Professional Documents
Culture Documents
10 01 2012
10 01 2012
2011
Prvi deo
Mi smo zapoeli ovu Kantovu analitiku lepog i rekli neto o prvih pet paragrafa, danas bi
trebalo da se fokusiramo na ostatak rasprave naroito 9 i 10 paragraf koji su teki za
razumevanje.
Prvo, mi bi trebalo odmah kad govorimo o Kantu i ovoj Kantovoj estetici lepog da budemo
naisto jeste da analitika lepog nije analitika lepih predmeta, ve je analiza suda u kom se
neki predikat lep pririe predmetu. Ne analiza predmeta nego analiza suda, naih stavova
u vezi sa predmetom i to je ono to Kant naziva analizom suda ukusa. Razmatra ih s
obzirom na svoju tabelu sudova, kvalitet, kvantitet, relacija i modalitet. Te analize imaju
onda ime etiri momenta suda ukusa i ja u probati da te formulacije predstavim u
najvanijim crtama.
Prvo, lepo izaziva bezinteresno dopadanje. Moe da se kae i nezainteresovano
zadovoljstvo takoe. Zatim sud ukusa ili sud o lepom poseduje bezpojmovnu optost.
Odnosno poseduje subjektivnu ili jo bolje rei intersubjektivnu optost. Tree, ono to
nam se dopada kao lepo dopada nam se zbog jedne odreene forme koju na njemu
prepoznajemo, a to je forma svrhovitosti. Ali kakve svrhovitosti? Svrhovitosti bez svrhe,
bez odreene svrhe. Najzad, kada kaemo da je neto lepo to zapravo govorimo u jednom
modalitetu nunosti, i to je nunost da se oko toga sloimo, ali ponovo bezpojmovna
nunost. U svim formulacijama se javlja bez, kad govorimo o lepom, uvek imamo
specifian pokuaj njegove artikulacije, jedno netipino zadovoljstvo bez interesa za
objekat koji izaziva zadovoljstvo, to je jedna optost koja se ne moe redukovati na pojam
kao zajedniko neto za objekat, svrhovitost bez svrhe koja se moe odrediti, slaganje oko
toga ta je lepo je nuno ali opet bez prinude pojma.
Ono to je ovde vano jeste da se umesto ove formulacije bez ovoga ili onoga javljaju i
ove formulacije kao da. Pa ovde imamo jedno zadovoljstvo koje nije zadovoljstvo tipa
prijatnosti, nemamo objektivnu ve subjektivnu optost u kojoj kao da se saznaje. Tree,
kao da ima svrhu. Dakle, Kantov napor je usmeren da se ovim formulacija koje nudi
pokae kako sud ukusa nije ni teorijski sud, niti je moralni sud. Videli smo naroito u
paragrafima 3, 4, 5. Nije ni zadovoljstvo na kakvo smo uobiajeno navikli, ali da bez obzira
na to postoji neko autonomno samozakonodavno sud ukusa funkcionie sledei
sopstvenu zakonidost, i ako nije teorijski sud, logiki sud, ni neto to se tie praktine
filozofije, nije neto to se naprosto tie nae psiholoke strukture i oseaja zadovoljstva,
itd, sve to nije ali funkcionie i nain na koji funkcionie treba objasniti i to Kant pokuava
da pokae, da se zahvati to autonomno funkcionisanje suda ukusa, nae prosuivanje
onoga to je lepo.
Jedna nemogunost da ono za ta tvrdimo da je lepo saznamo ili da razumemo na pravi
nain ono to je lepo vodi nas ka ovim Kantovim formulacijama. Kant je kasnije i za
teleoloki sud dao jedno uputstvo o tome gde treba traiti poreklo ili pokuaj nekakvog
razumevanja onoga to se zbiva u sudu ukusa. Ono to ne moemo da saznamo
razumemo u nama najpre izaziva jedno uenje, zaueni smo nad tim, a u narednom
koraku ono nad im smo zaueni kod nas izaziva jednu vrstu divljenja, i pokuaj da se
ova nemogunost razumevanja povezana sa naom zauenou i divljenjem, ono to je
lepo uzvieno svrhovito, divljenje onome to ne razumemo za Kanta predstavlja jedan
zavrni sud o tome kako treba razumeti lepotu i sud ukusa.
Meutim, pre toga treba razumeti jo ove elemente u Kantovoj kritici lepog. 1-5 paragrafa
govori o tome da sud o lepom izraava neko bezinteresno dopadanje. 6-8 paragrafa: sud
ukusa ima nekakav opti smisao, kakav opti smisao i zato vai za sve nas to naravno
treba objasniti. Meutim, tek u 9 paragrafu iako je to sve zajedno drugi momenat, zapravo
dolazi do odluujueg koraka u itavoj Kantovoj analizi, gde se uvodi jedna nova
transcedentalna struktura koja tek treba da objasni kako zapravo funkcionie ili kako mi
sami funkcioniemo sa naim saznajnim moima u trenutku kada donosimo sudove o
lepom. Prvih 8 paragrafa su naglaenog deskriptivnog karaktera, Kanta u njegovoj filozofiji
Predava: Dr. Prof. Neboja Grubor
neemu. I ne moemo se oteti ukusu da reenica tipa rua je lepa kao da izraava i kao
da jeste neka tvrdnja i sud ukusa jeste i to. Meutim, ono to ovde Kanta zanima i to ga
generalno zanima ili u prvom redu, jeste da se pod ovim izrazom sud zapravo razmatra
jedan tip mentalnih operacija. Tip mentalnih operacija koji sainjava osnovu da bismo na
kraju artikulisali nekakav gotov sud, neku propoziciju o neemu itd. Pogledajte, ako se
vratimo na prvi paragraf i Kantovu tvrdnju da je sud ukusa estetski, kad bismo bukvalno to
razumeli tu bi napravili jednu veliku kategorijalnu greku. Sud ukusa nije estetski da u
nama izaziva zadovoljstvo, nego je estetske prirode to to se u njemu tvrdi. Nije tvrdnja da
je rua lepa estetskog karaktera nego je to se u tome tvrdi estetskog karaktera i zahteva
estetsko objanjenje ili je posledica estetskog odnosa, dovoenje predstave nekog
predmeta sa naim oseajem zadovoljstva i nezadovoljstva. U devetom paragrafu iako u
naslovu stoji to to je navedeno, generalno posmatrano i ovaj sud ukusa i ovde pre svega
treba misliti da bismo imali nekakvu iole doslednu priu koja moe da objasni paragraf,
treba misliti na proces mentalnih operacija. Ako bismo se striktno drali toga da se ovde
radi o sudu ukusa, a on artikulie da taj predmet stoji u nekakvom pozitivnom ili
negativnom odnosu prema naem oseaju zadovoljstva ili nezadovoljstvo, i tvrditi da taj
sud prethodi onome to izrie bilo bi paradoksalno. Dakle, mora da postoji oseaj
zadovoljstva da bismo tvrdili da je neto lepo. Kanta ovde ne zanima samo ovo zato je
bitna ova razlika. Oseaj e prethoditi gotovom sudu, ali proces prosuivanja nas zanima,
proces na osnovu kog je nastao taj sud, ta je artikulisao. Pitanje je da li prosuivanje
razmiljanje o lepom upotrebi refleksije, da li prethodi oseaj zadovoljstva ili ta upotreba i
nae prosuivanje prethodi oseaju zadovoljstva. To je kljuno pitanje, kakvo je poreklo
oseaja koje emo staviti u osnovu suda ukusa kao gotovog stava. Taj oseaj ne sme da
prethodi jer bismo time skliznunli u emocionalistiku i subjektivistiu estetiku. Ne bismo
mogli onda diferencirati sud ukusa o suda o prijatnosti. Meutim, Kant ovde hoe da kae
da imamo u tvrdnji rua je lepa imamo neki oseaj, ali taj oseaj ne moe biti redukovan
na ulni ukus, nego na refleksivni, ne moe biti pomean sa prijatnou. Treba pokazati
kako je mogue objasniti da jedan takav specifian oseaj kako takav specifian oseaj
moe da nastane kako je mogu, kako mu ta transcedentalna struktura apriorna stoji u
osnovu.
To ide kroz nekoliko poetnih formulacija od kojih je formulacija na poetku treeg pasusa
zapravo jedna reenica oko koje se najvie lome koplja u pravoj i istinskoj interpretaciji
Kanta. Ova argumentacija njegova koja na prvi pogled kao da je samorazumljiva. Teza je
po svemu sudei ova koju sam pokuao da vam objasnim, Kantu izgleda da je
neophodno... Neposredno bi zavisilo od predstave preko koje nam predmet nam biva dat,
zavisi i od nas i naih sposobnosti i moi a ne samo od toga to nam je dato i to u nama
izaziva prijatnost i zadovoljstvo. Zadovoljstvo koje bi prethodilo prosuivanje, kad bi samo
ono bila osnova, onda bi imalo privatno vaenje, zavisilo bi od predstave preko koje nam
predmet biva dat. On hoe da kae ne neemo mi zadovoljstvo tipa prijatnosti da stoji u
osnovi naeg prosuivanja i naeg suda ukusa, ve hoemo da to zadovoljstvo bude
nekako mogue i objanjivo na osnovu naeg prosuivanja. Kako je to sad mogue?
Prema tome, opta sposobnost stanja duevnosti da se saopti u datoj predstavi mora da
lei u osnovi suda ukusa kao subjektivan uslov i da uivanje u predmetu ima kao svoju
poslednicu. Interpretatori smatraju da Kant pravi greku kada pokuava da objasni da
uivanje u predmetu mora da bude posledica opte sposobnosti stanja duevnosti da
bude saopteno. Zato se uvodi, to se do sada nije uvedilo, motivacija da ovako formulie
reenicu ide iz druge reenice kada kae da nita ne moe da se saopti kao opte
osim ... Jednostavno bi bilo sauvati opte vaenje kada bismo imali mogunost da
moemo ove sudove da podvedemo pod sudove saznanja, ali sud ukusa to nije i ne moe
se na tome zasnivati onda. Ali za saznanje je karakteristino da poseduje optost, ovde
Kant pokuava da ovaj karakter optosti koji ve imamo uveden kao subjektivnu optost,
sad pokuava da ovaj karakter odredi, pa kae dobro pa istinski je opte ako neto
Predava: Dr. Prof. Neboja Grubor
saznajemo, ali mogli bismo rei da je dovoljno da neto moemo da saoptimo na opti
nain pa da za nas ima odreenu optost, pokuava da jaki pojam optosti sada na neki
nain protumai miroljubivije osvetljenje da da, ukoliko neto moemo da saoptimo
drugome na opti nain, skoro da vai kao saznajna optost. To je motivacija, da uvede
jedan karakter optosti koja nee biti jaka optost.
ta bismo time dobili? Dalje kae u nastavku koji svi elaboriraju ovaj problem koji je
formulisan u prvoj reenici treeg pasusa. Sad daje legitimitet ovoj formulaciju opta
saoptivost, sposobnost da neto bude saopteno na opti nain. Dakle, Kant e pored
ove optosti suda ukusa, uvesti optu saoptivost, i uvodi takoe da odredbeni razlog
moe biti jedino duevno stanju ... i imamo predstavu saznanja uopte. Saznanje uopte.
Imamo opti karakter saznanja, to je standardno, umesto optosti imamo optu
saoptivost, a umesto saznanja imamo saznanje uopte. To je na neki nain saznanje bez
pravog saznanja, saznanje uopte nego bi mogao da pomisli to je saznanje optih stvari,
to zapravo uopte nije saznanje, nego je jedan indeks da su nae saznajne moi stupile u
jedan odnos koji podsea koji lii na odnos u koji saznajne moi stupaju kada neto
saznaju. Odnos saznajnih moi za saznanje uopte je odnos razuma i uobrazilje, to je
slobodna igra i harmonina igra ovih dveju moi. Slobodna i harmonina igra razuma i
uobrazilje je neto to je indeks ovog saznanja uopte. Pogledajte, moe da bude
slobodna igra razuma i uobrazilje a da ne bude harmonina, to je disharmonina kad nam
se ne dopada neto. Da li harmonina igra razuma i uobrazilje ima ili nema veze sa
saznanjem? Ako postoji pojam onda igra nije slobodna. Zato govorimo da je slobodna.
Harmonini odnos razuma i uobrazilje postoji u svakom saznanju, ovde je slobodna od
pojma, od nekog odreenog pojma, s obzirom da je na razum mo pojmova, mi nismo
slobodni od svih pojmova, ve od nekog odreenog pojma koji bi nam pomogao da lepu
stvar odredimo putem tog pojma i da imamo sluaj saznanja. U 10. poglavlju zbog toga
imamo svrhovitost bez odreene svrhe, mi emo je traiti ali neemo moi da je odredimo.
Dakle, ideja je sledea, dovoljno je da moemo da na jedan opti nain saoptimo stanje u
kom se nalazimo a to stanje je stanje slobodne i harmonine igre saznajnih moi odnosno
razuma i uobrazilje da bi to imalo kao posledicu uivanje u predmetu odnosno
zadovoljstvo u vezi sa predmetom.
Ako bi naprosto ova opta saoptivost bila sposobnost da se stanje u kom se nalazimo
posmatrajui neki predmet koji emo kasnije nazvati lepim, ako bi ona bila direktno
referisanje o injenici da se nalazimo u nekakvom stanju to po svemu sudei ne bi bilo
dovoljno da napravi ovu razliku izmeu oseaja prijatnosti kao osnove nekog suda ukusa i
nekakvog drugog oseanja ili nekakve druge. Drugim reima, mi im posmatramo neki
predmet stupamo u neki odnos sa njim i kod nas se razvija neko duevno stanje i bez
obzira to nam se ini da u trenutku moemo da kaemo rua je lepa na primer, taj sud
zapravo ipak zahteva odreeno trajanje i proces. Lepota se ranije vezivala za sloenost i
tragalo se za jedinstvom u sloenosti. Kant bi rekao da imamo sloenost naeg duevnog
stanja koje ne moemo jednostavno protumaiti u moralnom ili saznajnom kljuu, ve
stanje duevnosti treba da bude takvo da moe da se saopti na opti nain, o tome da je
nae stanje takvog i takvog karaktera, da izgleda kao saznanje iako nije saznanje, da je
saznanje uopte. Sa ovim zahtevom da to moe da bude opte saopteno, alibi daje Kant
da je slobodan da neto proglasi lepim. Zato sud ukusa nije tvrdnja o naoj emociji ili kako
u nama predmet izaziva emociju, nego je to tvrdnja u kakvom se mi sloenom odnosu
nalazimo i kako sloeno reagujemo na neki predmet koji emo nazvati lepim. Jedan logiki
osnov ovog sloenog stanja treba traiti u jednoj sposobnosti ija se kritika sprovodi u
itavoj ovoj knjizi. Postoji nekakva duevna mo koja dri i sam razum i samu uobrazilju i
treba proceniti njene domete. To je ta transcedentalna struktura ono kako mi unapred
moemo da reagujemo sa naim saznajnim aparatom, sad se pokazuje da mi unosimo
neto u na odnos sa onim to nazivamo lepim. Mo odrava u ravnotei razum i
uobrazilju, podstie uobrazilju da razumu ponudi reenje, razum je sve vreme pobuen da
ponudi pojam ali nijedan ne odgovara ovoj ulnoj raznovrnosti koju uobrazilja poseduje.
Mo suenja ih odrava u tome.
Mogunost da se stanje u kom se nalazimo saopti na jedan opti nain je zapravo razlog
da se oseamo tako kako se oseamo. Poreklo oseaja zadovoljstva je ovog
intelektualnog karaktera, drugim reima, zato to imamo saznajne moi koje kao da neto
saznaju i moemo to da saoptimo, to je oseaj zadovoljstva koji stoji u osnovi suda
ukusa, omogueno je refleksivnom moi suenja.
Dakle, to zadovoljstvo mi moemo da saoptimo na opti nain, drugim reima imamo
intelektualni razlog, poreklo naeg zadovoljstva je od ove intelektualne pobuenosti,
procesa saznanja koje nije saznanje, uenja i divljenja koje je sa tim skopano. Zato ova
opta saoptivost moe da se protumai kao uzrok. Ovde je ponueno objanjenje zato
se tako oseamo. Nesumnjivo je da postoji psiholoka ravan, ali nae puko oseanje
injenica da se nekako oseamo mora da dobije ovo dodatno racionalno objanjenje,
opaaji bez pojmova su slepi, pojmovi bez opaaja su prazni, tako bismo i ovde mogli da
kaemo naprosto oseaji ili prijatnost bez opte saoptivog elementa je slepa, ali samo
neko opte saoptavanje bez pravog podsticaja emocija je prazno. Mi imamo nekakva
oseanja ali kakva su ona i kakva je njihova priroda mora imati ovaj racionalni saznajni
uzrok da bi se konstrukcija mogla odrati.
Opta sposobnost stanja duevnosti, dakle to kao da je nekakva sposobnost koja stanju
duevnosti pripada, kao da je nae stanje duevnosti takvo da je sposobno da bude
saopteno na opti nain. Nae stanje duevnosti u prosuivanju je nekako nastalo
nekako je izazvano, posmatramo predmet i imamo u nama nekakvo stanje emociju oseaj,
ali da bismo to proglasili za oseaj na osnovu koga tvrdimo da je neto lepo, to neto bi
moralo da bude takvo da moe da se saopti na opti nain, i u tom smislu je to uzrok
zadovoljstva. Da bih pretendovao da ima opti karakter da se dopada svima, ta pretenzija
mora na neki nain da bude utemeljena. Ona mora da bude utemeljena time to e moj
oseaj dobiti ime, to e to zadovoljstvo dobiti specifian karakter, na kraju emo dati da je
to zadovoljstvo koje je povezano sa predmetom koji je lep. Ima jedna ova komunikativna
dimenzija u lepoti koja nije za potcenjivanje, u 60. paragrafu a i na drugim mestima daje te
primere, primer sa pustim ostrvom, drugim reima, doivljaj lepog imaju ovaj socijalni i
drutveni karakter, vezani su za ljudsku humanosti i ovenost, a to se sastoji u tome da
se saopti na opti nain i da se participira u onome to neko kae. Citira drugi pasus 60.
paragrafa. Biti sposoban da uzme udeo u neemu to ti drugi nudi, sauestvovanje u
drugome, a s druge strane saoptiti nekome, dati deo sebe i biti sposoban da primi deo
drugog odnosno ono to ti drugi kae. To moe da se odvija jedino putem drutvenosti.
Bazu ljudskosti ovenosti sainjava ova sposobnost uzimanja uea i saoptavanja. Ne
radi se o tome da se usvajaju propisi kako da se prave umetnika dela, nego da se neko
kultivie, odnosno obrnuto, to je smisao obrazovanja, obrazovanje ovenosti u oveku
razvija se kroz estetsku umetniku dimenziju.
Drugi deo
U 10. paragrafu u vezi sa treim momentom uvodi novu terminologiju, to je sad
terminologija svrhe i svrhovitosti i on pokuava da u jedan teorijski okvir dovede s jedne
strane ono o emu je do tada govorio a to je specifina radost i zadovoljstvo koje postoji u
sudu ukusa, slobodnu igru saznajnih sposobnosti, da to dovede u vezu sa odreenim
formama ili oblicima predmeta koje nazivamo lepim. To pomalo odudara od stava sa kojim
sam danas zapoeo predavanje da Kantova analiza nije analiza lepih predmeta, ve
analiza suda ukusa, to stoji ali ipak bi bilo jednostrano ne videti da Kant na odreeni nain
poloi rauna i o tome kako bi trebalo da izgleda ili kakav bi trebalo da bude estetski
predmet i predstave putem kojih je taj predmet dat da bismo ga mi nazvali lepim.
10 paragraf poinje sa tim da se ono to je ukus izrazi u kategorijama svrhovitosti i ova
razmatranja su veoma teka i sloena i Kant poinje u prvom od dva pasusa 10 paragrafa
Predava: Dr. Prof. Neboja Grubor
sledee. Javlja se svrhovitost po drugi put i kae zapravo ta sve moemo nazvati
svrhovitim. Neki predmet moemo nazvati svrhovitim ali i neko duevno stanje moemo
nazvati svrhovitim, pa i neku radnju, mada njihova mogunost objekta duevnog stanja ili
radnje ne pretpostavlja nuno predstavu neke svrhe, itd. Drugim reima, sad uvodi ono to
je vano moemo i neki predmet i duevno stanje i radnju, njih moemo da nazovemo
svrhovitim ak i u sluaju da ne pretpostavimo da za njih vai nekakav red odreenih
svrha. Neki predmet moe da bude svrhovit i bez da on sam bude svrha, posledica nekog
pojma koji mu stoji u osnovi. Ne moramo pretpostaviti kauzalitet svrha, ne moramo
pretpostaviti volju koja ih je tako rasporedila, ili oblikovala predmete, uticala na nae
duevno stanje, ne moramo da poznajemo u potpunosti pravilo koje stoji u osnovi
predmetu. Dakle, svrhovitost moe da postoji bez svrhe, ukoliko uzrok te forme ne
pretpostavimo u nekoj volji ali ipak objanjenje njene mogunosti moemo da pojmimo
samo time to je izvodimo iz neke. Uzrok forme misli se verovatno forme te svrhovitosti ma
ta to znai, ne pretpostavimo u nekoj volji, ne pretpostavimo da je neko s odreenom
namerom i pravilom uspostavio svrhovitost, ali objanjenje mogunosti forme svrhovitosti
dovoljno je pojmiti time to je izvodimo iz neke volje i dodaje, od sada za nas nije uvek
neophodno potrebno da ono to smo posmatrali saznamo u njegovoj mogunosti pomou
uma, mi smo u stanju da izvesnu svrhovitost u pogledu forme bar posmatramo a da ak ne
uzmemo neku svrhu kao materiju itd. Drugim reima, ta hoe da kae Kant na ovim
mestima? Hoe da kae da smo mi po svemu sudei sposobni da opaamo nekakvu
svrhovitost oko nas da opaamo nekakav red i pravilnost oko nas koja izgleda kao da je
puna svrha da su sve te stvari da im u osnovi stoje pojmovi ije su oni posledice, ali i bez
predstave neke odreene svrhe. Dakle, sutina je da prepoznajemo red, da upuuje na
neto, ali to na ta upuuje mi ne moemo u potpunosti odrediti. Nama nije data ali je
intendirana nekakva svrha ili red, mi teimo nekoj odreenoj ali nepoznatoj svrsi. Jedan od
problema koji se ovde javlja jeste i ovaj niz Kantovih formulacija s kojim nije ba lako izai
na kraj ali mogli bismo da kaemo ovako: "x je svrha za y". Definicija je poela time to je
svrha odreena kao predmet nekog pojma, drugim reima, ako posmatramo ovo x ovaj
predmet a taj predmet moda moemo nazvati da je ovo x lepo, da je predmet lep, ako
imamo ovu relaciju x je svrha za y onda bi ovo y bilo pojam koji stoji u osnovi x, meutim,
ono o emu Kant govori, on govori samo o ovome "x je svrha za ... " Ovo drugo nemamo,
on govori o formi apstraktne relacije, govori o formi svrhovitosti, kako je on naziva. Onda
ak ima ovo klizanje kada govori o svrhovitosti u pogledu forme. To je pitanje da li je
striktno posmatrano drugo i tree isto slino ili razliito. Kada govori o formi svrhovitosti
govori o formi jedinstvu obliku koji vlada unutar ove relacije da je neto svrha za neki y koji
mu onda stoji u osnovi kao okvir njegove mogunost itd. Kao u onome harmoninoj igri
razuma i uobrazilje, mi imamo harmoninu i slobodnu igru, imamo harmoninu igru kada
imamo saznanje, a ovde bez obzira da li imamo ovaj y ili intenciju da nam se ini da
ovome neto stoji u osnovi a da mi ne moemo razumeti ta je. Pitanje je da li to znai
isto da li to znai svrhovitost u pogledu njene forme, verovatno bi trebalo da znai isto iako
deluje upitno. Pojavljuje se jo formulacija: svrhovitost bez (odreene) svrhe, oseamo
svrhovitost, nismo sposobni da imenujemo svrhu, moda postoji ali nama nije dostupna.
Pa jo govori o formalnoj svrhovitosti. etiri razliite formulacije koristi da bi pokuao da
izrazi ideju do koje mu je stalo i onda povrh svega toga u 11 paragrafu govori jo o
objektivnoj svrsi, ali za njega je legitimno da se govori o objektivnoj svrhovitosti, mi ne
poznajemo pravu svrhu prirode, nama se ini da je ona svrha nekakve ideje uma koja stoji
u osnovi, zato nam je ona samo objektivno svrhovita. Naravno, onda govori o subjektivnoj
svrhovitosti. Repertoar terminologije je vrlo bogat esto ne sasvim jednoznaan ali
pokuava da uspostavi vezu i most izmeu doivljaja iskustva oseaja zadovoljstva i s
druge strane, toga kako nama izgleda taj predmet koji u nama izaziva to zadovoljstvo kako
bi on trebalo ili kako bi mogao da izgleda. Koristi i petu zapravo, kae neodreena
svrhovitost.
Predava: Dr. Prof. Neboja Grubor
Naslov 11 paragrafa. Sud ukusa ima za osnovu samo i jedino formu svrhovitosti nekog
predmeta ili njegovog naina predstavljanja. Nije disjunkcija nego ili kao odnos. Ono to je
smisao itavog ovog paragrafa je pokuaj da se kae sledee da ovaj opaaj neodreene
svrhovitosti forme svrhovitosti ima za posledicu svrhovitost na ravni subjekta i njegovog
stanja i to je ono to se naziva subjektivnom svrhovitou, ona je identina sa jednim
stanjem due koje se osea kao nekakvo zadovoljstvo. Dakle, ono dopadanje koje mi
prosuujemo kao dopadanje koje se bez pojma moe, itd. Ovde ispada da s jedne strane
naroito ovaj pojam forma svrhovitosti i s druge subjektivna svrhovitost treba da izraze
istu stvar sa dve razliite strane, da kau ovaj predmet koji posmatram kao lep izgleda mi
svrhovit, prepoznajem oblik formnu svrhovitosti iako ne mogu imenovati svrhu, ali to za
posledicu ima sa druge strane jednu subjektivnu svrhovitost, forma svrhovitosti na ravni
predmeta, s druge strane subjektivna svrhovitosti na ravni naih stanja i oseanja. Fali
jedan korak da se te stvari poveu i taj korak on pravi u 12 paragrafu. Korak se naravno
sastoji u tome da se ovo na strani predmeta i ono to se deava u meni da se pokae kao
lice i nalije jedne iste stvari. Pokuava pomou druge terminologije objasni ono o emu je
bilo rei u prvom delu, sad pokuava kako to kauzalno nastaje da u nama nastaju ta i
takva oseanja, ne samo kako je mogue da to u nama funkcionie, nego kako predmet
mora da nam se pokazuje da bi u nama izazvao takvu reakciju.
12 paragraf tvrdi sud ukusa zasniva se na principima a priori. Pokuaj da se poveu
formalna i subjektivna svrhovitost. Poinje tako da izgleda kao da itavo nae pregnue
nema naroitih izgleda na uspeh. Apsolutno je nemogue da a priori utvrdimo, itd. (citira)
Drugim reima, znanje o tome da neto u nama izaziva odreen oseaj izgleda dosta
intuitivno moe biti samo naknadno, kada neto iskuam tek onda znam da li u meni
izaziva ovakvo ili onakvo oseanje. Dodue, mi smo u KPU, itd. Drugi glavni primer da
postoje ista oseanja, oseanje za potovanje moralnog zakona. Drugim reima, kod
Kanta, dakle, je odnos izmeu slobode subjekta i moralnog zakona odnos, na osnovu toga
to postoji moralni zakon koji vai za sve nas u odreenim maksimama, opta zapovest,
na osnovu njenog postojanja ja zapravo saznajem saznajem sebe kao slboodnog da se
podvrgnem ili ne tom zakonu, ali moja sloboda je ratio esendi odnosno sutinski
omoguavajui razlog toga da moralni zakon zaista funkcionie, ja dokazujem time to
sam slobodan dokazujem egzistenciju da ima smisla praktina filozofija, postoji kauzalitet
slobode da mene odreuje da sam ja uhvaen u taj red da mene odreuje moralni zakon
bilo da ga potujem ovako ili onako. Ovde sad jo jedna definicija oseanja zadovoljstva.
Oseanje zadovoljstva nastaje kada nau volju neto neto odreuje. Zadovoljstvo nije
naprosto dejstvo neega, odnosno ovo zadovoljstvo koje nastaje u potovanju moralnog
zakona, i u ovom u prosuivanju lepog predmeta, nego je to odreena svest o neemu,
duevno stanje ma ime odreene volje. I sad treba pokazati zapravo da zadovoljstvo kao
svest da smo na neki nain odreeni, kauzalitet koji me odreuje u duevnom stanju,
pokuaj da se te dve stvari poveu ima u drugoj reenici drugoj pasusa. Ovo je sad vano
jer se sad dovode u vezu sve iz 9 paragrafa sa ovim predstavama predmeta. Dakle,
oseaj zadovoljstva igra slobodnih saznajnih moi treba da bude povezana podsticana od
strane opaaja, itd. Citira dalje. To nije zadovoljstvo ni iz praktine delatnosti, ni patoloko
kao direktno izazivanje prijatnosti, niti iz intelektualnog odnosa zamiljenog dobra, vraa
se na 3 i 4 paragraf. Ovo je vrlo karakteristino i dosta implikacija se mogu izazvati iz ovog
stava, i to je razlog to je ova igra razuma i uobrazilje upeatljiva ideja, Kant ovde
objanjava zato estetski doivljaj nema ogranien karakter u temporalnom smislu, mi
beskonano moemo uivati i posmatrati lepi predmet. Ne moemo da izaemo na kraj sa
onim to je lepo to ne moemo da ga saznamo provocira i samo sebe ojaava.
Dakle, Kant sa ovim 12 paragrafom povezuje dva tipa svrhovitosti ili jedan tip sa svoje dve
strane - subjektivna svrhovitost kao harmonian odnos razuma i uobrazilje i s druge strane
svrhovitost oblika i formi onog to je dato za opaanje sa nekom neodreenom svrhu, ili
nekakva neodreena svrhovitost. Obe ove svrhovitosti su striktno posmatrano formalne
Kantovo shvatanje lepote kao simbola moralnosti. Ovo pitanje je vezano za 59 paragraf.
Paragraf koji je imao velikog uticaja na kasniji razvoj estetike posebno na elinga, ako se
Hegel nadovezao delom na Kanta, na shvatanje ideala, onda se eling po svemu sudei
na ovaj paragraf nadovezao. Ovde je ideja sledea, naime, itavu priu smo poeli time da
osim ue estetike teleoloke problematike koju razvija KMS, njen cilj je da uspostavi
celinu izmeu prve dve kritike, izmeu slobode i prirode, da se pronae most koji bi
uspostavio vezu izmeu ova dva podruja, to je takoe bila namera da bude povezujui
lan u sistemu kantove filozofije. Ono to naroito uspostavlja vezu je objanjen u 59
paragrafu sa idejom da lepota ne ematizuje moralnost, da lepota nije pojam putem kog bi
mogli da objasnimo ta je moralno dobro, ali da ona predstavlja simbol moralnosti da
simbolizuje ono to je moralno. Dakle, kontrast izmeu upotrebe pojma ema i ematizam
i simbol i simbolizacija. Citira deo svi opaaji koji se stavljaju itd. ema i sposobnost
ematizma jeste sposobnost da se pribavlja veza da se pronalazi postupak koji povezuje
pojam i predmet na koji se odreeni pojam odnosi. Postupak brojenja u sluaju broja pet
sa pet taaka, povezivanje toga, ematizuje se pojam. emati sadre direktne a simboli
indirektne pojmove. Ovde je Kantova ideja da je nekakav afinitet na za ono to je lepo
povezan sa naom moralnou. Teko moemo zamisliti da neko ima oseaj za lepotu za
prirodu a da nije moralno ispravan ovek, 41,42 paragraf. Lepo jeste simbol moralnog
dobra, samo u tom smislu u smislu za koji je za svakog oveka prirodan, itd. Za ovo
pitanje 58, 59 paragraf.