Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

ARISTOTEL: O DUI
fra Dario Gali i fra Bojan Rizvan
Uvod
Predstavljamo danas Aristotelovo djelo koje
se naziva ; latinski je naziv De anima, a hrvatski O dui. Da bismo bolje i sadrajnije upoznali Aristotelovo djelo koje se nalazi
pred nama moramo se podsjetiti ukratko njegova ivotnog puta jer je on itekako bitan za shvaanje samoga djela.

Iako je bio Platonov uenik nije u potpunosti

prihvatio njegovo uenje ve se u njegovim djelima prepoznaje velika razlika, te ak i u ovom
spisu daje mu kritiku, to emo kasnije uti. Izmeu Platona i Aristotela ima i osobnih razlika
koje se odnose na stvari izvan filozofije: tako
je Platon imao dara i interesa za knjievnost i
matematiku, a Aristotel za prirodne znanosti,
posebno biologiju.1
Aristotel uvijek u svojim djelima tei za sistematinou te je u tom prepoznatljiv njegov metodoloki pristup. Njegovo izlaganje povijesno
filozofskog miljenja ponajprije sadri povijesni
pregled i kritiku razliitih gledita o kakvu problemu (konkretno ovdje o dui) da bi na kraju
izloio svoje poglede2, odnosno svoje miljenje na

Tekst koji vam predstavljamo, O dui

Aristotel je napisao za vrijeme svojeg drugog
boravka u Ateni, te je to njegovo zrelo doba, u
kojem on ve ima cjelinu svoje filozofije i sada
je razrada pojedinih tema nain proirivanja ve
oblikovane cjeline4. Smatra se da je spis nastao
oko 347. i 335. pr. Kr. kad je pisao i druga svoja
djela o biologiji. Spis je karakteristian po tome
to nastoji dati neke definicije due. Tematski
dio ovoga spisa moemo prikazati kao jedinstvo
psihologije i filozofije ivota, u emu psihologija
oznaava ono temeljno pitanje: to je dua?, te
se zato i mogu psihologija, ali i ovaj spis, nazvati
kao uenje o dui. Budui da on svoju psihologiju promatra sa tla biologije tu moemo govoriti o biolokoj psihologiji koja spada u prirodo
znanstveno podruje.
Upoznati Aristotelovu misao o dui, znai upoznati njegovu misao o ovjeku, tj. znai
vidjeti to Aristotel misli pod pitanjem: Tko je
ovjek? U ovome zato djelu dolazi do izraaja
njegova antropologija, njegov pogled na ovjeka
kao ovjeka i ono to ga bitno ini takvim, tj.
ono po emu ovjek ne bi, naprosto, bio ovjek.
U tome je veliina i bitnost ovoga kratkog, ali
opet, vanog djela
1. Pojam dua shvaanje!
Za bolje shvaanje same tematike Aristotelovog djela bitno je pojanjenje pojma o kojem
e najvie biti rijei, a to je pojam dua. Pojam
je misao o biti predmeta, on donosi ono to taj

I. Zeli, Vodi kroz filozofiju, Verbum, Split 2006.; str.

58

B. Kalin, Povijest filozofije, kolska knjiga, Zagreb,

2004.; str. 98

PRIKAZI I RECENZIJE

Aristotel je roen u gradu Stagira u sjevernoj

Grkoj 384. g. pr. Kr. Vie kolovanje je stekao
u Ateni, te je kroz dvadeset godina bio Platonov
uenik, tj. do njegove smrti. Bio je odgajatelj makedonskog vojskovoe Aleksandra Velikoga koji
je nakon to je doao na vlast omoguio Aristotelu
povratak u Atenu gdje on osniva svoju kolu Likej,
poznatija kao peripatetika (od gr.
-etati), jer je Aristotel obiavao predavati etajui. Umro je samo nekoliko mjeseci nakon to je
napustio Atenu 322., odnosno 321. g. pr. Kr.

tematiku kao takvu. U svemu tome unosi svoju

terminologiju koja je specifina i kako kae sam
prevoditelj Sironi koja mu je stvarala mnoge probleme.3

Usp. Aristotel, O dui /Nagovor za filozofiju; Naprijed,

Zagreb 1987.; Pogovor; str. 95
Usp. Aristotel, isto; B. Bonjak, Predgovor; str. IX.

Ogledi i prinosi studenata teologije

81

pojam jest odnosno to je njegovo tostvo. Etimoloko znaenje rijei due vezano je uz grke
rijei koje oznaavaju vjetar, ivotni dah, disanje (gr. dah, vjetar ili bez
krvi, beskrvan).5 Pojmovna oznaka due smjera
najprije na unutarnje naelo biti (naelo ivota),
koje se oituje u svome vlastitom tjelesnom gibanju.

PRIKAZI I RECENZIJE

Dua je naelo oblika i djelovanja kroz koje

neivo tijelo zadobiva svoj bitni oblik bitka (forma) te kroz svoju produhovljenost postaje ivim
tijelom i na taj nain posjeduje svoje specifino
ispunjenje postojanja (akt) kao ivot koji sam
sebe oblikuje i koji samostalno djeluje, postaje
supstancija. Aristotelova filozofija prirode prouava prirodne supstancije tako to ih promatra
kao stvari sloene od forme i materije. Materija
je ono to prima formu, graa u kojoj je forma
ostvarena. Forma je pak nain na koji je materija organizirana, ono to stvari daje oblik koji je
karakteristian za predmete te vrste.6
Kao to vidimo dua je forma ivih bia, ona
je poelo ivota, ali ovdje je itekako bitno naglasiti da se ne misli samo na ljudsku duu jer
imamo, po Aristotelu, vegetativnu, senzitivnu i
razumsku duu. Isto tako potrebno je naglasiti da dua nije ni neka stvar, nije ni neki dio
tijela kao npr. srce ili bubrezi ili koji drugi organ. Ovdje nam u razumijevanju moe pomoi
analogija sa softwerom kod kompjutora jer kod
softwera je ljudima teko shvatiti to bi to bilo i
gdje se nalazi taj odreeni dio koji ini taj softwer7. Pojanjavanje moemo nastaviti podjelom da neka tijela imaju ivot, a neka nemaju.
Pod pojmom ivota misli se da se to tijelo hrani,
raste odnosno smanjuje. U tom odnosu svako je
tijelo supstancija.
Ve smo saznali da dua nije tijelo, jer prema
Aristotelu, tijelo samo po sebi nije supstrat ne-

Usp. A. Mii, Rjenik filozofskih pojmova, Verbum,

Split 2000.; str. 74

ega. To znai da je dua supstancija u smislu

oblika prirodnog tijela koji u svojoj mogunosti
(potenciji) ima ivot. Supstancija je entelehija
(ispunjenje). Dua je entelehija prirodnog tijela,
koje ima ivot u mogunosti8, rei e Aristotel, te dalje naglaava da je dua prva entelehija
prirodnog tijela koje je opskrbljeno organima.9
Dakle dua je bit i forma tijela kao to smo ve
spomenuli u prethodnom dijelu. Aristotel navodi ovaj primjer pokazujui nam tu injenicu jasnom: Kad bi oko bilo ivo bie, tad bi gledanje
bilo njegova dua. No kao to zjenica i gledanje
ine oko tako su dua i tijelo zajedno ivo bie.
Iz toga izvodimo da dua ne postoji odvojeno
od tijela.10
Teorija due je pitanje fizike i biologije, ali ne
i samo njih jer nadilazi pitanja koja se postavljaju na razini iste prirode te se tako okree prema
metafizici koja istrauje ono to je nadempirijsko, dakle ono to ne pripada domeni iskustva.
Pitanja o dui obuhvaaju cjelokupnu stvarnost
koja nas okruuje i koje smo sami dio. Dua je
svebivajua, sve to egzistira, ono to postoji
kao takvo. Dua je mjesto u kojemu se oblikuju
ovjekovi odnosi, pa ak i onaj temeljni odnos
prema samoj istini koja je nepromjenjiva i u tom
pogledu stalna.
2. Pregled spisa
Spis O dui koji je izvorno pisan na grkom
preveden je na hrvatski jezik preko kritikog
izdanja koje je izdano na engleskom jeziku, a
kako kae sam prevoditelj, u nekim tekim rijeima ili u nekim zabludama koristio je i latinski, njemaki te talijanski prijevod11. Ovo
izdanje koje smo mi koristili ima devedeset i
etiri (94) stranice te je podijeljen na tri knjige
koje imaju svoje podnaslove. Knjige posjeduju
podnaslove u svojem rasponu od najmanje tri,
do najvie pet.

P. Gregori, Aristotel o diobi due, Prolegomena 7 (2)

2008.; str. 133
6

82

I. Zeli, isto; str. 256

Spectrum

Aristotel, isto; str. 30

Isto

10

Isto, str. 31

11

Isto, str. 95 -96

Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

2.1. Prva knjiga

Kao ve poznati sistematiar Aristotel na poetku prve knjige naglaava potrebu sustavnog
istraivanja da bi se dolo do istine u istraivanju. Ako elimo odrediti njegovu metodologiju,
onda moemo kazati da postupa na nain fenomenologije, tj. opisuje injenice koje su povezane s nutarnjim ili vanjskim iskustvom te promatra ivot u prirodi unutar kojega je prisutno
stalno dogaanje (promjena, sve je u pokretu).
Unutar ove prve knjige Aristotelovog spisa O
dui postavljaju se etiri kljuna pitanja koja su
bitna za razumijevanje samoga Aristotelova stava o promatranoj materiji (dui):

2.P
 itanje uzroka -postavlja pitanje zato je neto takvo kakvo jest. Sve to postoji nuno
mora imati svoj uzrok postojanja.To je kauzalni nain promatranja stvarnosti kakva ona
uistinu jest.
3.Pitanje bivanja/egzistencije -svako tijelo na
ovaj ili onaj nain egzistira, bilo da se radi o
pukoj materiji, ili pak nekoj produhovljenoj.
ak i mrtva priroda, kae Aristotel, da egzistira. Stoga je pitanje egzistencije bitno.
4. Pitanje definicije -da bismo uope mogli
istraivati zbilju, kao i neke predmete u toj
zbilji, valja te predmete istraivanja, materijalne objekte, definirati.
Aristotel dalje poziva na nunost odreivanja
kojoj vrsti dua pripada i to je ona. Da li je ona
djeljiva? Ako jest koji su njezini dijelovi? Da bi
doao do definicije due, ide na aporije, dvojbe.
Jesu li sve due iste ili nisu? Koje su to funkcije
koje dua obavlja? Pita se koja to stanja dua posjeduje? On trai bit same due.
U svom izlaganju Aristotel sustavno pravi
sintezu svega dotadanjeg istraivanja o dui.
On navodi da smo kretanje i osjetilno opaanje

Aristotel navodi dalje da svi zastupaju tri bitna obiljeja due:

1. k retanje - u prirodi je sve u pokretu iz ega
proizlazi da onda nuno to to se kree i ivi,
te se tako moe definirati dua kao ivot.
Upravo je i to oznaka ovjeka da on ivi dokle god se kree. Prije Aristotela filozofi su
pretpostavljali, kako sam autor navodi, da
je kretanje prava osobitost due i da se sve
ostalo kree kroz nju, a ona sama od sebe
zbog toga to ne vidi da ita uzrokuje kretanje to se i samo ne pokree12. Zanimljivo je
primijetiti da Aristotel u djelu navodi etiri
vrste kretanja: promjena mjesta, postajanje
drugim, smanjivanje i poveavanje. Dua se
kree po acidenciji, te moe pokretati i samu
sebe. Moe biti pokrenuto ono u emu je ona
(tijelo), a to je pokrenuto od due. Na drugi
nain, po Aristotelu, ona ne moe biti pokrenuta u prostoru13.

PRIKAZI I RECENZIJE

1.P
 itanje radnje -unutar ovoga pitanja otkrivamo pitanje trpljenja. Autor eli naglasiti injenicu da je sve u pokretu, da se sve kree
te da je sve promjenljivo. Tako svaka radnja
ima svoje atribute i kvalitete koje je potrebno
odrediti.

due primili od starijih, te iznosi njihova shvaanja i objanjenja due. Aristotel prvo iznosi
Demokritova razmiljanja i njegovu nauku da
je dua vatra i topla, te da se sastoji od okruglih
atoma jer takvi oblici prodiru kroz sve i sami se
kreu. Pitagorejci su pak tvrdili da je dua sitna
praina u zraku. Aristotel spominje i Anaksagorino shvaanje due kao one koja pokree, ali
posebno mjesto u izlaganju razmiljanja zauzima Platon sa svojim Timejem u kojem je dua
sastavljena od elemenata. Filozof navodi i Hipona koji dri za duu da je voda zbog sveprisutnosti vlage. Aristotel iznosi isto tako Talesovo,
Diogenovo, Heraklitovo (vatra), Alkmeonovo
shvaanje due, te dolazi do zakljuka da je definiranje due bitno vezano sa poelima pojedini
filozofa.

2.opaanje - ili spoznavanje odigrava veliku

ulogu u grkoj filozofiji, te ve i Platon kae
da ovjek zrije ideju. Svaka znanost, a prije
svega filozofija, ima cilj spoznavanje istine, te
je eli upoznati kao takvu. Upravo u tu svrhu
12

Isto; str. 8

13

Isto; str. 20

Ogledi i prinosi studenata teologije

83

koristi ovjek razum kako bi mogao spoznati

istinu.
3. b ez tjelesnost - dua kao takva nema materijalne uzroke u sebi, ona je posve duhovna.
Tako je Aristotel dao neke temeljne postavke
na kojima e se kasnije graditi teoloka misao, kao i itava srednjovjekovna skolastika
filozofija.
U zadnjem djelu prve knjige Filozof se kritiki osvre na miljenja prethodnika koja argumentirano pobija i odbacuje. A meu ostalima Platonu upuuje osam prigovora vezanih za
nauku o dui. Potom knjigu zavrava tumaei
kretanje koje nije svojstveno skladu i sastojanje
due.
2.2. Druga knjiga

PRIKAZI I RECENZIJE

Druga knjiga zapoinje jednom od najopenitijih definicija, a ta je da je dua supstancija. Supstancija se moe podijeliti na materiju i
formu, od koje materija ini potenciju, a forma
oznaava entelehiju, tj. ispunjenje potencije. U
dui kao entelehiji tijela moemo prepoznati
znanje i razmatranje. Razmatranju odgovara
budnost, a posjedovanju znanja bez izvrenja
odgovara san, te upravo na taj nain objanjava
Aristotel njihov meusobni odnos. Dua je prva
entelehija prirodnog tijela koja ima ivot u potenciji, te je ona supstancija po obliku.14
Nadalje autor tvrdi da ono to ini iva bia
ivima jest opaanje, a gdje je osjet opaanja da
je tu prisutna i bol i naslada, a gdje su pak prisutne one prisutna je i pouda. Objanjavajui
razlinost due i tijela Filozof pie da nije tijelo
entelehija due, ve upravo vrijedi obratno: da je
dua entelehija tijela.
Aristotel primjeuje da postoji jedan skup
usko povezanih aktivnosti koje su prisutne u
svih ivih bia, a to su: hranjenje, rast i razmnoavanje. On smatra da su te tri aktivnosti usko
povezane iz dva razloga. Prvo je da sva iva bia
rastu i razmnoavaju se zbog toga to se hrane, a
ta hrana dijelom ide za rast, dijelom za razmno14

84

Isto, str. 32

Spectrum

avanje. Drugo, i hranjenje i razmnoavanje

nuni su za opstanak. Upravo te tri dimenzije
po njemu predstavljaju temeljne ivotne aktivnosti.15 Jo neke od sposobnosti due koje Aristotel prepoznaje su mogunost osjeanja, elje,
kretanja na mjestu i miljenje.
Prema autoru Spisa, dua je ona koja hrani,
te je to prva i zajednika sposobnost due i po
njoj svima pripada ivot. Dua je za njega izvor
kretanja, svrha i uzrok svega. Unutar hranjenja
Aristotel razlikuje troje: ono to biva hranjeno
(hranjenik), ono ime se hrani i ono to hrani.
Ono to hrani je prva dua, hranjenik je tijelo
koje je posjeduje, a ono ime se hrani je hrana.
Pisac govori o odnosu potencije i entelehije,
te ih razlae i objanjava kroz trpljenje i osjetilne sposobnosti koja je u potenciji kakvo je osjetilno ve u entelehiji. Opaanje se dogaa kroz
osjetila i razlikuje Aristotel predmete opaanja
kojima je zajedniko kretanje, mirovanje, broj,
oblik, veliina, jer takve stvari nisu vlastite ni
jednom osjetilu nego su zajednike svima. U
daljnjem razlaganju Aristotel nam daje definiciju svjetla te kae da je svjetlo entelehija (ostvarenje) prozirnoga ukoliko je prozirno, dok je mrak
liavanje iz prozirnoga takvog stanja svjetla.
Dalje i kroz druga, od pet, osjetila koja imamo Aristotel razlae bitne oznake same due, te
tako na neki nain povezuje filozofiju prirode
s filozofskom antropologijom. Upravo osjetilno
spoznavanje je za njega trpljenje te navodi zanimljiv primjer piui na jednom mjestu: to je
drugo osjetiti miris nego trpjeti neto?16
2.3. Trea knjiga
Posljednja knjiga u spisu zapoinje pokazujui i objanjavajui odnos izmeu osjeta i
predmeta. Sva osjetila su prema Aristotelu sastavljena od zraka i od vode, te on tvrdi da sve
opaamo kretanjem. Kretanje jest nuno nekakvo djelovanje stoga djelovanje stvaralakog i
pokretakog ostvaruje se u onome koji trpi, a to

15

P. Gregori, isto; str. 136.

16

Aristotel, isto; str. 64

Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

je sam predmet spoznavanja. Temeljna Aristotelova definicija kretanja, o kojem se bavi u daljnjim recima Spisa, jest da je kretanje prijelaz iz
potencije u akt, tj. iz mogunosti u in. Nadalje,
Aristotel govori o osjetilnom razmjeru gdje eli
istaknuti da svako prekoraenje nije dobro, jer
upropatava sam osjet. Entelehija ili ostvarenje
samoga okusa jest kad sam u sebi pomou predmeta bude izvren i ostvaren.
U daljnjem svojem razmiljanju Aristotel
govori o nastanku predodbi koja je razliita i
od osjetilnog opaanja i od razuma. Predodba
naime nije isti misaoni in kao shvaanje koje
razlikujemo kao znanje, mnijenje i razumijevanje. Predodba kao takva moe biti istinita, ali
jednako tako moe biti i lana. Treba razlikovati miljenje i opaanje koji nikako nisu isto jer
je opaanje ili snaga ili djelatnost, a miljenje
donekle predodba, a donekle shvaanje.

Unutar samog tog dijela teksta Aristotel na

pomalo neupadljiv nain donosi i podjelu svoga
razmiljanja due. Po njemu dua se dijeli na tri
dijela kao to postoje i tri vrste ivih bia:

2. senzitivna dua - ili anima sensitiva. Ona

osim hranjenja i razmnoavanja ukljuuje
kretanje i osjete.
3. r acionalna dua ili anima intellectualis. Posjeduje sve nabrojano, ali jo ukljuuje i razum, tj. razumsko miljenje.18 Tim razumom
ovjek nadilazi ono ovdje i sada o emu
nam kao i ivotinjama svjedoe osjetila, i dosee ono to je nuno i vjeno. To je ono to
ovjeka bitno razlikuje od drugih ivih bia.
U svakome je od ova tri dijela prisutna udnja, a udnja je usko povezana i s kretanjem koje
pretpostavlja troje: ono koje pokree, ono ime
se pokree i ono koje je pokrenuto. Nijedno pokrenuto tijelo nema duu bez osjetilnog opaanja koje je obiljeje sloenog bia.
U zakljuku samoga djela O dui Aristotel
preko kretanja dolazi do nepokrenutog pokretaa19, tj. Boga u dananjem kontekstu. Aristotel
govorei o metafizici ili prvoj filozofiji spomenuo je kako ona nuno mora biti teologija jer
u svijetu, kako smo uli sve se kree, a sve to
se kree kree se od nekog drugog, tj. neto ga
pokree. On napominje da se ne moe tako ii
u beskraj zato to u beskraju nema Prvoga, a ako
nema Prvoga onda nema ni kretanja, ali budui
da Prvoga ima, onda je on nepokrenuti pokretnik. Tu Aristotelovu specifinost su kasniji filozofi nazvali regressus in infinitum.

PRIKAZI I RECENZIJE

Pretposljednji dio ovoga poglavlja posveen

je miljenju i spoznaji jer Aristotel nam eli pojasniti kako nastaje miljenje. Dua je, prema
mnogim autorima prije Aristotela, mjesto oblika
misli, to i on sam potvruje te naglaava da ne
samo itava, nego da je obdarena mou miljenja
(u potenciji).17 Najvii stupanj miljenja je um jer
upravo on ima sposobnost miljenja, te je upravo
um due ono ime dua misli. Aristotel govorei
o tome unosi termin misaona dua (). Zakljuak dakle glasi da um je od tijela odvojen , te
da on ne moe doi u svoje ostvarenje prije nego
to misli. Prije toga je tabula rasa. Taj um o kojem
govori jest djelatni um, to mu je supstancija. Taj
um stalno misli i sam zaseban on jest to jest, te
je samo on besmrtan i vjean, a nasuprot tome
je pasivan um koji je propadljiv. Um u Aristotela
je predegzistirajui jer on dolazi izvana te ulazi u
tijelo kao neto boansko i samo je on besmrtan.
Taj je um usporeen sa svjetlom.

1. vegetativna dua- ili anima nutritiva. Nju posjeduju biljke te ta dua ukljuuje hranjenje i
razmnoavanje.

Zakljuak
Spis O dui koji smo vam nastojali predstaviti opisuje Aristotelov pristup dui, koji je
razliit od drugih, jer je on prirodnofilozofski.
Predstavljeni spis tako utemeljuje Aristotelovu
biologiju, te daje tumaenje zajednitva due i
tijela.20 Ovaj se spis, nadalje moe gledati kao
Usp. H. Burger, Filozofska antropologija, Naprijed, Zagreb 1993.; str. 40
18

19

Usp. Aristotel, isto; str. 92

Gerd Haeffner, Filozofska antroplogija, Naklada Breza,

Zagreb 2003.; str. 194
20

17

Isto; str. 77

Ogledi i prinosi studenata teologije

85

Djelo iako je prevedeno s grkog jezika, zadralo je svoju temeljnu poruku, iako se ini da
je stil pomalo teak za itanje. Koliko je teak
za itanje, toliko vie trai od nas pozornosti da
bismo ga bolje shvatili i upoznali, te se na taj
nain susreli s milju Aristotela.

U naem radu nismo koristili samo ovaj spis

ve smo se sluili i razliitom literaturom kako bismo nejasnoe na koje smo naile, lake i s veim
razumijevanjem shvatili i mogli ih predstaviti. Taj
posao, iako smo mislili drugaije, nije bio nimalo lagan, ali smo sada jo sretniji jer smo uspjeli
barem donekle dokuiti Aristotelovu misao koja
ivi i danas po njegovim djelima. Imati istu misao
s nekim znai najbolje tu osobu poznavati stoga
smo zbog toga ponosni, ali i svjesni poticaja koji
nam je upuen da ne zaboravimo Istinu koja u
nama stvara slobodu (usp. Iv 8, 32).

Aristotel je vaan filozof, ne samo za svoje

razdoblje, ve je dao mnoge okvire razliitim
znanostima, a znademo da je posebnu vanost
dobio i u skolastikoj kranskoj filozofiji koja
je obiljeila kransku misao srednjega vijeka,
te taj njegov tako snaan utjecaj moemo sa sigurnou rei da traje i u nae vrijeme jednako
djelatno i ivo.

Posebno nas je u ovom djelu zainteresirala

Aristotelova misao o Bogu, kojega naziva gore
spomenutim nazivom: nepokrenutim pokretaem. Upravo je to na Bog kojeg se moe spoznati naravnim svjetlom razuma, kako nas pouava
nauk Crkve, te je to donekle uinio i Aristotel u
ovom svojem djelu, ali ipak nenametljivo kako i
dolikuje samim filozofima.

PRIKAZI I RECENZIJE

prethodnica znanosti psihologije jer je upravo

psihologija rije o dui, u svojem etimolokom
znaenju. Aristotel gotovo u cijelom tekstu nigdje ne donosi kompletnu definiciju due, ve je
objanjava kao sastavnicu mnogih od znaajaka
koje joj pripadaju.

86

Spectrum