Dietmar Eberle: Tip i karakter

Literatura
Aldo Rossi, Arhitekt,
katalog izlobe Berlinsche
Galerie,
Helmut Geisert, Ch. Links Verlag
1993.
Aldo Rossi, L'architettura della
citt, Padova 1966.
The Architecture of the City,
1982.
Aldo Rossi : tutte le opere / a
cura di Alberto Ferlenga. 2. izd.,
Electa
Milano, 2000.
Oswald Mathias Ungers:
Architektur
1951-1990 mit einem Beitr. von
Fritz Neumeyer; DVA 1991.
Michael Alder - Ein Haus als Typ,
Ulrike Zophoniasson-Baierl,
Basel
Birkhuser 2006.

Arhitektura kao drutvena disciplina: tip i karakter

Povijesne epohe ogledaju se u razvoju izgraene strukture gradova. Izgled grada ukazuje
na heterogenost, preklapanja i slojeve razliitih kulturnih, drutvenih i ekonomskih
razdoblja i njihov arhitektonski izraz. Sraz izgraene strukture i drutvenog konteksta je
znaajan dio promiljanja arhitektonske prakse. Bez tog sraza nezamislivo je utvrivanje
site-specific identiteta u arhitekturi. Meu zahtjevima u arhitekturi nalaze se drutvenovrijednosne predodbe koje su pak podlone promjenama uvjetovanim tehnikim i
drutvenim razvojem. Arhitektura nastaje uvijek ispred povijesne pozadine vlastite
discipline. Osim neposredne individualne percepcije postoje kolektivna iskustva i
kolektivno znanje, intelektualna povijest discipline. Promiljanje ukupnog konteksta, s
enciklopedijskim pogledom na stvari, na svijet zamisli i onaj stvarnosti 1, doprinosi
razmiljanju o tipolokim odnosima.

Drutveno relevantan projekt nastaje varijacijama razliitih tipolokih rjeenja. Tip

katalogizira i propisuje znaajne principe i obiljeja projektnog zadatka. On nastaje u
napetom odnosu izmeu identiteta i varijacija na bazi apstraktne ideje. Tipologije su
uvijek svjedoci vremena, nikad nepromjenjive, jer ne mijenjaju se samo konvencije ve i
arhitektura bazirana na tehnikom razvoju koja ocrtava suvremene kulturne, socijalne i
politike vrijednosne predodbe. Tip u velikoj mjeri sadri drutvene konvencije u
odnosu na funkcije graevina i njihov znaaj za grad. Novi projekti, tehnike inovacije i
drutvene promjene ne dogaaju se iznenada ve u povijesnom slijedu. Tip mora biti
shvaen kao apstrakcija, ne kao rjeenje. On sadri osnovne kriterije kao polazita
projekta, pa je stoga skup iskustava u naoj disciplini u odnosu na odreeni projektni
zadatak. Suoiti se s (graevnim) tipom znai pokazati to iskustvo i vratiti ga opim
idejama.

Anonimna arhitektura podvrgnuta je kontinuiranom procesu nastajanja i promjene po

open source-principu u razumljivom generacijskom slijedu. Ve Bernard Rudofsky
zauzima u svojoj knjizi Arhitektura bez arhitekata stajalite da mudrost i znanje
anonimnih graditelja predstavljaju najbogatiji ali jo neiskoriten izvor arhitektonske
inspiracije za industrijskog ovjeka.4 Michael Adler integrira istraivanje takve
arhitekture u svoja predavanja na tadanjem Technikumu u Muttenzu.5 U pozadini stoji
fascinacija graevinama koje imaju visoku arhitektonsku vrijednost na temelju jasnog
procesa nastajanja. Te zgrade sadre prikupljeno i kondenzirano viegeneracijsko znanje
te su na taj nain duboko kulturno i drutveno usidrene.

1 Ungers 2003, str. 96.

2 Collotti 2001, str. 45.
3 Zschokke 2006, str. 55
4 Rudofsky 1989, kraj Predgovora
5 v. Popis studijskih tjedana na
Zophoniasson-Baierl 2006, str. 194.

Naela industrijalizacije, poput podjele rada i efikasnosti, ogledaju se i u arhitekturi.

Tehnika dostignua, nove znanstvene spoznaje, promjene u zakonodavstvu ili u
politikom sustavu imaju utjecaj na arhitekturu. Poetkom 20. stoljea glavni zadatak je
bio osigurati moderno stanovanje za nie dohodovne skupine. Zahvaljujui drutvenoj
potpori te su potrebe, u posljednjih nekoliko desetljea, u velikoj mjeri pokrivene. Zbog
sve veeg nedostatka resursa i razliite kvalitete svijesti danas se javlja zadatak odrivog
razvoja u urbanistikom planiranju i arhitektonskom projektiranju u odnosu na
materijale i energiju. Za arhitekte to znai raditi na razvoju novih tipova, koje
karakterizira dugotrajnost, nia potronja energije, te snano socijalno i kulturno
prihvaanje uz izrazitu neutralnost uporabe arhitektonskog objekta.

Tip i karakter su meusobno povezani. Tip, kao apstraktna zamisao, je u podlozi svake
pojedinane forme. Bez forme je svaka zamisao teko predstavljiva. Etienne Boulle,
postavlja utisak graevine, le charactre, prvi puta kao centralnu temu arhitekture, a
time i njenu percepciju. Pojam karakter ukljuuje izraz, ozraje i djelovanje graevine.
Uobiajeno se koristi za ljudske osobine. Iza svake graevine stoji ovjek koji ju je
osmislio, financirao ili odobrio njeno graenje, ili onaj koji ju koristi. Na formalnoj
razini svaka zgrada takoer utjelovljuje stavove i vrijednosti koje proizlaze iz drutvenih
konvencija. U tom smislu arhitektura mora biti definirana kao jezik koji pojedinac nije u
stanju svjesno reflektirati, ali je mnogima razumljiv. U tom kontekstu, u potrazi za
arhetipskim oblicima izvan mode ili za zeitgeistom potrebno je prouiti kako se oni
odraavaju u radu Alda Rossija, Oswalda Mathiasa Ungersa ili Michaela Aldera.

Na karakter zgrade presudno je utjecao njegov odnos s kontekstom. Njegova vanost

lei ne samo u funkcionalnom zadatku, nego jo vie u specifinosti poloaja u urbanom
kontekstu. Odluka o tome koja je uloga zgrade - statist ili solist - odreuje se njenom
volumetrijom, poloajem, proeljima i materijalizacijom. Grad je struktura izgraenih
volumena i praznih prostora, a karakterizira ga meusobni odnos zgrada i slobodnog
prostora. Jedna vila bez odgovarajueg vanjskog prostora je u svom poimanju znaajno
zakinuta. Materijalizacijom zgrade utisnut joj je karakter. Boje, uzorak, povrinska
obrada, ritam otvora i plastinost odreuju se uglavnom materijalizacijom. Stoga su
materijali takoer najea spominjana obiljeja u opisu zgrade. Ovojnica i forma su
osnovna sredstva izriaja svake zgrade. Oni su kulturni oznaitelji unutar javne
rasprave. Promjene, pa ak i krenja odreenih konvencija mogu biti drutveno
podrani. Koliko novih sadraja se moe razviti u novom obliku, preputeno je
individualnom sluaju. Meutim, promjene mogu biti prihvaene kada se pojave
povezane s ope poznatim jer sigurnost i bliskost za pojedince i drutvo predstavljaju
visoke vrijednosti.

Arhitektura pripada umjetnosti, ne pripada znanosti niti zanatu. To se prije svega

oituje u procesu nastajanja arhitekture, odnosno nainu rada arhitekata. Meutim, dok
umjetnost polae pravo da prkosi realnom svijetu, bitan zadatak arhitekture je stvaranje
odrivih svjetova za koritenje. Takoer, korisnik oblikuje karakter zgrade. No, za
razliku od arhitekture, takvo oblikovanje nije planirano niti kontrolirano. Arhitektura
prua okvir za koritenje zgrade. Karakter i tip zajedno oblikuju polazite
arhitektonskog projekta, premda ukljuuju razliite aspekte. Dok tip predstavlja cilj,
racionalan pristup projektu, karakter projekta esto opisuje atmosferu i jedinstvenost
mjesta. Zgrada u svom okruenju pronalazi odgovarajuu ulogu tek u srazu sa svojim
kontekstom. To vrijedi za sve razine doticaja arhitekture: prostorne, materijalne, ali i za
kulturno i drutveno referentni sustav. Time se krug zatvara, arhitektura bez
razmatranja konteksta u svoj njegovoj sloenosti u konanici ostaje formalna.

Bibliografija
Francesco Collotti, Architekturtheoretische Notizen mit einer Textsammlung zu Architektur und Stadt,
Luzern 2001.
Bernard Rudofsky, Architecture Without Architects, A Short Introduction to Non-Pedigreed Architecture,
MoMA, 1964.
Oswald Matthias Ungers, Bemerkungen zu meinen Entwrfen und Bauten, Gerd de Bruyn und Stephan
Trby, Architektur_theorie.doc. Tekstovi od 1960-, Basel 2003, str. 94-99.
Ulrike Zophoniasson-Baierl, Michael Alder - Das Haus als Typ. Basel 2006.
Walter Zschokke: Typen, in: Michael Alder - Das Haus als Typ, Op. cit., str. 55-63.