skromni prijatelju!
- Djevice Marijo! - zakuka iza prozora Baloun. - Propade moj kruh!
I mlatarajui dugim rukama uputi se u selo da pribavi kakav zalogaj.
A vejk, gutajui Jurajdin plemeniti dar, progovori punih usta:
- Zaista se radujem to sam opet meu svojima. Bilo bi mi jako ao kad ne bih
mogao kompaniji i dalje iskazivati svoje vrijedne usluge.
I briui s brade kapljice soka i masti koje su curile s kruha, zavri:
- Ne znam, ne znam kako bi vam bilo bez mene, da su me ondje zadrali i da rat
potraje jo nekoliko godina.
Narednik Vank upita ga radoznalo: - to mislite vejku, koliko e jo trajati rat?
- Petnaest godina - odgovori vejk. - To je jasno, jer je ve jednom bio
tridesetogodinji rat, sada smo dvostruko pametniji nego prije, dakle 30 : 2 = 15.
- Momak naeg kapetana - javi se Jurajda - pripovijedao je da je uo da se nee ii
dalje im zaposjednemo granice Galicije. A onda e Rusi poeti pregovore o miru.
- Tada ne bi vrijedilo ni ratovati - ree vano vejk. - Kad je rat, neka bude rat! Ja
svakako neu prije govoriti o miru dok ne budemo u Moskvi i u Petrogradu. Uope
se ne isplati, kad je ve svjetski rat, vrckati se samo oko granice. Uzmimo na
primjer vede u tridesetogodinjem ratu. Iz kakve su oni daljine, pa su stigli sve do
Njemakog Broda i Lipnice, gdje su napravili takvu zbrku da se ondje jo danas
poslije ponoi govori po gostionicama vedski, te se ljudi meusobno i ne razumiju.
Ili Prusi, koji takoer nisu iz neposredne blizine, pa je iza njih u Lipnici ostala sva
sila Prusa. Doprli su ak do Jedouchova i do Amerike i natrag.
521
522
523
***
Kadet Biegler je bio kao muha. Za to vrijeme proao je kroz nekoliko kolerinih
stanica i nakon svih manipulacija kojima je bio podvrgnut zbog sumnje da boluje od
kolere, on se ve navikao s potpunim pravom na to da ve sasvim nesvjesno svaki
as puta u gae. Napokon je, na jednoj takvoj stanici za promatranje, dopao aka
nekom strunjaku, koji u njegovim izmetinama nije naao kolerinih bakcila, te mu
je ojaao crijeva taninom, kao postolar poderane postole dretvom, i poslao ga na
najblie etapno zapovjednitvo, proglasivi kadeta Bieglera, koji je bio kao para nad
338
loncem, frontdiensttauglich .
Bio je to srdaan ovjek.
Kad ga je kadet Biegler upozorio da se osjea vrlo slabo, rekao mu je sa smijekom:
- Zlatnu kolajnu za hrabrost ipak ete jo moi nositi. Ta prijavili ste se dobrovoljno
u vojsku!
I tako je kadet Biegler poao da osvoji zlatnu kolajnu.
Njegova ojaana crijeva nisu vie izbacivala u hlae onu rijetku tekuinu, ali ipak
esto je osjeao nudu, tako da je put od posljednje etape do taba brigade, gdje se
susreo s porunikom Dubom, bio zapravo sveani pohod kroz sve mogue nunike.
Nekoliko puta je zakasnio na vlak jer je sjedio na kolodvorskim nunicima tako
dugo dok vlak nije otiao. Nekoliko je puta u vlaku zakasnio da prijee u drugi vlak
jer je sjedio na nuniku.
Ali unato svim zahodima koji su mu se ispreivali na putu, kadet Biegler se ipak
pribliavao svojoj brigadi.
Porunik Dub je tada ipak trebao ostati jo nekoliko dana na njezi u brigadi, ali
istoga dana kada je vejk otputovao u bataljon, tabni je lijenik promijenio odluku
o poruniku Dubu kada je saznao da po podne polazi bolniki automobil u onom
pravcu gdje se nalazi bataljon 91. pukovnije.
Bio je radostan to se oslobodio porunika Duba, koji je kao i uvijek dokazivao
svoje razliite tvrdnje rijeima: O tom sam ve prije rata razgovarao s gospodinom
kotarskim predstojnikom.
524
339
ledenim juhama, tj. takvim juhama u koje se stavlja led, a koje su vrlo omiljene u
sjevernoj Njemakoj, Danskoj i vedskoj. A vidite, doao je rat i vojnici su ove
zime imali u Karpatima toliko smrznute juhe da je nisu ni okusili, a ipak je to
specijalitet.
- Smrznuti se gula dade jesti - primijeti raunarski narednik Vank - ali ne dugo,
najvie tjedan dana. Zbog toga je naa deveta kompanija napustila poloaj.
- Jo u mirno doba - ree neobino ozbiljno vejk - itava se vojska vrtjela oko
kuhinje i oko najrazliitijih jela. Mi smo u Budjejovicama imali natporunika
Zkrejsa, koji se stalno vrtio oko oficirske kuhinje, pa im bi koji vojnik neto
pogrijeio, on bi mu odmah komandirao mirno! i oitao mu: Ti klipane, ako se to
jo jednom ponovi, napravit u od tvoje gubice dobro istuenu prolicu, zgazit u te
u krumpirovu kau, pa u ti dati da to pojede. Izletjet e iz tebe drob s riom, pa
e izgledati kao pikani zec na tavi. Eto vidi, mora se popraviti ako nee da ljudi
misle da sam od tebe napravio fairanu peenku s kupusom.
Dalje izlaganje i zanimljiv razgovor o upotrebi jelovnika za odgoj vojnika prije rata
bili su prekinuti jakom vikom u gornjoj sobi, gdje se svravao sveani ruak.
U pobrkanoj mjeavini glasova isticala se dernjava kadeta Bieglera:
- Vojnik ve u mirno doba mora znati to je potrebno u ratu, a u ratu ne smije
zaboraviti ono to je nauio na vjebalitu.
Zatim se ulo dahtanje porunika Duba:
- Molim da se utvrdi da mi je ve trei put nanesena uvreda.
Gore su se zbili veliki dogaaji.
Sam je sebi izgledao kao Eugen Savojski koji je govorio: Za rat su potrebni novci,
novci i opet samo novci! a nije mu ni palo na um da je njegov program tee izvriti
nego lozinku grbavog francuskog princa.
No kapetan je Sgner gledao pospano i bezizraajno nekamo u kut, a natporunik
Luk je noem strugao nokte.
Dub poe iznova:
- Najveu ulogu u odravanju vojnikog duha igra u vojnika njihov odgoj. On se
dobiva u koli, a dajemo ga mi, uitelji, odgojitelji, profesori; mi polaemo osnove
vojnikom duhu kakav je potreban za rat. A moete primijetiti da je odnos
obrazovanih ljudi, inteligencije, prema ratu sasvim drugaiji nego odnos obinih
vojnika; za njih rat ne znai nita drugo nego djevojke, karte i pijanevanje. Zar nije
istina?
I Dub istrese u sebe punu au rakije koja je zaudarala denaturiranim piritom.
Kadet Biegler se kraj prozora blesavo smjekao. Kapetan Sgner je neto
promrmljao i izaao napolje. Nekoliko je oficira spustilo glavu na stol i zaspalo,
putajui otre zvukove, a Dub je, ve potpuno pijan, ne vladajui vie jezikom,
blebetao:
- Sve za cara! Sve za djecu! Najvia vrednota na svijetu jest srea drave! ivjela
vojska! Sve za djecu!
Tako je pod krovom galicijske kole lozinka starog cara, koja se inila plemenitom i
najovjeanskijom, odjekivala u uima oficira carske vojske od kojih nijedan nije
bio kadar ne samo da misli, a nekmoli da shvati, da je ta lozinka u praksi trebala da
ima isti rezultat kao i briga seljakinje za odojke kad im daje u kopanju mlijeko: da
to prije dorastu za klanje, da imaju prhkije i finije meso, da se to prije ugoje i da
onda pod mesarovim noem vrate stostruke kamate.
Dub koga je ve zahvaao delirij vikae dalje:
- Ideja, ideja, ideja! Da nema Austrije, morali bismo je stvoriti! Neka ivi pokojni
Palacky!
I zatim se svali sa stolice pod stol.
Kapetan Sgner se vratio, a za njim uleti u sobu kuhar Jurajda, zajapuren, razdraen
i bijesan; skupio je pete, salutirao bez obzira na to to na glavi nema kape i
raportirao:
- Pokorno javljam, on ga je poderao! itava ga je poderao! Zajedno sa pagom!
Gospodine kapetane, pokorno javljam, ja nisam kriv; stavio sam ga da se hladi, a on
ga je poderao! Tako divan pekvurt! Imao je najmanje dvije kile! Ah da sam znao
da je predodreen da pojede tu kobasicu!
- Kuharu, recite suvislo to se dogodilo! Zato ste uli amo? Zar je sada raport? Sto
mu gromova, ta vi ulazite u oficirsku sobu kao u krmu! - izdera se kapetan Sgner
na uplaenog kuhara.
Kuhar se ponovo isprsi:
- Pokorno javljam, gospodine kapetane, vi ste mi zapovjedili da napravim
pekvurt; ja sam ga dakle napravio. I odnio sam ga u podrum da se ohladi; stavio
sam pod njega daicu, a drugu daicu odozgo i na to dva velika kamena, da se
prea; tako se to radi. No vidio me momak Baloun kad sam ga nosio u podrum, pa
532
se kasnije onamo uuljao i poderao ga; nije ekao ni da se ohladi. Pokorno javljam,
gospodine kapetane, vi neete dobiti taj pekvurt jer ga je poderao momak
gospodina natporunika Luka. Tako! A ja za to nisam kriv!
Kapetan koji je ve od Luka uo za prodrljivost njegova sluge prodrma usnulog
natporunika jedva zadravajui smijeh:
- Ti, Luku, hajde da to uredi; tvoj nam je Baloun poderao pekvurt; zna kako
si se veselio da e ga jesti s octom i lukom. Primi, kolega, moje sauee!
Pospani Luk prokune neto, pripae sablju i pojuri s kuharom niz stepenice. Dolje
u dvoritu sjedio je na gomili cjepanica Baloun, a nad njim je, s lulom u zubima,
stajao vejk i govorio mu:
- Vidi li, svinjo, dokle te je dovela tvoja slijepa strast? Poderao si oficirima
pekvurt! Da si ga poderao gospodinu natporuniku, tome se ne bih udio, jer je
on dobar ovjek! Klipane odurni, zbog toga e te strijeljati, vole jedan glupi! Isuse i
Marijo, a to e biti ako nije dobro kuhan, pa je u njemu ostala trakavica? E moj
drue, dobit e trakavicu.
Natporunik se najprije izdere na vejka:
- utite, sto mu gromova, klipane, dat u vas zatvoriti da ete pomodrjeti! A ti,
svinjo jedna, Baloune, to si uradio sa pekvurtom?! Do bijesa, marvo, ustani kad
s tobom govorim!
vejk izvadi lulu iz usta pa ree:
- Pokorno javljam, on ne moe ustati. On je potpuno shrvan. Kobasica je bila teka
preko dvije kile. U Nuslama je, gospodine natporunie, bio jedan kuevlasnik
kojemu su prilikom ruka uvijek morali privui postelju do stola; on se uvijek tako
naderao da ne bi do nje mogao doi. Ljudi, gospodine natporunie, pokorno
javljam, pate od svakojakih i mnogobrojnih slabosti; ivjela vam je u Jinonicama
neka krojaica, vrlo dobra ena, koja je...
- utite, vejku, ili u vas probosti - prosikta natporunik - Vi nemate tu nita da
govorite! Ustani, morski pse, kravo, pseto prodrljivo! - zasikta na Balouna. - Sto
mu gromova, vejku - ree videi da vejk zauzima stav mirno - ako samo pisne,
zatjerat u ti sablju u trbuh - i bijesno izvue sablju iz korica.
- Ja sam samo htio rei, pokorno javljam - nasmijao se blaeno vejk - da bi takva
smrt bila za mene dobra i krasna. Ja sam vam, gospodine natporunie, itao
jednom u kalendaru lijepu pripovijetku o tome; bila je vrlo lijepa i dirljiva. Bio je to
jedan markiz u Francuskoj, koji je imao slugu, staroga komornika, a kad je ondje
nastala revolucija pa su seljaci pljakali svuda po dvorcima, tada je taj markiz
pomutnjom ustrijelio svoga komornika. Kad je komornik ve umirao, pa je markiz
htio poslati po doktora, ree mu taj komornik: Ne aljite po lijenika, vaa milosti;
ja rado umirem. Pa zar niste vi, vaa milosti, kad ste me pogodili u trbuh te sam
riknuo, uzviknuli: 'Mon Dieu! Zar si to ti, Jos? Pardon!' Meni je to dosta. I umro
je, ispruio se mrtav. Pokorno javljam, gospodine natporunie, moete me sada
slobodno probosti!
vejk otkopa dva dugmeta na bluzi, povue se za korak od Luka i ree
deklamirajui podignutim glasom:
- Gurnite dakle hladni elik u moje raspaljene grudi, neka mi on rashladi ar moje
533
strastvene krvi!
- vejku, vole jedan zar da poludim zbog vas? Isuse i Marijo, pa ja moram ustrijeliti
sama sebe zbog tih vaih gluposti! - zavapi natporunik hvatajui se za glavu. - Moji
ivci, moji ivci!
vejk zakopa bluzu i ree:
- Nemojte to raditi, to bi bila glupost, pokorno javljam, gospodine natporunie!
Ako vas ve ustrijele Rusi, bit e to za Austriju jeftinije, a ovako bi to morao platiti
vojni erar; ne dobivaju se badava ni revolverski meci. Znate, gospodine
natporunie, ono o hladnom eliku i raspaljenim grudima znam iz Gradskog
kazalita na Vinohradima; ondje igraju takve komade. Ondje vam ljudi sve paljivo
promatraju i sudjeluju u igri: jednom su davali dramu Kralj Vclav i njegov
krvnik. Pokorno javljam, taj vam je kralj bio na veeri u kundratikoj gostionici,
pio je vino i stalno je govorio: Gromovi boji - gromovi boji! Jedan od one
gospode usuo mu u au otrova da ga se rijee; kralj htjede ispiti pa podie au i
ree: Gromovi boji! a neka mu bakica ak s galerije preplaeno viknu: Mladi
gospodine, ne pijte, otrovano je! A jednom opet...
Natporunik Luk zapui sebi ui, pogleda bijesno vejk a prevrui oima tako da
su mu se podlile krvlju, udari nogom shrvanoga Balouna i obrati se raunarskom
naredniku Vanku:
- Balouna treba vezati tri dana po dva sata; recite to vodniku! Je li istina da je on
pojeo kobasicu?
I ne doekavi odgovora, natporunik odjuri iz dvorita kao tane iz puke, vejk je
za njim dugo gledao svojim dobroudnim pogledom oiju plavih kao potonice. Kad
se vie nije ulo zveckanje sablje o stepenice, obrati se vejk oajnom Balounu:
- Vidi blesane, to si sam sebi nadrobio; nisi bio daleko od vjeala. Ve sam ti drugi
put spasio ivot, ali vie to neu uiniti, potene mi rijei! Zar estiti vojnik dere
oficirima njihov pekvurt? Kad bi to doznalo Njegovo Apostolsko Velianstvo, na
prejasni car, ta bi pomislio o nama, o tebi i o meni?
I vidjevi da vjeno gladni gorostas jeca i da rukavom brie suze po licu, skinu mu
kapu i pogladi ga po kosi rekavi:
- No, no, ne cmizdri i ne deri se kao stara kurva; valjda nee plakati zbog takvoga
govna kao to je vezanje. ekaju nas, drue, mnogo gore stvari. U Radlicama je
bila jedna ugljenarka koja je uvijek govorila: Bog nikada ne napravi takvo zlo da ne
bi mogao napraviti jo gore.
Doao je vodnik s konopcima i dva vojnika s nataknutim bajonetama, pa odvedoe
Balouna i svezae ga kraj kole o mladu lipu. Odozgo s prozora dovikivao im
porunik Dub:
- Samo dobro sveite tu svinju, neka poemi! Neka stoji na samim prstima kao
balerina! Vodnie, ako dobro ne sveete toga klipana, ja u svezati vas, i to
vlastoruno! Vi me jo ne znate; sto mu gromova, velim da me ne znate!
I vodnik pritegnu konopce da su se zarezivali u meso.
- Popusti konopac, poseri se na njega - gunao je vejk - ta on je blesav; on je
obini flaksman, rezervna lula sa sadrenom glavom!
Kraj svezanog Balouna postavie strau, da pripazi da se delinkvent ne bi
534
Vodnik je doao odvezati Balouna kad je ve bio mrak. Baloun je promatrao modre
pruge na oguljenim zapeima, trljao je ruke i teturao kao pijan, vejk ga je tjeio: Ne tari glave zbog toga, ovdje se kazne ne unose u knjige. Strogost prema
siromanim ljudima potrebna je, drue, i u ratu. Kud bi svijet stigao kad bi se
ljudima sve doputalo! Ja sam, brate, sada kad sam bio zarobljen od austrijske
vojske, vidio velik dio fronte i svagdje je vladala najvea strogost i disciplina.
Vojnike su vezali i kod dajmajstera, vojnike su vezali i kod strijelaca, vezali su ih i
kod trideset este pukovnije, a kod honveda stavljaju im pange. Svijet, vojska i
Austrija poivaju na redu i strogosti; kazne moraju biti, pa i bog, koji je
najmilosrdniji, kanjava sve, pa ne bi ni tebi oprostio da si mu pojeo pekvurt teak
dva kilograma. Sada idi na veeru jer smo ti je sauvali. Ali zapamti: strogost je
prema siromasima potrebna, pa makar oskudijevali i najpotrebnijim!
***
Na klupi u jednom razredu leao je kadet Biegler, preplaen, blijed i ut. Na stolici
nasuprot njemu sjedio je natporunik Luk, a kraj glave mu je stajao kapetan
Sgner i govorio zlovoljno:
- Dakle vi, kadete Bieglere, i opet u bolnicu? Prekrasno! Ali to je zaista dobro. Jeste
535
zvjerokradicama kao hrt, a zeeve je znao sve do jednoga. Taj je dakle gospodin
Regl udvarao toj Silvi i dopisivao se s njom. No s njom se dopisivao i neki tenor iz
smchovske Arene. I tako je taj gospodin Regl, kad je ve dobio bolest, otiao do
doktora Wirtha na Smchovu pa mu rekao da se u snu preplaio, pa mu se to i to
dogodilo. A gospodin doktor se raspalio te mu rekao: ovjee, zato mi radije ne
reknete da ste to dobili na propuhu! Zato me ne biste malo zabavili? Ta ja nisam
doktor, ja sam princeza koja voli bajke! i poslao ga u bolnicu Kreibichu. Inae je
taj gospodin doktor bio vrlo strpljiv, ali je bio lijenik okrunog ureda, pa su ga ljudi
mnogo ljutili. Tako doe jednom k njemu ena nekog zidara koji je uvijek preleao
zimu u reumatizmu, da joj doktor neto potpie na raun bolesnike blagajne.
Doktor potpie ceduljicu i upita: Kako je staromu? - Neprestano loe, milostivi
gospodine, proguna stara, neprestano je smrzavica, pa nema nikakva posla
A uzima li one prake koje sam mu dao? - upita doktor i pripie neto na stolu. Uzima. - Onda ga lijepo pozdravite, majice! - ali baka ne odlazi, nego pita
doktora: Milostivi gospodine, zar ne bi bilo dobro da ga namaem? - Namaite
ga, majice! - A da kuham kamilice i lipov aj? - Kuhajte mu, majice, to
hoete! - Ali, milostivi gospodine, rekla mi je susjeda da e mu biti bolje ako ne
bude uzimao te prake, to mislite o tome, milostivi gospodine? Doktor vie nije
izdrao, nego je bacio pero na pod: Majice, ja sam dvadeset godina studirao, a
dvadeset godina sam doktor, a vi posluajte onu baku, a moju diplomu stavite na
zahod!
Eto pokorno javljam, gospodine kadete, ni taj ga gospodin Regl nije posluao, pa
nije iao u bolnicu sve dok ga nisu onamo odvezli u grozniavom stanju. Dobio je
upalu jaja, bubrega i tko zna to jo. Vratio se iz bolnice slab kao trlica. A onda je
jo dobio tuberkulozu, pa su mu morali izvaditi obadva jajeta. Ispoetka ga je to
jako peklo, ali takva bolest nije nita, i nita se zla od toga ne moe roditi. Pee li
vas jo jako, gospodine kadete, ili vam je ve bolje?
- vejku, ako ne znate pripovijedati nita veselije, onda utite! - zavapi kadet,
uplaen ugodnim perspektivama koje mu je ocrtavao ordonans kompanije.
A vejk, napunivi lulu, upita:
- Pokorno molim, smijem li puiti? - a nakon prvog dima dobroudno nastavi:
- Znate, gospodine kadete, ja bih vam, pokorno javljam, umjesto kapavca radije
zaelio sifilis; vi, gospodine kadete, niste ba glup ovjek pa biste s tim mogli
napraviti lijepu karijeru. Od sifilisa se dobiva umekanje mozga, paraliza ili kako se
ve zove; nju ima gotovo svaki general. Vi ste, gospodine kadete, jo mladi pa biste
mogli brzo postati general. Kako bi vam se radovali tatica i mamica! Ali da biste
mogli dobiti tu paralizu, morali biste se gospodine kadete, vrlo paljivo lijeiti. Bio
vam je na Vyehradu jedan natkonobar koji je od sobarice dobio sifilis, no on to nije
htio nikomu povjeriti: bojao se lijenika kao vatre; govorio je da babe s herbarijem
znaju svaka za se vie nego obadva medicinska fakulteta, njemaki i eki zajedno.
Ali, pokorno javljam, priprosti ljudi zaista poznaju mnoge bolesti; oni poznaju
bolesti o kojima doktori nisu nikada ni uli. Kad sam ja iao u logor u ern
Kostelec, tada je ondje bila, gospodine kadete, neka baba Medick. Ona je obilazila
tagljeve i nosila nam buhtle i kavu; buhtle je prodavala po dva, a kavu po tri
537
novia. Ta je starica ve sigurno umrla, dao joj bog rajsko naselje, ali kava joj je
uvijek, mrcina, bila mizerna, kuhala ju je od ira i cikorije. I ta je Medick, znate,
gospodine kadete, takoer imala takav herbarij; ona je znala i molitvom odgoniti
suiavu groznicu. Jeste li ve kada uli za takvu bolest, gospodine kadete? Niste
uli, vidite, ni ja nisam uo, ali im bi koja djevojka poela blijedjeti, odmah bi
poeli stari kukati da je dobila suiavu groznicu, pa bi otrali po babu Medicku. A
dok smo mi bili u logoru, gospodine kadete, djevojke su ondje blijedjele esto i
mnogo. Tada bi baba takvoj djevojci naloila da klekne, da moli Zdravu Mariju, te
bi gledala da li se trese; ako se tresla, tada je bolovala od suiave groznice. A tada
su se jo, pokorno molim, gospodine kadete, djevojke zaista tresle, tada su se jo
molile vrlo pobono te jo nisu znale pisati pod Marijinu sliku na Svetoj Gori:
Djevice koja si zaela, a da nisi zgrijeila, daj da ja grijeim, ali da ne zanem!
Baba bi je mjerila koncem namoenim u posveenoj vodi, ocrtala bi kredom krug
oko nje po podu, otrla bi o nju granicu bazge i viknula: Djevice Marijo, djevojka
ima suiavu groznicu. Neka bude bog s nama, a zlo neka odlazi od nas!
Mi smo ondje spavali kod nekog lonara koji je imao lijepu ker, a s njom je polazio
u branje jagoda neki vodnik iz nae regimente. A i ta je djevojka odjednom poela
blijedjeti, pa je i k njoj dolazila ta Medick da joj bajanjem odgoni suiavu
groznicu. A kasnije, kad smo na to ve skoro zaboravili, odjednom dobije onaj
vodnik od nje pismo da ima blizance i neka je uzme za enu. A njezin je otac
nadodao ispod pisma: Gospodine vodnie, uinite svoju dunost kad ste nam ve
ker upropastili! Ja sam znao da je suiavu groznicu dobila od vas i da ste se
zajedno prehladili. No nije li vam mrsko, gospodine kadete, to vam priam tako
duge prie?
- vejku, vi ste iva kronika - ree zainteresirani kadet - no zaboravili ste rei to je
bilo s onim natkonobarom...
- Mislite, s onim natkonobarom iz Vyehrada? - upita vejk obradovan to ga kadet
prvi put slua bez protivljenja, bez psovanja i zamki:
- Nita! Toga je natkonobara lijeio stari Ludvk iz smchovske Arene, koji mu je
uvijek kupovao u drogeriji federvajsa da time posipa irove. No, a kasnije je tome
natkonobaru poelo otpadati meso s kostiju, dok se nije jednog dana objesio kraj
crkve u Chuchli, ali i to je bilo za nj sretno rjeenje jer je on bio civilist, pa ne bi
postigao generalski in da je imao, recimo, i pet paraliza i uzetost mozga! Znate,
gospodine kadete, sada ima mnogo tih bolesti, a vojnici koji ne mogu svojom
glupom pameti shvatiti da je krasno umrijeti za naeg cara, namjerice ih stjeu.
Takav magarac, ulazei u vagon, ne vie: Zbogom, Prae! nego se dere: Do
vienja za nedjelju dana! Imam ve i kartu za povratak! Kupio sam je za tri krune
kod Napoleona.
- Habtacht! - viknu odjednom vejk i skupi pete.
Na vratima se pojavio kapetan Sgner i doktor Stein. Doktor se obrati kadetu:
- Svucite se. I poe ga pregledavati gurajui Biegleru glavu meu koljena, jer je bio
jako kratkovidan. vejk je radoznalo pratio lijeniki pregled i presluavanje.
- Nita nee biti - ree zatim doktor - to je obini mokrani zastoj, teko mokrenje.
Jeste li, kadete, pili rakiju? Poaljite k meni po prake, pa e sutra biti sve u redu!
538
342
343
539
IV. ZA NEPRIJATELJEM
345
- Ja sam, gospodine natporunie, uvijek bio poten, no imao sam jednog druga pa
mi je on pripovijedao. Taj je drug bio veliki enskar: on je o djevojkama koje su
bile njegove vodio knjigu kao Schicht, koji je zapisivao koliko su mu sitniari duni
za sapun. On je u depu nosio kalendar u kome je svaki dan zapisivao ime djevojke
s kojom je bio, i to ga je to stajalo i gdje je to bilo. A na Novu godinu uvijek je
pravio inventuru, bilancu i statistiku. On je bio bankovni inovnik pa se razumio u te
stvari. esto nam je govorio: Najjeftinije djevojke jesu sluavke jer se s njima ode
na Carsku livadu ili nedjeljom na izlet u Zatije. Za dvadeset su postotaka skuplje
krojaice jer one ele da idu u kinematograf. Jo su od njih skuplje za deset
postotaka inovnice, modistice i odgojiteljice jer njih ve mora povesti u kazalite i
na veeru u kobasiarnicu. Zatim dolaze djevojke iz kazalita i iz baleta; one ve
ele haljine, veeru u restauraciji, ali zato imaju vlastiti stan. To je za naeg ovjeka
luksuz, ali moe se jo izdrati. Ali da ovjek osvoji djevojku iz dobre obitelji koja
nita ne radi, taj bi sasvim propao i morao bi krasti u banci. Takva estita djevojka
hoe kinematograf, kazalite, veere, cvijee, izlete, haljine, sve; samo Carsku
livadu nee, ona bi uvijek najradije bila u hotelskoj sobi. On je, taj moj drug, imao
veliko iskustvo; znao je to rado jedu plavue, a to brinete, kakva hvastanja vole
mrave, a kakva debele, to treba govoriti Maenkama, to Tonikama, a to
Aninkama; on je sve to istraio.
- On je dakle imao svoju metodu, naunu metodu promatranja - primijeti
natporunik kojega je zanimalo vejkovo pripovijedanje novou gledita i iskustva.
A vejk je moleivo pogledavao bocu ljivovice, pa kad je primijetio da mu Luk
nee braniti da ponovo gucne, uinio je tako i zadovoljno nastavio:
- I o tim metodama mogao bih vam takoer neto ispriati. Bio vam je na Smchovu
trgovac Vorlek koji je imao posebnu metodu za primanje pomonika. Kad je on
traio kalfu, dao bi u Politiku oglas: Trai se mlai, poten i radin pomonik, koji
ne gleda toliko na plau koliko na prijazno postupanje. Isti mora znati njemaki,
priti kavu i kiseliti krastavce". A kad bi mu kasnije takav pomonik bez
namjetenja poslao ponudu i molio da mu se milostivo dodijeli to mjesto, kojega e,
obeavao je, biti dostojan, pa kad se htio iskazati svojom marljivou, pozvao bi ga
gospodin Vorlek k sebi u duan i rekao mu: ovjee, ovjee, obiite tu tezgu!
Pomonik bi je oprezno obiao, a gazda bi mu vratio svjedodbu i ponudu: Vi mi,
ovjee, niste potrebni, hodate odvie polako! Tako je on uvijek dugo traio
pomonika, ali jednom se namjerio na kalfu koji je mugnuo oko pulta kao
vjeverica. Gazdi zablistae oi pa ree: Vi mi se sviate i ja vas uzimam u posao,
ali znate, ovjee, imao sam jednom pomonika koji mi je pio tintu. No to se lako
prepozna jer su poslije toga usne crne. Ali pazite, mladiu, da ne biste krali; ja bih to
prepoznao isto tako kao da ste popili tinte. Imam ja za to svoju metodu. Ja sam
majstor metoda! I namjestio je dakle toga pomonika u svoju filijalu u Koe jer je
bio s njim vrlo zadovoljan. No taj mu je pomonik rasprodao tu filijalu preko
boinih blagdana i s jednom djevojkom od Kutzera otputovao u Italiju. Tako se
vidi, gospodine natporunie, da nije svaka metoda pouzdana; i s najboljom moe
ovjek nastradati. Ali pogledajte, gospodine natporunie, Baloun vas ve trai,
sigurno vam nosi kavu.
543
vejk je iao uz natporunika vrlo drugarski, a kad je doao meu vojnike i vidio da
Luk zaista dobiva od Balouna olju kave, pozdravi ga vojniki i ree:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, elim im dobar tek!
- Zahvaljujem ti! - odgovori mu na to Luk preko olje.
- ujte, vejku - upita malo kasnije dobrovoljac Marek - otkada vi govorite
gospodinu natporuniku oni, a on vama ti?
vejk pogleda pitaoca iskreno pa ree:
- On je htio da mu i ja govorim ti; pili smo kraj potoka bratimstvo sa ljivovicom.
On je dobar gospodin, pa odmah poinje govoriti ti im uje topove. A kad
ujemo pucanje puaka, govorit e nam ti i gospodin pukovnik. To je ve tako
uvedeno u vojsci da oficiri, im im je slabo, smatraju vojnike braom.
Naokolo je gorjelo nekoliko vatrica i na njima je pitala voda iz stotina olja u
kojima se raskuhavala kavina konzerva u gustu, crnu, smrdljivu i slatkastu tekuinu.
Sirovo drvo se dimilo i nije htjelo da gori, pa su vojnici puhali u vatrice nabuhlih
obraza i raspirivali ih kapama, tako da su im od dima potekle suze na oi. Zatim se
pojavio kapetan Sgner i potvrdio vojnicima da je odmor, to je primljeno s velikim
zadovoljstvom. Ali jo je bolje raspoloenje izazvala vijest da e doi kuhinja. To se
udo zbilo pred podne, te je kuhinja imala ak i skuhanu juhu koju je odmah
dijelila. Bila je to dobra juha i vejk se jako zaudio kad je uo jednog vojnika kako
pripovijeda:
- Kad bi restauracije imale takvu juhu, mogle bi jelovnik napisati latinski: Juha =
aqua font, ili jo krae H2O.
vejk potrai raunarskog narednika Vanka i ponovi mu vojnikovu reenicu.
Vank se smrknuo:
- To je rekla neka izbirljiva gubica! Mora se tedjeti, ne mogu dati sve u juhu. Ali i
kuhari su, klipani sladokusni, itavim putem derali. To to je rekao taj glupan, to je
latinski naziv i kemijska oznaka vode. Kako je samo drzak taj uljivac! Ali danas e
se, vejku, dijeliti i vino!
Fasovanje vina, okolade i razliitih poboljica bilo je takoer specijalitet austrijske
vojske o kojem su vojnici jednoglasno govorili: To je lopovluk. Na kompaniju se
fasovao kabao vina; tome kablu priao bi tabni narednik i zagrabio punu olju; za
njim bi doao raunarski narednik i poveo se za njegovim primjerom; douljali bi se
i kuhari, oficirski momci, pa bi svaki tako zagrabio; to bi preostalo to je bilo za
kompaniju. Deavalo se obino tako da bi vojnici, kad bi doao kapral svome roju i
viknuo: Dijeli se vino!, pogledali one dvije lice crvena bukuria u njegovoj olji,
pa bi mu itava desetina odjednom rekla: Popijte to sami, gospodine kaprale! Ne
isplati se za to moiti brke. Stoga je i vejk na Vankovo saopenje koje ga je
trebalo zablenuti, jednostavno reagirao:
- To je blef, vino e popiti oficiri, a nama e dati samo da pomiriemo, da se ne
rekne kako ne dobivamo sve to nam pripada. Kad se bjealo od Krasnika, jedan je
vojnik, uitelj, ne znam vie iz koje regimente, zaustavio korpskomandanta i rekao
mu da ve tjedan dana nisu dobili ni menae ni kruha, premda imaju na to pravo. A
347
general ga je potapao po ramenu: No, ja, das ist gut, das ist sehr gut
544
; pravo na
348
545
- Vele da je protiv uiju najbolje komoraevo ulje - ree jedan bradonja koji nije
ubijao ui, nego ih je kvrcanjem nokta odbacivao u travu. - Kau da je dovoljno
nekoliko kapi toga ulja, pa da ui pocrkaju sve do jedne. Ali ja ih imam vrlo mnogo;
trebala bi mi litra ulja.
- Bolje je namazati se petrolejem - umijea se drugi - on pomae protiv uiju i kod
ljudi i kod svinja.
- Vele da se ui uope ne dre u svilenom rublju - dodade trei. - itao sam u
Politici da oni koji nose svilene koulje uope ne mogu dobiti ui.
vejk mu na to odgovori:
- To je istina, no svi ne moemo biti u svih. Najbolje se ui zadravaju u debelim
trikoima; za par dana imate ih u njima sijaset. Najbolje bi bilo da ih pustimo da
pocrkaju od starosti; ali nije doputeno da one pojedu vojnika. Vojnik treba da umre
za cara gospodara, a ne za to da se njime nahrani nekoliko glupih ui.
Bio je to ugodan i lijep dan kad su vojnici oprali rublje, isprali oznojene noge i bacili
se na kartanje. Na istoku su grmjeli topovi, a ovdje su odjekivale karte, ulo se:
Recontra, tutti, mala kui, daj deka, glupane! i uz to su pucketale ui pod
noktima palca. Ako taj insekt ima svoju povijest, u njegovoj e povijesti godina
1914. biti zapisana zlatnim slovima i uz nju e biti citat iz Sv. pisma: I razmnoi
bog potomke nae kao pijesak u moru i kao zvijezde na nebu
vejk, koji se kartao do samog mraka, poao je da legne uz kuhinju; ondje su ve
leali pod kabanicama Baloun, Vank i jednogodinji dobrovoljac Marek i
promatrali krasno, tamnoplavo nebo na kojem su se iskrile zvijezde kao zlatni
avlii na tekom barunu, dok je kuhar Jurajda objanjavao:
- Svaka ova zvijezda ini poseban svijet, astralni svijet. Ako zamislite da tih
stajaica ima oko 20 milijuna, pa ako uzmete u obzir da svjetlo od takve zvijezde
putuje do nas 537 godina, te ako znamo da je Sunce milijun i po puta vee od nae
Zemlje, to sam prema tome ja sa svojom kuhinjom, to je prema tome onih par
kilometara koje smo promarirali? Svemir je ogroman i pun je neizmjernih tajna te
mi i ne znamo tko je sve u svemiru i kakva stvorenja ondje ive.
546
- Ja bih htio znati ima li i ondje takvih blesana koji vode ratove - zijevnu
dobrovoljac Marek.
- Moda ima, to nitko ne zna. Moda ondje ive ljudi, a moda ivotinje u koje
ulaze due umrlih prije nego se opet vrate na na svijet. itao sam o tome u
Flammariona.
- Ima u tome neto istine - javi se vejk - ne vrtite glavom, gospodine narednie! Da
ste poznavali gospou Marlkovu na ikovu, ona bi vam to potvrdila. Ta je
gospoa Marlkov bila vidovita, tumaila je karte i doivljavala velike slutnje o
budunosti. Stanovala je u Cimburkovoj ulici, no dolazili su njoj ljudi iz itavog
Praga; vrlo je dobro gatala i uvijek je svakome rekla sve. Umjela je duhove
dozivati.
- vejku - upita radoznalo Jurajda - jeste li kad bili kod nje na spiritistikoj seansi?
to je govorio medij?
- Ja ne idem ni na kakve senzacije - odgovori vejk - no uo sam o tome od jednog
medicinara koji je kod nje stanovao. Taj je medicinar htio stvar ispitati zbog
naunog interesa, pa je stoga ponudio gospoi Marlkovoj da e joj biti medij. Kad
je bio pijan u Gostionici kod kalea", on nam je to rado pripovijedao. Dobitak su
dijelili popola, a im je poeo rat, pred njihovim je vratima stajao itav red ena. Ali
gospoa Marlkov nije htjela govoriti isto svima enama, da e im se muevi
vratiti iz rata zdravi i da e jo mnogo godina ivjeti s njima u sretnom braku, nego
je nekima, koje su joj malo dale, rekla da im je mu ve pao ili da je ostao bez noge
ili bez glave ili da je kako drugaije osakaen.
Ali te glupe ene poele su proklinjati rat i grditi cara da im je oduzeo hranioce, pa
su ih onda policajci odveli na etvorku u redarstvenom ravnateljstvu, a one su ondje
na presluavanju rekle da im je gospoa Marlkov iz karata gatala da su im
muevi poginuli. Zatim odoe policajci po gospou Maralkovu, odvedoe i nju na
ravnateljstvo te su je najprije htjeli objesiti zbog veleizdaje, ali su je onda ipak pustili
i rekli joj da moe uzimati od ljudi koliko hoe, ali im mora proricati samo dobre
stvari. No ona se tako preplaila da nije vie htjela imati s time nikakva posla, nego
je samo pomagala tomu medicinaru.
I tako im jednom doe ena nekog pravnika, vrlo obrazovana ena, koja je sanjala
da je njezin mu, koji je na Hradanima sudio delinkvente zbog bjeanja iz vojske i
zbog uvrede njegova velianstva, umro ili poginuo u boju i da mu se dua za kaznu
morala preseliti u konja. To bi mu i dolikovalo jer je bio prema ljudima kao kakav
krvnik; tako je i jednu babu iz Chuchle koja je kupovala kod idova papue, za
koje je on previe raunao, pa je ona rekla: Samo da ti Rusi ve jednom dou!" osudio zbog toga na osamnaest mjeseci zatvora. Dola je dakle ta njegova ena do
gospoe Marlkove i dala joj pet kruna da joj protumai san, no ona nije htjela o
tom ni uti. Tada je pravnikova ena ponudila deset kruna, pa je gospoa
Marlkov otila probuditi medicinara da bi on bio medij. No medicinar je jo bio
pijan od jueranjeg dana i vrlo mrzovoljan. Odmah je zaspao, pa ga je gospoa
Marlkov morala udarati u rebra da odgovara. I zaista, onaj je duh, stupivi u
njega, rekao da osjea da je u konju, i to za kaznu. Pravnikova je gospoa pala u
nesvijest i zatim zapitala dokle e ta dua ostati u konju. Gospoa Marlkov udari
547
- Jeste li ve uli onu priu o onom profesoru i o ui, gospodine Jurajda? Bio vam je
u realci u Mladoj Boleslavi neki profesor prirodopisa koji se jako ljutio to u
kolskoj zbirci kukaca nema ui. Buha je imao dosta, dobavljala ih je direktorica
djevojake kole; no ui nije nikako mogao dobiti. Ali kad su poeli praviti
regulaciju rijeke Jizere, doli su onamo graevinski radnici, pa je on uo da oni
imaju dosta ui. Poao je dakle jedne nedjelje k njima i ponio sa sobom boicu za
ui. I spazi on upravo na obali rijeke nekog odrpanca kako vadi ispod pazuha ui i
baca ih ribama u vodu. Ribe idu na ui, gospodine Jurajda, kao lude. I ree profesor
tomu ovjeku da treba nekoliko ui za kolsku zbirku, neka mu ih ljubazno dade. A
taj prefriganac gurne ruku pod pazuh, izvue pet uiju, velikih kao jemeno zrno,
stavi ih profesoru na dlan i ree: Pet komada po sekser, to je, gospodine profesore,
upravo kruna. Na sunce s njom! Ali profesor je bio krtac pa nije htio da plati,
nego ree skitnici: Pa neete valjda, ovjee, traiti novac za ui! A skitnica vrati
ui na staro mjesto i dreknu na profesora: Onda ih othranite sami! Taj je odrpanac
bio docent filozofije, sociologije i narodne ekonomije, a zapustio se tako jer je
njegova ena imala s drugim dijete. On je kao profesor narodne ekonomije dobro
znao da onaj koji hoe da ima ui, a nee da ih sam othranjuje, da mora za njih
platiti, jer su i ui roba. Je li to shvaanje ispravno, gospodine Jurajda, ili nije?
povjesniari piu mnogo o tome kako vojnici u tom asu srastaju duom sa svojim
narodom i dravom, kako im se njihov ivot u usporedbi s interesima ovjeanstva i
cjeline ini nitavan i bezvrijedan, kako ga rado rtvuju shvaajui da je bol
ovjeanstva vea od njihove boli, boli pojedinaca. Moda i u tome ima neto istine,
ali kuhar je Jurajda mislio samo na to da li mu moda enu sada grli i lei s njom u
postelji netko drugi, a sve ostalo nije ga zanimalo. itava se njegova dua
usredotoila u to pitanje. A kraj njega je spavao i duboko hrkao dobri vojak vejk
koji je, polazei na frontu, rijeio pitanje rata ovim rijeima: Za nas je vanije da
dobro igramo marija, nego itav svjetski rat.
***
Ujutro se jo nije znalo to e se dalje raditi; kapetan Sgner nije jo dobio
zapovijedi za svoj bataljon, a nije ih dobio ni komandant pukovnije. Kapetan je
zlovoljno odbio kadeta Bieglera koji je htio pred njim pokazati svoje znanje u
itanju geografskih karata, pa je otiao na potok s natporunikom Lukem koji je
ondje ponovio jueranje osvjeavanje umornih nogu i oparene koe. Kad mu se
natporunik potuio da ne moe dobro jahati, odgovorio mu je kapetan sa
smijekom: Priviknut e se, to je zbog toga to nisi navikao. Trebao si kod kue
malo vjebati na ljuljaki. Kad su dobili kavu, i vojnici su bili oito dobro
raspoloeni pa su i opet izvukli iz depova trideset i dva razbojnika, igrajui za
ibice i novie. Da nije bilo tutnjave na sjeveru, izgledalo bi sve kao na manevrima.
Oko podneva zazvoni telefon, oficiri se strali na vijeanje, a narednici i vodnici
poee vikati:
- Uzbuna! Uzbuna! Sto mu gromova, ostavite sad karte! Zar ne ujete da je
uzbuna? Hoete li da udarim kojega batinom?!
Za pet minuta bataljon je bio poredan, teleaci su bili na leima, a puke u rukama.
Zatim se otro mariralo do kasne noi; ali ve su naprijed bile poslane strae i
potrebne veze, pa se opet prelo kroz nekoliko sela, gdje su bili jasni tragovi ve
davnih bojeva, tragovi napola utrti, a onda se opet utaborie u umi.
Kuhinja je stigla u samu zoru. Gula, koji je bio odreen za ruak, podijeljen je za
doruak. Topovi su pucali ve vrlo blizu, pa su neki tvrdili da su se nou ule ak i
strojne puke. Kod nekih je porasla nervoza, dok je druge obuzela apatija,
ravnodunost prema svemu to e se dogoditi i to e s njima uraditi. Tek to je bio
349
probam kako mi to pristaje, pa sam svukao i koulju i gae i obukao taj ogrta.
Vrlo mi je dobro pristajao, samo mi je u prsima bio neto prevelik, ali bio je tako
mekan i tako je ugodno mirisao da sam u njemu otiao spavati, a nisam ni zakljuao
vrata. I spavao sam, a probudio sam se tek od kripanja stepenica, jer je ta
gospoica imala sobu ak gore kraj tavana. Ali odjednom, gospodine natporunie,
netko otvara vrata moje sobe i k meni ulazi neki gospodin. No morao je biti dobro
nakresan, jer je sruio stolicu. Sjeo je dakle na rub moga kreveta, izuo cipele i
poeo se svlaiti; primakao je krevetu stolicu i na nju lijepo sloio odijelo. Neki
ljudi, i kad su pijani, rade sve logino. Tako sam poznavao nekog Burea, cipelara
iz Zderaza, koji je jednom nou, kad je banio i bio ve izmoren, legao da spava
pod spomenikom Palackoga. Odijelo je lijepo objesio, cipele stavio pod glavu,
izvadio je i lane zube i stavio ih na lea jednom kipu, te su ga tako ondje nali i
odvezli na policijski komesarijat. Ondje ga je lijenik proglasio ludim, pa su ga
odveli u Kateinke, gdje su njegovo duevno stanje ispitivali profesori. Jednom ga je
docent uzeo na predavanje i demonstrirao na njemu pigmalionizam, to jest da on
vie voli kipove nego ive ene, kao gospodin pukovnik Redi s Male Strane koji je
prodao Austriju neprijateljskim nam Rusima, pa se kasnije u Beu, da spasi
oficirsku ast, morao sam ustrijeliti. Pripovijedao mi je, gospodine natporunie,
jedan policajac da je gospodin pukovnik Redi imao tri ormara i u njima djevice od
gume, jednu do druge, kao to imaju u trgovini kod grada Pariza. No svaka je bila
odrasla ena, a imao ih je svake vrste. Pripovijedao mi je i to da je jednom, kad se
gospodin pukovnik vratio iz crkve sa priesti, dao jednu od tih djevica svojem
momku da je uzme, jer nema rastvorivu stranjicu, a takve vie nisu u modi.
Kad je to dakle o tom cipelaru Bureu priao onaj docent svojim medicinarima,
poeo je Bure vikati:
Klipane jedan, ne vrijeaj me, ja imam svoju enu i nikada ne predlaem
nikakvom kipu takve nemoralne prijedloge! Ja sam oenjen ovjek, glupane, pa ne
priaj o meni takve budalatine, jer u ti inae dati preko gubice!
A jer profesor nije prestao, Bure mu je opalio zaunicu te je odsjedio u Bohnicama
dvije godine, a kad su ga pustili, naao je advokata i htio podnijeti tubu protiv toga
docenta zbog uvrede asti. Kad bi se napio, udario bi rukom stol i govorio:
Ja mu to, gospodo, neu oprostiti, pa makar ga morao goniti sve do bekog suda.
Ako je tko nemoralan, tada ne smije biti doktor, da ne kvari mlade ljude i ne vrijea
estite oeve familija. Jer to e onda biti od tih glupana?
Pokorno javljam, gospodine natporunie, onaj gospodin koji je doao k meni u
sobu, kada se svukao, legao je uz mene, ali nije to bilo u zabuni jer je on ve doao
s nekakvim nakanama. Ja sam se okrenuo prema zidu, a on me poeo tapati, gladiti
i pri tom je puhao i govorio: Zar ve spava, Micika? Ta rekla si da e me
priekati! ja nisam ni disao, samo da ga ne izvedem iz zablude, a on poe ljubiti
onaj ogrta. Onda me je zagrlio i cjelivao me po leima i sputao se sve nie i nie,
odgrnuo mi i one ipke i ljubio me na onom mjestu po kojem me je mamica udarala
kad sam bio malen. Onda se opet vraao ustima gore i aputao: Ali, Micika, ti
vrsto spava. Pogledaj, donio sam ti za bluzicu, a ako bude dobra, kupit u ti jo i
gume za podvezice. Ali, zlato, ne putaj me da tako dugo ekam; ta ja znam da ne
555
spava. I poe me opet ljubiti, ali sada vie nije bio tako skroman, te mu nije
dostajao straniji dio ogrtaa, nego me htio poljubiti u prsa, pa me preokretao na
lea. I ja odjednom legoh na lea, a on me, sav blaen, privine u naruje i proapta:
Slatko si pajkila, a ja u dodati arape, svilene, flor-arape, kadli ja odjednom
viknuh:
Hajde do avola, ovjee! ta mislite da ste njemaki princ i da smo u Berlinu?
Gospodine natporunie, pokorno javljam, taj se ovjek tako prepao da je mogao
na mjestu ostati mrtav. Nije ni pisnuo, nego je pokupio sa stolice odjeu i odjurio
napolje, a ja sam za njim zakljuao vrata i ponovo legao oekujui to e biti dalje.
Nato je doao vratar i zamolio da je jedan gospodin, koji je tu juer spavao,
zaboravio cipele kad se ujutro prezuvao, pa neka budem tako ljubazan da mu ih
dadem. No ja mu rekoh neka me ne budi iz najslaeg sna, jer inae neu platiti
noite. A on mi onda ispria kroz vrata da mu je taj gospodin dao pet kruna da mu
donese cipele, pa neka imam srca, jer on, vratar, mora prehranjivati veliku obitelj,
tako da sam mu napokon dao.
Taj je gospodin, gospodine natporunie, bio nekakav trgovac iz Kraljiina Hradeca,
a imao je enu iz Nechanica; bio je dva mjeseca oenjen, a majka njegove ene bila
je u Rusiji, gdje je svirala harfu, pa se ni za vrijeme rata nije vratila kui, valjda su
je ondje zatvorili zbog pijunae.
Tako vam je, gospodine natporunie, ovjek uvijek u opasnosti, pa da ne lebdi nad
njim aneo uvar, moglo bi mu se svata dogoditi. Kad ovjek ide u stranu zemlju,
tada ne smije nikomu vjerovati. Ja sam ve islueni vojnik, pa sam mogao u
Nymburku izgubiti djevianstvo. uo sam jednom ...
vejk umuknu, jer su oficiri zaspali sjedeke, kao da su se zarazili od vojnika koji
su takoer, naslonjeni jedan na drugoga, hrkali kraj vatara to su se gasile. Kia je
prestala i s istoka se u umu probijala zora; bio je ve osvit i lie je na drveu
odjednom oivjelo u tajanstvenom apatu kojim drvee pozdravlja jutro.
558
...ani
...Havlena
...ramena
...tvojim pogledom raa se slika
...tajanstvena je to mehanika
...kao valjak to e sve strti,
...pozicija, za veliku etvu smrti.
Svreno je! Dok piem retke te,
...si glavom bez obzira lete.
...drugovi, i ja moram sada
spremit svoje stvari iznenada.
Potjerat emo Ruse. Njihov voda rei:
Molodci, tko samo moe, neka bjei!
I mae sabljom na kojoj je napisano:
Osloboditelju Galicije od bauke darovano!
Novine u kojima je bio dio te pjesme toliko su obuzele panju porunika Duba da ih
je uzeo u ruku da proita sav tekst, ali mu se papir prilijepio uz prste s obadviju
strana, a i nos mu je dojavio da je neto razmazao. Baci stoga novine na zemlju, a
prste obrie o maramicu, te se zatim s ljubaznim smijekom obrati natporuniku
Luku:
- Postoji latinska poslovica: Inter arma silent Musae, kad govori oruje, ute Muze.
Kod nas, na sreu, nije tako. To to sam proitao, krasna je, lojalna i rodoljubna
pjesma, teta to nije itava. Proitao bih je kojom zgodom vojnicima, a to bi im
sigurno podiglo moral. Gospodo, mogu vam rei: pred nama su ovuda ili nai!
Sgner se mrzovoljno okrenu, a Luk gurkae papir po zemlji vrkom cipele pa
predloi:
- Moda bi se to dalo oprati. Marva su ti vojnici! Rodoljubna patriotska pjesma koja
bi mogla podii moral vojnika, pjesma u koju je pjesnik uloio itavu svoju duu, a
takav klipan obrie njom stranjicu kao da na svijetu nema drugog papira.
Njegov je smijeak bio pun sarkazma i ironije.
A onda su poli dalje, hodali su otprilike sat vremena, a nitko se nije sjetio da ve
davno nisu vidjeli veze svoje izvidnice. Oko podne pribliavahu se nekoj livadi
meu umama odakle su se uli nekakvi glasovi. Kapetan zapovjedi da se naprijed
poalje straa. Vratili su se s izvjetajem da na livadi logoruje mali odred naega
topnitva koje ondje pase konje.
I bataljon se priblii livadi te se vojnici radovahu odmoru, kadli se odjednom na
rubu ume pojavi neki oficir na konju. Doletio je u galopu do Sgnera i izderao se
na njega:
- Welches Regiment? Einundneunzigste? Wohin fhren sie das? Aber meine Herren!
352
Das ist doch falsche Richtung! Ich hab' doch links befohlen!
- i odjuri opet
natrag.
Kapetan potjera konja za njim i stigavi ga, raportira mu i zamoli ga za dalje
zapovijedi. Razabrao je da je to komandant brigade. Ali nije dobio nita. Stari je
559
samo ponavljao: Ich hab' doch links befohlen!, a kad je kapetan okrenuo konja i
salutirao: Zum Befehl, Herr Oberst!
353
kod vinohradskog kolodvora, spavao je, a usta su mu bila oguljena od pada niz
nuselske stube.
Ali meni se ini da nitko ne ide ni pred nama ni iza nas.
Bila je to istina; kadet Biegler je poao prema karti stazom nadesno, a bataljon, kao
to znamo, u drugom pravcu. vejkovu je drugu palo srce u gae, pa on ree:
- Vidi, glupane, brblja kojeta, a mi smo zalutali. Hajde vratimo se onim topnicima
na onoj livadi! Ba e nekako biti podne, pa e oni valjda objedovati.
vejk pristade :
- Sami se ne moemo boriti, moramo se nekome pridruiti.
I oni se vratie.
Zapovjednik polubaterije bio je neki mladi natporunik, na sreu eh. Kad mu je
vejk raportirao da su oni veza 6. bataljona 91. pukovnije i da su izgubili izvidnicu,
prethodnicu i bataljon, natporunik je prasnuo u smijeh:
- Priekajte, momci, skupo ete vi to platiti. Kuda ste blejali, ha? Ja ne znam jesu li
vai proli ovuda; mi smo ovdje od jutros, a odonda je prolo ve mnogo vojske.
Isuse i Marijo, momci, vi ste veza u nastupanju prema neprijatelju pa ste se izgubili!
Ta vas e zbog toga strijeljati!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie - poe vejk - mi smo potpuno svjesni
ozbiljnosti situacije. Izgubiti svoju pukovniju na fronti nije za vojnika nikakva
sitnica. Vojnik uvijek treba da misli na to kako bi svojoj pukovniji to vie koristio i
njezinoj zastavi pridonio novu slavu. Kad sam sluio vojni rok, gospodine
natporunie, tada je bio kod nas neki kapetan Murcek. On je bio grbav, ali je
djelovao u Srbiji kao pijun, pa su ga promaknuli za kapetana. Kad su bile velike
vjebe, taj je kapetan Murcek uvijek dao svakom vojniku u kompaniji natrpati u
teleak po dvjesta pedeset otrih naboja. A zatim, kad je naprijed pola prethodnica,
on bi dojahao meu vezu i oslukivao to govore, pa bi to zapisao u notes. A kad se
zavrila bitka te je bio odmor, on bi pozvao sve vojnike od veze pred sebe i rekao bi
im: Znate li ta je to moral? Moral je, vojnici, tano vrenje dunosti koje su mi
odreene po mojim sposobnostima i koje mi moji pretpostavljeni natovare na lea.
Ali nije to moral, vi morske svinje, ako imate dvjesta otrih naboja te se vuete
oborene glave kao svinje i psujete u liku svojih pretpostavljenih, vi prljavci zeleni,
356
emo s vama poi vjerno i u najgoru budunost. Hranu i kruh mogli bismo dobivati
od danas.
- Ne, ne, momci, ne ide to - odlui natporunik - no kuhari e vam dati neto hrane,
a i kruha ete neto dobiti kod topnika. Abtreten! Sretan put!
vejk i njegov drug, koji se glasno divio vejkovoj rjeitosti, pooe s
natporunikovom porukom kuhinji. Ondje je kuhar progunao nekoliko rijei o
pjeakim prosjacima koji nisu nikad siti, ali je ipak zagrabio eflom u kotao i
napunio im olje do vrha gustom riinom juhom s rasjeckanom govedinom, vejk i
njegov suborac skinue teleake s lea, sjedoe na njih, stavie olje meu koljena,
izvukoe lice i bacie se na jelo.
Priao je k njima upaljiva topova i poeo im neto govoriti njemaki, vejk, kako
su mu usta bila puna hrane, nije odgovorio nita, pa upaljiva topova zapoe poljski,
357
- Nee doi, gospodine kadete - odgovori vejk odrjeito - jer su i oni zalutali. Nije
daleko vee, pa se moramo pobrinuti za neto. Naih danas vie neemo nai. Srea
je, gospodine kadete, to ste vi oficir pa imate sa sobom kartu, tako da emo ujutro
pogledati gdje bi mogao biti na bataljon, pa emo poi ravno k njemu. A sada
mislim da treba da odemo u to selo, da ondje veeramo i prenoimo.
- Idite kud hoete - zavapi kadet pritiskujui trbuh rukama. - Isuse i Marijo, kako to
boli! Kucnula mi je valjda posljednja ura! Ali, vejku, ja ne preuzimam na sebe
564
359
naelnik, a bilo je to davno, sazvao odmah sve odbornike i saopio im kakva e ast
zadesiti njihovo mjesto. Bio je to dobar naelnik, a ne poput nekog Vene Zemneka
iz Kozojeda, koji je sve sjednice opinskog vijea zavravao rijeima: Zbogom,
gospodo, lanovi smo jedne opine, ali, uvaeni zbore, svima nam je svakim danom
sve to gore!
Taj dakle nchodski naelnik naredi da se podignu slavoluci, a jer je on bio ovjek
koji je volio sve naroito, dao se na izmiljanje natpisa za jedan slavoluk. Dva dana
prije sveanosti pozvao je k sebi slikara, zatvorio ga s platnom u stan i nije ga uope
pustio kui. Taj su natpis pribili njih dvojica nou na slavoluk, prekrili ga platnom da
ga ne moe nitko proitati, te su ekali jutro dok doe car.
Doao car, policajac skinuo platno povukavi za konopac i ljudi proitae na
slavoluku krasno naslikan natpis:
Gelobet sei Jesus Kristus!
Jetzt kommt Jozef Franciscus!
360
te je upitao naelnika: Je li ljetina ove godine dobra? Da nije padala kia, bilo bi
lijepo, odgovorio mu je taj naelnik, neobrazovan ovjek: Velianstvo, ra ima
lijepo zrno, penica je sjajna, repe ima dosta, ali krumpir je ove godine lo, za
sraku.
Car ga nije razumio pa upita pobonika i taj mu je objasnio da je to puki izraz kad
je neto napola trulo, pa se veli da je to za sraku. Poslije nedjelju dana stie car
u Perov, te mu je ondje kotarski predstojnik predstavio upravitelja kole. Ali car je
primijetio da ga je pozdravilo malo djece, pa upita upravitelja to je tome uzrok.
- Velianstvo - promuca uitelj - u mjestu vlada epidemija ospica, pa je polovina
uenika bolesno...
361
- Laden... ladet!
Kadet je paljivo promatrao i bio je blijed kao krpa, steui u ruci revolver. vejk
koji jo nije nita vidio, kleknu kraj njega i radoznalo upita:
- Pokorno javljam, gospodine kadete, gdje su Rusi? Ja ne znam kako oni izgledaju.
Jo nikada nisam vidio Rusa. Madara sam vidio dosta.
Kadet ga privue k zemlji, isprui ruku s uperenim revolverom i vejk tada spazi
neprijatelja.
Izmeu kuica vucarala se tri ruska vojnika: dva stara, bradata, i jedan malen i
mlad, gotovo jo dijete. Ili su lijeno, vukui noge za sobom i ljuljajui se u hodu
kao medvjedi, a puke, vezane komadom konopca, bile su prebaene preko
ramena. Ili su bespomono i beivotno kao ovce koje su ve tako izmorene da se
ne mogu maknuti s mjesta, a itav je njihov izgled izraavao misao koju su nai
vojnici izricali pjesmom: Tres amo, tres tamo s nama nee pobijediti, tres amo, tres
tamo, nama je to svejedno!
Zastali su i dogovarali se o neemu, na prostoru izmeu kuica gdje su iza dvorita
leali kadet i dva borca iz protivnog tabora. Kada je kadet vidio da vejk, izvrujui
njegov nalog da nabije puku, gura u nju magazin metaka u suprotnom pravcu nego
to se nalazi rupa u zatvarau, istrgnu mu puku iz ruke, nabi je sam i vraajui je
572
vejku proapta:
- Stoko jedna, ne zna ni puku nabiti! Nianite dobro! An!
podie revolver.
364
363
- zapovjedi otrije i
Nije dospio da izgovori: Feuer! jer su vejkovi prsti povukli njegovu naoruanu
ruku k sebi, te vejk proguna:
- Isuse i Marijo, gospodine kadete, ta ne mislite ih valjda ubiti! Pa oni nam nisu nita
skrivili! Gospodine kadete, pokorno javljam, ako opalimo pa ih ne pogodimo, oni
onda mogu nas ubiti. I oni imaju puke, i to kako duge! Moda je to, gospodine
kadete, izvidnica, a iza njih ide valjda itava divizija. A moda su, gospodine kadete,
samo njih trojica, te su zalutali kao i mi. Ako ih ustrijelimo, moramo im kopati
grobove, a to, gospodine kadete, po takvoj vruini nije ala, nego muka boja.
vejk se uivio u misao da su i Rusi zalutala izvidnica, te je njegova simpatija prema
njima rasla. Obujmio je rukom kadeta tako jako da kadet nije mogao ni disati, pa
mu je oduevljeno aptao:
- Zamislite, gospodine kadete, da su i oni izgubili svoju jedinicu! Oni e sad lutati po
svijetu, nijedna ih pukovnija nee primiti, nitko im nee dati ni vojniku plau ni
hranu. Oni misle o tome kako da se dadu zarobiti. Oni su valjda uli za nas, pa
misle da emo ih mi vui sa sobom i brinuti se za njihovu prehranu. Ali, gospodine
kadete, prevarit e se u raunu. Nama komandira gospodin kadet Biegler, a on nije
takav vol da bi skupljao rusku nahoad i posvojio je.
vejk je privijao kadeta k sebi sve jae i jae. Rusi su se dotle sporazumjeli i poli
dalje vukui noge. vejkov je zagrljaj oslabio, pustio je kadeta i pokazujui mu
iljke dugih i etverobridnih bajoneta ruskih osamljenih vojnika koji su se udaljavali,
ree blago i oinski:
- Gospodine kadete, sad smo sebi spasili ivot. Ja nisam kakljiv, ali mislim, kad
nekoga pokakljaju onakvom akalicom, da to ba nije ugodno.
Kadet je utio ne naavi valjana odgovora. Uinilo mu se ak da vejk ima pravo.
Ako su tu tri Rusa, moe ih biti i vie. Pucnjava bi uzbudila itav kraj i tko zna kako
bi se to svrilo.
Udario je preko polja, saginjui se k zemlji to je mogao vie, prema rubu ume.
Tek ondje se oborio na vejka, kako ne bi stradao njegov oficirski ugled, ovim
rijeima:
- Sada komandiram ja! Zapovjedio ja to mu drago, vi izvrite nalog i drite jezik za
zubima! Jeste li razumjeli?
- Pokorno javljam, razumio sam. Sluat u vas i drati jezik za zubima - sloio se
vejk pokorno. - Pokorno javljam, gospodine kadete, izvolite li komadi salame?
Dobra je, suha i s enjakom.
Napredovali su uz rub ume polagano i oprezno. Ali osim stanovnika koji su radili
po poljima, nigdje nije bilo ni ive due. Po podne stigoe na put koji je vodio ravno
na sjever, prolazei kroz visoku i gustu umu.
Kadet je dao odmor, na to su se oba vojnika ispruila u travu, a kadet je pred
sobom rastvorio kartu i putovao po njoj prstom.
vejkov drug, kojega na tom itavom putu nije zanimalo nita nego kako e se
najesti i gdje e spavati, brzo je zaspao, vejk je preko kadetova ramena gledao u
573
meu debla mahovinu, trei je dovozio pijesak, a posljednji je gladio rubove puta
dugim ravnalima, sipajui pijesak rukom na ona mjesta gdje ga nije bilo dovoljno.
Iza njih je stajao porunik i vikao:
- Sto mu gromova, radite to valjano! To treba da bude put kao u schnbrunnskom
parku. Vodnie, recite onima neka voze amo ist pijesak, i to samo najfiniji!
Kadet se upusti u razgovor s tim porunikom, vejk je s velikim zanimanjem
promatrao glaenje rubova, pa onda ree najbliem vojniku:
- Vrlo dobro radi svoj posao. To je tako ist posao kao u crkvi, rekao bi stari
Moravec kad bi te vidio kako lijepo razmahuje tim linealom. Taj je Moravec zidar i
uiva u istom radu. Od koje ste vi zapravo jedinice, drue?
- Drugaru - uzdahnu vojnik - mi radimo najvee budalatine. Kada proe ovuda
jedna eta, tada sve ovo to smo tako uresili nee moi nitko prepoznati. Ili ako
ovuda proe komora ili topnitvo, tada e konji svu mahovinu raskopati kopitima; a
mi je vozimo s mjesta koje je odavde udaljeno itav sat vonje. A izmoreni smo kao
konji od toga glupog posla. Mi smo se ve naradili takvih poslova koji nita ne
vrijede, a moramo ih raditi jer su inenjeri blesavi. Juer smo radili most za komoru
preko nekakvog jarka koji bi svatko mogao preskoiti. Komora je bila golema, oko
etiri stotine kola, koja su stajala jer ne mogu preko jaria; poslali su stoga po nas.
Ja sam, drue, kolar; da su mene pitali, prebacio bih preko vode s jedne obale na
drugu tri grede, na to bih pribio nekoliko cjepanica, rasklopljenih po polovici, pa bi
se moglo preko toga voziti. Ali na je porunik inenjer, pa je on to rjeavao po
planu. Najprije je poslao u selo gdje spavamo po metarsku vrpcu, a to vam je
odavde sat i po hoda. Zatim je tano izmjerio kako duge moraju biti grede, a onda
smo ih morali otesati na etiri brida, pa je zatim poslao po daske koje su dovezli tek
navee, a onda smo jo morali s obje strane mostia podii ogradu. Mi smo, brate,
sve to radili od jedanaest sati prije podneva do tri sata ujutro, a itava je komora
dotle stajala, premda je vozila kruh! Tek je onda pustio kola preko mosta i ve su
prva kola polomila ogradu, a zatim su kotai, gazei duboko, napravili pred
mostiem jamu, pa smo morali dizati kola dizalicom. Tako mi, drue, neemo
pobijediti u ovom ratu. Takav je oficir blesan, a ja mu to ne smijem rei, a ni od
kue mu to nee nitko napisati. Odakle si ti? Mi smo radna eta 36. pukovnije, a
zovu nas drutvom za poljepavanje.
- I kod vas su dakle oficiri tako glupi - ree saalno vejk - ja sam iz 91. pukovnije,
a i kod nas su isto tako blesavi. Mi smo zalutala izvidnica i traimo svoju pukovniju.
Ali jer je va porunik tako blesav, nee na kadet nita saznati o naoj pukovniji.
Kakva vam je hrana, drue?
lan drutva za poljepavanje odmahnu prezirno ravnalom, ali uto pozva Biegler
svoje vojnike i zapovjedi polazak. vejk se jo jednom okrenu vojnicima i ree:
- Dakle, momci, dekorirajte to lijepo! Kada se vratite u civil, moi ete na
veteranskom plesu dekorirati dvorane.
Kadet zaista nije saznao nita vie od onoga to mu je rekao pionirski kapetan: Rusi
su se zaustavili kod Broda i utvruju se; jamano su odluili da Austrijance ne
putaju dalje u Rusiju; o tome gdje bi bio bataljon, porunik nije znao nita.
Smrkavalo se, bili su ve umorni, pa se kadet nije protivio kad je vejk postrance
575
od puta otkrio nekakvu kolibu, jamano lugarnicu. Poli su prema njoj; stari ih je
lugar primio dosta ljubazno, te su od njega doznali da je prekjuer i juer prolo
ovuda mnogo vojske. Posljednji su Rusi proli ovuda prije etiri dana.
Lugarova je ena pripremala za veeru krumpir i mlijeko. Kad je vejk to vidio,
stavio je u pe velik lonac vode i poeo u njoj pariti kokoi i pilie.
Vidjevi vejkov provijant, kadet je sa zadovoljstvom ustanovio da osjea elju za
jelom, a njegov podreeni vojnik, vidjevi poudne Bieglerove poglede, nije mogao
zatajiti svoju dobru duu:
- Ta rekao sam vam, gospodine kadete, da vas neemo napustiti. Od kokoi skuhat
u juhu, a pilie u ispei. Dobro je to se nismo zadrali ubijanjem onih Rusa, bar
emo imati veeru na vrijeme.
Dvije kokoi i tri pileta nestadoe za tren oka na gozbi u izgubljenoj lugarnici;
preostala tri pileta zamota vejk paljivo u rezervne obojke i smjesti ih u teleak
podrigujui se:
- Sad im se ne moe vie nita dogoditi.
Ujutro su poli na put a lugarica se opratala s njima i uvjeravala ih da e se za njih
svako jutro moliti bogu, ali je nemirnim i briljivim oima prebrojavala svoje kokoi.
Odjednom joj se razvedrilo lice pa ree:
365
opet ovdje?
- Nema valjda mrenu na oima, da me ne vidi - ree vejk ganuto. - Dat u ti
komad piletine, mi smo zalutali, kadet nije imao ispravnu kartu. Ovo pile je tvrdo.
A kad je doao sluga Baloun i zagledao se u Mareka koji je gledao kosti, tako
alosno i tako poudno da su mu curile iz usta sline, vejk ponovo razveza teleak i
razmota obojke:
- Jedi gade, spremio sam i za tebe komadi kokoi! Mislio sam na vas, momci, i
danju i nou. to je bilo s vama?
- Mi smo se potucali po svijetu - odgovori jednogodinjak pregrizavi prepeenu
kost. - Mi smo lutali amo tamo kao da putujemo oko svijeta. Ali, vejku - nastavi
znaajno - zbog ovog pileta napisat u o tebi divnu priu u povijesti pukovnije.
I Marek izvue iz depa nekakve papire te poe deklamirati:
- ita li kadgod u opisima bojeva - pa makar to bilo spomenuto samo uzgredno i
kao epizoda - o posljednjem momku kod topa, zamisli se i dobro zapamti
njegoyo ime i sjeaj ga se s potovanjem. Jer pojam posljednjeg momka kod
topa obuhvaa u sebi toliko duevne snage, toliko ivane jakosti, toliko
natovjeanske nepobjedivosti da e premalo kazati svako njegovo uvrtenje u
koju vrstu vrlina i da e svaki pokuaj da se njegovo djelo okrsti obinim nazivom
hvale samo umanjiti njegovu veliinu. Pokuajmo jednom prodrijeti u blie
okolnosti ove situacije! Neprijatelju je polo za rukom da pronae nau bateriju i
za kratko vrijeme obasuo je paljbom tu taku. On alje granatu za granatom,
rapnele padaju jedna pokraj druge, eljezna kia prti na sve strane i kida bez
milosti na komade sve ivo na to naie. Teka tanad bui u letu i s praskom
udara o kovinu naih topova, savija je, iskrivljuje, unitava i zabija u zemljino
drijelo.
Na razrovanoj zemlji lee mrtvi i teko ranjeni, jedan za drugim pada i gine, te je
jo samo jedan top sposoban za borbu i samo jo jedan ovjek sposoban za
577
579
V. VORWRTS! VORWRTS!
366
U ratu igra veliku ulogu rafinirano i postepeno otupljivanje osjetila svih vojnika i
hranjenje njihova duha nadama.
Kad bi prosjenog graanina, bilo obrtnika ili trgovca, digli iz kue od njegova alata
ili od buradi pekmeza, kao to djeaci uzimaju vorke iz gnijezda i poslali ga ravno
na frontu tako da ve u roku od dvadeset i etiri sata lei u rovu nasuprot
neprijatelju, moglo bi se dogoditi da bi jednoga dana pola vojske visjelo po
borovima u umi i na ljivama uz putove. Objesili bi se od oaja jer ne bi mogli bez
ikakva prijelaza podnijeti takve strahote.
Zato se sve razvija po etapama, jedno za drugim, u postepenom porastu, kao
uzimanje arsena od prve pilule do desete, svaki dan po jedna vie.
Najprije prljavtina u kasarnama i prostota oficira; runo postupanje pod lanom
maskom brige; mizerna hrana, odvratni leaji, zatim natiskanost u vagonskom
smradu, izmorenost i patnje na marevima, pa svakidanje nade da e se to sutra
svriti, da nee biti nita zlo i da se nikomu ne moe nita dogoditi.
Nada da e sutra biti svemu kraj spreava da se vojnici ne pobune ili ne ubiju sami
sebe, a to to ivot postaje sve zvjerskiji i pretvara se u pakao utjee na to da se
vojnik ne boji smrti i da je u opasnim situacijama ravnoduan. To je duevno stanje
koje je izrazio Havlek rijeima: Ja, austrijski dravljanin? Pa to se jo gore moe
dogoditi?
Zato, kad su oficiri sutradan ujutro vijeali i kad je stizao glasnik za glasnikom, a
telefonisti su skupljali ice, vojnici su vejkova bataljona stajali ve tako tupo kao
ovce pred vratima klaonice.
Nitko nije vie nita govorio, svi su postali strahovito povueni u sebe. A kad su
najednom zagrmjeli ispred njih topovi tako blizu da se pod nogama potresla zemlja,
te su naas zatutnjili i teki topovi iza njih, svaki je samo poblijedio i pogledao
susjeda kako i on gubi boju. Uzbune nije bilo, nije bilo razloga za uzbunu; vojnici su
580
i sami navukli teleake na lea i svi su pri tom mislili: Kad udarimo u bijeg, odbacit
u teleak. Neu se s njim natezati.
A onda je kapetan Sgner viknuo: Mirno!, popeo se na prazno bure i poeo
govoriti.
Podsjeao je vojnike na njihovu prisegu da e vjerno braniti svoju zastavu; istakao
je da su neprijatelja protjerali ve gotovo do granice, jo nekoliko metara, pa e
Rusi na koljenima moliti mir. Zaklinjao je vojnike neka se ne boje, da e ih on
povesti kroz eljezni zid, i neka sauvaju slavu eljezne pukovnije koja nije nikad
uzmakla, nego je uvijek pobjeivala. Tvrdio je da emo se to prije vratiti dragim
obiteljima, u naruje ljubljenih ena, to prije doe do odluke na bojnom polju.
Rekao je da je na slavni saveznik Vilim (podoficiri su gurkali vojnike: Viite:
ivio! Hoch! ili emo vas vezati!) reenicom Prije nego padne lie, bit ete kod
kue mislio na ovu jesen i da je to istina. Velikih i opasnih bojeva nee biti, jer
Rusi nemaju ime pucati, a granate ve nabijaju samim pijeskom. Ako bude tko
ranjen, neka sam povee ranu i ode na previjalite. Ako bi iz strategijskih razloga
bila izdana naredba za uzmak, ranjenike valja uzeti sa sobom, a ne ostaviti ih da
lee na bojnom polju. Laki ranjenici neka nita ne odbacuju, nego neka uzmu sve
sa sobom, osobito puku, i donesu na previjalite, gdje e se to od njih preuzeti.
Puka, vojnici, nije emika, raspalio se on, da bi se mogla ispei za par minuta.
Ako se vratite bez puke, to znai da izruujete u smrt druga koji se nee imati ime
braniti protiv neprijatelja. Tko donese puku, dobit e pet kruna, a tko ne donese,
nee dobiti dopusta nakon izljeenja ili smrti. A sada kliknimo naem vrhovnom
zapovjedniku i caru: Hura, hura, hura!
Vojnici viknue, iako ne ba vatreno: Hura, hura, hura! a kapetan, siavi s
bureta, nastavi sad ve neslubeno, manje sveano i oinski:
- Ne dajte se zarobiti jer iz Rusije se neete vratiti kui valjda ni za deset godina. Ali
ako tko ipak pogine, ena e mu dobiti trista kruna. Uostalom, ne moemo ivjeti
do sudnjeg dana. Ili moda eli tko od vas vjeno ivjeti?
I zagleda se u vojnike i pogled mu zape na vejkovu licu tako prodorno da je vejk
istupio iz reda, salutirao i rekao:
- Pokorno javljam, ja ne elim.
Zatim pade zapovijed Naprijed mar! i bataljon je krenuo, ali je sad ve svaka
kompanija ila drugim pravcem. Topovi su pucali sve otrije i ee; vatra je bila
uzastopna. Proli su kraj baterija i vidjeli kako se nakon svakog pucnja zrak ustalasa
i top poskoi. Topnici su kraj topova skinuli bluze, zavrnuli rukave, a znoj je s njih
samo curio.
vejk je koraao uz Balouna odmah iza Luka. Gorostasni mlinar se molio drei
sklopljene ruke na fieklijama, a vejk ga je tjeio:
- Ne boj se! Kada te ubiju, ena e ti dobiti sto pedeset forinti odtete. uo si to je
rekao kapetan. Za vranu daju lugarima tri krune, a za kunu ili tvora krunu, za lisicu
pet. To je tako stupnjevano da eni pripada za mua i djeci za oca ba trista kruna.
Najednom grunu topovi negdje u daljini, a iznad glava vojnika preleti neto sa
stranom tutnjavom. Oni koji su bili na fronti prvi put, radoznalo se osvrtahu, a stari
vojnici rekoe sa sigurnou:
581
Linnenburg.
- Jezik za zube! Isuse i Marijo, alju nam ovamo djecu koja bi jo trebala dojilju oajno viknu narednik.
Streljaki se stroj razvio. Vojnici koji zbog slabog vjebanja nisu znali to treba da
582
fronti pet mjeseci, bio sam u osam bitaka, a nisam ispalio ni jednu patronu. Ne ubij,
pa nee ni tebe ubiti! Ne osakauj drugoga, pa se ni tebi nee nita dogoditi! Nad
nama je sudbina, a sudbina je pravedna!
Glas koji je posljednji govorio bio je najkrasniji cvijet ljudske kulture. Vojnik iji je
to bio glas vrijedio je vie nego najslavniji pjesnici, slikari, kipari i glumci zajedno.
Bio je to ovjek koji nee da ubija i koji nee da njega ubiju.
vejk je osjetio ive simpatije prema tom ovjeku koji nee da puca. Htio ga je o
tom poblie zapitati, ali se vratio Luk, sasluavi i drugog ordonansa, i viknuo:
369
Javilo se i rusko topnitvo i izbacivalo preko ume rapnele, ali to dalje, sve rjee.
- Nemaju municije - apnu porunik Dub Luku - i danas e bjeati. Ala emo ih
goniti!
- Jo ne bjee - posumnja natporunik - ini se da e doi do borbe s bajonetama.
vejku - okrenu se natrag - ne zaboravi da si ordonans, i dri se uz mene. A ti,
Baloune, da mi se ne izgubi s konzervama! Ako budem ranjen, poi e sa mnom
kui!
Bosanci su imali dobar nos. Kad je poelo zalaziti sunce, pojavie se iza umice
kola, natovarena burau. Dijelio se rum, jedinica za jedinicom prilazila je s
uturama k buradi, a tko ga je znao popiti i vratiti se, dobio je ponovo. Djelovanje
se brzo pokazalo, raspoloenje je poraslo: Jebem ti boga, oi i srce ulo se sve
ee i s jaom prijetnjom. Nijemci su poeli pjevati Ich hatt' einen Kamaraden
a meu esima jedan se potpuno opio, ustao i drei se za brezu poeo vikati:
370
372
Vorwrts!
Masa ljudi navali na opkope da prijee na ubijanje izbliza, da ubode bajonetom u
trbuh ili u prsa ono to je jo ostalo ivo od tanadi puaka, rapnela i komada
granata. Tek to bi izali iz opkopa, osulo bi ih paljbom austrijsko topnitvo. ulo se
kako netko vie u telefon:
- Zakljuna paljba! rapnele - granate!
Tehnika ratovanja bila je savrena: koga nije mogao odueviti rum, tomu je
pomagala pucnjava za petama.
Gomila je povukla i vejka. Preletjeli su za sekundu nekoliko koraka to su ih dijelili
od ruskih rovova, ali rovovi su ve bili prazni. Osim mrtvih i ranjenih koji su leali
svinuti na dnu, vojnika tu vie nije bilo. Sve je na vrijeme uzmaklo.
- Ne zadravaj se! Vorwrts, vorwrts! - nareivali su oficiri. Vojnici prijeoe
opkope i uoe u mrak. vejk je ostao sam meu ranjenicima.
- O momci, ala vas uredie! - ree samilosno napajajui ih vodom iz svoje uturice.
- Zar niste mogli prije pobjei odavde? Nema vam ale s naom vojskom! Pa i
civilist, kad je pijan, moe nanijeti ovjeku teku tjelesnu povredu.
Vojnici se zaas poee vraati. Rusi su nestali u noi kao da su u zemlju propali, a
vojnici su, vukui iz opkopa mrtve i ranjene i predajui ih bolniarima, grdili:
- Sto mu gromova, sutra emo ih opet goniti. Ali sad vie nee stati sve do Moskve.
Kau da su Nijemci ve kod Varave. Ako ih svaki dan ispraimo kao danas, bit
emo s njima brzo gotovi!
- Ima li ih jo mnogo, drugovi? - upita vejk. - Bilo bi dobro da ih podijelimo na
toliko dana koliko e trajati rat, svaki dan jednaku porciju. Nije dobro suvie
pretjerivati. Bio je tako u Mladoj Boleslavi blagajnik tedionice, neki gospodin Wild,
koji je krao iz blagajne polagano, jednakomjerno, da ne bude sumnjivo. A ipak,
premda je uzimao svaki dan po malo, ipak je potpuno pokrao tu tedionicu. Ili neki
Drozd iz Svetovclavske banke; on je krao polagano i oprezno tako da to nije
primijetio ni sveti Vclav, samo su najednom nali praznu blagajnu. Ne valja, ako i
postoji apetit, da se proguta itav svijet, ne valja, velim, otvarati na nj gubicu
odjednom. Tako je ve mnogo ljudi iailo eljust. Na je car pedeset godina
vladao u miru dok se nije valjano spremio za rat. A gospodin Drozd je potkradao
Svetovclavsku banku punih etrnaest godina.
Neki se lik probio do vejka i pao mu u naruje s usklikom: - vejku, i ti si iv?
- Jesam - obradovao se vejk. - Marek, dobrovolje, i tebe dakle nije zadesilo
nikakvo zlo? Ja sam ve mislio da te vie nikada neu vidjeti i da te ve voze u
bolnicu.
- Kapetana Sgnera odnesoe bolniari - ree netko pokraj njih. - Kau da ga je
587
granata onesvijestila.
- uti radije, kakva granata! - odsijee netko drugi.
- On ima pilule od kojih se odmah onesvijesti; dobio ih je od doktora. Vidio sam ga
ve triput na fronti, i nikad nije dospio dalje od prve bitke. Padne u nesvijest i pada
dotle dok ga ne otpreme u bolnicu u pozadini. Da, da, oficirima je fino, oni se
poznaju s doktorima. A ti ne moe kui dok ne donese na previjalite glavu pod
pazuhom.
A Marek, nagnuvi se prema vejku, doda:
- I ja sam ve uo za te pilule. No ja nemam odvanosti da sam sebi neto
napravim. A ipak ovdje konano ubiju ovjeka.
- Jutro je mudrije od veera - ree vejk mudro. - Mislim da bismo sada mogli lei.
A kako je ondje dalje, jeste li ta vidjeli?
- Nita - zijevnu Marek - samo tri ruska topa i nekoliko strojnih puaka. Ostavili
smo to ondje, nitko nije ni mario za to. Strano smo umorni!
I podigne ovratnik kabanice i zaas zaspi, vejk je jo malo puio, pa kad ga je neki
kapral pozvao da poe na strau, uze puku i otide onim pravcem koji mu je kapral
oznaio.
Nakon nekoliko koraaja spotae se o neto i uz svjetlost lule pogleda dolje; pred
njim je leala otkinuta noga u izmi zajedno s komadom crijeva i elucem omotanim
oko sare.
- Jadnie - poali ga vejk - i ti e morati u dva maha na posljednji sud. Bolniari
se nisu s tobom namuili, a i dobro je kad ovjeka ne proklinju poslije smrti.
Poslao je na spavanje vojnika, kojega je zamijenio na straarskom mjestu, i poao
dalje. Nakon nekog vremena razabrao je u tami topove koji su stajali na polju i bili
cijevima okrenuti prema onoj strani odakle je doao. Postrance su stajale dvije
strojne puke.
- Gle, njihove su strojne puke na kotaiima - zaudio se vejk. - To je dobro, bar
ih ne moraju vui na leima.
Provukao je remen kroz jednu strojnicu, a drugu uhvati za kundak rukom.
- Hajdemo dakle! Hijo, hijo!
Kotaii zakripae i vejk poe natrag. Zaustavio se na straarskom mjestu, a kad
ga je poslije jednog sata doao zamijeniti neki vojnik, odvukao je strojne puke do
samog opkopa i blaeno pod njima zaspao.
U osvit zore opkopi oivjee. Podoficiri su budili vojnike:
- Vergatterung!
375
zarobio sam juer u napadaju, nisu namazane, pa kripe na njima kotaii. Pokorno
molim, ja ovaj ratni plijen predajem svojoj pukovniji da je to vema proslave u
novinama.
- vejku - iskosi se na njega natporunik nastojei da bude strog - znate li to eka
ordonansa koji se u borbi udalji od svoga zapovjednika? Barut i olovo!
- Pokorno javljam, ja to ne znam - dobroudno odgovori vejk - ja sam vas,
gospodine natporunie, ekao, znao sam da e vam bez mene biti teko i tuno, ali
me zbog toga htio ustrijeliti neki husarski natporunik. Pokorno javljam, pobjeda je
naa, i to bez iije pomoi, pa se sad vie neu ni koraka udaljiti od vas, gospodine
natporunie. Pokorno javljam, hoe li se i danas fasovati rum?
- O, gospodine vejku - javi se uto porunik Dub - kuda ste se vi skitali? Uvjeren
sam da niste ispalili ni metka. Vrlo se udim to jo nisam uo da je vejk ve kod
Rusa.
vejk ga pogleda i htjede neto rei, ali ga pretee natporunik Luk. Pokazujui
vejkov plijen, ree otro poruniku Dubu:
- vejk je hrabar vojnik i predloit u ga za odlikovanje malom srebrnom kolajnom.
Sino je u napadaju zarobio dvije strojne puke.
I obrativi se vejku, ree mu poluglasno:
- vejku, budalo, iz kojeg si to starog eljeza dovukao amo?
Nije bilo vremena za odgovor. Na drugoj strani zagrmjee odjednom topovi i tri
granate, poslane u austrijske linije, prasnue tako blizu da je vejk rairio ruke:
- Gospodine natporunie, pokorno javljam da Rusi sad pucaju iz onih topova kraj
kojih sam juer zarobio ove maingevere. Otkud drugud ne moe biti.
- Vi ste zarobili topove? - upita Luk. - A zato ste ih ostavili ondje?
- E, gospodine natporunie - uzdahnu vejk - topove ja ne mogu vui. Pokorno
javljam, to je teko i za dva para konja.
Paljba je na ruskoj strani postajala sve jaa i ea; poslije pola sata vidjela su se i
pojaanja koja su Rusima dolazila u pomo. Ila su u gustim i punim redovima,
mirno i odluno, zauzimajui mjesta u prvim linijama i pojaavajui strijelce.
- Pokuat e da nas opkole ili da prijeu u protunapad - pomislio je Luk - svakako
ne misle vie uzmicati.
Njegovo je prosuivanje bilo ispravno. Iz ruskih se redova odjednom zau otegnuto
i dugo: Hurrarara! i Rusi prijeoe u napadaj.
Bataljon se pokolebao, ali je izdrao. Rusi uzmakoe, ali oko podneva njihovo
Hurrarara! opet se prolomi zrakom i natporunik Luk primi nalog za uzmak.
Uostalom vojnici su ve uzmicali i bez naloga. Rusi su vrvjeli sa svih strana i
uzvisina dokle je oko sezalo, kao skakavci, pa je jedva dostajala, da sprijei paniku,
rtva jedne kompanije honveda, odreene da titi uzmicanje dok ne dou Rusi i
377
bataljon bio ve blizu nekog kolodvora gdje je gorjelo skladite, od koga se prenosio
poar na vlak koji je ondje stajao.
Rusi su zastali da popune redove. Predvee su ponovo preli u napadaj. Topnitvo
je rigalo bubnjarsku vatru, neprijatelj se pod njezinom zatitom sve vie i vie
pribliavao Austrijancima. Fronta se nije dala odrati, ponovo se pokolebala i
polagano uzmicala. Doao je nalog da zaposjednu kolodvor. Bataljon je stigao do
njega, ali je rusko topnitvo usredotoilo vatru na kolodvorsku zgradu, tako da se
vlak samo mukom izvukao od propasti.
- Kolodvor treba zadrati pod svaku cijenu! - naredio je brigadir Luku na njegov
izvjetaj koji je poslao po ordonansu.
- Recite neka ga doe uvati sam gospodin pukovnik - izdera se Luk na vojnika. Tamo se ni maka ne moe odrati.
Probili su se ipak sve do kolodvora, ali ih je spremno topnitvo obasipalo pravom
kiom rapnela. Vojnici su se razbjeali i rasprili, tako da je Luk mogao samo
psovati:
- To je, sto mu gromova, prava komedija!
- Pokorno javljam - vikao mu je u uho vejk - na je etvrti vod potpuno uniten od
granata. Gospodin porunik Dub...
Granate im zafijukae iza peta, rasprsnue se i obasue ih ilovaom, a vejk, trudei
se da nadjaa paklenu buku, vikae natporuniku:
- Gospodine natporunie, bit e najbolje ako odemo odavde. Ta oni, sto mu
avola, pucaju po nama!
Vojnici su sad ve bjeali u grupicama, sagnuti prema zemlji. Tek daleko iza
kolodvora, kraj borove umice polo im je za rukom da ih zadre i ponovo okrenu
prema neprijatelju. Legli su na zemlju i kopali lopaticama aneve u prhkoj ilovai, a
zatim su opet sazivali jedinice na okup. A kad se vidjelo da od jedanaeste kompanije
fali gotovo cijeli etvrti vod, prie vejk komandantu Luku, stade mirno i
podigavi ruku na pozdrav ree:
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, nismo imali vremena da pokupimo
gospodina porunika Duba, kao to je naloio gospodin kapetan Sgner da
ponesemo sa sobom i ranjenike. Pokorno javljam, ne bismo ga mogli pokupiti do
veera jer ga je pogodila granata i rastrgala ga na tisuu komada.
- Tako je dakle Dub otpjevao svoje - pomisli Luk - ali o tome mu valjda nije nita
rekao njegov kotarski predstojnik.
- A naglas ree: - Gdje? Zar kod kolodvora?
- Da, ondje ga je zadesila ta nesrea - potvrdi vejk - kada su Rusi onako tukli po
kolodvoru. Isuse i Marijo - viknu odjednom - ta i ja sam izgubio svoju lulu!
I poe pregledavati depove, opipa i torbu, otvori i nabojnjae, ali luli ni traga. A
vejk zatim ree Luku tako iskrenim glasom kakav on jo nikada nije uo od
njega:
- Sve to to nam se dogodilo sitnica je. Gospodin porunik je svoje zavrio, ali kako
u ja ivjeti bez svoje lule?
Iz vejkovih oiju izvirala je beskrajna alost i tuga, koja je prela i na Luka, ali
se u njega pretvorila u bijes na itav svijet u kojem su mogue takve gluposti. Luk
590
Ja te neu ni gledati,
ja se ljutim na tebe!
Ode vijenac zeleni
koji ekah od tebe!
vejkova ratna pjesma odjekivala je uz grmljavinu topova, a vejk je, nastavljajui
pjesmu, doao do mjesta gdje ranjeni vojnik odgovara djevojci da nije morala
polaziti s vojnicima u kasarne i vjebati s njima proste vjebe na krevetu. A onda
zamuknu jer je u blizini netko stenjao i plakao.
vejk poe za glasom; iza skladita, na drugoj strani, leao je na trbuhu mlaahan
vojnik koji je puzao prema vejku opirui se o laktove. Nogavice hlaa bile su mu
pune zgruane i pocrnjele krvi, pa se vukao, stenjui pri svakom pokretu, kao
maka kojoj su prebili stranjicu.
Kad je ugledao vejka, sklopio je ruke:
379
593
Iznio je bocu pred kolodvor i uao u skladite. Bilo je napola prazno, samo se u
jednom uglu nalazilo nekoliko poluizgorjelih sanduka, vejk poe da ih pregleda,
uklanjajui se palim gredama koje su gorjele. Izvukao je bajonetu, gurnuo je pod
poklopac gornjeg sanduka i zavrnuo. Daska je zakripala, i vejk iz dubine due
uzdahnu:
- Naao sam! Bog me nije zaboravio.
U sanduku su bile ruske mesne konzerve, i vejk ih bez oklijevanja uzme iz
sanduka i iznese u skutu kabanice napolje, prema boci s vinom. Zatim ode k
ranjeniku, uze svoju torbu i odnese konzerve u jamu.
Granate su udarale u ruevine, ali vejk se na to nije obazirao. Odvukao je bocu u
jamu i prenosio marljivo konzerve i dalje, kao mrav.
Ranjenik je ve bio okruen konzervama kad je vejk istresao iz torbe i posljednji
obrok i uavi u jamu konstatirao:
- Nanio sam hrane kao vrabac u svoje gnijezdo. Ali sada neka ne misle da e nas
odavde ispraiti.
Otvorio je nekoliko kutija i poao s njima do vatre iza zida. Zatim se vratio s
ugrijanim konzervama i uivao:
- Drue moj, Rusi imaju izvrsne konzerve To je kao pisana peenka s lovorovim
liem.
I bacie se na jelo i pie. Vino ih je grijalo, a iz eluca se po tijelu zajedno s
toplinom irilo veselje. Eksplozije rapnela i granata djelovale su ve podveer samo
kao pratnja pijaniste uz solo-pjevanje tenora kad je vejk u jami zapjevao:
Jedan sat je ura nou udarila
kad me moja draga otpratila.
Otpratila do zelenog gaja,
slavuj pjev pjesmu oprotaja.
Slavuj pjev s daleke hridine:
Priekaj me, draga, pune tri godine!
Tri godine ekati je mnogo,
594
Schrder.
A na to se vojnik isprsi:
- Pokorno javljam da sam ga zaposjeo nou u ponedjeljak i da sam ovdje izdrao
gladan i edan sve do danas, jer, pokorno javljam, nijedan vojnik ne smije otii sa
straarskog mjesta bez naloga starjeine, a ja nisam od vas dobio nalog da napustim
poloaj. Pokorno javljam, imam jednog ranjenika i prostrijeljenu lulu.
- Vi ste iz moje pukovnije? - zaudio se pukovnik. - Od koje kompanije?
- Pokorno javljam, ja sam vejk, ordonans jedanaeste markompanije - ree vojnik
znaajno i pogledavi u stranu nastavi sa eznutljivim i zamamljivim pogledom:
- Ono je moj komandant, gospodin natporunik Luk.
- Gospodine natporunie Luku - ree Schrder sveano stavljajui ruku na
vejkovo rame - predloite ovog vojnika za odlikovanje velikom srebrnom
kolajnom za hrabrost pred neprijateljem i za uzorno vrenje ratnih naloga! To je
pravi vojnik i takvi su junaci potrebni naoj vojsci. Njegovo djelo neka se istakne u
dnevnoj zapovijedi i neka se proita vojnicima! Servus! - i izvadivi iz depa
dvadeset kruna, prui vejku ruku.
vejk predade ranjenog Poljaka bolniarima natrpa u torbu konzerve, istoi u olju
posljednje vino i uputi se prema umi k svojoj eti, gdje sazna da je telegrafist
Chodounsk ranjen u glavu i da je dobrovoljac Marek ve u ponedjeljak ujutro
otiao na previjalite s prostrijeljenom rukom.
- Tako su obojica stradali, vjerni moji drugovi - uzdahnu vejk - a ja ih nisam
mogao ni otpratiti na njihov posljednji put. Baloune, mi smo kao Mohikanci. Uzmi
konzervu, pa e mi latiti kolajnu kada dobijem signum laudis. Jo danas u
381
Taj je list dao povoda za veliku religioznu debatu izmeu Balouna i vejka, u koju
se uplelo i nekoliko Poljaka koji su stali na Balounovu stranu, vejk je tvrdio da
Baloun lae kao pas, a Baloun se pozivao na svjedoanstvo boje da se ono s
granatom dogodile ba onako kako on pie. Gledite poljske gospode katolika bilo je
u toj stvari jasno i bez ikakvih izuzetaka: ako netko izae iz boja iv i zdrav, to
znai da ga bog voli i zato ga uva, a ako kome prostrijele grudi ili mu izbiju mozak,
to znai da ga bog takoer voli pa ga je zato uzeo k sebi. Vjerovali su u to dosljedno
i branili su to gledite kao to rimski papa brani svoju nepogreivost. Bog po njihovu
shvaanju ini dobro i zlo iz iste ljubavi.
- Baloune, ti si blesan - ree vejk protivei se tome miljenju - granata se u letu ne
moe ni vidjeti, a Rusi i nemaju topova od etrdeset i dva centimetra, jer bi
gospodina kodu u Plzenju zatvorili kad bi i za njih proizvodio takve topove.
mu rekao: Vidite, Bouek, da vas nisu sauvali vai talismani od hitaca. Da ste se
tako dugo odrali, to je bio puki sluaj. A tada mu je Bouek ispriao kako je
izgubio sve talismane. Lijenik se zamisli i poe ga tjeiti: Ne tarite zbog toga glavu,
poslat u vas u bolnicu u Prag Bouek je tada zaplakao, poljubio doktorovu ruku i
rekao mu: Bog neka vam plati za vau dobrotu, gospodine pukovnijski lijenie!
Da sam znao da u zbog rane doi kui, pobacao bih ve davno sve te gadarije!
- Zasluujete da vam se razbije gubica - pobijao ga dokazima religiozni Poljak. Neka vas kolera uniti, neka vam vrane iskljuju oi, neka vas prva rapnela raznese!
- Brajane moj - uzvrati mu vejk - ta bog znade to e sa mnom uraditi, i nee
dopustiti da mu ti zapovijeda! Kukavelj si ti prema njemu; kud bih on dospio kad
bi sluao svakog vola kao to si ti, kada ga togod moli. Zna bog da su ljudi marva!
***
- vejku - ree jednog dana natporunik Luk - sutra polaze nae ete u Podhorce.
Naa jedanaesta ide prva. Ondje e vas okupati, oistiti od uiju i dati vam isto
rublje. Pripazi da to ne pobrka, sve je to vrlo vano. Ponovi to sam rekao!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, da sutra polazite s naom kompanijom
u Podhorce kao prvi po redu. Ondje e vas okupati, oistiti od uiju i dati vam isto
rublje. Pokorno molim, gospodine natporunie, zato moramo ii s vama ak u
Podhorce da tamanimo ui? Ja nisam znao, gospodine natporunie, da ih i vi imate
tako mnogo. Mislio sam da se one dre samo nas, priprostih ljudi.
Natporunik pogleda vejka mutnim oima:
- Isuse Kriste, ta ja znam, vole jedan, da e opet napraviti kakvu psinu! Koga da
poaljem s tobom da bdije nad tvojim blesavim mozgom? vejku, neka te uva
gospodnja desnica ako ne izvri sve onako kako ti kaem! Poi e s kompanijom,
razumije se i sa mnom, u Podhorce, pa e se ondje okupati, razumije li, okupati! Natporunik povisi glas: - A onda e obui isto rublje, a dotle e ti dezinficirati
uniformu, te e onda uniformu oistiti, oiat e se i obrijati, oistit e cipele i
puku kao da ide na Tijelovo pucati salve! Razumije li to e sve uraditi?
- Razumijem, pokorno javljam - klimnu vejk potvrdno - dajem potenu rije,
gospodine natporunie, da u ujutro biti kao djevica. Ali, pokorno molim zato
treba da budem tako udeen?
- Zato - odmjeravao je svaku rije natporunik Luk - to e u Podhorce prije
podne stii nasljednik pri-je-sto-lja Kar-lo Franjo Jo-sip i prikopat e ti, vejku,
dvije sre-br-ne ko-laj-ne...
- U Podhorce e stii njegovo velianstvo Karlo Franjo Josip i prikopat e ti,
vejku, dvije kolajne - ponovi vejk blaeno. - Pokorno molim da mogu sjesti. Ja
tu radost neu preivjeti. On e dakle stii onamo sam glavom i vlastoruno mi
prikopati dvije metalne na grudi. O tome u pripovijedati Kod kalea dok budem
iv. Pokorno javljam, gospodine natporunie, moete se pouzdati u mene da u
stii na sveanost u pravo vrijeme. Ondje e valjda biti i djeverua. Posudit u,
gospodine natporunie, sat i lanac od narednika Vanka da bih to bolje
reprezentirao nau kompaniju. Tanost je, gospodine natporunie, vrlo vana. Dok
sam u Budjejovicama sluio vojni rok, tada je trebao doi k nama neki feldmarallajtnant, koji je bio divizionar, pa je htio da odri smotru nae pukovnije. On je htio
599
caru. Ja sam viknuo: Hier! , a on nas je odveo u stranu, na trg pod drveem, da
se ne druimo vie s onima koji imaju ui.
600
Zatim su postavili oltar, dola je muzika, vojni je sveenik sluio misu, zaori Zum
383
On mi prui ruku i ree: Ich gratuliere i ode dalje, drugom slavnom vojniku kraj
mene.
Momci, doite da pomiriete moju desnicu, da ne biste rekli da sam krt i da hou
da zadrim sve za sebe!
Zatim je bio ruak, zajedno s oficirima. Neki je pukovnik sjedio na elu stola, a
nama je vani, kad smo dolazili u dvoranu, rekao jedan kadet:
Vojnici! Junaci! Ruat ete s gospodom oficirima. Sjetite se da imate kolajne, da je
vojska uinila od vas ljude, i nemojte se vladati kao svinje! Jela e servirati u
inijama, i to najprije vama. Ali nemojte misliti da morate poderati sve i ne trpajte
u tanjur previe! Treba da ostane neto i za gospodu oficire. Vi ste, junaci, na gozbi
koju je u znak priznanja vaih zasluga priredio prijestolonasljednik. Nemojte se
dakle prederati i opiti kao da ste kod kue na protenju. Prijestolonasljedniku
triput: ivio, ivio, ivio! Mi viknusmo: ivio!, a kadet, kad nas je posjeo oko
stola, ree:
Gledat e vas gospodin pukovnik. Ako bude tko od vas previe jeo, dat e vas
svezati
A onda su nam konobari donijeli tanjure, noeve i viljuke i dali nam juhu koju smo
601
neki kuevlasnik, gospodin Niki, koji je imao dva sina. Jedan je otputovao u
Ameriku i uoi odlaska pozajmio od drugog brata forintu, koju e mu ujutro vratiti.
No ujutro je zaboravio i otputovao. Godine su prolazile i stari je gospodin Niki
predao kuu sinu kad se sin oenio, i ivio je kod njega kao pravouitnik. I upravo
kad se navrilo trideset godina otkako su se ta dva brata razila, umro je stari
gospodin. Pred kuom su ve stajala pogrebna kola i sveenik je kropio pokojnika,
kadli odjednom stie neka koija iz koje izae neki krupni, solidni gospodin koji
poe uz stepenice. Nitko ga nije poznavao ni prepoznao sve dok nije pao pokraj
lijesa na koljena i zaplakao: Tatice! Bar da te jo tako vidim!
Ljudi su prema tome zakljuili da je to mlai Ji Nikl iz Amerike, i upnik svete
Margarete odra odmah govor o premudrosti bojoj koja je sina dovela do oeva
lijesa u pravi as. Ali im je upnik zavrio, stariji Nikl, Alojz, izvadi iz depa notes
pa ree Amerikancu: Stigao si u pravi as, da mi vrati forintu koju sam ti tada
pozajmio prije nego to si otputovao, kako je ne bih morao sutra prenositi u novi
notes. Ovaj mi je ve sav ispisan. Ispiem obino dva na godinu, pa tako prenosim
ovu forintu iz biljenice u biljenicu ve ezdeset puta u tih trideset godina. Ji, vrati
mi dakle tu forintu!
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, i ja u se tako po tom ubodu sjeati
naeg prijestolonasljednika!
Ujutro je vejk primijetio da mu se na lijevoj strani grudi razvija velika nateklina, pa
pokazujui je Vanku, koji mu je savjetovao da stavlja na nju hladne obloge, ree
lakonski, ne imenujui nikoga:
- Vol jedan, opije se tako da onda bode ljude koji su za nj krvcu lijevali!
603
VI. U OPKOPIMA
Budui da je svaka teorija siva, a vjeno zeleno je samo drvo ivota, svi su
teoretiari nauke i ratovanja doli u kripac sa svojim umijeem ve poslije mjesec
dana ratovanja.
U ekoj je neki profesor izraunao da Austrija moe ratovati stotinu godina i da e
jo uvijek imati dosta brana za utipke, ali ve nakon godinu dana ratovanja nije se
mogla dobiti ni crna emika.
Bilo je izraunato koliko patrona ispali vojnik za jedan sat, a iz vojnih streljana
potjeu tane statistike o tome koliko puta pogodi tane tih patrona u sedmicu, to je
u praksi znailo koliko se tim nabojima pobije neprijatelja. Meutim, vojnici su tri
etvrtine tih patrona pobacali u zahode, a ostale su bez nianjenja ispaljivali u
prozore gospodina boga. Bilo je vrlo tano utvreno koliko neprijatelja pobije
granata, koliko rapnela i koliko zemaljske povrine zahvati njezina eksplozija.
Raunalo se da e se granate bacati na vojnike trupe kao to se kamenje baca u
jato gusaka: a meutim nad topom koji stoji stotinu hiljada pobijedila je lopatica,
koja se dobije za dva seksera i kojom se vojnik ukopao metar duboko pod zemlju,
odakle je mogao poruiti: Pogodite me sada ako moete!
Znalo se koliko se kilometara moe prijei na dan u napredovanju, i izraunavalo se
to prosjeno, poevi od napoleonskih ratova pa do balkansko-turskog rata. No u
ratu se utvrdilo da plot od ica, koje su navuene preko kolia, moe da zadri
vojsku koja napreduje etrnaest dana.
Vojska koja se branila, nastanila se u zemlji; vojska koja je napadala, morala se
neko vrijeme povoditi za njezinim primjerom.
Zemljite na kojem se ratovalo, pretvorilo se u vonjake koji su imali plotove, a iza
plotova su stajali straari - voari i na svakom drvu bila je ipka s lijepkom. Na
plotovima su nedostajali samo natpisi: Stranim osobama ulaz strogo zabranjen!
A straari su bdjeli nad svojim plotom i nad plotom svoga susjeda sve dotle dok nije
stigla zapovijed da treba izai iz vrta i susjeda premlatiti. Da vojnicima ne bude
604
javljam, vratila volju za ivot i pokazala mu kako je svijet krasan; od nje je,
pokorno javljam, dobio triper, pa se iao lijeiti na kliniku, a kad je lijevao u sebe
pivo i jeo hrenovke sa senfom, govorio je obino: Sad ja znam to u uraditi:
pretvorit u ga u kronini pa u im se osveivati do smrti. Zamislite, drugovi,
profesor Janovsky je vladin i carski savjetnik, i on vam rekne medicinarima da mi je
potrebno pregledati prostatu, to vam je neka lijezda u utrobi, a mene zamoli:
Raskreite se i sagnite! te mi, s oprotenjem, gurne prst u stranjicu i okree ga
amo tamo. Samo zamislite, momci: vladin i carski savjetnik pa mi kopa prstom po
stranjici! Anarhist ne bi to napravio ni papi! Eto, pokorno molim, gospodine
natporunie, ja nemam nita protiv inteligencije, nego je ak moram kadikad aliti
u njezinu tekom poloaju. Strogost je potrebna za siromane ljude i netko je mora
provoditi. Kad ne bi bilo strogosti, kolovani bi ljudi morali krasti. I tako, kad je dola naredba da idu na poloaj, da zamijene neki bataljon poljske
pukovnije, natporuniku Luku je laknulo. Bila je to promjena koja je mogla biti
poetak nove promjene i novih utisaka.
Smotra je bila zavrena. Batalion! Mariren, mar! zaulo se sprijeda i bataljon je
poao. U sumrak su doli u posljednje selo Teofiopku, iza kojeg je ve bila fronta.
Odreen je kratak odmor, pa su oficiri poli na vijeanje u tab pukovnije iju su
jedinicu trebali da zamijene. A da vojnici ne bi zalutali, poslali su im vodia koji im
je rekao s mnogo lijepih izgleda:
- Pazite, gadovi, da idete to tie. Cesta kojom emo poi nalazi se pod
neprijateljskom kontrolom i vatrom. Ako ime zatropoete, odmah e nam poslati
nekoliko granata. No ja ne bih htio da poginem zbog vas.
Cigarete se ugasie, lulice nestadoe pod ovratnicima kabanica; vojnici drahu
rukom svoje lopatice da ne udaraju bajonete, i vukli su se kao sjene iz sela u polje.
Ondje su se penjali irokim iskopanim jarkom na breuljak. Jarak se granao na vie
uih ogranaka i sprovodni je oficir slao kompanije raznim pravcima, a sam je iao
srednjim putem na elu kolone. A gore se jarak odjednom svravao, zatvoren
drugim jarkom, u koji su poeli ulaziti iz zemlje ljudski likovi. Izvlaili su se, jer se
nije vidjelo, iz nekih rupa kao gujavice ili hrutevi kad se u travnju ugrije zemlja,
jedan za drugim, u redovima s desne i s lijeve strane, tako da se oficir probijao kroz
jarak, gurao laktom pridole vojnike nagovarao ih priguenim glasom:
- Do sto avola, ulazite unutra! U svaku rupu toliko vojnika koliko ima otvora za
puke! Puke stavite odmah u otvore! Ulazi, smrade, to eka? Treba li da te
udarim nogom u stranjicu?
A oni koji su odlazili savjetovali su im:
- Prosz pana, da ne provirujete glavom! Moskalji odmah pucaju! Prosz pana,
juer su dvojicu ubili, a devetoricu ranili!
Perspektiva je dakle bila dosta primamljiva.
vejk htjede neto upitati, ali uto viknu Luk: vejku, Baloune! i tako je
vejkova interpelacija otpala; ili su za natporunikom, koga je vodi vodio u
stranu, u duboki klanac prema oficirskom opkopu.
Bila je to vrlo duboka jama u koju se silazilo niz nekoliko stepenica. Kapetan koji je
odlazio, kavalirski je ostavio u njoj zapaljenu svijeu, koju je momak htio ponijeti sa
607
- Sancta simplicitas!
A Baloun nije nikada shvatio zato ga je deset minuta kasnije upitao vejk: - uj,
zar ste fasovali toliko ljivovice da je natporunik pijan ve ujutro?
***
U opkopima ljudi su se dosaivali zbog obilja vremena i ivi su trunuli, derani od
prljavtine i uiju. Nisu se umivali, eljali, brijali. Oni koji su bili u blizini potoka
mogli su govoriti o srei, jer su imali bar dovoljno vode. Oni koji su bili podalje
odvikavali su se od vode, jer ii po nju znailo je smrt, olja vode plaala se litrom
ljudske krvi. Voda je bila skupa, a krv jeftina.
Ono malo ovjenosti i inteligencije to je jo preostalo u vojnicima gasilo se kao
eravica u pepelu. Osjetila i uvstva otupjee, vojnici su postali ravnoduni i brinuli
su se samo za jedno: kako e se najesti i spavati.
Bio sam u Karpatima s vojnikom kojega sam od kue poznavao kao ivahnog i
bistrog mladia, ali u opkopima je leao i spavao dvadeset i dva sata na dan, a
preostala dva nije prospavao samo zato to je nou morao ii na strau.
Vani je bilo opasno, vojnici su itav dan amili u rupama. Tako je bilo omogueno
608
da vejk nije imao nikakva drugog posla, nego da se provlai kroz opkope i
raspravlja s vojnicima o situaciji.
Mir se nije pribliavao i nitko vie nije vjerovao nikakvim vijestima. Novine su se
odbacivale s psovkama koje su bile upuene onim blesanima to ih piu i vuku
njima narod za nos.
U opkopima su nicale novosti i meu vojnicima je bilo takvih individua koji su radi
svog zadovoljstva slali u svijet najvee besmislice. No ono to je nosilo znaku
domae proizvodnje primalo se i imalo je uspjeha. Govorilo se o tome i razmatralo
sa svih strana. A injenica to je vejk doznavao neke vijesti od natporunika i to
je neke uvijek sam izmiljao, pobudila je u opkopima respekt prema njemu i davala
obiljeje vjerojatnosti i najveim budalatinama koje je irio po opkopima. Jednom
se pojavio u opkopu s ovom novou:
- Deki, dvanaesta e kompanija u osvit zore demonstrirati protiv Rusa. Trebala je
to biti naa kompanija, ali ja sam pukovniku predloio dvanaestu jer je ona ionako
na izdisaju.
- Boe pomozi, ta e se provesti! - ree desetnik Rytina, seljak iz okolice Kolna. Kad sam bio na srpskoj fronti, takvu je glupost protiv neprijateljskih opkopa radio
na bataljon, a za deset minuta vratilo nas se jedva polovina, te su se grobovi kopali
dva dana. Ja znam da pukovnik nee ni izai iz opkopa; on odrava borbeni duh na
na raun. Kakva to ima smisla, za ime boje?
- Gospodin pukovnik je rekao da emo time pokazati Rusima da ih se ne bojimo objasni stvar vejk.
- On ih se ne mora bojati - javi se vojnik Beka, u civilu tesar.
- Momci, da vidite kakav on ima opkop! Smjeten je ak iza rezervi, samo za njega.
Dubok je oko pet metara, strop smo sagradili od ukrtenih balvana, a na njima su
vree s pijeskom, pa onda gnoj i granje. Boji se da aeroplan ne baci togod na
njega. U takvom brlogu lei kao puh pa moe brbljati o vojnikom duhu.
- Gospodo, znate li to bi bilo fino? Kad bi se na prdonja ogledao u dvoboju s onim
prdonjom koji komandira Rusima - umijea se u debatu frajt Trnka, stolar iz
Peaka. - Recite, gospodo, zar to ne bi bilo bolje: da svaki bataljon, pukovnija ili
divizija s jedne i druge strane izaberu po jednoga ovjeka, a ostali da budu suci
dvoboja? Kad bi Rus ispraio naega, mi bismo izgubili; a ako bi na premlatio
Moskovljanina, tada bi se predali Rusi. Tako se onda ne bi moralo toliko ljudi muiti
da izvojuju pobjedu. Ja sam, gospodo, itao jednom krasan roman o takvom nainu
ratovanja: Sin lovca na medvjede. U tom je romanu glavni junak Old
Shatterhand, koji se uvijek sam borio s Indijancem u ime itave svoje lovake
drube. Osim toga to je crvenokocima tumaio milosrdnost kranske vjere, on je
Indijance i ubijao, ali to je inio nerado. Kad god bi iao na dvoboj s kakvim
indijanskim poglavicom, Old Shatterhand bi uvijek govorio svojim drugovima: Ne
bojte se za mene i uzdajte se u boga, on e mi dati da pobijedim. Ja ga neu ubiti,
ali da znade da sam kranin, odsjei u mu tomahavkom obadvije ruke. Naa nam
vjera, crveni psi, nalae da budemo milosrdni.
- To nije loa ideja - prihvati Beka. - bilo bi dovoljno kad bi se s ruskim Nikolom
pobio sam Vilim ili Franjo Josip. Jeste li uli, momci, to su jedan drugom
609
telegrafirali kad su njihove vlade poele slati diplomatske note? Vilim je, kau,
telegrafirao u Petrograd ovako: Ti si stari Nikola, nita ti nam ne moe, a Nikola
mu odgovorio: Dr' koulju zubima, plai mene: bu-bu-bu; ako te se i svi plae, ja
se tebe ne bojim! A na stari car, vele, da im je obojici telegrafirao: Tres amo, tres
tamo, nama je to sve svejedno! Kad su se ovako zafrkavali, mogli bi se oni i sami
boriti.
- To to pria o Vilimu i Nikoli, to je prava istina - ree odrjeito vejk - ali to to
govore o naem caru, to je bijedno ogovaranje. Na je car primio vijest da mu
Rusija objavljuje rat, s dostojanstvenim mirom, pun pravednog ogorenja, kako je o
tom pisao Glas naroda. Kau da je ministarskom vijeu rekao samo ovo: to vie
neprijatelja, to vie asti i Kad ve nismo pobijedili ni u jednom ratu, tada nam
nije stalo ako jedan i izgubimo ili tako neto slino. A na to je odmah otiao u
kapucinski samostan i ondje se molio i dao fotografirati i ta je slika bila objavljena u
Svtozoru. A bio vam je neki Luke, limar u Dobu i predsjednik veterana, koji
je uo neto o toj slici i namjerice poao u Prag da kupi taj broj Svtozora. Nije
mogao ni pivo popiti kako mu je bilo ao cara, kad ga je vidio kako je oaloen i
duboko dirnut. On je nad tim tako jecao da su u gostionici mislili da je suvie pio, pa
mu je jedan gost savjetovao da proguta pregrt soli iz soljenke. A kad su mu kasnije
ubili najstarijeg sina, a mlai se vratio bez ruke s opaljenim oima, pribio je tu sliku
na zahod, a onda su ga odveli andari. Kau da je u Terezinu.
- Ali ipak bi bilo bolje kad bi se vladari borili meu sobom i pustili podanike na miru
- ostajao je pri svom Beka. - Oni se ne bi morali boriti ni pitoljima ni sabljama
ako se boje krvi. Mogli bi se rvati grko-rimskim ili slobodnim stilom, kao mejkal i
Fritensk, pa bi i to bilo dobro.
- Ne ide to tako, drue - odgovori mudro vejk. - Kad vladari imaju neto meu
sobom, tada se o tome moe odluiti samo u pravednoj borbi, u kojoj se ne moe
varati i u kojoj ima toliko ljudi da se ne mogu dogovoriti za prevaru. Kad sam bio u
bolnici, tada je kraj mene leao neki Pepk Skuhra. Bio je to varijetetski umjetnik,
salonski komiar, brusa i kradljivac, koji je imao izgon iz Praga, i kad ba nije
krao, putovao je po svijetu s cirkusom. Bio je strahovito vjet u kartama, gutao je
noeve, gurao u nos avle od est cola, duvao iz usta vatru, no najvjetije je ipak
krao. Osim toga bio je rva grko-rimskog stila. Jednom mi je priao doivljaje iz
svoga ivota i ispriao mi ovaj doivljaj koji mi se duboko usjekao u pamet. Priao
mi je otprilike ovo:
Imao sam tada dijete s nekom Andom adovom. Bila je to krasna ena,
grofovskog roda, ki neke njemake kneginje, ali je ivjela u Josefovu kao vojnika
kurva. Guram ja brus, a ona kolica i putujemo tako od Jiina do Turnova. Ondje
me je neim razljutila, pa sam ostavio na cesti i brus i nju i pobjegao. Vjeruje li,
drue, da sam se s njom sreo tek poslije tri godine na cesti iza Kralovica kod
Plznja? Otiao sam od nje u Novu Paku, a ondje je bio neki imek sa cirkusom i
odmah me angairao kao neranjiva indijskog fakira, krotitelja tigrova i kralja
dungle. Ali u Paki su prefrigani ljudi, pa nam je cirkus bio prazan. No i imek je
imao samo dva konja, dresiranu kozu i psa koga nisam mogao nita nauiti; osim
toga nastupala je i njegova ena s izvjebanom majmunicom. Skinuli smo dakle
610
platno i poli u Nov Bousov, jer je imek govorio da ondje nije jo nikada bilo
cirkusa, da je to djevianski grad. Odrali smo prvu gala-predstavu, a na njoj je bilo
samo nekoliko djeaka; odrali smo drugu s velegradskim programom, a
prisustvovali su i opet samo egrti; sjedala prazna, elita nije dola. imek se poeao
za uima, telegrafirao u Prag i otputovao u Mladu Boleslavu, odakle je navee
dovezao iz tamparije velike plakate: Grko-rimsko rvanje za prvenstvo svijeta i za
nagradu od deset tisua kruna odrava se u cirkusu imek, danas i svaki dan, do
konane odluke. Ujutro smo oblijepili plakate po gradu, a u podne stigoe iz Praga
tri gospodina koji se nisu nikada nikome predstavili po imenu, i zatraie direktora.
Bili su to ampioni Njemake, Rusije i Portugala, a navee je poela borba; ja sam
bio etvrti, ovjek sa crnom maskom. A lukavi je imek prije toga rekao u
gostionici da je ovjek s crnom maskom jedan graanin iz Bousova. Naveer je
cirkus bio dupkom pun, udo to nije puklo atorsko platno, i borba se vodila po
programu. Mi smo se, drue, unaprijed dogovorili kako e i kada e tko pobijediti,
ali oni su me gadovi bacali amo tamo kao kakvu krpu. Toga sam dana oborio
ampiona Portugala, ali ampion Njemake i Rusije nisu se dali pobijediti. Tek drugi
dan oborih momka koji je igrao Rusa, a cirkus je urlao od oduevljenja. Trei dan
dade imek razbubnjati po gradu da okupljeni ampioni izazivaju na borbu snane
ljude iz Bousova i okolice za nagradu od pedeset kruna. Navee su na predstavu
doli ljudi iz daljine od tri sata hoda, pa sam ja morao dati ampionu Njemake
takvu kravatu da se svalio na zemlju. Poslije predstave sva su se trojica tako opila u
gostionici da su premlatili direktora to im je malo platio, te su jo iste noi strugnuli.
A poslije podne cijepam ja drva iza cirkuskih kola, kadli me odjednom zovne s
prozora direktor imek neka bih doao unutra. U kolima sjedi nepoznati gospodin,
koji odmah ustane i prui mi ruku: Ja sam T'uhek, ovdanji mesar. Htio bih se,
majstore, ogledati veeras s vama, da vidim koliko sam jak. Meni se smrklo pred
oima: bio je to ovjek jak kao bik, ruke su mu bile kao lopate, a noge kao stupovi.
Uhvatim kvaku i rekoh: Drago mi je, no jeste li se osigurali za sluaj smrti? Jesu li
vam opskrbljena ena i djeca? Znate, ja se s amaterima iz principa ne borim surovo,
ali ovjek nikad ne zna to se moe dogoditi. Gospodin T'uhek se raalosti, a
direktor mi namigne da izaem s njime napolje. I odostrag iza kola poe gospodin
T'uhek zbunjeno: Znate, majstore, ja imam snage, o tom nema sumnje, ali ne
znam vae grifove i zahvate, ujte, majstore, dajte mi da pobijedim". Ja se uvrijedih
i rekoh: Gospodine, kako vi to zamiljate? Ja sam ampion Evrope pa da se dadem
pobijediti od vas? Ja sam se ve borio s Petrkom, mejkalom, Fritenskm,
Steinbachom, Ciganieviem i s onim crncem Zipsom i svima sam pokazao kako se
valja boriti. Zar mislite, gospodine, da me ta slava nije nita stajala i da sad mogu
dopustiti da mi je samo tako otmete?
No on je sklopio ruke: Pogledajte, majstore, vi ete odavde otii, a novine nee o
tom pisati. No ja sam mjetanin i ljudi bi mi se smijali do smrti. Ne znate vi,
gospodine, Bousovljane! Molim vas, dopustite da vas pobijedim, pa u priloiti jo
pedeset kruna i platiti u gostionici sav va potroak I odvukao me odmah na
paprika te sam tako pristao na svoj poraz, ali sam zahtijevao da to bude tek poslije
etvrt sata rvanja. Drue moj, nikada nisam iskusio to te veeri. Cirkus je bio
611
kao pravi pravcati svraak s hrutem . Stiskao me da nisam mogao ni disati; bacio
me u pijesak da sam raskreio sve etiri kao abac; drao sam se za njega da ne bih
od slabosti pao. A tada mu apnuh: Sada! i on se srui na mene i klekne mi na
prsa; a onda mi stade jednom nogom na trbuh i poe se klanjati opinstvu. Nastalo
je, drue, takvo urlikanje da su ljudi u Sobotki istrali na ulicu u kouljama i da je
crkvenjak otiao na crkveni toranj da zvoni na uzbunu jer da na Sobotku idu Prusi.
Poslije me morala direktorova ena mazati itav tjedan, jer sam bio sav slomljen.
- Tako se dakle, momci, ne bi moglo ni njima vjerovati - svravao je vejk
prepriavanje dogaaja. - Kad bi i carevi ili na dvoboj ili na grko-rimsko rvanje,
nikad se ne bi moglo znati nisu li moda dogovorili kakvu svinjariju. No kad su se
jednom odravale borbe u Pragu, tada je bilo sasvim drugaije. Tada je neki atleta
Urbach, Nijemac, otkinuo naem mejkalu uho i razbio nos to je znatno povealo
simpatije prema gospodinu mejkalu. On je razmazao krv po cijelom licu i odrao
govor o tome neka opinstvo zamisli to on mora da podnese u inozemstvu kada ga
je ovakav Nijemac ovako udesio u zlatnom slavenskom Pragu. Ali se zato osvetio
Urbachu u slobodnom stilu tako sjajnim zahvatom palca da je Nijemac rikao kao
bik, a i dvije su se biljeterke smrtno namuile pomaui gospodinu mejkalu i
rukama i nogama da mu taj Berlinac ne izmakne. Jo iste noi obojica su se oderali
kod Grafa na Vinohradima, drali se rukama oko vrata i ljubili se. Ti rvai imaju,
vele, takvu naviku da se jedan prema drugome ponaaju viteki. Ali to je duga pria,
pa u vam je ispriati kojom drugom prilikom. Sada moram ii jer e se valjda
fasovati.
Baloun je marljivo drao na vatri svoju olju i mukao po njoj. Pod utjecajem
vjenog glada podlegao je lakoj strasti koja je, uostalom, obuzela vie vojnika: da
pocinaju iznutra olju i da mijenjanjem supstancije kuhala izmiljaju nova jela s
egzotinim okusom. Kad se vejk vraao, esto bi naao Balouna u najblioj rupi
kako mae olju komadiem koe od slanine, ugrijava je na vatri i brzo je iznutra
brie krpom da se srebrnasto sjaji. Zatim bi dohvatio torbu i vadei iz nje razne
paketie i vreice objanjavao:
- Najprije stavi unutra komadi slanine, zatim ehno enjaka, nekoliko zrnaca
papra pa sve to spri; zatim uzmi licu brana, nekoliko suhih ljiva i nalij u to vode,
da se zgusne kad se skuha; na to dodaj neto luka, pa pusti da kuha, a moe staviti
i komadi eera, no ne zaboravi posoliti. A kad jo stavi unutra Grfovu kocku i
naree kruha, imat e tako dobro jelo da takva nee nai ni u kojem hotelu.
Ukusnost njegovih jela mogla se lako objasniti jer je opskrbljivanje zapinjalo. Rusi
su bdjeli danju i nou i onemoguivali svaki vei dodir s pozadinom. Tek to bi
bataljonska komora zadrndala u selu, ve bi oko ceste eksplodirale granate. Kuhinja
koja je dolazila prema jutru zaostala bi pola sata od opkopa, pa su se vojnici nou
probijali onamo sa oljama.
Jedan je ovjek nosio tri zdjelice i u njima bi donio raskuhanu riu, komadie
crijeva, jetara i fileka za devet ljudi i vojnici su marljivo stezali remene oko pasa.
Na dan su dobivali etvrtinu kruha, a od ementalskog sira fasovali su samo rupe s
uzanim rubom. Kavine konzerve nisu vrijedile nita jer su u tvornicama umjesto
kave stavljali u njih posije, a komadii slanine bili su tako mali kao za pikovanje
zeca. Ali Baloun je spremao jela i od tih sitnica.
Jedne veeri sjetie se Rusi da otvore vatru na selo, te poee pucati iz tekih
topova i sipahu tako vatru itavu no. U toku dana poslali bi od vremena do
vremena kakav pozdrav, kako bi se znalo da ne spavaju, a navee zapoe paljba
iznova.
Kuhinja nije stigla, komora je vraena, jer je granata ubila konje prvih kola i jer je
vatra neprestano padala po liniji ceste. Dva dana nije bilo nikakva fasunga i u
opkopima je zapoelo pravo gladovanje.
Natporunik Luk je dopustio da se pojedu eljezne porcije, ali njih ve davno
nije bilo jer su poivale u zahodu. Unato tome to su podoficiri morali svaki dan
pregledavati vojnike da li imaju konzerve, vojnici su ih ipak potajno pojeli da ih ne
bi, ako budu ranjeni ili ubijeni, pojeli bolniari.
Rat je nauio ljude da budu pronalazai. Limenka se na rubovima fino razrezala,
ispraznila i opet zatvorila i dalje nosila prazna. Vojnici su pri svakom pregledu imali
konzerve u redu, i dosta je dugo potrajalo dok se dolo na to da je potrebno uzeti
limenku u ruke i pregledati je izbliza.
Meu nesretnike koji su se usudili da na takav nain varaju svoje pretpostavljene,
pripadao je i Baloun koji je izjeo svoju konzervu ve drugi dan im mu je jedan
spretan vojnik pokazao kako se to radi. A sada je oajniki trkarao i traio gdje bi
naao to za jelo, ali nigdje nije bilo niega, a i Lukeve su konzerve ve davno
nestale.
Baloun je izgubio glavu i poeo govoriti o tome da se pribliava kraj svijeta i da
613
dolazi sudnji dan. Sjedio je u kutu skrovita i molio se iz malog molitvenika koji mu
je zajedno sa unkom poslala ena od kue, da ima i duevne hrane.
Te su noi Rusi preli u napadaj, ali su bili odbijeni, a pred jutro su navalili i po
drugi put. Po cijeloj liniji opkopa odjekivala je paklena pucnjava, iza opkopa i u ice
pred njima padala je granata za granatom, a Baloun je, pokrivi ui dlanovima,
kukao:
- Gotovo je! Izmorili su nas gladom, a sad e nas poubijati!
- Moe se i to dogoditi - ree na to vejk koji se naslonio na zid opkopa i, prema
tome koliko se on potresao, nagaao kako je daleko od njih eksplodirala granata. Pa i red je da se ovjek prije smrti estito isposti! Mnogo je vanije umrijeti nego ii
na priest; poslije smrti ide na nebesku gozbu, a onamo ne valja doi s prepunom
trbuinom. Na poetku rata, poslije bitke kod Zamoca, vojni su sveenici ili na
bojno polje da prieuju, a iz Zamoca je s njima poao i rabin da pogleda ima li
ondje i koji ranjeni idov, da i njega utjei. Iao je tako rabin s jednim feldkuratom i
promatrao kako on daje tekim ranjenicima posljednju pomast, kad najednom pod
jednim grmom naiu na dva ranjena vojnika. Jedan je bio kranin, a drugi idov.
Feldkurat dade svomu vjerniku razrjeenje grijeha, posljednju pomast i duevnu
utjehu: Sine, tvoje su rane teke i ivot ti je na izmaku, ali ne boj se, jo e danas
ugledati lice Gospodnje i vjeno e ga gledati s uivanjem. I vojnik poljubi tolu i
umrije. Ali i rabin se pomolio nad onim vojnikom idovom, pa mu je i on htio uliti u
duu nekakve snage za taj daleki put. I on mu ree: Mozes, vidim da nee dugo
ivjeti, ali nemoj se alostiti, jer se svakom navri vrijeme kada mora napustiti svoje
poslove. A ti umire takvom smru da e jo danas veerati s Abrahamom.
No taj vojnik pljunu i uzdahnu: Bog mi je svjedok, radije ne bih veerao.
Baloune, klipane greni, spremaj se i ti na put u nebo!
Baloun klekne i pone ljubiti korice knjige, a u taj as udari granata tako blizu da je
sa stropa palo neto glinene praine, pa vejk ree ozbiljno:
- E, sad e kucnuti taj as.
I usred najvee vatre zau se izvana glas:
- Komandante! Komandante! Komandante!?
- vejku, idi pogledaj koga to avo nosi amo! - zapovjedi natporunik Luk. - Sto
mu gromova, moda je to ordonans s porukom da bjeimo!
vejk se probio kroz opkop prema glasu koji je neprekidno vikao: Komandante,
komandante!, i vratio se zaas sa dva vojnika koji su na leima nosili velike i teke
vree.
- Fasung? Sir, konzerve, slanina? - upita natporunik poavi im u susret.
- Pokorno javljam, gospodine natporunie, mi ne znamo to je u vreama odgovori jedan doljak - ali evo pisma od gospodina pukovnika Schrdera. Imamo
nalog da ovo dostavimo pod svaku cijenu, a za to su nam obeali srebrnu kolajnu i
nedjelju dana dopusta.
Natporunik urno dohvati pismo i preleti oima nekoliko kratkih redaka:
Sadraj vrea valja odmah i najbre razdijeliti vojnicima vaeg bataljona s nalogom
da ga korisno upotrijebe! Potpis: Pukovnik Schrder.
- Do bijesa, ta to moe biti? - opsova natporunik opipavajui vree: Rune
614
Pucnuo je jezikom i pas stade pred njega, vrtei repom. Zatim se dao pogladiti i
uhvatiti za ogrljak. A Mal, sretan to je pronaao neto poznato, zagrlio je psa i
ljubio ga:
- To je pas, to je dobro pae! A kako ima krasne oi! Drugovi, nitko na svijetu
nema tako krasne oi kao ivotinje! Ja sam, momci, imao kod kue za vuu dva
junca, koje sam sam othranio. A jedan je junac imao oi, takve oi da ni Djevica
Marija nije mogla imati ljepe. Drugovi - povue Mal nosom - ja sam ivio za te
junce, samo za njih!
- To je udno: ivio si za volove, a umrijet e za cara - nastavi vejk na njegov
uzdah. - Ali, drue...
No zamuknuo je. Vani su se uli uzbueni glasovi vojnika, a zatim glas
natporunika Luka kako raportira. Potom je nastupila tiina i u zaklon ue vojnik
apui:
- Primirje je, pa su doli. Inae ne bi amo dolazili! Vizita je, momci, tu je pukovnik,
neki strani oficiri, doktori i general.
Kroz opkope je zaista prolazio generalni lijenik dr Witrowski, onaj isti koji je nou
poslao paketie klozetnog papira. Generalni lijenik je patio od fiksne ideje da se
dizenterija, kolera i tifus pojavljuju na fronti zato to na zahodima nema papira, pa
je sada obilazio opkope da vidi kako ga upotrebljavaju.
Govorio je pri tom svojim pratiocima:
- Ah, meine Herren, istoa je vana stvar. Morbiditet i mortalitet mogu se umanjiti
samo upotrebom klozetnog papira.
I izgovarajui ovu Pitagorinu reenicu vraao se sa zahoda na elu svoje pratnje,
kadli u jarku naioe na udan prizor. Na rairenom atorskom platnu nosila su dva
vojnika golog ovjeka, koji se trzao, bacao i podrhtavao nepravilnim, neoekivanim
i nesavladljivim pokretima miija.
389
Nitko ga nije poznavao, ali uto se iz pozadine progura sve do generala dobri vojak
vejk i pogledavi lice ove ljudske ruine, koja se bacakala pokraj oficirskih izama,
ree nasmijano:
- Pokorno javljam, Vaa Ekscelencijo, to je ovjek. Kad se ljudi, pokorno molim,
svuku do gola, tada ih nita ne dijeli jednog od drugog i teko se moe razaznati iz
koje su drave. Vidite, Vaa Ekscelencijo, i psima se mora stavljati broj na ogrljak,
a i guskama i kokoima mora se navui prstenje na noge da bi se prepoznalo iz
kojeg su jata. Bila je, pokorno javljam, u Michli neka gospoa Kruck, mljekarica,
koja je rodila trojke, tri djevojice. Ona im je bila mati, pa ih je morala oznaiti na
stranjici tintenom olovkom da ih ne pobrka pri dojenju.
390
- Ja, ja, das ist wahr. Das ist Mensch, das ist noch immer Mensch - ree doktor
Witrowski svojoj pratnji. - Also, meine Herren, weiter, weiter!
Iza njegovih lea poblijedjeli je natporunik Luk pokazivao vejku na grkljan i
isplazivi jezik htio mu naznaiti da uti, jer je opet uinio neto to granii s
vjeanjem.
***
Bataljon u opkopima nisu zamijenili, pa se nastavljao dosadan ivot iz dana u dan.
Prljavosti, uiju i svraba bilo je sve vie, gamad se mnoila u rublju koje je bilo
zasieno znojem jer se nije mijenjalo, a rat koji se vodio protiv gamadi oima i
noktima palaca, nije pomogao. Prsti su po avovima koulja i gaa pucketali od jutra
do veera, a sutradan je lov zapoinjao iznova. Ni osamljenost natporunika Luka
koji je bio u svom opkopu, bez ueg dodira s vojnicima, nije ga zatitila od sive
gamadi. Jednom je vejk primijetio kako natporunik ujutro zavlai ruku pod
pazuho i baca u travu ui koje nalazi bez traganja, obinim zahvatom. Bile su velike,
uhranjene, i vejk je jasno vidio kako padnuvi na zemlju rairuju noice.
- Pokorno javljam - ree uljudno - zar i vi, gospodine natporunie, imate ui? Ja
bih vas, pokorno molim, namazao ivinom mau; imam veliku kutiju takve masti.
Imat ete uiju i kasnije, gospodine natporunie, ali nee vas vie derati.
Luk je sa zahvalnou prihvatio tu ponudu i podvrgao se osjetljivoj proceduri pod
vejkovim dlanovima. A zatim, navukavi koulju, ode do kovega, otvori ga i
izvadi iz njega bronanu kolajnu:
- Eto ti, vejku, kolajne, pa je nosi, a naknadno u te nagraditi. To je kolajna za
hrabrost i za to to nisi napustio svoga oficira u opasnosti.
- A vi ste, gospodine natporunie, zaista i bili u opasnosti - nasmijao se vejk. - Da
ste to ostavili tako jo koji dan, poderale bi vas ui. Pokorno javljam, sada idem u
umu po drva.
Rusi su opet kadikad pripucali. Pribliavalo se vee, a vejk se s drvima jo nije
vraao. Jo nikad nije toliko izostao. Natporunik Luk posla Balouna da ga potrai
po zaklonima.
Nakon prilino vremena vratio se Baloun sav preplaen i zaplakan, vodei sa sobom
nepoznata vojnika. Postavio ga pred natporunika i zakukao:
- Isuse Kriste, i vejk je ve na drugom svijetu. Ubili su ga u umi.
- vejka? Tko je ubio vejka? - izdera se Luk na Balouna.
Baloun, plaui, pokaza na vojnika, a ovaj, pruivi natporuniku utu limenu
618
kutijicu, ree:
- Pokorno javljam, ovo je kutijica s legitimacijom vojnika kojega su nai momci
nali ubijena u umi. Iz vae je kompanije, gospodine natporunie. Gospodin
porunik moli da poaljete koga da ga pregleda, ako bi moda drugovi htjeli da ga
sami pokopaju.
Natporunik otvori kutijicu; nije bilo nikakve sumnje, legitimacija je vejkova.
Luk je osjeao kao da mu je kroz tijelo od glave do pete projurio komad leda.
- Gdje je? Jeste li ga donijeli? - upita tekom mukom.
- Ne, pokorno javljam, jo je u umi. Udarila ga je u glavu ahura od rapnele.
Natporunik se pouri za vojnikom, dok je Baloun jadikovao i sazivao vojnike da
idu kopati grob. A zatim je poao zajedno s njima za natporunikom.
Na kraju ume leao je na obronku ubijeni vojnik. Imao je na sebi samo hlae, a
nad njim je na grmu visjela bluza na kojoj su sjale tri kolajne; noge su mu bile bose,
a cipele su stajale podalje. Glava mrtvog vojnika bila je potpuno razmrskana, sve je
naokolo bilo poprskano mozgom i krvlju. Natporunik pogleda bluzu za koju se nije
moglo sumnjati da pripada vejku, pa ree vojnicima priguenim glasom, trgajui s
bluze kolajne:
- Iskopajte mu grob pod onim hrastom! - i ode urno dalje.
Grlo mu se steglo, a na oi mu navrle suze; samo je ponavljao u sebi:
- Dakle i vejk! Jadni vejk! - i uinilo mu se da je sada on na redu.
Baloun se s groba vratio vrlo kasno i posrtao je kao da je bolestan. Prigrijao je
natporuniku veeru i sjedajui pod svjeicu izvukao je molitvenik:
- Stavili smo na grob naem zlatnom drugu velik brezov kri. Ta on jadnik spava u
neposveenoj zemlji kao boja marva!
Luk nije nita odgovorio. Baloun otvori molitvenik i poe poluglasno itati litanije
za due pokojnika.
Natporunik uskoro legne, a Baloun nastavi moljenje:
- Molimo se za vjerne pokojnike! Pokoj vjeni daruj im, Gospodine, i svjetlost
vjena neka im svijetli! Poivali u miru! Spasi sluge svoje, Gospode, koji se uzdaju
u tebe! - no uto se odgurnu atorsko krilo koje je visjelo nad ulazom u zaklon, te se
u nj tiho uulja neki bijeli lik.
Majko Boja Klokotska! vejkov duh! Ne moe se smiriti u grobu - zajeca Baloun
uzmiui iza natporunika koji je leao. Bijeli lik zaustavio se kod zida i poeo
rukom opipavati torbu koja je na njemu visjela. Baloun, vie mrtav nego iv, isprui
pred sebe molitvenik i poe zaklinjati:
- U ime trojednoga boga odstupi, sotono! U ime Gospoda naeg koji je umro na
kriu, ne ini zlo nedunoj dui!
- Baloune, vole, ne budali! Zar si poludio ili si se opio, pa ima delirium tremens? ree tihim glasom prikaza. - Sto mu gromova, uti i ne budi natporunika. Ja u se
ve nekako pomoi do zore!
- Isuse i Marijo, on hoe da ostane ovdje do zore! - zavrita Baloun i pade na
natporunika viui:
- vejkov duh! vejkov duh!
Pokriva spade s natporunika i on skoi:
619
Alles zurck!
Bataljon nije uzmicao, nego je bjeao, tako da nije bilo potrebno nagoniti vojnike da
ure. Iza njih bi esto iz daljine odjeknulo rastegnuto rusko Hurarara!, to je samo
davalo petama vjetra. U kasnu no probijali su se vojnici kroz tamu, zapadajui do
koljena u pijesak i gacajui kadgod po movarama. A onda se pojavi pred njima
selo, te se vojnici, na smrt umorni i izmueni, zavukoe u tagljeve. Neprijatelj ih
nije progonio, nego im je priutio odmor do jutra; a onda poeo obasipati selo
rapnelama.
Natporunik Luk izda nalog za dalje uzmicanje, nastojei da s bataljonom stigne
na cestu. Stigli su brzo na cestu, ali su zapali u strahovit kaos. Od vremena do
vremena prevrnula bi se kola i zaprijeila put svima, sve dok ih ne bi odgurali s
ceste u jarak. Kraj takvih bi kola zastajali vojnici i vadili iz njih konzerve, kruh i
eer, ne marei za to to bi ih oficiri udarali tapovima i prijetili se revolverima. U
gomilu koja je uzimala iz kola konzerve upleo se i vejk. Napunio je torbu
konzervama, a za to ga je pohvalio neki stari vojnik:
- To ti vrijedi! uvaj te konzerve, a sve drugo baci! Ako ima torbu, licu i olju,
tada se u ratu nee izgubiti. To je za odranje ivota vanije nego puka.
Natporunika je ve davno izgubio, Balouna nije vidio od jutra. Sam se zadovoljno
620
valjao u toj ljudskoj rijeci koja se bacala, trzala, jadikovala i psovala, ali se pomicala
naprijed. Pred njima su gonii natjerali na cestu stado goveda s kojim su nastojali
stii u sigurnu zonu. Obilje volova, krava i teladi pomijealo se sada meu junaku
vojsku sivoplave armije. A neprijatelj je napredovao otrim tempom; osuo je cestu
vatrom i bacao na nju salve rapnela. To je sasvim zbunilo jadnu, etverononu
stoku, koja nije bila priviknuta na to da moe zavriti ivot uz takvu bengalsku
vatru. Poela se plaiti, bosti rogovima i navaljivati na zidove ljudskih tjelesa. Na
cesti se poele stvarati gungule koje su se prebacivale s jedne strane na drugu.
Ranjene ivotinje, lude od straha i bijesne od bola, probijale su se naprijed ruei
sve oko sebe i bjeale su s ceste u polje.
Rusi su osim rapnela poeli bacati i granate. Jedna je pala ba nasred ceste i u tom
se meteu odigrala tragedija koju nije vidjelo mnogo vojnika. Iz golemog oblaka
dima iskoila je velika, snana krava i jurei preplaeno i slijepo naprijed zabola
rogove svoje pognute glave u teleak vojnika koji je iao pokraj ceste, a onda je
otrala urno u polje. Na rogovima o remenju teleaka visio je vojnik, mahao
rukama, mlatarao nogama i vikao:
- Stoj, ubit u te zbog veleizdaje! Ne, to mi se jo nije dogodilo!
***
Patrola osme pukovnije donskih kozaka napredovala je oprezno, korak po korak,
kao izvidnica svoga odreda koji je iao zamijeniti na poloaj umorne dijelove treeg
kavkaskog armijskog zbora. Pet konjanika kozaka jahalo je polako putem drei
duga koplja na bokovima konja. Zaustavie se na rubu mladikovine, sjahae s konja
i povedoe ih na uzdi. Horunij (zastavnik) je iao na elu patrole. Najednom se
on okrenu vojnicima i prosikta:
392
- Loi!
Popadali su na zemlju, dok je oficir bez konja otpuzao u gutik odakle se ulo
mukanje, topot i ljudski govor. Vratio se zaas i apuui izdao naloge. Kozaci
skoie na konje i rairie se u polukrugu na putu oko kojega je bila istina.
Namjestie koplja za napadaj i izvukoe sablje oekujui zapovijed. Ali nje nije bilo.
I tako kozaci sami naoe udnovatog neprijatelja na koga su poli. Na istini je
pasla velika, arena krava koju je na konopcu vodio ovjek u poderanoj austrijskoj
uniformi. Konopac je bio omotan kravi oko roga. Svezavi kravu, ovjek je legao
pod nju i poeo je musti u zdjelicu razgovarajui sam sa sobom:
- Vidi, aruljo, sad emo ovako zajedno poi i ivjeti u tim umama kao pustinjaci.
Ti e me hraniti svojim mlijekom da ne umrem. aruljo, daj vie mlijeka, nemoj
me osramotiti! Sveta je Genoveva imala samo koutu, koja joj je davala dosta
mlijeka, a ti si ipak ementalska krava!
Horunij klimnu glavom najbliem kozaku, on prie blie, pa mu oficir apnu:
- Vojennoplennyj? Sumasedij? to li? (Zarobljenik? Luak? to li?)
- Vae blagorodie - apnu kozak - u njego vintovka! (Vae blagoroe, on ima
puku!)
- Da? - zaudio se zapovjednik i tek sada je opazio da ovjek s kravom ima preko
ramena puku.
- Nu, vperjod, rebjata! (No, naprijed, djeco!) - viknu oficir i etiri se konjanika
621
- Nemojte ubiti tu kravu jer daje dosta mlijeka! uj, za vas se kae da ste nam
braa, ali izgleda da ste nam takva braa kao neki Roztoili iz Slivenca koji su jedan
drugog rasporili. Nemoj me tako drati, neu ti pobjei! Na Kesnerki je stanovao
neki drotar Fujaek koji je policajcu, kad ga je tako uhvatio, opalio uku.
Doli su do pukovnije, i kozak predvede zarobljenika pred tab oficira: samo zlato,
samo srebro, tako da je poderani Austrijanac iskolaio oi. Debeli pukovnik viknu
na njega:
- Vot, vojennoplennyj! Kaetsa, ivoj jazyk! Kak tvoja familija? (Eto zarobljenika!
393
623
JAROSLAV HAEK
(1883 - 1923)
Autor Doivljaja dobrog vojaka vejka za svjetskog rata rodio se 24. travnja 1883.
u Pragu u profesorskoj obitelji. Roditelji su mu bili poboni ljudi, ali Jaroslav se jo
kao djeak i kasnije kao uenik odbio od njih i u zrelijoj dobi opredijelio se za
slobodoumni, demokratski i revolucionarni put. Haek nije svrio redovno
kolovanje jer je ve iz niih razreda gimnazije bio iskljuen, pa je preao kao egrt
u praku drogeriju, ali se ipak 1900. upisao na trgovaku akademiju i nakon
apsolutorija 1902. postao bankovni inovnik. Uskoro se prikljuio ekom
anarhistikom i socijalistikom pokretu, suraivao je humoreskama i satirama iz
suvremenog ivota u ekoj dnevnoj, tjednoj i mjesenoj tampi i uskoro uao kao
redaktor u dnevnik esk slovo.
Kad je 1914. buknuo prvi svjetski rat, Haek je unovaen i od veljae 1915. nalazi
se pod komandom kapetana Sgnera, s kojim polazi na rusko bojite. Prolazi
uglavnom onaj put koji je opisao u Doivljajima dobrog vojaka vejka, prijavljuje
se 1916. u ehoslovake dobrovoljake jedinice za borbu protiv Austro-Ugarske, a
poslije Oktobarske revolucije stupa u veljai 1918. kao dobrovoljac u Crvenu
armiju. I u Sovjetskom Savezu radi kao politiki novinar i knjievnik, ali se na poziv
drugova iz domovine vraa u ehoslovaku 19. prosinca 1920, pie ondje
Doivljaje dobrog vojaka vejka, proganjan od reakcije, ali uskoro oboli, ne
dovrava djelo i umire razmjerno mlad, 3. sijenja 1923. ne navrivi ni etrdeset
godina.
Haek je bio vrlo plodan pisac. Napisao je dvadesetak knjiga humoresaka i satira, ali
glavno mu je djelo ipak satiriki roman Doivljaji dobrog vojaka vejka za
svjetskog rata, zamiljen u 12 knjiga, od kojih je Haek stigao napisati tek nepune
etiri knjige. To je u prvom redu roman o strahotama prvog svjetskog rata i o
snalaljivosti maloga ovjeka u stranoj ljudskoj klaonici. U drugome redu to je
obraun s Austro-Ugarskom monarhijom, ismijavanje austrijskog birokratskog i
militaristikog, klerikalnog i kapitalistikog svijeta. A sve to ne samo sa mnogo satire
nego i sa mnogo humora, neposrednog i raspojasanog, koji olakava ljudsku misao,
tako da je to djelo omiljeno u svim krugovima italaca. Na raun cara, policije,
suda, crkve, vojske, glupih graana i sebinih majstora Haek je stvorio toliko
smijenih prizora da se moramo diviti njegovoj neiscrpljivosti. A sve to nije smijeh
radi smijeha, nego su uz to izreene i mnoge ivotne istine koje su lebdjele u zraku,
ali u njegovo ih je vrijeme izricao samo manji broj ljudi.
Mnogo je knjiga napisano o ratu, ali rijetko je koja toliko humoristina i izaziva
toliko smijeha kao ova, u kojoj je Haek stvorio nezaboravni tip vejka kakva je
rodio prvi svjetski rat, a koji se u svjetskoj knjievnosti stavlja uz bok opepoznatih
tipova kao to su Oblomov, Tartuffe, Sancho Panza, Don Ouijote i dr. Stoga i nije
udo to je Haekov vejk najprevoenija eka knjiga uope.
Prevodilac je - kao i autor - u znatnoj mjeri zadrao tadanju strunu vojnu
terminologiju, da bi se to bolje doarala tadanja austrougarska atmosfera.
624
Prvo izdanje ovog prijevoda izalo je u Zagrebu god. 1953, a drugo god. 1959.
Predratni, Vraareviev prijevod nije dao djelo u potpunosti, zbog cenzorske
intervencije.
LJUDEVIT JONKE
625
Zabiljeke
[1]
Opodeldok je naziv masti za reumu. (Prev.)
[2]
Samica. (Prev.)
[3]
Zaepi gubicu i slui dalje! (Prev.)
[4]
Sposoban. (Prev.)
[5]
Neki pisci upotrebljavaju izraz grize grinja savjesti Ne smatrani ovaj izraz potpuno tanim. I
tigar ovjeka dere, a ne grize. (Autor)
[6]
Uhapenika knjiga. (Prev.)
[7]
ivio! Dolje Srbi! (Prev.)
[8]
itav je eki narod banda simulanata. (Prev.)
[9]
Okrenite se! (Odlazite!) (Prev.)
[10]
To je zaista osobit smokvin list. (Prev.)
[11]
Vi ste simulant! (Prev.)
[12]
Odmah zatvorite ovoga momka! (Prev.)
[13]
Prokleto pseto, odrpane, zlosretna stoko! (Prev.)
[14]
Pogled nadesno! (Prev.)
[15]
Voljno! (Prev.)
626
[16]
Odstup! (Prev.)
[17]
Dobri vojak vejk. (Prev.)
[18]
eki vojnik je dobar vojnik, vojnik bogalj je junak, eki vojnik vrlo voli Austrijance. (Prev.)
[19]
itala sam sve u novinama, donijet u vam jela, duhana, slatkia; eki je vojnik dobar vojnik.
Johann, doite amo! (Prev.)
[20]
Bog neka kazni Englesku! (Prev.)
[21]
Sjedinjenim snagama! (Prev.)
[22]
Za Boga, cara i domovinu! (Prev.)
[23]
Austrijo, o plemeniti dome, istakni zastave svoje, neka se eto vijore na vjetru, Austrija mora
vjeito ivjeti! (Prev.)
[24]
Bog neka vas uva! (Prev.)
[25]
Blesan. (Prev.)
[26]
Sto mu gromova! (Prev.)
[27]
Momak misli: smatrat e se da je zaista idiot. (Prev.)
[28]
Gospode Boe! (Prev.)
[29]
Sposoban! (Prev.)
[30]
Niani! Pali! (Prev.)
[31]
uvajte ga strogo i promatrajte ga! (Prev.)
627
[32]
Idite, misa je zavrena! (Prev.)
[33]
Josef Svatopluk Machar, eki pjesnik i liberalac. (Prev.)
[34]
Mirno! (Prev.)
[35]
Opis igre vidi u 3. pogl. II. dijela. (Prev.)
[36]
Da, o spasu due, vrlo dobro. (Prev.)
[37]
Vrlo dobro, zar ne, moja gospodo? (Prev.)
[38]
Pravilnik o slubi. (Prev.)
[39]
Natrag! Odstupi! (Prev.)
[40]
Marbataljon, markompanija - bataljon, odnosno eta koja polazi na frontu. (Prev.)
[41]
Trideset posto ljudi u garnizonskom zatvoru prosjedilo je ondje itav rat, bez ijednog
presluavanja. (Autor)
[42]
Carevski i kraljevski vojni sud. (Prev.)
[43]
To je doista pouzdano sredstvo, kojim se moe lako dospjeti u bolnicu. Ali miris petroleja koji
ostane i na oteklini moe odati. Benzin je bolji jer prije ishlapi. Kasnije su utrcavali eter s
benzinom, a jo kasnije su sve to i usavrili. (Autor.)
[44]
Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da smo donijeli zamotak i jednoga ovjeka. (Prev.)
[45]
Oprostite, dragi drue, vi ste blesan, ja mogu pjevati to ja hou! (Prev.)
[46]
Znak konjima da stanu. (Prev.)
[47]
628
[48]
Prvo je bilo zlatno doba, kad je bez ikakva suca... (Prev.)
[49]
Ja mogu platiti. (Prev.)
[50]
Cenzurirano. C. i kr. koncentracioni logor, Steinhof. (Prev.)
[51]
Amerika vrsta kokoi. (Prev.)
[52]
Sveta Marijo, majko boja, smiluj se nama! (Prev.)
[53]
Na molitvu! (Prev.)
[54]
Ove tri rijei zapravo znae nebeski boe, raspelo i sakrament, ali se
upotrebljavaju i kao kletve: Sto mu gromova, Krista ti, do avola! U tome i
jest feldkuratova igra rijei. (Prev.)
[55]
Junoameriki balzam. (Prev.)
[56]
To je zaista strano, gospodine feldkurate, narod je pokvaren. (Prev.)
[57]
Neto nenadmaivo. (Prev.)
[58]
Pogled nadesno! (Prev.)
[59]
Pogled nalijevo! (Prev.)
[60]
Dragi Jindich! Moj me mu progoni. Moram svakako provesti nekoliko dana kod tebe. Tvoj
momak je velika mrcina. Ja sam nesretna. Tvoja Katy. (Prev.)
[61]
ist kao to je potrebno za boravak u sobi. (Prev.)
[62]
Neka avo buzorira toga klipana! S takvim ubojicama iz potaje ja u brzo obraunati (Prev.)
629
[63]
Manliherski blesan. (Prev.)
[64]
Stoj! (Prev.)
[65]
Mar napolje, svinjo jedna. (Prev.)
[66]
Govorite li madarski? (Prev.)
[67]
Ne razumijem, prijatelju. (Prev.)
[68]
Najljepe zahvaljujem. (Prev.)
[69]
Troje djece nema hrane, ivio! (Prev.)
[70]
Vidim: sjedi, ne putuje, sjedi, pije, stalno pije, bur. (Prev.)
[71]
ta znai rije dragoviu? (Prev.)
[72]
Dragovi znai isto to i gospodine narednie. (Prev.)
[73]
Svaki vojnik mora imati dokumente. Bez dokumenata zatvorit e vojno kolodvorsko
zapovjednitvo uljivog momka kao bijesnog psa. (Prev.)
[74]
im se ovjek udalji na tri minute, ve se ne uje nita drugo nego: eki, esi. (Prev.)
[75]
No, to je drolja, nee da spava sa mnom! (Prev.)
[76]
Sumnjiv zbog pijunae. (Prev.)
[77]
Pokorno javljam da e neprijateljski oficir jo danas biti poslan u Kotarsko andarmerijsko
zapovjednitvo u Psek. (Prev.)
[78]
Osmatranica. (Prev.)
630
[79]
Slubeno - slobodno od potarine. (Prev.)
[80]
Strametre, gdje je odgovor na okrunicu br. 1789678 - X. Y. Z.? (Prev.)
[81]
estitam vam, gospodine strametre! (Prev.)
[82]
Bode na puku! (Prev.)
[83]
Odio strojnih puaka. (Prev.)
[84]
Dokaz o zloinu (prestupku). (Prev.)
[85]
Moram k tomu jo dodati, da ruska kontuovka... (Prev.)
[86]
Uz izvjetaj br. 2172 javljam... (Prev.)
[87]
Potpuno pijan. (Prev.)
[88]
ivio! Dolje Srbi! (Prev.)
[89]
Neka nas s itavim tim ratom poljube u stranjici (Prev.)
[90]
im visoka gospoda stignu u blizinu tvrave, treba da opale topovi na svim grudobranima i
utvrdama, a komandant mjesta doekuje ih na konju s maem u ruci i izjae pred njih. (Prev.)
[91]
U trenutku kad komandant salutira, ponavlja se topovska paljba, a kad visoka gospoda siu,
paljba se ponovi po trei put. (Prev.)
[92]
Pukovnijski zatvor. (Prev.)
[93]
Bolesnika knjiga 91. pukovnije. (Prev.)
[94]
Nesposoban za ratnu slubu. (Prev.)
631
[95]
Oficirska kola. Obraivanje onih uenika koji moraju ponavljati godinu. (Prev.)
[96]
Evidencija vojnih rezervista. (Prev.)
[97]
Gdje se pjeva, ondje lezi sa sigurnou; zli ljudi ne pjevaju.
[98]
Sto mu gromova, ta radite vi ovdje, civiliste? (Prev.)
[99]
Osam konja ili etrdeset osam ljudi. (Prev.)
[100]
Svinjska, banda. (Prev.)
[101]
eka. (Prev.)
[102]
Nekoliko pljusaka. (Prev.)
[103]
Na dobri blesavko. (Prev.)
[104]
Dresura ili odgoj. (Prev.)
[105]
Pootreni zatvor. (Prev.)
[106]
Pah, ta treba priati o tom klipanu, on ionako mora crknuti! (Prev.)
[107]
Vojnici ionako moraju crknuti! (Prev.)
[108]
Sto mu gromova, lezi! (Prev.)
[109]
Gubitak prava na to da ga potuju njegovi staleki drugovi. (Prev.)
[110]
ovjee! (Prev.)
[111]
632
[112]
Pukovnijska kancelarija. (Prev.)
[113]
U strijelce! No na puku! (Prev.)
[114]
Princ Eugen, plemeniti vitez. (Prev.)
[115]
Bog neka kazni Englesku! (Prev.)
[116]
Dolje Srbi! (Prev.)
[117]
Naprijed! Mar! (Prev.)
[118]
Kad se vratim, kad se vratim, kad se opet vratim, opet vratim. (Prev.)
[119]
I ti, moja draga, ovdje ostaje. Holarjo, holo! (Prev.)
[120]
Eh, servus, Ferdo, to ima novo? Je li veera ve gotova? (Prev.)
[121]
Frajt je podoficir s jednom zvijezdom, kapral je podoficir s dvije zvijezde, a vodnik sa tri. (Prev.)
[122]
Pogled nalijevo! (Prev.)
[123]
Pobjeda i osveta! Bog neka kazni Englesku! Austrijanac ima domovinu. On je ljubi i ima razloga
da se bori za domovinu. (Prev.)
[124]
C. i kr. oficirski bordel, c. i kr. podoficirski bordel i c. i kr. vojniki bordel. (Prev.)
[125]
To je gnusno! (Prev.)
[126]
Gnusno, zaista gnusno! (Prev.)
[127]
633
[128]
Gospodine, gospodine, gospodine sue! (Prev.)
[129]
Djevojke, djevojke, djevojke sa sela. (Prev.)
[130]
Ne razumijem. (Prev.)
[131]
Razumijete li njemaki? (Prev.)
[132]
Malo. (Prev.)
[133]
Kaite dakle gospoi, ja hou s gospoom govoriti, recite joj da je vani u hodniku pismo od
jednoga gospodina. (Prev.)
[134]
Gospoa je rekla da nema vremena, pa ako to ima, da dadete i reknete meni. (Prev.)
[135]
Gospoi dakle pismo, ali drati jezik. (Prev.)
[136]
Ja odgovor ekati ovdje u predsoblju. (Prev.)
[137]
Majke mu njegove, boga mu njegova, Isukrsta mu njegova i Marije, oca mu njegova, svijet mu
njegov. (Prev.)
[138]
ta to treba da znai, gdje je taj prokleti klipan koji je donio ovo pismo? (Prev.)
[139]
Ja pisao, ne natporunik. Potpis, ime, lano. Divna gospoa. (Prev.)
[140]
Vojna straa. (Prev.)
[141]
Dokazalo o prijestupu. (Prev.)
[142]
Cislajtanija austrijska, a Translajtanija madarska polovica Austro-Ugarske. (Prev.)
634
[143]
Obustaviti vatru! (Prev.)
[144]
Valja izdrati! (Prev.)
[145]
enski rod, obrazovani ovjee, glasi ovaj u, a muki dakle ova uac. Poznajemo svoje ljude.
(Prev.)
[146]
Boe blagoslovi Madare! (Prev.) Zapravo: istem ald meg a magyart.
[147]
Prirast. (Prev.)
[148]
Jednogodinjak. (Prev.)
[149]
Istraivanja o povijesti razvitka spolnog morala. (Prev.)
[150]
to je? (Prev.)
[151]
ivjeli, ruska brao, mi smo braa esi, mi nismo Austrijanci. (Prev.)
[152]
Mrkvojed, glupi rolmopsi, pikova sedmica, prljava svinja, dat u vam par uaka na vae
mjeseasto lice. (Prev.)
[153]
Kad se ljudi oprataju, tada kau jedan drugome: Do vienja!
[154]
kola jednogodinjih dobrovoljaca (= kola za rezervne oficire). (Prev.)
[155]
Nemojte pucati! (Prev.)
[156]
etna opskrbna knjiga. (Prev.)
[157]
Pukovnijska komora. (Prev.)
[158]
Nemojte kucati! Unutra! (Prev.)
635
[159]
Pokorno javljam. (Prev.)
[160]
Dakako, itekako. (Prev.)
[161]
Vjerujte mi da sam ja dosad imao malo od ivota. Ja se udim ovom pitanju. (Prev.)
[162]
U pola godine ja sam poloio dravni ispit i postao doktor. (Prev.)
[163]
Izlazite u lijepo opremljenim svescima. (Prev.)
[164]
Sutra - svete knjige hinduske religije. (Prev.)
[165]
U tom raspoloenju dobio je poziv i poao k njoj. (Prev.)
[166]
Politiki sumnjiv. (Prev.)
[167]
Dakako, moja gospodo, Kramar, Schreiner i Klof (eki politiari). (Prev.)
[168]
Na dogovor sutra... (Prev.)
[169]
U devet sati. Potpis. (Prev.)
[170]
Vojnika plaa. (Prev.)
[171]
Dakle, to je? (Prev.)
[172]
Opet dogovor, neka avo sve to buzorira! (Prev.)
[173]
Deurni podoficir. (Prev.)
[174]
Priprema za odlazak. (Prev.)
[175]
636
[176]
Vjerojatno maje govno, gospodine pukovnie. (Prev.)
[177]
Vjebanje u gaanju bojnim mecima. (Prev.)
[178]
avo neka sve to buzorira! (Prev.)
[179]
I Srbi moraju vidjeti da smo mi Austrijanci pobjednici, pobjednici. (Prev. )
[180]
Svi neka se zaklone! (Prev. )
[181]
Gdje je zapovjednitvo bataljona? (Prev. )
[182]
Svi natrag, svi natrag, pravac uvala, jedan po jedan! (Prev. )
[183]
Pravac, uglata glava. (Prev. )
[184]
Laku no! Laku no! Neka ona doe svima umornima! Dan se tiho primie kraju, sve marljive
ruke poivaju dok se ne probudi jutro. Laku no! Laku no! (Prev. )
[185]
Jezik za zube, bijednie! (Prev. )
[186]
Grijesi otaca. Novela od Ludwiga Ganghofera. (Prev. )
[187]
Moja gospodo! (Prev. )
[188]
Drugovi! (Prev. )
[189]
Dakle, moja gospodo! (Prev. )
[190]
Vi, kadete... (Prev. )
[191]
637
[192]
Stvar - sa - nama - da - mi - pogledamo - u - tu - obeasmo - tu - Marta - tebe - to - tjeskobno zatim - mi - Marta - mi - toga - mi- hvala - zaista - upravni - kolegij - kraj - mi - obeasmo - mi poboljao - obeasmo - zaista - mislim - ideja - sasvim - vlada - glas - posljednje. (Prev. )
[193]
Gospodine kapetane, pokorno javljam: Isuse i Marijo, ne slae se! (Prev. )
[194]
Roman u dva dijela. (Prev. )
[195]
Sijeno. (Prev. )
[196]
Prirunik vojnog tajnog pisanja. (Prev. )
[197]
Po vodovima pravac u opskrbni magazin br. 6! (Prev. )
[198]
Po zapovijedi, gospodine natporunie! (Prev. )
[199]
Sutra - svete knjige hinduske religije. (Prev. )
[200]
Princ Eugen, plemeniti vitez, htjede za cara opet osvojiti grad i tvravu Beograd. Dade stoga
napraviti most preko kojega e moi ui s vojskom u gradoi ui s vojskom u grad. (Prev. )
[201]
Kad su napravili most da se s topovima i kolima moglo prelaziti preko Dunava, razbie logor kod
Zemuna da protjeraju sve Srbe. (Prev. )
[202]
Grof Radetzky, plemeniti vitez, zakleo se da e istjerati careva neprijatelja iz dvoline
Lombardije. U Veroni je dugo ekao dok je jo stiglo trupa, pa se junak osjeao slobodan i
krenuo s vojskook je jo stiglo trup , pa se junak osjeao slobodan i kreno s vojskom... (Prev. )
[203]
Nije slobodno! Nije slobodno! Vojna komisija, nije slobodno! (Prev. )
[204]
Svi razgovori oficira s oficirima vode se naravno na njemakom jeziku. (Pisac. )
[205]
Dan kada e crknuti podmukla Rusija, bit e dan spasenja za itavu nau monarhiju. (Prev. )
638
[206]
Sjedinjenim silama! (Prev. )
[207]
Brzo skuhati, pa onda krenuti na Sokal. (Prev. )
[208]
To je u njemakom razgovoru glasilo ovako: "Sie haben sich damals auch mit den deutschen
Mitschlern gerauft" (Autor. )
[209]
U razgovoru: "Also, Nazdar!" (Autor. )
[210]
Udo Kraft: Selbsterziehung zum Tod fr den Kaiser. C. F. Amelang's Vertag. Leipzig. (Autor. )
[211]
Dobar mladi. (Prev. )
[212]
Izaao mi je adut. (Prev. )
[213]
estoko navali! Navali estoko u boje ime! (Prev. )
[214]
Vrijedi. (Prev. )
[215]
Drite se hrabro, junaka brao, samo srano obarajte neprijatelja, neka se careva zastava
vijori... (Prev. )
[216]
Pripazite, svinjska bando! (Prev. )
[217]
Za boga i cara! (Prev. )
[218]
C. i kr. boji glavni stan. (Prev. )
[219]
Ala smrdi momak kao bakalar! (Prev. )
[220]
Mora da su mu pune gae. (Prev. )
[221]
Kaite mojoj hrabroj vojsci da je u mom srcu podigla sebi besmrtan spomenik ljubavi i
639
zahvalnosti. (Prev. )
[222]
Smrdi kao ista nunika, kao kakav posrani ista nunika. (Prev. )
[223]
anevi, opkopi, ograde. (Prev. )
[224]
ovjek kao vi, gospodine pukovnie, potrebniji je od beskorisnog natporunika. (Prev. )
[225]
Nasmijane pjesme, Vr i nauka, Bajke i parabole. (Prev. )
[226]
Poliite mi stranjicu! (Prev. )
[227]
Razgovor kapetana Sgnera s natporunikom Lukem vodio se na ekom jeziku. (Autor. )
[228]
Vojni transportni kolodvor. (Prev. )
[229]
Tko veli o... (Prev. )
[230]
Dakle, kako se osjeate? (Prev. )
[231]
Vr-r-lo d-do-do-bro, mo-lim po-pok-ri-va! (Prev. )
[232]
Sveta Marijo, majko boja... (Prev. )
[233]
Triput: ivio! (Prev. )
[234]
Prokleta svinja! (Prev. )
[235]
Nai junaci u Italiji od Vicenze do Custozze, ili... (Prev. )
[236]
Krv i ivot za Habsburga! Za Austriju, cijelu, jedinstvenu, veliku! (Prev. )
[237]
Za cara. boga i domovinu! (Prev. )
640
[238]
Najotrija psovka Isusa i Marije. (Prev. )
[239]
Nai junaki sivi ratnici. (Prev. )
[240]
Vojni vlak (franc. ) (Prev. )
[241]
U osam i po uzbuna, vrenje nude u nunicima, a zatim spavanje. (Prev. )
[242]
Dakle, vidite! U osam i po sranje, a za pola sata spavanje. To je potpuno dovoljno. (Prev. )
[243]
U partijama, naizmjence. (Prev. )
[244]
eh ili Nijemac? - eh, pokorno javljam, gospodine general-majore! (Prev. )
[245]
Dobro. (Prev. )
[246]
Stisni usta, jezik za zube! (Prev. )
[247]
Ljudima. (Prev. )
[248]
Bataljonski povjesniar. (Prev. )
[249]
Po rojevima pod zapovjednitvom rojnih komandanata. (Prev. )
[250]
Prestanite! Diite se! Mirno! Pogled na desno! (Prev. )
[251]
Voljno! Produi rad! (Prev. )
[252]
Pokorno javljam, gospodne general majore, momak je blesav i poznat kao idiot, basnoslovni
glupan. (Prev. )
[253]
to velite, gospodine porunie? (Prev. )
641
[254]
Stranjica (njem. Arsch).
[255]
Vie nee srati? (poljski. Prev. )
[256]
Gotov. (Prev. )
[257]
Ali ne, voljno, voljno, samo produi rad! (Prev. )
[258]
Ta znate valjda, to mislim... Odstup! (Prev. )
[259]
Prvi roj, dii se! U dvojne redove!... Drugi roj... (Prev. )
[260]
Ponovo! (Prev. )
[261]
Itvan-suprunici. (Prev. )
[262]
Dakle, deset forinti, pet forinti koko, pet oko. (Njemaki, a isto to i madarskim improviziranim
jezikom. ) (Prev. )
[263]
Dobar dan, zbogom, prijatelju! (Prev. )
[264]
Zatvoreni bataljon. (Prev. )
[265]
Mirno! Voljno! Mirno! Pogled nadesno! Mirno! Voljno! (Prev. )
[266]
Ponovi! Nadesno! Nalijevo! Poludesno! (Prev. )
[267]
Ponovi! Poludesno! (Prev. )
[268]
Polulijevo! Nalijevo! Lijevo! U frontu! (Prev. )
[269]
Ravno! Okreni se! Klekni! Dolje! Sjedi! Dii se! Sjedi! Dolje! Dii se! Dolje! Dii se! Sjedi! Dii
se! Voljno! (Prev. )
642
[270]
Pravac kolodvor! (Prev. )
[271]
Naprijed mar! Vode stoj! (Prev. )
[272]
Kratkim korakom! (Prev. )
[273]
Punim korakom! Izmijeni korak! Bez koraka! (Prev. )
[274]
Jednakim korakom! Vode, natrag mar! Vode, stoj! Treim korakom! Vode, naprijed!
Korakom! Vode, stoj! Voljno! Mimo! Pravac kolodvor! Treim korakom! Stoj! Okreni se!
Pravac vagon! Treim korakom! Kratkim korakom! Vode, stoj! Voljno! (Prev. )
[275]
Prekini, niani, prekini! (Prev. )
[276]
K nozi! - O desno rame! - K nozi - O desno rame! (Prev. )
[277]
Usta cijevi. (Prev. )
[278]
Cijev. (Prev. )
[279]
Mirno! Pogled nadesno! (Prev. )
[280]
Pred prsa! K nozi! Pred prsa! O desno rame! No na puku! No s puke! Uperi bajonet! Na
molitvu! Kleknite za molitvu! Napuni puku! Pucaj! Pucaj poludesno! Cilj: tabni vagon! Razmak
200 koraka! Gotovo! Niani! Pali! Prekini! Pali! Niani! Prekini! Nian normalan! Opskrbi se
mecima! Voljno! (Prev. )
[281]
Kapu skini! (Prev. )
[282]
Politiki sumnjiv! Oprez! (Prev. )
[283]
Zahodski general. (Prev. )
[284]
Malajska hrana, brano od saga, juha od saga. (Prev. )
643
[285]
Sve natrag! (Prev. )
[286]
Carski i kraljevski artiljerijski divizion. (Prev. )
[287]
Barutni toranj, barutna vrata u Pragu. (Prev. )
[288]
Ratni drugovi. (Prev. )
[289]
Ti stoko, ti svinjo! (Prev. )
[290]
Na zapovjed, gospodine natporunie! (Prev. )
[291]
Kao na fronti. (Prev. )
[292]
Odziv. (Prev. )
[293]
Lozinka. (Prev. )
[294]
Kapa. (Prev. )
[295]
Stoj. (Prev. )
[296]
Srat u, srat u (ajsn mjesto isen, to znai pucati). (Prev. )
[297]
Komandir strae! (Prev. )
[298]
Boe blagoslovi kralja! (Prev. )
[299]
ivjeli! ivjela 14. pukovnija! (Prev. )
[300]
Zastavnik. (Prev. )
[301]
644
[302]
Imam i rakije, milostivi gospodine vojnie. (Prev. )
[303]
Nita osim dobro. (Prev. )
[304]
Neka ivi na bataljonski komandant! (Prev. )
[305]
Ovdje! (Prev. )
[306]
Mirno! (Prev. )
[307]
Junak. (Prev. )
[308]
rtvovao je. (Prev. )
[309]
Domovina. (Prev. )
[310]
Kad se vratim, kad se vratim... (Prev. )
[311]
Ekshorta, eksorta, propovijed, kratak govor. (Prev. )
[312]
Kuhinjski odio oficirske menae. (Prev. )
[313]
Dajte mi za svaku svinju dva rajnska forinta! (Prev. )
[314]
Junacima Lupkovskog klanca. (Prev. )
[315]
Aneoske bludnice. (Prev. )
[316]
Zaposjednuto! (Prev. )
[317]
Naprijed! (Prev. )
645
[318]
Dio poljske narodne nonje; kontu je dug kaput, muki i enski, s razrezanim rukavima. (Prev. )
[319]
Vrlo jaka votka u krmama. (Prev. )
[320]
Ne razumjeti, ja krunski Tatarin, veliki boe! (Prev.)
[321]
Veliki boe, veliki boe, milosrdni, saali se, smiluj se, priprosti vojnik. (Prev.)
[322]
Tatarin nisam, erkez sam, glave reem. (Prev.)
[323]
Tko zna govoriti njemaki? (Prev.)
[324]
Ja ne znam ta to treba da znai. (Prev.)
[325]
Autor misli ovdje na prvog predsjednika ehoslovake Republike T. G. Masaryka. (Prev.)
[326]
Ne razumijem eki! - Razumijete li njemaki? - Razumijemo. (Prev.)
[327]
Carska i kraljevska vojna magazinska maka. (Prev.)
[328]
Je li tano, Prag br. 16. Josef Boetch? (Prev.)
[329]
Mi moramo pobijediti. (Prev.)
[330]
O, jelo, o jelo, kako je lijepo tvoje lie! (Prev.)
[331]
Pustite to! (Prev.)
[332]
Dakako. (Prev.)
[333]
to. (Prev.)
[334]
646
Novac za menau.
[335]
Ovdje! (Prev.)
[336]
Ovdje, najpokornije javljam, infanterist vejk, ordonans 11. markompanije. (Prev.)
[337]
Na zapovijed! (Prev.)
[338]
Sposoban za slubu na fronti. (Prev.)
[339]
Moete mi poljubiti stranjicu i ti i tvoj kotarski predstojnik. (Prev.)
[340]
Odmah u biti gotov, gospodine porunie! (Prev.)
[341]
to kodi u ratu? (Prev.)
[342]
Za hrabrost. (Prev.)
[343]
Kolajna pohvale. (Prev.)
[344]
Tebe boga hvalimo. (Prev.)
[345]
Barutni toranj, barutna vrata (u Pragu). (Prev.)
[346]
Obrtnika banka, najjaa ehoslovaka banka izmeu dva rata. (Prev.)
[347]
No, da, to je dobro, to je vrlo dobro. (Prev.)
[348]
Zar ne? (Prev.)
[349]
Vjesnik, glasnik, konjanik ordonans. (Prev.)
[350]
Objesite spremu! (Prev.)
647
[351]
Pravac za mnom! Naprijed mar! (Prev.)
[352]
Koja pukovnija? Devedeset prva? Kamo ih vodite? Ali, moja gospodo! Pa to je pogrean pravac!
Ta ja sam naloio da se ide lijevo! (Prev.)
[353]
Na zapovijed, gospodine pukovnie! (Prev.)
[354]
Gospodine kapetane! Zapamtite zauvijek: pukovnik-brigadir! (Prev.)
[355]
Puka manliherica repetirka. (Prev.)
[356]
Odstup, sutra na raport! (Prev.)
[357]
Ne razumije. (Prev.)
[358]
Moskovljani su odnijeli. Poklali su kokoi, silovali djevojke i vratili se (otili). (Prev.)
[359]
No, avo te odnio! (Prev.)
[360]
Slava budi Isusu Kristu! Sada nam dolazi Franjo Josip! (Prev.)
[361]
Znam, znam. (Prev.)
[362]
Nabijte puku! (Prev.)
[363]
Niani! (Prev.)
[364]
Pali! (Prev.)
[365]
Velemona gospodo. (Prev.)
[366]
Naprijed! Naprijed! (Prev.)
648
[367]
eto, razvij se u strijelce! Pravac prvi vod! (Prev.)
[368]
Vlasnik nae c. i kr. 42. pukovnije zove se nadvojvoda Friedrich... (Prev.)
[369]
Naprijed! Pravac za mnom! (Prev.)
[370]
Imao sam jednog druga... (Prev.)
[371]
Zar bi htio drati i frontu straga? Usrane jedan, to je samo za gospodu oficire! (Prev.)
[372]
Pucajte, pucajte! ivahno pucajte! (Prev.)
[373]
Obustavite paljbu, obustavite paljbu! (Prev.)
[374]
Bajonete na puku! Juri! Juri! Naprijed! Naprijed! (Prev.)
[375]
Na okup! (Prev.)
[376]
Prebrojavanje! (Prev.)
[377]
Natrag, natrag! (Prev.)
[378]
Stoj! Tko je to? (Prev.)
[379]
Molim gospodina (poljski). (Prev.)
[380]
Baka, pogrdan naziv za obinog vojnika. (Prev.)
[381]
Latilo Amor. (Prev.)
[382]
Ovdje! (Prev.)
[383]
649
Na molitvu! (Prev.)
[384]
Pogled na desno! (Prev.)
[385]
estitam. (Prev.)
[386]
Sveta jednostavnost (siromatvo duhom)! (Prev.)
[387]
Posrijedi je igra rijei. T'uhek u ekom znai svraak. (Prev )
[388]
eki naziv biljke pomonica crna, preveden doslovno, da bi se sauvala igra rijei. (Prev.)
[389]
to je? (Prev.)
[390]
Da, da, to je istina. To je ovjek, to je jo uvijek ovjek. (Prev.)
[391]
Natrag! Natrag! Svi natrag! (Prev.)
[392]
Lezi! (Prev.)
[393]
Vojnik koga zarobljuju, da od njega saznaju vojne tajne. (Prev.)
[394]
Reci svoje ime!
650