Istorija Liturgike2 PDF

SVEUILITE U SPLITU
KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET
Mr. Marko Babi, ofm
LITURGIKA
2. dio
POVIJEST LITURGIJE
Skripte za potrebe studenata
Split - 2010.
Uvod
Ovo inite meni na spomen! (Lk 22,19). Tu zapovijed svoga Voe i Uitelja, Crkva
je ostvarivala u vremenu kao posljednju elju svoga Utemeljitelja i kao svoju prvotnu
zadau po kojoj e se predstavljati svijetu u kojemu ivi i po kojoj e je taj svijet
prepoznavati. Prouavati kako je Crkva u pojedinim vremenima i geografskim prostorima
odgovarala na tu zapovijed, znai prouavati povijest kranskog bogosluja u kome se
zrcali izraaj ivljene vjere Kristove Zarunice.
Crkva je tu uspomenu na Gospodina izraavala molitvama i izriajima teolokih
doumljivanja. Pojedine su kulturne i geografske okolnosti utjecale na nain i izgled toga
odgovora. Kransko se bogosluje uklapalo u konkretan kulturni ivot odreenog mjesta i
naroda gdje su krani ivjeli, preuzimalo njihov nain doivljavanja i prikazivanja svijeta u
sebi i oko sebe. Zbog toga moemo pratiti utjecaj pojedinih kultura na kransko
bogosluje, i obratno. Da bi se pravilno vrednovala kulturna povijest jednoga naroda, veoma
je vano prouavati povijest bogosluja toga naroda. I obratno: potrebno je prouavati
kulturnu povijest dotinoga naroda da bi se pravilno vrednovala povijest njihova
bogosluja.
U ovom kratkom panoramskom prikazu povijesnog slijeda kranskog bogosluja
kronoloki emo pratiti taj razvoj u sklopu razvoja ope Crkve i drutveno-politikih
datosti. U svemu e tome doi do izraaja katolicitet Crkve Kristove koje e nam
omoguiti kratko i pregledno upoznavanje razliitih liturgijskih obitelji na kranskom
Istoku i Zapadu. Uz pregledan prikaz razliitih liturgijskih obitelji unutar kranstva mi
emo glavno teite staviti na Rimski obred koji je najutjecajniji i najrasprostranjeniji
kranski obred sve do naih dana. ovjek mora najprije dobro upoznati i zavoljeti svoje da
bi mogao pravilno vrednovati i cijeniti dosege drugih. Tako uva zdravu predaju i otvara put
opravdanom napretku. Zbog toga Crkva s pravom eli da obnavljanju pojedinih dijelova
liturgije uvijek prethodi briljivo teoloko, povijesno i pastoralno prouavanje (SC 23).
Liturgija je vrhunac prema kojemu tei djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega
proistie sva njezina snaga (SC 10). Zbog toga govorimo da se liturgija nalazi u samome
srcu Crkvenoga ivota koji trajno stvara ivljenu predaju. To je batina apostolska koja se
ivljenjem prenosi s generacije na generaciju sve do konanog raspleta sudbine ovoga
svijeta kad se Krist oituje svim ljudima.
Povijesno istraivanje razliitih liturgijskih ustanova pomae otkrivanje onoga to su
Krist i apostoli ustanovili kao i ono to je tijekom stoljea pridodano prema pastoralnim
potrebama i specifinim zahtjevima pojedinih vremenskih epoha. Povijesni studij
2 | Povijest liturgije
kranskoga bogosluja koristi pravila i metode znanstvenog istraivanja povijesti, to

ukljuuje analiziranje dostupnih dokumenata i prouavanje ambijenta u kome su ti izvori
nastali. No to nije dostatno za pravilno vrednovanje i shvaanje smisla pojedinih
kranskih obreda ili s tim povezanih ustanova. Tome fenomenu moramo pristupiti i kao
vjernici koji u tome uoavaju tragove djelovanja Duha Svetoga koji nadahnjuje i ravna
ivotom Crkve, Kristove Zarunice.
Povijesno prouavanje kranskog bogosluja, kao i svaka druga povijesna znanost,
polazi od itanja i analiziranja sauvanih povijesnih izvora. Imajui na pameti da je Crkva u
poecima trpjela nevjerojatne progone, nije ni udno to nam nedostaju mnogi dokumenti
koji bi nam pomogli pravilnije procijeniti neki obred ili neku liturgijsku ustanovu. Ipak, na
ugodno iznenaenje broj je tih izvornih dokumenata iz prvoga tisuljea kranstva, uza sve
naznaene potekoe, toliko velik da nam ipak omoguuje pratiti nastanak i glavne pravce
razvoja pojedinih dijelova kranskog bogosluja kroz povijest a otkrivanje novih
dokumenata jo nije iscrpljeno. Uz to, moramo uzeti u obzir da se kranski liturgijski ivot
u prvom mileniju odvijao dosta razliito od suvremenog. U to je vrijeme usmena predaja
igrala puno vaniju ulogu nego danas, a ona najee nije zapisivana, ili barem ne doslovno.
U toj je usmenoj predaji improvizacija predvoditelja igrala puno vaniju ulogu nego danas.
Uza sve reeno, moramo imati na pameti da je kransko bogosluje, kao i
starozavjetno hebrejsko, zahvalna i prosna molitva Bogu njegova naroda koji je po savezu s
Bogom Narod Boji, a njegovo je bogosluje organizirano kao organizirana molitva jedne
skladne zajednice. Zbog toga povijesno prouavanje kranskoga bogosluja koje ne bi
vodilo rauna o ivotu i duhu zajednice Bojega naroda, bilo bi nedostatno i najee krivo.
1. POECI KRANSKOGA BOGOSLUJA

Nastanak i poetak kranskoga bogosluja nosi obiljeja jakog utjecaja
starozavjetnog hebrejskog bogosluja i helenistike (grko-rimske) kulture. Kranstvo je
nastalo u okrilju starozavjetne religiozne prakse a prve misionarske korake i utoita nakon
prvih progona u Jeruzalemu proivljavalo je u krajevima duboko proetim helenistikom
kulturom. To e se najvie oitovati u nazivlju, ali i u nekim idejnim obiljejima. To je
osobito oito kad usporeujemo kransko bogosluje sa starozavjetnim bogoslujem. Npr.
sredinja je svetkovina i u jednom i u drugom bogosluju Pasha - Pedesetnica.
Slino se moe govoriti i o poganskom, helenistikom ambijentu onoga vremena,
osobito o tzv. misterijskim religijama. Sama injenica da kranska liturgija veoma esto
upotrebljava termin misterij (sakrament, otajstvo) i da neki kranski obredi imaju
odreene slinosti s obredima misterijskih religija, navelo je neke istraivae da zastupaju
tvrdnju o misterijskom zaokretu kranstva i kultnom sinkretizmu. Prema njima, izvorna
usredotoenost kranstva na smrt i uskrsnue Kristovo prerasla je u kultno-misterijsku
stvarnost: preko uranjanja u smrt Kristovu (krtenje) i blagovanja njegova rtvenog tijela
(euharistija), kranin postaje sudionik otkupiteljske djelotvornosti smrti Kristove. Taj
zaokret se pripisao sv. Pavlu za koga tvrde da je sakramentalizirao kranstvo mijenjajui
prvotno eshatoloko iekivanje krana u korist usredotoenosti na Kristovu prisutnost u
otajstvenom ivotu.1 Da bi se izbjegli mogui nesporazumi, odmah je potrebno istaknuti da
se ne moe govoriti o izravnoj ovisnosti kranske liturgije o kultu poganskih misterija.
Moe se govoriti jedino o analogiji za koju O. Casel kae da je providonosno pripravljanje
poganskog svijeta na Evanelje,2 o emu je ve govorio Euzebije Cezarejski poetkom 4.
stoljea.3 To e postati jasnije iz usporedbe onoga to je ulo u bogosluje prve kranske
zajednice iz starozavjetnog bogosluja a to iz helenistike kulture i odgovarajue poganske
liturgije.
1
2
3
Opirnije o tome usp: LOISY, Les mystres panes et le mystre chretien, Paris 1930.
CASEL O., Il mistero del culto cristiano, Torino 1966, 65.
EUSEBIUS CAES., Praeparatio Evangelica, PG 21, 28
1. 1. Tragovi starozavjetnog bogosluja

Dananji povjesniari poetke kranskog bogosluja snano povezuju s hebrejskim
vjernikim ambijentom, kako biblijskim, tako i izvan biblijskim. Time se smanjuje
donedavno uvrijeeno uvjerenje da je kransko bogosluje u svojim poecima pod jakim
utjecajem grkih misterijskih obreda. To je vano uoiti jer radi se o bitnim razlikama.
Religije naroda susjednih Hebrejima su prirodne religije s temeljnim obredima obnavljanja
trajna povratka, neprestana umiranja i raanja svemira. Svetopisamska hebrejsko-kranska
religija je vezana na povijesne dogaaje i njezini obredi odraavaju pojam uspomene na te
dogaaje (zikkarn).
Izlazak iz Egipatskog ropstva za Hebreje je temeljno povijesno iskustvo osloboenja i
formiranja naroda na politikom podruju, ali i na religioznom. To je temelj prihvaanja
vjere u Boga koji ih je izbavio iz ropstva ali i novog obiljeja tovanja. Svi oblici tovanja
kod Izraelaca nakon izlaska iz Egipta i sklapanja saveza na Sinaju bit e usmjereni na
obnavljanje uspomene na taj dogaaj koji je klju raspoznavanja i tumaenja svih oblika
tovanja Boga kod Izraelaca.
O odnosu starozavjetnog i kranskog bogosluja pozabavit emo se detaljnije u 3.
dijelu ovoga poglavlja. Ovdje se sumarno osvremo samo na oite tragove starozavjetnog
bogosluja koje zamjeujemo u kranskoj liturgiji i upozoravamo na vanost
starozavjetnog kulta za nastanak i razvoj kranskog bogosluja. I ovdje treba imati na
pameti kolosalnu izreku sv. Augustina o jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta: Novi zavjet se
u Starom skriva, a Stari u Novom otkriva. 4
Bogosluje Rijei Boje kao bitna sastavnica kranskog bogosluja preuzeto je iz
starozavjetne liturgijske prakse i u bitnim crtama zadrano do danas. Struktura je u biti
ostala ista: itaju se dva odlomka Svetoga pisma, izmeu njih se pjeva psalam a nakon
itanja odri homilija na proitani tekst. Taj je obiaj preao u kransku liturgiju iz jutarnje
subotnje sveanosti u sinagogi. Nadalje, tu je i euharistijska molitva koja sadri stil i neke
sadraje stare zahvalne molitve. To osobito dolazi do izraaja u predslovljima i misnom
kanonu. Hebrejska molitva tefilah ili Molitva osamnaest blagoslovnih zaziva utjecala je
na uvoenje i strukturu sveope molitve vjernika u misi. Tjedni krug od sedam dana i tjedni
kultni dan (iako premjeten sa subote na prvi dan po suboti) krani su naslijedili od
sinagoge. Istoga je porijekla i sredinja godinja svetkovina Pasha - Uskrs i Duhovi. Isto
moemo rei i o openitom ureenju liturgijske godine.
Hebrejskog je porijekla i tovanje muenika i molitva u razliito doba dana (molitveni
asovi) kao i raunanje liturgijskog dana od veeri do veeri. U isti izvor svrstavamo i
doksologije (slavoslovlja), najee poklike (Amen, Aleluja, Hozana...), trostruki poklik
Svet, svet, svet (Iz 6,3), obred polaganja ruku...
1.2 Tragovi helenistikog utjecaja
4
Opirnije o problematici odnosa drevnog hebrejskog kulta i kranskog bogosluja usp: MARSILI S., Dalle origini
della Liturgia cristiana alla caratterizzazione rituale; u: ANAMNESIS, vol.2. La Liturgia, panorama storico
generale, Marietti, 1978, 11- 46.
Premda zaetak kranskog bogosluja nastaje u starozavjetnom ambijentu i prema

njemu se odnosi na razini obeanje ispunjenje, poetak usavravanje, ipak je i
helenistiki ambijent sa svojim misterijskim religioznim kultom imao utjecaja i na
oblikovanje kranskog bogosluja. Ti se utjecaji uoavaju na izvanjskom, izvedbenom
planu i nazivlju i plod su inkulturacije krana u helenistiku kulturu koja je dominirala
ondanjim mentalitetom mediteranskog svijeta. Zbog toga je dobro uoiti, barem sumarno,
to su to krani preuzeli od te kulture i ugradili u svoju obrednu praksu i nazivlje.
Krani su pod utjecajem helenistike kulture u obred slavljenja sakramenta krtenja
uveli egzorcizme i mazanja uljem, nain slavljenja bdjenja, tzv. disciplina arcana (tajna o
svetinjama i obiaj da se za vrijeme najvanijeg dijela bogosluja uti), podvrgavanje
molitvenih obrazaca zakonima antikne retorike kao to su simetrija i ritmiki zavretak,
okretanje prema istoku za vrijeme molitve i gradnja crkava u pravcu istok-zapad.
Kranska je liturgija iz helenistike kulture posudila veoma znaajne i esto
upotrebljavane termine: liturgija, euharistija, misterij, prefacija, kanon, anamneza, epikleza,
agape, epifanija, advent, egzorcizam, doksologija, vigilija, himan ... Iz istoga su izvora i
neki molitveni naini, kao npr. litanijski nain prosnih zaziva te zavreci molitvenih
obrazaca: U vijeke; U vijeke vjekova; Kyrie eleison, Bogu hvala, Dostojno je i pravedno ...
1.3. Stari zavjet i kransko bogosluje
Odnos kranskog bogosluja i starozavjetnog kulta razlikuje se od odnosa kranskog
bogosluja i poganskih misterijskih religija. Ukratko reeno, starozavjetno i novozavjetno
bogosluje su dva susljedna svjedoanstva jedne te iste objave Boje koja se odvija u dva
razliita vremena. O tome lijepo govori poslanica Hebrejima: Bog je neko govorio po
prorocima, a u ove dane progovori nam po Sinu (1,1). Prvo je, dakle, vrijeme navjetaja i
obeanja, a drugo je ostvarenje tih navjetaja utjelovljenjem Boje rijei i ostvarenjem
jedinog i vjenog saveza.
Budui da ta dva vremena stoje u meuovisnosti, starozavjetno bogosluje zauzima
posebno mjesto u odnosu prema Novom zavjetu. Ne radi se samo o vremenskim
kategorijama prije i poslije nego o kategorijama navjetaj i obeanje s jedne strane
i ostvarenje i ispunjenje s druge strane. Zbog toga je pretpovijest Staroga zavjeta ve
povijest spasenja, ali pod vidom najave i predoavanja onoga to e se ostvariti u Novom
zavjetu.
Kad govorimo o odnosu Staroga i Novoga zavjeta ne moemo to svesti samo na
rijei Pisma i njihovo ostvarenje u Kristu. Rijei u Starome zavjetu imaju zadatak
protumaiti ili prizvati dogaaj koji je Bog uinio za spas svoga naroda. Time se obnavlja
uspomena na taj dogaaj. Kad se to obnavljanje obavlja na kultnom planu, onda se radi o
obredu koji je vidljiv znak obnavljanja toga dogaaja. Zbog toga govorimo da Stari zavjet
ne daje samo rijei navjetaja koji e se ostvariti u budunosti, nego se Stari zavjet
predstavlja i u obredima koji obnavljaju uspomenu na ve poznate dogaaje. Najoitiji
primjer je starozavjetna pasha i dogaaj izbavljenja iz Egipatskog ropstva i ulazak u

Obeanu zemlju.
Zbog toga je veoma vano prouavati izvore kranskog bogosluja, u ovom
konkretnom sluaju hebrejskog bogosluja. Jer, ne situirati kransku liturgiju, osobito
njezine poetke, na podruje gdje je nastala, znai liiti je korijena i izloiti opasnosti da se
krivo shvati i cjelokupna ekonomija spasenja. Zato prilikom vrednovanja i pravilnog
shvaanja nekog liturgijskog znaka ili obreda potrebno je voditi rauna i o povijesnom
izvoru iz kojega je proiziao i o znaenju koje ima u izvoru.
1. 4. Isus i hebrejsko bogosluje
Isusovo otro kritiziranje pismoznanaca i farizeja esto se prenosi i na njegovo
tobonje suprotstavljanje starozavjetnom kultu kao takvom. Meutim, paljivo itanje
evaneoskih tekstova daje nam drukiju sliku o Isusovu odnosu prema starozavjetnom,
hebrejskom kultu koje se odvijalo u Hramu i po sinagogama. Uoavamo da je Isus stvarno
imao poseban stav prema tome bogosluju. Taj je stav djelomino bio potpuno izvoran, a
djelomino je to bio ve poznati stav starozavjetnih proroka. U nikakvom se sluaju ne
moe rei da se Isus suprotstavljao hebrejskom bogosluju kao takvom.
Njegov odnos prema hebrejskom bogosluju moemo izloiti u dvije tvrdnje: 1. Isus
proiava hebrejski kult; 2. Isus najavljuje zavretak hebrejskog kulta.
1.4.1. Isus proiava hebrejski kult
Isus je najotrije osuivao materijaliziranje hebrejskog kulta i stavljanje vanjtine u
prvi plan. U tome je potpuno na liniji starozavjetnih proroka koje on u tim zgodama
redovito i citira: Narod me ovaj usnama asti a srce mu je daleko od mene! (Mt 15,8; Iz
29,13). Milosre mi je milo, a ne rtva; poznavanje Boga, a ne paljenice (Mt 9,13; Hoea
6,6). Isus ne eli dokinuti rtve u Hramu, iako zna da je ve dolo vrijeme kad mjesto
klanjanja Bogu nee biti brdo na kome je izgraen Jeruzalemski hram (Usp. Iv 4,20-21).
Isus ve unaprijed najavljuje da od Hrama nee ostati ni kamen na kamenu, pa prema
tome dobro zna da e i rtve u tom Hramu prestati. Ali, dok jo traje stara uredba, i sm se
podlae propisima Zakona i Hram je za njega, kao i za Izaiju, kua Boja i kua molitve
(Iz 56,7). Zbog toga on nikako ne doputa da se rtve prinosnice u Hramu vrednuju samo po
tome koliko je tko platio za prinoenje te rtve.
Isusovo buno ienje Hrama proroki je znak koji oznaava zavretak starih uredaba
o rtvama u kojima su rtvene ivotinje nadomjetale unutarnju duhovnu rtvu ovjeka,
umjesto da budu samo znak te nutarnje rtve. Isus ne odbacuje proroko nauavanje da se
Bogu ne mile rtve jer trai poslunost svojoj rijei i ljubav prema blinjemu (1 Sam
15,22; Ho 6,6), ali ipak pristaje da se prinose Bogu rtve ako je uz to prinoenje povezano
zajednitvo s blinjim u pomirenju i ljubavi (Mt 5,23-24).
Evanelja nam predstavljaju Isusa kako revno ispunja i drugi vid kulta: molitvu. On
subotom sudjeluje sa svojim sunarodnjacima u slubenim molitvama u sinagogama (Mt
4,23) Mk 1,38-39; Lk 4,16; Iv 6,59 itd.). On moli javno (Mt 11,25-28) pred svima ili samo
pred uenicima (Mt6,9-13). Ali on takoer moli i privatno (Mt 14,23). Uza sve to to Isus
veoma esto moli, on je kategorian da molitva i post ne smiju postati uzrok hvastanja pred
drugima nego to radije treba biti dostojan i poboan poklon Bogu. U tom smislu molitva i
post su svedeni na razinu obrednih pranja koja su samo vanjsko ienje tijela i predmeta
nesposobna proizvesti istu nutrinu koja dolazi jedino po vrenju Bojih zapovijedi.
I sama subota, koja je bila oitovanje religioznosti jednoga Hebreja u Isusovo vrijeme,
za Isusa vrijedi samo utoliko ukoliko ne sprjeava dostojanstvo ovjeka (Usp. Mt 12,1-13;
Mk 2,2-3 itd.). Prema Isusovu nauavanju, bogosluje koje umnaa molitve i smatra da e
na taj nain ugoditi Bogu, zbog mnotva rijei, je nesposobno uvesti u kraljevstvo Boje.
Ljudi koji to prakticiraju idu za ispunjavanjem vlastitih elja, a ne trae ispunjenje volje
Oeve. (Mt 7,21).
Isusov susret s Martom i Marijom u Betaniji je tipian primjer dvostrukog shvaanja
tovanja Boga: Marta postavlja svu svoju pobonost prema Gospodinu u posluivanje, a
Marija u sluanje Isusovih rijei. Isus ne osuuje prvi nain sluenja, nego ponavlja jo
jednom proroki navjetaj iz Jer 7,21-23 i Mih 6,6-8: Nita ne rekoh ocima vaim o
paljenicama i klanicama niti im to o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ja
im ovo zapovjedih: Sluajte moj glas pa u biti va Bog!
1.4.2. Isus navijeta zavretak hebrejskog kulta
Kao to smo istaknuli, Isus je prihvatio oblike obrednog bogotovlja svojih
sunarodnjaka, potivao bogosluna mjesta (hram i sinagoge), opsluivao posveena
vremena (subotu, Pashu, Sjenice, Posvetu Hrama, itd.) i molitvene asove prema
hebrejskom obiaju. Ipak je injenica da je Isusovo prihvaanje kompletnog hebrejskog
bogosluja bilo uvjetovano s dvije stvari:
1. Isus se dri suzdrano prema stavu svojih sunarodnjaka koji svoje izraavanje
bogotovlju nisu produhovili niti pounutranjili, iako je to zahtijevano ve u knjizi Izlaska
(usp. Izl 3,12; 19,4-6), a osobito u propovijedima starozavjetnih proroka.
2. Isus je svjestan da nije doao dokinuti zakon i proroke ... nego dopuniti. A ta e
se dopuna ostvariti u punini tek kad doe punina objave i kad tovanje Boga postane
potpuno unutarnje i duhovno. Tu vidimo da je Isus shvaao hebrejsko bogosluje kao oblik
tovanja Boga kojemu je potrebna duboka promjena, iako je plod objavljene religije. Isus
zna da to bogosluje treba prestati i pretoiti se u izraaj novozavjetnog bogosluja.
Govorei biblijskim jezikom, to znai da figurativno-proroka oznaka liturgije treba prijei
u stvarnu oznaku.
1.5. Isus zaetnik kranskog bogosluja
Isusovo proiavanje kulta (ienje hrama) vai za svako bogosluje, ali je
prvenstveno usmjereno na hebrejsko bogosluje. Isus nije namjeravao, niti je mogao,
suprotstaviti se bti hebrejskog bogosluja kao takvog, jer to je bila uspomena Boje
spasiteljske objave koja se prije dogodila i sveti znak nove Boje objave po kojoj je Bog
trebao jednoga dana izvesti savrenije spasenje za sve ljude i za sva vremena. Suprotstaviti
se tome kultu ne bi znailo samo dokinuti hebrejski obred nego bi to znailo brisati
povijest spasenja koju je Bog stvorio spaavajui svijet. A toj povijesti spasenja hebrejski
kult bijae spomen i znak.
Krist nije doao dokinuti Boje spasiteljsko djelo meu Hebrejima nego ga dopuniti i
ukljuiti u njega sve ljude u svim vremenima. Drugim rijeima reeno, Krist je doao
ostvariti sveukupno spasiteljsko djelo koje je dotada prenoeno kao navjetaj, rije i obredni
znak.
Radi se, dakle, o dopunjavanju koje je Krist izveo ne samo u odnosu na proroke rijei
Staroga zavjeta nego na itavo Sveto pismo za koje sm Gospodin kae da je ivot onima
koji u njima otkrivaju Gospodina (Iv 5,39-40). Sveto pismo otkriva Isusa i u obrednim
znakovima Staroga zavjeta ukoliko su kultni izraaj spasenjsko-prorokih dogaaja. A to je
upravo vano za ovo nae istraivanje.
Ukratko emo se osvrnuti na dva temeljna obreda Novoga zavjeta koji se pokazuju kao
dopuna analognih prorokih obreda i navjetaja u starozavjetnim obredima. Govor je o
krtenju i euharistiji.
1.5.1. Krtenje
Septuaginta obrede ienja izraava glagolom baptein (hebr. tabhl) od ega je u
Novom zavjetu napravljen iterativni oblik baptizein.U oba je sluaja znaenje: potopiti,
uroniti, prati. Takvi su se obredi pranja opsluivali itavoga ivota, ali su bili i kao
poseban znak obraenja ili ulaska nekog poganina u idovstvo, ili pak priputanje nekog
Hebreja u zbor sinova saveza. Ivan Krstitelj obavlja taj obred kao znak oprotenja grijeha i
pripreme za mesijanska vremena.
Isus se takoer pribrojio meu one koji su primali krtenje Ivanovo potvrujui tako
da je doao dopuniti taj obred i donijeti krtenje Duhom Svetim. Isus je tako ostvario
ono to su svi ti stari obredi predoznaavali, kao npr. prijelaz preko Crvenoga mora, prijelaz
preko Jordana i Ivanovo krtavanje na Jordanu. To su sve bili znakovi pashalnog prijelaza
koje je Gospodin stvarno uinio djelotvornim svojim pashalnim prijelazom i obredom koji
to obnavlja: krsnim pranjem. O tome Klement Aleksandrijski ve u 3. st. pie: Krist je
svojim jedinim krtenjem (pranjem) zakljuio mnoga hebrejska krtavanja (pranja).5
Zbog toga Kristovo krtenje nije neto potpuno novo, nego je to obred koji zakljuuje ,
tj. dopunja, sve analogne obrede i to injenicom da uspostavlja krtenje Duhom Svetim, a
to stvarno uvodi u Kraljevstvo Boje. Zbog toga onaj koji je krten u ime Isusovo nije samo
oien od grijeha nego se postavlja iznad toga, preporaa se na novi ivot (Iv 3,3-5),
proglaava se ljubljenim djetetom Bojim (Mt 3,17). Tako je temeljni obred kranstva -
Stromata III, 12; PG 8,1184 B.
krtenje - tijesno povezan s hebrejskim obredima premda ih nadilazi kao nova stvarnost koja
nadopunja hebrejski kult.
U ovom je kontekstu potrebno prisjetiti se i Isusova poslanja uenika na zavretku
Matejeva evanelja: Idite i uinite sve narode uenicima mojim! Krstite ih (perite ih) u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga. Uite ih da vre sve to sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u
sve vrijeme do svretka svijeta.
1.5.2. Euharistija
Da je Isusova Posljednja veera bila pashalna veera to danas nitko ozbiljan ne
sumnja. Zna se da su beskvasni kruh i pehar vina, koje je kuedomain blagoslivljao i
dijelio sustolnicima, bili znakovi spomena na ropstvo od kojega je Bog oslobodio njihove
oeve u Egiptu (Izl 13,7-8) i spomen saveza koji je sklopljen u rtvenoj krvi na Sinaju (Izl
24,8). Isus je doao na ovaj svijet da bude sluga Jahvin koji na sebe uzima nae boli i nae
slabosti te se predstavlja kao jaganjac (pashalni) Boji koji oduzima grijehe svijeta (Iv
1,29.36; 19,36). Zato nam Krist moe dati u kruhu i vinu spomen osloboenja i stvarno
novoga saveza. Kruh oznaava njegovo rtvovano tijelo, vino oznaava krv prolivenu za
savez s ljudima.
Obred hebrejske pashe je teio dovesti sva pokoljenja do trenutka konane mesijanske
pashe. Svoje dopunjenje hebrejska pasha je nala u obredu koji je u biti nastavio njezin
obred, ali je dobio potpuno nov sadraj: to je uspomena na pravu i jedinu Pashu - Kristov
prijelaz od smrti na uskrsnue. To vie nije samo navjetaj nego je stvarnost.
Krist je istinski tvorac i zaetnik kranskog bogosluja u smislu da je dao stvarni
sadraj ustanovama Staroga zavjeta i ostvario njihov proroanski znaaj. Na taj nain Krist
je istovremeno ispunio i nadopunio sve religiozne tenje koje su ljudi pokazivali u
obredima prirodnih religija.
1.6 Temelj novoga kulta6
Dok glasoviti starozavjetni obrazac ispovijesti vjere, ema Jirael, ispovijeda da je
Jahve na Bog i jedini Gospodar, prva kranska zajednica ispovijeda da je Isus Krist
Gospodin (Fil 2,11). Od tada se kransko tovanje Boga ispunja u Kristu Isusu. Premda
Prva Crkva nee odmah prekinuti pupanu poveznicu s Jeruzalemskim hramom, sinagogom
i openito s judejskim kultom, ona ipak uvodi novi fenomen: temelj kranskog kulta je
Evanelje. U shvaanju i prikazivanju kranskog kulta, svi novozavjetni spisi sadre dvije
temeljne tvrdnje:
1. Raspetoga i umrloga Isusa iz Nazareta Bog je uskrsnuo. Sve ono to e se nakon
toga dogaaja nazivati imenom tovanja Boga, bit e obiljeeno tim dogaajem to
ga je Bog izveo na korist ljudima.
6
Opirnije o ovoj problematici usp: BASURKO X., La vita litrugico-sacramentale della Chiesa nella sua evoluzione
storica, u: BOROBIO D (ed.)., La celebrazione nella Chiesa, vol. 1, 54-56.
2. Toga Isusa iz Nazareta, Raspetoga, koga je Bog uskrisio, Izrael je odbacio i osudio
po zakonu. Otuda kao zakljuak, proizlazi uvjerenje da religiozno i kultno
ponaanje samo po sebi nije u stanju proizvesti spasenje i zbog toga je samo po
sebi bez neke vrijednosti.
Navedeni dvostruki novozavjetni naglasak objanjava otkuda, s jedne strane, neka
vrsta iznenaujue odbojnosti prema kultu u prvoj kranskoj zajednici, a s druge strane
pripisivanje Kristu kultnih naziva u novo zavjetnim spisima, osobito u Poslanici Hebrejima.
Kristu su pripisani sakralni i kultni nazivi Staroga zavjeta: On je hram (Iv 2,19); On je vei
od hrama (Mt 12,5); On je veliki i vjeni sveenik (Hebr 2,17; 7,23-28); On je bogoslunik
(liturg) (Hebr 8,1 sl); On je jedini posrednik novoga saveza (Hebr 8,6). Sav je njegov ivot
sveenika sluba zadovoljtine koja dosee vrhunac prinoenjem rtve smrti (Hebr 10,5 sl);
on sm je i prinos (Ef 5,2); rtveni jaganjac koji svojom krvlju isti i posveuje. Jedanput
uzvien, Gospodin vri svoje sveenitvo na korist svojima. Upravo po tome, u njemu
imamo pristup Bogu (Rim 5,1 sl), i mogunost s pouzdanjem se pribliiti Bogu (Hebr 10,19
sl). Ta promjena kultnog rjenika u korist kristolokog obiljeja oituje nam da je Krist
postao nutarnja i trajna stvarnost liturgijskog slavlja, a kao posljedica toga, da je liturgija
prakticiranje vjere i Kristovo oitovanje u vjeri.
1.7
ivot kao bogotovlje
Preoblikovanje kulta u kristolokom smislu nosi sa sobom istovremeno i preobrazbu u

pneumatolokom, duhovskom obiljeju. Duh Sveti uspostavlja prvine i predujam
eshatolokog ivota to ga krani mogu iskusiti unaprijed kao dar. Kao posljedica toga
sakralno i obredno izraavanje u Novom zavjetu koristi se i za obiljeavanje djelovanja
Duha Svetoga i njegovih darova.
Na taj nain sveukupni ivot kranina vjernika to ga on ivi u vjernosti Duhu
Svetom i Kristu, moe postati duhovno bogotovlje, savren kult posljednjih vremena, po
Pavlovu izrazu u glasovitu tekstu poslanice Rimljanima: Zaklinjem vas, brao, milosrem
Bojim: prikaite svoga tijela za rtvu ivu, svetu, Bogu milu kao svoje duhovno
bogosluje (Rim 12,1). Pavao poziva na novo bogotovlje. To je bogotovlje njihova ivota,
svjetovni kult ivljenja u svijetu, ali on ne podlijee njegovim uroenim kriterijima. Sam
Pavao u slijedeem retku upozorava: Ne suobliujte se ovom svijetu.
U slijedeim recima Pavao govori o raznolikim karizmama u kranskoj zajednici. To
su darovi to nastaju u zajednici a koriste onima to su vani. To sluenje moe proizvesti
samo ona zajednica koja dopusti da je vodi i oblikuje njezin Gospodin. Samo zajednica koja
prihvaa Boga ozbiljno moe prinositi to duhovno bogosluje u svijetu. Upravo pod tim
vidom Pavao interpretira svoju vlastitu apostolsku slubu liturgijskim kljuem: Napisah
vam da vas podsjetim na milost da budem bogoslunik (liturg) Krista Isusa meu
poganima, sveenik Evanelja Bojega, te prinos pogana postane ugodan, posveen Duhom
Svetim (Rim 15, 15-16).
No, bez sumnje, najsaetiji tekst koji radi o tome je 1 Pt 2, 4-5: Pristupite k njemu,
Kamenu ivomu pa se kao ivo kamenje ugraujte u duhovni Dom za sveto sveenstvo,
da prinosite rtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Na temelju Pavlovih i Petrovih
tekstova, novo kransko bogotovlje moemo saeto naznaiti kao eshatoloko, duhovno i
kristoloko. To je konano bogotovlje posljednjih vremena, ostvareno na svijetu, u
svakodnevnom ivotu, uz prisutnost i pod djelovanjem Duha Svetoga, prouzroeno
spasonosnim Kristovim dogaajima.
1.8 Bogosluje u apostolsko doba (1. st.)
Apostolsko je doba za ivot Crkve, a osobito za njezino bogosluje, od neprocjenjive i
nezamjenjive vrijednosti. To se razdoblje zavrava smru posljednjeg apostola, a mi to
pojednostavnjujemo i izjednaavamo s koncem prvog stoljea.7
Prijelaz iz starozavjetne liturgijske prakse u novozavjetnu nije se dogodio u tren oka.
Definitivan prekid sa starim Izraelom i njegovim kultom odigrat e se tek u drugoj
generaciji. Prava demarkaciona linija koja razdvaja poetak kranskog ivota na dvoje jest
razorenje Jeruzalemskog hrama koje se zbilo 70. g. poslije Krista. Premda su krani i prije
toga bili svjesni novine koju su primili od Krista i dobili zaduenje da je dalje prenose,
ipak se ivot Crkve do toga dogaaja uglavnom odvijao u hebrejskom ambijentu. To se
osobito oitovalo u bogosluju. Tek poslije razorenja Hrama krani su u potpunosti shvatili
da novo vino treba lijevati u nove mjeine. Novi je sadraj kranske poruke trebalo obui
u novi kultni oblik koji e biti prilagoen i prilikama krana koji su dolazili iz poganstva.
U prvim desetljeima krani su prakticirali dvostruko bogosluje: hrlili su u Hram
zajedno s ostalim Izraelcima i sastajali se po kuama na obred lomljenja kruha. Tako nas
Djela apostolska (21,28) izvjetavaju da je Pavao nastavio posjeivati Hram te da je optuen
kako je uveo pogane (tj. krane Grke) u Hram zbog ega e biti i uhien 58. godine.
Istovremeno pak, prema Marijinu hvalospjevu, krani ovoga razdoblja smatraju da su
prvenstveno dio Naroda Bojega koji se nada i oekuje obraenje staroga Izraela i njegovih
ustanova: Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obea ocima naim: spomenuti se dobrote
svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Lk 1,54-55). To nam pokazuje da
inicijativa o odcjepljenju Crkve Kristove od Izraela nije dola od krana. Oni su bili
spremni prihvatiti puninu ostvarenja otajstva od vijeka skrivena u Bogu (Ef 3,9). Krani
su arko eljeli prenijeti drugima objavu o obraenju Izraela (Rim 11). Poticaj za
iskljuivanjem krana doao je od slubenog judaizma.
Nakon to su odbaeni od poglavica izraelskih, prve su kranske zajednice poele
stvarati i razvijati zasebne liturgijske ustanove. Jasno je oitovano, a i krani su to
vjerovali, da je to bilo djelo Duha Svetoga. Nain organiziranja liturgijskih skupova prvih
krana moemo donekle rekonstruirati prema sauvanim dokumentima.
Uz ve navedenu literaturu, u ovom je poglavlju obilato koriteno djelo: METZGER M., Storia della liturgia. Le
grandi tappe, ed. San Paolo, 1996, 32-49.
1.8.1 Izvori za prouavanje liturgije apostolskog doba

Najvaniji i najobimniji izvor za prouavanje liturgije ovoga razdoblja nalazimo u
knjigama Novoga zavjeta. Istina, tu se - uglavnom - nalaze samo naznake o kranskoj
liturgiji i nekim liturgijskim normama. A i tumaenje tih datosti nije lieno potekoa. Kao
primjer navodimo Djela apostolska koja opisuju ivot prve Crkve, ali u tekstovima koji su
nam ponueni kao konana redakcija ostali su tragovi razliitih predaja nastalih u razliitim
vremenskim epohama. Kao primjer navodimo problem crkvenih slubenika u Dj 6,1-7.
Tumai Svetoga pisma tu otkrivaju tragove dvostruke organizacije Jeruzalemske crkve:
Dvanaestorica vode brigu o kranima Hebrejima, a ustanovljuju Sedmoricu za krane
heleniste pridole iz poganstva. To e prestati veoma brzo jer je otrica napada na krane
bila uperena prvenstveno prema tim helenistima koji su oko 34. g. morali pobjei iz
Jeruzalema dok su Dvanaestorica tu jo ostali. Ta dvostruka organizacija jeruzalemske
crkve nije protumaena u navedenome tekstu jer u asu konane redakcije (oko 75.-80.g.)
ona vie nije aktualna jer je u zajednici uspostavljena drukija organizacija sa starjeinama
(prezbiterima) koji obavljaju pastoralnu slubu biskupa (nadglednika) te nadglednika i
posluitelja (tj. biskupa i akona) (Fil 1,1).
Krani prve generacije moraju se prilagoditi novim okolnostima koje se izravno
povezuju s liturgijskim obredima. Tako su oni u razaranju Hrama 70. g. vidjeli Boji znak
da treba prekinuti s kultom Staroga zavjeta. Zatim su morali prihvatiti injenicu da Kristov
povratak nee uslijediti odmah pa su bili prisiljeni stvoriti posebne i stalne ustanove te
izabrati nasljednike apostolima koji e nastaviti voditi zajednicu. Na naznake Novoga
zavjeta nadovezuje se spis sirskoga porijekla kome je konana redakcija zavrena u 2. st. ali
zasigurno sadri drevnije predaje: Didahe ili Nauk dvanaestorice apostola.8 Spis je vaan
za povijest kranske liturgije jer prenosi skup odredaba o krtenju, postovima, euharistiji i
molitvama, znaajna dva blagoslova za kale i razlomljeni kruh te onaj zahvalni nakon to
se nasite (br.9-10).
Uza sve to to postoje odreeni dokumenti za prouavanje kranske liturgije u 1. st.,
ne moemo sa sigurnou rekonstruirati sve liturgijske ustanove koje su postojale u tom
vremenu jer se ne radi o potpunim opisima nego samo o naznakama. Katkada e pisci vie
naglaavati zloporabe koje odbacuju nego redovitu normalnu praksu. To je npr. sluaj s
Pavlovim naznakama o kranskoj liturgiji u Korintu. Propise je Pavao prenosio usmenom
predajom kad je bio kod njih. Kad se kasnije osvrao na nerede koji su se dogodili meu
njima za vrijeme Veere Gospodnje, Pavao e ih jednostavno podsjetiti na ono to ih je
pouavao, a drugo e urediti kada doe (1 Kor 11,34).
1.8.2 Liturgijski skupovi

8
Hrvatski prijevod ovoga spisa, tekstualno tumaenje i prikaz iznesenoga nauka vidi: AGI-BUNI T., Povijest
kranske literature, sv. I, KS, Zagreb 1976, 42-66.
Ono to obiljeava prve kranske zajednice to je ar za zajednikim okupljanjima.

Prije Duhova Krist se oituje uenicima kao Uskrsli koji okuplja grupu uenika i daje im
svoga Duha. Od ljudi koji su prije silaska Duha Svetoga bili snudeni i beznadni, uureni
iza dobro zakljuanih vrata svojih pribjeita, Uskrsli Krist je stvorio odvane
propovjednike koji stoje uzdignute glave pred starjeinama naroda. Na tim susretima Krist
uspostavlja konstitutivne elemente svoje Crkve: susree se sa svojim uenicima, uvjerava ih
u svoje uskrsnue, daje im svoga duha i svoju rije, lomi kruh i jede s njima.
Svako se oitovanje Uskrsloga zakljuuje pozivom na poslanje to e evanelisti
prikazivati na razliite naine. Bilo da se dogaalo na galilejskom brdu okruenom
poganskim krajevima (Mt 28,16-20), bilo u Jeruzalemu, svjetlu naroda (Lk 24,47), ili za
vrijeme obilatog ribolova (Iv 21,1-14; Usp. Lk 5,1-11: odsada ete loviti ljude), ili za
stolom (Mk 16,14-20), za vrijeme svakoga oitovanja Uskrsli alje svoje uenike
proglaavati veselu vijest njegova uskrsnua svemu stvorenju.
Svi su ti Kristovi pothvati sastavni dio kranskoga skupa u najuzvienijem smislu te
rijei: euharistija koja ukljuuje zajedniko okupljanje na jednome mjestu, prepoznavanje
Uskrsloga, navijetanje njegove rijei, primanje njegova Duha, lomljenje kruha i veera,
poziv na poslanje. Taj je poziv na poslanje izraen u najstarijem euharistijskom obrascu koji
poznajemo, a to je prije spomenuti spis Didahe: Kao to ovaj razlomljeni kruh bijae
raspren po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva
zemlje u tvoje kraljevstvo (IX. gl.) ... Saberi je od etiri vjetra, posveenu, u svoje
kraljevstvo koje si joj pripravio (X. gl.).
Nakon Duhova, Djela apostolska predstavljaju Crkvu kao strukturiranu i formiranu
zajednicu koja je to postala na okupljanjima koji su izgleda bili svakodnevni. Prve naznake
kranskih liturgijskih slavlja nalazimo u tri prikaza posveena jeruzalemskoj zajednici, a to
su glasoviti saeci u Djelima Apostolskim:
1. Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama
(Dj 2,42).
2. U mnotva onih to prigrlie vjeru bijae jedno srce i jedna dua. I nijedan od njih
nije svojim zvao nita od onoga to je imao, nego im sve bijae zajedniko. Apostoli pak
velikom silom davahu svjedoanstvo o uskrsnuu Gospodina Isusa i svi uivahu veliku
naklonost. Doista, nitko meu njima nije oskudijevao, jer koji bi god posjedovali zemljita
ili kue, prodavali bi ih i utrak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se
svakome koliko je trebao (Dj 4,32-35).
3. Po rukama se apostolskim dogaala mnoga znamenja i udesa u narodu. Svi su se
jednoduno okupljali u Trijemu Salomonovu. Nitko se drugi nije usuivao pridruiti im se,
ali ih je narod veliao. I sve se vie poveavalo mnotvo mueva i ena to vjerovahu
Gospodinu, tako te su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na lealjkama i posteljama
ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A slijegalo bi se
i mnotvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute neistim duhovima,
i svi bi ozdravljali (Dj 5,12-16).
Tu je istaknuto osnovno obiljeje: zajednitvo (koinonia) koje se oituje na etiri

podruja: nauk apostolski, zajednitvo dobara, lomljenje kruha i molitve. Svako djelovanje
i poslanje uenika polazi od okupljene zajednice koja se i izvjetava o rezultatima i
posljedicama odreenoga pothvata. Npr. Otputeni odoe svojima i javie to im rekoe
veliki sveenici i starjeine (Dj 4,23). Isto se dogaalo i u Antiohiji: Dok su jednom
obavljali slubu Boju i postili, ree Duh Sveti: D mi odluite Barnabu i Savla za djelo na
koje sam ih pozvao. Onda, poto su postili i molili i poloili na njih ruke, otpustie ih (Dj
13,2-3).
Ovdje se potrebno prisjetiti da je termin liturgia upotrijebljen u gore navedenom

citatu jedino mjesto u Novome zavjetu gdje se on upotrebljava za oznaku kranskoga
bogosluja. To nikako nije dokaz da prvi krani nisu poznavali ili nisu upotrebljavali forme
liturgijskog kulta, nego to znai da su krani svoj kult drali za neto potpuno novo.
Termin liturgia u Septuaginti ima izrazito rtveno obiljeje u levitsko-hramskom smislu
pa su se novozavjetni pisci svjesno distancirali od takvog poimanja kranskog bogosluja. I
na taj nain su oitovali odijeljenost od Hrama i kaste levitskog sveenstva.
U novozavjetnim su spisima naglaeni novi oblici kranske liturgije: Veera
Gospodnja i krtenje. Ti se obredi izravno povezuju s Kristom Gospodinom. To je ono to
su apostoli primili od Gospodina (1 Kor 11,23), to je ta apostolska predaja koju oni ele
predati slijedeim pokoljenjima.
1.8.3 Bratska gozba (agape) i veera Gospodnja
Izvjetaji u Djelima apostolskim spominju da su krani prakticirali i zajednike
bratske gozbe i obred lomljenja kruha. A to se izriito shvaalo pod obredom lomljenja
kruha objanjeno nam je u sceni oitovanja Uskrsloga uenicima u Emausu. (Usp. Lk
24,30.35; Dj 2,42; 20,7-22). O povezanosti zajednike gozbe i obreda lomljenja kruha u
apostolsko doba dosta se raspravlja. I dalje se postavljaju pitanja: je li euharistija izvorno
slavljena u sastavu redovite veere? Jesu li adekvatni termini pomou kojih se postavlja
pitanje? Novozavjetni izvjetaji ne donose dovoljno podataka da bi se tono mogao
rekonstruirati sadraj i slijed euharistijskog kranskog skupa. Svakako treba uzeti u obzir
kulturoloko ozraje u kome se odvijala veera a koje je dosta razliito od naega
dananjega.
U svetopisamskom duhu svako hranjenje treba shvatiti kao dar Boji. Svako jelo
ukljuuje i blagoslov kojim se nahranjeni zahvaljuje Bogu za jelo koje blaguje. Kruh doziva
u pamet rije Boju i zakon koji oivljuje: Spomeni se ... da te Gospodin Bog hranio
mnom koju nisi poznavao ni ti ni tvoji oevi, da ti pokae kako ovjek ne ivi samo o
kruhu nego o svemu to izlazi iz usta Jahvinih (Pnz 8, 2 - 3). Vino i loza dozivaju u pamet
Boju providnost i brigu za svoj narod i obeanu sreu. Tako je svaki objed ve susret s
Bogom, ili jo bolje, zajednitvo s Bogom.
Plutarhu se pripisuje izreka: Grk smatra da nije pravo jeo, ako nije blagovao s
prijateljima! U takvom je ozraju suivot bio vaniji od jela a gozbe mjesto i nain trajne
meusobne komunikacije. To nam potvruju evanelja koja esto izvjetavaju da je

nauavao u okviru nekoga blagovanja. (Usp. Lk 7,36-50; 11,37; 14,1-24 i prije svega dugi
Isusov oprotajni govor u Iv 13-17). Mnogi su naini zajednitva koje gozba proizvodi:
suivot, dioba zajednikoga jela i stola, izmjena misli. Judejsko je drutvo gozbama
dodavalo posebne vjerske obrede: sustolnici blagoslivlju i mole Boga spominjui
velianstvena djela Boja. Poetkom kranske ere jedna zagrijana judejska zajednica
nazvana terapeuti zapoinjala je veeru komentarom Svetoga pisma i prigodnim
nagovorom (homilijom).
Didahe nam je sauvao drevne kranske blagoslove sastavljene u duhu tih
tradicionalnih pravila:
A to se tie euharistije, ovako iskazujte hvalu: Najprije o ai: Zahvaljujemo ti, Oe na, za sveti trs Davida
sluge tvojega; koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen.
A o razlomljenom kruhu: Zahvaljujemo ti, Oe na, za ivot i spoznaju koju si nam dao spoznati po Isusu svome
sluzi: tebi slava u vijeke. Amen. Kao to bijae ovaj razlomljeni kruh raspren po bregovima, i sabran postade jedan,
tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i mo u vijeke. Amen.
A poto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: Hvalu ti dajemo, Oe sveti, poradi svetoga Imena tvoga koje si stavio
da stanuje u naim srcima, i poradi spoznaje i vjere i besmrtnosti koje si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi
slava u vijeke. Amen.9
Moe li se onda rei da je u prvim kranskim euharistijama bila spojena sluba

itanja po sinagogalnom uzorku i veera jednoga vjerskog bratstva? Ili se radilo o veeri u
jednoj zajednici za vrijeme koje se na poseban nain naglaavala prisutnost i sudjelovanje
Krista uskrsloga uz dozivanje u pamet njegova nauavanja i njegovih spasenjskih zahvata,
prije svega lomljenja kruha?
Zajednike su gozbe u to vrijeme bile istovremeno izraavanje ljubavi i meusobnog
pomaganja, to je drugi vid doivljavanja zajednice koja se osjeala kao jedno tijelo. U
vrijeme nevolje i gladi, to spominju i Djela apostolska,10 veoma je vjerojatno da je nuda
meusobnog pomaganja obvezivala organiziranje svakodnevnih dobrotvornih gozba i
moda je upravo u tome razlog postupnog razdvajanja zajednikih gozba od striktno
euharistijskog blagovanja. Judina poslanica ve aludira na zajednike gozbe bez euharistije
pa ih i naziva jednostavno agape. (Usp. Jd 12).
1.8.4 Veera Gospodnja u Korintu
Prva poslanica sv. Pavla Korinanima (nastala oko 57. g.) jedan je od vanijih izvora
za kransku liturgiju apostolskoga doba. U njoj Pavao govori i o slavljenju Veere
Gospodnje. (Usp. 1 Kor 11,23-25). Rastuen zbog nereda koji su vladali na bogoslunim
sastancima krana u Korintu, Pavao eli uspostaviti red pozivajui se na predaju koju je
primio od Gospodina i koju je on prenio vjernicima u Korintu.
U Pavlovu svjedoanstvu nalazimo dvostruki podatak: najprije podatak da se Veera
Gospodnja slavila i prije nego je Pavao pisao Korinanima jer to je ve predaja. Zatim je
9
10
Didahe, IX. i X. AGI, Povijest ..., 49.

U one dane dooe u Antiohiju neki proroci iz Jeruzalema. Jedan od njih, imenom Agab, usta i po Duhu pretkaza
da e uskoro nastati velika glad po svem svijetu. Ona i nasta za Klaudija (Dj 11,27-28).
podatak, u kome su egzegeti jednoduni, da je Pavao na tom mjestu upotrijebio liturgijsku

formulaciju.
Iz reenoga zakljuujemo da ve polovicom prvoga stoljea postoji tono odreena i
ureena liturgijska predaja koja ritualizira dogaaj Isusove smrti i uskrsnua, ovisi izravno o
Kristu posredstvom apostola koji su svjedoci Isusove zapovijedi: Ovo inite meni na
uspomenu! Povijesni dogaaj izraavaju dva razliita obreda Kristove pashalne veere ali
izraena jednom liturgijskom formulacijom koja je ve uniformirana zbog lakega pamenja
i kateheze. Ta shematizacija ve potvruje postojanje ustaljene predaje.
Iz razmatranoga teksta Prve Korinanima ne moemo razrijeiti postavljenu dilemu o
odnosu izmeu obine veere i euharistijske gozbe. Apostolova prekoravanja loeg
ponaanja Korinana za vrijeme Veere Gospodnje odnosila su se na egoizam kod
zajednikog stola, a to je nespojivo s Veerom Gospodnjom koja ujedinjuje sve sudionike u
jedno tijelo.
Ostaje otvoreno pitanje: jesu li problemi o kojima Pavao pie specifinost korintskih
krana koji su proizili iz njihovih kulturolokih okolnosti? Korintsku su Crkvu, naime,
sainjavali krani koji su veinom pristigli iz poganstva i nisu poznavali religioznu
tradiciju judejskog blagovanja. Zbog toga su bili pod jakim utjecajem poganskih gozba
posveenih idolima koje su im oteavale razluiti i raspoznati novost Veere Gospodnje i
njezine vazmene dimenzije koje su zalog uskrsnua. (Usp. 1 Kor 8). Moda Pavao aludira
upravo na takvo konkretno stanje.
Veinu onoga to smo rekli o Veeri Gospodnjoj u Prvoj Korinanima, moemo
analogno primijeniti i na klasina euharistijska mjesta u sinoptikim evaneljima: Mt 26,2629; Mk 14,22-25; Lk 22,15-20. Svi ti tekstovi predstavljaju obred Veere Gospodnje
terminima liturgijske formulacije ve prema Crkvama za koje je evanelje pisano. U
svakom sluaju, vidimo da su Crkve apostolskog doba slavile Veeru Gospodnju ili
obavljale obred lomljenja kruha.
Kad sinoptici izvjetavaju o Isusovoj posljednjoj veeri ne istiu niti jedan od
mnogobrojnih obreda hebrejske pashalne gozbe. Oni od svih obreda preuzimaju samo dva
obreda vezana uz kruh i vino koji su u obredu hebrejske pashalne veere otvarali i
zakljuivali gozbu. A to je dvoje cjelokupan obred Veere Gospodnje.
Iz toga izvodimo dva zakljuka: 1. Znaenje i vrijednost Veere Gospodnje
izjednaava se s pashalnom veerom; 2. Kransko bogosluje mijenja vrijeme slavljenja
Pashe: od godinjega slavljenja kod Hebreja, krani prelaze na slavlje Pashe kad god budu
jeli taj kruh i pili taj kale ... dok on ne doe (1 Kor 11,26).
1.8.5 Prostorije za slavljenje Veere Gospodnje
Djela apostolska (20,7-12) izvjetavaju nas o jednom skupu krana u maloazijskom
gradu Troadi za vrijeme kojega se Pavao opratao od lokalne zajednice. Spominje se obred
lomljenja kruha i Pavlov nagovor koji se oduljio te je mladi koji je sjedio na prozoru
zaspao i pao s treega kata na zemlju. Podatak da je kua bila barem tri kata visoka i da je u
prostoriji u kojoj su bili okupljeni bilo mnogo svjetiljaka sugerira da je u prostoriji bilo
dvadesetak, a moda i vie, osoba.
Openito je poznato da su krani svoje skupove odravali u privatnim kuama: Usp.
Dj 2,46; 5,42; 20,20. To se dogaalo i u vrijeme dok su apostoli i njihovi pratioci jo mogli
sudjelovati u zajednikom bogosluju u Hramu. I tada su svakodnevno jednoduno i
postojano hrlili u Hram, a po kuama bi lomili kruh (Dj 2,46). Mnoge su od tih kua
sasvim jasno oznaene, kao npr.: gornja soba u Jeruzalemu (Dj 1,13); kua Marije,
majke Ivana nazvanog Marko (Dj 12,12); Lidijina kua u Filipima (Dj 16,15); kua Akvile
i Priske u Efezu (Rim 16,5); Ninfina u Laodiceji (Kol 4,15). U svim tim sluajevima
upotrijebljen je isti obrazac: Crkva koja se okuplja u njegovoj (tvojoj) kui.
Ipak nije na odmet upozoriti na oprez s brojkama u tim izvjetajima. Na nekim
mjestima brojevi imaju simboliko znaenje i trebaju se uzeti kao simbolika a ne
matematika vrijednost na koju smo mi naueni. Npr. izvjetaj u Djelima apostolskim (1,15)
o izboru Matije na mjesto Jude navodi da u gornjoj sobi ... bijae sakupljenog naroda oko
sto i dvadeset dua. Tumai se slau da je broj 120 simbolian i izraava uspostavu novoga
naroda Bojega iz svih 12 izraelskih plemena po 10 to je bio temelj organizacije naroda (12
x 10 = 120). Prema tome, u tom izvjetaju ne treba traiti drugi podatak o veliini
okupljenoga naroda u jednoj prostoriji kojoj norme izgradnje nisu omoguavale okupljanje
naroda kojemu bi broj bio vei od tridesetak osoba.
1.8.6 Krtenje u Ime Isusovo
Uz obred Veere Gospodnje, krani su od samih svojih poetaka poznavali i obred
krtenja u ime Isusovo koji je bio razliit od svih dotadanjih obrednih pranja i pranja kao
znak pristupa nekoj zajednici. Taj je obred razliit i od Ivanova krtenja vodom. Sm je
Ivan Krstitelj najavio da e to biti krtenje Duhom Svetim za razliku od njegova krtenja
vodom. To krtenje u ime Isusovo isto je to i novo raanje, preporaanje, o komu je Isus
razgovarao s Nikodemom (Iv 3,3-5).
Sam obred krtavanja u novozavjetnim spisima opisan je samo jedanput, prigodom
krtavanja Etiopljanina: Zapovijedi da kola stanu, pa obojica, Filip i dvoranin, sioe u
vodu, te ga Filip krsti (Dj 8,38). Uz taj izvjetaj, neki rukopisi imaju dodatak o
ispovijedanju vjere Etiopljanina: Ako svim srcem vjeruje, to se moe uiniti. Etiopljanin
odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Boji.
Obiaj krsnog uranjanja u vodu potvruje i Pavlova propovijed u kojoj usporeuje
uranjanje u vodu sa smru Kristovom i izranjanje iz vode s uskrsnuem na novi ivot (Rim
6,1-23). Na drugim se mjestima samo istie primanje krtenja to je izraeno pasivom:
Bijahu krteni. Ne spominje se nain obavljanja obreda niti krstitelji. U opisu Pavlova
obraenja veli se da je Ananija poloio na njega ruke, ali se ne precizira da li ga je i krstio
(Dj 9,18; 22,16). Petar zapovijeda da se krste Kornelije i njegovi (Dj 10,48).
Krtenje Duhom Svetim usko se povezuje sa silaskom Duha Svetoga na apostole na
dan Duhova. Ipak, treba primijetiti da su apostoli tada izravno ispunjeni Duhom Svetim bez
posredovanja nekog obreda. Petar je toga bio svjestan, ali ipak zna da je to dar koji mogu
dobiti svi oni koji se obrate i krste u ime Isusovo (Dj 2,37), jer takvima e se oprostiti
grijesi i primit e dar Duha Svetoga (Dj 2,38).
Nalazimo se, dakle, pred ritualiziranjem spasenjskih dogaaja koji vuku svoje korijene
u Isusovim rijeima i djelima. Apostoli znaju da ne uvode neto to je bilo strano Isusovim
postupcima jer je krtenje bilo i za vrijeme Isusova djelovanja, iako zapravo nije krstio
sm Isus, nego njegovi uenici (Iv 4,1).
Isusova zapovijed uenicima da idu po svemu svijetu i uine njegovim uenicima sve
narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19) svjedoi da je ve oko 70. g.
bila ustaljena liturgijska formula za podjeljivanje sakramenta krtenja u ime Isusovo. Ali to
nam takoer pokazuje i vjeru prve Crkve da svaki krteni postaje dionik cjelokupnog
spasenjskog dogaaja. Trinitarna formula krtavanja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga je
jeka trinitarne teofanije za vrijeme Isusova krtenja na Jordanu. Kransko krtavanje
ostvaruje teoloki sadraj koji je objavljen za vrijeme Isusova krtenja. Kao to je Veera
Gospodnja sakramentalni nastavak Isusove pashalne veere, tako je krtenje nekog vjernika
u ime Isusovo sakramentalni nastavak Isusova krtenja.
1.8.7 Propisi za krtenje u Didahe
Propisi i preporuke o podjeljivanju sakramenta krtenja u spisu Didahe sueni su na
disciplinska pitanja o kvaliteti i koliini vode te o postovima prije krtenja.
Krstite ovako: poto ste sve to prije rekli, krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekuoj vodi. Ako
pak nema tekue vode, krsti u drugoj vodi; ako ne moe u hladnoj, onda u toploj. A u pomanjkanju i
jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. A prije krtenja neka krstitelj i
krtenik i drugi, ako koji mogu, odre post: krteniku naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.11
Propisi o kakvoi vode oito su odgovor kranima pristiglim iz judaizma iji su

teolozi razlikovali est stupnjeva istoe vode, od kinice u cisternama do izvorske ive
vode koja je u nekim sluajevima bila obavezna. Didahe priznaje prednost ive vode za
krsno pranje, ali ne postavlja je kao nuan uvjet. Takve nam distinkcije sugeriraju zakljuak
da u to vrijeme jo nije bila ustaljena jednolina krsna disciplina i trebalo je predvidjeti
razliite situacije. Osobito nam je zanimljiv sluaj nedostatka vee koliine vode i propis o
krtavanju trostrukim polijevanjem po krtenikovoj glavi. U oba je sluaja predvien
trojstveni obrazac koji donosi i zavretak Matejeva evanelja. Propisom o pretkrsnom postu
zahvaeni su krstitelj, krtenik i ostali kojima identitet nije preciziran.
U Novom zavjetu je naglaeno iva svijest da je Gospodin Isus opratao grijehe
ljudima, ali takoer i da je povjerio svojoj Crkvi vlast opratanja grijeha snagom Duha
Svetoga. Usp: Mt 16,9; 18,15-18; Iv 20,23. Tu nalazimo temelj kasnije uvedenoj obrednoj
praksi opratanja grijeha putem obreda sakramentalne pokore.
11
Didahe, VII. AGI, Povijest ..., 48-49.
Iz svega to smo rekli o Veeri Gospodnjoj i krtenju u ime Isusovo, proizlazi da je

Crkva u apostolsko doba ve imala svoju vlastitu liturgiju kojoj su ta dva obreda glavni
obredi, ali ne i jedini. Ta dva glavna obreda su u posebnom odnosu prema povijesti
spasenja i daju toj povijesti novu dimenziju i nov sadraj. Prva Crkva provodi u ivot
Isusovu zapovijed i ritualizira dogaaje koji su se dogodili u Starom zavjetu, ali su svoju
puninu dosegli u dogaajima Kristova otajstva smrti i uskrsnua i njegova odlaska Ocu. To
je dalo specifinost kranskom bogotovlju.
1.8.8 Liturgija povezana s vremenom

Mlada je Crkva jasno oitovala svoju razliitost od judaizma. To je oitovanje katkad
izraavano s mnogo ara, ali joj to nije prijeilo da usvoji neke uzorke judejskih religioznih
ustanova. Tako je u poetku Crkve izmeu nje i starog Izraela vladala skladnost u
nasljedovanju sedminog ritma, iako su i jedni i drugi imali razliit dan na kome su temeljili
taj ritam. Za krane je to od poetka bio prvi dan po suboti, dan kad je Gospodin uskrsnuo
od mrtvih i oitovao se apostolima i drugim uenicima. Zbog toga je taj dan postao dan
Gospodnji, prvi dan tjedna i novo arite tjedna umjesto subote.
Tako se poslije Isusova uskrsnua kranska zajednica okupljala svake nedjelje. Djela
apostolska s tim danom povezuju Pavlov pohod Troadi: U prvi dan tjedna, kad se
sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govorae i, kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi
sve do ponoi (20,7). Pavao uz taj dan povezuje skupljanje milodara: Svakoga prvoga
dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja to uzmogne (1 Kor 16,2).
Didahe takoer svrstava ovaj dan u sadraj svojih propisa: U dan Gospodnji saberite
se zajedno te lomite kruh i vrite euharistiju, ispovijedajui svoje prestupke da vaa rtva
bude ista.12 U istom djelu se odreuje da se dva dana u tjednu (srijeda i petak) posvete
postu a da se Oe na moli tri puta na dan: A vai postovi neka ne budu zajedno s
postovima hipokrita; oni naime poste drugi i peti dan u tjednu; a vi postite etvrti dan i dan
priprave (paraskeuen, tj. petak). Takoer ne molite kao hipokrite, nego kao to je
zapovjedio Gospodin u svome Evanelju, ovako molite: Oe na ... Tako molite tri puta
dnevno.13 Taj tjedni i svagdanji ritam koji su krani usvojili od svojih poetaka, ima
izvor u idovskoj religioznoj praksi.

Pogani su uoavali pravila ponaanja na kranskim skupovima i smatrali su to
znaajnim obiljejem jer je okruje u kome su ivjeli opsluivalo mjeseni kalendar dok su
se po tjednom ritmu ravnali samo narodi koji su doli s istoka. Jeka toga stava nalazi se u
glasovitom pismu Plinija Mlaega, upravitelja Bitinije (predio sjevernije od dananje
Ankare), caru Trajanu 112. g. Njegov izvjetaj o kranima je povran i netoan jer potjee
od izvanjskog promatraa koji nije poznavao krane osim po dojavama njihovih protivnika.
12
13
Didahe, XIV; AGI, Povijest ..., 50.

Didahe, VIII; AGI, Povijest ..., 49.
Plinije je o kranima pitao apostate ili dounike koji su upravo zbog toga i dolazili na
kranske skupove. U pismu caru, izmeu ostaloga, pie: Svjedoe da se sav njihov grijeh
i sve njihove pogreke sastoje u ovoj praksi: redovito se okupljaju na tono odreen dan
prije izlaska sunca, recitiraju u dva kora zazive Kristu koga smatraju Bogom ... Nakon to
zavri taj dio kulta, obino se razilaze i ponovno skupljaju da bi uzeli hranu koja je svakako
obina i bezazlena. I to su prestali poslije moje naredbe kojom sam, prema odredbama tvoje
dobrohotnosti, zabranio postojanje posebnih drutava ...
Plinijevo zapaanje da se krani sastaju u tono odreeni dan upuuje nas na
nedjelju kao dan obnavljanja uspomene na Kristovo uskrsnue, ali i na druge dane u tjednu
kada su se krani skupljali. Plinije navodi zoru kao vrijeme sastajanja, ali i veer nakon to
je carska vlast zabranila nona okupljanja. U tim naznakama jasno se vidi da su krani u
samim poecima prakticirali okupljanja na molitve i na euharistiju. I Djela nam apostolska
svjedoe da su uenici bili ustrajni u molitvama (Dj 2,42-47). Ipak ne znamo precizno
kako je bio organiziran molitveni dan prvih krana. Iz kasnije molitvene prakse
zakljuujemo da su mogla biti tri momenta u molitvenom danu prvih krana: skupljanje
apostola o treem asu (oko 9 sati) na Duhove, Petrova molitva na krovu kue o estom
asu (12 sati) i uzlazak Petra i Ivana u hram na molitvu o devetom asu (oko 15 sati). K
tome moemo nadodati i zabiljebu da su Pavao i Sila molili u zatvoru u pono (Dj 16,15).
Ali ti izvjetaji Djela apostolskih ne daju nam izravna svjedoanstva o svagdanim
kranskim okupljanjima u razliitim trenucima dana.
Djela apostolska spominju da su krani apostolskog doba ustrajno ili u Hram kao to
su to inili Petar i Ivan u trenutku prinoenja veernje rtve u Hramu. Ipak, nema nita o
svakodnevnom davanju hvale Bogu nakon to su se krani odijelili od slubenog idovstva
neposredno nakon razaranja Jeruzalemskog hrama. Ve smo istaknuli da je razorenje Hrama
ima odluujui utjecaj na proces odvajanja krana od slubenog idovskog kulta. Stari je
Izrael prinosio svakodnevne rtve hvale Bogu u ime itavog ovjeanstva i to je bila njihova
sveenika uloga. Ruenje Hrama dokida sigurnost egzistiranja takvog bogosluja. Mlada je
Crkva postala svjesna da je na nju doao red da od tada pa ubudue ona osigura tu
sveeniku ulogu preko nedjeljne euharistijske etve. To nam sugerira i primjena Malahijina
prorotva o rtvi hvale u spisu Didahe, XIV, 2. Malahija proree: Od istoka do zapada
veliko je ime moje meu narodima, i na svakom mjestu prinosi se kd i rtva ista Imenu
mojemu (1,11) ... Proklet bio varalica koji u stadu ima ovna to mi ga je zavjetovao, a
rtvuje mi ovcu jalovicu (1,14).
Nita ne znamo o sudjelovanju prvih krana na godinjim hebrejskim svetkovinama.
Znamo samo da je Pavao za susreta sa starjeinama iz Efeza i Mileta urio da, uzmogne li,
na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu (Dj 20,16). To je bilo 58. g. Istovremeno, Pavao u
svojim poslanicama jasno istie izvornost kranske Pashe. Usp. npr. 1 Kor 5,7-8: Oistite
stari kvasac da budete novo tijesto, kao to i jeste beskvasni, jer ve je rtvovana Pasha
naa, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloe i pakosti, nego s
beskvasnim kruhovima istoe i istine.
1.8.9 Liturgijski slubenici

U novozavjetnim spisima i u Didahe mogu se uoiti mnogobrojni oblici i etape
razvitka kranskih sluba i nositelja tih sluba.Tu su prije svega oni koji odgovaraju
prvom misionarskom pokretu: apostoli, proroci i nauitelji te druge slube unutar kranske
zajednice koji su se razvile u smjeru uspostave vladajue hijerarhije u tri stupnja: episkopi,
prezbiteri i akoni.
Razliiti nazivi ovise o praksi razliitih kulturolokih grupa (npr. judeo-palestinske i
helenistike) i o slubama koje su obavljali u dotinoj kranskoj zajednici: pouavatelji,
misionari, upravitelji, posluitelji kod stolova. U svakom sluaju, te slube nikada ne istiu
liturgijsku ulogu tih slubenika. Upute o prvim liturgijskim sastancima dao nam je Pavao u
Prvoj poslanici Korinanima (11-12) u kojoj nas izvjetava o obiaju uzimanja rijei na
molitvi i u prorokovanju za vrijeme liturgijskog sastanka koji se odnosi na svaku osobu koja
sudjeluje na tom sastanku: Svaki mu koji se moli ili prorokuje ... svaka pak ena koja se
moli ili prorokuje ... (1 Kor 11,4). Uloga predsjedatelja liturgijskog slavlja, to e u
kasnijim stoljeima biti osobito isticana, u novozavjetnim se spisima uope ne spominje to
je oit znak da to nije zasluivalo njihovu panju.
Didahe, djelo napisano u prvoj polovici 2. st. ali je sakupilo norme i obiaje koji su
bili od samih poetaka, o slubenicima pie:
to se tie apostola i proroka, inite kako je po pravilu evanelja. Svaki apostol koji doe k vama neka bude
primljen kao Gospodin. No neka ne ostane dulje od jednoga dana. Ako pak bude potrebno, i slijedei, ali ako ostane tri
dana, to je lani prorok. (XI,3).
Postavite sebi biskupe i akone dostojne Gospodina, mueve krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive
i prokuane, jer vam i oni vre slubu proroka i uitelja. (XV,1).
1.8.10 Liturgijski obredi u apostolsko doba

Uz obred lomljenja kruha ili Veeru Gospodnju i krtenje, novozavjetni spisi dozivaju
u pamet i neke druge, ali veoma malobrojne, liturgijske obrede. Tu je prije svega obred
polaganja ruku koji je prakticiran za podjeljivanje dara Duha Svetoga, kod krtavanja (Usp.
Dj 8,15-17), ozdravljanja bolesnika (Dj 9,12.17; 28,8), dodjeljivanja poslanja u ime
zajednice (Dj 6,6; 13,13; 1 tim 4,14; 5,22; 2 Tim 1,6).
Obiaj mazanja bolesnika uljem povezuje se uz slubu Dvanaestorice (Mk 6,13).
Opisana je i u Jakovljevoj poslanici (5,14-16). Oni koji tako djeluju kod bolesnika nisu
iscjelitelji koji posjeduju dar lijeenja (1 Kor 12,9 sl.), nego su starjeine kranske
zajednice. Navedeni odlomak iz Jakovljeve poslanice je jedini svetopisamski odlomak koji
govori o opratanju grijeha nakon krtenja, a to opratanje se postie molitvom i mazanjem
uljem u Ime Gospodnje. Svi se drugi novozavjetni izriaji o opratanju grijeha povezuju uz
krtenje.
1.8.11 Drugi oblici bogotovlja u apostolsko doba
Djela nas apostolska izvjetavaju da su prvi krani bili postojani u nauku

14
apostolskom, zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42). Saimajui ukratko

opis ivota zaetka prve kranske zajednice koja je bila okupljena oko apostola i Isusove
majke Marije, Luka eli pokazati da se dogodila bitna izmjena i diferenciranje od slubene
hebrejske religiozne zajednice. Ta bitna izmjena je plod Duhova. Nova je zajednica i dalje
neko vrijeme svakodnevno hrlila u Hram a istovremeno bi u kuama lomili kruh (Dj
2,46). Ipak, vjera da je Krist prisutan meu njima i dalje po svome Duhu i da oni radosno
oekuju dan njegova ponovnog dolaska, stvarala je sve jae razdvajanje od hebrejske
religiozne zajednice a meu narodom su uivali velik ugled (Dj 2,47).
1.8.11.1 Nauk apostolski
Kao prvu oznaku prvih krana Luka istie postojanost u nauku apostolskom. Taj
nauk apostolski nije nita drugo doli homiletsko tumaenje i komentiranje tekstova Svetoga
pisma, naravno Staroga zavjeta. To itanje i komentiranje starozavjetnih tekstova obavljano
je u svjetlu Isusova dogaaja. Luka je zabiljeio da ih je sm Gospodin pouio kako se
trebalo sve ispuniti to je o meni napisano u Mjsijevu zakonu, prorocima i psalmima (Lk
24,44). O tome je najprije postojala usmena predaja, pa male pismene zbirke, dok konano
nije dola redakcija svetopisamskih tekstova koje danas poznajemo kao kanonske knjige
Novoga zavjeta. Na slian nain su nastali starozavjetni proroki spisi kao duhovna
interpretacija Mojsijeva zakona (Tore). Kao drugo itanje na liturgijskim sastancima prvih
krana itala su se pisma pojedinih apostola i to su tzv. katolike poslanice.
1.8.11.2 Zajednitvo (koinoniva)
Tu oznaku prve kranske zajednice neki tumai svetoga pisma izvode iz prakse
apostolske Crkve da sva svoja dobra daju u zajednicu, pa im je sve bilo zajedniko (Dj 2,
44). Ipak, vjerujemo da smo blii poimanju sv. Luke, ako to pokuamo staviti u ambijent
hebrejske religiozne sredine. Hebrejska religiozna povijest pozna stvaranje posebnih grupa
na prijateljskoj osnovi s religioznim motivima. Nazivane su haburah i redovito su ih
sainjavali poboniji ljudi. Oni su se sastajali, npr. petkom naveer da proslave poetak
subotnjeg odmora ili grupa od najmanje 10 ljudi za slavljenje pashe. Dakle, kranska bi
koinonia bila obiljeena zajednikim okupljanjem na jedan sveti skup.
Meutim, to okupljanje prvih krana imalo je posebnu svrhu koju treba traiti u
posebnostima kranskog obreda. U 1 Kor 10,16 to zajednitvo je stavljeno u odnos s
kruhom koji lomimo i aom koju blagoslivljamo. Stvarajui Vulgatu, sv. Jeronim je to
dobro shvatio i preveo jednim izrazom: communicatio fractionis panis = zajednitvo
lomljenja kruha. Jo jedan razlog ide u prilog tome tumaenju: ostala tri obiljeja prve
14
Izlaganje o drugim oblicima bogotovlja u apostolsko doba slijedim raspored i zakljuke S. Marsilia u
ANAMNESIS, vl.2, 25-40.
kranske zajednice su obredna, kultna, pa je najvjerojatnije da je i to zajednitvo takoer

toga porijekla.
1.8.11.3 Lomljenje kruha
Egzegeti redovito tumae da time oznaavamo obred Veere Gospodnje. U tom smislu
nalazimo ga ve u Dj 2,42; 1 Kor 10,16 i Lk 24,30. Potrebno je takoer spomenuti da su
uenici u Emausu prepoznali Isusa po lomljenju kruha (Lk 24,35). Evanelisti su marljivo
biljeili da je Isus u svome ovozemaljskom ivotu prakticirao taj obred, bilo kod udesnog
umnaanja kruhova, bilo na Posljednjoj veeri. Prvi su krani koristili taj obred kao dio
Veere Gospodnje.
Lomljenje kruha oznaava tipian kranski obred. To je oito iz Dj 20,7.11 gdje taj
obred daje glavno obiljeje danu u kome se obaljva. To je obred koji se povezuje s
molitvom i to posebnom zahvalnom molitvom to e utjecati i na stvaranje tehnikog
termina euharistija = zahvaljivanje, pohvala.
U Djelima apostolskim spominje se da se obred lomljenja kruha obavljao po kuama,
dakle, po privatnim stanovima. To je vjerojatno posljedica injenice da su na tom obredu
sudjelovali samo pripadnici novoga bratstva (koinonia), ali i injenica da je kuni ambijent
prisutan i na samom izvoru toga obreda. Ustanovljen je, naime, kao uspomena na Isusovu
pashalnu gozbu koju je on obavio sa svojim uenicima u privatnoj kui.
1.8.10.4 Molitve
Kao etvrtu komponentu bogotovlja prve kranske zajednice, Djela apostolska
navode ustrajnost u molitvama. Ta se ustrajnost najvie oitovala u tome to su svaki dan
jednoduno i postojano hrlili u Hram (2,46). Vjerojatno im je stalno odjekivala opomena
njihova Uitelja da je Hram kua molitve.
injenica da Luka tu upotrebljava mnoinu molitve daje naslutiti da se radi o tono
odreenim molitvenim asovima u Hramu. Glavni dio tih molitava sainjavala je tzv. ema
Jirael (Pnz 6,4-9) koja se molila ujutro i uveer. Obavljana je zajedniki i privatno.
Pobonije su osobe ponavljale te molitve i na podne. Zbog toga psalmist klie: Veerom,
jutrom i o podne tuan u jecati (Ps 55,18). Prorok Danijel je tri puta na dan padao na
koljena blagoslivljajui, molei i hvalei Boga, kako je uvijek inio (Dn 6,11). Tako je
inio i Petar apostol (Dj 10,9).
Molitvi ema u Hramu se dodavala molitva Osamnaest hvalbenih blagoslivljanja
(emon hesr) koja je prozvana TEFILAH. To je molitva u pravom smislu te rijei.
Izgovarao ju je sveenik pred zajednicom koja je odgovarala: Blagoslovljen Bog u vijeke itd.
I jednoj i drugoj molitvi u Hramu prethodilo je vrijeme zvano tahanun. U vrijeme
apostola ti su trenuci bili preputeni osobnoj molitvi koja se obavljala u dubokoj utnji i
redovito popraena prostiranjem po podu.
Prvi su krani sudjelovali i u rtvenim obredima u Hramu. O tome se govori kao o

neem sasvim normalnom i nekoliko godina poslije Duhova (Usp. Dj 21,20-26). To je jo
oitije ako se prisjetimo da su se dvije dnevne rtve u Hramu prinosile istovremeno kad su
se obavljali molitveni asovi. Sa sigurnou moemo pretpostaviti da su krani bili pristae
i pobornici produhovljenja rtvenog kulta koji su propagirali starozavjetni proroci, a sm
Isus proslijedio. Krani, dakle, nisu odbacivali rtve u Hramu nego su ih, malo po malo,
nastojali produhoviti i povezati sa smru svoga Uitelja koja je prikazivana kao vrhunac i
ispunjenje starozavjetnog kulta.
Uz to to su prvi krani bili ustrajni u molitvi u Hramu, oni su imali i svoje posebne
molitvene skupove na kojima su molili molitvu koju ih je nauio Krist Gospodin: Oe na.
To sigurno nisu molili u Hramu zajedniki, jer se u Hramu molilo samo hebrejskim
jezikom, a Oe na je izvorno na aramejskom jeziku. Kad hebrejski mentalitet i ambijent
nisu vie bili pogodno tlo za razvijanje kranstva, nastaje prekid sa idovstvom i ve u
Didahe stoji preporuka: Nemojte moliti kao hipokriti nego kako je zapovjedio Gospodin u
evanelju. Molite ovako Oe na ... Molite tri puta na dan.
1.8.10.5 Neki molitveni obrasci prvih krana
Prva je Crkva najee molila psalmima kojima se molio i sm Krist Gospodin. U
evaneljima je zabiljeeno nekoliko psalama pomou kojih se Isus molio: Ps 21(22): Boe
moj, zato si me ostavio? (Mt 27,46); Ps 31 (30),6: Oe, u ruke tvoje predajem duh svoj!
Lk 23,46); Ps 114(113) - 118(117), tzv alelujski psalmi (Mk 14,26). Samo po sebi je
razumljivo da su prvi krani malo po malo molili psalme dajui im drugo znaenje od
onoga koje su im davali Hebreji. Potaknuti Isusovim rijeima traili su sve ono to je
zapisano o Njemu u psalmima (Lk 24,44). Tako se razvilo tzv. kransko itanje
psalama, tj. itanje psalama u svjetlu spasiteljskih dogaaja Isusove smrti i uskrsnua. O
tome imamo veoma vrijednih primjera u Djelima apostolskim: 2,25-28; 2,30.34.35; 4,11.2526 itd.
Takav nain je potakao stvaranje kranskih himana. Meu prvim kranima je bilo i
onih koji su potaknuti Duhom improvizirali vlastiti psalam (1 Kor 14,26). Zato Pavao potie
Koloane da od srca pjevaju hvalu Bogu psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim
(Kol 3,16). Najznaajniji su himni prve Crkve: Velia (Lk 1,46-55), Blagoslovljen (Lk 1,6879) te glasoviti kristoloki himni sv. Pavla: 1 Tim 3,16; 2 Tim 2,11; Fil 2,6-11; Kol 1,15-20.
Egzegeti su jednoglasni u tvrdnji da su to kranski himni, ili dijelovi himana, koji su
se upotrebljavali u bogosluju prvih krana. K tome bi se moglo nadodati i Ef 5,14:
Probudi se ti to spava, ustani od mrtvih i zasvijetlit e ti Krist. to je himan, ili dio
himna, koji je pratio obred krtenja.
Slavoslovlja (doksologije) su vrste molitvenih obrazaca tipino hebrejskog porijekla.
U novozavjetnim spisima ostali su mnogi, a mi emo spomenuti samo one znaajnije koje
susreemo u Otrivenju: 1,5-8; 11,15-18; 4,8-11; 5,9-14; 7,10-12; 19,1-8. U svim tim
molitvenim pjesma istaknut je jako hebrejski duh, ali je sadraj kranski, kristoloki.
Kontekst je uvijek liturgijski, tonije euharistijski. Pomou njih su krani izraavali svoju
zahvalu Bogu za djelo spasenja izvedeno po Kristu. Po nainu izvoenja oni se
predstavljaju u responzorijalnom obliku.
Izdvajamo, kao tipian primjer, slavoslovlje u Otk 4,8-11: Svet! Svet! Svet Gospodin,
Bog, Svevladar, onaj koji bijae i koji jest i koji dolazi! ... Dostojan si, Gospodine, Boe na,
primiti slavu i ast i mo! Jer, ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!
To je jedna od najstarijih biblijskih doksologija, grki nazvana trishagion (Sveti Boe;
Sveti Jaki; Sveti Besmrtni) i hagiasmon, latinski sanctificatio. Izvor joj je Iz 6,3, a u
kransko je bogosluje ula vjerojatno preko hebrejskog oblika bogosluja tzv. kedua =
proglaavanje svetoga.
Usklici su takoer jedan od molitvenih oblika koje je upotrebljavala Crkva u
apostolsko doba. Korijen vuku iz sinagogalne prakse. Promotrit emo tri najopenitija:
Amen, Aleluja, U vijeke vjekova.
Amen - u starozavjetnim spisima izraava prihvaanje rijei Boje (Jer 11,5), odogovor
na zakletvu (Br 5,22), liturgijski odgovor naroda (Pnz 27,15-26; 1 Kr 16,36), ali se ve u St.
Zavjetu pojavljuje u ulozi zavretka psalama. U tom smislu dolazi na kraju svakoga od etiri
dijela psalma. Zbog toga na kraju Ps 106(105) stoji uputa: I sav narod neka rekne: Amen!
Aleluja! U toj e se ulozi esto upotrebljavati u sinagogalnom molenju psalama, i uvijek
ima otprilike isto znaenje: slaganje s onim to se ita ili moli i potvrdu toga. Po znaenju,
najblii bi mu bio na usklik: Tako je!
Po upotrebi usklika Amen, Crkva je batinica sinagoge i po nainu i po znaenju.
Tako u 1 Kor 14,16 Amen oznaava sudjelovanje u molitvi subrata kranina, a u Otk
5,14; 7,12; 19,4 odgovara kontekstu koji je doslovno preuzet iz Neh 8,6: Tada Ezra
blagoslovi Jahvu, Boga velikoga, a sav narod, podignutih ruku, odgovori: Amen! Amen!
Zatim su kleknuli i poklonili se pred Jahvom, licem do zemlje. Otk 5,14: I etiri bia
ponavljahu: Amen! A starjeine padnu noce i poklone se. Dakle, u tim sluajevima
Amen prati prostracija, prostiranje po podu. Konano, Amen se upotrebljava kao
zakljuna formula slavoslovlja i blagoslova ili pak kao zakljuna formula bilo koje molitve.
Aleluja - U izvorniku oznaava: Hvalite Jahvu (HALELU-JAH/VE). U hebrejskoj
Bibliji, koja je jo uvijek u uporabi, Aleluja oznaava uvodni poziv ili zakljuak nekih
psalama. U Septuaginti ve se pojavljuje kao veseo usklik sm za sebe (npr. Tob 13,18), a
ne kao odgovor na neki psalam ili molitveni obrazac. U NZ ovaj je usklik zabiljeen samo
na jednom mjestu: Otk 19,1-6. Tu se ponavlja etiri puta to je posljedica liturgijske
responzorijalne uporabe.
Liturgijska upotreba ovoga usklika zasvjedoena je u starim dokumentima drevne
Crkve, kao npr. Ode Salamonove (42 pjesme kranske mistike nadahnute na Ivanovim
spisima iz prve polovice 2. st.); Tertulijanovo djelo De oratione, 27 (poetak 3. st.);
Hipolitova Traditio apostolica (3. st.).
U vijeke vjekova - To je veoma esti zavrni obrazac novozavjetnih doksologija.
Pojavljuje se i u kraoj verziji: U vijeke. Taj je oblik redovito vezan uz krae doksologije,
nazvane blagoslivljanja i zapoinju rijeju Blagoslovljen a prati spomen Bojega imena.

Npr. Rim 1,25; 9,5; 2 Kor 11,31. Dui oblik ovoga usklika prati zavretak doksologija u
pravom smislu te rijei, tj. onih u kojima se proglaava slava (grki doksa), mo i
snaga Boja: Rim 16,27; Gal 1,5; Fil 4,20; 1 Tim 1,17 itd. I jedan i drugi obrazac imaju
porijeklo u molitvi psalama. Krai je obli stariji, a neki prouavatelji svetopisamskih
tekstova tumae da je dui oblik nastao jo u starozavjetno doba kao protest protiv
tumaenja da to u vijeke znai stvarno vremensko razdoblje od jednoga stoljea. U NZ
dui oblik je ei, a krai se upotrebljava kad se radi o hebrejskom ambijentu.
2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU

Literatura: ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 20-66; BOROBIO, La celebrazione nella Chiesa, t.I,
66-84; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Note storiche, Subsidia 13, ed. Liturgiche, Roma 1978, 63-112;
JEDIN H., Velika povijest Crkve, sv.I., KS, Zabreb 1976; KLAUSER T., La liturgia della Chiesa occidentale, Sintesi storica
e riflessioni. Elle Di Ci, Torino-Leumann, 1971, 46-60; METZGER M., Storia della liturgia. Le grandi tappe. Ed. San Paolo,
Cinisello Balsamo, 1996, 50-90; MARSILI S., Dalle origini della liturgia cristiana alla caratterizzazione rituale, u:
ANAMNESIS, vl.2, 47-54; AGI-BUNI T., Povijest kranske literature, sv. I, KS, Zagreb1976; ZAGORAC V., Kristova
sveenika sluba, KS, Zagreb1997, 203-296.
2.1 Povijesni okvir

Kranska je liturgija u 2. i 3. st. organski nastavak i razvitak liturgijske prakse
apostolskog doba. Dva su osnovna obiljeja liturgije toga razdoblja: vjernost apostolskoj
predaji i prilagodljivost novonastalim prilikama. Dijalektiki dinamizam izmeu tih dviju
odrednica stvarat e liturgijsku praksu sve do polovice 4. stoljea. Drugo i tree st. ine
zanimljivu etapu u razvoju liturgijskih ustanova. Taj e se odsjek razlikovati od apostolskog
vremena prije svega injenicom da su apostoli kao stupovi i utemeljitelji lokalnih Crkava
nestali sa scene i trebalo ih je zamijeniti ljudima koji nisu poznavali Gospodina po tijelu
niti su bili izravni svjedoci njegova uskrsnua od mrtvih. Uz to, nastupilo je novo stanje za
mladu kransku Crkvu: odbaeni su od narodnih starjeina staroga Izraela i razoren je
Jeruzalemski hram. Eshatoloko poimanje je usavreno pa je splasnulo uvjerenje da e se
Gospodin ubrzo, za ivota prve generacije, pojaviti kao sudac na svretku svijeta. Zbog toga
su ureivali kranske zajednice kao stabilne vjerske zajednice koje imaju zadatak
svjedoiti svoju vjeru u novim prilikama i tu vjeru prenositi na nove narataje.
Krani su ivjeli i djelovali u nesigurnom okruenju jer kranstvo nije bilo slubeno
odobrena religija u Rimskom carstvu. Zbog toga su esto bili predmet osuda, ocrnjivanja i
progona. To je trajalo sve do 313. g. kada im je priznata sloboda javnog ispovijedanja
kranske vjere. S druge strane, kranstvo se irilo po tadanjem Rimskom carstvu koje je
bilo jedinstveno skoro na itavom Sredozemlju, s dobro ureenim i organiziranim morskim
i kopnenim komunikacijama, jedinstvenim slubenim jezikom i politikom upravom.
Kako su krani ekskomunicirani iz idovske zajednice, oni su se okrenuli prema
poganima. To je zahtijevalo i promjenu navjestiteljskoga i katehetskog djelovanja. Krani
koji su pristizali iz idovstva bili su odgojeni u svetopisamskom duhu, a poganima je bila
potrebna osnovna biblijska pouka i due uvoenje u duh povijesti spasenja. Zbog toga su
osnivane prave katehetske kole, meu kojima se isticala ona koju je u prvoj polovici 3. st. u
Aleksandriji utemeljio i organizirao Origen. Te su se kole susretale s mnogim problemima
u izlaganjima izvornih kranskih poruka u poganskom svijetu koji je bio zaraen razliitim
idejnim strujanjima od kojih je najjai bio gnosticizam.
2.2 Izvori za povijest kranske liturgije u 2. i 3. st.

Pisani dokumenti koji nam mogu posluiti kao izvor za prouavanje povijesti
kranskog bogosluja u 2. i 3. st. su brojniji nego za apostolsko doba koje pokriva 1.
stoljee. Tako moemo pratiti postanak i razvoj pojedinih liturgijskih ustanova. Sv. Ciprijan
(+ 258.), biskup u Kartagi pie o nainu kako je uspostavljao ili usavravao neke liturgijske
ustanove.
Najpoznatiji izvor za povijest kranske liturgije iz 2. stoljea jest glasovita Prva
apologija sv. Justina (+oko 163.)15 nastala oko 155. godine.16 Justin nam u tom djelu (gl.
61, 65, 66, 67) prua dragocjene podatke o kranskom bogosluju svoga vremena. Tu su,
naime, potanko opisana dva glavna kranska obreda: krtenje i Veera Gospodnja. (Vidi
str. 34). Djelo je nastalo u Rimu pa nam je to najstariji sauvani opis mise u Rimu.17
Tertulijan 211. godine, raspravljajui o vanosti usmene predaje, opisuje i kransku
liturgiju:
... upravo dok silazimo u vodu, odnosno malo prije, pred zajednicom okupljenom pod
biskupovim vodstvom, sveano obeavamo da se odriemo avla, njegovih ustanova i njegovih
anela.
Zatim smo zaranjani u vodu tri puta i nai odgovori o vjerovanju sadre i neto vie od onoga na
to nas je obvezao Gospodin u evanelju (usp. Mt 28,19). I nakon to smo izili iz vode kuamo
pomijeano mlijeko i med. Od toga dana pa preko cijeloga slijedeega tjedna ne obavljamo naa
svakodnevna kupanja.
A to se tie sakramenta euharistije, Gospodin ga je slavio naveer za vrijeme veere i to
povjerio svima. Mi to slavimo takoer za vrijeme nonog okupljanja prije zore i primamo ga samo iz
ruku onoga koji obavlja slubu predsjedanja.
Prinoenje za pokojne obavljamo na godinjicu njihove smrti koja postaje dan njihova raanja.
Nedjeljom postiti i klanjati se Bogu na koljenima smatramo bezbonou. Zbog istoga se razloga
uzdravamo od pokornike prakse od Uskrsa do Duhova slavei i veselei se u to vrijeme.
Zabrinuti smo i strahujemo da koja kapljica iz kalea ili neka mrvica naega kruha ne bi pala na
zemlju. Svaki put kad neto zapoinjemo ili zavravamo, kad ulazimo ili izlazimo iz kue, kad se
oblaimo ili obuvamo, idemo u kupaonicu, sjedamo za stol, palimo svijeu, odlazimo u krevet,
sjedamo ili zapoinjemo bilo koji posao, esto inimo mali znak kria na svome elu.18
Traditio apostolica (Apostolska predaja), djelo iz prve polovice 3. st. pripisuje se

Hipolitu Rimskom (+235.),19 nezaobilazan je izvor za povijest kranske liturgije, osobito
rimske. Djelo je znaajno jer ne samo da opisuje kransko bogosluje, nego donosi i neke
obrasce za bogosluje krtenja, euharistije, reenja, blagoslova, postavljanje u slubu
udovica, itaa, djevica, podakona, propisi o postu, rasporedu dnevne molitve, pravila o
15
16
17
18
19
Opirnije o Justinovu ivotu i radu vidi: AGI, Povijest ... I, 270-273.

To zakljuujemo iz Justinove tvrdnje: Krist se rodio prije samo sto i pedeset godina pod Kvirinijem. (Apologija I,
46).
Prijevod navedenih Justinovih poglavlja donosimo na str. 34.
TERTULIAN, De corona, CCL, vol. 2., 1042-1043.
Opirnije o problemu auktorstva navedenoga djela usp: METZGER, Storia ..., 53-55.
bratskoj gozbi (agape). Osobito je znaajan dio koji sadri upute i obrasce za katekumenat,
sakramente krtenja, potvrde i euharistije.
Za kransku povijest na prijelazu iz 2. u 3. st. veoma je znaajan izvor najglasovitiji
kranski epitaf koga je arheolog W. Ramsay otkrio 1881. g. u mjestu Kaleudres u Frigiji,
poznat kao Abercijev epitaf. Spomenik se danas nalazi u Lateranskom muzeju a tu je dospio
kao dar turskog sultana papi Leonu XIII. Radi vanosti i drevnosti, donosimo u cijelosti
njegov prijevod:
Ja, graanin dinoga grada, ovo nainih za svoga ivota, da imam, kad doe as, gdje e mi
leati tijelo. Ime mi je Abercius, uenik sam neokaljanoga pastira koji pase stada ovaca po brdima i
ravnicama; on ima velike oi koje posvuda vide. On me je, naime, nauio vjerna slova (ivota?). On
me u Rim posla da promatram kraljevsko velianstvo i da vidim kraljicu u zlatnoj odori i obui. I
vidjeh ondje narod to blistav peat nosi. Vidjeh i ravan Sirije, i sve gradove obioh preavi Eufrat. A
posvuda naoh sudrugove, imajui Pavla za pratioca. Posvuda mi je vjera bila voom, i posvuda mi je
pruala za hranu ribu iz vrela, veoma veliku, istu, koju je upecala nepovrijeena djevica, i dala je
prijateljima da je blaguju sveudilj imajui odlino vino koje pomijeano daje s kruhom. Ja sam,
Abercij, ovdje nazoan, izrekao to, da se ovdje upie: Imao sam ivota godine sedamdeset i dvije.
Onaj koji to shvaa, svaki koji isto misli, neka moli za Abercija. Nitko neka na moj grob ne stavi neki
drugi: u protivnom, platit e dvije tisue zlatnika riznici Rimljana, a dragoj domovini Hieropolu tisuu
zlatnika.20
Za povijest kranske liturgije vano je uoiti da se na Abercijevu epitafu spominje

riba kao simbol Kristov te kruh i vino koje krani blaguju kao tijelo onoga koga je rodila
nepovrijeena djevica. Vano je takoer uoiti mistian i simbolian stil nadgrobnog
natpisa koji je ve postao nain govora razumljiv samo onima koji su uvedeni u kranske
tajne. Usput napominjemo da je ta nepovrijeena djevica koja daje veliku i istu ribu za
hranu prijateljima te kruh i vino pomijeano (s vodom), prvenstveno Crkva, ali je oita i
aluzija na djevicu Mariju koja je u svim ozbiljnim teolokim razmiljanjima tip Crkve i
najizvrsniji njezin uzor (LG 53).
Vano je takoer uoiti da se ve poetkom 2. st. kranska liturgija prikazuje kao
hijerarhijski ureen obred. Ignacije Antiohijski (+ 110.g.) pie:
Jedno je tijelo Gospodina naega Isusa Krista, jedan je i kale koji nas ujedinjuje u krvi
njegovoj, jedan je oltar kao to je i jedan biskup okruen zborom prezbitera i akona.
Nasljedujte svi biskupa kao to Isus Krist nasljeduje Oca, a zbor prezbitera kao apostole.
akone astite kao zakon Boji. Neka nitko nita ne ini bez biskupa u stvarima koje se tiu
Crkve. Neka se smatra valjanom ona euharistija koju proslavljuje biskup ili onaj koji je
primio vlast od njega. Gdje je biskup, ondje je zajednica, kao to je Crkva katolika ondje
gdje je Krist Isus. Bez biskupa nije doputeno ni krstiti ni slaviti bratsku gozbu (agapu), nego
ono to je on odobrio, to se svia Bogu. Na taj e nain sve ono to se ini u Crkvi biti
sigurno i valjano.21
2.3 Slaganje u bitnome a razliitost u nebitnome

20
21
Prijevod preuzet iz: AGI - BUNI, T.J., Povijest kranske literature, sv. I., KS, Zagreb 1976, 235.
Poslanica Smirnjanima, 8. Prijevod prema: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni liturgiche,
Roma 1978, 73-74.
ivot krana na svim podrujima, pa i na liturgijskom, u apostolsko doba

oznaavalo je slaganje u bitnim stvarima i raznolikost u nebitnim. Tako s pravom
uoavamo razlike u pavlovskim i ivanovskim spisima to odraava i razliitost u
konkretnoj praksi. To e se usmjerenje jo vie uoavati u 2. i 3. stoljeu. Na to e utjecati
liturgijska praksa koja je ukljuivala visok stupanj improvizacije, razliita kulturoloka
obiljeja u kojima je ivjela dotina kranska zajednica te loe prometne komunikacije.
Sve je to utjecalo na umnaanje raznolikosti u liturgijskoj praksi ak do te mjere da su
se sve manje mogle razabrati zajednike bitne oznake uspostavljene apostolskom predajom.
Zbog toga e se u 3. i 4. st. tragati za zajednikom apostolskom predajom koja bi bila
obavezna za sve Crkve, a obiaji koji bi se protivili toj zajednikoj apostolskoj predaji,
trebali su se dokinuti. Ta je predaja mogla biti pismena i usmena o emu je raspravljao ve
spomenuti Tertulijan oko 200. g. i Traditio apostolica oko 215. godine.22 Osobito se eli
naglasiti da se predaja ne iscrpljuje samo na izvanjskom, obrednom planu nego je to
mnogo dublji i ivotniji proces pa Apostolska predaja istie da svaki onaj koji bude
sluao, nasljedovao i opsluivao apostolsku predaju nee nikada upasti u zabludu nijednoga
heretika .
Sa slinom svrhom i sadrajem, u prvoj polovici 3. st., nastalo je na sirskom jeziku
djelo Pouke apostola (Didascalia apostolorum) a sadri pastoralne upute i poticaje
biskupima za bolje i uinkovitije obavljanje biskupske slube. Uvrtene su i upute o
organiziranju kranskih liturgijskih skupova, prihvaanju stranaca, uskrsnom bogosluju,
kalendaru i postovima kao pripravi za Uskrs. Uz to, dosta prostora je posveeno pomirenju
pokornika s naglaskom na milosru. Pisac ovoga djela eli pokazati na uzrok nastanka
doktrinalnih i liturgijskih razlika a pozivom na nauk apostolski eli osigurati zdravu
apostolsku predaju i jedinstvo u bitnome.
Pod utjecajem stila i sadraja upravo razmatranoga djela, u drugoj povici 4. st. nastala
je konana redakcija djela Apostolske ustanove (Constitutiones apostolicae) to je
najpoznatija pravno-liturgijska zbirka kranske starine. Za nas su ovdje najvanije 7. i 8.
knjiga toga djela. U drugom dijelu 7. knjige meu drugim molitvenim obrascima, nalazi se i
glasovita jutarnja molitva koja e se dugo upotrebljavati u mnogim istonim obredima. U
jutarnje molitve uvrtena je i Slava iz rimske mise koju je, prema Liber pontificalis u
misu uveo papa Telesforo (+136.g.).
Za nas je od osobite vanosti 8. knjiga ovoga zbornog djela koje se temelji na ve
spomenutoj Hipolitovoj Apostolskoj predaji (Traditio apostolica). Tu su doneseni obrasci
za pojedine posvete, posebni obrasci za posvetu biskupa, zatim svi obrasci i upute misnog
bogosluja (tzv. Missa Clementina) to predstavlja najstariju kompletnu misu koju
posjedujemo. Nakon toga slijede propisi o ispovjednicima, djevicama, udovicama,
egzorcistima, blagdanima itd.
22
Hipolit se u sukobu s papom Kalistom grevito dri i stalno poziva na staru rimsku predaju pa s pravom moemo
zakljuiti da nam je prenio nain i praksu kranske liturgije u Rimu barem koncem 2. stoljea.
Ne zanemarujui mnoge probleme koje otvaraju tri navedena izvora, jedno je oito: u
3. i poetkom 4. stoljea u iru je istraivanje zajednike apostolske predaje i
pripisivanje pojedinih obiaja uenju i odredbi pojedinog apostola to bi trebalo dati
sigurnost i stabilnost i liturgijskoj predaji koja je trajno postojala u Crkvi po naelu:
slaganje u bitnome, sloboda u nebitnome.
2.4 Krani i hebrejsko bogosluje
Da bismo pravilnije i potpunije shvatili kransko bogosluje u 2. i 3. st. potrebno je
ukratko prikazati odnos krana prema hebrejskom bogosluju toga doba. Krani su se
irili po ondanjem Rimskom carstvu po kome su ve bili raseljeni i ortodoksni idovi koji
su svugdje poticali netrpeljivost prema kranima. Spis iz prve polovice 2. st. (izmeu 71. i
140. g.) poznat pod nazivom Pseudobarnabina poslanica odraava tu netrpeljivost
izmeu krana i idova: Bog je odbacio sve te prinose, budui da novi zakon Gospodina
naega Isusa Krista oslobaa od jarma nunosti a posjeduje rtvu koju nije ustanovio
ovjek. 23
Malo kasniji spis, na prijelazu u 3. st., Poslanica Diognetu kritizira hebrejsko
bogosluje zbog rtvovanja ivotinja po emu se ono ne razlikuje od ostalih poganskih
rtava:
Krani bjee od ispraznosti, pretvaranja, sitniavog formalizma i oholog hvastanja koja
su kod idova. Otajstvenost posebne kranske vjeroispovijesti ne doputa da je moe shvatiti
niti jedan ovjek.24
Kako su se idovi polovicom 2. st. odnosili prema kranima, odraava nam Justin u
svome djelu Razgovor s Trifonom:
Vi u svojim sinagogama proklinjete sve koji nasljeduju Krista ako i nisu postali krani.
Razloge toga proklinjanja doznajemo iz rijei koje Justin pripisuje Trifonu:

Vi krani, premda govorite da njegujete pobonost ... niti opsluujete dane u tjednu,
niti subote, niti obrezanje. Polaete nadu u raspetoga ... ali ne nasljedujete njegov primjer, koji
bi vam trebao biti zakon, da se i vi obreete. 25
Reakcija poganskoga rimskog svijeta bila je neto drukija od reakcije zelotnih

idova, ali ne i puno povoljnija za krane. Obrazovani su Rimljani bili iznenaeni i
sumnjiavi kad su doznali kakav je kranski kult i koji su mu sadraji. Neuki svijet je bio
navikao na obrede koji su bili uvelike prilagoeni djelovanju na osjetila: boje, pokreti,
glazba odjea, arhitektura ... Budui da nisu mogli shvatiti bt kranskog bogosluja,
izmiljali su i u mati uveliavali pojedine elemente te irili fantastine vijesti. Kranski
filozof Atenagora oko 177. g. pie poslanicu i upravlja na Marka Aurelija u namjeri da
23
24
25
Pseudobarnabina poslanica, 2,6. Prijevod prema: CATTANEO, Il culto ... 63

Prijevod prema: CATTANEO, Il culto ... 64.
JUSTIN, Razgovor s Trifonom, 10; PG 6,495.
obrani krane od nepravednih osuda. Poslanica je poznata pod naslovom Presbeia peri
hristianon (= Molba za krane), sadri 37 poglavlja u kojima Atenagora opravdava
krane od tri nepravedno pripisana zloina: bezbotvo, ljudoderstvo i rodoskvrnue.
Moramo biti iskreni pa priznati da je i samo kransko bogosluje dalo povoda za
neshvaanja i osude. Bitni su sadraji kranskoga kulta bili nepoznanica tadanjoj
generaciji, a tzv. disciplina arcani koju su provodili krani zabranjivala im je priputati
nekrane da prisustvuju kranskom bogosluju ili da raspravljaju s kranima o otajstvima
koje oni ne razumiju niti su upueni u te tajne.
2.5 Liturgijski skupovi i graevine
Koliko god su poganske religije u Rimskom carstvu bile poznate po svojim
manifestacijama, graevinama, spomenicima i javnom kultu, toliko su kranske zajednice
ivjele samo po skupovima svojih vjernika. To su bile male skupine koje nisu priputale na
svoje sastanke nekrane pa su ti skupovi bili, barem djelomino, skriveni. Kranski
propovjednici, starjeine i pisci istiu vanost tih skupova i potrebu sudjelovanja na njima.
Navodimo primjere poticaja za sudjelovanje na nedjeljnom skupu:
Tko ne dolazi na zajednike skupove taj se ponaa kao oholica ... Vodite brigu da se
ujedinjujete to ee da biste zahvaljivali Bogu i hvalili ga.26 ... Pourite svi na skup kao u
jedini hram Boji, oko jednoga oltara, oko Krista Isusa ... 27 Izbjegavajte loe zabave i
zamke gospodara ovoga svijeta ... A ujedinjujte se kao jedno srce bez podjela.28
Vi biskupi, velikom panjom okupljajte narod u svojim mjestima okupljanja, u svetim
crkvama... Kad pouava, upuuj narod i uvjeravaj ga da se vjerno okuplja u crkvi i nikada ne
izostaje nego naprotiv da se vjerno okuplja a ne da, ne dolazei tu, osiromauje Crkvu i
pojedine udove tijela Kristova..
(Kranima) Budui da ste vi udovi Kristovi, ne izgubite se izvan Crkve odbijajui doi
na skupove... Ne liavajte naega Spasitelja njegovih udova... Ne stavljajte svoje vremenite
brige iznad Rijei Boje, nego na dan Gospodnji ostavite sve i marljivo pourite u svoje
crkve... Kakvo e opravdanje imati pred Bogom oni koji se ne okupljaju na dan Gospodnji da
bi sluali rijei ivota i hranili se boanskom hranom koja ostaje za vjenost? Pazite, dakle, da
se nikada ne liite svojih okupljanja u crkvi...
Budite, dakle, vjerni svojim okupljanjima s onima koji ive u vaoj majci Crkvi koji
oivljava i posveuje svoju djecu.29
U navedenim se primjerima govori prvenstveno o nedjeljnim okupljanjima. U nekim

drugim tekstovima spominjat e se i okupljanja preko tjedna.
26
27
28
29
IGNACIJE ANT., Poslanica Efeanima, 5,3. SC 10, 63.

IGNACIJE ANT., Poslanica Magneanima, 7,2; SC 10, 85-86.
IGNACIJE ANT., Poslanica Filadefljanima, 6,2; SC 10, 125.
Didascalia apostolorum, 12-13.
Arheoloki nalazi izvornih kranskih graevina iz 2. i 3. st. su veoma rijetki. Mnoge

su graevine nakon slobode koju je kranstvo doivjelo 313. g. bile proirene i
obnovljene tako da je teko rekonstruirati prva zdanja koja su bila prostorno i arhitektonski
neupadna i siromana. Ipak je pronaena jedna domus ecclesiae u sirijskoj pustinji, u blizini
Eufrata, u mjestu Doura Europos gdje je neko bila rimska vojnika naseobina. Kua na dva
kata, s mnogo soba od kojih je jedna u prizemlju (dimenzija 12 x 5 m) 232. g. ureena za
kranske liturgijske sastanke. U njoj se moglo okupiti 50-ak osoba. Jedna je od soba bila
predviena za krtavanja. To je najstariji do danas poznati kranski hram, zgrada koja je
sluila iskljuivo za kransko bogotovlje. Naputena je 265. g. kad je grad razoren.
Zahvaljujui pustinjskom pijesku koji ju je zatrpao, sauvala se do naih dana sa oslikanim
prostorijama koje su sluile za kranski kult.
Osim toga to su kranska crkvena zdanja bila malena, sagraena od loeg
graevinskog materijala i siromano tako da su kod obnova ili naputanja bestraga nestala,
injenica je da prvi krani nisu ni davali neku vanost materijalnim zgradama. ak su se i
hvalili: Hramova i rtvenika nemamo! (Delubra et aras non habemus).30 Krani su imali
ivu svijest da su oni sami ivo kamenje od kojega je sazidana Crkva Kristova. Ta se iva
Crkva okupljala u privatnim kuama. Naglasak je bio na duhovnom zajednitvu kojemu je
vidljiva zajednica samo znak, a zgrada sredstvo. Zbog toga sv. Pavao u 1 Kor 16,19 naziv
crkva pridaje zajednici koja se okuplja u kui Priske i Akvile: Pozdravljaju vas mnogo u
Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu (kat okon autn ekklesia).
Uvijek moramo imati na pameti da su zajednice bile malobrojne, materijalno
siromane i esto progonjene i zlostavljane. Kad se ujedine svi navedeni idejni i materijalni
imbenici, ne udi da su arheoloki nalazi crkvenih graevina iz 2. i 3. st. tako rijetki.31
2.6 Euharistijska slavlja
Ve smo spomenuli da se najstariji opis kranskoga euharistijskog slavlja nalazi u
Prvoj apologiji svetoga Justina. Djelo je napisano oko 155. g. i u njemu nam je Justin
zapisao dragocjene podatke o kranskoj liturgiji, posebno o dva glavna kranska obreda:
krtenju i Veeri Gospodnjoj. Nastalo je u Rimu pa nam je to najstariji sauvani opis mise u
Rimu. Iako se radi samo o shematskom prikazu misnog obreda, zbog drevnosti i ozbiljnosti
pristupa, spis je neobino vrijedan, a za nas osobito glave: 61, 65, 66 i 67.32
Donosimo u prijevodu Justinov opis mise u Rimu polovicom 2. stoljea.
30
31
32
MINUTIUS FELIX, PL 3,339 A

Opirnije o mjestima okupljanja krana u predkonstantinovskom vremenu, usp: RORDORF W., Liturgie, foi et vie
des premiers chrtiens, Beauchesne, Paris 1986, 471-492.
Opirnije o Justinovu ivotu i djelu vidi: AGI, Povijest ...I, 270-273.
Na dan to je prozvan po Suncu, sastaju se na istom mjestu svi stanovnici grada i

zemljoradnici. Tu se itaju uspomene apostola ili drugi proroki spisi, kako je podesno prema
vremenu. Kad ita prestane itati, predstojnik bodri i govori da potakne prisutne na
nasljedovanje tih lijepih stvari. Tada svi zajedno ustanemo i molimo. I, kako smo ve rekli,
kad smo svrili molitvu, donosi se kruh, vino i voda i predstojnik po svojim silama moli i
zahvaljuje, a puk mu odgovara: Amen. Tada se dijele stvari nad kojima je izgovorena zahvala i
svaki ima svoj dio, a odsutnima se alje njihov dio po akonima.33
Detaljniji opis pojedinih dijelova i njihovo bitno znaenje donosi Justin u 65. poglavlju
kad opisuje euharistiju nakon obreda krtenja i jedan detalj u 66. poglavlju:
Kad smo oprali onoga koji vjeruje i koji se pridruuje nama, vodimo ga na mjesto gdje
su sabrani oni koje zovemo braom. Mi se tada zajedniki molimo za nas i za prosvijetljenoga
i za sve ostale, nalazili se oni gdje mu drago, da uzmognemo ne samo upoznati istinu nego i
zadobiti milost, izvravati krepost i vriti zapovijedi. Kad su zavrene molitve, dajemo si
poljubac mira. Tada se donosi onomu koji predstoji brai kruh i aa vina i vode. On to prima
i slavi Oca sviju po imenu Sina i Duha Svetoga i opirno zahvaljuje za ove darove koji su
primljeni od njega. A kad je zavrio molitvu i zahvalu, itav puk kae: Amen. A kad je onaj
koji predstoji dovrio zahvalu i kad je itav puk uskliknuo, oni koje zovemo akonima daju
svima prisutnima da budu dionici primajui kruh, vino i vodu nad kojima se vrila zahvala i
nose odsutnima ... (66)
Ova se hrana kod nas zove euharistija i nitko joj drugi ne moe biti dionikom nego onaj
koji vjeruje da je istina to uimo, koji je opran onim pranjem za oprotenje grijeha i koji
onako ivi kako je Krist odredio. Jer mi to ne primamo kao obian kruh i obino pie.
Apostoli u evanelju kau da im je Isus tako odredio kad je uzeo kruh i zahvalio i rekao: to
inite na moj spomen; ovo je tijelo moje; i kad je na slian nain uzeo kale, zahvalio i rekao:
ovo je krv moja i sve to njima samima dao ... (65)
U tome svjedoanstvu uoavamo organizirano euharistijsko slavlje koje ukljuuje

slijedee elemente: sluba rijei s itanjima Svetoga pisma i propovijedi, sveopa molitva
vjernika, poljubac mira, pripremanje kruha i vina, euharistijska molitva koja zavrava
usklikom Amen okupljene zajednice koja stoji na nogama, priest i noenje priesti
odsutnima.
Poljubac mira se podjeljuje nakon sveope molitve vjernika to je ustaljeno mjesto u
svim svjedoanstvima na Istoku i Zapadu sve do 5. st. kada e u Rimu i sjevernoj Africi
poljubac mira postati dio priesnih obreda.
Justin povezuje uz kranski liturgijski skup sve vidove crkvenog jedinstva: molitve,
euharistijsku priest, sudjelovanje, sluba pomaganja potrebnih i ne zaboravlja naznaiti da
se krtenici smatraju braom. Ali nema nijedne aluzije na zajedniku veeru. Nemamo
nijedno jasno svjedoanstvo za promjenu sastava euharistijskog slavlja kome je uzorak
posljednja veera ili objed jedne bratovtine, bratstva. Mnogi su meusobno povezani
33
JUSTIN, Apologija I, 67. Prijevod preuzet iz: ZAGORAC V., Kristova otajstva. KS, Zagreb 1998, 79.
elementi utjecali na to. Najprije treba spomenuti materijalne uvjete: zajednice su brojano
porasle do te mjere da je bilo teko upriliiti zajedniki objed. Uz to je teoloki razvoj
veoma brzo utjecao na malo drukije shvaanje veere Gospodnje utjeui tako i na
liturgijski razvoj.
Tako su iskustva religioznih objeda i svetih objeda usmjerili shvaanje veere
Gospodnje. Prema tipino judejskom shvaanju, ti su objedi doivljavani prije svega kao
blagovanje s Kristom, koga prepoznaju prisutna po vjeri, kako nam svjedoe uenici u
Emausu. Daljnji teoloki razvoj shvaanja veere Gospodnje iao je u pravcu blagovati
Krista prema shvaanjima judejskih rtava (zajednitvo rtvenika iz 1 Kor 10,18) i
sakralnih poganskih objeda na kojima su prinoene rtve boanstvu i od njega blagohotno
primljene kao nositelje prisutnosti boanstva.
Istovremeno razvoj shvaanja Kristova otajstva i svega onoga to ukljuuje njegovo
boanstvo nuno e dovesti do stvaranja novih oblika liturgijskog izraavanja nadahnuta na
kulturolokom okruenju s odgovarajuim oblicima pobonosti i aenja. To e se
oitovati i u nazivima kojima je Krist imenovan: u Sluzi Bojemu koji se upotrebljava u
Djelima apostolskim, Didahe i Traditio apostolica, kranske su zajednice prepoznale Logos
(Rije, Razum), Pastira, Uitelja, pravoga i jedinoga Velikog sveenika.
Spomenuto djelo Apostolska predaja poetkom 3. st. biljei zanimljive podatke o
priesti i euharistijskom prinosu. Ipak, najvaniji doprinos povijesti kranske liturgije toga
djela jest obrazac euharistijske molitve (kanona) unutar obreda biskupskog reenja najee
nazivane Hipolitova anafora. Napominjemo da je djelo izvorno napisano grkim jezikom,
ali su sauvani samo prijevodi. Donosimo u prijevodu za nas zanimljiv dio iz 4. glave ovoga
Hipolitova djela.
Kad je biskup zareen svi mu podjeljuju poljubac mira, pozdravljaju ga jer je on postao
toga dostojan. akoni mu donesu prinos i on, polaui ruke na nj s cijelim prezbiterijem
zahvaljujui govori: Gospodin s vama. Svi reknu: I s duhom tvojim. Gore srca. Imamo
ih kod Gospodina. Hvalu dajmo Gospodinu. Dostojno je i pravedno.
Zatim nastavi ovako: Zahvaljujemo ti, Boe, po ljubljenome Sinu tvome Isusu Kristu,
koga si u ovim posljednjim vremenima poslao kao spasitelja, otkupitelja i poslanika tvoje
volje, njega koji je tvoja nedjeljiva Rije, po kojoj si stvorio sve stvari, i koju si po svojoj
dobrohotnosti poslao s nebesa u krilo Djevice, i koja se zaela i utjelovila i oitovala kao tvoj
Sin, roen od Duha Svetoga i Djevice. On je ispunivi tvoju volju pribavio ti sveti narod,
rairio ruke dok je trpio da bi oslobodio od patnje one koji vjeruju u tebe.
Dok se dragovoljno predavao na muku da bi razruio smrt i raskinuo avolske verige,
zgazio pakao, izveo pravednike na svjetlost, uvrstio pravednost i oitovao uskrsnue,
uzimajui kruh zahvali ti i ree: Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje se razdjeljuje za vas.
Kad budete inili ovo, inite uspomenu na mene.
Spominjui se, dakle, njegove smrti i njegova uskrsnua, prinosimo ti ovaj kruh i ovaj
kale, zahvaljujui to si nas uinio dostojnima pred tobom stajati i tebi sluiti.
Molimo te, poalji svoga Duha Svetoga na prinos svete Crkve. Ujedini je i daj svima
onima koji primaju tvoje svetinje da budu ispunjeni Duhom Svetim i potvrujui vjeru u istini
da te hvalimo i slavimo po Sinu tvome Isusu Kristu, po kome neka je slava i ast Ocu i Sinu i
Duhu Svetomu u tvojoj svetoj Crkvi, sada i u vijeke vjekova. Amen.34
U izloenome se tekstu oituje struktura koja e biti podloga mnogim kasnijim

euharistijskim molitvama:
- uvodni dijalog;
- uvodni obrazac koji izraava zahvalu i anamnezu (spomen) djela spasenja koje je
izveo Krist a zavrava rijeima euharistijske ustanove;
- obrazac prinoenja kome prethodi uskrsna anamneza a iza je drugi obrazac zahvale;
- epikleza (zaziv) Duha Svetoga na prinos i zajednicu sa zazivanjem hvale;
- trojstvena doksologija.
2.7 Euharistijska slavlja preko tjedna
Za razdoblje 2. i 3. st. nedostaju nam precizne naznake o okupljanju krana preko
tjedna. Po svemu sudei, obiaji su bili razliiti zbog lokalnih obiaja i mogunosti dotine
zajednice ograniene progonstvima i prilagodbom u vrijeme mira. Neke naznake nalazimo u
Hipolitovoj Apostolskoj predaji gdje se govori o veernjim skupovima, bratskim
gozbama, dobrotvornim objedima i jutarnjim skupovima koje ukljuuju pouku:
Kad je biskup prisutan, akon donese svjetiljku kad padne mrak. Stojei na nogama u
sredini svih prisutnih vjernika, zahvaljuje ... ovako:
Zahvaljujemo ti, Gospodine Boe, po Sinu tvome Isusu Kristu, naemu Gospodinu, po
kome si nas prosvijetlio otkrivajui nam neunitivo svjetlo. Nakon to smo proveli ovaj dan i
zapoeli no, ispunjajui nas svjetlom dana koga si stvorio za nae dobro, i jer nam sada, po
tvojoj dobroti, nije uskraeno veernje svjetlo, zahvaljujemo ti i slavimo te po Sinu tvome
Isusu Kristu, naemu Gospodinu, po kome neka ti je slava, sila i ast s Duhom Svetim, sada i
uvijek i u vijeke vjekova. Amen.
I svi reknu: Amen. Nakon objeda mole stojei. Djeca govore psalme, kao iste
djevice.35
Ono to u istom djelu slijedi nakon navedenoga izvjetaja zamreno je i nejasno.

Spominje se zajednitvo u kaleu i dijeljenje kruha to prati prilagoena psalmodija. Iza
toga slijede neke odredbe o bratskoj gozbi na kojoj sudjeluje i biskup, te odredbe o
dobrotvornim objedima za udovice. Isto tako, izvjetava se o nekim komunikacijama s
biskupom za vrijeme objeda.
Nakon to se probude i ustanu, vjernici, prije nego e se prihvatiti posla, mole Boga i
nakon toga se posveuju poslu. Ako postoji neko tumaenje rijei, preporuuje se da ide
sluati rije kako bi bili duevno osnaeni (pogl. 41: drei u sebi da je Bog onaj koga
34
Prevedeno prema: BOTTE B., (uredio), La Tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution,
Mnster, 1963, 10-17.
35 BOTTE ,La Tradition apostolique , 65-97.
sluamo i onaj koji nas upuuje). Neka nas obuzima elja ii u crkvu jer tamo cvjeta Duh
Sveti.36
Iza toga slijedi ureenje dnevnih asova svakoga dana motivirano kronologijom
Kristove muke: trei, esti i deveti as povezuju se s uhienjem, razapinjanjem i smru
Gospodinovom. Odsjek zavrava savjetima za molitvu u kui i u obitelji.
U tim drevnim svjedoanstvima esto nalazimo samo naznake tako da nam je danas
nemogue precizno odrediti koji su se skupovi odravali preko tjedna osim nedjeljom. Htjeli
bismo takoer imati vie podataka o zajednikim bratskim gozbama ili agapama ali nam o
tome postoji samo openit poticaj u Poslanici Smirnjanima sv. Ignacija Antiohijskog:
Samo je biskupu doputeno krstiti i initi agape (8,1).
2.8 Krsno bogosluje
Aludirajui na krtenje, razni pisci iz 2. i 3. st. malo nam govore o samom obredu
podjeljivanja sakramenta krtenja. Tipian je primjer Tertulijan koji poetkom 3. st. pie
samostalnu raspravu o krtenju,37 to je prvo opsenije i u neku ruku sustavno djelo o krstu.
Ujedno u djelu De Baptismo imamo jedini spis u kojem je prije Nicejskog sabora (325.g.)
pojedinano govor o nekom od sakramenata.38
Prije Tertulijana, slino je pisao i Justin:
One koji se uvjere i uzvjeruju da je istinito ono to smo im izloili, te obeaju da mogu
ivjeti u skladu s tim, pouavaju se da mole i prose od Boga oprotenje grijeha dok mi
molimo i postimo zajedno s njima.
Zatim ih dovedemo na mjesto gdje ima vode te se preporaaju na isti nain kako smo i
mi bili preporoeni: peru se, dakle, u vodi u ime Boga, Oca i gospodara svega, i Isusa Krista
naega spasitelja, i Duha Svetoga. Jer Krist ree: Ako se ne preporodite, nikada nee ui u
kraljevstvo nebesko. Jasno je svima da je nemogue nakon roenja ponovno ui u majinu
utrobu.
Jasno ree prorok Izaija - o kome smo prije pisali - kako e ostaviti grijeh oni koji su
grijeili i pokaju se. Evo njegovih rijei: Operite se, oistite se! Uklonite mi s oiju djela
opaka, prestanite zlo initi! Uite se dobrim djelima: pravdi teite, ugnjetenom pritecite u
pomo, siroti pomozite do pravde, za udovicu se zauzmite. Hajde, dakle, da se pravdamo,
govori Gospodin. Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet e poput snijega; kao purpur budu
li crveni, postat e kao vuna, budu li crveni kao grimiz, postat e bijeli poput snijega. Ako li
me ne posluate, ma e vas unititi. Tako govorae usta Gospodnja.
A evo obrazloenja to smo ga preuzeli od apostola. Budui da nita ne znamo o naem
prvom roenju, roeni smo po zakonu nunosti iz vlanog sjemena po sjedinjenju roditelja.
Po naravi posjedujemo loe obiaje i zla nagnua. Da ne ostanemo djeca nunosti i neznanja
36
37
38
BOTTE ,La Tradition apostolique , 83-89.

Latinski izvorni tekst djela i usporedni hrvatski prijevod toga djela: KVINT S. F. TERTULIJAN, Spis o krstu. KS,
Zagreb, 1981. (Ubudue: Spis o krstu). Tekst je pripremio i preveo te popratio uvodom i tumaenjem Marijan
Mandac, ofm.
Spis o krstu, 15.
nego izabrane slobode i mudrosti, i da bismo zadobili oprotenje grijeha koja smo prije
poinili, na onoga koji je odluio nanovo se roditi i koji se kaje za grijehe, u vodi se zaziva
ime Boga, oca i gospodara svemira. Jedino to ime izgovorit e onaj koji uvodi u vodu onoga
koji se tu treba podloiti.
Nitko, u stvari, ne moe dati ime Bogu neprevarljivome. I ako se tko usudi rei da
postoji samo jedan, bit e neizljeivo lud.
To pranje se naziva prosvjetljenje, jer oni koji shvaaju ove stvari, prosvijetljeni su u
pameti. Onaj koji se treba prosvijetliti pere se u ime Isusa Krista raspetoga pod Poncijem
Pilatom; i u ime Duha Svetoga koji je po prorocima unaprijed objavio dogaaje vezane uz
Isusa.
Kad smo oprali onoga koji vjeruje i pridruuje se nama, vodimo ga na mjesto gdje su
sabrani oni koje zovemo braom.39
Hipolit, u Apostolskoj predaji, detaljnije e nas upoznati o obredu krtavanja

poetkom 3. stoljea. U poglavljima 15. do 21. donosi skup razliitih krsnih obrazaca i
opise radnja kojima ne moemo tono odrediti zajednicu iz koje su potekle, ali je sadraj
veoma vaan za povijest kranske liturgije.40
2.8.1 Katekumenat kao priprema za krtenje
Nain kako se obavljala priprema za krtenje u apostolskoj Crkvi dokumenti
nedovoljno osvjetljavaju. Oni na to ne stavljaju naglasak. U 2. i 3. st. ve imamo opis dobro
i precizno ureenog katekumenata. Osobito se to odnosi na Hipolitovu Apostolsku
predaju koja donosi propis o trogodinjem trajanju katekumenata u Rimu, razdijeljenog u
dvije etape u koje se kandidat uvodi posebnim ispitom. Priputanje u prvu fazu
katekumenata ukljuivalo je i odreena pitanja:
Oni koji se predstavljaju da prvi put sluaju rije, dovedu se pred uitelje prije nego
stigne ostali narod i pitaju se za motiv zbog kojega pristupaju vjeri. Oni koji su ih doveli
posvjedouju o njima da su sposobni sluati rije. Bit e ispitani o svome staleu: jesu li
oenjeni?, da li je rob?...
Pitanja su postavljali uitelji koji su bili zadueni za katehetsku pouku. Kandidate su

predstavljale osobe od povjerenja koje su trebale za njih posvjedoiti. U tome se oituje
prva naznaka slube kuma u sakramentu krtenja. Pitanje tretira razloge koji su naveli
kandidata na obraenje, kao to su graanski stale i zanimanje za to se navodi dugi popis
zanimanja i djelatnosti koje su nespojive s kranskom vjerom. Tako se u kranstvo nisu
priputali ljudi koji su na bilo koji nain bili povezani s poganskim kultovima ili s onim to
je suprotno kranskom udoreu kao to su npr. dravni slubenici i vojnici koji su bili
obavezni poloiti zakletvu caru. Isto tako meu kandidate nisu priputani ni uitelji u
39
40
JUSTIN, Prva Apologija, 61, 65 i 67.

Usp. Skripte, str. 41.
kolama ni glumci u teatrima jer su po svome zvanju morali pouavati ili predstavljati
poganske mitove.
Ne naznauje se sadraj pouavanja u trogodinjoj pripravi za krtenje. Katekumeni
su inili posebnu skupinu unutar kranske zajednice ali su bili odijeljeni od ve krtenih
vjernika. Katekumeni nisu mogli meusobno izmjenjivati poljubac mira a katehist bi poslije
svake pouke molio za katekumene i polagao na njih ruke. U drugom dijelu katekumenata
kandidat se neposredno pripremao na krtenje ali nemamo naznake o duini trajanja ove
faze. Zapoinjao je novim ispitivanjem:
Kad se sakupe primatelji krtenja, ispituje se njihov ivot: Jesu li ivjeli asno za
vrijeme katekumenata? Jesu li potovali udovice? Jesu li pohaali bolesnike? Jesu li
prakticirali razliita dobra djela? Ako oni koji su ih pratili za svakoga od njih posvjedoe:
Radio je tako, mogu sluati evanelje.
Kandidati se svakodnevno podvrgavaju egzorcizmu polaganjem ruku. Tu se ne radi o

izgonu sotona. Egzorcizmi o kojima se tu govori nisu izgoni zloduha nego su to prije svega
obredi oienja kojima se moli Boga za osloboenje kandidata od utjecaja poganskih
kultova koji su shvaani kao demonske ustanove.
2.8.2 Obredi krsnog slavlja
Kao to je ve pisao i Justin, krsno se slavlje obavljalo nedjeljom kad se okupljala
kranska zajednica. Za Tertulijana najsveaniji dan za krtenje je Uskrs (Pasha).41 Ali
Apostolska predaja ne povezuje izriito krtenje s Pashom:
Neka se zapiu oni koji se trebaju krstiti, neka se okupaju i operu u etvrtak. Ako neka
ena ima mjesenicu, neka se pripusti na krtenje neki drugi dan. Oni koji e biti krteni neka
poste u petak. U subotu e ih okupiti biskup. Naredit e da mole i prignu koljena a biskup,
polaui na njih ruke, neka ih egzorcizira od svakoga stranoga duha da se od njih odijele i
nikada im se ne povrate. Kad se zavri egzorcizam, puhnut e im u lice te poto im znamenuje
elo, ui i nosnice, naredit e da ustanu. Neka itavu no provedu bdijui uz itanja i pouke.
Oni koji se trebaju krstiti neka sa sobom ne donose nita drugo doli ono to svaki nosi za
euharistiju.
Krtenje se obavljalo u zoru, na kraju nedjeljnog bdijenja. No je u drevnom shvaanju

utroba iz koje se raa svjetlo. To su shvaanje prihvatili i krani kao vazmenu simboliku
smrti i uskrsnua.
Kad zapjevaju pijevci neka se moli prije svega nad vodom. Bilo da se radi o vodi koja
izvire iz izvora (fontane), bilo o vodi koja pada s neba. Tako e se initi ako nema druge
41
TERTULIJAN, Spis o krstu, 19.
neprilike. Ako se dogodi neka trajna ili iznenadna neprilika, posluit emo se vodom koja
nam je na raspolaganju.
Nije nam poznat obrazac spomenute molitve nad vodom. Vidimo da se daje prednost
vodi iz izvora ili onoj koja pada s neba. Radi li se o aludiranju na vodu iz gradskoga
rimskog vodovoda ili ne, ne moemo sa sigurnou zakljuiti iz navedenoga izvjetaja.
Takoer se nita ne govori o mjestu krtavanja. Je li se krtenje obavljalo na otvorenom u
blizini tekue vode, u predvorju neke privatne kue ili pak u nekoj za to prilagoenoj zgradi,
ostaje upitno. U svakom sluaju, krtenje nije obavljano u sklopu kranskog skupa jer su
oni tamo priputani tek nakon to su okupani u krsnoj kupelji.
U vrijeme krsnog pranja kandidati odlau odjeu. Navedeni obrednik odreuje da
najprije ulaze djeca, zatim mukarci i napokon ene. Odreuje takoer da roditelji
odgovaraju umjesto djece koja to ne mogu initi osobno. Takoer, opisuje se priprema dvije
vrste ulja: prvo nazvano ulje zahvale nad kojim biskup zahvaljuje i kojim e pomazivati
krtenike; drugo je ulje egzorcizma. O odricanju Sotone veli se:
Prihvaajui svakoga krtenika pojedinano, prezbiter mu zapovijeda da se odrekne
govorei: Odriem se tebe, Sotono, i svega tvoga sjaja, i svih tvojih djela. Nakon to se
svaki odrekao, prezbiter ga pomazuje uljem egzorcizma govorei: Neka se udalji od tebe
svaki zao duh! Tako ga gola privodi biskupu ili prezbiteru koji stoji u blizini vode da bi ga
krstio.
U rijeima odricanja termin sjaj (pompa) oznaava procesije kod poganskih

rtvovanja i drugih vrsta idolatrija. Obrazac koji prati obred pomazanja osmiljava taj
obred: Neka se udalji od tebe svaki zao duh! Podatak da se nabrajaju mnogi slubenici
kod krtavanja, upuuje na to da ovaj dio obrednika potjee iz veoma brojne i ive
kranske zajednice u kojoj je broj krtenika i dostojanstveno izvoenje obreda zahtijevao
da biskupu pomau razliiti pomonici.
Trostruko krsno uranjanje prati ispovijedanje vjere u obliku pitanja:
Neka jedan akon unie u vodu s kandidatom na ovaj nain. Kad krtenik ue u vodu,
krstitelj e mu rei polaui na njega ruku: Vjeruje li u Boga Oca Svemoguega? Krtenik
neka odgovori: Vjerujem. Krstitelj e ga, drei mu ruku na glavi, odmah zaroniti prvi put.
Zatim neka rekne: Vjeruje li u Krista Isusa, Sina Bojega, roena po Duhu Svetom od
Djevice Marije, raspeta pod Poncijem Pilatom, umrla i uskrsla od mrtvih trei dan, uzila na
nebesa i onoga koji sjedi s desna Ocu; koji e doi suditi ive i mrtve? Kada odgovori:
Vjerujem bit e zaronjen drugi put. Ponovno e krstitelj rei: Vjeruje li u Duha Svetoga u
svetoj Crkvi? Krtenik neka odgovori: Vjerujem! i tako e biti potopljen trei put.
Nakon trostrukog uranjanja slijede obredi:
- pomazanje koje obavlja prezbiter uz obrazac: Pomazujem te svetim uljem u ime

Isusa Krista. Radi se o ulju zahvale pripremljenom na poetku slavlja;
- oblaenje i ulazak u crkvu;
- polaganje ruku od strane biskupa to prate zazivi;
- pomazanje koje obavlja biskup uljem zahvaljivanja uz obrazac: Poma-zujem te
svetim uljem u ime Oca svemoguega, i Krista Isusa, i Duha Svetoga.
- znamenovanje znakom kria na elu;
- poljubac mira koji biskup podjeljuje svakome novokrteniku uz pozdrav: Gospodin
bio s tobom!. Slijedi odgovor: I s duhom tvojim! 42
2.8.3 Krsna euharistija
Krtavanje je bilo uvod u euharistijsko slavlje koje je inilo vrhunac ulaska u
kransku zajednicu. Apostolska predaja o tome govori slijedee:
(Novokrtenici) e tada moliti sa svim ostalim narodom. Oni, u stvari, ne mogu moliti s
vjernicima prije nego su to primili. Kada zavre molitvu, izmijenit e poljubac mira. Tada e
akoni prikazati prinos biskupu, a on e zahvaliti nad kruhom da bi postao znak tijela
Kristova; nad kaleom da bi bio prilika krvi koja je prolivena za sve one koji povjeruju u
njega; nad mlijekom pomijeanim s medom da bi se ispunilo obeanje dano ocima o zemlji
kojom tee med i mlijeko te Isusovo obeanje da e nam dati svoje tijelo kojim se kao nejaad
hrane vjernici a on slatkoom svoje rijei zaslauje gorinu srca; nad prinesenom vodom koja
oznaava kupelj po kojoj bi nutarnji ovjek, tj. dua, zadobio iste uinke kao i vanjski (tj.
tijelo)...
Kad je razlomio kruh, prikazujui svaki dio, biskup govori: Kruh s neba u Kristu
Isusu! Onaj koji ga prima neka odgovori: Amen! Ako nema dovoljno prezbitera, neka akoni
dre kalee i neka se dre reda: prvi za vodu, drugi za mlijeko, trei za vino. Oni koji se
prieuju piju iz svakoga kalea i svaki put od navedena tri onaj koji dri kale ree: U
Bogu Ocu Svemoguemu! a onaj koji prima ree: Amen! I u Gospodinu Isusu Kristu! Amen!; I u Duhu Svetomu i u svetoj Crkvi! - Amen! I tako neka se postupa kod
svakoga priesnika ...
2.9 Liturgijski slubenici i reenja

42
Nabrojeni obredi sugeriraju da je djelo poznato pod naslovom Apostolska predaja, koja se pripisuje Hipolitu
Rimskom, najvjerojatnije sastavljeno od vie razliitih obrednika koji su pripadali razliitim kranskim
zajednicama. Takav zakljuak sugerira i injenica navoenja dvostrukog pomazanja to je neka vrsta udvajanja dok
neka druga svjedoanstva iz istoga razdoblja (npr. Tertulijanova rasprava o krtenju) navodi samo jedno. Druga
potekoa dolazi od obrasca koji prati obred polaganja ruku koji je takoer u dvije verzije od kojih je latinska
jednostavnija i kraa, a ona na koptskom razraenija. Tako nam latinska verzija predstavlja krtenje kao kupelj
preporoenja Duha Svetoga i nema nikakve aluzije na obred polaganja ruku, dok se u drugoj verziji dar Duha
Svetoga izravno povezuje uz obred polaganja ruku koje ini biskup nakon pranja vodom. Te dvije verzije su odraz
dvostruke liturgijske prakse onoga vremena: neke, prije svega sirska crkva, ne poznaju praksu pomazanja ni
polaganja ruku nakon krsne kupelji s kojom izravno povezuju Duha Svetoga; druge, kako smo vidjeli, to imaju.
Prema dostupnim dokumentima iz ovoga vremena proizlazi da su kranske zajednice

pojedinim svojim lanovima priznavali poseban status. To je proizlazilo bilo iz njihove
slube koju su obavljali unutar te zajednice, bilo zbog ivotnog statusa, bilo da su imali
znaajnu ulogu u prinosima. esto su se svi nabrojeni razlozi, ili mnogi od njih, nalazili
istovremeno kod iste osobe.
Apostolska predaja donosi popis slijedeih slubenika: biskup, prezbiteri, akoni,
priznavaoci (confessores), udovice, itai, djevice, podakoni, udotvorci. Potvruje da je
postojao neki obrednik za reenje kojim se traio i oitovao zahvat Duha Svetoga na one
koji su predloeni za primanje slub. Odreuje se sluaj koji zahtijeva polaganje ruku, a to
je za prve tri nabrojene slube. I za sve tri su propisane odreene obredne radnje i molitveni
obrasci.
Prema tom dokumentu, reenje se biskupa odvija ovako:
Za biskupa neka se zaredi onaj koji bude izabran od svega naroda i neka je
besprijekoran. Kada se obznani njegovo ime i kad bude od svih potvren, skupi se narod s
prezbiterijem i prisutnim biskupima na dan Gospodnji. Uz pristanak svih neka prisutni
biskupi poloe na njega ruke, a prezbiteri neka miruju. Svi neka ute i u srcu mole za silazak
Duha. Na traenje svih, jedan od prisutnih biskupa, polaui ruke na onoga koji se zareuje za
biskupa, neka moli govorei ovako:43
Boe i Oe Gospodina naega Isusa Krista, Oe milosra i Boe svake utjehe, koji u
visinama stanuje a nizine motri; ti sve znade prije no to se dogodi; ti si milosnom Rijeju
svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od
Abrahama; prvake si i sveenike postavljao i svetita svoga nisi ostavio bez slube, od
poetka se svijeta proslavlja u onima koje odabire.
Izlij sad na ovog izabranika onu snagu koja je od tebe - Duha vodstva koga dade
ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazidae Crkvu
po mnogim mjestima, tebi za svetite: na slavu i nezalaznu hvalu imena tvoga.
Podaj, Oe, poznavaoe naih srdaca, ovom svome sluzi kojega si odabrao za
biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom ti sveenitva besprijekorno slui danju i
nou; da neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi ti darove tvoje svete Crkve; daj da
snagom Duha ima velikosveeniku vlast otputati grijehe kako si zapovjedio; da darove
dijeli po tvome nalogu i sve okove razrjeuje vlau koju si dao apostolima; da ti omili
blagou i istim srcem, prinosei ti miomiris, po Sinu Tvome Isusu Kristu, po kojemu tebi
slava i mo i ast, s Duhom Svetim u svetoj Crkvi, i sada i dovijeka. - Amen. Kad je postao
biskupom, svi mu daju poljubac mira i pozdravljaju ga jer je postao dostojan.
injenica da je Hipolitova molitva doslovno preuzeta i u dananjem obredu reenja

biskupa svjedoi o njezinoj izvanrednoj cijeni i meu dananjim teolozima i liturgiarima.
Ona je postala uzorak mnogim drugim slinim obrascima: najprije anamneza (spomen), dio
43
Molitva koja slijedi preuzeta je u potpunosti u dananji obred reenja biskupa. Usp. PONTIFIKAL RIMSKI,
Reenje jednoga biskupa, br.26.
u kome se javno spominju Boji zahvati u povijesti spasenja, zatim epikleza, zaziv Duha
Svetoga nad reenika i njegovu slubu za koju se zareuje.
Isti je raspored i kod reenja prezbitera i akona. U oba su sluaja naznake o
biskupovu polaganju ruku i o nazonosti ve zareenih prezbitera i akona. Zatim slijedi
molitva reenja. U oba sluaja ukljuuje i epiklezu, zaziv Duha Svetoga, koji je oznaen
prema specifinostima dara za prakticiranje pojedinog reda: duh vodstva za biskupa; duh
milosra i savjeta za prezbitere; Duh ljubavi i revnosti za akone.
Sva tri navedena reenja imaju istu strukturu: polaganje ruku i posvetna molitva. Na
biskupa polau ruke samo biskupi, na prezbitere biskupi i prezbiteri, a na akona samo
biskup jer se ne redi za sveenitvo nego na sluenje biskupu, da ini ono to mu on
nareuje.
Za itaa propisuje se samo predavanje knjige bez polaganja ruku. Za podakona
samo odreivanje za slubu. Priznavaoci ili ispovjednici vjere prikljuuju se prezbiterima i
akonima bez polaganja ruku. To su bili ljudi koji su zbog vjere trpjeli i ostali ustrajni, ali
nisu smrtno stradali kao muenici. Njihova ustrajnost u mukama i svjedoenju prihvaana je
kao znak ispunjenosti snagom Duha Svetoga pa se smatralo suvinim na njih polagati ruke u
znak molitve da na njih sie snaga Duha Svetoga. Polaganje ruku je bilo iskljueno iz
obreda priputanja u red udovica, djevica i udotvoraca s obrazloenjem: udovica nije
sluba, djevica je po vlastitom osobnom izboru, a udotvorac oituje svojim djelima da li
ima ili nema taj dar.
Kad opisuju prakticiranje nabrojenih sluba, dokumenti iz ovoga vremena vrlo malo
prave razliku izmeu liturgijske slube i drugih sluba koje su dotini slubenici obavljali
unutar kranske zajednice. Justin biljei da je sluba akona: dijeliti priest za vrijeme
liturgijskog skupa i nositi odsutnima. U drugim izvorima iz toga razdoblja naglaava se da
se njihova sluba sastoji u posluivanju zajednici, prvenstveno biskupu (Apostolska
predaja, 8 i 34). Didascalia navodi da se neka kranka priputa u red akonisa da bi
pomazivala ene za vrijeme krtavanja i da bi posluivala oboljelim i onemoalim
kranima.
2.10 Pomirenje pokornika
Kad se u apostolsko doba govorilo o opratanju grijeha, govorilo se prvenstveno u
kontekstu sakramenta krtenja. Rijetke su aluzije na opratanje grijeha uinjenih nakon
krtenja. Neka su rjeenja bila potpuno radikalna, kao npr. u sluaju rodoskvrnua u
Korintu: U ime Gospodina naega Isusa Krista, poto se skupite vi i moj duh, silom
Gospodina naega Isusa, neka se takav preda Sotoni! (1 Kor 5,5,). Ananija i Safira, zbog
pokuaja laganja Boguprikazujui samo dio od prodanoga imanja, umrli su na licu
mjesta.44 Kranske zajednice toga razdoblja jo nisu bile sigurne u mogunost ponovnog
primanja ili ne primanja grenika.
44
Opirnije o tome usporedi Dj 5,1-10.
U 3. st. e se iskristalizirati uvjerenje i konkretna praksa ponovnog prihvaanja

grenika nakon uinjene pokore koja e se shvaati kao drugo krtenje. Treba spomenuti
da je i tada bilo rigorista koji su nijekali mogunost opratanja nekih velikih grijeha
opravdavajui to dostojanstvom kranskog ivota i pripreme katekumena. Meu takve,
toboe neoprostive grijehe, ubrajani su npr. preljub i rasputenost (raskalaenost).
Progoni krana, koji su upravo u ovo vrijeme bili veoma intenzivni, sigurno su
potakli kranske zajednice da izrade odgovarajue ustanove za provoenje pokore
odreenih grenika. U vrijeme velikih progona krana za Decija (249.-251.) bilo je mnogo
otpada od kranske vjere. To se oitovalo javnim rtvovanjem ili paljenjem tamjana
idolima koje je poticala rimska vlast. Neki su krani popustili za vrijeme muenja ili od
samoga straha od smrti, a neki su preko prijatelja ili za novac pribavili ispravu tzv.
libellum da su uinili ono to se od njih trailo, iako to stvarno nisu uinili. Kad su neki
od takvih zaeljeli biti ponovno primljeni u kransku zajednicu, postavilo se pitanje: to i
kako uiniti? Osobito je to pitanje postalo aktualno u Kartagi za vrijeme jedne kuge kad je
velik broj takvih u blioj smrtnoj opasnosti molio da bude ponovno primljen u kransku
zajednicu. Miljenja o nainima rjeavanja problema su bila dijametralno razliita: rigoristi
na elu s Novacijanom odbijali su mogunost udovoljenja njihovoj elji, a podravatelji na
elu s papom Kornelijem zastupaju milosrdan i popustljiv stav prema tako pokajanim
grenicima koje su prozvali lapsi.
Kod takvih pokajanih otpadnika razlikovali su tri stupnja:
- libelatici - krani koji su dobili potvrdu da su rtvovali iako to stvarno nisu uinili,
ali su dali javnu sablazan i na neki nain zanijekali vjeru;
- thurificati - krani koji su stvarno stavili nekoliko zrnaca tamjana na poganski
rtvenik to je bilo ravno javnom otpadu od vjere;
- sacrificati - krani koji su stvarno sudjelovali u poganskim rtvenim obredima od
prinoenja rtve do rtvenog objeda. To se smatralo potpunim otpadom (apostazijom) od
kranske vjere.
U navedenoj opasnosti od kuge u Kartagi, biskup Ciprijan odreuje da otpadnici u
smrtnoj opasnosti mogu dobiti pomirenje s Crkvom ako ih preporui neki ispovjedalac ili
muenik te ispovjede svoju pogreku pred prezbiterom ili akonom koji mu udjeljuju
oprotenje polaganjem ruku. Kad je prola opasnost od kune zaraze, Ciprijan saziva
pokrajinski sabor da bi se utvrdila pokornika disciplina. Odlueno je da se libelatici mogu
odmah pomiriti, a thurificati i sacrificati moraju se podvrgnuti dugotrajnoj pokornikoj
praksi. Nijedan grijeh, pa ne znam kako velik bio, nije se iskljuivao iz procesa pomirenja s
Crkvom. Na biskupa je spadalo da ureuje oblik i nain izvoenja pokornike prakse, a
zajednica je trebala potvrditi injenicu da se otpadnik stvarno obratio. Takvi su se pokornici
pribrajali katekumenima i bili su iskljueni od sveope molitve vjernih i euharistijske rtve
na misnom slavlju. Pomirenje se obavljalo polaganjem ruku biskupa i klera uvijek

priznavajui da je Bog jedini koji oprata grijehe.
Za vrijeme progona ili neposredne smrtne opasnosti, pokornici su se obraali
muenicima i ispovjedaocima da posreduju za njih vjerujui da e im njihove zasluge
zamijeniti dugotrajnu pokoru i nadoknaditi uinjeni grijeh. Mnogi su lapsi traili da im
muenici i ispovjedaoci daju pismenu potvrdu o tome. Ciprijan u svojim spisima nastoji
takvu praksu staviti u red.
Samo su najtei grijesi bili predmet javne pokore. Ciprijan razlae da se mali, tzv.
svagdanji grijesi oprataju molenjem Gospodnje molitve Oe na, dijeljenjem milostinje
siromasima i obavljanjem dobrih djela.
Prema ostalim izvorima iz ovoga vremena doznajemo da su mnoge kranske
zajednice onoga vremena ustanovile sline pokornike ustanove i praksu. Tako nam djelo
Didascalia apostolorum svjedoi da se pomirenje grenika obavljalo po uzoru na
katekumenat.
2.11 Liturgija za muenike i pokojnike

Kranski pogrebni obredi i kult muenika razvio se u mnogim rimskim pokrajinama
na temelju ve ustaljene predkranske prakse. Za vrijeme pokopa mrtvaca rodbina i
pokojnikovi prijatelji okupljali bi se u blizini groba na pogrebnu gozbu uz vjerovanje da i
pokojnik u tome sudjeluje. Slino se ponavljalo i na godinjicama smrti. Krani su zadrali
taj obiaj nadodajui mu vjeru u uskrsnue. To je osobito bilo jako ivo kad se radilo o
muenicima, svjedocima vjere u Krista uskrsnula od mrtvih.
Najstarije svjedoanstvo o proslavi godinjice smrti jednoga muenika nalazimo u
dokumentu Muenitvo sv. Polikarpa. To je pismo Crkve u Smirni kojoj je Polikarp bio
biskup. Muenitvo se zbilo najvjerojatnije 23. veljae 166. g. a pismo je napisano godinu
dana poslije. Nakon Polikarpova muenitva krani su htjeli uzeti njegovo tijelo, ali su se
mjesne vlasti tome usprotivile. Pismo o tome izvjetava ovako:
Oni ne znaju da mi nikako ne moemo napustiti Krista koji je trpio za spasenje sviju...,
niti moemo tovati nekoga drugoga. Njemu se mi klanjamo jer je on Sin Boji, a muenike
ljubimo kao uenike i nasljedovatelje Gospodinove. To je pravedno zbog njihove velike
pobonosti prema svome kralju i gospodaru. ... Videi protivljenje koje su potakli idovi,
stotnik postavi tijelo u sredinu i zapali. Tako smo mi kasnije mogli skupiti njegove kosti, od
dragoga kamenja skupocjenije i od zlata vrjednije, i pohraniti ih na prikladno mjesto. I tu
emo se, koliko bude mogue i koliko to Gospodin dopusti, okupljati u veselju i radosti da
proslavimo obljetnicu njegova muenitva, njegova roendana na uspomenu onoga koji je
pobijedio prije nas a na poticaj i pripremu onima koji e se boriti u budunosti.45
45
Citirano prema: METZGER M., Storia della liturgia. Le grandi tappe, ed. San Paolo, 1996, 84-85.
Kranske su zajednice imale popis svojih muenika s naznakom dana muenitva i

mjesta njihova groba da bi se mogle upravo na taj dan i na tono odreenom mjestu slaviti
obljetnica njihova muenitva. U ve spominjanom djelu Pouke apostolske na mjestu
gdje se raspravlja o idovskoj obrednoj istoi i zabrani dodirivanja pokojnika, nalaze se i
neke naznake o kranskom tovanju pokojnika.
Okupljajte se i na grobljima, itajte sveta pisma, obavljajte svoju slubu bez mrmljanja,
upravljajte Bogu molitve, prinosite ugodnu euharistiju, sliku kraljevskog tijela Kristova. Na
svojim skupovima, po vaim grobljima i na pokopima prinosite kruh bez mane ispeen i
posveen zazivanjem. Molite i bez kolebanja prikazujte prinos za one koji su usnuli... I bez
straha se pribliujte onima koji poivaju, neete se oneistiti.46
2. 12 Slavljenje Uskrsa
U 2. i 3. st. liturgijska je godina obiljeena nedjeljom kao tjednom pashom. Jedina
godinja svetkovina bio je Uskrs. Veina je Crkava slavila Uskrs na nedjelju iza prvoga
proljetnog utapa. Neke Crkve u Maloj Aziji, pozivajui se na predaju sv. Ivana Apostola,
slavile su Uskrs 14. nisana bez obzira na koji to dan u tjednu dolo. Kasnije su ih prozvali
kvatordecimani. Te su razlike u kalendaru za vrijeme pape Viktora (oko 195. g.) izazvale
estoke prepirke koje su zaprijetile raskolom. 47 Oito se radilo o dva razliita naglaska
jedne te iste stvarnosti Kristove pashe: prvi su naglaavali smrt, drugi uskrsnue. Prvi su
vie bili vezani uz judeokransku praksu, drugi uz praksu sirske crkve koja je naglaavala
razdvajanje od judaizma nastojei ne slaviti svoju pashu na dan kad to ine idovi, nego
naprotiv postiti na taj dan. Za to su nalazili opravdanje u Isusovim rijeima da e njegovi
uenici postiti kad im Zarunik bude ugrabljen. Taj su post i pokoru proirili na est
dana prije Uskrsa: od ponedjeljka do subote. U ponedjeljak su obnavljali uspomenu na urotu
protiv Isusa, a Veeru su slavili u utorak naveer. U slijedeim danima zaokupljali su se
uspomenom na izvoenje Isusa pred Kajfu i Pilata. Prema tome su birani i svetopisamski
tekstovi koji su se itali za vrijeme liturgijskih sastanaka tih dana. O tome nas izvjetava
djelo Pouke apostolske:
Postite od ponedjeljka za svih est dana, sve do noi nakon subote ... Trebate, dakle, u
dane Pashe raditi razborito i briljivo te postiti s najveom panjom. Zaponite kad vaa braa
iz idovskog naroda obavljaju Pashu jer je Gospodina naega i Uitelja, dok je blagovao
Pashu s nama, Juda pokazao. Odmah nakon toga asa mi zapoinjemo tugovanje jer je on
ugrabljen.
Promatrajte etrnaesti dan Pashe i gdje on dolazi, jer mjesec i dan ne dolaze u isto
vrijeme svake godine, nego u razliitim momentima. Kad idovski narod obavlja Pashu, vi
46
47
Diudascalia, 26. Citirano prema: METZGER, Storia..., 85.

Opirnije o sporu oko datuma slavljenja Uskrsa, Usp: JEDIN H., Velika povijest Crkve, sv.I., KS, Zagreb1972, 299305.
postite i pobrinite se da bdijete za vrijeme njihove Pashe. Na dan Gospodnji (nedjelju) budite
uvijek radosni, jer onaj koji bi tugovao nedjeljom, ini grijeh.48
Opisujui bogosluje krana od subote na uskrsnu nedjelju, Pouke apostolske

opisuju kako se obavlja uskrsno bdijenje:
Okupite se, ne spavajte, probdijte itavu no u molitvi, u pronjama, itanjima proroka,
evanelja i psalama, u strahu i trepetu molite neprekidno sve do tree ure noi koja slijedi iza
subote. Tek tada neka prestane va post... Tada prinesite rtvu, a potom jedite, budite sretni,
veseli i zadovoljni jer je uskrsnuo Krist zalog vaega uskrsnua ... Radujte se zbog Kristova
uskrsnua, pogostite se i zavrite post, prikaite Bogu plodove vaega posta tih dana. Vi koji
obilujete dobrima ovoga svijeta, posluujte i briljivo pomozite siromahe i bijednike da bi va
post bio nagraen.49
Jedna druga obavijest o slavljenju Pashe u ovo vrijeme nalazi se u Hipolitovoj

Apostolskoj predaji (gl. 33) koja govori o pedeset dana nakon Uskrsa koji iskljuuju post
u to vrijeme.
2.13 Bolesniko pomazanje
Apostolska predaja (gl.5), nakon euharistijske molitve, donosi obrazac za
posveenje ulja s naglaskom na iscjeliteljskim uincima:
Prinese li tko ulje, biskup zahvaljuje na isti nain kao kada se prinosi kruh i vino - ne
izraava se istim rijeima nego istim znaenjem - govorei: Po posveenju ovoga ulja udijeli,
Boe, zdravlje onome koji ga bude koristio. Neka ulje kojim se pomazuju kraljevi, sveenici i
proroci na isti nain bude potpora onima koji ga okuse i zdravlje onima koji ga upotrijebe.
Iz navedenoga obrasca proizlazi da se posveeno ulje upotrebljavalo tako da su ga

bolesnici uzimali kao hranu (ili pie) te su se njime sami masirali. To je inae bila redovita
praksa na itavom Sredozemlju gdje su se uzgajale masline i ulje bilo u svakodnevnoj
uporabi kao hrana, zain, kozmetika te sa svrhom iscjeliteljskih uinaka. Potrebno je uoiti
da nam citirani dokument za samo pomazanje uljem ne spominje prisutnost slubenika
kranske zajednice.
2.14 Vjenanje
Liturgijsko zakonodavstvo prvih stoljea kranstva ne regulira enidbu. To moemo
protumaiti injenicom da je na poetku nae, kranske, ere i kod krana i kod idova
enidba bila praktino obiteljski obred usklaen s drevnim obiajima koji su se prenosili s
koljena na koljeno. Starjeina bi obitelji u vlastitoj kui proglaavao enidbu sklopljenom.
48
49
Didascalia, 21. Prevedeno prema. METZGER, Storia, 87.

Isto mjesto.
Tako je u poetku bilo i kod krana. Prisutnost crkvenog starjeine kod toga obreda nije se
smatrala nunom.
Istina, i u ovom je vremenu bilo nekih naznaka koji nam pokazuju da su i crkvene
starjeine vodili brigu o kranskom obiljeavanju enidbe. Tako sv. Ignacije Antiohijski
trai da krani konzultiraju biskupa o enidbi. 50 U jednom Tertulijanovu tekstu (koji
predstavlja potekoe tumaima) nazrijeva se shvaanje da se enidba posveuje
sudjelovanjem na nedjeljnoj euharistiji kranske zajednice. Ipak, u ovom vremenu jo
uvijek nema nekog kranskog obrasca niti svjedoanstva da su crkveni slubenici
prisustvovali kod sklapanja enidbe.
50
Pismo Polikarpu, V, 2.
2.15
Poeci kranske umjetnosti
(Basurko X.,-Goenaga J.A., La vita liturgico-sacramnetale della Chiesa nella sua evoluzione storica,
u: BOROBIO D., La celebrazione nella Chiesa, I, ed. Elle Di Ci, Leumann Torino, 1992,78-80)
Tree stoljee sa svojim povremenim mirnim razdobljima potaklo je nutarnji i vanjski

razvoj kranskih zajednica koje su se po prvi put osjetile sposobne intervenirati na svoj
izvoran nain i na podruju umjetnikoga izraavanja. Istovremeno je potrebno prisjetiti se
da je i u kranskom ambijentu bio jak utjecaj propisa o zabrani pravljenja figurativnih
umjetnikih prikazivanja u Izl 20,4. Ali, nasuprot tome, u 3. st. raa se naklona struja prema
slikama.
Kao to znamo, u poetku su se krani okupljali u kuama to su ih pojedini lanovi
kranske zajednice slobodno ustupali na povremeno koritenje. Poetak 3. st. na tom
podruju predstavlja znaajan napredak: privatne se kue preureuju i prilagoavaju
kranskom bogotovlju. Poveavanje broja krana oteavao je odvijanje bogosluja u
privatnim kuama. Na samom poetku ovoga stoljea, izgleda da se jo nisu gradile posebne
kue namijenjene iskljuivo bogosluju. Tako i famozna kua Crkve u mezopotamijskom
mjestu Dura Europos (izgraena oko 230. g.) je bila drutvena kua koja se po svojoj
strukturi nije razlikovala od drugih okolnih kua. Arheoloka istraivanja u tom mjestu nam
otkrivaju obinu kuu koja je preureena u mjesnu crkvu i ukraena freskama s krsnim
motivima.
Stanje se mijenja polovicom 3. st. kad se pojavljuju kranske graevine specifina
izgleda razliite od stambenih zgrada. To je poetak kranske arhitekture. U tom razdoblju
krani nastavljaju izraivati posebna mjesta za pokapanje svojih pokojnika ime se
otvaraju nove mogunosti razvoja kranske umjetnosti. Zidovi i svodovi grobnih prostorija
ukraavaju se razliitim slikarskim ilustracijama koje su oblikovno ovisne o umjetnikim
pravilima svoga vremena. Teme su openito bile nadahnute kranskim izvorima, osobito
Svetim pismom.
Meu najdrevnijim prikazima najee susreemo likove: Jona, Noa u korablji,
Danijel meu lavovima, uskrsli Lazar. Tu su i jo neki likovi i scene, a svi su preuzeti iz
Svetoga pisma, preko kojih ovjek u smrtnoj opasnosti traga za osloboenjem. itane uz
pomo kranskog kljua, sve te svetopisamske pripovijesti vjernicima oituju veliku nadu
u vjeni ivot u Kristu.
esto se pojavljuju slike Dobrog Pastira i Isusa Uitelja. Zanimljivo je uoiti da su se
kranski umjetnici i u predstavljanjima biblijskih i evaneoskih scena nadahnjivali
domaim likovima iz kulture svoga vremena samo reinterpretirane u kranskom duhu.
Tako npr. Dobri pastir je nadahnut helenistikim likom Orfeja, biblijski Jona oponaa
uspavana Endimiona, prekrasna pastira, ljubimca Selene koja je za njega od Zeusa isprosila
trajnu mladost u vjenom snu. Krist-Sunce na mozaiku iskopanu ispod crkve Sv. Petra u
Vatikanu odraava upravo tu povezanost kranske vjere i svjetovne kulture i istovremeno

najavljuje tematiku to e je razviti kranska umjetnost nakon Konstantina.
Dakle, preko slika i umjetnikih shema njima kulturno bliskih, krani su u vrijeme
progonstva uspjeli izraziti vlastito kransko iskustvo. Zanimljivo bi i znakovito bilo u tom
smislu usporediti spomenute teme s pisanim dokumentima iz toga vremena. Npr.
Tertulijanovo djelo De baptismo, ili Vazmene pouke Melitona iz Sarda, sa freskama u
katakombama ili u kui Crkve u Dura Europos. Na tom preklapajuem obzorju otkrivamo
velike teme kranske kateheze i liturgije. Kao to se i moglo oekivati, mnogi su vezani uz
Euharistiju i kransku inicijaciju.
Zakljuak
Kratak prikaz kranske liturgije u 2. i 3. st. pokazuje nam da su svi glavni sadraji
kranske liturgije ve uspostavljeni, iako su to veinom zaeci. Kranske se zajednice
redovito okupljaju na nedjeljnim euharistijskim skupovima, a esti su skupovi i dvaput na
dan: ujutro i uveer. Usporeujui ovo razdoblje s onim apostolskog doba, vidimo da je
organizacija crkvenih slub uznapredovala kako bi mogla zadovoljiti liturgijske, pastoralne
i karitativne potrebe kranskih zajednica. Postavljanje u neku slubu obavlja se odreenim
liturgijskim obredom koji ukljuuje zazivanje Duha Svetoga nad izabranog kandidata.
Razraene su ustanove za ulazak u zajednicu (krtenje) i za ponovno prihvaanje obraenih
grenika (pokora). Time se osiguravala ozbiljnost obraenja Kristu i spaavanje svetosti
zajednice.
Openito promatrajui ovo razdoblje, vidimo da su liturgijski oblici jo uvijek veoma
jednostavni i ozbiljni. Krani su se konano odvojili od idovske zajednice i napustili su
opsluivanje starozavjetnih propisa koji su bili nespojivi sa ivljenjem Kristove vesele
vijesti. Kao Crkva Kristova, krani su sebe shvaali kao jedine batinike staroga saveza s
Bogom, kao novi Narod Boji, Novi Izrael. Otvaranje novim narodima pojaalo je
distanciranje od idovskih obiaja, ali i mogunost prihvaanja novih kultnih oblika koji se
pridodaju obredima apostolskoga doba. To su prije svega krsna pomazanja i sprovodni
obredi.
Velik broj obraenih pogana pomogao je razvoj kranskog nauavanja koje je uvijek
polazilo samo od Svetoga pisma. Za kranske zajednice koje su ivjele u nestalnim
prilikama, u skrivenosti ili vladavini tolerancije, liturgijski skupovi bijahu privilegirano
mjesto formiranja katekumena i potpunih vjernika. Iako je liturgijski ceremonijal bio
jednostavan i ozbiljan, svetopisamska itanja i svaki oblik tumaenja i pouke morao je biti
veoma razvijen. Tako e biti i u slijedeoj epohi sve dok kranstvo ne uspostavi ustanove
koje e biti ujedno i ustanove dotinoga grada a poganska e kultura pasti u zaborav.
3. KRANSKA LITURGIJA U 4. I 5. STOLJEU

Literatura: AaVv, La Liturgia, panorama storico generale, ed. Marietti, 1978, 55-130; CATTANEO E., Il culto
cristiano in occidente, Edizioni liturgiche, Roma 1978, 83-112; LITURGIKON. Red svete i boanske liturgije ... Uredio:
Zvonimir Kurei, Zagreb, 1999, 5-12; METZGER M, Storia della liturgia, ed. San Paolo, Cinisello Balsamo 1996, 91-150;
MIZ R., Istone Crkve. Kratak povijesni pregled, Novi Sad, 1977; AGI-BUNI T., Povijest kranske literature, sv. I, KS,
Zagreb 1976; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 216-251.
3.1. Povijesni okvir

Rimski carevi Konstantin i Licinije, takozvanim Milanskim ediktom 313. g.,
zavravaju fazu progona krana. Istim ediktom odreuju da se mjesta okupljanja na
bogosluje za krane grade na troak dravne riznice. Mir koji je nakon te odluke uslijedio
kod krana je uvelike nadmaio sve potekoe progonstva i zlostavljanja koje su
proivljavali na poetku 4. stoljea.
Zanos i oduevljenje krana nakon zadobivenoga mira zorno nam opisuje Euzebije
Cezarejski u svome djelu Crkvena povijest:
Vedar je i bistar dan, bez jednoga oblaka, ve zasvijetlio nebeskim svjetlom Crkvama
Kristovim rasprostranjenim po svem svijetu. I onima koji nisu u zajednitvu nae vjere bio je
dan udio u dobrima to nam ih je Bog namaknuo te prime od njihova preobilja, iako ih nisu u
svemu s nama zajedno uivali.
Nas pak poglavito, koji svu nadu postavismo u Krista, zahvatila je neka nevjerojatna
radost i svako je lice sjalo nekim boanskim veseljem jer smo gledali kako nanovo, kao iz
duge i smrtonosne propasti, oivljuju sva sveta mjesta to ih je nasilnika bezbonost netom
poruila. Opet su se nebu pod oblake podizali hramovi to umjetnou i ljepotom nadvisuju
one prijanje otete. Posvuda nam se pruao svean i eljkovan prizor: po svim su se
gradovima obavljale posvetne sveanosti, posveuju se netom sagraene bogomolje.
Pribrojimo k tome biskupske skuptine, hodoaa iz dalekih krajeva te uzajamnu
meunarodnu dobrotvornost i dobrostivost jer su udovi tijela Kristova srasli u jednu cjelinu ...
biskupi su savreno vrili obrede, sveenici besprijekorno prinosili rtve. Posvuda boansko i
uzvieno bogosluje Crkve: ovdje se pjevaju psalmi i slua boanska predaja; ondje se
obnavljaju boanske i otajstvene slube te se predaju mistini znaci spasonosne muke.
Napokon, mnotvo vjernika, staro i mlado, muko i ensko, svim se srcem dalo na molbenice
i zahvalnice, i svi su u silnoj radosti srca hvalili Boga, zaetnika svih dobara.51
Ustanovljivanje novih zajednica i olakana komunikacija unutar Rimskog carstva koju

je podravala dravna uprava potpomogli su bolju teritorijalnu ureenost krana. Biskupi
vanijih sredita dobivaju posebne pogodnosti sve do jurizdikcije nad drugim biskupima
svoga okruja. Tako e Nicejski sabor (325. g.) ozakoniti posebna prava biskupima Rima,
Aleksandrije i Antiohije i izjednaiti ih s pravima jeruzalemskog biskupa. Kasniji crkveni
sabori u Carigradu (381.g.) i u Kalcedonu (451.g.) priznat e posebne povlastice Carigradu i
to odmah nakon Rima. Oko tih pet gradova (tj. Rima, Carigrada, Antiohije, Aleksandrije i
Jeruzalema) stvorit e se kasnije glasoviti i utjecajni patrijarhati. Osim tih pet glavnih i
51
PG 20, 842-847; ASOSLOV, sv. I, 893. KS, Zagreb 1984.
neki e drugi utjecajniji gradovi imati neku vlast nad okolnim biskupima. To su npr.
gradovi: Kartaga, Cezarea Kapadocijska, glavni gradovi nezavisnih pokrajina i neki drugi.
Takva teritorijalna organizacija crkvene uprave imat e utjecaja i na kransku
liturgiju. Liturgijska praksa pojedinih biskupija usklaivat e se prema liturgijskoj praksi
metropolitanskih sredita. O tome e pokrajinski crkveni sabori donositi smjernice i
odredbe. Kao posljedica toga bit e uniformiranje liturgijskih propisa u pojedinim
metropolijama. Sve vie e se suavati autonomija pojedinih mjesnih, pa ak i biskupijskih
crkava. Sve vie postaje moderno traiti apostolske korijene i usklaivanje vlastite prakse
s apostolskom. Tako e pojedine Crkve naglaavati da ih je uspostavio neka poznata osoba
iz spisa Novoga zavjeta. Tako npr. Cezareja u Palestini navodi kao osnivaa Zakeja, Bereja
u Makedoniji Onezima, osloboena roba koga spominje Pavao u Poslanici Filemonu.
Razdioba Rimskog carstva na Zapadno i Istono carstvo za vrijeme Valenta i
Valentinijana ostvaruje se od 364. godine. Nakon prodora novih plemena s istoka i
zauzimanjem Rima 476. g. Zapadno rimsko carstvo slubeno postaje pokrajina Istonog
carstva. Od tada je sve prisutnije uspostavljanje grkih pokrajina na teritoriju dananje
Italije i hrvatske obale. Tako e itav prvi milenij kranstva biti obiljeen razmjenom i
meusobnim proimanjem grke i latinske kulture kao simbola istone i zapadne kulturne i
teoloke misli. To e ostaviti vidljive tragove u umjetnosti, ali i u teologiji.
etiri od pet velikih patrijarhata ostali su u Istonom rimskom carstvu: Carigrad,
Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem. Rimski patrijarhat je jedini na kranskom zapadu.
Zajedniki jezik na istoku postaje grki, na zapadu latinski. To je jedan od preduvjeta sve
loijeg meusobnog razumijevanja i sve veeg udaljavanja. Situacija e se osobito zaotriti
nakon Kalcedonskog sabora 451. g. kada e patrijarhati sa sjeditima u Antiohiji,
Aleksandriji i Jeruzalemu prekinuti povezanost s Carigradom koji time postaje jedini
branitelj pravovjerja (ortodoksije). Time carigradski patrijarhat sve vie i sve jae
uspostavlja i stvarni utjecaj nad svim Crkvama pod carskom jurisdikcijom. U veim
kranskim sjeditima koji nisu priznavali utjecaj Carigrada, uspostavlja se usporedna
ortodoksna crkvena uprava a oni koji nisu priznali njihovu jurisdikciju, sve vie se
udaljavaju od grke kulture i carigradskog utjecaja razvijajui lokalne specifinosti kao to
su npr. koptske, sirijske ili armenske. Tu se ve uoavaju klice buduega crkvenoga raskola
izmeu Istoka i Zapada. Usputno napominjemo, da Carigrad u ovo vrijeme priznaje i jako
naglaava apostolski auktoritet Rimske crkve.
Krani su veoma bolno osjetili opustoenje Rima 410. g. od strane Vandala pod
vodstvom Alariha. Pogani su optuivali krane za propast Rima tumaei to kao posljedicu
naputanja drevnih poganskih zatitnika. U tom kontekstu sv. Augustin pie svoje djelo
Drava Boja.
3.2. Izvori za prouavanje liturgije u 4. i 5. st.

Za ovo razdoblje poznati su nam mnogobrojni izvori koji nam omoguuju da dobro
upoznamo i pravilno ocijenimo sadraj i nain odvijanja kranske liturgije ovoga
razdoblja. Tu su u prvom redu pisani dokumenti: ordines (red, uredba, redoslijed odvijanja
bogosluja), homilije, kateheze, komentari, poslanice ... Usporeujui raspoloive
dokumente moemo u potpunosti rekonstruirati obrednike koje su upotrebljavale mnoge
Crkve u ovom razdoblju.
Navodimo glavne izvore za prouavanje liturgije u 4. i 5. stoljeu.
Klementove apostolske uredbe - kompilacijsko djelo sastavljeno iz tri poznata djela:
Didahe, Traditio apostolica i Didascalia apostolorum. Uz ta tri glavna izvora za
navedenu kompilaciju, iskoriteni su i mnogi drugi dokumenti koji sadravaju razliite
blagoslove sinagogalnog porijekla i blagoslove iz razliitih drevnih rituala te su zbog toga
znaajan povijesni izvor za drevne liturgijske tekstove. Djelo se predstavlja kao rad
dvanaestorice apostola, a sve bi to, navodno, sakupio sv. Klement Rimski, sudrug apostola
Petra pa se esto nazivaju Klementove apostolske uredbe. Sadri mnoge elemente iz
apostolskog vremena, ali je nastalo kasnije, najvjerojatnije oko 380. godine.52 U 8. knjizi
ovoga djela nalazi se cjelovita euharistijska liturgija koja se naziva Klementova anafora.
Kateheze i homilije - Sauvani su nam mnogi rukopisi nacrta ili cjelovitih kateheza i
homilija iz 4. i 5. st. zbog ega se to razdoblje naziva zlatno doba otake literature. Veina
kateheza i homilija obrazlae liturgijske sadraje, ali i citira ulomke liturgijskih obrazaca.
Prema njima moemo skoro rekonstruirati obrednike nekih crkava iz toga vremena, npr. u
Hiponu (Augustin), Antiohiji i Carigradu (sv. Ivan Zlatousti), Cezareji Kapadocijskoj (sv.
Bazilije), itd.
Najpoznatije sauvane kateheze su Krsne i mistagoke kateheze sv. irila
Jeruzalemskoga. Nakon jedne uvodne kateheze, glasoviti jeruzalemski biskup komentira
simbol vjere u 24 krsne kateheze koje su bile predviene za katekumene u korizmenom
vremenu. Pet slijedeih kateheza su tzv. mistagoke kateheze koje su predviene za pouke
krtenicima u uskrsnom tjednu. U njima su novokrtenici pouavani o otajstvu krtenja,
pomazanja (krizme) i euharistije. Tim glasovitim irilovim katehezama treba nadodati i
druge iz 4. i 5. stoljea: Ivana Zlatoustoga, Teodora Mopsvecijskoga i Ambrozija
Milanskoga. U jednoj Ambrozijevoj katehezi sauvan je najstariji citat Rimskog kanona
(danas Prva euharistijska molitva):
Ti, dakle, zna da je ono to prima tijelo Kristovo. elio bi saznati kojim je nebeskim
rijeima posveeno? Evo koje su to rijei: Uini - kae sveenik - da ovaj prinos bude
primljen, da postane duhovan, ugodan jer je slika tijela i krvi naega Gospodina Isusa Krista
52
Opirnije o problematici auktorstva ovoga djela vidi: AGI-BUNI, Povijest, I, 88. O ulozi Klementa Rimskog u
srednjovjekovnoj hrvatskoj knjievnosti: HERCIGONJA E., Srednjovjekovna knjievnost u: Povijest hrvatske
knjievnosti, knj.2, Liber Mladost, Zagreb 1975, 267-269.
koji je dan prije nego e podnijeti muku uzeo kruh u svoje svete ruke, podigao oi prema
nebu, tebi Oe sveti, Svemogui vjeni Boe ...53
Iz ovoga vremena sauvane su nam poslanice nekih biskupa u kojima ima

dragocjenih podataka o liturgiji onoga vremena. Istiemo kao primjer pisma pape Inocenta
I. (401.-417.) s poetka 5. st. u kojima se raspravlja o pomirenju pokornika, mjestu i
znaenju poljupca mira u euharistijskom slavlju, pomazanju (krizmi), bolesnikom
pomazanju itd.
Zbirke molitava (euhologiji): euharistijske molitve, posvetne molitve za reenja,
molitve za blagoslov vode, itd. Euhologij je termin koji je do danas ostao u uporabi u
Bizantskoj crkvi a oznauje knjigu u kojoj su molitveni obrasci za liturgijsku uporabu.
Najstariji euholoki sadraji sauvani su nam u Hipolitovoj Apostolskoj predaji i
Ustanovama apostolskim. Najpoznatiji euhologij iz 4. st. naziva se Serapionov euhologij.
Nastao je u Egiptu oko 362. g. i pripisuje se Serapionu, biskupu mjesta Tmuis u junom
Egiptu, prijatelju sv. Atanazija. Povjesniari smatraju da Serapion nije tvorac navedenoga
euhologija koji sadri 30 molitava koji se odnose na euharistiju, krtenje, reenja, posvetu
bolesnikog ulja i molitve za pokojne.
Egerijin putopis - je znaajan izvor za upoznavanje kranske liturgije koncem 4..
stoljee.54 Egerija je bila hodoasnica u Svetoj zemlji izmeu 381. i 384. g. i to opisala u
svome dnevniku. U tom nam je opisu ostavila dragocjene podatke o liturgijskoj praksi koju
je doivjela u Jeruzalemu usporeujui to s onim to je prakticirano u njezinoj domovini
koja je bila na jugu dananje Francuske ili na sjeveru dananje panjolske. Osobito su
vrijedni Egerijini podaci o katekumenatu, redoslijedu krtenja, asoslovu, liturgijskoj godini
i simbolici.
3.3.
Liturgijski skupovi
Blagonaklon stav rimske vlasti prema kranima nakon milanskog edikta omoguio je
slobodnije organiziranje i odravanje kranskih liturgijskih skupova. ak su i nositelji
vlasti slubeno sudjelovali na tim skupovima. To je prouzroilo da su mase poele pristizati
na takve skupove. A za to je trebala i drukija organizacija. Trebalo je vie poslunika i vei
prostor za okupljanje. Sve je to trebalo osigurati dostojanstven i pravilan red na skupovima.
Prema ondanjim drutvenim obiajima, svaka je grupa vjernika trebala imati svoje posebno
mjesto. Djelo Apostolske uredbe nabraja razliite grupe u zajednici:
53
Usp. AMBROZIJE, Otajstva i tajne, Sluba Boja, Makarska 1986,19.
54
Opirnije o tome djelu Usp. EGERIJA, Putopis. Preveo, napisao uvod i biljeke Marijan Mandac, ofm, izd. Sluba
Boja, Makarska 1999. (Ubudue: MANDAC, Egerija). Usputno napominjemo da se znanstvenici jo uvijek spore
o tome kada je tono napisan spomenuti putopis. Tako npr. poznati biblijski arheolog Bagatti smatra da je to bilo
izmeu 408. i 410. g. (Usp. BAGATTI B., Ancora sulla data di Eteria, Bibbia e Oriente, 10/1968, 73-76).
Nakon toga e se biskup priestiti, a zatim prezbiteri, akoni, podakoni, itai, pjevai,
asketi. Iza njih, izmeu ena, akonice, djevice, udovice. Potom djeca i naposljetku itav
narod, s potovanjem i pobono bez guvanja.55
Tumaei raspored mjesta u crkvi, isti se dokument poziva na dvije slike iz svagdanjeg
ivota: brod s poslugom i putnicima te tor u koji pastiri smjetaju koze i ovce po vrsti i
starini, svaku sa sebi jednakima.56
Ta dva navoda iz Apostolskih uredaba oituju evoluciju koja je nastala u odnosu na
kranske skupove prije slobode krana. U 4. i 5. st. kranske su se zajednice umnoile
zbog pristupa mnogih u katekumenat i, po krtenju, u punopravno zajednitvo. Poveavao
se broj i simpatizera koji su, i prije upisa meu katekumene, mogli doi sluati navjetaj i
tumaenje Svetoga pisma. Nazivani su audientes - sluai
Nakon homilije, svi ustaju, akon se uspne na podij i ree: Nek ne ostane nijedan
slua! Nek ne ostane nijedan nevjernik! Nakon utnje, rei e: Katekumeni, molite!57
Kad je priputen meu pripravnike za krtenje, katekumen se pripravlja za sakramente

pristupa kranstvu najmanje tri godine. Zbog toga su katekumeni tvorili veliku grupu
unutar kranske zajednice. K njima su se pribrajali i pokornici kojima se nareivala javna
pokora za odreene grijehe te opsjednuti od zlih duhova. Za te tri skupine zajednica se
posebno molila Bogu, ali im nije bilo doputeno sudjelovati u molitvi krtenih vjernika. I to
ne samo u euharistijskoj molitvi, nego ni u svakodnevnom asoslovu.
U sumrak okupi Crkvu, biskupe, i nakon recitiranja lucernarnog psalma neka akon
pozove katekumene, prosvijetljene, opsjednute i pokornike ... Nakon njihova udaljavanja,
akon neka ree: Svi vjernici molimo Gospodina! 58
Zbog velikog broja obraenika, pridavana je velika vanost pouci za vrijeme

liturgijskog skupa. Egerija opisuje kako je to bilo u Jeruzalemu, a to je u skladu s praksom i
drugih Crkava:
Sa zorom kako je Dan Gospodnji, ide se u Veliku baziliku koju je sagradio Konstantin.
Ta je crkva na Golgoti iza Kria. Sve se obavlja po obiaju kako je to posvuda u Dan
Gospodnji. Ali ovdje je takav obiaj da izmeu sveenika to sjede propovijedaju koji ele, a
biskup propovijeda poslije svih njih. Te se propovijedi obavljaju uvijek na Dane Gospodnje
da se narod trajno pouava u Pismima i Bojoj ljubavi. Dok se izreknu sve propovijedi,
uvelike se otegne do otpusta iz crkve. Stoga otpust ne biva prije etvrtoga pa ak i petoga sata
dana.59
etrdeseti se dan nakon Bogojavljenja ovdje uistinu svetkuje s najveom slavom. Toga
je, naime, dana okupljanje u Crkvi uskrsnua. Svi se skupe i sve se svojim redoslijedom obavlja
55
Apostolske uredbe, VIII, 13, 14.
56
ISTO, II,57.
57
ISTO, VIII,6,1-3.
58
ISTO, VIII,35,2-36.
59
EGERIJA, Putopis, 25, 1. MANADAC, Egerija, 199. etvrti dnevni sat u vrijeme Egerije dananjih je 10 sati.
s najveim veseljem kao i za Vazam. Takoer propovijedaju svi sveenici a potom biskup.
Uvijek govore o onome evaneoskome mjestu gdje etrdesetoga dana Gospodina u Hram
donesoe Josip i Marija...60
Prema Egerijinim opisima, u Jeruzalemu su koncem 4. st. na kranskom skupu bile tri
grupe: najprije krani mjesne zajednice, zatim jeruzalemski monasi i monahinje te na
posljetku hodoasnici koji bi se u to vrijeme zatekli u Jeruzalemu. Svatko je od njih
sudjelovao onoliko koliko je mogao u zajednikom bogosluju u Velikoj bazilici (tzv.
Martyrium) ili u okrugloj bazilici Uskrsnua (tzv. Anastasis). O tome opet Egerija:
Svaki se, naime, dan prije pijetlova kukurijeka otvaraju sva vrata Crkve uskrsnua.
Silaze svi monasi i djevice. Ali ne samo oni ve isto tako i laici, muevi i ene koji, jasno,
ele ranije bdjeti... Kada pone svitanje, zapoinju govoriti jutarnje himne. I biskup, eto,
dolazi s klerom. Odmah ulazi u peinu (kod Kristova groba) i odmah rekne molitvu za sve...
Potom blagoslovi katekumene. Zatim rekne molitvu te blagoslovi vjernike.61
Nakon to je kranstvo dobilo slobodu i poelo se nesmetano ispovijedati i iriti po

Rimskom carstvu, ono je sve vie i vie utjecalo na kristijanizaciju drutva, i kulture
openito. Kranski kler dobiva privilegije, u kolama se sve vie i vie naputa uenje
ustaljenih poganskih legenda a sve ee se prouava Biblija. Razvija se monatvo, kateheza
prelazi i u obitelj i kolu, a time i itanje i prouavanje Svetoga pisma nalazi svoje mjesto i
izvan liturgijskih sastanaka mjesne Crkve. Umjesto naglaene duge katehetske pouke
liturgijski skup sve vie polae vanost na estetski i zamjetljivi dio liturgijskog kulta
usporeujui ga s nebeskim bogoslujem. To je vrijeme razvoja glazbenih priloga, ukrasa u
prostoru i na liturgijskoj odjei, ceremonijalnih kretnja i slino. Ceremonijalni protokol na
kraljevskom dvoru, osobito u Carigradu, vidno e utjecati na bogatstvo liturgijskog
ceremonijala.
Usporeivanje kranske liturgije ovdje na zemlji s onom nebeskom uvelike je bilo
pod utjecajem Pseudo-Dionizija 62 i njegova djela Crkvena hijerarhija koje je poticalo
razmatranje nebeskih stvarnosti pod vodstvom neoplatonizma. Stariji su dokumenti isticali
komunitarni vid kranske liturgije, a navedeno Pseudo-Dionizijevo djelo naglaava
personalistiku usmjerenost. To je posljedica povijesne uvjetovanosti: u 5. st. nije vie u
sreditu pozornosti izgradnja kranskih zajednica koje su ve oformljene, nego se
pozornost usmjerava prema duhovnom razvitku svakoga pojedinca. Evo za to primjera u
odlomku iz gore navedenoga Pseudonizijeva djela:
60
ISTO, 26. MANADAC, Egerija, 204.
61
ISTO, 24,1-2. MANADAC, Egerija, 193-194.
62
Pisac koji se predstavlja kao Dionizije Aeropagit, obraenik sv. Pavla (Dj 17,34), kasnije prozvan Pseudo
Dionizije, napisao je pod konac 5. st. etiri djela i 10-ak poslanica. Svoja djela upravlja apostolima i apostolskim
uenicima, pripovijeda da je promatrao pomrinu sunca u vrijeme Isusove smrti, te da je - zajedno s Petrom i
Jakovom - bio prisutan na pogrebu Bl. Djevice Marije. (Opirnije o tome usp: ALTANER B., Patrologia, 538-541).
Kada su svete pjesme koje sadre najsvetije istine pripravile nae due na otajstva koja
postupno trebamo slaviti, kad su nas ujedinili u pjevanju boanskih pjesama i uskladili nas ne
samo s boanskim stvarnostima nego i sa sobom samima i meusobno tako da tvorimo jedan
skladan kor svetih ljudi, uspomena koju stvaraju svetopisamski tekstovi proiruje se slikama,
mnogobrojnim i jasnijim tumaenjima onoga to je sveta psalmodija zapoela da bismo prije
svega to mogli shvatiti.63
Puka pobonost je bila pod jakim utjecajem masovnog kranstva koje je, poslije
Milanskog edikta 313.g., kransku vjeru doivljavalo prvenstveno kao zatitu od bolesti, i
svakoga drugoga utjecaja zlih sila u konkretnom ivljenju. To e dovesti do pojaanog kulta
muenika i drugih svetaca, osobito njihovih grobova, relikvija i slika (ikona). Godinje
svetkovine pojedinih svetaca postaju sve prisutnije u kranskom ivotu, a hodoaenja na
grobove svetaca sve brojnija. Sve e to utjecati da e u praksi mnoge puke pobonosti biti
ispred liturgijskih skupova.
3.4. Crkvene graevine
Kad su mase ule u Crkvu, nastala je potreba gradnje veih i prikladnijih prostora za
liturgijske skupove. Pod utjecajem slubenih carskih arhitekata i obilatoj pomoi iz dravne
riznice, razvit e se tip kranske graevine koja e zadovoljiti spomenuta oekivanja, a to
je bazilika. Uzorak su bile civilne kraljevske zgrade rasporedom prilagoene teolokim
naelima kranske zajednice i kranskog liturgijskog skupa.
Poticaj za gradnju crkava poao je od samoga cara Konstantina. Ve je 313. g. odrana
sinoda u kui njegove ene (in domo Faustae in Laterano), na mjestu gdje e ubrzo nakon
toga poeti izgradnja Lateranske bazilike, prve kranske bazilike u Rimu koja e zbog toga
dobiti poasni naslov Mater et caput omnium ecclesiarum = Majka i glava svih crkava.
Nakon pobjede nad Licinijem 324. g. poinje izgradnja crkava po Palestini, a oko 330. g.
poinju radovi za gradnju bazilike sv. Petra u Vatikanu. Za sve gradnje novac se izdavao iz
carske riznice a radovi su se izvodili prema nacrtima najboljih arhitekata Rimskog carstva.
Zbog toga ovo razdoblje predstavlja pravu riznicu spomenika kranskog graditeljstva u
Rimu, Betlehemu, Nazaretu, Jeruzalemu, Carigradu, Antiohiji, Nikomediji, po sjevernoj
Africi, Milanu, Akvileji ... Veina je tih graevina kasnije poruena, ali su sauvani barem
neki ostaci prema kojima se moe rekonstruirati prvotni nacrt i raspored pojedinih
elemenata u crkvi.
Najei graevinski spomenici kranskog bogosluja 4. i 5. st. sainjavaju bazilike,
krstionice, spomen-kapelice i groblja. Prouavanje tih spomenika pomae nam da pravilnije
ocijenimo i prosudimo sadraj i nain obavljanja kranskog bogosluja u tom vremenu i na
tim prostorima.
63
PSEUDO-DIONISIUS, De caelesti hierarchia, 3,3,5. Prevedeno prema: METZGER, Storia della liturgia, 102.
je do dana dananjega dominantan uzor kranskog graditeljstva.

Bazilika Prethodni uzor bazilici je prostrana rimska kua koja se inae gradila u to doba to nam
potvruju sauvani ostaci u Ostiji i Pompejima. Arhitekti su prilagoavali nacrt bazilika
specifinostima kranskog bogosluja. Kranska je bazilika najveim svojim dijelom
prostrana dvorana koja moe udomiti itavu Crkvu - skup Naroda Bojega koji aktivno
sudjeluje u bogosluju. Takvo teoloko poimanje sakralnog prostora bitno se razlikuje od
poimanja poganskog hrama s tamnom sredinjom sobicom u kojoj se nalazi sjedite
boanstva predstavljeno slikom ili kipom dotinog boanstva.
Prostor u kranskoj bazilici rasporeen je tako da se u apsidi nalazilo biskupovo
sjedite okrueno sjedalima za prezbitere, ambon za navijetanje Svetoga pisma i menza za
Euharistiju. Od apside prema ulaznim vratima bio je relativno velik prostor za obine
vjernike, katekumene, prostor za pripremanje darova za prinos i priest, a ispred vrata atrij.
Bazilike su izvana izgledale sasvim jednostavno, a unutarnji su ukrasi i arhitektura stvarali
ugodu domae intimnosti i sveanosti.
To je raspored izduenog (longitudinalnog) tipa kranske bazilike. Ali, nekako u to su
vrijeme, ili malo kasnije, na istoku nastale i bazilike okruglog tipa, tzv. basilica rotonda, s
ogromnom sredinjom kupolom. Graevina takvog okruglog tipa bio je mauzolej
Konstantinove kerke Konstancije na Via Nomentana u Rimu. Najpoznatiji su primjeri
drevnih kranskih bazilika okruglog tipa: Hagia Sophia u Carigradu, S. Vitale u Raveni, S.
Stefano Rotondo, Sv. Marko u Veneciji, itd. Neke su od tih graevina iz kasnijeg razdoblja.
Glavni je prostor u okrugloj bazilici sredinja kupola koja odozgo opskrbljuje itavu
graevinu svjetlom i istim zrakom. Time se priziva simbolinost i mistinost crkvenog
prostora prema nauavanju ve spomenutog Pseudo-Dionizija to nam oituje slijedei
tekst:
Velianstvena okrugla kupola izgleda veoma lijepo. Ne ostavlja dojam da je
nadograena na masivnu graevinu nego se ini kao da pokriva prostor koji je zlatnim lancem
objeen na nebo... Kupola se kupa u sunanoj svjetlosti i sjaju. Zbog toga bi se moglo rei da
ovaj prostor i nije osvijetljen sunanim svjetlom izvana, nego da je rasvijetljena sama od sebe,
tolika koliina svjetla dopire do svetita...
Molitelj kome se duh uzdie prema nebeskim visinama zna da Bog nije daleko nego da
se ugodno osjea upravo u tome mjestu koje je on sam izabrao.64
U drevnim se kulturama mnogo pazilo da se gradnja kue i raspored prostorija

prilagodi Suncu, izvoru svjetla i topline. U kranstvu je jako rairena praksa da se crkve
grade tako da apsida bude okrenuta prema istoku. To je jasno istaknuto u ve spominjanom
djelu Apostolske uredbe:
Prije svega neka zgrada bude pravokutnik usmjeren prema istoku kome se stranice
proteu prema istoku tako da slii na lau ... Ustaju svi zajedno i gledajui prema istoku ...
64
PROCOPIO, De Sancta Sophia, I, 1; PG 87, 3,2827.
molit e Boga koji je uziao u nebeske visine, prema istoku koji je uspomena raja zemaljskog
smjetena na istoku iz koga je istjeran prvi ovjek...65
Eshatoloki smisao usmjeravanja crkvene graevine prema istoku temeljen je na

retku Ps 68(67): Sva kraljevstva svijeta pjevajte Bogu, slavite Jahvu, koji se vozi po nebu,
po nebu istonom (r.34). Krani su tumaili taj redak u svjetlu kranske eshatologije:
Krist je prema istoku uziao na nebesa i otuda e doi na koncu vremena. Sv. Bazilije to
izriito veli:
... svi gledamo prema istoku dok molimo, ali nas je malo koji znamo da tako traimo
drevnu domovinu, vrt koji je Bog zasadio u Edenu, na istoku (Post 2,8). Molimo stojei na
nogama na prvi dan u tjednu ... Suuskrsli s Kristom i duni traiti to je gore (Kol 3,1),
stajanjem se za vrijeme molitve ne sjeamo samo da je taj dan u neku ruku slika buduega
vijeka.66
O opravdanosti okretanja prema istoku za vrijeme molitve raspravljao je ve Origen (+

253/54) koji pie:
Govor o kropljenju prema istoku ne shvati povrno. S istoka ti dolazi izmirenje. Otuda
je ovjek komu je ime Istok, i on je postao posrednik izmeu Boga i ljudi. To te poziva da
stalno gleda na istok jer ti tamo izlazi sunce pravednosti i raa se svjetlo ...67
Arheoloki nam nalazi potvruju da je takva praksa bila rairena po itavom Rimskom
carstvu, iako to nije bilo iskljuivo jer je bilo i drukijih obiaja. U Rimu, npr. ima starih
bazilika koje su okrenuta na razliite strane svijeta: Lateranska i vatikanska bazilika
okrenute su tako da im je apsida prema zapadu.
Nutarnji raspored bazilike predviao je prostor za itanja, sjedala za slubenike, oltar,
stupie za podjelu prostor za pojedine skupine. Veliina tih prostora razlikovala se od
jedne do druge crkvene pokrajine. Tako su, npr. sirske crkve u sredini lae imale povien i
ograen podij zvan bema, sjedalo i italite (ambon). Takav je raspored sliio rasporedu
prostora u hebrejskim sinagogama. Nasuprot tome, prema arheolokim ostacima jedne crkve
u Sjevernoj Africi, moemo zakljuiti da je tu bio obiaj smjetanja oltara u sredite lae.
Ipak, postupno e se ustaliti obiaj da se u svim crkvama sjedala za slubenike, italita
(stalak) za itae i oltar smjeste u apsidu ili ispred nje.
U rimskim bazilikama koje su izgraene na grobovima muenika, oltar se postavljao
iznad muenikova groba i diktirao raspored cjelokupnog prostora takve bazilike koja se
naziva confessio . Prve su crkve bile posveene pojedinim otajstvima vjere. Tako je bazilika
sv. Ivana na Lateranu posveena Presvetom Otkupitelju, a ona u Carigradu Bojoj mudrosti
65
APOSTOLSKE UREDBE, II, 57,3.14.
66
BAZILIJE, Duh Sveti, XXVII, 66. Usp: BAZILIJE VELIKI, Duh Sveti, (Preveo, napisao uvod i biljeke Marijan
Mandac), SB, Makarska 1978, 120.
67
ORIGEN, Homilije o Levitskom zakoniku, IX, 10; PG 12, 523. Prijevod preuzet iz: ASOSLOV, II, KS, Zagreb 1984, 209-210.
(Sophia). Ali mnoge su crkve imale za naslovnika muenika iji su posmrtni ostaci polagani
u grob ispod oltara.
Prema nekim ikonografskim dokumentima i prema ostacima starih crkava,
zakljuujemo da su se na lukove pred ulazom u svetite (prezbiterij) postavljale zavjese da
bi mogle zakloniti ili otkriti oltar u odreenom momentu liturgijskog ina. Na istoku tu je
ulogu preuzeo ikonostas izmeu svetita i lae.
Krstionice - Krani su veoma rano zajedno s crkvom poeli graditi i posebne
prostorije, a kasnije i odvojene zgrade, u kojima su obavljali slavljenje sakramenta krtenja.
Uzor su im bile hebrejske sinagoge i rimske toplice. Krstionice kao zasebne zgrade redovito
su graene s krunim ili poligonalnim (najee oktogonalnim) tlocrtom. Krug i osmerokut
su simbolizirali vjenost i boanski ivot. Tipini su primjeri drevnih kranskih krstionica
Lateran i Ravena te srednjovjekovne krstionice u Firenci, Pisi i Parmi.
Potrebno je naglasiti da krstionice nisu sluile samo za podjeljivanje sakramenta
krtenja, nego se u njima esto odravala i katekumenska pouka (kateheza), egzorcizmi i
katehetsko usavravanje krtenika. Prostor u kome su primili krtenje stalno ih je opominjao
na obaveze koje su primili po sakramentu krtenja.
Spomen-kapelice - na grobovima muenika. To su bile male crkvice izgraene po
uzoru na drevne obiaje da se uz grog pokojnika napravi mala prostorijica za spomen-gozbu
koja se prireivala na obljetnicu smrti pokojnika. Potaknuti tim mentalitetom, krani su u
tim prostorijama podignutim nad grobom nekog muenika slavili bratsku gozbu (agape) ili
tzv. refrigerium, tj. gozbu na grobovima zbog bliskosti s poganskim vjerovanjima i
shvaanjima.
Groblja - po sebi nisu bila izravno namijenjena kultu u strogom smislu te rijei.
Istina, kult muenika se veoma rano poeo povezivati s njihovim grobovima, ali su redovito
na tim mjestima podizani oltari i bazilike. Sauvani grobovi, natpisi na njima, slike i kipovi
na grobovima i u grobovima, predmeti pronaeni u grobovima i sl., oituju vjeru krana
dotinog razdoblja, njihovo ponaanje, nain predstavljanja kranskih otajstava, a sve nam
to pomae da ispravnije moemo rekonstruirati oblik i sadraj kranskog bogosluja u tom
vremenskom periodu.
3.5. Formiranje liturgijske godine
etvrto je stoljee vana prekretnica u formiranju liturgijske godine u dananjem
obliku. Ve smo vidjeli da se u prva tri stoljea kransko bogosluje sastojalo od proslave
tjedne i godinje Pashe, tj. nedjelje i Uskrsa koji se svetkovao kroz 50 dana kao jedinstvena
svetkovina Kristova pashalnog otajstva to je ukljuivalo Isusovu muku, smrt, pokop i
slavno uskrsnue.
Malo po malo, to vano 50-dnevno slavljenje Kristove uskrsne pobjede (koje je
poimalo uskrsnim bdjenjem a zavravalo 50 dana kasnije, tj. na dananju svetkovinu
Duhova) poelo se protezati i na vrijeme priprave za tu - tada jo uvijek jedinu - godinju

svetkovinu. Kroz 4. st. to pripravno vrijeme konano e se zaustaviti na broju 40 dana
(quadragesima - quaresima - korizma). Na razvoj korizme kao pripremnog vremena za
Uskrs znaajnu je ulogu odigrala kranska praksa intenzivne pripreme katekumena i
pokornika. Kasnije e korizma, pod utjecajem puke pobonosti, poprimiti obiljeja
promiljanja i oplakivanja muke Isusove i pla Matere njegove.
Proslavljujui pobjedniko Kristovo uskrsno slavlje, logino je da su se krani poeli
pitati: Odakle je doao i gdje se najprije pojavio taj uskrsli slavodobitnik? Tako je u
kransko bogosluje ula godinja svetkovina Isusova roenja. Tragovi te svetkovine
uoavaju se ve u 3. st. ali je u pravom smislu te rijei uvedena tek u 4. st. i to na Zapadu
25. prosinca (Boi), a na Istoku 6. sijenja (Bogojavljenje).
Ve u 4. st. i na Istoku i na Zapadu slavit e se obje svetkovine kojima objekt
slavljenja nije bio samo roenje Sina Bojega, nego proglaenje i oitovanje njegova
dolaska na zemlju to ukljuuje rast od maloga zametka do potpunog oitovanja
ovjekoljublja Boga naega preko uskrsnua, slanja Duha i pojavka na koncu vremena.
Konstatinovska era e dati posebno obiljeje tom dolasku: Ecce advenit Dominator
Dominus et regnum in manu eius et potestas et imperium! (Evo doe gospodar i Gospod, u
ruci njegovoj je i kraljevstvo, i mo, i vlast!). On doe da posveti svijet svojim
utjelovljenjem i sveukupnim svojim spasiteljskim djelom.
Prakticiranje tih dviju godinjih svetkovina i stvaranje odreenog kruga (ciklusa) oko
njih dovelo je do obogaenja liturgijske godine ali i do jednog novog naina shvaanja djela
spasenja po kome se sve jae i jae istie povijesno dogaanje u svim detaljima. Jednom
rijeju, liturgijska se godina sve vie i vie historizira. Poinju se izdvajati i isticati pojedini
detalji u vazmenom i boinom krugu i poinju se historizirati, tj. slaviti tono na datum u
godini kad se dogaaj odigrao. Tako je uveden blagdan nazvan Hypapante 2. veljae,
etrdeseti dan nakon Boia prema evaneoskom izvjetaju da su Marija i Josip prikazali
Isusa u Hramu kad su se navrili dani njihova oienja (Lk 2,22). Zatim je uveden Sveti
tjedan s nedjeljom Cvjetnicom i Uzaae 40. dan nakon uskrsnua, Duhovi 50. dan nakon
Uskrsa.
Vanu ulogu u tom novom gledanju na liturgijsku godinu i cjelokupno spasiteljsko
djelo odigrala su hodoaa u Svetu zemlju gdje su krani ve imali obiaj da u bogosluju
obnavljaju dogaaje iz Isusova ivota tono na onom mjestu i u ono vrijeme u godini kad se
i gdje se dotini dogaaj dogodio. Potvrdu za to nalazimo u glasovitom putopisnom djelu
hodoasnice Egerije pisanom koncem 4. ili poetkom 5. stoljea. Krani hodoasnici bi
nakon povratka u svoje krajeve uvodili obiaje jeruzalemskih krana. To je jedan od veih
naina utjecaja istone liturgije na zapadnu liturgijsku praksu.
Usputno napomenimo da historiziranje liturgijske godine moe biti i korisno i opasno.
Posebna opasnost prijeti da se kranin izgubi u detaljima i psihologiziranju a smetne s uma
otajstveno posadanjenje spasiteljskih pothvata.
3.6 Euharistijsko slavlje u 4. i 5. st.

Na temelju Justinovih i Hipolitovih svjedoanstava moemo zakljuiti da je
euharistijsko slavlje (danas bismo rekli misno slavlje) u svojim bitnim odrednicama ve
zacrtano u 2. i 3. stoljeu. Stoljea koja e uslijediti iza toga, potvrdit e nam razvoj
pojedinih obrednih dijelova, osobito euharistijske anafore (kanona). Osobito e se poveati
broj komentara koji e omoguiti obredna tumaenja i pruiti uvid u ondanji nain
shvaanja pojedinih obreda.
U ve spominjanom djelu Apostolske uredbe nalazi se saet prikaz euharistijskih
ceremonija u emu slii ostalim sirskim izvorima iz 4. stoljea. Autorstvo se pripisuje
dvanaestorici apostola. Tu, izmeu ostaloga, itamo:
ita stojei na sredini uzvienog mjesta itat e knjige Mojsija i Joue, sina Nunova,
sudaca i kraljeva, ljetopisa i povratka iz izgnanstva, potom knjige Joba, Salamona i esnaest
proroka. Nakon itanja koja su proglaena u dvoje, jedan drugi ita na psalmodijski nain
izvodi Davidove pohvale a narod odgovara pjevajui antifonu. Potom e se itati naa Djela i
poslanice Pavla, naega suradnika, koje su poslane Crkvama po nadahnuu Duha Svetoga. Zatim
jedan starjeina ili jedan akon neka proita evanelja koji smo vam mi, Matej i Ivan, predali a
to su suradnici Pavlovi Luka i Marko sabrali i ostavili vam u batinu. Za vrijeme itanja
evanelja svi starjeine, akon i itav narod stoje na nogama u dubokoj tiini ... Potom e
starjeine poticati puk jedan za drugim, ali ne svi. Na kraju to ini biskup koji se usporeuje s
kapetanom na brodu.
Vratari neka stoje u blizini vrata na koja ulaze mukarci da bi ih nadgledali, a akonice u
blizini ulaza za ene... akon neka vodi brigu o mjestima u crkvi da svaki koji ue ide na svoje
mjesto a ne sjeda u blizini ulaza. Isto tako akon neka pazi na puk da nitko ne bi razgovarao,
spavao ili se smijao ... Kad doe vrijeme svi e zajedno ustati i, nakon to iziu katekumeni i
pokornici, moliti Boga okrenuti prema istoku ... Nakon molitve, jedni e se akoni pozabaviti
pripremom euharistijskih prinosa, omoguujui sa strahopotovanjem slubu tijela Gospodinova,
a drugi neka vode brigu o masi koju treba drati u miru. akon koji posluuje biskupu neka
rekne narodu: Neka nitko nema nita protiv nekoga! Neka nitko ne bude krivovjerac
(Hipokrit)! Nakon toga mukarci se meusobno pozdravljaju izmjenjujui meusobno poljubac
u Gospodinu, a isto to ine i ene jedna s drugom, ali neka nitko to ne ini neiskreno
(prijetvorno) poput Jude ... Iza toga akon moli za itavu Crkvu, za cijeli svemir i za pojedine
njegove dijelove, za plodove zemlje, za sveenike i vladare, za biskupa, kralja i sveopi mir.
Zatim biskup zaeli narodu mir i blagoslovi ga... Potom dolazi na red rtva; itav narod stoji na
nogama i moli u tiini. Kad se zavri prinoenje, svaka e se grupa prieivati Tijelom
Gospodinovim i predragocjenom krvlju, uredno, s potovanjem i pobono, jer se pribliavaju
kraljevu tijelu. ene pristupaju pokrivene glave. Vrata e se uvati da ne bi uao nijedan
nevjernik ili nepozvan.68
68
Apostolske uredbe, II, 57,5-21.
Uz navedeni opis slijeda misnih obreda, Apostolske uredbe u 8. knjizi donose

tekstove akonskih poticaja i sveenikih molitava: molitve za otpust katekumena,
opsjednutih i pokornika, sveopu molitvu vjernika, euharistijsku molitvu (anaforu) i
popriesnu molitvu. Nemamo nijednoga drugoga dokumenta iz toga razdoblja koji bi tako u
detalje opisao euharistijsko slavlje.
Dokument opisuje da euharistiju predvodi biskup, to je u duhu onoga to je ve
poetkom 2. st. pisao sv. Ignacije Smirnjanima: Gdje je biskup, tu je zajednica! Ali ve je
navedeni spis predvidio i drugu mogunost: Neka se zakonitom smatra samo ona
euharistija kojom predsjeda biskup ili njegov opunomoenik. Zbog rasta broja krana,
biskup je sve manje mogao presjedati kranskim skupovima, pa su to u njegovo ime i s
njegovim doputenjem inili njegovi prezbiteri.
Navedeni izvor pretpostavlja slijedee sastavne elemente misnog slavlja: itanja
Svetoga pisma, psalmodija, propovijed, poljubac mira, sveopa molitva sa zazivima i
zakljunom molitvom, prikazanje darova, euharistijska molitva i priest. Nema spomena
uvodnih obreda ulaza. Usporeujui to s tekstovima sv. Ivana Zlatoustog i sv. Augustina,
doznajemo da je poetak misnog slavlja bio veoma kratak: biskup bi uao u crkvu, uputio se
prema svome sjeditu, pozdravio zajednicu pozdravom: Gospodin bio s vama! ili: Mir
bio s vama! Odmah bi se potom navijetala svetopisamska itanja. Na izvor navodi i
svetopisamske knjige iz kojih se italo, ali ne precizira broj itanja. Redoslijed je bio
slijedei: Stari zavjet, apostolske poslanice, evanelja. Iz drugih izvora saznajemo da je broj
itanja varirao: tri, pet, sedam, dvanaest.
Poznata su dva oblika sveope molitve vjernika. U jednome su akoni iznosili zazive
(do 18 zaziva) a zajednica bi odgovarala na svaki zaziv Kyrie eleison! a potom bi uslijedila
zavrna molitva. Drugi je nain bio da bi akon izrekao molbu, zatim bi svi molili u tiini a
sveenik bi zakljuio tu molbu. Taj je obiaj prakticiran u Rimu i sjevernoj Africi.
Svjedoanstvo takvog oblika ostao je u sveopoj molitvi na Veliki petak.
Donoenje darova za rtveni prinos bio je posao akona koji bi na oltar donosili kruh i
vino koje bi izabrali izmeu darova donesenih prije slavlja. Teodor Mopsuecijski o tome
daje mistagoko tumaenje:
Dolikuje nam da spoznamo videi Krista koji moli i koga vode na rtvovanje. On je jo
jednom za nas na rtveniku oltara da bude rtvovan. Zbog toga neki akoni koji prostiru
pokrivae na oltar ine ono isto kao da su to plahte za ukop ... Biskup poinje davati mir; glasnik
Crkve (radi se o akonu) zapovijeda da se prui mir jedna drugome. Potom biskup pere ruke ...
itaju se na ploama u crkvi imena ivih i mrtvih ... (slijedi euh. molitva).69
Ploe o kojima se govori u navedenome tekstu bile su drvene table premazane voskom
a sluile su za upis imena koji bi se spominjali i Bogu preporuivali za vrijeme prinoenja
rtve. Redovito su bile dvije (diptih) s imenima ivih i mrtvih kojima bi se imena
spominjala u misnom kanonu.
69
Citirano prema: METZGER M., Storia della liturgia, 111-112.
Euharistijska molitva (anafora, kanon) u 8. knjizi Apostolskih uredaba predstavlja se

kao razvijen oblik euharistijskih anafora kojoj je struktura slina anaforama koje su
upotrebljavane u nekim istonim Crkvama na kojima je nadahnuta naa sadanja etvrta
euharistijska molitva. Radi se o jedinstvenom i saetom prikazu ekonomije spasenja koja
proglaava aktualiziranje te ekonomije u euharistiji.
Ostale e anafore iz toga vremena poprimiti istu strukturu koju e sv. Bazilije
Cezarejski 379. g. definitivno kodificirati do dana dananjega. Slino e postupiti i sv. Ivan
Zlatousti koji e takoer preuzeti postojeu anaforu i nju dotjerati. Euharistija pod imenom
sv. Ivana Zlatoustoga je i danas najrairenija liturgija na Istoku.
Suprotno istonim liturgijama, Rimska je crkva upotrebljavala svoju euharistijsku
molitvu poznatiju pod nazivom rimski kanon. Ona je ukljuivala i neke promjenjive
dijelove, prije svega predslovlje koje je prigodna zahvala Bogu u duhu pojedinih liturgijskih
vremena i svetkovina. Do unifikacije koja je nastupila u 9. st. svaka je od zapadnih Crkava
imala vlastite anafore. Od nekih su ostali neki tragovi u pojedinim zapadnim obredima, npr.
ambrozijanski i mozarapski (hispanski).
U veini starijih liturgija priest slijedi neposredno nakon anafore pa nije zgodno
odrediti koje mjesto u misi zauzima Molitva Gospodnja. Apostolske uredbe o tome ne
donose nikakve naznake, a iril Jeruzalemski (+ 387.) tumai Molitvu Gospodnju u
katehezi o euharistiji.
Kad ti, dakle, prilazi ne dolazi naprijed s dlanovima rairenih ruku, niti otvorenim
(rairenim) prstima, nego uini da ti lijeva ruka bude postolje desnoj, jer ona treba primiti
kralja i u udubinu tvoje ruke primit e tijelo Kristovo govorei: Amen! Briljivo posveti
svoje oi sjedinjenju sa svetim tijelom, potom ga uzmi i budi paljiv da nita ne izgubi. Jer
ako bi ti se od toga neto izgubilo, to bi bilo kao da si izgubio jedan svoj ud. Reci mi: kad bi ti
se dale zlatne ipke, zar ih ne bi drao s najveom panjom, pazei da se nita od toga ne
izgubi i da se ne oteti? Zar nee jo vie voditi brigu o posjedu dragocjenijem od zlata i
dragoga kamenja da se ne izgubi niti jedna mrvica?
Nakon to si se priestio tijelom Kristovim, pristupi i kaleu s krvlju. Ne iri ruke, nego
s prignutom glavom i u stavu poklonstva i strahopotovanja izgovarajui Amen posvetit e
se primajui krv Kristovu. I dok su ti usne jo uvijek vlane, obrii ih svojim rukama i posveti
oi, elo i druga osjetila. Potom, iekujui molitvu, zahvaljuj Bogu koji te uinio dostojnim
tako velikih otajstava.70
Molitva koja se spominje na kraju gore donesenoga navoda odnosi se na zahvalnu

molitvu nakon priesti. Mnogi izvori iz ovoga vremena donose primjere meu kojima je
osobito znaajan uzorak u Serapionovu euhologiju.
Zahvaljujemo ti, Svevinji, jer si nam omoguio uti tvoj poziv upuen nama koji smo
pali, jer si nas grenike izabrao za svoje uenike a nisi nam uraunao osudu koja nas je
70
IRIL JERUZALEMSKI, Mistagoke kateheze, V, 21-22. SC 126bis, 171-173.
pritiskala. U svojoj dobroti oprostio si nam osudu i opozvao je po naemu obraenju, izbrisao
si je nadnaravnom spoznajom. Zahvaljujemo ti jer si nas uinio dionicima svoga tijela i krvi
(1 Kor 10,16). Blagoslovi nas, blagoslovi ovaj narod, udijeli nam da budemo sudionici tijela i
krvi po tvome Sinu jedincu. Po njemu te slavimo i veliamo, u Duhu Svetomu, sada i u sve
vijeke vjekova. Amen.71
3.7. Formiranje razliitih obreda u kranstvu

Kad govorimo o razliitim obredima unutar kranstva mislimo na sadraj i nain
obavljanja bogosluja, prvenstveno na liturgijske obrasce i radnje za vrijeme slavljenja
sakramenata. U prouavanju i prikazivanju tih razlika ne smijemo se nikako zaustaviti na
izvanjskim razlikama. One su puno dublje naravi i oituju se u razliitom shvaanju svetih
knjiga, nainu obavljanja sv. sakramenata, posebnim euharistijskim anaforama, uvanju
ive predaje, posebnosti liturgijske godine i slino. Posebnost e obreda zavisiti o kulturnim
specifinostima naroda u kojem je ivjela i djelovala dotina crkvena zajednica.
Govorei o razvoju kranske liturgije u prva tri stoljea, ve smo natuknuli i neke
uzroke koji su doveli do formiranja razliitih obreda unutar kranstva. Improvizacija u
liturgiji je bila redovita praksa u prva tri stoljea. Prvo svjedoanstvo fiksacije liturgijskih
obrazaca nalazimo kod Hipolita Rimskoga u prvoj polovici treega stoljea. Istina,
improvizacija nije bila neograniena, a da ne govorimo da je bila izjednaena sa
samovoljom. Biskup je bio vezan na odreeni slijed misli i na neke jednostavne formule, ali
ostale pojedinosti su bile preputene ukusu, naobrazbi i sposobnostima pojedinca da
odreene teoloke datosti formulira liturgijskim obrascem.
Kranstvo se u prva tri stoljea proirilo skoro po itavom onda poznatom svijetu. U
raznolikosti krajeva bile su razliite prilike ivota i razliit stupanj slobode djelovanja.
Razliiti uvjeti ivota i djelovanja utjecali su na stvaranje razliitih obreda. Drukije se npr.
obavljalo bogosluje u mjestima gdje je zavladao mir i gradile se velebne bazilike od mjesta
gdje je jo uvijek bjesnio progon krana. Drukije su prilike vladale unutar granica
Rimskog carstva, a drukije u Mezopotamiji i Indiji.
Utjecaj kulturne sredine i prilagoavanje tim sredinama ostavio je tragove na
redigiranje i stvaranje liturgijskih obrazaca i naina obavljanja odreenih obreda. Prvi
liturgijski obrasci su nosili obiljeje semitskog naina miljenja i izraavanja religije.
Helenistika kultura je dala svoj peat tom izrazu. Istonjaci su pokazivali sklonost prema
raskoi u ophoenju i spekulaciji u teolokom razmiljanju, a zapadnjaci su bili skloniji
suzdranosti i trijeznosti. To e dovesti do razliitog ukusa u odabiru i redakciji liturgijskih
obrazaca i pojedinih liturgijskih kretnja.
Loe prometne komunikacije meu pojedinim crkvama oteavale su meusobni
utjecaj i zajedniki razvoj, a poticale su razvijanje posebnosti. Tako su npr. kaldejski krani
bili skoro potpuno odsjeeni od ostalih kranskih Crkava i kod njih e se isticati neki
71
Prevedeno prema: METZGER M, Storia della liturgia, ed. San Paolo, Cinisello Balsamo 1996, 115.
elementi jako arhaini i razliiti od svih ostalih. Naravno da e zbog tako loih
komunikacija odreeni vei centri (patrijarhati) vriti odluujui utjecaj na prostoru koji
mu je gravitirao na politikom i kulturnom polju. To su bili: Jeruzalem, Rim, Antiohija i
Aleksandrija kojima se kasnije pridruuje i Carigrad. To je pet klasinih patrijarhata.
3.8. Pregled istonih obreda
-----------------------------------------------------Sirska grupa
-----------------------------------------------------1. Antiohijski obred (jakobiti)
2. Maronitski obred
3. Bizantski obred
4. Armenski obred
5. Perzijski obred
-----------------------------------------------------Aleksandrijska grupa
-----------------------------------------------------1. Koptski obred
2. Etiopski obred
------------------------------------------------------ ------------------------------------------------------
3.8.1. Antiohijski obred (jakobiti)

Nakon razorenja Jeruzalema 71. g. sredite kranskog zbivanja i odluivanja seli se iz
Jeruzalema u Antiohiju. Zbog toga e taj grad odigrati vanu i utjecajnu ulogu u kasnijem
ivotu krana, posebno u stvaranju i irenju kranskog kulta.
Sirsko-antiohijski krani esto se nazivaju jakobiti po Jakovu Baradai (+578.g.) koji
je bio glavni organizator ove kranske zajednice i njezina bogosluja koje e, uglavnom,
ostati takvo i poslije njega. Nazivaju ih i monofizitima jer su odbili prihvatiti nauavanje
Kalcedonskog sabora 451. g. o dvije naravi u Kristu. Antiohijskom obredu pripadaju i neki
krani u Indiji koji su do dolaska Portugalaca u 16. st. bili nestorijanci. Pod utjecajem
Portugalaca mnogi su se sjedinili s Rimom i prihvatili latinsku liturgiju, ali su 1653. g. u
velikoj veini napustili katoliku liturgiju i prikljuili se antiohijskom patrijarhi. Godine
1930. opet se jedan dio tih krana prikljuio Rimu. Prozvani su malankarenses, a ostali su
u antiohijskom obredu.
Sirsko-antiohijski obred je u starini upotrebljavao grki jezik u liturgiji, ali je po svojoj
strukturi i povijesnim ostvarenjima uvijek ostao otvoren razliitim kulturolokim utjecajima
tako da je u povijesti poznato stotinjak misnih anafora od koji je danas u uporabi samo 18.
Na formiranje obreda jako su utjecali himni sv. Efrema Sirca. Obred ima veoma bogatu
glazbenu tradiciju koja je sauvala veoma drevne napjeve i jako je utjecala na okolne
kranske liturgije. Crkvene graevine imaju prepoznatljive posebnosti: svetite je
odijeljeno upljikavim pregradnim zidom (tranzene) i zastorima, oltar s nebnicom
(baldekinom), govornica za svetopisamska navijetanja i natpis muenika s desne strane
oltara a Marijina slika s lijeve strane.
3.8.2. Maronitski obred

Maronitsku crkvu sainjavaju krani posebnoga obreda koji se povezuje uz osobu
sirijskog monaha Ivana Morona (Mar Marun) koji nam je poznat iz spisa sv. Ivana
Zlatoustoga prognanog iz Carigrada 404. godine. Sirski krani koji su gravitirali samostanu
spomenutog Marona prihvatili su kalcedonsko nauavanje i zbog toga bili nemilosrdno
proganjani od monofizita. Zbog tih progonstava maroniti su u 8. st. prebjegli iz Sirije u
Libanon i na Cipar. Tu su se zadrali do dana dananjega trpei neizrecivo velike progone,
najprije od monofizita, a kasnije od muslimana. Jedina su istona kranska Crkva
sjedinjena s Rimom.
U liturgiji upotrebljavaju sirski i arapski jezik. Liturgija im je kroz povijest bila pod
razliitim utjecajima, posebno pod latinskim, zbog jedinstva s Rimom. To se osjea i u
liturgiji. U povijesti su imali nekoliko desetaka anafora od kojih se sauvalo samo deset a u
redovitoj je uporabi samo jedna i to dobrano latinizirana. Anafore koje su sauvane u
njihovim misalima zajednike su sa zapadno sirskim anaforama. Poetak misnog slavlja u
stvari su razliite varijacije jutrenje slube (matutinum) u asoslovu. U slavljenju
sakramenata koristi se mnotvo znakova kria, obavezno kaenje i esto pomazivanje
uljem. Puko je pjevanje obogaeno razliitim liturgijskim tekstovima i skladbama.
3.8.3. Bizantski obred
Postanak, razvitak i utjecaj bizantskog obreda na ostale kranske obrede tijesno je
povezan s razvojem i ulogom koju je imao Carigrad. Taj je carski grad osnovan 330. g. i u
poetku je bio ovisan o Herakleji. Zbog vanosti politikog sredita i crkvenih sabora koji
su u tom okruju odrani 381. i 451. g. Carigrad e postati najvanije kransko sredite
Istoka i zbog toga je prozvan drugi Rim.
Bizantska je liturgija u svojim poecima pod velikim utjecajem Antiohije. Dovoljno je
spomenuti da su otuda doli mnogi carigradski biskupi (npr. sv. Ivan Zlatousti, Nestorije ...),
zatim da su glasoviti sastavljai liturgijskih tekstova za potrebe bizantskog obreda bili Sirci:
iril Jeruzalemski, sv. Ivan Damaanski, sv. Andrija Kretski, Roman Melod (Slatkopojac)
i mnogi drugi. Oni su u proznom i poetskom obliku izraavali teologiju spasenja veoma
esto nadahnutu na svetim mjestima u Palestini, osobito u Jeruzalemu.
Bitna su obiljeja bizantske liturgije: izrazita produhovljenost pod utjecajem monake
askeze i drugih molitvenih kola, razraeno teoloko doumljivanje, estetsko bogatstvo
liturgijskih kretnja i liturgijskog pjevanja gdje redovito sudjeluju svi vjernici i itavo
vrijeme. Poznat je bogato izraen i redovito umjetniki dotjeran ikonostas koji skriva
kranska otajstva za vrijeme liturgijskog slavlja. Prisutan je obilato simbolizam svjetla,
raskoni ceremononijal obreda i kretnja esto prenesenih s kraljevskog dvora.
U povijesnom razvoju bizantskog obreda vanu je ulogu odigrao ikonoklazam, pokret
u 8. st. koji je zabranjivao tovanje svetih slika i uporno ih udaljavao iz crkava i unitavao.
Taj je pokret nanio velike tete normalnom razvoju kranske liturgije u Carigradu i njemu
pripadajuim krajevima.
Kasnije e ratniki pohodi muslimanskih osvajaa takoer ostaviti traga na
bizantskom obredu. Danas ovom obredu pripada oko 200 milijuna krana: Rusija,
Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, Grka, Cipar, Bugarska, Kreta, Rumunjska, Srbija i Crna
Gora, Makedonija, istoni krani u Jeruzalemu, Letoniji, Estoniji, Maarskoj, Finskoj,
krani istonih obreda u Hrvatskoj i BiH, USA, Australiji, Zapadnoj Europi ...
Liturgijske knjige u bizantskom obredu:
1. TIPIK - sadri praktine propise o sadraju i nainu obavljanja bogosluja, izboru
pjesama, ponaanju u crkvi, postovima, nainu ivota i pravilima ponaanja monaha,
liturgijski kalendar.
2. SLUEBNIK (Jeratikon, Liturgikon) - knjiga za sveenika i akona, sadri tri
euharistijske molitve i obrasce za obrede koje obavlja prezbiter i akon.
3. EUHOLOGIJ - obrasci liturgijskih molitava i obredi blagoslivljanja.
4. OKTOIH (gr. okt hos = osam glasova) - knjiga namijenjena pjevaima i
rasporeena prema osam dana u tjednu koji se ponavaljaju kroz godinu. Tzv. mali oktoih
sadri tekstove i napjeve za nedjelje, a veliki oktoih za sedam dana svakoga tjedna u nizu
od osam sedmica po osam glasova.
5. HOROLOGIJ - asoslov koji sadri molitve za sedam dnevnih asova. Dijelovi
asolova koji se izdaju i kao posebna knjiga:
- pentekostarij - tekstovi za slubu nedjelja od Uskrsa do Duhova;
- triod - tekstovi za lsubu velike etrdesetnice koja zapoinje trima predkorizmenim
nedjeljama.;
- psaltir - sadri 150 svetopisamskih psalama razdijeljenih u 20 odsjeka prilagoenih
liturgijskoj uporabi.
6. MINEJ (mjesenik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu, poevi od 1. rujna, u
12 svezaka;
7. Svetopisamske itanke:
- Apostol - sadri odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica razdijeljenih
prema itanjima na misnom bogosluju;
- Evanelistar - evaneoski odlomci poredani po redu itanja tijekom liturgijske
godine.
8. ARHIJEREJSKI INOVNIK - Sadri obrasce i uputstva biskupima za obrede koji
su njima pridrani, kao to su: posveenje itaa, pjevaa i podakona; rukopoloenje
akona i prezbitera. Odgovara naem pontifikalu.
3.8.4.
Armenski obred
Armenska crkva je veoma drevnog podrijetla. Gaje predaju da su spostoli (Juda Tadej
i Bartolomej) bili navjestitelji evanelja u Armeniji. Prema pouzdanim povijesnim
podacima kransku je zajednicu u Armeniji prvi organizirao sv. Grgur Prosvjetitelj
koncem 3. st. uglavnom od krana koji su pristigli iz Cezareje i Kapadocije. Godine 295.
kranstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kranstvo dravnom religijom pa
je to prva kranska drava na svijetu. Crkva je jo neko vrijeme ostala povezana s
matinom Crkvom u Cezareji Kapadocijskoj. Od 384. g. Armenska je crkva nezavisna.
Nakon crkvenog sabora Armenske crkve odranog 506. g. u Dvinu, u toj je crkvenoj
pokrajini slubeno prihvaeno monofizistvo to je znailo odvajanje od Carigrada i
povezivanje s koptima i sirskim monofizitima.
Povijest je armenskih krana obilato zalivena muenikom krvlju to je nekoliko puta
u povijesti graniilo s potpunim genocidom od strane Turaka. Posljedice se osjeaju do dana
dananjega. Danas je samostalna drava na prostoru oko 30.000 km2 i oko 3 milijuna
stanovnika, glavni grad Erevan (oko 700.000). U Iranu ima oko 150.000, u dijaspori oko
700.000. Crkva se slubeno zove Armenska apostolska Crkva i ima dva katolikata i dva
patrijarhata. Katolikos Emijadzina priznat je kao vrhovni poglavar ove Crkve.
Na stvaranje armenske liturgije velik je utjecaj imala bizantska liturgija. Postoje i neki
vlastiti elementi i utjecaji drugih obreda, kao npr. antiohijskog, rimskog ... Sauvani su neki
drevni spomenici pisani pismom koje je slino glagoljici. Crkvene su graevine
velianstvene i veoma ozbiljnog stila. Veoma je bogata liturgijska odjea, liturgijske
obredne kretnje i pjevanje. Neobina je posebnost armenske liturgije da se u kale za
euharistijsku rtvu lijeva samo vino bez mijeanja s vodom, euharistijski je kruh beskvasan,
a svetkovina Krtenja Gospodinova i Boi slave se isti dan kao to je to bio obiaj u nekim
drevnim liturgijama.
3.8.5. Perzijski (kaldejski) obred
irenje kranstva u krajeve koji se dre ovoga obreda pripisuje se sv. Tomi Apostolu.
Radi se o Mezopotamiji i Indiji. Poetak kranstva u tim krajevima obavijen je tamom
nepostojanja povijesnih dokumenata. Vjerojatno ih treba povezati uz hebrejske kolonije u
Babilonu. Vanu ulogu u razvoju kranskih obiaja i liturgijske prakse ovoga obreda
odigrala je injenica su ti krani od poetka ivjeli izvan granica Rimskog carstva i zbog
toga su se razvijali puno drukije od ostalih kranskih Crkava. Spomenimo da polovicom
3. st. izvan granica Rimskog carstva na teritoriju oko Eufrata i Tigrisa postoji oko 20
kranskih biskupija. Euzebije Cezarejski navodi da je na saboru u Niceji 325. g. bio ak i
jedan biskup iz Perzije i Velike Indije.
U prvih pet stoljea ova je Crkva odravala neke veze s antiohijskom Crkvom.
Proivljavali su velike progone Perzijanaca a zbog slabih veza s ostalim kranima
udaljavali su se i stvarali neke posebnosti koje su ih dovele do stvaranja potpuno nezavisne
crkvene organizacije. Poevi od 410. g. odrano je nekoliko pokrajinskih sabora a kao
rezultat toga nastala je samostalna Crkva s biskupima i primasom koji je dobio naziv
katolikos i postao vrhovni patrijarh perzijske Crkve.
U povijesti ove Crkve je bilo i nekoliko raskolnikih shizma od kojih je najpoznatije
nestorijevstvo koje je odbacivalo formulaciju Kalcedonskog sabora o hipostatskom
jedinstvu dviju naravi u jednoj Kristovoj osobi. Najee ih nazivaju jednostavno
nestorijanci ili asirski krani, iako oni sebe radije nazivaju istoni krani, meihaje (tj.
Mesijini sljedbenici), ili nazareni. Nazivi kaldejski krani i malabarski krani
odnosi se nestorijance koji su se sjedinili s Katolikom crkvom a slue se antiohijskim ili
istonosirijskim obredom.
Perzijski se obred razvijao samostalno bez jaih komunikacija s ostalim kranskim
Crkvama, osim nekih utjecaja iz Antiohije. Zbog toga su u njemu sadrani najdrevniji
elementi antiohijskog obreda i uope najdrevniji elementi kranske liturgije. Najstariji
primjerak anafore Addai i Mari uope nema posvetnog obrasca. Strunjaci se spore da li je
to izvorno bilo tako ili je posljedica kasnijih zloporaba.
U njihovim je crkvama svetite odijeljeno od ostalog prostora u crkvi s kojim se
komunikacija odvija kroz jedna sveta vrata. Liturgijski su napjevi bogati, svi liturgijski
obrasci razraeni u starodrevnom semitskom duhu.
Danas je broj pripadnika ovoga obreda vrlo malen, oko 75.000. Od toga oko 20.000 u
Iraku, oko 10.000 u Siriji, oko 2.000 u Indiji i oko 20.000 u Americi. Sjedite im je u San
Francisku gdje stoluje njihov katolikos.
3.8.6. Koptski obred

Ime dolazi od grke rijei aegiptos = Egipanin koji u arapskom zvui al-gupt,
otuda kopt. Koptima nazivamo egipatske krane koji se slue koptskim jezikom u
podruju Aleksandrije. Ta je Crkva apostolskom podrijetla. U poetku su koristili grki
jezik u bogosluju. Pripadala su im slavna imena, kao npr: Sv. Atanazije, Sv. iril
Aleksandrijski, Sv. Antun Pustinjak i mnogi drugi.
Kristoloke borbe u 5. st. podijelile su egipatske krane: kopti, monofiziti i melkiti,
prihvatili kraljevu kalcedonsku definiciju. Melkiti su zadrali grki jezik u liturgiji, a
kopti su preveli liturgiju na svoj jezik. Kasnije su upotrebljavali i arapski jezik. I u koptskim
je crkvama svetite odijeljeno od ostalih dijelova crkvene graevine u kojoj su odreeni
posebni odjelci za plemie, za mukarce, za ene. Skoro redovito upotrebljavaju anaforu sv.
Bazilija koja nije identina s bizantskom istoga naziva. U posebnosti koptskog obreda
moemo ubrojiti pomalo neobian oblik pokornikog bogosluja s tipinim kaenjem koje
je sastavni dio toga sakramenta.
Koptsko-ortodoksna Crkva ima oko 6 milijuna vjernika u 28 biskupija u Egiptu a
postoje i manje skupine u Sudanu, Ugandi, Jordanu i Palestini. Na elu je aleksandrijski
patrijarh koji stoluje u Kairu. Krani su zapostavljeni u usporedbi s muslimanima, ali
prednjae u kolstvu, karitasu i izdavakoj djelatnosti. Najtiraniji i najpoznatiji asopisi
(kao npr. Al-Ahram) su u rukama krana. Kopt je i nedavni tajnik OUN Butros Butros
Galli.
3.8.7. Etiopski obred
Etiopija je veim dijelom kranska zemlja i ponosi se injenicom da je jedna od
najstarijih Crkava na svijetu, da je jedna od prvih prihvatila kranstvo i, unato tekim
prilikama, u njemu ustrajala do danas. Prema predaji, prvi su navjestitelji Evanelja u
Etiopiji bili apostoli Matej i Bartolomej. Druga predaja tvrdi da je prvi apostol Etiopije bio
eunuh etiopske kraljice Kandake, koji je, prema Djelima apostolskim, hodoastio u
Jeruzalem te se vraao kui, a na putu ga je pokrstio akon Filip(Dj 8,26-30). Prema
povijesnim svjedoanstvima, kranstvo su u Etiopiju donijeli monasi iz Aleksandrije u 4.
stoljeu. Jurizdikcijski su ovisili o Aleksandriji sve do 1951. g. odkada su neovisni. Sjedite
je u Adis Abebi. Struktura je Crkve u biti monakog karaktera, a ukljuuje 11 biskupija u
Etiopiji i jednu u Jeruzalemu. Vjernika ima oko 12 milijuna.
Zbog muslimanskih progona i pritisaka, nisu sauvani stari liturgijski rukopisi pa je
teko pratiti nastanak i razvoj etiopskog obreda. Prema onome to je ostalo do danas, vide se
utjecaji koptske i antiohijske litrugije koji su dolazili preko putujuih monaha. Za razliku od
ostalih kranskih Crkava, Etiopljani obilato upotrebljavaju apokrifne spise, posebno judeokranskog porijekla.
Specifinosti etiopskog crkvenog graditeljstva predstavljaju okrugle graevine s
oltarom u sredini. Oko sredinje prostorije je veranda gdje stoji narod i kroz prozore moe
promatrati obred i sluati pjevanje i molitve. Pjevanje je obilato praeno ianim
instrumentima i plesnim pokretima. Liturgijski jezik se zove geez to je staro egipatski
jezik. Slui se najee Anaforom dvanaestorice apostola, to je, ustvari, Hipolitova
anafora s neznatnim izmjenama. Osim te anafore, postoji jo petnaestak drugih anafora.
3.9.
Pregled zapadnih obreda
-------------------------------------------------Rimska grupa
-------------------------------------------------1. Rimski obred
2. Afriki obred
3. Ambrozijanski obred
4. Zagrebaki obred (?)
-------------------------------------------------Nerimska grupa
-------------------------------------------------5. Keltski obred
6. Galski obred
7. Mozarapski (hispanski) obred
-------------------------------------------------- -------------------------------------------------3.10. Rimski obred

Rimski obred (dalje: RO) je najraireniji i najutjecajniji obred na Zapadu. Poeci i prvi
razvoj toga obreda jo nije u potpunosti osvijetljen ali, prema onome to su istraivai do
sada utvrdili, moe se rekonstruirati glavni kostur zaetaka ovoga obreda i njegov kasniji
razvoj. Moramo uzeti u obzir da je u Rimu, kao i u ostalim kranskim zajednicama toga
razdoblja, u poetku vladalo pravilo liturgijske improvizacije na temelju ive predaje. To je
jedan od bitnih uzroka stvaranja razliitih obreda u kojima je kulturoloka odlika pojedinih
naroda davala svoj peat kranskim liturgijskim formulacijama i liturgijskim kretnjama.
Rim e postati sredite zapadnog tipa kranske liturgije koji e se razlikovati od svih
istonih liturgija.
3.10.1. Najstariji opisi
Najstariji opis euharistijskog bogosluja u Rimu nalazi se u Prvoj apologiji sv. Justina,
muenika, napisan oko 155. godine.72 Uz tu je tvrdnju potrebno istaknuti da navedeni opis
misnog slavlja u Rimu odraava openitu shemu euharistijskog slavlja koju su krani toga
vremena prakticirali i na drugim mjestima.
Slijedei vaan dokument o korijenima i nastanku Rimskog obreda nalazimo u djelu
Apostolska predaja Hipolita Rimskoga napisano oko 220. godine. 73 To nam je djelo
inae vano za povijest kranske liturgije jer je to najstariji izvor koji donosi gotove
liturgijske obrasce a ne samo opise ili parafraze. Djelo je izvorno pisano grkim jezikom a
sauvan je samo prijevod na nekoliko razliitih jezika meu kojima je najpoznatiji latinski
prijevod. Uz euharistijsku molitvu (anaforu, kanon), Hipolit donosi i druge obrede kao npr.
posveenje biskupa, prezbitera i akona, postavljanje u slubu udovica, itaa, djevica i
podakona, ketekumenat, krtenje i potvrdu, propise o postu, agapama i vremenski raspored
dnevne molitve.
72
73
Tekst u prijevodu vidi na str. 34.

Prijevod teksta koji nas zanima donosimo na str. 35 i 36.
Tako iz Hipolitova djela doznajemo da je katekumenat trajao tri godine, krtavalo se u

Uskrsnoj noi, ve su prisutni obredi egzorcizama, duhanja, polaganja ruku, zaklinjanja,
mazanja uljem, posvete vode za krtavanje. Krtenje se obavljalo uz ispovijedanje triju
lanaka vjeroispovijesti sloene u obliku pitanja i odgovora.
3.10.2 Prijelaz s grkoga na latinski liturgijski jezik
Kad je u Rimu liturgijska praksa dola do toga da moemo govoriti o nastanku jedne
liturgijske forme koja se uvelike razlikuje od prethodne epohe, moemo govoriti o prvoj
liturgijskoj obnovi. injenica koja je na vani obiljeila prvu razdvojnicu izmeu dviju
liturgijskih epoha u Rimu jest prijelaz od grkoga na latinski liturgijski jezik. To se odvijalo
sigurno kroz nekoliko godina. Potvrdu toj tvrdnji nalazimo u dva pismena svjedoanstva.
Rimski pisac Marius Victorinus u jednome svome pismu na latinskom jeziku 360. g. citira
dio rimskoga kanona na grkom jeziku.74 To je siguran znak da se u to vrijeme rimski kanon
molio grkim jezikom kako je bilo i u Hipolitovo vrijeme. Meutim, dvadesetak godina
kasnije, toije 382. godine, drugi rimski spis tzv. Ambrosiaster (Pseudoaugustinus) citira
Rimski kanon na latinskom jeziku. 75 Nekako u isto vrijeme nalazimo neke dijelova
euharistijske molitve i u spisu sv. Ambrozija De Sacramentis (4, 6, 27) koji su identini
kasnijim tekstovima u Rimskom kanonu.
Taj prijelaz s grkoga liturgijskog jezika na latinski u Rimu, dogodio se u vrijeme pape
Damasa (366.-384.), oko 380. godine. Inae, papa Damas dobro uoava drutveno-kulturne
promjene u Rimu i nastoji tim promjenama prilagoditi i crkveni ivot. Poznato je njegovo
zauzimanje za Jeronimov prijevod Svetoga pisma s hebrejskoga izvornika na latinski jezik.
Povjesniari se jo uvijek spore o tome da li je Rimski kanon prijevod grkoga
predloka ili je izvorna tvorevina. Teko je zastupati sigurnu tvrdnju u tom pitanju jer
nedostaju povijesna svjedoanstva. U svakom sluaju, u to je vrijeme ve bila ustaljena
struktura euharistijskih molitava pa je teko zakljuiti koliko je bio prijevod a koliko nova
molitva. K toj nejasnoi neki povjesniari liturgije upozoravaju na neke izraze u rimskom
kanonu koji su tipino izrazi sv. Ambrozija. Npr. oblatio rationabilis = duhovni prinos. Uz
to, najstarije svjedoanstvo za na latinski kanon nalazimo u Milanu pa neki su skloni
tvrdnji da je tvorac Rimskoga kanona Ambrozije a Damasova bi zasluga bila u tome to je
to prihvatio u Rimu i svojim ugledom pomogao irenju i utjecaju na Zapadu. Neki su, pak,
polazei od injenice da latinski teoloki jezik nije poeo ni u Rimu ni u Milanu nego u
Sjevernoj Africi (osobito u Kartagi), skloni pretpostavci da bi i latinski kanon poeo u tim
rimskim provincijama.
Bilo kako bilo, prijelaz s grkoga na latinski jezik u Rimskoj crkvi predstavlja odraz
prilagodbe promijenjenoj situaciji Crkve koja ve nije upotrebljavala grki jezik kao svoj
74
Usp. PL 8, 1094 B.
75
Usp. CSEL 50, 268.
govorni jezik. Tim zahvatom su ostali na liniji sv. Pavla koji je opominjui Korinane da
molitva mora biti razumljiva, pisao:
Moram moliti u Duhu, ali molit u i umom ... Jer ako ti u Duhu (tj. u ushienju i
nerazumljivim jezikom) govori svoju zahvalnu molitvu, kako e neupueni rei Amen na
tvoju molitvu? On ne zna nita to ti govori! Ti moe rei lijepu zahvalnicu, ali to drugoga
ne izgrauje (1 Kor 14,16-17).
Usputno napominjemo da je zadnji ostatak uporabe grkoga jezika u rimskoj liturgiji

sauvan u Gelazijevu sakramentaru koncem 5. st. Taj sakramentar propisuje da akon u
obredu krtenja pita vjernike da li ele ispovjediti vjeru grkim ili latinskim jezikom.
3.10.3 Stvaranje liturgijskih obrazaca i zbirka
S pojavom Hipolitove Apostolske predaje poinje vrijeme unaprijed pripremljenih
liturgijskih obrazaca koji e se s vremenom poeti skupljati u posebne zbirke obrazaca koji
se u poetku nazivaju libelli precum a kasnije libri sacramentorum. Time poinje proces
fiksiranja, ustaljivanja liturgijskih obrazaca i molitava. Slian ambijent odraavaju i odluke
afrikih crkvenih sabora koji zabranjuju uvoenje novih molitvenih obrazaca koji prethodno
nisu pregledala braa koja su bolje u to upuena. Neki od tih afrikih sabora odreuju da
se svi moraju sluiti euholokim obrascima koje su odobrili crkveni sabori ili se nalaze u
zbirkama koje su pripremila ta upuenija braa. Te zbirke liturgijskih molitvenih obrazaca
nisu same po sebi stvarale liturgijsku reformu nego su posljedica te reforme i znak prestanka
prvotnog slobodnog stvaralatva i poetka ustaljenih obrazaca.
Trojica papa: Leon (440.-461.), Gelazije (492.-496.) i Grgur Veliki (590.-604.)
predstavljaju trojicu korifeja RO. Oni su pomalo izgraivali liturgiju Rimske crkve na
temeljima stare batine i u ambijentu novonastaloga latinskog kulturnog ozraja. To se
najvie odraava u novim liturgijskim obrascima na kojima se oituje rimska racionalnost,
kratkoa i jasnoa. Oni su stvarali zbirke liturgijskih obrazaca koje su nam dragocjeni izvori
za prouavanje nastanka i razvoja pojedinih obreda unutar kranstva posebno RO. Ukratko
ih predstavljamo:
Leonov sakramentar (Sacramentarium Veronense) - Ova liturgijska knjiga
pronaena u kaptolskoj knjinici u Veroni esto se naziva Leonov sakramentar a stvarno i
nije sakramentar u pravom smislu te rijei (tj. zbirka obrazaca za misu i sakramente) nego je
to zbirka molitvenih tekstova koje je nepoznati prepisiva prepisao u 6. stoljeu. Ona nikada
nije sluila kao knjiga za oltar iz koje se izravno molilo nego je to bila privatna zbirka vie
liturgijskih knjiica, libelli precum. Nama je dragocjena jer su u njoj sauvane neke
drevne molitve, ak iz 4. stoljea. Knjiga je rasporeena prema tijeku graanske godine.
Gelazijev sakramentar - Sauvan je u samo jednom primjerku u Vatikanskoj
knjinici i to kao prijepis starijeg kodeksa koji se izgubio. Knjiga je pravi sakramentar koji
se koristio za misu, krtenje, pokoru ... Dvije verzije ovoga sakramentara navode se kao
Gelasianus Vetus (GeV), i Gelasianus saeculi VIII (Ge VIII).
Podijeljen je u tri knjige: Prva sadri misne obrasce za doae, Boi, korizmu i
vazmeno vrijeme te obrede reenja, katekumenata, krtenja, pokore, posvete crkve,
posvete djevica. Druga knjiga sadri misne molite o spomendanu svetaca i obrasce za
nedjelje doaa. Trea sadri orationes et preces cum canone per dominicis diebus
(=molitve i pronje s kanonom za nedjelje).
Grgurov sakramentar - I on ima dvije verzije: 1. Hadrijanov (prema papi Hadrijanu
koji je primjerak ovoga sakramentara poslao franakom caru Karlu Velikom) koji sadri
obrasce za papinsku liturgiju u Rimu; 2. Padovanski nastao za potrebe crkava izvan Rima.
Antifonal (Antiphonarium, Antiphonarius) - je liturgijska knjiga namijenjena rimskim
crkvenim pjevaima, tzv. schola cantorum. Redovito je donosila promjenjive dijelove
mise odreene za pjevanje: Introitus s odgovarajuim psalmom, Graduale i responzorij,
Tractus, Aleluja sa svojim retkom, Offertorium i Communio s odgovarajuim psalmima.
Kapitular - je knjiga u kojoj su bili popisi svetopisamskih itanja s naznakom
blagdana, naziva knjige Svetoga pisma, poetka i zavretka itanja.76 Katkad su naznake za
itanja pojedinih blagdana stavljane na rubove Biblije kao marginalne biljeke s naznakama
incipit i explicit.
Lekcionar - je knjiga koja donosi cjelovite svetopisamske tekstove koji su se itali u
liturgiji. Prema sadraju su nazivani: Epistolare, Evangelistare, Epistolae cum evangeliis,
Liber lectionum, Liber comicus.
Ordines - su liturgijske knjige koje sadravaju opis i upute za odvijanje obreda te
redoslijed kretnja. Mi bismo danas rekli: neka vrsta ceremonijala.
Ordines Romani je najstarija zbirka obreda Rimske crkve. Potjeu iz 7. i 8. stoljea.
Knjiga je nastala tako da je neki potovalac rimske liturgije jednostavno zapisao ono to je
gledao za vrijeme papinske liturgije. Glasoviti je liturgiar Andrieu priredio izdanje 50 tih
redova - Ordines Romani = OR.
76
Npr. Die X mensis Maii. Natale sci Gordiani. Scd (=secundum) Math. cap. X,34-42. Nolite arbitrari quia veni
pacem usque Amen dico vobis non perdet mercedem suam.
3.10.4. Obiljeja Rimskog obreda

Rimski obred obiljeava nekoliko posebnosti po kojima se razlikuje od ostalih obreda
unutar kranstva. Najuoljivija posebnost RO jest latinski jezik. Meutim, specifina
obiljeja se ne iscrpljuju samo na jeziku. Liturgijski obrasci odraavaju poseban duh kojim
su proeti, duh koji mu donosi neke prednosti ali i neke nedostatke u odnosu na istone
kranske obrede.
U prednosti Rimskog obreda ubrajamo: kratkoa i jasnoa molitvenih izriaja,
teoloka preciznost, zajedniarsko-objektivno obiljeje (tj. izraava osjeaje itave
bogoslune zajednice), razumska trijeznost, suzdranost prema subjektivnim uvstvima i
sentimentalnosti, smisao za strog stil i dostojanstven nastup. To emo najbolje pokazati na
shematskom prikazu strukture jedne uskrsne zborne molitve RO:
ZAZIV: Deus,
qui
hodierna
die
per
Unigenitum tuum
aeternitatis nobis aditum
devicta morte reserasti,
MOLBA: vota nostra,
quae praeveniendo adspiras,
etiam adiuvando prosequere.
DOKSOLOGIJA : Per Dominum
nostrum
Jesum Christum ...
Boe,
ti si na dananji dan po svome
Jedinoroencu koji je nama,
svladavi smrt, opet otvorio
pristup vjenosti
daj da nae molitve
na ije si nas prinoenje
potaknuo
budu i dalje praene tvojom
pomou
Po Gospodinu naemu Isusu Kristu
...
Istraivai uoavaju i nedostatke u liturgijskim obrascima ovoga obreda: obraajui se

prvenstveno razumu, rimske molitve kao da ne diraju matu i osjeaje vjernika; oblik
govora po pravilima rimske retorike i drevnog latinskog jezika izdie se visoko iznad
svakidanjeg govora pa je prosjenim vjernicima redovito nedohvatljiv; molitvene obrasce
RO nije dovoljno proeo biblijski govor kao to je to kod crkvenih otaca, npr. Augustina i
Ambrozija.
Ne treba biti previe dovitljiv da zakljuimo kako prosjean rimski kranin 4. i 5.
stoljea, nije mogao lako shvatiti i posvojiti izriaj misnih molitava. Za krane kasnijeg
razdoblja to vrijedi jo i u viem stupnju. Upotrijebljeni izrazi nisu bili u svakidanjem
govoru, a esto su bili u sebi vieznani. Kratkoa govora i njegova vezanost uz retoriku
formu samo su pojaavali nerazumljivost.
3.11. Pregled ostalih zapadnih obreda

3.11.1. Afriki obred
Ovaj se obred prakticirao na podruju sjeverne Afrike iskljuujui Egipat i Etiopiju.
Sve do prodora muslimana, na tom je podruju cvjetalo veoma ivotno kranstvo koje je
iznjedrilo velike teologe poput Tertulijana, Ciprijana, Augustina, Optata Milevitanskog ... U
prva je tri stoljea u Rimu prevladavao grki liturgijski jezik uvjetovan politikim,
kulturnim i trgovakim obiajima u Rimu. Afrika je ve koncem 2. st. imala razraenu
latinsku terminologiju. Sm je Tertulijan stvorio preko 800 novih kranskih termina.
Afrika je liturgija ve u to vrijeme, dakle itavo stoljee prije Rima, imala latinski jezik. U
tom je ozraju sv. Augustin mogao rei da krani habent enim linguam suam qua utantur...
Melius ergo de ore christiano ritus loquendi ecclesiasticus procedit. 77
Sauvano je veoma malo liturgijskih obrazaca koji su upotrebljavani u ovom obredu.
Povjesniari liturgije prepoznaju neke liturgijske tekstove u ostacima galske i mozarapske
liturgije iako to nije sasvim sigurno. S velikom se vjerojatnou utvrdilo afriko porijeklo
zbirke Collectae psalmorum koja potjee iz 5. stoljea.
Inae, liturgijski se tekstovi afrikih crkava spominju na afrikim pokrajinskim
crkvenim saborima u 4. i 5. stoljeu. Ti su sabori ispravljali i odobravali liturgijske zbirke
tzv. libellos. Genadije oko 475. g. spominje da je tvorac jednoga sakramentara biskup
Voconius.
3.11.2. Ambrozijanski obred
U sjevernoj je Italiji bio veoma plodan crkveni ivot oko glasovitih sredita: Akvileja,
Ravena i Milano. Do danas je sauvana samo posebna milanska liturgija poznatija pod
nazivom ambrozijanski obred. Ordo Romanus XIX koncem 8. st. milansku liturgiju
naziva ambrozijanska i to je najstarije svjedoanstvo koje postanak toga obreda povezuje
sa sv. Ambrozijem. 78 Tvrdnja da je Ambrozije tvorac cjelokupnog milanskog obreda
pojavila se tek u 8. stoljeu, ali se ve iz njegovih spisa vidi da su ve polovicom 4. st.
postojale razlike izmeu milanske i rimske liturgije: raunanje datuma Pashe, poljubac mira
prije anafore, te, prema nekima, promljenjiva anafora galsko-mozarapskog tipa. injenica je
takoer da je Milano imao desetak biskupa prije Ambrozija i dugu liturgijsku tradiciju, a
navedene razlike izmeu rimske i milanske prakse vjerojatno su posljedica utjecaja Istoka
na milansko bogosluje.
Sm Ambrozije o tome pie: Nama je poznato da Rimska crkva nema taj obiaj
(pranja nogu, moja opaska). Inae u svemu slijedimo njezin uzor i primjer. Ipak ona ne
77
78
Enarratio in Ps 93,3
O Ambrozijevu ivotu, naobrazbi i teolokim djelima opirnije vidi: SVETI AMBROZIJE, Otajstva i tajne. Preveo,
napisao uvod i biljeke Marijan Mandac. Izd. Sluba Boja, Makarska, 1986.
pozna obiaj da se peru noge. Moda je - pripazi!- to izostavila radi velikoga mnotva
krtenika. Ima ih, meutim, koji to nastoje ispriati. Kau da to ne treba initi u otajstvu kod krtenja ve da noge treba prati kao gostu. Ali jedno je poniznost, drugo posveenje.
Uostalom, pouj da je rije o otajstvu i posveenju. Veli: Ako ti ne operem noge, sa mnom
nema dijela (Iv 13,8). To ne govorim da bih druge krivio ve da opravdam svoje dunosti.
U svemu elim nasljedovati Rimsku crkvu. Ali ipak i mi imamo ljudsku pamet. Stoga
ispravnije uvamo to se drugdje tonije uva. 79 Veliki branitelj ovoga obreda na
Tridentskom saboru i poslije njega bijae sv. Karlo Boromejski koji je 1575. g. uspio dobiti
od Pape trajno odobrenje ovoga obreda. Danas tome obredu pripada Milano i jo 55 upa u
biskupijama Bergamo, Lugano i Novara.
Posebnosti ovoga obreda: psalmi su prema Itali a ne prema Vulgati; veernja ima
svoje lucernare (tj. liturgijsko paljenje svijee); psalmi na Veernjoj imaju svoje zakljune
molitve, tzv. collectae psalmorum; krtenje se obavlja uranjanjem; kod priesti vjernik
odgovara Amen; doae ima 6 nedjelja; korizma poinje 1. korizmenom nedjeljom;
korizmeni su petci aliturgijski ...
3.11.3. Zagrebaki obred
Od osnutka zagrebake biskupije 1094. g. uveden je i obred koji se u nekim
dokumentima naziva ritus Goricensis. Ta se liturgija prakticirala u crkvama zagrebake
biskupije sve do zabrane nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca 1788. godine. Danas liturgiari
nisu sloni da se radi o tolikoj posebnosti ovoga obreda da se promatra kao zaseban obred.
Porijeklo, osobine i liturgijske kodekse ovoga obreda posebno je, na temelju
liturgijskih kodeksa, prouavao dr. Dragutin Kniewald i o tome pisao u svome kapitalnom
djelu Liturgika (Zagreb, 1937, 337-372) i u nekoliko nastavaka u Katolikom listu
1940-1941. 80 Istaknuta je uloga biskupa bl. Augustina Kaotia koji je proveo neke
redakcije u ve postojeem obredu zagrebake metropolitanske crkve prema tradiciji
dominikanskog reda iz koga je Kaoti potekao. Takoer tu je istaknut i obiaj pjevanja u
pojedinim vremenima liturgijske godine to je zabiljeeno u nekoliko izdanja pjesmarice
Citara octocorda, prvo izdanje 1701. u Beu. Tu je zabiljeen obiaj da se za vrijeme mise
pjevaju narodne popijevke koje su u sadraju prvog izdanja Citare naznaene u odsjeku:
Kojasze Hervaczkem Jesikom pri Szvete Messe popevati mogu. Neki dananji liturgiari
smatraju da se ne moe govoriti o posebnom obredu nego o obredniku prilagoenu
ondanjem obiaju dominikanskog reda kome je pripadao biskup Augustin Kaoti.
3.11.4. Keltski obred

79
De Sacramentis, III,5; Hrvatski prijevod preuzet iz izdanja: OTAJSTVA I TAJNE, str.169.
80
O Zagrebakom su obredu jo prije poneto pisali I.K. Tkali (Katoliki list 1881, 1882 i 1895.) i Janko Barl
(Sv. Cecilija 1913, 23; 1915,22; 1919,78).
Kranska liturgija na prostoru dananje Irske, kotske, u dijelu pokrajine Bretanje te

u nekim monakim samostanima u vicarskoj (St. Gallen), Italiji (Bobbio), Francuskoj
(Lexeuil) i Njemakoj od 6. do 9. st. nosi obiljeja razliita od Rimskog obreda s nekim
slinostima s galskom i mozarapskom liturgijom. U emu su se konkretno razlikovali od
Rimskog obreda danas je teko utvrditi zbog nedostatka liturgijskih dokumenata iz toga
razdoblja. Sauvane su, naime, samo dvije liturgijske knjige u kojima zasigurno nije
sauvano sve blago ovoga obreda. Spomenuta dva izvora su: Antifonar iz Bangora (zbirka
kantika, himana, molitava i antifona za asoslov nastao oko 680. g. a pronaen u samostanu
Bobbio u Italiji i Misal Stowe s nastao na prijelazu iz 8. u 9. stoljee.
Tu su liturgiju gajili irski monasi sv. Kolumbana koji su u to vrijeme misionarili po
europskom kopnu. Jedan rukopis iz 7. st. svjedoi o ovom obredu: Britanes toto mundo
contrarii, moribus romanis inimici, non solum in missa, sed in tonsura etiam. Slino ih
optuuje i sabor 623. g. u mjestu Maon: Quoad a coeterorum ritu ac norma desciscerent,
et sacra mysteria sollemnia orationum et collectarum multiplici varietate celebrarent.
3.11.5. Galski obred
Na podruju drevne Galije (velikim dijelom dananja Francuska) razvio se poseban
obred koji se prakticirao na tom prostoru od 6. st. pa sve do vladavine Karla Velikoga koji
je nastojao proiriti Rimski obred u cijeloj svojoj dravi.
Poetak ovoga obreda velikim je dijelom obavijen velom tajne zbog nedostatka
dokumenata koji bi to osvjetljavali. Meu znanstvenicima postoje tri hipoteze o izvoru
galskog obreda:
- Efeka hipoteza - U Lionu, znaajnom sreditu ovoga obreda, stolovahu dva biskupa
iz maloazijskog grada Efeza: Potin i sv. Irenej. Pobornici te hipoteze pretpostavljaju da su
oni donijeli sa sobom obiaje efeke crkve s kojom su trajno ostali u vezi. O tim vezama
svjedoi i crkveni povjesniar Euzebije. Osporavatelji ove hipoteze istiu da je Lion bio vie
naklonjen Rimu nego Efezu to pokazuje i glasovita rasprava o datumu slavljenja Uskrsa
koja se vodila koncem 2. i tijekom 3. stoljea.
- Milanska hipoteza - Koncem 4. i poetkom 5. st. Milano je bio znaajno
administrativno i politiko sredite pa neki iz toga izvlae zakljuak da je bio i izvorite svih
zapadnih nerimskih obreda. Svoje tvrdnje ti istraivai temelje na injenicama da su biskupi
Galije, Hispanije i Sjeverne Italije esto traili upute i pomo od milanskih biskupa.
injenica da se u Milanu dosta dugo zadrao grki liturgijski jezik, tumaio bi porijeklo
istonjakih elemenata u galskom obredu. Tako npr. biskup Auksencije (355.-374.) nije
uope znao latinski jezik, pa je sasvim normalno da je u liturgiju milanske crkve uveo
mnoge elemente istone, grke liturgije.
- Rimska hipoteza - Prema nekim povjesniarima, galski obred je samo stari Rimski
obred prije znaajnijih liturgijskih reforma u 4. stoljeu. Svoju tvrdnju temelje, uglavnom,
na glasovitom pismu pape Inocenta I. upueno 416. g. Decenciju Engulijskom u kome papa
naglaava da su sve crkve na Zapadu poruku Evanelja primile iz Rima. Na temelju toga,
pobornici ove hipoteze pretpostavljaju da je iz Rima primljen i liturgijski obred. Protivnici
ove tvrdnje upozoravaju na jasne istonjake elemente ...
Najprihvatljivija je pretpostavka: Liturgijski utjecaji preko Afrike dolaze u Hispaniju i
junu Galiju. U 4. i 5. st. liturgija se u Rimu ve kodificirala i prestalo je vrijeme
improvizacija. U Hispaniji i Galiji taj se proces odvijao i kasnije. Otuda znaajnije razlike.
Znaajnija su obiljeja glaskoga obreda: euholoki tekstovi koji prethode i slijede iza
rijei ustanovljenja euharistije u misi su raznoliki; obrasci su opirni s naglaenom
dramatinou; obiaj upuivanja poticaja zajednici prije blagoslovih molitava u kojima se
anticipira sadraj; prvi sluaj na Zapadu da se liturgija tumai alegorijski.
Najpoznatije liturgijske knjige galskoga obreda koje su sauvane do danas: Missale
gothicum (konac 7. st.); Missale galicanum vetus (druga polovica 8.st.) i Missale Bobiense
(pisan poetkom 8. stoljea); Lekcionari: Luxeuil (7. st.); Wolfenbuttel (5-6. st.); Wrzburg
(oko 700. g.).
Tekstovi tih liturgijskih knjiga, za razliku od zgusnutih, trijeznih i teoloki dubokih
molitava RO, opirni su, uzvienog govornikog stila s naglaenom dramatinou to inae
daje ton itavoj galskoj liturgiji. Na takav stil utjecali su govori sv. Augustina, sv. Maksima
i sv. Ambrozija koji su se obilato koristili u euholokim tekstovima.
3.11.6. Mozarapski (hispanski) obred
Obred koji se prakticirao na Pirinejskom poluotoku i u junoj Galiji (tzv. Narbonska
oblast u koju spada i marijansko svetite Lourdes) od 6. st. nazivao se mozarapski po
kranima koji su ostali pod vlau Arapa. Poetak se ovoga obreda poklapa s pokrtenjem
Vizigota (koji su se pojavili u tim krajevima 414. g.) koncem 6. stoljea. Glasovita su
sredita ovoga obreda: Toledo, Sevilja i Taragon.
Na formiranje ovoga obreda utjecala je liturgija afrikog i galskog obreda. Veze
afrikih crkava s kranima na Pirinejskom poluotoku potvruju sauvani dokumenti iz
polovice 3. stoljea: dva pisma sv. Ciprijana iz 254. g. iz kojih se vidi prisna povezanost
afrike crke s hispasnkim crkvama, i vijesti o tovanju hispanskoga muenika Fructuosus-a
(+259.) u Africi. Nije na odmet istaknuti da je Kartaki sabor 254. g. u pitanju dvojice
hispanskih biskupa libelatika zauzeo stav suprotan odluci pape Stjepana I. (254.-259). To
pokazuje da je afrika Crkva imala veliki auktoritet u hispanskim Crkavama. Poznato je da
je koncem 4. st. (izmeu 397. i 400. g.) odran crkveni sabor u Toledu.
Godine 711. Arapi su pobijedili Vizigote i zauzeli skoro cijeli Pirinejski poluotok.
Kransko se kraljevstvo suzilo na Asturijsku oblast. Ipak, mozarapski se obred sauvao i
pod arapskom vlau i u malom kranskom kraljevstvu.
Koncem 8. st. pronio se glas da se meu kranima pod Arapima iri novo krivovjerje
(adopcionizam). Zbog toga je papa Hadrijan I. (772.-795.) pismeno opomenuo biskupe
Elipanda i Askarija. Radilo se, u stvari, nespretnim formulacijama koje je biskup Elipand
upotrebljavao u pobijanju nestorijanizma. Zbog nedovoljne teoloke naobrazbe i sm je
upao u krivovjerje koje je u svojoj tvrdoglavosti uporno branio pozivajui se na
mozarapske liturgijske tekstove i svoje predasnike meu kojima je sv. Izidor zauzimao
poasno mjesto. Zbog svega toga, u Rimu poinju sumnjati u pravovjernost cjelokupne
hispanske liturgije. Takav je postupak osobito bio aktualan u vrijeme pape Ivana X. (914.928.) i Aleksandra II. (1061.-1063.).Vrhunac protivljenja dogodio se za pape Grgura VII.
(1073.-1085.) kad je taj obred bio zabranjen. U to se vrijeme toj liturgiji nije pripisivalo
toliko krivovjerje koliko zapreka jedinstvu Crkve koje se htjelo postii jedinstvenom
liturgijom. Istraivai smatraju da se stvarno radilo o politikim ciljevima. Kada je 1058. g.
kralj Alfonz osvajao Toledo, veliku su mu pomo pruili krani (mozarabi) u tom gradu.
Kao nagradu za njihovu pomo, kralj im je, meu ostalim povlasticama, dao i to da mogu i
dalje upotrebljavati svoju liturgiju. Tako je zahvaljujui vjernicima u sedam toledskih upa
sauvan obred koji se po njima naziva mozarapski, iako bi ga pravilnije bilo zvati hispanski.
Ta mozarapska povlastica nije bila po volji tadanjem toledskom nadbiskupu Berardu
(1085.-1124.) klinijevskom benediktincu, pa je na razliite naine nastojao da se ukine
mozarapska povlastica. Sumnja se da je zapovjedio da se uniti velik broj mozarapskih
liturgijskih kodeksa.
Koncem 14. st. mnoge su liturgijske knjige ovoga obreda bile izgubljene ili unitene
pa se pokazala potreba reorganizacije liturgijskih knjiga. To je obavio kanonik Ortiz. Tako
je 1500. g. izdan Missale mixtum secundum regulam beati Izidori, dictum mozarabes, a
1502. g. Breviarium secundum regulam beati Izidori. Tom je prigodom odreena i
posebna grupa klerika koja je u toledskoj katedrali trebala vriti bogosluje po
mozarapskom obredu.
Glasovita su imena ovoga obreda: sv. Leandro (540.-600.), monah i seviljski biskup, te
njegov mlai brat sv. Izidor Seviljski koji ga je naslijedio na biskupskoj stolici. Kao lako
zamjetljiva posebnost ovoga obreda spominje se da su u 6. st. krani ovoga obreda
prakticirali promjenjivu misnu anaforu koja je svaki dan bila drukija.
4. RIMSKA LITURGIJA U SREDNJEM VIJEKU

LITERATURA: AaVv, La Liturgia, panorama storico generale, ANMNESIS 2, ed. Marietti, 1978, 227-235;
ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 36-41; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni
liturgiche, Roma 1978, 184-329; METZGER M., Storia della liturgia. ed. San Paolo,1996, 151-181; NEUNHEUSER
B., Storia della liturgia attraverso le epoche culturali, Edizioni liturgiche, Roma1977,71-98; ZAGORAC V., Kristova
sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 253-262.
4.1. Povijesni okvir

Kad govorimo o povijesnom razdoblju srednjega vijeka, onda imamo na pameti
razdoblje negdje od 500. do 1500. godine. Godine smo namjerno zaokruili radi lakeg
pamenja.
Znaajni dogaaji na politikom polju koncem 5. i tijekom 6. st. odigrali su vanu
ulogu za kranstvo na Zapadu i liturgijske obrede kojima su se krani sluili u svojim
crkvama. Koncem 5. i poetkom 6. st. nastaje glasovita seoba narod s istoka na zapad.
Godine 452. Mongoli pod Atilom zauzimaju teritorij dananje Italije, 455. g. tuda haraju
Vandali, 493. Teodorik uspostavlja vladavinu Gota. Od 530. do 555. g. bizantsko carstvo
zapoinje zauzimati dio zapadnih teritorija. Godine 568. Longobardi postaju gospodari
Sjeverne Italije. Slavenska plemena dolaze do Jadrana.
Zbog svih tih dogaaja, teritorij se Zapadnoga rimskog carstva komada u mnogo malih
kraljevstava kojima su na elu pripadnici novih plemena: ostrogota, vizigota, burgundijaca,
vandala, franaka itd. Gradovi su, uglavnom, razoreni ili svedeni na male utvrde. Ekonomija
je svedena skoro iskljuivo na poljoprivredno gospodarstvo. Uspostavljaju se seoske upe.
Tako oslabljeno i raskomadano civilno drutvo nije bilo u stanju nastaviti kulturnu tradiciju
kranskog Zapada. Tu ulogu e preuzeti vjerske ustanove, prvenstveno samostani i
biskupske kurije. U sjevernim krajevima Europe nositelji i iritelji vjere i kulture postaju
irski monasi koji uspostavljaju glasovite samostane na teritorijima dananje Francuske,
vicarske i sjeverne Italije.
4.2. Romanizacija franake liturgije
Za povijest zapadnog kranskog bogosluja srednjega vijeka znaajna je pojava
germanskih naroda koji su, nakon seoba i mnogih ratovanja, prihvatili kranstvo i postali
najutjecajnija grupacija na podruju dananje Europe. Poetak, razvoj i uvrivanja
franakog carstva bit e tijesno povezano s prihvaanjem i uvrivanjem kranstva meu
germanskim narodima.
U 7. st. Franci se koriste galskim liturgijskim obredom koji je bio dosta jednostavan.
Kako se carstvo konstituiralo i uvrivalo, pokazala se i potreba za ozbiljnijom i
raskonijom liturgijom. Utjecaji Rimskog obreda u tim krajevima u to vrijeme ili su preko
monaha koji su u svojim misionarskim pohodima prenosili i rimske liturgijske obrede. K
tome treba nadodati mnogobrojna hodoaa na grobove prvaka apostolskih Petra i Pavla u
Rimu. Hodoasnici su sa sobom nosili utiske i doivljaje liturgije u Rimu ali i prijepise
liturgijskih obrazaca Rimskog obreda. Tako se irio utjecaj rimske liturgijske prakse na
franake krane. Taj poetni proces romanizacije franake liturgije, koji je trajao vie od
jednog stoljea, snano je podupro i slubeno ozakonio Pipin Mali (741.-768.) koji je
prigodom svoga krunjenja 754. g. uveo grgurovsku rimsku liturgiju na franaki dvor, a time,
malo po malo, i u franako carstvo. Rimska liturgija nije odmah ula u sve crkve franakog
carstva. To je bio samo poetak procesa koji e intenzivnije nastaviti Pipinov sin Karlo
Veliki (768.-814.) koji je meu pothvate za ureenje carstva kao vano sredstvo uzeo i
ureenje liturgije po uzoru na Rim.
Godine 785. papa Hadrijan alje Karlu Velikom Grgurovski sakramentar koji e on
pohraniti u dvorsku biblioteku u Achenu da bi to bio uzorak svim prepisivaima liturgijskih
knjiga. Ono to je nedostajalo (npr. nedjelje po Duhovima i po Boiu), Karlo je naredio da
nadopuni njegov teolog Alkuin. Svoj nadodatak Alkuin je razdijelio od Hadrijanova
sakramentara glasovitim uvodom koji se navodi po poetnoj rijei Hucusque. 81
Navodimo dio toga predgovora:
Sve dovle ova knjiica sakramenata (sakramentar) izdana je sigurno od blaenoga
Grgura ... Ali budui da ima i nekih drugih stvari kojima se zbog potrebe slui Sveta Crkva,
koje je isti otac, vidjevi da su ih ve izdali drugi, izostavio, zato smo se potrudili da ih kao
cvijee poljsko u cvatu uberemo i skupimo u jedno ispravljene i poboljane te predoznaene
svojim poglavljima poloimo odvojeno u ovom kodeksu; da marljiv italac nae u ovom djelu
sve to smo smatrali da je nuno u naim vremenima, premda smo pronali da je mnogo toga
uvrteno i u druge sakramentare.
Radi razlikovanja stavili smo u sredinu ovaj uvod: da bude jednoj knjiici kraj, a drugoj
poetak, tako naime da odsada svaki zna iz uredno poredanih istih knjiica to je izdano od
blaenoga Grgura, a to od drugih otaca.82
To uvoenje rimske liturgije u franake crkve nije bilo puko kopiranje nego
prilagodba RO franakim prilikama. Franaka je liturgija time obogaena ali je i ova obnova
obogatila Rimski obred koji se zbog toga za ovo razdoblje esto naziva Rimsko-franaki
obred. Osjetivi da u Rimskoj liturgiji ima premalo mjesta za osjeaj i matu, franaki
liturgijski obnovitelji su upravo na tom podruju nastojali obogatiti Rimski obred. U tom
odabiru odreenu su ulogu odigrali i ostaci galske i hispanske liturgije te germanski narodni
obiaji i pravila drutvenog ophoenja.
Taj novi vid liturgije doao je posebno do izraaja u pojaanoj dramatizaciji pojedinih
obreda, npr. Velikoga tjedna. Od tada potjee obred klanjanja kriu, blagoslov ognja i
uskrsne svijee, procesija s granicama na Cvjetnicu, raskoni obred posvete crkve,
81
U novije vrijeme neki istraivai sumnjaju da bi tekst dodatka Grgurovu sakramentaru koji zapoinje rijeju
Hucusque bio Alkuinovo djelo. Auktorstvo toga dodatka radije pripisuju opatu Benediktu od Aniane. Opirnije o
tome usp: NOCENT A., Storia dei libri liturgici romani, U: Anamnesis 2, ed. Marietti, Roma 1978, 155;
METZGER M., Stolira della liturgia. ed. San Paolo,1996, 155-156.
82
Prijevod preuzet iz: ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, izd. KS, Zagreb 1997,254-255.
pomazanja kod biskupskog i sveenikog reenja... Potvrdu za takvu liturgiju najoitije

nalazimo u kodeksu Pontificale Romano-Germanicum koji je oko 960. g. napisan u
benediktinskoj opatiji sv. Albana u Mainzu za vrijeme Otona I. pa se ponegdje naziva i
Otonov pontifikal. Takva je liturgija u 10. st. openito ve prihvaena na Zapadu i to e
postati polazna toka daljnjem liturgijskom razvoju na Zapadu. To je omoguila i, u to
vrijeme ve dobro uznapredovala, liturgijska dekadenca u Rimu.
4.3. Alegorijsko tumaenje mise i apologije
Potkraj 8. st. postupno se uveo obiaj da se misni kanon izgovara tiho. To se
opravdavalo shvaanjem da te sredinje rijei misnog bogosluja treba zatiti od
nepotivanja i da se sugerira vea mistinost. Istovremeno se ustalilo alegorino tumaenje
mise kao klju razumijevanja. Vjernici se pouavaju da iza svake liturgijske pojedinosti
treba gledati dublje znaenje koje je vrlo esto bilo proizvoljno tumaenje. Jungmann veli:
Tumai se sve i svatko: osobe, ruho, crkveni pribor, vremenske oznake, radnje i to tako
da otuda proizlaze sad udoredne opomene (moralna alegoreza), sad ispunjenje Staroga
zavjeta (tipoloka alegoreza), sad opet dogaaji povijesti spasenja (rememorativna
alegoreza), ili pak upozorenje na konano ispunjenje (eshatoloka alegoreza).83 Glavni su
zastupnici alegorinog tumaenja mise u ranom srednjem vijeku bili savjetnici Karla
Velikoga Alkuin i njegov upenik Amalar, biskup u Metzu.
Liturgijski obrasci izvornoga rimskog obreda obiljeeni su objektivnou i
suzdranom razboritou. U srednjem vijeku ljudi su bili obuzeti prenaglaenim osjeajem
nedostojnosti i grenosti i to je ostavilo tragove i u liturgijskim molitvama. To je dovelo do
umetanja mnogobrojnih pokajnikih ina i molitava u slubene liturgijske molitve, osobito
misne. To se naziva apologija.
Drevne liturgijske knjige rimskoga obreda sadravale su samo obrasce bez ikakva
opisa ili upute. Malo-pomalo su uvoene upute i poticaji to je skupljeno u posebne knjiice
prozvane ordines, koje su sadravale rubrike i opise ceremonija.
4.4 Pokuaj uvoenja iste rimske liturgije
Papa Grgur VII. (1073.-1085.) pokuava ponovno preuzeti odreenu inicijativu i
suprotstaviti se franakom utjecaju vraanjem na isti Rimski obred. Dananji istraivai su
sloni u tome da su zahvati u navedeni Rimsko-franaki pontifikal bili uglavnom na planu
skraivanja nekih tumaenja, izostavljanje obreda krunjenja kraljeva, nekih blagoslova i
obreda tzv. iudicia Dei. Takva e se liturgija u 11. i 12. st. nazivati jednostavno Ordo
Romanus, tj. Rimski obred. Ona e se nastojati u potpunosti prilagoditi obnovljenom
rimskom duhu odbacujui sve to od toga odudara, kao npr. mise u sluaju sotonskog
83
JUNGMANN J.A., Missarum sollemnia, I, 117.
opsjednua, obrede tzv. suda Bojeg (ordalije), i svega onoga to bi graniilo s

praznovjerjem.
Tako je nastao tip pontifikala koji se naziva Rimski pontifikal 12. stoljea koji e
mnogo utjecati na irenje RO po cijelom Zapadu. Posebno je to bilo nakon Prvog
lateranskog sabora 1123. godine. Na liturgiji e se odraziti osnovno usmjerenje
srednjovjekovne skolastike: stvaranje sinteze na svim podrujima ivota i vjerovanja.
4.5 Liturgija prema obiaju rimske kurije
Ono to je uinjeno u obnovi liturgije u 12. i 13. st. bilo je djelo rimskih papa. Oni su
svojim autoritetom nastojali provesti odreena poboljanja kranske liturgije po uzoru na
liturgiju koja se prakticirala u Rimskoj kuriji (secundum usum Romanae curiae),
konkretno liturgija koju su prakticirali Pape i njihovi pomonici. Znaajnije ureenje toj
liturgiji postavio je papa Inocent III. (1198.-1216.) a nove prilagodbe uvrstio papa Honorije
III. (1216.-1227.). Odluujui doprinos irenju toga smjera dali su sljedbenici sv. Franje
Asikoga koji je preporuio da njegova braa obavljaju asoslov po obiaju Rimske kurije
kako je to prakticirano u katedrali sv. Rufina u Asizu. Odluujui korak u irenju liturgije
prema obiaju rimske kurije dao je etvrti general Franjevakog reda Haymo di Faversham
koji je bio glavni tvorac liturgijskih knjiga prilagoenih novom tipu pokretnih redovnika
misionara kakvi su bili sljedbenici sv. Franje Asikoga.
Stvarno moemo rei da se u toj liturgijskog reformi nije radilo o obnovi koja je
dolazila od vrha Crkve nego o obnovi koju su franjevci provodili zbog potrebe
prilagoavanja svome nainu ivota i djelovanja. Budui da se franjevaki red veoma brzo
irio po itavoj Europi, ubrzo se proirio i obiaj da obavljaju liturgiju secundum
consuetudinem romanae curiae. Takva e liturgija prevladati skoro na itavom europskom
zapadu kroz cijeli Srednji vijek, a u mnogim elementima sve do naih dana.
Franjevaki pristup liturgiji uvelike se razlikovao od ustaljene prakse dotadanjih
starih redova na Zapadu koji su bili vie vezani na stalnost jednoga mjesta ivota i mjesta
molitve. Tako su se benediktinci skupljali mnogo puta na zajedniku dnevnu molitvu jer su
se, uglavnom , posveivali molitvi i radu (Ora et labora!), a franjevci su, prema zamisli
svoga utemeljitelja, trebali biti pokretni i aktivno sudjelovati u apostolatu, hodati po svijetu i
propovijedati. Zbog toga im je bilo nespojivo s nainom ivota koristiti mnogo liturgijskih
knjiga koje su bile preteke za noenje i preskupe za prepisivanje i opremanje. Zbog toga su
oni skratili mnoge tekstove i time smanjili obujam liturgijskih knjiga koje su postale mnogo
praktinije i prilagoenije pojedinanom slavljenju pastoralnih radnika. Zbog toga su veoma
brzo i lako prihvaene od biskupijskog pastoralnog klera koji je bio okupiran mnogim
pastoralnim brigama i najee primoran na pojedinano slavljenje mnogih liturgijskih ina.
Moramo napomenuti da spomenuti Haymo nije stvarao nove liturgijske obrasce niti
obiaje. Njegov je posao bio redigirati postojee tekstove, pojednostavniti i upriliiti
liturgijske rubrike, bolje uskladiti misal i kalendar, praktina prilagodba liturgijskih knjiga
rimske kurije za putujue franjevake propovjednike. Tako je papa Inocent IV. oko 1244. g.
odobrio franjevcima gradual, misal, antifonar, ritual i asoslov (brevijar) sastavljeni
prema obiaju rimske kurije. Papin autoritet, brzo irenje franjevaca i praktinost
njihovih liturgijskih knjiga uinili su da je taj novi stil uglavnom prihvaen u svim
krajevima.
Takav razvoj je odraz ondanjeg vremena koje je oitovao sv. Franjo Asiki: teei za
idealom potpune vjernosti evanelju, potuje i prihvaa Crkvu i njezinu hijerarhiju, tei u
duhovnosti unapreenju osobnog momenta, dapae naginje onome to e kasnije uzeti vie
maha, odabiranju naime i promatranju onih otajstava ivota Kristova koja su kadra vie
dirnuti ovjeka, djelovati na njegovu osjeajno-voljnu sferu: roenje, djetinjstvo, muka,
smrt. Iz takvih tendencija i samo slavljenje liturgije vie tei za pojedinanim, a manje za
zajednikim. Plenarne knjige to omoguuju. U njih ulaze i dotada privatne molitve
slavitelja, a slavitelj odsada za se govori i one dijelove koji se u isto vrijeme pjevaju. Sve je
to jo u 13. st. ostalo u granicama njegovih duhovnih ideala i sainjavalo je onu sintezu
kranske kulture te epohe, premda je ve u sebi nosilo klice dekadencije to e se ubrzo i
pokazati.84
Ve tada poinje praksa pojedinanog slavljenja sv. mise samoga sveenika s
posluiteljem, nastaje novo shvaanje euharistijske pobonosti po kojoj se euharistiji
prvenstveno treba klanjati, hostiju treba vidjeti. Taj naglasak je velikim dijelom
prouzroilo krivo nauavanje teologa Berangera (+1088.g.) koji je Kristovu prisutnost pod
prilikama kruha i vina tumaio iskljuivo simboliki a ne na planu stvarne prisutnosti.
Kao kontra reakcija na takvo uenje uvedena je praksa podizanja hostije poslije
pretvorbe (prvi put u Parizu 1210.g.), zvonjenje kod podizanja hostije, zapaljene svijee,
poklon i kleanje pred posveenom hostijom. Naglasak je preao na pretvorbu a
sudjelovanje vjernika u cjelovitom misnom otajstvu pa i priest ide u drugi plan. Vie se
pazi na to da se klanja Kristu prisutnom pod prilikama kruha i vina, a manje da se sudjeluje
u rtvovanju i prieu postaje sudionik zbog ega je Isus i rekao: Uzmite i jedite ... uzmite
i pijte! Euharistijsku pobonost koja je zapoela u srednjem vijeku a kasnije e se razviti u
potpunosti, moda najrjeitije izraava pjesma Klanjam ti se smjerno: Nastojanje Karla
Velikog da se vjernici prieuju svake nedjelje, ili barem u korizmi, nije potrajao dugo.
Poetkom 12. st. Ordo officiorum Lateranske crkve insistira na priesti svake korizmene
nedjelje, ali primjeuje da se narod premda se u korizmi svakodnevno okuplja u crkvi, ne
prieuje se svakodnevno, kako bi trebalo. Rasprave o transupstancijaciji (pretvorbi)
potiskuju sve ostale vidove Euharistijskog otajstva. Razvijaju se sve vie privatne molitve
za pozdravljenje Tijela Kristova, grade se sve vii i vii zvonici i sve vea i jaa zvona,
poklicanje pred Tijelom Kristovim nakon lomljenja hostije, obiaj da se zadre stisnuti prsti
nakon to se dodirne posveena hostija ...
U 12. st. razvija se velianstvena cistercitska crkvena umjetnost koja prelazi od
romanike na gotiku. Potvrdu za to moemo vidjeti na crkvama u cistercitskim crkvama u
84
ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 262.
mjestima: Chartres, Oviedo (Camera santa), Taragon. Sva ta velianstvena ostvarenja

odgovaraju profinjenosti i intimnosti, sklonost jednostavnosti i sabranosti, ali istovremeno
oituju i jako naglaavanje dramatinih kretnji to je prisutno i u umjetnosti i u liturgiji. To
su pretee velianstvneih katedrala 13. st. u kojima e se odraziti veliina skolastike: Reims,
Strzburg, Westminsterska opatija, Bazilika sv. Franje u Asizu, S. Maria sopra Minerva u
Rimu, La Sainte Chapelle u Parizu, Toledo, poetak gradnje katedrale u Fineci.
Na podruju slikarstva ovu su epohu obiljeila velika imena kao to su: Cimabue,
Duccio di Boninsegna, Cavallini, Giotto, Arnolfo di Cambio i drugi. Svi ti i takvi zahvati na
kulturnom i religioznom podruju oitovanje su jedinstvenoga kranskog genija koji je
izgradio temelje novom svijetu ispunjenom velianstvenom duhovnou ali i naznakom
poetka udaljavanja od dosadanjeg liturgijskog ivota i vjernike pobonosti koja je sve do
tada obiljeavala kransku liturgiju na zapadu.
Aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji postaje sve slabije. Ulogu naroda sve vie i
vie preuzimaju klerici ili schola cantorum (pjevaki zbor). Vjernici sve vie postaju
promatrai a sve manje aktivni sudionici liturgijskog slavlja. Od 9. st. prinose vjernika u
naravi (kruh, vino, ulje ...) zamjenjuju novani prilozi pa i to udaljava osjeaj konkretnog
doprinosa euharistijskom slavlju.
4.6 Wilhelm Durandus i njegova liturgijska djela
Wilhelm Durandus (1230/31.- 1296.) je najznaajnija osoba u povijesti kranske
liturgije u srednjem vijeku.85 Veoma je dobro poznavao liturgijska djela svojih predasnika
ali i liturgijsku praksu svoga vremena na Zapadu. Po naobrazbi je bio pravnik to je dalo
biljeg jasnoi njegovih tvrdnja, a konkretna pastoralna (biskupska) praksa uveala
praktinost njegovih prosudba.
Svoje liturgijske ideje i poglede unio je u svoja dva glavna liturgijska izdanja koja su
imala velik utjecaj na shvaanje i razvoj liturgije u srednjem vijeku ali i kasnije: 1. nova
redakcija Pontificale Romanum; 2. Rationale divinorum officiorum.
Durandus je priredio redakciju pontifikala raunajui prvenstveno na potrebe papinske
liturgije, ali i za potrebe dijecezanskih biskupa. Izraen je u vremenu izmeu 1292. i 1295.
godine. Veoma se brzo proirio u mnogim dijecezanskim sjeditima i postao norma
liturgijskog djelovanja. Durandus u svome djelu polazi od svakodnevnoga pastoralnog
djelovanja elei posvetiti svaki trenutak i svaki osobni i zajedniki pothvat bilo vjerniki
bilo laiki. To isto eli primijeniti i na svaku materijalnu stvar koja ulazi u konkretan ljudski
ivot. Time se irila pobonost koja afirmira vjerniki osjeaj traenja boanskog pristanka
svakom pojedinanom pothvatu da bi se osigurao blagoslov i razvitak.
85
Opirnije o tome usp: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Note storiche, Ed. liturgiche, Roma,
1978,281-284; STICKLER A.M., Durandus v. Mende, u: Lexikon fr Theologie und Kirche, HERDER 1959, 611.
Durandus je pokuao odgovoriti na to dodajui upute (rubrike) koje su trebale bolje

uskladiti stare obrede velikih svetkovina da bi one vie dirnule vjernike osjeaje i matu.
Zbog toga je on iz toga pontifikala uklonio sve to je striktno spadalo samo na papu. Kao
izvor koristio je rimske obredne knjige, ali i druge izvore kojima je elio obogatiti svoj
pontifikal pod vidom koji je gore naglaen. O tome najbolji poznavalac Durandova
pontifikala Andrieu pie:
Pontifikalna liturgija rimskoga obreda time je iznova oivljena krvotokom iz drugih
pokrajina. Postajui manje lokalno rimska, postaje sposobnija vriti ulogu sveope liturgije.
Kad Rimska crkva ulazi u druge Crkve, one u tome pronalaze neto od svoje tradicionalne
batine. Katolika zbog svoje iroke rasprostranjenosti, ona e to postati i zbog svoga
nutarnjeg sastava. Tu su poglavlja za koja analiza ukazuje na sasvim suprotne adrese
postanka: u nekoj posebnoj uputi oituje se propis najstarije rimske liturgije; u nekom
odreenom obrascu otkrivamo djelo nekoga keltskog monaha ili franako-rimskoga klerika.
Istraivanja nas upuuju koliko prema Rimu, toliko prema pokrajinama drevne Galije ili
srednjovjekovne Franake drave ili ak preko Pirineja i na obale Bretanje, tovie ak i na
Istok ...86
Drugo je Durandusovo liturgijsko djelo Rationale divinorum officiorum

(=Obrazloenje boanske slube) objelodanjeno prije navedenoga pontifikala. Termin
rationale u naslovu djela odnosi se na natpis na odjei hebrejskog sveenika na kome je
pisalo: Manifestatio et veritas = Oitovanje i istina. Zbog toga Durandus u ovodu svoga
djela pie:
Tako e se i ovdje opisati i oitovati obrazloenja raznolikosti boanske slube koje u
krinji svojih grudi trebaju vjerno uvati crkveni velikodostojnici i sveenici ... U stvari svaka
Crkva ima svoja pravila po svome ukusu pa nije zabranjivo niti besmisleno tovati Boga i
svece razliitim pjesmama i napjevima od trenutka kad proslavljena Crkva, prema
prorokovim rijeima (Ps 44), uiva u raznolikosti, i u samom opsluivanju crkvenih otajstava
raznolikost vrijedi kao obiajno pravo.87
O stanju kranske liturgije u srednjem vijeku i o nivou vjerniko-teoloke naobrazbe

crkvenih slubenika, moemo doznati iz rijei koje je Durandus stavio na poetak svoga
djela:
Sve ono to se nalazi u bogosluju, u crkvenim predmetima i ukrasima puno je
znakovitosti i boanskih otajstava, i svako od njih nadilazi nebesku slatkou, ako se nae
pametan istraiva koji e znati iscijediti med iz peine i ulje iz najvre stijene ... Ali takvi
86
M. ANDRIEU, Le Pontifical romain au moyen ge. T. III. Le Pontifical de G. Durand (Studi e Testi, 88), Citt del
Vaticano 1940.
87
Prevedeno prema navodu u: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni liturgiche, Roma 1978, 283284.
(pastiri) danas - koje li alosti - ili mnogi od njih, premda su svakodnevno zauzeti baviti se
crkvenih stvarima i pokazivati ih u uredima, malo ue o njihovu znaenju i razlozima njihove
ustanove tako da su i narod i sveenici u neznanju za to e morati polagati raun in die
vindictae et irae.
Zbog toga se Durandus prihvatio posla da itateljima otkrije skrivena otajstva

boanske slube. Materijal je podijelio u osam poglavlja: u prvom raspravlja o Crkvi,
njezinim dijelovima, ukrasima, posveti i sakramentima; u drugom poglavlju govori o
crkvenim slubenicima i njihovoj slubi; u treem o crkvenom ruhu; u etvrtom o misi i
njezinim obredima; u petom o drugim vrstama bogosluja openito; u estom o pojedinim
nedjeljama, danima preko tjedna i Gospodnjim svetkovinama; u sedmom o blagdanima
svetaca, bogosluju posvete crkve i slubi za mrtve; u osmom o raunanju vremena i
kalendaru.
Prema prikazu sadraja vidimo da je to Durandusovo djelo prava liturgijska summa
koja moe posluiti kao izvrstan izvor za prouavanje kranske liturgije na Zapadu koncem
13. stoljea. Takva je bila liturgijska znanost. Da li je to bio i openiti kranski mentalitet
onoga doba?
4.7 Kranski mentalitet 12. i 13. stoljea
Kranski mentalitet ovoga razdoblja osvijetlit emo kroz sliku Crkve koja se odraava
u liturgiji, idealu pobonosti i prakticiranju tzv. svete drame. Crkveni povjesniari uoavaju
da se od 12. st. ve uoava tendencija centrifugalnih gibanja u Crkvi o emu Jungmann
veli:
Crkva sve vie postaje socioloka i zemaljska tvorevina ... Zbog toga nee imati skoro
nikakav utjecaj na religiozni ivot.88
Zbog toga se nalazimo pred suprotstavljenim i isto loginim injenicama u odnosu na

duhovnu situaciju. Zemaljska Crkva je s jedne strane prisutna u svakoj vrsti oitovanja
ivota - blagoslivljanjem i posveivanjem ali i ekskomunicirajui i kanjavajui - ona
veoma malo osjea vlastitu nutarnju organsku strukturu, teko prihvaa svijest da je prije
svega zajednica koja se s Kristom klanja Ocu. Obredi se obavljaju veoma sveano ali
izgleda da se time eli samo pozvati pojedince na nadnaravnu stvarnost, da bi svaki
pojedinac razgovarao s Bogom.
I sami je Crkveni ambijent ini se to sugerirao. Romaniki je stil naslijedila gotika.
Baziliku sa tri lae s monim zidovima i lukovima koji kao da ele obuhvatiti odozgo sve
prisutne i postaviti ih u hijerarhijski odnos koji je bazilikalni plan ve sugerirao jer je sve
usmjeravano prema apsidi gdje je Krist vladao kao hrana po svojoj rijei i nadnaravnom
88
Prevedeno prema navodu u: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Ed. liturgiche, Roma 1978, 285.
kruhu, sada zamjenjuje bazilika koja opsluuje pravila gotikog stila ija su kamenja i
zidovi izgledali produhovljeno s vertikalnim izduenjima, ograniavajui se opisivanjem
prostora stvarajui vlastito ozraje crkava s jednom laom koju zatvara pravokutna apsida
s visokim prozorima kao i na pobonim pregradama da bi svjetlo prodiralo svugdje. Crkva
je velika dvorana rijei. Upravo zbog toga su takve crkve traene kod redovnika koji su se u
to vrijeme posveivali propovijedanju: dominikanci, franjevci, augustinci. To je poetak
fenomena koji e obiljeiti malo kasnije razdoblje u liturgijskoj praksi i u raspravama: je li
vanije sluati misu ili propovijed?
Gotika zacijelo nije bila samo stil gradnje nego je obuhvaala cjelokupno javno i
privatno podruje kao nain miljenja i ivljenja. Nove su snage i reforme prodirale i u
bogosluje. Karakteristine su crte toga duhovnog stava: individualizam, subjektivizam i
eticizam. To je korijen svega stvarateljskog i plodnog u gotici; to je takoer prauzrok svih
tenja, sumnji i zdvajanja; u njima laganim snom spavaju klice gotikog stvaranja i klice
gotikog rastvaranja. I gotiki realizam koji se zatim sve vie razvija u naturalizam, edo je
individualizma.89
U takvom se okruenju vjernik, potaknut zagrijanim propovijedima o predaji i
razapinjanju Krista grijehom, nije pojaavao vjeru u Krista Otkupitelja ovjeka i poziv
ovjeka na posvojeno djetinjstvo Boje i organski ivot mistinog Tijela Kristova koliko
prvenstveno na pojedine momente Isusova ivota kao poticaj na kreposno djelovanje i
odricanje od grijeha. Ve je u karolinko doba Amalario tumaio misu kao dramatsko
predstavljanje povijesnog procesa Otkupljenja, prije svega Muke i Uskrsnua Kristova.
Sada se okvir proirio na utjecaj raajueg kranskog humanizma.
Slino e nam se predstaviti taj srednjovjekovni mentalitet na koncu 12. st. u savjetima
koje je svojim uenicima dao Bonvesin della Riva u knjiici De vita scholastica.
Kad ima vremena, idi esto sluati misu da bi vidio Krista roena od Djevice majke i,
vidjevi ga, pobono mu se pokloni s punom vjerom i njemu preporui sebe i svoju obitelj.
Primit e na kraju blagoslov po sveenikim rukama. Taj e dan, vjeruj mi, biti sigurniji...
Pokropivi se svetom vodom, znamenujui se u ime Trojstva, smjelo ui, s potovanjem
prema Gospodinu, u hram Gospodnji. Pokrij glavu, izbjegavaj ui rastresen: pobono, utke ui
unutra kako dolikuje. Pred oltarom s potovanjem poklekni i klanjaj se: Traite najprije
kraljevstvo Boje, rekao je Isus. eli li sluati svetu slubu, zaustavi se, zauzmi mjesto s
kojega se nee morati postien pomicati; stoj u miru, paljivo sluaj boanske rijei, i u tiini u
pogodno vrijeme ustaj ili sjedaj. Dok se obavlja sluba (oficij), krei se to manje i ne zvirkaj
oima tamo-amo. Treba li pljunuti ili otkloniti s tijela neto neugodno, uljudno ustani ako to
mjesto doputa. Dok se ita sveto Evanelje otkrij glavu, uini znak kria na elu. Paljivo otvori
ui rijei koja spaava i na kraju zahvali samom Gospodinu. Ako se spominje Djeviino ime,
poasti ga dostojanstveno. Neka ti ime Marija ugodno odzvanja u uima. Pjeva li sveenik ime
Isusa Krista, prigni glavu i uini isto s potovanjem. Dok se hostija podie u sveenikovoj ruci,
ta je hostija postala savreni Bog i ovjek. Tada, dakle, prigni koljena, skini kokuljicu s glave,
89
Usp. ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, HILP, Zadar 19932, 38.
pobonim apatom izreci etiri slijedea stiha: Zdravo, Tijelo Kristovo, roeno od presvete
Djevice, ivo tijelo, savreno boanstvo, istiniti ovjee; zdravo pravo spasenje, pute, ivote i
otkupljenje svijeta, neka nas tvoja desnica oslobodi od svih zala!
Dok se podie kale, zadri u sklopljenim rukama srce i izgovaraj stihove koji su
ovdje napisani: Zdravo, Krvi Kristova, presveto pie nebesko, vale spasonosni koji
pere nae grijehe! Zdravo, krvi, koja izvire iz probodenih grudi Krista na kri
objeenog, vale koji spaava, zdravo! Kad otkrivene glave prima poljubac mira prinesi
blinjemu usne i lice i reci: Mir bio s tobom! I veseo zbog Krista, ne odbijaj poljubac
od starca ili siromaka. ini ono to ine ostali razboriti vjernici, nastoj da ti uiteljica
bude zdravi ivot naroda. Primit e na kraju po sveenikovoj ruci blagoslov otkrivene
glave, kleei na oba koljena. Ako neto prinosi sveeniku ili na oltar, uini to iskrene
due i obavi s potovanjem.90
4.8 Srednjovjekovna sveta drama i kranska liturgija
Ve smo spomenuli da je ve u karolinko doba Amalarij iz Metza tumaio misu kao
dramatsko predstavljanje povijesnog procesa otkupljenja, prije svega Muke i Uskrsnua
Kristova. U 12. i 13. st. taj e se proces produbiti i proiriti. Tome e doprinijeti mnogi
elementi. Npr. veina naroda nije razumjela latinski jezik na kome se italo Sveto pismo u
liturgiji, knjige Svetoga psima su bile rijetke i skupe, a mnogi su bili i nepismeni. Taj je
nedostatak nadoknaivan propovijedima, u kojima se prepriavalo ono to bi se proitalo na
latinskom jeziku, te oslikanim zidovima i prozorima motivima iz Staroga i Novoga zavjeta,
to je bila Biblija za nepismene.
I sami su se klerici opirali intenzivnijem liturgijskom ivotu to nam pokazuje jedan
tekst iz toga vremena:
Sveenici se ne posveuju otajstvima Crkve i oltara nego prije svega lakomislenim i
ispraznim spektaklima. Tako su crkve, koje bi trebale biti kue molitve, pretvorili u teatar i
ispunili glumakim spektaklima scenskih predstava... Uvode se nakazne makare u znaenju
svjetovnih predstava, a naroito tri dana nakon Boia kada akoni, podakoni i sveenici
sudjeluju u natjecanjima koji nalikuju alosnim ludorijama: na oigled naroda predaju se plesu i
neprikladnim gestikulacijama, pogazivi sveeniki ures, umjesto da se oplemenjuju
propovijedanjem rijei Boje ... 91
Nasuprot tome, drugi su doputali takve obiaje i opravdavali njihovo prakticiranje.

Tako u jednom pismu koje je upueno papi Inocentu III. 1207. g., izmeu ostaloga stoji i
ovo:
90
BONVESIN di RIVA, De vita scholastica, ed. (Edidizione di E. Franceschini), Padova 1943. Usp. CATANEO, 288289.
91
Prevedeno prema: CATANEO, Il culto ..., 292.
Kojom bi se to osudom zabranilo prikazivanje Gospodinovih jaslica, Heroda, Mudraca,

Rahelina oplakivanja sinova, i slinih stvari koje due vjernika dovode vie do ganua i
pobonosti nego do putenosti, ili kada se za Uskrs predstavlja Gospodinov grob i druge scene da
bi se potakla pobonost. 92
To je primjer pozitivnog pristupa takvim obiajima svetog teatra koji se u veini

mjesta prakticirao umjereno i korektno stvarajui ugodan puki okvir liturgijskom otajstvu
postajui tako poboan in i sastavni dio kranskog kulta. To e utjecati da se obogauje i
slubeno liturgijsko ruho, osobito paramente, misnice, grade se i ukraavaju velianstvene
katedrale kojima se i dan danas divimo, odgajaju veliki kranski sveci (sv. Bernard, sv.
Franjo, sv. Dominik, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Ante Padovanski, sv. Albert
Veliki, sv. Gertruda ...
Kao i svaka druga znaajna epoha u povijesti ovjeanstva, i ovo razdoblje nosi u sebi
pozitivna i negativna obiljeja. Istaknut emo i jedna i druga da bismo mogli imati to
objektivniji i nepristraniji sud o tom veoma znaajnom razdoblju zapadnog kranstva.
Openita obiljeja pobonosti - Ovo razdoblje oituje novu sklonost u pobonosti:
naglasak se stavlja vie na nutarnji osjeaj, pojaava se patos. Sve vie se nastoji
konkretizirati otajstvo, vidjeti i osjetno doivjeti. Naglaava se subjektivni doivljaj u
odnosu na objektivnost vjerskog dogaanja. Nastaje obiaj umnaanja, ponavljanja i
usavravanja forma i obreda to je odraz gotskog dodavanja novih elemenata tradicionalnoj
liturgiji i pukoj pobonosti.
Nastaje i razvija se novi tip pobonosti prema Gospodinu Isusu: pobonost koja
poprima realistinije oblike koji su usmjereni vie na povijesne detalje koji su ljudskiji i
intimniji. Isto se dogaa i u pobonosti prema Djevici Mariji i svecima koji se tijesno
povezuju s Isusovim ljudskim ivotom. Nastaju novi naini prikazivanja Krista raspetoga, a
relikvije dobivaju istaknuto mjesto ispod oltara da ih vjernici mogu stvarno vidjeti.
Pozitivna obiljeja - Ovo razdoblje zahvaa vrijeme kasne romanike i rane gotike. To
su stoljea velike ivotnosti i velianstvenih djela na podruju duhovnosti, arhitekture i
slikarstva. Neki s pravom ovo razdoblje smatraju vrhuncem kranskog utjecaja na zapadnu
civilizaciju.
Liturgijska slavlja imaju odluujuu ulogu na osobni i drutveni ivot ljudi. Uz openit
utjecaj, nalazimo i veoma zanimljive konkretne detalje, kao to je to npr. zauzimanje
Inocenta III. protiv binacija, ili poticaj sv. Franje Asikoga da samo jedan sveenik slavi
misu, a ostali se zadovolje prisustvovanjem toj zajednikoj misi.
Negativna obiljeja - U ovom se razdoblju stalno poveava razdvojenost izmeu
celebranta i vjernika. Vjernici se sve vie i vie pasiviziraju za vrijeme liturgijskih slavlja.
Naglasak se stavlja na gledanje. Priest postaje sve rjea praksa, a privatne mise se
umnaaju. Alegorijsko tumaenje liturgije postaje sve uestalije, emu se estoko protivio
sv. Albert Veliki.
92
Isto mj.
4.9 tovanje B.D. Marije i svetaca

Kakvo je bilo tovanje B. D. Marije u srednjem vijeku ukratko je saeo poznati
istraiva povijesti kranske liturgije Jean Leclercq u naslovu svoje studije: Grandeur et
misre de la dvotion mariale au moyen-ge (= Veliina i bijeda marijanske pobonosti u
srednjem vijeku). On ispravno zapaa da se ta pobonost hranila na dva izvora: javni
Crkveni kult i privatni zanos vjernika i svetaca. Ta su dva izvora utjecala jedan na drugoga.
Dok se u 11. stoljeu marijanska pobonost jo uvijek poklapala skoro u potpunosti s
liturgijskom pobonou, od 13. st. utjecaj privatne pobonosti na marijanski kult postaje
sve jai i jai.
Spomenimo samo primjer proirenja najpoznatije marijanske molitve Zdravo Marijo.
Prvi dio te molitve preuzet je iz evanelja i u kranstvu je bio prihvaen od davnina kao
marijanska antifona. U 13. st. toj se antifoni nadodaje rije Isus to je bio poetak proirenju
te molitve. Najprije se nadodao zaziv Sveta Marijo, moli za nas grenike da bi se u 14. i 15.
st. nadodale i ostale rijei koje su i danas u uporabi. Dominikancima se pripisuje da su uveli
obiaj mnogobrojnih ponavljanja molitve Zdravo Marijo. Spominje se broj od sto i dvjesto
puta to su svaki put pratili poklicanjem.
Druga je najrairenija marijanska molitva Zdravo Kraljjice nastala u prvoj polovici 12.
st. u 13. st. se veoma brzo rairila zahvaljujui franjevcima koji su 1249. g. uveli obiaj da
se ta molitva pjeva nakon poveerja. Taj se obiaj svidio mnogim drugim redovnicima i
bratimima pa su je uvodili kao sveanu veernju pobonost.
Manje rairen, ali ne manje znakovit, bio je obiaj da su se u 15. st. u veoma poznati
himan Te Deum laudamus (= Tebe Boga hvalimo) ubacile i pohvale Blaenoj Djevici
Mariji. Tako u nekom rukopisu itamo:
Te Matrem laudamus, Te Dominum confitemur,
Te aeterni Patris praeelectam veneramur.
Tibi omnes Angeli, tibi Coeli et universae Potestates
Tibi Cherubim et Seraphim, humili nobiscum voce proclamant:
Ave, Ave, Ave Maria Virgo Theotocos
Pleni sunt coeli et terra majestate Filii tui ...93
Iz toga je vremena i obiaj da se zvonom oznaava vrijeme molitve Aneo Gospodnji.
Najprije se zvonilo samo uveer, potom i ujutro te nakraju ujutro, na podne i uveer to se
zadralo sve do naih dana.
U irenju srednjovjekovne marijanske pobonosti veliku su ulogu odigrale Gospine
bratovtine. Prvu je takvu bratovtinu osnovao dominikanac Petar iz Verone u Milanu 1232.
93
Usp. CATANEO, Il culto ..., 312.
g. odakle su se ubrzo rairile, najprije po drugim talijanskim gradovima, a potom i dalje.

Gorljivi su iritelji marijanskih bratovtina bili oci dominikanci.
Marijanske su bratovtine irile poboni obiaj da je subota posveena Mariji. Za to
su navodili 5 razloga:
- u jednoj se crkvi u Carigradu astila Gospina slika pokrivena jednim zastorom
(pokrovom) koji bi se, sam od sebe, u petak naveer podizao i ostao tako do subote
naveer kad bi se ponovno spustio.
- samo je Gospa sauvala vjeru u Isusa od Velikog petka do Uskrsa.
- subota uvodi u nedjelju koja je slika kraljevstva nebeskoga: Marija je vrata u nebo.
- subota je smjetena izmeu dana kazne i dana radosti: Marija je posrednica izmeu
trpljenja i sree.
- Bog se odmorio od stvaranja u subotu, a tako je uinio i kad se zaustavio i na Djevici
Mariji.
Teko se odluiti koji je od tih pet razloga bio dominantniji u irenju marijanske
pobonosti u kasnom srednjem vijeku. U svakom sluaju, marijanski su se blagdani
umnaali. Tako Grgur XI. (1370.-1378.) odobrava blagdana Prikazanja B.D.Marije u Hramu
(21. XI.) na temelju apokrifnih evanelja, Urban VI. 1389. blagdan Pohoda BDM. Elizabeti.
Franjevci gorljivo ire kult Bezgrenog zaea BDM, a tome se estoko protive
dominikanci. Propovijedi su poprimale oblik teolokih disputa. Kasnija povijest Crkve
pokazuje da su franjevci u tome bili uspjeniji.
S marijanskim je kultom napredovao i kult svetaca. Tome je doprinio dosta i
humanistiki duh koji je i u pobonosti traio vie ljudskog elementa. Kao primjer moe
nam posluiti irenje kulta sv. Josipa koji se do srednjeg vijeka spominjao samo uz
evaneoske opise dogaaja uz Isusovo roenje. Kad je sv. Franjo Asiki priredio prve
jaslice i kad se taj obiaj rairio, proirilo se i tovanje Marijina zarunika sv. Josipa. To e
jo vie pojaati vjerska skazanja koja su se odravala uz Boi, ali i franjevaki
propovjednici, osobito sv. Bernardin Sijenski. K tome treba pridodati i injenicu da je sv.
Josip postao zatitnik udruge drvodjelaca.
Tri su se sveca osobito tovala kao zatitnici od kuge koja je u to vrijeme bila prava
poast: sv. Roko, drevni muenik Sebastijan i legendarni sv. Kristofor, koji je postao i
zatitnik pjeaka.
Razvoj tovanju svetaca doprinijele su dvije injenice: svetopisamska itanja koja su
ubrzo zamijenjena hagiografskim ivotopisima ili samo opisima muenitva (tzv. passiones)
najee protkanim fantastinim legendarnim opisima udesa. tovanje relikvija postaje
raireno pomodarstvo koje utjee na izradu umjetniki veoma vrijednih relikvijara koji se
postavljaju u blizini oltara. S tim u vezi povezuju se oprosti uz crkvu u kojoj se nalaze moi
glasovitih svetaca. U tim su se crkvama nalazili popisi relikvija, ali i libri indulgentiarum,
tj. knjiga s popisom oprost.
4.10 Svijetle i tamne strane kranske liturgije u 14. i 15. st.
Kranski ivot u 14. i 15. st. na Zapadu obiljeen je dvama glasovitim crkvenim
saborima: u francuskom gradu Vienna (1311.-1312.) i u Konstanci na Bodenskom jezeru
(1414.-1418). Liturgijski ivot u vremenu izmeu ta dva sabora pokazuje pojaanu
dekadencu liturgijske duhovnosti. U to razdoblje dolazi i tzv. avinjonsko suanjstvo
(1309.-1378) i zapadni raskol nakon smrti pape Grgura XI. 1378. godine, ukinue templara
i otimanje njihove imovine, alosna sudbina Jana Husa (ro. oko 1370. + 1414.),
eklezioloke zablude Johna Wiclifa (oko 1320.-1384.) o Crkvi predodreenih,
koncilijarizam (tj. nauavanje da je crkveni sabor iznad pape i da mu se papa mora
pokoravati. Sve je to pripremilo teren za veliki zapadni raskol u 16. st. pod vodstvom
Martina Lutera i njegovih sljedbenika.
Veoma je teko ukratko saeti pregled liturgijskog ivota ovoga vremena. Zadovoljit
emo se naznakama koje e oznaiti glavne smjernice i okvir liturgijskog ivota koji je bio,
uglavnom, zajedniki u krajevima zapadnog kranstva. Liturgijski se ivot odvija u
upskim crkvama u kojima se slavi sakrament krtenja djece svakoga dana u godini. Nestaje
ustaljena praksa da se to obavlja za vrijeme Uskrsnog bdjenja. Umnaaju se razliite
bratovtine koje se okupljaju oko pojedine crkve ili odreenog oltara u toj crkvi. Tako
nastaje prijelaz od crkvenog primata grada i katedrale na selo i upske crkve. To je imalo
nekih pozitivnih strana, ali je u sebi nosilo klicu razaranja drevnog crkvenog liturgijskog
duha. Tome je obilato doprinijela praksa nadarbina koja je od 14. st. pa nadalje biti otvorena
rana srednjovjekovne Crkve. Razliite privilegije u koritenju crkvenih nadarbina - koje su
uvedene radi pravednije raspodjele crkvenih dobara i kao pomo onima koji nisu imali
dovoljno sredstava za ivot - proizveo je suprotan uinak: umjesto da nositelje crkvenih
redova potakne na intenzivniji liturgijski ivot, taj im je ivot postao sporedno zanimanje. O
tome nam zorno svjedoi jedan dokument ve spomenutog sabora u Vienni (kanon 22):
Potaknuti smo bez sumnje velikim smutnjama to nam zbog nemara pojedinih upravitelja
nastaju, a ostaju nekanjene i pothranjuju mnoge zaraze u reenima. Mnogi crkveni slubenici,
nakon to su izgubili svako potovanje prema crkvenom ivotu, umjesto da prinose Bogu rtvu
hvale, plod svojih usana u istoj savjesti i pobonosti due, umjesto recitiranja ili pjevanja
kanonskih asova, oni se etajui prepiru i vode beskorisne, esto neukusne, svjetovne i
nedostojne razgovore; zakanjavaju u kor, esto bezrazlono izlaze iz crkve prije zavretka
slube Boje, katkad donose sa sobom ptice, dovode sa sobom lovake pse, na njima nema skoro
nita od onoga to bi po odjei i tonzuri spadalo na crkveni stale. Tako slave boanske slube i
tome prisustvuju potpuno nepobono.
Neki pak klerici i laici, osobito za vrijeme vigilija pred neke blagdane, za vrijeme dok bi
trebali biti u crkvi na molitvi, ne stide se raskalaeno plesati na grobljima uz same crkve, katkada
pjevaju (ljubavne) pjesme i rade mnoge bezobraznosti nakon kojih slijedi oskvrnue crkve ili
groblja, razliite neasne ine i zlodjela tako da je boanska sluba u najvie sluajeva ometana
uz povredu boanskog Velianstva i na sablazan prisutnog naroda. Uz to, u mnogim se crkvama
obavlja bogosluje s istinski nedostojnim posuem, paramentama i drugim nunim uresima za

bogosluje, usprkos injenici da su nabavljeni na troak samih crkava.94
Promatrajui kransku liturgiju izvana, mogli bismo zakljuiti da je liturgijski ivot u

to doba bio veoma bogat. Nedjeljno se bogosluje odvijalo s najveim moguim izvanjskim
sjajem. Nedjelja je bila obiljeena istinskim poinkom koji je osiguravao i dravni zakon.
Kao primjer neka nam poslui podatak da je sinoda u Salzburgu 1456. g. odredila da
gradske vrata nedjeljom i blagdanima moraju cijeli dan biti zatvorena kako ne bi topot konja
i klapanje zaprega uznemirivalo graane u njihovu poinku. Uzmemo li u obzir da je barem
jedan dan preko tjedna bio neki blagdan, onda proizlazi da su krani u to doba dosta
vremena posveivali bogosluju i odmoru.
Sredite kulta su bile stolne crkve sa svojim kaptolima i velikim brojem klera to je
opsluivao te crkve. Tu su bile i mnoge opatijske i druge samostanske crkve u kojima je
blagdanima odjekivala skladna sluba boanskog asoslova i drugi liturgijski ini. Klerika
je bilo mnogo a njihov je glavni posao bio sudjelovanje u sveanom bogosluju i za to su
imali pravo na dio crkvene rente od koje su se uzdravali. U to su vrijeme poznati i tzv.
altaristi, tj. klerici koji su ivjeli na raun crkvenih posjeda a dunost im je bila sudjelovati
u bogosluju u dotinoj crkvi. Prema nekim izvjetajima iz 15. st. samo u dvije crkve u
Bratislavi je bilo 236 takvih altarista. 95 U mnogim europskim gradovima klerici su (ne
raunajui samostane) inili i do 20 % sveukupnog stanovnitva. U njemakoj je npr. jedna
treina sveukupnog zemljita pripadala kleru.
itav je ivot na neki nain bio obiljeen dnevnom liturgijom. Zvona su sveano
obavjetavala poetak kanonskih asova pa se po tome esto ravnao i obiteljski ivot u
nekom mjestu. Otuda potjeu i neki ustaljeni nazivi, kao npr. siesta u Italiji i danas
oznaava popodnevni odmor a doao je od panjolskog izraza za hora sexta tj. doba kad se
u crkvi molio esti molitveni as. U Engleskoj se izrazom noon oznauje podne, a taj
izraz ne znai nita drugo doli hora nona, te potjee iz kasnog srednjeg vijeka kad je deveti
as pomaknut s tri sata poslije podne blie podnevu. Zvonjenje zvona u to vrijeme bio je
poziv vjernicima da se pridrue molitvi redovnika u crkvi ili po svojim kuama.
Ovo je razdoblje ostalo obiljeeno gradnjom velianstvenih crkava kojima se i danas
divimo. U mjestima je graeno i po vie crkava, tako da su mjesta od desetak tisua
stanovnika imala po nekoliko crkava koje su se meusobno natjecale u izgledu i uresima.
Stanovnitvo tih mjesta se brinulo za odravanje i uljepavanje crkava, ali i za uzdravanje
klerika koji su vodili brigu o tim crkvama i bogosluju u njima. Zbog toga je liturgija u tim
crkvama obavljana besprijekorno, barem izvana, i na visokoj umjetnikoj razini. Neki
istraivai idu u procjenama dotle da govore o hipertrofiji u liturgiji toga vremena.
To je vrijeme produbilo velik jaz izmeu klerika i laika u openito na svim podrujima
u Crkvi, a na osobit nain u liturgiji. Izmeu kora u prezbiteriju u kome su bili samo klerici
94
Prevedeno prema: CATANEO, Il culto ..., 296-297.
95
Opirnije o tome i o preostalom dijelu ovoga poglavlja vidi: ZAGORAC, Kristova sv. sluba, 264-272.
i ostaloga prostora u crkvi u kome su bili laici, nastajala je sve vea razdvojenost dok u
mnogim mjestima nije napravljena i prava pregrada koja je u potpunosti zaklanjala pogled
na oltar i kor za klerike. Iza te pregrade postavio bi se poseban oltar (tzv. oltar za laike) na
kome se vrilo posebno bogosluje za obian narod.
Sudjelovanje naroda u liturgiji - bilo je sve manje i manje. Ispravnije je rei da je
narod samo promatrao bogosluje, sluao misu. Na razvoj takve prakse utjecalo je vie
imbenika od kojih navodimo glavne:
- latinski jezik koji je veini naroda bio potpuno nerazumljiv;
- nepromljenjive misne dijelove (Kyrie, Gloria, Sanctus, Agnus Dei) to ih je
stoljeima pjevao narod, sada preuzimaju klerici u koru;
- pjevaki zborovi izvode polifone skladbe koje narod samo nijemo slua;
- oltar se sve vie pomie u apsidu i udaljava od naroda, a grade se mnogi pokrajni
oltari radi altarista koji imaju obavezu pojedinanog slavljenja mise. Time se razbija
jedinstvenost crkvenog prostora to onemoguava svako komunitarno bogosluje.
Ipak je, uza sve navedeno, oitovano neko sudjelovanje naroda u bogosluju to
predstavlja samo ostatke nekada aktivnog sudjelovanja:
- pojavom prosjakih redova propovijedanje je dobilo na vanosti i uestalosti. U
najmanju ruku, upnici bi uz najavu blagdana barem ukratko to komentirali, a narod bi
redovito nakon propovijedi pjevao neku pobonu pjesmu na narodnom jeziku.
- na kraju propovijedi sveenik bi narodu naredio molenja a to bi se sastojalo u
tome da bi on naznaio nakanu, a narod bi za svaku od tih nakana izmolio Oe na i Zdravo
Marijo. To je oito ostatak drevne sveope molitve vjernika.
- prinos darova na misi odvijao se tako da bi narod u ophodu obilazio oko oltara (ili
ispred oltara) i stavljao novane priloge na oltar, to je ostatak nekadanjega liturgijskog
smisla prikazanja u kome vjernici prinose, daruju same sebe Bogu. Sada se to shvaalo kao
rtva Bogu za osiguranje ispunjenja svojih nakana za ive ili mrtve. Priest je postala veoma
rijetka pa se to prinoenje dara na oltar shvaalo kao glavni oblik sudjelovanja u misi.
- gledanje sv. hostije je esto graniilo s praznovjerjem. Tako se spominjalo
vjerovanje da vjernik koji vidi hostiju toga dana nee naglo umrijeti, oslijepiti, ogladnjeti i
slino. Tko prisustvuje sv. misi za to vrijeme ne stari, due pokojnika za koju se prikazuje
sv. misa u to vrijeme ne trpe istiline muke ...
- alegorijsko tumaenje mise obiljeava srednjovjekovni mentalitet koji je obinom
narodu pokuao pribliiti liturgijsku znakovitost. Tako je svaki dio mise tumaen kao
pojedini dio Kristove muke: sveenik obuen u misno odijelo znaio je Krista obuena za
porugu u bijelu haljinu, sveenikovo prelaenje s jedne strane oltara na drugu znailo je
Kristov hod od jednoga sudita do drugoga, pranje ruku iza prikazanja znailo je Pilata koji
pere ruke.
- liturgijske drame (skazanja) su povezivane uz velike blagdane i eljele su pribliiti

narodu otajstva tih blagdana. Osobito su ti misteriji izvoeni o Boiu, u korizmi i o
Uskrsu i trajali su i po vie dana. Kao primjer navodi se da je u Frankfurtu 1492. g.
izvedena Muka s 250 glumaca u nastavcima kroz 4 dana.
- iz toga razdoblja potjee obiaj uzimanja imena sveca na krtenju koji postaje
osobni zatitnik krtenika u ivotu. To se kasnije protee i na udruenja i cehove koji
takoer uzimaju pojedine svece za svoje posebne zatitnike: sv. Vid zatitnik kotlara, sv.
Sebastijan kovaa, sv. Katarina kolara, sv. Martin krojaa itd.
Tako je srednji vijek na svoj nain posvetio itav ovjekov privatni i javni ivot.
Svako je zvanje posveivano posebnim obredom i po tome smatrano kao osobita sluba
Bogu. I srednjovjekovni su vitezovi primali svoje lanove uz posebne liturgijske obrede.
Zbog svega navedenoga, J. Hiuzinga je za ovo razdoblje rekao da je to jesen
srednjega vijeka.96 Parafrazirajui tu izreku, moemo rei da je i kranski liturgijski ivot
bio cvat u jesen. Liturgija je bila sjajna, bogata, posjeena od mnotva naroda, ali nije vie
shvaana kao sakrament Kristova djela spasenja nego kao neka prolost o kojoj moemo
pobono razmiljati za vrijeme krinog puta ili molenja otajstava krunice. I to se pobono
razmatranje u veini sluajeva zaustavljalo na Kalvariji kod Isusova groba. Ako je i
ukljuivalo Kristovu proslavu, otajstvo Crkve nije dosegnuto. Prisutna je bila vjera da je
Krist nakon Uzaaa na nebo Bog, ali je izblijedjela misao da je on glava Crkve. A bez
toga, Crkva ostaje samo zemaljska stvarnost. Tome je obilato doprinosio i nain ivota
veine klerika koji su glavninu svojih snaga troili na brigu oko zemaljskih dobara i
poveavanje crkvenih bogatstava.
U tom smo kontekstu isticali da Crkva srednjega vijeka nije imala nekog znaajnijega
utjecaja na religiozni ivot. A time je nestao i temelj komunitarnog shvaanja i slavljenja
liturgije. I sama crkvena zgrada u srednjem se vijeku razdijelila na mnogobrojne pokrajnje
kapele koje su simboliki i stvarno razbijali osjeaj jedne zajednice. Tome su doprinijeli i
mnogobrojni i sve utjecajniji redovnici koji su traili i postigli da vjernici mogu zadovoljiti
nedjeljnoj dunosti bilo gdje a ne samo u upskim crkvama.
To je dovelo do toga da je izvorna kranska liturgija tonula u dekadencu a da se sve
vie i vie umnaale razliite pobonosti i novi blagoslovi. Kult svetaca i njihovih moiju
poprima iroke razmjere koji granie s praznovjerjem. Sve manje se govori o nasljedovanju
ivota svetaca, a sve vie rauna na njihovo zauzimanje kod Boga. Od prijanjeg immitaio
(=nasljedovanje, oponaanje) prelazi se na invocatio (=zazivanje).
Takav je kranski mentalitet proizveo mnoge liturgijske surogate, ali i pripremio
teren za nezadovoljstvo mnogih i protestantsko odbacivanje takve liturgije i kranske
religiozne prakse.
96
J. HUIZINA , Jesen srednjega vijeka, Zagreb 1964.
5. RIMSKA LITURGIJA U NOVOM VIJEKU

5.1 Tridentski sabor(1545.-1563.) i liturgijska reforma
Ecclesia semper reformanda = Crkva se trajno treba obnavljati! Ta izreka ocrtava
bitnu oznaku Crkve Kristove koja svoje djelovanje treba trajno provjeravati i ispravljati
prema uzoru: Kristu Gospodinu. Katkad se dogodi da se Crkva uljulja u ustaljene forme i
uspava u uvjerenju da nije ni potrebno uvoditi neku obnovu pa ni onda kad je na to
upozoravaju njezina djeca. Onda Bog pripusti razliite nevolje koje Crkvu prisile na
preispitivanje vlastitog stanja i poslanja u svijetu u kojemu ivi i djeluje.
Cijelo 15. i 16. stoljee prepuno je gorkih pritubi ne samo protivnika izvana, nego i
vlastitih lanova. Zov na reformu je postajao sve jai i jai i konano se pretvorio u nasilnu
reformu poznatu kao protestanstska reformacija. Ve je od sabora u Konstanci (1414.1418.) vladalo ope uvjerenje da Crkvu treba obnoviti in capite et in membris = u glavi i
udovima, tj. u vodstvu i u lanovima. Govorilo se o openitoj crkvenoj reformi a u njezinu
sklopu posebno o reformi liturgije. Bilo je nekoliko konkretnih poticaja. Tako npr. Nikola
Kuzanski na crkvenim sinodama 1453.-1455. odreuje da se isprave misali prema tipskom
izdanju. Kamaldolski monasi predlau papi Leonu V. da se uniformiraju misa, asoslov i
ostali dijelovi kranskog bogosluja. Peti lateranski sabor (1512.-1517.) u svojim je
dekretima iznio vie zakljuaka o liturgiji, osobito o uklanjanju poganskih obiaja i o
potrebi posuvremenjivanja nekih liturgijskih obreda. No, izgleda da je to ostalo samo mrtvo
slovo na papiru bez konkretnih utjecaja na kranski liturgijski ivot.
A nakaznosti u religioznom ivotu je bilo na svakom koraku. Odraavale su se u
nezdravom tovanju svetaca i relikvija, u neobuzdanom hodoaenju i svakakvim
beznaajnim oblicima pobonosti. Ta je pobonost bila teko optereena lakovjernou,
pretjeranom enjom za udesima, praznovjerjem, pretjeranim strahom pred paklom i
avlom te bolesnom tlapnjom o vjeticama.97
Moramo biti pravedni prema ljudima toga vremena i istaknuti i mnoge pozitivne strane
i vrednote koje su ostavile svoj biljeg u velebnim crkvenim graevinama, u umjetnikim
djelima religioznog sadraja, u mnogobrojnim humanitarnim udrugama, svratitima,
ubonicama i prihvatilitima za nemone i siromane. Sve je to nastajalo unutar crkvenih
ustanova ili tijesno povezane s njima.
Martin Luter (1483.-1546.) je u svoje kritike crkvenoga ivota ukljuio i kransku
liturgiju kasnoga srednjega vijeka, tonije osobno doivljenu liturgijsku praksu svoga
vremena. Njegov stav, a iz toga e proizii i njegova kritika do odbacivanja samih temelja
kranske liturgije, nastajao je postupno. On je spisima od 1513. do 1517. g. estoko
kritizirao uestalost indulgencija, pretjeranu mnoinu svetakih slavlja preko godine (to je
zamraivalo slavljenje Krista i povijesno-spasenjskih otajstava), prenaglaeni naravni
97
FRANZEN A., Pregled povijesti Crkve, KS, Zagreb 1970, 200.
sadraj pojedinih pobonosti kao i pretjerani vanjski sjaj liturgijskih obreda. Sva je ta
kritizirana praksa bila jako proeta i potencirana organiziranom promidbom skupljanja
novca po itavoj Europi za gradnju bazilike sv. Petra u Rimu.98
U svaama i prepirkama s Rimom od 1519. godine Luter je lansirao novo tumaenje
opravdanja grenika prenaglaavanjem milosra Bojega (to je postalo jedno od glasovitih
Luterovih sola: sola Scriptura, sola fides, sola gratia ), po kome Bog u svome
beskrajnom milosru grenika promatra kao pravednika i takvim ga proglaava. To e se
odraziti na njegovo poimanje misnog bogosluja koje se takoer progresivno mijenjalo.
Njegov prvotni stav o misi, koji je jo u duhu kranske predaje, moemo uoiti u jednom
spisu iz oujka 1520. godine.99
Ova zajednika molitva je dragocjenija i djelotvornija od sva druge molitve, i zbog toga
jer se okupljamo zajedno. Zbog toga se crkva naziva kua molitve u kojoj se s istim
osjeajima zajedno okupljamo i izraavamo nae potrebe i potrebe svih ljudi te zazivamo
milost Boju. Ali to treba initi sa svim srcem i ozbiljnou tako da istinski osjeamo u srcu
potrebe svih ljudi te molimo za istinsko suosjeanje s njima s pravom vjerom i nadom.
A kada se za vrijeme mise tako ne moli, bolje bi bilo izostaviti slavljenje mise. U stvari,
kako opravdati injenicu da se mi stvarno okupljamo zajedno u kui molitve da bismo
zajedniki zazivali Boga i molili se za itavu zajednicu, ako se potom rasprimo i razdijelimo
molitve pa svatko moli samo za sebe ne zanimajui se za blinjega, niti se brinuti za niije
potrebe? Kako e ta molitva postati korisna, dobra, ugodna i zajednika ili postati djelo toga
blagdana i skupa vjernika? to ine oni koji govore svoje vlastite molbe, jedan zbog jednoga ,
drugi zbog drugoga motiva, ako to nisu egoistine molbe koje su odvratne Bogu O kako bi
Bog htio da mnotvo na taj nain slua Misu i moli tako da se k Njemu uzdie sloan i
ozbiljan krik srca itava naroda, koja bi neizmjerna snaga i kakva bi pomo provrela iz te
molitve! to bi se moglo gore dogoditi svim zlim duhovima? to bi se vee moglo uiniti
ovdje na zemlji? Tako su mnoge pobone osobe sauvale svoju vjernost, a mnogi se grenici
obratili.
Zar nije istina da Kranska crkva ovdje na zemlji nema nita monije niti jae, protiv
bilo koje nevolje koja je moe zadesiti, od zajednike molitve. Zloduh to veoma dobro zna i
poduzima sve to moe da bi sprijeio tu molitvu. Doputa da gradimo krasne crkve,
ustanovljujemo mnoge dobrotvorne ustanove, sviramo na orguljama, itamo i pjevamo,
celebriramo mnoge mise uz veliku pompu: sve to njega ne alosti, ak mu godi jer to
smatramo za bitno i mislimo da dobro inimo. On dobiva ono to trai, kad mona i
plodonosna zajednika molitva na taj nain ostaje zatrpana i zbog pretjerano upadljivih
ceremonija nepovratno izgubljena. Jer kad je molitva nemarna, nitko mu ne moe oduzeti
neto niti mu se suprotstaviti. Ali primijeti li on da mi elimo ostvariti tu molitvu, bilo to na
njivi ili u tali, nee to mirno promatrati nego e jae zadrhtati i prestraiti se takve tale nego
svih visokih, prostranih i krasnih crkava, tornjeva i zvonika u kojima se obavlja takva
98
Opirnije o tome vidi: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente. Note storiche, ed. Liturgiche, Roma 1978,
343-353.
99
Govor o dobrim djelima, Tekst preveden iz nav. dj. str.344-345..
molitva. Stvarno nita ne znai mjesto ili graevina u kojoj se okupljamo. Ono to vrijedi
jedino je nepobjediva molitva koju mi slono izgovaramo pred licem Bojim.
Navedeni tekst je nastao u oujku i u njemu se Luter predstavlja na liniji kranske

srednjovjekovne predaje. Ve u travnju toliko je zaotrio svoje kritike da je potpuno
zanijekao rtveni karakter mise. U listopadu iste 1520. g. dokida crkvenu hijerarhiju i
proglaava trostruko babilonsko suanjstvo Crkve: zabrana priesti kaleom laicima,
nauavanje transupstancijacije, bezbona zloporaba mise kao rtve. Istovremeno je
zanijekao sakramentalnost krizme, sv. reda, enidbe i bolesnikog pomazanja. Priznao je
sakramentalnost samo krtenju, svetoj veeri i pokori ali tumaei to sasvim drukije od
Katolike crkve.
Luterovi sljedbenici su ubrzo nakon njegove smrti - dosljedno ostvarujui uiteljeve
dogmatske postavke - uklonili iz crkava oltare, svaki namjetaj, krieve, svete slike. Crkvu
su sveli na praznu dvoranu za navijetanje i tumaenje Svetoga pisma na ivom jeziku.
Luter nije podravao takav potpuni zaokret. Naprotiv, premda je konano potvrdio zabranu
privatnih misa, privatnih ispovijedi i postova, za slavljenje veere Gospodnje zadrao je
paramente i kretnje. Izbacio je misni kanon jer je ukljuivao ideju istinskog obnavljanja
rtve na kriu, osim rijei posvete. Za dugo je vremena tolerirao na nekim mjestima obred
podizanja hostije bojei se ukinuti drevnu puku pobonost koja je eljela vidjeti
posveenu hostiju.
Religiozni pokret prozvan devotio moderna - nova pobonost, nije bila
neprijateljski raspoloena prema Crkvi ali je mnogo naudila kranskoj liturgiji. Osnovao ju
je nizozemac Gerhard Groote (1340.-1384.) oko 1380. godine. Takva je pobonost teila
prema naroitoj osobnoj unutranjoj pobonosti koja svoju nadu ne crpe toliko iz
sudjelovanja u crkvenom bogosluju i sakramentima, nego mnogo vie iz tihog promatranja
Kristove muke i duha Propovijedi na gori. U poznatom djelu Nasljeduj Krista Tome
Kempenca (+1471.), koji je potjecao iz kruga Grooteovih uenika Brae zajednikog
ivota, Crkva i sakramenti jedva imaju kakvu ulogu. Teite se stavlja na osobno itanje
Biblije, a sakramenti - osobito sv. misna rtva - ne doivljavaju se vie kao sakramentalno
posadanjenje rtve kria, ve kao prigoda za osobnu pobonu vjebu. Tim umanjenjem
vrijednosti Crkve i sakramentalnog reda spasenja utirala je devotio moderna koja je po
sebi teila za unutranjom crkvenom reformom, put Luterovu spiritualizmu.100
Kao primjer konkretnijeg zahvata na liturgijskoj obnovi toga vremena navodimo
pokuaj kardinala Franje Quioneza da obnovi asoslov. On je po nalogu pape Klementa
VII. zapoeo sa svojim kapelanima rad na izradi novoga asoslova. elio je da u asoslovu
vie doe do izraaja Sveto pismo, pojednostavni raspored i poprave itanja iz ivotopisa
svetaca. Tako ureen asoslov izdan je pod nazivom Breviarium Sanctae Crucis i od 1535.
g. doivio vie od 100 izdanja, to pokazuje da je takav pothvat prihvaen oduevljeno,
osobito od lanova svjetovnog klera za koje je i bio prvenstveno prilagoen, jer je Quionez
100
FRANZEN, Pregled 203-204.
imao na umu one koji ne mole asoslov u koru. Ali je naiao na veoma jaku oporbu svome
djelu. Najglasniji je bio Joannes de Arce, panjolski kanonik, poslanik Karla V. na
Tridentskom saboru koji je svoje tvrdnje potkrjepljivao slijedeim obrazloenjima: u
vrijeme kad se pojavljuju tolike novotarije, ne treba nita mijenjati; za obine klerike itanje
Biblije je tetno; posebno nee niemu sluiti itanje Pavlovih poslanica; osim toga
struktura starog asoslova sva je boanskog prava ili se bar temelji na boanskom pravu. To
je zasigurno utjecalo da je Tridentski sabor (1545.-1563.) odbacio Breviarium S. Crucis
koji je previe radikalno prekidao tradiciju posebno naglaavajui iskljuiv obiaj privatne
molitve asoslova.
Na Tridentu je liturgijska materija dola na red tek 1562. godine: o zloporabama to se
pojavljuju kod slavljenja mise, o priesti pod prilikama vina, openito o misnom slavlju i
slino. Nakon rasprava zakljueno je da se odluka o izradi i tiskanju jedinstvenih liturgijskih
knjiga za itavu Crkvu povjeri papi. Iz odredaba Tridentskog sabora proizlaze naela za lit.
reformu:
- liturgijska se obnova mora nadovezati na dotadanju liturgijsku predaju;
- time se mora dokrajiti kaos koji je zavladao zahvatima reformatora;
- u reformi treba postupati strogo, svjesno i kritiki te odstraniti sve dodatke koji su
nespojivi s rimskim mentalitetom i rimskom liturgijom;
- mora se oitovati prvenstvo liturgijske godine, smanjiti broj svetakih blagdana,
votivnih misa, ostvariti liturgijsko jedinstvo, ali i sauvati vlastitosti pojedinih krajeva.
Mora se uvesti red u misu, uvesti ope rubrike koje su obvezatne za sve.
Rezultat saborskih odluka oitovao se u izdanju novih liturgijskih knjiga koje su
postale obavezne za sve crkve na Zapadu:
-
Breviarium Romanum 1568. (Pio V.);

Missale Romanum 1570. (Pio V);
Pontificale Romanum 1600. (Klement VIII.);
Caeremoniale Episcoporum 1600. (Klement VIII.)
Rituale Romanum 1614. (Pavao V.).
U buli Pija V. Quod a nobis kojom proglaava Breviarium Romanum izraena je

namjera crkvenog uiteljstva kod reformiranja liturgijskih knjiga po uputama Tridentskog
sabora: Ukidamo prije svega ... novi asoslov, izdan od kardinala Franje ... i sve druge
osim onih to imaju svoj propij ve 200 godina zabacujui ... svaki drugi obiaj ...
nareujemo da se ovaj na asoslov obdrava u svim crkvama svega svijeta te odreujemo
da se taj asoslov nikada vie ne mijenja.
Nain boanske slube koju su nekada brino i mudro odredili vrhovni sveenici,
osobito Gelazije i Grgur, te koje je Grgur VII. odobrio, tijekom vremena je skrenuo od
staroga pravila. Zato je bilo potrebno da se ponovno prilagodi prvotnom pravilu molitve.
Rimski prvosveenik izabravi u Rimu nekolicinu prikladnih mueva ... pobrinuo se

da stvar dovri. Mi poto smo se uvjerili da se oni u sastavljanju nisu udaljili od starih
asoslova odlinih rimskih crkava, kao i nae vatikanske biblioteke, te da su osim toga
slijedili neke uvaene pisce s toga podruja, da su uklonili ono to je bilo strano i nesigurno
i nisu izostavili nita od onoga to je starom asoslovu bilo vlastito, odobrili smo ovo djelo i
odredili da se izda.101
Pape su, dakle, postavile cilj da se liturgijske knjige obnove u duhu drevne rimske
liturgije. Ipak, sluili su se samo izvorima iz 11. i poetka 12. stoljea pa su ustalili stanje
srednjovjekovnog razvoja. Propis da se u liturgiji nita ne smije mijenjati djelovao je
spasonosno u ono turbulentno vrijeme protestantskog potresa Crkvom, ali je doveo
kransku liturgiju u kruto i nepomino stanje koje je trajalo skoro 4 stoljea. Zbog toga se
pobonost povezala skoro iskljuivo s pukim pobonostima.
Reforma je uspjela proistiti mnoge natruhe u liturgiju, ali su ostali neki elementi koji
e utjecati na umanjivanje pravog liturgijskog duha. Nabrojit emo neke elemente: liturgija
je i nadalje ostala, uglavnom, stvar klera koji je u koru ili prezbiteriju, odvojen od naroda,
sveano obavljao bogosluje na latinskom jeziku, bez aktivnog sudjelovanja laikog dijela
Crkve. Za narod je najee prireivana skraena liturgija, npr. tihe mise, priest samo
pod jednom prilikom, odvajanje javnog bogosluja od osobne pobonosti vjernika koji se u
liturgiji mogao samo klanjati Bogu prisutnom u euharistiji.
Ipak, obnoviteljski zahvat Tridentskog sabora urodio je trijumfalnom obnovom koja je
stvorila svoj izraz u poslije tridentskoj duhovnosti baroka.
5.2 Liturgija u doba baroka
(otprilike 1600.-1750.)
Za barok ozbiljni istraivai kau da je posljednja velika epoha kranske Europe.102
Traje od konca 16. do polovice 18. stoljea. To je vrijeme velikih kulturnih centara (Rim,
Pariz, London, Be, ...), vrijeme kolonijalizma, merkantilizma i imperijalizma. To je
vrijeme velikana duha kao to su bili: Shakespeare, Descartes, Spinoza, Leibnitz, vrijeme
velikih svetaca: Franjo Saleki, Robert Belarmin, Vinko Paulski ...
Po svemu je to jo uvijek srednji vijek, ali proien i obnovljen. Religioznost
obiljeava sve oblike ivota a u njoj dominira osjeajni subjektivizam, subjektivni
kolektivizam i zanos za jedinstvom Katolike crkve.
Religiozna barokna kultura je prvenstveno kultura svetkovina, feta. Sve se nastoji
izraziti kroz svetkovinu: teatar, puke veselice koje koriste sve mogue glazbene izraze:
polifoniju, puko pjevanje, orgulje, iani instrumenti. Umnaaju se i obogauju ophodi
(procesije) i hodoaa. Specifina barokna svetkovina je Tijelovo koju obiljeava
101
102
Usp. ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, 270-271..

NEUNHEUSER B., Storia della liturgia atraverso le epoche culturali, Ed. Liturgiche, Roma 1977, 117.
velianstvena Tijelovska procesija s dramatskim prikazima, najrazliitijim barjacima,

uniformiranim i kostimiranim licima, sviraima, muarima itd.
Pobonost je usmjerena prvenstveno prema Kristu i to prije svega prema
euharistijskom Kristu: grade se i ukraavaju velianstveni tabernakuli u obliku kraljevskog
trona i time prizivaju u pamet proslavljeno kraljevsko boanstvo, izrauju se raskone i
skupocjene pokaznice, upriliuju velianstveni obredi klanjanja Presvetom sakramentu.
Pobonost se sve vie usmjerava prema gorkoj muci Kristovoj s prenaglaenim isticanjem
pojedinih ikonografskih elemenata: rane, avli, probodene grudi, trnova kruna. Sve je to
usredotoeno na sve popularniju i sve raireniju pobonost prema Srcu Isusovu koju osobito
gorljivo ire pripadnici Drube Isusove.
Razvija se i pobonost prema Blaenoj Djevici Mariji osobito povezano uz nova
hodoaa u marijanska svetita i uvoenje novih marijanskih blagdana: Roarica (1671.),
Ime Marijino (1683.), Gospa Karmelska (1726.), Bezgrena (1708.). Mnoge su marijanske
pobonosti povezivane uz Krista, kao npr. Muka Isusova i pla Matere njegove, pa i uz
Oltarski sakrament. Odravaju se mnoge trodnevnice i devetnice u ast Bogorodici i
svecima, iako neto manje nego u srednjem vijeku.
Liturgijski ivot u baroku je u uzletu pod utjecajem obnovljenih liturgijskih knjiga te
zahvata pape Pija V. i njegovih nasljednika. O tome liturgiar Jungmann veli: Na svim
pravcima liturgijskog ivota oituje se na prvom mjestu karakteristino nastojanje
usmjeravanja prema periferiji. 103 Liturgija nije prvenstveno aktivno sudjelovanje u
Kristovu otajstvu nego prije svega teatralno audio-vizualno prikazivanje toga otajstva od
koga e subjektivna, osobna molitva crpsti snagu za uzdignue i izgradnju. Zajednitvo je
prije svega moralno-asketska vrednota, a euharistija se izraava u pobonosti. Time su
obiljeene barokne propovijedi koje ele prvenstveno utjecati na osjeaje i biti sredstvo
udoredno-asketskog odgoja.
103
JUNGMANN J.A., Liturgisches Leben im Barock, u: Liturgisches Erbe ... 1960, 118.
5.3 Liturgija u doba prosvjetiteljstva (iluminizma)

Literatura: ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 45-46; CATTANEO E., Il culto cristiano in
occidente, Note storiche, Subsidia 13, ed. Liturgiche, Roma 1978, 416-515; FRANZEN A., Pregled povijesti Crkve,
KS-Glas koncila, Zagreb 1970, 271-273; JEDIN H., Velika povijest Crkve, sv.III., KS, Zabreb 1976; KLAUSER T., La
liturgia della Chiesa occidentale, Sintesi storica e riflessioni. Elle Di Ci, Torino-Leumann, 1971, 159-172; METZGER
M., Storia della liturgia. Le grandi tappe. Ed. San Paolo, Cinisello Balsamo, 1996, 91-100; NEUNHEUSER B., Storia
della liturgia attraverso le epoche culturali, Ed. lit. Roam 1977,121-125; ISTI, ; ISTI, Il movimento liturgico:
panorama storico e lineamenti teologici, u: ANAMNESIS, vl.1, 11-30; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS,
Zagreb, 1997, 275-278.
Razdoblje prosvjetiteljstva obiljeava novo stanje duha u 18. i poetkom 19. stoljea.
Poetak mu je u Engleskoj a veoma se brzo proirio na Francusku i Njemaku. To je prije
svega misaoni pokret koji se, u ime razuma, borio za autonomnu slobodu duha, radikalno
ruei stare tradicije revolucijom provodio promociju autonomnog ovjeka sposobnog da
se slui svojim razumom a da pri tom ne treba vodstvo nekoga drugoga (Kant).
Prosvjetiteljski racionalizam je propagirao uroenu prirodnu religiju protiv objave koja je,
prema njima, nepotrebna i ak tetna. Neki su francuski prosvjetitelji najavljivali Katolikoj
crkvi rat do istrebljenja. (Voltaire: crasez linfme = Satarite bludnicu!). Krvavi epilog
takvog govora bit e Francuska revolucija. Drugi su bili blai, ali ne manje opasni, istiui
filozofiju deizma prema kojoj bi bit svake religije trebala biti spoznaja vrhovnog bia,
nada u vjeni ivot i vjera da e svatko biti nagraen prema svojim djelima. Na to bi, prema
njima, trebalo svesti i kranstvo i kransku liturgiju. Tako je iluminizam donio Katolikoj
crkvi jednu od najteih i najopasnijih kriza u itavoj povijesti jer je u konanici propagirao
kranstvo bez Krista, bez objave i bez spasenja!.104
Ipak, moramo priznati i neke pozitivne doprinose prosvjetiteljstva. Otvarajui nove
misaone vidokruge omoguio je razbijanje zastarjelih srednjovjekovnih misaonih pogleda
na ivot a time i napredak ljudskog duha bez ega se povijest novoga vremena ne moe ni
zamisliti. U taj napredak ubrajamo: ukidanje procesa protiv vjetica i krivovjeraca, zabrana
muenja u sudstvu, dokidanje vjerske diskriminacije i promocija opih ljudskih prava.
Ovo e razdoblje obiljeiti mislioci: Leibnitz, Locke, Hume, Wolff, te donekle Kant.
Njihove ideje e iriti i popularizirati francuski enciklopedisti, talijanski prosvjetitelji, te
Voltaire i Rousseau. Meu znaajne osobe koje su ostavile trag u tome vremenu treba
ubrojiti i ondanje vladare: Luja XIV, Josipa II. i Napoleona.
Takve e ideje i drutveni potresi ostaviti dubok trag u umjetnosti i liturgiji. Na
podruju umjetnosti osjetio se zaokret od pretjeranog baroka (rokoko) prema strogom
klasicizmu. Na liturgijskom, pak, podruju prosvjetitelji su isticali vanost
pojednostavljenja obredne prakse, pouno-odgojnu vanost kranske liturgije te
komunitarnost. Kratko reeno, liturgija ima prosvjetiteljsku ulogu u pouavanju i odgajanju
naroda. Pod tim vidom je isticana vanost uporabe ivoga narodnog jezika u liturgiji. U
104
FRANZEN, 272.
svim tim pokuajima se osjea kontra reakcija na pretjeranosti kasnoga baroka u

procesijama, hodoaima, egzorcizmima, umnaanjima razliitih pobonosti. Mnogi su
od nabrojenih oblika pobonosti u to vrijeme postale prazne izvanjske forme bez nutarnjeg
sadraja pa je, barem donekle, bila opravdana i reakcija na takvu praksu. Mnoge ideje koje
su zastupali prosvjetitelji dobile su pravo javnosti u smjernicama Drugoga vatikanskoga
sabora.
U pokuaje katolikog prosvjetiteljstva ubrajamo slijedee: Sinoda u Pistoji 1786.,
Kongres u Emsu 1786., jozefinistika reforma Marije Terezije i Josipa II. (1780.-1790.),
neogalikanske liturgijske knjige 17. i 18. stoljea, svetaki lik M. Sailer-a (1741.-1832) i
znanstveni doprinos Antonia Muratoria (1672.-1750.) u Italiji. Mnogi su crkvi ljudi druge
polovice 18. st. bili proeti prosvjetiteljskim idejama a ostali su odani sinovi Crkve.
Naalost, bezobzirno i pretjerano kritiarstvo koje je napadalo te katolike prosvjetitelje
dovelo je u sumnju sav pokret i nanijelo tetu Crkvi.105
Saimajui opi pogled na ovo razdoblje moemo zakljuiti da je iluminizam imao
dosta pozitivnih liturgijskih ideja, kao to su npr: naglaavanje jednostavnosti u liturgiji
nasuprot mnogim baroknim suvinostima; usmjeravanje prema zajedniarskom duhu;
davanje vee vanosti razumu kako bi se stvari bolje shvatile i istinski osvijetlile; prvi put je
u povijesti Crkve naglaena potreba liturgijskog pastorala i isticanje da liturgija treba biti
izvor ivota Crkve Kristove.
Mnoge liturgijske ideje iluminizma ozakonjene su nakon Drugoga vatikanskoga
sabora. Kao primjer navodimo sinodu u Pistoji 1786. g. koja je preporuivala aktivno
sudjelovanje vjernika u liturgiji, uporabu ivoga lokalnog jezika u liturgiji, zabranu
slavljenja vie misa istovremeno u istoj crkvi, naglaavanje usredotoenosti na nedjelju i
upsku misu na kojoj bi trebalo glasno izgovarati molitve a vjernicima dijeliti priest
hostijama koje su posveene na toj misi. Inzistirala je na katehetskoj pripravi roditelja i
kumova za krtenje koje bi trebalo obavljati za vrijeme Uskrsnog bdjenja.
Meu negativnosti moemo ubrojiti da je iluminizam ipak veliinu liturgije samo
promatrao izdaleka a nije uspio u nju uvesti vjernike. Liturgija je velikim dijelom ostala u
granicama humanizma i racionalnog intelektualizma kao sredstvo udorednog odgoja
ovjeanstva a ne ostvarenje klanjanja Bogu u duhu i istini.
Taj kratki panoramski prikaz pokazuje da je prosvjetiteljstvo vieslojan i raznolik
pokret u rasponu od izravnog i borbenog suprotstavljanja kranstvu, osobito Katolikoj
crkvi, preko isticanja skladnoga razvoja plemenite ovjenosti do pokuaja usklaivanja
prosvjetiteljstva s iskonskim kranskim idejama. Mnogi su zahtjevi prosvjetitelja bili
opravdani ali su esto polazili sa sumnjivih pozicija, osobito nakon Francuske revolucije
1789. godine.
105
FRANZEN, 273.
5.4 Klasini liturgijski pokret u 20. stoljeu

Literatura: ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 48-53; CATTANEO E., Il culto cristiano in
occidente, Note storiche, Subsidia 13, ed. Liturgiche, Roma 1978, 546-616; CHUPUNGCO PECKLERS K., Storia
della liturgia Romana, u: Scientia liturgica, v.1, Piemme 1998, 183-194; NEUNHEUSER B., Storia della liturgia
attraverso le epoche culturali, Ed. lit. Roma 1977,133-138; ISTI, Il movimento liturgico: panorama storico e
lineamenti teologici, u: ANAMNESIS, vl.1, 11-30; RADI J., Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966;
ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb, 1997, 278-288.
O tonom poetku klasinoga liturgijskog pokreta, to ga je papa Pio XII. opisao kao
prolazak Duha Svetoga kroz Crkvu, povjesniari se jo uvijek spore. Stariji su vie
naglaavali ovisnost o 19. stoljeu, osobito s liturgijskim pothvatima Prospera Guranger
(1805.- 1875.) u opatiji Solesmes i njegovu utjecaju na benediktinske opatije u Njemakoj i
Belgiji, a kao slubeni poetak klasinog liturgijskog pokreta uzimali su motu proprio Pija
X. o obnovi crkvene glazbe Tra le solecitudini 1903. godine. Noviji istraivai ne nijeu
tijesnu povezanost liturgijskog pokreta 20. st. s onim u devetnaestom, niti vanost
navedenoga dokumenta Pija X. kojim je slubena Crkvena vlast uzela u svoje ruke tijek
liturgijske obnove, ali stvarni poetak klasinog liturgijskog pokreta povezuju s nacionalnim
kongresom u belgijskom gradu Malines 1909. godine i benediktincem opatije Mont Csar
Lambertom Beauduinom.106 U svome predavanju Beauduin je istakao vanost potpunog i
aktivnog sudjelovanja svih krana u ivotu i poslanju Crkve osobito u liturgiji jako
promiui preporuku pape Pija X. o estoj priesti.
Nakon toga kongresa uslijedio je zanosan rad na liturgijskom apostolatu na raznim
podrujima: liturgijski tjedni, asopisi, misali za vjernike na ivom narodnom jeziku, nizovi
liturgijskih predavanja za intelektualce, studijsko prouavanje povijesti kranske liturgije i
tiskanje znanstvenih nizova, populariziranje liturgije preko malih broura, letaka
Cilj liturgijske obnove naznaio je A. Manser u 11 toaka: 1. Aktivno sudjelovanje
puka u sv. misi; 2. Sudjelovanje itave upe pjevanjem i prieu kod sv. mise u nedjelje i
blagdane; 3. Shvaanje obred svetih sakramenata; 4. Potivanje i pobono primanje
sakramenata; 5. Nutarnje i vanjsko proivljavanje liturgijske godine; 6. Pobono tovanje
svetaca i zatitnika; 7. Pobono sudjelovanje u bogosluje za mrtve; 8. Prilagodba lijepih
narodnih i obiteljskih pobonosti u liturgiji; 9. Koritenje liturgijskih tekstova u pukoj
pobonosti; 10. Oivljavanje liturgijskih propovijedi; 11. Unapreenje liturgijske znanosti,
tiska i umjetnosti.107
Sredite liturgijskog apostolata u Njemakoj postaje benediktinska opatija Maria Lach,
osobito od 1913. g. kada je za opata posveen Idelfons Herwegen (1874.-1946.) koji e uz
pomo svoje subrae - osobito su se isticali Odo Casel (+1948.) i Romano Guardini
(+1968.) - okupljati mlade ljude i uz prikladnu pouku s njima slaviti misu u dijalogu ime
je promicano aktivno sudjelovanje vjernika laika u misi. Casel je odrao stotine predavanja i
tiskao mnotvo lanaka i knjiga u kojima je promicao misterijski vid kranske liturgije.
106
NEUNHEUSER, Storia 134-135.
107
RADI, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966, 11.
Upravo e te njegove ideje pomoi irenju i openitom shvaanju i prihvaanju Crkve kao
mistinog tijela Kristova to se simbolino ostvaruje u sakramentalnom sudjelovanju. Te
e ideje jo produbiti Guardini u glasovitom djelu Duh liturgije. Caselova misterijska
teologija e naii na veliko nerazumijevanje i suprotstavljanje nekih teologa koji su u tome
vidjeli opasnost poganskog utjecaja. A. Mayer tvrdi: Liturgijski pokret je zapoeo kad je
katolicizam i katolici 19. st. iziao iz stava onoga pravno-organizacijskog stanja to su ga
imali u krilu modernog vremena te su mogli ponovno postati svjesni da sainjavaju jedan
organizam u pravom smislu kao i toga da je njegova bit unutarnja Kad je konano pojam
Crkve 19. st., ideja Crkve u drutvenom, organizacijskom i pedagokom smislu, iscrpio
svoju vlastitu ivotnost, upravo je liturgijski pokret dao odluujui doprinos stvaranju
novoga pojma Crkve. To se dogodilo utoliko ukoliko je liturgijski pokret ljudima,
osloboenim fiktivnih struktura nekadanjeg shvaanja, predstavio ne neko novo lice Crkve
nego njezino lice to je predugo ostalo u mraku; nastojao je, naime, pribliiti ono to je
Crkva u svojoj najintimnijoj biti, tj. njezinu sakramentalnu bit i njezina liturgijska
slavljenja: nauavao ih je da je Crkva otajstveno Tijelo Kristovo ili Kristovo otajstvo to
nastavlja njegovu ljudsku egzistenciju. Sredite te nove crkvene zajednice, to je otkrivena u
circumstantes, tj. u sudionicima liturgijskih slavljenja, ponovno je oltar. 108
Te su se ideje iz Belgije i Njemake veoma brzo proirile po drugim zemljama u
Europi i SAD. U Austriji je sredinja figura bio Pio Parsch koji je neumorno promicao
liturgijski pastoral osobito preko asopisa Leben mit der Kirche , u Francuskoj monasi
opatije Solesmes koji naglasak stavljaju na znanstveno prouavanje povijesti kranske
liturgije, osobito gregorijanskog korala, i isticanje estetske vrijednosti liturgije. U Italiji je
sredite liturgijskog pokreta postala opatija Finalpia s asopisom Rivista liturgica (izlazi
od 1914.g.) te Gemeliev Vivi con la Chiesa. U panjolskoj je zanajno sredite
benediktinski samostan Montserrat, a u SAD St. John u Minesoti s asopisom Orate
fratres koja od 1951. g. izlazi pod imenom Worship.
Ideje liturgijskog pokreta koje su nastale u europskim zemljama, brzo su nale plodno
tlo i u Hrvatskoj. Ve u drugoj polovici 19. st. te se ideje osjeaju meu hrvatskim
cecilijancima, kako nazivamo glazbenike okupljene oko asopisa Sveta Cecilija, koji
1906. g. osnivaju Cecilijansko drutvo koje promie glazbenu kulturu openito, osobito
crkvenu, te preporuuje glazbu kao oblik sudjelovanja u liturgiji.
Proelnik liturgijskog apostolata meu Hrvatima je bio bl. Ivan Merz, laik roen u
Banja Luci 1986. a umro 1928., blaenim proglaen 2003., ovjek koji nije samo pisao i
teoretski tumaio liturgijsku misao i liturgijsku molitvu, nego sm bio lino utjelovljena
liturgijska pojava od najkrupnijeg znaenja po itavu nau mladu liturgijsko-religioznu
renesansu Njegova linost je prebogat majdan za liturgijsku kolu, bilo da se radi o
temeljnim principima teolokog shvaanja Crkve, religije, liturgijske molitve, javnog
katolikog kulta, misne rtve, Euharistije, tovanja svetaca i liturgijske duhovnosti uope,
108
A.L. MAYER, Liturgie in der europischen Geistesgeschite,Darmstadt 1971,432. (Prijevod: ZAGORAC,

Kristova 278.)
bilo da se radi o praktinoj provedbi liturgijskoga ivota, upotrebe misala, crkvenog

pjevanja, sveane pjevane Mise, oficija, crkvene godine, liturgijskih vanjskih znakova
itd.109
Znaajan preduvjet liturgijskog pokreta meu Hrvatima bilo je prevoenje slubenih
liturgijskih knjiga na suvremeni hrvatski jezik da bi obian narod to mogao razumjeti i u
tome aktivno i s razumijevanjem sudjelovati. Na tom podruju uinjeni su slijedei
prijevodi:
- Rimski misal, Zagreb 1921, u prijevodu Dragutina Kniewalda namijenjen laicima da
mogu pratiti i bolje shvaati misno slavlje. Koliko je bilo zanimanje za taj misal pokazuje 5
izdanja u razdoblju od 1921. do 1944. godine.
- Rimski obrednik, Zagreb 1929. odobren za liturgijsku uporabu.
- Crkveni himni, Zagreb 1936. u prijevodu Milana Pavelia. Veoma uspio prijevod
jezino, stilski sa sauvanom metrikom latinskog izvornika. Skoro su svi iskoriteni u
kasnijim izdanjima asoslova.
- Misni lekcionari (knjige svetopisamskih itanja):
- IVEKOVI, itanja i evanelja Zagreb 1912;
- P. VLAI, itanja i evaneljaDubrovnik 1921;
- Ostale liturgijske knjige koje je priredio fra P. Vlai:
- Boini oficiji, Dubrovnik 1921;
- Obredi Velike sedmice, Dubrovnik 1921;
- Oficij za mrtve, Dubrovnik 1922;
- Mali oficij BDM, Ljubljana 1938;
- Bogoslubenik ili zbirke Veernja i nekojih Jutrenja, Dubrovnik 1923;
- Novi obred Velike subote, Zadar 1952.
- Fra Rufin ILI je priredio vrijedan prijevod:
Uskrsno bdjenje i ostali obredi Velikog tjedna, Sarajevo 1956.
Prireena su i etiri Nacionalna liturgijska kongresa:
- Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4.-6. VII. 1936;
- Drugi hrvatski liturgijski kongres, Split, 12.-14. VII. 1938;
- Trei hrvatski liturgijski kongres, akovo, 2.-4. VII. 1940;
- etvrti hrvatski liturgijski kongres, Zagreb 24.-27. X. 1940.
Svim zajednikim pothvatima liturgijske obnove koordinirao je Odbor za promicanje
liturgijske obnove u hrvatskom narodu kojemu je pokrovitelj bio hvarski biskup Miho
Pui.
109
D. ANKO, Dr. Ivan Merz, velika liturgijska dua, ivot s Crkvom, IV,br.2,46-47.
6. TEOLOGIJA LITURGIJE PREMA DRUGOM VATIKANSKOM SABORU

(MARSILI S., La teologia della Liturgija nel Vaticano II, u: La Liturgia momento nella storia della salvezza,
Anamnesis, v.1, Marietti, 1979, 85-105)
6.1
Od obnove rubrika do teolokog promatranja
Enciklika Pija XII. Mediator Dei, po svemu sudei, eljela je naglasiti neke teoloke
vidove i zaustaviti u zaetku novotarije u liturgijskoj praksi. A postala je, u stvari samo
uvod u mnogo iru raspravu. Od godine 1951. do 1961. kada je najavljen Drugi vat. sabor,
slijedili su jedan za drugim znaajni papinski dokumenti koji su za bogotovlje zacrtali
prostor obnove koja je po zamisli Pija XII. trebala biti sveopa.
Donosimo redoslijed:
- 9. 02.1951: obnova uskrsnog bdijenja;
- 6. 01. 1953: uvoenje veernjih misa i nove odredbe o euharistijskom postu;
- 23. 03. 1955: dekret o pojednostavljenju rubrika u misalu i asoslovu;
- 16. 11. 1955: novi Red velikog tjedna s popraen veoma pametnom pastoralnom
uputom;
- 3. 09. 1958: Uputa o glazbi u liturgiji koja je pokuala, uglavnom, novim nainom
govora suoiti se s problemom aktivnog sudjelovanja u bogotovlju;
- 25. 07. 1960: Obnovljen kodeks rubrika koji preureuje liturgijske propise
proirujui naelo pojednostavljivanja iz 1955. kako na ope rubrike, tako i vlastite
u asoslovu, misalu i liturgijskom kalendaru.
Objavljivanje Obnovljenog kodeksa rubrika, koji je na brzinu objelodanjem u Rimu,
a nakon toga su uslijedila nova tipska izdanja asoslova (1961.) i misala (1962.), mnogi su
protumaili ne samo kao neto neprikladno jer u meuvremenu je najavljen ekumenski
sabor koji se trebao nairoko pozabaviti bogotovljem nego se govorilo o suprotstavljanju
Kongregacije obreda saborskom programu u liturgijskim pitanjima, premda je navedeni
dokument objelodanjen kao motu proprio pape Ivana XXIII. Time se eljelo postii
slijedee:
a)
zadrati liturgijsku obnovu striktno na razini propisa (rubrika);
b)
omoguiti da to bude ostvarenje ope liturgijske obnove to ju je programirao
Pijo XII. i dovesti je da bude izvan Sabora;
c)
na taj nain blokirati program Ivana XXIII. preputajui Saboru samo
prouavanje temeljnih naela liturgijske obnove u nastajanju.
Ono to je sigurno u pozadini toga pokreta, tu i tamo opravdano i zajameno
zahtjevima to se ne mogu zanijekati pa ak i nekim pastoralnim rjeenjima, oituje dvije
tendencije. S jedne strane, eljelo se sasvim jasno potvrditi centralizam u liturgijskim
pitanjima. Taj je centralizam potaknut mnogim novinama koje su se pojavljivale svugdje, pa
ak i doslovno do onoga klasinog stavljanja toke na i, jer su se za tipska izdanja

slagarima propisivala detaljna ortografija, velika i mala slova, toke i zarezi, stanke
S druge strane, sve navodi na to da se brino i hotimice eljelo podignuti pregradu
izmeu rubrika i bogotovlja (Schmith), u najmanju ruku tako da bi teoloki vid liturgije
prisutan u enciklici Mediator Dei i u drugim dokumentima Pija XII. bio blokiran i ostao
na teoretskoj razini i ostao zatvoren i bez utjecaja na opu reformu to ju je programirala
Kongregacija obreda.
Ipak treba priznati da, uza sva ogranienja, liturgijska obnova to ju je zapoeo Pio
XII, poinje veoma odvano napredovati, ako zbog niega drugoga ono zbog pastoralnih
motiva. Nije se mogla podravati bez neke teoloke podloge kojoj su esto davali prigodu
da se pojavi jo otvorenije. Dovoljno je prisjetiti se vanosti to ga je imala obnova
uskrsnog bdjenja u pastoralnom radu na razini osvjeivanja teoloke stvarnosti pashalnog
otajstva to e s Drugim vatikanskim postati ne samo ideja vodilja cjelokupne liturgijske
obnove, nego e utjecati na itav novi pogled na kranstvo kao eklezijalno otajstvo.
Povijesnim pregledom ne tako lagana nastanka, polazei od liturgijskog nacrta na
razini priprave a potom preko rasprave na Saboru, elimo samo otkriti da je Drugi
vatikanski utemeljio liturgijsku teologiju, ne polazei a priori od istraivanja nego voen
novim iitavanjem i novim nainom miljenja o liturgiji pod pastoralnim kljuem, toliko da
bi trebalo biti vie nego istinito govoriti, kad je rije o Saboru, o teologiji liturgijskog
slavlja. Samo u toliko koliko je Sabor ostao vjeran ideji da stvori od liturgije izvorno
slavlje, bit e mogue nadii dva prejudicirana stava s kojima se, izgleda, liturgija ve
sada identificira, a to je stav tradicionalnog liturgijskog ina i liturgije juridike vrednote.
To su bila dva polazita koja su, zbog razliitih - ali meusobno povezanih razloga uinili
da liturgija postane nedodirljiva nepromjenjivost.
Ponovno promatranje liturgije na konkretnom planu slavlja otkriva se da pastoralno
liturgija moe postii svoj cilj samo uz dva uvjeta:
1. U njoj treba razlikovati faktor predaja, to je element ive povezanosti s
Kristom, od mnogobrojnih predaja koje su joj tijekom vremena nadodane i koje su joj, ne
samo mijenjale narav, nego su bile veo i pregrada to je sprjeavale da liturgija postane
aktualna.
2. Treba prijei od statino-juridikog polazita, to je izgleda - bilo tipino
obiljeje liturgije, na smisao da se vrijednost liturgije sastoji u ostvarivanju, ili da obred
bude vidljivo ostvaren prema propisima zakona i po pravilima obrednog umijea. Rubrika, u
stvari, osigurava velikim dijelom vrijednost obreda, a ceremonije posveeni spektakl,
nuan za duhovnu izgradnju sudionika.
Prvo je polazite nadiao Drugi vatikanski ponovno svrstavajui liturgiju u povijest
spasenja. Tako je liturgija, u stvari, ponovno postala trenutak povijesti spasenja i opet
zauzela mjesto istinske predaje, tj. prenoenja Kristova otajstva preko obreda to je
istovremeno aktualizacija i objava toga otajstva, na uvijek nov i prikladan nain slijeda
vremena i promjene mjesta. Na taj nain ono to smo nazivali liturgijske predaje iznova
se oituju po onome to one i stvarno jesu: interpretacije obreda, uvijek ili barem
djelomino, uvjetovane vremenom i mjestom u kojima su nastale i s kojima su ostale
povezane, pa zbog toga ne mogu biti, kao to se mislilo, jedini i nenadomjestivi naini
objave sadraja obreda. Otuda proizlazi zakonitost i nunost liturgijskog posadanjenja
(aggiornamento) to bi trebalo uiniti da liturgija nikad vie ne postane forma otrgnuta od
stvarnosti bilo sluajno ili trenutano, nego naprotiv otvaranje puta pokretljivosti i
pluralizmu to odgovara neprekidnoj ivotnosti.
Drugo polazite, statiko-juridiko, bit e nadieno ponovnim postavljanjem liturgije
u dinamiko-teoloku perspektivu. Ulazei ponovno u sferu prisutnosti Krista koji djeluje
sada u obredu i s obredom, kao to je neko djelovao u svojoj vlastitoj ovjenosti, liturgija
bi trebala ponovno postati djelo samoga Krista u svome Tijelu koje je Crkva, djelovanje to
bi se trebalo ostvarivati svakodnevni dijalog i utjecaj na ivotne odnose izmeu ovjeka i
Boga preko Kristova otajstva uvijek prisutna i djelatna u liturgijskom obredu. Tako e biti
ponovno otkrivena i iznova vrednovana liturgija kao Kristovo djelo ili otajstvo spasenja
to se ostvaruje u Crkvi. Tako se ponovno dolazi na izvornu sakramentalnost liturgije to
nastavlja Kristovo otajstvo u formi kultnog otajstva.
6.2
Povijest spasenja
Prvo obiljeje naina na koji Drugi vatikanski sabor uvodi raspravu o liturgiji u
konstituciji Sacrosanctum concilium je injenica da se liturgija ne pojavljuje kao
zakljuak rasprave o naravi kulta i oblicima njegova ostvarivanja: nutarnji-izvanjski kult,
privatni-javni. Naputajui takav pristup, sve do zajednikog nasljedovanja, Drugi
vatikanski je iao izravno raspravljati o Objavi kao povijesti spasenja, raspravom to ju je
ve naveliko koristila biblijska teologija i koja se, prenesena na liturgijsko podruje, poela
oitovati kao klju itave liturgije.
Polazei od vanosti to ju je liturgija tako poprimila, ona je oitovala svoju istinsku
prirodu, i vie nee biti pomutnje i brkanja kao to se dogaalo s ostalim vidovima kao
to su juridiko-institucionalni ili rubricistiki koji su prije stavljani u prvi plan. Ni ti vidovi
nee se moi izostaviti zbog nune prisutnosti Crkvene vlasti, hijerarhijske vlasti, u
stvaranju i ostvarivanju liturgije. S druge strane, odluka Drugog vatikanskog o pogledu na
liturgiju ne doputa vie da gore navedeni vidovi mogu biti razlog postojanja i vrednovanja
liturgije. Liturgija usredotoena na povijest spasenja poprima to osnovno i trajno obiljeje
to osmiljava kranski ivot, ne kao doktrinarno pravilo, nego kao trenutak u kome se
ostvaruje djelo naega otkupljenja, na nain po kome se Kristovo otajstvo i istinsku narav
Crkve odraava u ivotu i oituje se drugima (SC 2).
SC zapoinje raspravu prvenstveno lancima 5, 6 i 7 i polazei od predstavljanja
objave - povijesti spasenja postupno dolazi do liturgije spasenjskog Kristova djelovanja u
Crkvi. Objava se pojavljuje kao slijed dogaaja koji na razliite naine i u razliitim
vremenima otkrivaju ostvarenje otajstva spasenja to prebiva u Bojoj vjenosti.
Razni naini u kojima se ostvaruje predvieno i od Boga eljeno spasenje za sve ljude
objelodanjuje nam se na razliitim razinama na kojima se provodi u djelo: razina prirodne
religioznosti i njezin kulturni ambijent, razina objavljene religije ili vjere u dvije faze
objave: hebrejske i kranske.
Razliita vremena u kojima se spasenje ostvarivalo stavlja nas pred povijesnu
dimenziju Kristova otajstva, ili nam predstavlja samo otajstvo kao dogaaj, ak i kad u
slijedu vremena poprima nuno saimanje to ga smjeta u povijesnu dimenziju istine
stvarnog dogaaja. Tome e prethoditi dogaaji u kojima e povijesna dimenzija postati
proroki navjetaj (starozavjetna objava) a ne stvarni dogaaj (novozavjetna objava).
Susljedni vremenski odsjeci toga ostvarivanja (objavljivanja) povijesti spasenja
predstavljeni su u SC brojevi 5 i 6. Broj 5: Prvi odsjek je onaj proroki. To je vrijeme
navijetanja punine spasenja, navjetaj u kome se postupno objavljuje vjena ljubav kojom
je Otac koji hoe da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4) njih gleda i izabire kao sinove u Sinu
(Ef 1,4; 2 Tim 1,9). To je objava otajstva odvijeka skrivena u Bogu (Kol 1,26). Navjetaj
o kome se tu govori je prije svega upuen ocima, tj. batinicima Staroga saveza, ali nisu
iskljueni ni oni koji ive po prirodnoj religiji.
Drugi odsjek je onaj u punini vremena, to jest onaj u kome su prestala vremena
priprave a Rije se utjelovila nosei u sebi evanelje (navjetaj ostvarena vesela
dogaaja) i spasenje: spasenje od navjetaja ljudima (Rije) postaje stvarnost u ljudima
(tijelo). To je trenutak u kome milost to nam je darovana od vjenosti u Kristu oitova
se objavom-dolaskom (epifania) Krista spasitelja (2 Tim 1,10). Ta objava-dolazak
ostvaruje se utjelovljenjem Rijei (Iv 1,14), tj. ne vie po jeci ljudskih rijei, niti preko
prorokih dogaaja, nego u punini vlastite boanske stvarnosti oitovane ljudima (Iv 1,1416). Spasenje ue u vrijeme da bi se ostvarilo u njemu po prisutnosti Bojoj u Kristovoj
ovjenosti, na nain da bi svi oni koji prihvate Krista (to jest ostvareno spasenje) postali
djeca Boja (Iv 1,12). Tako se od vremena prorotva-navjetaja prelazi u vrijeme ostvarenja
i vrijeme Kristovo: ljudsko ostvarenje boanske Rijei.
To nam govori da ljudi u Kristu nalaze savreno pomirenje s Bogom i trajno
eljkovano savreno bogotovlje, to i jesu dvije sastavnice spasenje. Spasenje zamiljeno
u vjenom planu Boje ljubavi, savreno je i potpuno prijateljstvo s Bogom, prijateljstvo to
s jedne strane doputa razgovor s Ocem (molitva) a s druge strane mogunost dati Bogu
pravo i savreno tovanje to se ne iscrpljuje u praznim znakovima nego svaki znak ispunja
duhom i istinom.
Trei odsjek je istovremeno rezultat i nastavak drugog odsjeka, to jest drugoga odsjeka
povijesti spasenja to je Kristovo vrijeme, tvori mu poetak i nastavlja zauvijek u 3. odsjeku
povijesti to je vrijeme Crkve. Kristovo vrijeme daje poetak vremenu Crkve, izravno u
smislu spasenja, kome je Krist nositelj u samom sebi, u korijenu je ve izvedena u svim
ljudima budui da snagom ljudske naravi to je Krist ima u zajednitvu s ljudima svih
vremena i svih mjesta, svi su ljudi spaeni ne samo po njemu nego i u njemu. On je u sebi
ostvario otajstva naega spasenja zajedniko je uenje Otaca.
U tom je smislu govori sv. Pavao da smo po tijelu Kristovu umrli (Rim 7,4) te da smo
u njemu uskrieni i posaeni na nebesima (Ef 2,6). Zbog toga liturgijska konstitucija (br.5)
ponavljajui zajedniku misao mnogih sv. Otaca koja je prisutna u Ivanovu evanelju, a
odnosi se na Isusovu smrt i na njegovu predaju (Iv 19,30.34) objavljuje da je od Krista
umirueg na kriu proisteklo udesno otajstvo itave Crkve. Time se eli rei da u istom
trenutku kad Krist ispunja djelo spasenja, u tom istom trenutku izvire Crkva, tj. spasenje
ostvareno u Kristovu ovjetvu postaje u punom smislu stvarnost za sve ljude, po
sakramentima (voda-krv-duh) te upravo oni uspostavljaju pravu Crkvu to je Tijelo
Kristovo (Crkva-otajstvo).
6.3
Bogotovlje zavrni trenutak povijesti spasenja
Vrijeme Crkve je nastavak Kristova vremena ne zbog jednostavna vremenskog slijeda,

tj. zbog toga jer dolazi poslije Krista. Nastavak koji produava vrijeme Crkve na Kristovo
vrijeme ustanovljeno je liturgijom.
Prava i istinska liturgijska rasprava Drugoga vatikanskog sabora stvarno zapoinje 6.
lankom SC. Nakon to su saeto zacrtani trenuci ostvarenja otajstva spasenja i nakon to je
oznaeno i izdvojeno cjelovito ostvarenje u Kristu, SC ponovno doziva u pamet Kristovo
poslanje. To se poslanje ne zaustavlja na vjenom poslanju Oeve ljubavi to se konkretizira
u Kristu, nego nju preuzima i nastavlja s razlikom to, nakon spasenjskih dogaaja u Kristu,
poslanje Oeve ljubavi, vie nije samo navjetaj, kao to je to bilo prije ostvarenja rijei u
Kristu. To je u, stvari, bio navjetaj onoga to jo nije bilo ostvareno na svijetu, nego samo
najavljeno za budunost.
Nakon Krista navjetaj ne moe izostati, ali on postaje evanelje, vesela vijest prisutna
dogaaja. Otada treba proglaavati da se Rije ispunila jer je tijelo postala, u svijet ula i
nastanila se meu nama (Iv 1,14). To stanovanje Rijei meu ljudima ostvaruje se
istovremeno na dvije razine: kao stvaran dogaaj spasenja u ovjeku Isusu i kao
sakramentalno predstavljanje toga dogaaja.
Krist daje ime sakramentu, kako s pravom veli sv. Augustin: Christus est nomen
sacramenti.110 Ali Krist nije samo Boja spasenjska prisutnost nego je i sakrament Boji
ukoliko je vidljiva slika spasenja to je do tada bilo skriveno i nevidljivo (Usp. Ef 3,9; Kol
1,26)). I upravo na tom sakramentalnom planu po kome Rije tijelom postala moe
postati spasenjska realnost za sve ljude za uvijek i svaki put kad oni pristupe Kristu i od
navjetaja spasenjskog dogaaja (vjera) trae da se s njime sjedine ostvarujui u samima
sebi dogaaj 8liturgija).
U tom se pravcu kree 6. l. SC kad donosi: Kao to je Krist poslan od Oca, tako je
poslao i apostole da bi navijetali kako smo u Sinu Bojem osloboeni i da izvruju
110
AUGUSTINUS, In Epist. Io., 3,6: PL 35,2000.
rtvom i sakramentima oko ega se kree sve bogotovlje djelo spasenja to ga

navijetaju.
Tu imamo ne samo tijesan odnos izmeu Svetoga pisma i liturgije nego liturgija se
jasno oituje kao trenutak objave. To se ostvarivanje odnosi kako na Kristovo otajstvo u
sebi ostvarenje u vremenu tako i na njegovo navijetanje. Danas je to liturgija i ona je
kao i sam Krist dogaaj spasenja u kome se nastavlja pronalaziti ispunjenje toga
navjetaja to je u starom vremenu obeavalo stvarnost Kristovu. Liturgija je, dakle, saeti
trenutak povijesti spasenja jer spaja navjetaj i dogaaj, tj. Stari i Novi zavjet. Ali, liturgija
je istovremeno posljednji trenutak povijesti. Budui da je nastavak stvarnosti koja je Krist,
zadaa je liturgije da postupno dovri u pojedinim ljudima i itavom ovjeanstvu potpunu
Kristovu sliku.
U tom smislu, po to mjestu koje zauzima kao saetak i posljednji cilj, liturgija
zavrava vrijeme Crkve. Crkva se malo po malo izgrauje u svijetu i tako se meu ljudima
ivotno ugrauje Kristovo otajstvo to se iri putem navijetanja, to je preduvjet, i
ostvarivanja otajstva preko sakramentalnog djelovanja liturgije.
lanak 7. SC zakljuno potvruje da je liturgija izvravanje Kristove sveenike
slube. A to izvravanje ukljuuje:
a)
posveenje ljudi to je istovremeno savreno tovanje Boga;
b)
izraava se znakovima.
Kao to smo vidjeli, u liturgiji se na prvo mjesto stavlja posveivanje ljudi jer samo po
svetosti ovjek moe tovati Boga. Nema potrebe brkati kult s njegovim vanjskim
izraavanjem. Izraajnost kulta jedino je valjana kad odraava stvarne i potpune povezanosti
s Bogom. To se ne moe odvijati samo na ljudskom planu, nego samo kao bitno sjedinjenje
ovjeka i Boga u Kristu to se prenosi ovjeku. Otuda i dolazi pravo bogotovlje i
sakramenti. Po njima Kristovo otajstvo postaje stvarnost koja zahvaa sve ljude.
6.4
Kristova prisutnost u bogotovlju
lanak 7. SC za predstavljanje bogotovlja kao ostvarivanja Kristova otkupiteljskog

otajstva pronalazi zakljuno obrazloenje u Kristovoj prisutnosti. Tkao itamo: Da bi
ostvario svoje djelo, Krist je trajno prisutan u svojoj Crkvi, osobito u liturgijskim inima.
Zavrna Kristova rije u Matejevu evanelju (28,20): Ja sam s vama u sve dane do
svretka svijeta, zavrna je rije kojom je Krist poslao apostole u svijet dajui im mo da
sve ljude uine njegovim uenicima te da preko navijetanja (pouavajte) i sakramenata
(krstite ih), tj. preko Rijei i sakramenata on nastavlja postojati meu ljudima po trajnoj
prisutnosti.
lanak 7. SC popisuje neke oblike bogotovlja u kojima se potvruje ta prisutnost:
1. u rtvi mise i u osobi slubenika te u sakramentu kao rtva i prinositelj (Krist vjeni
sveenik);
2. u sakramentima jer je u njima Krist koji djeluje (NB. ne djeluje samo preko njih);
3. u Rijei navijetenoj u zajednici Crkve;
4. u zajednikoj molitvi, jer Krist je uvijek prisutan u zajednici okupljenoj u njegovo
ime.
Da liturgija ukljuuje kao bitnu sastavnicu Kristovu prisutnost ve je jako naglasio Oto
Casel svojom teorijom o misteriju primijenjenom na liturgiju: misterij je obred shvaen kao
nain ostvarivanja prisutnosti lika mitskog heroja u svojim vjernicima, a na kraju
komuniciranje spasenja to ga je on pronaao i ostvario na poetku povijesti.
Istu je ideju iznio i Pio XII. kod tumaenja naravi liturgije, iako se nije pozivao na
misterij. Meutim, izlaui da je liturgija nastavak Kristove sveenike slube, namee se
iznesena tvrdnja. Zbog istog motiva, moda jo intenzivnije prisutnost poprima svoje
vrednovanje u SC.
Granice te prisutnosti nisu jasno odreene i ne zna se tono na kojoj se razini
stvarnosti ta prisutnost smjeta. Drugim rijeima reeno, u svim tim nainima prisutnosti
moe li se ili ne moe govoriti da se radi o Kristovoj stvarnoj prisutnosti? Zar nije protiv
Euharistije tvrdnja da su drugi naini stvarne prisutnosti izvan nje?
Ne pretendirajui da e rijeiti sva pitanja, Pavao VI. u enciklici Mysterium fidei,
dodirujui to pitanje, tvrdi: Za prisutnost Kristovu u Euharistiji kae se da je per excelence
stvarna ali ne iskljuivo kao da drugi oblici prisutnosti ne bi bili stvarni. to je time htio
rei? Recimo:
a) Papa neposredno tvrdi da priznaje i druge oblike stvarne prisutnosti izvan
euharistijske prisutnosti koja ne sprjeava da postoje i drugi oblici prisutnosti.
b) Euharistijska prisutnost je posebna, tj. po vrijednosti iznimna u odnosu na druge
oblike stvarne prisutnosti. Znai li to da se radi o prisutnosti na drugoj razini? Izgleda da je
to vjerojatno jer se radi o prisutnosti proizvedenoj promjenom sitne supstancije. To jo ne
znai izravno da se tu radi o stvarnijoj prisutnosti, nego samo da se radi o stvarnoj
prisutnosti vlastita oblika, tj. ne zajedniki kao to su drugi oblici stvarne prisutnosti.
c) Izgleda nam da sve druge oblike stvarne Kristove prisutnosti u liturgiji treba
prosuivati po analogiji euharistijske stvarne prisutnosti. Radi se, dakle, o proporcionalnom
odnosu koji dok uspostavlja zajedniki element meu njima, oituje i razliitost zbog nekog
obiljeja ili razliita porijekla.
Time se eli rei da izmeu euharistijske stvarne prisutnosti i drugih stvarnih oblika
prisutnosti ne postoji razlika na planu Kristove prisutnosti ili stvarnosti te prisutnosti, nego
se radi o razliitim nainima prisutnosti, ali koji su uvijek stvarni. U euharistiji stvarna
Kristova prisutnost je trajna injenica jer spada na supstancu (tijelo Kristovo) to traje. U
drugim liturgijskim slavljima stvarna Kristova prisutnost je prolazna jer je vezana uz slavlje
to je akcija to prolazi a nije supstanca koja traje. Stvar se jo bolje razjanjava ako se
shvati da se u samoj euharistiji obistinjuje dvostruki nain stvarne prisutnosti po snazi svoga
dvostrukog vida sakramentalnog slavlja i sakramentalne prisutnosti. jDok je sakramentalna
supstancija Kristova tijela trajna realna prisutnost upravo zbog toga jer je supstancijalna,
stvarna prisutnost u slavljenju rtve traje samo dok se odvija in rtvovanja.
d) Shvaajui, s jedne strane, prisutnost samu u sebi a ne u njezinu nainu
ostvarenja, a s druge strane imajui na umu da je liturgija nastavljanje spasonosna Kristova
djela, treba rei da Kristovu prisutnost u liturgiji moramo promatrati pod vidom odnosa
Kristova dogaaja, a to je ostvarivanje spasonosne Rijei Boje, to je neunitiva stvarnost.
Time se eli rei da je stvarna Kristova prisutnost u liturgiji bilo da se radi o euharistiji ili u
drugim slavljima, svrstava liturgiju u red stvarnosti u kome Kristov dogaaj ima posebno
mjesto u Novom zavjetu u usporedbi sa Starim.
Poslanica Hebrejima, nakon to je ustvrdila u 9,24-28 da je kultna Kristova rtva
uzvienija od starozavjetnih rtava, uvijek na planu pune stvarnosti, elei motivirati tu
razliku, proslijeuje pozivom na temeljni odnos izmeu Staroga i Novoga zavjeta to je, u
biti, odnos nestvarno stvarno promatrano mjerilima povijesti spasenja. Budui da Zakon
posjeduje samo sjenu buduih dobara, a ne same stvarnosti, on ne moe nikada istim
rtvama, to se neprestano iz godine u godinu prinose, uiniti savrenim one koji pristupaju
k Bogu (Heb 10,1).
Smisao tih rijei je jasan: budue stvari ne mogu biti konkretan i stvaran znak budui
da one same nisu stvarne. Ali ako su one jednom postale dogaaj, ako su se ostvarile, onda
ne samo da se to ne moe umanjiti, nego potvruju da i sam obred koji ovjekovjeuje
dogaaj bude predoznaen tom stvarnou. Obiljeje je Novoga zavjeta da njegovi znakovi
nisu sjene onoga to tek treba biti nego su slike onoga to je ve ulo u povijest s
dogaajem.
Liturgija je sva usmjerena prema povijesti spasenja, a to je Kristovo otajstvo, pa su
njezini obredi uvijek znakovi toga otajstva. Jasno je da se to oituje raznoliko prema
vremenu objave otajstva, jer razliit odnos (odnos prije i poslije) ini da se Kristovo otajstvo
povezuje s vremenom te stvara raznolikost znakova koji su bilo proroki, tj. znakovi
budueg otajstva, bilo ostvariteljski, tj. znakovi ve ostvarena otajstva. Otuda razliiti
nazivi za znakove prije i poslije Novoga zavjeta. Promjenom vremena promijenjeni su i
sakramenti vjere u jednoga Boga (u spasonosnim dogaajima Kristova otajstva) sa svrhom
prilagodbe naina njihova oznaavanja.
Zbog toga imamo: a) Krista koji je znak-stvarnost, tj. ostvarenje navijetene
proroke rijei; b) Proroki obred Staroga zavjeta, a to je znak-sjena Krista koji e doi;
c) Obred-slika Novoga zavjeta, stvarnost u znaku Krista koji doao. Kranski liturgijski
obred razlikuje se od svih drugih obrednih forma time to je uvijek povezan s pravom
stvarnou, tj. na razini ve ostvarena dogaaja i on je uvijek slika te stvarnosti. Budui da
je liturgijskom obredu izvorite u stvarnom dogaaju, u istoj slinosti to se s njime
povezuje, on nosi znak stvarnosti na koji se poziva. Obred-slika Novoga zavjeta nije samo
znak nego i stvarna prisutnost dogaaja spasenja na koji se odnosi, odnosno dogaaja to se
u potpunosti ispunio u Kristu, puna je stvarnost na koju se vie nita ne moe nadodati.
Obred ima za cilj da bi ovjek u njemu proitao i vidio ono to je izvan njega (mit). U
kranskom obredu to neto je stvarnost Krista prisutna u tom obredu.
Stvarna je Kristova prisutnost ono to ini da je liturgija nezamjenjiva i prava
djelotvornost kao to je posveenje i bogotovlje jer tvori stvaran nastavak Kristova
vremena u vremenu Crkve a to je ostvareno otkupljenje.
6.5
Liturgija ostvaruje vazmeno otajstvo
SC br.5, opisujui razliita vremena Bojeg spasonosnog plana, zavrava

prepoznavanjem u Kristu konkretnog ostvarenja toga plana. Utjelovljenje vjene Boje
Rijei trenutak je kada spasenje ulazi u svijet, to je, zbog prisutnosti grijeha, spasiteljsko
djelo za ljude i kao posljedica toga Boja proslava. To znai: Ostvarujui ujedinjenje
ljudi s Bogom u Kristu, ljudi mogu dati Bogu svu slavu koja mu pripada utoliko ukoliko je
ovjek u Kristu postao sjajno oitovanje (= slava) otkupiteljske moi Oeve Ljubavi.
To otkupljenje ovjeka, to se pretae u proslavu Boga u trenutku utjelovljenja i
roenja uovjeena Sina Bojega, ostvaruje se u trenutku Kristove smrti-uskrsnuauzaaa. To je trenutak u kome ovjek u Kristu, oitujui svoje savreno sjedinjenje s
Bogom, ostaje posluan Ocu sve do smrti. Otac, ne samo da prihvaa tu smrt kao najvii
izraz podlonosti to ga novo ovjetvo u Kristu ima prema Bogu, nego omoguuje prijelaz
Kristove ovjenosti, (tj. ovjenosti u Kristu) na uskrsnue, tj. na novi ivot to je ivot
predan i posveen Bogu. Vrhunac toga uskrsnua, novoga ivota, je uzaae, tj. prijenos u
puninu boanske sfere koju mi nazivamo vjenost, jer ljudski je ivot podloan slijedu
dogaanja i ogranienosti vremena. Trajno (ne susljedno) i potpuno (ne ogranieno)
posjedovanje novoga ivota.
Istiui te tri susljedne faze Kristova otkupiteljskog djelovanja, SC br.5 govori da su
one ostvarene u vazmenom otajstvu njegove svete muke, uskrsnua od mrtvih i slavnog
uzaaa. Uvodei pojam pashalno otajstvo i oznaavajui ga poblie genitivima muke,
uskrsnua i uzaaa, Sabor daje upravo tim trenucima Kristova djela zajedniki naziv
pashalno otajstvo. Po toj tvrdnji, Kristova pasha, tj. otkupljenje to ga je Krist izveo,
stavljena je u sredite povijesti spasenja i u sredite bogotovlja.
6.6
Pasha je sredite povijesti spasenja
Pasha je hebrejski naziv za objavu i ostvarenje (figurativno-proroki) plana spasenja,

od vijeka prisutna u Bogu. To je, u stvari, zahvat Boga osloboditelja u emu se poinje
otkrivati i ostvarivati njegov plan naklonosti prema ljudima a to je sve do tog trenutka bilo u
stanju obeanja.
Osloboditeljski zahvat koji nosi naziv pasha obistinio se u Izlasku Izraelaca iz Egipta,
to se nikako ne smije izjednaiti kao bijeg etnike aice ljudi eljne osloboenja od vlasti
ugnjetavaa. Osloboenje iz Egipta ima za cilj poziv Izraela da napusti idolatrijski kult i
otvori se objavi pravoga Boga (Izl 3,13-15), da se samo njemu klanja. Sve je to izvedeno
da bi Jahve bio Bog Izraelaca, a Izraelci postali narod Boji.
Boanski osloboditeljski zahvat u korist Izraela bio je na planu stvarnog dogaaja
samo djelomino ostvarenje plana i spasonosnog obeanja to je bilo u Bogu. Osloboenje
se odnosilo samo na odreen broj ljudi i bio je prije svega pouka o osloboenju to se
trebalo savreno ostvariti u budunosti.
Uza sve to pashalni (vazmeni) dogaaj (ostvarenje) igrat e odluujuu ulogu u
povijesti hebrejskog naroda, naroda Bojega, jer na tome e se trajno temeljiti svijest
vjenoga i stalna saveza to ga je Bog sklopio s Izraelom, i upravo preko toga preko
prorokih vizija sa svim ljudima.
Dogodit e se da e jednoga dana Pasha postati stvarno i sveope spasenje, doi e
vrijeme kad osloboenje i spasenje nee biti samo rijei navjetaja nego e u Kristu
postati utjelovljena rije, spasitelj i spasenje. Pasha e nai svoje puno osmiljenje i
ostvarenje u Kristu jer je po njemu ovjeanstvo zadobilo istinsko osloboenje i spasenje
to ga je Bog od vijeka zamislio i elio podariti svim ljudima. U utjelovljenju Sina Bojega,
sa svim to to ukljuuje, ljudi pronalaze savreno otkupljenje i puninu bogotovlja (SC
br.5 citirajui drevni liturgijski obrazac), tj. ulaze u Pashu koja vie nije simbolina na
nijednoj razini niti donosi samo obeanje spasenja, nego ulaze u savrenu i potpunu Pashu
koja je otkupiteljsko i potpuno osloboenje kao oblik kulta. To je Pasha koja nije vie
odreena da oznauje samo simbolinu Boju prisutnost i simbolian prijelaz, nego ona
ostvaruje prisutnost i prijelaz Sina Bojega, koji nakon svoga utjelovljenja vie ne prestaje
biti istinsko oslobaanje ovjeka. Ostat e s nama do svretka svijeta (Mt 28, 20), tj. kao
vjena pasha.
Oznaavajui pashu kao cjelokupno Kristovo otkupiteljsko djelo, ne shvaajui ga
samo kao stvarno ispunjenje onoga to pasha proroki oznaava i pripravlja, nego joj
odreuje jedinstveno i povlateno mjesto u objavi plana spasenja to je upravo i rezervirano
za samu Pashu, a to je sredinje mjesto u tom Bojem naumu.
Ve je u povijesno-simbolikoj izraelskoj pashi pridana sva Boja objava i djelovanje
a to se, prema Svetom pismu, oituje od stvaranja svijeta do patrijarha. Od te pashe pa
nadalje zavisit e svaka kasnija objava kao to se oituje u svim prorokim navjetajima i na
predaji to e se kasnije razvijati s ciljem da odrava na ivotu duh Pashe neprekidno
prizivajui zadae Izabranog naroda prema Bogu to proizlazi iz snage pashalnog saveza
nakon Izlaska. S pravom se moe rei da je Pasha stvarno i dinamino sredite izraelske
povijesti ukoliko narod Boji, tj. narod posveen tovanju pravoga Boga svetou vlastita
ivota. Krist e ispuniti Pashu, tj. znaenje i vrijednost osloboenja prvenstveno na planu
starog prorokog dogaanja, kad prijee (= kad ostvari pashu, prijelaz) s ovoga svijeta k
Ocu (Iv 13,1), i postavi u sredite povijesti spasenja svoju smrt-uskrsnue-uzaae, to su
tri momenta istinske i stvarne Pashe. Time e Pasha postati jedinstvena i vjena za itav
svijet.
6.7 Pasha je sredite bogotovlja

Ve smo vidjeli da je povijest spasenja tijesno povezana s bogotovljem ukoliko je
bogotovlje dio povijesti spasenja, tj. njezino ostvarivanje u vremenu Crkve. S druge strane,
znamo da se povijest spasenja uprisutnjuje u Kristovu otajstvu a svoje ispunjenje, ostvarenje
i sredite pronalazi u Kristovoj pashi.
Time to smo rekli da je Pasha ispunjenje, ostvarenje i sredite povijesti spasenja,
shvaamo Pashu ne samo kao povijesni trenutak u kome je ovjek dosegao osloboenje,
time to je sklopio savez s Bogom. To je osloboenje simboliko-proroko na razini Staroga
zavjeta, a konano ostvareno u Novom zavjetu. Pasha je takoer i obredni trenutak toga
dogaaja. O tome u knjizi Izlaska (12, 25-27) itamo: Kad doete u zemlju koju e vam
Jahve dati kako je obeao, vrite ovaj obred. Kad vas vaa djeca zapitaju: to vam taj
obred oznauje? odgovorite im: Ovo je pashalna rtva u ast Jahvi koji je prolazio mimo
kue Izraelaca kad je usmrivao Egipane a nae kue poteivao.
Upravo pod tim vidom to je Pasha postala jedan od tri velika blagdana drevnog
hebrejizma u dvostrukom slavlju rtvovanja jaganjca i blagdana beskvasnih kruhova,
predstavlja se kao obredni spomenin koji svake godine iznova povezuje Izrael sa svojim
izvorima naroda osloboena od robovanja idolima (=Egiptu) i time to je preao u
vlasnitvo Boje da bi bio narod posveen svome bogotovlju sveenikog naroda. Preko
pashalnog obreda povratka izvorima svake godine opet iznova uprisutnjuje i ujedinjuje
stvarnost razliite generacije ali i pojedince jer je Bog u vrijeme Izlaska djelovao i u onima
koji su prije bili roeni kao i u buduim lanovima naroda.
Tako je sredite pashalnog dogaaja preneseno u obred i oko toga se okuplja sav Izrael
kome e sve bogotovlje zavisiti o pashalnom obredu. U njemu e pronalaziti odricanje od
idolatrije a pristajanje uz Savez i tako uvijek iznova doivljavati se kao narod Boji.
Nakon odnosa navjetaj prorotvo i dogaanje stvarnost to nerazdvojivo
povezuje starozavjetnu i novozavjetnu Pashu, jasno je da je i Novi zavjet obredni trenutak
Pashe ne samo da ne gubi svoju vanost nego ak je neizmjerno poveava upravo zbog toga
se i obredni trenutak smjeta na razinu stvarnosti to je vlastitost povijesnog trenutka
Kristove pashe.
Upravo zbog toga se SC br. 5, otitavajui Kristovu muku-uskrsnue-uzaae
kljuem uskrsnua, ne zaustavlja se samo na naglaavanju naravi dogaaja koji ostvaruje
proroki simbolizam stare Pashe, nego ju promatra na mjesto to ga zauzima u pashalnom
obredu. Saimajui spasenjsku vrijednost trenutaka to kulminiraju u djelu Krista kao
pashalnog otajstva Sabor ve istie obredno obiljeje, jer otajstvo je prije svega obred to ga
obiljeava prisutnost spasonosna dogaaja ostvarivana od poetka povijesti. Na taj je nain
pashalno otkupljenje ve uvueno u obredni plan, tj. promatra se kao djelovanje to se
ostvaruje preko obrednih znakova i moe se uprisutniti u vremenskom i prostornom
odmaku, i sve sudionike moe povezati s pashalnom stvarnou otkupljenja ostvarena u
Kristu.
I upravo SC br.6, dok govori o ostvarivanju Kristova pashalnog otajstva putem

obrednih znakova, konano dolazi do govora o Liturgiji. Zato je Krist, sam poslan od Oca,
poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajui evanelje svakom
stvorenju da nas je Sin Boji smru svojom i uskrsnuem oslobodio od vlasti sotonine i od
smrti te nas prenio u kraljevstvo Oevo, nego takoer da to navijetano djelo spasenja i
izvruju rtvom i sakramentima, oko ega se kree sav liturgijski ivot.
Kao to se vidi, liturgija se bitno sastoji u uprisutnjenju spasenja to ga je Krist
ostvario. Ali budui da to spasenje to ga je Krist ostvario nije nita drugo doli injenino
ostvarena Pasha, jasno je da e liturgija biti ostvarivanje Pashe preko otajstva, tj. preko
stvarnih ili djelotvornih znakova.
Kao to je ve istaknuto, mi smo izdvojili Pashu kao injenicu, u Kristovoj smrtiuskrsnuu-uzaau. Ali u svome ostvarenju Pasha ukljuuje i spasenje, tj. skup koji u sebi
ujedinjuje razliite naine to e postati ostvareno spasenje u snazi rastuega trenutka to je
tipino pashalni trenutak. Samo se u tome aktualizira stvaran prijelaz (= Pasha), to znai
udaljavanje od zla (smrti) i prijelaz k Ocu (ivot). Tako je krsno pranje to su ga prakticirali
Isusovi uenici (Iv 4,1-2) bilo obred oienja sa svrhom stvaranja uenika jednako kao i
Ivanovo krtavanje ali nije podjeljivalo Duha Svetoga jer Krist jo nije bio proslavljen (Iv
7,39), tj. jo nije preao svoju Pashu, prijelaz od smrti k uskrsnuu.
Ali nakon pashalnog dogaaja, Kristovi sakramenti nee vie biti samo znakovi npr.
nekoga buduega, tj. jo uvijek nestvarnoga, oienja. Oni e, naprotiv, biti djelotvorni
znakovi potpune vazmene stvarnosti ili stvarnoga spasenja koje postoji u Kristu i ostvarit e
se snagom Kristove smrti uskrsnua uzaaa. Drugim rijeima reeno, spasenje je
skupna stvarnost koja predstavlja razliite vidove koji zajedno tvore Kristovo otajstvo. Svi ti
vidovi spasenja (postati djeca Boja, nositelji Duha Svetoga, postati sveeniki narod Boji,
itd.) zajedno tvore Pashu jer Pasha je sinonim za spasenje. Ostvarenje toga spasenja postaje
djelotvorno za ovjeka u trenutku Kristove proslave po svojoj smrti i uskrsnuu, tj. u
trenutku kad to postaje posljednji i zakljuni dio pashalnog spasenja. A to je samo drugi i
izniman naziv za Pashu.
U liturgiji e upravo taj posljednji vid Kristove pashe doi u dodir s ljudima i preko
toga ljudi e sudjelovati na razliitim spasonosnim momentima potpune Pahse. Po
vazmenom otajstvu smrti i uskrsnua u krtenju se iznova raaju djeca Boja (Rim 6,3-4). U
smrti i nakon uskrsnua Krist podjeljuje Duha potvrde. Sudjelovanjem u njegovoj rtvi
podjeljuje se njegova Pasha na najvioj razini. Podjeljujui Duha Svetoga nakon uskrsnua,
omoguuje sakrament pokore, opratanja grijeha. Zbog toga svi sakramenti, budui da svaki
od njih omoguava sudjelovanje na potpunom otajstvu Kristovu (Christus totus), na
odreen nain su povezani s Euharistijom to je sredite i vrhunac pashalnog otajstva. Zbog
toga se u liturgijskoj godini slavi i sudjeluje u vazmenom otajstvu smrti i uskrsnua
Gospodinova.
Liturgija po svojoj biti tei oivljavanju spasenja to je vazmeno otajstvo u svojim

posebnim momentima. To nam omoguuje da se vazmeno otajstvo ostvari u nama upravo
po svome vrhuncu: Kristova smrt i uskrsnue.
SADRAJ
Uvod ..................................................................................................
1. POECI KRANSKOGA BOGOSLUJA ..........................
1.1. Tragovi starozavjetnog bogosluja ..........................
1.2. Tragovi helenistikog utjecaja .........................................
1.3. Stari zavjet i kransko bogosluje .......................................
1.4. Isus i hebrejsko bogosluje ...........................................
1.4.1. Isus proiava hebrejski kult ...................................
1.4.2. Isus navijeta zavretak hebrejskog kulta...............
1.5. Isus zaetnik kranskog bogosluja .........................
1.5.1. Krtenje .................................................................

1.5.2. Euharistija ...........................................................
1.6 Temelj novoga kulta ......
1.7 ivot kao bogotovlje ...
1.8 Bogosluje u apostolsko doba (1. st.).........................
9
10
10
11
12
1.8.1 Izvori za prouavanje liturgije apostolskog doba .......

1.8.2 Liturgijski skupovi ..................................................
1.8.3 Bratska gozba i veera Gospodnja .....................
1.8.4 Veera Gospodnja u Korintu ..............................
1.8.5 Prostorije za zajednike sastanke ...........................
1.8.6 Krtenje u Ime Isusovo ...........................................
1.8.7 Propisi za krtenje u Didahe ..................................
1.8.8 Liturgija povezana s vremenom ............................
1.8.9 Liturgijski slubenici .............................................
1.8.10 Liturgijski obredi u apostolsko doba ...................
1.8.11 Drugi oblici bogotovlja u apostolsko doba .........
12
13
15
16
17
18
19
19
21
22
22
1.8.11.1 Nauk apostolski .................................................
22
1.8.11.2 Zajednitvo (koinonia) ......................................

1.6.11.3. Lomljenje kruha .................................................
1.6.11.4. Molitve ...............................................................
1.6.11.5. Neki molitveni obrasci prvih krana ................
23
23
23
24
2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU ......................
27
2.1 Povijesni okvir

2.2 Izvori za povijest kranske liturgije u 2. i 3. st. ............
2.3 Slaganje u bitnome a razliitost u nebitnome.............
2.4 Krani i hebrejsko bogosluje ....................................
2.5 Liturgijski skupovi i graevine ....................................
2.6 Euharistijska slavlja ...................................................
2.7 Euharistijska slavlja preko tjedna .............................
2.8 Krsno bogosluje ..................................................
2.8.1 Katekumenat kao priprema za krtenje .. ...................
2.8.2 Obredi krsnog slavlja .................................................
2.8.3 Krsna euharistija ....................................................
2.9 Liturgijski slubenici i reenja ..................................
2.10 Pomirenje pokornika ...............................................
2.11 Liturgija za muenike i pokojnike ...........................
2.12 Slavljenje Uskrsa .....................................................
2.13 Bolesniko pomazanje ..............................................
2.14 Vjenanje ............................................................
2.15 Poeci kranske umjetnosti .
Zakljuak ...........................................................................
3. KRANSKA LITURGIJA U 4. i 5. st. ........................................
3.1
3.2
3.3
3.4
3.5
3.6
3.7
Povijesni okvir ........................................................

Izvori za prouavanje liturgije u 4.i 5. st. ................
Liturgijski skupovi ....................................................
Crkvene graevine ....................................................
Formiranje liturgijske godine....................................
Euharistijsko slavlje u 4. i 5. st. ...............................
Formiranje razliitih obreda u kranstvu ...............
27
28
30
31
32
33
36
37
38
39
41
41
43
45
46
47
47
48
49
50
50
52
53
56
59
61
64
3.8 Pregled istonih obreda ............................................
65
3.8.1 Antiohijski obred (jakobiti) ....................................
65
3.8.2 Maronitski obred ....................................................
65
3.8.3 Bizantski obred ...................................................
66
3.8.4 Armenski obred .................................................
68
3.8.5 Perzijski (kaldejski) obred ......................................
68
3.8.6 Koptski obred ....................................................
69
3.8.7 Etiopski obred ....................................................
70
3.9 Pregled zapadnih obreda .........................................
71
3.10. Rimski obred ...........................................................
71
3.10.1 Najstariji opisi ...................................................
71
3.10.2 Prijelaz s grkoga na latinski liturgijski jezik .......
72
3.10.3 Stvaranje liturgijskih obrazaca i zbirka ................
73
3.10.4 Obiljeja RO ......................................................

3.11 Pregled ostalih zapadnih obreda ..
75
76
3.11.1 Afriki obred.......................................................
76
3.11.2 Ambrozijanski obred ..........................................
76
3.11.3 Zagrebaki obred ...............................................
77
3.11.4 Keltski obred ...
78
3.11.5 Galski obred ...
78
3.11.6
79
Mozarapski (hispanski) obred
4. RIMSKA LITURGIJA U SREDNJEM VIJEKU .........................

4.1. Povijesni okvir............................................................
81
81
4.2. Romanizacija franake liturgije...................................
81
4.3 Alegorijsko tumaenje mise i apologije .
83
4.4 Pokuaj uvoenja iste rimske liturgije..................
83
4.5 Liturgija prema obiaju rimske kurije........................
84
4.6 Wilhelm Durandus i njegova liturgijska djela............
86
4.7 Kranski mentalitet 12. i 13. stoljea........................
88
4.8 Srednjovjekovna sveta drama i kranska liturgija ..
90
4.9 tovanje B.D. Marije i svetaca ....................................
92
4.10 Svijetle i tamne strane kr. liturgije u 14. i 15. st. ......
94
5. RIMSKA LITURGIJA U NOVOM VIJEKU ...........................

5.1 Tridentski sabor (1545-1563) i litur. reforma........
99
99
5.2 Liturgija u doba baroka ....................................
103
5.3 Liturgija u doba prosvjetiteljstva...........................
105
5.4 Klasini liturgijski pokret u 20. stoljeu.........................
107
6 TEOLOGIJA LITURGIJE PREMA DRUGOM VAT. SABORU ..

110
6.1 Od obnove rubrika do teolokog promatranja ...

6.2 Povijest spasenja ...
6.3 Bogotovlje zavrni trenutak povijesti spasenja .. 114
6.4 Kristova prisutnost u bogotovlju ... 116
6.5 Liturgija ostvaruje vazmeno otajstvo . 118
6.6 Pasha je sredite povijesti spasenja ... 119
6.7 Pasha je sredite bogotovlja . 120
SADRAJ
............................................................................ 121
112
112

Istorija Liturgike2 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Istorija Liturgike2 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUILITE U SPLITU

KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Mr. Marko Babi, ofm

kranskoga bogosluja koristi pravila i metode znanstvenog istraivanja povijesti, to

1. POECI KRANSKOGA BOGOSLUJA

1. 1. Tragovi starozavjetnog bogosluja

Premda zaetak kranskog bogosluja nastaje u starozavjetnom ambijentu i prema

primjer je starozavjetna pasha i dogaaj izbavljenja iz Egipatskog ropstva i ulazak u

Stromata III, 12; PG 8,1184 B.

ivot kao bogotovlje

Preoblikovanje kulta u kristolokom smislu nosi sa sobom istovremeno i preobrazbu u

1.8.1 Izvori za prouavanje liturgije apostolskog doba

1.8.2 Liturgijski skupovi

Ono to obiljeava prve kranske zajednice to je ar za zajednikim okupljanjima.

Tu je istaknuto osnovno obiljeje: zajednitvo (koinonia) koje se oituje na etiri

Ovdje se potrebno prisjetiti da je termin liturgia upotrijebljen u gore navedenom

meusobne komunikacije. To nam potvruju evanelja koja esto izvjetavaju da je

Moe li se onda rei da je u prvim kranskim euharistijama bila spojena sluba

Didahe, IX. i X. AGI, Povijest ..., 49.

podatak, u kome su egzegeti jednoduni, da je Pavao na tom mjestu upotrijebio liturgijsku

Propisi o kakvoi vode oito su odgovor kranima pristiglim iz judaizma iji su

Didahe, VII. AGI, Povijest ..., 48-49.

Iz svega to smo rekli o Veeri Gospodnjoj i krtenju u ime Isusovo, proizlazi da je

1.8.8 Liturgija povezana s vremenom

izvor u idovskoj religioznoj praksi.

Didahe, XIV; AGI, Povijest ..., 50.

1.8.9 Liturgijski slubenici

1.8.10 Liturgijski obredi u apostolsko doba

Djela nas apostolska izvjetavaju da su prvi krani bili postojani u nauku

apostolskom, zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42). Saimajui ukratko

kranske zajednice su obredna, kultna, pa je najvjerojatnije da je i to zajednitvo takoer

Prvi su krani sudjelovali i u rtvenim obredima u Hramu. O tome se govori kao o

nazvane blagoslivljanja i zapoinju rijeju Blagoslovljen a prati spomen Bojega imena.

2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU

2.1 Povijesni okvir

2.2 Izvori za povijest kranske liturgije u 2. i 3. st.

Traditio apostolica (Apostolska predaja), djelo iz prve polovice 3. st. pripisuje se

Opirnije o Justinovu ivotu i radu vidi: AGI, Povijest ... I, 270-273.

Za povijest kranske liturgije vano je uoiti da se na Abercijevu epitafu spominje

2.3 Slaganje u bitnome a razliitost u nebitnome

ivot krana na svim podrujima, pa i na liturgijskom, u apostolsko doba

Razloge toga proklinjanja doznajemo iz rijei koje Justin pripisuje Trifonu:

Reakcija poganskoga rimskog svijeta bila je neto drukija od reakcije zelotnih

Pseudobarnabina poslanica, 2,6. Prijevod prema: CATTANEO, Il culto ... 63

U navedenim se primjerima govori prvenstveno o nedjeljnim okupljanjima. U nekim

IGNACIJE ANT., Poslanica Efeanima, 5,3. SC 10, 63.

Arheoloki nalazi izvornih kranskih graevina iz 2. i 3. st. su veoma rijetki. Mnoge

Donosimo u prijevodu Justinov opis mise u Rimu polovicom 2. stoljea.

MINUTIUS FELIX, PL 3,339 A

Na dan to je prozvan po Suncu, sastaju se na istom mjestu svi stanovnici grada i

U tome svjedoanstvu uoavamo organizirano euharistijsko slavlje koje ukljuuje

U izloenome se tekstu oituje struktura koja e biti podloga mnogim kasnijim

Ono to u istom djelu slijedi nakon navedenoga izvjetaja zamreno je i nejasno.

BOTTE ,La Tradition apostolique , 83-89.

Hipolit, u Apostolskoj predaji, detaljnije e nas upoznati o obredu krtavanja

Pitanja su postavljali uitelji koji su bili zadueni za katehetsku pouku. Kandidate su

JUSTIN, Prva Apologija, 61, 65 i 67.

Kandidati se svakodnevno podvrgavaju egzorcizmu polaganjem ruku. Tu se ne radi o

Krtenje se obavljalo u zoru, na kraju nedjeljnog bdijenja. No je u drevnom shvaanju

TERTULIJAN, Spis o krstu, 19.

U rijeima odricanja termin sjaj (pompa) oznaava procesije kod poganskih

Nakon trostrukog uranjanja slijede obredi:

- pomazanje koje obavlja prezbiter uz obrazac: Pomazujem te svetim uljem u ime