ratoviSADRAJ

Uvod....................................................................................................................................
3
1. Cionizam i nastanak drave Izrael: korijeni i uzroci sukoba...........................................
4
2. Privi Izraelsko-arapski rat (1948. god.)...........................................................................
5
2.1. Odnosi u arapskom svijetu nakon poraza.................................................................
7
3. Drugi rat (1956. god.)......................................................................................................
8
4. estodnevni rat (1967. god.)............................................................................................
9
4.1. Prilike u meuratnom razdoblju...............................................................................
10
4.2. Ratni sukob...............................................................................................................
10
5. Meuratno razdoblje i pripreme za novi rat....................................................................
11
5.1. Meuarapski sukob u Jordanu..................................................................................
12
5.2. Yomkippurski rat......................................................................................................
13
5.3. Sporazum u Camp Davidu........................................................................................
14
Zakljuak.............................................................................................................................
15
Literatura.............................................................................................................................
16

UVOD
U ovom seminaru pokuati u prikazati tijek sukoba izmeu Izraela i njegovih
arapskih oponenata. Sukob koji ve desetljeima izaziva zanimanje i zgraanje svjetske
javnosti traje od samog stvaranja drave Izrael, pa sve do danas. Pravo Izraelaca na
vlastitu dravu sukobljava se s pravom Palestinaca na teritorij na kojem ive stoljeima.
Sukob, kojem uzroke valja traiti i u prisutnosti stranih interesa, traje gotovo bez
prekida do danas, i ne nazire mu se kraj. Najprije u napraviti kratak pregled povijesti
palestinskog prostora prije stvaranja drave Izrael. U taj pregled valja ukljuiti i
cionistiki pokret, koji je roen krajem 19. st. i kojem je glavni cilj stvaranje nezavisne
drave Izrael. Dalje u se pozabaviti dizanjem tenzija izmeu Izraela i njegovih susjeda
u vremenu neposredno nakon stvaranja drave. Naposlijetku slijedi razrada samtii
sukoba. Sukob je doivio etiri vea rata, u kojima je Izrael na tetu svojih arapskih
susjeda proirio teritorij. Ukljuivanje stranih sila u sukob imalo je presudan utjecaj na
ishod rata. Najznaajniji je utjecaj SAD-a, koje su slanjem najmodernije vojne
tehnologije Izraelu efikasno uklonile nedostatak ljudskog resursa te malobrojne drave.
Sjedinjenje amerikih i idovskih interesa omoguilo je preivljavanje Izraela, bez
utapanja nove drave u moru arapskih naroda u okruenju. Svoj obol ratnim zbivanjima
dala je i druga hladnoratovska velesila, Sovjetski Savez. Oni tijekom sukoba mijenjaju
stranu. Najprije pomau Izrael, da bi se naposljetku okrenuli arapskom svijetu. Njihov
utjecaj je splasnuo nakon egipatskog okretanja zapadu, pod Sadatovim vodstvom.
Glavni rezultat dosadanjeg sukoba je teritorijalno proirenje Izraela na okolni arapski
teritorij. Unato brojnim pobjedama, sam uzrok sukoba nije rijeen, i situacija i dalje
zahtjeva stalnu meunarodnu prismotru, zbog straha od ponovljenog sukoba. On je vrlo
izvjestan, samo je pitanje vremena kad e buknuti u veim razmjerima.
1. CIONIZAM I NASTANAK DRAVE IZRAEL: KORIJEN I UZROCI
SUKOBA

Cionizam nastaje kao svjetski pokret idova, kojem je glavni cilj uspostava i
jaanje idovske drave. Nastanak pokreta rezultat je pojave novog vala antisemitizma u
Europi u drugoj polovici 19. stoljea, a drava kojoj se teilo bila bi jamac opstanka
idova u svijetu. Pokret je utemeljen na Prvom kongresu, odranom u Baselu, 1879.
god., a osnivaem se smatra Theodor Hertzl, porijeklom iz Austro-Ugarske. Tad je
2

usvojen plan stvaranja drave na prostoru Palestine. Prve migracije idovskog

stanovnitva na te prostore zapoinju jo u vrijeme osmanske vlasti, pred sami kraj 19.
stoljea. Arapski svijet je u cionistikom pokretu vidio mogunost dobre zarade,
prodajom zemljita idovskim kolonistima. ak je i osmanska vlast esto mirila na
krenje zakona i odredbi o ogranienoj prodaji zemlje i useljavanju idova. Ipak, tek
mali dio idovskog stanovnitva, njih oko 85.000, naselilo se na te prostore do poetka
Prvog svjetskog rata. Oni su utemeljili tridesetak poljoprivrednih kolonija. Njihov broj
nije se znatno mijenjao sve do uspostave britanske vlasti na tom prostoru u toku Rata, a
tek od 1922. god. proces se intenzivira. U samom jeku Velikoga rata, Arthur Balfour,
tadanji britanski ministar vanjskih poslova, alje pismo Walteru lordu Rotschildu,
predstavniku Engleske federacije cionista, gdje iskazuje potporu stvaranju drave Izrael.
U pismu stoji kako Vlada Njegovog Velianstva blagonaklono gleda na stvaranje
idovske nacionalne drave u Palestini, sve dok se time ne naruavaju prava ostalih
nacionalnih i vjerskih skupina na tom prostoru. To je pismo osnova po kojoj Britanija
dobiva mandat za upravu na tom podruju. U oko upada injenica da se dio o potivanju
prava drugih skupina odnosi na 85 % stanovnitva, dok je broj idova iznosio nekih 1
%. Geografski poloaj Palestine savreno je odgovarao potrebama Britanije. S tog
poloaja mogao se kontrolirati put prema Indiji, najznaajnijoj britanskoj koloniji, te se
nalazio u samom sreditu tokova arapske nafte, koju su velikim djelom kontrolirali
Britanci. Bilo je poeljno imati snanu vojnu utvrdu na tom prostoru, koja e pripomoi
ouvanju takvog povoljnog poloaja Britanaca u naftnoj razmjeni.
Velika Britanija 1947. god. izlazi pred skuptinu UN-a zahtijevajui rjeenje
problema Palestine. Problem je bio to su Arapi odbijali bilo kakvo cijepanje teritorija, a
idovi stvaranje dvonacionalne unije. Stvorena je Socijalna komisija za Palestinu, koju
je inilo deset zemalja. Sedam od njih, Kanada, ehoslovaka, Gvatemala, Nizozemska,
Peru, Urugvaj i vedska, bile su za dvije nezavisne drave sjedinjene ekonomskom
unijom, dok su tri, Indija, Iran i Jugoslavija, bile za federaciju s Jeruzalemom kao
glavnim gradom. Oba prijedloga iznesena su pred Generalnu skuptinu UN-a.
Prihvaenje prijedlog o dvije drave, s 30 glasova za i 17 glasova ,,protiv. Tri
drave, Velika Britanija, Etiopija i Jugoslavija, ostale su suzdrane. U trenutcima kad se
donijela odluka, na prostoru Palestine ivjelo je 1,950.000 ljudi, od kojih su 608.000 bili
idovi. Dravi Izrael pripalo je 14.000 km2, dok je Palestini pripalo 11.000 km2.
Daljnja politika izraelskog vodstva bitno je odudarala od izvorne ideje UN-a.
3

Opravdanost stvaranja izraelske drave nakon nemjerljivog gubitka u Drugom

svjetskom ratu kosi se s politikom Izraela prema Arapima, kojima su esto uskraivana i
najosnovnija prava. Za pridobivanje javnosti ideji stvaranja Izraela, esto se koristila
medijska propaganda. Isticali su se samo incidenti koje su uzrokovali Arapi, koji su
zatim proglaavani terorizmom. Nije prikazivana realna slika stvari, gdje je arapsko
stanovnitvo na tom prostoru bilo u debeloj veini, a idovi uzurpatori tueg teritorija.
Javilo se pitanje smisla naseljavanja idova na teritorij Palestine, jer je bilo opravdanije
dati im dravu na prostoru Sjedinjenih Drava, koje su bile glavni moralni oslonac
stvaranju drave. (Babi, 1988.)

2. PRVI IZRAELSKO-ARAPSKI RAT (1948. GOD.)

Glavni uzrok prvog, a i svih ostalih izraelsko-arapskih sukoba lei u iskljuivosti
i agresivnosti cionista s jedne, te odbojnosti arapskih zemalja da prihvate realnost
postojanja idovske drave u Palestini, s druge strane. Zaotravanju sukoba pridonijelo
je zatitniko ponaanje britanske mandatne vlasti u korist idovskog stanovnitva.
Nastojei sprijeiti podjelu Paletine, dan nakon proglaenja drave Izrael, drave lanice
Arapske lige, saveza kojeg ine Egipat, Sirija, Transjordanija, Libanon i Irak, izvode
prve napade na Izrael. Arapska liga ulazi u sukob s 35.000 vojnika, veinom obuavanih
jo u vrijeme britanske uprave na tim prostorima. Izrael je tada imao 45.000 ljudi pod
orujem, od kojih je 25.000 bilo naruanih pripadnika poljoprivrednih zadruga, tzv.
Domovinska straa. Arapske snage poinju rat bez jasno definiranog cilja. Jordanske
snage, potpomognute irakom vojskom, zauzimaju stari dio Jeruzalema, Latrun, Ramle
i zranu luku Lod. Sirijske i libanonske jedinice napadaju sjever Izraela, da bi odsjekle
izraelske jedinice kod jezera Jan Kinereta, na tromei Izraela, Sirije i Libanona.
Egipatske jedinice, najbrojnije meu arapskim saveznicama, prodiru kroz pustinju
Negev, te zauzimaju Gazu i Bershabu, nakon ega se spajaju s jordanskim jedinicama
juno od Tel Aviva. (Babi, 1988.)
To je bio vrhunac teritorijalne ekspanzije arapskih sila u ratu. Nakon tog dolazi
do primirja, koje e puno bolje iskoristiti izraelska vojska, kojoj je jedina preostala
uzdanica bila premo u zranom prostoru. Izrael je pristupio uurbanoj obnovi kopnene
vojske. Na inicijativu UN-a 11. lipnja dolazi do primirja. Tu pauzu zaraene strane
koriste za naoruavanje i oporavak jedinica. Izrael veinu vojne pomoi dobiva od
4

Sovjeta, iji interesi u tom trenutku poivaju na opstanu Izraela. Tek poslije dolazi do
okretanja Washingtonu, u trenutcima kad se Sovjeti pribliavaju novostvorenim
arapskim zemljama. Izrael donosi odluku o ujedinjenju svih vojnih postrojbi pod
jedinstvenim zapovjednitvom. Izraelski lider David Ben Gurion proglasio je stvaranje
Izraelskih obrambenih snaga. Problem je bila desno orijentirana milicija Irgum Zvai
Leumi, koja je vodila poluautonomnu borbu protiv Arapa. Dolo je do kratkog
meuidovskog rata, koji je imao vrhunac u oruanom sukobu kod brda Altalena, gdje
je poginulo osamdeset ljudi. Graanski rat je sprijeen kad je Irgum prihvatio
jedinstveno vodstvo. Izrael koristi primirje za intenzivno naoruavanje svojih postrojbi.
Dobivaju oruje visoke kvalitete, veinom od Sovjetskog Saveza, to im omoguava
uspostavljanje ofenzive u daljnjem sukobu. Uskoro uklanjaju blokadu Jeruzalema, te
razdvajaju egipatske i jordanske snage. Izraelska vojska zatim udara na jordanske i
irake snage, koje se povlae na istok. Jordan i Irak su u tim trenutcima spremni na
pregovore, to zagovara i UN. Sirijske i libanonske snage ostaju pasivne u vrijeme
izraelske ofenzive, to Izraelu olakava daljnje akcije. Nakon konsolidacije snaga na
istoku i sjeveru zemlje, kao jedini ozbiljan suparnik Izraela ostao je Egipat. Ubrzo
zauzimaju Bershabu, te prodiru na more, preko pojasa Rafe. Egipat je u toj situaciji
primoran prihvatiti pregovore o primirju, koje je potpisano 24. veljae 1949. god.
Nakon rata Izraelci su kontrolirali 80 % teritorija Palestine. Prostor koji je doao pod
kontrolu Izraela naputa oko 750.000 palestinskih Arapa, dok ih se tek 160.000 zadralo
na podruju pod idovskim nadzorom. Transjordanija je pripojena Cisjordaniji, to je
rezultiralo proglaenjem Kraljevine Jordan. Najvanija posljedica rata, koja ostavlja trag
u svim buduim sukobima, bio je problem iseljenih Palestinaca. To pitanje nije rijeeno
na konferenciji UN-a u Lauseanei odranoj u proljee 1949. god. U meuvremenu je
pitanje izbjeglog stanovnitva izgubilo na aktualnosti, a fokus mirovnih pregovora
stavljen je na pitanje priznanja Izraela od strane arapskih zemalja. (Engdahl, 2008.)
2.1. Odnosi u arapskom svijetu nakon poraza
Poraz arapskih vojnih snaga nije za posljedicu imao samo teritorijalno irenje
Izraela na tetu arapskog svijeta, nego je donio nemire i politika previranja u poraene
drave. Arapske drave vjerovale su da e se izraelska drava jednostavno uguiti u
moru arapskog teritorija, to se poslije pokazalo kobnim po njih. Nije postojao dogovor
o raspodjeli teritorija u sluaju pobjede u ratu, jer se vjerovalo da je sav teritorij dio
arapskog entiteta, i da nije bitno kojoj zemlji e to pripasti. To se naposljetku pokazalo
5

kao problem, jer su akcije voene bez plana i koordinacije, bez meusobne vojne
pomoi i transporta. Sve je to produbilo jaz meu tim zemljama i pridonijelo krizi. U
Siriji 1949. god. dolazi do vojnog udara generala Husnija al Zaima. Njegova vladavina
bila je kratkoga vijeka, trajala je svega nekoliko mjeseci, i bila je uvod u totalnu
destabilizaciju drave i poetak razdoblja vojnih udara koji e jo dugo potresati Siriju.
Jordanski kralj Abdulah stradao je u atentatu, ubijen od tinejdera nezadovoljnog
potpisivanjem primirja s Izraelom. U Egiptu je, kao posljedica vojnog poraza, sruena
monarhija i kralj Faruk I., te je uspostavljena demokracija. Palestinci nakon rata
pokuavaju pokrenuti nove politike inicijative, i u izbjeglitvu, i u samom Izraelu.
Osnivaju se organizacije kao to je Federacija palestinskih studenata, te Nacionalni
arapski pokret, koji vodi palestinski lijenik G. Haba. Za to vrijeme Izrael proivljava
stabilno razdoblje. Teritorij naputen od strane Palestinaca naseljava se idovskim
stanovnitvom. Na izborima 1949. god. Ben Gurion postaje premijer drave, a Chaim
Weiszman njen predsjednik. Prvi rat ostao je do danas najkrvaviji sukob izmeu ovih
protivnika. Izrael je izgubio 6.000 ljudi, a ranjeno je njih 35.000. Arapski saveznici
izgubili su 8.000 ljudi. Prisilno iseljavanje palestinskih Arapa nastavljeno je sve do
1951. god., te je konana brojka iznosila oko 900.000 ljudi. Reperkusije prema
pokorenom arapskom teritoriju bile su strane. Vie stotina arapskih naselja je nestalo, a
njihova kulturna ostavtina potpuno je izbrisana iz gradova na obali. (Chomsky, 2004.)

3. DRUGI RAT (1956. GOD.)

Neposredni

povod

izbijanja

drugoga

izraelsko-arapskog

rata

bila

je

nacionalizacija Sueskog kanala. Dodatni razlog dizanju tenzija bio je dolazak Gamala
Abdela Nasera na vlast u Egiptu. On se ve prije sukoba iz 1956. god. profilirao kao
najistaknutija osoba arapskog svijeta. Centralni geostrateki poloaj Egipta u arapskom
svijetu donio mu je ulogu prvoborca za nezavisnost i osloboenje od kolonijalnog jarma
meu arapskim zemljama. Snaan voa poput Nasera nije odgovarao francuskim i
britanskim interesima na tom podruju, pogotovo glede kontrole Sueskog kanala,
kljunog pravca naftnih tokova. Nakon vie neuspjenih pokuaja svrgavanja Nasera s
vlasti, Britanci i Francuzi odbijaju daljnu isporuku vojnih dobara Egiputa, na to su se
obvezale nakon prvog rata. Tada se Naser okree Sovjetskom Savezu, traei pomo.
Zbog zategnutih odnosa meu velesilama u hladnoratovskom razdoblju, Sovjeti
6

odbijaju izravno slati oruje i vojnu opremu Egiptu. Ugovor je sklopljen s

ehoslovakom, preko koje ratni materijal stie u Egipat. Kad je egipatska vojska
dovoljno ojaala, dosegnuvi brojku od 100.000 vojnika, 400 aviona, 500 borbenih
tenkova, te 40 brodova, egipatsko vodstvo osjetilo je da je doao trenutak da povrati
puni suverenitet nad itavim svojim teritorijem, ukljuujui i Sueski kanal. Trokove
izgradnje kanala snosila je grupacija francuskih i britanskih financijskih monika, koja
je zatim dobila koncesiju na koritenje kanala u trajanju od 99 godina. Egipat je u tom
razdoblju imao pravo na svega 7%od ukupne ostvarene dobiti. Takva raspodjela
financijske dobiti dovela je do odluke o nacionalizaciji kanala, koja je provedena 1956.
god. Ta odluka izaziva borbe reakcije u Francuskoj i Britaniji, to e izazvati ponovni
sukob. Plan je bio da Izrael napadne Sinajski poluotok, a zatim bi se Francuska i
Britanija pod izlikom zatite stranih brodova ukljuila u sukob. Izraelski napad
predvoen generalom Mosheom Dayanom zapoinje 29. listopada napadnom na
strateki vaan klanac Mitle na sinajskom poluotoku. Nakon padobranaca, u napad su
ukljuene i motorizirane jedinice. (Skupina autora, 2008.)
U skladu s dogovorom, Britanci i Francuzi postavljaju ultimatum za povlaenje
trupa zaraenih strana s podruja kanala. Egipat to odbija, pa se i oni ukljuuju u rat.
Britanci su ponovno dobili priliku osvojiti podruje koje su napustili tek 1954. god.
Kontrola Sueskog kanala bila je od krucijalnog interesa njihove vanjske politike.
Zajednika akcija nailazi na neodobravanje irom svijeta. Najprije otar protest izraava
Sovjetski Savez, a zatim se prikljuuje i SAD. Amerikoj dravnoj administraciji, na
elu s predsjednikom Eisenhowerom, zasmetao je napad prije konzultiranja s SAD-om.
Amerikanci su bili zauzeti krizom i previranjima u Maarskoj, gdje je bila
koncentrirana sva njihova panja, pa im pripreme sukoba u oblasti Sueza promaknule.
Nemiri nisu ili na ruku ni predsjedniku zbog skoranjih izbora. Na inzistiranje SAD-a
dolo je do prekida vatre. Odlukom UN-a vojne snage stranih sila dobile su nareenje o
povlaenju s prostora Sueza, to je i ostvareno. Ve 22. prosinca 1956. god. Francuzi i
Britanci se povlae, dok se izraelske snage povlae u oujku 1956.god. Korist od rata
imali su i Egipat i Izrael. Mada vojno poraen, Egipat je profitirao na ekonomskom i
politikom planu. Prihodi od Sueskog kanala poeli su se slijevati u dravnu blagajnu, a
uspjena nacionalizacija donijela je Egiptu, a posebice predsjedniku Naseru, veliki
ugled meu arapskim zemljama. Naser se nakon sukoba profilirao u svearapskog vou,
osobu koju su arapske zemlje i narodi slijedili na putu k neovisnosti. Izrael je uvrstio
junu granicu za idue desetljee. Nakon to im rat nije donio teritorijalno proirenje,
7

nego politiku tetu, Izrael konano svoju sudbinu snanije vezuje uz SAD. Britanija i
Francuska naposljetku moraju prihvatiti novo stanje, jer obustava plovnog puta koji ide
kroz Sueski kanal nije ila na ruku njihovoj ekonomiji, pogotovo francuskoj, ije
gospodarstvo poiva na arapskoj nafti. (Engdahl, 2008.)

4. ESTODNEVNI RAT (1967. GOD.)

Ugled i presti steen nakon drugog sukoba egipatski predsjednik koristi za

sjedinjenje arapskog svijeta. Njegova svearapska ideja djelomino je ostvarena
ujedinjenjem Sirije i Egipta u jednu dravu, Ujedinjenu Arapsku Republiku (UAR).
Nova drava se poslije povezala s Jemenom, tvorei Sjedinjene Arapske Drave. Kao
protuteu UAR-u, dvije prozapadne monarhije, Irak i Jordan, formiraju Arapsku uniju, u
oujku 1958. god. Ve iste godine, uz poticaj iz UAR-a, sruen je iraki monarhijski
reim, a kralj Feisal II. ubijen je u atentatu. Time je projekt Arapske unije propao. Ni
druga savezna dravna tvorevina nije bila dugog vijeka. Vrlo brzo je postalo jasno da
Kairo ima presudan utjecaj na prilike u UAR-u, da su Sirijci marginalizirani, a
nestabilnosti je pridonijelo i odbijanje ulaska u savez od strane Iraka i Sudana. Drava
se raspada 1961. god. nakon vojnog udara u Siriji. Najozbiljnije turbulencije u
arapskom svijetu proivljavaju Jemen i Libanon. U Libanonu se odigrao graanski rat
koji je ivotom platilo 3.000 ljudi. Rat je prekinula amerika intervencija, koja je za cilj
imala ouvati kranskog predsjednika Chamouna na vlasti, te sprijeiti irenje
panarabizma na Libanon. (Skupina autora, 2008.)
4.1. Prilike u meuratnom razdoblju
Ve od kraja posljednjeg sukoba, zapoele su pripreme za novi rat. Izrael je u
meuratnom razdoblju stvorio visokomobilnu kopnenu vojnu silu, koja je brojala
275.000 ljudi. Stalni pogranini incidenti dali su naslutiti da e do sukoba doi u skoro
vrijeme. S druge strane, arapske zemlje bile su zasiene vojnim porazima. Odluile su
rijeiti nesuglasice, i sve snage upotrijebiti za konanu pobjedu u ratu. U to ime
uspostavljena je jedinstvena komanda arapske vojske. Na meunarodnom planu,
arapske zemlje nastupaju zajedniki, ime njihovi zahtjevi dobivaju na teini u
meunarodnim politikim krugovima. Daju snanu potporu palestinskom pokretu
8

otpora. Njihova najvea prednost bila je nadmo u ljudstvu. U odnosu na Izrael, njihov
ljudski potencijal bio je neogranien. Obje strane raspolau modernim naoruanjem,
dobivenim od svjetskih velesila. Najvea prednost Izraela bila je u kvaliteti kadra, gdje
su njihove snage bila obuenije i kvalitetnije su koristile najmodernije naoruanje.
Ujedinjenje arapskog svijeta bio je siguran pokazatelj njihovog skorog napada, tako da
se Izrael pripremio na preventivni napad, kojim bi u startu onemoguio neprijateljska
osvajanja. (Chomsky, 2004.)
4.2. Ratni sukob
Neposredan povod treeg rata bilo je upozorenje Sirije da Izrael gomila vojsku
na njezinim granicama. Naser nareuje blokadu izlaza izraelskih brodova kroz Akapski
zaljev, te povlaenje jedinica UN-a, stacioniranih na granici izmeu drava jo od
sukoba iz 1956. god., radi ouvanja primirja. Nakon to su arapski lideri prikazani kao
izazivai sukoba, Izrael kree u preventivni rat. Njihovo zrakoplovstvo napada
egipatske zrane luke, pri emu unitava najvei dio njihovih zranih snaga. Zatim
zauzimaju pojas Gaze i Sinaj, te nakon sukoba sa Sirijom i Jordanom i Golansku
visoravan, te zapadnu obalu Jordana s Jeruzalemom. Sukob je Izraelu donio
Cisjordaniju, stare dijelove Jeruzalema, pojas Gaze, sinajski poluotok sve do Sueskog
kanala, te golansku visoravan. Rat je prekinut intervencijom UN-a. Rezolucijom UN-a
22. rujna 1968. god. trailo se povlaenje izraelskih snaga s osvojenog podruja, to je
tek djelomino ostvareno. Izrael je zadrao kontrolu nad pojasom Gaze, i vlast nad
Jeruzalemom, gdje je preseljen glavni grad. Osim teritorijalnog proirenja, rat je donio i
druge koristi Izraelu. Trite drave je proireno na novoosvojene prostore, dobivena je
kontrola nad rijenim tokom Jordana, te se javila mogunost iskoritavanja jeftine
arapske radne snage. U estodnevnom sukobu arapske zemlje su izgubile 30.000 ljudi,
te su pretrpjele ogromnu vojnu i materijalnu tetu. Egipat je imao 100.000 angairanih
vojnika, Sirija 50.000, a Jordan oko 55.000, to znai da su njihove snage ljudstvom
prilino opustoene. Oko 70 % naoruanja i vojne opreme je izgubljeno, a
zrakoplovstvo im je u potpunosti uniteno. Izrael se naao nadomak triju arapskih
prijestolnica, Kairu na 100 km, te Damasku i Ammanu na manje od 50 km. Teritorij
Izrael je povean za etiri puta u odnosu na teritorij nakon prvog rata. Tim proirenjem
ostvario se san i najekstremnijih zagovaratelja cionizma. Pod izraelskom vlau nalo se
tada oko 1,5 milijuna Arapa. Zapoinje se s naseljavanjem idovskog stanovnitva u

pojasu Gaze i Zapadne obale. Taj proces traje i danas, i trebao bi legitimirati irenje
granica idovske drave izvan prvotno planiranih okvira. (Babi, 1988.)

5. MEURATNO RAZDOBLJE I PRIPREME ZA NOVI RAT

itavo razdoblje od kraja rata iz 1967. god pa do ponovnog sukoba iz 1973. god.
arapske zemlje i Izrael koriste za jaanje svojih vojnih potencijala. Izrael je naroito
pridavao znaaj ouvanju svoje zrane nadmoi, te osposobljavanju svojih oklopnih i
motoriziranih jedinica za koordinirane akcije sa zrakoplovnim jedinicama. Radi se i na
utvrenju graninih frontova na Golanu i Sinaju, koji su trebali postati neprobojni
bedem za sirijske i egipatske jedinice u buduem ratu. Teilo se stvaranju uvjeta za
kratkotrajni rat, koji e arapske zemlje brzo prisiliti na primirje, kako do izraaja ne bi
dola ogranienost ljudskog potencijala Izraela. Egipatske i sirijske snage pripremale su
svoje jedinice za ofenzivne akcije, dok su istovremeno prili izgradnji snanog
protuzranog sustava, koji bi konano odgovorio snanom izraelskom zrakoplovstvu.
Dolazilo je do stalnih pograninih incidenata, i sporadinih napada na neprijateljske
ciljeve, kojima je cilj bio slabljenje suparnikih snaga. Na scenu stupaju i velesile, pa
SAD Izraelu alje znatnu vojnu pomo, dok arapske zemlje dobivaju zalihe vojne
opreme od Sovjetskog Saveza. Na inzistiranje SAD-a, dolo je do prekida tih
sporadinih napada. Amerikanci su se plaili da bi moglo doi do incidenta koji e
izazvati sukob sa Sovjetima, to bi vodilo do treeg svjetskog rata, pa ak i mogueg
nuklearnog rata. U kolovozu 1970. god. potpisano je primirje. Primirje je potpisano, ali
SAD u strahu od mogue sovjetske dominacije nad tim prostorom, poveava financijsku
pomo Izraelu. Ona se popela, od 13 milijuna dolara iz 1967, god., na ak 600 milijuna
1971. god. U meuratnom razdoblju dolazi do pomicanja fokusa svjetske pozornosti s
podruja Bliskog istoka na prostor Arapskog zaljeva. Znaaj ovog prostora rastao je
proporcionalno porastu njihovog udjela u proizvodnji svjetske nafte. U vrijeme Drugog
svjetskog rata zemlje ovih prostora proizvodile su manje od 5 % svjetske nafte, da bi
njihova proizvodnja do vremena pred Yomkippurski rat narasla na polovicu proizvodnje
itavog nekomunistikog svijeta. Sukladno s injenicom da je nafta postala strateki
resurs svjetskog gospodarstva, utjecaj tih zemalja, Iraka, Irana i zemalja Arapskog

10

poluotoka, znaajno raste. Prvi put e arapski svijet imati mogunost koritenja svojega
naftnog potencijala u sukobu s Izraelom. (Engdahl, 2008.)
5.1. Meuarapski sukob u Jordanu
Nakon poraza u prijanjim ratovima, dolo je do masovnog iseljavanja
Palestinaca na okolne prostore, ponajvie u Jordan. Monarhijska vlast, na elu s kraljem
Huseinom, imala je stalne probleme s tom izbjeglikom palestinskom populacijom.
Politiki utjecaj Palestinaca s vremenom je rastao, tako da se u njihovim iseljenikim
enklavama stvorio paralelan sustav vlasti. Poelo je njihovo stalno mijeanje u politike
prilike Jordana, izmeu ostalog odgovorni su za ubojstvo jordanskog kralja Abdulaha
1951. god. Jordanska vlast pokuala se distancirati od tih Palestinaca, te im uskrauje
potporu. Sukob jordanske vlasti protiv doseljenika iz Palestine, vie puta je sprijeena
intervencijom arapskog svijeta. Kad je 1970. god. u Jordanu izabrana nova vlada, u nju
je ula i nekolicina simpatizera Palestinske oslobodilake organizacije (Palestine
Liberation Organization-PLO). Postignut je dogovor o slobodi kretanja pripadnika PLOa u Jordanu, te s njihove strane o priznanju jordanske vlasti. Idila je kratko trajala, jer se
PLO buni zbog prekida sukoba s Izraelom 1970. god. Nakon to PLO vri otmicu pet
meunarodnih putnikih aviona, dolazi do eskalacije sukoba. Kralj Husein nareuje
napad na paravojne palestinske formacije. Tad su u sukob na strani Palestinaca ukljuuje
Sirija. Mala jordanska vojska nije imala previe ansi u tom sukobu, pa se obraaju
Izraelu za pomo. Nakon to su izgubili polovicu tenkova, uz svijest o mogunosti
ulaska Izraela u rat, dolazi do povlaenja sirijskih postrojbi. Postignuto je primirje,
prema kojem se palestinske snage trebaju povui iz Jordana. Veina ih se naselila na
prostoru Libanona, dok su ostaci u Jordanu u potpunosti eliminirani. Za kralja Huseina
ova avantura se pokazala preskupom, jer je unutar arapskog svijeta proglaen glavnim
krivcem za izbijanje meuarapskog sukoba. Ostao je u potpunosti izoliran meu arapski
liderima. (Babi, 1988.)
5.2. Yomkippurski rat
Neki prijelomni dogaaji uzrokovali su poneto drukije odnose meu
zaraenim stranama prije izbijanja etvrtog rata. najznaajniji su bili meuarapski sukob
u Jordanu i smrt egipatskog predsjednika Nasera. Njega na elu drave nasljeuje Anvar
el Sadat. Njegov pristup Izraelu bio je puno pomirljiviji nego Naserov, tako da se uputa
u pregovore o mirnoj reintegraciji teritorija izgubljenih u estodnevnom ratu. Izrael to
11

odbija, to je bio signal za pripremu novog sukoba. Egipat i Sirija obnavljaju ratne
zalihe isporukama iz zemalja Istonog bloka. Sadat nareuje stvaranje plana za
ogranieni napad na Izrael. Unato uputama da Egipat ne moe vojno parirati izraelskim
snagama, pripreme se intenziviraju. U vremenu izmeu treeg i etvrtog sukoba dolazi
do snanog pada dolarske valute. Dolazi do pomanjkanja zlatnih rezervi, za koje je bio
vezan teaj dolara. Amerika administracija donosi odluku o prekidu vezivanja teaja
dolara za zlatne zalihe, te o vezivanju valutnog teaja za naftu. Naftno trite je na taj
nain dirigiralo monetarno stanje drave. Jo od kraja Drugog svjetskog rata vaila je
odredba o trgovini naftom u iskljuivo dolarskoj valuti. Veliki dio svjetskih zaliha nafte
nalazio se pod kontrolom SAD-a, pa se preko te kontrole moglo utjecati na cijenu i
tokove nafte. Prema nekim autorima, rat iz 1973. god. planiran je u Washingtonu, s
ciljem izazivanja naftnog oka, koji e poveati cijene nafte za vrtoglavih 70 %. Takvo
poveanje cijena nafte izravno je utjecalo na isplativost naftnih nalazita u Sjevernom
moru, u vlasnitvu britanskih i amerikih kompanija. Profitabilnost tih nalazita nije bila
sigurna sve do Kissingerovog naftnog oka iz 1973. god. (Skupina autora, 2008.)
Arapske zemlje su, da bi prisilile zapad na prestanak sukoba i povoljnije uvjete mira za
arapski svijet, smanjivale dotok nafte na zapadnoeuropsko trite. Uslijed pomanjkanja
tog stratekog resursa, cijena mu je rasla, od ega profitiraju naftne kompanije, te banke,
zahvaljujui priljevu petrodolara. Amerika administracija daje lane podatke objema
stranama, tako da se nijedna ne bi ustruavala poi u sukob. U vrijeme prije sukoba,
nova egipatska vlast se pokuava pribliiti SAD-u. U to ime otkazuje suradnju 15.000
sovjetskih vojnih savjetnika. Ipak nije uspjela zadobiti ameriku potporu, pa se, bez
politikog zalea, nala u bezizlaznoj situaciji. Da bi privukla pozornost svjetske
javnost, i ponovno pokuala ishoditi rijeenje bliskoistonog pitanja, odluila se za jo
jedan sukob s Izraelom. Sadat sklapa savez sa Sirijom, koju vodi Hafez el Asad. Nakon
zajednikih vojnih priprema u Kairu i Damasku, izvode napad na Izrael, na najvei
idovski blagdan, Yom Kippur. Sirijci napadaju Golan, dok Egipani prodiru prema
Sinaju. Uz veliku ameriku pomo u naoruanju, dolo je do protuofenzive. Nakon
poetnog oka, Izraelci uspjevaju doi na stotinjak kilometara od Kaira, te na 30 km od
Damaska. Slijedeih dana, na incijativu SAD-a i Sovjetskog Saveza, donesena je
Rezolucija UN-a 338. koja je pozvala zaraene strane na prekid vatre. Tada zapoinje
pribliavanje Egipta i Izraela, to je naposlijetku rezultiralo sporazumom u Camp
Davidu iz 1979. god. (Chomsky, 2004.)

12

5.3. Sporazum u Camp Davidu

Razgovori zapoinju 1978. god., nakon to ameriki predsjednik Jimmy Carter
poziva egipatsko i izraelsko vodstvo na elu s Anvarom el Sadatom i Menachemom
Beginom u Camp David, u SAD-u, na razgovore. Uglavljen je sporazum prema kojem
je Izrael dobio egipatsko priznanje, osigurao junu granicu, te nesmetanu plovidbu
Sueskim kanalom. Egipat dobiva sinajsko podruje ponovno pod upravu, te postaje
ameriki saveznik, to se zrcali u poveanoj amerikoj financijskoj pomoi. Sporazum
nije proao bez odjeka u arapskom svijetu, gdje je Egipat doivljen kao izdajnik, te je
naposljetku izbaen iz Arapske lige, ije sjedite je prebaeno u Tunis. Sadatovo
pribliavnje Izraelu zavrilo je kobno po njega, jer je ivot okonao kao rtva atentata
izvedenog od strane egipatske vojske, 6. listopada 1981. na estu obljetnicu poetka
Yomkippurskog rata. Situacija na Bliskom istoku do danas nije rijeena.
Meunarodnom intervencijom vie puta se pokualo postii mir, ali svaki takav pokuaj
je neslavno propao. Izrael i dalje dri pojas Gaze pod vojnom kontrolom. Terorizam,
uzrokovan viedesetljetnom represijom palestinskog stanovnitva, bukti, i,samo je
pitanje dana kada e doi do jo jednog velikog sukoba. Budunost e rei hoe li
izraelsko-amerika vojna premo naposljetku ipak izgubiti bitku s oajem davljenika u
Palestini. (Engdahl, 2008.)

ZAKLJUAK
U ovom seminaru napravljen je kratki pregled povijesti izraelsko-arapskih
sukoba, koji, uz kratke pauze, traju od stvaranja drave Izrael na prostoru Palestine pa
sve do danas. Pitanja koja se postavljaju kao problem meu zaraenim stranama teko
e biti rijeena u dogledno vrijeme, jer ostvarenje prava jedne strane eliminira
mogunost druge strane da ostane zadovoljena. Sukob je imao etiri intenzivnije faze, a
nastavak je oekivan, bez neke nade da e se uskoro zavriti. Znaaj dosadanjih sukoba
krije se u teritorijalnom irenju izraelske drave na tetu arapskih susjeda. Primirje
nakon svakog rata znailo je tek mali predah u ratovanju, jer ni u jednom trenutku
osnovni problem nije bio rijeen. Koliko god je bilo opravdano idovima dati dravu,
13

nakon to je nad njima u vrijeme Drugog svjetskog rata poinjen najvei zloin u
povijesti ovjeanstva, njihovo stradanje nikako ne moe biti opravdanje za djela koja
oni ine Palestincima. idovi se na prostoru Palestine javljaju kao uzurpatori tueg
teritorija, koji ne pristaju na bilo kakav dogovor. Dok god se sukobljavaju osnovna
prava dvaju naroda s tog prostora, pravo Izraelaca na dravu, i pravo Palestinaca na
teritorij na kojem ive ve stoljeima, rijeenje nije mogue. Uvijek e ostajati repovi
koje e zatim rijeavati neki novi sukob. Sadanje stanje donosi irenje arapskog
terorizma, najveeg neprijatelja zapada, kojeg taj isti zapad proizvodi svojom politikom.
Ameriki interesi uspjeli su do danas odrati izraelsku dravu, ali uvijek postoji
mogunost da e potez oajnika, u ovom sluaju potpuno obespravljenih Arapa,
konano rijeiti situaciju. Postupci izraelskog vodstva rade u prilog takvom raspletu
dogaaja, a hoe li do njega doi pokazati e budunost.

LITERATURA
Babi, M., 1988., Izraelsko-arapski ratovi, Alfa, Zagreb.
Chomsky, N., 2004., Kobno trojstvo, Profil, Zagreb.
Engdahl, W., 2008., Stoljee rata, Detecta, Zagreb.
Skupina autora, 2008., Poslijeratno doba (1945.-1985.) Europapress holding, Zagreb.

14