Jelena Svrzli ori: Sarajevske sjene (poezija i proza)

Rije urednika

Jelenin poetski dijalog, ponekad sa samom sobom, u najveoj mjeri obiljeen je,
usmjeren prema van, drugome ili drugoj, drugima, ee stvarnima nego sluenima.
Teko je ne vidjeti u njenim stihovima artistiki napor pa kada je i uz bok onome to
bismo uvjetno mogli nazvati pukom poezijom. Ovo jer u Jeleninim pjesmama
knjievna estetika nije nuno nadreena funkciji pjesme kao naraciji due. Takva
kakva jest ili kakva udi biti. Njene pjesme su iskazi elementarnih ljudskih psihikih
potreba kao trajne kategorije ljudskoga duha (Kurt Ranke).
Sarajevske sjene, a sama Jelena tako svjedoi, zauvijek e ostati na licu njene due.
Unato tome, osunano djetinjstvo ivjet e kao uspomena i kontrast na ijoj razdjelnici
sa sjenama oslonac je za sada i izvorite je nade za budunost.
Jelenina sjena na razbijenom staklu na naslovnici kao i tipografsko rjeenje ukazuje
na transformaciju, bliskost, ovostranog i metafizikog, a razbijeno je kako bi uope bilo
uoljivo, ali i zbog odreene, ali ne previe naglaene asocijativnosti na rat, razaranje,
stradanje. Na poleini je crkva u Svilaju kao jedan od simbola Jeleninog duhovnog i
stvarnog zaviaja koji je jedna od glavnih dominanti u njenim stihovima. Hrbat knjige
slijedi i povezuje likovno rjeenje poleine i prednje korice tako to slika s poleine
prelazi na hrbat, ali u sivoj skali, kao razdjelnica, dok istovremeno, naslovni blok
identinim fontom i bojom na hrptu, kao sastavnica, slijedi onaj s naslovnice.
Druga dominanta, gotovo ravnopravno, ljubav je i suut. Ljubav kao empatija i ljubav
kao tek naznaeni eros koji nije tek puka snaga spolnosti, ve i pokreta kreativnosti,
stalna enja za uspostavljanjem reda u postojanju svega po muko-enskom
principu. U sarajevskom kontekstu koji nam svojim stihovima pribliava Jelena, eros je
izraen kao potreba za samopotvrivanjem i individualizacijom vlastitoga Jeleninog ja.
Istovremeno, pak, Jelena svojim pjesmama negira jedan od Freudovih principa po
kojima, jer smo u osnovi sastavljeni od neorganskih elemenata, postoji nagon s onu
stranu zadovoljstva a koji tei vratiti se u stanje neorganske inercije. Naprotiv - Jelena
vapi za ivotom, vriti protiv smrti.

Poetni stav o estetici kao ne nunoj funkciji Jeleninih pjesama, a posebno u kontekstu
pojma naracija due, uvjetovao je i konani izgled zbirke. Struktura Jeleninih pjesama
najjasnija je u tematici pa se upravo stoga u zbirci niu prepoznatljivim tematskim
slijedom. Ostali elementi strukture, kao to su jezik i ritmika organizacija svake
pojedinane pjesme, neodvojivi su od njihovih tema i kompozicija a Jelena, od pjesme
do pjesme, razliito ih strukturira. Negdje slobodnije, negdje unutar ili vrlo slino
poznatim formama. Nekada uspjenije, nekada manje uspjeno.
Ono to je nedvojbeno, zbirka u cjelini, i poetski i prozni njen dio, predstavlja dokument
jedne due koji je nastao u sasvim odreenom kontekstu s vremenom i prostorom, s
ljudima i dogaajima. Kao takva i u tom kontekstu ima svoju vrijednost, a na sudu
vremena i na kritici je poblie se o njoj odrediti. Pri tom e nezaobilazna biti konstatnta
ovo je Jelenina prva zbirka i s njom e se usporeivati sve njene druge, za sada
neobjavljene i pjesme koje e tek napisati.
Borislav Stipi